panoptikum2

IMPRESSUM Časopis studenata Sveučilišta u Zagrebu Broj 2, Godina I., 2008.

Glavna i odgovorna urednica Jelena Krilanović Uredništvo Jelena Krilanović Ana Letunić Nikša Spremić Umjetnički direktor Boris Čučković Grafičko oblikovanje Vedran Židanik Lektura Marko Bratković Igor Dvoršćak Antonia Tomić Adam Vuk Naklada 10 000 primjeraka Izdavač (vlastita naklada) Nikša Spremić Mitrovići 16 20218 Pločice Izlazi Semestralno Tiskara Sveti Ivan Zelina d.d.

Zahvaljujemo Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu Volonterski centar Zagreb Inoptimum d.o.o.

Općina Konavle Institut za razvoj obrazovanja Hrvatski kulturni centar

RIJEČ UREDNIKA Prijatelji, pred vama je drugi broj Panoptikuma. Put je po običaju bio trnovit, a mi opet nismo dosegli zvijezde. Napredujemo polako, ali sigurno.

Prvi je broj doživio neke kritike i na njima smo vam jako zahvalni. Pomogle su nam da ovaj broj unaprijedimo i poboljšamo se barem za 10%.

Posebna hvala onima koji su prepoznali da nije bilo lako pokrenuti ovakav projekt i da će ga biti još teže nastaviti i voditi. Financijski problemi su uvijek prisutni, a sveučilišna birokracija nemilosrdna. Ono što mi možemo obećati je da nećemo lako odustati i da nastavljamo s našim idealističkim donkihotizmom. Vjetrenjača uvijek ima mnogo, ali nas je puno više.

Sveučilište postoji radi studenata, a ne studenti radi sveučilišta! To je ideja koju želimo konačno osvijestiti. Ne možemo biti kvalitetno sveučilište uz netransparentne ankete o kvaliteti, nekvalitetne znanstvene novake i studentske referade koje su gore od Kafkinog procesa. Bez tehnologije i stručne opreme pretvaramo se u nastavničke akademije koje štambiljaju „kvazi-profesore“, a ne prave znanstvenike, stručnjake i predavače. Usput budi rečeno, mito i korupcija ne pripadaju visokom obrazovanju...

Vrijeme je da se čuje naš glas i da pokažemo da postojimo. Želimo da ovaj časopis bude vaš časopis! Želimo ozbiljne suradnike i sve one koji imaju nešto za reći! Bez vas Panoptikum ne može biti kvalitetan. S trideset suradnika ne možemo biti kritična masa. Želimo da se uključite i da aktivno stvaramo sveučilište koje će i za nas i za naše profesore biti jedna kvalitetnija i bolja sredina. Javite se na zg.panoptikum@gmail.com!

Do sljedećeg broja, Jelena Krilanović Ana Letunić Nikša Spremić

SADRŽAJ IVAN ĐIKIĆ GLUMAC AMATER U ZAGREBU MRAK, KOKICE I PRAZNA SJEDALA STUDENTSKI ZNANSTVENI RAD JE ULAZ U ELITU ZAVELA JE IGRA TA MNOGA SRCA CIGANSKA 10(0)% POVJERLJIVO! OD A DO ALZHEIMERA OTVORI OČI, OTVORI SRCE, OTVORI HOSPITALITY CLUB I COUCHSURFING STRANICE!!!

TKO SU MLADI AKTIVISTI? UP & DOWN TOWN

5 10 12 16 18 21 24 26 30 32

FELJTON

RILOVIĆ

PIŠE: FEĐA GAV

ILUSTRACIJE: STIPAN TADIĆ

N N W W O O D T & P U

Budući da ste pratili famoznu seriju Seks i grad, neće vam biti nepoznati pojmovi uptown i downtown, dvije instance prividno suprotne između kojih je razapet kulturni život Grada. Podsjetimo: uptown podrazumijeva elitistička društva koja posjećuju brodvejske izvedbe, najelitnije njujorške galerije, organiziraju društvene eventove (riječ događaj, nažalost, ovdje nema istu težinu, prijatelji, jezični puristi) i ističe se svojim mecenatskim, velikodušnim pokroviteljstvom umjetnosti – uglavnom apstrakcije s mnogo boja u duhu njujorške škole. Downtown znači sve ono suprotno – kvazialterntivce s uhom za žešću glazbu, s ljubavlju prema klupskim sastajanjima, stand up komedijom, off – Broadway produkcijama, teško razumljivim performansima i recitacijama hermetične poezije po

4

opskurnim (ali ipak pažljivo uređenim) lokacijama – primjerice napuštenom kolosijeku podzemne željeznice.

Koliko su ove grupacije ljudi zapravo različite? Ne previše! Ono što ih povezuje zatvorenost je njihovih društvenih krugova, prezir prema onima izvan njega i, što je važno, ljubav za umjetnost koju podržavaju i sponzoriraju. Jer, pripadnici obadviju skupina vrlo su imućni građani New Yorka, a sva društvena događanja popraćena su izložbama, koncertima, performansima.

A kako izgleda naš, agramerski, uptown i downtown? I gdje će tko na toj karti pronaći sebe? Kako uopće definirati takve skupine?

Svakako ne po imetku, kao što je slučaj u New Yorku, jer kod nas bogati građani često imaju ukus koji ne ide dalje od mrtvih priroda

UP & DOWN TOWN

s violinama u sfumatu i stiliziranih ženskih figura izlivenih u bronci ili pečenih u keramici s nostalgičnim fin de siecle kostimima. Pogledamo li naš uptown on će se sastojati od (prvenstveno) političke elite koja je prisutna na svim važnijim otvorenjima. To je atensko vijeće staraca koje tendendira od izložbenih prostora stvoriti Areopag u kojemu je svaka sekunda govora pred publikom od značaja za stranku i birače. To su mahom otvorenja na kojima se oko švedskog stola s kiflicama teško prolazi, dobiva se dojam Zolinog Germinala - svi su na barikadama za kruh! Po svemu sudeći, naš uptown čine kulturne institucije kao, još uvijek, najveći sponzori kulturnih evenata. To nipošto nisu pomodne, dekadentne apstrakcije njujorškog visokog društva, već isprobani, institucionalizirani klasici naše nacionalne kulture.

Imamo li mi uopće downtown? Svakako! A on se najčešće manifestira kroz kvaziintelektualističke, hiperdizajnirane publikacije koje njihovi mladi pretplatnici listaju ili drže na radnim stolovima ukrasa radi, uglavnom ih i ne pokušavajući probaviti jer, iskustvom poučeni, već odavno su odustali od filozofskog, kriptičnog izražavanja, koje ne otkriva ništa novog ni korisnog. Njihovo »razumijevanje« umjetnosti i svođenje iste na puki privlačni dizajn, znak je glumlje-

nog intelektualizma. Kričave boje za žene, feminizirano ponašanje za muškarce, sve su to atributi što vas čine buntovnicima, drugačijim (kako bi oni rekli – queer).

Taj kvaziintelektualizam, inzistiranje na tako privlačnom pridjevu alternativno (što će primjenom u ovom kontekstu uskoro postati sinonim za nerazumljivo) izuzetno je iritantna pojava s kojom se suočavaju ljudi koji plove kulturnim morima bilo kojeg grada. Pretenciozni tekstovi, želja za inovacijom i otklonom od tradicije bez realnih temelja ili ikakve privlačnosti.

I na početku svega tu je ta filozofija kao orgulje svih znanosti na kojima se sviraju mistične i mračne mise u njihovim crkvama okićenim prikazima i citatima njihovih svetaca – postmodernih filozofa.

U bezbroju publikacija, predstava, instalacija, slabo upućen čovjek osjeća se kao pred mističnim kultom koji uglavnom stvara kod publike zazor od suvremene umjetnosti i autori tih tekstova (instalacija, tzv. koncepata) ostavljaju dojam snobovskih elitista! Filozofija služi kao zaštita, viza za (unutarnji) egzil od evidentne činjenice nedostatka kreativnosti, unatoč upornoj želji za inovacijom. Ona je tako samo (rekao bi Krleža) očajni urlik zvijeri koja divlja u pustinji!

5

INFO

GLUMAC AMATER U ZAGREBU PIŠE: MIA BUČEVIĆ «Tko će na scenu?», rečenica je koja se često čuje od Simone Dimitrov Palatinuš, dramske pedagoginje. Tako započinje drugi dio sata u «Studiju Kubus». Cilj polaznika je izaći pred grupu i napraviti monolog, scenu, pokazati kroz vježbu što su za taj dan pripremili. Na kraju krajeva zato i jesu tamo, kako bi radili na sebi i proučili tehniku glume. Zato iskorištavaju svaku priliku za izlazak na scenu. A to nekako i jest poanta glume... Biti viđen na sceni. O želji za radom vrlo je zgodno govorila i jedna od najpoznatijih svjetskih učiteljica glume Stella Adler: «Glumcu se ne može dogoditi da mu se ne da raditi!» Želite li glumiti? E ako želite, postoji za vas rješenje. Ne, ovo nije TV prodaja, nego upoznavanje s umjetničkom organizacijom «Studio Kubus», u kojem se osim glume, nudi i škola pjevanja te plesa.

Mirela Brnetić, akademski glazbenik, prof. pjevanja, Simona Dimitrov Palatinuš, odgajatelj i dramski pedagog, Davorka Horvat, akademski glazbenik, prof. pjevanja, Nora Krstulović, redatelj i Marija Šćekić, dipl. koreograf i plesač osnovale su 2006. «Studio Kubus» s ciljem umjetničkog druženja, istraživanja suvremenog izričaja interaktivne umjetnosti i pronalaženja novih formi glazbeno-scenskog izražavanja. Ukoliko niste među sretnim brucošima koji će imati priliku učiti glumu na umjetničkim akademijama, u Zagrebu

6

itekako postoji alternativa. Cijeli program «Studija Kubus» usmjeren je spajanju tijela, glasa, emocije i kreativnosti. U tih dva i pol sata koliko traje sat glume, polaznici u prvih sat vremena rade fizičke vježbe kako bi razgibali tijelo, doveli ga u što neutralnije stanje i maknuli sve socijalne blokade koje smo svi kroz život usvojili. Fizički dodir s ostatkom polaznika iz grupe, gledanje u oči, ispitivanje vlastitih fizičkih sposobnosti, iskorištavanje maksimalnog prostora oko sebe – sve su to vježbe koje će uvelike pomoći pri radu na scenama. One će pomoći i u komunikaciji s partnerima pri radu na kazališnim ili filmskim projektima gdje je itekako važno povjerenje koje svaki pojedinac mora pružiti partneru, redatelju, a u krajnjem slučaju i sam sebi.

Tri najpoznatije glumačke svjetske metode razvili su Stanislavski, Čehov i Strasberg. Dok se Stanislavski najviše oslanja na iskustvo, Čehov, kojeg Studio primjenjuje u najvećoj mjeri, nudi praktične vježbe koje glumcu omogućuju da ne ovisi samo o inspiraciji, nego da je ima pod kontrolom. Tako se on u svojoj metodi najviše bavi imaginacijom kao glavnim glumačkim alatom. Cijeli program osmišljen je kao četverogodišnji program koji se prvu godinu najviše fokusira na tijelo dok se druga godina posvećuje glasu. Glas

GLUMAC AMATER U ZAGREBU

mora imati prirodnu razinu, a govor mora biti artikuliran. Pri postizanju emocije, primjerice tuge, ako dođe do suza ili ljutnje, cilj je glumca da mu glas i u emociji bude čist i razumljiv, a tijelo bez grča te da, naravno, bude dovoljno glasan da ga čuje publika u svakom redu kazališta. Tek na trećoj godini polaznici se hvataju u koštac s nepoznatim tekstom, monolozima i scenama, a na četvrtoj tek stupaju na scenu s radom na cjelovitim projektima.

Nakon svake godine, «Studio Kubus» krajem akademske godine prezentira u obliku produkcije projekte koje su polaznici te godine pripremili. I ove, kao i svih prošlih, produkcija se održala u prostorijama SC-a, u MM centru. Tramvaj zvan čežnja, Mačka na vrućem limenom krovu, Tartuffe, Bolest mladosti, samo su neke drame koje su bile izvedene.

Amaterska scena Zagreba nudi sve veći i veći broj radionica gdje polaznici uče glumu koja ide rame uz rame najvećim svjetskim glumačkim školama. Tako, uz «Studio Kubus», svaki treći vikend u ZKM dolaze braća Vajevac koji vode radionicu po uzoru na metodu Leea Strasberga. Ta metoda vrlo je zanimljiva jer glumci traže inspiraciju za emocije iz vlastitog života, što uvelike pomaže pri suočavanju s privatnim emotivnim blokadama.

U SC, nekoliko puta godišnje dolazi Richard Nieoczym, učenik Grotowskog, čija je radionica izuzetno fizički usmjerena i najviše se fokusira na glumčevo tijelo te također i na glas. Cilj radionica je razbijanje svih socijalnih blokada i testiranje vlastitih mogućnosti. Nismo ni svjesni da nas mozak sputava i govori kako više ne možemo, a naše tijelo je u mogućnosti podnijeti napore koje

CILJ RADIONICA JE RAZBIJANJE SVIH SOCIJALNIH BLOKADA I TESTIRANJE VLASTITIH MOGUĆNOSTI. NISMO NI SVJESNI DA NAS MOZAK SPUTAVA I GOVORI KAKO VIŠE NE MOŽEMO, A NAŠE TIJELO JE U MOGUĆNOSTI PODNIJETI NAPORE KOJE NE MOŽEMO NI ZAMISLITI. ne možemo ni zamisliti. Većina kulturnih centara, poput KNAP-a i Centra za kulturu Trešnjevka, zatim Akademija dramskih umjetnosti, SC te većina festivala koji se održavaju u Zagrebu, organiziraju razne radionice što dramske, što scenarističke, što režijske, što plesne, kojima je pristup otvoren i svi koji misle da imaju u sebi kreativnost koju nemaju gdje izraziti, tamo su i više nego dobrodošli.

Tako da, iako niste na akademiji, i iako je teško probiti se na «daske koje život znače» ukoliko nemate diplomu, itekako možete raditi na sebi i usavršavati se kao glumac. I ne zaboravite, talent je samo 10%, ostatak je rad, rad i samo rad.

FOTOGRAFIJA: MATIJA RADELJAK

7

INTERVJU

8

INTERVJU

IVAN ĐIKIĆ RAZGOVARALA: MARTINA NEMČIĆ

Ivan Đikić međunarodno je priznati znanstvenik koji je karijeru izgradio u SAD-u, Švedskoj i Njemačkoj, trenutačno s privremenim boravištem u Frankfurtu. Zahvaljujući značajnim otkrićima na području istraživanja tumora dobitnik je mnogih stručnih nagrada i priznanja, a njegovi radovi objavljeni su u vodećim znanstvenim časopisima. Kao voditelj laboratorija i organizator znanstvenih konferencija i radionica kontinuirano pomaže mladim hrvatskim znanstvenicima da se obrazuju na najvišoj razini i afirmiraju u znanstvenoj zajednici. O njegovoj popularnosti u Hrvatskoj govori i činjenica da su mu za vrijeme razgovora za Panoptikum prilazili ljudi kako bi se slikali s, kako su rekli, »budućim dobitnikom Nobelove nagrade« dok su mu neki samo htjeli čestitati na izvanrednim postignućima. Đikić, koji je i vlasnik zvijezde na stazi slavnih Hrvata u Opatiji, ispričao nam je o svom školovanju u Zagrebu i SAD-u, o projektima s mladima u Hrvatskoj, obitelji i znanstvenom uspjehu.

KAKO STE ODLUČILI STUDIRATI BAŠ MEDICINU? Otac, koji je po zanimanju bio veterinar, prvi mi je usadio logički način razmišljanja o tome kako nešto funkcionira na molekularnom nivou. Za vrijeme školovanja zaista su me zainteresirale te teme i odlučio sam upisati medicinu.

DIPLOMIRALI STE U REKORDNOM ROKU OD ČETIRI I POL GODINE S PROSJEKOM 5.0. KAKO JE IZGLEDALO VAŠE STUDIRANJE? Medicina je bila veliki izazov, zahtijevala je puno predanog kontinuiranog rada, no ostavljala je prostor i za druge stvari koje su me zanimale. Premda sam bio prvi na prijemnom ispitu, nisam tome pridavao posebnu važnost, a s obzirom da sam ispite polagao u roku, svako bi mi ljeto ostala dva–tri mjeseca koja bih proveo radeći sve ono što me zaokupljalo uz medicinu. Recimo, preko ljeta sam otišao dva puta po tri mjeseca upoznati određene znanstvene metode u Danskoj i Izraelu dok sam druga ljeta jednostavno radio preko Student servisa.

MISLITE LI DA SE STUDIRANJE U ZAGREBU I, KONKRETNO, NA MEDICINSKOM FAKULTETU, PROMIJENILO U DVADESETAK GODINA OD VAŠE DIPLOME? Naravno, promjena je ogromna. Nas je te godine na upisnom roku bilo 1200 vrsnih srednjoškolaca, konkurencija je bila velika jer, u konačnici, samo je 320 upisano. I tada je, vjerujem, bilo upisa »preko

reda«, ljudi su prolazili na ovakve i onakve načine, ali to je bio relativno mali broj ljudi. Danas se društvo nalazi u stanju moralne krize.

Znanje se ne cijeni dovoljno, a neke su druge kvalitete isplivale na površinu.

PREMA VAŠEM MIŠLJENJU, ZAŠTO JE TAKO? ZAŠTO SE ZNANJE VIŠE NE CIJENI? Mladi ljudi u svakodnevnom životu svjedoče činjenici da obrazovanje ne znači apriori i prosperitet, visoko školovani često nisu dobro plaćeni, njihov rad ne samo da nije vrednovan nego je uglavnom i potpuno marginaliziran. Andy Warhol je zgodno rekao: »I nitko može postati netko ako ga mediji pokažu takvim.« pa je koristio limene kutije da pokaže kako praznina može postati centar medijske pažnje. Danas su u centru medijske pažnje uglavnom potrošne stvari dok su temeljne vrijednosti u životu kao što su zdravlje, mir i ljubav prema onome čime se netko želi baviti gurnute na marginu.

Izgubljeni su znatiželja, radost studiranja i uzbuđenje u očekivanju posla nakon toga.

NAKON ZAVRŠENOG FAKULTETA U ZAGREBU OTIŠLI STE U INOZEMSTVO. ZAŠTO? Već za vrijeme studija shvatio sam da me klinička medicina ne ispunjava u potpunosti, da me moja znatiželja vodi prema nečemu što je još nepoznato, a to se tada zvalo molekularna medicina. Da bih to ostvario, tijekom ljetnih pauza odlučio sam otići u Izrael gdje sam studirao tri mjeseca. Nakon toga sam nekoliko mjeseci bio u Danskoj. Upoznao sam Josepha Schlessingera kod kojeg sam, nakon završetka fakulteta 1992., otišao u laboratorij u New Yorku i tamo ostao pet godina.

KAKAV JE BIO ŽIVOT U NEW YORKU? Život u New Yorku bio je posebno iskustvo, i privatno i profesionalno. Radi se o velegradu koji je teško opisati riječima, koji me jednostavno osvojio i zauvijek promijenio. Što se pak znanosti tiče, u to je vrijeme Clintonova administracija velikim ulaganjima uistinu otvorila mogućnost znanosti i znanstvenicima da pokažu što mogu.

KAKVA JE DANAS SITUACIJA SA ZNANOŠĆU U AMERICI? Danas je gotovo suprotno. Kad odlazim u SAD, imam potpuno drukčiji osjećaj. SAD je do prije desetak godina bio otvorena zemlja, zemlja koja je ulagala u znanje, ne samo u ono standardno znanje

FOTOGRAFIJA: BOJAN MRĐENOVIĆ

9

INTERVJU

nego i u ono rizično, rubno, a veoma kreativno, ono što još nitko ne radi. Danas se u Americi umjesto o znanosti govori o kvazivrijednostima, a u pozadini svega jest novac. Posljedica je toga da se američki znanstvenici koji su financijski i moralno u teškoj poziciji sve češće odlučuju za odlazak u Europu tako da Europa jača kao znanstvena sila.

IMAJU LI MLADI ZNANSTVENICI BUDUĆNOST U HRVATSKOJ? Ne želim biti pesimističan, no moram reći da je situacija danas u Hrvatskoj vrlo teška, a to se najviše prelama na mladima. Kad mladi ljudi završe fakultet, kao postdiplomci u perspektivi imaju posao u znanstvenim institucijama u kojima je veliki broj nekompetentnih i nezainteresiranih mentora i gdje je sustav financiranja rigidan i ograničen.

KAKO SE TAKVA SITUACIJA MOŽE PROMIJENITI? Prva su stepenica vrsni mentori. Jedan broj eminentnih hrvatskih znanstvenika, od kojih neki s bazom u inozemstvu, već desetak godina aktivno je uključen u taj projekt. Preko centara izvrsnosti u Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Zagrebu i Osijeku pokušavamo privući mlade ljude koji su uspjeli u inozemstvu. Stimuliramo ih da rade zajedno, da budu otvoreni i multidisciplinarni i da na kraju svoja

10

znanja prenose na studente. Veliki optimizam vidim u tom nepresušnom izvoru mladih studenata. ŠTO JE UZROKOVALO MARGINALIZACIJU ZNANOSTI U HRVATSKOJ? Pa, kriva je cijela politika sustavnog zapostavljanja znanja i obrazovanja koja se provodi posljednjih dvadesetak godina. Danas svi govorimo o kriminalnim događajima u Hrvatskoj, a stranice novina pune su ubojstava i mafije. Vrlo ćete rijetko u medijima pročitati o uspjehu mladih, o njihovu kvalitetnom obrazovanju, a to je nešto što će cijeloj Hrvatskoj pomoći da se profilira u Europi i u svijetu kao vrijedna zajednica.

INICIRALI STE I ORGANIZIRALI MNOGE PROJEKTE I ZNANSTVENE SKUPOVE U HRVATSKOJ. OTKUD TOLIKA POTREBA ZA DRUŠTVENIM ANGAŽMANOM OVDJE S OBZIROM DA VEĆ GODINAMA ŽIVITE U INOZEMSTVU? Glavni razlog zbog kojeg sam pokušao napraviti nešto u Hrvatskoj jest osjećaj pripadnosti i odgovornost prema Hrvatskoj za sva ulaganja tijekom cijelog mog obrazovanja. Shvatio sam da nije nemoguće da sad to znanje i iskustvo vratim u zemlju iz koje sam krenuo pa sam se fokusirao na pomoć mladima. To mi je bila jedna

IVAN ĐIKIĆ

od boljih odluka jer sam radeći s njima u ovih desetak godina dobio dodatnu motivaciju. Iskusio sam da je to dvosmjeran proces u kojem ne samo da dajem nego i neprestano primam; podučavam, ali i neprestano učim.

S MLADIMA RADITE U MEDILS-U - MEDITERANSKOM INSTITUTU ZA ISTRAŽIVANJE ŽIVOTA. O KAKVOM SE PROJEKTU RADI? MedILS je primjer gdje možemo stvoriti centar izvrsnosti, gdje možemo raditi sa studentima, omogućiti im kreativnost i multidisciplinarnost u znanosti te vrsnu edukaciju. Osobno sam u MedILS-u volonter i nemam nikakvih materijalnih interesa ili primanja.

Znanstveni projekti koje vodim u MedILS-u vrlo su vrijedni i svi su financirani iz inozemstva. Primjerice, iz proračuna iz Njemačke svake godine uložimo do 100 tisuća eura u rad studenata u Splitu. To je omogućeno ugovorom između Sveučilišta Goethe i MedILS-a.

Tako sam, na neki način, prenio svoja znanja, iskustvo i materijalna sredstva koja su neophodna za rad tih studenata. U Institutu studenti uče važnost timskog rada. Ne može netko biti genijalan kemičar, fizičar i u isto vrijeme liječnik. Potrebno je stvoriti tim gdje će svi biti otvoreni i zajednički raditi. Sve ovo što sam rekao, to je MedILS. Osim toga, MedILS predstavlja forum gdje mogu slobodno komunicirati sa svojim kolegama i stvarati nove ideje.

KAKO USPIJEVATE USKLADITI PRIVATNI I PROFESIONALNI ŽIVOT? Iskreno, nisam previše organizirana osoba, više se vodim za nekim instinktom. Moja je najveća sreća u životu da sam se zaljubio u osobu koja je prilično organizirana i koja sve drži u ravnoteži. Sve ovo što smo postigli, postigli smo zajedno. Cijeli naš život, naš posao koji odrađujem u Hrvatskoj također je obiteljski posao jer mi supruga Inga omogućuje puno stvari koje ne bih mogao da ona ne drži obitelj na okupu, da nije toliko odgovorna da, uz posao koji obavlja sad u pola radnog vremena, ne brine još i o obitelji. S druge strane, nije mi teško žrtvovati svoje hobije i slobodno vrijeme i umjesto toga posvetiti se studentima.

KAKO GLEDATE NA MNOGOBROJNE NAGRADE I PRIZNANJA KOJE STE PRIMILI? Sve nagrade i priznanja naposljetku su samo vanjski čin koji prepoznaje vašu znanstvenu uspješnost. Osjećaj kad znate da imate vrijedno otkriće za koje se nadamo da će pomoći liječenju ili jednostavno otvaranju novih znanstvenih horizonta, to je prava nagrada.

Kad vam uruče nagradu, sve blještavilo je prošlo i već sljedeći dan morate okrenuti novu stranicu i nastaviti rad na novim projektima.

Jedan od mojih prijatelja je rekao: »Nagrade su najveće bogatstvo za moju mamu koja uživa u njima više nego što ja mogu.« I to je prilično točno.

KOJE OTKRIĆE SMATRATE NAJVAŽNIJIM U SVOJOJ KARIJERI? Pa, zasad mogu reći da su mi najdraži radovi koja su objavljeni u časopisu Science i Nature. Pokazali smo kako UV zrake svakodnevno oštećuju genom u našim stanicama i kako se ta oštećenja u geno-

mu uklanjaju. Gotovo svakih sat vremena nekoliko stanica u našem organizmu postane kancerogeno, ali mi imamo odličan mehanizam pomoću kojeg ih uništimo. I drugo, otkriće do kojeg sam došao u suradnji sa svojom studenticom i vrhunskom znanstvenicom Koraljkom Husnjak. Otkrili smo mehanizam koji su mnogi istraživali više od dvadeset godina, a to je na koji način čistač stanice prepoznaje oštećene proteine i miče ih iz stanice kako ona ne bi postala tumorska. Zanimljivo je da smo do otkrića došli još prije 3-4 godine, ali nam je trebalo pune četiri godine da ga postavimo na najviši znanstveni nivo.

PRIJE NEKOG VREMENA U HRVATSKIM SU SE MEDIJIMA POJAVLJIVALI NAPISI DA VI SEBE NE SMATRATE HRVATSKIM ZNANSTVENIKOM JER TO SKORO NIKAD NE SPOMINJETE U RAZGOVORIMA. PA, SMATRATE LI SE HRVATSKIM ZNANSTVENIKOM? Ako me pitate za putovnicu, hrvatski sam državljanin. Kao znanstvenik pripadam svijetu svoje profesije. Znanost nema nacionalni predznak, a kao čovjek korijenom sam tamo gdje sam rođen i odrastao. Mislim da su te teme jedna ružna zbilja hrvatskog življenja gdje se glavne teme poput rada, kvalitete i uspjeha zamjenjuju onim trivijalnim.

11

INTERVJU

KAKO VAM SE SVIĐA U FRANKFURTU? Sjajno, Frankfurt je sličan New Yorku. Internacionalan, kozmopolitski, no puno manji pa obitelj lakše funkcionira. Stan je veoma blizu poslu pa svaki dan mogu s djecom biti na ručku, odvesti ih u školu, u vrtić, doći na večeru, otići na posao u ponoć ako treba. I još jedna stvar zašto mi je Frankfurt tako drag jest ta da je aerodrom udaljen 15 minuta od naše kuće, a povezan je s cijelim svijetom. Od kuće do Zagreba sam za tri sata.

JESTE LI, U OVOM TRENUTKU, SVJESNI VAŠEG USPJEHA I ZNAČENJA ZA SVJETSKU ZNANOST? Mislim da sam toga svjestan u okolnim stvarima. Primjerice, nedavno su me zvali iz časopisa Science i tražili da napišem perspective - kritičko mišljenje o nekoj znanstvenoj temi, predviđanje što će se dogoditi u dotičnom području. Tu čast imaju renomirani znanstvenici. U tom pozivu shvaćam koliko su naša znanstvena otkrića prepoznata i cijenjena u svijetu.

12

I ZA KRAJ, IMATE LI NEKU PORUKU ILI SAVJET ZA STUDENTE, ČITATELJE PANOPTIKUMA? Mislim da studenti trebaju biti beskompromisni, moraju imati svoju volju, svoju želju i moraju shvatiti da bez rada nema uspjeha. Studenti moraju tražiti kvalitetu od sebe, ali isto to i od profesora s kojima rade jer bez toga jednostavno neće moći ostvariti ono što im je zapisano u genima. Vi svi imate zapisane svoje talente koji mogu, ali i ne moraju postati uspjesi. To će ovisiti o malim stvarima – jeste li upoznali pravu osobu ili s kim ste imali šansu raditi. Studenti se ne smiju zadovoljiti lošom situacijom oko njih i moraju tražiti ostvarenje svojih želja i talenata.

KOLUMNA

13

GOST KOLUMNIST

MAKEDONSKI SUSTAV OBRAZO DANIELA ATANASOVA

14

Čovjeka najčešće na razmišljanje o starim iskustvima natjeraju ona nova. Konkretno, kroz ovo životno razdoblje najveću mi pažnju zaokuplja obrazovanje, i zahvalna sam što imam priliku usporediti sustav u kojem sam prethodno obrazovana s novim sustavom, u kojem se obrazujem danas, i tako uočiti njegove dobre i loše strane.

U ovom članku htjela bih progovoriti, po mom mišljenju, o najvećem problemu u makedonskom visokoškolskom obrazovanju, bez želje za iscrpnim izvještajem, već s nadom da će moj članak biti od važnosti i interesa za čitatelje Panoptikuma, barem zbog mogućnosti usporedbe. Možda uvidimo da se suočavamo sa sličnim problemima i izazovima.

poznatim znanstvenim časopisima, potpora u obliku stipendije, te sustavna, redovita državna pomoć za istraživanja još uvijek pripada zemlji snova u koju nam nije dopušteno ući. Ovo svakom postojećem intelektualnom radu daje veličinu herojskog čina. Uzimajući u obzir stoicizam kao najvažniju karakteristiku ikoga s ambicijama da postane ugledni član makedonske akademske zajednice, neki bi ipak ustvrdili da, imajući sve okolnosti u vidu, ne možemo ni očekivati da imamo iste uvjete kao što ih imaju studenti u SAD-u. Međutim, ako na tren zanemarimo te okolnosti, mislim da imamo pravo željeti jednake uvjete rada, posebno ako želimo da se postojeće okolnosti promijene.

Izvori za istraživanja

Reforme

Kad bih počela nabrajati sve što nedostaje jednom makedonskom studentu, što se tiče uvjeta za rad, uspoređujući sa studentom jednog prestižnog američkog sveučilišta, potrajalo bi. Ostavimo zasad po strani općepoznate činjenice poput stanja studentskih domova i ekonomskog položaja studenata i njihovih obitelji, te se pokušajmo koncentrirati samo na dostupne izvore za akademski rad i istraživanje. Iznimno mali broj makedonskih fakulteta i odsjeka ima pristojno i primjereno opremljene knjižnice, te su studenti redovito prisiljeni učiti iz loše prevedenih knjiga, čitati tekstove na srpskom i drugim susjednim jezicima ili koristiti izbljedjele kopije koje su njihovi profesori skupili, ali nikad nisu uspjeli objaviti u obliku knjige. Elektronske baze podataka ili pristup važnim, svjetski

Reforma - uvjerljivo najpopularnija riječ zadnjih nekoliko godina naše tranzicijske stvarnosti. Upadajući u svaki državni sektor, reforme su posjetile i obrazovni sustav, te su se u njemu već poprilično zadržale. Nije da itko niječe potrebu za promjenama i modernizacijom našeg nestabilnog obrazovnog sustava. Stvar je u tome da lijek još nije počeo djelovati i svi se već polako počinjemo pitati gdje se potkrala pogreška - u dijagnozi, terapiji ili primjeni. U svakom pojedinačnom slučaju, institucije su se pokazale nedovoljno pripremljenima i nemoćnima do kraja provesti reforme, te su pokazale potpuni nedostatak čvrste dugoročne strategije. Jedan od rezultata ovakvog pristupa je farsa oko državne mature, koja je ove godine, nakon godina odgađanja i nekoliko pokusnih generacija,

OVANJA - ODJECI STVARNOSTI

Faculty of Philology Ss Cyril and Methodious University, Skopje Visiting International Student at Duke University, ‘08/09

napokon uvedena. A fenomen Bolonjskog procesa, poznat i kao ECTS (European Credit – Transfer System), učinio je svaki fakultet neobičnom, jedinstvenom mješavinom starog i novog sustava, te se čini da nitko nema precizne odgovore niti ideju o krajnjem cilju.

Situacija nije poboljšana populističkom politikom vlade koja koristi obrazovanje kao adut samopromocije u svojim skupim kampanjama i koja uvodi sumnjive novosti, bez konzultiranja onih na koje ove promjene najviše utječu, tj. studenata, profesora, škola i sveučilišta. Makedonija sad ima nove državne fakultete u gotovo svakom gradu, sveučilišta s ozbiljno ugroženom autonomijom, i politiku ondje gdje ona ne pripada. Očito, vrijeme je za reforme.

Bit Najtužnija stvar u cijeloj priči je to što se čini da se sve vrti oko novca i da je sustav izgubio svaku vezu s pravom biti obrazovanja.

Nitko se ne pita poboljšava li se kvaliteta znanja koju dobivamo, te proizvodi li naš obrazovni sustav prave stručnjake i ljude s čvrstim stavovima i vizijama o budućnosti naše zemlje i svijeta. Američki obrazovni sustav napravljen je tako da potiče studente na učenje s razumijevanjem, kritičko razmišljanje, samostalan rad i kreativnost.

S druge strane, mi kao da smo zapeli na pamćenju činjenica i brojeva. Zbog toga većina od nas kroz školu prođe bez razumijevanja naučenog, i često bez predanosti školovanju. Naravno, postoje iznimke u oba slučaja. Ipak, mislim da glavni problem s makedonskim obrazovanjem, kao i s obrazovanjem drugih balkanskih zema-

lja, leži u tome da ono ne razvija kritičku svijest, čija se odsutnost kasnije može primijetiti u svim sferama društvenog života. Masa kritički osviještenih aktivnih intelektualaca presudna je za napredak naših zemalja, pogotovo u ovim burnim vremenima.

Ipak, ono što najviše začuđuje u cijeloj priči nedostatak je inicijative od strane studenata koji rijetko reagiraju i daju svoja mišljenja o stvarima koje ih se direktno tiču. Nekad se pitam imamo li mišljenje i o čemu, ili samo sanjamo o što skorijem bijegu iz tog dijela svijeta i brzoj zaradi velike love negdje u inozemstvu. Naravno, ovo je sasvim karikirano, ali činjenica je da dopuštamo da nas apatija svlada (samo jedan primjer: autorica ovog teksta nikad javno nije rekla ove stvari u Makedoniji). Drago mi je da su hrvatski studenti, ili barem oni koji rade ovaj časopis, to shvatili i da pokušavaju utjecati na bar neke promjene. Bila bih zaista sretna kad bih vidjela da se nešto slično događa u Makedoniji. To bi značilo da ima nade i da su promjene možda već na vidiku.

15

INTERVJU

STUDENTSKI ZNANSTVENI RAD JE ULAZ U ELITU RAZGOVARAO: MARIN IVANOVIĆ

zovati druge mogu samo oni koji se bave znanstvenim radom na visokoškolskoj razini. Oni koji se neće baviti znanstvenim radom, bit će odlični i u školama, ali ni njima nije loše da steknu znanstveno iskustvo. To mi naglasimo odmah na početku i oni koji čuju (mnogi slušaju, ali ne čuju) se jave sami.

Postoji jedna razina informiranja, a onda mi to potičemo na različite načine tako da na fakultetu raspisujemo natječaje za znanstvene projekte studenata, samostalne studentske radove koje onda mentoriraju različiti profesori i za koje mi dijelimo 150.000 kn godišnje. Ti projekti potpisuju ugovor s nama i dužni su u roku od godine dana, ili kako mi to s njima dogovorimo, završiti ih, ali moraju redovno izvještavati kako se troše sredstva. Dakle, oni već na toj razini vide da znanstveni rad ne može bez dobre predorganizacije tako da oni misle ne samo na istraživanje nego i je li to moguće izvesti u okviru odgovarajućih sredstava. I većina tih studenata pojavi mi se najedanput nakon par godina kao kolege, asistenti i kasnije vrhunski stručnjaci u Hrvatskoj.

Uključivanjem u znanstvene i umjetničke projekte na fakultetima, studenti koriste svoja prava i mogućnosti koje će im pri zapošljavanju jednako dobro doći kao i eventualne nagrade koje iz takvih projekata mogu proizaći. Jednostavno, sudjelujući u takvim aktivnostima, studenti se grade kao cjelovite osobe, znanstvenici i oni koji će jednog dana to svoje znanje prenositi drugima. Imaju li profesori dovoljno razumijevanja za svoje studente, potiču li ih i pomažu li im u ostvarivanju takvih ideja, pokušali smo saznati od Damira Borasa, prodekana za znanost i međunarodnu suradnju Filozofskog fakulteta.

Kakav je angažman studenata FF oko projekata znanstvenog karaktera i koje su mjere u poticanju ovakvog rada?

Studenti me kao prodekana za znanost dolaze pitati bi li nešto bilo dobro načiniti ili ne, iako moram reći da je na našem fakultetu znanstveni rad na prilično visokoj razini jer smo mi inače poticali studente da rade. Tako da oni znaju da je znanstveni rad ulaz u takozvanu elitu, znanstvenu elitu, onu koja hrvatskom društvu nedostaje, a to su obrazovani ljudi i oni koji će obrazovati druge, a obra-

16

Kako prepoznajete dobre i zainteresirane studente?

To tako ide, prepoznaju se uvijek jako dobri studenti i onda im se ponudi da rade. Ili se sami prijave da bi surađivali s profesorom. To je jako važno jer nekad se dogodi da neki koji su jako sposobni tako brzo prođu kraj vas da ih ni ne primjetite. Ja nastojim prepoznati odlične studente i zato uvijek gledam jesu li neki dobri ili nisu, a kad vidim da su odlični, onda im dam priliku da nešto učine, to je moje načelo. Vodimo studente i na kongrese, zajedno s njima čak pišemo i radove. Ja sam s njima pisao radove i prije nego što se to počelo tražiti po uvjetima Rektorskog zbora za izbore u zvanja. Uvijek sam s njima nastojao tako surađivati da su se oni mogli iskazati i za one najbolje sam uvijek našao načina da ih angažiram, ako ne na svojem projektu, onda na nekom drugom.

Imate li dojam da hrvatskoj znanosti nedostaje nagradâ koje bi odavale priznanje znanstvenim radovima studenata? (Nagrada Znanost, Rektorova nagrada) Na hrvatskoj razini mislim da je trend dobar. Nekad nije bilo takvih poticaja, postojala je Rektorova nagrada i nagrade fakulteta. Nagrada Znanost je sad novost, Nacionalne zaklade za znanost i to je jako dobro. Međutim, to je poticaj post festum, za gotovi rad. Mislim da bi trebalo više promidžbe za to uvesti u medijima jer se nažalost, usprkos deklariranju nas kao društva znanja, znanje slabo probija

DAMIR BORAS

FOTOGRAFIJA: BOJAN MRĐENOVIĆ

kroz medije, nego se neke druge razine spretnosti pojavljuju, a znanje vrlo malo. Jasno da su ove nagrade poticaj za daljnja nastojanja, međutim, one se pojavljuju u medijima tih par dana i onda do sljedeće godine ništa. Dakle, one imaju nekakav utjecaj, ali on nažalost nije kontinuiran što je bitno za razvoj znanosti i znanja i nadamo se da će se to promijeniti.

Jesu li spomenute nagrade zalog studentima da će danas-sutra lakše naći posao? Da li se takve studente potiče na ostanak u nastavnim zvanjima na FF? Rektorove nagrade za sada ne utječu na školarinu, ali utječu na zapošljavanje. Dakle, oni studenti koji su dobitnici Rektorove nagrade imaju prioritet za dobivanje mjesta znanstvenih novaka. Oni projekti koji dobiju nagrade ovog tipa (Rektorovu, Znanost) imaju od Ministarstva praktički odmah mjesto. Ja sam bar na svom projektu to iskoristio.

NAŠI STUDENTI POKAZUJU VELIKI INTERES ZA RAZMJENU S DRUGIM SVEUČILIŠTIMA, ALI BEZ PRIHVATA STRANIH STUDENATA NI NAŠI NE MOGU IĆI VAN

Kakav je interes naših studenata za provođenje studijskih godina i stručno usavršavanje u inozemstvu?

Mi imamo veliki interes za razmjenu studenata na akademskoj razini kroz razne natječaje kojih ima jako puno i svake godine sigurno 50-tak naših studenata se prijavljuje na njih. Velik je interes, posebno kod bolonjaca, oni pitaju kako iskoristiti to svoje pravo. Postojalo je nekoliko slučajeva onih koji su imali problema pri povratku, ali takvih je bilo malo i sve smo ih uspješno riješili. Odu na studij, dobiju dopunsku diplomu na kojoj piše koliko su ostvarili bodova i sad je pitanje kako im se to priznaje, ali uvijek nađemo neko rješenje. Studenti idu na nekoliko mjeseci, a u zadnje vrijeme i preko

ljeta što nama odgovara jer nekad nemamo dovoljno dobar sustav nadoknade onog drugog studija kojeg kod nas dvopredmetno studiraju. Većina stvari se sada automatski priznaje i priznaju se bodovi koje je student na nekom drugom sveučilištu ostvario bez da propitkujemo njihove metode i mehanizme.

Ono što je problem da nema dovoljno kapaciteta kod nas za reciprocitetni mehanizam primanja studenata jer mi moramo koliko šaljemo toliko i primiti. To je uvijek princip međusveučilišnih ugovora. Ti kapaciteti su nam ograničavajući faktor i mislim da je dormitorij kojega sada gradi Sveučilište jedan od puteva da osigu-

ZA STUDENTSKE PROJEKTE DIJELIMO 150.000 KUNA GODIŠNJE

ramo veću razmjenu. Naši studenti su jako sposobni i oni idu vani, ali ne možemo osigurati prihvat stranih studenata. Jednostavno, bez prihvata stranih studenata, naši ne mogu ići vani.

Da li još prevladava mišljenje kako je bolje trajno otići iz zemlje jer ovdje nema dovoljno posla i male su plaće? Postoje li neke poticajne mjere koje sprječavaju «odljeve mozgova»?

U ugovorima koje student potpisuje, kaže se da ne može ostati na sveučilištu gdje je otišao na razmjenu, ali oni znaju za njega i takve studente ponovno zovu. Mojoj studentici koja je bila u Cambridgeu nudili su doslovno brda i doline da ostane i ona bi tamo još 1015 godina radila i sve svoje znanje tamo uložila i dala njima koji joj plaćaju za to, ali što onda nakon toga? Hrvatska joj može ponuditi novački stan kao što jest, ona se tu udala i dalje radi. Ima izvrsnu perspektivu u odnosu na sve nas u društvenim, humanističkim i drugim znanostima gdje profesori nisu previše plaćeni, ali imaju zadovoljstvo i kvalitetu života. To je više od jednog odnosa gdje ste vi znanstvenik kojeg jako dobro plaćaju, ali niste nikad prihvaćeni za nešto više od toga. Tek poneki naši znanstvenici poput profesora Đikića imaju sve privilegije. Postoji program Ministarstva «Povratak u domovinu» za hrvatske znanstvenike koji rade u inozemstvu da im se omogući smještaj i radno mjesto u Hrvatskoj.

17

ILUSTRACIJA: MATEJA VINCELJ

KOLUMNA

18

HRVATSKO ŠKOLSTVO

PIŠE: ANTONIJA EREMUT

10(0)% POVJERLJIVO! upute za uspješne i perspektivne studente

Kako postati znanstveni novak?

Za početak, osim što trebate biti izvrstan student, trebate imati mentora, odnosno profesora koji je zapazio vaš rad i koji želi da baš vi sudjelujete na njegovom znanstvenom projektu. Taj isti profesor predlaže matičnom fakultetu da baš vas zaposli, a fakultet prijedlog šalje Ministarstvu obrazovanja, znanosti i športa RH. Natječaj je u principu otvoren čitave godine, a rezultati se objavljuju nekoliko puta godišnje. Postupak izbora za znanstvene novake koje provodi MZOŠ čini se poprilično jednostavan – da bi se natjecali morate zadovoljavati jedan jedini uvjet koji glasi da prosjekom ocjena na studiju morate biti među 10% najboljih studenata koji su diplomirali na vašoj godini ili jedan od 10 najboljih ukoliko je na vašoj godini manje od 100 studenata. Vodi se računa i o dužini studiranja, a iznimke su moguće jedino ako je kandidat već za vrijeme diplomskog studija (van diplomskog rada) bio uključen u znanstveno-istraživački rad što se dokazuje znanstvenim publikacijama, preporukama i slično.

(Ne)pošteni kriterij?

Kriterij izvrsnosti postaje poprilično sporan ukoliko se nađete u situaciji da vam prosjeku nedostaje par decimala da se nađete među tih izvrsnih 10% pa počnete žaliti što se za vrijeme studija niste zakopali u radnu sobu (ukoliko ste je uopće imali) i u knjižnicu, nego ste vrijeme «gubili» na projekte, radove, znanstvene skupove, demonstrature, pisanje za studentske časopise, učenje stranih jezika i slične stvari koje se uopće ne boduju i koje bi vam kompenzirali tih par decimala. Znate, dođe vam da spalite onu Rektorovu nagradu jer ste baš zbog tog projekta dobili četvorku ili nedajbože tricu iz nekog kolegija koji vam je nepopravljivo spustio prosjek.

S druge strane postavlja se pitanje kako pravilno vrednovati neke projekte i vanfakultetske aktivnost studenata jer nepobitna je činjenica da nije sve jednako vrijedno. Situacija u kojoj će na na-

tječaju prednost pred studentom s izvrsnim prosjekom i jednim ili nijednim pravim projektom imati osoba s lošijim prosjekom koja iza sebe ima hrpu beznačajnih i diletantskih projekata čini se u najmanju ruku jednako nepoštena, jer je notorna činjenica da je lakše curriculum vitae puniti raznoraznim, ponekad i neutemeljeno impresivnim stavkama, nego li se posvetiti studioznom i detaljnom proučavanju vrlo iscrpnog, nekad i manje zanimljivog gradiva.

Stoga bi se zlatnom sredinom činilo dodatno vrednovanje onih projekata i radova koji su znanstveni, istraživački, stručni i koji su pridonijeli području kojim se budući znanstveni novak želi baviti.

Time bi se fleksibilnijim i poštenijim učinio poprilično restriktivan i ekskluzivan kriterij izvrsnosti koji definitivno mora postojati da bi se izbjegle malverzacije kojima bi mentori na projektima mogli zaposliti praktički koga god požele.

Za kraj, bilo bi lijepo kad bi rang liste bile javne, s imenima i prezimenima mentora i znanstvenih novaka kojima bi kraj imena bili navedni prosjek i projekti kojima je novopečeni novak zaslužio svoje mjesto. To bismo uistinu cijenili.

Statusne beneficije Prije svega, znanstveni novak u punom je smislu zaposlena osoba a za sve kojima trebaju dodatna objašnjenja to znači da: prima plaću koja prema kolektivnom ugovoru s Ministarstvom svake godine raste za 4%, ima mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ide mu radni staž, ima pravo na godišnji od 25 do 30 dana godišnje, može otići na bolovanje, porodiljni, ima plaćen prijevoz. Kao bonus u odnosu na ostale smrtnike ima pravo na stručno putovanje u inozemstvo (na znanstveni skup primjerice) jednom godišnje koje subvencionira Ministarstvo ukoliko se radi o svotama do cca 7000 kn (dodatna sredstva mogu se izdvojiti i iz budžeta projekta na kojemu novak radi), a ima pravo i na subvenciju za stambeni kredit koja se očituje u znatno manjoj kamati ukoliko se ugovor sklapa s bankom

19

KOLUMNA

koja je partner Sveučilišta (Zagrebačka banka). O angažmanu znanstvenog novaka, mentoru, a i samom projektu ovisi maksimalana iskorištenost navedenih beneficija.

Početna plaća iznosi, a vjerujem da vas sve zanima, iznosi 5000 kn plus oko 200 kuna za prijevoz, ali bitno je napomenuti da znanstveni novaci imaju plaćen poslijediplomski studij koji osim sredstvima Ministarsva može biti financiran i iz raznih fundacija kad je riječ o pravnim, ekonomskim i primijenjenim znanostima (fundamentalna istraživanja).

Status znanstvenog novaka, osim vlastitom voljom, može se izgubiti ukoliko se ne poštuju klauzule iz ugovora (primjerice, automatski se gubi ukoliko niste doktorirali u predviđenom vremenu) te ukoliko mentor podnese negativno izvješće o novakovom radu na projektu.

Obveze znanstvenog novaka Na mnogim fakultetima zamjetljiva je praksa da znanstveni novaci zauzimaju mjesto, s time i dužnosti asistenta što nikako ne bi trebalo biti izjednačeno. Ipak, osim rada na projektu od znanstvenog se novaka očekuje da izdaje radove, održava nastavu, vježbe, konzultacije i pismene ispite, te paralelno uči jer ima obveze na poslijediplomskom studiju koje mora izvršiti u roku od šest godina, što je i jedna od klauzula u ugovoru koji sklapa s Ministarstvom. Mnogima je sve navedeno u redu i žale jedino što dan ne traje 36 sati jer bi u tom slučaju možda sve i stigli u predviđenom vremenu završetka studija. Tko voli, nek izvoli, ali pitam se što je s novacima prijašnjih generacija koji su potpisali ugovor na 8 godina koji je naprasno usred roka smanjen na 6? Vidite da uvijek može gore.

20

Komparacija s inozemstvom Ovdje se uglavnom lome koplja oko toga kome su uvjeti lošiji. Ostaje činjenica da je znanstvani novak u hrvatskom slučaju mnogo sigurniji po pitanju radnog mjesta i da ima priliku fino se uhljebiti na matičnom fakultetu dok vani sustav inzistira na mobilnosti i protočnosti pa je gotovo nezamislivo da na istom fakultetu diplomiraš, doktoriraš, postaneš docent i naposlijetku profesor. Sve prethodno navedene beneficije vani su također mnogo diskutabilnije. Što se tiče primanja, vani su nešto veća, ali treba imati na umu troškove stanovanja i hrane koji su u inozemstvu neusporedivo veći. Razlika u primanjima stvara se tek napredovanjem na ljestvici pa tako vani profesori imaju nekoliko puta veću plaću od novaka i asistenata što kod nas definitivno nije slučaj.

Dakle, da zaključimo čitavu priču o znanstvenim novacima, još uvijek novoj kategoriji u hrvatskoj akademskoj zajednici koja je, uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nositelj projekta Hrvatske kao «zemlje znanja», a koja perspektivnim studentima uistinu pruža priliku da se dokažu svojim radom, znanjem i angažmanom. Status znanstvenog novaka bio bi dakle odskočna daska i svojevrsna nagrada izvrsnim studentima za njihove prethodne studijske uspjehe. Stoga treba kristalizirati i transparentnima učiniti kriterije kojima se takav status stječe s obzirom da će ti isti ljudi jednoga dana vjerojatno činiti vrh akademske zajednice. Na studentima samima naposlijetku ostaje odluka hoće li prihvatiti jedan ovakav angažman koji je sigurno manje isplativ od angažmana u privredi i ostalim profitabilni(ji)m djelatnostima, ali koji pruža popriličan broj beneficija te mogućnost napretka uz rad s vrhunskim stručnjacima.

AKTIVIZAM MLADIH

PIŠE: JELENA OKROŠA

TKO SU MLADI AKTIVISTI?

O mladim aktivistima i /ili studentima, pitanjima, prilikama i promjenama razgovarala sam sa Eminom Bužinkić, predsjednicom Mreže mladih Hrvatske. Mreža mladih Hrvatske savez je pedesetak nevladinih udruga mladih i za mlade koja u Republici Hrvatskoj djeluje kao nacionalna krovna organizacija mladih.

TKO SU MLADI AKTIVISTI? EB: To su mladi ljudi koji aktivno promišljaju i rade na svom osobnom razvoju i promjeni društvene okoline, zajednice u kojoj žive.

Mladi aktivisti u Hrvatskoj pokazali su potencijal društvenog razvoja i pokrenuli su brojne inicijative koje su se onda razvile u važne i održive projekte, aktivnosti civilnoga sektora, organizacije civilnoga društva te su poboljšali ili potaknuli razvoj institucionalnih mehanizama i tako dalje.

KAKO SE POSTAJE MLADIM AKTIVISTOM? EB: Ja mislim da se mladim aktivistom postaje onda kada si spreman utjecati na stvari oko sebe i kada ti nije svejedno ono što gledaš, ono u čemu živiš i kada želiš to doista, doista mijenjati. Kada si svjestan toga da si ti taj ili ta koja može pokretati stvari i da si ti taj koji je i odgovoran za to što postoji oko tebe i da si odgovoran za svaku promjenu koja ima potencijal da se dogodi. Postaješ aktivist tako što vrlo aktivno promišljaš to što ti jesi i svoju ulogu u zajednici. Ili može se partikularno govoriti o nekoj lokalnoj zajednici koja može biti bilo što: škola, učionica, čitava lokalna zajednica u smislu grada, športska udruga ili obitelj. To jest, kada shvatiš da je tvoja uloga i tvoja odgovornost isto tako važna i da je dio priče o razvoju.

22

KOJE SU PREPREKE MLADIMA NA PUTU DO AKTIVIZMA? EB: Kad si mlad nisi svjestan mnogih stvari koje te okružuju. Nekako nismo učeni da promišljamo to što je oko nas. Rastemo u određenim obrascima u kojima se od nas svašta očekuje pa postajemo dio tipičnog i klasičnog socijalizacijskog kruga: idemo u osnovnu školu, slijedi srednja škola, fakultet, početak rada ili ne, zatim ulazimo u brak, dobijemo djecu… Netko će reagirati na taj socijalizacijski krug. Naravno, mladi mogu utjecati i unutar tog kruga na promjene i razvoj. Ali prepreke su brojne - sustavi imaju vrlo razvijene obrasce i često pokušavamo nešto raditi u mjestima gdje se svaka promjena ili napor doživljaju kontroverznima jer su ti obrasci nerijetko konzervativni i zatvoreni. Naše društvo također ne reagira inkluzivno, nalazimo se u grupicama iz kojih se teško snaći u spektru širih društvenih odnosa jednom kada se iz njih izađe.

Po mom osobnom iskustvu čini mi se da sam imala puno prepreka.

To što sam žena još uvijek je prepreka u napredovanju, institucionalna slika je dosta maskulinizirana. U komunikaciji sa institucijama često se može i dogoditi da me ne shvaćaju ozbiljno jer sam puno mlađa nego što se očekuje od osoba koje rade taj posao.

Prepreke su u geografskom položaju. Mladi u Ličko-senjskoj županiji, na primjer u Donjem Lapcu, gotovo da i nemaju sadržaja za mlade. A kad žele nešto mijenjati, to je jako teško zbog nepovezanosti s drugim mladima, nemaju sve potrebne informacije, roditelji očekuju da nastave njihovu ideju. Tu su i ekonomske prilike. Postoje brojne prepreke za razvoj mlade osobe u Hrvatskoj uopće, a kamoli za mlade aktiviste KAKVI SU I KOLIKO JE STUDENATA AKTIVISTA U HRVATSKOJ? Ono što me najviše raduje je bunt srednjoškolaca: zato što su oni puno mlađi, puno manje znaju o društvenim promjenama, političkoj participaciji nego studenti primjerice društvenih fakulteta. Ovo je dobra godina koja može pobuditi studentski pokret. Mislim da je potrebno uložiti puno energije i pokušati vidjeti zajedno sa studentima što je to što ih je kočilo sve ove godine da budu aktivniji.

Jedan od razloga je svakako i taj što se studentska populacija svake godine izmjenjuje.

Mreža Mladih Hrvatske voljela bi imati mogućnost da se poveže sa studentskom populacijom i da pogura političku participaciju studenata. Jedna ozbiljna situacija je i da mi imamo Studentski zbor koji je krovna organizacija za studente u Hrvatskoj. Studentski zbor osnovan je prema Zakonu o studentskom zboru koji je protuustavan. Dakle, mi kada postajemo studenti nekog fakulteta, postajemo i članovi Studentskog zbora. To naprosto krši sve odredbe Ustava

TKO SU MLADI AKTIVISTI?

koje se tiču slobode izbora i slobode udruživanja i tu stvar bi trebalo jako dobro propitati. Čini mi se da je doista važno imati takvo predstavničko tijelo, ali i imati mogućnost izbora udruživanja.

MOŽEŠ LI USPOREDITI S EUROPSKIM PRIMJERIMA KOLIKA JE MOĆ PROMJENE MLADIH AKTIVISTA U HRVATSKOJ? EB: Možemo vidjeti koje su se ključne stvari dogodile od strane mladih u Hrvatskoj. U 1999. je nastalo prvo istraživanje «Aktivizam u Hrvatskoj» gdje je popisano stotinjak udruga i njihovih inicijativa. Na osnovu tog istraživanja i različitih projekata udruga poput Centra za mirovne studije počelo se raditi na tematskom umrežavanju tih organizacija i 2002. stvorena je Mreža mladih Hrvatske. U vrijeme osnivanja imala je tridesetak organizacija, a danas ih ima preko pedeset.

DRUGA STVAR U SVIJETU MLADIH KOJA SE DOGODILA SU NEKAKVE LOKALNE PRIČE. Mladi u Kutini oformili su Kutinsku koaliciju mladih i prvi su počeli utjecati na lokalnu samoupravu u smislu da se bavi mladima na strateški način; razvojno i planski. Jedna aktivistica iz Kukljice, općine na Ugljanu, motivirana vlastitim istraživanjem, diplomskim radom o kulturnom životu mladih u zemlji, odlučila je pokrenuti u svom rodnom mjestu različite programe. Sada, godinu dana nakon njenog rada postoji prva udruga u Kukljici, mali info-centar, web portal - isto tako važan za poticanje informiranja i mobilnosti – te međunarodni volonterski kampovi. Stranci na taj način dolaze u Kukljicu i doprinose lokalnom razvoju. Jako je vrijedan primjer

Mirovne grupe Dunav koja je pokušala pomiriti, i još uvijek radi na tome sa odličnim rezultatima, mlade Srbe i Hrvate da rade zajedno na razvoju Vukovara, da suživot bude ne samo formalnost, već zajednički život svih onih koji grad vide kao svoj. Dovođenjem međunarodnih volonterskih kampova pronašli su i medijatore. Važan je primjer lokalnog aktivizma udruga ACT iz Čakovca koja je pokrenula programe socijalnog poduzetništva mladih. Udruga ima svoju tiskaru «Printlab» koja zapošljava mlade ljude te od dobivenog profita daje plaće svojim mladim ljudima, fura udrugu. Ako se pogleda Europa, tu je mnogo zanimljivih primjera.

Volim primjer Španjolske i ulica Madrida na kojima mladi Španjolci, Marokanci, Alžirci zajedno rade na medijaciji i suzbijanju nasilja.

Dobar primjer utjecanja na razvoj politike za mlade na institucionalnoj razini je umrežavanje velikog broja krovnih nacionalnih organizacija mladih u Europski forum mladih.

KOJI JE TVOJ RECEPT ZA USPJEŠAN AKTIVIZAM? EB: Aktivno promišljanje je jedna stvar, motivacija i interes koju imam je druga stvar, koristim resurse, bitna mi je i podrška za rad, ali najvažnije mi je vidjeti rezultate onoga što radim. Poticaj su da radim dalje, ako ih ima, a ako ih nema onda nastojim nešto mijenjati. Užasno mi je važna komunikacija, taj nenasilni građanski pristup.

Otpor je često potreban. Ulaganje u sebe, intelektualno, duhovno, emotivno je izrazito bitno.

I moraš se jako puno zabavljati i igrati. Mislim da se prilike trebaju iskorištavati i da aktivisti ne smiju zaboraviti na smijeh i na zabavu.

FOTOGRAFIJA: EMINA BUŽINKIĆ

23

DRUŠTVENA KRONIKA

MRAK, KOKICE I PRAZNA SJEDALA kratki vodič kroz zagrebačka kina PIŠE: NIKOLA ŠANTIĆ

Budimo iskreni – više nitko ne ide u kino. Dopustite malo nostalgije: posljednji put kada sam čekao u redu za kartu bilo je to kad sam gledao prvi dio Gospodara prstenova. Danas svatko ima potpunu trilogiju »skinutu« na računalu, odmah uz novu romantičnu komediju s Ashtonom Kutcherom koja još nije ni stigla u naša kina. Imam i ja, priznajem – da se nađe, ako me uhvati dosada. A opet, ne gubimo li na taj način bitan dio filma? Svakako da sam u tri sata Prstenove družine u kinu povremeno proklinjao sve patuljke i vilenjake i samo želio da pomru svi redom, pa da mogu na wc, ali nije li to ono što i želimo da nam kino oduzme? Ideja je uživiti se u film. Povjerovati u njega. Održati iluziju. A to se događa u mračnoj dvorani s velikim platnom, ne na putu od monitora do hladnjaka. Sad kad sam odgunđao svoje, pogledajmo kakve mračne dvorane Zagreb nudi, koliko će vam naplatiti za to, i najvažnije, kakve su kokice.

Kino Europa Ako ste ikada čuli za neko zagrebačko kino, onda je to ovo kino.

Ako neko zagrebačko kino nikada niste posjetili, to je onda ovo kino. I sva ostala, ali ovo pogotovo. Kino Europa vratilo se među žive zahvaljujući akciji građana »Daj mi kino« – grad ga je otkupio i svi su zadovoljni pošli kućama. Prvih nekoliko mjeseci neki su čak i svratili pogledati film, no uskoro se sve vratilo standardnoj, na prste mjerljivoj posjećenosti. Nije da to zapravo ikome smeta. Moto kina je: »Puštamo samo dobre filmove«, a znamo što to znači (mala pomoć: znači da su dosadni) i kolika im je ciljana publika. A čak se i ti dobri filmovi izmjenjuju jednom mjesečno. Da ne bi netko slučajno poželio češće navraćati. Zapravo, u Europi mi se najviše svidio prostor. Predvorje je dražesna kombinacija napuštenog baroknog kazališta (ima stupove nekakve) i poluprazne kolodvorske birtije u koju možete sjesti da vas nitko ništa ne pita. Dvorana je prilično velika, slika i zvuk su bez zamjerke, stolice su one meke crvene kazališne. Uživat ćete u filmu. Vi i ostalih šestero posjetitelja. Ulaznica: 25 kuna za večernju predstavu, ali u principu te za kartu nitko ni ne pita. Neki simpatičan čiča otvori ti vrata dvorane i samo mudro kimne. Zna on dobro, da se živi od prodaje karata, odavno bi Europa bila zatvorena. Živi se od dobrog filma. I gradskog proračuna za kulturu. Kokice: 15 kuna za srednju porciju. I premda otužno sjede u kokičarskom aparatu koji je prošao nekoliko državnih ustroja, posramljeno priznajem da su jedne od boljih kokica koje sam ikada jeo. Prokleta bila, Europo, ti i tvoj suptilni šarm u svim kategorijama ove reportaže.

24

Cinestar Možemo, dragi čitaoče, danima pričati o Cinestaru kao pošasti Zapada koja je došla zabiti posljednji klin u lijes svega vrijednog što se može naći u filmu. Možemo razgovarati o kapitalizmu, konzumerizmu i komformizmu, i bit ćemo u pravu. Ali oboje dobro znamo da ćemo, ako se baš ide u kino, završiti ovdje. I to ne zato što je jedino kino u gradu u kojem možeš pogledati noviji film (što jest) – završit ćemo u Cinestaru jer je odlazak u kino društvena aktivnost, a Cinestar upravo to i pruža. Ako idem gledati novi hit Stevena Seagala očekujem minimalno: a) 15 osnovnoškolaca koji će vrištati, gađati se kokicama i ići svima na živce; b) 3 zvonjave mobitela od kojih će se bar jedna nastaviti u razgovor; c) živčani stariji par u redu iza tebe koji će te utišavati na svaki zvuk koji proizvedeš i d) urlike oduševljenja publike na svaku slomljenu kost negativaca koji se nađu na putu našeg junaka. Razumijete? Društvena aktivnost. Ulaznica: 29 kuna poslije 17.00, a 33 kune ako je film duži od 145 minuta, s popustom od 7 do 8 kuna ako posjedujete iksicu, s mogućnošću dobitka besplatne ulaznice T-Mobile srijedom (ili 50% popusta ako uzimate samo jednu) ako ste prije dolaska poslali poruku. Ili možda da jednostavno ostanete kod kuće? Kokice: 16 kuna za srednju porciju posoljenih komadića stiropora. Iz pouzdanih i dražesnih izvora saznao sam da pojam »svježe kokice« ovdje označava »vreću onih od prije par dana«. Ne brinite ništa – to je kukuruz, ne kvari se to.

Movieplex (bivši Broadway) Isto kao i Cinestar, samo ljubičasto. I malo je izvan ruke. Tko još uopće ide tamo? Članovi Sabora?

Kino Forum (na Savi) Smješteno na atraktivnoj lokaciji 50 m od moje sobe, stubištem iznad menze pa desno. Radi od srijede do nedjelje, a svaki se tjedan prikazuju po dva filma, uglavnom s mjesec-dva zaostatka od uobičajene distribucije. Gužva nije velika, ali uvijek ima ljudi. Ovo je kino savršeno za one koji vole ići u kino, ali su prevelike lijenčine da doista odu – ako živite u domu, za ovo skoro ne morate ni cipele obuti. Jedina zamjerka koju imam je da za vrijeme filma uvijek sija nekakvo svjetlo s lijeve strane. Ali, kao i na hranu u menzi i bolonjski proces, i na ovo se student navikne. Ulaznica: Posve studentski, 10 kuna. Kokice: Nažalost, nitko u blizini ne peče kokice, ali s toliko hrane u neposrednoj blizini kina (menza, fast food, slastičarnica, trgovina, kiosk, aparat s čokoladicama) mislim da to ne predstavlja

MRAK, KOKICE I PRAZNA SJEDALA

FOTOGRAFIJA: NEDA BATINIĆ

25

DRUŠTVENA KRONIKA

toliki problem. U krajnjem slučaju možete ih ispeći u nečijoj čajnoj kuhinji.

Kino Tuškanac: Svaki grad koji ima kina (a nažalost nema ih puno) mora imati jedno u kojem će se okupljati nostalgičari i filmski teoretičari i uživati u ranim uratcima Antonionija, Tarkovskog i ponekog Japanca. Kino Tuškanac upravo je takvo kino i izvrsno mu ide u tome. Ne samo da u njemu imate priliku pogledati neki bitan prastari film, već ponekad dođe i koje poznato ime pa vam čak i objasni zašto ga gledate.

Da, dobro ste čuli – dobijete predavanje i film! Čovjek se zapita koliko još sjajnih stvari nudi kino Tuškanac, ali zapravo, to je više-manje to. Ulaznica: 10 kuna, a može se uzeti i godišnja pretplata. Kokice: Mislim da toga nema. ( Op. ur.: Kolica s kokicama nalaze se desetak metara od ulaska u kino.) Dobro, dobro, uhvatili ste me, nisam bio tamo. Ali čuo sam lijepe stvari o njemu.

Poput Jackiea Chana, za kraj ostavljam par neuspjelih pokušaja posjeta kinima (sve navedeno izvođeno bez kaskadera): KIC Art Kino: Nalazi se u jednoj od zgrada na špici, barem sudeći po ploči ispred. Gore je na katu kafić gdje su čuli za kino, ali nisu imali nikakvu korisnu informaciju. Vjerojatno skrivaju neku mračnu tajnu. Svejedno, lijepo mjesto za ispijanje kave.

26

Kino Grič: Plakat ovogodišnjeg Animafesta na prozoru kaže »Možda«, ali lokot na vratima i metar prašine po podu kažu »Ne«.

Kino Mosor: Ha, ovo je bilo iznenađenje. Premda izvana izgleda kao da se zatvorilo davno prije nego što je brzi internet stigao u Hrvatsku, a ni posteri zadnjih prikazanih filmova po zidovima nisu ništa noviji, ispostavilo se da kino Mosor odnedavno opet radi. Doduše ne kao kino, već kao »Društveni centar Kino Mosor«. Da. Društveni centar koji se zove »Kino Mosor«. I ne puštaju filmove.

Kad se sve zbroji, situacija je mogla biti i gora. Kina nema mnogo, ali su lijepo raspoređena po sadržaju koji nude i svatko može naći nešto po svom ukusu. Ljudi, idite u kina! Idući put kad se neko bude zatvaralo, moći ćete reći: »Ah, kad sam ja bio tamo... Puštali su trosatnu crno-bijelu norvešku dramu, ali kokice su im bile najbolje u gradu.«

KOLUMNA

27

Odjednom kao da smo zaboravili na viceve o »prometnjacima« i na stereotipne kalupe u koje smo uvaljivali »ekonomiste«, bili

Društvo znanja u neznanju

svoje tobožnje intelektualne superiornosti (i nekakve elitističnosti) nad ostalim institucijama trebao biti pošteđen tog »tranzicijskog defekta« (ali mi smo i toga bili već odavno svjesni). Slike »njihovih« mentora s lisičinama na rukama, koje smo gledali »na jednoj našoj tiskovini« dok smo ispijali jutarnju kavu, bila nam je kap pekmeza koja je prelila čašu – bar smo tako svi tvrdili.

NIJE SE DUGO ČEKALO DA SE OGORČENOST NAD ČINJENICOM DA SU ČLANOVI “NJEGOVE” AKADEMSKE ZAJEDNICE ZAGOVORNICI STRAŠNE IDEJE “KO NEMA PARA NEK UČI”, UBRZO PRETVORI U ZGRAŽANJE NAD MEDIJIMA KOJI SU USLIKALI PREDSJEDNICU SABORSKOG POVJERENSTVA U NJENOM ŠLAFROKU.

»Maestralne« akcije tendencioznog naziva ostat će vjerojatno zapamćena samo po svojim maštovito izabranim imenima. Ako su se i neki nadali da nije riječ samo o uspješnim spin trikovima koji bi trebali natjerati Hanessa Swobodu da napiše dobro izvješće za ovaj kvartal, takvi svakim novim danom shvaćaju da su živjeli u zabludi, a ova posljedna akcija se kreće u istom smjeru.

Razotkrivanje članova hrvatske akademske zajednice s rukama do lakata uvaljenim u pekmez, ne apostorfira samo opće-koruptivno stanje u društvu (kojeg smo već odavno svjesni), nego (raz)otkriva njegovu prisutnost u onom segmentu koji je zbog

PIŠE: MARIO KIKAŠ

OBA SU PALA HRVATSKO ŠKOLSTVO

medijima koji su eto uslikali predsjednicu saborskog povjerenstva u njenom šlafroku. I ona je naime zamočila prstić u pekmez.

Zanemarivši ove trivijalnosti kojima se čelni ljudi našeg Sveučilišta bave, naše jedino pitanje mora biti: »Što ste to maestralno Vi uradili? Primjećujete li što se događa u vašim sastavnicama (očito ništa) i hoćete li kazniti ekipu koja je bacila toliku ljagu na instituciju ili je pak sasvim dovoljno da ih se prepusti novom »ministarskom dvojčeku« od kojih napravismo poslanike Svevišnjeg koji će se po obavljenom poslu vratiti u Edenske vrtove?«

ŠTO STE TO MAESTRALNO VI URADILI? PRIMJEĆUJETE LI ŠTO SE DOGAĐA U VAŠIM SASTAVNICAMA (OČITO NIŠTA) I HOĆETE LI KAZNITI EKIPU KOJA JE BACILA TOLIKU LJAGU NA INSTITUCIJU?

smo šokirani spoznajom da je naše velebno Sveučilište inficirano tobože trazicijskim boleštinama; u ušima nam je odzvanjalo Delićevo »ZAR JE TO MOGUĆE, ljudi moji...«. I naš rektor je kao i mi, valjda, tog jutra pio jutarnju kavu u avionu dok mu nije prišla stjuardesa i službeno, umiljatim i pažljivim ga glasom obavijestila da je njegova Kuća do srži korumpirana. Rektor u rijetkom napadu bijesa prosipa bijelu kavu vičući: »Bogami ću ih pozatvarat«.

Naravno, nije se dugo čekalo da se ogorčenost nad činjenicom da su članovi »njegove« akademske zajednice zagovornici strašne ideje »ko nema para nek uči«, ubrzo pretvori u zgražanje nad

U trenutku nakon same akcije, umjesto da se krene u sustavnu inspekciju zakonitosti rada u ostalim sastavnicama, Sveučilište odlučuje da svoju autonomiju brani na nekom drugom terenu za-

Bolonjski sindrom

Da budemo precizni - Sveučilište nije uradilo doslovno ništa, iako im Statut to dopušta, nisu u praksi pokušali pokazati autonomiju koja im je zagarantirana najvišim državnim aktom, a formulacija »akademska sloboda« koju propisuje članak šest Statuta očito se po slobodnoj procjeni odnosila i na slobodu kriminalnog djelovanja.

boravljajući očistiti nakupljeni otpad ispred svojih vrata. Naravno, činjenica da rektor (koji ima pravo nadzora nad zakonitošću rada sastavnice), kao ni savjetodavna tijela Sveučilišta, nisu uradili ništa da bi se eventualno dalo do znanja državnim organima da nešto odavno nije u redu (ili da bi se barem povuklo pitanje zakonitosti djelovanja u određenim sastavnicama), ne amnestira studente i naša tijela, čije je funkcioniranje nakon ovoga i mnogih ranijih slučajeva dovedeno u pitanje. No studentski zbor je već nekoliko puta ozbiljno optuživan u medijima za korupciju u svojim redovima – od njih tako neku intezivniju akciju nismo mogli ni očekivati. Naravno ni Država, činom svog represivnog aparata, nije sa sebe skinula

SVEUČILIŠTE NIJE URADILO DOSLOVNO NIŠTA. IAKO IM STATUT TO DOPUŠTA, NISU U PRAKSI POKUŠALI POKAZATI AUTONOMIJU KOJA IM JE ZAGARANTIRANA NAJVIŠIM DRŽAVNIM AKTOM, A FORMULACIJA “AKADEMSKA SLOBODA” KOJU PROPISUJE ČLANAK ŠEST STATUTA OČITO SE PO SLOBODNOJ PROCJENI ODNOSILA I NA SLOBODU KRIMINALNOG DJELOVANJA.

provedenom visokoškolskom sustavu, sveučilišta, kao i sastavnice istih (time i studenti) postaju subjekti jednog, kapitalistički orijentiranog modela u kojem je fakultet prodavač, a student kupac (predmeta, bodova, ocjena?!), figurativno govoreći. Očito su neki to tržišno, metaforično opisivanje naše bolonjske priče shvatili doslovno, pa su znanje zamijenili monetom. Hoće li priča ostati na ova dva slova?! Kako će proći oni koji su vikali: »Oba su pala«.

U TAKVOM POVRŠNO OSMIŠLJENOM I KAOTIČNO PROVEDENOM VISOKOŠKOLSKOM SUSTAVU, SVEUČILIŠTA POSTAJU SUBJEKTI KAPITALISTIČKI ORIJENTIRANOG MODELA U KOJEM JE FAKULTET PRODAVAČ, A STUDENT KUPAC.

odgovornost. Odgovornost za ovakvu, lošu dijagnozu naše akademske zajednice i sistema visokog školstva treba se natovariti na leđa onih koji su stvarali uvjete za ono s čime se danas suočavamo.

Razloge treba tražiti u lošem baratanju visokoškolskim sustavom u ovom tranzicijskom razdoblju u kojem je stvorena floskula »društvo znanja«, koja svoju monstruoznost pokazuje u ovakvim slučajevima, dajući sebi određenje jedne u nizu retoričko-političkih figura. U takvom površno osmišljenom i kaotično

INFO

ZAVELA JE IGRA TA MNOGA SRCA CIGANSKA PIŠE: MAJA DUJMOVIĆ

Srijeda je ujutro. Ustajem s pijetlovima, ili bolje rečeno, s obzirom da se radnja odvija u Zagrebu, s prvim jutarnjim tramvajima. Uputila sam se prema Hreliću, famoznom mjestu o kojem slušam otkako sam prije dvije godine došla u Zagreb. Kad je puzalo broj sedam napokon lijeno i sneno prešlo Savu iskrcala sam se. Baš kako su mi rekli, počinje čim se spustiš s nadvožnjaka. Roba poslagana po podu, i razni povici namijenjeni privlačenju kupaca. Bez namjere da se tu zadržavam pogledom sam potražila taksi. Od mosta do Hrelića ima dva i pol kilometra, previše za mene u rano jutro, a taksi do tamo košta osam kuna. Bilo je pet, pa je poskupjelo. Iako sam znala odgovor, vozača sam pitala vozi li do Hrelića. Odgovorio mi je da me može odvesti i na Hrelić, ali da sumnja da je to ono što tražim. Zahvaljujući nepotrebnoj radoznalosti ispričana mi je jedna zanimljivost. Naime, davno prije ovaj se sajam održavao u dijelu grada poznatom kao Hrelić. Prije tridesetak godina Hrelić se spojio s Dugavama i pretvorio u još jedan stambeni kvart, a sajam se premjestio na Jakuševac i ostao poznat pod starim imenom.

Ušla sam u taksi. Vozač je procijenio da, u svrhu uštede prostora, jedna bakica i ja možemo zajedno na prednje sjedište. Nakon kratke vožnje zaustavili smo se pred ogromnom komešavom poljanom.

Ispred mene prostirao se živahni labirint svega i svačega, te jedan veliki prazni prostor koji je strpljivo čekao nedjelju da se pretvori u sajam automobila. Tek tada na Hreliću se može naći baš sve.

Sajam je potpuno legalan i posjećuje ga jako puno ljudi, pa na cestama do Hrelića nedjeljom nerijetko budu velike gužve. Znaju se naći i policajci koji reguliraju promet, što pak stvara probleme

32

Romima, pa u te dane možete vidjeti kolone neregistriranih automobila kako mile po nasipu. No dobro, vratimo se u moju srijedu.

Multikulturalna šetnja Izašla sam iz auta i krenula među štandove i improvizirane inačice istih ( krpe razastrte na podu po kojima su poslagane svakakve stvari). Odjednom neki drugi Zagreb. Život se nakratko preselio u neku drugačiju, opuštajuću gužvu, na jedno simpatično smetlište. Šećem multikulturalnim »Avenue Mallom«, shopping centrom pod vedrim nebom. Prodavači su Romi, Poljaci, Zagrepčani, Bosanci, umirovljenici, ljudi srednjih godina, mladi... Prodaju sve što možete i ne možete zamisliti. Od nove do već nošene odjeće i obuće, kožnih torbi i remenja, naljepnica za aute, pokvarenih i ispravnih fotoaparata, knjiga, starih časopisa, pola kaladonta, barbika bez nogu, rasparenih cipele, nakita (sreća je ako pronađete dvije iste naušnice), jednog uloška, starih fotografija i razglednica, ploča, filmova (nađe se dobrih) do slavina i odvijača... Najsmješnija stvarčica koju sam ja ugledala bio je program SC-a od prošle veljače. Na prodaju!

Cijene su fleksibilne. Recimo samo da je Hrelić dobro mjesto za nekoga tko želi poboljšati pregovaračke sposobnosti. No ne može se ni tamo sa svima cijenkati. Nije pravilo, ali Romi i umirovljenici će pristati, dok će to malo teže ići kod Zagrepčana srednjih godina.

Ipak, uvijek treba pokušati. Uglavnom sve je jako jeftino, osim štanda jedne Poljakinje koja prodaje prekrasan nakit, ali po paprenim cijenama u odnosu na ostatak Hrelića. To me podsjetilo na jednu dragu ženu koja mi je ispričala kako je kao dijete išla s roditeljima na

ZAVELA JE IGRA TA MNOGA SRCA CIGANSKA

Treba kroz sve te redove prošetati dva puta - jednom da razgledate sve stvarčice koje se nude, a drugi put da razgledate ljude. Te zanimljive, prekrasne, iste, a istovremeno drugačije ljude. Neki od njih dođu na Hrelić već oko 4 ujutro kako bi zauzeli dobru poziciju, a zadrže se najčešće »dok god ima rulje«. Većina ljudi koji tamo prodaju ljudi su s ruba društva kojima Hrelić omogućuje preživljavanje.

Unatoč tome, ako vam zatreba WC zateći ćete ga u boljim uvjetima nego u polovici naših kafića i kolodvora. Jedan djedica sjedi tamo, brine se da sve bude čisto i da ničega ne fali, i za to traži samo onoliko koliko želite dati, pa bilo to kuna, dvije ili ništa.

Nastavljam šetnju. Odjednom se na nekakvom razglasu čuje: »Ajmo ljudi, rasprodaja još 5 minuta«, a iz starog radija dopiru do mene stihovi: »zavela je igra ta mnoga srca ciganska...« Osvrnem se na igru boja i zvukova oko mene, pa i moje malo srce poskoči.

Dođite i vidite kako će djelovati na vaše!

ŠTO JE NAZANIMLJIVIJE ŠTO SI TAMO KUPILA? Zanimljivih i korisnih stvari je dosta, ali najzanimljivija priča veže me uz kastanjete koje sam kupila za pet kuna. Žena koja mi ih je prodala nije imala pojma što je to. Nije čak imala pojma ni odakle joj, ali mi ih je htjela prodati za petnaest kuna. Rekla sam joj da nije u redu da mi prodaje po toj cijeni kad uopće nema pojma što je to.

Složila se i tako sam ih dobila po »daj koliko daš« cijeni.

Razgovor s Jelenom, studenticom treće godine Rehabilitacijsko-edukacijskog fakulteta, obožavateljicom i velikim poznavateljem Hrelića: KOLIKO DUGO VEĆ POSJEĆUJEŠ HRELIĆ?

Negdje u drugom razredu srednje škole otišla sam prvi put. Tata je često išao na sajam automobila, a ja bih za to vrijeme prčkala po »smeću«. Od tada idem barem tri puta godišnje. Moj osnovni cilj je nakit, torbe i marame. Ta moja vizija i pedeset kuna u džepu za koje znam da ću potrošiti tamo sve je što mi treba.

MOŽEŠ LI IZDVOJITI NEKU SIMPATIČNU ANEGDOTU? Kad vidiš što sve ljudi prodaju, shvatiš da je svaki štand anegdota sam po sebi. Glava lutke iz izloga, 500 sličica životinjskog carstva

HRELIĆ SE ODRŽAVA SRIJEDOM I NEDJELJOM. PREPORUČLJIVO JE OTIĆI RANO UJUTRO, JER SAJAM, U NAJBOLJEM SLUČAJU, TRAJE DO DVA POPODNE. MOŽE SE IĆI TRAMVAJIMA BROJ ŠEST, SEDAM I OSAM. NAKON ISKRCAVANJA NA ZAPRUĐU POTREBNO JE JOŠ 15 MINUTA “CIPELCUGOM” ILI 3 TAKSIJEM NASIPOM UZ SAVU U SMJERU ISTOKA.

Rasprodaja još pet minuta

bez trokutića s brojem koji je u stvari jedini bitan , pola dezića – to su neke od, meni, najsimpatičnijih »anegdota«. Osim toga, na Hreliću se možeš i udati. Svako nekoliko čuješ: »Mala, očeš da te ženim?«

KAKO I KAD DO HRELIĆA:

Hrelić kupovati od Poljaka kuhinjske krpe i slične potrepštine. Čini se da se tu na poljani uz Savu već godinama odigravaju isti scenariji s malo izmijenjenim glumcima.

FOTOGRAFIJA: DAVID OGUIĆ

33

KOLUMNA

OD A DO ALZHEIMERA PIŠE: ANTE JERIĆ

ILUSTRACIJA: VEDRAN ŽIDANIK

Potpuno si ovisan o drugima. Nemaš zube. Mokriš u pelene.

Tako sve to počinje. U jednom trenutku ti slažeš lego-kockice, a u drugom tebe poslože u školu. Imaš ambicioznu mamu, učiš njemački, sviraš klavir, mučiš se sa solfeggiom, igraš nogomet. Radiš sve ono što pretpubertetlije već rade, možda i malo više od toga.

Ne okreneš se, takoreći, a eto te već u srednjoj. Kibiciraš cure na tjelesnom, treniraš košarku, postaješ ovisan o mirisu duhana. Jedne se večeri obliješ Ribarom po prvi put. Po prvi i zadnji put iste večeri povratiš ocu po cipelama. Otkriješ draži pornografije na Internetu, naučiš što su dialeri i odmah potom kako roditelj i roditeljica reagiraju na telefonski račun od 950 kuna (PDV nije uračunat). Prođeš, manje-više, kroz sva ona formativna iskustva koja bi od tebe trebala učiniti komad poštena čovjeka. A kod tebe ni č od čovjeka...

Gaudeamus igitur, iuvenes dum sumus Ni č, misliš tako stojeći na kraju reda u menzi koji se prostire odavde do vječnosti. Ti si, ni više ni manje, nego student vulgaris: crnokos, prosječne visine i još prosječnije težine. Ovo je vrhunac tvog života.

Ne baš sad, u ovoj konkretnoj točki, razumije se. Studentski je život

34

više isječak vremena, nešto što se proteže od točke A do točke B, nešto uvjerljivo najbolje što dečko iz susjedstva uopće može proživjeti. Sve prije tih pet (šest, ajde nek je i sedam) godina bio je blagi uspon, a sve što slijedi nakon njih tek je snimka slobodnog pada na kojoj je neka viša instancija pritisnula tipku za slow motion. Uff, nikad nisi dobio 5 iz zadaćnice. Bilo kako bilo, briga tebe. Ti si lijepo upisom na studij kupio još malo vremena prije nego što te život baci u kolonu od 300 tisuća onih koji kradu Bogu dane na burzi rada. Danas bar u Zagrebu nije problem biti student. Nema De Gaullea ni lola zbog kojih bi pomaknuo dupe s kauča, nema odljeva novca u Beograd, možda te pinkicu nervira Bandidos, ali brate mili, nije to ništa s čim se ne da živjeti. Podmladak tvoje generacije u bijelom svijetu, em se mlati s neonacistima, em gađa jajima glavešine iz G-8, em prosvjeduje protiv mlaćenja tuljana … Znaš sve to, vidio si na satelitskoj. I ti bi. Kako se ono kaže - peace, love and understanding. I ti si za to. Ma čitao si ti Chomskog, na prsima ti je Che Guevara, a na iPodu Imagine, ali, jebiga, u Hrvatskoj nema nekih velikih problema. Okej, bilo je ono nešto protiv NATO-a, mislio si otići, stvarno jesi, ali, eto, sudba kleta je htjela da baš večer prije

OD A DO ALZHEIMERA

zaružiš vani i prespavaš cijelu stvar. Tebi je, zapravo, super. Zapravo, ne može bolje od ovoga. Evo napokon i između tebe i tete u menzi ne stoji više nitko. Gledaš u svoj tanjur i misliš kako li je samo život lijep. Mora biti kad su tvoje najveće brige sada: a) je li šnicel mekan? i b) je li pomfit slan? Maštaš o tome što slijedi kasnije...

Karavane prolaze Kasnije postaješ svoj čovjek. Polako shvaćaš da sunce ujutro ne izlazi zbog tebe. Dođe dijete koje ti parazitira na grbači idućih četvrt stoljeća. Ideš na posao, uredno otplaćuješ stambeni kredit i zabavljaš se tek onoliko koliko je potrebno da bi ujutro imao zbog čega ustati iz kreveta. A čim ustaneš, upadaš u nepogrešivu rutinu. Nakon brijanja redovito se osjećaš ko da te netko opalio let-lampom.

Na putu prema parkiralištu gledaš svoje tjeme u staklenom izlogu, kad ono.... khmm... kosa ti je sve rjeđa, a posjeti sanitarnim čvorovima sve češći. Uredno odradiš svojih osam sati, dođeš kući i misliš što ćeš sa sobom do Dnevnika. Psi laju i karavane prolaze...a ti stariš li ga, stariš.

Reuma i bez uma Evo si i do penzije dostario. Nisi se uspio riješiti djece iako je bagra davno prešla tridesetu. Kukovi, noge, koljena, ruke... nema dijela tijela koji te ne boli. Bio si kod doktora, propisao ti je Leflunomid i kortikosteroide, ali, avaj, pomaže samo rakija. Gubiš stvari po kući. »Sve je to za ljude«, kažu, ali šapću o onom Nijemca na A. Dali su ti antisklerin. Svako jutro stavljaš svoje socijalke na oči ne bi li pročitao novine. Odmah okrećeš na osmrtnice. Svaki dan netko koga si poznavao ode k svetom Petru, mogao bi i ti svaki čas, ej, nije se s tim šaliti. Legneš navečer više sjetan nego sretan i svaka ti kost kaže da je zenit tvog života neke četiri banke iza tebe. Bogu hvala, nisi jedini. Nitko se od penzića nikad nije zabavljao. Ajde dobro, nećeš si lagati pod stare dane. Hugh Hefner, bogami, JEST. Njemu je svaki novi dan bio vrhunac života. Dobri stari Hefie. Kud si se njega sjetio? On je svoje davno otplesao. A i ti ćeš svoje uskoro završiti. Kako uopće sve to završava? Ne prođe dugo, a opet si...

Potpuno ovisan o drugima. Nemaš zube. Mokriš u pelene.

35

INFO

OTVORI OČI, OTVORI SRCE, OTVORI HOSPITALITY CLUB I COUCHSURFING STRANICE! PIŠE: ĐINA KULJAČA

FOTOGRAFIJA: DARIA PLANTAK

Dragi putnici i svi koji se veoma veselite upoznavanju novih ljudi!

Neću biti preveć opširna, već onoliko koliko smatram da je dovoljno za jedan korak naprijed i prihvaćanje jednog drukčijeg oblika stvaranja novih poznanstava (a možda i dobrih prijateljstava!).

Hospitality Club i CouchSurfing dvije su internetske stranice gdje možete pronaći besplatan smještaj i predivna iskustva kod ljudi koji već u početku dijele nekoliko istih strasti s vama: putovanja i otvorenost za stvaranje novih prijateljstava.

Hospitality Club (u daljnjem tekstu HC) osnovao je član Mense, Nijemac Veit Kuehne, 2000. godine i potpuno je neprofitna i volonterska organizacija. Za razliku od HC, CoucSurfing (u daljnjem tekstu CS) omogućuje da postanete verificirani član tako da se pretplatite preko kartice i tada vam kaučić (couchsurfing, jel) više ne bude crven nego zelen. Ljudi vam onda više vjeruju, više vam se javljaju i jača vam kredibilitet na stranici. No, to verificiranje nije nužno. Spominjem ga kao osnovnu razliku među tim dvjema stranicama.

CS osnovala su četvorica momaka; Casey Larkin Fenton, Sebastien Giao Le Tuan, Daniel M. Hoffer i Leonardo Bassani da Silveira 2004. godine. Od tada redovito provode statiststička istraživanja koja pokazuju da se dnevno upozna 3 010 ljudi, te se ostvari 986 couchsurfing smještaja.

HC u trenutku pisanja mog članka broji 328 629 članova, a ne bih se čudila da se udupla dok vi budete ovo čitali.

36

Razgovarajući s članovima obiju stranica, dobila sam različite odgovore na pitanje koju stranicu preferiraju. To zbilja ovisi o samim članovima i njihovim ukusima te iskustvima koja stječu preko jedne, odnosno druge stranice. Ja kažem - obje su izvrsne i obje zaslužuju da postanete njihovi članovi!

Na stranicama možete pronaći sve potrebne podatke o mjestu u koje želite ići. Linkovi vas vode i na brošure koje možete isprintati i nositi tijekom cijelog putovanja. Nadalje, postoje različite grupe (poput onih na Facebooku, samo korisnije), chatovi, zanimljivosti, obavijesti o raznim susretima, aktivnostima ... Svašta!

Evo što sam saznala upoznavši nekoliko članova HC-a i/ili CS-a: Antoine Deleforg momak je iz Francuske (grad Grenoble) kojeg sam upoznala u 7. mjesecu 2008. u Zagrebu. Javio mi se preko Hospitality Cluba i našla sam se s njim i njegovim francuskim kompanjonom, odnosno kompanjonkom - Jérémijem i Amélie. Još održavamo kontakt i to samo na temelju jednog popodneva koje smo skupa proveli!

1. Otkad si član Hospitality Cluba? Kako si uopće došao do te stranice? Član sam od lipnja 2008. godine i otkrio sam u isto vrijeme ovu i CouchSurfing stranicu. Jérémie mi ih je pokazao i najčešće s njim i putujem služeći se tim dvjema stranicama.

COUCHSUFING I HOSPITALITY CLUB

2. Je li teško naći smještaj preko te dvije stranice?

Mislim da to ovisi o zemljama u kojima tražiš hosta. Teže je pronaći smještaj u velikim, turističkim mjestima, ali ipak moram naglasiti da su ove stranice veoma učinkovite. Samo trebaš poslati originalne poruke određenim ljudima koje odabereš u gradu u koji želiš ići i gotovo uvijek netko odgovori za nekoliko dana.

3. U kojim si sve mjestima pronašao smještan koristeći HC i CS stranicu?

Bio sam u Ljubljani u Sloveniji, Zagrebu u Hrvatskoj, Segedinu, Pečuhu i Vesprimu u Mađarskoj.

4. Jesi li imao kakva neugodna iskustva kod svojih domaćina (Želimo da naši budući korisnici saznaju što više dobrih, ali i onih manje dobrih informacija; što više, što više toga!)?

Osobno sam imao samo dobra iskustva. Zapravo, smatram da su ljudi koji koriste stranice ovakvog tipa nužno veoma otvoreni i cool i budu dobri domaćini. Kad se upoznate uživo, odmah dijelite jednu veliku strast - putovanje! Mislim da je to i osnovni razlog zbog kojeg se i dobro slažete. Ipak nas sličnosti povezuju.

5. Postoje li neke mjere opreza kojima se koristiš kako bi izbjegao neželjene situacije? Kako provjeriš je li osoba »normalna«?

Jednostavno - provjerim komentar o njemu/njoj na profilu. Ako imaju samo jedan komentar koji je pozitivan, plus dobro popunjen profil, dovoljno je!!!

6. Jesi li i ti host ili samo onaj koji se muva po tuđim kućama? Baš si okrutna. Nisam ugostio nikoga iz jednostavnog razloga - nitko me nije pitao da ga ugostim! (Ljudi, evo jednog sigurnog smještaja u Francuskoj!)

No, nedavno sam priuštio krevet, nešto hrane i super zabavu prijatelju iz Srbije koji je trebao smještaj u Grenobleu na četiri dana.

To mi je bila prilika da pomognem nekome tko nije član ovih dviju stranica, smatrajući da ću na neki način uzvratiti izvrsnim HC i CS domaćinima na svom zadnjem putovanju.

7. Najbolje/najoriginalnije/najsmješnije … iskustvo koje si doživio s članovima HC i CS stranica?

Imao sam samo super iskustva, ali se rado prisjećam jedne lijepe večeri koju sam proveo s dva prijatelja kod cure iz Pečuha. Bilo je lijepo jer smo proveli dva sata kuhajući ukusnu večeru tradicionalne mađarske kuhinje. A najluđe?! To je bilo s jednom zagrebačkom studenticom! Trebali smo se samo naći nakratko ujutro da malo skupa prošetamo po gradu, a na kraju smo proveli cijeli dan skupa ponasajuci se kao da se poznajemo vec 100 godina. Zbilja se nadam da ćemo se opet sresti negdje. Tko zna?! Europa je tako mala!

Belgijska studentica biologije, Sharon, s enormnom naprtnjačom na leđima prišla mi je na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku i nakon zagrljaja, priča je odmah krenula. Cijelo je ljeto volontirala na Velebitu u rezervatu medvjeda, čak se i zaljubila. Sunčanje na plaži, šetnje mostom, degustacija hrane, razgledavanje grada s novom, zanimljivom prijateljicom bilo je baš ono što čini ljeta tako zanimljivima.

1. Otkad si članica CouchSurfing kluba? Kako si uopće došla do te stranice?

Prijatelji su me upoznali s objema stranicama. Prošlo ljeto željela sam ići u Prag i upravo prijatelj iz Praga rekao mi je da bih mogla pokušati neke od internetskih stranica - Hospitality Club ili CouchSurfing.

2. Pronađeš li često smještaj preko CS stranice i gdje si sve bila da su ti CS ljudi bili domaćini? Članovi tih stranica bili su mi domaćini u Francuskoj i sada u Hrvatskoj; u Slavoniji nije bio uopće problem pronaći smještaj, tebe sam »uhvatila« u Dubrovniku, a Rovinj, Pula, Zadar, Šibenik - ništa.

(U profilima Hrvata, postotak odgovora na poruke je oko 4% što je jako malo) 3. Jesi li imala neugodna iskustva?

Da. Jednom sam ugostila Španjolca i mislio je da može dobiti nešto više od smještaja. Bio je to nesporazum. No, objasnila sam mu da ništa neće biti pa smo stvorili sporazum. Očito ne dođu svi na te stranice s istom, osnovnom namjerom - pronaći besplatan smještaj i nova prijateljstva.

Moram reći, jer ne znam hoćeš li me to pitati kasnije, osnovni je razlog postojanja ovih stranica jeftino putovanje, upoznavanje lokalnih ljudi i običaja njihova zavičaja.

4. Pa, hoćeš li, s obzirom na loše iskustvo, i dalje pomagati ljudima nudeći smještaj?

Hoću, da, ali najprije ću dobro provjeriti komentare drugih članova o njima. Ne bojim se sada zbog ovog neugodnog iskustva, posebno što nije ostavilo nikakve posljedice. Također, još puno ljudi u mom gradu pruža besplatan smještaj kako bi pomogli svjetskim putnicima, moći će mi pomoći savjetima ili bilo čim drugim, nije bitno. U svakom slučaju, znam da želim nastaviti koristiti te stranice i upoznavati druge ljude i kulture. Sviđa mi se taj način upoznavanja.

5. Najbolje iskustvo?

Nemam previše iskustva. No, u Osijeku su me domaćini vodili posvuda autom, odlični razgovori navečer uz crno vino, a u Virovitici je vino zamijenilo lokalno pivo - dobro je, mmm.

Heli (Finska) i Viki (Mađarska) bile su kod mene u Dubrovniku na svom proputovanju Hrvatskom i Crnom Gorom. Neobično je i uzbuđujuće prvi put susresti nepoznatu osobu s kojom si izmijenio/ la tek nekoliko e-mailova. Treba ostaviti dojam, stvoriti prijateljstvo i željeti održati kontakt. No, naš primjer pokazuje da je to moguće učiniti u jedan dan i jednu noć.

1. Je li teško pronaći smještaj preko CS i HC stranice?

Ne, zapravo je mnogo lakše nego sam zamišljala, jako sam se ugodno iznenadila. Naravno, to opet ovisi - ponekad ti prva osoba odgovori, ponekad moraš pisati nekoliko mailova prije nego dobiješ pozitivan odgovor, a ponekad ti ne odgovori nitko… No, češće se pronađe smještaj.

37

KOLUMNA

2. Gdje su ti sve članovi ovih dviju stranica bili domaćini?

Ovo ljeto putovala sam Hrvatskom s prijateljicom iz Mađarske.

Dragi ljudi ugostili su nas u Bibinjama, Splitu, Dubrovniku, Nikšiću i Sarajevu.

3. Jesi imala kakva loša iskustva?

Nikakva loša iskustva, sve savršeno. Svi domaćini bili su predobri!

4. Poduzimaš li neke mjere opreza prije nego ideš kod nepoznatih ljudi? Kako provjeriš je li osoba normalna?

Putovala sam s prijateljicom pa sam se osjećala sigurnom iako je sve što sam znala o budućem domaćinu bio njegov/njezin broj mobitela. A opet, nikad ne možeš znati kako će sve to ispasti; i najbolje referencije mogu zavarati. Ali upravo to neznanje i iščekivanje, ovakav način putovanja čini još zanimljivijim. Zato, mislim da treba biti otvoren, vjerovati vlastitoj intuiciji i služiti se svojim zdravim razumom.

5. Jesi li ti koga ugostila?

Nitko me nije pitao dosada. Helsinki nije baš turističko mjesto pa to objašnjava stvari.

6. Najbolje/najluđe iskustvo s članovima CS i HC kluba?

Generalno, mislim da je najbolje od svega to što ti ove stranice omogućuju da upoznaš ljude koje inače nikad ne bi upoznao. Primjerice, u Nikšiću smo bile dvije noći kod dva super momka - izveli su nas vani, pokazali grad i odveli na obližnje jezero. Išli smo na pizzu i piće, napravili su nam izvrstan doručak - bili su zaista izvr-

38

sni domaćini. Imali smo veoma zanimljive rasprave kušajući usput malo rakije i domaćeg piva, hehe. Momci su bili pravi gentlemani!

Dakle, dragi moji ...

Oni koji su preskeptični i prenepovjerljivi ići kod nepoznatih ljudi u kuću ili iste primiti u svoju, mogu bar pronaći nekog/u prijatelja/cu za druženje tijekom dana - dajte, bar to morate!!! Ljudi moji, znajte da kad upoznate nekog lokalnog upoznajete i dio kulture određenog mjesta koju ta osoba nosi u sebi. Tada tek možete osjetiti pravi duh države, grada, sela…

Mogu povući paralele između putovanja kad sam išla u hostel s prijateljicama i kad sam išla kod »nepoznatih« ljudi. I jedno i drugo je fenomenalno, ali ovo je potonje nešto potpuno novo (i uvijek će biti ta doza novoga jer je svaka osoba kod koje idete drukčija i svakim susretom osvajate drukčije prijateljstvo), nešto zbog čega srce zalupa, a glava se zapita: »Što ako se ne budemo slagali?«. Naravno da sumnjate i da ste oprezni, no ono što se traži jest da umanjite negativne pretpostavke. Ljudi su po prirodi već u startu pesimisti, a zašto? Pročitavši savjete koje su vam rekli u intervjuima moji hospitality i couchsurfing prijatelji i vjerujući bar malo navedenim odličnim iskustvima, možete već nakon ovog članka postati članovima jedne od ovih dviju (ili obiju) stranica.

Nećete požaliti. Pamet iz glave nikad ne smije izaći, ali ta pamet mora i malo ludosti zateći!

KOLUMNA

39

INFO

PIŠE: TOMISLAV KRMEK

STUDENTSKI POSLOVI

U HRVATSKOJ I INOZEMSTVU koliko je to uopće ostvarivo?

Jeste li ikada razmišljali o tome da uz studij nađete i kakav part-time posao i zaradite nešto novca koji bi vam zasigurno dobro došao u pokrivanju mjesečnih troškova stanarine, prijevoza, izlazaka, shoppinga i svega ostalog što vam padne na pamet? Ovisno o tome na kojem ste studiju, učenje vam ostavlja manje ili više slobodnog vremena za izvannastavne aktivnosti... Ako je vaš odgovor na prvo pitanje potvrdan, a redovni ste student, vaša prva postaja trebao bi biti Student servis!

Što je Student Servis?

Student servis je ustrojbena jedinica Studentskog centra u Zagrebu koja posluje u sastavu Komercijalnih poslova, a nalazi se na drugom katu dvorišne zgrade Studentskog centra u Zagrebu, Savska cesta 25.

Ponuda poslova je raznolika, a što se trenutno nudi možete saznati na oglasnoj ploči u međukatu te na njihovoj internetskoj stranici www.sczg.hr. Naravno, to nije zatvorena lista poslova i ako sami pronađete posao kod poslodavca koji nije naveden na dnevnoj ponudi, možete se također obratiti Student servisu za sklapanje ugovora.

Vrste poslova koji se najčešće nude su: administrativni poslovi (poput rada na fotokopirnom stroju, tajnica sa znanjem stranog jezika, telefonska centrala…), portirski i čuvarski poslovi, čišćenje, rad u bolnicama i sličnim ustanovama, rad u restoranima, utovar/ istovar robe, skladišni poslovi, rad na Zagrebačkom velesajmu (hostese, ali uz to i prodaja na štandovima, pomoć u prenošanju teških paketa, montaža i demontaža štandova, pozornica, šatora…), rad u turizmu (vodiči, spasioci na plaži, konobari), poslovi vozača, anketari, redari, programiranje na računalu, prodaja na štandu i u prodavaonicama, degustacije prehrambenih proizvoda u velikim trgovačkim centrima pa sve do teških fizičkih poslova poput iskopa zemlje, čišćenja snijega, pomoći zidarima…

A kolika je plaća?

Satnice su također raznolike, i to od otprilike 15 kn po satu za najlakše administrativne poslove pa sve do 30 kn po satu za teške fizičke poslove. Ako imate žicu i kužite se u programiranje i izradu internetskih stranica, satnica se može popeti i do vrtoglavih 50 kn.

40

Naravno, kad nađete posao koji vam se najviše sviđa, pokušat ćete ga uskladiti s faksom i ostalim aktivnostima da vam oduzima što manje vremena. Neki poslodavci omogućuju fleksibilno radno vrijeme, rad preko Interneta, a od vas najčešće zahtijevaju radoznalost, kreativnost, komunikativnost i rad u timu. Često je uvjet za zapošljavanje i znanje stranih jezika što se može dokazati odgovarajućom potvrdom i kratkim intervjuom.

Najčešći nedostaci ovakvog povremenog zapošljavanja su neobazrivi poslodavci. Često se govori o iskorištavanju zaposlenika do krajnjih granica, rad sedam dana u tjednu bez slobodnih dana nije rijetkost (je li to uopće zakonom dopušteno, nema li zaposlenik pravo na tjedni odmor?!), rad po 15 i više sati dnevno, nepoštivanje ugovora o radu (na primjer, plaćanje manje satnice od one koja je navedena u ugovoru ili evidentiranje manje od uistinu odrađenih radnih sati te davanje razlike na ruke kako bi se izbjeglo plaćanje poreza ili pak satnica ispod zakonom propisanog minimalca), neosiguravanje zaštite od nezgode na radnom mjestu i slično. Iako na svakom ugovoru o radu koji vam izda Studentski centar sitnim slovima piše da je u slučaju ikakvog spora nadležan odgovarajući sud te da SC štiti studentska prava, bori se za njih i pomaže da ih nitko ne povrijedi, rijetko se tko upušta u borbu za pravdu jer svi znamo kakva je naša pravna država i da od toga neće biti ništa.

Dakle, ako vidite da vaš poslodavac nešto muti i da vi nećete imati koristi od toga, moja je preporuka odustati od posla i pronaći korektnijeg poslodavca.

Rad u inozemstvu Moguć je i odlazak na studentski rad u inozemstvo. Začudili biste se koliko je vaših kolega već bilo na radu u inozemstvu ili se na to spremaju, a vi o tome možda prvi put čujete iz ovog članka, a ne iz prve ruke, od njih samih. Ne znam zašto je to tako, ali ako ste vi jedini od vaših kolega koji ima tu želju, a prijatelji vam govore kako je odlazak, na primjer u Sjedinjene Američke Države, potpuna ludost, ne slušajte ih jer postoji velika vjerojatnost da ćete već na zagrebačkom aerodromu upozati studente koji imaju let za New York i odlaze na istočnu obalu na tromjesečni rad i poslije, po završetku rada, na putovanje života gdje god vam srce poželi. I sve to za nekoliko tisuća kuna u startu, ali ako ste na svome poslu dovoljno

STUDENTSKI POSLOVI U HRVATSKOJ I INOZEMSTVU

uporni i pazite na svoje troškove, možete se vratiti i sa zaradom!

Ako se pak odlučite za takvo što, prvi je korak da se obratite nekoj od specijaliziranih agencija koje se bave zapošljavanjem studenata u inozemstvu. Agencije se nalaze po cijeloj (jugo)istočnoj i srednjoj Europi, a postoje i u Zagrebu. Obično dijele letke ispred SC-a tijekom studenog i prosinca, a imaju i sastanke na kojima vas o svemu informiraju. Samo treba pratiti oglase u dnevnom tisku i vidjeti kada doći na sastanak.

OK! Sve ovo zvuči uvjerljivo, ali koja je zapravo procedura?

Procedura oko dobivanja posla u inozemstvu malo je složenija nego kod nas, ovisno u koju zemlju biste voljeli ići. Mogućnosti su stvarno velike, od Rusije, Velike Britanije pa sve do SAD-a ili Kanade.

Ako se odlučite na takvo veliko putovanje, u SAD na primjer, trebate reagirati dosta rano, već u siječnju ili najkasnije u veljači jer vaš američki poslodavac očekuje da počnete raditi najkasnije do Dana nezavisnosti (4.7.) jer je tada vrhunac turističke sezone. U obzir dolaze svi studenti osim apsolvenata jer za izdavanje potrebne vize (J-1 studentska viza) morate dokazati da uredno polažete ispite i da su vam ocjene dosta dobre. Pitate se zašto ne apsolventi? Zato što se Ameri boje da im se ne bi možda tamo ilegalno naselili. Morate

nečime dokazati da se imate namjeru vratiti u vlastitu zemlju, a to je najlakše time da ćete se vratiti na višu godinu studija… Trebat će vam i job application, potvrda da imate dovoljno sredstava na vlastitom bankovnom računu (za prva dva tjedna dok ne dobijete prvu plaću), odgovarajuća razina znanja engleskog jezika ovisno o vrsti posla koji radite (ni znanje španjolskog nije na odmet!) i avionska karta. Naravno, u vezi sa svom tom silnom papirologijom možete se obratiti specijaliziranoj agenciji koja će vam ishoditi sve potrebno (što uključuje pronalazak posla, smještaj, dogovor u američkoj ambasadi radi dobivanja vize, zdravstveno osiguranje, orijentaciju i upute kamo krenuti kad vaš avion sleti, a isto tako kome se tamo obratiti ako upadnete u kakvu nevolju). Dakako, neće vam moći pomoći ako počinite kakav prekršaj ili kazneno djelo (ne pomaže ni ako zovete mamu ili tatu na telefon i iskreno kažete što ste napravili) jer je to ozbiljna zemlja i morate se držati nekih pravila (ali i za to dobijete sva upozorenja u Hrvatskoj i mali vodič u kojemu je sve fino objašnjeno).

Kao primjer kršenja pravila navodim zapaljenu cigaretu u podzemnoj u New Yorku – 50 $ kazne, zadržavanje u gradskom parku nakon njegova zatvaranja u ponoć – 30 $ ili pak otvorena boca alkohola (konkretno, limenka Budweisera) - 25 $.

FOTOGRAFIJA: MATEA JOCIĆ

41

INFO

U redu, to je Amerika, jesu li njihovi poslodavci neodgovorni poput naših?

Sigurno se pitate koji su nedostaci tamošnjeg posla? Jesu li isti kao u Hrvatskoj? Moj odgovor je da nisu. Budući da su Sjedinjene Države puno bolje organizirane nego jedna mala Hrvatska, tamo se ne može dogoditi da vam poslodavac ne plati ono što ste odradili ili da vas plati ispod minimuma jer mu za to prijete velike kazne, pa čak i prisilno zatvaranje tvrtke.

Savezni zakon kaže da je minimalna nadnica 8 $ po satu (zbog rasta američkog gospodarstva, minimalac će se podići na 9,75 $!), od čega još morate platiti porez (savezni i državni) pa vam ostane oko 7,15 $. Ali ni to nije strašno jer povrat poreza dobijete kad se vratite kući, i to po završetku američke porezne godine.

Radi se prosječno oko 6 sati dnevno, što može biti loše ukoliko živite u mjestu u kojemu je hrana skupa te morate putovati na posao, a sigurno poslije završetka rada želite otputovati u New York, Washington, Philadelphiju, Miami i slično. U tom slučaju ne ostaje vam drugo nego pronaći još jedan posao pa raditi oba onoliko dugo koliko smatrate da će vam novca trebati za svakodnevni život te, naravno, izlaske, shopping i putovanja. To je ogromna zemlja,

42

velikih mogućnosti u kojoj vam srce jednostavno želi sve, a novaca za to nikada dosta…

Dobro, išao/išla bih, ali ne solo…

Ako ste slučajno pomislili da ćete tamo biti prepušteni sami sebi, varate se. Ako je za vas cijelo putovanje isplanirala agencija, smještaj ćete vjerojatno dijeliti (naravno ne vreću za spavanje, nego sobu s krevetom, ali ne luksuznim kao kod kuće) sa studentima kao što ste vi, i to najčešće iz Poljske, Mađarske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Ukrajine i Rusije. A uvijek se možete obratiti i vašem area coordinatoru pođe li štogod po zlu.

Ako imate priliku i ne znate što biste sa sobom preko ljeta ili vam je već dosta odlazaka svake godine u isto mjesto u kojem ljetujete, a dovoljno ste hrabri za ovakvo što, moja je preporuka da svakako odete jer nećete zažaliti. Ovo je jedno veliko iskustvo, dobra prilika za učenje engleskog jezika i jedna velika stavka u životopisu!

43

KULTURA

PIŠE: MARUŠA STAMAĆ

RECENTNE RECENZIJE KNJIGA ALESSANDRO BARICCIO: SVILA »Ovo nije roman. Niti je pripovijetka. Ovo je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Herve Joncour. Ime jezera nije poznato.«, tako sam autor govori o knjizi, a ja ću se samo nadovezati na to. To je uistinu prava priča, od svega najviše ljubavna priča, ali ne patetična, klišeizirana od kakvih se jedva uspijevamo braniti u današnjem svijetu, nego jednostavna, pročišćena i lagana, baš poput svile. Nije to samo ljubavna priča, ona je puno više od toga, u njoj je satkano toliko različitih i snažnih osjećaja različitih ljudi, snažno povezanih na ovaj ili onaj način. Snažnih osjećaja, ali opet skrivenih i nenaglašenih, prekrivenih baš tom određenom svilom koja je promijenila živote, kako u Francuskoj, tako i u Japanu.

Priča je to o neostvarenoj ljubavi Hervea Joncoura i japanske konkubine, ispričana minimalistički i jednostavno, s nenametljivim slikovitim detaljima. Čestim ponavljanjem i prepletanjem motiva i fabularnih obrazaca Bariccio ostvaruje specifičan ritam pripovijedanja, koji je na mjestima zaustavljen fabularnim rezovima i samim grafičkim oblikovanjem teksta čime priča dobiva na svojevrsnoj lirskoj napetosti. Služeći se potonjima Bariccio lirskom sugestivnošću evocira i emocije. Ta lirizacija narativnog izraza spojena sa suvremenim načinom dokumentarističkog pripovijedanja govori da je riječ o zaista inventivnoj prozi koja se čita sa zadovoljstvom.

KAZALIŠTE ALEKSANDAR POPOVSKI: SAN IVANJSKE NOĆI San ivanjske noći u režiji Aleksandra Popovskog svakako bi vrijedilo pogledati barem zbog drugačijeg pristupa koji se ne viđa često u našim kazalištima. Popovski, makedonski redatelj već poznat našoj publici, napokon je odustao od režiranja tzv. nove europske drame »krvi i sperme« i vratio se klasicima. Drama je postavljena po tumačenjima Jana Kotta koji je u šezdesetim godinama prošlog stoljeća svojima esejima o Shakespeareovim djelima otvorio novo poglavlje u šekspirologiji i time stekao svjetsku slavu. Kottova je tzv. mračna interpretacija Sna karnevalska, kao i prijašnje, ali ne pastoralno bukolički, nego na sasvim drugačiji, dionizijski način. I zaista kad se rastvore neki detalji Sna jasno je da u pozadini ima još nešto, nešto ni blizu tako razigrano i prozračno kao što se na prvi pogled čini, primjerice završna svađa ljubavnih parova u šumi koja prelazi granice bezazlenosti, Pukov »mračan monolog« o dolasku zore, Vratilova preobrazba u magarca (osim svijesti o ljubavnom zanosu magarca i Titanije, još je mračnija njegova duhovna preobrazba)i niz sličnih situacija.

Uza sve to redatelj ipak ne zaboravlja na ljubav i snove, koji su bit ove drame. Dobro nađen balans između »svjetla i tame« u nekim se dijelovima ruši forsiranom, potpuno nepotrebnom i iritantnom karikaturalnošću pojedinih likova, no zbog likova poput Puka u izvedbi Pere Kvrgića to se brzo zaboravi. Scenogafija, koreografija i glazba su odlični. Scenografija je jednostavna, a vrlo efektna, vilenjaci-akrobati izuzetno zanimljivi, a glazba, koju potpisuje Kiril Džajkovski, dobro pristaje konceptu predstave.

44

RECENTNE RECENZIJE

FILM SEAN PENN: U DIVLJINI Christopher Johnson McCandless bio je uspješan student i sportaš iz bogate obitelji. Nakon diplome je nestao. Dio svoje ušteđevine dao je u dobrotvorne svrhe, ostatak novca spalio, ostavio auto u pustinji i krenuo u dvogodišnju pustolovinu, krajnji cilj - Aljaska. Je li Christopher McCandless tek naivni idealist ili hrabri pustolov, teško je sad reći, vjerojatno nijedno od toga. Iznimno inteligentan i senzibilan mladić iz disfunkcionalne obitelji odlučio je upoznati pravog sebe odbacivši društvo, htio je živjeti život nedotaknut kulturnim i civilizacijskim zamkama, dokazati da sreća ne proizlazi samo iz međuljudskih odnosa. Napokon, u travnju 1992., stigao je na Aljasku, ali nakon tri mjeseca provedena u napuštenom autobusu njegova je pustolovina završila tragično. U rujnu iste godine lovci na losove pronašli su njegovo tijelo. Umro je samo dva tjedna prije, vjerojatno od izgladnjivanja. Za tragičnu sudbinu mladog Christophera McCandlessa vjerojatno nitko ne bi čuo da se za njega nije zainteresirao Jon Krakauer i već nekoliko godina poslije Chrisove smrti napisao knjigu po kojoj je Penn 2007. snimio film. Četvrti film Seana Penna zaobišao je naša kina, no to nikako ne govori o njegovoj (ne)kvaliteti.

Mnogi već sad svrstavaju ovaj film među najbolja ostvarenja ikad, zaradio je i dvije nominacije za Oscara, te stekao širok krug poklonika. Predstavlja iznimno dirljivo ostvarenje, sasvim jednostavno, pročišćeno, a opet tako snažno, baš kao i McCandlessovi ideali. Snimljen je na autentičnim lokacijama širokim kadrovima koji pokazuju svu ljepotu prirode u kojoj je McCandless uživao, prenoseći i nama djelić tog vizualnog doživljaja. Za slušni doživljaj pobrinuo se Eddie Vedder, frontmen grupe Pearl Jam, sugestivno ozvučujući McCandlessovo putovanje, njegove misli i htijenja. Nije čudno da je pustolovina Christophera McCandlessa postala inspiracija velikom broju ljudi koji posjećuju mjesto koje mu je tri mjeseca bilo dom, ipak su ideali u ovom materijalnom svijetu rijetkost, a sresti nekog poput McCandlessa koji je tvrdoglavo vjerovao u njih gotovo je nemoguće. Svakako vrijedi pogledati ovo nekonvencionalno holivudsko ostvarenje, namijenjeno malo zahtjevnijoj publici, i inspirirati se njime

45

PRIKLJUČI SE!

_____________ _____________

46

zg.panoptikum@gmail.com

47

48