Nura bazdulj hubijar ljubav je sihirbaz, babo

NURA BAZDULJ HUBIJAR LJUBAV JE SIHIRBAZ, BABO

Jutro me dotiče svjetlošću, toplinom, plavetnilom, a u meni još crni tragovi noći u kojoj sam bila sa tobom, babo. Kad god si me ranije pohodio buđenje je donosilo dvije tuge - jednu što je sve bio san, a drugu, ako je već tako, zašto nije trajao duže. Jutros je buđenje donijelo radost što je tolika zloslutnost bila samo san.

Stajali smo na obali. Sami u prostranstvu noći. U susret su nam dolazili talasi, ogromni, tamni, zapjenjeni kao neki veliki, nepoznati, bijesni psi. Nebo tamno, tamo daleko na pučini horizont se spustio i stopio sa talasima.

Odnekud su dopirali nejasni, žalobni zvuci nalik na divlje jecaje. Sleđena, skamenjena, obeznanjena, tražeći mrvicu topline, potražila sam tvoju ruku.

Bila je hladna.

Tražila sam tvoje oči kao svjetionik u gustom mraku koji nas je potapao.

Nisu sjale.

- Sklonimo se, babo - šapnula sam u želji da zvon tvoga glasa nadjača suludu, bezumnu huku talasa i one daleke jecaje.

- Kad naiđe opći potop, sigurnog mjesta nema - kazao si.

Kroz razmaknute zavjese gledam komadić nebeske plaveti i žalim što je radost buđenja trajala kratko. Nije li taj san, kao i daleko sjećanje što oživljava, ipak nagovještaj zle kobi koja čeka moju slabašnu dušu?

Toliko je sjećanja pohranjeno u svoje pretince, zašto u ovom času izranja naša brezica?

Sjećaš li se kako si ispod breze u našoj bašči uzeo pregršt zemlje i pokrio je staklenim zvonom? Ne znam koliko je vremena prošlo dok nije nikla biljčica iz koje je izrasla brezica - minijatura one u bašči. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec radovala nas je novim listićem. Jednoga jutra zidovi zvona su se orosili.

Podigla sam ga samo na kratak tren i to je bio njen kraj.

- Kako? Zašto? - pitala sam te obnevidjela od suza.

- Nisi smjela podići zvono. Ubila ju je struja zraka - odgovorio si.

- A ona u bašči? - pitala sam. - Gledala sam je mnogo puta u oluji. Odolijevala je snažnim udarima vjetra i kiše, povijala svoje tanko bijelo stablo pred svakim novim naletom, lišće joj je drhturilo i cviljelo. A kad bi nevrijeme prošlo ostajala je ista, čini mi se još ljepša.

- Jer se prilagodila, ogrubjela, jer je naučila da se bori još od samog nicanja.

I mene si njegovao pod staklenim zvonom, babo. Brezicu je zaklanjalo stakleno zvono, a moje zvono bio si ti - zvono čiji su zidovi bili satkani od najčvršćeg tkanja - ljubavi. Zašto me nisi pustio da se prilagodim, da ogrubim, da se naučim boriti? Jer, ona noć koja je tebe odnijela, odnijela je i moje zvono, a vjetrovi života dolaze. I zato mi duša jutros drhti kao uhvaćena ptičica. Strah me je, babo, a ne znam od čega, ni pred čim.

Kod stijena je prešla na makadamski dio puta. Bila je druga polovina mjeseca marta 1992. godine. Po prisojima je cvao kukurjek i žutio se pokoji bokor jaglaca. Zemlja žutosmeđa, mokra, gola. Ogoljelo i crno rijetko rastinje. Cesta uska, krivudava, puna rupa i uspona.

- Jesam li na pravom putu? - pitala se Azra vozeći oprezno i polako.

Nedugo zatim ugledala je usamljenu kuću pored puta i ženu u dimijama nagnutu nad lopatom. Zaustavila se i zatrubila. Žena se okrenula.

- Ide li se ovuda u Mrđenoviće?

- Ide, kćeri, ide. Nemaš još dosta. Idi pravo, pa kod velike, šuplje bukve okreni nadesno. Proći ćeš kroz Hadžiće i Keče, pa onda uzbrdo i eto te u Mrđenovićima.

- Hadžići i Keče - to je Izbišno?

- Jah. - Hvala ti - kazala je ispunjena nježnošću što će proći kroz rodno selo svoje majke.

- Na malo - odgovori žena i vrati se poslu.

Put je sad ličio na mjesečev pejzaž.

- Ovaj stari „folcika” je car. Ne bih ga mijenjala ni za novog „rols-rojsa”.

Prošao je on uspješno i gore terene. Usudila bih se sa njim prijaviti za Camel trophy.

Prvi put otkako je prokopana ova cesta išla je u očevo rodno selo. Išla je tamo nebrojeno puta još od vremena kad je bila sasvim malena, ali sve do nedavno dolazilo se mnogo teže i sporije. Prvo ćirom do Foče. Od Foče do Miljevine teretnim vozom koji je prevozio ugalj, a imao je i jedan dugačak vagon zajednički za insan, hajvan i prtljag. A od Miljevine, prljave, garave čaršije, „tabanovića fijakerom” uz Belajiće.

- Baš su pravi Belajići - pomislila je Azra i u očima oživješe bukove šume pored uska krivudava puta kojim suje mogliao proći jedino čovjek i konj. Okolo proplanci sa šarenim ćilimima od poljskog cvijeća, vruci i dvije usputne česmice što su mamile na odmor. Sat i pol do dva sata hoda i ukazuju se prve kuće razbacane bez ikakvog reda, široke avlije ograđene naherenim plotovima, a na sred sela širok prostor - pravi seoski trg. Sad su tu bile lijepe kuće od fasadne cigle. Vodovod, kanalizacija i struja davno su stigli u selo te narušili romantiku i nadzemaljsku ljepotu. A sad, evo, još i cesta.

U Azri oživješe slike prastarih drvenih kućica pokrivenih šindrom pocrnjelom i nagriženom vremenom, kišama, snjegovima, suncem. Pored svake kućice mljekar, sušnica i staje. Večeri provedene uz škrtu svjetlost petrolejke kad sjene plešu po umornim, a vedrim licima. Svjetlost „karabituše” u mraku najavljivala je dolazak susjeda, prijatelja, bezbrižan smijeh, igre „oraha”, „zaloga”, duhovite dosjetke. Ako bi se sazlija našao, razlila bi se pjesma.

Pa nebo nad selom. Nigdje zvijezda na svijetu kao na komadiću neba nad Mrđenovićima. Dok je bila malena, vjerovala je kako, kad ona ovamo dođe, sa cijelog beskraja nebeskog krenu zvijezde i saberu se na tom komadiću neba.

A tek mjesec! Kao veliko, toplo, zavodljivo oko svojim bi sjajem omađijao sve i svakog. Žena je bila u pravu. Prošla je kroz Izbišno praćena radoznalim pogledima nasmijanih dječijih očiju i mahanjem desetine ručica. Onda krenu uzbrdo i ugleda prve kuće. Osmijeh joj se razlio licem, srce stalo brže udarati. Selo gotovo pusto.

- Muškarci su na poslu, a žene na njivama - mislila je Azra vozeći trgom.

Ispred dobro poznate tarabe, na samom kraju sela, morala je parkirati svog blatnjavog „druga”. Izađe, iz prtljažnika izvuče putnu torbu i pođe prema „preskakalu”. Oko nje se već sjatila djeca različitih uzrasta.

- Hamide, došla neka gospoja! - dovikivao je musav dječak od sedam-osam godina.

- Šuti, bolan, šta se dereš? Ko da se čudo dogodilo - gurajući ga u butinu govorio je nešto stariji dječak.

- Ti, šarokane, šuti.

Tek tada Azra vidje da je šarokanu, kako ga je oslovio njegov drug, jedno oko crno, a drugo zeleno. Je li zbog toga bio tužan, je li ga nadimak činio manje vrijednim u očima ostale djece?

Azra pomilova kuštravu kosu šarokanovu.

- Ti si sretan momčić, znaš. Zato ćeš dobiti tri bonbone, a ostali po jednu.

- Eh, baš jest. Samo da mi je znati po čemu - dobacio je neko iz grupe.

- To je sasvim jednostavno. Voljet će ga i curice koje vole crne, a i one koje vole zelene oči. A tebe, vidiš, samo one koje vole plavooke.

Zapljušti smijeh, glasan, srčan, dječiji.

- Zato svi imate u očima nešto isto.

- Šta to? - upita neka djevojčica.

- Iz svakog viri vražić - odgovori Azra.

- Nalet ga bilo - prošapta djevojčica za sebe.

Azra spusti torbu i iz torbice izvadi dvije vrećice bonbona.

- Uzmite - reče otvarajući vrećicu. - Tebi, šarokane, četiri.

- I ti me tako zoveš - žalosno kaza dječak.

- Zašto ne? Nikad nisam čula slađi nadimak. Časna riječ.

Lice mu je ozario smiješak. Uzimali su jedan po jedan. Oni koji su krišom uzimali po dvije smijuljili su se ispod oka.

Obrazi i nosići rumenili su im se od hladnog vjetra što je probijao i debeli proljetni mantil.

- Sad idem. Vi se nastavite igrati.

- Fala - zabrujaše glasovi.

Azra uze torbu, s lakoćom preskoči „preskakalo” i već je bila na guvnu.

Okrenu se i mahnu dječici. Još su stajala u grupi i gledala za njom. Neki joj odgovoriše mahanjem. Drugi su već zaposlili ručice odmotavanjem bonbona.

Lipa u sredini guvna bila je gola, mokra, crna. Iznova oživješe slike pohranjene u sjećanju. Snopovi zlatne pšenice što miriše na rumeni hljeb naslagani po guvnu i konji vezani za lipu trče ukrug bezbroj puta sve dok se zrna ne odvoje od klasja. Prašina štipa oči, u nosnicama drag miris svježe slame.

Zastala je samo na tren pa produžila prema kući. Bila je ista onakva kakvu je pamtila iz najranijih godina djetinjstva. Sasvim malena, sva od već istrošena, pocrnjela drveta. Svuda okolo kaljuža, samo čist uski kamenom popločani puteljak do ulaznih vrata. Prozorčići, kao sitne oči, zaštićeni demirima.

Naherena vrata sa izlizanom štekom. Iako je bila srednje visine, morala se malo sagnuti da uđe. Nađe se u „kući”, središnjoj, prostranoj sobi. Po istrošenim, svježe izribanim daskama prostrte šarene ponjave. U uglu veliko ognjište.

Goruće cjepanice širile su ugodnu toplinu, a pucketanje vatre razbijalo tišinu. Na verigama čađav kotao iz koga se puši i lijepo miriše. Oko ognjišta tronošci, uz jedan zid niska sećija. Iz „kuće” su vodila dvoja vrata. Jedna za „malu”, druga za „veliku” sobu. Azra otvori vrata „male” sobe. Bila je tu. Leđima okrenuta vratima obavljala je namaz. Široke dimije, debeli džemper i blještavobijela jemenija obgrlili splet kostiju. Ramena povijena, glava nisko oborena, stopala uvrnuta jedno prema drugom.

Ganuće i duboka nježnost sasvim ispuniše Azru. Tiho se spustila na seharu kod vrata i kao na traci počeše se nizati scene, izdvojene, ničim povezane. Sepet ašlama iz koga koščata ruka artritisom izobličenih prstiju vadi crvene, sočne plodove. Dim iz sušnice i miris „ljese” prepune voća koje se suši. „Grohotulje” oraha, koje joj ova starica kao lovorov vijenac stavlja oko vrata.

Istrošene, blage, koščate ruke na njenoj kosi, obrazu. Tih, pomalo djetinji glas što šapuće: „Spavaj, ždrijebe moje malo,” dok oko nje ušuškava debeli jorgan napunjen vunom. Azra se meškolji ne nalazeći mira na tvrdom dušeku i još tvrđem jastuku. Lončić vruće varenike i komad hljeba ispod sača što čekaju da se probudi. Pogled upalih, vodnjikavih, a mudrosti i nježnosti punih očiju ispod gustih, bijelih obrva, drhtava brada, nesiguran korak.

- Ždrijebe moje malo - trgne je tih glas, drhtav od radosti i godina što su pritisle.

- Nano!

Azrin zagrljaj bio je tako čvrst da se u času uplaši kako će polomiti stare kosti.

Nanine ruke su sasvim blago, kao meki luk ovile njezina ramena.

- Eh, nano, nano - reče Azra kad najzad sjedoše na sećiju - meni majka reče da si slaba i ja sve ostavih da te pregledam i liječim. Pola torbe lijekova dovukoh, a ti kao lastavica.

- Dobro je, šućur Bogu, dobro. Bila sam se malo nahladila. Pristavi der sebi kahvu. Umorna si, a bezbeli ne postiš.

Azra ustade i snalazeći se kao u svojoj kući iz šarenog kredenca uzme džezvu, nasu je vodom iz bardaka i stavi na „fijaker” u kome je veselo pucketala vatra.

- Što ti mater nije došla? Poručila je da će i ona sa tobom doći.

- Došla bi, nano, ali Zuhra se porodila.

- Hiljadu mu šućura. Je l’ sve prošlo hairli?

- Jest, ne može bolje. Rodila je lijepu, zdravu djevojčicu. Majka i ja ćemo ti doći za Bajram.

- Akobogda - odgovori starica, a glas joj zadrhta i napuče.

- Hoćemo stvarno. Zar mi ne vjeruješ? Majka te se puno zaželjela.

- Dobro, ždrijebe moje, dobro. Vidjećemo.

- Što ti mene, nano, od kad znam za sebe zoveš ždrebetom? Zašto me ne zoveš janjetom? Nekako je slađe.

Starica uzdahnu i spusti joj ruku na koljeno.

- Ždrebad žive dugo. A janjad…

Naglo ušuti.

- Šta jagnjad, nano?

- Ama ništa.

- Nešto si htjela kazati. Kaži.

- Janjad najčešće ne žive dugo… Kolju ih.

- Ih, nano moja, kud ti ode. Šta ti je danas? Uvijek si vedra, puna vjere, a danas sve što kažeš, kažeš nekako žalosno, nekako kao da zlo slutiš.

- Slutim, Azra, slutim. Daj, dragi Allahu, da samo slutim pa da se prevarim.

Dosta se zla nakotilo na dunjaluku. Zlo veliko, a dunjaluk mali. čuvaj se, dijete moje. Nek ti je veliki Allah na pomoći.

- Šta ti je, nano? Da nisi nešto ružno sanjala? Da ti Hasan ne nasluti nešto kad ti grah razbaci?

- Ništa ja nisam usnila, a u gatke Hasanove nikad nisam vjerovala. Ni matuh nisam, ako to misliš.

- Pa šta je onda?

- Bojim se da će se vratiti četeres prva. A onda… Dijete moje, ni slutiti ne možeš šta bi nas čekalo.

- Ama, nano, odakle ti to? U Bosni ne može biti rat. Ne može, kako ti nije jasno?

- Zar onaj pas nije preko televizije reko da će nas istrijebiti? Mi smo ti, moja Azra, isto što su bili čifuti onom Hitleru.

- To su stare, prazne priče, nano. Eto, ja sam skoro čitala knjigu pisanu prije najmanje deset godina. U toj knjizi jedan mladi neonacist u Njemačkoj kaže da je jedina razlika između Turaka i Jevreja u tome što su to Jevreji već preživjeli. I šta? Ništa. Samo sam se nasmijala kao dobrom vicu.

- Znam te dobro. Gledam te otkad si došla na dunjaluk. Sve ti je smiješno, smijeh ti je lijek za sve što je bolno. Ali, ovo više nije smiješno. Poslušaj me Azra, nisi više dijete. Progledaj na oči, budi pripravna na svaki belaj. Moli Allaha dželešanuhu za pomoć i čuvaj se.

- Zar se toliko bojiš? I otkud ti znaš to što si mi kazala kad nemaš ni radio, kamoli televizor?

- Sulejmanaga mi pričo. I drugi su, samo njemu najtvrđe vjerujem. A i ja to u duši ćutim. Dosta sam godina natovarila, dosta prepatila da bi me za me bilo strah. Bojim se za djecu, za mladost, za vas ni kriv ni dužan narod. Ali, biće kakva bude volja Božija i od toga niko pobjeć nemere.

- A ja ti ponavljam - Bosna je jedna, jedina u cijelom svijetu. Svi smo se toliko izmiješali, srodili. U Bosni naprosto do rata ne može doći. Bio bi to onda rat maltene u svakoj kući.

- Je li ti mati ikad pričala šta ti je bilo sa rahmetli dedom i daidžom?

- Jest, da ih je ubila švapska bomba.

Preko naninih očiju pređe tamna sjenka. Dohvati tespih što je stajao na peštahti iznad sećije i stade prebirati zrna. Usne su se nijemo pomicale. Staro, istrošeno lice u trenu je postalo još starije, koloplet dubokih bora podsjećao je na geografsku kartu.

- To nije bilo tako, Azra - reče zagledana u drhtave prste. - Sad je vrijeme da saznaš istinu. Ja sam toga dana sa tvojom majkom, koja je istom bila uzela osmu godinu, otišla na Kotaču po vodu. Dok smo tamo bile, u selo su upali četnici, oni odozdo. Kad smo se vratile, našle smo mog rahmetli Zaima, tvog dedu, i malog Zulfa preklane ko janjce. Zulfo je imo samo dvije godine.

Azri se učini kao da je neko snažno lupio u stomak izbivši joj zrak. Nestade daha, javi se omaglica. Prihvati se za tvrdi jastuk uza zid sećije i malo odškrinu niski, nahereni prozorčić. Disala je duboko. Svjež proljetni zrak povrati dah, ali usta su ostala suha. U trenu ugleda majčine oči i golemu tugu koju su nosile, tugu koja je morala boljeti i onoga ko joj nije znao razlog. Imale su plavet neba, ali ne i vedrinu, onu plavet koja ostane nakon što se nebo prolije.

- Sirota moja majka - prošaputa bezglasno. - O, Azra, o moj Bože, to je dakle to.

- Oprosti, nano, što sam ti pozlijedila rane. Ipak ti hvala, to je nešto što sam zapravo davno morala znati.

- Čovjek je malehan, Azra, manji od grumena zemlje, a njegov život ko kap rose na listu. Nemoćan je da promijeni puteve života i smrti. Bila je to volja Božija.

Ruke što su prebirale po tespihu, kao zaboravljene i izgubljene, mirovale su u naborima dimija. Podigla je glavu i susrela Azrin pogled.

- Nemoj, sinko, više o tome.

Nakon kratke stanke, Azra tiho kaza: - Zašto ti, nano, ne bi pošla sa mnom? U Travniku sam sama, imam mali stan. Ti bi mi pomagala, ja bih pomagala tebi. Bilo bi ljepše za obje.

- Neću, sinko. Tvoj rahmetli babo i tvoja mati zvali su me čim su napravili kuću u Sarajevu. Ja sam tvrdo odlučila ostati ovdje gdje sam došla na dunjaluk, gdje sam mnogo propatila, a malo lijepog doživjela, gdje sam u tvojim godinama ostala udovica i izgubila jedinog sina. Mogla sam ja napraviti veću i ljepšu kuću ko i ostali u selu, više ovozemaljskog imetka steći, ali mi je bilo ljepše provesti život na Božijem putu pomažući drugima. Samo, nisam ni sanjala da ću ovoliko živit, a pogotovo da će se one strahote ponoviti.

- Tek ti je sedamdeset sedam godina. Zar je to predug životni vijek? Eto, još sve možeš sama, nisi ni na čijem teretu.

- Ti tako misliš. Ništa ti ja, haman, više ne mogu sama. Nađu mi se Tahir i Fatima, Bog im zdravlje dao. Tahir nacijepa i unese drva, naloži vatru, pokida štalu, a Fatima opere haljine, pomete, nađe ručak.

- Sjećaš li se kad sam im, dok su bili sasvim mali, donijela poklone? Autić za Tahira i lutku za Fatimu. Onako prljavi, čupavi, oboje duge kose i iste odjeće, zbunili su me pa sam autić dala Fatimi, a lutku Tahiru. Poslije je izbila svađa, gotovo tuča. Jer Fatima je po svaku cijenu željela lutku a Tahir se nije mogao odvojiti od nje. Koliki su sad?

- Veliki, mašalah. Tahiru je oko šesnest, a Fatima je me´ se čini godinu mlađa.

Hairli djeca.

- Ti si, nano, čitav život činila samo dobra djela. I onima dolje. I kad bi do nekog belaja došlo, ti se nemaš čega bojati.

- Najgore se treba bojati onih kojima si dosta dobra učinio.

Nana ustade i onako pogrbljena, artritisom deformisanih nogu uputi se ka sehari.

Otvori je i poče prebirati po rublju. Najzad izvadi platnenu vrećicu i istrese je pred Azru.

- Nikog bližeg od tebe nejmam. Ponesi ovo da te na nanu sjeća. Dukate sam nosila kao nevjesta, jednu nisku oko glave, drugu oko vrata. I pršćenje i belenzuke su starinski… Uzmi sa police zeleni Musaf. I njega ponesi.

Opet se vrati sehari.

- Uzmi i ovaj laneni peškir od ćetena i namazbezu. Sama sam ih birvaktile tkala.

Zamisli se.

- Šta bi ti još mogla dati? Jah. Eno u velikoj sobi iza ormana je obješena grančica lipe. Odlomila sam je lani kad je beharala. Još miriše. Ponesi je. Vazda će ti vratiti miris Mrđenovića.

- Voljela bih da sam se ovdje rodila, da u svom srcu nosim sjećanje na moj život ovdje, ne samo dolaske u goste.

- Otišli su čim su se uzeli. Tvoja mati nikad nije mogla zaboraviti sliku što nas je dočekala kad smo se vratile s Kotače. Često se trzala iza sna, pođahkad cobotala ko u vatri.

- Jesi li ikad saznala ko je to učinio?

- Bezbeli da jesam. Ma koja mi fajda. Iza rata su ga malo gonjali po sudu, ali dana jednog nije odležao. Ne bi se čudila ni da je izgonjo boračku penziju. Ja ga nikad nisam viđela, ali su mi pričali da hoda visoka čela.

- Je li još živ?

- Nije. Jesenas ga bukva ubila.

- Nek je, đavo ga odnio.

- Ostalo mu pet sinova, a trijeska ne pada daleko od panja. Nego, Azra, što se ti ne udaješ? Vakat ti je.

- Dugo sam se školovala, nano. Da se malo odmorim. Svadba bez tebe neće proći. *** Kao i uvijek dočekala ju je na vratima. I kad joj se uopštće nije nadala prepoznala bi zvuk automobila. Ruke su se raširile, a u očima zatitrao jedva vidljivi zračak radosti. Bile su to prerano ostarjele, velike, veoma svijetle oči plave boje, oči što su uvijek u svojim dubinama nosile tihu tugu, oči u kojima Azra nikad nije vidjela smijeha. To je spoznala istom tog trenutka.

Spoznala je također da su njenoj majci zapravo ostarjele jedino oči, da su takve bile od kad ih je po prvi put postala svjesna.

Laki dodir usnama u oba obraza i ono, također uobičajeno: - Dobro mi došla.

Azra je sjela, razgledala po sobi u kojoj je odrasla. Pogled najduže zadrža na vitrini s knjigama rahmetli oca od kojih je dobar dio sama kupila. Na vitrini njegovi rokovnici, teke, adresari. Pored televizora stolna lampa ručne izrade oblika Aja-Sofije sa bezbroj prozora, a kad se lampa upali iz svakog od njih bljesne svjetlost. U srcu se javi bol koji nadvlada osjećaj krivnje.

Majka je već stavljala na šporet džezvu s vodom.

- Nemoj, majko. Sad će iftar pa ćemo popiti zajedno.

- Umorna si. Kamo sreće da i ti postiš. Ali, kad je ovako kako jest, samo ti popij kafu i zapali. Prijat će ti, a meni neće smetati.

- Dolazim od nane.

- Kako je? - u glasu se osjećala brižnost.

- Ama dobro, osim njenog artritisa sve je u najboljem redu. Bila je malo prehlađena, ali to je prošlo.

- Hvala Bogu. Pričaj mi šta ima tamo.

- Sve je po starom. Jedino, ne može više sama raditi. Pomažu joj Ibrahimova djeca. Sve je uredu, kažem ti, ali ona je zabrinuta.

- Zbog čega?

- Boji se da će biti rat.

Učini joj se da se majka trznula.

- Neće akobogda.

- I ja sam joj to govorila. Uzalud. Uhvatila se onog što je Karadžić u oktobru u Skupštini bubnuo kako će, ako do rata dođe, Muslimani biti istrijebljeni.

Gluposti. Ni jedan narod ne može biti istrijebljen, čak i kad bi do rata došlo. A do rata u Bosni ne može doći, rekla sam joj to.

- Neće akobogda.

- Majko, ti se uhvatila tog „neće akobogda” i ni makac dalje. Meni se čini da ni tebi nije svejedno.

- Ništa ti ne znaš, mala moja. Koga su zmije klale…

Nešto je u grlu stezalo. S naporom pogleda majku u oči i reče: - Nana mi je kazala.

Bljedilo se razli majčinim licem. Obori pogled, ali ne progovori.

- Za rahmetli dedu i daidžu - dodade Azra teško dišući.

Majka nije dizala pogled.

- Zašto šutiš? Zašto mi to ti nisi kazala?

- Mislila sam da je bolje za tebe… Da se ne truješ mržnjom… Da sačuvaš vjeru u ljude, da sačuvaš najvredniji Božiji dar - svoj smijeh. Davno, davno, one nesretne četerdeset i druge u meni je umro zauvijek. Sad mi se zapravo čini da se nikad nisam ni znala smijati. Bez obzira šta te u životu čekalo, ne daj nikome da ti to ubije. Jer, to je hamajlija protiv svega ružnoga i bolnog. Prkosi svemu što ti se ispriječi na putu. Prkosi smijehom. Smijeh i vjera u Boga pomoći će ti da se lakše nosiš sa životom. Meni je ostalo samo jedno - vjera u Boga.

Nije odmah mogla progovoriti.

- Da si mi kazala, sve bi bilo drukčije. Nikad nisam vjerovala kako ću smoći snage da ti ovo kažem. U meni je uvijek živjela sumnja da me voliš manje nego što majka treba voljeti dijete… Ne da nisi bila pažljiva, brižna, nesebična, ali… oh… kako je to teško kazati, ja sam bila gladna tvojih zagrljaja, milovanja, poljubaca. Toliko puta, beskrajno mnogo puta sam poželjela čuti kako se smiješ.

Uzalud. Pa sam se vezala za rahmetli babu, a tebe perfidno, pokvareno, podlo pokušavala zavarati sitnim pažnjama, iznenađenjima, kasnije poklonima koje si voljela… Ne da te nisam voljela, bilo bi surovo to i pomisliti, ali, bila je to neka druga vrsta ljubavi nego prema ocu…

Glas pređe u jecaj.

- O Bože, da sam samo znala kroz kakav pakao je prošla tvoja duša. Možeš li mi oprostiti, majko?

Topao dlan pokupi joj suze sa obraza.

- Nemam ti šta opraštati, dušo. Ja sam to znala, osjećala. Nisam bila zbog toga nesretna. Moja nesreća dosegla je najveće moguće razmjere u osmoj godini. Od te slike cijelog svoga života nisam uspjela pobjeći, ništa i niko nije je mogao odagnati iz očiju, mržnju iz srca, ni čemer iz duše… Tvoj babo je bio izuzetan po svemu. Mnogo sam ga voljela, tebe i Zuhru, također, ali bojim se da ni jedno od vas troje niste bili svjesni te ljubavi. Nisam je mogla rasipati, bila je zapretana duboko u mome srcu. Zato ste se vas troje toliko zbližili, naročito babo i ti. Pa, kad sam već započela priču o tome, moram ti još nešto priznati. Ničeg se nisam toliko bojala kao njegove smrti. Najmanje sam mislila na sebe, na strašni gubitak, pustoš od života koja će ostati nakon njegovog odlaska. Strahovala sam za tebe. Toliko je on bio dio tebe da sam često mislila kao se tebi nešto strašno može dogoditi.

- Šta?

- Da ćeš ili umrijeti, ili poludjeti.

Azrina glava je klonula. Jedna ladica u duši se otvorila, jedna slika oživjela. Žurno grabi na treći sprkat internog odjela. Samo da stigne prije ručka. Pohovani mozak još je bio topao.

Otvaranje vrata. Osmijeh ozario lice, razdvojio usne dok pogled traži drago lice u uglu do prozora.

Promijenjena i zategnuta posteljina te skinuta bolesnička lista sve su rekli. Noge se skamenile. Prazan krevet. Prazne oči. Prazna duša. Sleđene usne još razdvojene. Blok misli.

- Tugo moja, je li to što još uvijek udara moje srce?

A onda ništa. Samo ponor što se otvara i mrak.

- Babo, i ja sam se baš kao i majka bojala da ću poći kad i ti pođeš. Ne zato što nisam voljela život, o, i te kako sam voljela taj kratki put preko mosta što spaja dvije obale, ali mi se činilo da će nakon tebe sva ljepota zgasnuti, sve postati besmisao.

- E, dijete moje, što me zapriča - čula je majčin glas. - Eno, kandilji su se već upalili a da nisam ni primijetila.

Tek tada Azra postade svjesna tame što se neopazice uvukla i polegla po sobi.

Kao da dolazi iz nekog drugog svijeta, jedva čujno prozbori: - Ostala si mi ti, majko.

Majka ustade i upali svjetlo. Lice joj je bilo upadljivo blijedo a svijetle oči neopisivo tužne.

- Dosta smo pričale. Hajde da sad iftarimo. *** - Sele, ona više liči na anđelka nego na bebu. Časna riječ.

Azra je u naručju držala maleni zamotuljak punih, rumenih obraščića. Okice krupne, plave, a ispod kapice je virio čuperak kao gar crne kose.

- Ne mogu je se nagledati. Mora da si veoma sretna.

- Jesam. Larisa je moje najveće blago. Sreća ipak nije kompletna, nešto je muti.

- A šta to, molim te lijepo? Što sa petnaest dana već sama ne hoda, ne papa, oblači se, kupa. E, stara moja, sve vrijedno ima visoku cijenu.

- Ne glupiraj se. Sasvim dobro znaš na što mislim.

- Pojma nemam. Možda što kvariš svoja lijepa prsa dojenjem? Ili što ne možeš tutnjati okolo? Ili što ne možeš na svoje daske što život znače?

- Dobro je, Azra. Nije mi do šale. Situacija je ozbiljna, napeta do usijanja.

Otvorit će se Pandorina kutija.

- Nemoj mi, života ti, samo reći kako se bojiš rata.

- Ti se, kao, ne bojiš?

- Ljudi moji, vi ste redom otkačili. Koji vam je vrag? Prvo nana, a ja velim hajde, stara je, skleroza radi svoje. Onda majka. Ja opet - to su traume iz prošlog rata. Ali, ti si prevršila mjeru.

- Ti se zbilja ne bojiš?

- Nije mi ni u zadnjoj moždanoj ćeliji. Čuj, sele, ti si pametna, bar sam te do sada smatrala pametnom. Kako o tome uopće možeš razmišljati? Stara moja, ko bi u Bosni protiv koga ratovao? Komšija protiv komšije, kolega protiv kolege, prijatelj protiv prijatelja, muž protiv žene, zet protiv punca, sin protiv oca, unuk protiv djeda? Rat u svakom gradu, u svakom kvartu, svakoj ulici, zgradi, ulazu i mnogim stanovima. Suviše zamršeno. Ima li u tome i zrna zdrave pameti? Bosna je čitav jedan svijet i jedino kad bi naišla kakva epidemija ludila, mogla bih povjerovati u takvu mogućnost. A epidemija ludila, na sreću, još nije zabilježena.

- Jesi li slušala Karadžića u Skupštini?

Azra se uhvati za glavu.

- Idite bestraga i ti i Karadžić. Mani se budalaština. Došla sam da vas se nagledam. Ne tebe, poželjela sam te ko zemljotres ili bombardovanje - reče smijući se. - Došla sam napojiti oči Larisom, da me njeno lice grije do sljedećeg viđenja.

- Ako si uvjerena u to što govoriš, ili si ograničena ili ćaknuta. Postoji nešto utješno za tebe. Možda si samo nepopravljivi optimist. Ipak, poslušaj šta ti kaže starija i iskusnija sestra. Zlo se sprema, veliko i strašno. Već ga osjećam u nosnicama. Jadno moje dijete, kud baš sad dođe na ovaj prokleti svijet?

- A Mirko? šta on kaže?

- Budala. Ista budala kao i ti. Isti djetinji, bolje rečeno maloumni rezoni. Možda ste vas dvoje povjerovali „velikoj proročici” što je nedavno u „Uni” izjavila da rata u Bosni neće biti.

- Ne smatraš me valjda idiotom? Sasvim jasno sam ti iznijela šta mislim.

- Bože ti pameti.

- Uredu. Dosta mi je ove priče. Ima li u ovoj kući kafe? Mala princeza je zaspala. Dok je smjestim u krevetić zakuhaj nam jednu jaku i gorku.

Pile su kafu šuteći. Azra je s užitkom pušila, Zuhra, zakleti nepušač pravila grimase. Garant će i poslije ove cigarete širom otvoriti prozor bez obzira na oštar zrak i hladan vjetar.

- Jesi li ti, sele, znala za dedu i daidžu?

- Nisam. I za mene je to bio šok. Ali, kad bolje razmislim, nije to baš neko čudo.

Iz historije znaš šta su četnici za vrijeme Drugog svjetskog rata radili u Foči i okolini. Kad su jednom na fočanskom mostu vršili masovno klanje, a potom bacanje leševa u Drinu, neki profesor, Musliman, prišao je četničkom generalu i kazao mu kako se on borio za Srbiju pokazujući mu službeni dokument. On mu je kroz smijeh odgovorio da ga zbog tih zasluga neće zaklati njegove ušljive bradonje. Imat će čast da ga zakolje general. Eto, to su četnici, mala moja. Opet će biti isti scenario, ista režija. Ali, dok ja tebe u pamet, sebe ću iz pameti. Bolje mi pričaj kako je u Travniku.

- Super. Sve je isto kao i u prethodne tri godine. Tancamo, zezamo se, pjevamo.

O ratu niko ne priča, nikome takve gluposti ne padaju ne pamet.

- Ne bih, vala, živjela u provinciji ni za što na svijetu. A ko bi ti i pričao o onome što se sprema? Sigurno se družiš samo sa hablećinama kakva si i sama.

- Upravo tako. I mogu ti reći da nam je sjajno.

- Ne sumnjam kako i tamo oko sebe okupljaš đuturume, usamljenike, osobenjake, ostavljene i zaboravljene.

- Naravno. Desetak ih redovno obilazim noseći im sitne poklone. To su uglavnom samci, starci i starice, baš kao što ti reče, ostavljeni, zaboravljeni, kao da su već pokopani. Osim njih i mene niko ne zna za te posjete. Imam i jednu baku kojoj svakodnevno nosim dio svoga ručka jer je toliko stara i slaba da ni izići ne može. Bude im drago, bude im lijepo, bude im praznik, a meni, nećeš vjerovati, više nego njima. Kad im u očima vidim radost, dođe mi da od neke ljepote vrisnem. Ljepota je, bona, u davanju, u osjećaju da si nekome potreban.

- A onaj Hari?

Azra prasnu u smijeh.

- Kao i uvijek. Onako nezgrapan, raširenih ruku, pognutih ramena, nezamisliv bez „francuzice” na glavi. Gdje god da mrdneš moraš na njega neletjeti. Negov nevini pogled i izraz lica odmah ti jasno kažu da si sreo maloumnu osobu, ali bezazlenu i čistu poput djeteta. Znaš li ti da je njega čaršija naučila govoriti?

Njegovi su ga, valjda zbog stida, godinama držali zatvorenog u kući. Kad je počeo silaziti u čaršiju, prvo ga je prihvatila travnička jalija. Zezali se s njim, pravili šale na njegov račun. Kad bi otišli tako daleko da bi i on svojim ograničenim mozgom shvatio kako ga vrijeđaju pa zasuzio, počeo se mijenjati njihov odnos prema Hariju. Prihvatila ga je postepeno i prava gradska raja pa i ugledniji ljudi. Oblačili ga, hranili, davali mu po koji dinar. Tako Hari u dvadesetšestoj godini progovori. Govor mu je doduše pomalo nerazgovijetan, ali se sasvim dobro možeš sporazumjeti s njim. Sad mu je nekih pedesetak godina… Znaš šta mu je glavni fazon? Kad te pozdravi, obavezno upita : „Kako ste?”, a onda sam odgovori: „Hvala, dobro ste, a kako sam ja?”

- „Svaki grad uz naše more ima svoga Lera.”

- Jest. U Sarajevu ih je uvijek bilo puno, ali se utope u masi. Poznaje ih uglavnom jedan kvart, možda ni jednog ne poznaje cijeli grad.

- Jesi li ikad zažalila što si otišla iz Sarajeva?

- Ne znam šta bih ti rekla. Ponekad mi se oko srca savije neka tuga. Najčešće kad gledam reportaže snimljene na nekim dragim mjestima, mjestima za koja me vežu lijepe uspomene. Travnik je lijep, prelijep, ali sam se teško privikla živjeti u gradu koji možeš preći nogu za nogom za sat, možda i kraće. Mislim na njegov uži dio. Ljudi su dragi, srčani, pametni. Znaš onu narodnu: „U Sarajevu ne pokazuj buđelar, u Visokom ne poteži nož, u Banjoj Luci ne pjevaj, u Travniku ne pametuj.” Istina, nema onu širinu koju ima Sarajevo. Došljake prima s početnim nepovjerenjem i rezervom. Ovdje smo uvijek svakog primali kao svoga. Ja sam u Travnik pošla iz nužde, dobro znaš da nisam imala nikakvu šansu za zaposlenje, a moji kolege iz kojekakvih vukojebina dobili su mjesto na klinici. Ne samo što su došljaci, bili su i lošiji studenti od mene.

- To su oni koji sad pričaju da su bili, da su i sada ugroženi, oni koji su sišli iz Sokolca, Romanije, Pala. Moja Azra, ti kao da si slijepa. Oni pričaju o vječnoj težnji da se Bosna islamizira. A pogledaj Sarajevo, njegove ulice naprimjer, imena tih ulica: Vase Miskina, Petra Dokića, Trg Pere Kosorića, Miće Vujovića, Vojvode Putnika, Vojvode Stepe i, da ne nabrajam dalje. Kome je to ikada smetalo, ko je uopštće na to obratio pažnju? A taj isti Vojvoda Stepa je 1924. , kad je jedan Srbin ubijen u kafanskoj tuči i za to ubistvo okrivljen nekakav sandžački musliman, poveo svoj narod u odbranu srpstva. Okružili selo, a podređeni oficir reče vojvodi kako su Muslimani istakli bijele zastave. Vojvoda odgovori da ne vidi nikakve zastave i naredi juriš. Te je noći sa svojom sabraćom poklao oko tristo Muslimana, a u tim obračunima ih je ukupno stradalo osam stotina. I šta? Ispade da je tog čovjeka u dubokom pijanstvu ubio njegov sunarodnik Srbin.

- Dosta, Zuhra. Počeli su te trovati, ili su te već otrovali mržnjom. Kao da je bitno šta je bilo prije toliko godina i kako se ponašao neki pojedinac? Treba li čačkati pepeo, tražiti razloge i povode za zazor, da ne kažem teže riječi? Grozim se od takvih pomisli.

- Nikoga ja ne mrzim. Samo se bojim ludila mitomana. Shvaćaš li koliko njih živi od mitova, koliko ih je odnjihala pjesma sa gusala, koji dalje od toga ne idu? E, tih i takvih se bojim jer njima nije sveto ništa što nije njihovo, ništa im nije strašno, ništa prljavo, samo ako je u svrsi ostvarenja nekakvih vlastitih ideala.

- Mila moja, sad zbilja moram poći. Od takvih priča, pravo da ti kažem, hvata me muka. Iskreno se nadam da ćeš se kajati što si takvo što i mislila, kamoli izrekla.

- Kolač je gotovo pečen.

- Hvala. Ručak je bio kraljevski, za kolač nisam, tačnije, bježim od slatkiša da malo stešem guzu, a i veče je blizu. Ne volim noćnu vožnju, umara me.

Ušla je u sobu i poljubila Larisu koja se počela meškoljiti.

- Bar ti imaš sve potrebno za kompletnu sreću. Uživaj u njoj, ne opterećuj se irealnim stvarima kojima je neko napunio tvoju lijepu glavu.

- Dobro znaš da nikad nisam potpadala ni pod čiji utjecaj. Ćao, sele moja.

Sretno. I, čuvaj se.

Zagrljaj je kao i uvijek bio nježan, ali mnogo duži nego obično. Naprosto se nisu mogle odvojiti jedna od druge. Pomalo je ličilo na oproštaj.

- Hoću. Ne brini za mene. čuvaj svoje blago. Puno pozdravi Mirka. žao mi je što ga nisam vidjela.

Upalila je motor i primakla lice staklu vjetrobrana. Iza zastora vidje Zuhrino lice koje se nije smješilo. Mahnula je rukom samo jednom, kratko, pa je spustila.

Odmahnu glavom i pođe. Zabljesnu je ljepota Sarajeva u prvom sutonu.

- Lijepo moje, drago moje Sarajevo. Tutnjala sam svuda, ali ti si jedinstven, neponovljiv grad i ponosim se što sam tvoja, što sam u tebi iznjedrena. *** - Jutro, raja.

- Dobro ti jutro.

- Kako vam je bilo bez mene?

- Jedva nekako preživjesmo. Jedino nas držala nada da ćeš se vratiti - reče Mićo, šeretski se smješkajući.

- Kako su tvoji? - upita Senka.

- Fizički dobro. A što se psihe tiče, dragi moji, s tugom vam moram priznati da su svi otkačili - odgovori Azra sjedajući na uobičajeno mjesto. Je li neko koristio moju stolicu?

- Bože sačuvaj. Rezervirana je samo za tvoju guzu - dobaci Silva.

- Zašto misliš da su tvoji prolupali? - upita Senka protežući se kako bi joj nasula kafu.

- Ljudi moj, oni ne pričaju ni o čemu drugom nego o ratu.

- Sranje - Mićo će. - Oprosti, nisam mislio tvoje vrijeđati, mislio sam općenito na takva naklapanja. Ma evo, pogledaj nas četvoro. Mi smo ti Bosna. Bosna u malom. Ko bi nas mogao zavaditi?

- Uzalud su bili svi moji argumenti. Uhvatili se te teme ko pijan plota. Kažem vam, porodica mi komplet otkačila. Ima li ovdje kakvih novosti?

- Nema osim što je diš napravio rotaciju. Sad Mićo i ti radite ovdje, Silva i ja idemo na teren. Ah, da. Onaj tvoj Stjepan je u bolnici. Tražio te je.

Azra se štrecnu. Bio je to njen najdraži pacijent. Ne samo to. Među njima se već rodilo prijateljstvo. Prihvatio ju je kao rođeno dijete, a od kad mu je išla u kućnu posjetu ženi, bila je čest gost u njihovoj kući. Imaju četiri odrasla sina. Tomo, najmlađi, najljepši, nedavno je ušao u dvadesetu. Stjepan i Anja su živjeli za njih, sve ih neizmjerno voljeli, ali Tomo je bio zjenica Stjepanovog oka. Kuća im je u Turbetu. Oko kuće veliki voćnjak, gospodarski objekti i stado ovaca.

Azra je svakodnevno imala svježe mlijeko i prvoklasni travnički sir. Najviše se radovala kada bi joj donio šljive što su tek počele rudjeti, gotovo zelene. Stisneš je snažno među prstima, ona pukne, a iz mesnate srži štrcnu kapljice soka. Tako je Azra najčešće išla kod njih na izmaku ljeta. Jela ih je onako tek uzbrane, samo prstima obrisavši tanani bjeličasti prah s površine. A čika Stjepan, dobro držeći, čvrsti gorštak, dobroćudna, čestita, vesela ljudina, naprosto je uživao gledajući je. Nažalost, iako je tek nedavno prešao pedesetu, bolovao je od visokog pritiska, srca, a odnedavno je dobio i šećernu bolest. Svemu tome on nije pridavao neku važnost.

- Tomo, naberi jednu kesu da Azra ponese - uvijek bi kazao.

- Ne treba, čika Stjepane, hvala. Nadula sam se kao žaba. Pući ću.

- Nećeš, nećeš. Večeras ti se možda prohtiju.

Anja bi obavezno dodala mlijeko, sir, kajmak.

- Šta mu je? - upita Azra vraćajući se u stvarnost.

- Naglo mu je skočio šećer. Bio je jako loše.

- Kako mu je sad?

- Pojma nemam. čini mi se da on neozbiljno shvaćta bolest, da lijekove uzima neredovno, ako ih uopštće i uzima.

Vrata se otvoriše i uđe sestra Gordana.

- Hoćete li početi? Čekaonica je prepuna, već su nestrpljivi.

- Moj Mićo, danas ćemo nagrabusiti. A ove dvije dame će u fiću i usput se diviti prvim jaglacima.

- Gordana, jesu li vozači spremni? - upita Silva.

- Jesu. čekaju u bifeu.

- Idemo, stara dobra, Aki - reče Mićo ustajući.

Azra se uputi u ordinaciju. Pri pogledu na gomilu kartona zamanta joj se u glavi.

- Boga mi, ovolikim ljudima samo reći „dobar dan” i „doviđenja” bilo bi dovoljno da prođe radno vrijeme - pomisli i prozva prvog pacijenta.

U ordinaciji je bilo ugodno toplo. Oni iz toplane ove godine su osvjetlali obraz.

Dok je čekala da pacijent uđe, okrenu se da vidi svoje ljubičice na prozoru. Bile su prekrasne, širokih grmova sa bezbroj cvjetova. Njegovala ih je sa puno ljubavi, od prvog ubodenog listića prije tri godine kad je došla u Travnik, do danas.

Pacijenti su se smjenjivali. Uglavnom se radilo o gripoznim stanjima, vladala je epidemija gripa. Sve te ljude je manje-više već poznavala i sa svakim, osim o bolesti, progovorila bi po nekoliko riječi. Voljela je svoj posao, voljela svoje pacijente, a vala su i oni nju voljeli.

Nije ni osjetila kako vrijeme brzo prolazi kad se pojavila Gordana.

- Doktorice, šta ćete za doručak?

- Šta će Mićo?

- Ćevape.

- I ja ću. Srednju. S lukom obavezno.

- Uh, ala prijaju. Mljac - govorila je Azra milujući se rukom po stomaku.

- A tebi?

- Mirišu na još.

- Šuti, bolan, i ovako sam pravi debos. Svako veče kažem sebi: „Stara moja, od sutra samo kifla, dva kuhana jajeta i jogurt.” A čim dođe pauza, pa čujem da si ti poručio ćevape, odluka pada u vodu. Oni mi, onako sočni, reš, izađu pred oči i kao da me mole: „Uzmi nas. Mi volimo kad nas neko voli.” Kako onda da sirota odolim?

- Bez razloga nabijaš komplekse. Kakav debos? Časna riječ, Aki, mrak si.

Azra se od srca nasmija.

- Možda bi trebao do okuliste. Pazi, nasmijavaš me do suza, a pacijenti su pred vratima. Nego, da te nešto ozbiljno pitam. Vjeruješ li ti u mogućnost izbijanja rata?

- Zbilja me to ozbiljno pitaš?

- Najozbiljnije.

- Stara moja, ne budi dijete. To se naprosto ne može dogoditi. Ko bi ovdje protiv koga ratovao? Svako protiv svakog, ja protiv tebe i ti protiv mene, napokon. A zašto? Jesam li ja izabrao državu, grad, ulicu gdje ću se roditi, kamoli roditelje, ime? Jesam li sretnik ili krivac što su me rodili Jovan i Mara u Donjem Vakufu?

Da ti pravo kažem, da sam mogao birati rodio bih se na Floridi.

- I ja. Bilo gdje u Americi. Tamo su svi, bez obzira na boju kože, rasu, naciju, porijeklo, kose ili ravne oči, Ameri. A mi, Bosanci, sa svojim tvrdim glavama i ludim idejama smo blesavi. Zar treba da se desi nešto uistinu strašno pa da najzad lupimo tim tvrdim glavama i počnemo misliti? Neće li to ipak biti rat? I rat u Hrvatskoj nam se činio nezamisliv, pa ipak se desio i ko zna kada će i tamo situacija biti raščišćena.

- Hrvatska je nešto drugo. Mi smo ovdje toliko izmiješani, srođeni, u klupko smotani. Moja Aki, samo kad čujem nagovještaj takve mogućnosti, ja poludim.

Džaba meni sva moja rodbina, svi prijatelji Srbi, da tebe nije bilo, ne bi bilo ni mog Jovana. Čak i ako bi ga bilo, živio bi kao biljka. Zar to čovjek, makar imao samo zrnce čovječnosti, može zaboraviti? A takvih primjera je bezbroj. Ko je ikad od naše generacije bio opterećen mitovima, kome je bilo važno ime onoga ko mu je drag?

- Jovica je presladak. Je li se učvrstio u hodanju?

- Korača ko oficir. I fizički i mentalno izvanredno napreduje. Sjećaš li se kakve su prognoze kolege davali?

Sjećala se, i te kako se dobro sjećala. Sve je to onda preživjela kao da je u pitanju dijete nekog najrođenijeg, gotovo vlastito dijete. Treći dan nakon što se Vida, Mićina žena, porodila i na svijet donijela lijepog, zdravog dječaka, slavili su do iza ponoći. Tek što je zaspala, probudio ju je telefon. Bio je Mićo.

- Aki, život moga sina visi o tananoj niti.

U trenu je bila sasvim razbuđena.

- Ma šta kažeš?

- Patološka žutica. Bilirubin mu je strašno visok, a jasno ti je koliko je on toksičan za moždane ćelije. Kolega iz porodilišta mi je rekao kako su me cijeli dan tražili. Takođe kaže kako nije pošteno da od mene krije istinu. Ukratko, ili će umrijeti, ili će doći do trajnog oštećenja mozga.

- Postoji li imalo nade za nešto treće?

- Sad mu daju fenobarbiton koji ima osobinu da vezuje bilirubin, ali u Sarajevu, na klinici imaju daleko veće mogućnosti.

- Zašto ga nisu odvezli u Sarajevo?

- Nema sanitetskog vozila. Jedno je otišlo za Beograd, drugo za Zagreb. Bez trećeg ne smiju ostati.

- I? - Sutra se vraća ono iz Zagreba. Tada će ga transportovati.

- A do sutra?

Azra se kratko zamislila.

- Spremi se, Mićo. Dolazim po tebe. Uzimamo malog i Vidu pa tutnjamo u Sarajevo. Imam tamo strašne veze. Sve će biti uredu, vidjet ćeš.

- Ali, Aki…Kako sa novorođenčetom i porodiljom u folciku?

- Ne gnjavi. Nemamo izbora. Moramo rizikovati. Idemo na sve ili ništa.

Uz ljekare i uspaničenu, uplakanu Vidu, Azra je bez predaha, bez trena odmora, bdjela nad krevetićem. Pratila je disanje, puls, registrovirala svaki drhtaj trepuški, brojala kapi infuzione otopine. Maleni zamotuljak je stalno bio u dubokom snu. Nakon trideset šest sati, plave oči su se prvo sasvim lagano, slabašno, a zatim sasvim otvorile. Sobom se prolomio čvrst plač.

- Pobijedili smo - pomislila je osjećajući kako se golemi teret gubi. Istog časa, na tvrdoj stolici pored Jovicinog krevetića utonula je u san kao u duboku nesvijest. Nije se probudila ni kada su dvije sestre držeći je ispod ruku vodile u svoju sobu i smjestile na otoman.

- Kuda si odlutala? - trže je Mićin glas.

- Samo sam razmišljala kako je nezahvalno davati prognoze. U medicini zbilja ništa „sigurno” nije sigurno.

- Imate li namjeru nastaviti s radom? - provirujući tiho upita sestra Gordana.

- Zar je pauza prošla?

- Ihahaj.

- Šta je, tu je. Mnogo je ugodnije ovako ćaskati, ali platću valja zaraditi. *** U „robnjaku” se gotovo sudari sa Senkom. Obje prasnuše u smijeh.

- Cijelo popodne te uzalud zovem, a sad se sudaramo.

- Ha-ha-ha. Vjerovala ili ne, smijem se iz istog razloga. Htjela sam ti predložiti da izađemo večeras.

- Zbog toga sam i ja tebe zvala.

- Dogovoreno. U osam, pred Jugobankom. „Pozorišna kafana” bila je pretijesna da primi sve koji su željeli ući.

Znalački birana muzika, samo malo preglasna. U diskretno osvijetljenom prostoru lebdjeli su oblačići duhanskog dima.

- „Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo?” - upita Senka.

- Lijepo moje Sarajevo. Kad dugo ne odem, ovdje mi je sasvim dobro. Ali, kad odem, pa se vratim, neko vrijeme redovno bolujem.

- Jesi li srela koga?

- Kako da ne. Maltene se moraš provlačiti Titovom. Ljudi je preplavili, prava poplava.

- Ne pravi se blesava. Znaš na koga mislim.

- Na Mirzu, znam. Nisam ga vidjela. Nisam ni imala šansu da ga vidim. Ko zna hoću li ga ikad više sresti.

- Zašto?

- Otišao je raditi vani. Oženio se.

- Žao mi je. Baš mi je iskreno žao.

- Znam.

- Zašto ste se vi razišli?

- Zbog potpuno beznačajne gluposti. Jednostavno sam se okrenula i otišla zamolivši ga da me više ne traži.

- I nije te tražio?

- Jeste. Moj prokleti ponos mi nije dopustio da mu se vratim. Nisam htjela priznati da sam se pokajala.

- Prošlo je od tada dosta vremena. Zašto ne izlaziš s nekim? Znam bar nekoliko zgodnih mladića koji bi željeli da ti se približe.

- Znam to. Ne mogu, Senka, još nisam spremna za bilo kakvu vezu. I suviše je prisutan u meni. A hodati s nekim tek toliko da se zna kako imaš momka, po meni nema nikakvog smisla. Ti i Dario ste se našli. Nemoj nikad dozvoliti da ti jadan čas loše volje, prkosa, inata, tvrdoglavosti, promijeni život. Neka ti ja budem pouka. Ja sam ti, lijepa moja, posebna sorta budale.

- Nije baš trenutak, ali ti želim reći novost. Dario i ja ćemo se uskoro vjenčati.

- Radujem se. Sa srećom.

- Starci su zadovoljni. Njima ti je važno ono što je meni apsolutno nevažno.

Dobra, ugledna porodica, rođeni Travničanin, intelektualac. Stari je uplatio još jedan poslovni prostor.

- Čula sam.

- Radit ćemo u s smjenama. Riješit ću se landranja po seoskim ambulantama. Da samo vidiš kakvu opremu i kakav namještaj je nabavio. Ni šprice nisu naše proizvodnje, šta više da ti pričam.

Mahnu konobaru.

- Molim još dvije coca-cole s ledom.

- Čuj, Senka, za tebe je to sjajno. Možeš specijalizirati opštću medicinu i biti od velike pomoći mnogim ljudima. Ali mislim da je za tvog oca to loš izbor.

Izvanredan je hirurg. U privatnoj ambulanti neće moći operirati. Možda tek neke male zahvate. Šteta je to za grad, za bolesnike. Puno će izgubiti.

- Da, ali on će dobiti. Samo pregledi, male intervencije, sitne operacije, a lova do krova.

- Ako mu je novac važniji od bolesnika, onda je to uredu. Međutim, bar koliko ja znam, vaše imovno stanje je i sada daleko iznad prosjeka.

- Šta je u tome čudno? Draga moja, zaboravljaš da oboje rade po dvadeset pet godina.

- Imaš pravo. Na to sam sasvim zaboravila - pomirljivo i gotovo pokajnički reče Azra, misleći kako je njen babo radio gotovo četrdeset godina, istina ne kao hirurg nego tehničar, živio skromno, štedljivo i uštedio taman toliko koliko je koštao njegov posljednji ispraćaj.

- Šta misliš da malo prošetamo? Noć je prekrasna - nadoda Azra bojeći se da je takve misli ne odvedu kamo ne želi.

- Važi. Jesi li obilazila „Pejton”?

- Nisam.

- Super. To ti je onaj kompleks oko Šarene džamije. Izgrađene su sve same jednospratkatnice, slatke, komforne, ulice između popločane oblutkom. Kao u nekom drugom gradu, drugom svijetu. A tik ispod teče Lašva.

- Rado ću to razgledati.

- Tamo su uplatili kućicu za Darija i mene. Lijepa je, kao iz bajke.

Ustale su, obukle mantile i izašle u noć. Svjež zrak pun mirisa omami Azru.

- Ćutiš li?

- Šta? - upita Senka.

- Da proljeće miriše.

- Nepopravljivi sanjaru, shvati da se od snova ne živi.

- Negativno je biti sanjar?

- Ne. Samo glupo. Život je, znaš, vrlo praktičan.

- Svako ko nema snove je siromašan. Materijalno može nestati u trenu. Snovi su u nama, uvijek samo naši.

- I snove ti mogu ubiti.

Nije odgovorila odmah.

- Da. Bolno je. *** - Dobar dan.

Okrenuo je glavu, a dobroćudne oči su zasjale.

- Azrice.

- Bila sam kod mojih u Sarajevu. Čim sam se vratila, čula sam da vam se stanje pogoršalo i evo me.

- Stari vuk se ne da slomiti. Kako su vaši?

- Dobro su, hvala. Samo kao da nisu više savim normalni. Pričaju jedino o ratu.

Ko može baciti sjeme zla među nas Bosance, dragi moj čika Stjepane?

Radost u očima i osmijeh su zgasnuli u trenu.

- Ja baš i nisam tako siguran.

- U šta?

- Da neće biti rata.

- Na osnovu čega? Vi ste razuman, mudar čovjek. Imate mnogo prijatelja. Jeste li ih prema imenima birali? Znam, nikada vam to ni na pamet nije palo.

- Vi ne slutite koliko se vremena daleko od nas kuju planovi. Pripreme za ostvarenje vjekovnog sna su sasvim sigurno završene. Samo, o tome se ne govori.

Naglo je zašutio.

- Pretjerao sam. Neiskvareni ste, naivni i nevini. To jesu vrline, ali ponekad su štetne. Poslušajte me dobro. Budite pripravni na veliko zlo.

- Kako su vaši?

Svjesno je prešla na drugi kolosjek jer je osjetila muku. Zar je i on prolupao?

Ovo je ipak početak epidemijske paranoje. Na sreću, ne baš velikih razmjera.

- Dobro su. Dolaze svakoga dana. A Tomo, Bog mu zdravlje dao, i po dva-tri puta. Evo ga.

Kao da je iz olovnog, sivog neba najednom bljesnulo sunce. U sobu je ulazio njegov sin, zjenica njegova oka, a on ga je pogledom grlio.

- Sine.

Azri se učini da je sva ljubav ovoga svijeta tog časa stala u jednu riječ. Osjetila se suvišnom, na brzinu pozdravila sa obojicom i izašla. *** - Majko.

- Kako si, Azra?

- Skroz dobro. Ti? - Dobro, šućur Bogu.

- Larisa, Zuhra, Mirko?

- Svi su dobro. Vidimo se svakog dana.

- Ne možeš ni zamisliti kako sam vas se zaželjela. Kao da je vječnost prošla.

Dolazim uskoro.

- Kada?

- Za Bajram.

- Nemoj dolaziti, Azra.

- Ne razumijem, ne vjerujem. Ti ne želiš da dođem?

- Bar jednom u životu budi ozbiljna. Za Bajram se ovdje očekuje belaj.

- Opet iste budalaštine. Kakav, bona, belaj u Sarajevu? Eto, desile su se te, ko fol barikade. Pa šta? Armija i policija su za tren riješile problem. Od sarajevske mladosti srce mi je raslo, prsa mi se činila pretijesnim za ljubav dok sam slušala kako skandiraju: „Hoćemo mir! Ne damo Bosnu!”

- Sa barikada su odgovorili vatrom.

- Nekolicina kretena. Nema razloga da brineš. I ne odgovaraj me da dođem. Ne možeš me spriječiti.

- Ne smiješ doći. Neka ti ni ne pada na pamet. Ima vakta, vidjet ćemo se akobogda.

- Zbilja ne želiš da dođem? - glas je drhturio -…

- Kaži.

- Allah emanet, Azra.

Odložila je slušalicu i naslonila glavu na stisnute šake.

- Ništa mi nije jasno. Je li uistinu jedini razlog njen imaginarni strah ili prosto ne želi da me vidi? Taman sam pomislila kako su se sve nejasnoće među nama razriješile, da smo po prvi put istinski našle jedna drugu. Povjerovala sam kako je osim ljubavi između nas oduvijek postojala ona tanana nevidljiva, a neraskidiva nit koja u svakom času, ma koliko fizički bili udaljeni vezuje majku i dijete. I upravo tada mi kaže kako ne želi da dođem.

Osjećala je kako njen crv sumnje u utrobi grize, grize, grize.

Bezvoljno je birala Zuhrin broj.

- Sele, mila moja.

- Ćao, mala. Je li sve o kej?

- Bolesna sam za vama, za Sarajevom. Doći ću za Bajram.

- Ni u ludilu ne dolazi. Ozbiljno ti kažem.

- Šta je s vama? Porodično ludilo?

- Ti si luckasta. Ako ti kažem da ne dolaziš, valjda se podrazumijeva opravdan razlog. Ovdje će za Bajram pući.

- Šta će pući? Ja možda nisam normalna, zbilja ne mogu da se snađem.

- Ne znam šta, ali u svakom slučaju desit će se zlo.

- Otkud ti takve ideje?

- Nisu to ideje. Svi to ovdje osjećamo, znamo, ali smo nemoćni bilo šta promijeniti. Preostaje nam jedino čekati.

- Ćao - kaza promuklo osjećajući kako je najednom obuzima čudnovat nemir.

Tek u postelji se sjetila da za Larisu nije ni upitala.

*** Probudila se odmorna, dobro raspoložena. Obukla se s posebnom pažnjom i u prozračno jutro gotovo dolepršala do ambulante.

Sve troje kolega su već sjedili na svojim mjestima. Silva je upravo sa rešoa skidala džezvu iz koje se pušilo, a prostorijom se širio ugodan miris kafe.

Mićo je ustao stežući joj ruku.

- Sretan ti Bajram, Aki. - Hvala ti. Ovo mi je prvi put u životu da taj praznik baš ničim ne obilježavam.

Sve prethodne sam proslavljala kod kuće, sa svojima. Eh, majko, majko, što mi nisi dopustila da dođem? Budala sam što sam poslušala.

- Ipak si ga obilježila.

- Čime?

- Sva si u zelenom.

- Takva sam ti ja, Mićo. Sriveni, perfidni nacionalist. Samo mi ponekad neka sitnica izmakne kontroli.

- Jesi li čula šta se jutros desilo? - upita Senka.

- Nisam. Ššta?

- Hari je naletio na bombu.

- Kakva bomba, bona? Ššta se glupiraš?

- Ozbiljno. Neko je noćas pred Hadžialibegovom džamijom podmetnuo bombu umotanu u maramicu. Očigledno je bila namijenjena vjernicima koji idu na bajram namaz. Siroti Hari, kako ne može spavati, po običaju ustao ranom zorom i tumarao gradom. Naišao je ispred džamije, ponadao se kako je našao nešto vrijedno, sagnuo se i uzeo zamotuljak. Onda je jeknula eksplozija.

- Kako je prošao?

- Kako? Sasvim iskasapljen, ništa mu nije ostalo čitavo. I crijeva su mu ko rešeto. Mislim da opracija još traje. Pitanje je hoće li i operaciju preživjeti.

- Siroti Hari. Ko je njemu, onako bezazlenom, mogao to uraditi?

- Valjda ti je jasno da to i nije bilo njemu namijenjeno.

- Nego?

- Svejedno kome.

- Moglo je biti dijete.

- I Hari je dijete. Matoro dijete.

- Takvo što može uraditi jedino luđak. Šta da mu je naišao neko drag?

- Onome ko je spreman na takvo nešto, ništa i niko nije svet - zamišljeno je kazala Silva. - To je smišljeno, isplanirano da uljepša Bajram. Noćas je i na jedan kafić bačena bomba.

- Ljudi moji, neće valjda… - zausti Azra, ćuteći kako joj se srce puni zebnjom.

- Šta?

- Neće se valjda ispostaviti da su oni koje sam smatrala otkačenim bili u pravu?

Ne sprema li se nešto? Je li neko jutros slušao vijesti?

- Ja sam slušala one u šest.

- Kako je u Sarajevu?

- U najboljem redu.

- Hvala ti, Bože.

U devet je radio javio užasne, zapanjujuće vijesti. U Bijeljini su u džamiju upali arkanovci i poklali vjernike dok su klanjali bajram-namaz. *** Bez obzira na napore koje je ulagala, nikako se nije mogla koncentrisrati na posao. Dok su pacijenti iznosili svoje tegobe, njeno uho je pratilo glas iz tranzistora i upijalo svaku riječ spikera iz studija Radio Sarajeva.

Sarajevo je ponovo osvanulo okruženo barikadama. Napetost, nemir i istinski strah. U ordinaciju je upao Mićo.

- Stara moja, ovo se tebe lično dotiče. Idi kući, ja ću preuzeti i tvoje pacijente.

Televizija direktno prenosi događaje u Sarajevu.

- O, hvala ti, hvala.

Skočila je ostavivši napola napisan recept.

- Završila sam pregled. Samo propiši hipotonik i kardiotonik - doviknula je s vrata. *** Ulica Vojvode Putnika bila je preplavljena desetinama hiljada Sarajlija koji su spontano, kao i kod prvih barikada, izašli na ulicu i u mirnoj koloni, polako, ponosito, uputili se ka republičkoj Skupštini.

Zapalila je cigaretu. Gotovo bez daha gledala je te ljude, te drage sugrađane što su krenuli u odbranu mira, zajedničkog života. Gordost što im pripada, što je dio njih, zasjeni tugu nemoći da im se pridruži. Odjednom uho zaparaše zvuci što su budili nevjericu, zapanjenost, užas. Zadrhtao je i glas reportera. Tijelo koje se ruši. Krv. Jest. Istina je ono što bi i u snu bilo strašno. To su zvuci metaka. Neko puca u goloruke, mira željne ljude, mladost, djecu, one koje ne dijeli ništa, a čvrsto, neraskidivo vezuje želja da ostane tako, da ostanu oni, isti. Kola hitne pomoći. Ljudi u bijelom. Bože mili, pa oni i na njih pucaju! Hoće li se ljudi početi razilaziti ili će bjesomučno potrčati da se sklone na sigurno?

Kolona teče, razlila se poput mirne rijeke. Novi hici, nova tijela što lagano skliznu kao kad klone cvijet. Nema zastajanja. Nema odustajanja. Naprijed.

Sigurno naprijed.

- To može samo Sarajevo. Jedinstveno, ponosno, prkosno. Gle, eno Zuhre. Gdje je Larisa? Daj, približi tu kameru! Jest, Zuhra je. I majka. Glave podignute, korak čvrst, izraz odlučan.

Kamera se udaljila. Nestale su za Azru najsvjetlije zvjezdice u nepreglednoj koloni.

Strah je netragom nestao. Ostao ponos. Narastao je iz časa u čas.

Ustala je, pojačala ton i pošla skuhati kafu.

Desetine hiljada ljudi pred Skupštinom. Transparenti. Zastave. Pozivi na mir.

Pucnjevi. Ranjeni. Mrtvi. Sanitetska vozila. Snajperisti pucaju s prozora „Holiday - Inna”. Sve češće i preciznije. Hoće li sad početi bježati?

Glupo je bilo takvo što i pomisliti. Ljudi doista trče, ne da se sklone, nego prema hotelu da rukama, srcima nasrnu na ubice.

Azra osjeti suze. To je ponos potekao.

- Ako i počne rat, sad sam sigurna da vas nikad, ništa i niko ne može slomiti.

Ne, ja ne sjedim u fotelji, ne pijem kafu i ne ćutim miris proljeća, ja sam u svome srcu tu, sa vama, skandiram, tražim, molim kao i vi - ostavite nas da živimo onako kako mi to znamo, onako kako smo živjeli do sada. Lijepo nam je zajedno, jedno smo i to je dovoljno. *** Noć uveliko ovladala. Neka neobjašnjiva nepetost ispunila je Azru. Sjedila je u svojoj sobi, otvorila prozor i udisala svježi zrak. Tiha muzika razbijala je tišinu. „Reci da li ćeš noćas moći ostavit sve ovu kuću, navike, ljude, i poći, a ne znati gdje…” srcem, kao i uvijek, pjevao je Arsen. Sjetan glas, poetičan tekst i sjajna melodija noćas su je ispunjavali bolom. Njena duša izgubljena u nekoj noći aprila ´92. plakala je bezglasno, bez suza. Zazvonio je telefon. Pogledala je na sat. Petnaest minuta do ponoći.

- Ko može biti u ovo doba? - pitala se dižući slušalicu.

- Alo. - Dobro veče. Doktorica Hadžić?

- Da. - Štab civilne zaštite. Dođite na sastanak štaba u salu Skupštine opštine.

- Kada?

- Odmah.

- U ovo doba?

- Da. - Nemojte se ljutiti, ali molim vas, dajte mi vaš broj. Želim provjeriti nije li u pitanju neslana šala.

- Nema problema. Broj je 813-150. Samo računajte, sastanak treba uskoro početi.

Nije bila zabuna i niko nije zbijao šalu. Osjetila je nelagodu. Na snazi je bila naredba o zamračivanju prostorija i nije joj bilo baš ugodno ići mračnim ulicama tako kasno. Rezervoar za benzin u „folciki” je bio prazan. Odluči pozvati Miću.

- Nemoj se ljutiti, života ti. Hitno me zovu u Općštinu na sastanak, a nemam kapi benzina. Pravo da ti kažem, malo mi je nelagodno izići sama u noć.

- Lijepi strah.

- Nije strah, vjeruj mi. Ništa ni nalik tome. Samo, nisam baš vična hodati gradom u ponoć.

- Učinio bih za tebe i mnogo više, ti to znaš. Dolazim. Čekat ću te pred ulazom.

Azra se morala obući. Navlačila je haljinu kad ponovo zazvoni telefon. Već od prve riječi se sledila. Glas sa druge strane bio je neprirodan, prigušen, zastrašujući.

- Sve će ovo biti Srbija, jebem li ti tursku majku.

Na tren je prestala disati.

- Jah - kazala je tobože mirno.

- Reko sam ti. Sve ćemo vas poklati, tursku ti majku jebem.

Veza se naglo prekinula. Minutu-dvije držala je slušalicu u ruci kao paralisana.

Nije osjećala strah. Tek pozlijeđenost, bol, nevjericu.

Vozili su se kroz mrkli mrak. Čak ni mjeseca nije bilo. Ni jedne zvijezde, ni tačkice svjetlosti. S vremena na vrijeme bi mimoišli po koju grupu uniformisanih ljudi.

Zgrada Općine također je bila zamračena. Zalupila je vrata automobila.

- Sačekat ću te.

- Nemoj. Ko zna koliko će trajati.

- Zar misliš kako bih dopustio da se vraćaš sama?

- Hvala ti.

Uhvatila je rukom šteku. Vrata su bila zaključana. Pokuca. Ključ u bravi se okrenuo i u poluosvijetljenom okviru vrata pojavio se uniformisani muškarac.

- Vi ste?

- Doktorica Hadžić, zamjenik komandanta štaba.

- Uđite.

Slijedila je niskog debeljucu prosijede kose. Ušli su u salu. Za stolom desetak ozbiljnih lica. Gorjela je samo jedna mala sijalica. Sve se činilo pomalo nevjerovatno.

- Dobro veče - kazala je osjećajući kako joj srce tuče brže nego inače.

Većinu od njih je poznavala sa ranijih rijetkih sastanaka. Oni što su sjedili blizu priupitaše je za zdravlje.

- Šta se događa? - ispod glasa upita Matu, komandanta štaba.

- Ne znam. Moramo biti spremni u svakom trenutku…

Prekide ga srčan smijeh što se razlio salom. Zvučao je suludo i olakšavajuće u isti mah. Svi su se okrenuli u istom pravcu. Vidjela je nepoznatog muškarca tridesetih godina, bez uniforme, obučenog u džins. Lice mu je bilo ovalno, nos pravilan, oči što su se caklile neodređene, šućmuraste boje, a lijepo oblikovane usne se raširile od uha do uha. Kosa mu je bila blago kovrdžava, neuredna. U rukama je držao beogradsku Politiku.

- Alija, koji ti je đavo? - upitao je komandant, očito ljut. - Nije vrijeme za smijeh.

- Ljudi moji, ma ovo morate čuti.

- Mani se sad toga - prekide ga Mate. - Da počnemo.

- Ama stani, čovječe. Niko ti neće pobjeći. Morate čuti šta javljaju Beograđani.

Slušajte. „U Travniku (Bosna i Hercegovina) od ručne bombe teško je povrijeđen Muharem Šabić zvani Hari, poznati muslimanski nacionalista i terorista. Doktori se bore za njegov život.”

Svi se horski nasmijaše. Smijala se i Azra.

- Smijeh je kao zarazna bolest. Prijelazan - pomislila je i ušutjela.

- Ovo nije slučajno. Nije to obična propaganda, to je propagandni rat. Siroti Hari, bezazleno, staro dijete za njih je terorist.

Samo se s vremena na vrijeme uključivala u tok sastanka.

- …popuniti jedinice, organizirati stalna dežurstva, na zgrade obiju bolnica i Doma zdravlja na krovovima iscrtati velike znakove Crvenog križa na bijeloj podlozi.

- Da im olakšamo posao? - upade Alija.

- Kome?

- Onima na Vlašiću. Da im označimo mete.

- Duhovito - prekide ga komandant. - Vi, Azra, imate zaduženje da donesete lijekove za prvu pomoć, zavoje, svijeće, džezvu, kuhalo, nešto suhe hrane.

Pričali su, pričali. Sve se zbivalo kao u kakvom mračnom snu. Najzad je bilo gotovo.

Mićo ju je čekao. Bio je zakunjao. Beskrajno zahvalna, uđe u auto.

- Bojiš li se rata, Mićo?

- Nimalo. Sve su ovo sranja. Nego, čir me zavrnuo. Imaš li bilo šta da stavim u usta?

- Pričekaj, spremit ću ti sendvič.

Utrčala je u stan, između kriški hljeba stavila sir i salamu te se, također trčeći, vratila.

- Hvala još jednom, stari moj.

- Nije vrijedno pomena. Laka ti noć. *** Miting mira pred hotelom „Orijent”. Okupljena masa je prkosno, s oduševljenjem i žarom skandirala poruke mira, zajedničkog života. Gomila se odjednom zatalasala. Od jednog do drugog prostruja vijest - u Turbetu se puca.

Ima ranjenih i mrtvih.

Sanitetska vozila su se punila ljekarima, sestrama i jurila u pravcu Turbeta.

Masa se počela razilaziti. Žurno, glavom bez obzira. Svuda uplašena, uspaničena lica.

Azra je stajala pred ulazom u Hitnu pomoć. Mada je imala slobodan dan, došla je da se nađe, ako zatreba.

Prvo vozilo se vraća. Izrešetano je, smrskanih stakala. Izlazi Senka. Blijeda je, graške znoja po licu. Izlaze i sestra i vozač. Niko nije ozlijeđen. Neko sa poda, između sjedišta, vadi puščana zrna. Do ranjenika se nisu ni uspjeli probiti.

- Mili Bože, ovo je stvarnost. Nije ružno snoviđenje. Rat je. Pravi rat.

U blatnjavim cipelama ušla je u stan i upalila radio. Spiker je javljao kako Sarajevo bjesomučno granatiraju. Drhtala je birajući broj.

- Majko!

- Dijete moje, kako si?

- Dobro. Vi? - I mi smo dobro, hvala Bogu. Dolazi ovamo, Azra. Bit ćeš bezbjednija. I ja ću.

- Dođi ti ovamo, majko. Svi dođite. Dolazim po vas.

- Ne budali. Sarajevo je Sarajevo. Najveća je sigurnost u najvećem gradu. Tako je vazda bilo.

- Priča se da Travnik nije zacrtan u nekakvim njihovim kartama, da ovdje neće biti ozbiljnijih sukoba.

- Pusti prazne priče. Sjedaj u prvi autobus, sigunije je nego kolima, i dolazi dok još možeš.

- Poslušaj me bar jednom u životu. Molim te. Bolje je da vi dođete.

- Čak i kad bi bilo kako kažeš, ja nigdje ne idem. Sve uspomene, sav moj život sa tvojim rahmetli ocem i vama su u ovoj kući. Ni po cijenu života ne mičem iz nje. Nego, poslušaj ti mene. Dođi. Povedi i prijatelje koji su ti dragi. Mjesta ima.

- Ne mogu. Imam radnu obavezu. Nisam više u štabu civilne zaštite, ali sam ovdje važna kao ljekar. Valjda znaš šta taj kadar znači u ratu.

- Ljekari će i ovdje biti potrebniji nego ikad.

- Razmislit ću. I ti razmisli. Razgovaraj sa Zuhrom. Ona uvijek misli hladnom glavom.

- Čuvaj se.

- I ti se čuvaj, majko.

Odložila je slušalicu drhtureći poput lista.

- Glupačo! Mislila si kako su svi otkačili, da si samo ti ostala pametna. Eto ti sad.

Telefon zazvoni.

- Sele!

- Mila moja!

- Skupljaj prnje i dolazi. Dobar si vidovnjak, nema zbora.

- Zuhra, sad sam razgovarala s majkom. Daj, dogovorite se i dođite ovamo.

- Sad sam sigurna da zbilja nisi normalna. Ja jedno, ti svoje pa svoje. Kako, bona, može biti sigurnije u Travniku nego u Sarajevu?

- Tako se priča. Ja doista više ništa ne znam. Znam jedino da moram ostati ovdje. Osjećam to kao obavezu, kao ljekar i kao čovjek.

- Imaš li dovoljno hrane i ostalih potrebština?

Na trenutak je zaboravila stvarnost i prasnula u zvonak smijeh.

- Imam. Kiluo brašna i pola litra ulja. Proporcionalno potrošnji, stanje je isto i sa ostalim.

- Ne cerekaj se, života ti. Nema vremena za smijeh. Idi odmah i za sav novac koji imaš kupi najnužnije. Najviše brašna, ulja, soli, deterdženta.

- Sebi to kaži.

- Budalo moja, mi smo to davno uradili.

- Kako mi je malena?

- Dobro. Jedino svjetlo u ovim danima. Duša moja, baš je na vrijeme rođena.

- Imaš li dovoljno hrane za nju?

- Za tri-četiri mjeseca.

Ponovo se nasmijala.

- Ženska glavo, šta pričaš? Dobro, imala si pravo. Nešto strašno je započelo, rat se zove, ali ne misliš valjda da će trajati četiri mjeseca?

- Ne mislim. Mislim da će trajati mnogo, mnogo duže. Poslušaj me ili nastavi živjeti na svom ružičastom oblačiću. Posivjet će vrlo brzo, nažalost.

- A Mirko?

- Angažoviran je u odbrani grada.

- Molim?

- Mirko se bori.

Odjednom joj postade hladno.

- Mirko na borbenoj liniji? Vas dvije same, a granate padaju.

- Dosta lamentiranja. Idi i kupi sebi hranu prije nego bude kasno.

Kasno je već bilo. Sve prodavnice su bile opustošene. Ostala samo po koja kesica slanih štapića kreme za cipele. *** - Jesu li vaše tegobe vezane za napor?

- Nisu. Bez imalo zastoja se popnem na četvrti spkrat i jedino što osjetim je da se zadišem. Poslije, kad sjedim, odjednom me iz čista mira počne stezati u prsima.

- To najvjerovatnije nema nikakve veze sa srcem Svi smo napeti pa…

Otvorila su se vrata. U ordinaciju je ušao mlad muškarac. Usne mu razvučene u blag, ironičan smješak.

- Molim vas, sačekajte.

- Sačekat ću ovdje - kazao je sjedajući. - Koliko vidim, završili ste s pregledom.

Dama oblači mantil.

Pomislila je kako je suviše drzak te da se ne vrijedi prepirati i nastavila: - Gospođo, radi ovoga nemate razloga za brigu. Dat ću vam jedino blago umirujuće sredstvo. Uzimajte ga po potrebi. Ukoliko se nešto pogorša, dođite ponovo. Tada ću vas uputiti internisti. Žena se zahvalila i izašla.

- Izvolite - obratila se mladiću koga je prvi put u životu vidjela one noći na sastanku štaba civilne zaštite, onoga što se do suza smijao napisu o Hariju u Politici.

- Prolazio sam ovuda i pomislio kako ne bi bilo loše da zajedno popijemo kafu.

Više nećemo raditi zajedno, a ne bi ni škodilo da se upoznamo.

- Više nisam u štabu. Imam samo radnu obavezu.

- Nisam ni ja.

- Nego?

- Tamo gdje se najbolje osjećam. U prirodi.

- Mislite na liniji?

- Jah. Nego, ja vas već dugo poznajem. Po viđenju i čuvenju, mislim. Svaka nova cura u gradu, budi zanimanje neženja.

- Nisam nova ovdje. A za kafu nemam vremena.

- Gluposti. Uopštće nema gužve. Majku mu, doktor ste, faca. Samo kažete sestri kako želite napraviti pauzu, ja idem po kafe.

Prije nego je uspjela otvoriti usta, izišao je.

- Svašta - kazala je poluglasno. Nije znala šta misliti o drskom, samouvjerenom mladom čovjeku kome ni ime nije upamtila. Pauzu je ipak napravila. Vratio se, nalio joj kafu u fildžan i tacnu stavio pred nju.

- I? - Azra mi je ime.

- Znam. Azra Hadžić, dvadeset sedam godina, rođena i odrasla u Sarajevu, bila odličan student, došla ovdje prije tri godine. Što čaršija zna, a što je intrigantno nema momka. Svojeglava, bez dlake na jeziku, vesela, pravi vražić.

- Ništa osobito. Nisam impresionirana detektivskim poslom. Kome sam toliko zanimljiva da vas angažujeira?

- Potcijenili ste me. Za novac ne bih čeprkao po nečijem životu. Nisam se raspitivao ni radi vlastitog interesa. Jednostavno čujete, htjeli ne htjeli, na ulici, u kafiću.

- Vi ste?

- Alija, poznatiji kao Aki. Nasmijala se.

- Smiješno vam je ime ili nadimak?

- Samo čudna koincidencija. I meni je jedan kolega dao isti nadimak.

- Zanimljivo. Aki i Aki piju prvu zajedničku kafu.

- Nastavite.

- Rođen sam ovdje. Time se, naravno, ponosim. Džaba ti tvoje Sarajevo. Znam ga ko svoj džep. Vijek sam tamo proživio studirajući. Sve sami šibicari. Ovdje je ljepše, pitomije, slažeš se?

- Od kada smo na ti?

- Pusti formalnosti. Nismo metuzalemi, a ni na takmičemju u lijepim manirima.

- Ne poznajemo se.

- Bit će vremena i za to. Pred nama je. Ne boj se, neću ti udvarati. Ozbiljne veze me ne zanimaju, a koliko sam obaviješten, ti nisi cura za površnu vezu.

- Volite „djevojke za jedan dan”?

- Ne „viči” mi, života ti. Život ti je, mala moja tek mrvičak. Želim ga iskoristiti najbolje što mogu.

- Šta te dovelo meni? Neću ti obogatiti život. Bolesni sam sanjar, ti si satkan od realnosti.

- Misliš da ne mogu biti sanjar?

- Sigurna sam.

- Zatvori oči na čas.

Kad je otvorila oči pred njom je na stolu stajao buketić ljubičica. Prve koje je te godine vidjela. Nisu bile sasvim svježe ali je ćutila miris. Osjeti nešto nalik na nježnost.

- Hvala. Ovo je prvo cvijeće koje sam u tvome gradu dobila.

- Nema razloga da mi zahvaljuješ.

- Zašto si mi donio ljubičice?

- Našao sam ih na trotoaru i pomislio kako je grehota da lijep buketić kome je mjesto na reveru kakve dame, leži dolje i čeka da ga zgazi neka vojnička cokula.

Tako su skromne i lijepe. I mrtve mirišu. Pošto sam od mladih dama prvo vidio tebe, tebi sam ih i darivao.

Bilo joj je muka. Buketić mu je tresnula u lice.

- Popili smo tu nesretnu kafu, upoznali se bolje nego sam vjerovala da je moguće za tako kratko vrijeme, a sad te molim da se nosiš zajedno sa svojim ljubičicama.

- Prevario sam se. Nisi nježna i krhka nego gruba i bez srca. Cvijeće koje sam spasio, bešćutno bacaš. Ne treba se svetiti na stvarima koje su izvan igre.

- Ovo je tebi igra? E, gospodine, na kriva si vrata pokucao. Sa mnom se nikad niko nije igrao. I neće - vikala je uzbuđena, zajapurena, ustajući. - Idem do kartoteke da kažem kako nastavljam s poslom. Kad se vratim, ne želim te zateći ovdje. Ne zaboravi cvijeće.

Kad se vratila, ordinacija je bila prazna. Ali, ljubičice su bile na stolu i ispod njih, na poleđini recepta u žurbi napisano: „Baci ih sama”.

Odmahnula je glavom. Nije ih bacila, mada zapravo nije znala zašto. Stavila ih je u adresar da se ispresuju.

- Skromne su i lijepe. I mrtve mirišu - tako je rekao neobični mladi čovjek. *** - Senka, šta da radim? Prodavnice su prazne, a nemam hrane ni za tri dana.

- Matere ti, šta si čekala? Sjetila si se kad se više nigdje ni kiluo hljeba ne može kupiti.

- Nisi li i sama do jučer tvrdila da su sve te priče o ratu budalaština?

- Jesam. Moji nisu, na sreću. Ne brini, moj stari će ti sve nabaviti. Debele su njegove veze. Napiši spisak i daj lovu.

- Carica si.

- Imam bolji prijedlog. Dođi ti lijepo kod mene. Bit će nam ljepše. Nijedna neće biti sama.

- Ti ni sada nisi sama.

- Nisam još dva - tri dana, onda ću biti.

- Kako?

- Molim te, zasad to zadrži za sebe. U povjerenju, moji se pakuju. Idu preko ćize. U Ššvicu.

- Molim?

- Stari tamo ima prijatelja koji je vlasnik klinike. Što bi ovdje kidali nerve, rizikovali živote?

Azra u grlu osjeti gorčinu.

- A ti?

- Ja sam im problem. Stari je vikao, umalo da me ošamari. Stara danima cmizdri.

Ipak, ne popuštam.

- Ostaješ?

- Naravno. Ovo je moj grad, moja zemlja. Pripadam ovdje i trebam ljudima.

Ustala je i poljubila Senku u oba obraza.

- Od kada sam te srela bila si mi simpa. Mislim da sam te ovog časa zavoljela.

- I ti si meni draga. Čista si, bezazlena. Nego, pusti to. Je li to ljubav na pomolu?

- Otkuda ti to?

-A onaj zgodni dasa što ti je dolazio?

Nasmijala se.

- Aki, misliš? Jedna hablećina. Ne zanima me. Nimalo. *** - Ovdje ja - čula je glas koji je odmah prepoznala.

- Izvoli.

Glas joj je zvučao hladno, a u srcu je osjećala sasvim slabašan treptaj.

- Krele, zalupi slušalicu tom umišljenom tipu - proletjelo je kroz glavu, ali to nije učinila, i što je bilo još čudnije, to nije željela.

- Jesi li bacila ljubičice?

- Naravno, šta si očekivao?

- Da ćeš ih ispresovati. Ne samo to. Da će ti biti drage, da ćeš ih povremeno poželjeti vidjeti, pomirisati.

- Krivo si mislio.

- Kazala si da i tebe neko zove „Aki”.

- Da. Moj kolega Mićo.

- Mogu li te i ja zvati tako?

- Mislim kako je najbolje da me nikako ne zoveš.

- Ne govori ono što ne misliš niti želiš. Dakle, dogovoreno. Aki zove Akija bez obzira sa koje strane dolazio poziv. Pa to je sjajno. Zapiši moj broj. Okreni ga ponekad. Možda me nađeš.

- Ne zanima me. Neću te zvati.

- Ne budi blesava. Kad se osjetiš samom, praznom, tužnom, imat ćeš besplatno sugovornika koji će odagnati samoću, prazninu, tugu.

- Imaš magični štapić?

- Imam hladnu glavu, vedrinu i, vjerovala ili ne, imam i maštu. Samo, moraš znati da sam prije rata kući dolazio najranije iza ponoći. Tada se predajem sebi.

- Do ponoći se daješ drugima?

- Apsolutno ne. Nikada se ne dajem. Znam samo uzimati.

- Ne misliš da je ljepota u davanju?

- Recimo da… Ne, neću ti odgovoriti. Ćao, mala.

Prije nego se snašla, veza se prekinula. Otišla je do prozora.

- Budalo, budalo - govorila je samoj sebi udarajući šakom po prozorskoj dasci.

Napolju se gasio posljednji tračak dana. *** Ušao je u ordinaciju.

- Čika Stjepane! Jako se radujem što vas vidim.

- Kako ste, Azrice?

- Dobro. Dugo se nismo vidjeli.

- Jah, od kada ste me posjetili u bolnici.

- Bila sam glupa. Nažalost, vi ste imali pravo.

- Nažalost. I na sreću što sam bar bio spreman.

- Kako su vaši?

- Anja je skrhana zbog djece.

- Nešto nije uredu?

- Na prvoj su linijcrti.

- Sva četvorica.

Klimnuo je glavom.

- A Tomo?

- I on - kazao je stegnuta grla. Činio se starijim, bolesnijim nego ikad.

- Kako ste vi?

- Stari vuk se ne da slomiti.

- Sjednite. Jeste li za kafu?

- Nisam, hvala. Sišao sam malo u čaršiju, pa svratih samo da vas vidim. Kako su vaši u Sarajevu?

- Za sada je sve dobro. U velikoj sam brizi. Vidjeli ste na televiziji kako ih luđački granatiraju, ne biraju ciljeve, snajperisti nišane na sve što se miče.

- Neka im je Gospod na pomoći.

- I vama i vašim sinovima.

- Idem. Ostajte mi u zdravlju. Trudite se izbjegavati prevelika opterećenja.

Duševna, mislim. Nema koristi, samo muka. Golema.

- Pozdravite Anju.

Stajala je nalakćena na šake nesposobna da odmah nastavi s radom. *** Maslačci zlatom prelili travnjake uz Lašvu. Svakoga proljeća ti jednostavni cvjetovi kratkoga daha budili su u njoj ushit i podsjećali je na prolaznost svega.

Dok bi cvali, napajala bi oči ljepotom, a onda, zakratko bila bi svjedokom kako se preko noći pretvaraju u starčiće, kako im i najblaži vjetrić, čak i dječiji dah u bijele, čupave glavice, odnosi sijede kose. Ččesto je razmišljala, kad dođe čas da i sama pođe, nestane tako bez znaka, bez obilježja vječnog prebivališta.

Dopadao joj se običaj Hindusa da pepeo svojih dragih prosipaju u Gang.

Ovoga proljeća, koje je prolazilo nevjerovatno brzo, jer se život odvijao po ustaljenom šablonu, gotovo ih nije ni registrovirala. Ni jedan nije uzbrala i donijela u svoju, za druge bezvrijednu, njoj dragu vazicu. Voljela je gledati kako uveče skupljaju svoje tanane, bezbrojne latice i zaklanjaju ih zelenim listovima, kao da ih štite od noćne svježine. Tada ne bi ličili ni na šta, bez ljepote, draži, mirisa, da bi slijedećeg jutra zeleni listići raskrilili ruke puštajući da se razdvoje i raskošno raspu.

Još po nečemu se to proljeće razlikovalo od ostalih provedenih u ovom gradu.

Po učmalosti, mrtvilu, tišini koja je bila glasna do bola. Nigdje cike, vike, plača, smijeha, dozivanja. Nigdje djeteta da vrati bar iluziju normalnog života. Sve su ih njihovi dragi spakovali i poslali na more i druge dijelove Hrvatske ili dalje, mnogo dalje. Tako je grad ličio na prekrasan vrt koji je strašan grad nemilosrdno opustošio.

Sve se svelo na puko životarenje. Odlazak na posao, rad, povratak u stan, praćenje vijesti: radiovijesti, televizijske vijesti, TV BiH, HTV. Raditi, jesti, slušati, čekati granate, spavati. Prodavnice, tezge na pijaci, pekare, sve prazno.

A onda se dogodilo. Letargiju proljetne noći iznenada je poderao zavijajući zvuk sirene za opštću opasnost. Zvučao je sablasno, a trajao cijelu minutu, cijelu vječnost. Pa koraci niz stubište, brzi, trčeći, panični. Glasni komentari: „Bombardirauju Vitez i Busovaču. Sad će po nama…”

Dvojila je pa odlučila. Bila je u trapericama, bosa. Obukla je debelu jaknu i obula platnene patike, u džep stavila cigarete i pridružila se gomili ljudi koji su trčali ka skloništu. Nije osjećala strah. Ništa nije osjećala. Čim je ušla u takozvano sklonište, zažalila je, ali za povratak je bilo kasno.

Gomila je zakrčila put do izlaza, bilo bi besmisleno i pokušati.

- Šta je, tu je - pomislila je i spustila se na vreću s pijeskom. Tim vrećama su pokušavali zagraditi otvore na prolazu između dva bloka „Amerikanke”. Krova nije bilo, samo rešetke sa velikim otvorima. Sa svih strana je puhalo, a kako je noć odmicala, bivalo je sve hladnije. Palila je cigaretu za cigaretom i molila se da se sve što prije svrši, da se vrati kući.

Neko je do daske odvrnuo tranzistor. Svakih nekoliko minuta javljao se spiker iz studija lokalnog radija upozoravajući građane da budu strpljivi i u skloništima sačekaju znak za prestanak opasnosti. Između tih javljanja puštali su muziku.

Zvuci posmrtnog marša kompletirali su sjajnu atmosferu. Svjetlost je dopirala jedino iz otvorene ribarnice što se nalazila u pasažu. Otuda je dopirao šum vode i miris svježe ribe.

Promatrala je ljude oko sebe. Lica uglavnom tupa, bezizražajna, ali je u vidokrugu bilo i žena koje su plakale, neke histerično vrištale, treće se borile za dah.

Pažnju su joj privukle dvije starice, suhe, sijede, krepke. Donijele stolice na razvlačenje, umotale se u deke, na tome im pozavidje. Kad je spazila stočić između njih, nekontrolisrano je prasnula u smijeh. Neki su se okrenuli gledajući je s čuđenjem ili žaljenjem. Nije joj smetalo. Naprotiv, pojačalo je želju da se nastavi smijati.

- Šta, mala prolupala od prve sirene? - čula je poznati glas, a onda se iz polumraka, jer je svjetlost iz ribarnice bila zaklonjena nečijim širokim leđima, vidjela kako se žare šućmuraste oči. Čak i pri tako oskudnoj svjetlosti jasno je vidjela kako iz njih naprosto teče grijeh.

Maskirna uniforma, kapa, mašinka o ramenu. Sve je to bilo za nju novo i nespojivo s tim mangupom. To je registrovirala nakon što se, utopljena u njegove oči, vratila tamo gdje je - na hladnu vreću pijeska.

- Već si se obukao?

- Vidiš.

- Šta sad radiš?

- Trenutno sam u patroliram.

- Bojiš li se?

Prosu se smijeh.

- Ko lanjskog smijeha. Čemu se smiješ?

Očima mu je pokazala na starice koje su sasvim mirne, opuštene, kao u udobnoj sobi, ćaskale. Činilo se da ih sav taj metež uopštće ne dotiče, kao da su se tu našle nekakvom zabunom.

- Vraže mali! Ne navodi uniformisrano lice zaduženo za održavanje reda na nedolično ponašanje.

Pomjerila se praveći mu mjesto.

- Sjedni pored mene.

- Mogu nakratko. Moramo dalje - pokazao je na četvoricu također uniformisanih mladića koje do tog časa nije primijetila.

- Kuda ćeš?

- Zini da ti kažem. Rat je, Aki. To se ne govori. Kako ti prolaze dani?

Vjerovatno se sve svodi na relaciju posao - kuća. Baš nam je zabavna, sadržajna mladost.

Slegnula je ramenima.

- Čuješ li za svoje?

- Da, svaki dan. Tamo je pakao. Gađaju ih svim oruđima, svim kalibrima. Danju i noću. Mrtve su prestali brojati.

Zaglušujući zvuk, ovaj put dug i jednoličan, zapara uši. Ljudi kao po komandi počeše ustajati i kretati prema izlazu.

- Ovo sklonište me više neće vidjeti. Hiljadu puta sam sigurnija u mome stanu.

Pogledaj, bolan, one otvore iznad glave. Proletio bi fićo, kamoli granata. Samo da ovaj put prođem bez upale pluća.

Na izlazu ih zagrli vedra, blaga noć. Nad njima se nebo iskrilo zvijezdama.

Zrakom se prolomiše rafalni pucnji. Svjetleći meci sjekli su prostor. Azra rukama zakloni glavu.

- Baš će te ruke zaštiti, pametnice moja. Hajde, otpratit ću te do ulaza.

- Nije ti prevelik napor?

- Požuri.

Pred ulazom se na čas zaustavila i pogledom mu potražila oči. žarile su se u mraku. Pokušala je u njima pronaći nešto, ni sama nije znala šta, u svakom slučaju nešto čega ranije nije bilo. Uzalud. Čvrsto joj je stegnuo ledenu šaku.

- Lijepo spavaj. Neka ti bar snovi budu ružičasti.

Penjala se na svoj prvi sprkat. Kad je prije nekoliko sati silazila nije osjećala ništa. Sad je osjećala duboko, istinski.

- Zaljubljena sam - zaključi i ta konstatacija ne donese radost nego tugu.

Je li ikad iko proniknuo u tajnu ljubavi, babo? Kada, kako, zbog čega, iz čega se rađa? Je li to jedino rađanje koje ne boli? Rađa li se iz kapljice rose, zvjezdanog praha, latice cvijeta, bisera suze, svjetlosti jecaja? Da se plaća svim blagom svijeta ne može se kupiti, nikakvom snagom, ucjenom, molbom, preklinjanjem iznuditi, dobrotom, čistotom, plemenitošću osvojiti, a kad si nespreman, kad o njoj i ne sanjaš, izroni odnekud i preplavi te kao plima. Razum se može opirati, čupati, otimati, tjerati je, grčevito se braniti, pa nemoćan odustati. Noćas s potpunom izvjesnošću znam da je ovo što me ponijelo ljubav. Otkud onda bol?

Da li zbog predosjećaja da će pravi bol tek doći?

Prišla je prozoru i podigla roletu. Noć meko spustila krila i počiva. Mirisna, topla, blaga. Proljeće diše punim plućima. Trepere daleke zvijezde. A rat je.

Bosanci ubijaju Bosance.

Kao i učmalu, obamrlu prirodu, proljeće budi i ljubav. Samo se rat tu nikako ne može uklopiti.

Tišina se razlila kao paučina.

Spustila je roletu, ugasila svjetlo pa legla. Noć je oticala. Duga. Nesana.

Prostrana cvijetna livada. Prvi suton. S babom trči. Smiju se. Hvataju svice.

Babo je uhvatio jednog i stavio joj ga u kosu.

- Krunišem te, mala princezo.

Otvaranje očiju, povratak u stvarnost, jedna suzica. Pogled na sat govorio je kako je već trebala biti na poslu. Ali, zar je to važno? Spavati. Sanjati. Samo još trenutak ružičastog sna.

Navukla je pokrivač preko glave, stezala očne kapke, a san bježao. Neuhvatljiv.

Nedopustivo kratak i nepovratan kao svaka ljepota. *** Senka i Silva su napravile kratku pauzu i pile kafu. Na teren se više nije išlo.

Ježevi su postavljeni na ulazu i izlazu iz grada.

- Jutro.

- Dobar dan. Bile smo sigurne da se ni ti nećeš pojaviti.

- Mićo nije došao?

- Nije.

- Pa šta? Do sada smo sav posao ovdje nas dvoje s lakoćom završavali. Zar ste vi, lijepe moje, manje sposobne?

Ni jedna nije odgovorila.

- Ti popij kafu, mi nastavljamo. Ako je to uopćšte moguće nakon ovako lude noći. Ljudi moji, prosto se ne mogu pomiriti da je oko nas rat.

Na pauzi je Mićo telefonirao.

- Aki, stara moja, nisam mogao doći. Ovo je ludnica. Vidiš, svi su sklonili djecu na sigurno. Sinoć sam razmišljao kako je i moj Jovica jednako vrijedan kao i oni što su otišli. Jasno ti je da je on sav moj život.

- Znam. I razumijem te. Jesi li nešto odlučio?

- Sutra s Vidom ide za Banju Luku kod tetke.

- Drago mi je. U svakom slučaju ćeš biti mirniji. Pozdravi Vidu i poželi im sreću.

- Hvala.

- Jovicu poljubi.

- Hoću. Ćao, Aki. Vidimo se ujutro. *** Dok je izlazila iz piljare sa druge strane ulice čula je: - Hej, frajeru, odakle ti lova?

Opet isti ironičan, bezobrazan osmijeh, varnice iz očiju, pravilni zubi otkriveni razvučenim usnama.

- Briga te - odgovorila je nastojeći zvučati prkosno.

- Da popijemo kafu?

- Da se pokažeš sa još jednom?

- Ne umišljaj da si neka mačka. Da si samo vidjela moju sinoćnju pratilju.

- Tvoja djevojka?

- Jok. Imun sam na ljubav.

- Mogu li te nešto pitati?

- Pokušaj.

- Možeš li uopštće voljeti?

- Ala ti je pitanje! Tako pametna glavica pita banalne gluposti. Ustvari, i nije čudo. Bog je pošteno napravio raspodjelu. Nekom pamet, nekom ljepota, pa šta te zapadne. Tako svako ima nešto. Samo, jedno sa drugim ne ide.

- Aki, ozbiljno te pitam. Voliš li nekoga?

- Volim.

- Neku ženu?

- Đorđa.

Istovremeno su prasnuli u smijeh.

- Takvu te volim. Kad otromboljiš facu najradije bih te zveknuo. Hajdemo popiti kafu.

Uputili su se prema kafiću.

- Nadam se kako nećeš posumnjati da sam nastran. Eh, Aki, šteta što je nemoguće naći sklad ljepote i pameti.

- Đorđe ti je prijatelj?

- Najbolji. Jedini pravi. I da imam brata, više ga ne bih ga mogao više voljeti.

Znaš ono - iste talasne dužine, isti afiniteti, antagonizmi. Vjeruj mi da jedan može započeti rečenicu, a drugi je završti.

- Volite li i iste žene?

- Ti se baš svezala žena. Vidiš, tu smo u različitim pozicijama. Đorđe je oženjen.

- Je li stariji od tebe?

- Godinu dana. čovjek sve na vakat radio. Ima dva sjajna klinca, Stojana i Stojanu. Puno ih volim. Mislim da je to obostrano. A Milena mu je mrak.

- Nikome nije pošlo za rukom da osvoji tvoje srce?

- Opet isto. Mala moja, volim slobodu. Ima li šta ljepše na ovom svijetu? Ja sam ti, bona, trebao biti rođen kao Cigos. Čerga, vatra, konji, prostranstva, putevi otvoreni na sve strane svijeta.

- Kao Zabor?

- Iz Makar čudre? Baš tako.

- I kako završi?

- Prolupao. Ona vještica je tražila ne samo da se odrekne slobode, stepe, konja, nego i da klekne pred njene noge.

- Recimo da je s klečanjem pretjerala, ali u zalog za slobodu nudila mu je svoje poljupce, svu svoju ljubav.

- Nema ljubavi koja je toga vrijedna.

- Je li to filozofija tvoga života? Ili si se nekad žestoko opržio?

Mišići oko usana u trenu su mu se nekontrolirano zgrčili. Je li joj se samo učinilo?

- Previše pričaš.

- Oprosti. Ja bih pošla. Prekipjet će mi tijesto za hljeb.

- Poštujem.

Istog časa mahnuo je konobaru i platio. Potajno se nadala kako će je ispratiti do kuće. Ali, čim su izišli na ulicu, on samo mahnu rukom.

- Ćao, mala. Nemoj tugovati što me neko vrijeme neće biti u gradu. Noćas idem na položaj.

- Ćao - tiho je odgovorila.

Uputila se kući osjećajući nešto gorko u ustima, u duši. *** - Kako si, majko?

- Dobro, sine, šućur Bogu. Čujem da je i kod vas počelo. Samo se ti čuvaj. Za mene ne brini.

- Imaš li hrane?

- Imam. Ti bar znaš da je ovo uvijek bila domaćinska kuća, da je i u najmirnije doba bilo zaliha za dva, tri mjeseca.

- Ideš li u sklonište?

- Moje sklonište je mali podrum ispod kupatila.

- Ali on je sasvim mali.

- Dovoljno velik za mene. Snijela sam dolje ono najpotrebnije, rijetko se gore penjem.

- U podrumu i spavaš?

- Spavam. Nikad ne znaš kad će i gdje će gruhnuti.

- Razboljet ćeš se u tom betonu. Noći su hladne.

- Utoplim se. Znam brinuti o sebi. Nemaš razloga da se plašiš.

- Molim te, dođi ovamo. Znam da više ne mogu doći po tebe, znam da ste sa svih strana u blokadi, ali i ti znaš koliko imam prijatelja. Uticajnih. Na koncu, mogu ti srediti da dođeš sa konvojem Dječije ambasade.

- Ja tebe molim da to više ne spominješ. Jednom sam ti objasnila. Ne želim to ponavljati. Samo ti hoću kazati da mišljenje neću promijeniti.

- Molim te, preklinjem te. Tamo je pakao. Ovdje nije ni blizu strahotama kojima ste vi svakodnevno izloženi. Ti ne znaš kako je meni dok gledam vijesti. Ti ne znaš kako mi duša treperi kad uveče ugasim svjetlo i legnem. Noć svemu daje još stravičnije dimenzije. A san nikako da dođe. Pa i kad zaspim, sanjam užasne snove. Nerijetko se probudim okupana ledenim znojem. Ti ne znaš da ustajem umornija nego što legnem.

- Znam, Azra, i žao mi je što je tako. Ali, ja ne mogu odavde. Ne mogu, dijete moje, kako to ne razumiješ?

- Koliko sam te se zaželjela. Znalo se i ranije dogoditi da ne dođem po mjesecdva, ali mi to tada nije izgledalo predugo. Sad kao da je prošla vječnost od kada te nisam vidjela.

- Nekad si dolazila svakog vikenda.

- Hoćeš reći dok je babo bio živ. Nemoj o tome, majko. Ne znaš koliko mi je bolno bilo doći kući, a njega ne zateći u ćoškkutu sećije. Gdje god da sam se okrenula, vidjela sam nešto što je njemu pripadalo, što su njegove ruke doticale.

Ne znaš ni to da sam svaki put od Sarajeva do Travnika plakala.

RazumiješShvaćaš li me?

- Znam i razumijem mnogo više nego što možeš i zamisliti.

- Možeš li mi oprostiti, majko?

- Nemam ti šta oprostiti. Uvijek si bila dobro dijete, dijete kakvo se samo poželjeti može. Neka i tebi veliki Allah da djecu kakvu je meni dao. I ne opterećuj svoju milu glavicu glupim mislima o nečemu što pripada prošlosti. Zar nam nije dosta jada oko nas?

- Mogu li te nešto zamoliti?

- Kaži.

- Stavi negdje na sigurno moje drage igračke, prvu benkicu i kapicu što si ih sve ove godine čuvala, albume sa fotografijama i babove dnevnike. To su moje dragocjenosti.

- Igračke su ti na tavanu, benkice na dnu ormara, a babovi dnevnici u njegovim vitrinama s knjigama. Sve će ostati na svom mjestu. Ostat će sačuvano akobogda.

- Zar ne možeš naći sigurnije mjesto? Ne znam šta bih…

Zvuk koji je dopirao iz slušalice bio je zvuk prekinute veze.

Birala je ponovo. Zauzeće. Pa opet zauzeće. Bezbroj puta.

Tek uvečer, u dnevniku, javili su da su brojevi koji počinju sa brojem dva prekinuti. Nemirnom rukom prolazila je kroz kosu.

- Moj Bože, sad je više neću moći ni čuti.

Došla je do prozora i razgrnula zastor.

- Babo, nije ono samo moj grijeh. Ima tu i tvoga udjela. Nisi me smio tako pripitomiti, nisi mi smio svojom ljubavlju zakloniti sve što je bilo izvan tebe, nisi me smio njegovati kao najnježniji cvijetak, nisi smio, do samog kraja, u meni gledati djevojčicu. Ja sam prestala biti djevojčica istom onog časa kada je tvoja duša odletjela u nebo. Nastavila sam živjeti s tobom u svakom dijelu svoga bića, ti si nastavio živjeti u meni. Ali, ako se majci nešto desi, ako ostanem siroče… oh, babo, babo, i grijeh ćeš dijeliti sa mnom. *** Televizijske vijesti. Glavna sarajevska pošta na Obali gori. Plameni jezici je sasvim obgrlili.

Izlizane fotelje u sali s telefonskim kabinama. Dugački stolovi između njih, plastične, nagorjele, prljave pepeljarelnice.

- Beograd 167-200. Kabina broj 5.

Gašenje netom pripaljene cigarete, u tri koraka pređen put do kabine.

- Malena!

- Maki!

Nikad, nikad više. Nikad više neka Malena iz te kabine neće zvati svoga Makija.

Ne gori to pošta, to gore uspomene.

Borba praiskonskih protivnika - vatre i vode, dobra i zla. Ne vide se sijači zla.

Gore su, u brdima. Ne vide se ni žeteoci dobra. Dim ih sakrio. Samo šmrkovi i mlazevi vode. Čine se sasvim slabi prema snazi stihije. Ko će pobijediti? U bajkama redovnito pobjeđuje dobro. Ali, ovo je daleko od bajke. Šalter za isplate.

- Je li stigao studentski kredit?

- Jeste. Ličnu kartu molim.

(Danas ću sebe častiti parom hrenovki sa senfom.)

Plameni jezici ližu, gmižu, grle ono što je nekad bila glavna pošta na Obali.

Urušavaju se grede, dim kulja kroz prozore. Dim. Gusta dimna zavjesa. Traje, traje. Čitavu vječnost. Ili samo tren. Dim se razilazi. Ostaje kostur. Ružan, crn, sablastan.

Nikada više ni jedan student na onom šalteru neće čekati isplatu studentskog kredita. Nema ružnije riječi od „nikad”. To je konačnost iza koje ništa nema.

Nije to pošta izgorjela. Izgorjela su sjećanja. *** - Mićo ni danas nije došao?

- Da si ti živa i zdrava. Što je dolazio, dolazio.

- Nije mu se valjda nešto desilo? - upitala je skačući na noge.

- Mislila sam da si već čula. Takve vijesti lete.

- Govori već jednom.

- Sinoć je Silva trebala dežurati. On je svratio i predložio da je zamijeni. Kao, teško mu nakon odlaska Vide i malog, bit će mu biti lakše ako se okupira poslom.

- I? - Dok su sestra i vozač gledali tv, on je sanitet napunio lijekovima i zavojnim materijalom, opuhao sve što je bilo, pa zbrisao.

- Gdje?

- Ne izigravaj budalu. Na Vlašić, gdje drugo?

- Mićo u četnike? Moj prijatelj Mićo?

- E, Azra, Azra, ti zbilja nemaš mozga. Gdje živiš? Sjedni, ženska glavo, popij tu nesretnu, već hladnu kafu.

- Bolje hladna kafa nego hladan tuš - odgovorila je i poželjela zaplakati.

- Mislila sam kako mi se sve može osporiti osim zdrave pameti. Sad mi se čini da sam tu najtanja.

- Još vjeruješ u ljude?

- Ako bih tu vjeru izgubila, zar bi uopštće vrijedilo živjeti? Pijte prokletu kafu bez mene - kazala je bijesno i zalupila vrata za sobom.

Zaključala je ordinaciju i naslonila se na prozor duboko dišući.

- Alo. - Aki je. Šta ti je?

- Ništa. Ostavi me na miru.

- Ti plačeš, mala?

- Pa šta?

- Zašto?

Glas joj pređe u jecaj.

- Aki, molim te, kaži mi. Je li se nešto desilo?

- Mićo je otišao.

- Ko je Mićo? Kuda je otišao?

- Moj kolega, ljekar. Moj prijatelj. Otišao je četnicima na Vlašić.

- Zbog toga tolika tuga?

- Ne plačem od tuge, Aki, nego od nevjerovanja, nemoći. U Bosnu se zaklinjao, a njih proklinjao.

- Aki… - Ne zovi me tako. Nikada više. Čuješ li?

- Čujem. To je, dakle, tip što ti je dao nadimak?

- Da. I poruku je u stanu ostavio. Čim dođe gore, zamolit će svoje jarane da prvu slijedeću granatu zapucaju u Dom zdravlja.

- Aki, da dođem po tebe?

- Ne zovi me tako. I nemoj doći. Ne sada.

- Hoćeš li ti svratiti do mene? Živim sam.

- Neću. Sad me ostavi, molim te. *** - Osjeća li iko ovo ovo sunce što mami, miris lipe kojega sam i sama istom postala svjesna?

Tišina. Tišina glasnija od ikakve buke. Tišina što lagano ubija. Gdje je onaj metež, smijeh, cika, vika? Hoće li se ikada vratiti?

Odjednom je zatreptala očima.

- Je li ovo snoviđenje?

Uz Lašvu su šetala djeca. Bilo ih je dosta. Od sasvim malenih do već iždžikljalih dječaka i djevojčica.

- Ne priviđa mi se. Uistinu su tu, u mome vidokrugu, mogla bih ih dozvati. Ali, jesu li ova djeca prava djeca? Djeca ne umiju mirno koračati, šutjeti, ona skakuću, lepršaju, plešu, vazduh treperi od njihova smijeha. Ovo mora da su neki sasvim maleni odrasli ljudi iz nekog drugog svijeta, sa neke druge planete.

Napola goli i bosi, ozbiljni, preozbiljni, kao u pogrebnoj povorci. Kamo su se uputili? Kuda ih nose nejake noge? Kome?

Dolaze do mosta i prave polukrug. Vraćaju se.

Odjednom joj sinu. Sinoć kasno Radio Travnik je javio da je u grad stiglo nekoliko hiljada prognanika iz vlašićkih sela. Četnici su počeli čistiti prostor od svega što nije srpsko.

- O čemu misle? Kakve slike nose u očima? Ljuljašku na krušci, šarenu kokošku što se šepuri nad tek izleglim pilićima, vezano pseto u avliji koje je voljelo njihovu ruku, što je skičalo od radosti na zvuk njihova glasa? Livade oko kuće zastrte cvijetnim ćilimima. Blejanje ovaca. Bradonje. Redenike. Noževe. Put. Beskonačno dug. Put koji se pred njima otvara, a ne znaju kamo vodi.

Meki dušek natrpan vunom što miriše na ovce zamijenile su daske u fiskulturnoj sali srednjoškolskog centra. Vruća varenika zamijenjena zaslađenom vodom koja bi trebala biti čaj. Umjesto rumenog hljeba što ga mati vadi iz rerne i koji mirisom puni sobu, štruce bajatog hljeba koje pružaju ruke nepoznatih ljudi u plavim uniformama. Pitaju li se jesu li i oni nečija vojska? Svaka uniforma rađa strah.

Prostranstva planinskih proplanaka zamijenila je asfaltna ulica uz nejaku, prljavu rijeku. Misle li na bistre vrutke, na kristalno bistru rječicu punu šarenih pastrmki?

Došli su da nađu sigurnost ovdje gdje su domaća djeca osjećala nesigurnost i također pošla tražeći neku svoju sigurnost.

Kad su se misli prestale plesti, djece više nije bilo.

- Mogla sam im dati bonbone. Smiješno. U ostavi je jedna jedina vrećica, a njih je puno. ***

U grad je stiglo oko osam hiljada novih prognanika. Došli su iz Vinca i okolnih sela. Tri dana i tri noći su pješačili, slabiji padali, umirali uz put. Umrle su pokopavali odlomljenim granama i golim rukama. Četiri trudnice su se usput porodile. Dvije porodilje su umrle, a novorođenčad su živa i zdrava smještena u porodilište odmah po silasku u grad. Život je i ovaj put pobijedio smrt. Članovi štaba civilne zaštite su vršile prihvat i smještaj prognanih.

- Dragi sugrađani, pokažite i sada kao i uvijek svoju humanost, svoja velika srca.

Donesite ono što imate: hranu, odjeću, obuću, ćebad, čaj, mlijeko za bebe govorio je spiker iz studija lokalnog radija. Glas mu je zvučao uzbuđeno.

Ustala je i ugasila radio. Imala je nešto više od pola hljeba, dvije konzerve iz humanitarne pomoći, litaru mlijeka što ju je danas donijela jedna pacijentica pričinivši joj veliku radost. Ima li još nešto? A, da. Ona dugo čuvana vrećica bombona.

Pošla je pješke. Već dugo benzin je bio samo san.

Suton je tromo lijegao po gradu, krišom se uvlačio u Azrinu sobu. Pomrčina, tišina, pustoš, sve je djelovalo deprimirajuće.

- Šta li sad radi? - pomisli kad joj se u mislima pojavi Alijina slika.

U posljednje vrijeme ga je rijetko viđala. Najčešće je bio na borbenim linijama, a kad bi sišao u grad, ponekad bi svratio da njene ordinacije. Bila je načisto sa sobom. Voljela je tog drskog, oholog, mladog čovjeka mačijih očiju. Želja da ga vidi, da mu čuje glas narasla je toliko da je razum nije mogao nadvladati.

- Da ga nazovem? Sigurno je u gradu, jučer sam ga vidjela kroz prozor. Ipak neću. Bilo bi mi još gore.

U imeniku pronađe adresu. Nije stanovao daleko.

- Idem do njega. Valjda ću imati sreće da ga zateknem u stanu. Još je rano da izađe, a policijski sat mu ništa ne znači.

Odluka da pođe donesena je naprečac, jedino se pitala šta da obuče.

- Ima da se sredim kao da dolazim iz modnog žurnala. Prvo ću nabaciti šminku.

Polako, pažljivo namaza lice, trepavice. Olovkom izvuče liniju usana pa svijetlim ružem pređe preko njih. Još malo rumenila na jagodice i vršak brade.

Pogleda se u ogledalo i zadovoljno klimnu. Iz ormara izvadi elegantnu crnu haljinu koja je naglašavala liniju tijela.

- Neću. Ljepota je u jednostavnosti.

Navukla je izblijedjele farmerice i karo košulju, kosu vezala trakom. Uze cigarete i šibicu te pođe. Srce je osjećala u grlu. Usta su se sasvim osušila.

Polako se penjala. Na svakom sprkatu je išla od stana do stana i zastajala pred pločicama sa imenima. Na trećem sprkatu, u uglkutu, pročita njegovo ime.

Uzbuđenje ju je gušilo i u jednom času pomisli kako bi bilo najbolje da se vrati.

Ipak uhvati za šteku. Vrata su bila otključana i otvorila su se bez šuma. Ušla je u malo predsoblje. Tišina. Iz sobe je dopirala nejaka svjetlost. Ne skidajući cipele otvori vrata. Stolna lampa s abažurom bila je upaljena i u blijedoružičasto osvjetljavala sobu.

Vidjela ga je kako leži na trosjedu. Ispod deke je virio potiljak i dio ramena.

Više nije bilo ni vremena ni želje za uzmicanjem. Oprezno, na prstima prišla je ležaju. Nije se ni pomjerio. Shvatila je da spava. Srca ispunjenog golemom nježnošću sjela je na rub ležaja i blago spustila dlan na dragi obraz. Naglo se trgnuo i skočio u sjedeći položaj. Gledao ju je preneražen. A Azra? Bila je bukvalno šokirana. Čovjek što je sjedio pred njom nije bio Aki. Bio joj je sasvim nepoznat. Ni jedno se u prvi mah nije snašlo. Samo su se bez riječi gledali.

Ustala je i otvorila usta. Zamuckivala je.

- Mora da ste spavali. Molim vas oprostite što sam vas probudila. Ja… sam očito zalutala.

Neznanac se već sasvim razbudio. čak se i osmjehnuo.

- Sve je uredu. Koga ste ustvari trebali, gospođice?

- Mog prijetelja, Aliju Kadića.

Glasno se nasmijao. Nije joj se dopadao taj smijeh. Nekako izvještačen, lice je imalo lukav, lisičiji izraz.

- Niste pogriješili. Ovo je njegov stan. Ja sam njegov prijatelj.

Ponovo su ušutjeli.

- Vi ste Azra?

- Da. - Prepoznao sam vas po opisu. Ja sam Đorđe.

- Dosta sam lijepog čula o vama. Drago mi je da sam vas upoznala, makar i na ovako neobičan način.

- U ovom čak ima i nečeg simpatičnog. Zaželio sam ga se, tek jučer je došao iz Turbeta. Svratio sam na piće, a on reče kako mora nakratko izići, da se ja opružim i uživam. Boga mi sam lijepo odspavao, a njega još nema.

- Nije važno. Još jednom vas molim da se ne ljutite na mene.

- Šta vam pada na pamet? Spremit ću nam kafu. Do tada će se valjda pojaviti.

- Ne, hvala. Kafu ćemo popiti neki drugi put. Sad idem.

Slegnuo je ramenima.

- Ako tako želite.

- Do viđenja - reče Azra.

Cijelim putem do kuće se smijala. Srećom, već je pao mrak pa to nikom nije palo u oči. *** - Sele, još si živa?

- Življa nego ikad. Da samo znaš u kakvoj sam kondiciji. Letim brže od metka.

Snajperisti iz ulice sam vać nabila kompleks. Ne može me stići. Dok on trepne, ja već na cisterni.

- Još nemate vodu?

- Više joj se i ne nadam. Počinjem sumnjati je li je ikad i bilo. Ali, dobro je.

Uprtiš dva kanistera pa na džoging.

- Kako je Larisa?

- Nije baš za pohvaliti. Uhvatio je proliv, a lijekova ni za lijeka. Šta mi ko hećim preporučuješ?

- Izgnječi joj bananu.

- Slušaj, mala, da si ovdje, svog bih snajperistu uputila na tebe. Riješio bi me budale, a ne bi padao u crnjak što mene stalno fuli. Ozbiljno te pitam šta da radim?

- Dobro, bit ću ozbiljna. Izribaj malo divljeg kestena i pomiješaj sa čajem.

- Misliš da to može čekati do jeseni?

- Šta?

- Pa taj proliv. U jesen zriju kesteni. E, baš si mi od koristi.

- Dobar je i čaj od šipka. I rižina sluz. Ne šalim se. Inače, kako je s hranom?

- Naprosto nas zasipaju humanitarnom pomoći. Izbor je toliki da se ne možeš opredijeliti. A ti?

- Maločas sam sebe častila ćevapima.

- Daj, bona, uozbilji se.

- Ozbiljna sam. Sama sam ih napravila od konzerve, starog hljeba i luka.

- Kakvi su bili?

- Carski.

- Tvrdi?

- Ne, malo mljackavi.

- Jesu li imali metalni okus?

- Otkud ti to? Pekla sam ih na roštilj-tavi od gusa.

- Mislim što si ih pravila od konzerve.

- Ha-ha-ha. Idi bestraga.

- Volim što sam čula smijeh nego da mi je neko poklonio krompir. Više nego i glavicu luka. Ipak si jača nego sam mislila. Smij se, sele moja, što češće, što srčanije. Kakve tablete za smirenje, kakva psihoterapija. Smijeh je jedini univerzalni lijek.

- Kako je majka?

- Skroz, naskroz dobro. Srećom, kod prve joj komšinice radi telefon pa se svakodnevno čujemo. Samo, svaki put dok čekam da dođe, umirem od straha da ne bubnu dok ide iz kuće u kuću.

- Daj mi taj broj. Izludjela sam od želje da je bar čujem.

- Nemoj zvati često, molim te. Nema smisla tu ženu stalno uznemiravati. Stara je i slabih živaca. Ja ću ti redovnito podnositi izvještaj.

- Uredu. Samo ponekad kad ne budem mogla odoljeti. A Mirko?

- Stalno je angažoviran. Danima zna ne doći kući.

- Čuvaj se, sele. Molim se za vas.

- Onda ne treba da brinemo. Šalim se. I ti se čuvaj, mala. *** Dani su se poput bobaka u đerdanu nizali u nedjelje, mjesece. Sirena za opasnost postala svakodnevica. Nerijetko je u istome danu zavijala po dva puta - jednom za općštu, drugi put za zračnu opasnost i obrnuto. Granate su također postale svakodnevica. Pogađale su uglavnom ciljeve na koje su usmjeravane preoduzeća, toplanu, bolnicu, Dom zdravlja, vrtiće, opštćinu…

Mićo je ispunio obećanje pogotkom u Dom zdravlja, ali na njegovu žalost jedini efekat bila su polomljena stakla i oštećen krov. Život se danima znao odvijati u haustorima zazidanim vrećama s pijeskom, podrumima, prostorijama koje su ranije služile za odlaganje smeća.

Ponekad bi dan prošao mirno, a onda, iz čista mira oko ili iza ponoći, kad bi se ljudi malo opustili i pošli na spavanje, oni zasuli granatama. Trzanje iz prvog sna, izvlačenje bunovne djece (dosta ih se vratilo u grad) iz toplih postelja, silazak u podrum, cvokotanje do jutra.

Azra nije silazila, ostajala je u svom, po vlastitom mišljenju dosta sigurnom stanu. Bio je na prvom sprkatu a okrenut suprotno od Vlašića. Ipak, takve je noći teško podnosila. Nije osjećala strah, ali sneni, plačni dječiji glasići nisu je mogli ostaviti ravnodušnom.

U gradu je život tekao koliko-toliko normalno, linije fronta su bile udaljene oko sedam kilometara. Četnici su se locirali na Vlašiću u hotelima i čitavom malom gradu uglavnom luksuznih vikendica. Odozgo i sa Komara su gađali svim oruđima, svim kalibrima.

Odbrana se već sasvim dobro organizovirala. Osnovane su formacije Armije BiH i postrojbe HVO-a, koje su zajedničkim snagama i naporima branile grad.

Osnovan je i logistčki centar na nivou opštćine, u štabu civilne zaštite od samog početka se bez prekida dežuralo, danonoćno su radili i mjesni štabovi CZ, MUPa. Na poziv za opštću mobilizaciju odazivalo se sve više mladića. Išli su da srcem, čašću i puškom brane domove, grad, zemlju. Rađale su se priče, prerastale u legende. Priča o Majoru, rođenom Beograđaninu, Srbinu po rođenju, koji je stao u redove bosanske armije, postao komandant i na čelu svojih boraca neustrašivo išao iz akcije u akciju. Početno nepovjerenje prema bivšem pripadniku JNA preko noći je preraslo u oduševljenje, gotovo obožavanje. Postao je mit za mlade i stare, za djecu. „Najveći Musliman među Muslimanima, najveći Srbin među pravim Srbima” - tako je za sebe govorio Major napredujući mehurićkim vrletima.

Priča o Munji, momku sa srcem ko planina, momku koga metak neće, koji ne zna za strah, koji ne poznaje poraz, momku koji s puškom ide na tenk i uništva ga s komletnom posadom. Obični ljudi, civili, hranili se tim pričama, bile su im jedino svjetlo u opštćem sivilu. I kao što sa svim pričama biva, svako je dodavao nešto novo, svoje, veće, ljepše, uzbudljivije. Svako je znao da je iza nadimka Majora doista major - Mihajlo Petrović. Ko je Munja čini se da niko nije znao.

Cesta preko Novog Travnika, Jablanice, Posušja, Splita dobila novo ime - Cesta spasa. Za one koji bježe noseći glavu na sigurno, i za one koji ostaju, jer je jedino njome u grad mogla ući hrana. Prodavnice su ponovo oživjele, samo, rijetki su bili sretnici koji su u njih ulazili. Cijene su vrtoglavo rasle, prema plaćama astronomske, nedostižne.

Gotovo niko nije primjećivao bokore ruža na trgu ispred Robne kuće, jasmin što je u golemim grmovima krasio parkove. Gotovo niko nije primjećivao da proljeće polako napušta grad. Panika koja se javljala prilikom prvih granatiranja polako je jenjavala, mladi su sjedili u baščama kafića i tek na fijuk granate, uz neizbježnu pratnju sirene, razilazili se svako na svoju stranu.

Vijesti o pogibijama mladih momaka postajale su nažalost također dio svakodnevice. Groblja su postala pretijesna, sahrane se preselile u sam centar grada, u parkove. Panoi, izlozi prekriveni smrtovnicama.

Osmijesi se gasili, smijeh postao prava rijetkost, gotovo čudo. Samo je visoko, beskrajno nebo na sve to ostajalo ravnodušno.

Alija je najčešće bio na položaju. Azra ga danima nije viđala. Nikad nije prčao o borbama, izbjegavao je ratne teme općenito. Osim Đorđa, sad je imao još jednog prijatelja, Ziju, mladog momka, Karaulca, bivšeg čuvara u „Metaloradu”, koji ga je gotovo svakodnevno oduševljavao nekim svojim „biserom”.

I tako, kao bopci u đerdanu, nizali se dani. *** - Smetam li? - upita Aki kad poput naleta vjetra upade u ordinaciju.

- Ama ne - odgovorila je izigravajući mirnoću, dok joj je srce treperilo od uzbuđenja. Nije bila muka, nije bio rat, sve je bilo samo radost.

- Izgledaš umorno - kazala je ne znajući zapravo što bi mu kazala.

- Zar stvarno? Baš me čudi s obzirom na lagodan život koji vodim.

- Naporno ti je?

- Neka, nek se nešto zbiva. Bili smo se, brate, nekako opustili, otromboljili, učmali. A vidiš sad. Opštća strka. Svakog dana nove kolone automobila natovarenih više nego kad se ide na godišnji odmor preko ćize. Čak ni vanredni autobusi nisu dovoljni da prime sve koji žele izvući dupe.

- Ironičan si.

- Kako ne bih bio? Naprosto mi se sve gadi. Zar je nečija glava vrednija od moje? Od tvoje možda i jeste - dodade šeretski se smješkajući - ali od moje vala nema ni jedna vrednija.

- Već sam upoznala tvoju najveću vrlinu - skromnost. Pa što ti ne skloniš na sigurno takvu dragocjenost?

- Ne pada mi na pamet. Samo da ovo stane pa da se vratim životu. Ne životu kao pukom postojanju, nego onom pravom, ispunjenom. Tutnjaš, piješ, pjevaš, a ujutro se budiš u nekom nepoznatom krevetu sa slađušnom, nepoznatom glavicom na ramenu.

- To je za tebe pravi, ispunjen život? - upita gorko.

- O, da. Sloboda, slatka sloboda. Ja sam ti kao vjetar. Ne možeš me ni uhvatiti, kamoli vezati u okove. Nema te kojoj će to uspjeti.

Azra osjeti suze pod kapcima, prste u grlu.

- Aki, moram ti nešto kazati. Veoma ozbiljno. Kad gledamo vremenski, poznajemo se vrlo kratko. Sve vrijeme smo igrali neku čudnu igru. Sad mi se pak čini da si se samo ti igrao.

Ugrizla se za usnu, snažno, do bola.

- Nismo djeca. Nemam ni razloga, a ni potrebe da krijem. Arsen u jednoj pjesmi kaže: „Postala si neizreciva, a počelo je beznačajno”. Tako je i sa mnom.

Zaljubila sam se u tebe. Mislim da se to desilo onog časa kad sam ti uronila u oči. Ono kad su se caklile u tami proljetne noći, kad ti je mjesec bio zapleten u kosi. Te divlje, neukrotive oči pune grijeha, pune nevjerstva… mene su ukrotile.

Zato, ako mi želiš imalo dobra, molim te… nemoj više dolaziti.

Zakratko je ušutjela.

- Priznajem, i ja sam se čitavog života igrala s ljudima. Uživala sam izludjeti ih pa im okrenuti leđa. Bez riječi, bez objašnjenja, bez ičega. Igrala sam se i sa jedinim čovjekom koga sam voljela, istinski voljela. Tri godine poslije rastanka s njim, mada je i taj rastanak bio dio igre, ja sam bila sama. I kad sam mislila kako više namam šta dati, pojavljuješ se ti poput samog vraga… Eto, Aki, to bi bilo sve. A sad te molim da pođeš. Nemoj više dolaziti, ni telefonirati mi. Željela je silno, neizmjerno, da kaže kako i on za nju nešto slično osjeća, bar toliko da mu je postala navika, da želi ponovo doći, vidjeti je, čuti. Ali, nakon kratke stanke, drsko je gledajući u oči, kaza: - Ako tako želiš.

Istoga časa je ustao.

- Šta ako ti mene nazoveš?

Zamislila se. Bila je svjesna da joj usnice i brada drhte, da dolaze suze, ali bilo joj je svejedno.

- Ja… ja sam sa svoje duše potrgala sve velove i takvu, bestidno golu bacila pred tebe. Još uvijek bez kajanja, mada ne znam hoće li kajanje naknadno doći…

Mogu ti samo obećati kako ću se svim bićem truditi da želji kada se javi ne dopustim da nadvlada razum. Ne budem lei se mogla kontrolirsati, ti samo spusti slušalicu.

- Dogovoreno. Adio, mala.

- I tebi, Aki. Čuvaj se.

- Čuvaj se ti, djevojčice. . Upamti, niko na ovom svijetu nije vrijedan jedne tvoje suze. One su vrednije od bisera. Kad bih bio u stanju voljeti, ko zna šta bi bilo.

Ovako, najbolje je da nastaviš svojim putem. Sačuvaj duh i vedrinu. Jednom ćeš nekoga usrećiti.

- A ti?

- Za mene ne brini. Rekao sam ti, ja sam vjetar. Ili leptir, ako ti to ljepše zvuči.

Samo, ti nisi jedan od mnogih cvjetova na koji leptir usputno sleti. Ti si jedinstveni cvijet.

- Nisi sretan, Aki. To pokušavaš sakriti ponašanjem, govorom, manirima, načinom života. Mora da je to nekad bila velika, sudbinska ljubav.

Bila je to konstatacija, ne pitanje. U tom času to je duboko osjećala.

- Griješiš. Veoma sam sretan. Ni tuga mi nije nepoznat pojam. Bilo jednom… na Divljem zapadu.

- Dakle, u pravu sam. Ipak je u pitanju žena?

- Predug ti je jezik, Azra. Ja baš lako ne trgam velove s duše.

Vrata za njim su se zatvorila gotovo bešumno. *** Vijest se munjevito širila gradom. Trinaest bojovnika HVO- a mučki, na prevaru uhvatili su četnici na nekom tavanu. Mučili ih do krvi, do smrti, masakrirali, unakazili već mrtva tijela. Nisu li to radili dok je neki od njih još bio živ? To nikad niko neće znati.

Tuga se uvukla u svako srce. Ne samo tuga. Ogorčenje, zgražavanje, bijes.

Majke, očevi, supruge, djeca, svi zavijeni u crno. Tuga crnja od noći što je lijegala po gradu. Bili su mladost ovoga grada, ponos porodicama, uzdanica onima koji su je branili.

Idući ujutro na posao Azra je zastala kraj velikog panoa ispred Robne kuće na koji su bile zalijepljene smrtovnice. Mnogo, premnogo, u jednom danu, jednom času.

Prvo je gledala lica, mlada, lijepa, sa vedrinom u očima. Nešto pritislo grudi, neki teret ne da udahnuti ni izdahnuti.

Onda je poluglasno kriknula. Tomo! Stjepanov Tomo. Zjenica njegova oka.

- Ne, to ne može, ne smije biti istina!

Treptala je očima da rastjera suze jer su se slova gubila. Jest, on je. Bože mili, to je on. Svjetle oči, kuštrava kosa rasuta po čelu. Devetnaest godina. Istom uzeo dvadesetu.

- Stjepane, dragi čika Stjepane, stari vuče, molim te, ne daj se slomiti! *** Te nesretne nedjelje nepregledna masa ljudi je došla ispratiti na posljednje putovanje cvjetove svoga grada. Cvjetove koji bi njih trebali ispraćati. Jer, većina iz mase po godinama su im mogli biti roditelji. Čika Stjepana je vidjela uz odar. Samo kratak pogled bio je dovoljan da shvati ono čega se bojala, onoga što je nepodnošljivo boljelo: Stari vuk je bio slomljen.

Nije imala hrabrosti ni snage prići mu, stegnuti ruku, pogledati ga u oči. I sama je bila slomljena. ***

- Danas u studiju imamo dva mala gosta, dva prognanika, brata i sestru. Kako se zoveš, dušo?

- Nermin.

- Koliko imaš godina?

- Četiri.

- A ti, djevojčice?

- Ime mi je Jasmina. Imam jedanaest godina.

- Odakle ste?

- Iz Kozarca - odgovorio je dječakov tanani glas.

- Gdje ste smješteni?

- U obdaništu.

- S kim ste došli?

- Sa tetkom.

- A mama, tata?

- Ubili ih četnici.

- Jeste li to vidjeli?

Tajac.

- Recite.

- Kako ima srca postavljati im takvo pitanje? - mislila je Azra dok su je cijelu prožimali ledeni srsi.

- Došli su po noći i izveli ih. Mi smo spavali.

- Kako znate da su ubijeni?

- Vidjeli smo ih ujutro pred vratima.

- Dosta, dosta! - gotovo je zavapila Azra slušajući program Radio-Travnika.

- Čega ti je iz kuće najviše žao, Nermine?

- Igračaka iz kinder-jaja i tri autića.

- A tebi, Jasmina?

Razli se jecaj.

Ugasila je radio i neko vrijeme sjedila kao ošamućena, ne misleći, ne osjećajući ništa osim jeze i apsolutne bespomoćnosti. Onda je uzela telefon.

- Silva, Azra je.

- Sigurno ti treba zamjena za dežurstvo?

- Ne. Je li tvojoj Maji dvanaest godina?

- Za pet dana će imati punih trinaest.

- Šta ti je? Glas ti drhti.

- Pusti. Shvatit ćeš kad budeš majka. Mjesecima je nisam vidjela, ni za rođendan neću biti s njom.

- Daj, ne cmizdri. Toliko je užasa u ovoj zemlji, toliko bola da jednostano nemaš pravo na takav osjećaj. Znaš da je dobro i da je na sigurnom. Niko te nije tjerao da je šalješ, a nisi je ni poslala protiv njene volje. Od ničega praviš problem.

- Znala sam da to ti ne možeš razumjeti.

- Dobro je, Silva - prekinula ju je. - To slušam svaki dan i, vjerovala ili ne, razumijem da ti nije lako. Zvala sam da te nešto pitam, ustvari zamolim za pomoć.

- Mora da slušaš ovu emisiju na radiju. Strava i užas.

- Kako dobro me znaš. Upravo je to u pitanju. Ima li tvoja Maja igračaka iz kinder-jaja? To je i ovdje među djecom bio hit.

- Ima koliko ti drago.

- Autiće sigurno nema.

- Uzet ću ih od bratovog sina. *** U duguljastu kutiju od prozirne plastike stavila je vatu, a zatim između vate i zidova kutije poredala igračke - sve Diznijeve junake, krokodile, ptice, ribice, dječaka na biciklu. Autiće je zamotala u bijeli papir. U drugu vrećicu je stavila lijepu, novu majicu, torbicu, češljić, ogledalce, kutiju salveta, blok i flomastere.

Sve joj je to donijela Silva i neizrecivo je obradovala.

Vesela poput djeteta žurila je ka obdaništu.

Kad je došla do ulaza, javio se strah. I bol.

- Kako ću se susresti s njima? - pitala se.

- Čula sam da su ovdje dvoje djece koja su ostala bez roditelja. Molim vas, hoćete li ih izvesti? Sačekat ću ovdje - obratila se dežurnom aktivisti.

- Mislite na Nermina i Jasminu? Odmah ću ih dovesti.

Izišla je vani. Noge su je jedva držale. Sunce u zenitu je pržilo. Negdje sasvim blizu zrikali zrikavci. Sjela je na nizak kameni zid.

Stajali su pred njom. Uredno obučena i očešljana mlada žena bila je iza njihovih leđa.

- Ja sam teta Azra. Željela sam vas obići.

- Seada - mlada žena je pružila ruku. - Ja sam im tetka.

- Nermine, slušala sam vas na radiju. Ti si rekao kako ti je iz kuće najviše žao … čega? - pitala je oborivši pogled. Nije mogla podnijeti pogled veselih očiju malog djačaka, očiju koje ništa ne razumiju.

- Igračaka iz kinder-jaja i autića - odgovorio je vragolasto se smješkajući.

Pružila mu je vrećicu. Nestrpljivo je izvlačio sadržaj.

- Oh! - kliknuo je i glasno se nasmijao. - Idem se sakriti da dobro vidim. Otet će mi druga djeca.

Radosno skakućući nestao je iza ugla zgrade. Jednom se okrenuo i mahnuo joj.

- Hvala Bogu, on je mali pa ništa ne razumije - kazala je tetka.

- Jasmina, ovo je za tebe.

Nije pružila ruku. Samo ju je nijemo gledala. Azri je bilo jasno da je niti vidi niti čuje. U očima joj praznina. Bile su to oči malog, veoma tužnog pseta.

- Babo, baš takav pogled imao je naš Njuško onog oktobarskog dana kada smo te ostavili samog u mezaru ispod topole što je tugovala zbog umiranja lišća.

Svako ima svoju tugu. I svakome se njegova čini tužnijom od tuđih.

- Bar pogledaj šta sam ti donijela - muklo i s mukom je izrekla.

Ni jedan mišić na licu se nije pomjerio. Ruke su mlitavo visile niz mršavo tijelo.

- Uzmite vi - obratila se tetki.

- Ona jedva da koju progovori. Samo gleda slike. Sakrije se u neko ćoše, satima sjedi i šuti. Ne plače.

Nije se sjećala da li se pozdravila. Samo se cijelim putem do stana pitala nije li bilo bolje da uopće nije išla. *** - Je li stan Spahić?

- Jeste. Izvolite.

- Lijepo vas molim da zovnete Hanu Hadžić. Zove je kćerka Azra iz Travnika.

- Rado bih vam izašla u susret, ali žestoko tuku. Možete li zovnuti večeras ili sutra? Valjda će biti bar malo mirnije.

- Dobro. Puno je pozdravite. Kažite joj da sam dobro i da se čuva.

- Hoću.

- Još joj kažite… da je volim.

S prazninom i tugom u srcu, sa suzom u oku spustila je slušalicu.

Uvečer je birala stotinjak puta. Uzalud. Svaki put znak zauzeća. *** Sjedila je na balkonu i gledala kako se nebo otvara. Gusta kišna zavjesa zaklonila je vidik. Ulica se pretvorila u bujicu.

- Dragi sugrađani, dvadeset autobusa i nekoliko stotina automobila ulazi u Travnik. To su izbjeglice koje iz Sarajeva evakuišeira Dječija ambasada. Treba da prenoće u našem gradu i u Novom Travniku. Razdvojili su se kod okuke.

Autobusi idu za Novi Travnik, a automobili u naš grad. Zborno mjesto je plato bivše autobuske stanice. Molimo vas, dragi sugrađani, da ove noći pružite toplo utočište u svom domu ovim nesretnim ljudima. Konvoj nastavlja za Split sutra ujutro.

- Moram poći - pomisli Azra. - Ali, šta im osim utočišta mogu ponuditi? Čime da ih okrijepim, nahranim, kad za večeru ni za sebe ništa nemam?

Pozvonila je na susjedna vrata.

- Oprostite, komšinice, možete li mi do sutra pozajmiti komad sira, nekoliko jaja i malo hljeba?

- Za ove nesretne izbjeglice? Vjerujte mi, imam samo komadić sira i nešto hljeba.

- Pa dobro. Jaja ću zatražiti od tete Vere.

- Zašto se ne obratite Zaimu? On vam je samo za te izbjeglice kupio gajbu banana.

- O, Azra, Azra, jebem ti tvoj fakultet - pomisli prevrćući očima. Tolike si godine protraćila u klupi, a za cijelu plaćtu ne možeš kupiti ni kilogram sira. Ali, zato, polupismeni kafedžija Zaim može sebi priuštiti da izbjeglicama pokloni gomilu banana. Za šta si provela tolike besane noći, štrebajući, kad ni crvljivu jabuku mjesecima nisi pojela?

Sve joj je to munjevito proletjelo kroz glavu dok je čekala da joj komšinica iznese taj nesretni komad sira.

DoNa četvrtogm katusprata je skupilanašla deset jaja. Kao vjetar uletjela je u sobu, namirnice odložila na stol, navukla jaknu i patike. Do auta je i pored kišobrana bila sasvim mokra. Mračne ulice, u ovo doba obično puste, bile su prepune života. Vozila je najbrže što je mogla u datoj situaciji. Lilo je. Brisači gotovo da nisu pomagali. Slika na platou bivše autobuske stanice dirnula ju je do samog srca. Stotine automobila sarajevske registracije, a onih sa travničkom registracijom bilo je neuporedivo više. Aktivist štaba civilne zaštite sa megafonom u ruci pokušavao je uvesti red. Travničani su se jednostavno rečeno otimali oko pristiglih ljudi. Činilo se kako su se spremni i potući da bi došli do svojih gostiju. Azra je šljapkala po vodi od auta do auta. Svi su već bili „rezervisrani”.

Mokra do gole kože, tužna što pod svoj krov noćas neće primiti neku nepoznatu sarajevsku porodicu, a ponosna na nove sugrađane. Baš imaju velika srca.

Izbrisala je kosu i tijelo grubim frotirom i obukla ogrtač.

Fen je zujao a ona mislila.

- Zar ti noćas nisi mogla biti ovdje, majko? Ovo je već treći ili četvrti konvoj koji zlazi iz Sarajeva. Sve moje molbe, preklinjanja, sve je otišlo u zrak. Kako bi nam bilo lijepo! Koliko bih bila sretna!

Kosa joj je još bila mokra, ali je isključila fen i birala broj majčine komšinice.

Zauzeće. Birala je još mnogo puta. Uzalud.

Zovnula je Zuhru.

- Ćao, sele. Onaj broj se prosto ne može dobiti. Danima zovem, ali veza se ne uspostavlja.

- Znam. Prekinuta je.

- Bože mili! Više je ni čuti ne mogu. Kako joj je?

- Ne znam. Ni kod koga u blizini ne radi telefon. A ovih nekoliko dana ni glavu nisi mogao promoliti. Po stanu hodam puzeći. Tuku bez stanke.

- Čujem. Vidim. Čisto se bojim i zvati.

- Čim se malo stiša otići ću do nje i odmah ti javiti.

- Kako ste mi vas troje?

- Dobro.

- Psihički?

- Nisam još popila ni jednu tabletu za smirenje. Mi smo ti, bona, nesalomivi.

Mogu oni paliti, rušiti, ubijati, ali duh nam nikad neće slomiti. Mislim da su to do sada i sami skontali.

- Ipak se čuvajte.

- I ti, mala.

Sjela je izmješanih, uskovitlanih osjećanja kad telefon zazvoni.

- Ja bih trebao Azru Hadžić.

- Govorite s njom.

- Ovdje Fakić Mustafa iz Jeleča. Idem ovim konvojem. Zanoćio sam u Novom Travniku kod nekih dobrih ljudi.

- Izvolite.

- Tebe ne znam, ali dobro znam tvoju majku, oca sam ti poštovao i volio.

- Mislim da sam od njega čula za vas.

- Drago dijete, zvao sam da ti javim nemilu vijest.

- Nana! - kriknula je.

- Ne znam šta ti je s nanom.

- Šta je onda? Govorite već jednom.

- Tvoj amidža Ibrahim i strina ti…

- Kažite. Loša vijest se odmah izrekne. Ovako kao da me pilate testerom.

- Nisu više živi.

- Šta!?

- Zaklali ih. U Jeleču. Nije mi lahko, ipak sam mislio kako treba da znaš.

- A Džemal?

- Čuo sam da je negdje u Sarajevu na prvoj liniji.

- Dobro.

- Čuješ li za svoje? Kako su?

- Dobro.

- Allah emanet.

Svalila se u fotelju, sklopila oči. Pekle su.

- Stari, dragi, dobri, slijepi, jedini amidža. Bila su samo dvojica iz loze Hadžića.

Rahmetli babo i rahmetli amidža. Babo nije imao sina. Sad je ostao jedini Džemal da produži našu lozu, da nam se sjeme ne zatre. Strina, kao da te gledam kako pogurena i suha sa sepetom u ruci ideš preda mnom u ranu zoru da podabiremo zrele, opale kruške. Vaš lijepi život, miran kao mirna površina vode. Vaš jedinac Džemal vas ostavi same i prije pet godina se zaputi u Sarajevo na studije. Lani je diplomirao mašinstvo, a sad je na prvoj liniji. Živjeli ste za njega, dani, mjeseci se nizali u ljepoti čekanja, u čežnji, u strepnji. Sad on čuči u nekom rovu u zagrljaju ove crne noći, braneći vas, braneći ovu nesretnu zemlju.

Misli li u ove sate na vas, staru, dragu rodnu kuću, avliju, livade što pamte njegove bose noge? Izvjesno je da ni ne sluti kako je u jednoj ovako crnoj noći sijevnuo nož u ruci krvnika.

- Babo, sjećaš li se kad su kod nane u čast našeg dolaska zaklali tele? Bila sam malena. S prozora sam vidjela prerezan vrat, ogromnu rupu što zjapi i more krvi. Tijelo odvojeno od glave se trzalo, koprcalo. Oči su mu bile otvorene, velike, ogromne, oči s izrazom koji je ličio na izraz razumnog bića, oči koje su veoma ličile ljudskim.

Dok ste vi jeli meso ispod sača, ja sam povraćala. Grčevi i bolovi u stomaku bili su vrlo jaki. Svi su se zabrinuli, govorili ti da me vodiš doktoru u Miljevinu. Ti si šutio jer si znao.

- Oči? - šapnuo si prolazeći pored mene. Klimnula sam.

Kako si uvijek sve znao?

Ja noćas ne smijem misliti na prerezana grla amidže strine, neću da mislim na njihove oči koje su samo ljubav i dobrotu nosile, ljubav za sve što živi - od travke do čovjeka. Neću misliti, babo. Bojim se. Razum je krhak, a ništa dragocjenije nemamo. Moram ga sačuvati.

Razum moram, život ne. ***

Vijećnica gori. Prljavožuta boja mjestimice oronule fasade ne vidi se od gustog dima. Sve je samo buktinja, ogromna plamena buktinja.

Dugačka, prostrana učionica. Najbogatiji knjižni fond u Bosni. Redovi pognutih glava nad knjigama. Kao povijeni cvjetovi. Tišina. Ne čuje se ni prevrtanje lista.

Ni koraci kad neko ulazi ili izlazi. Samo gore, u potkrovlju, iz bezbrojnih grla, kao savršeno uvježban hor, čuje se gu-guuu-gu.

Jedne zelene oči skrivaju pogled knjigom. Tamne oči na kraju reda ipak ga hvataju i on ih čini sretnim.

Ne gori to Vjećnica, to gore studentski dani.

Vatra, samo vatra. I dim.

Nikada više neće sarajevska studentarija u toj učionici slušati čaroban golubiji hor.

Podest pred ulazom. Stubište. Guze u tijesnim trapericama spuštene na prljavi beton. Dolje je Miljacka. Prljava kao obično. Onemoćala kao obično. Draga kao obično.

Popola ispušena cigareta, raspolovljena kifla, na šest komada podijeljena čokolada.

Plamen se diže visoko, visoko, sve do neba što se već crni, pa ipak ostaje ravnodušno. A beskrajno. Zašto ne prolije sve svoje suze? Moje su samo izraz nemoći, nepomirenosti, njegove bi pobijedile stihiju.

Nikada više na onom stubištu neće neki novi studenti rashlađivati ugrijane guze, moliti druga za cigaretu, gledati Obalu vojvode Stepe. Neka se više ne zove tako. Bilo kako, samo tako ne. Mogla bi se zvati Obala spaljenih snova.

Ne gori to Vijećnica, to gori moja mladost.

Listovi se uvrću, cvile, plamte. Ko zna koliko hiljada knjiga, vrijednih, dragocjenih, nenadoknadivih, pretvaraju se u crni puhor što prestaje cviljeti.

Mrtav.

Nikada više učenjaci, profesori, filozofi, obični ljudi željni znanja neće pronaći ono što se moglo naći jedino tu.

Sijači zla poručuju svijetu: - Bosanci zapalili Vijećnicu da izazovu reakciju međunarodne zajednice.

Dokle se može ići u laž?

A oni i te kako dobro znaju da bi ti Bosanci ugasili crveni plamen svojom krvlju kad bi to bilo moguće. Kakva bi to slika bila? Vrelo protiv vrelog, crveno protiv crvenog, srca protiv zapaljivih granata.

Iznova, kao i iza toliko sarajevskih dragulja ostaje samo sablasan kostur. Drag i kao sablast.

Još jedan simbol Sarajeva pokleknuo je pred zlom.

- Babo, zašto me nisi učio da je zlo snažnije od dobra, da je mržnja jača od ljubavi, bezumna, bezočna, beskonačna, bez kraja i konca, početka i kraja, kao krug? Zašto si me učio kako nema ništa jače od dobrote? Da nisi, sad ne bi bilo ovog nepresušnog izvora suza, sad mi osim očiju ne bi i srce plakalo?

Kad bih ti sad nekako mogla poručiti da Vijećnice u koju si rado i često svrćao više nema… mislio bi da tvoja djevojčica opet zbija budalaste šale ili još gore, da laže. Ili nešto treće, stoto, bilo šta, samo da to ne može, ne smije biti istina, da ljudsko zlo može imati tolike dimenzije. A istina je, babo, istina koja poražava i ubija - nema je više. *** - Jučer sam bila kod majke.

- Kako je?

- Dobro.

- Mirnije je?

- Malo. Oguglavamo. Kad sam prolazila pored Robne kuće pedeset metara ispred mene je pala granata. Dvoje mrtvih, petoro ranjenih.

- Pred tvojim očima?

- E, moja Azra, čega smo se mi sve nagledali.

- Kako si mi ti?

- Čađavo.

- Ne kontam.

Zuhra se nasmijala.

- Prekinula si me u loženju vatre.

- Koje vatre, života ti?

- Lijepe stare vatre.

- Gdje je možeš ložiti?

- Na balkonu. Šerpa za zimnicu sad je ognjište.

- Šta ložiš?

- Parket.

- Ne šali se.

- Ne šalim. Struju više ni ne pamtim, a ono malo petroleja što sam imala za kuhalo, potrošilo se. Moram bar Larisi skuhati hapicu i čaj.

- Jeste li dobili vodu?

- Ne mislim da će se to nekad desiti.

- Sele moja, šta ćete kad dođe zima?

- Već sam se oprostila s trpezarijskim stolom i stolicama. Srećom, od punog su drveta. Ipak, ne smijem ni misliti o dolasku zime.

- A majka?

- Ima nešto drva.

- Šta misliš hoće li ovo skoro završiti?

- Sigurno neće.

- Imaš li hrane?

- Tanko. Rezerve smo istrošili. Mirko s vremena na vrijeme dobije nešto u komandi.

- A ta silna humanitarna pomoć?

- Vjerovala ili ne, ja je još nisam vidjela. Sele moja, sva svjetska javnost priča o konc-logorima, a ja ti tvrdim da je Sarajevo najveći koncentracioni logor. Šta je?

Danas baš i nisi raspoložena?

- I ti si mi prvi put loše volje - pitajući se i odmah odustajući da joj kaže za amidžu i strinu.

- Naiđe. Na sreću, rijetko. A kad pogledam Laru, srce mi se cijepa. Sve ove mjesece živi na rižinoj sluzi. Šampon, sapun, krema i slično su samo puki san.

Kupamo se uglavnom sapunom za veš. Kako je kod tebe?

- Ama dobro. Poselami majku, pozdravi Mirkeca, poljubi malecku.

- Šta, već prekidaš?

- Moram izaći. Sutra ću ti se javiti da pričamo duže.

- Babo, nigdje ja nisam trebala izići. Prosto više nisam mogla govoriti. Ne znam tačno zbog čega. Da me samo načas možeš pogledati u oči, ti bi znao. Šta nam to rade, babo? Zašto? Dokle? U ime čega?

Samo kad bih te imala, makar bio hiljade kilometara daleko, naše bi se misli, negdje na pola puta susretale, osjećanjaemocije dijelilae. Bilo bi lakše, sve bi bilo mnogo lakše. *** Sasvim odsutna duhom, doručkovala je. Bezvoljno je mljackala gledajući kroz prozor.

Ljeto je bilo na izmaku, u grad je neosjetno a sigurno ulazila jesen.

- Kakav standard! - trgnu je glas koji je zapljusnu radošću. - Zar samo suha kora hljeba zadovoljava tvoje potrebe?

- Dobro je dok ima hljeba. Zašto si došao?

- S razlogom, samo sam, očito, malo zakasnio.

Odjednom je postala svjesna mirisa koji ko zna od kada nije osjetila, a kome ni u mirno doba nije mogla odoljeti - miris ćevapa pomiješan s mirisom luka. Želudac naprosto zatitra.

- Kojim razlogom? - upita glumeći nezainteresoviranost.

- Donio sam ti doručak. Čisto mi žao da cijeli rat živiš na hljebu i vodi.

- Iz sažaljenja?

- Iz ljubavi sigurno nisam - odgovorio je stavljajući vrećicu pred nju.

- Ne želim doručak.

- Znaš li šta je?

- Imam njuh psa.

- Ne voliš ćevape ili ih ne želiš od mene?

- Rekla sam ti, ne želim ih od tebe - odgovorila je s nestrpljenjam čekajući da izađe pa da ih se dočepa. Koji užitak!

- Zaista?

- Zaista.

- Pa dobro - kazao je Aki, uzeo vrećicu, izvadio ćevape i trehnuo ih u kantu za smeće. Vrećicu je savio i stavio u džep. Zatim se okrenuo i bez riječi izašao.

Nekoliko trenutaka sjedila je kao paralisana. Zatim ustade i ode do prozora. U lišću topole koje je žutjelo, ćućorili su vrapci. Suze potekoše. Nije ih ni pokušala zaustaviti.

Na otvaranje vrata se nije osvrnula. Krišom je brisala oči. Čula je korake pa šuškanje papira.

- Azra.

Pogledala ga je šuteći.

- Istina je da ih nisam donio zato što si ti moja ljubav, ali je također istina da to nisam uradio iz sažaljenja. Bilo je prosto iz želje da ti priuštim doručak kakav voliš. Hoćeš li ih pojesti, molim te?

Samo je klimnula glavom.

Dok je jela bez nekog zadovoljstva, on je gledao kroz prozor. Tek kad je zgužvala papir, on je prišao, privukao stolicu do nje i sjeo.

- Ima u tebi nečeg mazohističkog, mala. Odričeš se onog što voliš i uživaš da zbog toga patiš.

- Misliš na proklete ćevape?

- I na njih, ali oni su nebitni. Mislim i na sebe. Znam da ti mnogo značim, nisi mi to morala kazati. Osjetio sam sve to davno prije tvog priznanja. Zašto me onda tjeraš od sebe? Zar nije normalnije da me prihvatiš kad svratim, da se čujemo telefonom?

- Ne, jer ti mene ne voliš.

- Ne volim ni jednu ženu. Ti si mi draga. A to što mene voliš raduje me. Sve druge me žele. U tome je razlika. Šta ti je, Azra?

- Ništa i sve… Ne znam ni šta da kažem. Amidža i strina su mi ubijeni. Za nanu ništa ne znam, čak ni toliko da li je živa. Znam da je selo kao i ona okolo potpuno spaljeno, da je dio stanovništva pobjegao, dio poklan, dio protjeran u logor KP doma u Foči. To znam iz televizijskih vijesti. Sve sam pokušala da bilo šta saznam. Uzalud. A moji u Sarajevu žive kao u paklenom loncu. Nemam apetita, i ono što pojedem je bijedno… Cigarete već dugo ne mogu kupiti. Cijela platća mi ne bi bila dovoljna za šteku… Slabo spavam. Gubim na težini. Sve to, plus ono što me se lično ne dotiče, ali stravične slike, vijesti, tolika mržnja, toliko zlo… sve mi to polako pustoši dušu.

- Hoćeš li da ti ja nabavim cigarete? Ne pušim, a svi vojnici dobivaju cigarete.

- Neću. Kupujem duhan. Dođe mi mnogo jeftinije, a i lijepo se osjećam dok motam cigaretu. To okupira, načas smiruje.

- Eh, mala, mala, ti i tvoj ponos… Ipak poštujem tvoje želje.

- Hvala ti i na tome. Od koga je, dosta je - odgovorila je pokušavajući izgledati vedrije.

- Gdje je tvoj stari osmijeh, kud se izgubio? Taj je nekako nejak, neubjedljiv. Ne daj se slomiti, ne daj da ti ubiju optimizam kojim si zračila.

Nije odgovorila.

- Mogu li ponovo svratiti? Ako ništa drugo, u meni možeš imati prijatelja na koga se u svakom momentu možeš osloniti. Vjeruješ li mi?

- Vjerujem. Svrati kad to budeš želio.

- Obradovala si me. Što se tiče stradanja tvoje rodbine, iskreno suosjećam s tobom. Samo ti to mogu reći. Sve druge riječi zvučale bi glupo, nesuvislo. Samo puste, prazne riječi. Ostaj mi zdravo.

- Ćao, Aki. - Ovih dana neću biti u gradu. Večeras idemo u jednu ozbiljnu akciju.

Azra osjeti kost u grlu te jedva progovori, gotovo prošaputa: - Čuvaj se. *** U grad su stigle nove izbjeglice. Na hiljade njih. Iz Prijedora, Kozarca, okolnih sela. Sve im spalili, bagerima poravnali temelje, desetine, stotine, ko zna koliko poubijali na zvjerski način, opljčkali novac, zlato, vrijedne predmete, a ove nesretnike potrpali u autobuse, dovezli do Vlašića i izbacili van.

U platnenim cekerima, u najlonskim vrećama cijeli životi, u zavežljajima i ruksacima cijela imanja, prošlost, sadašnjost, cijeli vjekovi, sve. Žene, starci, djeca, umorni, gladni, mokri, smješteni su po školama, fiskulturnim salama, obdaništima. Po pedeset i više u jednu učionicu bez i najosnovnijih uslovuvjeta za život.

Azra se vraćala s posla. Žene sišle u Lašvu, koja je gotovo presušila, peru, pelene, rublje, djeca peru kosu. A Lašva je samo kolektor kanalizacije.

Nikad više neće moći poći obići izbjeglice. Ništa im nema ponuditi. Mogla bi lijepu, toplu, ljudsku riječ, ali bi zvučala cinično. Riječi utjehe bi zvučale u najmanju ruku glupo. Utjehe tu nema.

- Babo, zaboravila sam ti nešto reći. Ima ovdje u gradu jedan pekar. Hasan Zvrko. Mlad je, plećat, veseo, dobrodušan. Niko to ne zna, a da nije Hasana, ja bih ti, babo, često bila gladna. Svakog jutra šalje mi tople, meke lepinje.

Besplatno. Zna da nemam čime platiti. Ne odbijam. Njegove darove ne. Ne očekuje zahvalnost, uvrijedila bih ga. Po njemu, pomoći čovjeku u zlu vremenu je nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Pa ipak, kad god uzmem u ruke toplu, mirisnu lepinju osjetim stid. I pred Hasanom, i pred tobom, i pred sobom pred svim onim nesretnicima koji nemaju nekog svoga Hasana.

- Ne zaboravi, dijete moje - kao da ti čujem glas. - Neću, babo. Ja sam ista kao ti. Ništa ne zaboravljam. *** Dežurstvo je proticalo neuobičajeno mirno. Zavalila se na otoman i uz laganu muziku sa radija pokušavala se koncentrirsati na čitanje nekog krimića.

- Doktorice - proviri sestra. - počinje Dnevnik.

Ostavila je knjigu i prešla u ambulantu.

Izvještaji iz Sarajeva, užasni kao i inače. Ponovo granate, krv, krici ranjenih. Pa ulice, prazne pijace, ruševine, rijetki prolaznici. Gledala je njihove oči. Šta se sve skupilo u njima za proteklih mjeseci?

- Ovo moj mozak ne može prihvatiti. Moj grad liči na neki avetinjski, sablasni grad - mislila je grizući zanokticu dok krv u tankom curku nije potekla.

Kamera pređe preko Velikog parka čije se lišće rumenilo, zlatilo. Pred očima joj izroni živa slika istog parka u svoj njegovoj ljepoti kada je bila jesen slična ovoj, bar po bojama lišća. Zapravo, to je bila jedina sličnost.

Jedna klupa, žuti list ponesen vjetrom zalutao u gustoj, dragoj kosi.

- Dobila sam studentski kredit. Željela bih ti nešto pokloniti. Šta?

- Volim te.

- Ne govori o nečemu što se završilo prije nego sam željela. Baš za kraj želim ti nešto darivati.

- Volim te, Azra - govorio je dragi glas, usne, oči boje dozrela kestena.

Izvještaji i slike sa ratišta širom zemlje su se smjenjivali. Bila je izvan toga u onoj davno minuloj jeseni. Davni, stari, mladenački osmijeh zračio je lice.

- Doktorice, jesu li vaši iz ovoga kraja?

- . . . je selo Mrđenovići kod Foče. Toga sela, kao ni mnogih drugih u ovom kraju više nema. Stanovništvo su klali, ubijali kundacima, tjerali u logor u Foči.

Ostala su samo zgarišta i toliko voća da bi ga bageri mogli zgrtati - javljao je spiker iz studija TV BiH, dok je kamera šetala po ostacima onog što je do jučer bilo tiho, idilično selo.

Odjednom je osjetila ledeni znoj kako joj lijepi košulju za leđa. Prepoznala je lipu na guvnu, kameni putić što je vodio do nanine kuće. Ostaci nagorjelih, crnih dasaka i nešto nejasno među njima.

- Ova starica je dva mjeseca ležala među ruševinama kućice u kojoj je zapaljena jer je nije imao ko sahraniti - nastavljao je spiker.

Mrak. Crni, najcrnji mrak.

- Nana - bezglasno je kriknula njezina duša. Ustala je i teturajući se uputila u ljekarsku sobu.

- Je li to neko koga ste poznavali?

- Nije mi dobro - odgovorila je.

Otvorila je prozor i gledala u toplu jesenju noć. Mirisala je na pustoš, na neutješnost.

- Nano, moja nano - pomicale se usne.

Svjetlo ulične lampe probijalo se kroz požutjelo lišće stare lipe u dvorištu katoličke crkve.

- Ždrijebe moje, uzmi onu grančicu lipe zadjevenu za orman. Ona će ti uvijek vratiti miris Mrđenovića - čula je šapat drhtavog, staračkog glasa odnekud iz tame noći.

Tama nad selom donosi i zvuk zvona ovna zvonara što iz papratne doline vodi stado. Pastiri iz frula izvlače vedre, neskladne, uhu mile tonove.

Rundov, čupava, podignuta repa u trku kruži oko stada. Dlaka mu kudrava, zapletena, velike oči sjaje zadovoljstvom.

Mjesečevo veliko, svijetlo oko olakšava im put. Blejanje. Poneko pojedinačno dozivanje, pa onda glasno, horski. Janjci se vragolasto zaskaču tražeći vime puno topla mlijeka.

- Zašto me, nano, zoveš ždrebetom a ne janjetom?

- Janjad obično ne žive dugo…

Oči zapekoše. Nešto, negdje duboko prepuklo je zauvijek. Nije tačno znala ni šta ni gdje. *** Iscrpljena duhom i tijelom, samo je izula cipele i obučena legla na trosjed. Tek što je san, sklopivši joj kapke, odnio svu strahotu stvarnosti oglasilo se zvono na vratima. Proklinjući u sebi gotovo je odbahuljala do vrata i otvorila ih. Dvojica uniformisranih, gotovo golobradih mladića stajala su u polutami haustora.

- Otkud vi? - upita potpuno razbuđena.

Zoran je slegnuo ramenima.

- Pa eto, svratili smo.

- Izvolite.

Neko vrijeme su šutjeli. Pušili su i svako od njih troje gledalo preda se. Azra je ugasila dogorjelu cigaretu i pošla skuhati kafu.

- Morao sam doći. Zbog brata. Znam da ti je bio drag, da si mu vjerovala, mnogo pomogla njegovom Jovici. I ti si njemu bila jako draga. Preko njega i meni.

- Nemoj, Zoka, molim te. . . Bilo jednom… Prešuti.

- Ne mogu. Zar misliš da mene ne boli? Možeš li ikako zamisliti situaciju da brat ide na brata?. . . Nije on loš, Azra, samo je vrijeme zlo. A u zlu vremenu i dobri ljudi mogu postati zli.

- Vjerujem da po neki dobar postane zao. Šta tek misliš kakav u vremenu zla postane onaj koji je u i u dobra vremena bio zao? Šta su nam to uradili? Moj jedini amidža i jedina strina su zaklani, nanu su mi živu zapalili…

Ustao je, blago je obuhvatio oko ramena i stegao joj ruku.

- Moje saučešće, Aki. - Ne zovi me tako! - ličilo je na vrisak.

- Ah, razumijem. On te tako zvao… Oprosti… Ne znam jesi li čula… I u mojoj se porodici desila tragedija.

- Nisam.

- Tata se ubio lovačkom puškom. Nožnim je palcem povukao obarač i pucao u glavu. Skojevac, prvoborac u onom ratu, nije mogao živjeti s tom sramotom.

Mama vegetira pod najjačim tabletama za smirenje. Sirota mama. Kakve su muke u njoj? Kakve borbe vojski spram borbi u duši… Uvijek je bila čestita, poštena. Bila i ostala. Sad osjeća sramotu, ljutnju, bijes, a ljubav za dijete se valjda ne može ubiti ma kakvo ono bilo. Pa strah za mene. Ne spominje to, ali svaki put kad pođem na ratište, učini mi se kako će je to prekinuti.

- Žao mi je, Zoka, vjeruj mi. Razumljivo je da brine za tebe, samo si joj ti ostao.

Trebalo je da ostaneš uz nju. Ni punoljetan nisi, ne potpadaš pod vojnu obavezu.

- Ne po propisima, ali po srcu pripadam. Imam osjećaj da su raspuštene sve ludnice ovoga svijeta, svi zatvori, pa luđaci, ubice, kriminalci zadovoljavaju svoje bolesne strasti. Normalan čovjek ne može raditi to što rade.

- Ipak si se trebao držati mame i gitare.

- Zar da sve prođe mimo mene? Ne mogu. Prijavio sam se kad je Mićo otišao i ići ću do kraja bez obzira hoće li tu biti i moj kraj. Za gitaru nađem vremena.

Volio sam kad bi smo ono u stara vremena zajedno zapjevali.

- Pjevat ćemo mi opet, Zoka. Eh ti, balavče, navio se ko prazan mlin. Milana smo sasvim zanemarili.

- Nema veze. Navikao sam biti u njegovoj sjeni.

- Tek sad sam primijetila kako vas dvojica, iako ste braća od tetke, više uzajamno ličite nego Zoka i Mićo, rođena braća.

- Po opredjeljenju da - nasmijao se Zoka. - Nadam se kako se među nama ništa nije promijenilo, da ćemo ostati raja.

- Naravno, Zoka. Svrati jednom s gitarom. *** Ušla su dvojica mršavih, slabih staraca. Između sebe su vukli na izgled beživotno tijelo žene.

- Spustite je ovdje - kazala je Azra.

Položili su je na otoman.

Opipala joj je puls. Bio je pravilan, samo veoma oslabljen i ubrzan. Lice joj bilo blijedo, pjegavo, obrve i trepavice žute. I oči su sigurno plave, mislila je, ali se nisu vidjele ispod spuštenih kapaka. Kosa joj prekrivena šarenom mahramom.

Izmjerila je pritisak. Bio je vrlo nizak. Pravilni, brzi, tihi otkucaji srca.

- Sestro, dajte venozno dvadestpetprocentnu glukozu, kofein i C vitamin.

- Na šta se žalila? - upitala je ljude koji su je donijeli.

- Ni na šta. Samo se svalila ko vreća.

- Boluje li od kakve bolesti?

- Jad i čemer. Jad i čemer da gori ne mogu biti. Umro joj sin.

- Nije odavde?

- Jok. Iz Kozaruše smo, kod Kozarca. Sad smo u školi.

Sestra je dolazila nosećisa špricuom.

Azra je otvorila prozor, raskopčala bluzu. Zatim je uzela protokol.

- Recite mi njene podatke.

- Šarić Hatidža joj je ime.

- Godište?

Slegnuli su ramenima.

- Šta se joj vi?

- Ja sam svekar - kazao je stariji i slabiji.

Sestra je vezala povesku, uvlačila iglu u venu.

- Od čega joj je umro sin?

- Od raka mozga. Triput ga operisali u Zagrebu prije rata. Slabog smo ga u deki nosili tri dana i tri noći. Sve džaba. Ne bi mu nafake.

Sestra je izvukla iglu i pritisla tupfer na mjesto uboda.

Kapci žene, što ju je zla kob prerano učinila staricom, zadrhtali su, oči modre poput različka ukazale su se ispod polusklopljenih vjeđa.

- Hatidža, je li ti bolje? - Azra joj je blago prelazila dlanom preko oznojenog čela.

Klimnula je glavom ne pomjerajući usne.

Nakon desetak minuta mogla je ustati. Pritisak i puls su bili u granicama normale.

- Sad je možete odvesti. Neka dođe za nekoliko dana da je malo pregledam. Ali ne ovdje u Hitnu pomoć, nego u ambulantu.

Izišli su bez riječi. Hatidža je vukla noge kao nešto što ne pripada njoj. *** Ulazna vrata nisu bila zaključana. Bešumno ih je otvorila i ušla u predsoblje.

Kroz mat staklo vidjela je da sjedi za stolom okrenut joj leđima. Otvorila je vrata sobe i ušla.

- Alija - tiho ga je dozvala.

U dva koraka našao se pred njom. Šta mu se to na tren zacaklilo u očima? Nije li radost?

- Ti? - nevjerica mu je bila u glasu.

- Zar ne smijem svratiti?

- Naprotiv. Dobro došla.

- Neću ulaziti. Svratila sam samo da te pitam imaš li Andrićevo Pismo iz 1920.?

- Zar i ti? Ljude je naprosto uhvatila manija za tom pripovijetkom. Ja ti kažem, ma kako on bio genijalan, u toj priči nije u pravu. Bosna i pored svega nije zemlja mržnje. Znaš li ko je prvi pročitao javno odlomak iz te priče?

- Ne znam.

- Reći ću ti. Emir Kusturica na otvaranju Doma književnika u Kranjčevićevoj, u Sarajevu. Admiral Mahić mu je opalio šamar nakon čega su Mahića čuvari reda izbacili navodno zbog alkoholiziranosti. Nego, šta si se ukipila? Uđi bar na kratko. Kad si prvi put isto tako nenadano naletjela, umjesto mene zatekla si Đorđa. Ako si njega mogla pomilovati, zar sa mnom ne možeš sjesti?

Ušla je. Na stolu je bila džezva i dopola ispijena šoljica kafe.

- Hoćeš li?

- Ne, hvala. Maločas sam popila.

- Ako ti kažem da sam primijetio kako ti kafu najradije piješ iz fildžana i da sam zbog nekakve mogućnosti da svratiš za tebe kupio fildžan, hoćeš li se predomisliti?

- Zbilja? - pitala je ispunjena nevjericom i srećom.

- Časna riječ.

Osmijeh joj povuče nagore uglove usana.

- Nabaci.

Ruke su se načas snažno stegle i njoj se učini kako se one najbolje razumiju, kao da su se kroz bespuća dugo tražile i konačno, eto, najzad našle. Polako je pila već hladnu kafu glave zabačene na naslon fotelje.

Mir, gotovo blaženstvo ispunio joj dušu, srce, svaki damar. Oči joj poluotvorene, noga prebačena jedna preko druge.

- Dobro si, mala?

- Sjajno. Kao da plutam po ljeskavoj površini mora dok julsko sunce prži.

- Da ti namažem leđa?

- Nema potrebe. Koža mi je ciganska.

Ustao je i nadnio joj se nad lice. Pogledi su se stopili.

- Sunce je zašlo - promuklo je izgovorio.

- Sjedni - Azra ga je pokušala vratiti na njegovo mjesto i pri tom zakačila džezvu. Talog se rasuo po stolu.

- Pusti kafu - kazao je.

- Sentimentalna sam noćas. Ne, pijana sam noćas. Pijana sam, Aki. Govoreći je ustala, skinula mantil i izula cipele pa iznova sjela.

- Pijana od tvojih očiju.

Čučnuo je pred nju. Otvorio je usta, a ona mu je stavila prst preko usana.

Izmakle su i spustile joj se na očne kapke, čelo, obraze, usne. Sklopljenih očiju trnula je od poljubaca blagih kao blaga ljetna noć, ruku oko ramena, daha na vratu. Sjedila je kao uzeta, bojala se da disanjem ne naruši savršenstvo.

Bojažljivo je otvorila oči. Pogledala ga je. Oči mu poluotvorene, tople, snene, mahmurne.

- Pijanstvo i njega hvata - pomislila je i zavukla mu ruku pod košulju. Dlanom je meko prelazila preko leđa, ramena, prsa na čijoj sredini opipa maleno izbočenje.

Podigla je košulju i vidjela istaknut madež.

- Bar ovo ću prisvojiti. Nemoj dopustiti da ga ljubi neka druga žena, molim te.

Sve drugo može, ali neka ovaj madež bude samo moj.

Kao da je nije čuo.

- Nisi kao druge, voliš me, ti si meni samo draga. A želim te, neizrecivo te želim u ovome času, Azra.

- Dajem ti se.

- Ipak nisam toliki gad. Bolje da sad odeš.

- Zaista me ne voliš?

- Volim te ovoliko - odgovorio je raširivši palac i kažiprst.

- Idem, Alija. Zapravo je najbolje da odem iz tvoga života.

Oči mu se više nisu žarile, nisu bile poluzatvorene, mahmurne. Caklile su se kao da skrivaju suze.

- Idi ako želiš.

- Ne želim. Idem zato što je tebi svejedno.

- To nisam rekao. Vjerovala ili ne, kad odeš bit ću tužan. Bit ću sam.

- Pozovi neku od svojih mačaka.

- Noćas, poslije ovih bezazlenih a slatkih nježnosti s tobom, to ne bih mogao.

- Lažeš. Možda se raduješ što idem.

- Baš tako. Popio sam pola šoljice jake, crne kafe, do pola ispušio cigaretu uz kamin, a onda istjeran na mećavu…

- On nije sretan - mislila je dok je samo na čas naslanjala glavu na široka prsa.

Izašla je tiho, pognute glave. *** - Babo, danas sam iz čula živih usta, usta koja ne znaju izreći laž, potvrdu nečega što sam i ranije čula, a nisam mogla, nisam smjela vjerovati.

Jedna spodoba koja je ne tako davno sjedila u fotelji univerzitetskog profesora, koji je odgajao, usmjeravao, obrazovao mlade, igrao je fudbal odrubljenom muslimanljudsskom glavom. Poslije toga i svega ostalog, a mnogo je toga strašnog, užasnog, gnusnog, krvoločnog, ludog i hudog, postala sam sigurna u jedno: sretna sam što si mrtav. Počinje mi se činiti kako je došlo ono doba kad živi trebaju zavidjeti mrtvima. To govore stariji, iskusniji. Meni se pak tek počinje činiti da bi to mogla biti istina. Ipak, još se otimam, neću da se pomirim, da izgubim vjeru u ljude, bez toga čovjek gubi smisao življenja. I neću izgubiti tu vjeru sve dok bar jedan Marko, a ima ih još mnogo, živi, hoda, govori. Imao si i ti, onda, davno, svoga Rajka. Na vašu sreću, bili ste prijatelji i zahvaljujući baš njemu ti nikad nisi znao šta znači mrziti. Na žalost, ja Marka Vešovića znam tek preko medija. Neka nam ih, babo, i tvoga Rajka i moga Marka. Sjeme im se produžilo i nikad, za vjeke vjekova ne zatrlo. *** - Jesi li ti ona doktorica što me primila kad su me donijeli?

- Jesam, Hatidža.

- I ime si mi upamtila?

- Lako. Tako se zvala moja rahmetli strina.

- Došla sam ti se zafaliti.

- Nema na čemu. To je moj posao.

- Jes to, al ti nije poso da me miluješ ko da sam ti dijete.

- Nemoj o tome. Jesi li malo došla sebi?

- Šta ću? Nebo visoko, a zemlju ne mogu proroviti… Zakopasmo mog Jasmina kod Šarene džamije.

- Allah rahmetile. Hatidža ju je gledala. Modre oči između žutih trepavica kao različci u žitu. Kao majčine. Je li tu sličnost zapazila već pri prvom susretu? Je li upravo zato njena ruka nesvjesno milovala oznojeno lice nepoznate, nesretne žene? I razlike je odmah bila svjesna. U ovim očima nije bilo tuge. Nije bilo ništa. Samo praznina žalosnija od žalosti.

- Najgore mi je što mu nisam mogla zadovoljiti zadnju želju.

- Šta je želio?

- Da vidi oca.

- Gdje je on?

- Zaklali ga dan prije nego su nas proćerali.

- Je li to tvoj rahmetli sin znao?

- Jašta je nego znao. Ali tada, na samrti, sve mu se u glavi uzbihuzurilo, bio je napola u behutu.

- Imaš li još koga?

- Imam starijeg sina. Osto u logoru Omarska. Ne znam ni jel živ.

- Koliko je Jasminu bilo godina?

- Četrnest. Sa mnom je i mati mi. Haman joj osamdeset, a zdravija od mene. Sve se ponavlja, moja doktorice. Ni ja oca nisam upamtila.

- Golema ti je nesreća, ženo. Pregolema za tako uska, već pogurena ramena, za tu sitnu glavicu, za srce što je veliko kao ta gruba, izrađena ruka kad se stegne u pesnicu. Pregolema za svako živo biće izuzev čovjeka. Jači je on od bilo koje životinje - plele su se misli Azrinom glavom.

- Znaš li ti, doktorice, šta bih ja najvoljela?

- Šta?

- Da idem. Samo da idem i da put preda mnom nigdi kraja nejma.

S tim riječima se okrenula i pošla.

- Hatidža, dođi opet. Dođi sutra. Donijet ću ti neki džemper i sapun.

Nije ni slutila koliko će često Hatidža dolaziti, ne kao ljekaru, nego kao beskućnik koji je sve svoje izgubio, nekom u kome je nekakvim neobjašnjivim čudom osjetio prijatelja. *** - Azra, Zuhra je.

- Mila moja.

- Kako si?

- Lijepo (da samo znaš kako lijepo!). A ti? Tvoji? Majka?

- Mi smo dobro. Za majku danima ne znam ništa. Od granata i snajpera ni proviriti ne možeš.

- Je li se nešto desilo?

- Otkud ti to?

- Govori mi nešto u tvom glasu.

- Jest. Amidžin Džemal je poginuo. Ko zna gdje su sad amidža i strina? Ta vijest će ih dotući.

- Ona ne zna šta im se desilo. Onda ni majka ne zna. Hvala Bogu - pomislila je.

Babo, Hadžića više neće biti. Posljednji izdanak što je trebalo da nastavi nositi krv, ime predaka, pade na braniku ove krvave, napaćene, nesretne zemlje. Oh babo, babo, možda sam morbidna u ovom času. Ti znaš, ti si znao da si moj zid prema svemu što je ružno, moja hamajlija od svih zala ovoga svijeta, centar moga kosmosa, ali ja noćas potvrđujem s potpunim uvjerenjem ono što sam ti već jednom kazala: sretna sam što si s onu stranu… jer, ma kolika gromada čovjeka si bio, ti sve ovo ne bi mogao podnijeti. Niti tvoj bezgranični um, niti tvoja mudrost, filozofija, ni tvoje srce.

- Azra! - dolazio je Zuhrin glas.

- Molim.

- Zašto samo šutiš?

- Ne znam šta bih rekla. Stislo se.

Onda je samo poklopila slušalicu.

Izašla je i uputila se na Vilenicu. Spektar boja jeseni na izdisaju. Tihi povjetarac.

Cvrkut ptica. Od kada ih nije čula? Grabila je i grabila uzbrdo, zastajala samo da povrati dah pa nastavljala dalje. Čula je zviždanje pa tresak granata. Sirena je oglašavala ponovljenu opštću opasnost. Sablasni zvuk ostavljao ju je ravnodušnom.

Naprijed. Samo naprijed. Pored grma zrele trnjine. Sjede, jedan okrugli plavi plod stavi u usta. Opor ukus skupi usne, uvuče obraze.

Izvadi kutiju i smota cigaretu. Ljuti duhan je prijao.

Na povratku je saznala da je ponovo najviše stradao Kalibunar. Odvaljeni zidovi, polupani prozori, rupe u asfaltu, rupe u duši. Jedna žena poginula, dvoje djece ranjeno.

U sobi mrak.

- Ne mogu biti sama. Večeras ne.

Aki je bio na frontu, a i da nije, koja korist.

Okrene Senkin broj.

- Senka, trebam te večeras.

- Žao mi je. Dolazi Dario.

- Dobro.

- Je li nešto bitno?

- Ama ne. Ja to samo onako. Želim vam ugodnu večer.

A Zoka? Okrene njegov broj.

- Kod kuće si?

- Kako vidiš. Sedam dana odmora.

- Možeš li svratiti do mene? Sa gitarom.

- Sa zadovoljstvom. Šetala je iz sobe u sobu dok nije došao.

- Šta ćemo večeras? - upita štimajući žice.

- Onu moju.

Prvi akordi. A onda Zokin glas: „Zbog tebe plačem i kad suza više nema, zbog tebe majka svatove mi još ne sprema…”

Nije ni bila svjesna kad mu se pridružila. Pjevali su bez pauze, ni cigaretu nisu zapalili. Ventili su se otvorili. Sve je nestalo, i mrak, i drhtavi plamičak kandila, opštća opasnost i policijski sat, prerezana grla amidže i strine, mrtav Džemal u nekom rovu nadomak Sarajeva, iscrpljena, gladna majka pod granatama, i vlastita glad, plaćta od četiri marke, strah od dolazeće zime, Aki na frontu, sirota Larisa što osim rižine sluzi ne upozna drugi okus u ustima…

Ostala je samo pjesma, samo zvuk gitare iz koje je Zoka izvlačio božanske, nadzemeljske tonove.

Ali dva sata prođoše. Zoka ode, sve se vrati. *** Redovi. Redovi pred „Karitasom”, „Merhametom”, „Crvenim križem”, javnim kuhinjama.

Djeca, žene, starci. Koliko dobivaju ti nesretnici, a koliko humanitarne pomoći završava na tezgama švercera sa cijenama izraženim u „hrdovima” i dojčmarkama? Ugladni čaršijski ljudi - penzionisani ljekari, profesori, sudije, sa kanticama svakodnevno odlaze do javnih kuhinja po nekoliko kutljača barenih makarona. Tako već mjesecima, iz dana u dan. A zima, ta nesretna, ta najnesretnija među zimama, skoro će najaviti svoj dolazak. šta će ona donijeti ovom, već dovoljno napaćenom narodu?

Koračala je polako. Noge su je jedva nosile. U njima neka čudna obamrlost. Nije mislila ništa. Odjednom se trgnula. Iz prizemlja zgrade u donjoj čaršiji izašao je čovjek koji joj je istog časa okrenuo leđa idući svojim putem. Azra ubrza korak.

Za koju minutu ga sustiže.

- Vi ste Mehmed-efendija?

- Jesam. Izvolite.

- Ja… ja vas ne poznajem. Zapravo, nikad vas ranije nisam vidjela.

Gledao ju je kao što se gleda dijete, iako je bilo očito da je od nje stariji tek koju godinu. Imao je tamne oči čiju dubinu nije mogla dosegnuti. Gledala je u te oči kao omađijana, gledala lice savršene mirnoće i koncentracije, blago. Skupljene pune usne odavale su odlučnost.

- Sav je od blagosti i mudrosti - pomislila je osjećajući duboko u sebi divljenje prema potpuno nepoznatom čovjeku. Visok, markantan, širokih ramena u crnom mantilu sa „francuskom” kapom na glavi. Azri se činilo da su njegove oči pokupile svu mudrost ovog života.

- Ja sam Azra Hadžić.

- Doktorica?

- Da. - Dugujem vam izvinjenje. Vi ste me prije mjesec-dva zvali telefonom, zar ne?

- Da, to sam ja bila.

- Obećao sam da ću tog dana svratiti u vašu ordinaciju. Nažalost, bio sam spriječen. Ne sjećam se više pravog razloga, ali mora da je bilo nešto vrlo važno jer držim do date riječi.

- Ne sumnjam. Nema razloga da se izvinjavate.

- Jeste li tada trebali moju pomoć? Jeste li mi možda nešto željeli reći?

- Jesam.

- Je li sada kasno za to?

Azra se zamisli. Vrškom cipele crtala je linije u prašini.

- Ne znam. Željela sam vam reći … ni sama ne znam kako da se izrazim… željela sam vam reći da se bojim.

- Vratimo se u moju kancelariju. Upravo idem odande, a nikuda mi se ne žuri.

Slijedila ga je. Ušli su na ulazna vrata iza kojih ga je maločas prvi put u životu vidjela. Prošli su kroz sasvim mali hodnik, zatim kroz neku sobu nalik na prijemnu kancelariju. Bila je skromno namještena, uredna. Za masivnim stolom sjedio je vremešan muškarac.

Ustao je, pogledao efendiju s poštovanjem i upitao: - Jeste li nešto zaboravili?

- Nisam, Ragibe. Samo radite svoj posao - odgovorio je otvarajući vrata svoje kancelarije.

- Sve je nalik na svog sahibiju - sjetila se riječi rahmetli oca, jer je baš svaka stvar u toj sobi po nečemu bila nalik onome kome je pripadala. Police s knjigama, slika Kjabe, uredno složene stvari na radnome stolu, sve u savršenom redu.

- Molim vas da se preda mnom ne osjećate nelagodno. Ja sam tek mali čovjek, sluga Božiji, sretan ako nekome mogu biti na usluzi, još sretniji ako mogu pomoći.

Iz Azre iščili napetost, suzdržanost, nelagoda, i poluglasno se nasmija. Mehmedefendija ju je gledao. Ni iz izraza lica, ni treptaja oka nije se moglo naslutiti šta misli.

- Oprostite što sam se nasmijala. Naprosto mi se učinilo nevjerovatno, pa i pomalo smiješno kako sam osjetila da ste to vi. Doista vas nikada ranije nisam vidjela. Samo sam čula o vama. A još čudnije, nisam ni znala da su ovo prostorije Islamske zajednice.

- Ima beskonačno mnogo i nevjerovatnijih stvari. Slušam vas.

Osmijeh se ugasio. Nestalo je i u trenu rođeno dobro raspoloženje. Izgovorila je gotovo rezignirano: - Rekla sam vam. Mnogo lijepog sam čula o vama. U trenutku slabosti sam osjetila potrebu da vas zovnem i zamolim da dođete do mene da bih vam rekla kako se bojim.

- Čega?

- Počela sam se udaljavati od Boga - izgovorila je s mukom i gotovo sa strahom pogledala reakciju na njegovome licu. Na njemu, izuzev ranijeg blaženog mira, ničega novog nije bilo. čekala je da nešto kaže. Šutio je i bilo je očito kako ni ne namjerava progovoriti.

- Ni sama ne znam kako. Sad kad i ljudi koji nikada nisu vjerovali, počinju da Mu se približavaju, da otkrivaju vjeru, moje srce kao da je zamrlo. Poslije onih slika sa televizije, prerezanih grla, raskomadanih tijela, potoka krvi, krvavih rijeka, hiljada ubijene djece, hiljada osiroćene djece, zgarišta, ruševina, kolona prognanih, svega… ja, koja sam rođena i odrasla u pravoj muslimanskoj kući, odgajana u vjeri… ja sam počela sumnjati.

Govorila je brzo, ispreplićući prste, oborena pogleda. Nakon kratke stanke podigla je glavu i srela njegov pogled, potpuno isti kao u času kada ga je istom ugledala, blag, a dubina očiju činila se još nedohvatljivija, pa se Azra u trenutku uplaši da će potonuti i izgubiti se u tim dubinama.

- Meni je život bio lijep, kao lijep san. Bilo je oluja, bilo je nevera, tuge, istina, zanemarljivo malo, ali sam bila svjesna da život ne može biti samo san, pogotovo ne uvijek lijep san. Vjerovala sam, nepokolebljivo, čvrsto, u milost Božiju, njegovu opredijeljenost da dobro vraća dobrim, da štiti nevine, brani i jača slabe, utješi nesretne. Da potpuno zanemarimo ruševine, paljevine, poubijane muškarce i žene. Da uzmemo kako je svako od njih mogao imati nekakv grijeh, jer čovjek, iako je savršenstvo prirode, savršenstvo Boga, ipak griješi, mora griješiti, jer bezgrješni ljudi i ne bi bili ljudi, samo je Bog bezgrješan. Nečiji grijesi su veći, nečiji manji, ali niko od nas odraslih ne prođe kroz život apsolutno čist. život ga neprestano dotiče, prlja. Ima dosta ljudi koji se grčevito bore da sačuvaju što više čistote sa kojom su rođeni. Mnogima to ni na pamet ne pada i što su prljaviji sebi se čine većima. Recimo, da takve Bog kažnjava, mogla bih razumjeti. Ali, šta je sa djecom? Ja, efendija, nikada, makar živjela i stotinu godina, neću moći zaboraviti sliku jednoga oca koji iz sarajevske mrtvačnice iznosi mrtvu kćerku staru kojih sedam godina, prerezana vrata. One njene otvorene okice, kao da ne vjeruju, kao da se čude, nevine i čiste i u smrti. Kakav je grijeh moglo počiniti to dijete, uzmimo čak da je u pitanju to jedno, jedino dijete, da bi zaslužilo tako strašnu Božiju kaznu?

- „Ko zamijeni vjerovanje nevjerstvom taj je već izgubio pravi put.” - tiho, ali razgovijetno, naglašavajući svaku riječ izgovorio je Mehmed - efendija. Pri tom ju je gledao sa gotovo svečanom ozbiljnošću.

- Budala sam što sam uopštće došla, što sam ga zaustavila. Ali, bilo je više refleksno nego svjesno - pomislila je, pa prkosno nastavila: - Molim vas, pustite profesionalizam. Kao odgovore ne želim citate iz Kur’ana jer sam ga ne jednom studiozno pročitala. Hoću da me svojim riječima, svojom mudrošću i iskustvom vratite na put koji sam izgubila. Sjetite se, Mehmed efendija, da su ubijane i

bebe, ubijena je i jedna nerođena beba u majčinom trbuhu. Za kakav grijeh bi moglo biti kažnjeno još nerođeno dijete? Ja ga ne vidim, ne mogu ga ni nazrijeti.

Pogledajte sav taj prokleti rat. Gdje tu smjestiti Boga, njegovu svemogućnost, sveobuhvatnost, veličinu, mudrost, njegovu volju da se sve dešava onako kako On to hoće i želi? Zar onaj Bog, u kome sam spas i utjehu tražila u svakom teškom času, koji je uvijek bio prisutan u meni, koji je bio moje krajnje utočište i sigurnost, Bog čijoj sam se svemogućnosti divila počev od jedne jedine moždane ćelije, rođenja, savršenog funkcionirsanja svih bića do veličanstvenog sklada i harmonije kosmosa, zar taj Bog hoće, zar se po njegovoj volji sve ovo događa? Zar u ovome užasu najčešće ubijani nisu upravo oni koji su kaznu najmanje zaslužili - djeca, starci, seosko stanovništvo, a znate kao i ja da su pravi vjernici, bar u islamu, naseljavali sela? Većine tih seljana niti njihovih sela više nema. Ostao samo pepeo i prah. Efendija, ja zato ne želim da slušam citate nego da mi date odgovore do kojih sama ne mogu doći. . . Jednostavno, ne znam, iz dubine svoje duše, iz dubine svojih gena, osjećam da bez vjere ne mogu živjeti, ali vjeru gubim, otima mi se, bježi. Ponavljam, ne želim kur’anske ajete, ja to znam, bez sumnje neuporedivo manje nego vi, ali sam više puta čitala, a hiljade puta slušala od rahmetli oca koji je bio hafiz. Sad sam u stanju kada mi treba ljudska riječ. Ustvari, ja tražim da Bog progovori iz vas, da slušajući vaše riječi, vaše misli, čujem Njega. Tek tada ću ponovo vjerovati da Bog postoji, vaše će riječi tek tada vratiti mir, potvrdu i razlog mog življenja. To je ono zbog čega sam vas toliko tražila.

Naglo je ušutjela i prošla rukom kroz kosu.

- Ja nisam sihirbaz, Azra. Tek mali, običan čovjek koji služi Bogu.

- Šta znači ta riječ? Prvi put je čujem.

- Sihirbaz, misliš? To je čarobnjak.

- Sihirbaz - ponovila je gotovo svečano. - Baš lijepo zvuči. Bilo bi još ljepše da postoji.

Ponovo je ušutjela.

- Dopuštate li da zapalim?

Mehmed-efendija kao da se trgnuo iz dubokih misli.

- Naravno - odgovorio je tiho i odšetao do prozora. Malo je razgrnuo zastor.

Azra primijeti da je počelo kišiti.

- Jeste li vi za cigaretu?

- Nisam, hvala. Ne pušim - odgovorio je ne okrećući se. Bila mu je zahvalna, jer tako nije mogao vidjeti kako savija cigaretu u papirić vlastite izrade. Oni na pijaci postali su nedostupni.

- Uzalud sam došla. Samo da ispušim, pa ću poći - mislila je.

- Ovdje nemam šta tražiti.

Cigareta od opora duhana nije prijala na prazan želudac. Ugasila ju je i taman da ustane, kad se Mehmed-efendija vratio za stol.

- Stavili ste pred mene težak zadatak, Azra, mnogo teži od uobičajenih, samim tim i mnogo draži. Ja sam po nazivu, po vokaciji, po vlastitom opredjeljenju duhovničko lice, međutim, taj posao kao i svaki drugi, prelazi vremenom u rutinu. Drago mi je što ste došli takvi kakvi ste, jer moj zadatak pred vama iskače iz rutine. Iskreni ste, inteligentni, obrazovani, čime je moj zadatak teži jer sad moram odgovoriti svome poslanju, svome pozivu. Ovaj naš razgovor je nešto sasvim različito od mog svakodnevnog posla, ali će i zadovoljstvo, ako vam bar malo budem pomogao, biti veće. Osim što sam imam, ja sam i običan čovjek, svjestan da vas ne mogu kao većinu ljudi koji mi se obraćaju uvjeriti u postojanje Allaha, dželešanuhu, recimo prelijepim ajetom. „Zaista u stvaranju nebesa i zemlje, u smjeni dana i noći, u lađi koja morem plovi natovarena onim što donosi korist ljudima, u kiši koju Bog spušta s neba i kojom oživljuje zemlju nakon njene obamrlosti, u tome što je po njoj rasprostranio razne životinje, u okretanju vjetrova, u oblaku potčinjenom između neba i zemlje ima znakova za one koji shvaćaju.”

- Vi opet isto. Da i ja kažem jedan citat: „Ko se čitavim bićem preda Bogu a čini dobra djela imat će svoju nagradu kod svog Gospodara.” Mehmed-efendija, za sebe ne mogu reći da sam ikada svim svojim bićem bila predana Bogu, niti da sam činila samo dobra djela, ali sam dobro poznavala takvu osobu.

Bogobojaznu, poniznu, samo od dobrote i blagosti sazdanu, osobu koja je sve oko sebe pojila ljubavlju, a koja je i pored toga iz časa u čas, iz dana u dan tražila milost od Boga saburom i molitvom. Je li po vašem sudu takva osoba zaslužila svoju nagradu kod svoga Gospodara? I je li ta nagrada došla u bljesku krvnikova noža?

Ustala je.

- Odgovorite mi - gotovo preklinjući, na rubu histerije, pružila je ruke prema njemu.

- Sjednite, Azra - jednako blago je kazao. Ni jedan mišić na njegovome licu nije zatitrao.

- Možete se ljutiti na mene, ali na vaš citat odgovorit ću također citatom: „Ne govorite za one koji su poginuli na Božijem putu da su mrtvi. Naprotiv, oni su živi, ali vi to ne osjećate.”

Nemoćno je klonula. Svo uzbuđenje, sva histerija u hipu su nestali. Kao bespomoćno dijete ona tiho, sasvim tiho, jedva razgovijetno prošaputa: - Ja osjećam, i te kako dobro osjećam da su mi nana, amidža, strina i Džemal mrtvi.

I dok se gubila u dubokoj tami činilo joj se da u onim dubokim očima sasvim jasno vidi iskreno suosjećanje.

Otvorila je oči. Bila je položena na kauč sa dva raskopčana dugmeta na bluzi.

Prozor je bio širom otvoren. I dalje je kišilo. Tijelom joj prođe jeza, strese se, a onda ugleda Mehmed-efendijine oči.

- Je li vam bolje? - blago je pitao.

- Jeste. Dobro mi je. Oprostite - govorila je zbunjeno dižući se u sjedeći položaj.

- Jeste li bolesni? Htio sam zvati doktora.

- Nisam bolesna. Iscrpljena sam i nenaspavana. Sad mi je sasvim dobro.

Najbolje je da pođem.

- Popijte bar limunadu. Malo će vas osvježiti.

Ispila je nadušak.

- Hvala i molim vas oprostite što sam vam priredila nelagodnost.

- Sve je uredu. Nadam se da ćemo razgovor nastaviti.

- Možda jednom - kazala je izlazeći na kišu.

- Babo, nije meni pozlilo od iscrpljenosti i nesna. Ja sam ti, babo, prvi put u životu bila… gladna. Da sam to rekla ovom dobrom čovjeku, sigurno bi mi pomogao. Ali, milostinju ne želim i neću. Ne još uvijek.

Zapravo bih ti željela kazati da milostinju neću prihvatiti nikada. Uvijek sam ti govorila samo istinu, zašto bih lagala sad, kad je rijeka koja život i smrt dijeli između nas? Čovjek je zagonetno biće, babo. Ma koliko ponosa imao može doći u iskušenje.

Može se gladovati dan. Pa i dva. Možda i duže. A poslije?

Eto, babo, zbog toga nisam bila isključiva. Nažalost. *** Crni obrisi golog, mokrog drveća. Pusto dvorište. Iscijepana drva naslagana uza zid. Vedro zamućene vode. Kao da tu nema života.

Azra je pokucala. Niko se nije odazvao. Pokucala je ponovo, jače, i čula korake kako se približavaju. U okviru vrata pojavilo se Anjino blijedo lice uokvireno crnom maramom. Isticala je tamnu boju njenih očiju.

- Dobro došli, doktorice. Izvolite. Čula je još neke korake.

- Azrice! - krupne šake su se sklopile oko njezina vrata. - Uđi.

Ušla je, sjela i beskrajno dugo nije mogla progovoriti.

- Stidim se, čika Stjepane. Sveo ovo vrijeme ja nisam mogla, nisam imala snage doći. A često sam mislila na vas.

Potapšao ju je po ramenu.

- Nisam znala šta bih vam mogla kazati, kako bih vam pogledala u oči.

- Nadao sam ti se krajem ljeta. Ti voliš nedozrele šljive.

Kočnice su popustile, suze potekle.

- Nemoj, Azrice. Valjda je tako moralo biti. Gospod je tako htio. Svako mora nositi svoj križ.

Mišići oko usana su se trzali.

- Bilo mi je suđeno da imam samo sinove. želio sam i kćerku… Osjećam da sam je upravo dobio.

Ustala je i obgrlila široki vrat. Sitne dlačice na jakoj bradi bockale su joj obraz.

- Ja sam imala oca. Bio je svjetlost moga života. Umro je prije skoro četiri godine… I ja sam danas dobila novog oca. Hoćete li me, čika Stjepane?

Zagrljaj je bio čvrst, suze su se miješale. *** Ovladala zima. Neosjetno, hinjski, neželjena, još neočekivana, gradove pretvorila u avetinjske predjele.

Bez grijanja, bez struje, vode, plina, bez peći, bez drva. Slike na ekranu strašnije od onih iz horora. Promrzli ljudi, žene, djeca pomodrjelih lica i ruku sakupljaju granje, lome grmlje, nose male naramke. Vreća drva dvadeset pet dojč maraka.

Ko ima peć i novac može se grijati i kuhati dva-tri dana. A ko nema ni peć ni novac? Takvih je, bez sumnje, najviše.

Azra se ledila od vijesti, od slika. Živu riječ iz Sarajeva već dva mjeseca nije čula. Jesu li uopštće živi? Ako jesu, hoće li ih odnijeti hladnoća i glad? Larisi je danas osam mjeseci. Sjedi li, smije li se, puže li? Gdje da sjedi, čemu da se smije, kome da puže?

A majka? Je li tuga u njenim očima sada vidljiva za svakoga? Ili ju je izbrisao bijes, prkos? Koliko su beskonačno duge noći u samoći malog betonskog podruma?

Zašto me nisi poslušala, majko? Ti si mislila kako ću umrijeti ili poludjeti kad babo umre. Nisam. Ni jedno ni drugo, jer njemu sam dala sve što dijete može dati roditelju. I više. Ali, ako se tebi nešto, ne daj Bože, desi, e, tada bi se tvoje sumnje mogle obistiniti.

Tebi sam također mnogo davala, ali ljubavi sam ti morala dati mnogo više.

Morala sam, morala - šaputala je Azra u tamu crne, ledene novembarske noći.

*** Polegla tišina po svakoj stvari u sobi. Tek s vremena na vrijeme začulo bi se pucketanje drveta u staroj peći ili sablasno zavijanje vjetra napolju. Sjedila je uz peć što bi po starosti komotno mogla naći mjesto u nekom muzeju, stalno dodavala nove cjepanice, pa opet se studen uvukla u svaku poru njezina tijela.

Polako pređe preko sobe i pogleda na termometar pored balkonskih vrata.

- Pa i nije loše - pomisli. - To bi bila nekakva zadovoljavajuća temperatura i u mirno doba dok je stara dobra toplana radila.

Malko razgrnu zavjesu i pogleda van. Vjetar je naprosto bjesnio, u naletima nosio smrznute snježne loptice, kovitlao ih, idiotski kovitlao u krug pa tjerao dalje. Tenda nad bivšim butikom ispod balkona s vremena na vrijeme bi zacviljela. Ulica pusta kao da je svijet izumro. Lagano se strese jer joj tijelom prođe jeza te se vrati do peći.

- Ku-ku-kuuu - oglasi se kukavica što iskoči iz zidnog sata te joj izmami osmijeh koji je u pustoj sobi djelovao glupo.

- Ko će ovako još petnaest minuta, pa pola sata normalnog života, i opet u krug?

Zazvoni telefon u predsoblju.

- Samo mi je neko trebao u ovoj situaciji. Ako izađem u ovakvom izdanju može me dohvatiti „bijela smrt”. Neću se javiti. Ko god da je, zvat će ponovo.

- Šta ako je Aki? Baš sam glupa, svašta mi pada na pamet. A šta ako su veze sa Sarajevom proradile? Ne vjerujem, ali, ko zna.

- Pronto.

- Azra, mala moja.

Gotovo se oduzela, a glas drhturio dok je govorila: - Zuhra, naprosto sam izludjela. Veze su, znači, uspostavljene.

- Jest da sam birala sto puta, ali se isplatilo.

- Jeste li svi živi i zdravi?

- Živi smo, a ni bolesni, vala, nismo.

- Hvala Bogu.

- Kako si ti?

- Ja sam sretna.

- Imaš li neki poseban razlog ili je o po onoj. „Budali je svaki dan Bajram?”

- Oboje. Prvo, sretna sam što ste svi živi, drugo, sretna sam što babo ovo nije doživio.

Nastade kratki tajac.

- Pričaj, stara moja, samo pričaj. Ništa o vama ne znam više od dva mjeseca. Da si ti živa, to sam znala, jer bi u protivnom televizija već u najavnoj špici obavijestila javnost… Oprosti, morbidna sam. Ne daj Bože.

- Uozbilji se već jednom. Čujem da je i kod vas postalo opasno. Danima sve stanice najavljuju skori pad Travnika.

- Mogu oni pričati šta im volja, ali što neku večer kaza moj komšija Frenki: „Četnicima je u Travniku direk perda.” Potpuno sam saglasna s njim.

- Tuku li vas?

- Ne. Čitava tri dana je mirno. Napolju je kao i kod vas, nekih minus petnaest.

Grijanje ne radi, platću mjesecima nisam dobila.

- Imaš li šporet?

- Imam. Ma imam ti ja, bona, svega. Danas mi prijateljica donijela nekoliko listova kiselog kupusa. Uzmem lijepo govedinu iz konzerve, a riže, hvala Bogu, ko da smo Kina i sad se lijepo krčka sarma.

Odjednom osjeti nelagodan miris.

- Molim te, sačekaj trenutak.

Odložila je slušalicu i odjurila u kuhinju. Odmah joj je sve bilo jasno. Dim je štipao za oči. Skinula je šerpu iz koje se dimilo i otvorila prozor (brrr) te se vratila do telefona.

- Sutra ću ipak ručati nešto drugo. Sarmu baš i ne volim. Pričaj mi o vama.

- Izdržavamo. Čovjek je čudan hajvan. Ne postoji ništa na šta se ne može navići.

Da ga svežeš lancem za pseću kućicu, za osam mjeseci bi mirno ležao i čekao da mu doneseš činiju s jelom. I ruku bi ti iz zahvalnosti liznuo.

- Smrzavate li se?

- Majka ima još nešto drva. Mogu ti reći da sve ovo ona najbolje podnosi. I fizički i psihički. Što se tiče nas troje, Mirko je od limenki sklepao nekakvu pećicu, ror proturio kroz najlon na prozoru. Parket smo izložili, trpezarijski stol je pri kraju, a onda su stolice na redu. Ja u torbici uvijek nosim testericu pa čim naiđem na neki grm izvadim je i bacim se na posao.

- Sele, pade mi na pamet da je Dima imao Damu s kamelijama, Eduard Mone Damu sa suncobranom, neko, više ni ne znam ko, „Damu s paščadijom”. E, morao bi neki vaš sarajevski pisac napisati roman „Dama s testericom” jer su mu sve druge dame ugrabili.

- Vidim da mehanizmi samoodbrane jednako funkcionirajšu i kod tebe i kod mene.

- Šta nam drugo preostaje? Padati u depresiju, budaliti, pričati žalopojke…

Nikako. Bolje se i glupirati, pronalaziti iskrice humora, makar i crnog. Nego, jeste li gladni?

- Kakvo pitanje. Gdje ti živiš? Kako ćemo biti gladni kad stotine tona pomoći svakodnevno, što zrakom što kopnom stiže u grad. Za mjesec dana dobiješ dvije i po kile brašna, ako ranije nisi dobivao, ako jesi, onda kilau. Pa riža, makaroni…

- Zuhra, mora da vam je strašno.

- Izdržat ćemo. Kad spomenu pisce, nešto mi pade na pamet. Jesi li čula za „ruže na asfaltu”? Bar njih imamo u izobilju.

- Ne znam o čemu govoriš.

- Ljudi svakodnevno ginu na ulici. Ona vatrenocrvena boja krvi nekoga je asocirala na ružu. I tako, te lokve krvi sad svi zovemo „ruže na asfaltu”.

Osjetila je tjeskobu u prsima. Htjela je nešto reći, ali riječi nije nalazila. A onda u slušalici „kvrc”. Veza se prekinula.

Ušla je u sobu napola sleđena i nagnula se nad peć. Ploča se već počela hladiti.

Drva su sagorjela, ostalo još malo žara.

Nabacala je još nekoliko suharaka gledajući na sat.

- Bože mili, tih pola sata je davno prošlo.

Navukla je „maxi saunu” drečave crvene boje - skafander iznutra vatiran, izvana gumiran. Sagela se da zakopča zatvarač. Sauna koja je sezala od gležnjeva do vrata je zašuškala. Glasno se nasmijala. Rasterećena bojazni što ju je mjesecima pritiskivala poput more za svoje u Sarajevu osjećala se opuštenom, samo pomalo tužnom. Palo joj je na pamet s koliko je nestrpljenja prije dvije godine čekala da pošiljka stigne iz Beograda. Svaki dan je bio predugačak jer je čekala čudo koje će poput magije skinuti višak kilograma sa njenog inače skladnog tijela. A kad je paket stigao i kad je navukla saunu, smijala se tako glasno da se pobojala kako će komšije pomisliti da je rekla zbogom pameti. Izgledala je kao crvena panda.

- Pa šta? - tješila se kad je smijeh utihnuo - ovo čudo ću oblačiti noću, niko me neće vidjeti, a efekat će biti itekako vidan.

Opet je fulala. Jedva da bi mogla izdržati petnaestak minuta. Tijelo bi se počelo znojiti, toplota se jedino na taj način mogla odavati, na koncu i mehanizam djelovanja se bazirao na tome. Onda bi je počelo gušiti i, općenito, osjećala se ko riba na suhom. Onda je donijela konačnu odluku: Bolje buca na dunjaluku, nego „barbi” na ahiretu.

Sada, dvije godine kasnije, izgubivši bez saune, najprirodnijim mogućim putem, reduciranom i siromašnom ishranom, čitavih petnaest kilograma, vratila se svom oklopu zaboravljenom na dnu ormana. Preko je navukla kućnu haljinu.

Dim iz kuhinje je izašao u hladno novembarsko veče, vjetar ga je prvo sklupčao pa odbacio, a miris zagoretine tjerao na povraćanje.

- Eh, pametnice moja, i zadnja šerpa iz kompleta ode. Neka, ionako su kupljene novcem dobivenim na „Lotu”.

Neko je kucao na vrata.

- Azra, tajac. Ne diši! Ako te neko vidi ovakvu, gotova si.

Kucanje se ponovilo, a onda se koraci počeše udaljavati.

- U mirno doba bih tu nesretnu šerpu bacila. Ovako mi ne preostaje ništa drugo nego je večeras potopiti, a sutra strugati špahtlom. Šta bih mogla jesti? Ččokoladu. Super. Ima još malo mlijeka u prahu, kašika kakaa će se valjda moći isrtrugati sa dna tegle, a ima i kockica margarina.

Ponovo baci pogled na sat.

- Morat ću odgoditi. Vrijeme je.

Vratila se u sobu, skinula kućnu haljinu i saunu te ponovila postupak. „Mala kućna katedrala” ponovo se oglasila iz predsoblja.

- Dovraga i taj kabl od jednog metra. Da mi je nekako tu spravu uvući ovdje.

Nije ili sad kojim slučajem Aki? Zbog njega vrijedi rizikovati i upalu pluća.

- Da. - Senka je. Kad si se vratila?

- Ćao, lijepa moja. Od kuda sam se to trebala vratiti?

- Iz vražije matere. Dolazila sam ti po ovoj mećavi, jer priča nije za telefon, i poljubila vrata.

- Prije desetak minuta?

- Otkud znaš?

- Ha-ha-ha - zagrcula se od smijeha. - Bila sam ovdje.

- Kako nisi čula kucanje?

- Čula sa, samo kako bih mogla znati da si ti?

- Šta je s tobom, đavolčiću? Bitno mi je da te vidim, a ti me ne puštaš unutra.

- Čekaj. Sasvim sigurno bih otvorila da sam znala ko je. Znaš, u stanju u kojem se nalazim, jedina osoba kojoj bih otvorila si ti.

- Šta? Teško ti je? Ne bi se to moglo zaključiti po smijehu i boji glasa. Nego, nije važno. Daj, dođi do mene.

- Apsolutno isključeno.

- Zbilja? Šta ti je? Trebaš mi. Molim te, dođi. Ovo se i tebe tiče.

- Nikako ne mogu doći.

- Koji ti je vrag? Nije mi do šale.

- Ni meni. Ali, shvati da zbilja ne mogu. Bolje ti dođi. Nije daleko, a u prednosti si jer si obučena.

- Zar ponovo u mećavu? Bože, Azra, čini mi se kako si jednom rekla da me voliš.

- Ne budali. Zar nije dovoljna potvrda toga što jedino tebi otvaram vrata?.

- Molim te reci mi šta se to s tobom zbiva?

- Sve je o. k. Samo dođi. Popit ćemo kafu. Pokucaj tri puta kratko. I ponesi bateriju. Da ti ne bude hladno.

- Duhovito. Dobro, dolazim.

U sobu se uvukla tama i počela se klupčati oko nje. Već je drhtala i cvokotala.

Nos i uši su joj utrnuli od hladnoće.

Pronašla je šibice i upalila kandilo. Plamičak je bio nejak, drhtao je.

- Čim dođe struja moram promijeniti fitilj. Ovaj umara moje lijepe oči. A što sam postala majstor za pravljenje kandila, ma čudo jedno.! Ipak ovaj rat ima i dobrih strana.

Ko bi do lani vjerovao da ću ovakva smotana znati zakuhati hljeb, razviti jufke za pitu, napraviti kandilo, kolač bez jaja i margarina? Za puter već sumnjam i da je nekad postojao. . . Da ja odmah stavim džezvicu na šporet. Senka će osijediti dok voda proključa.

U mračnoj kuhinji je pronašla pribor za kafu i nalila vodu.

- Šta ja zapravo hoću? Ovo je super. Samo po tri sata redukcije za sada. Kako je onima u Sarajevu kojim elektrika nije zasvijetlila već šezdeset osam dana u komadu?

Već su bili pomislili da je ono čudo starog, dobrog Tesle samo fikcija, kad ono nakon šezdeset osam dana u sred noći bljesnuše sijalice. Ljudi poskakali, ali još se ne snađoše, ne dođoše sebi, kad ono čudo opet nestade. Vratili se pod naslagane deke, u pomirenost iz koje su na trenutak iskočili.

Kucanje se tri puta kratko oglasilo. Ustala je i na prstima došla do vrata. Iz mračnog hodnika pogleda kroz špijunku i vidje samo mrak. Nasmija se u sebi.

- Pametna glavo.

Lagano je okrenula ključ u bravi i brže bolje vratila se u sobu.

- Senka, zaključaj - doviknu i sjedne uz peć.

- Ma nosi se ti lijepo u vražiju mater. Ni dočekati me ne možeš.

- Ne zvocaj, nego ulazi. Ovdje se raskomoti.

Na vratima dnevne sobe pojavila se Senka. I pored slabog svjetla vidjela je kako su joj nos i obrazi crveni. Kapa „gabrielka” bila je pokrivena kuglicama smrznutog snijega. Okovratnik kaputa i ramena također. Kad joj pogleda u oči, prasnu u smijeh. Naime, bile si razrogačene, izbečene, zabezeknute, pa i uplašene. I usta se otvorila, donja usna se otromboljila kao cvijet bagrema.

- Šta buljiš ko budala u brašno? - upitala je kroz smijeh. - Ljepota nije prijelazna, nasreću. Jer, kako me gledaš, sva bi prešla na tebe. *** - Azra, jesi li… jesi li dobro? - nesigurno upita Senka. Azra se smijala sve glasnije i glasnije, u jednom času se zagrcnula trudeći se staviti u Senkin položaj.

Senka nije zatvarala usta niti prestajala buljiti.

- Zbilja, jesi li dobro? - ponovi gotovo zabrinuto.

Azra shvati da je vrag odnio šalu i da Senka sigurno misli kako je šenula. Smijeh naglo prestane i ona sasvim mirno i ozbiljno odgovori: - Dobro sam, lijepa moja, sasvim dobro. Zar ne izgledam tako?

- Ama, ne znam ni šta da mislim, kamoli šta da kažem. Drugi put dolazim po ovoj nezapamćenoj mećavi jer moram s tobom obaviti ozbiljan razgovor, a ti tu sjediš u polutami jedva mlake sobe u kupaćem kostimu… eto… ništa mi nije jasno.

Azra naškilji i pogleda na sat.

- Uh, vrijeme je da se obučem.

Ponovo navuče skafander i kućnu haljinu.

- Je li sad u redu? Nisi valjda pomislila da te hoću zavesti?

- Ipak je najbolje da se vratim. Navikla sam na tvoje šale, ali ovo večeras je sve skupa neslano. Žao mi je što sam uopćšte došla.

Azra je gledala u svoje ruke. Senka je već bila u predsoblju.

- Daj, ne glupiraj se. Vrati se, raspremi i sjedni već jednom, za mila Boga. Voda za kafu već ključa. Sve ću ti objasniti.

Senka se vrati i komplet obučena sjedne podalje od nje.

- Prvo mi objasni o čemu se radi.

- Jesi li zbog eventualno potrebnog bijega ostala kompletno obučena?

Posumnjala si u moju zdravu pamet. Baš lijepo. Pa dobro, evo pogledaj.

Pruži joj plastičnu bočicu.

- Pročitaj namjenu i uputstvo.

Senka se približi kandilu i napreže oči.

- Ne znam francuski.

- Onda ću ti reći. U humanitarnoj pomoći sam dobila ovaj losion za tamnjenje kože bez sunčanja. Namažeš cijelo tijelo i sjediš gola pola sata, pola sata se obučeš, pa ponoviš postupak. Ukupno tri mazanja. Dakle, za tri sata ću biti crna kao da sam se u taj čas vratila s Jadranskog mora usred ljeta.

Senka je zamišljeno šutjela. Gledala je preda se.

- Šta je? Opet nisi zadovoljna. Nisam baš ni ja. Voljela bih da sam dobila mlijeko u prahu nego ovo, ali kad je već tako, šta se može. Grehota bi bilo to ne iskoristiti.

- Senka je i dalje šutjela.

- Počinješ me nervirati. Jesi li to izgubila dar govora?

- Nisi me baš ohrabrila. Da ti pravo kažem, u prvi mah sam pomislila da si sasvim prolupala. Sad mi je malo lakše, ali, šta da ti kažem, sasvim mirna još nisam. Ne shvatćam, jednostavno ne shvatćam.

- A šta to ne shvatćaš, molit ću lijepo?

- To da ti je u ovom općštem haosu, ludilu, beznađu stalo da imaš tamnu put.

- Nemaj brige, Senka. Dajem ti časnu riječ da sam normalna onoliko koliko sam i ranije bila. A što se ovog tiče… pa eto… recimo da imam jedan strašan plan.

Ustala je i zakuhala kafu. Nakrivla je glavu gledajući kad će se pjena početi dizati.

- Nećemo više o tome. Rekla si da moraš ozbiljno razgovarati sa mnom - kazala je.

Senka skinu kaput, kapu i čizme, prstima prođe kroz kratku gustu kosu i primaknu se stolu. Iz tašne izvadi šteku „ronhila” i spusti je na stol. Zatim izvadi otvorenu kutiju i zapali.

- Ovo je za mene! - usklikne Azra prinoseći kafu. - Srce si. Moj novi duhan je toliko žestok da kad god se zanesem i dublje povučem dim pomislim kako ću obandačiti. A i motati mi, vala, dodijalo.

- Ne vjerujem. Postala si u tome pravi ekspert. Lijepo je gledati s kakvom lakoćom i s kojim užitkom to radiš.

- Muka, moja Senka. Muka na sve natjera. Ali, cigareta je cigareta. To mi jedino ti povremeno priuštiš. Inače dobro znaš da ovu šteku ni za cijelu platću ne bih mogla kupiti. Nego, o čemu je riječ? Radoznala sam kad god je nešto ozbiljno u pitanju.

- Najkraće rečeno, odlučila sam da pođemo u Švicu.

Azra se zagrcne.

- Ko? - Ti i ja.

- Po nekakvu pomoć za Dom zdravlja?

- Bog s tobom. Kakvu pomoć? Da ostanemo tamo dok ludilo prođe. Ako bude sreće, i za stalno.

- Čuj, ti si se bila zabrinila za mene. Moja Senka, pa ti si otkačila. Mislim, ako govoriš ozbiljno. U protivnom, povlačim riječ.

- Mislim najozbiljnije. Urazumi se. I suviše toga smo preživjele, naročito si ti prošla teške dane i duboke boli. Svi smo se nadali da će se brzo završiti.

Nažalost, stvari se komplicikuraju. Mir se čini dalje nego ikad. Oni sa Vlašća tuku li tuku, sad i ova napetost između bosanske Armije i HVO-a. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Tenzije su strahovito narasle. Svako svakoga gleda sa zazorom, s dozom podozrenja. Ne mogu više sve to podnijeti. Mene je strah.

Strah me je, razumiješ li?

- Ko umre od straha, na sprovodu mu prde - kazala je kao za sebe i zapalila.

Plamen upaljača osvijetli sat na ruci te je podsjeti kako je vrijeme za novo mazanje. Odustane.

- Odgodit ću to za sutra - pomisli.

- Moji će nam poslati garantna pisma, sad možemo dobiti nekoliko dana godišnjeg odmora, poći ćemo kao u posjetu. A kad tamo dođemo, puca nam.

- Šališ se?

- Ama ne, budalo. S takvim stvarima se ne šali. Shvati da je zadnji čas. Već za nekoliko dana putevi će biti blokirani, a onda se možeš slikati kod Foto Hazima.

I ne razumijem otkud kod tebe odjednom tolika ozbiljnost. Radiš ko idiot, gubiš na težini, jedeš ko pas, sjediš u polumraku uz svjetlost ogavnog kandila, slabi ti vid, živci, smrzavaš se, a šta dobivaš? Čitave četiri markemale mjesečne plaćte.

Jesi li za to osmnaest godina života provela u klupi? Svakodnevno dočekuješ izbjeglice što kucaju na vrata i traže pomoć, a

ni sama nemaš ni najnužnije, pa ipak ono što imaš dijeliš sa njima. U ambulanti slušaš užasne storije, gledaš sam jad i čemer, bijedu tih ljudi, nesvjesno se identifikujeciraš s njima. Nokti ti pucaju, kosa opada, loše spavaš. O voću, čak i crvavoj jabuci možeš samo sanjati, vitamina nema ni u tabletama. A čula si da svaka izbjeglica vani na ime socijalne pomoćskrbi prima mjesečno petsto do sedamsto maraka. Mi čak ne bi bile u toj poziciji. Moji su se za ovih osam mjeseci sjajno snašli. Rekla sam ti da je tatin prijatelj vlasnik klinike. Stari radi kod njega, zarađuje na hiljade franaka. Sigurno bi i tebe odmah zaposlio jer odlično znaš jezik, a i mene kad ga savladam. Ovdje je sve neizvjesno. Svakog trena nas može koknuti, a tek da doživimo sudbinu hiljada i hiljada osakaćenih?

Ne, Azra, milion puta ne. Više ni ne znam koga da se bojim. Sve mi se gadi, počinjem osjećati mržnju.

- Ja sam tolerantnija. Prvo, pojam mržnje mi je nepoznat. Znam za osjećaj gađenja, bukvalno mučnine. Nažalost, nekad se javlja želja i za vlastitom odmazdom, ali mrziti ne mogu i zbog toga sam sretna. Kako mogu mrziti čitav jedan narod zbog njegovog otpada? Otpada ima u svakom narodu… Kad mi je bilo jako teško, između ostalih, izraze sućuti uputili su mi Zoka i Milan. Bila sam im zahvalna za sitne suzice što su im se zacaklile u očima. Tek nakon izvjesnog vremena slušajući grupu ljudi kako psuju Srbe sve onako komplet, meni sinu da su i njih dvojica Srbi. Sinulo mi je također da je i onaj nož pod grlom amidže i strine, ona vatra što je sagorjela nanu, ono zrno što je ubilo Džemala, došlo iz ruku nekog ko se deklarira velikim Srbinom i bori za nekakvu imaginarnu republiku srpsku. Bilo mi je drago što tada za mene nije bilo bitno to što su Zoka i Milan Srbi nego što su ljudi, dobri ljudi u zlu vremenu, da im je možda teže nego meni. Za one gore oni su izdajice svoga naroda, za većinu dolje, u najmanju ruku sumnjivi.

- Dosta mi je filozofiranja. Nije vrijeme za to. Razmisli. Dajem ti tri dana.

Nemaš, uostalom, šta izgubiti. Znaš da te volim, da si mojima draga. Objeručke su prihvatili moju ideju da dođemo zajedno.

- Za razmišljanje mi ne treba ni časa. Zavoljela sam te onda kad sam pomislila da si drukčija od roditelja.

- Azra! - Senka je skočila. - Ti nisi normalna! Šta ti imaš protiv mojih roditelja?

Zar iko može imati nešto protiv njih?

- Ne vuci me za jezik, bolje ti je.

- Reci, samo reci. Pokaži napokon ko si ti zapravo. Ko se to već četvrtu godinu krije iza maske bezazlene, vedre djevojke.

-…

- Šutiš. Reci šta su ti krivi moji roditelji?

- Reći ću ti, Senka, kad već hoćeš. Rođeni su u ovom gradu, busali se zbog toga, nas došljake gledali s visine kao manje vrijedne, bez obzira da li grad iz koga dolaze i industrijski i historijski i kulturno nadilazi Travnik. Šta im je dao taj njihov Travnik? Ti to znaš mnogo bolje od mene. Ja znam za dva stana, dvije garaže, dva auta, dva poslovna prostora, vikendice, bolje rečeno vile na Vlašiću i na moru, direktorske fotelje, ugled, respekt, mjesto u društvenoj eliti, maltene strahopoštovanje onih ispod njih. A čim u Bosni puče, čim se u gradu oglasi po koji noćni pucanj, prije nego se i jednom oglasi sirena za općštu opasnost, prije nego puče i prva puška u Turbetu, oni pokupiše svoje devize, svoj nakit, sve vrijedno što se moglo ponijeti i zapucaše u bijeli svijet da spasu svoje glave i izdaleka oplakuju sudbinu svoje drage BiH. Za mila Boga, ostale glave su obične, male ljudske glave, a njihove su zlata vrijedne, trebat će ovom gradu kad se sve svrši, kad bude obnova, kad se iz pepela bude nicalo da dođu na bijelom konju kao oslobodioci. I dok mi ovdje u polumraku iščekujemo granate, u poziciji daleko boljoj od većine ljudi u ovoj nesretnoj zemlji, oni se odmaraju u dubokim foteljama uz kamin ili u najgorem slučaju centralno grijanje sa klimauređajima i pijuckaju kakvo francusko vino. I dok mi…

- Zaveži, ti podla, ti zla, ti... – jecala je Senka dok je drhtavom rukom vraćala cigarete i upaljač u torbu istovremeno ustajući. U tom trenutku dođe struja, bljesnuše sijalice i tada Azra na Senkinom licu vidje izraz mržnje, istinske mržnje.

- Zaboravila si ovo – reče pružajući joj šteku „ronhila“.

Senka je udari laktom i šteka odletje preko sobe.

- Nosi se! – vikne i za sobom zalupi vrata dnevne sobe.

Azra izađe za njom.

- Ne trebaš me ispraćati. Zaključaj kad izađem.

Vrata se za njom zalupiše pa ponovo otvoriše.

- I ti mi kažeš da ne znaš šta je mržnja!

- Ovo se Senka može imanovati gorčinom, a to su posve različiti pojmovi. – odgovori, uhvati je za revere kaputa i povuče u predsoblje.

- Moramti još nešto reći. Ti znaš, a tvoj otac još bolje zna, da u ratu jedan hirurg vrijedi više od čete vojnika. Ali, to njemu nije bilo važno, čak ni spomena vrijedno. Dobro, da to ostavimo postrani. Hoću za sebe da ti kažem. Ja ostajem, neopozivo ostajem, od samog početka sam bila načisto s tim. Ja sam, Senka, prije svega čovjek, tek onda ljekar. Ovo je moja zemlja, ovo je grad u kome živim i ja ću dati doprinos odbrani koliko mogu. Ma koliko mali, ma koliko beznačajan bio, ipak je doprinos. Ne osuđujem ni u bunilu, ni u pijanstvu ljude koji su otišli vani iz gradova i sela iz kojih su nasilno protjerani. Mi nismo, i tebi je to jasno. Hoću li jednog dana ipak otići iz Travnika, iz Bosne? Možda i hoću.

Ali, to će biti onoga dana kad grad budu napuštali njegovi posljednji žitelji. A ti idi. Povećaj konto na računu svog starog, idi u kozmetičke salone da ti glanjcaju lice, frizerima, pedikerima, maserima, uživaj u pikanterijama, skijaj, landraj,... budi sretna. Zaista ti želim svu sreć makar ti u ovom trenutku nevjerovala u to.

- A ti ostani uz svoju peć koju ja, usput rečeno, ni u šupi ne bih stavila i „sunčaj“ se u ledenoj novembarskoj noći, u mraku, pod granatama, praznog stomaka, prazne duše.

- Ovakva ti nije ni potrebna kad te u svakoj sobi čeka termo-peć, a za svaki slučaj, u rezervi, plinska i ona na naftu. Tvoji su stalno išli uzlaznom linijom, a za penjanje je put uvijek i obavezno krivudav. Moji su uvijek išli pravo kroz život, a pravi put ne vodi ka vrhu. Ponosna sam što iza sebe nemam nikakvo bogatstvo koje su stekli na tuđoj muci. Meni je moja peć draža i ljepša od bilo kog kamina, bilo kakve druge peći. Samo da znaš, stomak mi jeste prazan ali mi je duša itekako puna.

- Poslije rata ponudi je muzeju. Za novac koji ti daju sigurno ćeš moći kupiti termo-peć.

- Ne bih je dala ni za kakav novac. Ona će, ako preživim, i biti u nekoj vrsti muzeja, mog muzeja, kao spomen da me je spasila od smrzavanja, od bolesti.

Kamo lijepe sreće da ih imam još mnogo jer bih ih mogla pokloniti nekima iz beskonačnog niza nesretnika koji noćas cvokoću po fiskulturnim salama, učionicama sa polupanim prozorima. A oni još imaju sreće spram onih koji su negdje u zbjegovima po šumama i pećinama. To je moj narod i ja ostajem sa njima.

- Idi bestraga! - viknu Senka i žurno, gotovo bježeći napusti stan.

Azra je drhtala. Pogled joj pade na ogledalo. Gotovo se uplaši od slike koju je vidjela. Crveni skafander i ljubičasta haljina pojačavali su bljedilo lica i usana.

Od prevelikog uzbuđenja grudi su joj se dizale i spuštale.

- Šta mi bi? - pitala se. - Što mi je ovo trebalo? Ali, sad je gotovo. Šta je bilo, bilo je. Povratka nazad nikad nema.

Upali televizor. U otvorenom programu upravo se vrtio Hendin spot. Sa grupom slatke dječice pjevao je: „Sarajevska raja, dok gradovi Bosnom gore daleko ste bili, kad je teško Sarajevo ostavili…”

Zapjeva i Azra, tiho, napukla glasa.

- Bez obzira šta dalje bilo u životu, molim te ne daj nikom da ti ubije smijeh kao da onaj poludjeli vjetar donese riječi što ih je majka izgovorila kod zadnjeg viđenja.

- Ne dam se Zapjeva i Azra, tiho, napukla glasa.

- Bez obzira šta dalje bilo u životu, molim te ne daj nikom da ti ubije smijeh kao da onaj poludjeli vjetar donese riječi što ih je majka izgovorila kod zadnjeg viđenja. , majko. Pjevat ću, smijati se, prkositi. Ako ni zbog čega drugog, onda tebe radi.

Sa police dohvati kutiju s duhanom i papiriće koje je sama rezala od mašinskog papira. Trepćući očima da rastjera suze što joj zamagliše oči, rasporedi duhan po papiru i smota cigaretu. Šteku koju joj je Senka donijela iznese na ormarić u predsoblju kako bi joj je sutra vratila.

- Sad ću se lijepo istuširati da sperem ovaj odvratni miris losiona, obući pidžamu i gledati dnevnik. A imam, vala, šta i gledati. Obmanjivanje, samo obmanjivanje, bacanje prašine u oči. Svaki dan nove nade koje se preko noći rasprsnu kao mjehur od sapunice. Bolje bi bilo da me redukcija zakačila u vrijeme dnevnika. Lakše je kad ne gledam i ne slušam, ali kad ima struje neki šejtan me prosto natjera da gledam.

Povuče dim nekontrolirano duboko i zagrcnu se od kašlja.

- Gdje je ono doba kad osim „lorda” za mene nije postojala cigareta? A evo, došla sam do najlošijeg mogućeg duhana. I to je još dobro. Šta ću kad ni to sebi ne budem mogla priuštiti? Samo, šta je s mojim plućima kad je uvrnuti papir kojim svaki dan čistim muštiklu onako crn?

Ugasi opušak. Neprijatan miris nadraži na kihanje.

- A sad tuširancija. U kadu je nasula dva čepa ulja za kupanje i pustila vodu.

- Zbilja ne razumijem te ljude koji šalju humanitarnu pomoć. Sjete se ulja za kupanje, losiona za tamnjenje kože, čačkalica, tableta za mršavljenja, a o šećeru, ulju, deterdžentu, kalodontu i većini neophodnih stvari ne možeš ni sanjati.

Kada je bila gotovo puna. Već se razodjenula i vrškom nožnog palca ispita temperaturu vode. Idealna. Ušla je i sjela, zabacila glavu na rub kade. Tek tada je vidjela da je njeno tijelo dobilo prekrasnu bakrenozlatnu boju.

- Ovako tamna ne dođem ni s mora. Plan mi je pravi.

Istrljala se frotirnom rukavicom i ostala ležati desetak minuta. Onda se saprala, ogrnula i došla do velikog ogledala. Na čas je ostala bez daha. Vitko, skladno, tamno, bez lažne skromnosti lijepo tijelo, bilo je djelo rata. Ni traga onim, ne jako izraženim, pa ipak prisutnim naslagama sala na donjem trbuhu, bokovina, nadlakticama. Nestale su. Ostala samo nepatvorena ljepota. Eh, stari moj, kad me samo vidiš! Promijenit ćeš ploču koju mjesecima uporno vrtiš.

- Ako Muhamed neće brdu, hoće brdo Muhamedu - pomislila je. - Za šta se toliko čuvam? Prag dvadeset prvog vijeka (mada po ovom što se zbiva više liči na daleko, prahistorijsko doba), a ja na izmaku dvadest i sedme virgo intacta.

Sramota, prava sramota. Brate, ako ćemo pošteno, vrijeme je da se to okonča. A što je najbitnije, ja ga volim, silno, mahnito volim. Pa šta onda čekam? Idem odmah. Do policijskog sata ima još vremena.

Požuri do ormara, po podu razbaca rublje dok ne nađe sasvim kratak kombinezon sav od lijepo rađene čipke, boje breskve, što nije prekrivao ni gaćice. Navuče ga i pođe pred ogledalo.

Okretala se na sve strane i zadovoljno klimala glavom. Osmijeh se zrcalio u očima, na uglovima usana.

Vjetar zafijuče, drvo u peći zapucketa.

- Iz ove milina na oluju. Ali, odluka je pala - mislila je, a nikako da se odmakne od ogledala.

- Budalo blesava, gledaj se do mile volje kad se vratiš, a sad pođi. Vrijeme neumoljivo teče.

Na brzinu obuče farmerice i debeli džemper, veza kosu. Obuče kaput i omota šal.

- Šta ako nije kod kuće?

Zamisli se na tren pa okrene broj.

- Da - prepozna najdraži glas, sekundu-dvije zadrža slušalicu, a onda prekine vezu.

- Iznenađenje će nadopuniti efekat.

U peć ubaci dvije poveće cjepanice, uze bateriju pa pođe.

Mrak. Mrkli mrak. Ni jedna ulična svjetiljka nije bila upaljena. Vjetar joj je u naletima bacao snijeg u lice. Okretala je glavu u stranu da se zaštiti, ali nije puno pomagalo. Nakratko bi upalila bateriju pa je gasila. Kad se ulošci istroše, više ih neće moći nabaviti.

S vremena na vrijeme čula bi žurne korake, ali čak ni siluete nije razaznavala.

Mogla je čuti i po neki ulomak razgovora ljudi što su, nevidljivi, koračali kroz mrak.

Ulazna vrata zgrade bila su otključana. Pozove lift i popne se na treći sprkat.

Srce je snažno udaralo, koljena podrhtavala. Ovaj put pritisnula je zvono.

- Ko je? - ču Alijin glas.

- Izbjeglica - odgovori Azra izmijenivši glas.

Tek nakon minutu-dvije vrata se otvoriše i pojavi se Aki sa nekakvom konzervom i vrećicom špageta.

- Ti? - osmijeh se razli cijelim licem. - Upadaj.

Prihvatio je njen kaput i šal.

- Čizme možeš skinuti u sobi.

Azra je drhtala. Spusti se na otoman što je bio najbliži vratima. Aki čučne pred nju, uze joj ruke i stane ih blago stezati.

- Ledena si. Da te malo ugrijem.

I dalje je drhtala. Zubi su gotovo cvokotali.

- Jesam li pogriješila? Pa šta? Samo ćemo popiti kafu pa ću poći - razmišljala je gledajući njegovu kosu zamršenu na tjemenu.

- Još si hladna. Da samo znaš kako si me ugodno iznenadila. Danas se nešto nisam osjećao dobro.

- Zar tebi nešto može biti?

- Tužan sam ti ja…

Trgnula se.

- Zbog čega?

- A tužna je i Baščaršija - odgovorio je kroz smijeh. - Ama šalim se. Valjda nekakva prehlada. Cijeli dan sam preležao. Srećom, svratio je Đorđe i donio mi ručak.

Azra tek tada vidje da je ležaj u uglu raspremljen. U velikoj peći od lijevana gvožđa pucketala je vatra. Sve je u toj sobi odavalo urednost i udobnost.

Osvjetljavala ju je samo stolna lampa ružičastog abažura u uglu. Preko jedne fotelje bio je prebačen kućni ogrtač sive boje sa uskim crnim prugama. Tek tada primijeti da je on u pidžami. Kao da je u tom času i sam postao toga svjestan, pusti njene ruke i uze ogrtač.

- Da nam skuham kafu?

- Može.

- Kakvu želiš?

- Onakvu kao i ti.

- Gorku kao smrt, a jaku kao ljubav. To sam negdje pročitao.

- Lijepo zvuči.

- Zabavi se malo knjigama i pločama. Brzo ću ja.

Vođena nečim što nije mogla protumačiti, niti se trudila, prvo svuče čizme, zatim farmerice, džemper, čarape. Ostade samo u oskudnom kombinezonu i gaćicama. Prekrsti ruke preko grudi i sjedne na rub otomana. Odjednom je ponese val topline, osjeti kako se počinje znojiti.

- Pretoplo je ovdje - pomisli - a ipak mi koljena drhte. Pogled joj pođe do police sa knjigama. Vidje neke naslove Marqueza, Hessea, Džubrana, Exuperya. Ispod jastučića koji su činili uzglavlje vidje otvorenu knjigu obrnutu naopačke. Bilo je to Andrićevo Pismo iz 1920.

- Šta on meni priča? I sam ga čita.

Vrati sve na svoje mjesto trudeći se da ne misli. Otvaranje vrata nije čula.

Odjednom je spazila Akija koji se s tacnom u ruci ukipio u mjestu i buljio u nju.

Sagnula je glavu i ponovo ukrstila ruke na prsima.

Nije znala koliko je tako stajao. Onda je prišao i tacnu spustio na stol. Sjeo je u fotelju ne skidajući pogled s nje. Oči su mu bile napola sklopljene, snene, blage, meke, tajanstveno lijepe.

Polako je ustala i pošla prema njemu. Jednostavno mu se spustila u krilo i, kao da traži zaštitu položila mu glavu na rame. Ruke mu se blago obaviše oko njenog pasa. Mirovale su. Kao da su oboje bili paralisani. I bilo je lijepo. Kao u sjećanju, kao u žaljenju. Tada ona postade svjesna tihe, sjetne muzike sa kasetofona. Bio je to Albinonijev Adagio.

Aki joj podigne bradu.

- Prekrasna si.

- Šuti - prekinula je promukli glas, spustila ruku na njegova prsa tamo gdje je prvo dugme pidžame bilo otkopčano. Pronađe mali madež i pokrije ga jagodicom prsta.

- Sjećaš li se šta smo se dogovorili? Ovo je moje. Ni jedna druga te ovdje ne smije poljubiti. Šutio je. Čula je kako mu snažno i ubrzano tuče srce. Po prvi put je zapravo čula otkucaje tog srca. Skloni prst sa madeža i obori glavu.

Kad je dodirnuo njene usne osjetio je slankast okus i naglo otvorio oči.

- Azra, pa ti plačeš.

- Molim te, molim te, Aki, okreni se da se obučem.

- Ali zašto?

- Molim te.

- Hoću ako mi kažeš zašto plačeš.

Zamislila se, a suze su naprosto lile, neumoljivo su slijedile jedna drugu.

- Zapravo je cinično i tragično da sam te pokušala osvojiti onim što je najmanje vrijedno, a pri tom bacajući pod noge one prave vrijednosti ljudske. Osjećam se poniženo i jadno. Stidim se sebe.

Zatvorio je oči.

Ustala je i na brzinu se počela oblačiti. Pogleda ga i primijeti kako je promatra kroz polusklopljene trepavice. Tog časa je ustao i izišao iz sobe.

Kad se vratio sjedila je za stolom obučena. Pila je kafu trudeći se da prikrije drhtanje ruke.

- Ko si ti zapravo, Azra? Nakon toliko vremena shvatćam da o tebi ništa ne znam. A mislio sam baš obrnuto.

- Osobita vrsta budale, eto to sam ja.

Naglo je ustala.

- Moram poći.

- Moraš ili želiš?

- Moram zato što to ne želim.

Nije ju zadržavao, više ništa nije rekao. Pomogao joj je da obuče kaput i omotao joj šal oko vrata, a zatim prstima prešao preko njenog obraza. Izašla je a da se nisu ni pogledali.

Putem do kuće suze su bez prestanka kvasile obraze, a hladni vjetar ih je gotovo ledio.

Pred ulazom u zgradu nešto joj se učini neobičnim. Zastade, a onda shvati: njen „folcika” je nastao. Nije se javio bijes. Ni bol. Samo je tuga postala malo veća.

Vatra se nije bila ugasila. Ugodna toplina ispunjavala je sobu. Srce je još uvijek snažno lupalo. Obrisa oči i upali televizor.

- Neću misliti, neću misliti, inače ću šiznuti.

Večernji dnevnik je bio pri samo kraju. „Sukobi između armije BiH i postrojbi HVO-a u Gornjem Vakufu traju nesmanjenom žestinom. Na grad je u toku dana ispaljeno oko dvije hiljade projektila. Nažalost, do istih sukoba je došlo i u području Busovače, a napetost raste i u Travniku, Vitezu i Novom Travniku. Jedini kome to odgovara je agresor” - čitao je spiker.

Uhvatila se rukama za glavu.

- Dođe mi da se popnem na krov zgrade i viknem snažno, toliko snažno da se Travnik zatrese: Narode, jebo li te otac, hoćeš li se najzad opametiti?! Zapravo je glupo toliko se uzbuđivati oko nečega što ni mnogo pametniji ni moćniji ne mogu promijeniti. Dosta mi je vijesti. Sad bih mogla napraviti čokoladu.

Prolazeći kroz predsoblje pogleda se u ogledalu.

- Nesretna Azra, ti ostade ono što si bila. Valjda ti je takva sudbina - pomisli i odjednom joj se sve skupa učini komično.

U šerpu je stavila dvjesto pedeset grama šećera, isto toliko mlijeka u prahu (ostala je još jedna kašika, ko ga šiša), kašiku kakaa historijske vrijednosti, kašiku ulja i kašiku lješnika sačuvanih iz dobrih, starih vremena. Dodala je pola čaše proključale vode, sve dobro izmiješala te masu razlila po plehu zadovoljno pjevušeći : „Neka, neka baš, šta je prema mojoj čokolada „Kraš”?

- Jest, šteta za mlijeko i šećer, ali moj jezik, nepca, stomak toliko žele čokoladu.

Raspoloženje joj se vratilo. Za sat i pol ponovo će redukcija struje, ali će čokolada do tada već biti rashlađena i izrezana na kockice.

Zazvoni telefon.

- Molim.

- Aki je. Šta mi to radiš, Azra?

- A šta to?

- Dođeš, izludiš me, pa nestaneš.

-…

- Mogu li te nešto pitati?

- Da. - Nećeš se ljutiti?

- Samo pitaj.

- Jesi li nevina?

- Ja? - Azra prasnu u smijeh. - Šta ti pada na pamet? Davno sam izgubila svoju nevinost. Ni ne sjećam se tačno kada je to bilo. Negdje u četvrtoj ili petoj godini.

-…

- Sad ti šutiš. Nisi zadovoljan?

- Nije mi jasno.

- Pomoći ću ti. Od tada sam počela lagati. Žestoko. Da bih od sestre izvukla koju bonbonu, znala sam joj pričati takve laži da bi mi i stariji mogli pozavidjeti na maštovitosti.

- Kakve to veze ima sa mojim pitanjem?

- Zar nevini lažu? I to svjesno, s maksimalnim naprezanjem, iz čistog koristoljublja?

- Zafrkavaš me, a ja sam pitao najozbiljnije.

- Najozbiljnije sam ti i odgovorila.

- Azra, ne poznajemo se od jučer. Molim te, reci mi. Sasvim dobro znaš na što mislim.

- Nemam pojma.

- Dobro. Recimo onda ovako: jesi li djevica?

- A ne. Lavica sam. Ha-ha-ha. Djevica, u onom smislu nažalost, ili na sreću, kako se uzme, jesam. A sad ću te pozdraviti. Moram promijeniti posteljinu i pripremiti se za spavanje prije nego nestane struje.

- Samo nešto da ti kažem. Ostavila si me bez riječi. Cijelo vrijeme sam te zaparavo gledao kao objekat, ne kao osobu.

- Molim te, više me nikad nemoj tako gledati. Znaš, to… jako me boli.

Glas joj je napukao, spustila je slušalicu, a srce je ponovo ubrzalo ritam. Čokolada je bila „mljac”. Bilo joj je žao da je zagrize, kao da će je povrijediti pa je pustila da se kockice same tope u ustima osjećajući neopisivi užitak.

Vjetar je nastavljao svoj divlji ples. Pijana noć, pijani vjetar, pijane Akijeve oči.

I sama je željela biti pijana, bukvalno. Pijana toliko da joj sva čula budu obesviješćena. U tom času čitav njen život joj se činio kao prazna čaša iz koje neko upravo ispio vino.

Odjednom mrak. Nestalo je struje. Upalila je šibicu i potražila kandilo. Dok je plamen prinosila fitilju odjeknu snažna detonacija. Stakla na prozorima zadrhtaše.

- Cijela tri dana nisu se javljali. Možda se boje da ćemo ih zaboraviti. Ne bojte se, čete, vaš strah je neosnovan. Nikada vas nećemo zaboraviti. Ni mi, ni oni koji će doći iza nas. Pomalo vas žalim. U ovakvoj noći na Vlašiću ne može biti romantike. A bilo je, to znate jednako kao i ja. Sjećate li se onih noći koje smo zajedno provodili u „Okrugljaku”, kako smo zvali vlašićku kolibu, pričali fazone, plesali, pjevali dok nas glasovi ne izdaju, a već s jutra, poslije doručka i toplog čaja, uzimali skije i kretali prema prelijepim stazama? Sjećate li se doskočica koje smo dovikivali kroz snijeg vraćajući se liftom za novi spust?

Jeste li zaboravili rumenilo obraza, zacakljene oči, smijeh što zvoni, zvoni. Nisu nam se smijale samo usne, smijala su se naša srca i sav život nam se smijao. S kakvim smo zanosom gledali veličanstvenu vizuru Devečanskih stijena, koja je sad, za nas dolje nešto strašno, sablasno. Pa slikanja u djevičanski čistom snijegu, sunčane zrake što su plesale po našim licima. Kako je bila slatka glad pred ručak, kako je sladak bio umor. Je li ti, Mićo, tada bilo važno što mi je Azra ime, je li meni smetalo tvoje ime, bilo šta tvoje? Da se ne lažemo, ni tebi ni meni, ni vama, ni nama, to nije bilo ni u zadnjoj ćeliji mozga. Kako se to čini blizu, a kako je daleko, kao da su vjekovi prošli. Mi i sad ponekad bacimo pogled prema Vlašiću, i čudno, straha više nema, samo nam se čini nekako nelijep, mračan, tuđi. Možda si baš ti sada poslao ovu granatu Azri kojoj si bio kao brat, lako sam mogla biti njena meta. Da je bilo tako, s Azrom bi završio posao. Ovako, samo si ga napola obavio. E, baš neću noćas tebi iz inata da se sklonim u najsigurniji kutak sobe. Ako ćeš pravo, boli me đon i za tebe i tvoje granate.

- Tras! - ponovo odjeknu snažna eksplozija.

Ovaj put se činila veoma blizu. Azra se počela smijati. Taj smijeh bi svakom sa strane izgledao budalasto, a bio je iskren, zdrav, iz srca.

Plamičak kandila je drhtao, užurbani koraci niz stubište, glasovi djece i odraslih su se slivali, vjetar urlikao, a Azra se smijala. Sjetila se, naime, kako je prije neki dan jedan prijatelj s Kalibunara pričao svoj doživljaj granatiranja. Nakon prve granate, negdje oko ponoći požurili on i žena mu da oblače djecu za podrum kad je druga žestoko bubnula. Prozorska stakla, vrata, stvari u sobi, sve se zatreslo.

- Ženo, požuri. Ova mora da je pala jako blizu - kazao je.

- Samo da uzmem bateriju iz dječije sobe. Žena je ušla, a tamo milina jedna. Geleri, što veći što manji, izvalili prozor, sobu pretvorili u „kupusište”.

- Bože mili, u šta smo se mi pretvorili? Šta nam sad izgleda smiješno? - mislila je idući da se javi na telefon.

- Opet nisi u skloništu? - čula je Akijev glas.

- Nisam. Da sam ranije i išla, noćas ne bih. Noćas hoću da izigravam metu, da vidim kako pogađaju. Jesi li samo zbog toga zvao?

- Između ostalog. Usput, da te pitam nešto.

- Kaži.

- Otkud ti, bona, takva farba?

- Sunčala se na Vlašiću.

- Nije ti neki fazon.

- Nije fazon. Ko je tebi kriv što se nisi pazio s Mićom?

- Ti si ćaknuto derle s kojim se ozbiljno ne može razgovarati. Ne samo da si ćaknuta nego si i bezobrazna.

- A ti si živcojed. I maligan si otkad te znam. Nema ništa što sebi ne bi dao za pravo da mi kažeš. Sad ću prekinuti.

- Je li to ljubav o kojoj si pričala? Jesi li i ono večeras uradila kako bi mi pokazala da me voliš?

- Ako nisi slijep, jasno si mogao vidjeti da ljubav kao rijeka teče iz mojih očiju vikala je Azra kroz prasak nove granate. - A sad se nosi. Neka te vrag nosi, Aki. - Zar mi nije dosta što se nosim s tobom? Laka ti noć. Želim da ti snovi budu ružičasti kao…

- Moja četkica za zube.

Veza se prekinula, a ni jedno nije znalo da se i ono drugo smije. *** Kad jednom prođe ova strašna zima i doleprša proljeće, u Sarajevu po prvi put od kad postoji, neće biti behara. Nema više parkova, drvoreda kestena duž ulica Kralja Tomislava, Đure Đakovića, Kranjčevićeve i mnogih drugih. Nema ni ukrasnog žbunja, ništa nema.

Gdje će ptice, kad se jednom vrate, savijati svoja gnijezda, čije će krošnje zaklanjati mlade parove? U čijem će hladu neka starica zastati da predahne, u čijoj će kori zaljubljeni urezivati svoja imena i srca? Šta će u neke buduće jeseni sakupljati čuvari parkova?

Gomile lišća u svim bojama spektra sakupljene u gomile. Vitke noge razbacuju ono što je vrjedni čuvar satima sakupljao. Umirujuće, kao lijepa muzika, šušti suho lišće. Te vitke noge ga posljednji put pokreću, bar na trenutak mu vraćaju život. Šta će razbacivati vitke noge novih vragolanki?

U čijim će se krošnjama klupčati mrak, kroz čije će lišće vjetar pjevati svoje arije? Kako uopćšte i zamisliti Sarajevo bez njegovih vjekovnih ukrasa?

Samo drvored u Vilsonovom ostao. Bar tu četnicima treba odati priznanje. Od snajpera se niko ni približiti nije mogao. Tamo im za nespokoj vječni treba podići spomenik. *** Nije se sjećala kad je osjećala takvu porištenost, takvo beznađe kao u novogodišnjoj noći 31. 12. 92. /1. 1. 93. Nigdje nije mogla poći jer je provaljivanje i useljavanje u prazne stanove postalo svakodnevica. A ni volje da bilo kamo pođe nije imala. Sjedila je pred televizorom i pratila program koji su činili jedino blokovi antiratnih spotova onih u narodnom, i onih u zabavnom stilu. Sama, sama, sama.

Nije se usuđivala ni misliti na svoje, gotovo dva mjeseca nije ih čula zbog prekida tetefonskih veza. Samo joj se za to vrijeme jednom javio Mirko specijalnim telefonom iz komande i kazao samo toliko da su živi.

Pošla je do prozora i zagledala se u maglovitu noć. Nova godina! Moj Bože, kakva su to nekad slavlja bila.

Svuda samo pustoš. Utisak da je poslije neke strašne kataklizme izumrlo sve što je živjelo na ovom svijetu razbijali su povremeni pucnji. Pa bi opet vrisnula tišina.

- Zapravo, ništa ne može biti glasnije od tišine - mislila je Azra pa ponovo palila televizor.

- Htjela bih znati da li noćas i u čijem srcu ima radosti. To bi već davalo nadu.

Mutna, izmučena svjetlost jedine ulične lampe gubila se u magli. Osjeti se malenom, sićušnom, sasvim samom, sasvim slabom u zlu koje je tako veliko, tako jako.

Vrati se do fotelje i zapali cigaretu. Iz potpune letargije trgnuo ju je Hendin glas.

Rado je slušala taj bolećivi, tugaljivi glas i jednostavne, a slatke tekstove.

Pokuša se isključiti iz stvarnosti i bar te tri minute se prepustiti muzici. „Moju mladost i moje sne vraća mi zvuk harmonike…”

Pjevao je Henda uz pratnju dječaka i djevojčica obučenih u rite na zgarištu što je nekad bio sarajevski soliter. Nešto je stislo u prsima, u grlu, pa guši, guši. „Sviraj mi sviraj, brate, vrati me mome kraju, vrati mi Sarajevo i staru, dobru raju…”

Stezanje se pojačavao, svakom riječju, svakim stihom, taj sasvim jednostavan tekst doticao je samo dno duše iz koje se otimao krik, vapaj da se i sama tamo vrati. Jer, tamo pripada, tamo je sve njeno. Neka je pakao, neka je konc-logor, istog bi časa krenula da svi putevi nisu presječeni, svi mostovi porušeni.

Osjećala je gotovo grijeh, vlastiti grijeh što je tu, gdje samuje nesretnu novogodišnju noć neuporedivo lakše, neuporedivo mirnije. Nije bila ni svjesna da sa triom na ekranu i sama pjevuši. „Sviraj mi, Bosno moja, lijepa i gizdava, tamo je moja majka zauvijek ostala…”

Pjevušila je više za sebe nego prateći spot. Odjednom se trgnula. Ledeni srsi prođoše od nožnih prstiju do potiljka. Ušuti i napreže sluh čekajući da se refren ponovi. „Sviraj mi, Bosno moja, lijepa i gizdava, tamo je moja ljubav zauvijek ostala…”

Slušala je, a onda je uhvati snažna drhtavica, toliko snažna da su zubi počeli cvokotati, vilice se ukočile, ramena se tresla, a srce lupalo u samom grlu.

Dohvatila je daljinski upravljač i ugasila televizor.

- Šta je ovo, mili Bože? Zašto „majka” umjesto „ljubav”? Je li to slutnja, nagovještaj strašnog zla?

Naiđe slabost, noge otkazaše poslušnost, pred očima omaglica pa krugovi, šareni, svih boja.

- Oh, Bože, sačuvaj mi um. Poludjet ću. Ili umrijeti.

Pet puta je birala prije nego je pogodila Akijev broj.

- Da - čula mu je glas.

- Ne smijem to izgovoriti - proletje kroz glavu poput munje te odloži slušalicu.

Znoj je kvasio čelo, pa cijelo tijelo, lice, leđa.

- Zašto sam pomislila da će mi biti lakše ako to podijelim s njim? Ali ne, ne smijem. Možda bih tako izazivala sile zla. Nikad nisam bila praznovjerna, ovo je glupost. Ja možda stvarno nisam normalna. Sve će biti dobro, sve će biti dobro, mora biti dobro - nesuvislo je ponavljala gotovo razgovijetno.

Držeći se rukama za namještaj otiđe do kupatila te zapljusnu lice i vrat hladnom vodom. Usput je samo registrovairala kako u njenom licu kao da nema ni kapi krvi.

- Možda sam gladna.

Vrati se u sobu. Pogleda novogodišnju trpezu što ju je činio goveđi narezak iz konzerve UNHCR-a, nekoliko krompirića i komadić sira. Na silu proguta dva zalogaja, popi tabletu za smirenje, umota se u deke, ugasi lampu. Do Nove godine ostalo je nešto više od sat vremena. Utonu u talase noći, rijeku nesna. *** Vijesti. Crne. Zlokobne. U Srebrenici, Cerskoj, Konjević Polju ljudi počeli umirati od gladi i studeni. I još crnje, još zlokobnije, nevjerovatnije, mozgu neprihvatljivije - u Cerskoj zabilježeni slučajevi kanibalizma. Za sedam godina će dvadeset prvi vijek? Zar? Nije li ovo što se ovdje, u srcu Evrope zbiva zapravo grijeh i sram svijeta.

Sa svih strana gdje se nalaze prognanici iz ove nesretne zemlje stižu vijesti da se porađaju žene, one iz beskrajnog niza silovanjem poniženih, obilježenih.

Ostavljaju ta sićušna, tek rođena bića u porodilištima, na ulici, u šumi, zavisno od toga gdje ih porod zadesi. Ili ih zadave, zatuku. Djeca mržnje. Kako to jezivo zvuči.

Jesu li kriva ta istom rođena bića za svoje buduće dane? Hoće li biti nesretni, odbačeni, prezreni? Ili su u genima donijeli mračnjaštvo, zao duh svojih otaca pa će rasti i rasti samo za to da bi jednom počinili nova zla?

- Neću više slušati vijesti, neću gledati TV - mislila je Azra nemirno se prevrćući po postelji.

Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me učio, babo. Da si me učio drukčije, možda bih ogrubjela, možda bih sve lakše podnosila. Morao si mi kazati da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenucima. Ja ću tako učiti svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže, neće biti na gubitku.

Također ću ih učiti da se ni za koga i ni za šta ne vezuju suviše čvrsto, na kraju će uvijek biti gubitnici, niti da drugima dopuste da im budu sve. *** - Moram ti reći da sutra idemo u tešku i ozbiljnu akciju. Neću biti u gradu desetak dana.

Pomilovala ga je po kosi.

- I ja tebi moram reći kako svaki tvoj odlazak odbolujem. Nije u pitanju samo strah, mada je i on prisutan u svakom času, nego mi teško pada i sama pomisao da nisi blizu. Čak i kad se nismo viđali ni zvali telefonom, saznanje da si tu negdje davalo mi je nešto nalik na sigurnost. Postao si dio mene. Često mi se učini kako sam za sve ovo vrijeme na neki neobjašnjiv način i ja postala dio tebe, htio ti to priznati ili ne. Čak i kad bi ti bio toga svjestan, ne bi priznao, zar ne? Ali to je tako, Aki. - Šuti. U ovom trenutku ne postoji ništa što želim osim da te ljubim.

- Prvo sam te odbijala govoreći da moraš sačekati dok se i ti zaljubiš. A sad ću ti nešto reći. Ni ja tebe ne volim.

- Znam, znam. Kako ono jednom reče - da ljubav za mene iz tvojih očiju teče.

Evo, teče i sada, ja je vidim i radujem se.

Oboje su se nasmijali.

- Ljubit ćemo se. Silno to želim. Samo, molim te da ti ispričam nešto.

Već pri samom spomenu, glas u nje vidno zadrhtao.

- Kaži.

- U novogodišnjoj noći sam preživjela smrtni strah. Baš doslovce, smrtni.

- To mi kažeš nakon tri dana? Možda me zbilja ni ne voliš. Čega si se to uplašila, mala? - pitao je milujući joj obraz.

- Uplašila sam se za majku.

- Zašto baš za majku?

- Ni samoj sebi to ne mogu objasniti.

- Znam da se bojiš i da su tvoji strahovi razumljivi i normalni. Pa ipak mislim da pretjeruješ. Nije dobro slutiti.

- Znam. Zato se i bojim.

- A šta je to bilo u novogodišnjoj noći?

- Pa, to, za majku. Pjevao je Henda i …

- Budalo moja, stvarno si praznovjerna. Već sam se počeo osjećati nelagodno, a ti mi pričaš o Hendi. Dođi.

Zabaci glavu i povuče je sa sobom. Osjetila je vreo dah pa vrele usne, ispuniše je toplina i slast te zaboravi Hendinu pjesmu i rat i strah. Negdje jeknu granata, jedna pa druga. Slijedio je znak opštće opasnosti. Nisu se obazirali. Nestalo je ulice iza prozora, i grada, i svijeta, nestalo života, ostale samo dvije duše na rubu zanosa u ledenoj januarskoj noći.

- Mogu li noćas ostati kod tebe? -– izgovorio je ozbiljna glasa a snena pogleda izgovorio je.

- Molim te - prošaputala je uvlačeći glavu u meku zaštitu njegova pazuha.

Oboje kao da razbudi reska zvonjava telefona. Azra izvuče glavu i pođe da se javi, ali se zvonjenje ne ponovi.

- Čudi me što si uopštće pošla da se javiš. Ne javljaj se noćas nikome. Molim te. Želim da noćas samo meni pripadaš.

- Važi - odgovorila je vraćajući glavu u kut sigurnosti i toplote.

Telefon ponovo zazvoni, ali kao i prethodni put, nakog jednog zvonjenja zašuti.

Priprijetio joj je prstom.

- Jesu li to neki tajni signali?

Pokušala se nasmiješiti.

- Baš tako.

- Znaš, ti jesi prekrasna, ali ja te više uistinu ne doživljavam kao objekat. Sad si cjelina, savršena cjelina duha i tijela koju mi je noćas sam Bog poslao.

- Nije ti je Bog poslao. Ti si joj došao.

Kad je ponovo dotakao njene usne, trže se od njihove hladnoće.

- Azra.

- Da. - Šta ti je?

- Ništa.

- Usne su ti hladne. I ruke. Sva treperiš.

Nježno, kao dragom djetetu milovao joj je ruke. Strast bijaše nestala, ostala samo golema nježnost.

Telefon opet zazvoni. Samo jednom.

Azra skoči.

- To je Mirko!

Drhtala je, a lice se bijeljelo poput kreča.

- Vidi ti nje. Ko je taj Mirko pa tako žališ što se veza prekida? Još mi samo jednom slaži da me voliš - pokušavao se našaliti, a sve mu se činilo da je te noći vrag odnio šalu. Kao da ga nije čula.

- Jest, to je on bio.

- Ko je on? - pitao je Aki već uplašen.

- Moj zet.

- Pa šta?

- Majka… nešto joj… se… dogodilo. Nešto… strašno - jedva je izustila kroz zgrčene vilice.

Alija ustade i vidno uzbuđen uhvati je za ramena i snažno prodrma.

- Hej, stani, ne budali. Nisam znao da si tako slabih nerava. Imaš li negdje tabletu za smirenje?

- Neću, neću!

- Donijet ću ti šećera i vode.

S naporom joj razdvoji usne. Poslušno je ispila.

- Budalo moja, razmišljaj trezveno. Znaš da veze sa Sarajevom ne rade.

- Aki… on je… visoki oficir. Specijalni telefon…

Onda klone. Drhtanje se pojačavalo. Alija uzme dvije deke i umota je. Izgledala je tako sitna, tako bespomoćna. Lice sivobijelo, usne sa kojih je tek prije nekoliko minuta skinuo rumenilo bile su kao usne mrtvaca. Kapci sklopljeni, duge trepavice podrhtavale.

- Azra.

Nije reagovirala.

- Azra! - prodrma je snažno.

Ničim nije pokazivala da je i svjesna njegova prisustva. Pod dekom pronađe njenu ruku. Bila je zgrčana i ledena.

- Azra, moja Azra, ja zbilja ništa ne razumijem.

Reakcije ni ovaj put nije bilo.

Okrene broj hitne pomoći.

- Mojoj prijateljici je pozlilo. Može li doći ljekar?

- Gospodine, opštća je opasnost.

- Ma šta mi kažete? Nije mi do šale. Osim toga, ona je također ljekar ako vam to uopće nešto znači. Radi se o Azri Hadžić.

- Azra? Šta joj je?

- Kad bih to znao ne bih vas tražio. Ne znam ni je li pri svijesti.

- Zaista mi je žao. Vjerujte, nemamo ni kap benzina. Možete li se vi nekako snaći?

- Ja? Jeste li normalni? Možda je u pitanju nešto ozbiljno, a ja sam za medicinu potpuni laik. Kad se tako ponašate prema kolegici, mogu samo zamisliti kako bi…

- Ne uzrujavajte se - prekinula ga je saugovornica. - Nisam mislila da vi pružate pomoć, nego da obezbijedite prijevoz.

- Dolazim.

Vozio je kao luđak. Prasak granate ga zagluši. Refleksno je sagnuo glavu i produžio.

- Doktorice, poznaje te li Azru dobro?

- Dovoljno. Radimo zajedno od njenog dolaska ovamo.

- Je li nekad pokazivala znakove nervne labilnosti?

- Apsolutno ne. Izrazito je stabilna i uravnotežena osobaličnost. Doduše, niko od nas više nije ono što je bio prije ovoga. Koji im je vrag noćas? Mislim onima gore.

- Vjerovatno su još pod utiskom slavlja Nove godine.

Azru su zatekli u snu. Doktorica joj je opipala puls, izmjerila pritisak, pratila disanje.

- Sve se čini uredu. Prema onom što sam od vas čula, bila je to jaka psihička napetost. Prebrodit će to ona, ne brinite. Hoćete li me, molim vas, vratiti nazad?

Prvu noć sa Azrom Alija je probdio u fotelji pored trosjeda. S vremena na vrijeme bi ga počeo obuzimati san, ali svaki njen nesvjesni pokret bi ga sasvim razbudio. Kad se u prozoru zabijeljela zora, spustio je usne na usnulo lice sasvim mirno, spokojno, i uputio se u kuhinju da skuha kafu. Popio je tri fildžana, ispušio isto toliko cigareta mada je bio zakleti nepušač.

Ona je i dalje čvrsto spavala.

Dodao je debelu cjepanicu u peć, umotao se u deku i zabacio glavu na naslon.

Tek kad je zazvonio telefon shvatio je kako je zaspao. Pogledao je sat. Bilo je pola osam.

- Mora da je zovu s posla - pomislio je i ustao da se javi, ali je Azra bila brža.

- Mirko! - vrisnula je razbuđena u trenu.

- Halo.

Glas joj je toliko drhtao da se teško moglo razabirati šta govori.

- Najzad će se smiriti - pomislio je.

- Jutro, Azra. Sretna ti Nova godina.

- Šta mi je s majkom, Mirko?

- Ne znam. Zvao sam da ti čestitam praznik.

- Ne laži! Kaži šta mi je s majkom?

- Čekaj, saberi se. Šta si se toga uhvatila. Nemaš ti ovdje samo majku nego i sestru, sestričnu, mene.

- Kaži mi već jednom. Ubijaš me.

Glas joj je zvučao sablasno, ispunjen potpunim očajanjem, izazivao je u Akiju osjećaj ledene jeze.

- Majka ti je poginula. Jučer je sahranjena - odnekud nestvaran, neprihvatljiv, stran glas dopira joj je do svijesti.

Bačena slušalica u komade je razbila veliko zidno ogledalo. *** - Mrzim ih! Mrzim ih!

- Ne viči toliko. Saberi se.

- Mislila sam kako nikada neću znati šta je mržnja. Sad znam. Snažna je poput ljubavi. Možda još snažnija. Samo antipod ljubavi. Budi želju za osvetom, želju da i sam budeš zao.

- To je trenutak. Znam da ne misliš tako. Ipak se radujem što si konačno progovorila. Predugi su bili dani šutnje. Znam da ne misliš ono što govoriš. Nisi li neki dan kazala kako su ti Zoka i Milan dragi kao svi drugi ljudi?

- Jesam. Doista je bilo tako. Ni sada ja ne mrzim sav taj narod, samo njegov nakot. Kako ne razumiješ, ja do sada čak ni prema tim izrodima nisam osjećala mržnju. Samo bijes, gađenje, prezir pa i žaljenje.

Uzmimo samo snajperiste. Oni kroz taj durbin sasvim jasno vide žrtvu, recimo dijete, i ciljaju, ciljaju da kojim slučajem ne promaše, jer, za ime Boga, neće dobiti nagradu od petsto maraka. Život djeteta, koje je svrha, smisao življenja svima koji ga vole, ima tačno izračunatu cijenu - pet stotina njemačkih maraka.

Oh, Aki, može li to zdrav mozak pojmiti? Još nešto ću ti reći. Gubitak amidže i strine pa i Džemala, ma koliko mi teško pali, ne mogu uporediti sa gubitkom majke. Ja sam sad siroče, Alija, ja sam kamenčić bačen u maticu, ja više nemam čak ni nade. Više nemam kud, više nemam kome da se vratim. Ja više nikome ne pripadam.

- Oni ipak znaju šta rade. Ti nećeš da shvatiš kako upravo i žele postići takav efekat. Sjećaš li se onog razgovora što ga je Mladić vodio sa komandantima na području iznad Sarajeva? Ono kad je naređivao da tuku, samo da neselektivno tuku, što više i što težim oruđima. „Da im rasturimo pamet njihovu” - baš tako je rekao, dobro se sjećam. I sam sam mnogo toga prevalio preko glave, izgubio drage prijatelje, drugove, istina ne tako blizak rod kao ti, ali čak i da jesam, uvijek bi mi ta rečenica davala snage da nastavim dalje nepomućenog uma. Nije lako prihvatiti da ti na rukama umire sauborac, prijatelj. I sam sam stalno na prvoj liniji svjestan da svakog časa mogu poći preko „modre rijeke” ili ostati osakaćen. Pa ipak, sve je bolje nego ostati bez razuma, tumarati kroz ovaj prokleti život vegetirajući. Neću da budem biljka, Azra. Neću. Znam šta znači gubitak majke, ali pobogu, prođi se mržnje, ostavi se želje za osvetom.

- Ne mogu. Nikada nisam ubila ni noćnog leptira, mada ga se bojim ko samog vraga. Kad je jedan uletio u kuglu lustera, ugasila sam svjetlo da ga vrućina ne bi spržila. Sad mi se čini kako bih te gadove mogla ubijati golim rukama. Dosta mi je i tvog Đorđa. Ne vjerujem mu, nisam mu vjerovala od časa kad sam ga vidjela. Sav je neprirodan, usiljen. Ima u njemu nečega lukavog, kao lisica je.

- Sama si demantovirala sve što si kazala. Nema niko na ovom svijetu ko ga poznaje a da za njega može reći ružnu riječ. Nema ničega lisičijeg. Naprosto, takav mu je izraz lica, malo sjetan, malo veseo, pa zapravo ne znaš šta se zbiva u njemu. Cijelo ratno vrijeme je tu, radi svoj posao. Javljao se i u komandu, nisu ga mobilizirali zbog radne obaveze. Kad bi poznavala Milenu i djecu, uvjerila bi se da su paradigma sretne porodice.

- Znam, tačnije znala sam šta je vrhunac porodične sreće. Imala sam je. Što se tiče Milene i djece, baš ne izgaram od želje da ih upoznam. Eto ti ih, stari moj.

Instinkt me rijetko prevari, budi uvjeren u to. Voljela bih da sam ovaj put u krivu. Ne radi njega, nego radi tebe. Boljelo bi te kad bi te iznevjerio.

- Griješiš. Nije to ni važno. Radostan sam. Plašila me tvoja šutnja. Ovo je znak da teški šok koji si doživjela popušta.

- Otkuda ti to možeš znati?

- Jer sam to preživio.

Osjetila je uzbuđenje, radoznalost. O njemu nije znala ništa, a silno je željela znati sve što se njega tiče, o porodici, djetinjstvu, koja jela voli, koje pisce rado čita, koju muziku sluša, šta misli kada se namršti ili zvižduće, sve što ima i najmanju vezu s njim. Svako ranije pitanje nailazilo je na zid šutnje. Sad je čekala ne usuđujući se progovoriti.

- Moj život je tužna priča…- kazao je gledajući je očima iz kojih je u tom času nestalo nevjerstva i grijeha, ostala tuga.

- Opet dio pjesme - pomislila je razočarano.

- Majka mi je rano oboljela. Pobolijevala je zapravo od mog ranog djetinjstva. S godinama je bolest napredovala. Nije se predavala, nije gubila vjeru ni vedrinu.

Svakom porom sam osjećao njezinu ljubav, hranila me njome. Voljela je ona i tatu i rodbinu, ali ja sam joj bio sav njen život.

Otpio je gutljaj kafe gledajući nekud kroz nju.

- I ja sam nju volio kao izvorište života, kao sam život. Strepio, kao dijete na prstima se šuljao u sobu noću kako bih se uvjerio da diše.

Ustao je, prešao dlanom preko očiju i otišao kod prozora.

- Volio sam i tatu, ali bila je to neka druga vrsta ljubavi. Nikad nismo postigli istinsku bliskost. Zbog toga ću uvijek nositi nešto nalik na grijeh prema tati.

Umro je naprasno od srčanog udara. U snu. Mama je počela kopniti. Kad dječak s ljubavlju napravi prekrasnog Snješka Bijelića, a on se počne topiti, dječak ga svom snagom pokušava sačuvati, zadržati. Uzalud. On nestaje…ostaje tek barica. Upravo tako sam se osjećao.

Osušila su joj se usta i grlo. Zašutio je i gledao kroz zamagljeno staklo prozora.

- U jednoj toploj proljetnoj noći pješčani sat je iscurio.

Nalaktio se na prozorsku dasku.

- Nisam ni umro ni poludio kako sam zamišljao. Drskost i cinizam su postali moja maska pred svijetom.

Ustala je, prošla mu iza leđa i spustila ruku na rame. Okrenuo se i pogledao je.

- Zato sam kazao kako te razumijem.

- Ti plačeš?

Nije ništa rekao. Vratio se do stolice i sjeo.

- Dobro je. Molim te jednu cigaretu.

Zapalili su. Nisu se ni dotakli, a nešto toplo i prisno je strujalo između nih.

Oboje su bili toga svjesni. *** - Azra je. Govorim li sa Mehmed-efendijom?

- Da. Drago mi je što vas čujem.

- Noćas sam savim izgubljena, bespomoćna. Došla sam do zida. Ja… - Slušam vas.

- Noćas mi treba neko. Zapravo, trebate mi vi.

- Gdje stanujete?

- Lamela dva. Prvi ksprat. Ali, policijski je sat i opštća opasnost.

- Allah, dželešanuhu, sa mnom je.

Spustila je slušalicu i klonula u fotelju. Činilo se kako je prošla vječnost prije nego je pozvonio. Sat je pokazivao da ga je čekala šesnaest minuta.

- Selam alejkum, ili dobro veče.

- Kako želite. Izvolite.

Neko vrijeme su šutjeli.

- Ne ljutite se na mene. Slaba sam, preslaba da bih se i dalje borila sama. Kazala sam vam kako sam došla do zida. Ne mogu niti imam kamo dalje.

Duboke, preduboke oči su je gledale s nadzemaljskim mirom i blagošću, usne se nisu pomakle.

- Na kraju našeg prvog razgovora ste mi rekli citat iz Kur’ana koji kaže kako oni što umru na Božijem putu nisu mrtvi, da su oni živi samo mi to ne osjećamo.

Efendija, pored onih dragih a mrtvih koje sam tada spomenula, sada je mrtva i moja majka. Kako mogu osjećati da nije tako? Ma kako sveobuhvatan bio, neka je i nedostižan, neka je i Božije djelo, on ne može dati objašnjenje za baš sve.

Zašto je čovjek tu, kuda ide, zašto, kad je ljudski život samo mrvica, epizodica u historiji kosmosa, u beskonačnom toku vremena? Zbog čega je Bog uopštće stvorio čovjeka? To je suština bitka, to je bit, jer jedino je čovjek pojmio Njega, Njegovo prisustvo, sveobuhvatnost. Ja ipak sebi ne mogu dati za pravo da sudim o Kur’anu. Zato vas molim da mi, kao čovjek čovjeku, nadahnućem Božijim koje ste stekli vjerovatno prvo rođenjem, onda obrazovanjem, iskustvom, pokušate objasniti - čemu uopštće život? Izgubiti majku znači izgubiti sidro koje te i metafizički i doslovno vezivalo. Sve dok je majka živa, živi i nekakav metafizički pupčanik koji se ne kida prsjecanjem pupčane vrpce i kao što sidro vezuje brod tako i taj pupčanik ostaje u izvjesnom smislu metafizička veza između djeteta i majke. Vi znate da se prvi krik, prvi plač tek rođenog djeteta javlja u trenutku presijecanja pupčane vrpce, kada materijalna veza ploda - novog čovjeka sa majkom biva prekinuta. Također znate da se prvi istinski krik ljudski javlja kod presjecanja, kidanja metafizičkog pupčanika, kad se konačno i zauvijek čovjek rastaje sa svojom majkom, kada jedna duša odlazi.

- Imate pravo. Vi kao ljekar znate da kad se pupčana vrpca presiječe posteljica propada, nestaje u fizičkom, materijalnom smislu veza između majke i djeteta.

Ipak, cijelog života ostaje ta, kako je vi zovete, metafizička veza, neka vrsta pupčanika. Možete li naći materijalni dokaz da to postoji? Ne možete. Vidite, sasvim je izvjesno postojanje nečega za što nema materijalne potpore. To mora priznati svako, bez obzira bio ili ne bio vjernik. Azra, najveća svrha Boga je da se čovjek nikada ne osjeti sasvim sam, napušten, jer i između Boga i čovjeka, uzmimo kao pandan majku i dijete, postoji neka spona koja ga drži vezanog.

Gubeći majku, čovjek gubi vezu s njom, ali ne gubi vezu s Bogom. Nađite tu vezu, to je vaš zadatak i tek kada je nađete, naći ćete i razlog postojanja čovjeka i rješenje kako je jedino čovjek od svih živih stvorenja uspio pojmiti Boga. On je nematerijalan, nema oblika, a ipak je čovjek uspio da ga nađe, pojmi, prihvati, u njemu nalazi i svrhu postojanja. Pa i kad sve izgubi, ne ostaje sam, jer se njegova veza sa Uzvišenim ne kida, ne može se ni prekinuti upravo zato što je nematerijalna a On besmrtan. Tek kad tu vezu nađete, vi ćete postati vjernik.

Vidite, Azra, sve ono što ste ponijeli iz roditeljske kuće, sve što ste pročitali, naučili, spoznali, to nije to. Možda je ovo pravi momenat, mada možda suviše težak. Htio sam reći da uvijek mora postojati neko početno kretanje - kao što se od grudve snijega poslije desetak, dvadesetak minuta može stvoriti lavina koja pred sobom sve ruši, možda je i kod vas pravi tračak, prvi početni impuls da počnete tražiti okrilje vjere postala majčina smrt. Vi niste svjesni da je baš vaša sumnja u postojanje Boga koje ste se uplašili, nešto sasvim obrnuto. Tom sumnjom vi ste implicitno postali svjesni te veze, tog imaginarnog pupčanika koji svakog čovjeka vezuje s Bogom. Vaš teški gubitak je na neki način implicitno zapalio vatru vjere.

Nalaktila se na naslon fotelje. Glavu je oborila obujmivši je razmaknutim palcem i kažiprstom. Dlanom je zaklonila oči.

- Ne znam, efendija, vjerujte mi da doista više ništa ne znam. Sve skupa je puno mistike i kad se razmišlja o tim stvarima, neminovno se dolazi do spoznaje kako je ljudski mozak ipak ograničen, kako ima svoj domet i dalje od njega ne može.

Riječi su nenadno presahle.

- Nešto ipak znam - progovorila je nakon prekida u kome su oboje šutjeli i svako od njih lutalo vlastitim stazama misli.

- Šta? - blago će Mehmed-efendija.

- Da sam umorna. *** - Halo, Aki je. Kako si, mala?

- Stigao si?

- Kako vidiš. Hajde, svrati na kafu.

- Želiš li to?

- Ala ti voliš komplikovcirati sasvim jednostavne stvari. Zar bih te u protivnom zvao?

Zatekla ga je u krevetu s knjigom u ruci.

- Lijepo, Boga mi, izležavaš se. Sedam dana na položaju pa odmah u krevet.

Ustaj, stari moj, baš mi se pije ta kafa.

- Hoćeš li je ti skuhati?

- Super. Dotle smo došli. Ipak, uvažavajući tvoje ratničke zasluge postupit ću po naređenju.

Ulazila je iz kuhinje noseći tacnu s kafom. Stane u pola koraka jer joj je pogled zastao na zavoju oko noge koja je virila ispod pokrivača.

- Pa ti si ranjen!

- Sitnica. Prošao sam sretnije nego se može i zamisliti. Daj, sjedni. Sipaj kafu.

- Ama, pusti kafu. Šta ti je sa nogom?

- Sve je gotovo nevjerovatno. Bili smo na Šešićkoj planini. Mi kontrolirašemo to područje, a postaja nam je u jednoj seoskoj kući. U noći se patrola razišla, a ja i Samir, momak od nekih devetnaest godina, ostali u kući. Negdje pred zoru začulo se komešanje oko kuće i pojedinačni pucnji. Nismo obratili nikakvu posebnu pažnju. Nastavili smo kunjati u sjedećem položaju. Pucnji su se ponovili. Samir, koji je sam za svoje pare kupio novu pušku, ustane.

- Idem isprobati svoju puškicu. Da bar u zrak saspem jedan rafal.

Kad je izašao rafal je zaista odjeknuo. Približim se do prozora i pogledam van.

Niže kuće stoje trojica bradonja. Sledio sam se. Pužući prođem kroz kuću i pogledam u drugom pravcu. U jutarnjoj izmaglici opazim naše kako žure prema šumi. Tiho pozovem Ziju.

- Šta se dešava?

- Povlači se. Opkoljeni smo.

- A oružje, municija, oprema?

- Zajebi to, stariša. Mislio sam da si se već povukao. Malog su pokosili rafalom čim se pojavio na vratima.

U dva koraka dođem do puške i uputim se prema vratima. Zaustavi me snažna detonacija. Pogodili su zoljom posred kuće. Jedino što sam osjećao bio je žestok bol u nozi i gusti dim što je štipao za oči, za grlo. Počeo sam puzati a onda utonuo u mrak. Ne znam koliko je vremena prošlo dok Zijo i još jedan drug nisu došli i izvukli me. Samira su poslije pokupili.

Obavila mu je ruke oko vrata.

- Čuvaj se, Aki. Ja više nikog nemam. Makar kKoliko god malo ja tebi značila, ti si meni… sve. Još kad bi se tebi nešto desilo…

- Daj, prekini. Mene ni metak neće.

- Ala si junačina. Izigravaš Munju. Kažu da jedino njega metak neće.

- Znaš li ti ko je Munja?

- Pojma nemam. Ali po onom što čujem znam da će kao i pokojni Major ući u historiju, u legendu čak. A znaš li ga ti?

- Ne. Pravo da ti kažem ni ne zanima me. Nego, nešto ću ti priznati. Evo, ovog časa dok ti gledam oči što plamte i drhtave usne, ne bih žalio umrijeti. Prekrasan je osjećaj kad nekog ne treba ni da dotakneš, a u tebi raste, raste čežnja.

- Opet samo trenutak. Ali, neka. Jednog dana ćeš se ipak zaljubiti u mene. Je li ti noga slomljena?

- Nije. Samo površne povrede. Lijepo su to obradili u bolnici i uskoro se vraćam na front. Daj, smiluj se ranjenom borcu, naspi mu konačno tu ohlađenu kafu.

Zazvoni telefon. Bio je na stočiću kraj kreveta, te Alija dohvati slušalicu tek se malo nagnuvši.

- O, ti si. Dobro veče.

-…

- Šta? - …

- Ama nije moguće. Da nije kakva greška?

-…

- Ne znam. U ovom času ne znam ni šta bih kazao. Ostavila si me bez teksta.

Daj mi malo vremena da se saberem… Javit ću ti se… Pokušaj se smiriti.

Spustio je slušalicu. Izgledao je uzbuđeniji nego ikad ranije. Sav nekako zbunjen, smušen. Ne pitajući ništa, stavila je šoljicu pred njega.

- Azra moja, ovo na nozi nije ni ogrebotina prema rani koju sam upravo doživio.

- Ne moraš mi reći ako ne želiš, ako ćeš poslije zažaliti.

- Đorđe je otišao.

- U četnike?

- Jest.

- To je bila Milena?

Klimnuo je glavom.

- Samo joj je ostavio poruku. Otišao je u razmjenu. Nije ni znala da se prijavio.

Sad je u očajnom stanju. Boji se za djecu i za sebe. Sasvim razumljivo.

- Šta ćeš učiniti?

- Još ne znam.

- Da ti spremim palačinke?

- Šta? Ne likuješ? Ne govoriš kako si imala pravo, kako ti imaš šesto čulo, kako ga nikad nisi mogla podnijeti, kako te njegov lisičiji osmijeh dovodio do bijesa?

- gotovo je vikao.

- Pusti to, Aki. Ništa više nije važno. Zapravo, u ovom času mi je jedino važno da tebi bude dobro.

- Da što prije odem na front? Sve mi se čini da je tebi najljepše kad sam ja gore.

- Da znaš i da jeste.

- Lažeš, lažeš mala. Kad bi mene trefilo, trefilo bi i tebe.

- Ta tvoja samouvjerenost i uvjerenost kako bez tebe ne bih mogla ni živjeti, to mi počinje smetati.

- Nek sve ide do vraga. Mi smo stvarno otkačen narod. Onako đuture, svi. A Đorđe? S kim ću sad igrati bilijar, s kime kuglati? S kim ću cugati kad dođem do koje kapljice?

Azra je šutjela vraćajući šoljicu i fildžan na tacnu.

- Ama, ko ga jebe. Nije isključeno da se i gore sretnemo. Licem u lice.

Pokrije lice dlanovima.

- Moj Bože, sve je ovo ludilo. Ne mogu ni pretpostaviti tu mogućnost da se ja i moj do danas najbolji prijatelj gledamo preko nišana.

- Ne misli sad o tome. Hoćeš li sad palačinke?

- Hoću samo da me ljubiš. I da šutiš. *** Svakodnevno od onog nesretnog jutra, birala je sestrin broj po nebrojeno puta.

Znala je kako su veze i dalje u prekidu, ali se nadala da se može desiti čudo i veza da se ipak uspostavi.

Te večeri, nakon dugog biranja, čula je da telefon sa druge strane zvoni. Srce joj se popelo u grlo, tuklo je nevjerovatno snažno i brzo. Šta joj reći!?

- Halo - čula je dragi sestrin glas.

- Zuhra - jedino to je uspjela izreći.

- Azra!

- Nemoj mi ništa reći.

- Ni ti meni. Šutjele su. Vrijeme je nastavljalo hod, polako, sigurno. Znoj sa dlana kapao je niz slušalicu.

- Je li patila? - kazala je ne mogavši više podnijeti pitanje koje ju je sve vrijeme raskidalo.

- Nije. Bila je to trenutna smrt.

- Gdje?

- Ispred kuće. Tek što je izašla, pala je granata četiri-pet metara dalje. Geler veličine zrna riže u sljepoočnicu bio je koban.

- Šta je s kućom?

- Tebi je to važno?

- Jeste. Veoma. Zbog te proklete kuće nije htjela doći ovamo. Kazala mi je kako je tu sav njen život.

- Skršena je.

- Kamo sreće da je nije ni bilo. Sad bi majka bila živa. Oh, sele, kako boli. Pa ipak, kad mislim o njoj, a mislim gotovo neprestano, vidim je živu. Kad zamislim da će ovo jednom proći i ja ponovo doći, već je vidim na vratima kapije sa onom njenom tugom u očima. Ni rahmet joj ne mogu predati. Ne može mi preko usta.

- Razumijem te. Sve se zbilo daleko od tebe. Dok ne budeš vidjela srušenu kuću i njen mezar, tu smrt nećeš moći prihvatiti kao fakat.

- Zuhra moja, ja, ja…

- Dobro je, saberi se. Ukoliko se i meni nešto desi…

- Šuti! - prekinula ju je Azra.

- Uredu. Ne mora mi se ništa desiti, ali u svakom slučaju trebaš znati gdje je poukopana. To je staro groblje „Vrbanjuša” na Baščaršiji. Moraš tačno znati gdje je mezar jer nadgrobne daske preko noći nestaju.

- Kamo?

- Nose ih za loženje kako ne bi umrli od studeni. Da si ovdje, shvatila bi i na to ne bi gledala kao na nešto ružno.

- Opiši mi mjesto.

- Mezar je blizu džamije, između dva groba stara preko četiri stotine godina.

Stotinama godina na tom groblju se nije kopalo.

- Ima li još neko obilježje, bilo kakav znak po kome bih mogla pronaći mezar?

- Ima, ali nebitno.

- Šta?

- Ograda uz sam mezar i čempres nad mezarom.

- Zašto kažeš da je to nebitno?

- Zato što uskoro ni ograde ni čempresa neće biti.

- Nemoj više o tome. Boli. Kako ste vas troje?

- Ja sam super. Četerdeset četiri kile - glas joj je podrhtavao, a Azru nešto gušilo.

- Malena, Mirko?

- Mirko je u bolnici. Ranjen je u preponu. Petnaest dana nisu znali hoće li mu morati amputirati nogu. Bože, da samo znaš kroz kakav pakao sam prošla.

- Larisa?

- Ona je prije dva dana izašla iz bolnice. Neuhranjenost, avitaminoza. Malo se oporavila.

Gušilo ju je sve jače.

- Sele moja, noći su mi preduge. Znaš da volim plesti - promijenila je temu. - Šta bi željela da ispletem Lari?

- Ozbiljno misliš?

- Da. Imam nekih ostataka vunice.

- Ispleti mi kilu graha.

- Izlaziš li? - s mukom je govorila boreći se za zrak.

- Izlazim. Bila sam i kod kuće. Nisam ušla, nisam mogla. Samo sam bacila kratak pogled, progutala suze i vratila se.

- Gdje ostaviš dijete?

- Za to nema problema. Svi iz ulaza smo kao porodica. Najviše vremena provodimo u podrumu. Dolje i spavamo. Na smjenu.

- Čuvate stražu?

- Ama ne. Nema dovoljno prostora. Jedna tura odspava, druga kunja sjedeći, pa onda, u neko doba smjena.

- To je zbilja jedinstven grad. Imala si pravo. Ništa vas ne može slomiti. Neko veče strani novinar pita jednog mladog Sarajliju je li mu hladno. On modar, skakuće od studeni, a kroz smijeh odgovara: - Ma kakvi. Do minus pedeset je super.

- Kako je bez autobusa, tramvaja, trolejbusa? - nastavlja novinar.

- Sjajno. Stekli smo takvu kondiciju da ćemo i kad ovo sranje prođe radije ići pješice… Momak je zbilja kul.

- Kako je tamo?

- Dobro. U poređenju sa mnogim gradovima, rat nas je do sada gotovo mimoišao.

- Sve više se govori o mogućim sukobima Muslimana i Hrvata.

- Bilo je i toga u okolnim gradovima. Kod nas još uvijek sve funkcionišera.

Jedno vrijeme u zraku se osjećala napetost, sad je o kej. Uspostavljena je zajednička komanda, zajedničke patrole, na radiju daju zajedničke izvještaje.

- Izvini. Larisa se probudila, plače.

- Važno je da su veze uspostavljene. Čujemo se.

- Zovi me, molim te, što češće. Vrati mi bar iluziju da živim.

Spustila je vruću, mokru slušalicu i otišla do prozora. Padao je gust snijeg, praminjale su guste pahulje plešući čudesan ples oko uličnih lampi od mat stakla.

Noćas jedan čempres zadržava na svojim granama snježne pahulje. Ne da im da sakriju još svježu humku.

- Ne smijem misliti…

Legla je na kauč i zagledala se u strop. Oči su joj bile suhe, pekle su.

Srušena kuća.

Snijeg noćas pada po igračkama sačuvanim na tavanu, po starim školskim knjigama. Snijeg noćas pada po ugaonoj sećiji bež boje u dnevnoj sobi. U njenom je ćoškukutu uvijek sjedio babo.

Kvasi babove knjige, stolnu lampu oblika Aja-Sofije čije prozore noćas nema ko upaliti.

Snijeg noćas pravi naslage po ormarima na kojima su zimi mirisale rumene jabuke iz bašče.

Pokvasit će i albume, fotografije na kojima su snimljeni rođendani, Mrđenovići, nana. Maturske, apsolventske slike. Majka - djevojka, majka - mlada nevjesta, majka - majka.

Bujanje cvijeća u bašči s proljeća. Biserdžik, pupovi bijelih ruža, jorgovan. Stara lipa kroz otvorene prozore širi blag, ugodan miris. Klupa i stol pod lipom.

- Ispeci der nam, Azra, kahvu da je popijemo u ovoj ljepoti Božijoj…

- Azra, probudi se. Vrijeme ti je u školu.

- Samo još pet minuta, majko.

Puter debelo namazan na još topao hljeb. Šolja turšije od karamuda iz Mrđenovića.

Majčine ruke u gluho doba ušuškavaju jorgan oko toplog, mladog tijela.

- Ja sam. Samo spavaj - šapuće.

Ustala je, rukama snažno obujmila čelo.

- Ne, nisu nam srušili kuću, ubili majku. Babo, oni su ubili i srušili moje djetinjstvo, mladost, sav moj život. *** - Čujem da ti je Đorđe promovisran u vojvodu i da je popularan gore među svojima. Je li to istina ili su u pitanju tek glasine?

Istina je - odgovorio je okrećući kutiju šibica u ruci.

- Kako je to uopštće moguće? Predugo je bio ovdje da bi ga tako srčano dočekali. Prije bih očekivala da ga optuže što im se ranije nije pridružio.

- Iz sasvim pouzdanih izvora saznao sam kako je od samog početka rata bio aktivno uključen u organiziranje agresije, u pribavljanju planova, u naoružavanju naroda. Bez obzira na sve, mora se priznati da je izuzetno sposoban u svakom pogledu.

- Zašto odmah nije otišao?

- Ovdje je bio potrebniji. Ne možeš ni zamisliti koliku je ulogu igrala i još uvijek igra takozvana peta kolona. U stanu su mu našli radiostanicu.

- Šta je sa njegovima? Znam koliko si se bojao mogućih represija, odmazde nad njima. Sirota djeca ništa nisu kriva, i Milena je vjerovatno bila izvan toga.

- Mislim da su se uspjeli izvući. Nisam siguran gdje, čuo sam da su negdje u Krajini.

- Nešto si na kraj srca, Aki. - Zar je to čudno? Bio mi je najbolji prijatelj u životu. Bio sam siguran da jedino s njim mogu sve podijeliti. Vjeruj mi, da mu je trebao ijedan paran organ - oko, ruka, noga, bubreg… ni časa ne bih dvojio. Teško ti padne i kad čuješ da je otišao i neko koga si jedva poznavao, kamoli on. Šta osjećam? Pozlijeđenost, tugu, bijes, mržnju? Sve su to samo prazne riječi. Zar da moj Đorđe na mene baca bojeve glave? Razum mi to ne može prihvatiti. Pa neka ti je sa srećom, vojvodo. Halal ti sve što radiš od kada si odbacio krinku, ali ti nikako ne mogu halaliti ljubav što sam je godinama nosio u svome srcu, ljubav što je narastala dugo, a nestala munjevito brzo, u trenu. Ostala je praznina koja boli.

- Ne tako davno govorio si mi da se ne treba trovati mržnjom.

- Ne budi maliciozna. Nikoga ja ne mrzim. Moja osjećanja opisao je Meša: „Ja nemam dva srca, jedno za ljubav, drugo za mržnju. Ovo koje imam zna samo za tugu.” Azra, halalio bih ja njemu i ljubav da je bar dok je trajala, i njegova bila iskrena. Da me volio, poštovao dok nije ovo počelo, a onda smogao snage kazati mi kako je, nije važno iz kojih razloga, došlo do obrta u njemu. Ali, ta prljava igra, to izrugivanje i pogrdne riječi na račun onih uz koje je bio svim svojim bićem, ta odvratna igra sa mnom sve do večeri kada je otišao, to je ono što me raskida.

- Prvi put ozbiljno razgovaraš sa mnom, a osjećam da ti priča pojačava bol.

- Da, raskida me u fragmente.

- Razumijem te. Isto sam preživjela kada je Mićo otišao. Istina, naše prijateljstvo nije bilo ni blizu tako duboko, ali se činilo iskrenim. Čula sam za tajne i javne prijetnje Mileni i djeci, anonimna pisma, telefonske pozive, lupanja na vrata noću. Što mu je slava rasla, prijetnje su bile žešće i češće. Postojala je realna opasnost da ih neko ubije, naročito neko od onih nesretnih izbjeglica na koje su odozgo pucali dok su se u zbjegu spuštali niz Vlašić. Mogla ih je jednostavno progutati noć.

- Znao sam sve to.

- Samo još nešto da te pitam. Ne moraš mi odgovoriti ako ne želiš. Jesi li im ti pomogao da odu?

Zamišljeno je zurio u onu kutiju šibica. Onda je podigao oči, pogledao je i čvrsto kazao: - Jesam. *** Koračala je gotovo pustom ulicom. Izlozi krcati najraznovrsnijom robom. Ušla je u sampouslugu. Gondole prepune raznih vrsta sireva, suhomesnatih proizvoda, putera, vrhnja, sokova, alkoholnih pića, slatkiša, svega. Sve cijene u dojč markama.

- Super. Samo, za koga je ovo? Ja za platću ne mogu kupiti ni najmanje pakovanje vegete.

Izašla je i u glavi računala.

- Jedno jaje košta dvanaest hiljada „bosanaca”, a plaća mi je dvjesto. Dakle, ne mogu kupiti ni dvadeset jaja za mjesec dana rintanja. Mnogo je toga o čemu se sada ni sanjati ne može.

- Doktorice.

Podigla je glavu i pred sobom ugledala čovjeka zbog koga ju je ispunila radost.

Kako je moguće uspostaviti duhovnu vezu sa nekim koga vidiš dva puta u životu? A ta veza je postojala, stvarna, stamena.

- Mehmed-efendija, drago mi što vas vidim.

- Meni je također drago. Kako ste, Azra?

- Tako, tako. Ponekad mi se čini podnošljivo, ali kriza nenadno naiđe. Kao nevrijeme. A vi?

- Dobro, hvala Allahu. Da negdje svratimo na kahvu?

- Rado.

Pogledala mu je u oči. Ni tada im nije mogla doseći dubinu. Cijelo lice opušteno, blago kao u djeteta.

- Je li onaj strah još uvijek prisutan? Ili ste počeli vjerovati kako ćete jednom uspostaviti vezu s Bogom?

Nije odgovorila.

- Ne razmišljate o tome?

- Oh, da. Dugo i često. Više od mjesec dana bila sam izolovirana od ljudi, gotovo izvan života. Palo mi je na pamet, ne jednom, da kad sam onda došla kod vas prvi put i kazala kako se udaljavam od vjere počinila veliki grijeh i da je majčina smrt ustvari kazna meni upućena. Težu mi nije mogao dati.

Zašutjela je i zapalila. Konobar je spustio na stol dvije šoljice espresa. Kafa je bila jaka i vruća.

- Onda sam ponovo došla u nedoumicu. Ako sam ja zgriješila, zašto svojom kožom nisam platila? Moja majka, apsolutno sam sigurna, nikada svjesno nije pogriješila niti se ogriješila.

- Zamršeni su putevi Allahovi. Nije ni vrijeme ni mjesto za vjerska predavanja.

Samo ću vam reći da smrt vaše majke nema nikakve veze sa vašim mislima, niti je strašan grijeh doći u sumnju. I mnogo veći i mudriji od nas, povremeno zapadaju u kušnju. Znate onu Rumijevu. „Između vjere i nevjere, između sumnje i izvjesnosti.” Oboje znamo Rumijevu veličinu i komentar je izlišan.

Vaša rana je još vrela. Sačekajte da se ohladi. Trezvenije ćete razmišljati.

- Hvala vam. I ne slutite koliko ste mi za ovo vrijeme pomogli. Više vašim držanjem, blagošću, čistotom kojom zračite, nego samom pričom. Nemojte se uvrijediti, ali nisam od vas čula mnogo više nego sam i sama znala. Ali taj vaš mir poput fluida ulazi u mene i ublažava moj nemir.

- Među najvećim vrlinama u islamu je sabur. Upamtite, odnosno - upamti to. Zar nije vrijeme da prestanemo persirati jedno drugom, da budemo prijatelji?

- Učinili bi mi veliku čast.

Gotovo neprimijetan osmijeh preletio mu je licem.

- Upamti, Azra, sabur je najviše što čovjek može postići. Sjećaš li se kad je još prije početka rata, marta prošle godine, na Kobiljoj glavi u Sarajevu ubijen onaj mladić, gotovo dijete?

- Sjećam se kao da je jučer bilo. Išao je sa drugom ili rođakom na djedov mezar.

Komšija mu je s leđa pucao u glavu.

- Baš tako. A sjećaš li se reakcije njegova oca? Skrhan bolom, ali miran, pribran, bez kletvi, bez prijetnji, on je pred kamerom rekao kako mu je žao što mu sin nije bio malo niži. Shvaćaš li kolika je to veličina ljudska, kolika snaga? To je ravno antičkoj tragediji.

Gledala ga je. Događaja se jasno sjećala, ali način na koji je govorio, nešto u boji njegova glasa, naprosto ju je opčinilo. Ispijao je posljednji gutljaj kafe očekujući njen komentar. Nije ga bilo.

- Mnogo, gotovo nepojmljivo mnogo strašnih slika sam se nagledao, svega naslušao za ovo vrijeme. Tri su me se najdublje dojmile, do samog dna duše.

Jednu sam upravo spomenuo. Druga je sudbina efendije Spahića, imama Begove džamije. Rat mu je prvo uzeo ženu, potom u jednom času čak tri kćerke i unuku.

Klanjajući dženazu onima koji su mu bili sve, on je hrabrio okupljeni narod da izdrži, istraje, ne prizna poraz, ne poklekne. Nakon kratkog vremena, skrhan, ali uspravan, ponosit, bez truni mržnje prema bilo kome, pričao je o svojim kćerkama, kako je svaka po nečemu bila jedinstvena, osobita, neponovljiva. Pa o unučici koja mu je svo srce ispunjavala, u kuću, u život radost unosila. To se može postići jedino ostajući u bliskoj vezi sa Allahom. Sabur iz toga sam proizlazi.

Prošao je rukom kroz kosu i zagledao joj se u oči. Gorjele su čudnim žarom.

- Zadržavam li te?

- Nastavite, molim vas.

- Zar se nismo dogovorili? Onda ću i ja tebi persirati.

- Zaboravila sam. Slušam te.

- Treći slučaj je također iz Sarajeva. Tvrd sam, ali tada sam zaplakao. Sjećaš li se trogodišnje Senide što ju je snajperist, spodoba plaćena da za pet stotina maraka ubije dijete, pogodio negdje na Starom gradu? Onu sliku kad je u šoku, na rubu svijesti unose u kliniku, kad su se duge plave kose rasule po vratu, ramenima, kad velike plave oči pogledom traže a modre usnice jedva izgovaraju; „Gdje je babo?”, e, tu sliku do smrtnog časa neću moći zaboraviti. Reporter zaustavlja njezinoga oca, grdosiju od čovjeka i po tjelesnoj masi i po srcu, a on jednostavno kaže: „Volio bih sresti tog čovjeka, popiti kafu s njim, da ga upitam kakav je on čovjek kad može pucati u dijete od tri godine?” Jedina kletva, ako se tako može imenovati, jer je to zapravo konstatacija, bila je: „Neka ga stigne suza Senidina.” Vjeruj mi, Azra, možda zvuči paradoksalno, ali takve stvari, takve riječi i slike me se doimaju neuporedivo dublje nego svakodnevne slike raskomadanih tijela. Valjda smo na njih već oguglali.

Odjednom je pogledao na sat.

- Zbog tebe zamalo zakasnih na ikindiju.

Osmjehnula se.

- Raduje me što si me prihvatio za prijatelja.

*** Nije zvonila. Uhvatila je za šteku i ušla. Dočekao ju je mrak. Prošla je kroz predsoblje i otvorila sobna vrata.

- Aki - tiho ga je dozvala.

- Dođi.

Nejasno je ugledala golu pruženu ruku.

- Upali svjetlo.

Istog časa mutna svjetlost stolne lampe obasja sobu. Ležao je pod dekom.

- Dođi, lezi pored mene.

- Samo da skinem čizme.

Uvukla se pod deku i nalaktila.

- Prekrasna si - rekao je dotičući joj usne.

Topla struja razli joj se tijelom.

- Ti si prekrasan.

Prsti mu se sastaviše oko gornjeg dugmeta na bluzi. Odgurnula ga je smješkajući se.

- Nemoj me dirati.

- Želim da te ljubim. Silno to želim. Noćas si neodoljiva.

- A tebi su noćas oči tužne, kao da te sevdah opio.

- Ja sam ti, bona, sevdah. Dođi, trebam te noćas. A osim noćas ništa ne postoji.

- Ljubit ćemo se kad me budeš volio.

- Možda te malčice i volim. Samo, ne uklapaš se u okvire osobe sa kojom bih dijelio život.

Trznula se kao na žestok šamar. Pođe da ustane, ali je zadržaše njegove ruke.

- Ne može to tako, mala. Lijepa si, pametna, čista, dobra, ali ja želim slobodu. Želim oko sebe više žena. Islam to, uostalom dozvoljava. Ha-ha-ha. Ti si ljubomorna i posesivna. To ne bi mogla podnositi. Ubijala bi i sebe i mene. Ima tu još jedan momenat - planiram se oženiti bogatom curom.

- Aki! Oči u kojima su uvijek bili nevjerstvo i grijeh bile su pune sjete. Gledale su je s nježnošću, kao da gledaju dijete. Obavio je ruke oko njezina vrata i tiho, promuklo izgovorio: „Šta je život dva koraka od avlije do sokaka kratak, kaljav put…”

- Koliko si meni namijenio od ta dva koraka? - također promuklo, ali grubo upita otimajući mu se iz ruku.

Dok je oblačila kaput i obuvala čizme, te popravljala kosu, iz kuta do nje doprije Akijev glas:

- Za tebe su ipak dječije pjesmice. Evo jedne po tvojoj mjeri: „Jednog zelenog dana jednog zelenog ljeta kada je bijela rada odlučila da cvjeta neko je nekom rekao: najljepši san sam stekao.

Podijelimo ga na dvoje sad pola sna je tvoje.” Žurila je kroz snježnu vijavicu. Pahulje su joj se topile na licu a na usnama je osjećala toplinu njegovih.

- U pravu je. Ima u meni nečeg mazohističnog. Toliko želim da me ljubi, da ga ljubim i da to traje vječno.

Okrenula se i pošla natrag. Nije bila ni svjesna da gotovo trči.

- Bacit ću mu se u zagrljaj i u oklopu njegovih ruku zaboraviti sve što boli.

Vrata ni tada nisu bila zaključana. Zadihana, sa širokim osmijehom uđe u sobu.

Više nije ležao. Sjedio je, a preko puta, prekriženih dugih, vitkih nogu sjedila je prelijepa mlada plavuša očiju tamnih kao noć.

- Oh! - napola je kriknula nepoznata dama, prekrila lice rukama i nestala u drugoj sobi.

Aki je izgledao sasvim zbunjen.

- Otkuda ti? Kako si ušla? Zar nije bilo zaključano?

- Ulazim poput duha. Ti si…ti si… Mrzim te, oh, moj Bože, kako te samo mrzim.

- Ali… - Bez „ali”. Ti sasvim dobro koristiš svoja „dva koraka”. Samo sumnjam da si u stanju s nekim podijeliti snove.

- Ne razumiješ.

- Razumijem i više nego što misliš - jedva razgovijetno je kazala osjećajući suze na obrazima.

Nisu prestale teći cijelim putem do kuće.

Nepodnošljivo je boljelo. *** Neko je lupao na vrata. Snažno, brzo, kao u panici.

- Teta Azra! - čula jeglas djevojčice Marine iz ulaza. - Otvorite, otvorite!

U dva koraka je došla do vrata i ovorila ih. U mračnom hodniku vidjela je blijedu, preplašenu djevojčicu sa trećeg kasprata.

- Šta je bilo, dušo?

- Mama! Loše joj je. Pomozite!

Uhvatila ju je za ramena što su se trzala.

- Smiri se. Gdje ti je mama? Šta joj je?

- U sobi. Dođite - doviknula je trčeći uz stepenice.

Uzela je tlakomjer i slušalice te pošla za njom.

Anita je ležala na kauču. U mesinganom svijećnjaku blizu njene glave gorjela je svijeća. U oči je padalo bljedilo. Očni kapci su joj podrhtavali, vilice stegnute u grču.

- Komšinice, ja sam, Azra. Šta vam je?

- Srce… Lupa… steglo me ovdje - dlanom je prekrila lijevu polovinu prsa ne otvarajući oči.

Zadigla joj je odjeću i poslušala otkucaje srca. Izuzev ubrzanog ritma sve je bilo uredu. Pritisak je bio blago povišen.

- Šta još osjećate?

- Strah.

- Marina, imate li negdje lijekova?

- Ne znam - odgovorila je djevojčica jednako drhteći.

- Sjeti se gdje ima lijekova.

- Ne znam.

- Dobro. Ja ću mami donijeti lijek.

- Nemojte ići. Bojim se.

- Ne boj se. Sve će biti dobro. Odmah ću se vratiti.

Anita je popila tabletu za smirenje, kašikicu šećera i pola čaše vode pa ponovo legla. Azra je sjela i zapalila cigaretu sama se posluživši iz otvorene kutije što je ležala na stolu.

- Ne bojte se, komšinice. Sve je uredu, samo smo svi na rubu nerava.

Začu se zaglušujući prasak.

- Joj, joooj - muklo jeknu Anita.

- Zašto čim je počelo niste sišle u podrum?

- Čekamo da se javi tata.

- Gdje je?

- U Novom Travniku na sastanku. Tamo se opet zakuhalo, a njega nema pa nema - kroz suze prozbori Anita.

Toga časa su se otvorila vrata.

- Tata! - viknula je Marina i potrčala mu u zagrljaj.

Trepćući, Miro uđe u sobu.

- Dobro veče. Šta je bilo? Anita, kako si?

- Ne brinite. Pretjerano se uzrujala, ništa drugo. Ja sad idem. Ako bude potrebno, možete me ponovo zvati.

Vratila se u sobu i sjela. A onda, iznenada, bez najave, bez određenog povoda naiđe.

Vjetar je jaukao, tenda cviljela, plamičak kandila drhturio, suze potekle. Sjedila je bez glasa dok su suze slijedile jedna drugu na kratkom putu od očiju do okovratnika što ih je pio. Boljelo je. Jako. I pomisli kako su se sve tuge ovoga svijeta, sav jad i gorčine okupile noćas i uvukle u njezinu dušu. Osjećala se kao umoran putnik koji više nema ni snage ni volje da se okrene iza sebe, da bar vidi ostatke svoga srca, svoga žiota, koji više nema snage da pokupi i ponese bar krhotine uspomena.

Sjedila je tako izvan vremena i prostora i jedino što je vidjela bile su neke veoma svijetle oči plave boje, djetinji nevine, tužne, jedino što je osjećala bile su tople, prerano ostarjele ruke oko ramena.

- Ja se istom noćas rastajem sa tobom, majko - prošaputala je napuklim glasom, glasom koji je drhtao kao i njeno srce.

Stavila je mahramu na glavu, sjela na pod okrenuta istoku i sklopila ruke na prsima.

- Dragi Bože, ja ne znam ni jednu molitvu. Nešto malo sam znala pa zaboravila.

Ali, i da ih pamtim, ne bih znala značenje onoga što bih Ti govorila. Zato Ti se obraćam mojim jezikom. Molim Ti se, veliki, jedini Bože, oprosti mi grijeh prema mojoj majci. Molim Te svim svojim srcem, dušom, svim svojim bićem.

Nadala sam se…

Vrata su se otvorila. Marina je ušla. Bila je usplahirena, radosna.

- Hvala vam, teta Azra. Mama je dobro.

Okrenula se i gledala je praznim pogledom. Suze nije otirala, nije ih ni bila svjesna.

- Šta je vama? Mogu li vam pomoći?

- Idi svojoj majci, mala. Ja tebi mogu pomoći. Savjetom: Ako te neko, jednom kad odrasteš i napustiš svoj dom, četiri dana nakon Nove godine u rano jutro zovne telefonom da ti čestita praznik… nemoj ga slušati, samo prekini vezu i isključi telefon. *** Sasvim iscrpljena, vukla se prema bolnici. Snijeg se topio, na trotoarima je bila tek pokoja mrlja prljavog, zaostalog snijega. Bljuzgavica, lokva do lokve.

Nije pazila kuda ide, nije osjećala da su joj noge mokre. Blatnjava cesta pred njom i beskrajno, ravnodušno nebo iznad nje. „Najviše bih voljela da idem, samo idem i da taj put nigdje nema kraja” - jednom joj je neko rekao. Nije se mogla sjetiti ko. Činilo se to jako daleko, a upravo isto je željela.

Mračni hodnik hirurgije, koja je sa četvrtog sprkata još početkom rata nakon prvog granatiranja premještena u prizemlje, izgledao je beskrajno dug. Hoće li imati snage doći do njegovog kraja, do sobe za intenzivnu njegu? Hoće li ga i sada, kao dva prethodna puta naći u bunilu, na linijcrti gdje se dotiču život i smrt? Hoće li konačno i zauvijek u crni ponor potonuti svi planovi zidani na temeljima od snova? Da samo na tren otvori oči, da ga upita želi li da mu rodi djevojčicu sa očima što grijeh i nevjerstvo nose, jer ljepših na cijelome svijetu nema? A šta ako je već…

- Kolegice.

Dežurni hirurg je stajao pred njom. Osjetila je kako se slabost u nogama pojačava. Nije se usudila pomjeriti usne.

- Uspjeli smo ga prevesti preko brda. Za sada.

- Kako to mislite - za sada? Ako… ako može krenuti na loše, nemojte mi reći.

Ne bih mogla podnijeti. Previše toga sam prebacila preko glave. Imala sam snage. Više je nemam.

- Draga moja, već sam kazao. Što se tiče fizičkog zdravlja, on je sada izvan opasnosti. Samo, u dubokoj je depresiji.

- Zbog čega?

- Niko to ne zna.

Polako je otvorila vrata i ušla. Čula je ječanje, duboko, bolno, ali to nije bio Akijev jauk. On je ležao na boku okrenut prozoru. Vidjela mu je samo potiljak i bocu infuzije obješenu na stalku iznad glave.

Obišla je oko kreveta i stala pred njega.

- Azra - izgovorio je tiho, odsutno.

- Aki - nagnula se i blago mu poljubila obraz.

Prošla ju je neka ružna jeza. Njegove oči nisu bile ni nalik onima koje je dobrao znala, koje je voljela i mrzila i bojala ih se, a čiji ju je pogled ipak grijao. Sad u njima nije bilo ni radosti ni tuge, ni grijeha ni nevjerstva. Ništa nije bilo.

- Kako si?

Slegnuo je ramenima ne pomjerivši ni jedan mišić na licu. Izgledao je jako, jako umoran.

- Daj, trzni se malo. Ne volim te takvog, ne volim te nikakvog, da znaš govorila je trudeći se da riječima spriječi navalu suza.

Šutio je.

- Nisi valjda toliko žalostan što si nakratko izbačen iz stroja? Doktori kažu da posljedice neće ostati ukoliko se izvučeš. A da ćeš se izvući, u to ni časa nisam sumnjala. Da si kakav dobričak, ko zna, možda bih se i uplašila. Takvog vraga ni Bog ne želi. Napravio bi mu zbrku ili pokušao uzeti primat.

- Nije mi do šale.

Sav napor, silna želja da ga bar malčice razvedri su splasnuli. Ostalo je samo ono što je istinski osjećala - briga, ljubav i želja da poljupcima obaspe izmučeno lice, beskrvne usne, prazne oči.

- Briga me za onu plavušu, za sve plavuše, crnke, brinete, on je moj - mislila je.

- Boli li te?

Klimnuo je.

Izgledao je sasvim slabo. Modri kolutovi spustili mu se do nosa.

- Zašto ti ne daju nešto protiv bolova?

- Ne bi pomoglo.

- Može li ti išta pomoći?

- Možda. Vrijeme.

- Vidi li se tvoja rana? Mislim, vide li je khirurzi?

- Niko je ne može vidjeti. Ne postoji rentgen ili neki drugi aparat da snimi dušu.

- Ne želim te umarati. Ništa te neću pitati.

- Kazat ću ti. Jedino tebi. Molim te, poštuj to i šuti.

Vidjela je da mu je naporno govoriti. I pored brige tračak radosti bljesnuo je u srcu.

- „Jedino tebi” - tako je rekao.

- Poginuo mi je najbolji prijatelj.

- Zijo?

- Đorđe.

Kao da ju je grom ošinuo.

- Koji Đorđe, Aki? - Vojvoda Đorđe.

- Ti si ga ubio?

Gorak osmijeh izobličio je izmučeno, milo lice, iznad gornje usne zasvjetlucale su kapi znoja.

- U neku ruku moglo bi se reći da jesam. Šutke su se gledali oči u oči.

- Azra, idi sad. Želim biti sam.

Oborila je pogled i mahnula mu rukom.

*** - Ćao, sele.

- Ćao, ćao. Kako si, kako ste svi troje?

- Bolje. Mirko je izašao iz bolnice. Noga mu je definitivno spašena. I Lara se oporavila. Zašto se ne javljaš?

- Zvala sam više puta, nisam mogla dobiti vezu.

- Šta je s tobom? Nekako si drukčija?

- Samo ti se čini. Ustvari, pritislo me nešto. Proći će.

- Više te volim otkačenu. Ne daj se, mala.

- Ne brini. Bit ću dobro. Pozdravi Mirka, malecku poljubi sto puta.

- Nećeš valjda prekinuti?

- Moram. Izvukla si me iz kade - slagala je, jer nije imala snage govoriti, a da ne jaukne, ne vrisne. *** Prvo joj je palo u oči da infuzija više nije uključena, da je i stalak uklonjen. Prije tri dana izašao je iz intenzivne njege. Oporavak je bio vidan, snaga se vraćala u tijelo. Sjedio je na krevetu i šutke je gledao. Oči su mu i dalje bile prazne. Više ni jednom nije spomenula ono što joj je povjerio, ono što je svojeglavog, samouvjerenog, drskog mangupa kompletno preobrazilo. Pred njom je sjedio tužan, smjeran, poražen mlad čovjek.

Iz vrećice je izvadila kesu naranči i spustila ih na ormarić.

- Što ti je to trebalo? Cijela plaćta ti je legla na nekoliko prokletih voćki.

Nasmijala se.

- Jaka mi platća. I onako ne znam šta bih od nje. „Bosance” nigdje ne primaju. Čovo koji je prodavao voće bio dobra srca.

- Želim, tačnije, moram ti nešto reći. Povjerljivo i vrlo ozbiljno. Dokle dogurasmo da mi ti postade najpovjerljivija osoba.

Srce joj je brže zakucalo, ali ništa nije rekla. Čekala je da nastavi.

- Sjećaš li se mlade žene koju si zatekla kod mene?

Javila se omaglica, kapci su joj zatreperili.

- Sad će mi reći da se ženi - pomisli i učini joj se kako se kosmos ruši.

- Bojao sam se da ti kažem. Bila je to samo moja tajna. Nažalost, s obzirom da ću ovdje morati ostati još neko vrijeme, mislim kako bi trebalo da joj se nađe neko u slučaju nužde. Hoćeš li mi to učiniti?

- Aki, ništa ne razumijem - s naporom je nastojala zadržati mirnoću.

- Ono je bila Milena, Đorđeva Milena. Pričali smo jednom kakvoj je opasnosti bila izložena, i ona i djeca. Jedne noći, u gluho doba, otišao sam po njih i doveo ih u svoj stan. Tebi sam rekao da su otputovali. Svi u gradu to misle. Kod mene su na sigurnom. Niko, ama baš niko ne zna za njih. Rijetko mi ko svrati, a ako se to desi, oni se povuku u sobu. Ta slatka dječica su se već naučila da ne smiju ni glasno pričati.

- Koliko su stari?

- Stojanu je šest, a Stojani četiri godine. Hoćeš li se brinuti o njima dok sam ovdje?

- Hoću - spremno je odgovorila. - Zar si mogao sumnjati u to? Šta su uopštće kriva sva sirota, nevina djeca?

- Otiđi kad padne mrak. Bit će manje upadljivo. Dat ću ti ključ, jer se Milena ne javlja ni na zvono ni na telefon. Ona još ne zna šta mi se desilo. Ni meni niti…

Glas mu je prepukao.

- Ni Đorđu.

Rukom je prešao preko očiju i oborio glavu.

Popravila mu je jastuke misleći kako je prvi put nakon petnaest dana spomenuo poginulog prijatelja. Sve joj se pomutilo u glavi - saznanje da su Milena i djeca u njegovom stanu, ko zna otkada, njegova spremnost da ih primi u času kad ga je izdao najbolji prijatelj, u času kad ih je čitav grad odbacio i tražio osvetu, ubistvo Đorđa koje je sam izvršio.

- Bog me ubio ako mi je išta jasno - pomislila je, a glasno kazala: - Lezi, Aki. Još uvijek se trebaš odmarati.

- Šta misliš o tome? - upitao je pošto je poslušno legao i pokrio se do brade.

- O čemu?

- O tome kako sam kao prekaljen borac pod krov primio porodicu isto tako prekaljenog borca, ali onoga sa druge strane, porodicu četničkog vojvode.

- Mislim da je to ljudski gest. Također mislim kako bi ti mnogi zamjerili, da bi bilo i onih koji bi te sumnjičili. Ali, zar je to važno? Nema ništa ljepše nego učiniti dobro djelo uprkos riziku i mogućim optužbama. Da zanemarimo tu mladu, vjerovatno lojalnu ženu, ti si zaštitio, ako ni od čega drugog, od vrijeđanja i ponižavanja dvoje čiste djece.

Noktima je grebao po starom, otrcanom čaršafu.

- Kako ću stati pred nju? Kako ću joj pogledati u oči? Šta ću joj reći?

- Nemam pojma kako se to dogodilo. U jedno sam sigurna. Što god da si učinio, učinio si ispravno. Dovoljno te poznajem da to mogu reći. Zamolit ću te nešto.

Ne razmišljaj o tome. Bar ti nisi ništa radio, ništa mislio, ničega se bojao unaprijed. Probleme, ako si ih imao, rješavao si istom kad bi se suočio s njima.

Općenito, ne razmišljaj ni o čemu ružnom. Sanjaj. To nikad nisi znao. Ili nisi htio. A siromah je ko ne umije sanjati. Sad imaš priliku i dovoljno vremena da to naučiš.

- Nemaš pojma koliko mi je…

- Znam dovoljno. Zar mi tvoje oči, tvoja mimika, glas, ne govore dovoljno kakve su bure i potopi u tebi? Ipak, imaš dovoljno snage, hrabrosti i razuma da isplivaš. Povjeruj mi makar ovaj put. Usput ću ti reći kako mi je tvoj hećim kazao da su tvoja pluća sad u najboljem redu. Nikakvih posljedica od tog prostrjela neće biti, zapravo, najveća opasnost ti je prijetila od velikog gubitka krvi. Na sreću, ni upala se nije razvila. Ipak si imao sreće.

Nagnula se nad krevet i poljubila blijede, ispucale usne.

- Sad idem. Za početak sanjaj plaže u Tunisu.

- Ako već moram, radije ću sanjati o Lisabonu - odgovorio je i nešto kao nagovještaj osmijeha preletjelo je licem koje se vrlo brzo od dječačkog preobrazilo u lice zrela čovjeka. Taj slabašni tračak smiješka doživjela je kao najljepši dar koji je u životu dobila.

- Pozdravljam te.

- Ćao, ćao.

Već je uhvatila za šteku kad ču njegov glas nalik na šapat: - Azra.

Vratila se do kreveta.

- Kaži.

- Ponosim se tobom. *** Pošla je kad je mrak sasvim ovladao. Ulice su bile gotovo puste. Na stubištu do trećeg ksprata nije srela ni žive duše. Stavila je ključ u bravu. Bešumno je kliznuo. Okrenula ga je dva puta i otvorila vrata. U dnevnoj sobi je bio polumrak. Rolete spuštene, teške, duge zavjese navučene. Samo je iz kuta svijetlila stolna lampa.

Sve troje su sjedili za stolom. Djeca su bila veoma nalik jedno na drugo plavokosi, tamnooki, uredni, slatki.

Milena je na krišku hljeba mazala džem.

Na njen ulazak svi su se trznuli, gotovo uplašili. Naročito Milena. Bilo je očito da se trudi sačuvati mirnoću, ali i pored napora nije joj uspijevalo. Nijemo je zurila u Azru poluotvorenih usta i izbečenih očiju.

- Dobro veče. Mi smo se već srele. Ja sam Azra, Akijeva prijateljica.

- Znam. Alija mi je rekao.

- On je u bolnici. Ranjen je.

- Rekao vam je za nas?

- Da. Jedino meni. Mislio je kako vam je možda nešto potrebno. Mogu li sjesti?

- Ako baš želite - hladno je odgovorila lijepa, mlada žena. Nastavila je mazati džem i oborena pogleda nastavila: - Hvala vam na ponudi. Nije nam potrebna ničija pomoć. Sasvim dobro se snalazim.

Stojan i Stojana nisu skidali pogled s Azre. Ozbiljni, nepovjerljivi.

- Imate lijepu djecu. Rado bih se s njima igrala.

- Oni se ne vole družiti s nepoznatim osobama.

- Upoznat ćemo se. Znam pričati lijepe priče, a imam i slobodnog vremena.

- Hvala. Iskreno hvala. I moja glava je prepuna priča. Želite li se igrati sa ovom tetom? - obratila se djeci.

Odmahnuli su glavicama.

- Ovdje očito nisam dobrodošla. Sad idem. Želite li da ponovo dođem?

- Nema potrebe.

- Ipak, ako vam nešto zatreba, ako se neko, ne daj Bože razboli, možete me nazvati. Znam da je uzalud ako ja zovem, Aki mi je rekao da se ne javljate na telefon. Hoćete li zapisati moj broj?

- Hvala. Zbilja mi ništa nije potrebno.

Azra se osjetila pozlijeđenom, poniženom, najradije bi tu uobraženu gusku poslala u vražiju mater, ali se suzdržala. Ustala je i krenula prema vratima.

- Je li Alija ozbiljno povrijeđen?

- Oporavlja se. Već je gotovo dobro - odgovorila je. Ovaj put i njen glas je bio hladan, otresit.

- Do viđenja djeco, i vama, gospođo.

- Zbogom. Zaključajte za sobom.

Silazila je niz stubište i jedino što je osjećala bio je bijes. ***

Više se nije sjećala kad je na poslu posljednji put obukla bijeli mantil. U kaputu, čizmama, kapi i rukavicama provela je zimu za radnim stolom. Nježne, lijepe ljubičice koje je njegovala više od tri godine preko noći su svehnule. Izbacila je saksije iz ordinacije da je ne podsjećaju.

Pacijentima nije mogla kazati da se svuku radi pregleda, jer bi se i zdravi na takvoj hladnoći razboljeli. One kojima je pregled bio nužan slala je specijalistima u bolnicu, jer su gore, makar im prozori bili izrešetani i zidovi oštećeni, imali i struju i grijanje. Dom zdravlja nije imao ni jedno ni drugo. „Komandu pozadine” nakon sat-dva ne bi ni osjećala kao dio tijela, stopala također. Bar kod kuće se mogla grijati jer joj je njen dobri pekar Hasan poklonio malu peć i tri metra drva. Bila je tako među rijetkim sretnicima.

Toga dana bilo je neuobičajeno malo posla. Koje li ironije. Ljudi nikad nisu bili iscrpljeniji, slabiji duhom i tijelom, a nikad se manje nisu obraćali ljekaru. I oni koji bi došli, od toga nisu imali nikakvu korist. Imali su dijagnozu, ali ne i lijek.

Sve apoteke, dvije gradske i one pri humanitarnim organizacijama, poluprazne.

Najveća je jagma za sedativima. Da su ih šleperima dovozili, vjerovatno ih ni tada ne bi bilo dovoljno. Sjetila se prepune čekaonice u doba mira kad je dolazilo više zdravih nego bolesnih. Tražili su, plaćali, molili za bolovanje ili simulirali bolest. Gdje su sad ti ljudi što su sve voljeli više od posla?

Otvorila su se vrata. Smjerna kao i uvijek, pokrivena mahramom, u šarenoj jakni drečavih boja i neukusna dezena, šarenoj suknji i kratkim bijelim čizmama sa debelihm potpeticama pojavila se Hatidža. Već joj je postala bliska, i na neki način draga.

- Kako si?

- Dobro, Hatidža. Dugo te nije bilo.

- Preveć sam ti dodijavala. A nisam ja tebe zaboravila. Nisam tako mi Boga.

Nikad i neću. Evo ti.

Na stol je spustila dva para priglavaka. Po mnogobrojnim čvorovima moglo se vidjeti da su ispleteni od ostataka vune raznih boja. Ispuni je ganuće, radost.

- Hvala ti. Nemaš pojma koliko si me obradovala. Draži mi je ovaj tvoj dar od nečijeg skupocjenog. Daruješ mi najviše što možeš, jer ni te ostatke vune nisi imala, morala si ih tražiti od nekoga - mislila je, a kazala samo: - Hvala. Nisi trebala.

- Nije to ništa. Ko velim, studeno ti ovdi pa da bar noge malo utopliš.

- Je li napolju hladno?

- Jašta je. I Bog nam je leđa okreno. Vazda je u ovo doba bilo toplije, već bi se naveliko trebale kopati bašče, a vidi, ovdi još snijega. Opet je bolje napolju nego unutra. Kroz one razapete najlone ulaze i kiša i snijeg, a ništa da se bar malo ugriješ, samo dva put na dan šolja mlakog čaja. Ali, eto, i tom dođe kraj. Sjutra ujutro idemo dalje.

Trznula se.

- Zar već? Kuda?

- Sin mi se javio iz Hrvatske. Pušćali ga iz logora. Primila ga neka fina čeljad pa i nas zove.

- Znači, živ je.

- Jest, šućur Bogu. Nego, znaš što sam ja došla? Bila sam na Jasminovom mezaru. Snijeg i vlaga polahko brišu slova na drvenom nišanu. Svake hefte sam ih podebljavala ovom pisaljkom. Kad odem, hoćeš li ti pođahkad tamo otići i to uraditi umjesto mene?

Da mi se dijete ne zagubi.

Zatreptala je od suza što su navirale.

- Hoću, ne brini. Radujem se što ti je bar drugi sin preživio.

- Znam. Došla bih i nako da te još jednom vidim i da se oprostimo.

Azra je ustala i pošla prema sirotoj, prostodušnoj ženi iz nekog od kozarskih sela. Kao blizak rod se zagrliše i kao da su obje osjećale isto, bojale se istog - da neće briznuti u plač.

Brzo su se razdvojile.

- Allah emanet, Azra. Neka te dragi Allah sačuva svog zla.

- I tebe, moja Hatidža.

Hatidža je oborila pogled. Okrenula se prema vratima. Onda iza leđa pruži ruku.

- Evo, uzmi.

Azri u ruci ostade debeli plavi flomaster. *** Zatekla ga je kako hoda po sobi.

- Aki, pa ti si ozdravio?

- Šta si mislila? Da ću se do kraja rata izležavati ovdje, da moji drugovi u rovovima tuguju za mnom.

- Rano je da o tome razmišljaš.

Praznina je još uvijek bila u njegovim očima. Hoće li ikad biti one stare, sa nevjerstvom i grijehom što iz njih teku?

- Ne možeš se požaliti. Toplo ti je, izležavaš se, čitaš.

- Jesi li bila kod Milene?

- Jesam. A voljela bih da nisam.

- Zašto? Kako to možeš reći? Sama si rekla da im želiš pomoći.

- Tako sam osjećala, s tom namjerom sam i otišla.

- Gdje je onda problem?

- Ona je hladna, uobražena, bezobrazna tuka. Jasno mi je stavila na znanje kako joj moja pomoć ne treba, kako ne želi da ponovo dođem.

- Baš tako?

- Da. Odmahnuo je rukom ne gledajući je.

- Zaboravi. Nemoj više ići. Oprosti što sam te doveo u neulagodnu situaciju.

- Uredu je. Važno mi je jedino da ti budeš dobro. Mislim, kompletno, fizički i psihički, da budeš onaj stari Aki, mangup, nestaško, vrag koji mi je zagorčavao život. To si pravi ti.

- Nikad neću moći vratiti ono što je netragom nestalo.

Pomilovao joj je kosu.

- Na kraju hodnika ima klupa. Da sjednemo malo?

- Možeš li?

- Često tamo sjedim sam.

U uglu gdje je bila klupa vladao je polumrak.

- Hoće li ti smetati ako zapalim?

- Ne. Samo bih se radovao da prestaneš pušiti.

- E baš neću.

- Maločas sam ti rekao da je stari Aki nestao. Postoje dva razloga. Prvi je Đorđeva smrt. Ispričat ću ti kako se to dogodilo. Oni gore, mi dolje u rovovima.

Između nas šuma, pa jedan proplanak, pa opet šuma. Zona sumraka ili ničija zemlja, kako smo je zvali. Taj dan je bio neuobičajeno miran. Sjedili smo oko vatrice i šalili se. Pušači su slavili, općštinska delegacija nam dolazila u obilazak pa nam donijeli hrane i cigareta. Ne znam šta mi je došlo, nikada to sebi neću moći objasniti, odjednom sam ustao, objesio pušku o rame i pošao prema šumi.

- Kuda ćeš? - pitao me Zijo.

- Da vidim kako izgleda „zona sumraka.”

Istog časa skočio je Mujica, sjajan borac, mada gotovo dijete.

- Idem s tobom - rekao je i mi krenusmo. Zviždućući smo prošli dio šume do proplanka. Tamo čist, dosta dubok netaknut snijeg. Odbacio sam pušku i zakoračio.

- Gledaj, Mujica, uslikat ću se u snijegu za uspomenu četaljima.

U tom času Mujica se bez glasa srušio kao posječeno stablo. Krv u crveno obojila djevičansku bjelinu. Mnogo krvi. Pogledom sam pošao u pravcu odakle je metak mogao doći. Onda sam ih vidio. Onaj što je pucao još je držao podignutu pušku. Bio sam na meti onom drugom. Šubara mu pala na čelo, a lice obraslo u bradu tako da se fizionomija nije mogla razaznati. Znao sam da je kraj, da nemam nikakve šanse. Puška mi je bila nekoliko koraka dalje. Prije nego je podigao pušku obarač pogledi su nam se ukrstili i ukopali nas kao dva kamena kipa.

- Pucaj, vojvodo! - vikao je njegov drug. Đorđe me samo gledao. Brada mu se trzala. Onda sam iznenada osjetio žestok bol u prsima. Padao sam gledajući u cijev uperenu u mene. Bila je u rukama onoga drugog.

- Sredismo i ovog, vojvodo.

Padajući, vidio sam još nešto. Đorđe se okrenuo i u druga sasuo rafal. A onda se pojavila magla, pa mrak i ja sam potonuo u taj mrak.

Ustao je, zakašljao se i počeo šetati gore-dolje. Bljedilo mu probilo lice, kapljice znoja orosile čelo.

- Ali, rekao si mi da je on poginuo.

- Ispričao sam ti ono što sam ja vidio. Ostalo su mi ispričali sauborci. Bolje reći, njihova priča mi je pomogla da rekonstruišeram dalji slijed zbivanja. Đorđe mi je prišao. Bio sam bez svijesti. Znao je da, ako me takvog ostavi, neću preživjeti.

Sasvim sigurno bih iskrvario. Zato me uzeo na leđa, donio do ruba šume i spustio. Niko od naših ništa nije primijetio. Pretpostavljam kako je bio svjestan da sa svakom minutom moje šanse da preživim bivaju manje. Obilno sam krvario. Opalio je u zrak da mojima skrene pažnju, a onda potrčao prema šumi.

Prekasno. Moji su ga vidjeli… I pucali. Pogodili su ga u potiljak… Tek kad su otišli tamo i našli me, bilo im je jasno… Eto, Azra, tako je to bilo. Đorđe je ipak više bio moj Đorđe nego njihov vojvoda. Ne, Andrić nije imao pravo…

Nego, uvijek si tražila utočište na mojim prsima. Dopusti da jednom ja na tvoja prsa spustim glavu ne bih li našao zaklon.

Dok je ubrzano i površno disao toplina joj je prožimala grudi, cijelo tijelo. Toga trena je poželjela umrijeti.

- Tako je rana zbog njegove smrti teža od moga prostrijela pluća. Ne smrt kao smrt, svi koji se borimo sa ove ili one strane imamo podjednake šanse na život ili smrt. Boli to što je poginuo spašavajući pojedinca izdvojenog iz redova kolektivnog neprijatelja. Je li prevladala prijateljska ljubav ili osjećaj krivnje, želja da se iskupi za laži kojima me hranio? Šta su ti veliki srpski ideolozi učinili svome narodu? Nisu mogli ništa gore, ništa strašnije smisliti. Izolirali su ga od svijeta, povukli u kolektivno ludilo.

- Vrijeme odrađuje svoj posao. Ono će izvidati tvoje rane ma kako duboke one bile. Čovjek je jači i sposobniji da podnese i preživi više od bilo koje životinjske vrste.

Sklopio je oči. Duge trepavice su drhturile. Gotovo blažen mir spustio mu se na lice. Šutjeli su, a velika kazaljka na satu neumorno je vrtjela krug za krugom.

- Rekao si da su dva razloga zbog kojih je stari Aki nestao. Koji je drugi?

- Da joj kažem kako je pobijedila, kako je uspjela osvojiti moje srce? - pitao se.

- Taj drugi razlog reći ću ti u nekoj ljepšoj prilici.

Otvorio je oči, mao zabacio glavu i pogledao je. Bila je svjesna promjene što se u tako kratkom vremenu zbila u njegovim očima. Praznina je nestala, ostala tolina i blagost. Šutjela je svjesna da bi bilo koja riječ narušila uzvišenost trenutka. *** Sjedila je u polutami sobe. Bila je sigurna, ali se nije usuđivala ni misliti kako ljubav više nije jednostrana.

Telefon je zazvonio.

- Azra, Mehmed je.

- Raduje me što te čujem.

- Jesi li još tužna, jesi li još prazna?

- Nisam. Ma u kakvom mraku se našao, čovjek na kraju ipak pronađe neko svijetlo.

- Želiš li da prošetamo?

- Hvala. Neke druge večeri sa radošću ću prihvatiti. Sad sam spriječena. Ne ljutiš se?

- Nimalo. Drago mi je da si dobro. Kad budeš željela javi se.

- Hoću, Mehmede, prijatelju moj. Kako mi to lijepo zvuči. *** - Sunce li ti tvoje! - viknuo je prodorno, snažno, stojeći u vratima.

Rumen mu oblila obraze, uši, vrat. Bijes je kuljao iz očiju koje su imale više životinjski nego ljudski izraz.

Sleđena, šokirana, na granici jave i snoviđenja, ostala je sjediti u istom položaju.

U ruci je držala otvorenu knjigu.

- Šutiš, prokleta bila! Sve vrijeme si se samo igrala, moram priznati da si rolu odigrala sjajno, ali sad su maske pale, a svjetla se upalila.

-…

- Šutiš i dalje. Otvori ta prokleta usta koja su onako slatko, onako uvjerljivo šaputala laži. Hajde, zini već jednom.

- Mora da je poludio i pobjegao iz bolnice. Moj Aki, ništa ti se strašnije nije moglo desiti. Ni sama smrt nije tako strašna - prolazilo joj je kroz svijest.

Ušao je, bolje reći uletio u sobu i tako snažno zalupio vratima da se čudila kako nisu izletjela iz ležišta.

Strah, neopisiv, praiskonski strah. Ide prema njoj, ne žuri, korak mu spor, polagan, tih kao u mačke. Mačije oči, mačiji korak.

Leđima je uzmicala nazad, zalijepila se na naslon fotelje. U polutami su mu plamtjele oči divljim, pomahnitalim, nekontrolisranim plamenom.

- Dakle, da te čujem?

- Alija… Ja… ja ne znam šta želiš od mene.

- Znaš, i te kako dobro znaš. Igra je završena.

- Ne znam. Kunem ti se rahmetli majkom da ne znam o čemu govoriš.

- Je li ti i ona značila toliko da se njome mrtvom možeš lažno zakleti ili si sve i učinila iz osvete za njenu smrt?

- O čemu ti to, Alija?

- O Mileni, mala. O Mileni i njenoj sirotoj djeci. Kome si ih provalila? Ko im je i šta učinio?

Snoviđenja tu, dakle, nije bilo. Stvarnost, surova, hladna, nezamislivo strašna.

- Jesi li ti uopćšte normalan? - pitala je odjednom čvrstim glasom.

Straha je nestalo, ostalao bol, neoprostiva, žestoka.

- Boli me dupe i za Milenu i za tebe. Ni o čemu pojma nemam. A sad se nosi iz ove kuće. Ne želim te nikad više vidjeti. Proklet bio onaj dan kada si ušao u moj život.

- Ovo nije kraj. Saznat ću, kunem ti se, a onda ti je bolje da te sam đavo odnese.

Zar ti, ti kojoj sam najzad povjerovao, kojoj sam bio spreman dati…

Nestao je naglo kao što se i pojavio. Ostavio je prazninu, ali ne i nemir, strah, tugu. Samo pustoš.

Nema više ljubavi, babo. Zauvijek je umrla u mome srcu. Umrla je i mala djevojčica što sam je u srcu nosila. Allah rahmetejle, Aki, koga sam ja stvorila, Allah rahmetejle, bezimena djevojčice. Sad sa bolnom sigurnošću mogu reći da osim golog života ama baš ništa nemam. Izgubila sam tebe, majku, nanu, amidžu, strinu, Džemala, Miću, Senku i još mnoge prijatelje, izgubila Akija i nezačetu, a gotovo živu djevojčicu. Ostali su Zuhra, Mirko i Larisa, ali oni imaju svoj život. *** Pustoš oko nje, pustoš u njoj, a nikoga kome bi to mogla kazati ili pokazati.

Jednom se zarekla da će njen štit bili smijeh ili bar osmijeh. Niko nikada ne smije naslutiti ponore što se otvaraju u njoj, što iz dana u dan bivaju dublji. Ipak, ima neko, neko koga je srela samo tri puta, a osjeća ga neizrecivo bliskim.

Okrenu broj.

- Mehmed-efendija.

- Azra, kriješ li se to od mene?

- Nazvala sam te da ti kažem kako više nemam kud. Svi putevi preda mnom su zatvoreni.

- Zašto baš meni?

- Ne znam. Ljude kojima sam draga mogla bih rastužiti. Onim ravnodušnim, jasno, jer bi im bilo svejedno. Onima kojim nisam draga, da se ne bi radovali.

- Ja, dakle, ne spadam ni u jednu od tih kategorija?

- Ne, ti si poseban, jedinstven.

- Smetam li?

- Ne, nimalo. Upravo sam iftario i klanjao akšam. Da prošetamo prije nego pođem na teraviju?

- Ne znam.

- Večer je tiha, blaga, pada sitan snijeg. Prijat će ti.

- Dobro.

Kad je izašla, čekao ju je.

- Kako si, moj prijatelju?

- Dobro, hvala Allahu. Nikad se ne osjećam tako dobro kao za vrijeme ramazana. Koliko je draži u tome, zna samo onaj ko ga dočekuje s radošću i posti srcem.

- Znam. I ja sam nekad postila. Upoznala sam ljepote samoodricanja, brojanja minuta do paljenja kandilja, miris jela što ih je rahmetli majka spremala za iftar.

Bilo je to lijepo vrijeme moga kasnog djetinjstva i rane mladosti. Vratit ću se tom putu, nadam se, ali tek kada se umore oni koji su do jučer psovali Boga, koji i sada lažu, nose podlost i zlobu u srcu, a odjednom su pošli putem vjere, u džamijama zauzeli mjesta onima koji su čitav život tamo odlazili. Muka mi je od toga, efendija. Ovdje živim kratko, ali dovoljno da upoznam dosta ljudi koji su se busali crvenom knjižicom i ponosili ateizmom. Kako su preko noći postali toliki vjernici? Nije li važnije ono što nosimo u sebi - čistota, dobrota, plemenitost, sabur, od formalnog obavljanja vjerskih obreda? Jedno ujedinjeno s drugim to je savršenstvo, ali, na nesreću, veoma rijetko se nailazi na takav sklad.

- Eh, Azra, ja izašao da ti pokušam vratiti dobro raspoloženje, a ti meni držiš predavanje. Večeras ne želim polemisatizirati. Želim znati zašto se tako osjećaš.

Je li te opet, ne daj Bože, snašlo kakvo zlo, ili je došlo samo od sebe, bez najave, kao što naiđe oluja?

- Sve mi se pomiješalo. I stvarni razlozi i nešto neobjašnjivo. Presićena sam.

Prepuna kao prepuna čaša. Presićena rata, životarenja na rubu egzistencije, bola zbog gubitka svojih dragih, presićena i samog života.

- Znači, ništa određeno, ništa novo, ono što nas sve tare.

- Jesi li nekad volio nekog, efendija?

- Za tebe nisam efendija. To ću biti onda kad staneš u moj džemat. Do tada sam samo tvoj prijatelj, iskreni prijatelj Mehmed. Je li to uredu?

- Jeste. Znači li to da ćeš mi prestati biti prijatelj ako ipak stanem u tvoj džemat?

Nasmijao se. Kao i glas, i smijeh mu je bio blag.

- Odgovor i sama znaš. A što se tiče tvog pitanja, veoma dobro znam šta znači voljeti. Ja jesam volio, ja volim. Između svega ostalog lijepog što islam odobrava je ljubav između muškarca i žene.

- Kako bi se osjećao kad bi ti onaj koga si svim svojim bićem više od vlastitog života volio, za koga si vjerovao da i on tebe voli, u jednom času u lice sasuo gomilu psovki, uvreda, riječi koje ponižavaju, vrijeđaju, bole?

- Nisi dovoljno jasna. Onaj kojeg si volio ili onaj koga i pored svega voliš? To su različite stvari.

- Ni sama više ne znam. Zapravo ne znam ni da li su onaj za koga sam bila sigurna da ga volim i taj isti onakav kakav jeste, uopštće ista osoba. Nisam li voljela iluziju koju sam sama stvorila i kojoj sam dala toliku vlast nad sobom?

Koračali su dalje gotovo pustom ulicom, a sitne pahulje lepršale su zrakom. Nije bilo hladno, samo ugodno svježe.

- Upoznala sam tog čovjeka, zaljubila se već na prvi pogled, poslije ga zavoljela, gradila i nadgrađivala u sebi, podigla do trona. Ponekad mu se nametala, gutala bol ako bi me odgurnuo. Da sam mogla, kao ćilim bih se prostrla pod njegove noge. Onda se desilo čudo. Njegove oči, boja glasa, način ophođenja, sve je govorilo da i on mene voli.

Iznenada čarolija nestaje, pojavljuje se običan prostak koji psuje, viče, optužuje, prijeti, a sve za nešto sa čim nemam nikakve veze.

- Želiš li mi to pojasniti?

- Ne. - Zbog njega?

- Zbog sebe. Vjerovao mi je i nema toga na ovome svijetu kome bih odala ono što mi je povjerio čak i ako je sušta suprotnost od onoga koga sam u svojoj mašti stvorila i ljubila više od života.

- Nemaš povjerenja u mene?

- Nije to u pitanju. Vjerujem ti više nego bilo kome. Ali, naprosto sam takva.

- Azra, sad moram poći na teraviju. Priznajem da si mi veoma draga i da me veseli svaki susret stobom. Više nego to i samom sebi priznajem.

- Hvala, efendija. I ja osjećam isto.

- Želim da ti noćas bude bolje.

- Ne brini, već mi je bolje. Ustvari, dobro mi je. Glupo je graditi život na iluzijama. U tome je sva filozofija. Kad se to shvati i prihvati već ti bude dobro.

- Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.

- I ja. Hvala ti.

Mehmed-efendija joj je okrenuo leđa i ubrzao korak.

- Mehmede…

- Molim - okrenuo se i zastao.

- Ja tebi zavidim.

- Zbog čega?

- Zbog istinske vjere, zbog ramazana, zbog teravije.

- Na mome putu za tebe uvijek ima mjesta.

- Kako da to shvatim? - upita šeretski.

- Kako god želiš - odgovori i oboje pođoše svojim putem.

- Azra…

- Da. - Nemoj prerano donositi zaključke niti odluke. Sačekaj da se glava ohladi, da prevlada razum - kroz vjetar, mrak i snijeg lepršale su riječi Mehmed-efendije. ***

Jednom ću se vratiti na put vjere, babo. Vjerovat ću u Onaj svijet, u vječni život.

Kad dođem, naći ću se s tobom i majkom. Samo, tada ću biti više njena. Nećeš se ljutiti, zar ne? Ti sve znaš, sve razumiješ, osjećaš što i ja, misliš mojim mislima, dišeš mojim plućima. Noćas sam sanjala kako mi govoriš da me čekaš.

Nisam bila svjesna da si mrtav i rekla sam ti da dolazim što prije. Kako je slatko bilo. A tako je malo slatkog u ovom dugom, beskonačno dugom vremenu što traje, a kraja mu nema. *** Vraćao se s kontrolnog pregleda. Stanje mu je bilo zadovoljavajuće, gotovo dobro. Iako se u ovo doba godine gotovo redovnito osjećao miris proljeća, sitan snijeg je prekrio okoliš. Pa ipak, bilo je lijepo, bilo je tiho. Ratni bilten na području opštćine je glasio „relativno mirno”.

- Da mi je sa nekim sjesti, popiti kafu, popričati, bilo bi mnogo ljepše nego koračati sam kroz mrtvo martovsko podne. Azra, prokleta bila, šta si mi uradila i to u trenutku kada sam bio gotovo povjerovao da su zarasle stare rane, da si i ožiljke izbrisala svojom ljubavlju.

Uostalom, neka sve ide k vragu. Kamo sreće da je nikad nisam sreo, upoznao.

Jer, bez obzira na udarac koji mi je zadala, prokleto želim da je vidim.

Svratio je u usputni kafić i poručio kafu. Izuzev mladog para u kutu bio je jedini gost.

- Đe si, stari? - obratio mu se visok, mršav momak bolešljiva izgleda.

- Čuo sam da si bio ozbiljno ranjen. Na sreću, izgleda da si se oporavio.

- Jesam, Sejo. Kako si ti?

- Tavorim sa bubrezima. Jesi li podigao ono pismo?

- Kakvo pismo?

- Ono što je stiglo kod nas u Crveni križ?

- Nisam. Niko mi nije javio.

- Tek jučer je stiglo.

- Svratit ću.

- Ko bi meni pisao putem Crvenog križa? - pitao se žurno grabeći gotovo pustom ulicom.

Preuzeo je poruku ispisanu na standardnom obrascu. Rukopis je bio lijep, pravilan, nepoznat. Pogledao je potpis. Milena. Cijelo tijelo mu je prožela jeza.

Probio se između ljudi koji su čekali kakvu-takvu pomoć i svratio u park kod općštine. Sjeo je na klupu i raširio papir.

- „Alija”, pisala je Milena. - „Pišem ti da se zahvalim za pomoć, brigu. U tvom stanu sam se osjećala sigurnom, imala sam beskrajno povjerenje u tebe. Ali, kad je došla ona djevojka, kad sam saznala da osim tebe još neko zna za nas, sigurnosti je nestalo. Zato sam se odmah nakon toga prijavila za razmjenu. Sad sam kod mojih u Zrenjaninu. Djeca i ja smo dobro. Oni često pitaju za tebe.

Nadam se da ćeš, kad dobiješ ovo pismo, ponovo biti zdrav. Nažalost, moram ti javiti jednu tužnu vijest. Moj Đorđe je poginuo. Drži me ponos što je dao život za naše ideale. Takođe sam ti dužna i ovo reći. Otišao je mimo svoje volje, samo zato što sam ja to tražila, pošao je meni za ljubav. Ti znaš da je njegova ljubav prema meni bila tolika da nije postojalo ništa što u njeno ime ne bi napravio.

Molim te da razumiješ kako nam se sada ukazala jedinstvena prilika da ostvarimo vjekovne ciljeve…”

Osjećao je kako mu suze kvase oči i klize niz obraze. „Smrt na tome putu nije ništa. Treba dati svoj doprinos, što veći tim bolje. A sretnici koji prežive, najzad će imati ono o čemu su generacije prije njih sanjale.

Mislim kako si ti dobar čovjek, Alija. želim da sve ovo preživiš, da ti život bude lijep. Djeca znaju da ti pišem. šalju ti sto poljubaca, ja te pozdravljam. Još jednom - hvala ti za sve.”

Milena Držao je raširen list i gledao golo drveće pokriveno tek sićušnom opnom od snijega. Suze su se osušile.

- Ludilo, bezumlje, haos. Ponori, beskonačno su duboki ponori koji nas dijele.

Hoćemo li ikada imati snage za let preko te nepregledne praznine, preko beskraja? Nepodnošljivost, odbojnost prema svemu tuđem je vjerovatno i ranije postojala, ali to mnogi nisu mogli prihvatiti kao fakat. Po toj nepodnošljivosti bila se navukla patina, pepeo sakrio preostali žar. Patina se izbrisala, pepeo opuhao, nepodnošljivost prerasla u mržnju. A sve sinovi iste zemlje, ispod istog neba, djeca istog Boga. Ako bi svaka nacija, svaka rasa, sekta, pleme imali svog boga, bogova bi bilo jako mnogo. I oni bi vjerovatno započeli nekakav međusobni rat. Besmisao. Sve je besmisao. Čitav život, tako kratak, tako žalosno i nedopustivo kratak, sami pretvaramo u besmisao.

Ponovo je pogledao pismo. Snijeg je razmazao tintu pa su neke riječi već postale nečitke. Samo prljave mrlje na pohabanom, mokrom papiru.

- Đorđe, prijatelju moj, davno sam ti halalio sve osim ljubavi. Sada samo dodajem - halal ti bila i moja ljubav, dobri čovječe, u vremenu kad si i ne htijući postao ono što ustvari nikad nisi bio.

Odjednom, kao bljesak munje pred očima sinu Azrino lice.

*** Oko ponoći je jeknula prva granata. Zvuk joj je bio snažniji i zlokobniji od svih koje je čula minulih mjeseci rata. Još se nije sasvim izgubio njen odjek kad je zazviždala druga.

- Mora da su obje pale veoma blizu - pomislila je Azra, koja se upravo spremala na spavanje. Uzela je svijeću i povukla se u predsoblje.

Na stubištu su se čuli koraci i glasovi.

- Bubnula je u Lamelu jedan - govorio je drhtav, piskutav ženski glas.

- Uh, jadna ja. Jesi li sigurna?

- Dobro sam vidjela.

- Ima li mrtvih, ranjenih?

- Dakle, bila sam u pravu. Pala je na susjednu zgradu. Bože mili, do kada će ovo trajati? Trinaest predugih mjeseci iscrpili su i dušu i tijelo.

Pred vratima je začula dječiji plač i jedan glas, nježan, topao. Govorio je umirujuće, blage riječi što su uhu prijale kao muzika. Pa ipak, dijete je nastavljalo plakati. Otvorila je vrata. Struja zraka ugasi svijeću i u krugu slabe baterijske lampe Azra vidje majku sa djetetom. Sjedila je u platnenoj stolici za plažu, dječaka koji je plakao držala privijenog na prsa.

- Komšinice, uđite kod mene.

Mlada žena kao da je na čas dvojila, onda podiže dječaka na ruke i uđe.

- Dobro veče.

- I vama. Molim vas, dajte mi bateriju da potražim šibicu.

Upalila je svijeću, u predsoblje iznijela jastučiće i deke.

Mladu ženu je poznavala po viđenju. Svaki put kad bi je vidjela u prolazu pomislila bi kako je lijepa. Ništa više o njoj nije znala, nije ni imala neku želju da sazna. Sad je vidjela kako je bila u pravu. Doista je bila lijepa. Visoka, vitka, duge smeđe kose nemarno prikupljene i pričvršćene na potiljku.

- Ima temperaturu. Gori - kazala je mlada žena, a lijepe oči bile su pune strepnje.

- Umirio se. Položite ga na deke. Izmjerit ćemo temperaturu i dati lijek.

- Vi ste liječnik?

- Da. Temperatura je bila iznad trideset osam stupnjeva. Slatko lice nalik majčinom bilo je zajapureno, oči sjajne, snene.

- Imam sirup protiv temperature - rekla je žena prebirući po torbi.

Granate su i dalje povremeno padale, plamen svijeće titrao, dječak se vrpoljio oglašavajući se tananim glasićem koji je nagovještavao ponovni plač. Mama ga je ponovo podigla, privila na grudi. Milovala mu je obraze i kosu i sasvim tihim tepanjem pokušavala ga umiriti. Njen glas, izraz lica, svaka kretnja bijele ruke dugih, vitkih prstiju odavali su beskrajnu ljubav što je budila ganuće.

Nakon nekih pola sata dječak je zaspao. Temperatura je pala, disao je pravilno.

Rumen obraza se izgubila, lice imalo spokojan izraz.

- Ništa ljepše od slike usnula djeteta - pomislila je Azra.

Majka je blago spustila dječaka na improvizovirani ležaj. Pomilovala ga je pogledom pa podigla glavu. U toplim, smeđim očima strepnje više nije bilo.

- Ne postoji ljepša slika od djeteta koje spava - kazala je.

Azra se osmjehnula.

- Maločas sam pomislila isto. Neka on spava. U termosici imam malo kafe.

Valjda ćemo moći iscijediti dva fildžana.

- Ja imam nekoliko cigareta. Pušite li?

- Nemojmo persirati jedna drugoj, ako se slažete. A što se pušenja tiče, možda ću ti najbolje objasniti ako kažem da sam u ovom ratu postala svjesna kako mora da prolaze kroz užasan pakao narkomani kad ostanu bez droge.

- Ja još nisam otišla tako daleko. Dovoljne su mi dvije-tri cigarete dnevno odgovorila je, a blag osmijeh razdvojio joj usne boje napola zrele trešnje.

Pile su kafu, pušile i opuštene ćaskale kao da se znaju cijeli život.

- Nismo se ni upoznale. Ja sam Ana - pružila je ruku.

- Azra.

Stisak je bio čvrst.

- Ne znam kako je to moguće, ali otkad si tu, granate jedva da i registrujeiram.

- I ja. Zapravo, za sebe se nikada nisam bojala. Jedino za Martina. Azra, kad jednom budeš imala dijete, tek onda ćeš shvatiti istinsku ljubav. U poređenju s majčinskom, sve druge su blijede. Od samog čina rađanja, ljepote prvog dodira, podoja, dijete postaje tvoja zvijezda vodilja, postaje svrha i smisao života.

- Kad bih htjela opisati anđela, mislim da bi se tvoj Martin tu sjajno uklopio.

Koliko je star?

- Nepune četiri godine. Moj mali, veliki dečko. Hvala Bogu što više nema temperaturu. Sunce malo, spava slađe nego u svom krevetiću. šta misliš da pređemo u sobu? Bojim se da mu dim može škoditi.

- Važi.

Azra je uzela svijeću što je dogorijevala i ušla u sobu. Ana je zatreptala očima.

- Sve u zelenim nijansama. Baš ugodna soba.

- Sve što je u ovoj sobi zeleno - prekrivači, abažur lampe, jastučići, vaze, sve sam to nabavila tokom ovog prokletog rata. Zbog jednih očiju koje su neke neodređene zelene boje. To sam samo tebi otkrila, drugima kažem da je to zbog Lorkine pjesme: „Ah, volim te zeleno.

Zelenilo vjetra, grana.

Brod pučinom mora plovi a planinom jezdi vranac.

Pasa sjenkom ovijenog na doksatu ona sanja put zelena vlat zelena s očima od srebra hladna Ali volim te, zeleno.”

- Nisam neki fan Lorkine poezije. Dopadaju mi se samo neke od njegovih pjesama, recimo ona u kojoj je na izvjestan način predskazao vlastitu smrt.

Vjerovatno znaš, to je „Romanca osuđenika”. Njegov junak Gorčin, zatvoren i osuđen na smrt u nesanoj noći gleda u mjesto svog pogubljenja, „sjever pun ruda i gorskog stijenja”. Saopćštava mu i datum pogubljenja - dvadeset peti august. Je li samo slučajnost u izboru mjesta i mjeseca Gorčinovog kraja? Samom pjesniku krvnici će oduzeti život osamnaestog ili devetnaestog augusta nad urvinom blizu Granade punoj ruda i gorskog stijenja.

- A sve samo zato jer se odupro fašizmu?

Ana je slegnula ramenima.

- Gluho doba, granate, depresivne teme, a meni je lijepo, gotovo da se noćas osjećam sretnom. Dok si govorila, kroz glavu mi je prošla misao kako sam ja gubitnik, između ostalog i zbog toga što te ranije nisam upoznala. Odjednom si bljesnula kao svjetlo u mraku, dubokom, teškom.

Rukom je prešla preko čela.

- Sad mislim da je tako bolje. Možda te ne bih toliko cijenila. Jer, svjetlost je vidljiva jedino u mraku.

Svijeća je počela kašljucati, plamičak drhturiti i bivati sve slabiji. Istovremeno su gledale istopljeni vosak na tanjiriću ispod svijeće i ostatak fitilja koji se uvrnuo i klonuo u vrući, tečni vosak. Azra iz mraka sasvim tiho prošaputa: - Zgasnu kao što ljudski život zgasne.

- Da - kazala je Ana prinoseći goruće palidrvce novoj svijeći.

- Samo što je to posve prirodan, normalan kraj. Svijeća gori i gori, koliko dugo zavisi od visine, širine, kvaliteta voska. U svakom slučaju ide ka kraju. Tako i ljudski život neumitno teče svome kraju, kao rijeka uviru. To je neminovnost i svi je prihvatćamo. Ali, ako se nasilno prekine život, negdje na početku ili sredini njegova puta, čak i pri samom kraju…

Pri tom je ovlažila prste i stegla ih oko fitilja istom zapaljene svijeće.

- Ovako.

Ponovo je zapalila svijeću.

- Nije li to neuporedivo tragičnije? Čak i na prstima ostaje miris smrti, jer sam tim prstima stegnula fitilj. Šta misliš, osjećaju li taj miris oko koji stežu fitilj oko ljudskih života, a ti životi bi mogli i morali gorjeti još dugo, dugo?

- Ne usuđujem se ni razmišljati jer se pokušavam identificirati, a tada bih izgubila samu sebe, možda se više nikada ne bih uspjela naći.

- Opet smo izabrali mučnu temu. Smijem li sebi dati slobodu da te nešto pitam?

- Zašto ne?

- Po viđenju te znam otkad si doselila u ovaj ulaz. Ono što mi se kod tebe najviše dopadalo bila je tvoja vedrina, lepršavost. Toga, čini mi se, više nema. Je li to nestalo ili se meni samo čini?

- Istina je. Meni se pak čini da i sama polako sagorijevam.

Ana je zamišljeno milovala Martinovog plišanog psića.

- Ljubav? - upitala je i gotovo bojažljivo podigla glavu.

- Pored svega što sam prošla, i ljubav.

- Kad sagoriš, znači da si bio vatra i iza tebe ostane pepeo. To je bolje nego ostaviti iza sebe balav traga, kao iza puža.

- Molim?

- Parafraziram Andrića.

- Lijepe riječi imaju u sebi nečeg ljekovitog.

- Ako je išta vrijedno da se zbog toga sagori, to je ljubav. A ako je iko vrijedan ljubavi, onda je to Munja - izgovorila je Ana polako, naglašavajući svaku riječ.

Glas joj je zvučao sanjivo, čežnjivo, lelujavo.

Azra je osjetila čuđenje i divljenje u isti mah.

- Bože sveti, zar je Munja tvoj muž?

Ana ju je gledala s nevjericom.

- Jedva da ga poznajem.

- O čemu onda pričaš?

- O vama dvoma.

- Pričaš nebuloze. Draga moja, ako ga ti jedva poznaješ, moram ti reći da ga ja nikad u životu nisam vidjela, samo sam, kao i cijela čaršija, slušala bajke o njemu. Vjeruj mi na riječ, rado bih ga upoznala. Da vidim kako u živo izgleda neko ko je za života postao legenda.

- Nemaš povjerenja u mene?

- Glupost. Kazala sam ti golu istinu.

- Dobro. Nećemo više o tome.

- Molim te, samo mi reci otkud ti takva pomisao?

- Nije pomisao. Viđala sam vas zajedno. I brat mi je pričao da te Aki često spominje.

Azra se zagrcnula, ostala bez daha.

- Aki? Nećeš mi valjda reći da je Aki Munja?

- Nisi znala?

Azra je uronila lice u dlanove.

- Kunem ti se. Eh, Ana, Ana, sve do ove noći kad bih morala onako na brzinu odgovoriti šta je on za mene odgovorila bih - moja radost. Od ove noći odgovorila bih -: enigmmisterija.

- On to zapravo i jeste za većinu ljudi.

- Ana, tebi bez ustručavanja, bez stida, bez straha da ću se kajati, mogu reći voljela sam ga kao sam život. Kažem voljela, jer više ni sama ne znam šta osjećam. Naša priča je završena, prerano, rekla bih.

Ana je šutjela. Preplitala je vitke, lijepe prste.

- Mogu li te upitati kao žena ženu znaš li bilo šta o njegovom privatnom životu?

Ja ne znam ništa, a voljela bih znati.

- Ne volim čaršijske priče, uglavnom se svode na tračeve. Čula sam da je silno volio neku ženu. Mislim da je imala neku „mrlju” u prošlosti, vanbračno dijete, što li, tako da je zbog pritiska prekinuo tu vezu.

- Zar je neko bio jači od Akija, od njegove ljubavi?

- Jeste. Njegova majka.

Azra je osjetila bol.

- Kada je to bilo?

- Pouzdano ne znam. Ne tako skoro. Možda prije sedam-osam godina.

- Daj mi cigaretu.

Obje su zapalile i šutke ispušile cigarete do kraja.

- Još uvijek ne mogu da se snađem, da vjerujem kako je takva junačina…

- Znaš šta ja mislim? Svi ljudi koji pucaju, bez obzira sa koje strane bili, na kraju će ispasti gubitnici. Gotovo svi idu ne žaleći ni život, taj mali, nedopustivo i žalosno kratki, jedini život, jer imaju ideale. Ne ulazeći u to čiji su pravi, jer svako misli da je istina jedna i da je njegova, sad je izvjesno da će ideali svih njih otići u dim. Za sve će biti zajednički Matošev stih: „I srušiše se lijepi snovi moji…”

- Apsolutno sam sauglasna s tobom. Politika je odvratna, vlast opojnija od najjačih narkotika. Svi oni su žrtve te politike, a ona je sasvim izvan nas. Svi mi obični ljudi iz ove jadne Bosne smo izmanipulisrani. Siroti mali, veliki Bosanci, koji poput stada idu za svojim vođama kao ovce za ovnom zvonarom. Do rata nije smjelo doći. Morali su se kako-tako dogovoriti čak i granice političkim putem napraviti, nekakve unutarnje, formalne granice koje bi se sasvim sigurno spontano izgubile, izbrisale. Ali granice koje se nacrtaju krvlju, ne mogu se premostiti ni izbrisati.

Ana ju je gledala. Onda zazvoni njen smijeh.

- Oprosti. Čini mi se da nas dvije prokišnjavamo. Šta će nam priče o politici?

Kad bi sve zavisilo od nas i većine ljudi poput nas, konci bi se brzo razmrsili.

Do rata ne bi ni došlo.

Ustala je i pogledala na sat.

- Hoćemo li nas dvije noćas spavati? Znaš li koliko je sati?

- Nemam pojma.

- Pola četiri. Uskoro će početi svitati.

Azra je otišla do prozora i provirila.

- Ana! - kliknu zabljesnuta ljepotom hladne svjetlosti mjeseca što se zapleo u granje na brdu.

Ana je prišla i pošto je minutu-dvije kao omađijana gledala prelijepu sliku isprepletenih grana, mjesečine i oblaka, ona sasvim tiho, ali razgovijetno izgovori: - Gle mjesec se kroz granje šulja kao tat tiho, tiše, policijski je sat.

- Čiji su to stihovi?

- Ovog časa su izašli iz mene.

- Čuj, ne znam šta si po profesiji, ali po vokaciji si sasvim sigurno pjesnik.

Blago, lijepo lice ozari osmijeh.

- Često me nešto iz dubine duše povuče da napišem pjesmu. Poslije je poderem.

- Zašto?

- Mislim da su infantilne.

- Nemoj to više raditi, molim te. Obećaj mi to u zalog za ovu noć koju si mi učinila lijepom.

Zamislila se.

- Pokušat ću te poslušati. Ne mogu obećati. Ne noćas. Radiš li sutra, odnosno danas?

- Naravno.

- Onda lezi. Odspavaj bar sat-dva. Leći ću i ja pošto se uvjerim da Martin nema temperaturu i dok ga ušuškam.

Dok je Azra umotana u deke tonula u san, čula je kako Ana govori: - Osim što se molim da Martin bude zdrav, sretan, da dugo živi, molim se za još nešto: da nikad ne bude morao nositi pušku. Čak ni lovačku.

- Zato sam ja željela djevojčicu - prošaputala je Azra gutajući suze.

- A sad?

- Ne znam. Pospana sam.

Sat je zazvonio. Azra ga je utišala da ne probudi Anu i Martina. Na brzinu se obukla. Dok je u bravi sa unutrašnje strane ostavljala rezervni ključ, baci pogled na Martinovo lice što se u snu blaženo smješilo. Na jastuku pored glave vidje presavijen list papira. Sagela se, raširila papir i pročitala: „O, budi mi sretan mali, veliki dečko moj, pogledaj me okicama sjajnim i sav tužan i prazan život moj ispunit će jedan pogled tvoj sunčanom vedrinom.

Dovoljno je da se osmjehneš, sva sreća s visine na me sine čistotom tvoje bezazlenosti, tvoj osmijeh sve gorčine premosti, mali, veliki dečko moj.”

Nekoliko trenutaka gledala je taj list papira, a onda ga je ponovo savila i s nježnošću spustila pored glave Aninog malog, velikog dječaka. Uzela je drugi list i na njemu napisala: „Hvala za lijepu noć, pjesniče”, te ga spusti na Anin jastuk. *** Bilo je prošlo pet sati, a sumrak se još nije naslućivao. Ne tako davno smrkavalo se već u četiri poslije podne. Bar u prirodi sve teče svojim tokom.

Azra je stajala uz prozor laktovima naslonjena na dasku.

Vrbe uz Lašvu stidljivo su se zazelenjele. U obližnjem gaju cvrkutale ptice nježnim, ljubavnim zovom. Jesu li to slavuji?

U predsoblju se oglasi telefon.

- Alo. - Azra…

Srce je ubrzalo ritam, noge klonule, dlanovi se ovlažili. Pomislila je kako bi morala prekinuti vezu, ali to je najmanje željela, to ustvari uopštće nije mogla uraditi. Taj glas kao i onaj kome je pripadao imali su nad njom čudesnu moć, moć koju im je ona dala.

- Zaboravi, moja Azra, zaboravi. Možeš li? Dobio sam pismo od Milene. Sve mi je kazalo. Pročitat ćeš ako budeš željela… Sve je bila glupa zabuna. Znam da sam se ponio odvratno… Ali, znam još nešto. Jedina si moja sigurnost u sveopštćem haosu.

-…

- Molim te, kaži nešto. Ne znam kako bih nastavio živjeti bez tebe. Mislim da bih lutao kao unespokojena duša.

Dlas je drhtao, glas koji guši uzbuđenje.

Nije mogla progovoriti. Upijala je svaku riječ, opijala ju je svaka njegova riječ kao dobro, staro, nikad ranije kušano vino. Ne samo srce, treperili su joj i duša i tijelo.

- Najvrednije što imam je prsten moje majke. Hoćeš li ga uzeti, Azra?

- Aki, ti si… - glas je treperio, bojala se kako je neće čuti - sva moja radost - s naporom je izgovorila, a sreća je u suzama potekla.

- Nemoj ništa više reći. Ne sada.

- Ni ti - odgovorila je jedva čujno.

- Azra…

- Molim…

- Mogu li svratiti? Da šutimo.

- Možeš, samo malo kasnije. Moram otići do ordinacije. Obećala sam Mehmedefendiji neke lijekove za majku.

- Požuri, molim te.

Ljubav je sihirbaz, babo. Pokreće život i u život vraća. Liječi, krijepi, oplemenjuje. Sve boli, jade, tuge, gorčine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, regule. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono naizgled nemoguće nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u trenu preobraziti u sretna čovjeka.

Sva sam od ljubavi, babo, a izvan toga ništa nema. *** Na pragu je dočekao svjež dašak vjetra. Odozgo sa brda neopazice se spuštala tama.

Proljeće devedeset treće ovladalo, a rat traje, ljudi i dalje pucaju, Bosanci i dalje ubijaju Bosance.

Osmijeh što joj je bio obasjao pogled i razlio se licem odjednom se ugasio. Jer, naišao je strah, neobjašnjiv, neočekivan, bezrazložan, kako će ga čekati, a on neće doći. Nikada više neće doći.

Koračala je polako i gledala travnjake uz Lašvu. Guste vlati trave poslije predugih mjeseci snijega i blata krijepile su oči. „Zeleno, ali volim te zeleno.”

Onda je gruhnulo. Ljudi što su sjedili na klupama i oni koji su poput nje koračali idući nekamo, rastrčali se. Načas se dvoumila da se i sama nakratko skloni u neki ulaz pa odustala.

- Požurit ću. Do Doma zdravlja je tek stotinjak metara.

Sve se zbilo u trenu. Odvratan, zastrašujući fijuk ispaljene granate. Snažna struja zraka je diže, nosi. Prasak. Jeziv. Nebo mora da se raspolovilo. I sunce. Sad će nastati mrak, nikada više neće svanuti.

Dim. Težak, ružan miris baruta u nosnicama. Bol. Strašan, nezamislivo i nevjerovatno žestok. Razdirući.

Ležala je na mekom travnatom ćilimu. Pokrenula je glavu. Dim se razilazio.

Oko nje se zrazlilo zelenilo. Podigla je oči prema nebu. Beskrajno prostranstvo zelenog neba. I one šućmuraste oči su zapravo zelene. Opet Lorka.

Bol kida, razdire. Otvara usta da vrisne, zove u pomoć.

- U pomoć! - pokušava viknuti, ali usne ostaju zgrčene. Zariva zube u njih, nokte zariva u obraze, grebe niz brat. Bol. Bol. Vjetar pirka po licu i donosi svježinu i hladnoću. Ali, tu negdje je toplo, neugodno toplo, gori. Gdje? šta? Ruka klizi niz tijelo. Tu je, u preponi, pod dlanom. Toplo, ljepljivo. S krajnjim naporom podiže ruku. Crveno. Ali, mrzim te crveno.

Bol. Stegnute šake. Škrgut zuba. Samo da prestane boljeti.

- Azraaaa!…

Koraci u trku. Taj glas što umiruje, vraća snagu, daje nadu. Znoj mu probio košulju i debeli džemper, užas sledio krv u žilama. Kleknuo je na koljena i uzeo malu, bijelu, ledenu ruku. Druga je bila zgrčena, crvena, pod noktom na palcu već zgrušana krv. Jednako držeći tu ruku na kojoj je bilo sve tiše i nepravilnije udaralo okrenuo se prema zgradi.

- Majkoooo!…

- Majkooo - vraćao se eho iz svakog prozora okolnih višesprkatnica i onih daljih, majkooo - ječalo je sa brda, majkooo - prolamalo se do samog neba. Kroz tu jeku Azra nije čula kako neko sa obližnjeg balkona pita: - Šta je bilo, Mehmede, sine?

- Zovi hitnu pomoć.

- Azra, to sam ja, Mehmed. Čuješ li me?

Kapci su zadrhtali, ali ih nije mogla podići. Pomilovao je beskrvno, prozirno lice orošeno ledenim znojem.

Grč vilica popustio. Bol se umirio. Usne se savile u mek, topao luk.

Bio je siguran kako će iz tog krhkog tijela uskoro odletjeti duša. Pričati… I pričao je sve što mu je padalo na pamet. Prazne, beskorisne riječi padale su kao kapi slabe kiše u baricu. Vjetar bivao hladniji, tama se sklupčavala oko njih.

- Allahu moj, daj da ode u imanu - bezglasno je prošaputao.

- Azra, nas dvoje, svi ljudi, svakim otkucajem srca smo za maleni dio puta bliže smrti. A smrt nije ništa, samo prelazak iz kratkog ovozemaljskog života u onaj drugi, ljepši, vječni. Hajde, mala moja, skupi snage i ponovi za mnom: Ešhedu en la illahe illalah.

Svijet kao da je iščezao. Toplota babovog krila, mekota njegova pazuha. Samo lice nejasno vidi kao da je zastrto paučinastim, prozračnim velom. Jasno čuje glas, umirujući je kao muzika.

- Azra, ponovi za mnom: Ešhedu en la illahe illalah.

Tako je ugodno i toplo, a glas je sve dalji, sve tiši.

- Princezo moja.

- Uvijek si bio moj sihirbaz, babo. Tvoja ruka odnijela je bol. Ostala je neka tuga koja više ne boli. Sve je samo harmonija i sazvučje i savršen sklad, sve su moje brige nestale. Tvoja ruka odnijela je bol i sva moja strahovanja. Samo, molim te, ne puštaj mi ruku.

Mehmed-efendija je osjetio kako se stisak ruke pojačao. Vidio je kako su se usne pomakle.

- I neće iza mene ostati balav trg, kao iza puža, zar ne, babo.

- Hvala Ti, moj Allahu. Shvatila je, poslušala me je.

Tik pored njih zacviljele su kočnice. Mehmed se okrenuo. Rotaciono svjetlo na kolima hitne pomoći na čas ga zaslijepi. Stisak Azrine ruke popustio, usne se više nisu pomicale.

Travnik, 30. 8. 1993.