Ribice br 13 by Andreja Mil

tajnistvo@epc.hr

KRŠĆANSKI ČASOPIS ZA DJECU

www.epc.hr

godina XXVIII, broj 13 - 2012.

Josien dar

Isus ispunjava prazninu u našim srcima

Pet minuta s Bogom Bijeli Božić

Marijin prvi Božić

Izvor Božje ljubavi

“Hvali kopno, drž’ se mora” Vjera čini čuda

ISSN 1330-4321

Draga djeco ! Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10000 Zagreb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr Adresa uredništva Izvori p.p. 370, Cvjetkova 32 HR - 31103 Osijek, Hrvatska Tel/fax +385-31-502-460 Za izdavača Marija Koprivnjak Glavna i odgovorna urednica Valerija Koprivnjak valerija_rhema@yahoo.com

olako nam se približila još jedna hladna zima. Pao je i prvi snijeg… Čini se da se čitav svijet priprema za Isusov rođendan.

Ulice blješte od sjajnih, raznobojnih lampica, izlozi su okićeni, u trgovinama je sve više gužve – ljudi kupuju božićne darove kako bi razveselili svoje najmilije; iz mnogih kuća dopiru zvuci božićnih pjesama…

Lektura Danijela Horvat Grafičko oblikovanje Andreja Mil Tisak TOP DAN

A mi? Kako ćemo se mi pripremiti za rođendan svoga Spasitelja? I mi ćemo okititi božićno drvce, peći kolače, kupiti darove, ali najvažnije je da pripremimo svoja srca jer to je najljepši dar našemu Kralju. On želi da živimo za njega i da, na ovaj blagdan, mislimo na prvome mjestu na njega. Nekada davno, onoga dana kada je došao na ovaj svijet, ljudi su zatvarali vrata pred njim; nigdje za njega nije bilo mjesta… Usrećimo ga danas i otvorimo širom vrata svojih srca i primimo ga raširenih ruku i s osmijehom na licu.

Rukopise i fotografije ne vraćamo. Tiskovina je ubilježena u Ministarstvu kulture i prosvjete - Sektor informiranja, pod brojem 683. Rješenjem Ministarstva kulture i prosvjete KI. oznaka: 612-10/94-01-495. Časopis je oslobođen plaćanja poreza na promet proizvoda.

A on? On će nam uzvratiti mnogim blagoslovima i mirom koji nadilazi svaki razum! Sretan Božić!

ISSN 1330-4321

Josien dar Kathleen Long Bostrom

Smisao Božića nije u onome što mi želimo, već u onome što već imamo.

osie je znala što želi ove godine za Božić; prvi Božić poslije tatine smrti. Znala je, duboko u sebi, da je to jedini poklon koji je željela i koji je jednostavno morala imati. Josie nikada neće zaboraviti dan kada je prvi put ugledala onu plavu vestu. Svježi zrak mjeseca listopada Josieine je obraze učinio crvenima dok je, zajedno s mamom i mlađim bratom Joeom, odlazila u grad u tjednu kupovinu. Polja na putu do grada bila su prekrivena debelim narančastim bundevama. Josie je duboko udahnula; gotovo je mogla osjetiti miris ukusnih pita koje će ona i mama uskoro peći – samo dok bundeve još malo sazriju. I dok je mama kupovala namirnice u jednoj mjesnoj prodavaonici, Josie je odlutala do obližnje, njoj najdraže trgovine s odjećom i provirila u izlog. Obično se zadovoljila samo gledanjem sve te prekrasne, elegantne odjeće - neki su komadi bili prošarani šljokicama koje su blještale poput svjetlucavih rubina ili smaragda. Znala je da njezina mama nikada neće imati dovoljno novca da joj priušti takav luksuz. Ipak, Josie je sanjarila kako nosi sve te prekrasne moderne haljine s torbicama u istoj boji. Elegantno je nagnula glavu u stranu, kao da na njoj nosi jedan od onih prelijepih šešira velikoga oboda na kojemu je bio pričvršćen cvijet od svile. Zatvorila je oči i pretvarala se da pleše u cipelama visokih potpetica, kakvih je u izlogu bilo u svim duginim bojama. Ali toga jesenskoga dana, dok je tako maštala promatrajući sve te predivne stvari, odjednom ju je ugledala: vestu prekrasne plave boje, poput ljetnoga neba, poput njezinih očiju; najljepše plave boje koju je ikada vidjela u cijelom svom životu. „Prekrasna je“, tiho je uzdahnula djevojčica i dalje zadivljeno promatrajući plavu vesticu koja je stajala elegantno položena na svjetlucavi, bijeli ukrasni papir. Izbrojala je dvanaest sjajnih, biserno bijelih dugmića. Ispružila je svoju ruku prema staklu izloga… Gotovo da je mogla osjetiti meki kašmir od kojega je vesta bila načinjena. Svakoga tjedna nakon toga dana, kada god bi Josie s mamom i bratom išla u grad u kupovinu, djevojčica bi zastala ispred izloga trgovine i divila se plavoj vesti. „Mama“, rekla je jednoga dana majci dok su zajedno pekle pitu u kuhinji, „znam što želim za Božić.“ Zima • 2012

Na Badnju večer, dok bi djeca polako i s uživanjem vadila iz kutije drvene figurice pored kamina, Josie i tata bi se prisjećali kojim su redom figurice bile izrezbarene.

Josieina je majka, zavrnutih rukava, snažno gurala valjak naprijed-natrag pripremajući tijesto za pitu. Nakon nekoga vremena upitala je Josie: „A što bi ti to željela, djevojčice?“ Josie se trgnula kada ju je majka tako nazvala jer je to bio nadimak kojim ju je tata zvao još otkada je bila mala; mlađa nego što je mali Joe bio sada. „Djevojčice moja“, rekao bi tata dok se ona motala oko njega gledajući ga kako radi. „Dodaj mi ono vedro za mlijeko.“ Ili bi joj rekao: „Djevojčice moja, budi pažljiva kad si u blizini tih svinja da ne bi zaplivala u njihovoj večeri.“ Kada bi je majka nazvala tako, jednostavno nije zvučalo isto… „Jesi li vidjela onu plavu vesticu u izlogu trgovine s odjećom? To je najljepša stvar koju sam ikada vidjela! Na sebi ima dvanaest biserno bijelih dugmića – dvanaest, mama! Majčice, kada bih barem mogla dobiti tu vestu za Božić… obećavam da više nikada ništa neću tražiti!“ Mama je prestala valjati tijesto. „Josie, dušo, nemoj obećavati nešto što ne možeš ispuniti.“ „Ali, mama, ja to stvarno mislim. Ta je vestica najljepša stvar koju sam vidjela u svome životu. Nikada te ne tražim previše; zadovoljna sam onime što imam, ali ništa ne želim više od te veste. Mama, molim te!“ Mama je otresla brašno sa svojih ruku odmaknuvši pramen kose koji joj je pao preko očiju. „Znam da je ta vesta predivna, Josie“, uzdahnula je. „Ali mi si ne možemo priuštiti takve stvari. Znaš da je u čitavoj zemlji kriza, a sada, kada tate više nema, činim sve što mogu da prehranim našu obitelj i zadržim ovu farmu“, odgovorila je mama i nastavila valjati tijesto malo jače nego ranije. „Stvarno mi je žao, djevojčice.“ Iako je Josie znala da je njezinoj majci uistinu žao te da bi dala sve da joj može priuštiti ono što želi, okrenula se i izjurila iz kuhinje bez da je više išta rekla. Te noći, ušuškana u svojoj toploj postelji, Josie je razmišljala o tome kako su slavili Božić dok je tata bio živ. Ribice • godina XXIX

Na Badnjak bi zajedno išli u crkvu. Na samome ulazu svatko bi dobio po jednu malenu, neupaljenu svijeću. Na kraju bogosluženja pastor bi upalio veliku svijeću koja je predstavljala Krista. Jedan po jedan, ljudi bi izlazili naprijed i svatko bi zapalio svoju svijeću na plamenu one velike. Čitava je crkva sjajila od tolikih malenih plamenova. Zajedno su pjevali pjesme Tiha noć i Radost svijetu. Josieno je srce bilo ispunjeno tolikom radošću da se osjećala kao da će eksplodirati. Kada bi se vratili kući, tata bi zapalio vatru u kaminu, a mama bi donijela velike šalice ukusne tople čokolade i kruh s maslacem, sa smeđim šećerom i cimetom - bila je to njihova posebna poslastica. Zatim bi tata izvadio drvenu kutiju izrađenu od cedrovine te ju položio na pod ispred kamina. Djeca su uzbuđeno sjedila čekajući. Maleni je Joe poskakivao na koljenima od silnog uzbuđenja. Tata je podigao poklopac kutije i posegnuo unutra. Pažljivo je podigao malene figurice umotane u komadiće tkanine. Svake bi godine tata izrezbario novu drvenu figuricu za jaslice koje je započeo izrađivati na Josiein prvi Božić. Prvo je izrezbario Mariju, pa Josipa, a kada je Josie navršila tri godine, pojavila se štalica i malena beba Isus. Kada je Josie imala četiri godine, a rođen je Joe, tata je u jaslice dodao pastira. Uskoro su jaslice brojile Mariju i Josipa, bebu Isusa, jednoga pastira, dvije ovčice, mudrace i kravu. Djeci je bilo jako zanimljivo iščekivati i pogađati koju je sljedeću figuricu tata izradio. Na Badnju večer, dok bi djeca polako i s uživanjem vadila iz kutije drvene figurice pored kamina, Josie i tata bi se prisjećali kojim su redom figurice bile izrezbarene. „Marija je bila prva“, rekao je tata. „I onda je na red došao Josip“, nastavila je niz Josie. „Sljedeći je bio maleni Isus.“ „A onda pastir i ovčice!“ „Nije fer, djevojčice moja“, smijao se tata. „Ti si spomenula dvije figurice umjesto jedne.“ „Onda sada ti nabroji sljedeće dvije“, Zima • 2012

nasmijala se Josie. „U redu“, rekao je tata. „Mudraci i krava.“ „Jesu li mudraci jahali na kravama?“ upitao je iznenada zbunjeni Joe. Otac je podigao dječaka u naručje i zavrtio ga oko sebe, škakljikajući dječakovo lice svojom grubom bradom. „Da, upravo tako, Joe!“ smijao se tata. Njegov je smijeh ispunjavao čitavu prostoriju. „Mudraci su jahali sve do Betlehema na kravama!“ Te godine tata je jaslicama dodao deve. Nakon što je svaka figurica stajala na svome mjestu, tata se smjestio u svoju veliku stolicu koja je stajala pokraj kamina. Joe se sklupčao ispod jedne njegove ruke, velike i snažne, a Josie ispod druge. Mama se lagano ljuljuškala sjedeći nasuprot njima, u svojoj stolici za ljuljanje koju joj je tata izradio kada se Josie rodila. I dok su tako zajedno sjedili okupljeni pored kamina, tata bi rekao: „Djeco, nikada nemojte zaboraviti da smisao Božića nije u onome što mi želimo, već u onome što već imamo.“ Ponavljao bi to svake godine… Tada bi ih nježno poljubio u čelo. Sjedili bi tako sve dok Josie i Joe ne bi zaspali. Tada bi ih tata odnio u postelju. No toga je proljeća tata umro od visoke vrućice i Josie je znala da više nikada ništa neće biti isto… Ljeto je polako minulo, a tada i jesen, i došla je hladna zima. Uskoro će Božić. Božić bez tate. Josie je pokušala razmišljati o plavoj vestici, umjesto o tati, jer nije mogla podnijeti pomisao da će Božić morati provesti bez njega. Na Badnju večer mama, Josie i maleni Joe otišli su u crkvu. I ove su godine zapalili svoje svijeće i pjevali pjesme Tiha noć i Radost svijetu, iako je, ovaj put, u Joseinu svijetu bilo jako malo radosti. Osjećala se tako praznom… Kada su se vratili kući, Josie je zapalila vatru u kaminu dok je mama pravila toplu čokoladu i kruh mazala maslacem posipajući ga smeđim šećerom i cimetom. Josie i Joe sjeli su pokraj kamina i promatrali

dok je mama polako otvarala drvenu kutiju sjedeći ispred njih na podu. Mama je podigla poklopac kutije i posegnula u nju. Polako je dodavala Josie i Joeu malene drvene figurice umotane u komadiće tkanine, jednu po jednu. Marija, Josip, beba Isus i štalica, pastir, dvije ovčice, mudraci, krava i deve. Devet figurica… i nikada ih neće biti više… nikada… „Hoćemo li sutra dobiti novu figuricu u jaslicama?“ upitao je Joe, pun nade. „Naravno da nećemo!“ rekla je Josie ogorčeno i ljutito. U tom je trenutku ugledala bolan izraz na bratovu licu pa je brzo obavila ruke oko dječakovih ramena. „Ne, Joe“, rekla je nježno. „Sutra neće biti nove figurice u jaslicama. Nikada više neće biti nove figurice…“ Mama je sjela u tatinu stolicu pokraj kamina, a Joe joj se popeo u krilo. I Josie se nekako ugurala na stolicu do mame. „Zapamtite, djeco moja“, rekla je mama, „smisao Božića nije u onome što mi želimo, već u onome što imamo.“ Maleni je Joe pospano klimnuo glavom i skutrio se još bliže uz majku. Josie je ostala sjediti vrlo tiho… Ovoga je Božića Josie željela više nego što je imala. Željela je da se tata vrati. Željela je da sve bude kao nekada, kao prije. I željela je plavu vestu. Možda bi upravo ta plava vestica mogla ispuniti prazninu koju je djevojčica osjećala duboko u svojoj nutrini… Još dugo nakon što su mama i Joe usnuli, Josie je ležala budna u krevetu, boreći se sa suzama. „Što je uopće smisao Božića?“ šaputala je tiho, sama sebi, ležeći u tami sobe. „Nije u onome što mi želimo, a nije ni u onome što imamo. Smisao je samo u onome što nam nedostaje… Eto, to je smisao Božića.“ Skliznula je s kreveta, zamotala se u stari iznošen ogrtač i tiho se spustila niz stube. Nekoliko je ugaraka još gorjelo u kaminu pa je uzela metalni žarač i raspirila vatru. Odjednom su se u zrak vinule iskre koje su izgledale poput zimskih krijesnica. I tada je Josie ugledala kutiju pod božićnim drvcem, tamo u kutu, blizu stolice

za ljuljanje. Nešto ju se steglo u srcu te je potrčala prema kutiji i uzela ju u ruke. Na crvenom, ručno izrađenom papiru, pročitala je svoje ime. „Molim te“, prošaptala je uzbuđeno, „molim te, daj da je unutra plava vesta.“ Odvezala je vrpcu i polako skinula poklopac. Oprezno je odmaknula blještavi bijeli papir koji se nalazio na vrhu kutije. „Oh!“ uzdahnula je, podigavši plavu vestu i prislonivši je uz obraz. Činilo joj se da ni oblak ne može biti mekši od njezine nove vestice. Pustila je svoj stari ogrtač koji je kliznuo na pod, gurnuvši ruke u rukave veste. Josie je stala brojati, jedno po jedno, svih dvanaest biserno bijelih dugmeta. Vrtjela se uokolo po sobi, a tada je zastala da se pogleda u zrcalu. Plava boja veste tako se dobro slagala s bojom njezinih očiju. Vestica je bila jednostavno savršena! No praznina u djevojčinu srcu nije nestala… I dalje je bila tamo… Josie se odmaknula od prozora polako se vrativši do kamina. Uzela je svoje čizmice, navukla ih na bose noge i kroz stražnja vrata izašla van, u hladnu zimsku noć. Gusta je tama bila poput odjeka onoga osjećaja koji je vladao u Joseinoj nutrini. „Bože, jesi li tamo? Čuješ li me?“ šaputala je djevojčica u noć, no nitko joj nije odgovorio. Pitala se može li je tata vidjeti s neba. Josie je nastavila koračati niz nizinu sve do štale. Oduvijek je voljela životinje na farmi. Mnoge je sate provela u štali, provlačeći prste kroz gustu vunu ovaca, pomažući tati pomusti krave ili četkajući konje nakon naporna dana provedenoga u polju. U životinjama je, na neki neobjašnjiv način, pronalazila utjehu. Josie je pogurnula vrata štale. Pomazila je dvije krave po prošaranom smeđem čelu i počeškala konje iza uha. Kleknula je pokraj ovaca. Njih je voljela više od svih ostalih životinja. Zatvorila je oči, obavijajući ruke oko vunenoga vrata najmanje ovčice. Iznenada je Josie osjetila kako joj je neka jeza prošla tijelom. Nešto joj je govoriRibice • godina XXIX

lo da nije sama sa životinjama ovdje, u štali. Dah joj je zastao negdje u grlu… Polagano se okrenuvši, ugledala je obrise dvoje ljudi na slami. Mlada žena je u rukama držala zamotuljak. „Tko ste vi? Što želite?“ pitala je djevojčica dok joj je glas lagano drhturio. Tada je čovjek istupio iz sjene u kojoj su se skrivali. „Molim te…“, rekao je. „Mi nikoga ne želimo povrijediti niti ikome nanijeti štetu. Putujemo na istok. Mojoj ženi i djetetu je bilo jako hladno. Samo smo trebali neko toplo mjesto gdje bismo prenoćili i malo se ugrijali.“ Josie je gledala sva u čudu. Znala je da su mnogi ljudi, zbog financijske krize u zemlji, izgubili svoje domove. Nikada nije ni pomislila na to kako je ostati bez doma, posebno u hladnoj prosinačkoj večeri… „Dođite sa mnom“, rekla je djevojčica. „Ne možete ostati ovdje, u štali. Previše je hladno. Imamo jednu praznu sobu. Možete spavati unutra, pokraj vatre. Mama se neće ljutiti.“ „Ne“, rekao je čovjek. „Dobro nam je ovdje. Prenoćit ćemo, a ujutro moramo krenuti dalje na put.“ Ponos koji je osjetila u čovjekovu glasu spriječio je Josie da ga i dalje nagovara. Mlada se žena ljuljala amo-tamo sjedeći na slami, nježno pjevušeći djetetu koje je držala u naručju, umotanom u staru pohabanu deku. Djetetov plač podsjetio je Josie na novorođene ovčice koje je ona svakoga proljeća pomagala ocu donijeti na svijet. Žena je drhtala i Josie je to primijetila. Vrlo pažljivo, Josie je otkopčala dvanaest biserno bijelih dugmeta na svojoj novoj vestici. Polagano je izvukla ruke iz rukava, prislonila ju uz obraz posljednji put, a zatim ispružila ruke i ušuškala dijete u nju. „Sretan Božić!“ rekla je Josie. „Ne možemo prihvatiti nikakav dar“, rekao je čovjek. „Nemamo ti čime uzvratiti.“ „Ne želim ništa“, rekla je djevojčica. „Osim toga, smisao Božića nije u onome što mi želimo, već u onome što imamo. Tata mi je to uvijek govorio.“

Zima • 2012

Ovoga je Božića Josie željela više nego što je imala. Željela je da se tata vrati. Željela je da sve bude kao nekada, kao prije. I željela je plavu vestu. Možda bi upravo ta plava vestica mogla ispuniti prazninu koju je djevojčica osjećala duboko u svojoj nutrini… 7

Josie se polako ustala. Umotala se u svoj stari, iznošeni ogrtač sklupčavši se u tatinoj stolici pokraj kamina. Jedva je čekala da na božićno jutro mama i mali Joe siđu dolje.

Čovjek je pognuo glavu u znak zahvalnosti. Žena je čvršće umotala sada već usnulo dijete u toplu vestu, nježno ga prinijevši obrazu. Josie je napustila štalu. Na pola puta do kuće je zastala i okrenula se. Zatim je nagnula glavu i zagledala se u noć. Nebo se više nije činilo tako nijemim. „Hvala ti, Bože“, tiho je rekla. Nije više osjećala hladnoću… Kada je napokon stigla do kuće i ušla unutra, smjestila se pokraj kamina. Prstima je nježno stala dodirivati svaku od figurica u jaslicama. Mariju, Josipa, bebu Isusa, pastira, ovčice, mudrace, krave i deve. Josie je naposljetku podigla drvenu bebu Isusa, još uvijek umotanu u komadić tkanine. Prinijela je figuricu obrazu. Zatvorila je oči. Osjetila je sladak miris drveta, prisjećajući se radosti koju bi osjetila svake godine kada bi se ona, tata, mama i Joe okupili oko jaslica, pokušavajući pogoditi koja je figurica sljedeća na redu. Josieno je srce poskočilo kada se sjetila… Bila je u krivu kada je rekla bratu da više nikada nikoga neće biti u jaslicama. Znala je dobro tko je sljedeći tko će se pokloniti pred Kristom. „Na meni je red“, prošaptala je dok je polako vraćala drvenu figuricu maloga Isusa natrag u jaslice. Kleknula je i pognula svoju glavu u tihoj molitvi. „Dragi Bože“, molila je. „Hvala ti za Isusa. Hvala ti za Božić. Gotovo da sam ga propustila, ali to se više nikada neće dogoditi… Obećajem… Amen.“ Josie se polako ustala. Umotala se u svoj stari, iznošeni ogrtač sklupčavši se u tatinoj stolici pokraj kamina. Jedva je čekala da na božićno jutro mama i mali Joe siđu dolje. Osjećala se tako ispunjenom. Jer smisao Božića, znala je, nije u onome što je željela, već u onome što je već imala, negdje duboko u svojoj duši… nešto što joj je samo Bog mogao dati…

Ribice • godina XXIX

Marijin prvi Božić

Walter Wangerin Jr.

Ali kada odrasteš, ti ćeš biti taj koji ćeš odnijeti svu mržnju i iscijeliti svaku bol ovoga svijeta. Jednoga će dana svi znati za tebe, Ješi. Slušat će priču o tvome rođenju i radovat će se jer si ih volio, svakoga pojedinačno, u skladu sa značenjem tvoga imena - Isus…

J „

eši? Ješi, dođi. Spušta se mrak.“ Žena je upalila uljnu lampu, kleknula i na pod raširila plosnati madrac načinjen od slame. U sobi je bilo prohladno pa je preko madraca prostrla toplu vunenu deku. „Ješi“, pozvala je još jednom, „vrijeme je za spavanje.“ Na madrac je položila maleni jastuk ispunjen kozjom dlakom. To je bio luksuz, budući da siromašni ljudi nikada ne spavaju na jastucima. Ženino je lice bilo prožeto nekim čudnim tamnim sjenama. Nešto je muči. Ime joj je Marija. „Ješi!“ Maleni se dječak pojavio u sobi. Glava mu je umotana u grubu tkaninu – nešto poput zavoja - već pomalo potamnjelu od osušene krvi. To je Marijin sin. Zove ga 'Ješi' i to mu je nešto poput nadimka. Pravo mu je ime Isus. Zima • 2012

„Pogledajmo tu ranu“, nježno je rekla Marija. Odmotala je povez. Na sredini dječakova čela nalazi se duboka posjekotina, grimizne boje. Marija je nježno prstima prešla preko nje. „Boli li još uvijek?“ upita dječaka. Isus je kimnuo glavom, dok su mu oči bile ispunjene tugom. „Žao mi je što su oni dječaci bacali kamenje na tebe“, rekla mu je majka, otvorivši kamenu teglicu i premazavši, vršcima svojih prstiju, dječakovo čelo maslinovim uljem. „Nisi ti kriv, Ješi“, blago je rekla. „Ljudi jednostavno znaju biti tako okrutni i zli. No, znaš, nakon tvoga rođenja, jedan je stari čovjek po imenu Šimun prorokovao i rekao je da će te, kada jednom odrasteš, ljudi još više povrijediti. Oh, Ješi!“ Žena je ponovno povezala povez oko dječakova čela, čvrsto ga zagrlivši.

„Lezi, a ja ću ti ispričati jednu priču.“ Marija i Isus privili su je jedno uz drugo, pokrivši se dekom. Žena je započela… „Ovo je istinita priča i vrlo, vrlo je važna. To je priča o tome kako si ti došao na svijet“, rekla je milujući dječaka po kosi. „A razlog zašto ti želim ispričati tu priču, jest ljubav. Nikada ne smiješ zaboraviti na ljubav. Kada dođu zli i teški dani, sjeti se da je one noći, kada si se ti rodio, čitavo nebo eksplodiralo od ljubavi, anđeli su klicali od radosti, a više od tisuća i tisuća ljudskih srca zaljubilo se u moga sinčića Isusa, na njegov rođendan.“

MOJA LJUBAV Priča počinje s anđelom. U stvari, bio je to samo još jedan običan dan. Okopavala sam grah, sanjareći o čovjeku za kojega sam se uskoro trebala udati. Zvao se Josip i bio je stolar. Bio je tako jak, ali istovremeno i tako

Ribice • godina XXIX

nježan i iskren. Odjednom, nebo se smračilo. Pogledala sam prema gore i vidjela veliki crni oblak koji je u potpunosti prekrio sunce. Sijevalo je i grmjelo, a činilo se kao da iz te moćne grmljavine čujem glas. „Zdravo“, začulo se iz grmljavine. „Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!“ A kome je glas iz oblaka govorio? Meni! Oh, tako sam se uplašila! Okrenula sam se u namjeri da pobjegnem koliko su me noge nosile, no iznenada se sunce opet pojavilo jer se oblak počeo spuštati prema zemlji, poput tornada, sve bliže mojim gredicama s posađenim grahom; sve bliže meni! Kada je vrh oblaka dotaknuo zemlju, pogledala sam, i u samoj sredini te vijavice ugledala sam anđela! Anđela koji se obraćao meni, no ovaj put njegov je glas bio nježan poput povjetarca u krošnjama cedra. „Ne boj se, Marijo“, rekao je, „jer si našla milost kod Boga. On te odabrao. Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus.“ Dijete?! Od zaprepaštenja mi je motika ispala iz ruku. Gotovo da sam morala sjesti na tlo. Rodit ću sina? I tada je anđeo rekao: „On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, Oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.“ Sve je to bilo tako čudesno i nevjerojatno – prelijepo - ali ja nisam mogla prestati razmišljati o tome djetetu… Čini se da je anđeo pogriješio… „Oprostite“, rekla sam, „ali ja ne mogu imati dijete… Ja… još… ja još nemam muža.“ Anđeo je opet progovorio, rekavši: „Duh Sveti sići će na te i sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.“ „Vidiš“, rekao mi je tada anđeo. „Bogu ništa nije nemoguće. Primjerice, reci mi, koliko je stara tvoja rođakinja Elizabeta?“ Zima • 2012

Kada je vrh oblaka dotaknuo zemlju, pogledala sam, i u samoj sredini te vijavice ugledala sam anđela!

Marija je kroz prozor dozivala svoga sina koji je još uvijek bio negdje vani, iako je već pao mrak. Madrac od slame već je odavno bio prostrt.

„Stara je“, odgovorila sam. „Jako je stara.“ „Pa“, rekao je anđeo, „za tri će mjeseca ta žena, koja nikada ranije nije mogla zanijeti, postati majka. Što kažeš na to?“ Djeca! Elizabeta i ja ćemo imati djecu! A moj će sin biti Isus. Moje ćeš dijete biti ti, Ješi! „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ rekla sam. Kada sam to rekla, anđeo je nestao jednako brzo i iznenadno kao što se i pojavio. Toliko sam bila sretna i uzbuđena da sam zaboravila na svoje gredice i na grah koji je trebalo okopati. Zaboravila sam na motiku. Čak sam, na trenutak, zaboravila i na Josipa, jakog i toliko iskrenog. Istoga sam trena potrčala k majci i rekla joj da odmah idem posjetiti rođakinju Elizabetu. Nedugo nakon toga krenula sam na put. Osjećala sam se kao da letim: južno preko doline, pa preko brežuljaka, pa opet na jug gdje se nalazila kuća Elizabetina muža, Zaharije. Baš kada sam prilazila kući, Elizabeta je izišla na trijem, brišući ruke u ručnik. „Zdravo!“ povikala sam. „Zdravo, zdravo!“ Čim me vidjela, ispustila je ručnik iz ruku, uhvatila se za svoj veliki stomak i uzdahnula. „Što ti je?“ uzviknula sam. „Jesi li povrijeđena?“ No moja se stara rođakinja samo nasmijala. Potrčala mi je u susret, zagrlila me, izljubivši mi cijelo lice. „Ne, Marija, nisam povrijeđena“, rekla je još uvijek se smiješeći. „Kada si me zazvala, dijete mi je u utrobi poskočilo od radosti. O, Marijo, ti si blagoslovljena među ženama i blagoslovljen je plod utrobe tvoje.“ I sama sam se tada počela smijati, još jače i glasnije od Elizabete. Smijala sam se od radosti. Smijala sam se jer sam te već tada toliko voljela, Ješi. Smijala sam se zbog tolike ljubavi koju mi je Bog iskazao. I tada sam zapjevala pjesmu. Pjesmu o toj nevjerojatnoj ljubavi. Želiš li čuti moju pjesmu? Dobro. No najprije zatvori oči. Već Ribice • godina XXIX

je kasno i vrijeme je da pođeš spavati. Nastavit ćemo drugi put… I Marija je zapjevala… Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju…… jer mi velike stvari učini Silni čije je ime sveto i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju… „Laku noć, Ješi. Laku noć, voljeni moj sine. Sljedeći put kada budemo razgovarali o tvome rođendanu, otkrit ću ti tajnu… Ispričat ću ti kako Josip skoro nije postao tvoj otac…“ „Ješi! Vrijeme je da uđeš unutra!“ Marija je kroz prozor dozivala svoga sina koji je još uvijek bio negdje vani, iako je već pao mrak. Madrac od slame već je odavno bio prostrt. „Ješi, dođi!“ Soba u kojoj su spavali ujedno je bila i soba u kojoj je Marija kuhala i u kojoj su jeli. U najudaljenijem kutu prostorije nalazio se maleni glineni štednjak iznad kojega su, na drvenoj polici, stajale tri bakrene posude za kuhanje, četiri posude načinjene od gline, dva vrča za vodu i četiri torbe od kozje kože u kojima se nalazilo razno zrnje, leća i različiti začini. Kada bi jeli, sjedili bi na podu oko okrugloga otirača. „Ah, Ješi, pogledaj se samo!“ uzviknula je Marija kada je Isus napokon ušao u kuću. Kosa mu je bila raščupana i zamršena, lice i ruke pokriveni prašinom, a povez oko glave prljav i labav. Marija mu je prišla i skinula povez. „O, ne!“ uzdahnula je. Rana je izgledala jako ružno; činilo se kako se inficirala. Iz kutova je curio gust žuti gnoj. „Sjedni“, rekla je Marija. Otišla je po posudu u koju je ulila toplu vodu te u nju umiješala sol. Također je uzela čistu krpu i bočicu s lijekovima, a potom se vratila i sjela do sina.

Zima • 2012

„Moram ti isprati ranu“, rekla je. „Žao mi je, Ješi, no kada je budem prala, peći će te. No to znači da će rana brže zacijeljeti“, objasnila je. Lijevom ga je rukom obgrlila oko ramena dok je desnom stala ispirati ranu na dječakovu čelu. „Auuuuu!“ viknuo je Isus. Oči su mu se raširile od boli, a niz prljave obraze su mu potekle suze. „Znam, znam“, tješila ga je majka. „Ali moramo očistiti ranu.“ Uskoro je Marija dječakovu, sada čistu ranu namazala mašću načinjenom od životinjske masti, otpadaka od prediva i meda. „Med ubija bakterije. Ovaj put nećemo stavljati povez“, rekla mu je. Isus je još uvijek tiho plakao. Marija ga je nježno uzela u naručje i lagano ga ljuljuškala - naprijed, natrag. „Volim te, sine moj. Baš kao što sam ti sinoć ispričala u priči, voljela sam te od samog početka.“ „Večeras ću ti pričati o nekome tko te također volio i prije nego si se rodio. Vidiš, tvoj me otac skoro nije oženio…“

JOSIPOVA LJUBAV Odlučila sam ostati sa svojom rođakinjom Elizabetom dok ne rodi; znači tri mjeseca. Cijelo vrijeme dok me nije bilo, Josip mi je strašno nedostajao. Bili smo zaručeni i trebali smo se vjenčati. Zaruke su jako ozbiljna stvar. Gotovo kao i sam brak, samo što još nismo zajedno živjeli. Osam dana nakon što je Elizabeta rodila, krenula sam na put kući, u Nazaret. Dijete u meni malo me usporavalo, no bila sam toliko sretna i uzbuđena jer sam Josipu trebala reći tu predivnu vijest. Jedva sam čekala da ga vidim. Čim sam stigla u Nazaret, pojurila sam do Josipove kuće. Pokucala sam. „Josipe, Josipe, brzo izađi!“ vikala sam. „Moram ti reći što Bog čini u našim životima!“ Vrata su se otvorila i ja sam potrčala u Josipov zagrljaj.

No, odjednom se odmaknuo od mene i pokazao na moj trbuh. „Marija, udebljala si se“, rekao je. „Da“, odgovorila sam. „Nije li to predivno?! I znaš, postoji dobar razlog tome; maleni, sićušan razlog koji raste u meni.“ Josip se namrštio i prozborio kroz zube: „Marija, zar ti to mene zafrkavaš?“ Zahihotala sam se, ustipnuvši Josipa za nos. „Ne zafrkavam te“, nasmijala sam se. „U meni raste živo biće i jučer sam, Josipe, osjetila kako se to malo stvorenje u meni pomaknulo. Trudna sam, Josipe! Dobit ćemo bebu!“ „Moooolim? Bebu?“ zaprepašteno je rekao. „Da! I to je nešto čudesno što Bog čini u našim životima – daruje nam dijete!“ Raširila sam ruke, očekujući kako će me Josip ponovno zagrliti, ali on to nije učinio. Lice mu se, umjesto toga, smračilo, poput oblaka koji donose nevrijeme. „Ali to je nemoguće“, rekao je, „osim… osim…“ „To je dijete izravan dar od Boga“, pokušala sam mu objasniti. „Nećeš li me zagrliti, Josipe?“ Josip je samo pognuo glavu. Nije me mogao pogledati u oči. Na licu sam mu vidjela tugu, a niz lice su mu potekle suze. „Josipe, molim te, zagrli me“, rekla sam. „Zagrli me ponovno!“ Ali Josip se samo okrenuo od mene. Ušao je u kuću i zalupio vratima. Ostala sam sama… To nije bilo njegovo dijete, Ješi. Josip je mislio da je to bilo dijete drugog čovjeka. Ali mi smo bili zaručeni! Da sam nosila dijete drugoga čovjeka, bio bi to strašan grijeh! „Josipe, nisam sagriješila!“ vikala sam glasno kako bi me mogao čuti i kroz zatvorena vrata. „Stvarno, nisam sagriješila protiv Boga i nisam sagriješila protiv tebe!“ Nije bilo nikakva odgovora. Josip nije ništa rekao. Nije izašao. Napokon sam otišla kući. Srušila sam se na krevet i briznula u plač. Čitav sam

dan plakala. Josip je bio dobar čovjek – snažan, iskren… Uvijek je poštivao Božje zakone. I zbog toga što je mislio da sam ja sagriješila, točno sam znala što je namjeravao učiniti. Raskinut će naše zaruke i nikada ga više neću vidjeti. Zato sam toliko plakala. Majka mi je navečer donijela toplu juhu, ali nisam mogla jesti. Samo sam htjela biti na miru… sama… Sljedećeg je jutra moj otac ušao u moju sobu i rekao: „Nisi spavala čitavu noć, zar ne?“ „Ostavi me na miru“, rekla sam. „Trebam li i Josipu reći da te ostavi na miru?“ pitao je otac. „Zar je ovdje?“ pitala sam. „Da. Eno ga pred vratima.“ Skočila sam i požurila van. I onda sam ga ugledala… mog dragog Josipa. Lice mu više nije bilo mračno i nije se mrštio. Toliko me snažno zagrlio da sam skoro ostala bez daha. Oboje smo zaplakali. „Htio sam raskinuti naše zaruke“, rekao je. „Znam…“ „Ali prošle me noći, u snu, posjetio anđeo Gospodnji i rekao mi da je tvoje dijete od Boga i da će se zvati Isus.“ „Isus…“, šapnula sam sa suzama u očima. „Upravo je to anđeo rekao i meni. O, Josipe, toliko sam bila usamljena. Mislila sam da mi se nikada nećeš vratiti.“ „Pa“, rekao je on, „pravi razlog zašto sam došao jest da te upitam želiš li poći sa mnom, mojoj kući? Sada odmah? Marija, želim da mi budeš žena, od ovoga trenutka pa sve do kraja naših života.“ Kako su samo ptice pjevale toga dana dok sam koračala prema svome novom domu, ruku pod ruku sa svojim mužem, Josipom, stolarom, snažnim i iskrenim. Vidiš li, Ješi? Šest mjeseci prije nego si došao na ovaj svijet, jedan je dobar čovjek obećao da će te voljeti jednako kao i ja – tvoj otac, Josip. Boli li te još uvijek rana? Ne? Drago mi je. Sol polako cijeli ranu. Spavaj sada, zlato Ribice • godina XXIX

moje… Uskoro ću ti ispričati najbolji dio priče… Kada je Marija ušla u sobu, Isus je već ležao na slamnatom madracu sa čvrsto sklopljenim očima. „Spava li moje dijete?“ tiho je pitala Marija. Dječak se malo nasmiješio, sklopivši oči još čvršće. „Da, čini se da moj sin spava“, šapnula je Marija. Isus se zahihotao. Lice mu je porumenjelo. „Kako dobar dječak!“ rekla je dječakova majka. „Kako sam samo ponosna na dijete koje tako rano ide spavati! Pa… mislim da ću onda i ja poći na spavanje“, rekla je Marija. „Htjela sam Ješiju ispričati najbolji dio priče o njegovu rođenju, ali budući da već spava…“ „Mama, mama, čekaj!“ Isus je skočio s madraca i skočio na majku, gotovo je srušivši. „O, Ješi“, nasmijala se Marija, „tako si se brzo probudio! Jesi li sanjao nešto?“ Nježno je poljubila ožiljak na dječakovu čelu legavši pokraj njega na madrac. „U redu“, rekla je Marija, „ispričala sam ti dio priče o mojoj ljubavi i Josipovoj ljubavi i kako se anđeo prvo objavio meni, a onda i tvome tati. A sada na red dolazi ljubav bolja od ijedne koja postoji na ovome svijetu – i ovaj put, Ješi, anđeli su pjevali tebi u čast!“

BOŽJA LJUBAV Šest mjeseci nakon vjenčanja morali smo ići u Betlehem. Svi su ljudi morali poći u gradove svojih predaka kako bi se popisali. Dugo smo putovali: dva dana, tri dana… I napokon, za zalaska sunca trećega dana putovanja, napokon smo stigli u gradić Betlehem. Bila sam toliko umorna i u bolovima. Vani se stalo mračiti… Na ulicama su bile tisuće i tisuće stranaca koji su hodali gore-dolje; nitko nas nije pozdravio niti nam se obratio. Svatko je išao svojim putem i svojim poslom. Ugledali smo malenu kamenu kuću i Zima • 2012

Šest mjeseci nakon vjenčanja morali smo ići u Betlehem. Svi su ljudi morali poći u gradove svojih predaka kako bi se popisali.

Oprala sam te, povila u pelenice i položila u jasle. Smijala sam se od radosti. I plakala u isto vrijeme. Voljela sam te, Ješi. I tvoj te tata volio. Oboje smo te voljeli. Više od samih sebe. No netko te volio više nego što smo to mi ikada mogli.

Josip je pokucao na vrata. Otvorila nam je neka žena, a kada je Josip upitao: „Imate li sobu gdje bismo moja supruga i ja mogli prenoćiti?“, jače je otvorila vrata pa smo u prostoriji mogli vidjeti madrace prostrte po podu. „Nema više mjesta“, rekla je zalupivši vratima. Meni je bilo loše. Imala sam trudove. Dijete samo što nije došlo. Jadni moj Josip! Panično je stao kucati na vrata svake kuće na koju bismo putem naišli. Nigdje nije bilo mjesta. Svi su nas odbijali. Naposljetku smo pokucali na vrata jedne gostionice. Ni tamo nije bilo slobodne sobe, no vlasnik se sažalio i pustio nas u štalu koja se nalazila iza zgrade. Josip me podigao s magarca i položio na čistu slamu. „Bože“, molila sam, „molim te, pomozi mi sada… Trebam te…“ I nakon nekoga vremena… u rukama sam držala tebe, Ješi. Oprala sam te, povila u pelenice i položila u jasle. Smijala sam se od radosti. I plakala u isto vrijeme. Voljela sam te, Ješi. I tvoj te tata volio. Oboje smo te voljeli. Više od samih sebe. No netko te volio više nego što smo to mi ikada mogli. Bog na nebu te volio. A kako to znam? Zbog anđela koji su pjevali tebi u slavu. Vidiš, te večeri su pastiri pasli svoja stada na poljanama izvan Betlehema. Onog trena kada si ti došao na svijet, ugledali su neobičnu svjetlost koja im se stala približavati. Bio je to anđeo - anđeo Gospodnji, a pastiri su pali na svoja koljena i rukama pokrili oči. „Ne bojte se“, rekao je anđeo, „jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod! Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin!“ Pastiri su sada začuđeno gledali u anđela. Ribice • godina XXIX

„I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!“ Jedan po jedan, pastiri su ustali. I tada, odjednom, sve zvijezde na nebu kao da su se počele kretati! Blještale su i sjajile na tamnomodrome nebu kao nikada ranije. Tada su pastiri shvatili da su to zapravo anđeli. A anđeli su pjevali: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!“ Ješi, i ja sam čula anđele kako pjevaju. A nedugo nakon toga, ti su isti pastiri došli u štalicu. Došli su vidjeti tebe, Ješi! Gledali su te očiju sjajnih od divljenja. Jedna te žena, koja je bila s njima, poljubila u čelo. Ti si otvorio svoje oči i pogledao je. Ona je pokrila usta rukama i bez riječi zaplakala – od čiste radosti. Vidiš li kolika je bila Božja ljubav prema tebi? Ljubav koja je ispunila i srca malih,

Zima • 2012

poniznih ljudi… I dok su se polako udaljavali natrag svojim stadima, mogla sam ih čuti kako pjevaju i slave Boga, baš poput anđela. „Hajde, dijete moje“, pođi sada na spavanje. Uskoro ću ti ispričati još jedan dio priče; dio koji je meni pokazao zašto si uopće došao na ovaj svijet… Laku noć, dijete moje. Spavaj mirno dok još možeš… prije nego odrasteš i postaneš čovjek… Laku noć…“ Marija je imala ogledalo načinjeno od uglađene bronce. Jednom, kada je Josip načinio stol za ženu koja nije imala novaca da mu plati, dala mu je to ogledalo, a on ga je darovao svojoj ženi. Marija ga je držala u jednoj krpenoj torbi i gotovo ga nikada nije koristila. Zašto i bi? Nikada se nije šminkala niti stavljala rumenilo, a ni plela kosu. I radije je gledala svoga muža i svoga sina nego sebe samu.

Kako li je samo bila iznenađena kada je svoju torbu našla praznu i kada je shvatila da je ogledalo nestalo. Kome bi bilo potrebno njezino ogledalo? U kući je bilo prilično mračno… Je li netko ušao i ukrao ga?! Odjednom je Marija ugledala odsjaj svjetlosti u maloj pokrajnjoj prostoriji koja je služila kao smočnica. Polako je otvorila vrata i ugledala Isusa kako čuči pokraj uljne lampe buljeći u svoj vlastiti odraz u Marijinu ogledalu. Bio je vrlo ozbiljan. Gledao je u svoj ožiljak na čelu. Ožiljak je izgledao poput dvije nakrivljene crte pri čemu je jedna prelazila preko druge. Marija je kleknula pored njega obavijajući ruku oko njegova ramena. „Taj će te ožiljak pratiti cijeloga života, Ješi“, rekla je. „Neke stvari nikada ne prolaze.“ Uzela je dječaka u naručje poljubivši ga u čelo gdje se nalazio ožiljak. „Anđeo nam je rekao da ti nadjenemo ime Isus“, šapnula mu je na uho, „pa smo tako i učinili, osam dana nakon što si se rodio. No anđeo nam je također rekao što to ime znači. Vrijeme je da saznaš sve o tome jer to objašnjava i ono što ćeš raditi kada odrasteš. Ješi, Isus znači: On će spasiti ljude od grijeha.“ Marija je uzela ogledalo i zagledala se u odraz svoga sina. Lice mu je bilo tamno poput bronce. „Otprilike šest mjeseci nakon što si rođen“, rekla je Marija, „jedan je stari čovjek imenom Šimun prorokovao o tebi i o tvojoj budućnosti. Rekao je da ćeš ti odražavati svjetlo Božje ljubavi u čitavome svijetu. Rekao je da ćeš donijeti spasenje svakomu narodu. Sve su to predivne stvari. No tada je rekao da ćeš biti poput kamena i da će se ljudi spoticati o tebe i mrziti te… To nije dobro. To me jako rastužuje…“ Marija je spustila ogledalo i nježno zagrlila dječaka. Zaplakala je… „Dogodit će se tako teške stvari“, prošaptala je. „Šimun je rekao da će mi mač probosti srce.“

„Dođi, lezi. Dovoljno si velik da čuješ i ostatak priče o svome rođenju. I ovdje ima ljubavi koja ti je iskazana, ljubavi mudraca i stranaca, ali također ima i boli i opasnosti… Nakon proroštva koja je Šimun imao, Ješi, shvatila sam da najveća ljubav u tvom životu neće biti ona ljubav iskazana tebi. Ne, to će biti ljubav čiji će izvor biti u tebi i koja će se širiti prema cijelome svijetu. I to je, dragi moj Isuse, pravo značenje tvoga imena.

TVOJA LJUBAV PREMA SVIJETU Josip i ja smo pronašli malu kuću u Betlehemu gdje smo živjeli nekoliko godina. Uskoro si naučio puzati, pa hodati, a nakon nekoga vremena počeo si i pričati. „Tatice“, rekao si. To je bila tvoja prva riječ. „O, Ješi, trčao si, igrajući se na suncu, i smijao si se kao i svako drugo dijete. Uprljao si lice jedući svježe grožđe. Činilo se da se i ptice smiju kada bi se našle u tvojoj Ribice • godina XXIX

Nakon proroštva koja je Šimun imao, Ješi, shvatila sam da najveća ljubav u tvom životu neće biti ona ljubav iskazana tebi. Ne, to će biti ljubav čiji će izvor biti u tebi i koja će se širiti prema cijelome svijetu.

blizini. Kad god bi Josip išao raditi, ti bi ga slijedio, smijuljeći se poput vrapca. Život je u Betlehemu bio tako lijep! Mislili smo da bismo tamo mogli ostati zauvijek. No tada se pojavila opasnost i iznenada smo morali otići, usred noći. Evo kako je sve počelo… Jednoga si poslijepodneva utrčao u kuću razgoračenih očiju. Brzo sam izašla van i vidjela deve. No nisam se tome nasmiješila. Na devama su bili ljudi koji su putovali stotinama i stotinama kilometara po pustinji iz dalekih stranih zemalja sve do Betlehema. „Što… što vi želite?“ pitala sam, pomalo zbunjena. „Došli smo se pokloniti novorođenom kralju Židova“, rekli su mi. „Ali ovdje nema kralja“, odgovorila sam ja „samo stolar i njegova siromašna obitelj.“ „Ne, u krivu ste“, rekao je jedan od njih. „Pogledajte“, rekao je i pokazao prstom prema nebu. Zima • 2012

Izašla sam iz kuće i pogledala u smjeru u kojemu je pokazivao - ugledala sam sjajnu zvijezdu usred bijela dana – baš ispred naše kućice! „Mi smo magi, mudraci“, rekao je drugi stranac. „Mi možemo čitati zvijezde, baš kao da su riječi ispisane na papiru. A ova zvijezda nam je rekla da je dijete koje živi u ovoj kući kralj kojega mi tražimo.“ Ti, Ješi! Došli su vidjeti tebe. Treći je čovjek bio Afrikanac. Rekao je: Stari kralj, Herod, rekao nam je da tražimo u Betlehemu. Pozvao nas je u svoju palaču i rekao nam da se Krist trebao roditi ovdje – i tada se nasmijao, zamolivši nas da se vratimo i kažemo mu kako da on sam pronađe dijete. Rekao je da se i sam želi pokloniti židovskom kralju.“ Ješi, još nisi imao niti dvije godine. No nakon što su mudraci rekli sve ove stvari, promijenio si se. Odjednom si se činio puno starijim. Bez riječi si ušao u kuću. Sjeo si naslonivši se na zid, prekrižio si ruke i čekao si da ti mudraci priđu. U sebi sam se pitala Tko je ovo dijete? Jedan po jedan, stranci su ušli unutra. I jedan po jedan, poklonili su se pred tobom. Jedan po jedan, pred tebe su položili darove: zlato, tamjan i smirnu. Zadrhtala sam. Zlato se daruje samo kraljevima, tamjan pripada Bogu, a mirtom pomazujemo ljude koje volimo kada umru. O, Ješi, činilo se u tome trenutku da je tvoja budućnost predivna. A poštovanje i slavljenje ova tri mudraca… ne znam… kao da te cijeli svijet upoznao i iskazao ti štovanje. Te su večeri ova tri mudraca ostala kod nas, u našem skromnom domu. Nakon večere svi smo legli spavati. Usred noći dva su čovjeka stala jecati. Njihovo je jecanje postajalo sve glasnije i glasnije, što me vrlo uplašilo. Jedan od njih bio je onaj Afrikanac i njemu nisam mogla pomoći, no drugi je čovjek bio tvoj otac. Gurkala sam ga i gurkala sve dok se nije probudio, nakon čega je on otišao probuditi drugoga čovjeka.

Obojica su sanjala. Afrikanac je sanjao da se ni u kojem slučaju ne smije vratiti Herodu i da se svaki od njih treba vratiti u svoj kraj drugim putem. Tvom je tati, pak, u snu anđeo rekao da trebamo pobjeći što brže možemo. Rekao mu je da odemo u Egipat jer te kralj Herod htio ubiti, Ješi. I tako smo svi napustili Betlehem. Mudraci su krenuli na istok, na svojim devama, a mi smo se na magarcu uputili na jug. Kasnije smo čuli da se kralj Herod jako razljutio. „Gdje su mudraci?!“ vikao je. „Zašto se nisu vratili kako sam im i rekao? Ako mi ne kažu gdje se nalazi maleni Isus, kako ću ga pronaći i ubiti?!“ Izašao je iz svoje palače i stao vikati: „Ja sam kralj Židova! Nitko neće biti kralj osim mene – nikada, nikada! Vojnici, odmah otiđite u Betlehem! Ubijte svakoga dječaka do dvije godine starosti!“ Čak smo i u Egiptu čuli o ovome velikomu grijehu koji je Herod počinio. Čak je i do tamo dopro plač neutješnih majki koje su izgubile svoje sinove. Nakon nekoga vremena, anđeo nam se ukazao posljednji put donoseći nam dobre vijesti. „Kralj Herod je mrtav“, rekao je. „Više nije kralj.“ „Idite kući“, rekao je, „odvedite dijete natrag u Nazaret i odgojite ga da bude jak i mudar – i Bogu će zauvijek biti dragocjen.“ Marija je ušuškala Isusa u dekicu i rekla: „To je to. To je tvoja priča. Radosna je, ali i tužna. U ovome svijetu vrebaju mnoge opasnosti, Ješi, i mržnja i grijeh - i kada odrasteš, sve te stvari će te povrijediti.“ Marija je dotaknula djetetov ožiljak. Legla je pokraj njega naslonivši svoje čelo na njegovo. „Ali kada odrasteš, ti ćeš biti taj koji ćeš odnijeti svu mržnju i iscijeliti svaku bol ovoga svijeta. Jednoga će dana svi znati za tebe, Ješi. Slušat će priču o tvome rođe-

nju i radovat će se jer si ih volio, svakoga pojedinačno, u skladu sa značenjem tvoga imena - Isus… Volio si ih dovoljno snažno da ih spasiš od njihovih grijeha.“ Odjednom se izvana začula neka neobična buka. I Marija i Isus pogledali su prema vratima. Iznenada su tamo ugledali Josipa. „Tatice“, viknuo je Isus potrčavši iz kreveta ravno u Josipovo naručje. „Tatice, tatice, stigao si kući!“ Marija je samo promatrala ovaj prizor, tiho i bez riječi. Josip je podigao Isusa u naručje i bacio ga u zrak. „Doma sam, sine! Da, uistinu jesam!“ rekao je. „I donio sam ti dar. Sjedni sine, sjedni. Vrijeme je da te podučim poslu kojim se ja bavim.“ Josip je namignuo Mariji. Ona je kimnula glavom u znak odobravanja. Već su ranije razgovarali o ovome trenutku. I tako je Isusov otac donio svoju kožnu torbu. Sjeo je – licem u lice sa svojom malom obitelji – i dao sinu novi komplet alata: čekić, pilu, dlijeto, nekoliko čavlića i dvije drvene grede. „Osjećaš li miris drveta?“ pitao je Josip. „Sada stavi jednu gredu preko druge, na vrh…“ Isus je poslušno učinio što mu je otac rekao. „Odlično, Ješi. Savršeno. Sada uzmi svoj čekić i samo jedan čavao pa pričvrsti grede jednu uz drugu.“ Isus se nagnuo naprijed, udubivši se u ono što je radio – zabijao je svoj prvi čavao u životu. Marija je gledala kako Josip uči Isusa zanatu. No ona nije bila jedina. I anđeli su gledali ovaj prizor. I Bog Otac na nebu se nagnuo niže kako bi gledao. I cijeli svijet čeka… i pastiri… i ti i ja…

Ribice • godina XXIX

Oboji sliku! „Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima jer će iz tebe izaći vođa koji će biti pastir naroda moga…“ Matej 2: 6

Zima • 2012

Riješi kviz! Koliko znaš o Isusovu rođenju?

5. Isus je rođen…

ZAOKRUŽI TOČAN ODGOVOR 1. Tko je rekao Mariji da će dobiti sina kome će nadjenuti ime Isus? a) b) c) d)

anđeo Mihael anđeo Gabriel mnoštvo anđela Josip

2. Na zvuk Marijina glasa, koje je dijete po skočilo od radosti u utrobi svoje majke a) b) c) d)

Abraham Mojsije Ivan Krstitelj Petar

3. Zašto je Josip uzeo Mariju za svoju ženu nakon što je saznao da nosi dijete? a) Njegovi su ga roditelji prisilili da se oženi njome b) U snu mu se ukazao anđeo i rekao mu da je uzme za ženu c) Obećao je njenim roditeljima d) To je od njega zahtijevao zakon

a) b) c) d)

kod kuće u štalici u hotelskoj sobi u bolnici

6. Tko je bio kralj u Judeji u vrijeme kada se Isus rodio? a) b) c) d)

Josip Cezar Pilat Herod

7. Tko je bio rimski car u vrijeme kada se Isus rodio? a) b) c) d)

Marko Antonije Pilat car August Herod Antipa

8. Kome se ukazalo mnoštvo anđela kako bi navijestilo Isusovo rođenje? a) b) c) d)

gostioničaru velikom svećeniku mudracima pastirima

4. U kojem je gradu Isus rođen? a) b) c) d)

u Betlehemu u Nazaretu u Egiptu u Samariji

Ribice • godina XXIX

9. U koji su grad prvo došli mudraci i pitali: „Gdje je novorođeni kralj židovski?“ a) b) c) d)

u Betlehem u Jeruzalem u Nazaret u Kafarnaum

10. Koja su tri dara mudraci poklonili Isusu? a) b) c) d)

dekicu, pelene i papučice zlato, srebro i zvečku zlato, dijamante i rubine zlato, tamjan i smirnu

11. Nakon što su tri mudraca napustili Betlehem, anđeo je rekao Josipu da Mariju i dijete odvede… a) b) c) d)

u Egipat u Jeruzalem u Galileju u Samariju

12. U kojem je gradu Isus odrastao? a) b) c) d)

13. Kome je Bog rekao da neće umrijeti dok svojim očima ne vidi Krista? a) b) c) d)

Šimunu Zahariji Ivanu Pavlu

14. K ako se zvala proročica koja je služila u hramu i govorila o Isusu svima koji su tražili oslobođenje? a) b) c) d)

Ruta Hana Elizabeta Ana

15. Završi biblijski redak: I Riječ tijelom postala… a) b) c) d)

… i odmah je nestala … i nastanila se među nama … i mi smo je prihvatili … i udaljila se od nas

u Betlehemu u Jeruzalemu u Nazaretu u Damasku

Zima • 2012

Bijeli Božić 5

… budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega… minuta s Bogom

„Djede, djede, još uvijek pada snijeg!“ uzbuđeno je povikao Evan. „Ove ćemo godine sigurno imati bijeli Božić!“ Evan nije baš imao prilike uživati u snijegu, budući da je živio u udolini gdje snijeg ne pada često, no sada se preselio kod djeda i bake koji su živjeli u planinama. Djed je kimnuo glavom. „Svijet izgleda tako čisto pod ovim snježnim pokrivačem, zar ne?“ rekao je. „Podsjeća me na moj najdraži biblijski redak koji kaže ovako: „… budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega…“ Evan nije dobro poznavao Bibliju, ali volio je kada bi mu djed pričao priče iz nje. Evan je, ozarena lica, izjurio van i neko vrijeme uživao sanjkajući se niz obližnji brijeg. Nakon nekog vremena, pridružio se baki i djedi za večerom. Misli su mu, nekako, ponovno odlutale do biblijskog retka koji je djed ranije citirao. „Djede, ti si mi jednom rekao, barem mislim tako, da je moj tata prihvatio Isusa kao svoga Spasitelja“, započeo je Evan dok je polako srkao toplu čokoladu koju mu je baka upravo sipala u šalicu. Djed je klimnuo glavom. „Znači li to da su njegovi grijesi bijeli poput snijega i da je očišćen od svakog od njih?“ pitao je. „Upravo tako, sinko“, potvrdio je djed. „Ali, djede, zašto je tata onda još uvijek u zatvoru?“ pitao je dječak. Djed je zastao na trenutak, nakašljavši se, a onda je rekao: „Evane, tvoj otac godinama nije htio čuti za Isusa“, objasnio je djed. „Činio je mnoge loše stvari… Prekršio je zakon… I sada, iako je Bog njegovo srce učinio čistim i oslobodio ga krivnje, tereta i grijeha i spasio mu dušu, on mora platiti kaznu i odgovarati za sva ona zla djela koja je počinio.“ Evan se zamislio. Neko je vrijeme razmišljao o onome što mu je djed upravo rekao i naposljetku je tiho rekao:

Ribice • godina XXIX

„Ja ne želim čekati da se nađem u nevolji prije nego zatražim Isusa da bude moj Spasitelj.“ „I ne moraš“, radosno je rekao djed. „Upravo sada možeš zatražiti Isusa da uđe u tvoj život, oprosti ti grijehe te ih učini bijelima poput snijega. Kada to učiniš, uistinu ćeš moći u potpunosti uživati u bijelom Božiću… izvana, ali i iznutra, u svome srcu, svojoj nutrini… Jer Isus je jedini pravi smisao tog predivnog blagdana…“

Razmisli! 1. Hoćeš li ti ove godine imati ‘bijeli Božić’ u svome srcu?

2. Nikada nemoj zaboraviti da svaki i najmanji grijeh sa sobom nosi posljedice, čak iako ti Bog oprašta.

3. Ako još nisi, primi Isusa u svoje srce, kao svoga Spasitelja, a ako jesi, nastavi mu služiti i slaviti ga svojim životom, svojim riječima i svojim djelima.

Dragi Isuse, hvala ti što si se rodio u ovaj svijet zbog nas grješnih ljudi. Hvala ti što si nam dao priliku da živimo čisto i sveto. Molim te, pomozi da nikada ne zaboravim kako si ti jedini pravi smisao Božića. Ne želim više činiti loše stvari koje te bole i rastužuju. Molim te da moje čisto srce bude moj dar tebi ovoga Božića. Volim te, Isuse!

Zima • 2012

Djeca pišu a mi objavljujemo

ŠTO ZA MENE ZNAČI BOŽIĆ ZA MENE JE BOŽIĆ RADOST I LJUBAV. OKUPLJANJE OKO BORA I OTVARANJE POKLONA. ZAHVALJIVANJE BOGU ZA SVE ŠTO NAM JE DAO I RADOVANJE S DRUGIMA. ZA VEČERU KOLAČIĆI, A NA KRAJU MOLITVA I VESELJE ZBOG ISUSOVA ROÐENJA. Ana-Viktorija Puljiz, 11, Solin

BOŽIĆ SLAVIMO BOŽIĆ JER SE ISUS RODIO. NA BOŽIĆ DARIVAMO JEDAN DRUGOME POKLONE. ISUSU SU SE DOŠLI POKLONITI PASTIRI I TRI MUDRACA. PRIJE BOŽIĆA OKITIMO BOR, STAVLJAMO KUGLICE I ANÐELE. NA VRH BORA SE STAVI ZVIJEZDA. IMAMO ZAJEDNIČKI RUČAK. MALO PRIJE BOŽIĆA JE ADVENT. MOLIMO SE I PRIČAMO PRIČE IZ BIBLIJE. JEDVA ČEKAM BOŽIĆ. MERRY CHRISTMAS

SRETAN BOŽIĆ NEK JE SVIMA! Na istoku dalekom nova zvijezda sja. Od tog njenog sjaja noć kao da se smije, ali što se to ispod nje krije? Rodilo se dijete Isus mu je ime. Donijelo je sreću, cijeli svijet se smije... No ta sreća kratko traje, brzo gasne svijeće plam. Dok još svijeća šalje svoj sjaj i pjesme poj širi se; dok gledaš jelku kitnu i njoj diviš se nek našim srcem sreća vlada! Jer došao je Božić sada! Sretan Božić nek' je svima! I starima i mladima. Sretan nek' je svakom rodu, nek' donese mir i slobodu!!! Eni Jurić, 14, Vinkovci

Lara Jovišić, 9, Klis

Ribice • godina XXIX

ISUSU NA DAR Sve je bliže Isusov rođendan... Što pokloniti svemogućem Bogu na dar?

BOŽIĆ BOŽIĆ JE KADA VLADAJU SREĆA I MIR; KAD PAS NAÐE KOST, A VJEVERICA ŽIR. BOŽIĆ JE KAD SE NEKI LJUDI MOLE BOGU I UZ PEĆ SE GRIJU, A DRUGA DJECA SE SKIJAJU. ALI ZAŠTO SE RADUJEMO? JER SE TADA RODIO ISUS!!! Stipe Puljiz, 9, Solin

Život? On nam je svoj prvi dao! Ljubav? Svoju ljubav nama je pokazao! Zdravlje? Bolesne, pa čak i mrtve, iz postelje je podizao! Dobra djela? Kad god se trudimo, prebrzo se umorimo. Lijepe riječi? Brzo riječi izgovaramo, lako obećajemo, još brže zaboravimo! Vjernost? Lakše vjerujemo kad vidimo, puuuno teže kada odmah ne vidimo! Znanje? Knjigu mudrosti nam je ostavio! Čitamo li je dovoljno?! Što da ti onda poklonim, Isuse? Želim ti pokoniti iskrenu sebe, svoje snage i slabosti, planove i strahove.... Poklonit ću ti, Isuse, srce svoje i zauvijek ću ostati dijete tvoje. Vanessa Kovačević, 12, Osijek

Zima • 2012

Božićni sudoku U svakome retku, svakome stupcu i u svakome velikom (podebljanom) kvadratu treba biti samo jedan crtež. Prazne kvadratiće popuni sljedećim crtežima:

Ribice • godina XXIX

Matteo je bio najproblematičniji miš s kojim je živjela, ali voljela se brinuti o njemu i o svim miševima koji su živjeli kod nje. Zbog njih joj nikada nije bilo dosadno.

„Hvali kopno, drž’ se mora“ U

licama Omiša prozujala je neka sivkasta točka koju su primijetile samo starije gospođe koje su odmah svojim vriscima uzbunile i ostatak slučajnih prolaznika: „Miš! Miš!“ I doista, jedan mokar miš trčao je najbrže što je mogao kako bi stigao u toplu kućicu prije nego se smrzne na zimskim temperaturama. Pronašao je rupu koja se nalazila u jednoj staroj omiškoj kamenoj kući, koju su koristili kao ulaz u svoju nastambu. Čim je projurio kroz ulaz u kućicu, naletio je na svoju odgojiteljicu koja je bila u kuhinji i pekla kruh zbog kojega je zamirisala cijela soba. „Kristofa, daj mi brzo ručnik!“ rekao je miš dok su mu zubi cvokotali. Zima • 2012

Mišica se okrenula i mrzovoljno stavila ruke na bokove. Nije voljela da ju se ometa u kuhinji, osobito ako je to bio neki mokar miš koji se stalno uvaljivao u nevolje. „Čarobna riječ?“ „Joj, Kristofa, brzo ručnik! Molim te! Smrzavam se!“ „Pa dobro Matteo, kako si opet uspio završiti u moru? Zar ti nisam rekla - kad već moraš ići na brodove –onda se pazi da te ne uhvate?“ rekla je dok mu je dodavala debeli suhi ručnik koji je uvijek čuvala spreman upravo za Mattea jer je on uvijek nekako uspijevao doći doma mokar. Matteo je bio najproblematičniji miš s kojim

je živjela, ali voljela se brinuti o njemu i o svim miševima koji su živjeli kod nje. Zbog njih joj nikada nije bilo dosadno. Matteo se brzo omotao u ručnik i zahvalno pogledao Kristofu. Ona mu je bila poput majke koju nikada nije stvarno upoznao i bio je veoma zahvalan na tome što se uvijek brinula o njemu, bez obzira na to kakve bi gluposti on učinio. „Kristofa, znaš da ja uvijek pazim na to. Nisam ja kriv što je zabavnije plivati do obale negoli vraćati se brodom“ odgovorio je Matteo dok se grijao blizu vatre koja je gorjela u peći. „Aj, ti i tvoja ljubav prema moru. Mogao bi jednostavno gledati s obale, kao i ostatak mišjega svijeta, a ne penjati se na brodove i plašiti ljude uokolo. Uostalom, dvanaesti je mjesec. Ne bi smio plivati pri ovakvim temperaturama. Što ću ja ako se prehladiš? Znaš da imamo jedva za hranu, a kamoli za lijekove“, rekla je Kristofa uzdahnuvši. U tome trenutku u kuću su, uz veliku galamu, ušli ostali miševi i mišice koje je Matteo smatrao svojom braćom i sestrama, a Kristofa svojom voljenom dječicom. „Ajme, da si samo čula kako su starije gospođe počele vrištati kad su vidjele Mattea kako trči. Bilo je presmiješno!“ rekla je jedna od mišica. Drugi miš se odmah nadovezao: „Svi su ih gledali kao da su poludjele. Trebalo im je pola sata da se smire!“ I svi su mišići prasnuli u smijeh, uključujući i Mattea. Kristofa se samo nasmijala. „Poznavajući Mattea i znajući kakvu zbrku on može stvoriti, ne čudi me. Žalim jadne gospođe“, rekla je odmahujući glavom s osmijehom na licu „Ali, kad ste već svi tu, probajte kruh koji se upravo ispekao.“ Miševi su odmah poletjeli prema kuhinji iz koje se širio zamaman miris svježe pečenoga kruha koji su voljeli gotovo jednako kao i sir. Pitali su se kako nisu primijetili taj miris, a onda su se sjetili razloga i iznova prasnuli u smijeh. Zadovoljno su pograbili kruh, a Kristofa je drage volje narezala još. „Kristofa, uskoro će Božić. Hoćemo li ove godine moći imati malo sira?“ pitao je jedan mladi mišić. Kristofa je znala da je, uz njihova sredstva, sir jako teško nabaviti,

ali nije htjela oduzeti zadnju nadu svojim mišićima te ih je htjela naučiti jednu predivnu priču. Zato je počela govoriti o nečemu što mnogi znaju, ali malo ih razumije. „Reći ću ti ovako, mišiću moj. Jesi li spreman čuti jednu priču?“ „Kakve veze ima priča sa sirom?“ pitao je Matteo. „Ne bi povjerovao koliko veze ima. Jednom davno, mudraci s Dalekog Istoka vidjeli su jednu prekrasnu zvijezdu koja je svijetlila sjajnije od ijedne koju su do tada vidjeli. Odlučili su slijediti tu zvijezdu i vidjeti kamo ona vodi. Otprilike u vrijeme kada su mudraci trebali stići na mjesto koje je zvijezda pokazivala, na jednoj livadi pastiri su čuvali ovce. Najednom se pred njima pojavio zbor sjajnih anđela koji su ih uputili na isto mjesto gdje je zvijezda dovela mudrace. To mjesto bila je jedna štalica u kojoj se rodila beba koja je postala Spasitelj svijeta i Princ mira. Mudraci su darovali bebi skupocjene darove poput zlata, tamjana i smirne.“ „Kristofa, što je tamjan?“ pitala je jedna mišica. Kristofa se nasmiješila. „Tamjan je jedan miris koji se često koristi u crkvama diljem Omiša.“ „Ali to smrdi! Kako su to mogli dati bebi?“ ubacio se Matteo i svi prasnuše u smijeh. „To sad nije važno, Matteo. Ta beba je kasnije izrasla u čovjeka kojega mi znamo po imenu Isus. On je Božji Sin koji je došao na ovaj svijet da donese spasenje. Zbog njega mi sada slavimo Božić. Što mislite, zašto sam vam ispričala ovu priču?“ „Zato jer je Božić nastao zbog njega, a ne zbog Djeda Božićnjaka!“ rekao je jedan mudar miš. „Ja još uvijek ne razumijem kakve to veze ima sa sirom“ rekao je Matteo. „Sada ću ti objasniti. Isus je naša veza s Bogom koji nam daje sve što nam treba i ono što ga zamolimo da nam da. Ako mu predamo svoj život, on će se uvijek pobrinuti da imamo sve što nam treba. Možemo se pomoliti Isusu da nam da sir i, tko zna, možda čak i uspijemo nabaviti sir za Božić. Hajde, sad je vrijeme za spavanje.“ Miševi su krenuli prema svojim posteRibice • godina XXIX

ljama praveći veliku buku, no po prvi put Matteo nije bio najglasniji. Dapače, on je tiho mislio o tome što mu je rekla Kristofa. 'Pa, ako je istina ono što je rekla Kristofa, onda bi Isus stvarno mogao uslišati molitvu i mogli bismo jesti sir za Božić. Ostalima bi se to jako svidjelo!' I zato se ovako pomolio: 'Dragi Isuse, hvala ti što si se rodio da bi nam donio spasenje i hvala ti što se brineš o nama. Molim te, najviše od svega bi nas obradovalo da možemo jesti sir na Božić. I da, nadam se da ti taj tamjan nije previše smrdio u danima nakon rođenja.' Zatim je mirno otišao spavati. Kristofa je sve do Božića pokušavala nekako nabaviti sir, ali joj to nije uspijevalo. Napokon, na sam Božić, odlučila je vjerovati Bogu da će učiniti neko čudo. Misli joj je odvratio uzbuđeni Matteo koji je doletio iz sobe i otvorio vrata kućice. Ubrzo se zaletio natrag u sobe i počeo buditi sve pospane miševe. „Oj, oj! Probudite se! Nećete vjerovati što je ispred vrata!“ „Matteo! Ne viči toliko u rano ujutro“, rekla mu je potiho Kristofa. „Kristofa, dođi pogledati što se nalazi ispred vrata! Dobili smo sir! Isus je uslišao moje molitve! Stvarno si imala pravo!“ I zbilja, pred vratima je bio ogroman kolut sira dovoljan za dvaput toliko miševa koliko ih je bilo u kući. Mišići su bili oduševljeni jer su mogli jesti sir, a Kristofa jer ga je bilo toliko da je mogla podijeliti i sa susjedima. Ono što je Matteo naučio toga Božić jest da vjera čini čuda. Objašnjenje naslova: Naslov je promijenjena verzija dalmatinske uzrečice 'Fali more, drž' se kraja'. More u naslovu predstavlja vjeru i pouzdanje u Boga dok kopno predstavlja vjeru samo u ono što vidimo.

Zima • 2012

I zbilja, pred vratima je bio ogroman kolut sira dovoljan za dvaput toliko miševa koliko ih je bilo u kući. Mišići su bili oduševljeni jer su mogli jesti sir, a Kristofa jer ga je bilo toliko da je mogla podijeliti i sa susjedima. Ono što je Matteo naučio toga Božić jest da vjera čini čuda.

Djeca riĹĄu... Zima...

Luka VasiljeviÄ&#x2021;, 12 godina, Orahovica

tajnistvo@epc.hr

Viktoria Hristov, 8 godina, Split