51. Annale: Nismo sretni

51. Annale

Nismo sretni Istarska sabornica, PoreÄ?

28. 7. - 11. 9. 2011.

NISMO SRETNI Janka Vukmir

Porečki annale je godišnja izložba, a jedan od njezinih zadataka je da u svakom svojem novom izdanju predstavi trenutačne pomake u likovnom izrazu, i s njima u društvenom, političkom, ekonomskom i svakom drugom djelokrugu socijalnog krajolika u kojem obitavamo.

Kada su vremena bila mirna, izložba se mogla, kao i sama umjetnost, baviti autoreferencijalnim umjetničkim temama, istraživati i proučavati prije svega stilske pomake i umjetničke osobnosti. No društveni je mir očito ostao stvar prošlosti, ne samo u lokalnim, nego i globalnim razmjerima, jednako tako s njime i mnoge vrste razgovora o umjetnosti.

U današnjem trenutku u Hrvatskoj ne može i ne smije biti javnog razgovora bez komentara na neposrednu okolinu i društvenu i javnu situaciju, te gotovo da i nema umjetnosti koja se izravno na nju i ne odnosi.

Svakodnevnim rječnikom rečeno, situacija je očajna, a umjetnost i umjetnici ne mogu danas postojati a da se na nju ne obaziru. Tako i ovogodišnje izdanje Porečkog annala naprosto slijedi zatečenu situaciju u likovnoj produkciji i umjetnički diskurs koji je prati. Izložba se naprosto ne može zvati drugačije nego NISMO SRETNI. Ovaj je Annale, dakako u savršenom skladu sa cjelokupnom situacijom, tijekom svojeg stvaranja podlegao financijskom rebalansu, koji naravno nije poboljšao proračun izložbe. Zato, za razliku od svojih pedeset prethodnika, ovaj 51. Porečki Annale predstavlja isključivo domaće umjetnike, bolje rečeno, samo one lokalne, iz Istre, uz još nekolicinu umjetnika od kojih nitko nije iz «metropoliziranog» i centraliziranog Zagreba. Slijedeći stvarnost, na izložbi je predstavljena velika većina umjetnika i manjina umjetnica. Iako to ni izbliza nije namjera, svaki pojedinačni predstavljeni rad gotovo da bi se mogao povezati s nekim od domaćih dnevnopolitičkih «skandala» ili skandala, nekim novinskim člankom, nekom izjavom vladajućih političara, nekim nedavnim javnim razgovorom koji se vodio u našem društvu, za kojima je svima ostao samo onaj na kojeg smo već dobro naučeni, gorak okus stvarnosti u kojoj stvarno nismo sretni.

Umjetnost i kao aktivnost i kao profesija nude niz mogućnosti reakcija. Od eskapizma do aktivizma i od sudjelovanja do izbjegavanja, a među umjetnicima predstavljenim na ovoj izložbi, u tom uskom izboru od dvanaest umjetnika, vidljiv je vrlo širok raspon modaliteta u pristupu stvaralaštvu, umjetnosti, temi, i naravno, samoj stvarnosti.

Od predstavljenih umjetnika polovica ih živi uglavnom ili stalno u Istri: Petar Brajnović, Tomislav Brajnović, Alen Floričić, Davor Sanvincenti, Robert Sošić i Bojan Šumonja. Dragana Sapanjoš koja odavde potiče, živi u Milanu, a Nemanja Cvijanović u Rijeci i Veneciji. Ostali su ovdje predstavljeni umjetnici vezani uz Split ili stalnim boravkom ili obrazovanjem: Tamara Bilankov, Marko Marković, Vedran Perkov i Jadranko Runjić. Za malo koju izložbu te činjenice imaju neku važnost, budući da suvremeno globalno društvo sve više i sve učestalije nudi mogućnost ili ponekad nužnost, stalnog seljenja, neimanja stalnog mjesta boravišta, pa čak niti adrese, osim one virtualne. Moj izbor umjetnika bio je vođen činjenicom da u Hrvatskoj, premda isti taj trend itekako postoji, zapravo vlada manja mobilnost od one koja je u suvremenom društvu standard. To je naravno uzrokovano političkim i ekonomskim razlozima, i činjenicom da Hrvatska nije članica Europske unije, da zapravo ne znamo kada će, odnosno hoće li uopće, postati članicom Unije, i ako se to dogodi, kava će biti u međuvremenu procedura potreba da bi se taj cilj ostvario. Odstupanje hrvatskog puta prema toj politički idealiziranoj budućnosti u neskladu ja s putom bilo koje druge europske države koja tim putem prošla prije nas. Performance Marka Markovića naslovljen «Disharmonija» reakcija je upravo na taj nesklad, na neugodu koju cjelokupni proces izaziva, na promašene želje cijelog niza generacija. Dok on kao nevježa svira djedovu violinu, s laserskim naočalama kroz koje ništa ne vidi, ni publika neće moći a da taj nesklad ne doživi osobno i u najmanju ruku nelagodno, ako ne i bolno.

I zvučna instalacija Dragane Sapanjoš, sapeta u lance «Vis major – bez naslova» ostavlja sličan dojam nelagode koju stvara zvuk. Njezin je rad intimnije naravi, on je individualizirana nelagoda, strah i sasvim osobni, ljudski, mogli bismo ga nazvati, sasvim kućni, domaći nesklad.

Robert Sošić nastupa s fotografijom iz svojeg performancea Spavač, koja prikazuje umjetnika kako na podu galerije, tijekom otvorenja izložbe, spava. Fotografija

je slučajno uhvatila troje posjetitelja izložbe koje će domaća publika, posebno ona koja se i sam bavi kulturom, odmah prepoznati; troje koji su u javnom životu i kulturnom sustavu u tom trenutku, odgovorni za kulturu i samu izložbu. Valja razumjeti da je fotografiju na otvorenju «okinula» fotoreporterka nacionalne novinske agencije, a Sošić je kasnije uz njezinu dozvolu, predstavlja kao dokumentaciju performancea. No činjenica da ovo troje kao u izreci, «gleda na drugu stranu» prolazeći pored umjetnika koji je istodobno akter svojeg umjetničkog rada, govori koliko možemo biti sretni sa sustavom kulture u kojem stvaramo.

Davor Sanvincenti sa dokumentarnim videom Katarina, snimljenom na istoimenom otoku u Puli, koji je bio 50 godina zatvoren na javnost, a na kojem je nekad u živjelo 4000 vojnika, prati dvije teme koje se neprestano iznova provlače kroz javni diskurs Hrvatske. To su nasljeđe, ovdje konkretno vojno-socijalističko nasljeđe, smješteno na sloj austrougarske povijesti; i druga sve uzavrelija tema, upotreba javnog prostora, upravljanje javnim prostorom i sve koruptivne, ili naprosto nekompetentne radnje koje se tim područjem provlače već dugi niz godina, bez ikakvog uspješnog smjera.

Jadranko Runjić, sa 128 izloženih slika pokazuje, gotovo u slikarsko-stripovskoj fromi, raspon svih tema kojima svjedočimo pod egidom domoljublja i državotvornosti. Sve osim jedne slike predstavljaju stilizaciju hrvatske trobojnice i doslovno oslikava sve procese naših državnih neuspjeha, dok jedna velika nasuprot smještena slika čini nebo na koje su se smjestile sve zvijezde izmještene s nekadašnje jugoslavenske trobojnice.

Tomislav Brajnović je također stvorio rad od državotvornih simbola, ali doslovno.

Reciklirao je Tuđmanovu «Prvu političku biografiju» i Ustav RH. Proces je dokumentiran videom, a artefakti ove ručne reciklaže su izloženi na radnom stolu, dva velika lista ekološki čistog papira. Umjetnička reakcija je u ovom slučaju ekološka akcija. Preimenovanje, naziv rada «Zakon ljubavi i knjiga života» jasno govore o procesu purifikacije sadržaja koja je obavljena reciklažom i dakako sugerira translociranje u druge duhovne sfere.

Nemanja Cvijanović u instalaciji «Za dom spremni – IKEA» kao i inače u svojem radu koristi predmete koji su označitelji nekog od niza društvenih simptoma u lokalnom društvu. Uvijek konceptualno koncentriran na društvene, ekonomske i političke teme i događaje, naslovom rada spaja dvije bolesti onu političkog

nasljeđa koju kao zarazu, nikako da eliminiramo iz društvenog organizma i onu škodljivu potrošačku. Niz izloženih svakodnevnih predmeta u svojem međusobnom odnosu stvorit će dijalog koji će u gledaocu probuditi već toliko puta spomenutu nelagodu.

Tamara Bilankov koja je svoj rad ostvarila u suradnji s Anamraijom Lekić Fridrih spada u najmlađu generaciju umjetnika splitske umjetničke akademije i predstavlja se radom Moonwalk, na barjak podignutom šarenom zastavom koja predstavlja LGBT zajednicu i koja je nastala kao reakcija na nedavnu, šokantno agresivnu reakciju dijela splitske zajednice na Paradu ponosa. Dvije su autorice zastavu podignule usred grada, u metežu protesta i povorke, na trgu koji predstavlja slojeve splitske građanske tradicije, a s time implicira i toleranciju građanskog društva koja je ovom prilikom bila u široj društvenoj zajednici odsutna, tj. njihovim djelom i činom, ipak postignuta. Kao i u nizu ovdje predstavljenih radova, i ovo je jedan od onih koji koriste znakove, grbove, prepoznatljiva heraldička obilježja i simbole. Ovdje predstavlja jedan građanski akt tolerancije, zastupanja i obrane interesa manjine. Domaćeg će gledaoca uvijek asocirati na neugodnu splitsku epizodu koja je dotaknula društvo i mnogo više nego samo lokalnu zajednicu.

Međutim, osim radova koji koriste cijeli niz društveno prepoznatljivih znakova, suvremeni umjetnički izrazi poznaju, i umjetnici ovdje predstavljaju gotovo iste teme, ali kroz individualizirane narative.

Petar Brajnović, umjetnik koji živi i radi sasvim povučeno, donosi na izložbu «Phobos», hibridno vozilo koje u svakodnevnom životu i koristi, ali suprotno od očekivanoga, on nije ready-made, već je vozilo stvoreno prema umjetnikovom svjetonazoru, i da, za praktičnu upotrebu, ali u skladu s njegovim umjetničkim etosom. Dodamo li tome naziv objekta, Phobos, koji zapravo nije mitološko biće, već personifikacija straha, onda u kontekstu društvenih kretanja, ovaj pokretni objekt znači mnogo više nego samo personifikaciju društvene nesreće. Na sreću, umjetnost je ta koja nam još omogućava da uživamo u prenesenim značenjima, jer stvarnost je do te mjere brutalna da je u njoj personifikacija nije preživjela.

Phobos, pokretno vozilo, umjetnik je spreman na bijeg.

Alen Floričić se izolirao u svojem radu «Bez naziva» na sličan način, ali koristeći virtualni svijet. Skriven mrakom iza monitora računala i osvijetljen samo LCD

rasvjetom sučelja, i snimljen kamerom ugrađenom u računalo, zaustavljen je točno na mjestu s kojeg bi trebao biti povezan sa cijelim svijetom. Kao u izreci da kad staviš prst u more, da si povezan s cijelim svijetom, tako i kad otvoriš računalo, povezan si sa cijelim svijetom, ili tako barem trebalo biti. Sada kada je UN upravo proglasio pravo na internetsku povezanost jednim od zajamčenih ljudskih prava, ova situacija zatvorenog kruga koja odražava uzaludnost naša protekla dva desetljeća, čini se još klaustrofobičnijom.

Suprotno tome, na prvi pogled «Ovce, magarci i medvjedići» Bojana Šumonje naizgled su banalna lagodna igrica autora koji iz nejasnog razloga spaja ove likove. Međutim i ovce i magarci i medvjedići, poput nizanja predmeta u instalaciji Nemanje Cvijanovića, na nizu Šumonjinih slika, a u političkom i društvenom kontekstu naše svakodnevne stvarnosti, nose u sebi jasan niz asocijacija na glupost, lijenost i nedoraslu igru onih koji inače, iz razloga društvenog prestiža, ali uglavnom prema zavrijeđenim zaslugama, bivaju predmetom portretnog slikarstva. Šumonjine monumentalne slike, u punom sjaju metiera predstavljaju sve ovce, magarce i medvjediće našeg doba.

Vedran Perkov u svojem radu naziva «You’ll Never Get To Heaven (Tra-La-La)» nas dovodi do stvarne banalizacije stvarnosti. Osvijetljen nizom sjajnih žarulja, natpis Tra-La-La koji tipografski imitira onaj famozni holivudski, govori o suštoj ispraznosti koja vlada društvom u kojem živimo, gdje su dakako na snazi iskrivljene vrijednosti, etika i moral upitni, a vladajuće potrošnja i glamourizacija. Više nema smisla ni biti ozbiljan jer nikome zapravo nema spasa.

Nismo sretni. Tra-la-la.

WE ARE NOT HAPPY

by Janka Vukmir

The Poreč Annale is an annual exhibition. Hence each of its new editions endeavours – among other things – to present the current shifts in visual expression, along with those occurring in social, political, economical or any other sphere of social landscape we are inhabiting.

During the peaceful times, exhibition could, same as the art, tackle the issues of self-referential art themes, primarily exploring and studying the style trends and artistic personalities. However - both globally and locally - social peace is obviously the thing of the past, along with many kinds of discourse on art.

A present moment in Croatia allows no public dialogue that would be deprived of a comment on the immediate milieu, social and public situation, hence there is almost no art that doesn’t directly refer to those.

To put it in everyday lingo, the situation is desperate and, presently, art and artists cannot exist if not paying attention to it. Therefore this year’s edition of The Poreč Annals simply follows the situation at hand, both regarding visual production and accompanying art discourse. The exhibition clearly cannot bear other title than: WE ARE NOT HAPPY. This Annale, in perfect accord with the situational totality, underwent financial rebalancing during its realization, naturally resulting in no improvement regarding the exhibition’s budget. Therefore, as opposed to its 50 predecessors, this 51st edition presents Croatian artists exclusively or, rather, just those local, Istrian and few other fellow artists, none of which come from „metropolic“ and centralized capital of Zagreb. In accord with reality, the majority of presented artists are male, and minority is female. Far from being intentional, each work represented could have almost be connected to some of the domestic daily political „scandals“ or scandals, certain newspapers articles, statements by the ruling politicians, some recent public social dialogue. All of these left behind a bitter aftertaste, one we are so well accustomed by now: a taste of reality in which we are not happy.

Art offers a range of possible reactions, both as activity and profession. From escapism to activism, from participation to avoidance. The narrow selection of here presented 12 artists displays a very wide range of modalities regarding the approaches to creation, art, subject, and of course, the reality itself.

As to the artists presented, half lives mostly or permanently in Istria: Petar Brajnović, Tomislav Brajnović, Alen Floričić, Davor Sanvincenti, Robert Sošić and Bojan Šumonja. Istria-born Dragana Sapanjoš lives in Milan, while Nemanja Cvijanović shares his time between Rijeka and Venice. Other artists are connected to Split either by their residence or education: Tamara Bilankov, Marko Marković, Vedran Perkov and Jadranko Runjić.

There are but few exhibitions that are impacted by such a fact, since global society, in growing frequency and on more occasions, provides the possibility or sometimes even necessity, of constant relocation, a lack of permanent place of residence, even address, save the virtual one. My selection of artists was guided by a fact that within Croatia, though the said trend is not entirely absent, the actual mobility doesn’t reach the usual standards of contemporary society. This, of course, is due to political and economical causes, as well as by the fact that Croatia is not a member of European Union, and that actually we do not know when, and if at all, it will become an EU member. Even if that eventually happens, we do not know what kind of procedure might be demanded in meantime in order to achieve this goal. Difference between Croatian path towards that politically idealized future is in discord with any of the paths that other European states have traversed before us. „Disharmony“, a Marko Marković’s performance, is a reaction to that actual disharmony, to discomfort provoked by the entire process, miscalculated desires of series of generations. While he clumsily plays his grandpa’s violin, wearing laser glasses that block his view, audience too will have no choice but to experience that disharmony personally, or at least with discomfort, if not pain. „Vis major – untitled“, an audio installation by Dragana Sapanjoš, strikes us with a discomfort created by sound. Her work is of a more intimate nature, an individualized discomfort, fear, an entirely personal, humane – one could say – a totally homely, domestic disharmony.

Robert Sošić is presented with a photography from his „Sleeper“ performance,

portraying the artist sleeping on a gallery floor during the opening of his own exhibition. Accidentally, the photography caught three visitors which the Croatian audience, especially the cultural one, will immediately recognize. These three protagonists of the public life and cultural system are responsible for both the culture and the actual exhibition. One should understand that the photograph was shot during the opening, by a reporter from a national news agency, and that later on Sošić acquired her permission to present the photo as a document of the performance. Yet, the fact that these three individuals – as the saying goes – „look the other way“, bypassing the artist who is simultaneously the protagonist of his artwork, speaks on how happy can we be with the cultural system we are creating.

Davor Sanvincenti’s documentary „Katarina“, filmed at the homonymous island near Pula, that was closed to public for 50 years and once inhabited by 4000 soldiers, follows two themes that are incessantly and again threading through a Croatian public discourse. One of those is heritage, actually a military – socialist heritage, placed over the layer of Austro-Hungarian history. The other is growingly seething subject of the usage of public space, its management and all the corrupt or merely incompetent actions that thrive in that sphere for many years now, with no successful way out.

Jadranko Runjić exhibits 128 paintings, to present – in what’s almost a paintingcomic form – a range of all the subjects we are witnessing under the aegis of patriotism and state-building. All but a single painting display a stylized Croatian tricolour, and literary portray all the processes of our state failures, while a large oppositely placed painting shows a sky with all the stars that are dislocated from an ex-Yugoslav tricolour.

Tomislav Brajnović also created a work from state-building symbols, however, in a literary fashion. He recycled „First political biography“, on late and first Croatian president Franjo Tuđman, along with the Constitution of the Republic of Croatia. The process has been documented by video, and artefacts of this handrecycling process are exhibited on a desk, as two large sheets of ecological paper.

In this case, artistic reaction equals an ecological action. The act of renaming, the actual work’s title, „The Law of Love and The Book of Life“ clearly speaks of a process of purifying the content, a process enacted via recycling, naturally sug-

gesting translocation into other spiritual spheres.

In his work „For Home Ready – IKEA“, Nemanja Cvijanović, as usual, uses objects that serve as signifiers of some of the many social symptoms in local society.

Always conceptually concentrated at social, economical or political subjects and events, Cvijanović employs the work’s title to join two diseases. One of them is a disease of political heritage that we do not succeed in eliminating from our social organism, and the other is a damaging disease of consumerism. A series of exhibited everyday items interrelate to create a dialogue, awakening a many times mentioned discomfort in the observer.

Tamara Bilankov made her work in collaboration with Anamanrija Lekić-Fridrih.

She belongs to the youngest generation from Arts Academy in Split. Her work, „Moonwalk“, comprises a hoisted variegated flag that represents LGBT community. The work has risen as a reaction to the recent shockingly aggressive reaction of some Split citizens to the Pride Parade. Two authors have hoisted the flag in the city centre, in midst of turmoil of protest and parade, on a square that displays the layers of Split civic tradition, hence implying that the civic tolerance, proven as absent from the general social community, on this occasion, and by this act, is yet achieved. Same as many herein presented artworks, this one too uses signs, coats of arms, recognizable heraldic marks and symbols. Here it stands for a civic act of tolerance, as representation and defence of minority’s interests.

This work will always remind Croatian observer of the unpleasant Split episode that touched society much deeply than merely rustling the local community.

Besides the works using a range of socially recognizable signs, contemporary artistic expressions are familiar with individualized narratives that the artists here use in presenting almost identical themes.

Petar Brajnović, an artist living and working rather quietly, brought forth his ”Phobos”, a hybrid vehicle that he uses in everyday life. Contrary to the expected, it is not a ready-made but a vehicle created in accord with the artist’s worldview, and yet, for practical purposes, in accord with his artistic ethos as well. Since the object’s name is “Phobos”, not really a mythological creature but the personification of fear, consequently and in the context of social movements this mobile object is much more than a mere personification of social mischance. Fortunately,

the art is the one enabling us to enjoy the figurative sense, since reality is brutal to the point having obliterated the personification. Phobos, a mobile vehicle, equals the artist who is ready to escape.

In a similar manner, using however the virtual world, Alen Floričić isolated himself in his work “Untitled”. Hidden by darkness behind the computer monitor and illuminated only by an interface LCD, recorded by a computer camera, linked to whole of the world, arrested on the exact spot where he is supposed to be connected to the whole world. Same as in that saying, claiming that when you touch sea with your finger you are connected with whole of the world, or at least it should be so. Today, when UN actually proclaimed internet connection to be one of the human rights, this situation of a closed circle, reflecting the futility of the past two decades, seems ever more claustrophobic. As opposed to that, the first glance of “Sheep, Donkeys and Teddy-bears” by Bojan Šumonja discloses a seemingly trivial, easy game, wherein the author, for yet obscure reasons, brings these figures together. However, all these sheep and donkeys and teddy- bears, similarly to the arranged objects in Nemanja Cvijanović’s installation, appear in many of Šumonja’s paintings. Within a political and social context of our everyday reality, they carry within a clear range of associations on stupidity, laziness or immature game of those who, otherwise, aiming at social prestige, but mainly for their merits, become the subjects of portraying painting. Šumonja’s monumental paintings, in full brilliance of their metier, represent all the sheep, donkeys and teddy-bears of our age.

In his work titled “You’ll Never Get to Heaven (Tra-la-la)” Vedran Perkov faces us with true trivialization of reality. Illuminated by a series of shiny bulbs, a “Tra-lala” inscription, a typographic imitation of the famous Hollywood logo, speaks of the essential shallowness that reigns the society in which we live, where distorted values are in operation, where ethics and morality are questionable, while consumption and glamorization rule. There is no more sense in being serious, since there is no more salvation for anyone. We are not happy. Tra-la-la.

Tamara Bilankov Petar Brajnović Tomislav Brajnović Nemanja Cvijanović Alen Floričić Anamarija Lekić Fridrih Marko Marković Vedran Perkov Jadranko Runjić Davor Sanvincenti Dragana Sapanjoš Robert Sošić Bojan Šumonja

Tamara Bilankov i Anamarija Lekić Fridrih Moonwalk, 2011.

Instalacija / installation, v=3,15m Foto: Buga Cvjetanović Tamara Bilankov 02.08.1988.

Studentica druge godine Umjetničke Akademije u Splitu, odjel Film i Video. 2009. do 2010. radi kao glavna urednica programa Splitske televizije. 2010. sudjeluje na Festivalu eksperimentalnog filma na Krku i u Rijeci. 2010. 2011. sudjeluje na Festivalu performansa Dopust. 2011. izlaže video rad ‘Infantkinja’ u Studenskom centru u Zagrebu.

Born on 2nd August 1988. A second year student at The Arts Academy in Split, Department for Film and Video. Editor in Chief of Split TV from 2009 to 2010. Participated at 2010 edition of the Festival of Experimental Film, held in Krk and Rijeka. In 2010 and 2011 participated at Dopust, a performance festival. Her “Infant Girl” was exhibited at Student Centre Zagreb in 2011.

Arijana Lekić-Fridrih Apsolventica politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i studentica druge godine Umjetničke akademije u Splitu, smjer Film i video.

2003.- 2008. godine radi kao scenaristica dokumentarnog serijala „Direkt“.

2005. Dani hrvatskog filma- nagrada za najbolji scenarij za film «Bez tate», ZagrebDox- nagrada publike za film «Bez tate» Sudjeluje na Festivalima: 2005., 2006. Dani hrvatskog filma, 2005., 2006. ZagrebDox Undergraduate ABD at Faculty of Political Sciences in Zagreb and a second year student at the Department for Film and Video of the Arts Academy in Split.

A script writer for a documentary serial “Direkt” from 2003 to 2008.

Winner of Best Screenplay Award at the 2005 edition of Croatian Film Days, for “Without Dad” film. A winner of Audience Award for the Best Screenplay at ZagrebDox for “Without Dad”. Participated at 2005 and 2006 editions of The Croatian Film Days and ZagrebDox.

Petar Brajnović Phobos, 2010. - 11. pokretni objekt / mobile object Foto: Tomislav Brajnović Petar Brajnovic rođen je 1972. godine u Puli.

Studirao je na Kraljevskoj akademiji u Den Haagu. Član je HDLU-a. Radi u mediju performansa, videa, zvuka, slikarstva, kiparstva, crteža i u njihovim kombinacijama. Izlagao je samostalno i skupno više puta u zemlji i inozemstvu. Živi i radi na Golom Brdu u Rovinjskom Selu.

Petar Brajnović was born in Pula in 1972.

Studied at The Royal Academy in The Hague. A member of The Croatian Association of Visual Artists. Working with performance, video, sound, painting, sculpture, drawing and combinations of those media. Exhibited at many solo and in group exhibitions in Croatia and abroad. Lives and works in Golo Brdo, Rovinjsko Selo.

Tomislav Brajnović Zakon ljubavi i knjiga života / The Law of Love and The Book of Life, 2011.

Knjiga života, reciklirana Tuđmanova «Prva politička biografija», cca 105 x 78 Book of Life recycled „First Political Biography“ by the first Croatian president Franjo Tuđman, ca 105 x 78 Zakon ljubavi, recikliran Ustav RH, cca 54 x 40 stol, lampe, video 6’15’’ The Law of Love , (recycled Constitution of the Republic of Croatia, ca 54 x 40, table, lamps, video 6’15’’) Foto: Sandra Vitaljić Rođen je 1965. godine u Zagrebu. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1999. godine. 1991. godine postaje članom HDLU Istre i HDLU Zagreb. Prvu godinu Likovne akademije završava u Den Haagu. Nastavlja studij na ALU u Zagrebu kod profesora Sedera. 2003. završio poslijediplomski studij MA na Central St Martins College of Art & Design u Londonu.

Radi na Akademiji primjenjenih umjetosti u Rijeci.

Skupno izlagao u Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Nizozemskoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji, Sloveniji, Srbiji, Irskoj, Njemačkoj i BiH. Samostalno je izlagao više puta u Zagrebu, Rovinju, Puli, Novigradu, Rijeci, Sarajevu i Ljubljani. Za svoj umjetnički rad dobitnik je više nagrada i priznanja.

Born in 1965 in Zagreb. Graduated from The Academy of Fine Arts in Zagreb in 1999. A member of The Croatian Association of Visual Artists of Istria and The Croatian Association of Visual Artists Zagreb since 1991. Attended his first academy year in The Haag and continued his study at The Academy of Fine Arts in Zagreb, in the class of professor Seder. Received MA from The Central St Martins College of Art & Design in London in 2003.

Currently teaches at The Academy of Applied Arts in Rijeka.

Participated at group exhibitions in Croatia, Italy, USA, Netherlands, Hungary, Great Britain, Slovenia, Serbia, Ireland, Germany and Bosnia and Herzegovina. Had several solo exhibitions in Zagreb, Rovinj, Pula, Novigrad, Rijeka, Sarajevo and Ljubljana. A recipient of numerous art awards and acknowledgements.

Nemanja Cvijanović Za dom spremni - IKEA, 2011.

Ink jet otisak, polica, dvolitarska plastična boca Ožujskog piva, dres Hrvatskog nogometnog saveza - reprezentacijskog tima, hlače za treniranje Hrvatskog nogometnog saveza - reprezentacijskog tima s naljepnicama sponzora, bazaltne i granitne kocke, zvuk Ambijentalnih dimenzija, 10 minuta + loop For Home Ready – IKEA, 2011 ambient installation, (inkjet print, frame, shelf, two-litres unopened plastic bottle, sport dresses, stones, sound), dimensions variable Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist Koprodukcija: Galerija umjetnina, Split; Porečki annale, Poreč Nemanja je Cvijanović rođen u Rijeci 1972. godine u obitelji pomiješanih južnoslavenskih naroda. Živi i radi u Rijeci i Veneciji. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskih društava likovnih umjetnika Rijeke i Zagreba, udruge Drugo More i udruge Samoupravna interesna zajednica iz Rijeke, te talijanske komunističke partije Rifondazione Comunista. Prisutan je na tržištu suvremenih umjetnina pod grbovima ŠKUC iz Ljubljane i SIZ Zadruga iz Rijeke. Diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Venezia u Veneciji 1998. godine a poslijediplomski studij Projektiranja i produkcije vizualnih umjetnosti završio je pri FDA Fakultetu za dizajn i umjetnost na Arhitektonskom univerzitetu I.U.A.V. u Veneciji 2010. godine. Izlagao je na skupnim izložbama 167 puta u 12 zemalja i 4 kontinenta, te pedesetak puta samostalno u Hrvatskoj i zemljama članicama Europske unije.

Kao umjetnik-kustos djeluje od 2009. godine kada s kolegama i drugovima iz regije i svijeta u Rijeci osniva međunarodnu galeriju SIZ. Nemanja Cvijanović was born in Rijeka in 1972 in a family of mixed South Slavic roots.

Lives and Works in Rijeka and Venice. A member of The Croatian Association of Freelance Artists, The Croatian Association of Visual Artists Rijeka and The Croatian Association of Visual Artists of Zagreb, associations Drugo more and Samoupravna interesna zajednica from Rijeka, as well as of The Italian Communist Party, Rifondazione Comunista. Present at contemporary art market under the crests of ŠKUC Ljubljana and SIZ Zadruga from Rijeka. Graduated painting from Accademia di Belle Arti di Venezia in 1998. Received MA in visual arts design and production in 2010 from the Faculty for Design and Art, I.U.A.V. - Architectural University of Venice. Exhibited at 167 group exhibitions, held in 12 countries, across 4 continents. Had around 50 solo exhibitions in Croatia and the EU countries.

His engagement as artist – curator begun in 2009 when, together with colleagues and comrades from both the region and around the world, he founded the international SIZ Gallery in Rijeka.

Alen Floričić Bez naziva / Untitled, 2010.

Video, loop Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist Alen Floričić rođen 1968.godine u Puli; diplomirao Likovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci; magistrirao Video i nove medije na Akademiji za likovne umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani; profesor je na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli, te vanjski suradnik na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Rijeci; Izlagao na velikom broju samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu; između ostalog izlagao u Centru za Suvremenu umjetnost PS1 u New Yorku, Kunsthalle Bethanien u Berlinu, Rennaisance society u Chicagu i drugdje; bio je jedan od predstavnika Hrvatske na 51. Biennalu u Veneciji 2005.

Alen Floričić was born in 1968 in Pula. Graduated visual arts from The Philosophical Faculty in Rijeka. Received MA in video and new media from The Academy of Visual Arts and Design. Ljubljana. Presently teaches at The School of Applied Arts and Design in Pula, and teaches as an associate professor at The Academy of Applied Arts in Rijeka.

His numerous solo and group exhibitions in Croatia and abroad include shows at PS1 Center for Contemporary Art in New York, Kunsthalle Bethanien in Berlin, Renaissance Society in Chicago and else. One of the Croatian representatives at the 51st Venice Biennial.

Marko Marković Disharmonija / Disharmony, 2011. performance violina, laserske naočale / violin, laser glasses Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist Marko Marković rođen je 1983. u Osijeku. Bavi se različitim medijima, instalacijama, videom, performansom, akcijama i intervencijama u urbanoj infrastrukturi. U svojim radovima često animira i uključuje publiku. Pokretač je i član fleksibilne formacije Adistia, grupe koja djeluje na raznim poljima umjetnosti. Glavni je organizator festivala performansa, Dani Otvorenog Performansa u Splitu / DOPUST. Jedan je od frontmena u performativnom punk / electro / noise bendu Ilija i Zrno Žita. Samostalno se predstavljao u Hrvatskoj, a sudjelovao je na više skupnih izložbi, festivala i radionica u Hrvatskoj i inozemstvu.

Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2011.

Marko Marković was born in 1983 in Osijek. His artistic engagement covers various media, installations, video, performance actions and interventions in urban infrastructure, with works often animating and including the audience.

The initiator and member of Adistia Group, a flexible formation engaged at various art fields.

The organizing director of Open Performance Days Festival – DOPUST, a performance festival held in Split. One of the frontmen in performing / electro / noise bend Ilija i Zrno Žita. Had solo exhibitions in Croatia and participated at several group exhibitions, festivals and workshops in Croatia and abroad. A winner of 2011 Radoslav Putar Award.

Vedran Perkov You’ll Never Get To Heaven (Tra-La-La), 2009. drvo, žarulje, žica / wood, bulbs, wire 800 x 310 x 110 cm fotografija: Nina Ivančić Vedran Perkov rođen je 29. listopada 1972. u Splitu.

Godine 1991. maturirao je u splitskom ‘Školskom centru za primijenjenu umjetnost i dizajn’, smjer grafički dizajn.

Diplomirao je slikarstvo 2002. godine na ‘Accademia di Belle Arti di Brera’, klasa prof. Diego Esposito u Milanu, Italija.

2004.- 2010. radio kao viši asistent i docent na Odsjeku slikarstva Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

Od 2004. član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika - HULU, Split, a od 2005. član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika – HZSU. Izlagao je na samostalnim izložbama u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Poreču i Milanu, te na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Sudionik workshopova i Artist-in-Residence programa u Hrvatskoj, Italiji, Švedskoj, Latviji, Alžiru i SAD. Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar te grand- prixa 35. splitskog salona- nagrade Emanuel Vidović.

Vedran Perkov was born on 29 October 1972 in Split.

Graduated graphic design from The School Center for Applied Arts and Design in Split in 1991. Received a painting degree from Accademia di Belle Arti di Brera, Milan, in 2002, in the class of professor Diego Esposito.

From 2004 to 2010 taught in the capacity of a senior assistant and docent at The Department of Painting, Arts Academy, University of Split. A member of The Croatian Association of Visual Artists Split since 2004. A member of The Croatian Association of Freelance Artists since 2005.

Perkov exhibited at solo exhibitions in Split, Zagreb, Rijeka, Osijek, Poreč and Milan, as well as at the numerous group exhibitions in Croatia and abroad.

Participated at workshops and art residences in Croatia, Italy, Sweden, Latvia, Alger and USA. A winner of Radoslav Putar Award. A recipient of 35th Split Salon Grand Prix - Emanuel Vidović Award.

Jadranko Runjić O potrošnji boje / On the use of color, 2010.

Bez naziva / Untitled, 2010. akrilik, mediapan / acrylicon fibreboard (ciklus od 127 slika različith dimenzija / siries of 127 paintings of various dimensions) Bez naziva / Untitled, 2010 akrilik, mediapan / acrylicon fibreboard, 175x235 cm Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist Jadranko Runjić rođen je 1956. godine u Gospiću Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1980. godine. Zaposlen je kao docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Jadranko Runjić was born in 1956 in Gospić, Croatia. He graduated from the Academy of Fine Arts in Zagreb in 1980. Currently teaches at the Academy of Fine Arts in Split.

Davor Sanvincenti Katarina, 2006/07 Video / fizička AV instalacija, 7’ Video / physical audio and video installation, 7’ Dimenzije promjenjive / dimensions variable Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist Davor Sanvincenti (r.1979) multimedijalni je umjetnik koji se intenzivno bavi područjem audiovizualnog i antropologijom vizualne kulture, posebno fokusirajući se na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija. Njegovo djelovanje prožima znanstvenu i umjetničku sferu te propituje estetske i kvalitativne mogućnosti različitih medija u funkciji direktne komunikacije sa promatračem, često postavljajući istog kao neizbježan dio samoga rada.

Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim međunarodnim izložbama. Dobitnik je nagrade Radoslav Putar 2010 za najboljeg umjetnika do 35 godina koja mu je omogućila rezidencijalni boravak na prestižnom International Studio & Curatorial Programu u New Yorku. Njegova se fizička videoinstalacija pod nazivom 1001 nalazi u zbirci Muzeja Suvremene Umjetnosti u Zagrebu.

Davor Sanvincenti was born in 1979. He is a multimedia artist, intensely engaged at the audiovisual sphere and anthropology of visual culture, with a special focus at questioning various states and forms of human sense and perception. His agency is permeating both scientific and artistic spheres and investigating aesthetic and quality capabilities of various media, within a function of direct communication with an observer, often positing the latter as an unavoidable part of the artwork itself.

Sanvincenti exhibited at numerous solo and group international exhibitions. A winner of 2010 Radoslav Putar Award for the best artist under the age of 35, he consequently received a residence at prestigious International Studio & Curatorial Program in New York. His physical video installation, titled “1001” is kept in the collection of The Museum of Contemporary Art in Zagreb.

Dragana Sapanjoš Vis Major – bez naslova, 2011. zvučna instalacija, loop / audio installation, loop prostorne dimenzije / spatial dimensions Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist ...uđete u auto, upalite maglenke i vozite s opreznošću. stisnete gas pred dosadom ravne ceste koja se sama pred sobom pruža u nedogled, i poželite da, baš u zadnji tren, ne bude vaš taj auto pred kojeg će izletiti srna iz magle... ali eto, prije ili poslije se desi; prije ili poslije će se desiti da ćete za večeru servirati nešto što ste nehotice ubili (ili netko za vas). U tom uživanju degustacije vrućeg tanjura njoka nad kojim ste izgubili sate dodavajući razne mirodije kojima ste obgrlili prostor prebivanja, u nadi da zaboravite na podrijetlo serviranog vam mesa; dižete čaše u slast.

Klizna dimenzija forme i koncepta, ta analitička suprotnost činjenica kako bi se iz njih izvukla pozitivnija strana bez ikakvog osvrtanja k tome što im prethodi, promatranje ljudske naravi i otkrivanje čudovišta koja se u njoj kriju; temelji su Sapanjošinog rada.

Usporedba i afirmacija činjenice da na kraju... ipak čovjeku treba čovjek kako bi zaboravio, u neku ruku, podrijetlo vlastite večere, dakle kako bi time došlo do mutacije i “unapređenja”, kroz nepodnošljivu slabost bivanja, i nezamislivu mogućnost mutacije savjesti, mjerila vrijednosti i grešaka; promatra vlastite suprotnosti i njihov sporazumni ugovor... razum i ludost, užitak i bol, konzervaciju i autodestrukciju; kako bi utjelovila formu nečega što skriva mrak.

Analizirajući sam život kojem je potrebna i u kojem je predviđena jedna realna, a ne retorička prepoznatljivost među individuama, kako bi nastavio u vlastitom samoljublju. ... you enter your car, turn on the fog lights and drive cautiously. You push on the gas pedal, facing the boredom of a flat road extending into infinity and you wish, at the very last moment, that it wasn’t your car that doe runs into, suddenly appearing from the fog... but here it is, sooner or later it happens, sooner and later you shall be serving a dinner with something you have killed involuntarily (or someone else have killed for you). While enjoying the taste of hot gnocchi, that you’ve cooked for hours, adding spices that suffused your dwelling, all in hope of forgetting the origin of meat served, your raise a glass to toast.

A sliding dimension of room and concept, this analytical opposition of facts enabling us to draw on more positive sides without looking at the forerunning facts, observing the human nature and revealing the monster hidden within: these are the foundations of Sapanjoš’ work. Comparison and affirmation of the fact that finally... a human needs another human to forget, in a way, origin of his own dinner, leading to a mutation and “enhancement” through the unbearable weakness of being, an unthinkable possibility of mutation in consciousness, measure of value and mistakes; observing one’s oppositions and their consensual contract.... reason and folly, pleasure and pain, conservation and self-destruction, in order to embody a form of something hidden by the dark. One is analyzing life itself, a life demanding and envisaging a realistic rather than rhetoric recognisability, so that one can continue with his own selfregard.

Robert Sošić Spavač / The Sleeper, 2007.

Fotografija, Giclée print, 85 x 125 cm Photography, Giclée print, 85 x 125 cm Foto: Lana Slivar Dominić / HINA Robert Sošić je rođen u 1970. Puli. Od 1988. do 1989. studira fiziku na Univerzitetu u Trstu. Od 1989. do 1994. studira slikarstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji, gdje je i diplomirao.

Izlagao je na dvadeset samostalnih i više skupnih izložbi u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, BiH i Sad-u. Za svoj rad je više puta nagrađivan. Živi i radi u Rovinju.

Robert Sošić was born in Pula (Croatia) in 1970. From 1988 to 1989 he studied physics at the University of Trieste. From 1989 to 1994 he studied painting at the Academy of Fine Arts in Venice, where he graduated. His work has been exhibited in twenty solo and many group shows in Croatia, Italy, Germany, Slovenia, Bosnia and Herzegovina and the USA. He has been awarded for his work several times.

He works and lives in Rovinj (Croatia).

Bojan Šumonja Ovce, magarci i medvjedići / Sheep, Donkeys and Teddy Bears, 2010. ulje na platnu / oil on canvas, 250x250 cm Foto: zahvaljujući umjetniku / courtesy of artist Rođen u Puli 29.10.1960.

Završio srednju umjetničku školu u Puli, te likovnu akademiju u Veneciji, odjel skulpture, u klasi prof. Tramontina 1984. godine.

Od 1987. Godine je član Hrvatskog Društva likovnih Umjetnika Istre i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Izlagao na preko 200 skupnih i 90-tak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Puli.

Born in Pula on 20 October 1960.

Completed the High School for Arts in Pula. Graduated sculpting from The Academy of Fine Arts, Venice in 1984, under tutorship of professor Tramonitino.

A member of The Croatian Association of Visual Artists of Istria and The Croatian Association of Freelance Artists since 1987.

Exhibited at over 300 group and around 90 solo exhibitions in Croatia and abroad.

Lives and works in Pula.

nakladnik / publisher Pučko otvoreno učilište Poreč / Open Public University Poreč za nakladnika / for the publisher Sanja Radetić Fatorić izbornica / selector Janka Vukmir voditelj projekta / project coordinator Andi Bančić postav izložbe / exhibition setup Janka Vukmir urednik kataloga / catalogue editor Janka Vukmir, Andi Bančić prijevod / translation Majda Jurić dizajn / design Andi Bančić tisak / printing Inart, Poreč naklada / edition 300 primjeraka / copies

potpomognuto sredstvima

medijski pokrovitelj