PETAR ŠEGEDIN
PRIČE
»Otokar Keršovani« Rijeka — 1964.
1*
SREĆA Miko Pastir s vječnim smiješkom sred čudnog lica legao je na zemljani pod svoje pastirske kolibe i spremao se usnuti. Oko podne, u ovo doba godine, radio je uvijek tako. Kasno je proljeće. Metnuo je pod glavu vreću šušnja što ga je tek bio sakupio u gajiću česvina, tamo preko starog vinograda, koji se pristrankom brda terasasto spuštao u Ropu — kako se zvala mala visoravan dolje, odmah ispod njegove kućice. Čudno lice Mika Pastira bilo je zaista neobično i s razlogom je upadalo svakom u oči. Jako izbočene jagodice, mali šiljasti nos, a između njega i zašiljene gole brade uvukla se duboko u lice tanka zarezotina usta. Gledajući ga dulje, nije se moglo ustanoviti da li je ta vječno zategnuta crta zaista smiješak, ili takvo stanje usta koje su prouzrokovale, svojim naročitim stršenjem, dvije izbočine jagodica, rastežući garavu kožu njegova lica. Legnuvši, on je odmah i stao tonuti u san. Jedina misao koja je još lebdjela u njegovoj svijesti bila je: te hlače za sina!... Ni na Svetu Pričest neće moći ići ako mu ih ne nabavi. A i vidio ih je s njim skupa, dolje, u gradu, prije osam dana. Nikako nije mogao naći način kako smognuti novac za te hlače. Posljednje što mu je preostajalo bilo je da sasiječe par česvina u gajiću i da ih proda protu Mati na škvaru. Ali to su bile rijetke česvine i posljednje u čitavoj okolici; osim toga davale su mu šušanj, pa i gnoj. Čuvao ih je njegov djed, očuvao i otac, pa sada da ih on uništi! A svi su znali za taj gaj i zvali ga Pastirov gaj. Počne li ga sjeći, tri sela će o tome govoriti. I pored tih svojih misli, on je odmah usnuo . . . Tanki prorez, u smiješak povučenih usta, rastvarao se pravilno, ritmički otpuštajući sipijive zvižduke vrućim prostorom gdje se smjestila i njegova kućica i njegovo dvorište i planina i more u daljini. Smiješak je tada, dakako, mijenjao svoj karakter i pretvarao se u čudnu sjekotinu, koja je podsjećala na prorez gumene lopte iz koje pišti zrak, ali svejedno, i u takvu stanju zadržavao se na licu smiješak. Istina — neobičan smiješak . . . I tako je Miko Pastir nestao u podnevnom snu, ostavivši ovaj svijet svijetu samome, da izgara kako zna i umije u sunčanoj vrućini.
2
Kamena, u suho građena kućica Mika Pastira, smjestila se visoko na padini brda što se u valovitim naborima spuštalo prema moru praveći tako nekoliko malih visoravni prije nego se strmim hridinama spustilo u more. Ispred kućice sterala se zemljana čistina obrubljena niskim kamenim zidićem građenim, kao što se i običava, u suho, te stvarala tako neku vrstu njegova dvorišta, pretkućja. Gotovo čitavu tu čistinu prekrivala je sjena visoke i granate česvine. Kroz otvorena vrata kućice moglo se vidjeti njeno dvostruko deblo, zemljana ravan čistine i tamo, daleko, plavkasto-siva morska pučina sva u suncu, pa čak i niz malih otočića poredanih u ravnu crtu gotovo na horizontu. Kako je kućica bila visoko, pod vrhom, more se pružalo daleko i široko tamo pod njom i gotovo se nevidljivo spajalo s nebesima. Legavši, Miko Pastir nije ni svrtao neku osobitu pažnju na skotnu kozu, koju je njegovala njegova žena i jutros mu je ostavila tu pred kućicom, ne rekavši ni riječi. Nije htio znati za taj posao svoje žene! Velika, bijela koza nabubrela trbuha ležala je pod česvinom, uz njeno deblo. Muklo, duboko i razdrto meketanje iz samoga grla javljalo se prostorom poput bolnog nekog dozivanja, ili zapomaganja. A kad se Miko Pastir pojavio na čistini, idući prema svojoj kolibi, koza je digla glavu, pratila njegov hod i meketala blaže, gotovo molećivo sve dotle dok se on nije pružio zemljom, spremajući se na san. Tada se i ona vrati k sebi. Ponekad je i samu glavu spuštala do zemlje, tek tu i tamo okretala je svoje žute krmeljive oči prema čovjeku koji je ležao na zemlji s vrećom šušnja ispod glave, te otpuštao ujednačene šuštave zvižduke kroz čudno nasmijana usta. I nikoga više nije bilo; spremao se onaj zagluhli, vrući muk kasnih proljetnih dana u prisojima ovih padina. Jer Miko Pastir nije obitavao u samom mjestancu, on se iz njega već davno izdvojio, te se povukao na svoju baštinu daleko i visoko pod samim brdom što su ga nazivali Liva Jabuka. I ženu i djecu ostavio je u selu, a za sebe izabrao ovu kućicu — daleko od svih. Podnevni njegov san trajao je oko dva sata. I tamo, preko brda, u samom mjestancu, znalo se kazati: »Spiš kako Miko Pastir pod Livom Jabukom.« Iskrsavao je iz sna okrećući se sad na jednu, sad na drugu stranu, stenjući i uzdišući. Otvarao lagano, 3
plašljivo svoje žmirkave oči kao da ne želi odmah, iz sna, ući u svijet, već postepeno: najprije kroz prvu, pa drugu i konačno kroz treću zavjesu, što su ih stvarali san i poluzatvorene trepavice. Kroz te zavjese ulazio je u svijet proširujući postepeno vidokrug dok se ne bi ustao, te čitavim tijelom stupio u život. Ovdje, u ovoj osami, pod brdom, bio se naviknuo na to, pa je takav način buđenja poprimao i neke oblike sladostrašća. Prestavši zviždukati i smirivši arhajski posmijeh na svom licu, on bi se okretao: ili prema kamenom zidu svoje kućice, ili prema otvorenim vratima, te tako otvarao sebi razne prostore ovog svijeta u koji je ulazio budeći se iz sna. Danas mu se, u uskom otvoru među trepavicama, ukazao najprije prag kućice na koji je već padala jasna i oštra sunčana pruga: znak da je prošlo podne! Prošavši kroz prvu koprenu, gledao je tu prugu na pragu i poveselio joj se na jedan svoj, nesvjestan način, kao nečem poznatom, gotovo živom, nečem što ga štiti, što mu osigurava dolazak u njemu znani i prijateljski kraj. Dobrodošlica — gotovo! I odmah je kretao da otkrije i drugu zavjesu. . . Otvoriše se očni kapci još nešto više, i u uskom procijepu oka otkrivala se istabana zemlja pretkućja, sva u sjeni česvinine krošnje. I eto: u kratkim potezima pomicala se preko nje jedna gušterica išarana žutim prugama. Kretala se prema pragu kućice da bi — po svemu je izgledalo — stigla na sunčanu prugu kamena praga. Ubrzo se tu i našla, zaustavila, podigla glavicu, plazila povremeno svoj oštri, račvasti jezik, te okretala glavu sad na jednu, sad na drugu stranu. Sanjivu svijest Mika Pastira uznemirila je ta životinjica i stala je jače buditi. Rodio se i neki veseljasto-prijeteći osjećaj: skočim li, nećeš se dobro proći. . . Izgleda da je upravo takvo buđenje i omogućilo da njegova svijest prihvati i čudno meketanje što se ustreptalo-tiho javljalo tu u blizini. Osjetljivo uho Pastirovo odmah je zapazilo razliku između ovog meketanja i onog što ga je jedva i primijetio prije spavanja. Prestalo je tada zanimanje za lako, lagano otkrivanje svijeta i ulaženje u prostor, a njegove su se oči širom rastvorile da bi udovoljile onoj oštroj instinktivnoj znatiželji koja je značila obranu, ili spremnost na skok. U njegovu su se oku odmah otkrila čitava vrata kolibe, pretkoliblje, deblo česvine, uz koje je i sada ležala velika koza njegove žene, ali u prostoru što su ga zatvarale njene prednje i stražnje noge, nalazilo se 4
i bijelo, sve mekano i nekako lomno kozle. Mati ga je ližući čistila i meketala blago, drhtavo, pa ga ponekad i gurala glavom bliže k sebi kada bi ono nastojalo dignuti jače malu glavicu, još nesigurnu na tanku vratu, ili kada bi pokušavalo ispružiti prednje nožice. Miko Pastir nije se micao: u području njegova oka ležala je samo velika, bijela koza i njeno kozle! Sav je on bio sada tu, tamo, ne u sebi samome. . . Prvi put mu se ukazala jasno glava te koze: glava iskusne, već ostarije životinje. I prepozna u njoj lice svoje žene. Vidio je to na već dugim, opuštenim ušima, u žutim očima što ga više ni pogledale nisu, ali naročito u samoj musavoj, nešto i previše odebljaloj gubici. Pogled se njegov suzi i zasjeni: kao da je vidio, saznao prostor što ga okružuje i što je tim saznanjem prestao biti za njega opasnim. Vratio se u sebe, smjestio opet u sebi, da bi se nanovo predao slatkosti buđenja. Pomisli kako bi trebalo vidjeti gdje je nestala gušterica. Ne, nije ju mogao nazrijeti nigdje na sunčanoj pruzi. Nestala je... A mrena što su je stvarale njegove poluzatvorene trepavice nije dozvoljavala da se nazre daleka pučina morska. Nije ju ni trebao: disao je u onom uskom svom prostoru što mu se neposredno nametao kroz tek otvorene trepavice. A uho njegovo iz tog prostora nije moglo ništa drugo zagrabiti do šum česvinine krošnje kada se lagani podnevni maistral jače zapletao u nju, i drhtavo, jedva čujno meketanje stare koze. Osjetio je sreću tog meketa i opet se u njemu javljalo ono zadovoljstvo koje se pretvaralo u prijetnju: kao i čas prije kada je opazio guštericu . . . A čim bi meketanje postalo nešto glasnije i uznemirenije, on je otvarao jače trepavice tako da su mati i njeno tek rođeno dijete jasno zauzimali središte njegova vidokruga. Tada, nekako usput i mogao je zapaziti kako se iznad koščata hrbata kozinih leđa pružila, u daljini, sunčana površina mora. Koza je samo jednom digla svoj glas, a kada ju je on, gotovo uznemiren, pogledao širom otvorenim očima, vidio je kako se bijelo kozle diglo na prve noge . . . U njemu poteče življe voda s izvora radosti i vječni osmijeh na njegovu čudnu licu poremeti: kao da se htio pretvoriti u potez prijetnje, ali, začudo, pretvorio se samo u časoviti cerek, te odmah zatim prešao u običan posmijeh Mika Pastira. Iskrsla je to bila neka nova misao, i kada se sva jasna otkrila u njemu, on više nije 5
ni vidio vrata kolibe, pretkoliblje, česvinino deblo, kozu i kozle, i daleku površinu mora . . . Gledao je sada, jasno u svojoj svijesti, hlače što mu ih je grbavi trgovac u gradiću nudio. Nikada do tada nije vidio takvih hlača! Kratke, zelene nogavice bile su po strani prorezane, a kroz rupice uz prorez provlačio se crvenkasti trak. Nikako da tome otkrije svrhu! Naramenice su bile prišite uz pas samo na stražnjem dijelu, a na prednjem se spajahu uz platno što je prekrivalo prsi i na kojemu su bila izvezena žutim koncem tri cvijeta. Ne, to on neće kupiti. Mikulica to ni nosio ne bi. Kupit će on njemu obične hlače od plavog fuštama, a mornarsku majicu već ima. U tome će lijepo moći poći na Svetu Pričest, i don Roko neće prigovarati. Kao da tu svoju misao želi jače provjeriti, rastvori trepavice i pogleda uz česvinino deblo majku kako neumorno oblizuje svoje kozle, mekećući jednako mekano, drhtavo. Kozle se pokušavalo sada dići na prednje noge, ali mu to nije uspijevalo . . . Miko Pastir tada se uistinu iskreno raznježi i u svojoj radosti gotovo izjednači s majkom što je tu, pred njim, i ne gledajući ga meketala, gurajući sve bliže k sebi svoje već samovoljno kozle. Zaboravio je čak i zatvoriti očne kapke: gledao je to slabo kozle obuzet mišlju kako će za desetak dana skakutati, potrkivati uz majku i kada bude sisalo, veselo lupkati njuškicom u majčina vimena strastveno podrhtavajući kratkim repićem. Na njegovu licu zacari se nov, blag osmijeh. . . Da, tada će ga već moći odnijeti šjor Baldu mesaru, čija se mesnica nalazi odmah, tri ulaza iza vrata trgovine grbavog šjor Petrića, koji prodaje hlače. Ali slika bijele koze i njena kozleta stala je naglo blijediti. Miko Pastir zatvorio je jedan krug svojih živih i mučnih zanimanja, pa se više nije morao brinuti za nj. Posve zatvori oči i okrene se na drugu stranu prema zidu kolibe. Sav blažen gledao je Miko Pastir u svojoj svijesti sliku do slike svečanog sjaja njihove seoske crkvice, svetišta njihova, i svoga sina Mikulicu u plavim hlačama od fuštama, u plavo-bijelo ispruganoj majici, kako čist i uredan pristupa don Roku, koji u zlatnom ornatu dijeli Svetu Pričest redovima djece. . . A don Roko vidi među njima čistog malog Mikulicu i misli: Eto, opoštenio se Miko Pastir ovaj put i poslao svoga sina u crkvu, kako se pristoji i kako bog zapovijeda. Više nije iznimka u mjestu . . . 6
I već za kratak čas moglo se čuti kako iz kamene kolibe izvire astmatično zviždukanje Mika Pastira, koji je još jednom prepustio svijet svijetu samome da izgara kako zna i umije u podnevnoj žezi. Kamena kućica, zemljano pretkućje sve u sjeni česvinine krošnje, terasasti vinogradi čak dolje do visoravni koju nazivaju Ropa, a u daljini mliječnoplavkasto more. Svijet! Sve pod neizmjernom kapom čistog neba. Tiho podne. Sad će se svaki čas javiti od nekuda nečiji glas — kao otkrovenje! Ali nikoga. . . Samo njen drhtav meket. Digla se sada i ukazala ogromnom: prekrila je svojim tijelom dva otočića što su se nizali u ravnoj crti tamo odmah ispod horizonta. To joj se u kratkim zamasima približavala mala gušterica išarana žutim prugama. Ne mičući se od svoga poroda, ona je sagnula glavu prema zemlji otkuda se približavala zalutala životinjica i stala puhati tako jako da je dizala pred sobom oblačiće zemljane prašine. . . Gušterica je prošla pored nje i nestala odmah iza debla česvinina. Koza se okretala za njom sveudilj pušući. Kada se opet otkrio mir, obratila se svom kozletu ližući ga nježno i brižno. Ono se sada već i uspravljalo na prednje noge. Tada ga je mati gurala svojom ponešto nabreklom gubicom da se približi njenim vimenima, i čim se ono prvi put dohvatilo njih, ona ga stala opet lizati, čistiti, a u njenu meketu otkrio se novi neki ton svilena blaženstva što se gubio zemljanim dvorištem i nestajao, nestajao posve u prostoru, pa se nanovo javljao da bi opet nestao i — ponovo se javio. . . Sam samcat! Pridruživao mu se ponekad šum krošnje, dolazeći s nebesa, i ritmičko otpuhivanje Mika Pastira što je nailazilo iz tamnog prostora vrata njegove kamene kolibe. Tako se otkrivalo vrijeme.
7