Louis gardel sulejman velicanstveni zora ljubavnika

01

Louis Gardel

Sulejman VeliÄ?anstveni Zora ljubavnika S francuskog prevela Bisera Fabrio

Fokus

02

Louis Gardel Sulejman Veličanstveni – Zora ljubavnika Biblioteka Fokus Za biblioteku Davor Uskoković i Branko Matijašević Izdavač Profil Knjiga, dio grupe Profil International, Zagreb Za izdavača Daniel Žderić Direktor izdavaštva Krunoslav Krunić Urednica Vlatka Hercigonja Lektura i korektura Mira Pavlica Stojčević Grafičko oblikovanje Antun Juraj Gracin Naslovnica Studio 2M Tisak Profil International, Zagreb, 2012.

03

Naslov izvornika L’Aurore des bien-aimés Copyright © Editions du Seuil, 1997 © Za hrvatsko izdanje: Profil Knjiga, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 978-953-313-118-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 814857.

04

Ljudske se brige vežu uz toliko puno stvari, a moja jedina ovozemaljska briga je ona za prijateljstvom, plemenitim u samoj svojoj srži – koje će postojati kao jedan duh između dvaju razdvojenih tijela; naša tjelesnost bit će u dvama tijelima, ali duh će biti jedan.

— Bašar

05

1.

Obrezivanjem se postaje muškarcem i Božjim čovjekom, dostojnim nositi oružje u službi vjere. Na dan kada je princ Sulejman, a imao je tada 11 godina, obrezan u luksuznoj dvorani stare palače, u vojarni Galata obrezano je i stotinjak dječaka koji su prikupljeni s rubova Carstva, kod nevjernikâ. Među njima bijaše i onaj koji je ovom prilikom dobio ime Ibrahim, slučajnim izborom iz Kurana, kako je to bio običaj. *** Nikada se nisu vidjeli, a nisu se ni poznavali, taj novi Salomon koji će kasnije biti prozvan Veličanstvenim, i taj novi Abraham koji će najprije nositi ime Miljenika, a potom Ubojice. No, obojica su osjećali isti strah od oštrice koje reže kožu i, pomiješan s tim strahom, ponos zbog svog puta, tog prijelaza o kojem su mjesecima učili, a koji je bio važniji od same činjenice njihova rođenja.

Dvojica dječaka tada nisu znali da će njihovo prijateljstvo, spoj njihovih talenata i velikih djela, zadiviti svijet. Koračali su prema imamu i njegovu nožu. Dvorjani su pratili Sulejmana, čvrsto mu držeći ruke.

Ibrahim je u svojoj ruci grčevito stiskao školjku koju je pronašao u prašini ispred dvora. Osim drhtaja koji su ih prožimali i koje su skrivali zbog vlastitog ponosa i taštine, zabrinuti za svoje dostojanstvo, njih dvojica nisu imali ništa zajedničko.

Sulejman je bio potomak Osmana, utemeljitelja Otomanske dinastije, praunuk Mehmeda Osvajača koji je uzeo Konstantinopol Bizantincima, unuk Bajazida Drugog, sultana na vlasti i sin Selima Prvog, prvorođeni sin-nasljednik koji je već bio guverner Trapezuntskog carstva. U jednom trenutku, dok je nastojao prigušiti suze i čekao majku da ga odvede prinijeti žrtvu, jato vrana sletjelo je na krov dvorane. Od njihovih glasnih krikova sav je zadrhtao, unatoč krutoj ceremonijalnoj odjeći u koju je bio odjeven.

Crne ptice kao da su se žestoko izrugivale, svaka posebno i sve zajedno, tom uplašenom djetetu i Njegovom prinčevskom visočanstvu.

Molio je da se ceremonija odgodi za sutradan, ali posve tihim glasom da ga netko slučajno ne čuje.

06

U istom trenutku, Ibrahim je stupao usred vojske paževa. Eunusi su ih gurali prema dvorani u kojoj su pobožni ljudi oštrili svoje instrumente i grdili ih: ‘Kukavice će biti kastrirane’, prijetili su im i podrugljivo se, unjkavo smijali.

Ibrahim je bio spretan, viši od svojih vršnjaka, jači od njih. U deset je koraka mogao dosegnuti zid bedema, uspeti se na skelu od trupaca eukaliptusa koju su postavili da bi se popravila rupa u zidu, a zatim skočiti, otrčati i nestati u gradu, u labirintu štandova i drvenih kućica. Tko bi ga primijetio? Govorio je turski i grčki, nabadao je i talijanski. Ukrcao bi se na đenovešku karavelu. Vratio bi se kući. Odbijao je da mu obilježe tijelo.

Odbijao je da ga izopače.

Ibrahim je rođen kao ribarski sin u jednom siromašnom selu u blizini Krfa. Oteli su ga alžirski gusari, a potom je prodan nekoj udovici u tursku provinciju Manisu. Žena je odmah shvatila da njezino dijete-rob ima neobične sposobnosti. Inteligenciju, pravednost, čvrstinu karaktera, blagost koja se odražavala na njegovom licu i na cijeloj njegovoj osobi, takvu da je njegova ljepota izgledala kao da ima neku duhovnu kvalitetu. Odlučila je osloboditi ga od rada na zemlji, zatraživši od starog pisara, jednog beglerbega1 koji je pao u nemilost, da ga nauči čitati turski. Žena ovo nije činila iz čiste dobrote, već je slijedila svoj interes. Kvalitetno ždrijebe, koje dobro trči, brže i dalje od sebi slične vrste, gospodar okružuje posebnom pažnjom. Ljudsko biće vrijedi više od konja. Može donijeti više. Udovica je imala plan: pogurat će svog malog Grka sve do škole za paževe. *** I upravo su se tu, na obali Bospora, u blizini palače u kojoj je vladao Veliki vladar, formirale jedinice za služenje Carstvu, u kojima su bili mladi kršćani, a koje su u njihovim selima izabirali guverneri provincija, potpomognuti u ovom zadatku jednim janjičarem i jednim visokim službenikom. Ta su trojica rijetko morala koristiti silu da bi od obitelji ugrabili djecu koju su izabrali. I sami su potekli na taj način; njihova moć bila je za ove siromašne ljude najvažniji razlog zbog kojega se nisu opirali.

Prije bi se potukli oko toga kako bi ih nagovorili da uzmu upravo njihovog sina. *** Već više od jednog stoljeća, djeci prikupljenoj na ovakav način 07

povjeravalo se čuvanje granica Carstva i popunjavanje vojske. Prešavši na islam, obrazovani i istrenirani, bili su sultanova kohorta vještih slugu, odanija od bilo koje jedinice turskih plemenitaša. Sultan im je mogao, bez izazivanja bilo kakve pobune, dati neku od najvažnijih funkcija, a potom ih, i za najmanji prekršaj, osuditi na smrt. Na prvom novačenju koje se odvijalo u Manisi, udovica nije imala razloga za bilo kakvo premišljanje oko toga da ponudi svog štićenika. *** Prebačen u Istanbul, doveden pred bijele eunuhe koji su zapovijedali paževima, Ibrahim je vrlo brzo postao svjestan činjenice da njegova sudbina odsad ovisi isključivo o njemu samome. No, bio je još premlad i lišen bilo kakvih velikih ambicija: ništa od onoga čime je dosad bio okružen i što je preživio, nije ga poticalo da zamišlja moć i njezino stvarno značenje. Vidio je povorke moćnih koje su prolazile Hipodromom, vidio je pročelja palača, parkove tulipana, svjetlucave turbane, vojsku, turkmenske konje s posrebrenim pokrivačima. Tko li je stajao iza tih parada? Tko ih je naredio? Kako se postajalo povlaštenim? On nije slušao priče svojih prijatelja koji su bili zaluđeni legendama o strelovitim, zvjezdanim usponima u društvu. Na njega se nije dalo utjecati. On je promatrao. Nije vjerovao tim pričama, prema kojima neki ubogar preko noći postaje gospodar. Sve je ovisilo o njemu samome. Sve dolazi iz vlastitih izvora.

Naučio je računati i naučio je streličarstvo. Njegov duh i njegovo tijelo povijali su se pod vježbama koje su određivali učeni ljudi i vojnici zaduženi da ih odgoje. Strastveno se posvetio tomu da nauči recitirati sure iz Kurana, pisati arapsko pismo, da hrabro galopira i rukuje kopljem – sve do savršenstva. Svakog dana, svakog sata, radovao ga je neki novi dokaz njegove superiornosti. Međutim, ni to ga nije navelo da zastrani u snovima ili fantazijama. Njegova vrijednost ispunjavala ga je baš u tom trenutku. *** Bio je također sposoban da u svemu i uvijek bude najbolji, ali i da poštedi sebe zavisti koju bi mogla izazvati njegova izvrsnost, koju je pokazivao uvijek i u svemu. Njegovi učitelji i kolege su ga poštovali.

Ljudima se sviđao, a istovremeno ih i pomalo plašio.

U dvorištu vojarne, jedan paž iza njega počne urlati: neće da ga osakate. Baca se na koljena i moli Djevicu. Eunusi se baciše na njega.

08

Ibrahim se, u panici, odmaknuo prema zidu.

Hvataju ga, prije nego što ga Ibrahim uhvati. On se bori rukama i nogama, svim svojim udovima. Bacaju ga na zemlju. Guši se pod težinom trojice ljudi, od kojih svaki teži duplo više od njega. Drže mu zapešća iza leđa. Vezuju mu zglobove konopljinim užetom. Vuku ga u nisku dvoranu.

Ravnodušni starac skida njegovu tuniku. Briznu krv. Ibrahim primijeti svoje prijatelje kako leže nepomično u polumraku i jecaju, stežući objema rukama platno između nogu. Ali on, on će biti hrabar. Nije ispustio školjku. Njezini nazubljeni rubovi zarezali su mu dlan. *** Zaboravio je lice svoje majke. Skoro je zaboravio i lice svoje dobročiniteljice iz Manise. No ono što neće nikad zaboraviti je krhkost njegova života, koji ne vrijedi više od života jedne životinje. Može mu biti oduzet u jednom trenutku, iznenada, bez žalbe. Sada ima trinaest godina.

Sam je. I smrt lebdi iznad njega.

Smrt lebdi i iznad Sulejmana. Poslije obrezivanja povukli su ga iz saraja, gdje je živio pod zaštitom svoje majke, Hafse Hatun, čiji je jedini sin. Sultan, njegov djed, dao mu je kuću s upraviteljem, učiteljima, stražom janjičara i cjelokupnom poslugom. On ima 11 godina, zatim 12 pa 13.

Njegov otac, kojega jedva poznaje, upravo toliko da se plaši njegove ljutnje, upravlja provincijama ili se bori negdje daleko. Njegovi ujaci vrzmaju se oko prijestolja. Njegova ga polubraća gledaju ispod oka. Ili, bolje rečeno, klanovi oko njih, klanovi koje su stvorile njihove važne majke u haremima. Ništa ga unaprijed ne određuje za vrhovnu vlast. Ali, ništa ga i ne sprečava da jednoga dana to postane.

U otomanskoj tradiciji najstariji sin padišaha2 nije nužno taj koji postaje nasljednik. Pravno da, jer nasljedstvo dobiva onaj koji je nastariji u dinastiji. U stvarnosti, ono dospijeva onome koji se nametne silom. *** Kad se smjesti u palači, dat će pogubiti sve te ujake, braću, sinove, nećake, rođake…, koji bi mogli prijetiti njegovoj legitimnosti da dobije prijestolje. Taj bratoubilački zakon nastao je od Mehmeda Drugog Osvajača koji je time mudro želio osigurati mir ostatku svijeta, dok se braća ubijaju. Ta mudrost ne brani nijednom od pretendenata na prijestolje da sebi oslobodi put prema njemu dok je tron prazan, istovremeno 09

udaljavajući od sebe roditelje koji ga sprečavaju u tom pokušaju, svjesni pogibelji u koju im se sin upušta. *** Dijete Sulejman zna da prednost koju mu pokazuje djed Bajazid ne garantira ništa, da time, naprotiv, postaje meta koju prvu treba uništiti.

Majka u saraju naučila ga je nepovjerenju. Da bi preživio, to je postalo njegovo pravilo. On analizira lica, vreba ponašanje slugu, vojnika, eunuha, čak i pobožnih staraca koji ga posvuda prate. Gol u kupaonici, bez oružja, za stolom, u svojoj sobi, gdje se miču sjene, on bdije. Od koga će doći udarac? Kakav će oblik imati? Postoji bodež, postoji otrov u hrani, postoji otrov koji se udiše, namjerno izazvani nesretni slučaj u lovu na brežuljcima, na Bosporu kada se lađe prevrću. Postoje svileni konopci kojima nijemi iz saraja davi u mračnim zavojima hodnika.

Noću sanja iglu koja mu se zabada između rebara, do srca. Urla. Oni dolaze. On ušuti. Prepušten samoći, moli. Bog je njegovo jedino utočište.

Neumorno ponavlja njegovo ime. Uspavljuje se recitirajući mistične stihove: “Želim Te…Sva dobra koja su mi bila potrebna, da, ja sam ih dobio, osim Onoga da se radujem mom zanosu …..u cijelosti!…Zora voljenog se uzdigla iz noći: ona sjaji i neće zaći. Zora dana se uzdiže noću, zora srca neće nestati.”

Kada ga majka posjećuje, praćena agom crnih eunuha, kaže mu: “Ti si taj koji će vladati”. On plače na njezinim rukama. Njegova mu se sudbina gadi. Čak i krajnja slabost, napuštanje, odricanje, ne mogu obuzdati fatalnost jednog rođenja, onoga kojim je postavljen na put moći.

Da ga utješi, Hafsa Hatun podsjeća ga na sve one robove i ljude odane njegovoj stvari, za koje se pobrinula da budu uz njega: – Od njih se nemaš čega plašiti. Budi njihov vjerni oslonac. Da te zaštite, dat će svoj život.

Vjeruje svojoj majci, želi joj vjerovati. Ali, ne može se obuzdati da ne bude mučen i razdiran neugodnom istinom: upravo su njegovi najbliži ti kojih se treba najviše bojati. Rođen u palači, on instinktivno zna za nasilje prema kojem ljude vodi blizina aposlutne moći: odanost psa, poslušnost psa, kao dva lica jedne te iste vrtoglavice.

On je tiho i poslušno dijete. Njegovo učenje i njegovi sokolovi jedini 10

su mu bijeg od stvarnosti. Brine o pticama, dolazi u njihove prostore, hrani ih i pušta da svakodnevno lete. *** Ponekad ga obuzima snažan bijes. Tad baca u glave svojih rođaka knjige i pera, sve što mu dođe pod ruku. Viče da je on princ, i unuk Velikog vladara, budući gospodar Carstva. Glas mu drhti od oholosti.

Njegov guverner ga udara. On se zatvara u tišinu i poslušnost. Krišom gleda svoje profinjene šake pa ih ugura u krzneni muf. Steže ih. Vani, na paviljone Topkapi palače, pada snijeg, pada na gazele u parku, stisnute zbog studeni, na sivo Mramorno more.

Kad su se prvi put sreli, Sujelman je imao 14 godina, a Ibrahim 16.

Paževi su poredani u drugom dvorištu palače, ispred oružarnice, nekadašnje bizantske crkve. Tursko oružje je najmodernije i najstrašnije: nijedan kršćanski ili šijitski vladar ne posjeduje oružje takva kalibra i dometa koje bi moglo nadmašiti otomanske topove. Svaki sluga to zna.

Ibrahim je ponosan što je oslonjen na takvu silu.

U zoru je napustio vojarnu Galata, zajedno sa svojim drugovima, pod vodstvom eunuha. Oni im, postrojavajući ih ispred oružarnice, naređuju da stoje mirno, gotovo nepomično. Svi se toga apsolutno pridržavaju. Padišah će izvršiti smotru. Već tjedan dana pripremaju se za taj događaj. Još od obrezivanja, starog sjećanja o kojemu više ne govore, to je najvažniji dan u njihovom životu. Nož ih je učinio muslimanima, a sultanov pogled učinit će ih Turcima. Tko ne želi biti Turčin? Tko se ne nada biti ponesen snovima slave i uspona Carstva, kojem se na cijelom svijetu najviše dive i kojega se najviše plaše?

Nepomičnog pogleda, Ibrahim se nagutao krasota oko sebe. Tišina je naročito lijepa. Izgleda kao da i spahijski konji ovdje slabije udaraju kopitima u tlo negoli drugdje, kao da u prolazu pored Carskih vrata njihova željezna kopita postaju svilena. Maloprije, defilirajući ispred tih vrata, marširajući između svojih drugova prema Vratima pozdrava, kojima se dospijeva u drugu utvrdu, Ibrahim je skrenuo pogled s granitnih oltara gdje su krvnici izložili glave vezirâ koje je sultan dao pogubiti. Koliko su krvavih udaraca kamenjem, kao primjer neposluha, mogli podnijeti? U vojarni Galata, navečer, poslije službe, eunusi se zabavljaju nabrajajući njihove učenike, sluge visokog ranga, koje je jedna riječ izgovorena iz usta Velikog vladara bacila iz obilja u smrt. “Kada budete dospjeli do časti, 11

kažu nam, sjetite se njih. Za prvi pogrešan korak, za najmanju sumnju u neku pogrešku, to će biti vaše glave, kojima će krvnik mahati. Sultanova pravda je brza i neumoljiva. Ona se obrušava kao orao. Bog ga prosvjećuje.”

Kada paževi šetaju gradskim ulicama, prodavači vode im savjetuju, smijući se, da drže uvijek kod sebe svoju oporuku, dokle god su u službi palače. A što se tiče eunuha, oni su već osakaćeni i nisu zaštićeni od sjekire. Nosači vode umrijet će kao nosači vode. *** Za vrijeme dok čeka ukipljen ispred oružarnice, Ibrahim ne misli na smrt. A ako i pomisli , čini to tako da o njoj misli kao o uznesenju, kruni jedne velike sudbine.

Sulejman sjedi na tepihu, pod kamenim lûkom svog paviljona, a na ruci mu je sokol. Čeka, u okruženju svoga doma, da po njega dođe dvorjanin, moleći ga da se pridruži djedovoj procesiji. Nije nestrpljiv. Čekati strpljivo, to je prinčevski dar, vrlina koje se on sa zadovoljstvom drži. Misli mu lutaju. Nitko od njega ne traži ni da naređuje, niti da sluša.

Miran je.

Sat kasnije, propinjući se na bijelom pastuhu iza Bajazida, paradira pred Ibrahimom. Dok sultan napreduje, a treći mu vezir predstavlja četu paževa, Sulejman stoji na stremenima da provjeri da li mu rob, koji u redu ispred njega premašuje sve ostale za polovicu glave, zaista toliko sliči, kao što mu se učinilo na prvi pogled.

Bajazid glasno izgovara riječi zadovoljstva, zatim mrmlja kako smatra da su paževi predebeli. Sulejman, kojem se čini da je onaj pred njim previše blijed, u trenutku odluči. Sjedne natrag u sedlo.

Ibrahim nije ni trepnuo za vrijeme ovog pregleda. Opijen je raznim željama: imati ovog konja duge grive, s ormom optočenom draguljima, sokola koji stoji na ruci, žuti turban koji pada do obrva, koščati nos jahača stepa, taj pogled koji otkriva dosadu, perjanicu. Želio bi biti taj mladi princ. Toliko to želi, da u jednom trenutku izlazi izvan samog sebe i u mislima postaje princ.

No, sultanova povorka već ima drugačije planove i kreće. Bajazid je odlučio otići u lov. Velikodušno ovlašćuje agu eunuhâ da odabere deset zaslužnih paževa: oni će imati privilegiju da prate lov. Ibrahim je odabran 12

prvi. Dok članovi carske pratnje galopiraju, pažljivo raspoređeni po protokolarnom rangu oko Osmanovog potomka, on trči iza njih u prašini.

Kada se sultan i njegovi bližnji zaustave na vrhu brda, odakle će pustiti ptice grabljivice, obavijeni parom zapjenjenih konja, on se još uvijek probija po ravnici, vrludajući među crnikom. Grane ga udaraju po licu.

Nije ga briga za to.

Dok stoji na brdu u blizini svoga djeda, Sulejman skida kapicu sa svog sokola. Ptica, koja već treći dan posti, uzbuđena nervozom koja je prožima iz gospodareve ruke, leti ispred one Velikog vladara. Pun gnjeva, Bajazid se okreće i svojim bičem udara unuka po obrazu.

1 Beylerbeyi (tur.) – beg begova, gospodar nad gospodarom; titula u Osmanskom Carstvu koju je nosio namjesnik ejaleta, pašaluka, odnosno beglerbegluka, što označava pokrajinu (op.prev.)

2 Padišah (tur. padi sah) – suveren, odnosno vrhovni vladar Osmanskog Carstva (op.u.)

13

2.

Ibrahim ulijeva povjerenje. To je dar koji on temelji na instinktu i iz kojega izvlači prednost, mada nije posve svjestan toga. To dolazi iz njega samog. Kada mu eunuh iz vojarne predloži da krasopisom ispiše tekst jednoj osobi koju nije želio imenovati, a dalo se zaključiti da se radi o nekome tko je visoko rangiran, Ibrahim je vjerovao da je izabran zbog elegancije svoga rukopisa.

Oslobađaju ga vježbi. Dodjeljuju mu jedan izolirani prostor. Kopira na pergamentu poeme u luksuznom uvezu. Stihovi hvale svu blagost jedne posebne ljubavi. Ibrahim smatra da se neki od njih prečesto ponavljaju, pa se zabavlja time da ovdje ili ondje promijeni koju riječ. Kako izgleda da to nitko ne primjećuje, on se ohrabruje na još veće promjene. Ništa mu nije lakše nego imitirati to kodirano bajanje. To je stvar ritma i on ga mijenja kako hoće.

Zaključio je da radi za jednu damu iz harema, koja se nada da će uvjeriti svoga gospodara da voli samo nju. On sumnja da ona u tome uspijeva. Međutim, u nekim noćima, događa mu se da poluglasno recitira te nježne stihove i da ga oni zaista ganu. Dotad, nikada nije primio nježnost od žene. Kurve iz luka se ne računaju. Otvrdnuo je. Fali mu pola svijeta; nostalgija ga zbunjuje.

Jednoga dana, eunuh mu je donio tekstove sasvim druge vrste: kartice, ispisane nevještom rukom, koje osuđuju, prokazuju, upozoravaju.

Osobe su tu označene imenima životinja: starija hijena, mlađa hijena, zmija otrovnica, lav, sokol. Saraj je pun intriga i kartice stižu u vojarnu paževa već podosta izmijenjene, da bi Ibrahim mogao shvatiti tko je tko.

Uostalom, on i ne traži da razumije. Znati je snaga.

No, znati ignorirati – također. Pod budnim okom eunuha, on se zadovoljava time da točno prevede te poruke, eliminirajući greške. Žali za pjesmama. Kaže to eunuhu. Ovaj mu odgovara: – Ove kopije donose više.

Daje Ibrahimu jedan zlatni dukat, dodajući: – Imat ćeš ih još. Ali, ako budeš govorio, zadavit ću te vlastitim rukama… *** 14

Ibrahim ne odgovara. On zna da je starac samo karika u lancu koji vodi od saraja do vojarne Galata. Uškopljenik mora puno zaraditi i dosta riskirati, u svakom slučaju mnogo više nego on, paž među dvije stotine njih, za čije se postojanje i ne zna u palači Velikog gospodara.

Kada je Sulejman imao 15 godina, njegov djed sultan imenovao ga je guvernerom provincije, kao što je to bio običaj. Bajazid želi svoga unuka imati blizu Istanbula, da bi ga mogao nadzirati ili, u krajnjem slučaju, zatražiti njegovu pomoć protiv pothvata njegove trojice braće koji, svaki za sebe, želi zauzeti njegovo mjesto. Šalje ga u Bolu. Ali, Ahmed, stariji sin, protestira i prijeti: Bolu se nalazi između njegovog posjeda u Amasiji i Istanbula. Ne bi mogao tolerirati da put za glavni grad drži sin njegovog brata Selima. Sultan oklijeva, zatim popušta. Poziva Sulejmana u Istanbul.

Hafsa Hatun, njegova majka, kćerka je tatarskog kana s Krima. Ona pokušava isposlovati da mladić bude poslan u zemlje njezinog oca. Činjenica je da bi tu bio daleko od prijestolja, ali u sigurnosti, zaštićen od opasnih intriga među pretendentima.

Padišah pristaje da mu dodijeli upravljanje Teodozijom, na obalama Crnog mora, dajući mu pismo namijenjeno tatarskom kanu, njegovom djedu po majci, u kojemu naglašava, u nekoliko navrata, njegovu odanost sultanu svih sultana. Sulejman to odobrava, poklanja se i ljubi ruku Velikog vladara. Oprašta se s majkom: ona ga blagoslivlja plačući. Galija koja će ga odvesti čeka ispred saraja na ukrcaj. On se penje, praćen svojim ljudima, ne osvrćući se.

U Teodoziji ga slave kao dijete te zemlje. On ostaje hladan, odbija poklone i skriva uzbuđenje koje mu stvaraju igračke i trke koje organizira kan Mengli Giraj u njegovu čast. Sulejman ima tatarske krvi u venama, krvi poglavara, i to je dovoljno da bude slavljen od vojnika i svjetine koja mu kliče. Ako naredi, oni će poslušati. Ako krene, oni će ga pratiti; marširat će iza njegove zastave, umrijet će kako bi ga obranili. Ono što mora nametnuti, njegova je različitost, njegova nadmoć nad njima. Bez obzira na to što je mlad, u Teodoziji je on utjelovljenje Osmanove loze.

Tatari ga priznaju jednim od svojih, ali mu prije svega duguju vjernost.

Već je nekoliko mjeseci bio na tom položaju, kad je primio majčinu poruku.

“Diktiram najsigurnijem pisaru i povjeravam najhrabrijem konjaniku ovu vijest: tvoj otac Selim podigao je oružje protiv sultana. Govori se 15

također da se u Aziji tvoj ujak Korkud priprema na pobunu. Pred nama su bitke. Možda se već odvijaju. Ne zna se tko će pobijediti. Udvostruči oprez i budi spreman, s Božjom pomoći.”

Sutradan, Selim stiže u Teodoziju na čelu ostatka svojih ratnika.

Satrle su ga Bajazidove trupe. Iako poražen, nije izgubio ništa od svoje oholosti. Poraz koji je upravo pretrpio, nije uzdrmao njegovu odlučnost: doći što je moguće prije do prijestolja svog oca i oteti mu ga, eliminiravši svoju braću.

Sad traži od svog sina ili, bolje rečeno, naređuje mu, punu podršku Tatara za njegovu stvar. Selimova oholost i želja za vlašću udaraju Sulejmana kao uragan. Zbunjen, sav se ukočio, a sve kako se ne bi odmah pokorio ocu. Odgovara da mora razmisliti. Njegov otac urla i viče, a zatim, smeten tihim Sulejmanovim otporom, mijenja taktiku. Sad mu već laska: – Ti si pravi sin željezne rase.

Pa onda argumentira: – Tvoja sudbina ovisi o mojoj. Nećeš biti car ako ja to ne budem prije tebe.

Pa obećava: – Uklonit ću tvoju braću, napravit ću od tebe svog jedinog nasljednika. *** Sulejman je tada pristao pregovarati o savezništvu između Selima i Mengli Giraja. Pakt je konačno sklopljen i sad su to mogli i proslaviti.

Sulejman se drži između oca i djeda. On je isto tako velik kao i oni. Nema još ni 16 godina. Uskoro, Selim odlazi prema novim bitkama, s ljudima, konjima, oružjem i tatarskim zlatom u svojim kovčezima.

U vrijeme dok je na obalama Crnog mora Sulejman ispunjavao svoju prinčevsku dužnost, u Istanbulu je Ibrahimova sudbina napredovala odlučnim korakom. Hafsa Hatun, majka Sulejmanova, željela je susresti svog nepoznatog pisara i kad ga je vidjela, kupila ga je. Eunuh paževa predložio je da ga se kastrira, kako bi mogao zalaziti u harem. Sultanija se tome usprotivila i povikala: – Nema govore o tome, ni u kojem slučaju.

Eunuh se smije i trlja ruke: dama toga ranga koja si može priuštiti cijelog nekastriranog roba od 19 godina, zapravo je odličan plijen za ucjenjivanje. *** 16

Nije ni slutio koliko griješi. Čim je Grk ušao u dvoranu, nije u njoj pobudio osjećaje žene, nego osjećaje majke; kad joj je momak prišao da je pozdravi, Hafsa Hatun je vjerovala da vidi svoga sina: isti stas, ista snaga i vitkost, isti svjetloputi ten, isti odlučan i rezervirani izgled, isto držanje. Otkako Sulejman živi daleko od nje, njezina je ljubav lišena objekta, pa se sad usredotočila na mladog čovjeka, kao da je reinkarnacija njezinog odsutnog sina.

Ibrahimove sposobnosti i ispravnost učvrstili su tu trenutnu privlačnost.

Već za nekoliko tjedana Ibrahim je postao osoba bez koje Hafsa Hatun više ne može. On tješi njezino, uvijek zabrinuto srce, prosvjetljuje je svojim savjetima i nasmijava je. Ona koristi svaku priliku da mu priča o svojem voljenom djetetu. On sluša i ne umara se. Majčinska legenda o Sulejmanu ga oduševljava.

– Ti si kao on, – kaže mu.

– Šarmantan, prosvijetljen i čvrst.

Oprezniji od nje, mladić je brinuo da njihovi susreti uvijek budu u prisutnosti više žena i eunuha. Zapamtio je muškarce i žene koji špijuniraju sultaniju; to su oni kojima je ona okružena. Upravo od njih, čak i brže od svoje gospodarice, doznavao je sve novosti i zanimljive informacije o dvoru i svemu što se tu događa. Uskoro je ovaj nepogrešivi tumač namjera Hafse Hatun, sam sastavljao poruke namijenjene njezinom sinu Sulejmanu.

Konjanici koji nose te poruke napuštaju Istanbul najbrže što mogu, pa iscrpljeni stižu u Teodoziju. Sulejman je izdao naredbu da mu ih se donosi odmah, bio dan ili noć.

Sulejman otvori poruku i odmah prepoznaje rukopis. Postao mu je tako poznat, baš kao i glas njegove majke. Pa stade čitati: “Sad se pobunio tvoj ujak Ahmed. Kažu da je okupio veliku vojsku. Novost je upravo stigla u palaču. Veliki vladar je sazvao vezire. Izgleda da oklijeva oko toga što učiniti.”

Dva dana kasnije, Sulejmanu je stigla nova poruka: “Veliki vladar odlučuje pozvati tvoga oca Selima da mu pomogne udaljiti Ahmeda. Selim je krenuo na put sa svojim trupama. Čekaju ga.” *** Pa još jedna: “Tvoj otac Selim u zoru je stigao u grad. U vrijeme kad 17

je ova poruka sastavljena, on razgovara s Velikim vladarom. Borba mišljenja je dramatična.”

Nakon te, posljednje poruke, Sulejman iduća dva tjedna nije primio novih vijesti. Od brige nije mogao usnuti. Straža koja viče u noći, topot konjskih kopita na pločicama dvora, sve bi ga to prenulo iz sna. No, u javnosti, nijednim znakom, nijednom riječju nije dao naslutiti napetost koju osjeća. Primao je ljude, izvršavao obveze, brinuo o svojim sokolovima. Samo je čekao. Trgovci su pričali kako su janjičari zatvorili Istanbul; nijedan konjanik ne ulazi niti izlazi bez posebne dozvole Velikog vladara.

Kada je kurir konačno stigao, prašnjav i umoran, Sulejman mu je zgrabio iz ruku kutijicu u kojoj je bio smotani pergament. Taman je počelo svitati. Na svjetlosti sunca koje se uzdizalo, Sulejman je saznao od Ibrahima, koji za njega ne postoji osim kao rukopis, da je Selim digao janjičare protiv svog oca Bajazida. Stari sultan abdicirao je u njegovu korist, a zatim se uputio u egzil prema Demotiki, gradu gdje je rođen.

Umro je na putu.

“Smatra se”, nastavlja poruka, “da je otrov pomogao prirodnom tijeku stvari, ali bez dokaza i bez svjedoka. Nije više važno. Neprijeporna je činjenica da tvoj otac sada zauzima prijestolje Osmana. Obavijesti o tome Mengli Giraja i zauzmi svoj stav.”

Poruke putuju redovito, jedna za drugom, između Istanbula i Teodozije.

“Tvoj otac, sultan, da bi umirio Carstvo, dao je zadaviti tvog ujaka Korkuda, kao i njegove muške nasljednike i muške nasljednike tvog ujaka Ahmeda. Priprema se da krene protiv Ahmeda na čelu janjičara. Grad i provincije su mirni.”

Sljedeća poruka glasi: “Bog, neka bude blagoslovljeno njegovo Ime, dopustio je sultanu da zgazi buntovnika Ahmeda. Ovaj nije izgubio život u borbi. Umro je od ruke krvnika. Odsada više nitko ne predstavlja prijetnju prijestolju tvoga oca, slavnog Selima. Zadovoljstvo je opće, a radost velika. Hvala Milostivom Bogu.”

Nedugo nakon toga, u Teodoziji se iskrcala delegacija. Vezir koji ju je vodio padne ničice pred Sulejmanom i pruži mu dekret kojim Selim imenuje svoga sina guvernerom Istanbula. Vrijeme je za odlazak.

18

Tatari su ga pozdravili s puno više radosti negoli onomad kad je dolazio. Nude mu bodeže, konje, žene. Njegov djed Mengli Giraj prati ga do broda i ljubi mu ruke. Gomila uzvikuje.

U Istanbulu on mora poljubiti ruke svoga oca u apsolutnoj tišini, kako nalažu pravila Otomanskog dvora. Ratoborni Selim, tek oslobođen od svojih protivnika, nemilosrdan prema svima onima, bez obzira na njihov rang, za koje je znao ili sumnjao da su pomagali njegovim neprijateljima, mislio je samo na to kako da se vrati u rat, kako da proširi svoju moć u ime Boga, tako daleko dokle će ga voditi njegovo junaštvo. O tome govori sinu i daje mu naputke. Kratke naputke. Jednom riječju: traži poslušnost.

Hafsa Hatun pripremila je svojem mladom sinu sasvim drugačiji doček. Stegnula ga je na grudi i grlila sve dok nije gotovo prestala disati.

Više nego ikada, taj dječak njezine krvi, dječak čije lice miluje, bio je razlog njezina života. Dobila je od Selima dopuštenje da boravi pored njega u palači guvernera. Ona ga vodi tamo. Ibrahim ih vreba. Hafsa Hatun ga doziva. Uzima njegovu ruku i vodi ga Sulejmanu.

– Evo onoga zahvaljujući kojemu sam mogla preživjeti bez tebe, usred tolikih nemira. Dajem ti ga. Nitko ti ne može ponuditi vredniji poklon, čak ni sultan, – okrenula se prema Sulejmanu. Čim je pripao Sulejmanu, Ibrahim je nastojao iskoristiti sve svoje mogućnosti da mu se dopadne, da mu ugodi. Njegova budućnost ovisi o tome. Usavršavanje ga je dovelo do toga. Dosad nije vidio Sulejmana, osim iz daleka, u rijetkim prilikama, no to je bilo sasvim dovoljno da osjeti privlačnost.

Temelj te privlačnosti bila je zavist, ali zavist lišena ljubomore. On se pretvara u princa i bio je sretan što postoji. Priče Hafse Hatun, poruke koje je on sastavljao i toliko tajni koje su dijelili, sve je to stvorilo u njemu snažan osjećaj suživota, zajedništva.

Unatoč spretnosti Grka da iskoristi kvalitete koje su ga činile primjetnim i posebnim, pa čak i onda kad se nije ni trudio biti takav, prijateljstvo između Sulejmana i njega nije nastalo preko noći. Na putu do prijateljstva bila je razlika između njihovih položaja, ali i Sulejmanovo nepovjerenje. Uostalom, može li se prijateljstvo, čak i u društvu gdje je priznato kao jedna čvrsta veza, jaka kao ljubav, pa i cijenjena više od nje, roditi na prvi pogled? Trebalo je vremena. Naklonost je odmah nastala, ali 19

više kao upozorenje na vezu koja se tek počinje stvarati. No, Sulejman mora tom prijateljstvu dati da naraste, lišeno silne želje i strasti. Da se potvrdi, da napravi prvi korak potreban za njegov procvat, odlučno i bez odbijanja naklonosti potencijalnog prijatelja. Prijateljstvo nije prijateljstvo ako se ne dijeli. *** Malo-pomalo, Sulejman se naviknuo na prisutnost tog roba, kojega je njegova majka tako čvrsto vezala za njega. A Ibrahim je u blizini princa radio sve da ga ovaj primijeti, da ga razlikuje od ostalih slugu. Progurao se, pokazujući pritom tako malo osjećaja, da je to izgledalo kao njegova prirodna povlastica. Sulejman ga je počeo tražiti očima u poredanoj postrojbi paževa i kad ga ne bi vidio, čak i kada bi Ibrahim bio zadržan na zadatku negdje daleko od njega, naredio bi da ga dovedu. Eunusi su trčali kroz dvorane i vrtove. Vraćali su Grka. Sulejman bi mu, da bi opravdao tu strku, uputio nekoliko riječi. One nisu bile ništa posebno, bile su to bezazlene riječi, zapravo puki dokaz toga koliko mu je sve prazno bez Ibrahima.

Sulejman se svim silama trudio osigurati upravljanje glavnim gradom. Jednoga dana, sultan mu je čestitao zbog velike revnosti. No, već sutradan, uvrijeđen u svojoj svemoći zbog inicijativa koje su dolazile od sina i iznenada bijesan, upućivao mu je uvrede i prijetio da će kazniti njegovu umišljenost. Rastrzan između potrebe da se potvrdi pred njim i straha koji mu je otac ulijevao, mladić je patio i drhtao. Uvijek oprezan, nezadovoljan sam sa sobom, zavidio je Ibrahimu na slobodi koju je imao.

Kako uživati u tome? Poluglasno mu se povjerio, tek toliko da se rastereti. *** Oduševilo ga je to što je odmah shvaćen, s toliko finoće i osjetljivosti. Ibrahim se, umjesto da se rastuži nad njegovim nemirima, trudio da ih preuzme na sebe i da se poigrava njima, mijenjajući ih kao da je riječ o igri čija su laka, živa i složena pravila izmakla krutom Sulejmanovu duhu. Grk je ublažavao njegove patnje. *** Jedne večeri Hafsa Hatun osobno je došla potražiti Ibrahima u prostorijama gdje je spavao. Uznemirilo ga je kad je ušla tako naprasno.

No, majka je taman saznala da je Selim pozvao nijemog ubojicu, istog 20

onoga koji je već zadavio Korkuda, njegovu braću i njegove nećake.

Dovela je Ibrahima do Sulejmanovih odaja, probudila sina i naredila Grku da se njih dvojica zamijene. Sulejman se tome oštro usprotivio: ako ‘nijemi’ već treba doći, on će u svakom slučaju odraditi svoj posao.

Uostalom, zaključio je Sulejman, ako ga je otac odlučio eliminirati, neće ga spasiti ovakva spletka. Međutim, i Ibrahim je tvrdio kako opravdava sultanijinu opreznost i podržava njezinu ideju. Mogućnost da umre umjesto svoga gospodara, činila mu se izuzetno časnom.

Sultan je, osim Sulejmana, imao još trojicu sinova. Te noći stradao je jedan od njih, Murat. No, strahovi Hafse Hatun nisu zbog toga nimalo oslabili. Poznavala je Selima, njegovu naglost i užasno nepovjerenje koji su hranili tu okrutnost i znala je da je sposoban, bez obzira na posljedice, ukloniti svu svoju mušku djecu, kao i sve moguće rivale njegovoj moći.

Molila je Sulejmana da drži Ibrahima pored sebe, u svakom trenutku i na svakom mjestu. Fizička sličnost između njih dvojice, sličnost koju su dodatno naglašavali odijevajući roba jednako kao i gospodara, omogućavala je da, u slučaju opasnosti, dvojnik preuzme na sebe udarce namijenjene princu. *** Sulejman je tu ideju smatrao glupom i vidio je u tome ludost opterećenog duha svoje majke. Ibrahim je mislio slično kao i Sulejman, ali mu je bilo zabavno da živi kao dvojnik svojeg svemoćnog prijatelja.

Nagovorio ga je da se pojavljuje na igrama. Tako su postali nerazdvojni.

Osim na ceremonijama, gdje je protokol zahtijevao da Sulejman bude osobno prisutan u prvom redu – tada je Ibrahim neslužbeno bdio nad njim, na dva koraka od njega – išli su svuda kao jednaki. Kada bi prolazili Hipodromom, galopirajući jedan uz drugoga, samo bi neki rođak bio sposoban razlikovati tko je tko.

Prije nego što je odlazio u pohod protiv svoga najopasnijeg neprijatelja, sefevida iz Perzije, šaha Ismaila, te istovremeno u osvajanje Sirije i Egipta, Selim je bio ogorčen zbog popularnosti svoga sina i zabrinut zbog mogućnosti da ga ostavi kao gospodara glavnog grada, dok se on bori negdje daleko, pa je tome doskočio tako da ga je imenovao guvernerom Manise u egejskog regiji. Naravno, Sulejman je sa sobom poveo Ibrahima.

21

Čim su se iskrcali, Ibrahim je otišao posjetiti udovicu koja je prva otkrila njegove kvalitete. Nikada nije zaboravljao dobro djelo, ali ni uvredu: to je karakterna crta osobe koja želi moć. Ženi nije bilo lako u tom krasnom mladiću prepoznati malenog ribara kojega su joj prodali barbarski gusari. Uspio je daleko iznad njezinih očekivanja. Da bi mu polaskala, a istovremeno se bar malo okoristila, uvjerila ga je u suprotno – da ga prepoznaje, a zatim briznula u plač zbog njegove teške sudbine. Ibrahim odluči kupiti njezino imanje, obnoviti kuću i sve joj to ostaviti na uživanje. Zahvaljujući plemenitosti Hafse Hatun i Sulejmana, novac mu nije predstavljao nikakav problem. Smatrao je velikim zadovoljstvom trošiti ga; zaboga, pa novac je sredstvo koje služi za trošenje. Steći, rasipati, trošiti,…imalo je za njega jednu, još veću vrijednost: osjećaj slobode.

I Sulejman se u Manisi osjećao slobodnim. Od svoje jedanaeste godine živio je pod pritiskom. Oslobođen tutorstva svog oca, groznog sultana, kojega je trpio godinu dana u Istanbulu, i on se prepustio zadovoljstvima, sa svim onim što to znači nekome tko ima 18 godina. Žene, vino, spavanje, lijena sanjarenja, ispunjavali su njegovo vrijeme. Čuo je da Ibrahim također uživa u istim slastima. Dao mu je na raspolaganje paviljon u vrtu svoje palače. Ponudio mu je tri debele tamnopute djevice, za kakve je znao da se Grku sviđaju. Između dviju orgija, provodili su vrijeme razgovarajući: beskrajni razgovori o bezvezarijama, šale, intimnosti između drugova i međusobno povezivanje, razmatranja o značenju života, moći, dobra i zla, smrti i besmrtnosti.

Njihovo međusobno razumijevanje proširivalo se i produbljivalo. To je bilo područje koje su zajedno ispitivali. Zajedno su istraživali svoje duše koje su se međusobno pomagale, prostor vjernosti u kojemu su napredovali, a koji je poticala i njihova mladost. Krutost i oholost popustili su, katkada pod udarom brutalno iskrenih pitanja koja su podsticala iste takve istinite odgovore, a katkada bez pomoći riječi, jer je jedan od njih pogađao ono što je drugi skrivao.

Borili su se. Te borbe prsa o prsa, djelomično djetinja razonoda, a djelomično ritual ratnika, zbližavale su ih koliko i njihovi razgovori: veselje da svoju snagu suprotstave snazi sebi ravnoga. Zaustavljala bi ih jedino iscrpljenost. Ostajali su sjediti jedan pored drugoga i premoreni teško disali, dok jedan od njih ne bi skočio na noge i predložio odlazak u 22

lov, trčanje u moru ili čitanje stihova nekog pjesnika. Život pun zadovoljstava nije mogao dugo zadovoljiti Sulejmana.

Nakon nekoliko mjeseci vratio mu se njegov osjećaj dužnosti. Ibrahim se tome razveselio. Pomoći svome prijatelju da vlada, značilo je da svojoj inteligenciji i energiji otkriva jedno, posve novo područje. *** Bitke koje su prethodile i pratile Selimovo osvajanje prijestolja, nastavile su se i u regiji Manisa, i to u izopačenoj formi razbojništva. Ratni poglavari, preobraćeni u pljačkaše, harali su zemljom. Ibrahim je činio čuda u konkretnim akcijama. Bio je tako hrabar na terenu i tako mudar da je okrenuo klanove jedne protiv drugih. Ali, nakon što je konačno uspostavljen mir, upravljanje provincijom itekako je dalo zamaha Ibrahimovoj vezi sa Sulejmanom. Raspravljajući o načelima i uređujući detalje, vrednujući prednosti i mane svake odluke, svake uredbe, sadašnje i buduće, stekli su iskustvo moći koje im je bilo od neprocjenjive važnosti: ono je bilo dokaz uspjeha i vrlina njihovog prijateljstva. *** Prošle su još četiri godine. Pročulo se da je Selim eliminirao Mahmuda i Abdulaha, dvojicu Sulejmanove preživjele braće, pa se Hafsa Hatun požurila iskrcati u Manisi da to potvrdi: njezin dragi sin bio je od danas jedini nasljednik. Dovela je sa sobom svoje tri kćeri, sestre Sulejmanove, kako u Istanbulu ne bi ostavila nijednog taoca. Požurivala je mladića da krene na glavni grad.

Selimova nepopularnost, brutalnost kojom je vodio poslove, strah koji ga je vodio, opravdavali su glasine da će i on biti svrgnut. *** – Neću ništa pokušati protiv sultana, – odgovori Sulejman, – toliko dugo dok hrabrošću svoje vojske povećava svoju moć. Primio je priznanje vladara iz Meke i od sada je on suveren, izabran od Boga. Izabran je da brani vjeru i štiti cijelo carstvo islama. Ja ću ga naslijediti kada Bog odredi.

To je moja dužnost i kao nasljednika i kao vjernika. *** Ibrahim je odobravao takav stav svog prijatelja. I sam je znao da mu je, bez obzira na osjećaje naroda protiv Selimove strogosti, njegova vojna 23

slava jamčila potporu janjičara. Dokle god bude pobjeđivao na bojnim poljima, ne može mu nitko ništa. Trebalo je samo čekati i – ostati živ.

Odjednom, Sulejman se razbolio. Hafsa Hatun bijesno je optužila Selima da ga je otrovao, a to se, vjerojatno, i dogodilo. Naime, onesvijestio se odmah nakon što je odjenuo košulju koju mu je poslao otac. Njegova majka je jadikovala: zašto nisu dali da košulju prvo odjene rob koji inače kuša hranu? Sad bi on bio mrtav, a njezin sin bio bi zdrav. Čupala je kosu, tukla svoje kćeri na koje je sumnjala da su u dosluhu s ocem, proklinjala nemarnost, tužnim jecajima ispunjavajući hodnike palače, plačući i naričući.

Ibrahim je sjeo pokraj uzglavlja svoga prijatelja koji je bio bez svijesti. Nije govorio, nije ga dodirivao. Za razliku od Hafse Hatun, ostao je miran. Bio je tu, iz sata u sat, stalno prisutan. Činilo se kao da moli. Bilo da se radilo o nekoj opasnoj groznici ili trovanju, Sulejman je svejedno ozdravio. Čim je otvorio oči, pogleda Grka.

– Ti, – reče tihim glasom. – Zabranjujem ti da ikada budeš bolestan.

24

3.

Jednoga jutra, Sulejman pozove Ibrahima. Čekao ga je u dvorani za prijame, na sofi na kojoj je običavao sjediti kada je primao dužnosnike.

Ali, dvorana je sada bila prazna, tiha poput mjesta za molitvu. Bio je odjeven u kaftan od lana, kao neki pokajnik, sa zatvorenim očima. Otvorio ih je kada je Ibrahim stao ispred njega, toliko blizu da je osjetio njegov dah.

– Pozdravi svog sultana, – reče Sulejman.

Ibrahim shvati da je car Selim umro. Ruka koju mu je pružao njegov prijatelj, od danas je bila ruka desetog nasljednika Osmana. Drhtala je.

On padne ničice i poljubi je. Već dva mjeseca obojica su se spremala za taj trenutak, u nadi da će dobiti apsolutnu moć koja je opijala Sulejmana, a onda i njegovog prijatelja. Sulejmanovo je srce lupalo od straha, zbog strašne zadaće koju je svim svojim bićem želio ispuniti na najbolji način. Hoće li uspjeti ostvariti svoje snove?

Ako neće, čemu sve ovo? Ibrahim je pak strahovao da nagli napredak njegovog prijatelja ne prekine njihovu vezu, koja ih je toliko ujedinjavala.

Sulejman ponovo zatvori oči. Pruži ruku i vrhom prstiju pomiluje Ibrahimovo čelo. Dodirom je zapravo tražio sigurnost. Uskoro, njegova ruka prestane drhtati. – Među nama ništa nije promijenjeno, – reče mu. – I ništa se nikada neće promijeniti. Zaklinjem ti se u ime Boga Milostivoga…

Ibrahim ga prekinu. – Zahvaljujem ti na ovakvim riječima. Ali, nemoj govoriti u ime Boga. Volja, čak i padišahova, ne može promijeniti naredbu koja je od tebe učinila cara, a od mene roba. Da postaneš veliki suveren, što ti zaslužuješ, bit ćeš prisiljen žrtvovati ono što voliš i to svaki put kada to tvoja dužnost bude zahtijevala od tebe. A ja, koji riskiram više nego bilo tko drugi, podnoseći vrhovne zahtjeve, zato što mi je tvoje prijateljstvo draže od života, želim da se uskoro, s Božjom pomoći, mirne duše pokoriš tom neizbježnom zakonu.

– Ti zaboravljaš, – odgovori Sulejman, – da moja povezanost s tobom također ovisi o tvojoj sposobnosti. Ja ću je uskoro, više nego ikada, trebati da me vodi.

25

– Da te savjetujem, – reče Ibrahim. – Ne da te vodim. Ti si vođa.

Sulejman pruži svome prijatelju knjigu koja je bila pored njega.

– Otvori nasumce, – reče on. Ibrahim posluša i počne čitati.

“Pitao sam se kako moje biće može nositi moj teret; on je tako težak da me zemlja više ne bi mogla nositi. Ah, treba se ispružiti po cijeloj svojoj širini i duljini, da se tijelo odmori, ali čak i tada moj će teret ostati čvrsto u mom zagrljaju!”

– Evo moje sudbine, – reče Sulejman. Razmisli na trenutak, a zatim nastavi.

– Sada pogledajmo što je pjesnik pronašao za tebe.

Ibrahim je listao knjigu i činilo se da čita diptih koji je zapravo znao napamet.

“Tvoj duh se pomiješao s mojim duhom, poput dviju sjenki. Ako dirnu tebe, diraju i mene; ti, to sam ja; nema razdvajanja.”

Sulejman se počne smijati. – Nisi izabrao nasumce, birao si! Misliš da nisam vidio? Varaš, moj mali Grku! Pjesnik u stihovima, to je Bog koji govori.

Ibrahim je imao spreman odgovor: – Zar Bog nije u ljudima?

Sulejman se opet počne smijati. Zatim okrene dlanove prema nebu i promrmlja. – Bog je Bog, a ja sam samo sjena na Zemlji… Prati me. *** Nenadani dolazak jurećeg kurira u Edirnu, gdje je na putu do Manise presreo njegovu pratnju od pedeset ljudi, sve kako bi ga obavijestio o Selimovoj smrti, prisilio je Sulejmana da krene u Istanbul, ne gubeći ni trenutka. Prema onome što je kurir rekao, samo najviše rangirani u zemlji znali su o okrutnom nestanku suverena. Oni su se zakleli da će držati tajnu.

Ali, koliko dugo? Čim novost bude objavljena, trebalo se bojati nereda među turskim janjičarima, uvijek spremnima da pokažu svoju snagu. Pobune su mogle nastati i u provincijama. Sulejman stoga izda naredbu da spahije iz garnizona koji su bili na njegovoj strani, budu spremni za polazak u ratni pohod. Zatim otpusti kurira, pa se okrene prema Ibrahimu da ga upita za mišljenje.

26

– Treba ići, – reče Ibrahim. – Početak i prvi dani vladavine su odlučujući. Ne smiješ riskirati i uništiti prvih šest mjeseci svoje vladavine, gušeći nemire koji će neibježno nastati ako ne zauzmeš prijestolje što je moguće prije.

– Je li ti palo na pamet da bi vijest o njegovoj smrti mogla biti lukavstvo moga oca, samo da me dovuče u Istanbul i onda pogubi?

– Ti ni sam ne vjeruješ u to što govoriš! Kurir nije lagao. Vrlo si nepovjerljiv.

– Ja sam rođen da budem takav i, eto, živ sam baš zato što sam nepovjerljiv.

– Dakle, – reče Ibrahim. – Pitaj onda svoju majku. Ona ima najbolje veze i može najbolje pogoditi radi li se o lukavstvu. *** Ibrahim nikada nije zaboravljao da je upravo Hafsa Hatun bila ta kojoj duguje svoje mjesto i uvijek je koristio priliku da usmjeri Sulejmana prema njoj. Bila je to prešutna veza između njih dvoje: toliko dugo dok on bude igrao njezinu igru, ona će ga štititi. S druge strane, u intrigama moći, Hafsa Hatun je imala više talenta nego on. On je samo naučio to prepoznati i prihvatiti.

Sultanija je savjetovala svome sinu da bude oprezan. Čekali su dva dana dolazak novog kurira koji je potvrdio vijest: osobno je bio nazočan smrti okrutnog Selima i o tome im je sve detaljno ispričao. *** Sulejman je jahao usred povorke. Naredio je da mu se nitko ne približava, niti obraća. Vrhovni suveren, nasljednik velikog kalifata, zapovjednik vjernika, htio se ispuniti svojom moći i svojom samoćom.

Prema njegovom naređenju, nisu se zaustavljali, osim da bi obavili pet molitvi tijekom dana. Za vrijeme odmora koji je prethodio ulasku u Uskudar, na obali Bospora, odakle su tri lađe trebale odvesti sultana u saraj, Sulejman ipak naredi da mu dovedu Ibrahima. – Piši, reče on. – Moja uzvišena naredba obvezna je za sve i ima snagu sudbine kojoj se moraju pokloniti i bogataši i siromasi, gradovi i sela, podanici i poreznici, a ti si moj poslanik i prenositelj moje volje. Ako neki budu kasnili s izvršenjima svojih dužnosti, bili to emiri ili fakiri, ne oklijevaj da budu kažnjeni 27

najgorom kaznom. Poslat ćemo istu poruku svim upraviteljima provincije.

Treba da znaju da će moja ruka biti čvrsta. *** Ibrahim potvrdi: – Čvrsta, – reče. – Imaš pravo, ali neka znaju također da će tvoja ruka ujedno biti i pravedna. Ruka tvoga oca bila je vrlo teška. Previše kazni, umjesto da potaknu poslušnost, izazvale su revolt i nered. To što je on činio bila je velika zabluda, prema kojoj je dopušteno ubiti dvije trećine stanovnika Carstva, za najveće dobro jedne trećine.

Trebaš učiniti sve da se odmah osjeti da nećeš slijediti njegov primjer i da ćeš vladati bez besmislenih Selimovih okrutnosti… *** Što je duže Ibrahim govorio, Sulejmanova se šaka sve više stiskala.

Njegove oči zasjaše nekim tamnim bijesom. Odjednom planu. – Zabranjujem ti da govoriš tim riječima o mom ocu! Ja sam njegov nasljednik. To je carstvo kojim je vladao i koje je povećao svojim oružjem i svojom vojskom, kojom ću sada ja vladati. To je moć koju je on stvorio, a koju ću ja i dalje primjenjivati. Neću tolerirati da ga se vrijeđa takvim sjećanjima, ni tebi, niti ikome drugome. On je, i nitko drugi, bio taj kojega je Bog odredio da zauzme mjesto iznad ljudi, a taj isti Bog odredio je da ja sada zauzmem to mjesto. Što god bilo, ja sam jedini koji ima pravo kritizirati. I znaj, jednom zauvijek, Ibrahime, da su sva ta djela i moja sveta zadaća, i da ih prihvaćam kao da su moja vlastita. Ti to ne možeš razumjeti, unatoč svojoj inteligenciji, a uostalom, to i nije važno… Ja sam sultan, jedini sultan… Hajde, reci da idemo dalje, da nastavljamo put. U Uskudaru ćeš se popeti na moju lađu. Hoću da budeš pored mene kada uđem u palaču.

Ibrahim se povuče iz šatora, potpuno zbunjen. Bijes koji je isprovocirao kod Sulejmana nije ga toliko rastužio; više ga je smatrao znakom njegove nespretnosti. Kako uspjeti u tome da njegovi savjeti budu prihvaćeni u toj novoj situaciji?

Da bi govorio princu, treba li koristiti mudrost, laskanje ili sugestiju?

Smatrao se sposobnim za to: za nekoga tko nije fin i tko voli slavu, laskanje je lak put. Ali, uz takav uvjet, što će se se dogoditi s povjerenjem koje je postojalo između njih? Čim je sutradan, po dolasku u Istanbul, njegov otac skromno 28

sahranjen, kao što to zahtijeva vjera, Sulejman donese zakone milosrđa.

Trgovci i seljaci koje je Selim protuzakonito zatvorio, doživjeli su da se vrata zatvora pred njima otvore i da dobiju obeštećenje. Posebne milosti spasile su glave osuđenih koji su čekali kaznu.

Nasuprot tome, veliki admiral Kafirbeg, kojega su nazivali krvolokom, kao i dužnosnici koji su služili okrutnostima pokojnog sultana, bili su obješeni, s puno žara. *** Njihova dobra bila su dodijeljena njihovim žrtvama. Cijeli Istanbul, a uskoro i cijelo Carstvo shvatili su dolazak sultana Sulejmana poput nebeske kapljice koja je pala na njihovo sunčano polje. Ibrahim se tome više radovao nego drugi. Te su odluke bile ispravne, bila je to odlična politika da se narodu pokaže duh velikodušnosti njegovog prijatelja. *** Mladi car bio je vrlo vješt, pa je ponudio janjičarima nagrade prilikom stupanja na prijestolje, onoliko važne i velike, kako su to oni, mašući oružjem, i očekivali. Odmah je želio dati do znanja da s njim ne mogu manipulirati ni snagom ni ucjenama. No, manifestaciju autoriteta i vlasti pojačao je znatnim povećanjem dadžbina, što je odmah izazvalo nezadovoljstvo.

Prvih tjedana vladavine, Sulejman je bio potpuno zauzet audijencijama i ceremonijama. Najprije je potvrdio funkciju velikog vezira – Piri Mehmed paše, zatim ministra financija, šefa dvorjana i glavnih generala vojske te većinu visokorangiranih, koji su ranije služili njegovom ocu. Ostali su na svojim funkcijama. Majka ga je molila da ne čini ništa od toga, nego da ih se oslobodi, nazivajući ih jastrebovima, hijenama i šakalima. Nije ju poslušao: osigurati sigurnost države izgledalo mu je, u prvo vrijeme, potrebom koja je bila iznad svih drugih. On se sastajao s njima kako bi ga obavijestili o poslovima vezanim uz Carstvo, a kada nije bio zauzet s njima, bio je na javnim audijencijama.

Ibrahim se držao podalje. Protokol koji je regulirao život njegovog prijatelja i važne osobe koje su ga okruživale, činili su prepreku koju on nije mogao savladati. Durio se.

U svojoj ljutnji, sanjao je kako ga je Sulejman jednoga dana odlučio izvući iz tame u koju se bio povukao, proglasivši Grka svojim prijateljem, 29

jedinim koji raspolaže njegovom dušom i jedinim koji može utjecati na njegovu volju.

Naravno, to se nije dogodilo. Taj san bio je samo san, obična fantazija, a ne prava želja. Prave želje čovjek realizira. A on ni za što na svijetu ne bi učinio ijedan korak naprijed.

Kako nije imao nikakvu određenu funkciju, bio je slobodan da provodi dane po svojoj volji. Od majke sultanije dobio je zadatak da se pozabavi s dvanaest paževa koji su bili podrijetlom iz Grčke, baš kao i on.

Vježbao ih je u lovu, borbi, streljaštvu, smijao se i šalio s njima. Njihova jednostavnost ga je razveseljavala i oslobađala od sumornih razmišljanja.

Unatoč njihovom velikom strahu, nije oklijevao iznijeti podrugljiva razmišljanja o vjeri koja je silom postala i njihova i koju su morali poštovati, pod prijetnjom smrti. Sulejman ne bi mogao podnositi takva svetogrđa. Čini se da je Ibrahim osjećao prešutno zadovoljstvo. Jedne noći, kada nije mogao zaspati, Sulejman uđe u njegovu sobu, bez da se najavio.

– Napuštaš me, – reče on Ibrahimu. – Vidio sam te s paževima. Oni su mladi i bezbrižni. Voliš ih više od mene.

– Varaš se, – odgovori Ibrahim. – Vezan sam uz tebe isto toliko, koliko i u Manisi. Ali, više ti se ne mogu približiti.

– Tko te sprečava u tome?

– Tvoja veličina.

– To je samo izgovor. Da to želiš, mogao bi mi se približiti.

– Ti govoriš sa svoje pozicije. Da si na mome mjestu…

Sulejman ga prekine: – Hoćeš drugo mjesto? Koje? Govori! Tvoje je.

– I dalje se varaš. Tražim jednostavno da prihvatiš činjenicu da je tvoja volja ta koja određuje naše odnose. To je beskorisno i okrutno, da se ti žališ zbog ponašanjâ na koje ja ne utječem. Gospodar, to si ti… ali večeras si došao i to je dovoljno.

Izgovarajući te riječi, Ibrahim se približi Sulejmanu, uze njegovu ruku i poljubi je. Sulejman se nasmije, zatim živim pokretima skine svoj kaftan, baci ga na zemlju, udalji se i zauzme borbenu poziciju. Savinutih koljena, ispruženih ruku. – Hajde, borimo se, – reče.

Odmjerili su snage. Opet su bili braća. Umor ih zaustavi kao nekoć u Manisi. Sulejman pokupi svoj kaftan, a Ibrahim mu pomogne da ga odjene.

30

Na vratima, prije no što će izaći, Sulejman se okrene i reče, još uvijek ubrzano dišući: – Imenujem te upravnikom dvora i nadzornikom sultanovih odaja.

Glavna dužnost je da noću i danju bdiješ nad sultanom: nećeš više imati izgovor da te držim podalje od sebe.

– Nemoj to činiti, – povika Ibrahim. – To je mjesto vrlo važno i vrlo poželjno. Ono pripada nekom drugom robu, koji poznaje palaču duže vremena i koji je već dokazao svoju razboritost i svoje umijeće…

– Bojiš se pokazati svoje sposobnosti i znanje? Poznajem tvoje samoljublje. Strah te tjera da odbiješ moju ponudu.

– Ne, ni strah ni samoljublje, nijedan osobni osjećaj. Radi se samo o tome da nemam potrebno iskustvo…

Sulejman ga ponovo prekinu.

– Misliš li da meni moje iskustvo upravitelja služi na poziciji na kojoj sam danas? Iskustvo nije ništa. Ni znanje, čak ni inteligencija. Ne predstavlja gotovo nikakvu vrijednost. Da bi napredovao, da bi došao onamo gdje želiš biti, trebaš to i odlučiti. To je dovoljno. Ja govorim o ljudima kao što smo mi; o meni i tebi, o ljudima sa širokim svjetonazorima, ljudima koji imaju velike snove. Nama je dovoljno da slijedimo svoju zvijezdu i svi se drugi povlače.

– To govoriš zato što si sultan. Tebi je tvoja zvijezda poklonjena. *** – Istina. Ali njezin sjaj, njega biram sam. Dakle, moj mali Grku, što si odlučio?

Ibrahim ne odgovori odmah. Sulejmanove riječi nisu ga uvjerile. Bio je to govor moćnika koji si može dopustiti da previdi činjeničnu neravnopravnost. Na njegovom mjestu, bilo mu je bolje oslanjati se na oprez.

– Imenuj me sultanovim sokolarom, – reče Ibrahim konačno. – To će biti dovoljno da budem blizu tebe. Ne zaboravi da sam ja sin ribara. Ništa mi nije bilo obećano. Dugujem sve tvom prijateljstvu. Doći do takve funkcije u mojim godinama, već je čudan hir sudbine. *** 31

– U redu, – reče Sulejman. – Ti ćeš vladati pticama grabežljivicama.

To je dobar početak.

Dotad, ljudi u palači nisu obraćali posebnu pažnju na Ibrahima.

Najviše što su znali bilo je to da je pružao usluge sultanovoj majci, da je ona cijenila njegovo pero i da ga je zbog toga učinila prijateljem svoga sina, koji je bio zadužen da s njim uči.

Oni koji su imali bilo kakvu moć, nisu imali razloga brinuti o tom slugi bez ikakve funkcije. U palači gdje je i najmanji pokret bio špijuniran, svaki žamor slušan i gdje se sve znalo, ponavljalo i interpretiralo, jedan Sulejmanov noćni posjet Ibrahimu, sve je promijenio.

Od danas do sutra lijepi Grk, kojega sultan, zanemarujući svoje žene, posjećuje usred noći, postade predmetom svih razgovora. Njegovo imenovanje na mjesto sultanovog sokolara proširi glasine. Ibrahim postade osoba kojoj se treba ulagivati. No, on je to i predvidio.

Veliki vezir Piri Mehmed paša, pozva ga na razgovor. Ponudi mu najprije bodež ukrašen draguljima, a zatim svoju zaštitu. Opreznim ga je monologom upoznao sa svojim ciljem: držati pod zaštitom sultana zbog njihovog prijateljstva.

Ibrahim zahvali na bodežu. O svim ostalim temama spretno se izbjegavao izjasniti, laskajući usput i klanjajući se paši. Svojim nedovoljno jasnim i dvosmislenim rečenicama, u kojima je bilo i drskosti, vodio je računa o tome da stari Piri Mehmed paša ne pomisli kako ispred sebe ima neku budalu, koju može zavarati jednim poklonom.

Ibrahim je izvukao više koristi iz svojih razgovora s veleposlanikom Venecije. On je bio u Istanbulu već dugo godina i odlično je poznavao sve poslove Carstva.

Već na prvom njihovom susretu, novi carski sokolar dao mu je do znanja kako je njegov uspon tek započeo. Veleposlanik se osobno nije imao čega bojati. Zamolio je Ibrahima da posluži kao posrednik između sultana i njega, svaki put kad bude želio informirati sultana o nekim stvarima, kako ne bi uvijek iznova morao prolaziti kroz tešku otomansku administraciju.

To je bio način da iskoristi povjerenje koje je Ibrahim uživao kod mladog cara. Brzo je primijetio da ono što je povjeravao sultanovom solokaru, brzo stiže do Sulejmana. On nagradi njegovu uslugu, kao što je 32

to bio običaj, nagradama koje je korisnik trebao odbiti. To je bilo vrije­me kad su se Ibrahimu sviđale skupe i profinjene svari. Odijevao se luksuzno, sakupljao je umjetničke predmete, jahao najbolje arapske i turkmenske konje. To ga je približilo njegovom gospodaru koji je volio luksuz, što je bilo u tradiciji njegovih predaka, ali s ponosom kojemu nije bilo ravnog. *** Budući da je stekao njegovo povjerenje, Venecijanac obavijesti Ibrahima o rivalstvu među europskim državama. O trgovinskim sukobima na Sredozemlju izvještavao je na način koji mu je išao u prilog. U Istanbulu su trgovci i bankari kontrolirali protok novca između Istoka i Zapada. Diplomat je imao jaku intuiciju da predvidi te transakcije, a onda je iz njih izvlačio profit. Znao je žrtvovati kratkoročni interes informacije koju bi saznao: to je bilo ulaganje u budućnost. Ibrahim je znao šutjeti i puno je naučio.

Sultanova majka rodila je Sulejmana kada je imala 16 godina. Četvrtina stoljeća je prošla. Udebljala se, a i ten joj je venuo. Od njezine ranije ljupkosti ostala je samo trunka oholosti, a te ostatke zavodljivosti kod žena koje su nekoć bile vrlo lijepe, vrijeme ne može izbrisati.

Kako se ne bi našla zakopana u dnu harema, dugo se vremena morala boriti da se svidi Selimu više od svojih rivalki. Njegovo premišljanje nije joj dopustilo da čvrsto uspostavi svoju prednost. Kada je postala sultanova majka, sigurna u njegove osjećaje, konačno se mogla smatrati spokojnom.

Zapravo, prisjećala se godina kada je sve što se postizalo, imalo korijen u neizlječivom nemiru.

Napokon, kada je Sulejman postao car, ona ga je zaista obožavala.

Zbog njega se svega bojala i zbog njega je željela sve. Samo neka ništa ne riskira i neka bude slavan. Neka uništi šijite u stepama, Karla Petog u zapaljenom Beču, ali neka za vrijeme bitaka bude zaštićen od strijela, zaštićen sa šest tisuća janjičara. Ali, jesu li ti janjičari bili pouzdani?

Bojala se izdaje šefova i vođa pobune. Svi oni koji su nekoć služili Selimu, bili su u njenim očima ogorčeni neprijatelji. Nije bilo u njenoj moći dirati u glavešine. Ona se angažirala u tome da podređene eliminira protjerivanjem, zatvorom, krvnikovom sjekirom; svu tu kliku koja je, kako je govorila, špijunirala u korist Piri Mehmed paše.

Sulejman se ponekad ljutio kada na dvoru ne bi mogao pronaći 33

nekog slugu čije su mu sposobnosti bile potrebne, a kojega je majka, bez da bi ga o tome obavijestila, već protjerala jer je smatrala da je to dobro za njegovu sigurnost.

No, zato je Ibrahim uživao njezinu apsolutnu naklonost. Bio je neraskidivi dio njezinog sina. Nikome nije vjerovala kao njemu.

Jednoga jutra, pozvala je Ibrahima u salon, gdje je provodila dane ispružena na svojim krznima. U kaminu su gorjela mirisna drva. U središtu prostorije bili su svjetlucavi vodoskok i fontana. Žamor te fontane kratio joj je vrijeme, ali i stišavao razgovore, što je bilo korisno u situaciji kada je htjela da razgovaraju povjerljivo. Rekla je ženama da napuste prostoriju. – Približi se, – reče ona Ibrahimu. – I ne govori glasnije od žuborenja vode.

Time mu je dala do znanja kako mu ima nešto važno reći. – Kako si lijep, – nastavi ona. – Sve više i više nalikuješ Sulejmanu.

U njezinom svijetu nije bilo većeg komplimenta od onoga koji je upravo izrekla.

– Pozvala sam te da ti kažem jednu novost koja me ispunjava zadovoljstvom. Naš Veliki gospodar napokon je, na moje inzistiranje, odlučio imenovati te upravnikom svoga dvora.

Ibrahim je zaustio nešto reći, ali ona ga spriječi jednim odrješitim pokretom svoje male, debele ruke.

– Ne mogu više živjeti gledajući ga u nemilosti robova koji su odani našim neprijateljima. Kad ti budeš pored njega, napokon ću biti mirna, oslobođena košmarâ koji mi remete san. A ti ćeš biti kadar imati i oko i ruku na svemu što se događa u palači, u gradu i u Carstvu. Bit ćeš bogat onoliko koliko budeš htio, jer ćeš biti posrednik koji je spreman na sve.

Ibrahim je želio znati je li novost koju je sultanija upravo izgovorila zapravo ponavljanje svega onoga što mu je već ranije nudio Sulejman, ili je to bila njezina inicijativa, za koju nije znala da ju je već jednom odbio. Jer, kada bi ona napadala svoga sina zato što ignorira njezine savjete, on ih je znao prihvatiti, potiho mrmljajući, samo da bi mu dala mira. *** Međutim, kao što to ponavlja veleposlanik iz Venecije, ništa se u palači ne događa spontano. Čak ni spokoj ne može proći bez računice. *** 34

Nakon što je razmislio, Ibrahim je pazio da ne prizna kako je već odbio sultana i to nekoliko tjedana ranije. Ništa ne bi dobio time da rani osjetljivost svoje moćne zaštitnice, niti da joj otkrije ono što ona ne zna.

U prostoriju uđe mali, nakazni čovjek, noseći kolače. On je bio jedino stvorenje koje je ulazilo kod sultanije bez poziva. Bio je nijem i zadužen da pred njom kuša hranu; bojala se spletki i otrova, čak više od kuge i požara.

– Zaista sam počašćen i zaista zahvalan, – reče Ibrahim prinoseći ustima kolačić od badema.

Je li ga Hafsa Hatun slušala? Žvačući prozirnu koricu limuna, osjetila je olakšanje. *** – Svake noći sanjam nijemog ubojicu kako ulazi u sobu u kojoj spava Sulejman. Sanjam kako se približava njegovom vratu s ispletenim užetom koje potom steže. I kako se onda moj sin guši, a ne može ispustiti ni glasa…Bdij nad njegovim životom! Nemoj oklijevati ni da ubiješ, i na najmanju sumnju, deset ljudi, stotinu, deset tisuća. Neka tvoja strogost čini da drhte i veliki i mali. Neka se tvoja straža ne opušta ni u jednom jedinom trenutku! Stavljam njegov život u tvoje ruke jer ti si, uz mene, jedini koji ga istinski voli. Ne tražim ništa drugo, čak ni da me informiraš o intrigama Piri paše. Ako je moj sin živ i zdrav, baš me briga za njega. Ako je moj sin živ, svijet je za mene savršen.

Vjetar koji je stizao s azijskih obala vijorio je konjskim grivama.

Mašući krilima, ptice s kapicama na glavama stiskale su kandže na šakama u rukavicama. Tek što je pušten prvi sokol, Sulejman zatraži od Ibrahima da ga slijedi i napusti lov. Praćeni sa samo deset konjanika, galopirali su do Bospora. Popeli su se na jednu barku, a potom Ibrahim uzme vesla i oni se udaljiše.

– Sam s tobom na moru mogu disati, – reče Sulejman, ispruživši se.

– Ne možeš ni zamisliti koliko je zahtjevno to što se nikada ne možeš opustiti, čak ni sa svojim ženama, ni u krugu ljudi bez glasa ili muškosti.

To je kao da sam spomenik. Svaka riječ koju izgovorim, svaki i najbeznačajniji pokret, predstavlja kamen koji se dodaje tom spomeniku. Čovjek se, pretpostavljam, navikne na to.

– Mislim čak da u tome treba pokušati naći neko zadovoljstvo – 35

odgovori Ibrahim.

Sulejman se podigne i približi svom prijatelju. – Kada je netko na vlasti, tad na okrutan način nauči istinu, kakvu ljudi koji ne nose teret vrhovne odgovornosti, mogu sebi dopustiti da zanemare. Najgora od tih istina je uvjerenje o tome da, kako bi se vladalo, treba voljeti i dati svoje povjerenje, ujedno ni u jednom času ne gubeći iz vida da će doći dan kada će taj netko biti izdan i omražen. Jedan mudrac iz antike rekao je “O moji prijatelji, nemam nijednog od vas”. Nas dvojica, ti i ja, Ibrahime, možemo učiniti da to obeshrabrujuće pravilo prestane vrijediti. Kad sam odvojen od tebe zbog svojih dužnosti, razmišljam o tome kako mi nismo obični prijatelji, oni koje približavaju interesi, isti ukusi ili zajedničke želje, već prijatelji po neobjašnjivim prilikama. Kao jedna duša u dva tijela. Došao sam do spoznaje da ćemo, ako znamo cijeniti naše prijateljstvo, dati svijetu primjer koji će iznenaditi, i danas, i kroz stoljeća. Zar nisam u pravu?

Na taj govor Ibrahim problijedi. – Imaš pravo, – reče on. – Ali ja se nisam usudio to poželjeti. Duša koju dijelimo je više nemir u mojoj osobi, negoli u tvojoj. Visoki položaj koji imaš dopušta da se razlikujemo.

– Izazov našem prijateljstvu, – nastavi Sulejman, – upravo i jest razlika u našim položajima. Ako budemo znali pobijediti taj izazov, naše će prijateljstvo biti zapamćeno. Dakle, ja se ne mogu odreći toga da budem sultan, jer je Bog tako htio…

Ibrahim ga prekinu: – Dakle, da bismo bili na jednakoj razini, ja moram biti pustinjak, isposnik na nekom brdu; hoću reći, jedini put koji mi je otvoren je taj da se odreknem onoga što jedan sultan može dati.

– Nisam tako mislio, – reče Sulejman. – Jesi li spreman na to?

– Dobro znaš da nisam. Nemam tu sklonost da se povučem iz svijeta.

Sulejman se nasmije: – Ostaje nam, dakle, da podijelimo moć ili, bolje rečeno, da djelujemo zajedno. Odlazim najprije u rat protiv Beograda, zatim protiv Rodosa. Kršćani moraju znati da ja nisam neki feminizirani princ, kao što oni misle. U tim bitkama pratit ćeš me kao upravitelj moga dvora. Po našem povratku, postat ćeš veliki vezir.

– Ako ti tako želiš, – reče Ibrahim, – želim i ja.

36

4.

Vojska je krenula na put, svjesna pobjede koja joj slijedi, i vratila se trijumfirajući. Prilikom odlaska i povratka, pokazivala je istu grandioznu raskoš koja je trebala impresionirati narode i kraljeve. Dobra je to prilika i za veleposlanike. Oni će svjedočiti. Na Zapadu i na Istoku znat će se, preko njihovih pisama u kojima će pretjerivati – oni uvijek pretjeruju da bi sebi dali na važnosti – da otomanski car maršira na čelu prve sile svijeta.

Tu su spahije i janjičari Porte3, vrsni konji, paradni konji, trkaći konji, lukovi na ramenima, strijele, čelični mačevi u desnicama i štitovi u ljevicama, zlatom vezene orme, ukrasi od svile i velura ili tamne tunike – uniforma pješaka, sablje ukrašene dragim kamenjem, perjanice na kapama, buzdovani, nagomilane topovske kugle. Tu su topovi, najveći koji postoje, teške galije, karavele iz arsenala Zlatnog roga Turske.

Provincije šalju svoje konjanike, svoje janjičare i ostale postrojbe koje se odmah pokoravaju općoj disciplini. Ona je kruta. Poštuju je. Kazne padaju nemilosrdno. Uostalom, svaki vojnik, bio Turčin ili onaj koji je uključen prisilno ili kao odmetnik, ponosan je što može biti dio tog moćnog pokreta koji grabi dalje. Najava da stiže otomanska vojska, za neprijatelja je već obećanje poraza.

Kršćanskim podanicima u Sofiji rečeno je da prikupe deset tisuća kola žita i ječma. Vezir Ferhad paša pojačava konvoje velikom karavanom deva natovarenih oružjem. Napadaju Beograd. Srbi se predaju. Odvode ih u Istanbul. Masakriraju Mađare. U glavnoj gradskoj crkvi, odmah pretvorenoj u džamiju, Sulejman izgovara svoju prvu molitvu petkom.

Pape Karlo Peti i Franjo Prvi od danas znaju tko je on: Mač koji plamti.

Bez ispaljenog metka napada Rodos. Otok Vitezova svetog Ivana smatra se neosvojivim. On ga osvaja nakon navale kojom osobno zapovijeda. Izgubio je 45 tisuća ljudi. Nije zadovoljan ni sa sobom, ni sa svojim vezirima. Zbog toga je mnoge otpustio u vrijeme same zasjede: da bi se zaslužile najviše funkcije, potrebno je prije toga postati ratnim gospodarom, vrijednim ratnikom. Takav mora biti red. Kada mu glavni zapovjednik dođe podnijeti ostavku, mora čekati na kiši: u šatoru, ostali dužnosnici zahvaljuju Velikom gospodaru za svoju pobjedu. Uvode 37

napokon nesretnika. Ostaju licem u lice, u tišini. Zatim Sulejman uzima riječ: – To je sudbina prinčeva, da gube gradove i provincije, – reče on radi utjehe. Po završetku audijencije, povjeri Ibrahimu da je tužan što je morao istjerati tog starca iz svoje palače.

Mehmed Drugi, osvajač Konstantinopola, zaplašio je Zapad. Ipak, nije nikada uspio pokoriti Rodos. Četrdeset godina kasnije, njegov je praunuk preplašio Rim, Francusku, Veneciju, Genovu, Španjolsku, Beč. *** Dok se Sulejman nameće svijetu kao svijetleća munja, Ibrahim ga ne napušta. Priprema se upravljati Carstvom. Sultanova je moć apsolutna.

Božji zakoni su njegove jedine granice. Uz to ima mogućnost da i njih tumači uz pomoć učitelja vjere. No, i oni su samo ljudi i on može utjecati na njihovu volju. Da bi im se dodvorio, Ibrahim se predstavlja dobrim muslimanom. Poznavanje Knjige i mističnih tekstova uvodi ga u područje u kojemu nije dopušteno sumnjati, mada on posjeduje i mudrost i inteligenciju. Odlično je, misli on, to što su oni koji vladaju podložni istinama i neistinama metafizike. Konkretno, otomanska se nadmoć temelji na tri stupa: slava oružja – nju ima pred očima, bogatstvo trezora koje obilato hrane porezi u trgovini i porezi provincija te odlična administracija.

Spoznao je načine koji će mu trebati da ih upotrijebi kada dođe vrijeme da učvrsti temelje svoje vladavine. Zadatak ga ne uznemirava. Može računati na svoje intelektualne kapacitete. On se brine za samoga sebe. Trebao je samo utuviti sebi u glavu da nije sin ribara izabran sudbinom i uvjeriti se da posve legitimno zauzima prvo mjesto. Svakoga jutra trudi se mentalno ojačati. To je vježba koja mu je neugodna. Označio je svoje granice.

Pokazao je i svoje krhke i svoje nježne načine ponašanja. Želi izazvati poštovanje i strah, pa to i čini.

Po povatku s Rodosa, Sulejman i službeno imenuje Ibrahima velikim vezirom. Novost je nečuvena. Grk još nema ni trideset godina i nije prošao ni jedan stupanj koji tradicionalno vodi do najviše dužnosti u državi. U saraju bjesne, u gradu se izruguju zbog carevog odnosa s njegovim lijepim odabranikom, a u glavnim gradovima stranih država puni su pitanja. Piri Mehmed paša povlači se na svoj posjed, a da nije ni okom trepnuo: star je, umoran i neizmjerno bogat. Ali, Ahmed paša, drugi vezir, osjeća se povrijeđenim. Skandal je tako velik da sam Ibrahim savjetuje Sulejmanu da preispita svoju odluku. – Čak i ako prihvatimo, – reče mu, – da sam ja 38

najbolji i najlojalniji od svih velikih vezira, kako ti mogu koristiti ako moje imenovanje na to mjesto podstiče samo pobune i narušava čvrstinu Carstva? Ahmed paša već skuplja oko sebe sve nezadovoljnike. Na stotine ih je. Ti jesi svemoguć, ali do određene granice. Iznad nje je stvarnost koja to nadilazi. Vrati me u sjenu.

Sulejman ga sluša, ali ne dopušta da ga uvjeri. – Ti nisi stvoren da bi bio u sjeni. Propao bi u ulozi tajnog savjetnika. Da bi uspio u tome, trebao bi biti ljigav karakter, a to nije u tvojoj prirodi. Ostavimo to eunusima.

Uostalom, ne bi to dugo podnosio – napustio bi me. Već sam ti rekao: hoću da se zna da dijeliš moć sa mnom. Nemoj se impresionirati i dati zastrašiti klevetama i prijetnjama. Gledaj dalje od toga. Ovi koji danas laju protiv tebe, sutra će te prihvatiti.

– Ahmed paša je moćan.

– Istina, on je moćan i već godinama plete svoju mrežu. Svi oni koji su vezali svoju sudbinu za njegovu sreću, svi te sada mrze…

– Dakle, – živo reče Ibrahim, – ako me ne želiš otpustiti, treba ga maknuti.

Sulejman se nasmije. – Ah, evo dokle si želio doći! Volim te više kao hladnokrvnog ubojicu, nego kad si lažno skroman. Što više voliš, sjekiru ili uže?

– Ne, – reče Ibrahim. – Ahmed paša je bio odličan vezir i njegov je prkos posve legitiman. Predlažem da ga udaljimo, dajući mu upravu nad Egiptom. On je pohlepan na novac, mjesto je dobro i to će ga smiriti.

– U redu, neka bude tako, – složi se Sulejman. – Obavijestit ću sutra o toj odluci divan4.

– Ja sam veliki vezir, onaj koji donosi takvu odluku. Više bih volio da mu je osobno najavim.

Sulejman se ponovo nasmije: – Ah, Ibrahime, kako bi ti bio ojađen u sjeni i kako sam imao pravo što sam te izveo na svjetlost…

Ibrahim ne gubi ni trenutka. Poziva glavnog admirala. Naređuje da se odmah spreme i naoružaju tri galije. Zatim, prije nego što je posve pala noć, on odgalopira do palače Ahmed paše. Traži da ga se uvede u kupelj gdje se povukao drugi vezir. Tu, u pari koja ih okružuje, on mu objašnjava, s neba pa u rebra, da je Sulejman, ogorčen njegovim urotama, skoro došao 39

do toga da ga osudi na smrt, ali je on, Ibrahim, uspio – i to jedva, u posljednjem trenutku – uvjeriti padišaha da mu dâ Egipat. Mora otići prije negoli se ovaj predomisli. Brodovi će biti spremni da isplove u zoru. Što god da je mislio o tome potezu, Ahmed paša shvaća da njegov život ovisi o Ibrahimu. Traži odgodu kako bi mogao urediti svoje poslove. Ibrahim odgovara da se on ne može smatrati odgovornim za ono što će se dogoditi nakon idućeg jutra. Skrivajući svoj bijes, Ahmed paša popusti.

Tek što je došao u Kairo, proglasi se sultanom. Nekoliko tamošnjih postrojbi odupire mu se iz lojalnosti. Najveći broj ih slijedi pobunu. Egipat i Sirija su u vatri i krvi. Čim je Ibrahim dobio potvrdu o svim tim vijestima, zatraži od Sulejmana da mu dopusti upostaviti red. Car je neodlučan. Kako će on bez svog prijatelja? Ibrahim inzistira: mora pokazati sjajnim djelima da je dostojan svoga mjesta. Umoran je i katkad bijesan jer ga se nastavlja smatrati lijepim odabranikom, čiji su razlozi uspona bili besramni.

Sulejman ne sluša njegove argumente. On im se ruga.

Međutim, situacija u Egiptu se pogoršava. Kuriri javljaju da su i u drugim provincijama guverneri i vazali, potaknuti primjerom Ahmed paše, spremni odbaciti sultanovu vlast. Ibrahim se opet vraća na taj problem.

– Rekao sam ti da će moje imenovanje potaknuti pobune. I sad smo tu. Pusti me da odem u Kairo na čelu vojske. Moram pobijediti jer sam ja odgovoran za nastalu situaciju.

– Možda ćeš pobijediti, – odgovara Sulejman, – a možda i propasti.

Nedostajao bi mi.

– Kada bih imao nesreću da dopustim da me ubiju, to ne bi bilo veliko zlo, jer bi pokazalo da je tvoje prijateljstvo bilo povezano s mojom vrijednosti, a ne sa šarmom kojim djelujem na tebe.

– Vrlo si siguran u sebe, zar ne?

– Zapravo nisam. Imam potrebu za dokazivanjem. Kao i ti, kao i svi stanovnici Carstva.

– Kada te čovjek vidi, – reče Sulejman, – i kada te sluša tako žestokog i tako samouvjerenog, netko poremećen mogao bi pomisliti da si ti potaknuo pobunu Ahmed paše, kako bi sebi dao na vrijednosti!

– A kad bi i bilo tako, – odgovori Ibrahim, – što bi se promijenilo?

40

*** Konačno, nakon dugog moljenja, Ibrahim uvjeri Sulejmana. *** Na dan njegovog odlaska u Egipat, Sulejman osobno isprati svog prijatelja do Prinčevskih otoka. *** Već na početku, na čelu postrojbi koje je doveo sa sobom ili ih je prikupio na licu mjesta, Ibrahim slomi pobunjenike. Ahmed paša je ubijen prije negoli se Ibrahim iskrcao. Ali, mameluci5 i arapska plemena pobunili su se protiv janjičara u cijeloj regiji, koristeći situaciju u kojoj su se našli.

Bile su neophodne snažne mjere. Ali, Ibrahim je bio isuviše lukav da bi pomislio kako je to dovoljno. S puno strasti želio je uspostaviti red, koji bi potrajao onoliko dugo koliko jedno ljudsko djelo može trajati. I doista, ono što je on učinio i stvorio, drži se već tri stoljeća. Što je bolje od toga?

Znao je, a bilo je to osnovno pravilo moćnih ljudi, da red ne može vladati ako se pravda neograničeno kroji. Zbog toga je pogubio onoliko glava nemarnih turskih dužnosnika, kao i arapskih pobunjenika. Preuzeo je njihovu funkciju u Kairu, oslobodio zatvorenike koji su bili u zatvoru zbog dugova i pozvao sve osobe koje su trpjele zbog nepravde, da se jave i izjasne o tome. Zatim je reogranizirao provincije u više guvernija, postavljajući uz svakog beglerbega suprotstavljenog mu moćnika, rivala, kako se nijedan ne bi mogao ponašati kao tiranin. Donesen je zakonik.

Regulirao je poreze, plaćanje dužnosnika, održavanje reda, funkcioniranje prava i prodaju proizvoda.

Za manje od godinu dana, Ibrahim dokaže samome sebi, sultanu, Carstvu i cijelom svijetu, da je veliki političar. Dočekali su ga tako i kada se vratio u Istanbul. Zasuli su ga zlatom i poklonima. Osvijetliše grad.

Organiziraše povorku na Hipodromu. Sulejman ga privinu na prsa: – Doživio bih manje zadovoljstvo da je to bio moj trijumf umjesto tvoga, kojega danas slave, i moje vrline, umjesto tvojih kojima se masa divi. Ti si se podigao u jednom skoku na mjesto koje je moje srce izabralo za tebe. Moj se san od danas ispunjava: vladat ćemo zajedno. Ja nisam više sam, Ibrahime. Od svih dobara kojima se može nadati jedan čovjek na zemlji, ovo je najveće, osim onoga da se spoji s Bogom, neka je hvaljeno njegovo Ime. Ali, meni to zabranjuje moja sudbina… Više nisam sam, 41

Ibrahime. Između nas je samo jedna struja, najsnažnija i najnježnija: ona bezuvjetnog prijateljstva.

Ove riječi ganuše Ibrahima. Međutim, njegova radost, dok je slušao Sulejmanov govor, bila je manje čista negoli Sulejmanova, koji je sve to izgovarao. Nad njima se nadvila sjena: koliko god daleko budu išli, do samog kraja neće moći ići zajedno.

3 Porta ili Visoka porta naziv je za sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glave urede velikog vezira gdje je sutan primao strane izaslanike. Od vremena vladavine Sulejmana I. taj je naziv u Europi postao sinonim za osmansku vladu. (op.u.)

4 Divan – Carski savjet, vlada Osmanskog Carstva. Sačinjavali su ga razni veziri i veliki vizir. U diplomatskim se krugovima taj naziv koristio i za samo Carstvo. (op.u.)

5 ratni zarobljenici, pretežno turskog i čerkeskog podrijetla, (op.prev.)

42

5.

Za nekoliko godina Sulejman je uz pomoć Ibrahima, ili bolje rečeno uz njegovu potpunu predanost, doveo Otomansko carstvo do procvata.

Majka sultanija više nije strahovala. U teškim vremenima bojala se mračne sudbine za svoga sina, ali sada, kad ga je vidjela kako vlada u takvoj slavi, većoj nego što je ikada i sanjala, počela ga je – opet pretjerano, ali ovoga puta na drugi način – smatrati besmrtnim i u njegovom životu vidjeti samo uspjeh i vječni sjaj. *** Unatoč svojim vladarskim dužnostima i krutosti srca koju donosi vlast, Sulejman ju je okruživao pažnjom; dragocjeni Ibrahim brinuo je o tome kao što je brinuo o svemu. Hafsa Hatun nije se vrijeđala zbog činjenice što ju je sin obasipao nježnostima i pažnjom, zahvaljujući Ibrahimu. U njezinim očima, Ibrahim je vodio računa o Sulejmanovoj savjesti na tako ispravan način, kao da je o tome brinuo sam sultan. Nije se uopće razlikovalo ono što je dolazilo od jednog i ono što je dolazilo od drugog. Ona se svaki dan radovala i svaki je dan bila ganuta što je pored svoga sina imala jedno tako lijepo ogledalo koje umnožava njegove vrline.

Hafsa Hatun je napokon bila u majčinskom raju.

Dosađivala se. Ispunjavala je dane sadeći tulipane u svom vrtu. Znala se i zatvoriti u dvorane trezora, usred dragulja i dragocjenosti kojih je Sulejman sakupio na tisuće. S vremenom, govorio je, neće ih pokazivati samo u posebnim prigodama, u kojima mora pokazati svoju veličanstvenost. Međutim, još uvijek ih je pohlepno sakupljao. Dok je prebirala po biserima i dragom kamenju, bilo onima ugraviranim u zlato ili onima koji su samo ostavljeni u kovčezima, majka sultanija je uživala u njihovoj količini, njihovoj dragocjenosti i njihovoj vječnosti. Činili su joj se kao bedem koji ih štiti od vremena. Ali, bilo je to hladno uživanje.

Zimi, uz kamin, okružila bi se glazbenicima, pripovjedačima i mladim ženama, izabranima da je oraspolože. Tako je, da bi se zabavila, kupila jednu rusku djevojku, koju joj je prodao tatarski trgovac i dao joj ime Rokselana, a da se nije znalo je li to zbog aluzije na njezin ruski naglasak ili zbog njezine riđe kose. Ona ju je nazvala Hurem, to jest 43

Vesela. Bila je niskog rasta i, kad bi pognula glavu i sva se nekako pogrbila, njezina ljepota uopće se nije mogla zamijetiti.

Jednog poslijepodneva, kada je došao pozdraviti Hafsu Hatun, Ibrahim ne bi ni razlikovao djevojku od grupe ostalih ropkinja, koje su na njegov dolazak pobjegle na kraj dvorane, da mu je majka sultanija nije pokazala: – Žena ne može nalikovati na muškarca, ali pogledaj onu, slična je tebi.

Oteta je iz svoje obitelji i sad je ropkinja. Međutim, čovjek bi povjerovao da je bilo određeno da je snađe sretna i sigurna sudbina, kao mene.

Ibrahim pogleda Hurem. Pod svjetlom lampe, vidio je njezin vrat.

Smijala se. Njezina savijena stopala lupkala su po podu papučama od grimiznog velura.

Majka sultanija naredi joj da se približi i zapjeva za velikog vezira.

– Što trebam pjevati? – upita djevojka.

– Izaberi sama.

Ona sjedne, držeći se uspravno, prekriženih nogu i gležnjeva. Mrdnu kukovima da se učvrsti, izravna svoju haljinu dlanom ruke i stavi u krilo mandolinu. Te su se pripreme doimale vrlo ozbiljnima, a djevojka si je nehajno uzimala vremena koliko je smatrala da joj treba da započne. Činilo se kao da ne haje za dvije važne osobe koje su čekale da zapjeva, sjedeći joj nasuprot.

Ukoči se na trenutak i onda počne.

Kad je govorila, njezin je glas zvučao pomalo hrapavo. No, dok je pjevala, bio je to posve drugi glas, nježan glas koji su glasne žice i njezine grudi bez napora vodile od početka do kraja. Kad je završila, u tišini, suze se skotrljaše iz njezinih očiju. Ibrahim je upita zašto plače. – Zbog glazbe, – reče ona.

– A tvoja te pjesma tjera da plačeš?

– Ne. To je glazba, – ponovi ona. – Bila je tu prije nas, a bit će tu i poslije nas. Ja sam samo instrument preko kojega se ona danas pokazuje.

Zato plačem.

– Osjećaš li se nedostojnom glazbe? Tvoj glas je ipak uzvišen.

– Ne znam, – odgovori ona. – Oprostite mi, gospodine, ne mogu se izjasniti. Ja nisam učena osoba, znam samo pjevati.

44

– To je dovoljno, kada netko pjeva tako dobro kao ti, – reče Ibrahim.

– Talent je čudo.

– Zahvaljujem na vašim komplimentima, gospodaru, ali ja sam daleko od toga da odlično pjevam. Čak i ako to uspijem jednoga dana, ako uspijem pokazati glazbu u onom obliku kakav bi trebala imati, to bi možda i oduševilo one koji je slušaju, ali ne i mene. Za mene će to uvijek biti muka.

– Želiš reći da ćeš patiti ako ne dosegneš ideal kojemu težiš? To je ljudska sudbina.

– Ne, – reče ona. – Nije to. To je druga stvar… Glazba postoji izvan nas. Njezina ljepota je dragocjena, neprolazna. Ona je postojana. Ona čeka.

Prkosi nam. Eto, to je moja muka.

Hurem više nije plakala. Samo je još dodala: – Ali, muka koju volim.

I počela se smijati. U tom smijehu nalazili su se odjeci njezine pjesme, poput perlica u slapu.

Ibrahim dade znak Hurem da se povuče u kut sobe sa svojim prijateljicama. Nagnuo se prema majci sultaniji.

– Želim tu djevojku. Ja je kupujem. Ne oklijevaj u vezi s cijenom. Što bude bolje obrazovana, bit će mi dragocjenija.

Ibrahim nikada nije osjetio pravu ljubav prema jednoj ženi. Njegov uspon prema moći, uz Sulejmana, a onda i opijenost time da djeluje ravnopravno s njim, spriječili su da njegov zanos krene prema strasti.

Uobičajene apetite mogao je hraniti s brojnim djevojakama koje nije ni poznavao, a njegovi potčinjeni nudili su mu ih bez prestanka, sve nove i nove, koje su dolazile iz Europe, Afrike i Azije. On ih je smatrao jednostavnim zadovoljstvom.

Uživanja i ponori o kojima pjevaju pjesnici, njemu su bili strani.

Emocije koje je doživio slušajući Hurem dok je pjevala, otvorile su prozor u njegovoj nezainteresiranosti.

Kada se Ibrahim trijumfalno vratio iz Egipta, Sulejman ga je ovlastio da na Hipodromu izgradi palaču, iste veličine kakve je bila i njegova.

Harem velikog vezira nadilazio je sjaj svega što se moglo vidjeti u Carstvu i u Veneciji.

Navečer, kad je majka sultanija dopustila da odvede Hurem, Ibrahim 45

naredi da je zatvore u najluksuznije od njegovih odaja i okruže sluškinjama i glazbenicima. Kroz tajni otvor napravljen u zidu, gledao ju je kako se snalazi. Trčala je s jednog kraja svog malog posjeda na drugi, divila se finoći tkanina i tepiha i ljepoti namještaja, govoreći svojim sluškinjama o svojoj sreći i tolikoj raskoši. Njezino ponašanje mijenjalo se od ljupkosti do prostaštva, kakvo se vidi kod većine mladih djevojaka koje su tek izašle iz djetinjstva.

Kad se razodjenula da uđe u kupelj, Ibrahim je zaključio da joj je tijelo punačko, bez neke posebne ljepote, osim možda sjajne kože. Ipak, izgledalala je zavodljivo i on dođe u iskušenje da joj se pridruži. Ali, u trenutku kada je htio gurnuti vrata, ipak je odlučio da to ne učini. Ako se prema Hurem bude ponašao kao prema bilo kojoj od svojih žena, neće li riskirati da pokvari magiju kojom ga je tako brzo začarala?

Nije želio brzopleto upropastiti tu mogućnost.

Postalo mu je navika da u trenucima kad je bio slobodan od poslova, provodi dosta vremena ispred tog otvora u zidu. Uskoro, događalo mu se da prekine neku audijenciju, da bi došao tu i bacio pogled, kao da se plašio da će propustiti trenutak kad će Hurem pokazati tajnu svoje zavodljivosti, da će mu promaknuti smisao onoga što ga oduševljava u njezinoj pjesmi.

Promatrao ju je dok spava i kad je budna, kada uči i kada se smije, u vrtu okruženom visokim zidovima, njezinu usredotočenost dok je vezla, marljivost kojom je vježbala svoj glas, njezine hirove, njezine ljutnje na sluškinje, suze koje su joj dolazile u oči bez nekog razloga. On, koji je danima gledao veleposlanike i dužnosnike, odjednom je postao svjestan da je se boji; nekako ga je plašila.

Kakva je bila njezina tajna?

Kada bi je pozvao kasno navečer, bilo je to zato da mu pjeva. Nije se uvijek događalo da na tim sastancima doživi oduševljenje, kao što je to bilo prvi put. Zašto? Je li pjesma bila manje savršena ili se radilo o njegovoj osjećajnosti, koja je poznavala neku vrst pomračenja? Ta razočarenja, umjesto da ga okrenu od Hurem, samo su jačala njegovo zanimanje. Jedne večeri, kad ga je glas mlade djevojke posebno zanio, usudio se napokon progovoriti. – Koja je tvoja tajna? Znam da imaš tajnu.

Ne vjerujem da je riječ o mojoj mašti koja ju pronalazi. – Ona se nasmije.

Ibrahim je nije zbunio.

46

– Radosna sam.

– Ne radi se samo o radosti, ne pjevaš zbog toga tako božanstveno.

– Da, – reče ona. – Ja vjerujem da je tako. Moja radost je čekanje.

Uvijek čekam nešto što želim postići, nešto što želim dohvatiti, nešto što me veseli u tom trenutku, ali mi nije dovoljno. Poslije toga opet čekam nešto drugo, i tako stalno dalje. Moja radost me tjera na to, gura me.

Taj ishitreni ton ne dopadne se Ibrahimu. On je otpusti.

Hurem je težila zadovoljstvima i ljubavnim orgijama; smatrala ih je dijelom velike sudbine. Strast, moć i bogatstvo bili su u njezinim snovima jedini ispravni tijek nade koju je tražila i ganjala još od djetinjstva, a svoje je djetinjstvo mrzila do te mjere da ga je izbrisala iz pamćenja. Počela je živjeti tek od trenutka kad je došla u dob da se može ljudima sviđati i da je mogu željeti. Počela je živjeti od trenutka kad ju je Ibrahim uzeo u saraju majci sultaniji.

Početak njezinog boravka u haremu velikog vezira protekao je u poticajnom očekivanju da je život kakav je željela, konačno počeo.

Zaprepaštena Ibrahimovom hladnoćom, ipak nije sumnjala da će je jednog lijepog dana on uzeti u svoj zagrljaj i učiniti svojom najvoljenijom ženom, svojom miljenicom. No, ona nije bila od onih koje beskonačno čekaju.

Kako taj dan nije dolazio, odlučila je izravno se obratiti velikom veziru. Od zebnje joj je srce jače kucalo, ali njezina hrabrost bila je jača od svega.

– Zašto me zanemaruješ? Zašto druge žene u haremu imaju pravo na tvoju naklonost, a ja nemam? Zar nisam po tvom ukusu?

Ibrahim nije navikao na to da ga se ispituje. Osim pred majkom sultanijom, imao je naviku da se ne izjašnjava, a još manje da se opravdava. – Povuci se, – reče joj.

Hurem nije predstavljala ništa. Veliki vezir držao je Carstvo u svojim rukama. Ona je riskirala život prkoseći mu. Ali, ona je bila ta koja je pokazala hrabrost i on je ljutito planuo.

– Ne, – reče ona. – Neću se povući dok ne dobijem odgovor.

Ibrahim je otišao, bila je sigurna u to, da naredi eunusima koji su stajali iza zastora da je otjeraju. Suze joj ispuniše oči.

– Ako me ne voliš, ti koji si moj gospodar, ja i ne postojim. Ako me želiš vratiti tatarskom trgovcu koji me doveo u Istanbul, to će biti isto što i 47

ubiti me.

Približi mu se. On joj to dopusti, ganut žarom koji je prštao iz nje.

Izgledala je kao da je spremna umrijeti; bez sumnje je tako i razmišljala u tom trenutku. Hrabrost na bojnom polju i čvrstoća karaktera bile su osobine kojih Ibrahimu nije manjkalo, no suočiti se s naivnim zanosom te mlade djevojke, bilo je nešto za što je bio posve nesposoban.

Ona uze ruku velikog vezira, iako se opirao, i stavi je na svoju glavu, na kosu ispletenu u lijepu frizuru. – Ja sam bijednica. Ti si slobodan i moćan. Ako pristaneš na to da me voliš, u potpunosti ću se posvetiti tvojoj sreći.

– To su iluzije, varaš se. Ja sam slobodan i moćan, samo zato jer tako želi Veliki gospodar. Ja sam također rob.

– Ali, ti si neophodan sultanu. Ja nisam nikome potrebna. Oslobodi me, jedino ti možeš to učiniti. – Ibrahim povuče ruku s njezine kose i ustane.

– Što bi ti postao, – nastavi ona, – da je Bog dao da se rodiš kao žena, poput mene?

Ibrahim namršti obrve. Pretpostavka je bila apsurdna. Zatim se nasmije. Ta djevojka definitivno nije bila kao druge. *** U tjednima koji su uslijedili nastavio ju je krišom promatrati.

Njegova razmišljanja o njoj promijenila su se. Više nije očekivao da otkrije, ne zna se kako, skrivene karte svoje zavodljivosti. Njezina privlačnost nije proizlazila iz magične aure. Ona je bila rezultat kvaliteta koje je mogao nabrojiti: zelene oči kojima suze nisu izbrisale sjaj i živost, svijetlo i nježno tijelo, božanstveni glas, odlučnost, duh, žar i radost njezinog srca.

Sulejman je ostavio Ibrahima da vlada. On je vladao, oslobođen od svakodnevnih poslova. Vrijeme koje je tako uštedio, posvećivao je meditaciji i molitvi.

Suveren suverena, djelitelj je kruna monarsima svijeta, sultan i padišah Bijelog i Crnog mora, Rumelije, Anatolije, Karamanije, zemlje Roum, Zulkadira, Dijarbakira, Kurdistana, Azerbajdžana, Perzije, Damaska, Alepa, Kaira, Meke, Medine, Jeruzalema, cijele Arabije, Jemena 48

i mnogih drugih krajeva. Među svim titulama koje je nosio, posebno je bio ponosan na one koje su svjedočile o njegovoj ulozi branitelja vjere: sjena Boga na Zemlji, nasljednik Velikog kalifata, posjednik uzvišenog imamata, zaštitnik svetišta dvaju svetih i poštovanih gradova.

Svakoga dana, čast što je izabran od Boga, kako bi njegova istina bila slavljena među ljudima, sve je više preuzimala Sulejmana. Ponos vjere donosio je uzvišene dužnosti, a on je bio jedini koji ih je mogao izvršiti.

Prije nego što donese odluke koje će postati stvarnost, morao je otvoriti svoju dušu Bogu, pokazati se pažljiv u svojim nalozima, i više no što se očekivalo od njega, te pročistiti svoj duh da bi ga Njegova volja prosvijetlila.

Ibrahim je poštovao volju svoga prijatelja jer je ovaj poštovao sve vezano uz njega. Osim toga, vjera je bila moćna poluga vlasti. Međutim, iako se prisilio na najveće poštovanje ulema i njihovih nadređenih, koji su mu bili protokolarno ravni i s kojima je svakoga petka išao u džamiju na čelu svečane povorke, zapravo je bio ravnodušan prema vjeri. Sulejman je to znao i nije mu zamjerao. Ali, veliki vezir se s pravom plašio da pobožnost koja je sve više i više preuzimala sultana, ne postane nepremostiva prepreka zbog koje bi se njih dvojica neminovno udaljili jedan od drugoga.

Dvaput ili triput tjedno, Ibrahim je sazivao carsko vijeće. Sulejman se više nije udostojio da bude nazočan tim sjednicama. Veliki vezir ga je zamolio da zauzme mjesto u loži iz koje bi, sakriven drvenom rešetkom, mogao slijediti raspravu.

– Uglavnom se slažem s onim što ti odlučiš, – Sulejman je odgovorio svom prijatelju, kad bi se našli nasamo. Ibrahim je cijenio to slijepo povjerenje. Međutim, bio je svjestan nezainteresiranosti, smatrajući je nedostatkom njihovog savezništva.

Unatoč godinama koje su prolazile, dvojica prijatelja zadržali su običaj da love zajedno, ostavljajući pratnju u daljini. Još češće, vozili bi se Bosporom, lađom kojom je upravljao jedan gluhonijemi rob. Ali, bilo je gotovo sa streljaštvom, s njihovim borbama kao u vrijeme dok su bili u Manisi, s beskrajnim razgovorima, ali i tišinom koju su dijelili. Sulejman se uozbiljio, povlačeći se u osamu i strogost.

Jednoga jutra u svojoj sobi, on najavi Ibrahimu da mu je za suprugu 49

namijenio svoju sestru, Hadice Hanum.

– Hoću, – reče mu, – da tvoji potomci imaju moju i tvoju krv.

Udaja sultanove sestre za velikog vezira donijela je tako veličanstvena slavlja kakva Istanbul dotad nije vidio. Sulejman održi govor o Ibrahimu, takav ditiramb da je čak i Ibrahim ostao iznenađen njime. Kad je čuo velikog gospodara kako ispred svih dostojanstvenika Carstva izgovara, pokazajući na njega, kako za njega nema druge volje osim Ibrahimove, nije se mogao suzdržati da ne zadrhti. Koji je čovjek u povijesti počeo tako nisko, a popeo se tako visoko?

Kada se vratio u palaču kako bi se pridružio svojoj supruzi, primijeti Hurem u dnu hodnika kako plače okružena svojim sluškinjama. Majka sultanija ju je istjerala iz oonih lijepih odaja, kako bi tu sada živjela njezina kćer.

– Utješi se, – reče joj on sa smiješkom. – Imat ćeš još bolji.

Izda naredbu da se mladu djevojku odvede kod sultana, s porukom koju je odmah izdiktirao: – Primi ovu djevojku, meni za ljubav. To je poklon nedostojan dobročinstava kojima me ti obasipaš. Ali, ti si sultan, a ja sam samo tvoj rob. Hurem koju ti nudim draga je i smatram je sposobnom da te razonodi, da te zarobi svojom radošću, da te približi onakvoj sreći kakvu i ja poznajem zahvaljujući tebi.

50

6.

Harmonija između Sulejmana, Ibrahima i Hurem, žrtava strasti, prijateljstva, ljubavi i moći, trajala je čitavih deset godina. To je bilo divno.

Sulejman je počeo obožavati Hurem već od prve večeri koju su proveli zajedno, a i ona se prepustila svojim osjećajima. Cijeloga tjedna nisu se odvajali jedno od drugoga. Ljubavni žar vodio ih je kao zov druge obale, daleko od buke svijeta, kao da idu prema točki na kojoj se spajaju more, nebo i zemlja.

Sulejman je shvatio da je se ne može odreći. Prihvatio je tu činjenicu.

Ona ga nije činila slabijim, već naprotiv, otvarala je u njemu putove kojima nikada ranije nije išao, oslobađajući u njemu polet za koji nije ni znao da ga ima. Nije mogao ni zamisliti da od tog sklada, u kojem je uživao prvi put u životu, može nastati neko zlo. Najgore bi bilo umoriti se od svega, ali čak mu je i umor bio nezamisliv. Iz svakog zagrljaja Hurem je izlazila nedirnuta, nudeći mu svoje veselje i svoju živost. Željela mu je dobro, jer ga je voljela. Čim se pročula vijest, postali su glavna tema naklapanja, i u Palači i na gradskim bazarima. A saznalo se jako brzo; sve što se događalo sultanu bila je vijest od najveće važnosti i ništa nije moglo promaknuti tisućama očiju i ušiju koje su vrebale. Posvuda se ponavljalo, sa zavišću, da je strankinja začarala Velikog gospodara nekim ljubavnim napitkom. No, jedini ljubavni napitak bila je ona sama: vlažnost njezinih usana, vatra koju je budila u njemu i dijelila s njim, misterioznost u njezinu glasu dok bi pjevala i dok bi je on slušao zatvorenih očiju i radost koju je ispoljavala, sve do sna kojim bi završili njihovi zagrljaji. Uz ljubav koju je dobijala od njega, činilo joj se da ga poznaje bolje nego što on zna samoga sebe; kao da su jedan duh u dva tijela. A ona je u tom biću postala jedna i jedina, njegov svijetli dio.

Uznemirena majka sultanija pozove Ibrahima.

– Sultan je lud za tom djevojkom. Ti si je bacio u njegov zagrljaj. S kojim ciljem?

Umjesto da odgovori, Ibrahim je upozori: – Bez zlo­namjernih 51

sumnji!

To je uloga koja ti ne odgovara.

– Ali Hafsa Hatun nije imala volje da sluša takvu vrstu savjeta. – Ti si izabrao tu ropkinju među mojim ženama, stvorio si je i obrazovao. Čim si ocijenio da je spremna, ponudio si je Sulejmanu. Vas dvojica imate isti ukus. Znao si da će mu se svidjeti. Znao si da će, s obzirom na to da si mu je ti dao, u njegovim očima imati vrijednost kakvu nijedna žena s takvim izgledom inače ne bi imala. Hurem je instrument preko kojega želiš vladati jedinim dijelom Sulejmanove duše koji ti je dosad izmicao: dijelom njegovih želja.

Te riječi izgovorene brzo i ishitreno, izazvaše tužni osmijeh na licu velikog vezira.

– Ako tako želiš vjerovati, – reče on, – slobodno vjeruj.

– Smatraš da se varam?

– Nas dvoje nemamo iste poglede i razmišljanja. Ti si žena i majka, a ja sam muškarac i njegov prijatelj. Moguće je da se njihova strast ne bi rasplamsala tako snažno i tako brzo da im ja nisam poslužio kao posrednik.

Istina je, kao što si rekla, da se Sulejman vjerojatno ne bi zaljubio u Hurem da nije znao kako je ona najprije zavela mene. A što se tiče Hurem, bi li bila sposobna biti ljubazna i otvoriti svoje srce da nije, prije no što je srela sultana, doživjela uz velikog vezira neku vrst pripreme i idile sa svemoćnim princem? Ja sigurno nisam ništa kalkulirao. Vjerovati da sam se poslužio djevojkom da bih bolje kontrolirao gospodara, znači ne poznavati povjerenje koje veže tvoga sina i mene. To povjerenje isključuje ovakve optužbe. Više bih volio izgubiti njegovo prijateljstvo, nego ga sačuvati pod sumnjivim okolnostima. Prema njemu se ponašam otvoreno i iskreno. Osim toga, ne želim ništa drugo.

A što se tiče njega, svi moji napori usmjereni su isključivo na to da izbjegavam pokoriti ga svojim stavovima. Moja ambicija je da nemam nikakva drugog utjecaja na njega. Vidjeti njegovim očima, raditi kao on, biti drugi “on”, to mi je dovoljno i to me ispunjava. I konačno, zaboravljaš važnu stvar: da ljubav postoji, da može rasplamsati žar između dvaju bića, da ne ovisi ni o prilikama ni o volji. Ja sam odveo Hurem Sulejmanu. Ali, da sam i imao zadnje namjere u bilo čemu – ona je sada tu gdje jest i sultan je voli. Ako voliš Sulejmana, moraš i nju voljeti. Ne trebaš biti ni uznemirena ni ljubomorna. Tvoj sin na najbolji mogući način ispunjava sve ono što jedan čovjek može poželjeti: suveren je ogromnog carstva, 52

gospodar neiscrpnog bogatstva, pobjeđuje na bojnom polju, mudro donosi zakone, razumije pjesnike i učenjake, moli se Bogu. Da bi bio potpun, nedostojala mu je samo ljubav. Hurem mu je daje. Biti svjedokom tog savršenstva, neviđena je privilegija. To nas nadilazi i moramo imati povjerenje. Samo ako imamo povjerenje, među nama će vladati sklad.

Ibrahim je bio uzbuđen dok je govorio. Srce mu je lupalo. Nakon toga se duboko pokloni pred Hafsom Hatun i povuče u osamu kako bi sakrio svoj nemir. Otišao je do vidikovca, gdje je obgrlio grad jednim pogledom. Galebovi su mirno letjeli s jedne na drugu obalu Bospora, bez lamatanja krilima. On zarije lice u dlanove. Želio je žarko vjerovati da se sve vrijedno divljenja događa zbog nekog plana koji je izvan ljudskog utjecaja. On, najlucidniji i najoprezniji od svih, bilo da se radi o njegovom osobnom ponašanju ili o ponašanju države, uvjerio je samog sebe da ono što vrijedi ima drugačiji korijen: veliko i lijepo nedohvatno je ljudskoj računici. *** Nije se borio da postane veliki vezir. Prijateljstvo sa Sulejmanom nosilo ga je poput milosti i bilo mu je itekako stalo do njega. Mogao si je to dopustiti: pored sultana i sultanije, pod sjenom Boga na zemlji, bio je jedini i nezamjenjiv.

U haremu svoga gospodara Hurem je imala tri stotine suparnica. U početku nije ni razmišljala o tome. Sulejman joj je posvećivao i dan i noć.

Svaki trenutak proveden s njim bio je poput bljeska čiji ju je sjaj štitio od svake neugodne misli. Kada bi je napustio, ona bi najprije oživljavala u mislima sve ono što su zajedno proživjeli. Ponekad bi pridavala tome i značaj svojevrsne duhovne vizije. Milovanje, smijeh, dahtanje i zakletve povezivali bi se u njezinoj glavi, čineći slike koje su bivale sve apstraktnije, sve dok se ne bi svele na jednu čistu, spiritualnu liniju: dokaz njihove ljubavi. Ponekad bi se prisjećala neke epizode iz njihovih zagrljala i zaneseno ih je raščlanjivala, kao što čovjek proučava i divi se dijamantu uzetom iz trezora. Tada bi zaspala. Dok bi se budila, započinjalo je drugo prekrasno razdoblje: očekivanje idućeg susreta. To je bio put iz neizvjesnosti i nemira prema budućnosti; bila je to razmjena slika i osjećaja, lutanje između vlastitih želja i želja onoga drugoga, trenutci u kojima se gube granice i ne zna se tko je ona, a tko on.

Dok ga je čekala, Hurem bi pozvala svoje žene i svoje eunuhe.

53

Trebali su pripremiti vruće kamenje, više bazena čiste vode, pamučno rublje, mirisne kreme, češljeve, parfeme. Neka požure! Jedne su je sluškinje masirale u parnoj kupki, a druge su je sapunale. Zatim bi je dvije djevojke ispirale, a potom su je sušili. Jedan Egipćanin ju je masirao. Žene bi je namirisale i počešljale. One su bile odgovorne za njezinu ljepotu, to jest za Sulejmanovu želju, no ona ih je birala sama, sve osim stare ropkinje koja je bila zadužena za depilaciju. Nju joj je nametnuo sultan. Hurem je tražila da se druge sluge povuku prije nego što ona dođe. Ta stara ropkinja nije nikad gledala Hurem u oči. Njezine ruke namazane vrućim voskom zadavale su djevojci bol, no bile su to male patnje, mali rituali žrtvovanja kože, prije no što bi se pojavio Sulejman.

Kad bi konačno stigao, odmaknuo zavjesu i ugledao Hurem, događalo se da Sulejmanu zastane dah. A ona… ona nije skidala pogled s njega.

Nakon nekoliko mjeseci, kada je strast ipak postala neka vrst navike Hurem je, očekujući korake svoga voljenoga, vidjela kako bi se duž hodnika počele pojavljivati i druge haremske žene. One su također čule čizme velikog gospodara kako odjekuju pločicama i također su ga čekale. I one su bile lijepe, poželjne i lukave. Njihov smijeh i njihovi uzdasi, počeli su mučiti i opterećivati Hurem do te mjere da je ponekad navečer znala osjećati kako je iza zidova stišće njihova prisutnost. No njezini strahovi bili su posve neopravdani. Otkako ju je upoznao, Sulejman se nije ni približio nekoj drugoj ženi.

Međutim, Hafsu Hatun nisu umirile plemenite Ibrahimove riječi.

Mučena svojom ljubomorom jedva je čula što joj Ibrahim govori, a kamoli da ga je razumjela. Ipak je ona majka sultanija, ipak je ona dosad bila najvažnija žena na dvoru. Od svega što joj je Ibrahim rekao, majka je zapamtila samo to da Hurem nije bila djelo velikog vezira, u što je isprva bila sklona vjerovati. Opasnost je bila tim veća. U njezinim očima, Hurem je bila čista spletkarošica, žena sa žarkom željom da okrene u svoju korist svaku stranu moći koju jedna žena u carskom sustavu može dobiti. Majka se neko vrijeme nadala da simpatija, a onda i ljubav njezinog sina prema toj djevojci neće potrajati, da će splasnuti. Potom je postala umorna od uzaludnog nadanja. Nema joj druge, morat će intervenirati. Konačno, to joj je i dužnost…

Hafsa Hatun bila je kćer tatarskog kana s Krima. Zato je poslala 54

kurire u Teodoziju. Dali su do znanja guverneru provincije da se sultaniji ne bi ništa toliko svidjelo kao dar u vidu deset djevica koje potječu iz velikih obitelji s kojima je njezina majka bila u srodstvu. Jer, dodali su kuriri, Sulejman je želio sina koji bi bio istog podrijetla kao i on sam, a između tih plemenitih djevojaka on će odabrati onu koja će imati čast roditi mu ga. Sve djevojke, jasno, moraju biti zdrave, pokorne i savršeno lijepe.

Dok je pisala tu poruku, Hafsa Hatun uopće nije sumnjala kako će njezine želje na kraju postati i želje njezinog sina, kojega je sada držala samo neka prolazna zaslijepljenost. Njoj je bilo posve jasno da će budućnost to i pokazati.

U dubini svoga srca čak je zamišljala kakvim će je nježnim znacima zahvale obasipati njezin sin, samo zato što ga je znala vratiti na pravi put i poštedjeti lutanja. Čim se guverner iskrcao u Istanbulu, ona ga je uvjerila kako je bolje da se ne pojavljuje u palači, nego da sa svojim dragocjenim teretom dođe ravno u njezine odaje, točno u vrijeme kad je očekivala Sulejmanov posjet. Računala je s time kako će Sulejman, čim vidi te tatarske djevojke, shvatiti kako je jedna od njih dostojna toga da bude majka njegovog sina. Naravno, za to će dobiti blagoslov svoje majke, tim više što su sve djevojke iste krvi kao i ona sama. Tu drugu koju bi sama držala pod zvonom, Hafsa Hatun je već voljela.

Ibrahim je znao sve što se događa na dvoru. Unatoč mjerama predostrožnosti koje je poduzela majka sultanija, on je korak po korak pratio njezinu urotu i bdio nad svime. Kada je došao trenutak, obavijestio je Hurem. Čim je Sulejman ušao u njezinu sobu, ona mu se baci pod noge.

– Sutra bi ti guverner Teodozije trebao ponuditi deset djevica. Sve znam. Žene tvoga harema, sve one koje su tu bile prije mene, njih prihvaćam jer ne mogu učiniti drugačije. Ali, ako zadržiš tih deset djevojaka, umrijet ću od boli. Ako ih pristaneš samo pogledati, moja bol će biti toliko jaka kao da si mi deset puta zario nož u srce.

Drhtala je uznemireno se tresući od mogućnosti da bude napuštena.

Sultan ju je podigao s poda i počeo tješiti. Kada se malo umirila, pozvao je dvorjanina koji je čekao u predsoblju: – Nađi guvernera Teodozije. Reci mu da naređujem da ponovo ukrca svoje stado djevojaka na brod, i to prije nego što sunce zađe. Što se njega tiče, on je smijenjen, njegova su dobra konfiscirana i samo zahvaljujući tome što sam blag, ostat će na životu. No, osuđujem ga na progonstvo.

55

Zatim se vrati svojoj voljenoj pa uzme njezino lice među svoje dlanove. – Ništa se ti ne boj, – reče joj, – i nemoj se nikada bojati. Postoji samo jedan gospodar, to sam ja. Uvijek ću te voljeti. Uvijek ću te štititi. *** Čim je saznala da se tatarske djevojke moraju vratiti i da je guverner smijenjen, Hafsa Hatun se razboli od bijesa. Sulejman je poznavao svoju majku. Prihvaćao je da ona ima pravo nad njim, budući da ga je rodila, pazila i čuvala dok nije došao do prijestolja. Čak joj nije zamjerao ni prigovarao zbog teške naravi i izljeva neraspoloženja, ni zbog mržnje i ljubomore. Izložena je još od djetinjstva sukobima unutar saraja i njegovim intrigama, pa kako onda ne bi imala težak karakter? Ništa joj nije prigovorio, čuvao se svake aluzije koja bi mogla otkriti da je shvatio njezinu taktiku. Posjećivao ju je svakoga dana, donoseći joj svaki put po jedan dragulj; nježno ju je ljuljao u naručju i s velikom pažnjom pokazivao joj kako ne postoji ni jedna koja bi njoj, u njegovom srcu, bila protivnica.

To je bio melem na ranu ostarjeloj sultaniji. Barem je privremeno našla svoj mir.

Nakon nekog vremena, jedne noći izbio je požar u haremu. Vjetar s Mramornog mora pomogao je da vatra sruši staru palaču, sagrađenu od drva. Hurem i druge žene uspjele su pobjeći. Eunusi su ih odveli u drugu palaču, čuvenu Topkapi u kojoj je boravio sultan. Dok su smještali ustrašene djevojke u paviljone za služinčad, Sulejman je dotrčao kako bi vidio svoju voljenu.

Poveo ju je u unutrašnjost trećeg dvorišta, onoga u koji se ulazilo samo s njegovom dozvolom, prema paviljonu ispred kojega je ležalo nekoliko paževa. Zaprepašteni time što je tu tako uzvišena osoba, koja ih pritom budi udarcima u rebra, dječaci su stali bježati u noć. Jedan od njih, u strahu se poskliznuo na stepenicama, na terasi koja se nadvijala nad Bosporom, te pao i razbio lubanju na stijenama. Imao je 14 godina i bio rodom iz istog sela kao Ibrahim. Ali, koga je bilo briga za to?

Na svjetlosti plamena, sluškinje su pripremile prostirke, a postrojba paževa dotjerala je prostorije zavjesama, tepisima, kovčezima, ogledalima i mirisima. U tren oka prostor je promijenjen u salon. Hurem je legla, a Sulejman je ostao pored nje.

Na dvoru se puno pričalo o tome da je upravo Hurem umiješana u 56

priču oko izazivanja požara. Čim su Ibrahima njegovi informatori obavijestili o tome, on je svima jasno dao do znanja kako svatko tko objavi takvu klevetu riskira glavu. Glasine su se utišale prije no što su i došle do Sulejmanovih ušiju. *** Hurem se nije uznemiravala zbog toga. Smještena u paviljonu paževa, daleko od svojih suparnica, nije ni znala gdje je. Bila je blizu svoga gospodara, koji joj je dolazio svake večeri i često ostajao s njom sve do jutra. Bila je slobodna odlaziti i dolaziti u vrtove i na terasu koja se otvarala prema morskom horizontu. Osjećala se kao u raju. Nikada nije spoznala veću sreću. Neće je ni spoznati, mislila je. Nikad neće biti sretnija.

Jednoga poslijepodneva, dok je sjedila na rubu bazena, do nje dođe jedno dijete od pet-šest godina. – Kako se zoveš, – upita je. – Hurem, a ti?

– Mustafa.

Zajedno su hranili ribe u bazenu i pritom baš uživali. Idućeg dana, Mustafa je opet došao k njoj, ovaj put kako bi pokazao Hurem svoga sokola. Kad je dječak došao do nje i treći put, dok je ona promatrala karavelu kako plovi prema Zlatnom rogu, neka krupna, u crno odjevena žena, navali na njih, urlajući. – Ostavi moga sina! Koje čarobno piće si mu dala da uspava njegovo nepovjerenje? Pripremaš se da ga ubiješ, ti vještice!

Dijete pobježe, ustrašeno krikovima svoje majke.

Hurem se usprotivi: – Zašto me optužuješ? Tko si ti?

Umjesto da odgovori, žena nastavi izvikivati uvrede.

– Misliš da ti je sve dopušteno, ali doći će trenutak tvoje propasti.

Tvoji napitci ne mogu ništa protiv vremena koje će ti deformirati tijelo. I ja sam gledala Sulejmana kako puzi pred mojim nogama, i ja sam ga slušala, njega i njegove šapate, i njegova zaklinjanja na vječnost… Ali, ja sam mu dala jedinog sina. Nisi prva koja pokušava ubiti Mustafu! Nećeš biti ni zadnja. Ali, sve ću vas uništiti. U Sulejmanovom srcu žene su prolazne, a njegov sin ostaje zauvijek, on ga voli. Teško onoj koja digne ruku na njega.

Hurem problijedi. Nije ni znala da Sulejman ima sina! Nitko u njezinoj okolini nije se usudio to joj reći! Jedna joj je sluškinja samo 57

spomenula naklonost koju je u početku svoje vladavine sultan pokazivao prema ženi po imemu Gulbahar.

– Nisam znala da je Mustafa sin našeg gopodara, – mucala je Hurem.

– A i da sam znala, zašto bih ga htjela ubiti? – bila je zbunjena.

– Iz istih razloga koji bi gonili mene da ubijem tvoga sina, da si ga kojim slučajem ti rodila sultanu!

Gulbahar se približi Hurem. Debeli joj je vrat podrhtavao, a znoj se slijevao niz njezine obraze, ljubičaste od bijesa.

Jednoga dana bit ću ista kao ova odvratna zmija, pomisli Hurem. Željela se izmaknuti, ali Gulbahar je uhvati za prsa takvom žestinom da su joj u rukama ostali komadi haljine.

– Tvoj trbuh je mlad, ali prazan… Reći ću sultanu da si htjela zadaviti njegovog sina. On će te onda predati svojim vojnicima. Završit ćeš život u bordelu, – procijedila je kroza zube Mustafina majka, pa potom pljunula Hurem u lice. *** Hurem to nije mogla otrpjeti. Prvo ju je ošamarila, a potom uhvatila za kosu. Mlatile su se na terasi, svim raspoloživim sredstvima. Greble su se noktima, udarale nogama, grizle. Dahtale su, urlale, vrijeđale se. Svakim udarcem koji joj je zadavala, Gulbahar je htjela označiti tijelo ove mlade žene i ostaviti joj pokoji odvratni ožiljak. Hurem je, pak, sa svakim udarcem htjela ubiti Gulbahar i naprosto je izbrisati s lice zemlje.

Uznemireni vikom i vriskom, dotrčali su eunusi. Nakon što su teškom mukom razdvojili zaraćene žene, trebalo im je još poprilično vremena da odnesu svaku od njih prema njihovom paviljonu.

Hurem je napustio bijes čim je ostala sama. Na koljenima se dovukla do ogledala: lice joj je bilo puno ogrebotina. Jedna duboka brazda išla je od vrha do dna lica, preko čela, kapaka, jabučica i vrata, sve do ramena. Kad je vidjela kako izgleda, kad je vidjela sebe tako unakaženu i zauvijek upropaštenu, pokri se rukama, zgrči i poliže krv pomiješanu sa slinom koja joj je tekla iz nosa.

Zluradi komentari Gulbahar na račun Sulejmana, a potom i bijesni udarci koje su izmijenile, posve su zgazili njezinu samosvijest, ubili njezino povjerenje u bilo što, u ovakav poredak stvari, u osjećaje. Razum 58

joj nije bio baš od neke velike koristi. Za što da se sada uhvati? Ako ništa nije trajno, onda ništa i ne vrijedi. Nije važno što će joj se dogoditi. Biti voljena od Sulejmana, trunuti u nekoj rupi, umrijeti… Kakva je razlika kad ona ništa ne predstavlja? Osim hrpe upropaštenog mesa. – Ako ništa ne traje, ništa i ne vrijedi.

Posve zaokupljena svojim mračnim mislima, sada je željela samo spavati. San, tako blizak i tako misteriozan, u ovom joj se trenutku činio kao dar od Boga.

Po izlasku s molitve, Ibrahim obavijesti Sulejmana o svađi dviju žena, pa potom posavjetuje svog prijatelja da pošalje Gulbahar i Mustafu daleko od Istanbula. Mladi princ će tu biti zaštićen od bilo kakve urote, a njegova majka, koju je nemilost učinila svadljivom do ludila, naprosto neće biti u mogućnosti sijati razdor u palači. Sulejman ga je jedva odslušao dokraja. Uskočio je u sedlo i odgalopirao prema paviljonu u kojem je bila Hurem. Za njim krenu i sva njegova pratnja, jureći u potpunom neredu; janjičari, konji, koplja, barjaci, sve se sudaralo.

Kad ga je čula pred vratima svoje sobe, Hurem zabrani Sulejmanu da uđe, no on je bio uporan. Povukao se tek kad mu je po jednoj ropkinji poručila da mu se odbija pokazati jer je unakažena ranama. U redu, pomislio je. Čekat će dok mu Hurem ne javi da je u stanju primiti ga.

Prošlo je osam dana bez poziva. Zatim još nekoliko dana.

Sulejmanove misli opsjedala je Hurem koja se sakriva od njega.

Nema je tu blizu njega, i to ga proganja, izluđujući ga. Čak i dok moli, njegov se duh gubio. Jedne noći, ne mogavši više podnositi tu patnju, krene prema paviljonu. Na njezinom pragu drijemala su dvojica eunuha.

Sulejman ih odmakne i gurne vrata. Ništa. Udari ramenom o vrata i sruši ih. Hurem je stajala u središtu prostorije i sva se tresla.

Kad je krenuo prema njoj, doimao se još snažnije, valjda zbog kaftana podstavljenog krznom, kojim je bio omotan od ramena pa sve do stopala. Hurem se pred njim dala u bijeg. Krenula je najprije ulijevo, potom udesno, pobjegavši prema kraju prostorije, a na koncu se srušila na stepenice koje su vodile u ložnicu. Jedna joj je ruka ostala ispružena, dok je lice bilo okrenuto prema podu. Razasuta kosa otkrila joj je potiljak, potiljak poražene.

Sulejman je stajao iznad nje i gledao je, a u njemu je sve kipjelo.

59

Razdiralo ga je to što nije mogao izbrisati razlike koje su ih dijelile.

Već deset dana Hurem se nije oprala, nije se češljala, nije ništa jela.

Tunika koju je imala na sebi natopljena je znojem. Smršavjela je, a koža joj je bila puna krasta i ožiljaka. Sav njezin sjaj, kao da je nestao s tom nesrećom i Hurem je jedva nosila svoje tijelo i silnu bol. Kad je ispružio ruku prema njoj, Hurem je osjetila njegovu toplinu i ustrašeno skočila u stranu. Još je uvijek bila na podu. U djeliću sekunde, uočila je dragulj koji je svijetlio na Sulejmanovom čelu. U sekundi je grčevito rukama sakrila lice, stavljajući jednu preko druge, kao da ima zavoje.

– Ne diraj me! Nisam dostojna da mi se približiš. Milijuni i milijuni ljudi do kraja svijeta sjećat će se tvoje moći. Bog te je izabrao i on ti se obraća. A ja, ja ću ostarjeti, zatim ću istrunuti u zemlji, kao da nikad nisam ni postojala.

U trenutku kada su Sulejmanovi prsti dotaknuli njezin obraz, ona se onesvijesti. On je podigne i odnese. Došla je k sebi tek kad je na svome licu osjetila Sulejmanove usne. Gledao ju je, pomno je promatrajući, a njegov pogled u kojem su se osjetili nemir i obožavanje, uzdigao je Hurem iz ništavila u kojemu je kopnila. Sa svakim njegovim udisajem, i ona se vraćala u život.

Taj njezin povratak u život, njezino ponovno rađanje, odvijali su se bez puno napora, ali ne odjednom, već korak po korak. Najprije je osjetila mekoću divana na kojem je bila ispružena. Potom je udisala miris svoje kože s koje je konačno sprana sva prljavština. Onda je primijetila oslikani strop, plavu keramiku i zavjese. Soba u koju ju je Sulejman prenio bila je luksuzna. Pružio joj je čašu, a ona je ispila. Lagano joj je stavio smokvu između usana, a ona ju je pojela. Sulejman ju je počeo ljubiti.

Kasnije, kad je Sulejman zaspao, Hurem ga je promatrala. Dok je spavao, njegovo duguljasto i blijedo lice kao da se nekako zaokruživalo i dobijalo boju; kao da se u njemu budi dijete. Uvjerena kako je Sulejman ne čuje, Hurem se usudila blago ga milovati po čelu i tepati mu, kao što bi tepala djetetu: – Moje dijete, čuvaj me… Moj živote, čuvaj me pored sebe… Odvojena od tebe, ja umirem.

Kada se Sulejman probudio, prve riječi koje je izgovorio, zaprepastile su je od sreće: – Od danas ćeš biti pored mene. Čim Stara palača bude obnovljena, druge će se djevojke vratiti tamo. Više nećeš 60

vidjeti Gulbahar. Ona je na putu za Edirne, gdje će živjeti s Mustafom.

Sulejman se podigao, pružio ruku Hurem i poveo je kroz sobe, predsoblja, dvorane i salone: – Evo carstva koje ti dajem. Što želiš promijeniti, mijenjaj. Što želiš imati, pitaj. Poslušat će te, kao da im ja naređujem.

Raskoš odaja nije osobito zadivila Hurem. Ono što joj je zapelo za oko bila je njihova prostranost, ali i svi ti silni detalji. Zlato, srebro, svila, drago kamenje i fino drvo, manje su je oduševljavali od ljubavi s kojom su zanatlije izrađivali i sakupljali sve te predmete.

Sulejman ju je poveo do tajnih vrata koja su bila skrivena iza naslikanog murala. Pokazao joj je mehanizam kojim su se vrata mogla otvoriti. Skrivala su dugački, nadsvođeni hodnik koji je vodio do druge prostorije, još prostranije, ali sasvim jednostavno opremljene.

– Ovdje, – reče on, – ja spavam, molim i meditiram. Bit ćeš tu uvijek dobrodošla, u svako doba. Osim tebe, samo jedna osoba ima tu povlasticu, a to je Ibrahim. Njegova soba je pored moje, a ovo je hodnik koji nas povezuje. To znači da ću ja od danas biti između vas dvoje; između mog prijatelja koji mi je na strani na kojoj se rađa sunce, i moje voljene koja je na strani na kojoj sunce zalazi. Bit ću čovjek okružen najboljim… Jesi li ponovo našla radost?

– Jesam, i to tako veliku kao što je velika i tvoja palača, – odgovori Hurem. – Ona me ispunjava i nadilazi. Čini me dostojnom tebe. Čim se pročulo za novu naklonost koju uživa ruska ropkinja, gradom i dvorom ponovo su krenule glasine. Tračevi su postajali sve monstruozniji. Neki su tako došli do saznanja, jasno, iz pouzdanih izvora, da je Hurem tražila glavu princa Mustafe. Kako bi iskamčila tu užasnu zadovoljštinu, odbijala je sultana. Kako je postao lud zbog svoje nezadovoljene i neuzvraćene ljubavi, sam je odveo dječaka do Hurem i onda ga je ona zadavila golim rukama. U Edirne je poslan mališanov dvojnik, mamac, a tijelo žrtvovanog djeteta zakopano je u vrtu njegovog ubojice. Ono gnoji njezine ruže.

Drugi su, pak, ispod glasa prepričavali kako je riđokosa dala Sulejmanu da popije krv njezine mjesečnice: time ga ona drži. Svjedoci su vidjeli, na svoje oči, kako Sulejman puže pred njezinim nogama, a ona, držeći nogu na slavnoj glavi, diktira svoje želje. Uvjereni su da će ona 61

ubuduće nazočiti sjednicama divana, skrivena iza drvene rešetke. Traži se njezin potpis i, naravno, nalazi ga se u svakoj odluci, svakom imenovanju, svakom opozivu. Janjičari i trgovci, kurtizane i veleposlanici, svi su se osjetili pozvanima dati svoje mišljenje o svemu i širiti daljnje priče o strahu koji poštenim ljudima usađuje ta intrigantica, ta kurva, ta đavolica.

Međutim, svatko od njih, sam sa sobom, već je kovao planove kako biti u njezinoj milosti.

U svakom slučaju Hurem, koja je dosegla svoju krajnju ambiciju bez ikakvog kalkuliranja i računice, i koja sad može živjeti u intimi sa svojim voljenim, mislila je samo na svoju sreću. Nije znala ništa o burama koje je izazvala. Zaljubljena, mala vesela djevojka, svaki trenutak u kojem nije bila sa Sulejmanom, provodila je pjevajući, ili bi se zabavljala i smijala zajedno s dvjema sluškinjama koje su bile podrijetlom iz njezine domovine i koje su postale njezine prijateljice.

Jedino je Ibrahim znao da se Hurem ruga moći i da misli samo na ljubav. Nju je jednostavno oduševljavalo živjeti između svijeta strasti i svijeta radosti. A to što je takvo stanje sreće dosegla posve nevino, u njegovim ju je očima činilo prekrasnom, gotovo sveticom. Ibrahim se postavio kao čuvar tog skrovišta, dobro pazeći da ništa ne naruši njihov sklad. Njegova briga bila je utoliko veća što je bio itekako svjestan da to neće trajati zauvijek.

62

7.

Deset godina apsolutne moći dovele su Sulejmana do toga da mu je način razmišljanja bio kao u orla: svi ljudi ispod njega bili su zečevi. Nije više trošio svoju oštroumnost da preispituje razlike među njima. Naprotiv, zadovoljavao se time da ih vidi takvima kakvi jesu; inteligentni i blesavi, naivni i lukavi, debeli eunusi, strašni janjičari, ministri, nosači, pjesnici, trgovci, veliki i mali, spojeni istim pobudama, bilo interesom bilo strahom.

Zašto bi ih razlikovao, kad ih je on pokretao! Potpuno se predao toj činjenici iako je ona imala gorak okus. Sulejmanova sigurnost u vlastitu nadmoć bila je sve snažnija. Svakoga se dana sve više zatvarao u svoj svijet, prepun negativnih misli. Od svakoga je očekivao ono najgore.

Vrijeme djeluje baš kao i moć: razočarava. Nestaje osjećajnosti, a zajedno s tijelom, slabe i iluzije. Nekad sjajno Sulejmanovo lice više nije tako blistalo; zasjalo bi, bolje reći zaiskrilo, samo ponekad, i to u ljutnji.

Pod turbanom nabijenim do obrva, njegovi nepokretni kapci bili su sivi poput olova.

Dugo vremena Ibrahim je bio pošteđen Sulejmanove hladnoće.

Prema njemu, svojem kompanjonu iz mladih dana, koji ga je pratio na putu slave bez ijednog pogrešnog koraka, Sulejman je sačuvao živu naklonost.

Ali, kao što se zna, moć kvari, a vrijeme degradira. Tragedija stiže iz daleka. Ne vidi se njezin dolazak. Što se više Sulejman udaljavao od ljudi i s visine promatrao njihovo odvratno puzanje, više se približavao Bogu. Vlastitom je rukom prepisivao Kuran, zatvarajući se s teolozima i raspravljajući s njima o svetim tekstovima. Ibrahim tada nije imao pristup.

Tako je veliki vezir sve češće i češće morao sam donositi odluke o poslovima Carstva. Kako nitko ne bi osporio njegov autoritet, događalo mu se da arogantno donosi odluke, upravo pred dužnosnicima i veleposlanicima, ostavljajući tako dojam kako se oko donošenja odluka koje se tiču Carstva nema potrebu savjetovati ni sa Sulejmanom, ni s bilo kim drugim.

Znao je da se, radeći tako, izlaže opasnostima. Smatrali su ga oholim i nerazumnim. Optuživali su ga da želi smanjiti Sulejmanovu moć i svesti 63

je na puki privid. Ali, to što je radio, smatrao je dužnošću koju je ispunjavao i bio ustrajan u tome, bez ikakve predostrožnosti. Ako bi je pogrešno koristio, činilo mu se da bi time uvrijedio prijateljstvo svoga gospodara. Bio je samo razočaran što Huremina ljubav nije štitila Sulejmana, kao što se Ibrahim nadao, od te spirale koja ga je vodila daleko od ovozemaljske zbilje.

Ibrahima nije osobito zanimala duhovnost i zapravo se više od svega bojao da vjera ne okrene sultana na čistu kontemplaciju. U tom slučaju, on bi sam samcat morao voditi Carstvo. Bio je svjestan kako, bez podrške i ruke Velikog gospodara, što god mislili oni koji su drhtali zbog njega, sam ne predstavlja ništa. Stoga je, koliko god je mogao, pokušao utjecati na Sulejmana i podsjećati ga na to da bilo koji čovjek može hvaliti i obožavati Stvoritelja. No, on, Sulejman, bio je određen i za prijestolje, kao njegov namjesnik na zemlji. Nije mu bilo teško uvjeriti Sulejmana u to. *** A Sulejman se, kako su godine prolazile, sve više osjećao određenim za to da on i samo on, po cijelom svijetu proširi vladavinu islama. Bila je to njegova groznica. Sada i za vječnost, on je uzvišeni kalif, vrhovni gazi.

Poslije prvih pobjeda protiv nevjernika, koje su označile početak njegove vladavine, nastavio je pripremati svoju vojsku za nova osvajanja.

Stalno je brinuo o naoružanju, o artiljeriji, o gradnji novih brodova u brodogradilištima. Koga će najprije napasti? S jedne strane bili su kršćani i Mađari, potpomognuti od Karla Petog, kojemu je negirao naslov cara imperatora i kojega je zajedljivo nazivao kraljem Španjolske. S druge strane, još gori od kršćana, u njegovim očima, bili su šijiti iz Perzije.

Njihovom šahu Tahmaspu koji je upravo stupio na prijestolje, Sulejman je napisao: – Ako je u tvojoj pokvarenoj prirodi greškom ostala i jedna iskra poštenja i revnosti, trebao si već odavno nestati. Odlučio sam voditi moju vojsku u Tabriz i Azerbajdžan i podići svoj šator u Iranu i Turanu, u Samarkandu i u Horasanu… Prije nego što moje trupe, velike kao brda, pokriju tvoju zemlju, opustoše tvoje carstvo i istrijebe tvoju obitelj, sagni glavu, odloži krunu i umotaj se, kao tvoji preci, u haljinu derviša… Ali, ako ustraješ u oholosti faraona i ludosti Nemroda, i ako nastaviš srljati putem zablude, uskoro ćeš, po zveketu sablji i kopalja i odjecima mojih topova, osjetiti da je stigao sat tvoje propasti. A ako se tada i sakriješ u 64

zemlju poput mrava ili poletiš u zrak poput ptice, ja te neće izgubiti iz vida.

S Božjom milošću, znat ću te opkoliti i očistit ću svijet od tvog sramnog postojanja.

Venecijanski veleposlanik znao je za to pismo. On je pretpostavio da ono najavljuje neizbježnu ofenzivu protiv šijita i došao se informirati o tome kod Ibrahima. Ovaj je bolje od ikoga drugoga znao da otomanska vojska idućeg proljeća kreće prema Mađarskoj. Sam je uvjerio Sulejmana da treba ići prema zapadu: Mađari su bili podijeljeni; Liga Cognac digla je protiv Karla Petog jedan dio carstva i papu.

– Kad dođe vrijeme za to, – odgovori Ibrahim diplomatu – napast ćemo tamo gdje moramo pobijediti, s Božjom pomoći i u njegovu slavu.

Mi Turci malo govorimo, a puno radimo. Uostalom, je li važno hoće li noge naših konja početi sravnjivati mađarska ili perzijska brda? Konačno, na zemlji može postojati samo jedno Carstvo, baš kao što je samo jedan Bog na nebu. Veleposlanik je već dugo običavao razgovarati s Ibrahimom.

Nije bio zadivljen tim njegovim razmetanjem.

– To je ono u što vjeruje tvoj gospodar, – reče on Ibrahimu. – Ali ti, koji si preobraćen, vjeruješ li ti?

Ibrahim odgovori, nepokolebljivog izraza lica. – Ja vjerujem u ono u što vjeruje moj gospodar.

Veleposlanik se spremao povući, no Ibrahim ga je zadržao.

– Kaži duždu da je od najvećeg interesa Serenissime da ne intervenira, što god se dogodilo.

Jednoga jutra u travnju, Sulejman napusti Istanbul kroz Adrianopolska vrata, na čelu sto tisuća ljudi. Stupali su. Kada bi olujne kiše odnosile mostove, oni bih ih popravili. U Sofiji, vojska se podijelila.

Ibrahim se uputio prema tvrđavi Petrovaradin i tu postavio opsadu. Sultan je došao do Beograda. Sandžački begovi iz Bosne i Hercegovine, kao i tatarski kan s Krima pridružiše mu se sa svojim trupama. Uskoro je došao i veliki vezir, kako bi mu najavio pad Petrovaradina, pred kojim je palo i pet stotina nesretnih branitelja garnizona. On je izgubio samo 25 vojnika.

Trupe su ponovo krenule uz Dunav. Mađarski kralj Ludovik Drugi utaborio se na Mohačkom polju kako bi Sulejmanu presjekao put do Budima. Iako je molio za pomoć cijelu Europu, nije uspio okupiti više od trideset tisuća ljudi. Ali, imao je povjerenja u svoje konjanike, oklopljene 65

od glave do pete.

Veliki vezir bio je na čelu rumelijskih trupa, u prvom redu. Odbio je prvi udar pa pokrenuo kontranapad. Mađarski konjanici provalili su u procijep između vojske, sve kako bi se dočepali Sulejmana koji je bio u pozadini. Upravo to je Ibrahim i predvidio. Njegove trupe odmah su opkolile neprijatelja, sasjekavši ga na komade. Međutim, tridesetak hrabrih Mađara uspjelo se približiti Sulejmanu. Prvo su pobili njegovu tjelesnu stražu. Prišli su mu sasvim blizu i opkolili ga. Na svojem je oklopu gotovo mogao osjetiti vrhove njihovih kopalja. Uto je Ibrahim opazio da mu je prijatelj u nevolji. Okupio je janjičare i naredio im da se zavuku ispod konja na kojima su jahali napadači i da im razrežu potkoljenice. On sam, hrabro je stao ispred svojeg gospodara i počeo mahati sabljom. Mađarski konjanici počeli su padati sa svojih konja. Sulejman i Ibrahim dali su se u bijeg, ostavljajući janjičare da dovrše posao nožem. Jurili su bez daha i smijali se istim onim smijehom kakvim su se smijali kao mladići.

Na njihov signal, turski su topovi uskoro otvorili vatru, a Mađari su se razbježali u svim pravcima. Kralj Ludovik povukao se u močvare, gdje je i skončao. Do večeri, otomanska pobjeda bila je privedena kraju. Kako bi ih obavijestio o tome, Sulejman je napisao pismo majci i Hurem, a izvještaje o pobjedi poslao je i svim guvernerima Carstva: – Božja darežljivost podarila je mojoj slavnoj vojsci trijumf kakav nikada nije doživio nijedan slavni sultan, nijedan svemoćni kan, čak ni Prorokovi pratioci. Ono što je ostalo od nacije bezbožnika, sad je istrijebljeno. Hvala Bogu, Gospodaru svijeta…

U svim svojim objavama do nebesa je uzdizao Ibrahima, pripisujući mu glavnu zaslugu za pobjedu i nazivajući ga junakom koji je pokazao svu svoju urođenu sposobnost. Još na bojnom polju, Sulejman je na turban svog prijatelja, pred očima svih ostalih, koji su bili svjesni njegove hrabrosti i vojnog umijeća, objesio pero čaplje ukrašeno dijamantima. – Ono će ti davati hlad, – reče mu. – Kao krilo sreće.

Naklonost, poštovanje i zahvalnost koje je vidio u Ibrahimovu pogledu nisu mogli biti veći. Želio je da njegovi suvremenici, ali i svi oni koji će doći poslije njih, podijele s njim tu naklonost. Po povratku u Konstantinopol, Sulejman je objavio javnu zahvalu i pobrinuo se da povjesničar na dvoru napiše u svojim kronikama: – Uspjeh ove sjajne pobjede na Mohaču, poguban za nevjerenike, a 66

jedna od najslavnijih pobjeda islama, duguje se ratobornom emiru, veziru punom mudrosti, Ibrahim paši čije je koplje bilo oštro kao kljun sokola, čiji je mač bio žedan krvi, kao pandže neustrašivog lava.

Velikom veziru, čiji su ugled i moć od sada bili jednaki njegovima, Sulejman povjeri brigu da završi osvajanje Mađarske. Zbog pretenzija Habsburgovaca trebalo je nametnuti kralja koji će biti sultanov vazal. Taj posao tražio je diplomatske talente, ali i korištenje sile. Ibrahim je to odlično obavio.

Međutim, pravi Sulejmanov cilj bio je nešto ambiciozniji. Želio je suprotstaviti se Karlu Petom i zauzeti Beč. Nakon Mohačke bitke, uslijedile su dvije vojne akcije koje je vodio Ibrahim. O porazu nitko nije želio ni misliti. Svaki put zauzeli su željena mjesta, a onda mačem potvrdili svoja prava. Ipak, kad su stigli do predgrađa Beča, otomanska vojska bila je predaleko od svoje baze da bi se mogla oduprijeti dolasku zime, pa je morala obustaviti vojnu akciju i vratiti se u Istanbul. Tamo su trijumfalno dočekali vojnike kao pobjednike, zatim velikog vezira kao glavnog generala, te sultana. Na Ibrahimov račun pljuštale su počasti i nagrade. Ali, on nije bio blesav. Njegove organizatorske sposobnosti, umijeće stratega, njegova neustrašivost i zanos, kao i nepogrešiva revnost neće mu nikada dopustiti da svom gospodaru pomuti snove o opsadi Beča. Zemljopis se tome suprotstavljao i on je to znao. Međutim, nikada neće pokušati nagovoriti sultana da odustane. Više je držao do grandioznih ideja svoga prijatelja, nego do svojih osobnih razloga, pa makar ideje odgovarale samo snovima. Ibrahim je znao kako postoji mogućnost da teret nagomilanih neuspjeha jednoga dana padne na njegova leđa i prihvaćao je to. Bila je to njegova čast, pa i njegova ludost.

Ibrahim je sasvim dobro slijedio Sulejmanovu aroganciju.

Austrijskim svemoćnicima je poručio: – Od jednog konjušara mogu napraviti sultana. Mogu dati posjede kome hoću, a da moj gospodar nema nikakav prigovor na to. Ako naredi nešto što mi ne odgovara, to se ne mora izvršiti. Moja je želja ta koja se ispunjava, a ne njegova.

Dvor je bio pun. Točno se slutilo koji su to ljudi koje je Ibrahimova slava bacila u sjenu i koji su u tišini radili na njegovom uništenju.

Ohrabreni neuspjehom drugog rata u Njemačkoj, doprli su do sultana sa svojim glasinama. Međutim, Sulejman se nije dao pokolebati, već im je odgovorio: – Ono što kaže Ibrahim je istina i on ima pravo tako govoriti, 67

kako bi impresionirao one s kojima pregovara. On me ne vrijeđa, već štiti.

Zlonamjernici su stoga morali pronaći druge načine za napad na Ibrahima. Najboljim oružjem učinila im se vjera. Naime, vjernici koji su okruživali Sulejmana sa sumnjom su gledali na Grka. Činjenica je bila da je on javno, naročito prilikom svečanosti, poštovao rituale. Međutim, na funkciji koja je od njega činila osobu koja je bila iznad normi, Ibrahim je sve manje i manje pazio da prikriva svoju ravnodušnost prema vjeri.

Prisilno preobraćenje na islam koje ga je impresioniralo kad je bio dijete, u njegovim je očima postalo prošlost, nekakav znak njegovog sramnog statusa roba. Sviđalo mu se pokazati da je sačuvao slobodu duha.

Tako je, poslije pobjede kod Mohača, donio iz Budima bogatu biblioteku staroga kralja Matijaša Korvina, opljačkanu od Turaka i tri brončane statue koje su predstavljale Herkula, Dianu i Apolona. Po povratku u Istanbul, postavio je te statue na Hipodrom, u blizini Topkapi palače i džamije Aja Sofija, što je predstavljalo namjerno prkošenje odredbama Kurana. Stanovnici grada bili su užasnuti. Sulejman se pravio da ne zna za skandal.

U više navrata prolazio je pored lažnih bogova na Hipodromu sa svojom pratnjom, bez prividne srdžbe. Kler se pobunio protiv idolatrije.

Potaknuli su jednog čuvenog pjesnika da sastavi satiru: “Svijet je upoznao dvojicu Abrahama; jedan je srušio idole, drugi ih je podigao.”

Ibrahim nije mogao dopustiti da taj direktni napad prođe bez posljedica i odmah je reagirao. Pjesnik je bio uhićen. Prvo su ga kroz grad prošetali na magarcu, a potom udavili. *** Ostali su požurili izvijestiti sultana o mučeniku i pobožnom čovjeku koji je stradao samo zato jer je hrabro i pametno izrazio opće raspoloženje.

No, tom novom udarcu koji je trebao poljuljati Ibrahimov položaj, Sulejman je opet suprotstavio zid sazdan od svog povjerenja. Tolerantan iz principa i po svojoj prirodi, osim po pitanju šijitskih heretika, Sulejman je odgovorio kako kipovi na Hipodromu ne vrijeđaju Boga, već samo uskogrude i zatrovane duše, otrovane navikama i sektaštvom. Zaključio je da su kipovi djela koja svjedoče o ljudskom geniju i da imaju posebnu vrijednost, kao trofeji koji podsjećaju stanovnike glavnog grada na uspjeh njihove vojske. – Što se tiče Ibrahima, – dodao je, – on vrijedi više od svih 68

ljudi u mom ujedinjenom Carstvu i to zato jer on služi meni, a ja služim Bogu. I zato, neka je blagoslovljeno njegovo Ime. On služi pravoj vjeri više nego ijedan među vama.

Tijekom svih tih godina, Sulejman nije nimalo izgubio naklonost svoje Hurem. Njegova ljubav ostala je njezina jedina briga. Naučila ga je braniti. Mlada, vesela djevojka kojoj je bilo dovoljno da je njezin voljeni obasipa pažnjom, postala je zbog vremena i zbog privrženosti posesivna žena, opterećena strahom od toga da će ga izgubiti. I zapravo je jedino ona patila zbog te preobrazbe koja je drugima bila posve neuočljiva, jer je ona nije pokazivala. Doimala se kao stoik i realist, kao žena koja upravlja svojom sudbinom. Preko svojih špijuna doznala je da Sulejman posjećuje djevojke u haremu i da mu se uvijek dovode najmlađe. Nekako je i to prihvatila i silno se trudila ne prigovarati mu zbog toga. Bila je oslobođena te vrste ljubomore. Ono što ju je opsjedalo i mučilo bilo je nezadovoljstvo i osjećaj praznine bez dna, u koju je katkada padala, nakon čega je slijedila ljutnja koja, unatoč njezinim naporima, pokriva i guši njezinu plemenitost, njezinu blagost i njezinu radost. Te krize imale su jedan jedini lijek: vidljivi dokaz da je Sulejman najviše voli, da mu je ona i dalje nezamjenjiva. Ona hoće i ona traži poklone, svaki put sve skuplje i luksuznije, znakove njegove naklonosti koji je stavljaju iznad svih – iznad žena, služinčadi, konja, palača i vrtova, znakove koji pokazuju da je ona prva žena Carstva, važnija čak od majke sultanije koju je počela mrziti kao svoju jedinu suparnicu.

Sulejman prihvaća sve njezine želje: zabavlja ga ta pohlepa. Njemu je sve to igra; udovoljiti hirovima žene koju još uvijek vidi kao nevinu, žene anđeoskog glasa, žene koja mu je omogućila da spozna strast i koju i dalje nježno voli. Njegova lakoća napokon razljuti Hurem: ako sve što ona zatraži ima za njega tako malu cijenu da on to odmah prihvaća, što je zapravo to što ona želi? Zato odluči zatražiti nemoguće: da je oženi i učini kraljicom.

Nijedan sultan nije se dotad legalno oženio. Ideja ju je preplašila i prije nego ju je sasvim osvijestila. Ona je otjera. No ideja se vrati.

Smjestila se negdje u njezinoj glavi i više je ne napušta. Hurem se trudila osmisliti na koji će točno način predočiti Sulejmanu svoju ekstravagantnu molbu. Sama sa sobom, preispitivala je argumente, sva moguća sredstva pritiska, osmišljavala najbolje moguće smicalice, kako bi sultan barem 69

razmislio o tome. U saraju se naučila intrigama, pogotovo otkad živi u blizini suverena. Konačno, stalno je svjedok, a katkada i akter sukoba i apetita koji postoji uz svemogućeg. Ali, u toj prilici nije uspjela iskoristiti sve to zlobno znanje skriveno u rukavicama jer, bez obzira na to tko je ona, igra koju provodi nastaje iz čiste strasti. Ona je nadjačava. Jedne noći više nije mogla izdržati. Spuštenog pogleda i drhtavih usana, dok je ponavljala u sebi da se ponaša nerazumno, da je na putu da se upropasti, ona izgovori svoju molbu. – Oženi me.

Sulejman ju je pogledao u potpunoj tišini. Je li bio iznenađen, dirnut, bijesan? S lica mu se nije moglo ništa pročitati. Ona je htjela nastaviti priču, braniti svoju stvar, tražiti riječi da ublaži to što je rekla ili da ga radije privuče k sebi, na tom vrhuncu osjećaja, gdje je bila sama, kao na lomači. Nije se sjetila ničega drugog.

– Oženi me ili ću se ubiti.

Ali, zbog inteligencije ili urođenog poštenja, ona zadrža tu ucjenu za sebe i ne izgovori je. Sultanu se ne prijeti! Ne prijeti se čovjeku kojeg se voli.

Sulejman je i dalje gleda. Sjetio se bitke i jednog svog vojnika koji je prije navale napustio red i pojurio ravno prema neprijatelju. Dao je naredbu da mu ga dovedu. Da li da ga kazni za akt neposlušnosti ili nagradi takvu nerazumnu hrabrost? Nije više znao. Nisu našli pješaka s crvenom kapom.

Vjeruje da je već mrtav. Tko je on bio? Koliko je imao godina? Zamišlja ga vrlo mladim, mladim poput žene pored njega, za koju je vjerovao da je dobro poznaje, a koja mu je iznenada, jednim skokom, izbjegla. Podiže se.

Prije nego napusti Hurem, on obično poljubi njezino čelo. Sada je zadržao pokret i zadovoljio se time da potapše rame mlade žene.

– Moram razmisliti, – reče on. A razmisliti, za Sulejmana je značilo posavjetovati se s Ibrahimom.

Ovaj se najprije nasmije: – Carica, – reče, – Hurem ili neka druga, bila bi poluga moći koju će moji neprijatelji iskoristiti protiv mene. Već godinama pokušavaju iskorisiti ljubimicu protiv ljubimca. Carica protiv velikog vezira, i bitka će biti neizbježna.

– Ti se toga bojiš?

– Ne, ali bi mi potrošilo puno energije.

70

– Imaš je dovoljno. Ostavimo to. Uostalom, dva klana su jasno uspostavljena, što nije zlo, čak ni s tvoje točke gledišta. Više vrijedi suprotstaviti se suparnicima negoli podmuklosti pet stotina ambicioznih koji mijenjaju strane, ovisno o okolnostima.

– Upravo si najavio jedini argument u korist toga braka. Nije zanemarivo ali, prema mome mišljenju, nedovoljno je. Najprije ćemo osjetiti bijes tvoje majke…

– Ona je u tvom taboru. Ti ćeš je umiriti.

– Time bi se razbio jedan vjekovni običaj. Dvor, vjernici, narod, instinktivno će biti protiv toga. Oni očekuju od sultana da nastavi i poštuje tradiciju, a ne da je prekida. Tvoja popularnost i tvoja reputacija bit će narušeni… Ali, trebam li nastaviti? Sve što govorim, tebi je dobro poznato.

– Znati nešto i čuti iz tvojih usta, to je razlika. Nastavi.

– I u Carstvu i u inozemstvu pitat će se o razlozima takvog neobičnog postupka. Pronaći će samo jedan odgovor: Veliki je gospodar marioneta u rukama jedne žene.

Sulejman kimnu glavom.

– To će zaista reći, dragi moj Ibrahime. Ali, zar već ne govore da sam ja tvoja marioneta? – Sulejman prijeđe nekoliko koraka do uskog prozora u zidu. Otvori ga. Sunce se dizalo nad Bosporom.

– Oženit ćeš je, zar ne? – nastavi Ibrahim. – Zašto?

– Mogao bih ti odgovoriti da će je, ako umrem, a ne oženim je, odvesti u neki zakutak harema i da se moje srce steže od pomisli na takvu užasnu sudbinu, poslije radosti koju mi je dala i koju je i ona spoznala. Ali, nije zapravo važna patnja jedne žene kada su tisuće bića trpjele od mene, a da ja nisam ni zadrhtao, a trpjeli su ropstvo, torturu i smrt. Mogao bih ti također odgovoriti da je privrženost koju osjećam za nju jednako jaka kao u prvim danima i da mi je više stalo do toga negoli do moje slave. To ne bi bilo pogrešno, ali ni potpuno istinito. Mogao bih je se odreći, mogao bih to napraviti vrlo lako, tako lako da me to plaši. Ipak, ljubav koju sam spoznao uvukla se u mene, u čovjeka kakav sam postao bez opterećenja, bez ostatka sjećanja, kao san koji sam nekada sanjao.

Ibrahim se pridruži Sulejmanu ispred prozora. Grad se budio. Graja se penjala prema njima, udaljena i umirujuća.

71

– Ibrahime, – reče Sulejman poluglasno, – umoran sam od toga da budem netko u svijetu. Ako me moja dužnost ne ispunjava – ti znaš da se teret neće smanjivati, naprotiv, bit će sve veći – ja bih se povukao u samoću pustinje, pod Božjim okom, kao zrno pijeska na dlanu Njegove ruke.

– Nisi mi odgovorio. Zašto si odlučio oženiti se s Hurem?

– Zato jer mi je odana, kao i ti. Ali, njezina odanost ima veću cijenu od tvoje. Tvoju odanost stjecao sam postepeno, stvarao si je onako kako to čine svi muškarci. Ona je tkana zajedno s tvojim greškama, naročito s tvojom ohološću, poput tepiha čija druga strana nije jednako lijepa.

Njezina je odanost ona iskonska, manje čvrsta, ali je čistija. To je Božji dar.

U tom trenutku, stojeći jedan pokraj drugoga, gledali su ribarske barke koje su se udaljavale prema Marmari. Slušali su pravilnu buku vesala u vodi. Ibrahim se odmakne: – Hoćeš li reći Hurem da se protivim tom braku?

– Što ti misliš? *** – Reci joj. U svakom će slučaju saznati. Ako to dođe od tebe, smatrat će me manjim neprijateljem. *** Sultanov i Huremin brak proslavljan je svečanostima, tako raskošnim kao što su bile one koje su pozdravljale Ibrahimov trijumf nakon Mohačke bitke. Grad je bio osvijetljen. Na Hipodromu, na tribini gdje je sjedila okružena svim pripadnicima dvora, nova kraljica prisustvovala je viteškim turnirima i predstavama s divljim životinjama. Ali, kao što je Ibrahim predvidio, javna osuda bila je tako snažna da nijedan otomanski kroničar nije smatrao da bi bilo dobro zadržati tragove o tome i zapisati kroniku o tom veselju. *** Hurem je sultanu rodila sina. Trebala mu je, za života, roditi četvoricu sinova, ne računajući djevojčice. A ona je, za mir svoje duše trebala dokaze njegove ljubavi. Sulejman joj ih je davao; bilo mu je draže njezino zadovoljstvo od vlastitog prestiža. No, istovremeno, Hurem se 72

nalazila na poziciji na kojoj se sav teret svalio na nju. Kao carica i majka zakonitog nasljednika imala je ulogu voditi igre i braniti interese. Je li moguće izbjeći pad od vlastite brige o sebi do puke bitke za sebe? Je li bilo neizbježno da jedan uspješni život počne ljubavlju i nastavi se ambicijom?

Na početku svoga vezirskog vladanja, Ibrahim je cijenio sposobnosti jednoga čovjeka koji je već bio u godinama, a kojemu je bilo ime Iskender Celebi. Doveo ga je do mjesta defterdara, ministra financija. Njegov metodičan duh, radna sposobnost i poštenje, napravili su čuda u tome poslu. Stekao je veliki ugled i važnost. Ponosan na svoju krutost, utemeljenu na sigurnosti tradicije, na dobroj procjeni i postojanom i čvrstom moralu, uvijek je vladao na najvišoj razini. Razmetljivi Ibrahimovi načini su ga skandalizirali, a lukusuz kojim je ovaj bio okružen, po pitanju ukusa ali i politike, doimao ga se kao osobna uvreda. Njih dvojica često su se sukobljavali: veliki vezir tražio je novac za svoje goleme reforme, a defterdar ga je odbijao. Ali, na kraju je uvijek on bio taj koji je morao popustiti. To je u njemu izazivalo bijes koji je sakrivao (na to ga obvezivalo poštovanje hijerarhije) i koji ga je trovao. Za Iskendera Celebija, Grk je bio sultanov loši duh: odveli bi Carstvo do propasti, samo ako im se to dopusti.

Kasnije, čim se Ibrahimova nadmoć potvrdila i kad on više nije skrivao svoju oholost, više ne vodeći poslove u ime Velikog gospodara, već umjesto njega, nepovjerenje Iskendera Celebija sve je više raslo pa je umislio da Ibrahim, promijenjen srećom i bogatstvom i opijen ohološću, planira zamijeniti Sulejmana na prijestolju. Ta je sumnja ubrzo postala njegovo uvjerenje. Iskender Celebi bio je potpun čovjek, koji je uvijek imao savjest i koji nije sumnjao u svoju pronicljivost. On je bio i čovjek dužnosti i ona je sada postala jasna – eliminirati Ibrahima. Svoje sumnje i optužbe nije želio otvoreno reći sultanu; osim toga što bi takav potez bio posve beskoristan, mogao ga je i stajati glave. Znao je to jako dobro.

Svakodnevno je svjedočio tome do koje je mjere Sulejman nepopravljivo vezan za svog miljenika. Razlog, pravi smisao te veze, izmicao mu je iz ruku i nikako ga nije mogao dokučiti. Uzroci su sigurno bili sramotni, što je bio razlog više da očisti Carstvo od razbojnika.

Iskender Celebi odluči iskoristiti caricu. To bi mu trebalo biti lako jer, otkako je sultan oženio Hurem, više nije imao toliku potrebu darivati je zlatom i vrijednim poklonima. S godinama, milost ga je učinila strogim, a 73

načuo je da i njegova žena dijeli tu osobinu. No, kako bi osigurala plaćanje svojih nemalih životnih potreba, Hurem se obratila ministru financija. Nije joj bilo teško shvatiti što joj želi poručiti taj oprezni, stariji čovjek. Iako je bila oprezna kao i on, ni u jednom trenutku nije povjerovala u njegovu teoriju kako Ibrahim računa s time da će preuzeti tron.

Međutim, Ibrahim je imao sina kojeg mu je rodila sultanova sestra. S vremenom, i u nešto izmijenjenim okolnostima, taj bi dječak mogao postati suparnik njezinom sinu. Osim toga, otkako se otvoreno suprotstavio njezinom braku, Hurem je ljutilo to što je i dalje uživao sultanovu naklonost i netaknuto povjerenje. Slušao je samo njega. Nju nikada. Hurem je pala pod utjecaj Iskendera Celebija pa je odlučila otkriti Sulejmanu lažnu Ibrahimovu urotu, baš u trenutku kada se ovaj spremao napustiti Istanbul i otići u lov. Isprva se pravila da je uplašena važnim informacijama koje je doznala, a onda je nastavila uvjeravati Sulejmana u insinuacije i računice koje joj je Iskender Celebi pokazao kao nepobitne dokaze. Sulejman je pusti da govori, ne prekidajući je. Kada je završila, reče joj: – Da mi se bilo tko drugi usudio približiti i ispričati mi tu apsurdnu priču, skinuo bih mu glavu. Kako bih ti ovo oprostio, trudit ću se sve zaboraviti. Bog je izabrao moga pretka Osmana da bude Njegov poslanik na zemlji i da vlada željeznom rukom. Jedino njegov direktni potomak može nastaviti tu božansku misiju. Sumnjati u to znači sumnjati u Boga. Kad bi itko pokušao izmijeniti ono što je on uspostavio, Turci bi se masovno digli na noge. Taman da je samo tisućiti dio toga što pričaš točan, to bi značilo da je Ibrahim poludio. A on nije lud. Ti si poludjela – zaključio je oštro Sulejman i otišao u lov.

Dok ga nije bilo izbila je pobuna janjičara. Nasilje tih elitnih jedinica, svjesnih da su glavna snaga koja podržava sultanovu moć, bilo je samo sredstvo da dobiju neke dodatne privilegije. Nitko nije zaboravljao da su u nemirnim vremenima otomanske povijesti upravo janjičari stvarali i rušili kraljeve. Sulejman je već imao iskustva s njihovim revoltom; na samom početku svoje vladavine vlastitom je rukom ubio trojicu vođa jedne pobune.

Uzrok ovoj pobuni bilo je neisplaćivanje plaća. Ibrahim je to odmah shvatio. Naredio je Iskenderu Celebiju da to smjesta ispravi. Smatrao je kako se radi o pukom nemaru. Smirio je strasti i podijelio znatne nagrade, pa su se janjičari okupili pred njegovom palačom, samo kako bi mu 74

zahvalili.

Iako mu je njegov veliki vezir javljao kako je problem riješen i kako mirne duše može nastaviti lov, Sulejman, do kojeg su dolazile i druge poruke, odlučio se vratiti u Istanbul. Oglušio se na Ibrahimove savjete i zatražio pedeset glava, prisilivši ga da, skupa s njim, bude prisutan smaknuću istih onih ljudi koje je Ibrahim primio samo noć ranije i ponašao se prema njima kao prema prijateljima. Tamni oblak nadvio se nad njihovo prijateljstvo. Pokazivanje moći ne ide bez sukoba, čak i kad su ljudi toliko bliski. No, nekako su zajedno prebrodili tu krizu i prešli preko nje, bez suvišnih riječi i objašnjavanja.

Iskender Celebi možda je propustio pobijediti, ali je svakako mogao upisati bod. Odlučio je nastaviti svoju tajnu bitku, štoviše, uključio je u nju i dužnosnike koji nisu pripadali Ibrahimovom klanu. Nakon toga, nije prošao nijedan tjedan da se netko od njih nije potrudio da do Sulejmanovih ušiju dopre neka laž protiv velikog vezira. Sulejman ih je ignorirao, a kad bi kleveta prešla sve granice uvjerljivosti i postala komična, ispričao bi je svome prijatelju. Sulejman i Ibrahim zajedno su se smijali na račun takvih priča.

No, jednoga dana, kapetan nekog broda, navodno opunomoćen od admirala Barbarosse, pokazao je sultanu prepisku koja je zaplijenjena zajedno s brodom kojim je zapovijedao Andrea Doria, zapovjednik flote Karla Petog na Sredozemlju. Prepiska je, po svemu sudeći, pokazivala da je veliki vezir bio spreman podržati savezništvo njemačkog cara i perzijskog šaha. Za tu bi mu podršku bila isplaćena nemala količina zlatnika. Kao posrednici te transakcije bili su određeni banka u Genovi i veleposlanik Venecije u Istanbulu. Sulejman je poštovao admirala Barbarossu i znao je za suradnju koja je ujedinjavala Ibrahima i venecijanskog veleposlanika. Međutim, suradnja dvaju njegovih neprijatelja, Njemačke i Perzije, bila je Sulejmanu najveća moguća prijetnja.

Sulejman je u to vrijeme taman bio odlučio napasti šijite. Međutim, ovakav razvoj situacije morao ga je usporiti. Iako je Ibrahim tražio da započnu ofenzivu, Sulejman je tjednima odgađao pokret, pod izgovorom da su vojne pripreme još u tijeku. Još je jednom pročitao sporno pismo, malo oklijevao, pa tiho izgovorio: – Ovoga puta, to treba istražiti.

Bio je to prvi javni znak nepovjerenja koje je pokazao prema svome 75

miljeniku: “Ovoga puta, to treba istražiti.” Ibrahim je problijedio kad su mu ponovili te Sulejmanove riječi. Zemlja se otvorila pod njim. Zatražio je od svojih ljudi da se povuku i ostave ga samog. Gušio se, vid mu se maglio.

Tom čovjeku, koji se suprotstavio najozbiljnijim i najnepredvidljivijim događajima, bez da je izgubio i zrno lucidnosti, čovjeku koji se sto puta, poput starog mudraca i mladalačkom hrabrošću, hladnokrvno suprotstavio opasnosti, trebala je cijela jedna noć da se izbori sam sa sobom i pronađe makar prividni mir.

Ujutro, pojavio se pred sultanom. Kanio mu je jednostavno priznati svoju smetenost. Međutim, kada je vidio pogled mrtvog orla kakav mu je uputio njegov gospodar, shvatio je da se iz njega sprema izbiti sav prkos, baš kao što nezaustavljivo krenu drhtaji djeteta ili napuštene žene. Prošla su vremena koja su davala neku veličinu napuštanju. Prijateljstvo je sada bilo poput zvijezde na nebu, zvijezde udaljene svjetlosnim godinama.

Smrznuta mrtva zvijezda koja više nije ništa osvjetljavala niti je išta zagrijavala. Valjalo je ostati trezven.

– Želim da smijeniš Iskendera Celebija i da ga pogubiš, – Ibrahim reče Sulejmanu.

– On je pošten i stručan. Zašto bih to učinio?

– Zato što ja to tražim od tebe.

– To je malo proziran razlog, – odvrati Sulejman.

– Ne mislim tako, – reče Ibrahim.

Na trenutak su obojica zašutjela, nepomični, gledajući se u oči.

– Što mu zamjeraš? – upita Sulejman.

– Potaknuo je pobunu janjičara da me ocrni u tvojim očima. Mržnja koju osjeća protiv mene i nepravda koju mi nanosi idu sve do tebe.

– Za osobu na tvojoj poziciji normalno je da imaš neprijatelje. I uvijek si ih imao.

– Da, ali sam imao i prijatelja.

Sulejman nije ni trepnuo. Pod teškim kapcima njegove oči ostale su posve tupe i prazne, pomalo obavijene dosadom. – Vidjet ću, – reče. – Još ćemo pričati o tome.

76

– Ja ti više sigurno neću govoriti o tome, – zaključi Ibrahim pa se duboko pokloni i poče povlačiti unatraške. Takav je bio protokol pred sultanom i vrijedio je za sve podanike. Protokol koji Ibrahim, do toga dana, nije poštovao.

Zahvaljujući eunusima, trebalo je manje od sata da bi se glasine proširile prednjim dijelom palače. Majka sultanija, iako je već više mjeseci bila bolesna i povukla se od svega, odmah je zatražila od sina da je posjeti u mračnom paviljonu iz kojega nije izlazila.

– Žrtvuj Iskendera Celebija, – reče mu ona. – To je jedini način da povratiš Ibrahimovo povjerenje.

– Defterdar nije pogriješio, – odgovori joj Sulejman. – Za stotinjak dužnosnika koji osiguravaju prosperitet našeg trezora, on je dobar primjer.

Bez solidnih financija nema moći. Potrebne su mi njihove sposobnosti.

Ibrahima će proći njegovo loše raspoloženje.

Hafsa Hatun slegnu ramenima: – Ibrahim je nezamjenjiv, – reče. – Drugi nisu.

Samo trenutak kasnije, bio je red na Hurem da moli Sulejmana.

– Osuditi Iskendera Celebija značilo bi javno osuditi mene, – reče ona. – Svatko zna za njegovu privrženost meni i njegovu odanost našem sinu. Ako uslišiš Ibrahimovu ucjenu, njegova oholost više zaista neće imati granica. Idući put tražit će od tebe moje progonstvo.

– Ibrahim nije tvoj neprijatelj. Tvoja ljubomora je bespredmetna.

Ona je proizvod tvoje mašte…

Hurem ga prekinu. – Ti si slijep! Ibrahim ne podnosi ni jedan drugi utjecaj, osim svoga nad tobom. Vrijeme je da mu pokažeš da si ti gospodar. *** Krenula je baciti se mužu pred noge, no sultan se već udaljavao.

Sulejman nije donio nikakvu odluku. Prolazilo je vrijeme. Hafsa Hatun je umrla. S njenom smrću, Ibrahim je izgubio najsigurnijeg saveznika. Na dvoru se vjerovalo da je njegov pad u sultanovu nemilost neizbježan. Caričin klan je trijumfirao. Iskender Celebi ponašao se kao da vezirat mora pripasti njemu. Već je dijelio funkcije. Ali, ujesen, nakon dugih priprema, kada su trupe bile spremne, Sulejman doda Ibrahimu i titulu seraskera, vrhovnog zapovjednika vojske. U tijeku sjednice divana, 77

povjeri mu misiju da sam vodi napad protiv šijita iz Perzije koji je trebao završiti u slavu njegove vladavine. – Pridružit ću ti se, – reče mu, – čim zauzmeš Bagdad. Iskender Celebi će te pratiti.

Ibrahim je krenuo na čelu dvije stotine tisuća ljudi. Međutim, njegova rana nije zarasla. Sulejmanovo ne­povjerenje povrijedilo ga je do dna duše. Njegova bol samo je jačala i jačala i kao da ga je sve više trovala iznutra. Budila je i oštrila osjećaje koje je dotad uspješno držao zatomljenima: ljubomoru, mržnju, potrebu za osvetom. Jašući kroz Anatoliju pa kroz Azerbajždan, spuštenog vizira, tih i nepristupačan, mislio je samo na podmuklu osvetu. Milost ga je posve napustila. Osjećao je zadovoljstvo samo kad bi zamišljao strategiju kojom će povrijediti i poniziti sve one koji su mu se suprotstavili. Brige o ratu otklonile bi mu misli od takvih niskih strasti u koje je ponirao njegov um. Ali, tvrđave safavida su padale bez borbe. Šah Tahmasp povukao se što je brže mogao pred teškom otomanskom artiljerijom. Vojnici su patili, a životinje ugibale zbog oskudice u opskrbi. Ibrahima to nije ni najmanje brinulo. Odbijao je da mu se uopće govori o tome: opskrba je bila posao Iskendera Celebija. Čim je stigao na jezero Van, najmlađi od njegovih generala nagovorili su ga da krenu dalje, za Bagdad. Doduše, nekad bi to i sam učinio, bez ikakvog oklijevanja. No, umjesto toga, glava mu je bila preopterećena računicom i oprezom. Oklijevao je i oklijevao, a zatim donio odluku koja je, strateški, bila ravna katastrofi. Zaustavio je ofenzivu i nakanio provesti zimu u Alepu. I eto ga tu, bez ikakvih aktivnosti koje bi ga gonile naprijed.

Ibrahim je došao u napast da zaista i ostvari ono za što je već osuđen, a što nije planirao: da smijeni Sulejmana i zauzme njegovo mjesto. Mržnja protiv čovjeka kojemu je posvetio svoj život, svoju snagu i svoj um i koji je sada sumnjao u njega, trovala ga je sve više i više.

No, sad ga je počela opsjedati i ta groznica, ideja o Sulejmanovu smjenjivanju.

Jedne se večeri napio. Svojim zbunjenim generalima objasnio je kako ga ubuduće imaju pozdravljati sa “serasker sultan”. Sultan kod Turaka označava isključivo Velikog gospodara. No groznica prođe i Ibrahim je nekako pronašao kontrolu nad svojim demonima, ali je kriza ostavila tragove. Nekad neumoran, sada je bio shrvan pretjeranim umorom.

Bio je to i fizički i psihički umor: udovi su mu bili teški, a um paraliziran 78

jednim izopačenim osjećajem.

U proljeće, on zauzme Tabriz, glavni grad carstva sefevida, koje je Tahmasp upravo napustio. Umoran od čekanja pobjede koja nije dolazila, Sulejman je napustio Istanbul i pridružio se svom velikom veziru u Tabrizu.

Dvije vojske krenule su preko planina u pravcu Bagdada. Loše vrijeme, bolest, a potom i glad, desetkovali su trupe. Posve iscrpljeni, stigli su pred grad kalifa. Ibrahim je ušao u grad i organizirao svečani dolazak svoga gospodara. Znao je koliko je Sulejmanu od neprocjenjive važnosti da bude priznat kao zaštitnik cijeloga islama, svih sunita i šijita. Sulejman je i javno pokazao svoje zadovoljstvo. Kuriri su otišli obavijestiti Carstvo i cijeli svijet da je turski sultan od danas legitimni nasljednik kalifa. Ali dok je obilazio, zajedno s Ibrahimom, palaču i vrtove, nekad raskošne a danas u ruševinama, Sulejman hladno podvuče misao: – Mi držimo Bagdad. Mi ćemo ga obnoviti i napravit ćemo, prema našim planovima, svjetionik svijeta kakav je postojao u doba Harouna al Rashida. Ali, to nas je koštalo 30 tisuća ljudi te 20 tisuća konja i deva. Pored toga, Tahmasp je živ i njegovo konjaništvo je netaknuto. Jesi li zadovoljan?

– Ja sam slušao tvoja naređenja i postigao sam cilj koji si mi zadao.

– Nekad si bio brži i efikasniji. To te lišava zasluge da te zovem sultanom.

Ibrahim je želio objasniti, međutim, Sulejman ga prekinu. – Ne, ne.

Ne opravdavaj se. I ja sam također ostario, dragi moj Ibrahime. I meni se događa da se prepustim svetogrdnim mislima: ne biti više samo Božji sluga, nego utjelovljenje jednog dijela njegovog vrhovnog božanstva. Kako bi to bilo jednostavno! Udalji se, ostavi me da molim. Moram tražiti oprost za svoju ludost.

Sulejman se prostre u prašini, glavom okrenutom u pravcu Svetoga grada. Ibrahim ga je promatrao, pokorno.

Kad se podigao, Sulejman je imao potrebu još nešto podijeliti sa svojim prijateljem. Prema izvještajima koje je primio prije samog odlaska iz Istanbula, nije bilo nimalo dvojbe da je za lošu i jadnu organizaciju ratovanja odgovoran isključivo Iskender Celebi. – Mora platiti za svoje greške. Smijenio sam ga sa svih funkcija. Upravo sada, dok ti ovo govorim, šef moje garde treba ga uhvatiti. Jesi li sada zadovoljan?

79

Ibrahim ustuknu. – Ne, – odgovori.

– Što još hoćeš?

– Već sam ti rekao: njegov život.

Sutradan, Sulejman je doveo ministra financija i osudio ga na vješanje. Dok su ga janjičari vodili, vezani starac je urlao da je veliki vezir izdajica u korist Perzijanaca i da je to posve jasno jer je vojsku zadržavao u Alepu, umjesto da osvoji Bagdad. Da je mogao deset puta zgaziti Tahmaspa, a to se nije dogodilo zato što je to bila njegova ideja, kupljena zlatom.

Optužbe su odjekivale hodnicima. Generali, dvorjani, svi velikaši koji su nazočili procesu u sali palače, vojnici natiskani uz vrata, svi su ih čuli. Ibrahim je bio desno od sultana, stajao je pored njegovog prijestolja.

Nije ni trepnuo kada je u tišini Iskender Celebi, sada već piskutavim glasom, dodao kako nudi Bogu žrtvu svog života, samo kako bi Svemogući prosvijetlio sultana. Kako bi mu ukazao na perfidnost jednog bezbožnika koji je htio uzeti njegovo mjesto i predati Carstvo nevjernicima. Straža izvede nesretnika van. Ibrahim ih je slijedio, prolazeći kroz gomilu do mjesta na trgu na kojem je starac trebao biti pogubljen. Dok je stajao nasuprot vješalima, turbana spuštenog do očiju i prekriženih ruku, gledao je do posljednjeg drhtaja agoniju onoga koji je doveo u pitanje njegovu vjernost Sulejmanu. Čim se vratio u Istanbul, Ibrahim razriješi, protjera i smijeni sve one koji su manipulirali preko Iskendera Celebija i širili glasine o njemu.

Napravio je listu ljudi i taj mu je popis stalno bio u džepu košulje, odmah pokraj srca. Svake večeri precrtao bi po jedno ime. Radio je to bez radosti, kao zadaću čije ga ispunjavanje nije oslobađalo nikakvog tereta. Admiral Barbarossa, Grk kao i on, i njegov saveznik, prodao je gusarima na tržnici u Alžiru kapetana koji je imao nesreću da izazove onu fatalnu Sulejmanovu rečenicu. “Ovoga puta, to treba istražiti”, i dalje mu je zvonilo u ušima. I Hurem je imala razloga bojati se. No, Ibrahim je svoju osvetu zaustavio pred njezinim vratima: nijedan od ljudi koji je pripadao njezinoj kući nije bio uznemiren, iako su mnogi od njih i dalje širili laži. Ibrahimovo odustajanje od osvete nije bilo ni zbog razboritosti niti zbog oprosta. Čak ni sjećanje na naklonost koju je gajio prema carici nije više imalo nikakvu ulogu. Ono što je Hurem činilo svetom u njegovim očima, nevinom što god napravila, bila je ljubav koju je ona osjećala za Sulejmana.

80

Jednoga jutra, kad na svojoj listi više nije imao nijedno ime, Ibrahim je ušao kod Sulejmana, baš kao što je ulazio i prije deset godina. Koliko je samo puta u zoru prošao nadsvođenim hodnikom koji je spajao njihove sobe? Kroz otvor puškarnica u zidovima, svjetlo sunca koje se udizalo, povremeno je osvjetljavalo njegovo lice. Osjećao je pod nogama hladnoću kamena. S krovova su se čule vrane. Gurnuo je vrata i odmaknuo zavjesu, koju je već mogao prepoznati pod prstima. Bio je odjeven u kaftan od grubog platna, stegnut užetom u struku. Dođe do Sulejmanovog ležaja, uze njegovu ruku i poljubi je. – Moj Gospodaru, – reče on. – Moj voljeni, došao sam da ti navijestim da je moj posao završen i da ću se povući.

– Ti ćeš se povući!? Kamo!? Gdje? Od čega?

Ta pomalo bijesna pitanja nisu ni najmanje zbunila Ibrahima i on nastavi ozbiljnim glasom: – Sve moje obveze, sve moje titule, sve ih poništavam. Sva dobra kojima si me obasipao, vraćam ti.

Sulejmanove oči zaiskre od bijesa. I ne samo oči; obrazi su mu učas postali rumeni, a vrat se počeo nadimati. – Ti si luđak. U svojoj neizmjernoj oholosti zaboravio si da si uvijek bio i da ćeš zauvijek biti rob.

Moj rob. Tvoja je dužnost da slušaš. Naređujem ti da ostaneš pokraj mene.

Imamo završiti još puno velikih poslova, na mjestima koje nam je Bog odredio… I, što se sad smiješ?! – vikao je Sulejman.

– Tvoje oči sjaje kao nekada. Hoćeš li da se borimo?

– Tvoje djetinjarije me ne zanimaju. One su nedostojne naših osoba.

Sad se povuci. Vidjet ćemo se na savjetu.

– Neću doći na divan. Nikad mu više neću prisustvovati. Sutra ću napustiti grad. Na obali na kojoj sam rođen kupio sam maslinik. Mislit ću na tebe svakog jutra, dok se sunce bude dizalo nad morem.

Sulejman zaurla: – Zabranjujem ti da me napustiš!

Međutim, Ibrahim odstupi za korak, kako bi izbjegao ruku kojom je Sulejman mahao prema njemu: – Moja je odluka neopoziva, – reče on. – Ni Bog je ne bi mogao promijeniti.

Bujica osjećaja koji su ga ponijeli već je oslabila njegov glas. Uzeo je zrak i dovršio misao: – Zahvaljujem ti na prijateljstvu.

Potom je Ibrahim žustro napustio sultanovu sobu, krupnim koracima prešao preko vrta pa, odgurnuvši rukama crne eunuhe koji su čuvali 81

njezina vrata, uletio u odaju kod Hurem. Taman se bila probudila. Kad je vidjela velikog vezira kako se žustro približava njezinom krevetu, žena počne vrištati od straha.

– Nemoj me ubiti! Nikada ti to neće oprostiti! Moja krv bi pala na tvoju glavu i na glavu tvoga sina.

Ibrahim je pokuša umiriti: – Više nisam veliki vezir. Ja sam samo rob kojega su nazvali Ibrahim i koji se čak i ne sjeća imena koje je dobio kad se rodio. Od sutra me više nećeš vidjeti. Bit ćeš jedina pored našeg Velikog gospodara. Ostavljam ti ga. Bdij nad njim.

Hurem ga je promatrala, nijema od šoka. *** – Prošlo je puno vremena otkad te nisam vidio bez šminke i nedotjeranu, – doda on. – Vrlo si lijepa. Moć troši, a ljubav čuva. Ti imaš više šanse nego ja.

Sutradan, u zoru, u sobi koja je bila pored Sulejmanove, služinčad otkri Ibrahima kako beživotno leži, zadavljen užetom. Sulejmanu je bila draža smrt njegovog prijatelja, negoli njegov odlazak. Grad, Carstvo i svijet bili su potpuno šokirani viješću iz palače. Izazivala je nevjericu, jednaku onoj kakvu je izazvala vijest da je mali Grk imenovan velikim vezirom.

Pored trupla pronađen je pergament koji su odmah donijeli Sulejmanu. Svojim čvrstim rukopisom, Ibrahim je zapisao na njemu: “Evo. Pristajem danas, ako ti tako želiš, na svoju smrt, dragi moj ubojice. Ono što ti odrediš, bit će i ono što ja izabirem.”

Do kraja svoje vladavine, koja je trajala još 30 godina, Sulejman više nikada nije izgovorio Ibrahimovo ime.

82

Autorove napomene Citati na stranicama 16, 43, 139 i 140 izvadci su iz “Divana” Husayna Mansur Hallaja, u prijevodu Louisa Massignona (Editions du Seuil, kolekcija “Points Sagesses”, 1981. godina).

Citati na stranicama 45, 46, 48, 57, 65, 82, 83, 110, 113, 114, 115 i 117, kao i glavna faktografija i mnogi detalji, izvadci su iz knjige “Sulejman Veličanstveni”, autora Andrea Clota (Fayard, 1983.). Ta je biografija bila moj jedini i glavni dokumentarni izvor, uz Povijest Otomanskog Carstva, koju je objavio Robert Mantran (Fayard, 1989.). Čitatelji koji žele povijesnu preciznost, u navedenim će knjigama pronaći ono što traže.

Tragedija Sulejmana, Hurem i Ibrahima već od 16. stoljeća bila je tema više priča na mnogobrojnim jezicima i u različitim literarnim formama od kojih je posljednja, prema mojim saznanjima, roman “Sultana” autorice Catherine Clement (Grasset, 1981.)

Namjerno nisam čitao ta djela, prije svega zato što nisam želio da utječu na mene. Također, bojao sam se da me talent mojih prethodnika ne odvrati od želje da napišem roman za koji sam odmah, čim sam otkrio kratki sadržaj od 15 redaka u jednom turističkom vodiču o Istanbulu, znao da će biti najosobnija od svih mojih priča.

83