60-63.qxd
26.09.2002.
11:01
Page 60
SARAJEVO JE N Igor LASIĆ
O
vaj intervju Feralov je novinar potpisao isključivo iz formalnih razloga, zato što je snimio razgovor na diktafon i prepisao ga u kompjutor, dok se pitanja uglavnom nije ni trudio postavljati. Naime, isti je na putu u zagrebački hotel Opera, gdje ga je po dogovoru čekao Kemal Monteno, sreo Senada Pećanina, urednika sarajevskog tjednika BH Dani. On je s poznatim pjevačem jedan dio rata stanovao u sarajevskom pansionu Monique, i kad je čuo s kim se radi intervju... U svakom slučaju, jedan se ratni jaran poželio javiti drugome, a kad su već sjeli zajedno, i mi s
Željko STOJANOVIĆ
“Ne volim ovo novo Sarajevo. Pitaju me kako to da ga ne volim, a pjevam ‘Sarajevo, ljubavi moja’. Ja sam tu pjesmu napisao prije 25 godina, i to drukčijem Sarajevu, koje sam volio. Nije to više to. Prije bih išao na gostovanje i jedva čekao da se vratim... Sad više nemam taj osjećaj. Moguće je da će se Sarajevo regenerisati, ali ne za mog života. Prije su ljudi koji su dolazili u Sarajevo, poštovali grad. Ovi danas ne poštuju nikog, ponašaju se kao okupatori” njima, plus diktafon, bilo je šteta ne iskoristiti zgodu. Konačno, zadovoljstvo je, a ne sramota, priznati da je ovako intervju zacijelo ispao bolji nego što bi bio bez tog susreta. Valjda smo zato i počeli lagano, s nogometnim temama, imajući na umu da je Kemal Monteno mogao postati i poznati igrač, samo da je bio malo bolji učenik u školi. I kao što reče jedan drugi Bosanac, inače nobelovac, “najbolje je pustiti čoveka da sam priča”: - Kao i svoj djeci, prvo što ti padne na pamet je lopta. Obzirom da sam ja stanovao bukvalno u svlačionici stadiona Koševo - moj pokojni otac i rahmetli majka su radili u FK Sarajevo - tako je igralište bilo moje dvorište. A svima sam pjevao u svlačionici; onako akustičan prostor dušu je dao za pjesme, pa su rahmetli Asim Ferhatović i drugi vazda htjeli da 60
28. rujna 2002.
me čuju. Pošto sam imao sve kečeve u školi, pokojni Franjo Lovrić, koji nas je trenirao, reče jedan dan da više za mene nema treninga, nego da pjevam... Eto, većina pjevača sanja da su nogometaši, većina nogometaša da pjeva. Igrao sam dobro, da ti kažem, samo je nezgodno što sam ovako pokrupan. Umjetnički tip, pa me svako mogao podići u zrak. I Pratiš li današnju bosansku ligu i reprezentaciju? - Dok je igrao Pape Sušić i drugi, išao sam na svaku utakmicu, i znao napamet sve sastave, Sarajeva i Želje, Dinama i Hajduka, Zvezde i Partizana... Poslije rata, pokazalo se da nema nogometa bez para. Vidi se lijepo razlika kad Salihamidžić igra za pare u Bayernu i kad igra za ljubav, u reprezentaciji BiH. Rekao bi čovjek da nema veze s loptom... Dobio
“Stavljam naočale, ali Bo Kako bi’ je i vidio? Po snu ne vidim. maknem se par kilometara iz Sarajev a, ono Republika Srpska. Još nekoliko kil ometara dalje, i opet nije Bosna, nego je Hrvatska”
sam počasnu kartu, da sjedim u loži, ali ja to ne volim, ja sam čovjek iz raje. Međutim, otišao sam na neku utakmicu, i uhvatio se kako ne znam ime jednog igrača. “Izvini, molim te”, pitao sam čovjeka do sebe, “koji je ono s brojem šest?” I nisam više išao. A i što bih, da gledam kako igrač ne može iz kornera pred gol dobaciti? I Umjesto s loptom, dakle, počeo si živjeti za pjesmu i od nje. Možeš li za čitatelje Ferala pojasniti kako je na tebe kao pjevača utjecala činjenica da je tvoj otac Nono bio Talijan? - Uvijek se prije nastupa predstavim: “Dobra večer, ja sam Kemal Monteno, rođen 17. septembra ‘48. u Sarajevu, otac Osvaldo, pokojni, Talijan iz Monfalconea, majka rahmetli Bahrija, iz Sarajeva.” Moj otac se zatekao ‘45. u Sarajevu, ostao tamo i zaljubio se u moju
60-63.qxd
26.09.2002.
10:59
Page 61
KEMAL MONTENO, SARAJEVSKA PJEVAČKA LEGENDA
OKUPIRANO!
“Neki dan sam se vozio iz Sarajeva prema Republici Srpskoj, i počeo se tresti. Ja to ne mogu, kad se sjetim kako su otamo... Ne mogu im to zaboraviti. A volio bih da mogu, vjeruj”
lja fotografije sa prijateljima, a ja imam albume sa pjesmama koje sam pjevao s prijateljima. I Tvoj odnos prema pjevanju je zaista rijetko viđen, jer s istom ljubavlju unosiš sebe u nastup na koncertu ili s društvom u kafani. Kako uopće pišeš pjesme, kako to ide? - Da sad uzmem gitaru i ovdje vam zapjevam, isto bi bilo. Ja zažmirim i pjevam... Pišem kao da mi neko šapne sa strane. Ponekad prvo smislim muziku, ponekad naiđem na dobar tekst. Pjesmu “Zaleđena česma” je gospođa Vesna Parun posvetila meni i Indeksima, kad smo nastupali u Zagrebu, a ja sam je držao godinama, ne usuđujući se zaletjeti s ta-
Željko STOJANOVIĆ
majku. Ima ljudi koji ne znaju, pa me pitaju je li mi to umjetničko ime... Nono, tako smo ga zvali, vodio me svako ljeto kod svojih u Italiju, i tamo bih provodio po dva-tri mjeseca godišnje. Slušao sam stare kancone, a i moj otac pjevao je talijanske pjesme. A majka sevdalinke. Mislim da se i u mojim pjesmama oboje primijeti. I Jesi li i ti “dijete Radio Luxembourga”? - Nisam, ja uopće i ne volim da slušam radio. Bojim se da bi na mene moglo utjecati i ono što inače stvarno ne volim, pa sam valjda malo preoprezan... Iako, jasno, slušao sam domaću muziku. Od stranih stvari sam najviše slušao Talijane. I Kakav je tvoj odnos prema pisanju pjesama za druge? Pisao si čak za neke pjevače narodnjaka, na primjer za Tomu Zdravkovića... - Dosta sam ih napisao, a tome pristupam kao i kad pišem za sebe. Ako mi se sviđa kako neko pjeva, ne moram ga ni poznavati. Svejedno mi je da li je slavan kao Michael Jackson ili je anoniman. Nisam pisao samo za Tomu Zdravkovića. U vojsci me jedan Zeničanin zamolio da mu napišem, onako, jednu narodnu. I napisao sam, zvala se “Ne plači, majko”. Poslije je čuo Meho Puzić, koji je tada harao po Jugi s hitom “Moj brate u tuđini”. Uzeo je i prodao u trista hiljada primjeraka. I U Hrvatskoj si dosta surađivao s kolegama, recimo, s Arsenom Dedićem i Borisom Novkovićem. Najnovija je pjesma koju si snimio s Radom Šerbedžijom. Kako je došlo do toga? - Rade je ljudina i glumčina. Voli život i voli pjesmu, a ovu koju smo zajedno snimili, imao sam već neko vrijeme na strani. Da sam je sam otpjevao, ne bi valjala. Onda sam se sjetio Rade, i predložio mu da je zajedno snimimo. Izgleda da je uspjelo, ljudima se sviđa, i mi smo zadovoljni. Volim pjevati s prijateljima. Neko ima albume sa slikama, skup-
ko dobrim tekstom. Onda sam čak zamolio Stipicu Kalođeru da napiše muziku, jer sam htio uključiti i gudački kvartet. Krasan tekst o Sarajevu, morao sam pripaziti kako ću s njim. I Pjevao si našim izbjeglicama za vrijeme rata, preko telefona, iz Sarajeva, pod granatama. Sjećaš li se toga? - Joj, milion puta sam tako pjevao. Nazovu neki, kažu, “ajde, Kemice, molim te, zapjevaj nam jednu, evo raje ovamo, svi su kod telefona”. I ja uzmem gitaru, pa zapjevam. “Poljupci s okusom kolača tvoje bake”, “Da ti roknu samo dvije”... To su bili najbolji koncerti. Tamo se skupi pedeset ljudi, svi na jednoj slušalici. Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo. I Vrlo si tvrd u raskrinkavanju novoga sarajevskog miljea i kulture, i poznat kao “ekstremni” Sarajlija. Je li to rezultat tvoje nostalgije ili opravdane iritiranosti promjenom? - Jeste, ne volim ovo novo Sarajevo. Pa me onda pitaju kako to da ga ne volim, a pjevam “Sarajevo, ljubavi moja”. Ja sam tu pjesmu napisao prije 25 godina, i to drukčijem Sarajevu, koje sam volio. Nije to više to. Ne poznajem dobro ovo Sarajevo. Ili ono ne poznaje mene. Prije bih išao negdje na gostova-
26.09.2002.
11:02
Page 62
nje, i jedva čekao da se vratim, misleći da se nešto važno dogodilo u ta dva-tri dana dok me nije bilo... Sad više nemam taj osjećaj. A možda to više nije moj grad i zato što u njemu više nema puno mojih prijatelja. Puno ih je u svijetu, puno ih je umrlo. Moguće je da će se Sarajevo regenerisati, ali ne za mog života, bojim se. Prije su ljudi koji su dolazili u Sarajevo, poštovali grad. Poštovali su Kemu, Davora, Haseta, Švabu... Kao da ja dođem kod tebe kući, pa poštujem ako se ne puši, ako se izuvaju cipele i slično. Ovi danas ne poštuju nikog, ponašaju se kao okupatori. Husref Musemić je došao sa strane, Mirza Delibašić je došao sa strane, Toma Zdravković je došao sa strane, ali oni su znali poštivati Sarajevo i zato su postali Sarajlije. I Je li ti žao što si rat proveo u Sarajevu? - Nije. Žao mi je ljudi što su izginuli, nije mi žao što sam i ja bio tamo. Poznatih i nepoznatih mi je žao. Za njih bih volio da nisu bili u Sarajevu, a ja bih i opet bio tamo. I Dva tvoja prijatelja, s kojima si proveo rat, umrla su u međuvremenu. Kako ti je bez Davora i Mirze? - Znaju ljudi koji prate moje nastupe... Bilo gdje da sviram, ja dosad nisam propustio da ljude zamolim da se zagrle i upale upaljače, i da svi zajedno zapjevamo za Davora i Mirzu. I Slažeš li se da si i sam iz rata izašao radikalniji? Imao si bogatih ponuda za koncerte u Srbiji i sve si ih odbio. - Nekom brzo zacjeljuju rane, meni valjda sporije. Neko ne zaboravi nikada. Neki dan sam se vozio iz Sarajeva preko Vraca tamo prema Republici Srpskoj, i počeo se tresti. Ja to ne mogu, kad se sjetim kako su otamo... Dosta mi je da pogledam na Trebević, počnem se isti čas tresti. Nemam taj osjećaj kad se vozim
preko Doboja, jer tamo nisam bio. Ali, na Pale se ne bih živ dao odvesti... Ne mogu im to zaboraviti, kao da je jučer bilo. A volio bih da mogu, vjeruj. I Što misliš o gostovanjima drugih muzičara u Srbiji i tamošnjih kolega koji gostuju u BiH ili Hrvatskoj? - Bio sam ljut na moga pokojnog Davorina Popovića. Znam da svako ima mogućnost izbora, ali on i ja smo zajedno prošli rat u Sarajevu, pa sam njegov odlazak lično doživio. S druge strane, kako se kaže, nikad ne reci nikad. Možda i ja pristanem jednom, kad me ovo sve malo prođe... Dopao mi se Đorđe Balašević, koji je održao u Sarajevu dva koncerta, a onda ček od 160 hiljada maraka predao za djecu Bosne i Hercegovine. Ne volim tezgarenje u toj priči, i ako ikada budem ponovo nastupao u Srbiji, neću ići da uzmem pare. Davorinu sam rekao da je trebao s kolegama ići da pjeva na most, kad se već našao tamo dok je bombardirana Srbija. Pa je l’ tako... Hoću reći, išao bih i ja pjevati s onim ko je prije toga pjevao sa mnom, dok su bombardirali mene.
I A kako si doživio ponašanje Gorana Bregovića i Emira Kusturice, za vrijeme rata i poslije? - To je puno gore, naravno. Pitaju me ljudi, što mislim o tome da oni dođu u Sarajevo, da malo zapjevaju. Ne mislim ništa, meni ne trebaju. Trebali su mi u Sarajevu ‘92., i Brega, i Čola, i Neda, i Kusta, i Nele, i drugi... Trebali su mi tada, da uđemo u Skenderiju i zapjevamo, i da kažemo Radovanu: “Sad nas
Željko STOJANOVIĆ
60-63.qxd
Kemal Monteno: “Tito je bio lafčina, lijepe plave oči, nasmijan, pio, pušio, pjevao, volio žene, volio ljude... Pa ja ne vjerujem u Boga, samo što sam vjerovao u druga Tita! Ovi danas nisu ni za šta, samo za lovu” gađaj, dok smo svi na okupu.” Što će mi sad? Da me pita “šta ima, kako si”. Najbolje je Sidran rekao Bregi na RadioMostu: “Dragi moj Gorane, ti si svjetski umjetnik, mogao si otići u Pariz, u Madrid, u Rio... Nisi baš morao u Beograd.” Kako je Bora Todorović učinio kad je čuo da je prva granata pala na Sarajevo. Spakirao čovjek kofere i porodicu i otišao. A živjeli su u Beogradu, nisu gostovali. Bregović se prvi put vratio u Sarajevo u pancir-košulji. Ko će te, bolan, dirat, šta će ti to? Što nije došao ko čovjek? I Možeš li ispričati kako si se u ratu sakrio u ono skladište? - Šuti, bolan, moglo je bit ozbiljno... Počelo je jednom krhat sa svih strana, i ja utrčim u neko skladište, između paketa. Pogledam malo bolje, kad ono - upaljači! Milion upaljača oko mene, a da je samo u jedan udario geler... Bilo bi mi kao u crtanom filmu. Onda sam čuo da je
62
28. rujna 2002.
26.09.2002.
11:03
Page 63
Željko STOJANOVIĆ
60-63.qxd
najbolje sakriti se među pakete s kikirikijem. Ko biva, da se geleri zaustave kad udari u to. Zajebavali smo se u ratu, poludili bi da nismo. I pili, ko nikad... “Piće nas je održalo, njemu hvala”. I Pamtiš li kad ti je Mirza rekao da je od španskih novinara dobio 500 dolara za intervju, pa te pitao za koliko bi ti? - Ma, on je meni pokazao nečije pare, a to je onih godina bila hrpa love. Pa se ja zamislio, koliko bi mi bilo dosta. A jeste me i zajebavali poslije... Mirza nije znao jednom šta bi, pa nekim strancima uzeo pričati da mi Sarajlije imamo makete pojedinih dijelova grada, pa onda uz pomoć pirotehnike imitiramo uništavanje, i prikazujemo to na televiziji. Poubijamo, kaže, malo svoje raje, samo da neko prekine ovu dosadu. A stranci gledaju dok se mi ne razvalimo od smijeha. I Je li istina da si upoznao Tita, da ste čak pjevali zajedno? - Nisam ga upoznao, ali smo pjevali zajedno, on i ja. Uvijek su ljudi govorili da idu pjevati Titu, a ono ispadne na kraju da ga nisu ni vidjeli... Ja sam došao u Bugojno kad je on jednom tamo boravio, pa sam bio pozvan da zapjevam u prostoriji gdje je sjedio Tito. Sjeo sam i
Susret ratnih jarana - Senad Pećanin (lije krenuo, dok mi nije pala na sarajevskog tjednika “BH Dani”, i Kem vo), urednik al pamet “Bella ciao”, pa i nju “Feralovu” novinaru Igoru Lasiću preo Monteno. stalo je tek zapjevah. Pičim ja tako, al’ upaliti diktafon i iskoristiti zgodu ne znam cijeli tekst napamet... I kad sam malo usporio, odjednom Tito poče pjevati umjesto me- vskoj televiziji urednici zovu i Ante, i ne! I dobro je pjevao, Zagorac stari. A Suljo, i Radovan. A na televiziji u Relafčina, lijepe plave oči, nasmijan, pio, publici Srpskoj samo Radovan. E, i onaj pušio, pjevao, volio žene, volio ljude... drugi, Ratko. Pa nek’ nam je stranac preI Dobro, misliš li i danas isto o dsjednik. Ma jebo ti predsjednika. Izvini... Bolje nego da su trojica. Ima li njemu? - Molim? Pa ja ne vjerujem u Boga, sa- Amerika tri predsjednika? Nema, a Bosmo što sam vjerovao u druga Tita! Mogu na ima trojicu. Majke mi, ko u vicu. svi pričati što god hoće, ali 90 posto ljudi I Je li onda život u onoj predratnoj bi sad potpisalo da on oživi. Ovi danas Bosni bio iluzija? nisu ni za šta, samo za lovu, da sebi da- Nije, to je bilo pravo bratstvo i jeju. Ne bi ni došli na vlast da nema tamo dinstvo. Nije istina da je bilo išta drugo, love, niti bi ostali na njoj da love nestane. premda je bilo i tad onih koji su mrzili U ratu me zvalo da zapjevam za Juku, iz- druge. Ali, previše smo nepismenih imavuklo me iz kreveta, njemu se prohtjelo. li, i evo što nam se dogodilo. Kod nas se Ma jà, u njih su bili pištolji, pa što i ne računa da si pismen ako znaš napisati bi... “Kemo”. Pa nije to pismenost! I što će on I Kako vidiš Bosnu danas? kad mu neko kaže da mu je onaj jebo - Ne vidim je nikako. Stalno stavljam majku. Ne provjerava ništa, odmah naočale, ali je ne vidim. Kako bi’ je i vi- štosom u glavu. Zamisli kad ti to kažu na dio? Pomaknem se nekoliko kilometara televiziji. Švabo i Švicarac će prvo proviz Sarajeva, ono druga država, Republika jeriti je li to istina. Najbolje su to “nadreSrpska. Još nekoliko kilometara dalje, i alisti” prikazali pred rat, s onim skečem... opet nije Bosna, nego je Hrvatska. S na- “Ajde reci mi da mi jebeš majku”. “Nema pravim Bosancima neće ni oni treći, ću, bolan, šta bi ti majku psovo”... “Ajde, neće niko... A dobro, ako neko neće da bolan, onako, iz zajebancije”... “Pa, dobživi s nama, neka neće. Ima nas koji ho- ro, ajde, jebem ti majku”. “Ti meni majćemo, pa nam ne smeta što se na saraje- ku, je li?!” I udri... 28. rujna 2002.
63
40-41_i_gromaca_monteno_impress.qxd
40
13.12.2006
20:44
Page 40
15. prosinca 2006.
KEMAL MONTENO, LEGENDARNI SARAJEVSKI
JA SAM BO
Since 1984. Utemeljitelj: Studio VIVA LUDEŽ
Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika (Bogu-mili, a ni Vragu nisu mrski) Tjednik izlazi glede & unatoè svakog prvog petka u tjednu Izdavaè: KULTURA I RASVJETA d.o.o. Adresa: Šetalište Baèvice 10, Split Telefoni: (021) 488-949, 488-938 Telefax: (021) 488-941 E-mail: info@feral.hr
Tatjana Gromaèa
WWW: http://www.feral.hr/ Dopisništvo Zagreb: Iblerov trg 9, Zagreb Tel./fax: (01) 455-26-63 Direktor: Zoran Erceg Glavna urednica: Heni Erceg Odgovorni urednici: Viktor Ivanèiæ, Predrag Luciæ Zamjenici glavne urednice: Ivica Ðikiæ, Drago Hedl Izvršni urednik: Vladimir Matijaniæ Redakcija: Luko Brailo, Marinko Èuliæ (šef dopisništva u Zagrebu), Tena Erceg, Tatjana Gromaèa, Igor Lasiæ, Ivan Lovrenoviæ, Petar Lukoviæ, Vedran Marjanoviæ, Bojan Munjin i Darko Vukorepa Vanjski suradnici: Ivo Banac, Gordana Crnkoviæ, Bora Æosiæ, Alem Æurin, Dean Duda, Mira Furlan, Nataša Govediæ, Anna Maria Grünfelder, Dragan Jurak, Mirko Kovaè, Sandro Lendler, Ljubica Letiniæ, Karmen Lonèarek, Velimir Marinkoviæ, Mima Simiæ, Mile Stojiæ i Tamara Viskoviæ Grafièka redakcija: Neno Maraèiæ, Leo Nikoliæ Fotoreporter: Ognjen Alujeviæ Urednici Biblioteke Feral Tribune: Predrag Luciæ, Damir Šodan Tajnica: Željka Kovaèiæ Tisak: Slobodna Dalmacija d.d., Split Priprema: FERAL TRIBUNE Visual Erection Inc. Pretplata u zemlji: 3 mj. - 180 kn, 6 mj. - 350 kn, 12 mj. - 650 kn Pretplata u inozemstvu: informacije na tel. (021) 488-953 Feral Tribune dobitnik je Meðunarodne nagrade za slobodu tiska 1996. što je dodjeljuje International Press Directory, Zlatnog pera slobode 1997. koje dodjeljuje World Association of Newspapers, Meðunarodne nagrade za slobodu tiska 1997. što je dodjeljuje Committee to Protect Journalists, nagrade za najbolji politièko-satirièki tjednik na svijetu 1998. dodijeljenu na Meðunarodnom festivalu politièke satire u Forte dei Marmi, te Nagrade Olof Palme za 1998.; dobitnik je takoðer Tenžerine nagrade i nagrade Stefanel 1992.
Prodaja oglasnog prostora: Feral Marketing oglasi@feral.hr info@feral.hr Cijena oglasnog prostora: duplerica 15.200 kn, 1/1 unutarnja stranica 8.000 kn, 1/1 zadnja stranica 10.400 kn, 1/2 stranice 4.400 kn, 1/3 stranice 2.900 kn, 1/4 stranice 2.200 kn, 1/8 stranice 1.100 kn. Žiroraèun: 2330003-1100014743 Kultura i rasvjeta d.o.o. Split, s naznakom “za Feral” Devizne uplate: na raèun kod Societe Generale Splitska banka d.d. 20003318 Kultura i rasvjeta d.o.o. Split, s naznakom “za Feral” Swift: SOGEHR22 IBAN: HR5823300031100014743
je vlasništvo onih koji ga pišu i èitaju.
jesme Kemala Montena poznate su mnogim generacijama, ljudima raznih interesa i struktura, i svi ih vole. Èesto je isticano kako je Monteno uspio neobièno uspješno objediniti motive bosanske sevdalinke sa sjetnim mediteranskim zvukom talijanske kancone. Njegove su pjesme, da se poslužimo citatom, “himne vjeènoj ljubavi, èak i kada pjevaju o kraju”. Kemal Monteno svoj je autorski peèat ostavio i u brojnim suradnjama s prijateljima muzièarima, od grupe Indexi, do Gabi Novak. Nedavno je, u izdanju sarajevsko-zagrebaèke izdavaèke kuæe Zoro, objavljena knjiga pjesama gospodina Montena, koju je upravo promovirao na pulskom Sajmu knjige. Bio je to samo povod za razgovor s ovim kantautorom i otkrivanje djeliæa neobiène osobnosti èovjeka èiji glas još uvijek zvuèi kao glas slavuja ili pjevaèa napolitanskih pjesama, i èija je priroda još uvijek vedra, jednostavna, ali ne bez težine iskustva i mudrosti. Pa unatoè tome što smatra da nije zanimljiv da bi se s njim vodio razgovor za novine, Monteno je ipak odluèio porazgovarati s nama za Feral i njegove èitaoce... I Zašto mislite da niste zanimljivi? - Pa da ti kažem, kod mene su sve stvari koje su tako normalne, prirodne, kao i svi ljudi oko mene, tako da mislim da nisam ja zanimljiv ljudima da o meni èitaju. Nema nikakvih, kako se kaže, ekstremnih stvari oko mene, ne znam šta bi ti reko. Da sam ja nešto... Nisam uopæe interesantan, eto!
bolje pogledao, kada bi se pozabavio time što oni rade i kako to rade, sigurno bi mnogi nepoznati ljudi postali velike zvijezde. U svemu, u slikarstvu, u muzici, u književnosti... Koliko ima pravih pjesnika koje nitko ne zna, o kojima nitko ne piše, samo u Hrvatskoj! I Roðeni ste 1948. u Sarajevu, glazbenu karijeru ozbiljno ste zapoèeli 1967. godine, nastupom na festivalu “Vaš šlager sezone”. Što se dogaðalo s tim djeèakom, mladiæem, izmeðu ta dva datuma, u vrijeme vašeg odrastanja? - Da ti kažem, bilo je to jedno, za mene, jako lijepo djetinjstvo. Ja sam iz siromašne porodice, ali bilo mi je lijepo, mogu ti reæ, možda jedan od najljepših perioda moga života. Znaš kad ono nisi nièim optereæen, živiš sasvim prirodno, sa prirodnim ljudima. Ja sam recimo živio u jednoj baraci, tamo iznad stadiona Koševo, to je bila neka drvena baraka, a dolje ispod nas živjeli su Romi, Cigani, sa kojima sam odrasto i sa njima se družio. Od njih sam nauèio neke stvari i o muzici, i o pjevanju, i o životu. Oni su meni dragi, uvijek su veseli, bez obzira šta se dogaða, oni su uvijek veseli i spremni za zezanje, za pjesmu. To je taj period, onda kasnije normalno, škola, i kasnije, kad preðeš u
m “Živim momentalno u Zagrebu, ima tako a ništ mi dosta prijatelja, nije , daleko, a u Sarajevo odem, normalno kad god mi srce zaigra”
ljepši dio života došo poslije vojske, kod mene sve ljepše i ljepše, kad sam dobio našu kæer Andrianu, i onda sina Ðanija. Poslije toga jedan ružni dio života, to je bilo od ‘91. do ‘95., rat u Sarajevu. Al’, eto, u tom sam ratu dobio prvu unuku, pa drugu koja je roðena kao izbjeglica u Njemaèkoj... I, nakon svega, kada se završilo sve, jedan lijepi period. Živim momentalno u Zagrebu, imam dosta prijatelja, nije mi ništa tako daleko, Zagreb mi je takva lokacija da mi je sve blizu - Sarajevo mi je blizu, Split, Rijeka, Italija, Njemaèka, blizu mi je cijeli svijet. A u Sarajevo odem, normalno, kad god mi srce zaigra, ja sam u Sarajevu, il’ autom, il’ avionom, za 45 minuta. I U ratu ste, praktièki, ostali bez svega... - Svi koji su izašli, izašli su bez ièega, ono što se imalo, u ratu se izgubilo. Meðutim, taj
Život s Romima I
Zar i prije, kad ste pobjeðivali na tim silnim festivalima, dok ste stvarno bili zvijezda... - Nisam ja nikad bio zvijezda! Pobjeðivat na festivalima može svako, snimit ploèu može svako. Bit zvijezda je nešto drugo. Sad kad bi mi rekli - evo ti ne znam kolko para, da budem zvijezda, ne bi nikad pristo. Al prava zvijezda. U pravom smislu rijeèi, recimo, Michael Jackson je zvijezda. Ja takva zvijezda ne bi volio bit kad bi mi sad dali sto milijardi dolara. Šta znaèi ako hoæeš da budeš prava zvijezda? Onda nemaš ni familije, ni prijatelja, ni žene, ni
Šta znaèi ako hoæeš da budeš prava zvijezda? U pravom smislu rijeèi, recimo, Michael Jackson je zvijezda. Onda nemaš ni familije, ni prijatelja, ni žene, ni djece, ni nikoga! Imaš samo te menadžere koji se grebu oko tebe i koji od tebe prave majmuna i budalu, i dok im ti izigravaš tu njihovu igraèku, ti si im interesantan, kad više nisi interesantan, ti si roba za otpis djece, ni nikoga! Imaš samo te menadžere koji se grebu oko tebe i koji od tebe prave majmuna i budalu, i dok im ti izigravaš tu njihovu igraèku, ti si im interesantan, kad više nisi interesantan, ti si roba za otpis. I Znaèi, niste nikada okusili neku vrst slave? - Pa da ti kažem, možda bi neko drugi na mom mjestu to pretvaro u neku slavu, meðutim, meni je ovo sve što radim tolko prirodno i normalno, nije ništa, ono, ekstra, da kažem da sam ja nešto puno drugaèiji od drugih ljudi. Ima puno ljudi koji rade možda bolje i vrjednije stvari nego što radim ja, pa ih niko ne zna i nisu zvijezde, a kad bi ih èovjek možda malo
RADENKO VADANJEL
momke, onda neka prva zaljubljivanja, i taj period, i onda tamo šezdeset i osme, kada sam sreo moju Branku, današnju moju ženu, onda je poèeo još ljepši period mog života, i dandanas sam sa Brankom mojom. U vojsci sam bio u Jastrebarskom blizu Zagreba, ko da mi je Bog to podario, u to vrijeme Novkoviæ je bio s grupom Pro arte u Zagrebu, tako da smo svirali, radili... A u Jastrebarskom sam napiso neke od najljepših pjesama svojih... I Koje? - “Jedne noæi u decembru”, “Što sam ti skrivio živote moj”, “Sinoæ nisi bila tu”, “Dušo moja”... I Znaèi, vojska je bila inspirativna... - Pa jest, znaš, ti si tu, tamo ti je cura, tamo su ti roditelji, prijatelji... U to vrijeme Sarajevo je bilo jako daleko od Jaske, a sad je to sve blizu, Zagreb-Sarajevo, za èas doðeš... A još je
materijalni dio koji sam izgubio u ratu nije mi ništa znaèio, i danas mi ne znaèi ništa. Uvrijedio me jedan èovjek kada me je pito “A šta ti je s autom?”. Ja sam reko, pa prvo me pitaj kako su kod kuæe, jesu li živi, zdravi, a jebo auto! Auto ne vrijedi ništa! Nažalost, izgubio sam mnoge prijatelje u ratu, neki su ga preživjeli, ali su poslije rata umrli, mladi. To su mi najveæe tuge, što više nema tih mojih prijatelja. Bojim se poèeti nabrajati više njihova imena...
“Oæu da zaboravim!” I
Mnogi istièu da se u to teško vrijeme gospodin Arsen Dediæ pokazao kao vaš pravi prijatelj... - A, pa da ti kažem, ja kad sam dobio jedno pismo od mog Arsena, usred tog ratnog vihora u Sarajevu, to je meni pismo znaèilo više od svega. To mi je dalo i snage i hrane, vidio sam
40-41_i_gromaca_monteno_impress.qxd
13.12.2006
20:44
Page 41
15. prosinca 2006.
41
KANTAUTOR, POVODOM IZLASKA KNJIGE PJESAMA
SIROMAŠNI GATAŠ da ima još neko ko misli na mene i moju obitelj, moj dragi prijatelj, moj Arsen. Koji mi je napisao predivno pismo, koji mi je rekao - evo ti moja kuæa u Šibeniku, imaš gdje, doði s familijom! Meðutim, nisam mogao iz Sarajeva. Reko sam - ostat æu do kraja, pa taman da poginem. I Kako se danas nosite sa slikama tog ratnog Sarajeva, izranja li vam to pred oèi èešæe nego što biste htjeli? - Oæu da zaboravim, oæu da zaboravim! Ali teško je zaboraviti neke stvari, kada toliko ljudi više nema. Onda, velim, i ne prièam o tome. Nek stoji u meni. I Vi ste èovjek koji èesto istièe rijeè prijateljstvo, a i vas puno ljudi voli. Zanima me taj moment prijateljstva, kao jedne važne ljudske komponente, mislite li da se on gubi u odnosima današnjih ljudi? - Što se mene tièe osobno, mislim da se ne gubi. Jer ja svoje prijatelje èuvam, oni mene èuvaju, pazimo se. Ja kad volim, onda volim, i kod mene se to ne može odjednom promijenit, da ja tebe volim, a onda te najednom više ne volim, a volio sam te tolike godine. Ja mogu da se i posvaðam, i da se ne razumijem u nekim stvarima, meðutim, prijateljstvo ostaje, jer to je za mene zakon. Ako toga nemaš, nemaš ništa. Možeš imat love ko blata, ali ako nemaš s kim to podijelit, ako nemaš prijatelja, ti si najveæi siromah. Zato imaš ljude koji su siromašni bogataši, i imaš one koji su bogati siromasi. Ja sam, recimo, siromašni bogataš. I Ušli ste kao vrlo mlad, i pretpostavljam, naivan èovjek u taj jedan svijet u kojem se vrti novac, u kojem je puno rivalstva, gdje
Kad sam dobio jedno pismo od mog Arsena, usred tog ratnog vihora u Sarajevu, to je meni pismo znaèilo više od svega. To mi je dalo i snage i hrane, vidio sam da ima još neko ko misli na mene i moju obitelj, moj dragi prijatelj, moj Arsen. Koji mi je napisao predivno pismo, koji mi je rekao - evo ti moja kuæa u Šibeniku, imaš gdje, doði s familijom! Meðutim, nisam mogao iz Sarajeva. Reko sam - ostat æu do kraja, pa taman da poginem
RADENKO VADANJEL
Ja sam ortodoksni Sarajlija i Bosanac. Ja sam to u duši, ali se ne smatram samo Bosancem, nego se smatram èovjekom koji je i u Hrvatskoj dobro došo, i u Njemaèkoj, i u Engleskoj i drugdje. Recimo Šveðanin sluša moje pjesme i ne razumije niti jednu jedinu rjeè, ali mi poslije koncerta doðe i kaže: “Èestitam, prekrasno je bilo...” Tako i ja odlièno razumijem Sinatru i Elvisa, i Dean Martina, iako ne znam ni jednu jedinu rijeè engleskog. Il’ francuski, koji isto ne znam, ali me to ne sprjeèava da razumijem Aznavoura ili Brela
se ne biraju sredstva da bi se došlo do cilja... Kako gledate na te niske odnose u svijetu u kojem se kreæete, u kojem radite tolike godine? - Ja uvijek govorim - za svakog ima mjesta! Svak ima svoju publiku, svak ima u životu svojih pet minuta. Neèijih pet minuta “Nema nikakvih, traju duže, neèijih kraæe, kako se kaže, tako kažu, ali za svakog ekstremnih stvari oko ima mjesta. Želim svakomene, ne znam šta bi me u životu da uspije, i ti reko. Da sam ja radujem se svakom nonešto... Nisam uopæe vom èovjeku koji dobro interesantan, eto!” radi to što radi. I A kako ste se vi nosili s tuðom ljubomorom? Sigurno su vam mnogi - Zato što sam ja od djetinjstva to slušo. U bili zavidni na uspjehu... Sarajevu je u to vrijeme pièila sevdalinka, ja - Da ti kažem, ja to možda i primijetim, al’ sam volio to i pjevat i slušat to. A onda kasnije ja hoæu da to ne primijetim. Pravim se da hoæu kao dijete, kada sam preko ljeta išao u Italiju, da proðem pored toga kao da to ne postoji. Jer onda sam gore slušao Endriga, Morandija, to ne mogu, ovaj... Znam da je to trenutno, može je ostavilo utjecaja na mene. Onda u Sarajevu, bit trenutno neko ljubomoran na neèiji uspjeh stari s jedne strane pjeva talijanske pjesme, na ili na nešto. Meðutim, ja to gledam po sebi - jedno uho, a mama na drugo sevdalinke. Tako ako ja nisam, i ako želim svakom dobro, možda tako i drugi. Možda nekom nešto nekada i izleti, kakva rijeè koju mi ikad u životu ne bi Ne volim folirat ko ostalih 95 posto reko, a opet, ko zna kakav je to trenutak bio, u ljudi koji foliraju o životu u Jugi kakvom okruženju... živjeli smo lijepo tih pedeset, èetI Osjeæate li se kao Bosanac? rdeset godina, koliko sam ja živio u - Ortodoksni! Ortodoksni Sarajlija i Bosatoj državi. Meni je bilo lijepo. U nac. Ja sam to u duši, ali se ne smatram samo svakom dijelu mog života mi je bilo Bosancem, nego se smatram èovjekom koji je lijepo, osim u vremenu rata. Kako i u Hrvatskoj dobro došo, i u Njemaèkoj, i u æu onda sad da kažem da nešto ne Engleskoj i drugdje. Recimo Šveðanin sluša volim, a volio sam to èetrdeset gomoje pjesme i ne razumije niti jednu jedinu rijeè, ali mi poslije koncerta doðe i kaže: “Èesdina? I plako, i maho zastavicama, titam, prekrasno je bilo...” Tako i ja odlièno rai pjevo o toj zemlji, u kojoj sam rozumijem Sinatru i Elvisa, i Dean Martina, ðen i u njoj živio iako ne znam ni jednu jedinu rijeè engleskog. Il’ francuski, koji isto ne znam, ali me to ne sprjeèava da razumijem Aznavoura ili Brela. da se to sve slilo u mene, pomiješalo se. I Neke vaše pjesme odmah tjeraju suze na Etno-šansonijer oèi... I A talijanski vas je nauèio vaš otac koji je - Pa ima to nešto, ne znam ni ja zbog èega... I A je li se vama kada dogodilo da pjevate Talijan, ili ste sami? - Ma nije, šta æe me on nauèit, nije ni on svoju pjesmu, i da se pjevajuæi je, rasplaèeznao, ni naš, ni talijanski, sve mu se bilo pomi- te? ješalo. - Joj, bilo je toga... I onda, znaš šta, ja kad I Tako se i u vama pomiješalo to bosansko osjetim da æe mi to doæ, da je blizu, ja brzo i mediteransko, pa je izašlo u vašim pjes- zažmirim, i nekako... Jer ne bi volio, ljudi æe mama... onda reæ da plaèem, da to nešto foliram, al’ ni-
je to... Jer one ako æe krenut, one æe same krenut. I Suraðivali ste s puno glazbenika, za puno ste njih pisali muziku, tekstove... Jeste li poznavali Tomu Zdravkoviæa? - Ajoj, kako nisam! Pa to je, ja sam uvijek govorio, to je jedan od najboljih šansonijera naših bio. Ljudi kažu to su narodnjaci, ali nisu. To je lijepa pjesma, ima harmoniju, lijepo pjevanje, kulturno, glas profinjen, stihovi - baš neke fine prièe, ljubavne... Evo, Toma mi je bio šansonijer, etno-šansonijer, kako bi reko, ne znam ni ja te izraze, naš najbolji. Piso sam za Tomu Zdravkoviæa, naravno, jedan put iz Sarajeva kada je bio teško bolestan, prije smrti, onda mi je reko: “Kemica, neæu dugo, a volio bi da mi ti nešto napišeš, moja želja je da otpjevam jednu tvoju pjesmu.” Onda sam ja sjeo, kod njega u sobi, gore na Trebeviæu, i napiso sam “Pjesme moje, jednog dana kada odem, ostavit æu pjesme svoje...”, i onda sam u refrenu nabrajo sve njegove poznate pjesme... To je bio moj prijatelj i kolega. I Puno vas ljudi poistovjeæuje s jugonostalgièarstvom, sve te vaše pjesme koje volimo vraæaju u ono vrijeme kada su se najviše slušale i pjevale... - Ja to namjerno govorim, jer ne volim folirat ko ostalih 95 posto ljudi koji foliraju - živjeli smo lijepo tih pedeset, èetrdeset godina, koliko sam ja živio u toj državi. Meni je bilo lijepo. U svakom dijelu mog života mi je bilo lijepo, osim u vremenu rata. Kako æu onda sad da kažem da nešto ne volim, a volio sam to èetrdeset godina? I plako, i maho zastavicama, i pjevo o toj zemlji, u kojoj sam roðen i u njoj živio.
2
Dnevni avaz, nedjelja, 24. juni/lipanj 2012.
INTERVJU Kemal Monteno otvoreno o muzici, kolegama, rodnom gradu, politici...
Samo Davorin, Mirza i ja nismo mogli oti}i iz Sarajeva
O~ekuje me transplantacija bubrega z Prema onome {to su mi doktori rekli, ni{ta ne bih smio. Ni `ivjeti z Evrovizija je sme}e. Da su ove godine do{li „Beatlesi“ i otpjevali „Yesterday“, ne bi u{li u finale z Prije 40 godina snimao sam na ekavskom - i ja, i Arsen, i Davor z Najvi{e bih volio da smo se u BiH rastali kada smo se ve} pomarisali. Idi, napravi granicu (Foto: I. [ebalj)
3
Dnevni avaz, nedjelja, 24. juni/lipanj 2012.
Razgovarala: Larisa SARAJLI]RAMOVI]
R
aditi intervju s Kemalom Montenom (64) u frekventnom kafeu u centru Sarajeva (mjesto koje je odabrao legendarni pjeva~ i autor), pravi je novinarski izazov. Svakih nekoliko minuta pozdravi sa prijateljima, prolaznici koji zastajkuju i gurkaju se: „Vidi Keme“, mobitel koji se ne hladi... Kemo se u svemu tome snalazi kao riba u vodi. U`iva da oko sebe ima mnogo ljudi, u`iva da komunicira. Do~ekao nas je raspolo`en, uz kafu i cigare. Te{ko da bi neko i pomislio da je to ~ovjek koji je prije samo pola godine bio na granici izme|u `ivota i smrti. Imao je operaciju srca, ali daleko od toga da se mo`e re}i da je prebrodio zdravstvene pote{ko}e. Jer, pred njim je transplantacija bubrega. - Evo, bio sam na pretragama i mislim da }e me u Zagrebu ve} idu}eg mjeseca ili mo`da najesen staviti na listu za transplantaciju bubrega. I eto... - ka`e nam Sarajlija sa zagreba~kom adresom na po~etku veoma otvorenog intervjua za „Dnevni avaz“.
imam probu za festival. U petak pjevam, nadam se i u subotu, u finalu. I onda Zagreb pa Festival {ansona u [ibeniku. Snimio sam duet sa @erom „Crveni poljupci“.
- Jeste. Vi|am dosta raje. Sjednem ovdje gdje svi prolaze, tu blizu i stanujem. Dosta je raje koju ne mogu vidjeti. To mi je jedino `ao. A ovo ostalo je su-
Kemi je do{ao predsjednik U te{kim trenucima bolesti ~ovjek spozna ko su mu istinski prijatelji. Halid je bio uz Vas, ^ola Vas je posjetio u Opatiji...
- ^ast ti je kada ti u bolnicu do|u predsjednici dvije dr`ave, BiH i Hrvatske, @eljko Kom{i} i Ivo Josipovi}, gradona~elnik Zagreba Milan Bandi}, ambasador BiH u Hrvatskoj, na{ ministar zdravstva... Do|u ti svi u posjetu, k’o da si Tito. Izvini, bilo je i drugih pjeva~a u bolnicama, u gorem stanju od mene, ali nije im do{ao predsjednik. Ali, Kemi je do{ao. To je prava sarajevska pjesma, govori o Crvenom karanfilu. S Hankom Paldum snimio sam pjesmu „Sofra“ i ovih dana }emo i spot. Nas dvoje se sto godina dogovaramo da snimio
per. To je isto Sarajevo kao nekada. Ku}e su iste, ulice, samo nema mi Davora, Mirze, Seje, D`evada... Nema moje raje. Ljudi Vas ovdje vole, ali
Sarajevo, ostavite mi Kemala Montena!“ I kako }u da ne odemo toj `eni ili onome djetetu koje se nije ni rodilo kada je ovdje bio rat. Ili pjeva~ica Mari Mari, prekrasna, na{a Bosanka. I ona je kao dijete oti{la iz Drvara kao {to je moja unuka oti{la u Njema~ku, kao {to se mnogo na{e djece rasulo po svijetu. A Davor i ja smo krenuli, {to se ka`e, trbuhom za kruhom ili za hljebom, kako ko ho}e.
Moja drugarica Nisam Vas za Grand pitala u tom smislu nego zato {to mnogi taj muzi~ki projekt smatraju {undom, a Vi ste mnogo iznad pjeva~a Granda.
- To ljudi gledaju. Ako ti voli{ grah, za{to bih ja branio da ga jede{. Sale Popovi} je moj prijatelj od prije Granda. Drugo, moj Gane Pecikoza, Sarajlija, menad`er, moja
Sla`ete li se s onima koji primje}uju da jenjava era turbofolka?
- Pa, dosadilo je! Sve isti aran`mani, tekstovi, isti glasovi. Isto pjevaju pa ih ne mo`e{ razlikovati. I od tih milion pjesama koje se dnevno snime, jedna bude hit 15 minuta i vi{e je niko ne slu{a. Eto, ja bih jedino volio da se u Sarajevu pojavi neki novi Davor, neki novi Dragan Stojni}. To bih volio ~uti. Nego, danas se neko pojavi i za dvije-tri godine nestane. Eto, koliko nas je pjeva~a predstavljalo na Evroviziji, ja se ne sje}am nikoga osim Dine i Harija. Evrovizija je sme}e. Da su ove godine do{li „Beatlesi“ i otpjevali „Yesterday“, ne bi u{li u finale. Vi{e to nije festival pjesme nego predstavljanje turisti~kih ljepota zemalja. Dugo ste na sceni, a ipak nastupate po festivalima, dok su mnogi pje-
A u duetu sa Svilarom ste pjevali na ekavskom.
- Prije 40 godina sam snimao na ekavskom - i ja, i Arsen, i Davor. Na slovenskom, na makedonskom. Na svim sam jezicima pjevao. A {to ne bih na ekavskom ako je napisana pjesma na ekavskom. Pjevao sam: „Da li zna{ da lijepa si k’o san... Ti divni zvuci glazbe...“ Ka`u mi: „Ti oti{ao u Zagreb, pa odmah po~eo glazba, netko...“ Rekoh: „Zna{ kada sam ja tu pjesmu snimio, prije 40 godina.“
Kada se razbole, ljudi obi~no mijenjaju na~in `ivota, a vidim Vi pijete kafu, zapalili ste cigaretu...
Kada ste zimus bili u bolnici, jeste li i u jednom trenutku pomislili da je do{ao kraj?
- Malo te trzne. Mora. Ali, kasnije, kada sam popri~ao s doktorima, smirio sam se. Prihvatio sam to normalno, a i tako se pona{am. Svi su se vi{e prepali od mene. Koliko ostajete u Sarajevu?
- Ostajem malo du`e ovog puta. Stigao sam prije sedam dana. U ~etvrtak ujutro mi je posljednja dijaliza ovdje i onda sjedam u auto i idem u Split. Nave~er
- Je li Rade [erbed`ija zvijezda? Jeste, i to svjetska. Je li Arsen Dedi} zvijezda od ro|enja? Uvijek }e{ s njima najbolje sara|ivati. Oni su umjetnici, nisu zvijezde. Takozvane zvijezde su oni koji le`e i zami{ljaju da }e sutra pjevati u duetu sa Selin Dion (Celine). Te takozvane zvijezde su budale. Ko je to na{ uspio u svijetu? Ka`u mi: „[to ti ne proba{ u Italiji, pjeva{ bolje od ve}ine njihovih pjeva~a.“ Nema to veze - ja se zovem Kemal Monteno, ja sam iz Sarajeva, mogu bolje pjevati od sto njihovih pjeva~a, ali d`aba, kad iza|e neki njihov {mokljo, njemu tu le`i. Evo, recimo, ja na Splitskom festivalu ne}u da pjevam na ~akavskom - ono lipa moja, di si bija.. Meni to ne stoji.
Ljudi vole ~ar{iju
Trbuhom za kruhom
- Prema onome {to su mi doktori rekli, ja ni{ta ne bih smio. Ni `ivjeti. Ne smije{ slatko zbog {e}era, nemoj slano zbog bubrega, ne smijem vo}e zbog kalija... Ne smijem vode piti. Sok ne smijem popiti. Kad odem na dijalizu u Zagreb, stavim kutiju cigareta pored sebe. Doktori onda pitaju: „[ta je to?“, a ja ka`em: „Cigarete.“ „Pa, ti pu{i{„, ~ude se oni. Normalno, i pijem kafu. Kod nas se kafa ne mo`e piti bez cigarete.
Danas se neki pjeva~i smatraju zvijezdama pa se kriju od novinara i {ta sve ne ~ine od sebe. Je li tako ranije bilo?
Za{to je raja u Sarajevu takva?
Monteno: Kome ja da se udvaram
ne{to zajedno i do|e ona, ka`e da ima pjesma „Sofra“. Ka`em joj: „Joj, nemoj, majke ti! Ne mogu vi{e da pjevam burek, }evap~i}i, ra`nji}i, pljeskavice... Nemoj mi tih pjesama.“ Mislio sam to zbog naziva „Sofra“. I po{alje meni D`eronimo snimak, a pjesma prekrasna, tekst divan... Demosnimak sam pu{tao raji u Mostaru, Zagrebu i svi su odu{evljeni. Radite kao u najbolja vremena.
- Po~eo sam pjevati i vidim da to dobro ide, da je, hvala Bogu, sve normalno. Samo se ne smijem otisnuti dalje. Je li Vam lijepo u Sarajevu?
i ~udno im je jer ste bili u Sarajevu kada je bilo najte`e, sve te ratne godine, a kada se sve smirilo, oti{li ste.
raja, cijeli smo rat bili zajedno ovdje i s njim radim. Tre}e, Brena je moja drugarica, koja mi je, kada sam imao prvi koncert u Beogra- Nisam ja oti{ao. ^etiri du, do{la, pomogla mi bez godine smo jeli konzerve i rije~i, u njenoj sam ku}i jedni od drugih pospavao. I {ta ja sad su|ivali pare i, da radim kad ona zna~i, mora{ Znam ka`e: „Kemice, po~eti ne{to raho}e{ li mi do}i {ta je rat diti. A {ta }e{ ti u Grand u emibio i ko je raditi u Sarajesiju?“ Kako vu tih godina? ne}u. Nije Gramene Ni{ta. Ne{to nd ni{ta ru`no. A napao bogami, volim se i sam poku{avao, tu pojaviti. Neka moju radnje neke otvarao. muziku ~uju ljudi koji je ne Pa sam na jednom poslu slu{aju pa }e re}i: „Vidi {to propao, pa drugi, tre}i... je fina pjesma.“ Kad me Bog nije stvorio za biznis. Moje je da U poslijeratnom periopi{em pjesme i pjevam. I du snimili ste dosta pjeto je tako. sama, ali publika vi{e voli
U Srbiji sam pjevao „Da ti roknu samo dvije“
^udili su se ljudi i {to ste nastupali na Grandu, snimali duete s anonimnim pjeva~ima.
Pjevate li danas „Pismo prijatelju“ ili pjesmu poznatiju kao „Da ti roknu samo dvije“?
- Ja ho}u da napravim pomirenje. Znam {ta je rat bio i ko je mene napao. Ali, nije mene napao moj Kornelije Kova~ i moja Mari Mari ili mali Du{an Svilar iz Subotice. Ili jedna gospo|a, umrla je u me|uvremenu, koja je napisala knjigu pjesama o meni. Poslala mi ju je u ratu, a tamo s balkona u Beogradu je vikala: „Ostavite mi
- U Srbiji na turneji, negdje dole oko ^a~ka, ne znam gdje ta~no, nisam mogao vjerovati kada je frajer kazao: „Mo`e l’ „Da ti roknu samo dvije“?“ Rekoh: „Kako da ne mo`e.“ Ali, pazi, to je ljubavna pjesma. Nju su ranije napravili Fazla i Zlatko i samo su ubacili u refren da padne tebi u avliji pa }e{ vidjeti kako je. To nikoga ne vrije|a i to se, ustvari, i njih ti~e kada su njih Amerikanci bombardirali. Pa da vidim i tebi kad ti padne, kako je kad si u podrumu.
one starije.
- I ja sam takav. Kada bi meni sutra u Sarajevo do{ao Tom D`ons (Jones) i kada mi ne bi pjevao „Green Green Grass of Home“, „Delilah“, mo`e on pjevati milion onih seks-bombi, to se meni ne svi|a. Isto kao i ja. Ako ne pjevam raji „Lidiju“ iz 1967. ili „Jedne no}i u decembru“ iz 1970., ako ne pjevam „Sarajevo, ljubavi moja“, „Du{o moja“, „Nije htjela“... isto kao da nisam pjevao.
va~i odustali od njih.
- Ja i svi pjeva~i odranije do{li smo na scenu preko festivala. Gdje je ^ola po~eo? Na „Va{em {lageru sezone“ pa u Opatiji „Gori vatra“, pa hajmo u orbitu. Oliver je po~eo na Splitskom festivalu, „Galeb“, pa golub, pa riba vaka, pa naka... Festival ti je dao sve i sada kada mu treba pomo}i, ti ka`e{: „Ne}u, ja sam sada zvijezda, ne}u da se takmi~im s onim nekim.“ A meni je va`no da vidim nekoga od raje i da otpjevam finu pjesmu. A to mjesto prvo, drugo, to nema veze ni s ~im. To je nekad zna~ilo. Evo ti sto miliona, otpjevaj mi pobjedni~ku pjesmu s Evrovizije. A otpjevaj mi „Sarajevo, ljubavi moja“. Znam da ho}e{. Otpjevaj „Gori vatra“ od prije 40 godina. Znaju svi, a na Evroviziji bila 15. „Sarajevo, ljubavi moja“ bila bi 18. po glasovima moje publike, sarajevske („Va{ {lager sezone“, op. a.). Ali, sre}a, prevagnuli su glasovi iz drugih gradova. Govorili su: „Ih, to je Kemica napisao da se nama udvara!“ Kome da se ja udvaram?!
- Iz Sarajeva je mogao oti}i svako, samo nismo mogli ja, Pimpek, Mirza i ovako neka raja. A onaj koga Sarajevo ne priznaje kao svog, oni su mogli, boli nekog briga. Neda Ukraden je, recimo, mogla oti}i, jer nju nisu prihvatili kao pravu Sarajku. Dobro, ^ola je i prije hodao. ^im je po~eo, `ivio je u Zagrebu, Beogradu. Kako Vam se ~ini situacija u BiH, Hrvatskoj, Srbiji?
- Ja sam u Zagrebu i ko god mi pri|e, ka`e: „Bio sam u Sarajevu, to je najljep{e mjesto na svijetu.“ Svi su odu{evljeni. Sarajevo bi moglo biti kao San Marino, Monako, da raja dolaze, jer ljudi vole do}i na ~ar{iju, vole na{ mentalitet. Ali, ovi z...... ne mogu se nikada dogovoriti. Volio bih da mi je Bogi} Bogi}evi} bio predsjednik cijele BiH. Ne mo`e{ imati pet tata i pet mama. Ja bih najvi{e volio da smo se rastali kad smo se ve} pomarisali. Idi, napravi granicu! Evo ti li~na karta, evo ti paso{, {ta god ho}e{! Ja }u oti}u u Banju Luku kod svog jarana, oti}i }u i u zapadnu Hercegovinu, opet kod svog jarana. Napravi tu granicu, nemoj me, majke ti, peglati! I ukini mi to „i“. Bosna i Hercegovina. Ne valja ni za navija~e. Kako }e{ navijati? Hercegovina je vazda bila Hercegovina, a Bosna je vazda bila Bosna.