Haroldrobbins park avenija 79

Naslov izvornika Harold Robbins 79 Park Avenue POCKET BOOKS a Simon & Schuster Division of GULF & VVESTERN CORPORATION 1230 Avenue of the Americas New York, N.Y. 10020 Copvright © 1955 by Harold Robbins OVA JE KNJIGA PLOD MAŠTE Nijedan osvrt na mjesnu prostituciju i kockanje, nijedan događaj ili osoba opisani u ovoj knjizi ne odnose se na stvarna zbivanja ni na određene osobe. Ako se u knjizi slučajno pojavilo neko poznato ime, dogodilo se to nenamjerno, jer su sve osobe izmišljene. Imena poznatih ljudi, kao što je na primjer ime Thomas E. Dewey, spomenuta su uz put da bi se točnije odredilo vrijeme i mjesto zbivanja radnje, ali te osobe nisu likovi u zapletu priče.

I

A oni, kad to čuše, počeše izlaziti jedan po jedan, počevši od najstarijih. I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: »Gdje su? Nitko te ne osudi?« »Nitko, Gospodine«, odgovori ona. »Ni ja te — reče Isus — ne osuđujem.« Evanđelje po Ivanu 8; 9—11 JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD Uvezao sam kola na parkiralište nasuprot krivičnom sudu. Još nisam stigao ugasiti motor, a već mi je čuvar pridržavao vrata. Polako sam se izvukao iz auta, pokupivši torbu za spise s pokrajnjeg sjedala. Još mi nikada nije bila iskazana takva pažnja.

— Lijep dan, gospodine Keyes — reče, držeći korak sa mnom dok sam išao prema izlazu.

Pogledah prema nebu. Doista je bio lijep — ako volite sive dane u prosincu. Kimnuh.

— Imaš pravo, Jerry.

Zaustavio sam se i pogledao ga. Osmijeh mu se pojavio na licu. Nije mi trebao reći da već zna. Mogao sam to i sam vidjeti. Zbog toga sam danas bio tako visoko cijenjen.

— Hvala — rekoh i prijeđoh preko ceste do suda. Sam sam to saznao tek prije dvadesetak minuta. O-sam milja daleko i dvadeset minuta ranije u bolničkoj sobi Harknessova paviljona. A ovdje su već znali.

Lice staroga, sivo od bolova, gledalo me s bijelog jastuka. Stajao sam uz podnožje kreveta.

— Morat ćeš ga preuzeti, Mike — prošapće. Zavrtjeh glavom.

— Ne, John. Ne mogu.

— Zašto ne? — Šapat mu je bio gotovo sablastan.

— Znate zašto — odgovorili. Oklijevao sam trenutak. — Predajte ga nekome od ostalih. Imate dovoljno pomoćnika. Zašto ste izabrali base mene? Šapat se naglo pretvori u prodoran glas.

— Jer su svi ostali plaćenici. Zato. Ti si jedini kome mogu vjerovati, jedini kojeg sam ja zaposlio. Ostale su mi natovarili na vrat, to dobro znaš.

Nisam odgovorio, iako sam znao da ne govori istinu. Još od vremena kad je Tom Dcwey bio javni tužilac, služba je bila oslobođena političkog pritiska. Jedino političko u uredu bilo je častohleplje Johna DeVVitta Jacksona.

Gledao me čvrsto u oči. Nisam mogao odvratiti pogled.

— Sjećaš li se kad si prvi put došao k meni? Bio si tada policajac, a đon na cipelama bio ti je gotovo dva prsta debeo. U ruci si imao diplomu pravnog fakulteta i čak si se predstavio svojim punim, maštovitim imenom Millard Keyes. Jezik ti se zaplitao dok si me molio za namještenje. Upitao sam te: »Zašto upravo moj ured?« Sjećaš li se što si odgovorio?

Dobro sam se sjećao. Bio je to jedini put kada nisam upotrijebio ime kojim me ljudi inače zovu: Mi-ke. Nisam mu ništa odvratio.

— Reći ću ti što si kazao. — Digne glavu s jastuka. — Rekao si: »Policajac sam, gospodine Jacksone, i poznajem samo jednu stranu zakona«. Dao sam ti posao jer sam vjerovao u ono što si mi govorio. — Glava mu umorno klone na jastuk, a glas ponovno prijeđe u šapat. — A sada ćeš me ostaviti na cjedilu.

— Ne želim vas ostaviti na cjedilu — odgovorili brzo. — Ali ne mogu preuzeti ovaj slučaj. To nije pošteno prema meni, a bojim se da ne bih mogao biti pošten ni prema vama. Rekao sam to već onda kada je sve počelo.

— Nisam se bojao za tebe ni tada, a ne bojim se ni sada — prošapće silovito. Na trenutak okrene lice. — To prokleto slijepo crijevo! Zar nije moglo pričekati još nekoliko tjedana?

Nasmiješio sam se i protiv volje. Stari nije propuštao nijednu lukavštinu.

Zaigrao je u sve žice.

— Pa znate što vam je liječnik rekao. Ovaj put nije ga više mogao zamrznuti — odvratih uz doličan izraz suosjećanja. Žalosno je kimao glavom.

— Eto, kakvi su liječnici. I to uoči najvažnijeg suđenja u mojoj karijeri.

Znao sam što misli. Za nekoliko mjeseci političari i njima slični zasjedat će po zakucima u čitavoj državi, i do trenutka kad stanu otvarati prozore da istjeraju dim i pare viskija, novi guverner već će biti izabran.

Stari je vrlo mudro izabrao vrijeme. Ne prerano da ljudi ne zaborave, ne prekasno nakon što su već odlučili. Ali sada se uplašio. Što je trebalo poslužiti njemu, moglo je koristi i drugima. A on nije želio riskirati.

Promatrao me preko ruba kreveta, Očima punim neizrecive tuge.

— Mike — prošapće — uvijek si bio drugačiji od ostalih. Bio si mi — gotovo poput sina. Moja jedina nada, jedina osoba s kojom sam se ponosio u ovom prokletom uredu. Bio si moj dječak. Nisam više mlad.

Smislio sam plan,/Ako propadne, pomirit ću se s tim. To je Božja volja.

— Slegnuo je gotovo neprimjetno ramenima ispod bijele bolničke

košulje. Šutio je trenutak. Zatim nastavi tvrdim glasom. — Ali neću da se neki bijedni kučkin sin penje mojim ljestvama.

Nekoliko trenutaka šutke smo zurili jedan u drugog, a onda on ponovno nastavi.

— Idi na sud umjesto mene, Mike — zamoli. — Imaš slobodne ruke.

Ti si gazda. Možeš uraditi što god želiš. Možeš čak zatražiti od suda da otkloni tužbu, jer zbog nedostataka materijala ne možemo povesti postupak. Možeš od mene učiniti majmuna ako želiš. Svejedno mi je.

Samo nemoj dopustiti ikome drugom da me pregazi.

Duboko sam udahnuo. Bio sam poražen, i to mi je bilo jasno. Znao sam da ne misli ni riječi od onog što je rekao, no to nije ništa mijenjalo. Nisko je i prepredeno udarao i prodavao led zimi. No suze su mi navrle na oči, jer sam volio svaku lažljivu kost njegova tijela.

Znao je to, jer se nasmiješio.

— Učinit ćeš to, Mike?

Kimnuo sam.

— Hoću, John.

Pruži ruku pod jastuk i izvuče neke bilješke napisane strojem.

— O porotnicima — reče sada jačim glasom. — Pri-pazi na broj tri__ Prekinuh ga.

— Znam sve o porotnicima. Pročitao sam zapisnik. — Pođoh prema vratima. Okrenuvši se, rekoh: — U-ostalom, obećali ste mi slobodne ruke — sjećate li se?

Novinari su navalili na mene prije no što sam zakoračio na prvu stepenicu pred sudom. Odbojno se smiješeći, pokušah se probiti između njih. Mora da je stari dohvatio telefon istog trenutka kada sam napustio sobu.

— Čuli smo da preuzimate slučaj od javnog tužioca, gospodine Keyes. Je li to istina?

Ne bih mu odgovorio i da nisam bio tako neraspolo-žen. Mrzio sam ljude koji su moje ime izgovarali kao kis. Ime mi je bilo Keyes, što se čita kao kajs. Napravih hodati.

Slijedili su me s bujicom pitanja.

Zaustavih se na stepenicama podigavši ruke.

— Dopustite da predahnem, momci — obranih se. — Znajte, tek sam se jutros vratio s dopusta.

— Zar je istina da vam je prekjučer javni tužilac, prije nego što su ga otpremili u bolnicu, poslao brzojav i da je suđenje odgođeno samo zato kako biste se mogli vratiti na vrijeme?

Progurah se kroz okretna vrata, skrenuh desno, pro-đoh pokraj novinarske sobe prema dizalima. Nekoliko fleševa bljesne, stvorivši mi

pred očima uskovitlane purpurne mrlje. Okrenuh se pred vratima dizala i pogledah ih.

— Za podnevnog odmora dobit ćete našu izjavu, gospodo. Otada ću pokušati odgovoriti na svako vaše pitanje, ako budem mogao. No sada želim biti nekoliko minuta sam prije nego što odem u sudnicu.

Umakoh u dizalo, a liftboj im zatvori vrata ispred nosa. Iziđoh na sedmom katu i pođoh u svoj ured na kraju hodnika.

Joel Rader me čekao. Priđe mi, pružajući ruku.

— Mnogo sreće, Mike! Prihvatih ruku.

— Hvala, Joel — rekoh. — Trebat će mi. — Joel je bio jedan od onih ljudi na koje je stari mislio. Bio je pametan, krut i častoljuban, samo nekoliko godina stariji od mene.

— Kako je stari? — upita.

— Poznaješ ga — rekoh, nacerivši se. — Zavitlava. — Priđoh svojem stolu.

— Čovječe, da si ga samo čuo neki dan kada mu je liječnik saopćio žalosnu novost — reče, hodajući za mnom. — Gotovo mu je otkinuo glavu.

— Mogu zamisliti — rekoh, bacivši šešir i kaput na malu drvenu klupu nasuprot mojem pisaćem stolu. Sjeo sam i pogledao ga. — Nisam želio upasti u tvoj djelokrug, Joel — rekoh.

Neiskreno se nasmijao.

— Nisi upao, Mike — odvrati brzo. — Najzad, ti si zajedno sa starim vodio istragu, shvaćam te.

I ja sam shvatio. Unaprijed je prao ruke ako nešto slučajno pođe naopako. Što nije značilo da i sam ne bi želio preuzeti slučaj. Volio je da o njemu pišu u novinama, ali nije volio riskirati.

— Je li Alec ovdje? — upitah. Alec Čarter bio je drugi odvjetnik koji je zajedno s Joelom pomagao starome na sudu.

— Pa poznaješ Aleca — odvrati Joel bezizražajna lica. — No ostavio ti je na stolu bilješke staroga.

Znao sam kakav je Alec. Imao je nervozne bubrege i prije rasprave veći je dio vremena provodio na zahodu. Ali čim bi ušao u sudnicu, sve bi bilo u redu. Pogledah na stol. Bilješke, uredno napisane strojem, ležale su preda mnom.

Ponovno se okrenuh Joelu. Predusreo me. Bio je po službi pet godina stariji od mene i nije mi želio pružiti priliku da ga otpravim.

— Bit ću u svojem uredu ako me budeš trebao, Mike — reče.

— Hvala, Joel — odgovorili, gledajući kako zatvara vrata za sobom.

Izvadio sam cigarete iz džepa i zapalio jednu prije nego što sam pogledao papire na stolu.

Optužnica je bila na vrhu hrpe. Uzeh je i zagledah se u nju. Okrenuh stolicu kako bi svjetlo kroz prozor iza mene palo ravno na papir. Debeo i crn tisak me zablješti.

Građani države New York protiv optužene Marvann Flood Osjetih kako mi bolan grč steže srce. U tome je bila nevolja. Sve što se zbilo ranije nije bilo ni slično ovome. Odsad ću morati živjeti s tim.

Sklopih oči. Nisam smio dopustiti da me stari uvali u to. Korijenje je sezalo predaleko.

Duboko sam udahnuo pokušavši ukloniti grč u prsima. Pitao sam se hoću li se ikada nje osloboditi. Sjetih se trenutka kada sam je ugledao prvi put. Kao da je odonda prošlo tisuću godina. Ali tome nije bilo tako davno. To se dogodilo ljeti 1935. godine.

Sjećate li se još onog vremena ispunjenog tjeskobom, nezaposlenih ljudi kojima je ljetna vrućina pri-tiskala već ionako preopterećena leđa? Moj otac bio je poput ostalih. Dvije godine što ih je proveo kao kućni nadstojnik učinile su od njega prerano ostarjela čovjeka.

Našao sam neko zaposlenje. U prodavaonici novina na uglu 86. ulice i Avenije Lexington. Od subote navečer do nedjelje ujutro slagao sam novine s brojnim prilozima. Dolazio bih onamo u devet navečer i radio cijelu noć do deset i trideset ujutro. Bilo mi je šesnaest godina, a majka je uporno pazila da ne propustim nedjeljnu misu. Stoga sam na putu kući odlazio u or-kvu svetog Augustina na misu u jedanaest sati.

Ni one nedjelje nije bilo drugačije. Došao sam u crkvu u posljednji trenutak, uvukao se u jednu od stražnjih, gotovo praznih, klupa i smjesta zaspao. Tek što sam zatvorio oči, osjetio sam kako me netko gur-ka laktom u slabine.

Nesvjesno sam se pomaknuo kako bih propustio pri-došlice da uđu u klupu. Gurkanje se ponovilo. Ovaj put otvorio sam oči. Trebala mi je gotovo cijela minuta da shvatim što sam vidio. Zatim sam uvukao dah i pustio ih da prođu.

Stariju ženu tek sam letimično pogledao. Njezina izblijedjela pepeljastosiva kosa i umorno lice nisu me zanimali. Prošla je pokraj mene, promrsivši sasvim tiho nekoliko riječi, vjerojatno isprike. Ali djevojka, njezina kćerka, pogodila me u najosjetljivije mjesto, u moju bit.

Pepeljastoplava kosa Poljakinje uokvirivala joj je lice poput svjetlucava zlata. U nje su bila pomalo divlja, velika usta, čulno obojena grimizom, lagano rastvorene usne i bijeli zubi, što su se nazirali u njihovoj sjeni. Imala je tanak, pravilan nos s nosnicama koje su se naglo širile te visoke jagodice ispod smeđe ocrtanih obrva, što su joj isticale oči.

Njezine su oči bile poglavlje za sebe. Razmaknute i smeđe s vragoljastim zelenim mrljama uz rub šareni-ce. Bile su tople,, sjajne, pametne i odavale su strast koju sam tek trebao upoznati. Dodirivale su i privlačile, a istovremeno odbijale na neki neuhvatljiv način. Pokušao sam proniknuti ispod njihove površine, ali nisam uspio probiti nevidljivi zaslon. Postojalo je nešto u tim smeđim očima što nikada nisam uspio dokučiti. Ne možeš gledati u njih niti čitati iz njih kao iz plavih očiju.

Gurajući se uz mene, odvratila je pogled. A mojim tijelom prošlo je milijun sitnih električnih žmaraca. Majka, koja je bila dvostruko veća, provukla se mimo mene a da me nije niti dotakla. Ali ne i ona.

— Oprostite — prošaptala je glasom punim skrivena smijeha.

Promucao sam neki nerazumljiv odgovor, koji se izgubio u šuštanju odjeće vjernika koji su se u klupama spuštali na koljena. Kleknuvši, promatrao sam je.

Klečala je oborenih očiju dok su joj ruke bile čedno prekrižene na naslonu klupe ispred nje. Uz nju je majka, pritisnuvši glavu na sklopljene ruke, molila nerazgovijetno na nekom tuđem jeziku. Pogled mi se ponovno vratio djevojci.

Bujno tijelo isticalo se ispod lagane ljetne končane haljine. Topao, čulni miris izvirao je iz nje, i vidio sam kako joj se ispod ruke širi gotovo neprimjetna mrlja znoja.

Zatvorio sam oči pokušavši se sabrati za molitvu. Nekoliko je sekundi prošlo; osjećao sam se bolje. Pri zatvorenim očima i nije bilo tako strašno. Osjetio sam kako se djevojka malko pomaknula prema meni.

Bedro je lagano pritisnula o moje.

Otvorio sam oči i pogledao je. Činilo se da nije svjesna pritiska, jer su joj oči bile zatvorene u molitvi. Lagano sam se odmaknuo susprežući dah.

Još uvijek zatvorenih očiju, pomaknula se za mnom. Bio sam na i«'«!«kraju klupe i nisam se mogao maknuti dalje, a da ne padnem u prolaz između klupa. Sjedio sam kako sam najbolje mogao, pokušavajući se usredotočiti na božje riječi. Nije koristilo. Đavao je bio sa mnom.

Napokon molitva završi, i vjernici umorno ustanu. Tek sam se sada usudio otvoriti oči i pogledati je.

Nije me gledala. Pogled je pažljivo usmjerila naprijed. Htio sam izići iz klupe, ali je ona već prolazila kraj mene. Povukao sam se natrag, no i ona je stala i zajedno sa mnom zakoračila unatrag.

Bio sam zbunjen, a ona propusti majku ispred sebe, uljudno se nasmiješivši. Dok se majka izvlačila iz klupe, ona se prisloni uz mene.

Zatim se polagano cijela okrene.

Zagledah joj se u oči. Iskrile su jogunastim smijehom, kakav nikada ranije nisam vidio ni u čijim očima. Divlja, opasna vatra uvukla mi se u

dušu. Usta joj se razvukoše u osmijeh, i ja odjednom čuh riječi, premda bih se mogao zakleti da joj se usnice nisu niti pomakle.

— Jesi li se dobro zabavio, Mike? — prošapće.

Tek trenutak kasnije, kada se izgubila u mnoštvu koje se guralo prolazom crkve, shvatih da je znala moje ime.

Polagano krenuh prema izlazu, pitajući se tko je ona. Možda bi mi život ljepše protekao da to nikada nisam saznao.

Pokušao sam zaboraviti uspomene. U ruci su mi još uvijek bili spisi.

Trebalo ih je tek pročitati. Za četrdeset minuta bit ću u sudnici. Da bih se sabrao, počeh čitati optužnicu riječ po riječ.

Ušli smo u sudnicu kroz pokrajnja vrata. Među mnoštvom zavlada muk dok smo prilazili svojim sjedalima na desnoj strani sudnice. Ne podigoh pogled prema publici. Nisam htio da vide moj bijes zbog njihove nezasitne radoznalosti.

Sjedoh na stolac i, okrenuvši im leđa, počeh rasprostirati spise po stolu.

Osjetih kako u meni raste napetost. Suđenje u neku ruku nalikuje na boks-meč. Ovla-žih lagano usnice, nadajući se da će grč u mojem želucu popustiti.

Samo da bih čuo vlastiti glas, obratih se Joelu.

— Koliko je sati?

Pogledao je prema velikom satu na zidu.

— Skoro će biti deset.

— Dobro. — Još malo i suđenje će započeti. Kradom pogledah prema stolu optužene. Bio je još prazan. Joel uhvati moj pogled.

— Vito uvijek čeka do posljednjeg trenutka. To mu omogućuje upečatljiv ulazak.

Potvrdno sam kimnuo. Vito je znao svoj posao. Bio je u New Yorku jedan od najuspješnijih odvjetnika koji se bave obranom kriminalaca. Visok, pristao muškarac bujne sijede kose, koja je isticala pronicljive plave oči.

Izgubio je vrlo malo parnica. Trudio se u svojem poslu. Svi mi iz javnog tužilaštva visoko smo ga cijenili.

Odjednom se iza naših leđa proširi uzbuđen žamor. Sudnicu zabljesne svjetlo fleševa nekoliko fotografskih aparata. Nisam se morao okrenuti da saznam kako dolaze kroz prolaz. Šaputanje je to javljalo bolje od kakva radara.

Podigoh glavu i okrenuh se prema njima upravo kada su bili kod ograde.

Vito je već bio otvorio vrata i stajao leđima okrenutim prema meni, kako bi oslobodio put svojoj klijentici. Pogledi nam se sretnu dok je lice podizala prema njemu da mu zahvali.

Oči joj se lagano proširiše, i ja pokušah prodrijeti duboko u njih. Bilo je to davno. Tako davno. Naš je pogled trajao samo trenutak, zatim se ona okrene i pohrli prema svojem mjestu.

Promatrao sam je kako hoda. Dobro sam se sjećao tog dugog, neusiljenog koraka, tih nježnih gležnjeva što su podrhtavali ispod prozirnih čarapa. Nosila je taman kostim muškog kroja, a preko ramena prebacila je modar ogrtač iz mekanog, čupavog sukna. Kratko ošišana kosa blistala je bakreno zlaćanim sjajem i u malim se uvojcima dizala visoko na tjemenu. Oprezno sjedne i poravna suknju oko koljena. Vito zauzme mjesto pokraj nje, i oni počnu razgovarati.

Joel mi prošapće na uho: — Kakva žena! — OsjetivšhaS^Ke u njegovu glasu, kimnuh bez riječi. — Nema momka u ovoj sudnici koji bi otklonio i jedan dio nje — šaptao je dalje.

Jedva sam uspio zatomiti gnjev. To je bila njezina nevolja. Uvijek ista.

Ubrajala se među žene kojima je seks pristajao savršeno, poput aureole.

Nije bilo muškarca koji to ne bi osjetio.

— Upravo je sramota kažnjavati ženu što radi nešto za što je stvorena — nastavi Joel, kratko se nasmi-javši. — A kako čujem, ona to voli više od svega.

Ovaj put se nisam mogao suzdržati.

— Zaveži, Joel — rekoh hladno. — Ovo je sudnica, a ne igračnica biljara.

Zausti nešto, no tada uhvati moj pogled i riječi mu se zalede na usnama.

Okrene se spisima na stolu pred sobom.

Uzeh olovku i stadoh rastreseno šarati po papiru. Alec me gurne laktom, pa pogledah uvis.

Henry Vito prilazio je našem stolu. Promatrao sam ga kako se samosvjesno kreće sve dok nije stao preda mnom. Gledao me osmjehujući se samouvjereno.

— Kako je starome, Mike — upita.

— Bolje, Hank — rekoh, uzvraćajući mu osmijeh. Stišao je glas upravo toliko da bi se čuo do novinarskih redova.

— Ima veliku sreću što ga je baš sada zgrabilo slijepo crijevo.

Poviših glas tako da bi svi čuli i moj odgovor.

— Sva sreća, proizašla iz tog slijepog crijeva, pala je na vašu stranu sudnice.

Izraz lica nije mu se promijenio.

— Ako ikada postane guverner, dugovat će vama, Mike, veliku zahvalnost.

Polagano ustadoh. Vito je bio visok čovjek, ali ja sam bio još viši. Bez cipela 188 cm, a uz to i plećat. Sa slomljenim nosom izgledam toliko

opasno da se on kraj mene činio krhkim. Pogledao me u oči, a ja se nasmiješih.

— Zahvaljujem vam na lijepim riječima, Hank. Znam da ćete poslije suđenja priznati da sam ih zaslužio.

Još se uvijek smješkao, ali nije ništa govorio. Ispriječio sam se između njega i slušatelja, pa nije imao razloga da nastavi. Vratio se svojem stolu, otmjeno mahnuvši rukom. Gledao sam za njim dok je prolazio kroz sudnicu i tek onda sjedoh na svoje mjesto.

Joel mi prošapće u uho: — Ne dopusti da te razljuti, Mike. Hladno se nasmijah.

— Neću.

— Kad si ustao, pomislio sam da ćeš ga udariti — došapne Alec s druge strane.

Smijeh mi se pretvori u rezanje.

— Razmišljao sam o tome.

— Vidio sam ti na licu... — Alecovo šaptanje prekine kuckanje drvenog čekića.

Odjeća je šuštala dok smo ustajali. Sudac je ušao u sudnicu. Peter Amelie bio je nizak, zdepast muškarac. Dok je prilazio sudačkom stolu sa svojim anđeoskim licem i ćelavom glavom koja je virila iz crnog sukna svečanog talara, nalikovao je na malu bucmastu lutku. Sjeo je i brzim pokretima lupao drvenim čekićem po stolu.

Glas sudskog pisara odjekne: — Molim poslušajte, molim poslušajte. Počinje glavna rasprava.

Predsjedava poštovani sudac Peter Amelie.

Dospjeli smo, dakle, i dotle. Više nisam mogao odstupiti. Borba je počela, sudac je bio u ringu. Odjednom je nestalo svake napetosti u meni. Odsad me ništa više neće uznemirivati, nikakve me uspomene neće mučiti. Neću imati vremena za njih. Moram izvršiti važan zadatak.

Nekoliko minuta kasnije sudac mi glavom dade znak. Ustao sam i polagano prošao sudnicom do mjesta za porotnike. Optužena nije podignula pogled dok sam prolazio mimo njezina stola, a ipak sam znao da pomno prati svaki moj pokret, na onaj svoj poseban način, bacajući poglede iz prikrajka. Zaustavio sam se ispred porotnika i dao im priliku da me dobro promotre.

Nakon nekoliko sekundi progovorih. Počeo sam vrlo polagano.

— Gospođe i gospodo porotnici, osjećam se kao igrač baseballa kojeg su ubacili u igru kako bi izveo udarac umjesto Di Maggia. Jer tko...

— Prekinuh se na trenutak, dok se u sudnici nije smirio val topla smijeha. — Jer tko se može mjeriti s Di Maggiom? — na-stavih i odmah

odgovorih na vlastito pitanje: — Nitko. Prestadoh se blago i ljubezno smiješiti.

— Ali građani države New York imaju pravo da ih službenici, koje su izabrali, predstavljaju i štite. Građani države New York smatraju potrebnim da preko Velike porote podnesu ovom sudu optužnicu protiv stanovite osobe, zato što je prekršila zakon i što se ogriješila o moralna načela. Usrdno vas molim za strpljenje dok budem, koliko to najbolje mogu, zastupao građane države New York protiv zločina Marvanne Flood.

Prema pravilima, Vito je smjesta uložio prigovor. Sudac ga je prihvatio, kao što sam i očekivao. Ali postigao sam svoj cilj. Ponovno sam se obratio poroti.

— Želio bih pročitati neke točke optužnice koja je podnesena ovom sudu. Optužnica tereti okrivljenu Ma-rvannu Flood da je počinila razna krivična djela, što ćemo nedvojbeno i dokazati.

Marvann Flood, krijući se iza fasade ugledne Agencije za manekene, Park avenija, udruženja s ograničenim jamstvom, navodila je mlade djevojke i žene da vrše nezakonita i nemoralna djela te ih tjerala u prostituciju.

Marvann Flood je u više slučajeva potplatila ili podmitila javne službenike kako bi zaštitili njezinu protuzakonitu djelatnost.

Marvann Flood je s pomoću veza koje je stekla u svojem sramotnom zvanju uspjela iznuditi visoke svote novaca od svojih klijenata, kojima je prijetila da će ih osramotiti.

Spustih optužnicu i pogledah porotu. Osjetih njihovo zanimanje.

— Svođenje radi prostitucije — Podmićivanje javnih službenika — Iznuđivanje i ucjena — Građanima države New York nismo predočili lijepu sliku. Svake godine u New York dolaze tisuće djevojaka očiju uprtih u zvijezde.

Broadway, televizija, manekenstvo. Svaka djevojka s vlastitom predodžbom o sjaju i uspjehu.

Međutim, na te nevine djevojke vrebaju u zasjedi osobe poput Marvann Flood. Sigurne i svjesne da ih mito i iznuđivanje štite od zla i neprilika u koje bi mogle zapasti zbog nečeg tako običnog i prozaičnog kao što su zakoni građana države New York.

Sada se prvi put okrenuh i pogledah optuženu. Pogleda oborena na stol, prstima je stezala olovku. Vito je razvukao usne u slab smiješak.

— Maryann Flood! — poviknuh.

Nesvjesno je podignula glavu i čvrsto me pogledala. Oči su joj odražavale bol kakve nikada ranije nisam vidio. Kada sam se ponovno

okrenuo porotnicima, pogled mi opet postane tvrd i bezizražajan kao da je maloprije uopće nisam oslovio.

— Marvann Flood nalazi se pred svojim sudom, pred svojim porotnicima, optužena zato što je prekršila zakone svojeg društva.

A mi, građani države New York, ljudi koje je prezrela, dokazat ćemo optužbe koje smo iznijeli protiv nje, tako da ni u čijoj svijesti ne ostane ni traga.sumnje u njezinu krivicu. Pratit ćemo, korak po korak, sve protuzakonite postupke u njezinu životu. Potanko ćemo utvrditi svako krivično djelo. A kada sve razotkrijemo, pozvat ćemo porotnike da donesu presudu koja će obeshrabriti i obuzdati sve one koji misle da mogu izbjegavati odgovornost i kršiti zakone ovog društva.

Dao sam poroti vremena da probavi moje riječi. Vra-tih se k stolu i zamijenih optužnicu nekim drugim spisima. Zatim priđoh porotnicima.

— Gospođe i gospodo porotnici, želio bih vam sada prikazati okolnosti u kojima se javno tužilaštvo upoznalo s djelatnošću Marvanne Flood. — Porotnici se nagnu naprijed, a lica su im odražavala zanimanje. — Jednog popodneva u svibnju dopremljena je neka mlada žena u bolnicu Roosevelt. Imala je unutarnja krvarenja. Posljedica nezakonita zahvata. Usprkos svim naporima, naglo je slabila.

Kao šta je običaj u takvim slučajevima, obaviješten je naš ured. Djevojka je bila preslaba da odgovara na mnoga pitanja, ali smo od nje ipak nešto uspjeli sazhati. Bila je fotografski model i radila je za Agenciju za manekene, Park avenija. Zamolila je da obavijestimo gospođicu Flood. Činilo se da vjeruje kako će joj gospođica Flood moći pomoći.

Na prvi telefonski poziv službenica Agencije za manekene, Park avenija odgovorila je da nikada nije čula za manekenku koja se tako zove.

Otprilike sat kasnije telefonirala je gospođica Flood u naš ured i objasnila kako se njezina službenica zabunila i da ta mlada žena ipak radi za njezinu agenciju. Osobito se zanimala što je djevojka izjavila, a zatim se još naknadno sjetila da nam ponudi svoju pomoć.

I telefonski poziv i ponuđena pomoć došli su prekasno. Mlada je žena nedugo prije toga umrla.

Ispitivanje djevojčinih poznanika otkrilo je da je došla u New York otprilike godinu dana ranije. Šest mjeseci jedva je spajala kraj s krajem.

Odjednom je zablistala u potpuno novoj odjeći i krznima. Prijateljima je objašnjavala svoje novostečeno bogatstvo time što se povezala s Agencijom za manekene, Park avenija. Počela je mnogo izlaziti, a prijatelji su je viđali sve rjeđe i rjeđe. Govorila im je kako je neprestano zauzeta, zaposlena cijele dane i noći.

No kada smo te izjave usporedili s podacima u poslovnim knjigama Agencije, pokazao se velik nerazmjer. Ondje je stajalo da je u tih šest mjeseci za Agenciju obavila tek dva ili tri posla. Kad smo odbili troškove posredovanja, njezin ukupan prihod iznosio je nekih sto dvadeset pet dolara.

Premetao sam papire u ruci, pretvarajući se da ih čitam, dok sam se malko odmarao. Zatim sam pogledao porotnike. Bili su spremni za nastavak priče.

— Dok su tekla uobičajena ispitivanja, odjel za zaštitu ćudoređa dobio je izvještaj da se u stanu poznatog proizvođača ženskog donjeg rublja održavaju razuzdane orgije. Policija je još upozorena da se proizvođač hvalio na raznim mjestima kako je povezan sa stanovitom agencijom za manekene, što mu omogućuje da svakog časa i danju i noću pribavi djevojke. Prijatelji treba samo da ga zamole za uslugu.

Posljednjeg dana u mjesecu svibnju policajci su prekinuli jednu takvu zabavu u njegovu stanu. Zatekli su četiri muškarca i šest žena više ili manje razodjevenih i — da se oprezno izrazim — u stanovitim sramotnim položajima.

Svaka je djevojka navela da radi kao manekenka. Jedna od njih priznala je da je zaposlena kod Agencije za manekene, Park avenija. Ostale djevojke nešto su joj šapnule, nakon čega je smjesta povukla tu izjavu.

Ispitivanja su dokazala da su sve djevojke prijavljene kod te agencije.

Na toj točki istrage policija i služba javnog tužilaštva shvatile su da su nabasale na gadan slučaj organiziranja poroka. Odmah je počelo provjeravanje agencije.

Okrenuvši papir u ruci, stadoh čitati.

— Agencija za manekene, Park avenija. Osnovana u lipnju 1948. godine.

Ovlaštena da zastupa fotografske modele za umjetnost, fotografiju, modne revije itd. Direktor, Marvann Flood.

Okrenuh papir. Na idućoj stranici bio je policijski izvještaj o Marji. Brzo ga preletih dok sam šutke prilazio poroti. Marvann Flood, rođena 16. studenog 1919. u New Yorku. Neudata. Zapis o prvom hapšenju u travnju 1936. godine. Optužba — napadaj sa smrtonosnim oružjem na očuha. Dovedena pred mirovnog suca Rossa pri sudu za maloljetnike.

Upućena u popravni dom za djevojke Rose Geyer u svibnju 1936. godine. Kad je navršila osamnaest godina, otpuštena je u studenom 1937. godine. Uhapšena u veljači 1938. godine. Optužba — skitnja radi bluda i izvršenja bludnih čina. Priznaje krivicu. Osuđena na trideset dana prisilnog rada. Uhapšena u travnju 1943. godine. Optužba — pljačka nakon izvršenog bludnog čina. Poriče krivicu. Tužba odbijena zbog pomanjkanja dokaza. Kasnije više nije hapšena. Poznato je da se druži s

kažnjavanim osobama. U rujnu 1950. godine glavni je svjedok u umorstvu Rossa Dregoa poznatog kockara i gangstera u Los Angelesu, u Kaliforniji.

Brižljivo sam složio papire u ruci i uperio ih u porotnike.

— Polazeći od ovih podataka, javno tužilaštvo sastavilo je izvještaj o poroku i pokvarenosti, od kojeg bi se smučilo i naj ravnodušnijim činovnicima. To je pripovijest o nedužnim, mladim djevojkama natjeranim u blud, nastranost, iznuđivanje, ucjenu i porok, a što je sve prodrlo duboko u poslovni, društveni i službeni život našeg grada. Dokazi govore da iza cijele te prljav-štine stoje spletke i lukavštine tek jedne osobe.

Okrenuo sam se i dramatskim pokretom pokazao papirima na optuženu.

— Marvann Flood!

Ne okrećući se više poroti, prođoh kroz prostoriju do svojeg stola. Sjedoh usred žamora koji se širio sudnicom iza mene. Zapiljih se u stol. Oči su me pekle. Umorno zažmirih.

— Bravo, momče! — čuh kako šapću.

— Dobro si je udesio — javi se Alecov glas s druge strane stola.

Nisam podignuo pogled, jer je nisam želio vidjeti. Činilo mi se kao da je prošlo tisuću godina otkako sam ustao da bih se obratio poroti.

Začuh zvuk sučeva čekića na stolu, a zatim i njegov duboki glas.

— Rasprava se nastavlja u dva sata. Automatski ustadoh dok je sudac napuštao sudnicu.

Zatim bez riječi krenuh prema posebnom ulazu u prostorije javnog tužilaštva.

Izbjegli smo novinare odlazeći na ručak kroz podrum. Otišao sam u restauraciju Starom mlinu i dobio stol daleko u kutu. Sjedio sam leđima okrenutim prostoriji, a licem prema Joelu i Alecu. Konobarica nam priđe.

— Potrebno mi je piće — rekoh i naručih džin s ledom i limunom. — A što ćete vi, momci?

Odmahnuli su glavama i naručili jelo. Iza nas se prostorijom proširio žamor. Nisam se trebao okrenuti da saznam tko je ušao. Upitno pogledah Joela.

Potvrdno kimne.

— Tu su. Nasmijah se usiljeno.

— Ovo je slobodna zemlja. — Odjednom više nisam mogao dočekati piće. Ta bi se prokleta konobarica mogla požuriti. — Gdje je moje piće — prognuđah raz-draženo.

— Konobarica se usput zaustavila da bi preuzela njihovu narudžbu — brzo odgovori Alec.

Trenutak kasnije stavljala je piće pred mene. Na licu joj je bio poseban izraz, koji sam shvatio tek kad sam dignuo čašu. Na ubrusu ispod čaše bilo je nešto napisano. Nisam morao pročitati potpis. Znao sam čiji je to rukopis. Još je uvijek jednako djetinjasto črčkala.

— Čestitam na velikom trenutku, odvjetnice — pročitao sam. — Mnogo sreće! — Potpis je bio »Marja«.

Zgužvah ubrus, kako ostali ne bi vidjeli da je nešto bilo napisano, zatim otpih malo džina. To je bilo ono što sam kod nje uvijek volio. Ničeg se nije bojala.

Poželila mi je sreću, znajući vrlo dobro da će ona, budem li imao sreću, idućih deset godina provesti u zatvoru. Takva je bila još kao djevojčica.

Sjetih se dana kad je usprkos crvenom svjetlu htjela prijeći vrlo prometnu uicu, a ja sam je pokušavao spriječiti. Ljutito me odgurnula.

— To je tvoja mana, Mike — reče. — Bojiš se riskirati. Čak i u ovakvoj sitnici kao što je ova.

— Ali, Marja — usprotivili se — mogli bi te ozlijediti, pa čak i usmrtiti.

Pogledala me očima u kojima je plamtjela neobuzdana vatra.

— I što onda, Mike? — reče zakoračivši na kolnik. — Ovo je moje tijelo, a ne tvoje.

Bila je to osnovna razlika među nama. To njezino shvaćanje života, a i koječega drugog. Pa i način na koji smo bili odgajani. Posjedovala je začuđujuću proturječnu sposobnost da bude istovremeno i osjećajna i okrutna.

Otpio sam još malko pića. Hladan, slatkast okus džina palio mi je grlo.

Mislim da je majka pogodila istinu kad sam jedne noći došao kući snužden, nakon što sam uzalud čekao da se Marja vrati s nekog sastanka.

Bio sam prevelik da zaplačem, ali su mi se suze na-zirale u očima. Majka je znala čim sam ušao. Brzo mi je prišla. Okrenuo sam se da odem u svoju sobu. No njezina je ruka uhvatila moju i zadržala me.

— Ona nije za tebe, Mike — reče blago. Ništa nisam odgovorio, samo sam je gledao.

— Ne određujem ti koga da voliš, sine — nastavi. — Samo što ona nije za tebe. Odgajana je bez ljubavi i ne razumije je.

Izvukao sam ruku i otišao u svoju sobu, ali ono što je majka kazala usjeklo mi se u svijest. Bez ljubavi. Sada sam napokon shvatio što je majka mislila. Najjednostavnije rečeno — to je bila povijest Marjina života. Bez ljubavi.

Prva knjiga MARI JA

Gurne vrata prodavaonice slatkišima i zastane trenutak kako bi joj se oči priučile na polumrak. Jarko sunce iza nje pretvori joj kosu u blještav zlatan okvir oko lica. Žarko crvena oštro ocrtana usta iznad bijelih pravilnih zubi razvuku se u nesiguran osmijeh. Priđe tezgi.

U prodavaonici nije bilo nikog. Nestrpljivo stane lupkati novčićem po mramornoj ploči.

Iz stražnjeg dijela dućana, gdje je gospodin Rannis Imao svoje sobe, smjesta začuje odgovor.

— Samo trenutk, samo trenutak. Već dolazim.

— Dobro, gospodine Rannis — vikne. — To sam samo ja. Pričekat ću.

Na vratima stražnje sobe pojavi se starac. Rukama je još uvijek uređivao odjeću.

— Marja! — povikne glasom u kojem se osjetio prizvuk zadovoljstva.

Ukočeno joj se približavao iza tezge.

— Čime te mogu poslužiti? Ona mu se nasmiješi.

— Pet komada Twenty Grands, molim.

On se automatski okrene polici iza sebe, zatim zastane oklijevajući, dobaci vši joj preko ramena upitan pogled.

— Sve je u redu, gospodine Rannis — ona će brzo.

— Imam novac.

Gospodin Rannis podigne otvoren omot, oprezno istrese pet cigareta i položivši ih na tezgu pred nju prekrije ih rukom.

Ona gurne novčić od pet centi prema njemu. On makne ruku s cigareta i prekrije novčić. Zatim ga povuče prema sebi i ubaci u ladicu blagajne odmah ispod tezge.

Bijeli cigaretni papir blještao je na prljavosivom mramoru. Polagano uzme cigaretu i stavi je u usta. Ispruži ruku prema otvorenoj kutiji šibica na tezgi.

Još nije stigla upaliti šibicu, a već ju je on pripalio ispred nje. Uroni cigaretu u plamen i duboko povuče dim. Osjeti kako joj opor, jedak dim prodire u pluća. Dahne, istiskujući dim kroz usne i nosnice.

— Bože, kako to prija — reče. Pogleda starca. — Mislila sam da se nikada neću izvući iz škole. Željela sam tu cigaretu cijeli dan, a nitko mi nije dao ni jedan jedini dim.

Starac ju je gledao dok su mu se usne iznad djelomično krezubih desni razvukle u smiješak.

— Gdje si bila, Marja? — upita. — Nisam te vidio cijelog tjedna.

Zagledala se u njega.

— Ostala sam bez prebijene pare — odgovori mu bez uvijanja. — A već vam dovoljno dugujem.

Oslonivši se laktovima na tezgu, promatrao ju je onako kako je on zamišljao da je privlačno.

— Zašto, Marja — predbaci joj. — Zar sam ikada tražio novac od tebe?

Ponovno je povukla dim ne odgovorivši. Posegnuo je preko tezge i uhvativši je za slobodnu ruku, stegne je.

— Znaš da sam uvijek sretan kad te vidim, Marja. Spustila je pogled na ruku, ali je nije pokušala izvući.

Bljesnula je očima prema njemu.

— Sretni ste kad ugledate bilo koju od djevojaka. Sve ih volite — reče ravnodušno.

— Ni jednu kao tebe, Marja — odvrati ozbiljno. — Volim vidjeti tebe više nego ijednu drugu. Uvijek si mi bila miljenica. Čak i dok si još bila djetešce.

— Svakako — odvrati mu sumnjičavo.

— Stvarno to mislim — usprotivi se. — Jedino tebi dajem veresiju.

Nikome ne bih dopustio da mi duguje tri dolara i dvadeset pet centa, a da ga ne tjeram da mi vrati.

Polagano je izvlačila ruku iz njegove, gledajući ga u oči dok se pomicala.

Blago se osmjehnula kad je vidjela kako mu se muti pogled.

— A što je s Francie Keegan? Rekla mi je da ste joj dopustili da vam ostane dužna.

Prešao je jezikom preko usnica, koje su naglo postale suhe.

— Ipak mi je morala vratiti, zar ne? — upita. — A od tebe to nikada nisam zahtijevao. Šutke se odmakla od tezge i stala znatiželjno razgledavati dućan.

— Ovdje se nešto promijenilo. Ponosno se nasmiješio.

— Dao sam obojiti stražnje sobe. Izvještačeno je podignula obrvu.

— Ah, tako.

— Lijepo svijetlozeleno — nastavi. — Namjeravam obojiti i dućan, samo ako uspijem sakupiti novac.

— Hajde, prestanite, gospodine Rannis — nasmija se. — Imate više novaca nego itko.

Na licu mu se pojavi uvrijeđen izraz.

— Svi tako govorite, djeco. Ne znam zbog čega. Zar ne vidite kako mi ide posao?

— Upravo zato Što to vidimo — odvrati mu. Naglo se okrene i nagnuvši se preko tezge sa slatkišima pritisne tijelo o staklo.

Starac suspregne dah. Staklo je otkrivalo obrise bujnog mladog tijela. Čvrsta, mlada prsa napinjala su tanku bijelu bluzu.

— Želiš slatkiše? — upita je.

Promatrala ga je zamišljeno preko ruba tezge.

— Nemam više novaca — reče oprezno.

— Zar sam spomenuo novac? — upita on, sagnuvši se brzo iza tezge i otvori vrata. Zurio je u nju kroz staklo. — Što želiš?

Oči su joj se smijale kad su im se pogledi susreli.

— Svejedno. Možda mliječnu čokoladu.

Ne skidajući očiju s nje, dohvatio je čokoladu. Ruke su mu drhtale. Jarko svjetlo s ulice iza nje oštro joj je ocrtavalo tijelo kroz tanku suknju.

Otkrio je već odavno povoljno mjesto za dobar pogled. To je bio jedan od glavnih razloga za prigušeno svjetlo u dućanu. Drugi je bio visoka cijena struje.

Gledala je dolje u njega, razmišljajući kako će dugo ostati ondje. Bila je to poznata šala među djevojkama iz susjedstva. Znala je u što gleda.

Rannisov izlog dopuštao je pogled na dvije strane, ali njoj je to bilo svejedno. Pohotljivi je stari jarac zaslužio da ga zbog toga iskorištavaju.

A pogotovo ako nisu morale dati ništa zauzvrat.

Ubrzo joj dosadi ova mala igra, pa se vrati tezgi. Istog trenutka on se uspravi, držeći u ruci malu pločicu čokolade.

Lice mu se zajapurilo od napora zbog klečanja. Jednom rukom gurne čokoladu preko tezge prema njoj, a drugom obuhvati njezinu ruku, koju je ispružila za čokoladom. Mirno mu je prepustila ruku dok joj je govorio.

— Marja, ti si najljepša djevojka u cijelom susjedstvu.

Prezirno je frknula nosom.

— Ozbiljno to mislim, Marja — nastavi, stežući joj čvrsto ruku. Okrenuvši je, rastvori joj šaku svojom rukom. — Imaš lijepe ruke, a još si dijete.

— Više nisam — brzo će ona. — Uskoro ću navršiti šesnaest.

— Zaista? — upita je iznenađeno. Vrijeme je brzo prolazilo u ovom kraju. Djeca začas odrastu, i dok se okreneš, već su se oženila i otišla.

— Naravno — ona će samosvjesno. — Na jesen.

— Kladim se da u školi momci luduju za tobom — reče.

Suzdržljivo je slegnula ramenima.

Pogledao je u njezine ruke.

— Mogu zamisliti kako te neprestano pokušavaju stiskati po kutovima.

Pogleda ga glumeći zbunjenost.

— Što mislite reći, gospodine Rannis? — upita nedužno.

— Dobro znaš što mislim — odvrati.

— Ne, ne znam, gospodine Rannis — ustraje ona dok inu se očima smiješila. — Objasnite mi.

Povukao je ruku s čokoladom, pustio njezinu, pa se uvukao iza tezge u stražnji dio dućana. Sasvim na kraju, zaklonjen staklenom tezgom od prednjeg dijela dućana, pozove je.

— Dođi ovamo, Marja, pa ću ti objasniti. Polagano je pošla prema stražnjem dijelu dućana. Na usnama joj se nazirao smiješak. Zakoračila je iza izloga i pogledala starca u oči.

Lice mu se zarumenjelo, a gornju usnicu prekrile su kapljice znoja.

Ustima je grčevito micao, ali nije istisnuo ni riječi.

Jače se nasmijala.

— Onda, gospodine Rannis?

Pružio je ruku prema njoj. Stajala je potpuno mirno.

— Zar te nitko nikada ne želi dotaći? — upita promuklim glasom.

Ona spusti pogled na njegovu ruku, udaljenu svega nekoliko centimetara, zatim ga ponovno pogleda u lice.

— Gdje? — upita.

Lagano joj prijeđe vršcima prstiju preiko bluze. Od dodira čvrstog mesa prožme ga vatra.

— Ovdje? — upita napeto, tražeći joj na licu znakove straha. Ali ih ne nađe. Ni najmanjim pokretom nije se pokušala odmaći od njega.

Umjesto toga nasmije se.

— Ah, da, gospodine Rannis — odvrati. — Uvijek to čine.

Njezin ga odgovor zapanji. Gotovo je zaboravio da je još uvijek drži.

— A ti im to dopuštaš?

Još uvijek ga je gledala otvoreno.

— Kojiput dopuštam, a kojiput ne. Ovisi o tome kako se osjećam. I ako mi se sviđa. — Polagano se okrene, odvajajući se od njega. — Moju čokoladu, gospodine Rannis — reče ispruživši ruku.

Dade joj bez razmišljanja. Piljio je u nju, osjećajući još uvijek u mislima njezine grudi pod rukom.

— Želiš li vidjeti kako su obojene stražnje sobe? — upita.

Ne odgovori mu ništa, samo ga pogleda odmatajući čokoladu. Zatim polagano zagrize u nju.

— Ako dođeš ovamo otrga — zausti gorljivo — možda ću, budeš li dobra, zaboraviti ona tri dolara i dvadeset pet centi, koliko mi duguješ.

Progutala je komad čokolade, promatrajući ga zamišljeno. Zatim se bez odgovora okrenula i pošla prema vratima.

— Marja — zovne je molećivim glasom. — Dat ću ti čak i nešto novaca!

Zaustavila se kod tezge s mramornom pločom, pokupila cigarete i nekoliko šibica te se uputila prema vratima. Polagano ih otvori.

— Marja! — Stari je preklinjao. — Dat ću ti sve što zaželiš!

Držeći ruku na vratima, zaustavi se na trenutak prije nego što mu odgovori. A kad je progovorila, shvatio je da je razmišljala o odgovoru.

— Ne, gospodine Rannis — reče uljudno, promuklim glasom. — Nisam spremna za vas. Još nisam.

Vrata se zatvore za njom, i dućan ostane tmuran i prazan bez sjajnog bljeskanja njezine zlaćane kose.

Umorno kao da je prošao kroz bitku, on se okrene i vrati u stražnju sobu.

Rano lipanjsko sunce pržilo je cestama New Yorka i pretvorilo asfaltnu površinu u spužvastu smjesu koja se podmuklo lijepila za noge i činila svaki korak posebno napornim. Sunce se odbijalo od glatkih betonskih zidova stambenih zgrada i udaralo u lice poput plamena.

Načas je oklijevala na vratima dućana prije nego što je zakoračila u paklensku vrućinu ulice. Polagano je pojela ostatak čokolade, dok su joj oči tražile tragove života duž ulice.

Sve je bilo gotovo pusto, samo se nekoliko djece igralo nedaleko od ugla Druge avenije. Neka osamljena žena, noseći u ruci torbu, izišla je iz Hochmeverove mesnice i uputila se niz blok. Jedan taksi projuri ulicom, ostavljajući za sobom plavkaste tragove na kolniku.

Pošto je pojela čokoladu, brižljivo obriše ruke u o-mot te baci papir u žlijeb uz pločnik. Stavi cigarete u malu torbicu i stupi na pločnik. Vrućina i sunce udare joj u lice te načas zatvori oči. Osjeti kako joj izbija znoj i preplavljuje tijelo. Na tren požali što nije ostala u prodavaonici slatkiša i još neko vrijeme zavodila starca. Unutra je barem bilo svježe.

Nevoljko krene niz ulicu prema svojoj kući. Sat u jednom izlogu pokazivao je skoro tri. Oklijevala je. Da nije bilo tako vruće, ne bi otišla kući. Ali po ovakvom danu samo bi budala ostala na cesti. Poželi da ima novaca kako bi mogla u kino. Kino RKO u 86. ulici imalo je rashladni uređaj. Ventilatore koji su se vrtjeli iznad velikih komada leda. Za deset centi mogao si ondje ostati cijeli dan i nadvladati vrućinu.

— Marja! — zovne djevojački glas iza nje. Okrene se i pogleda. Bila je to njezina prijateljica Francie Keegan. Pričeka da je djevojka sustigne.

— Zdravo, Francie.

Franoie je ostala bez daha jer je žurila uz blok. Bila je to velika, glomazna djevojka, punih bujnih prsa i bokova. Imala je gustu crnu kosu i tamnomodre oči i bila je godinu dana starija od Marije.

— Kamo ideš, Marja? — upita još uvijek teško dišući.

— Kući — Marja će kratko. — Prokleto je vruće. Ne možeš ostati vani.

Francie je izgledala razočarano.

— Pomislila sam da bismo mogle poći u kino.

— Imaš li novaca? — upita Marja.

— Nemam.

— Ni ja — reče Marja pa krene uz blok. Prijateljica je koračala uz nju.

— Kriste — povikne — cijeli svijet je bez prebijene pare.

Na Marjieu licu pojavi se slab smiješak. Pogleda prijateljicu krajičkom oka.

— Ma što mi ne kažeš.

Nekoliko koraka hodale su šutke, zatim Francie položi dlan na Marjinu ruku.

— Imam ideju. — Marja je pogleda. — Stari Rannis. Možda bismo mogle iscijediti nešto sitniša iz njega.

Marja odmahne glavom.

— A-a. Upravo sam bila tamo.

— I? — upita Francie znatiželjno.

— Ništa — odvrati Marja. — Izvukla sam jednu čokoladu, jer sam dopustila da me rendgenizira.

— I onda?

— To je sve — nastavi Marja. — Zatim je tražio da pođem otraga s njim i pogledam svježe obojene sobe, ali ne za novce. Već mu ionako dugujem tri dolara i dvadeset pet centi. Dopustila sam mu čak i da me opipa, ali on je zahtijevao da dođem u stražnju sobu.

Francie je razmišljala o prijateljičinim riječima. Naposljetku progovori. r;— Daj onda barem čokolade. Marja se nasmiješi.

— Prekasno. — Značajno se potapše po trbuhu. — Već sam pojela.

— Prokletstvo! — opsuje Francie. — Danas upoće nemam sreće. — Nastavi hodati. — Mislim da je najbolje da odemo kući. — Obriše lice u kratak končani rukav haljine. — Dođavola, što je vruće!

Marja ne reče ništa. Hodale su šutke. Došle su gotovo do polovice bloka prije nego što su ponovno raz-. mijenile nekoliko riječi.

— Tko ti je kod kuće? — upita Francie.

— Vjerojatno svi — odvrati Marja. — Mati ne odlazi na posao prije pet.

— Majka joj je bila čistačica u nekom uredu u središtu grada i radila je do dva sata ujutro.

— Tvoj očuh također?

Marjinim očima proširi se hladan bljesak, koji ih učini gotovo crnim.

— On pogotovo — prezirno će Marja. — Taj ne bi ostavio svoje tri limenke piva ni za sav novac ovog svijeta.

— Zar nigdje ne radi? Nikada? — upita Francie. Marja se nasmije.

— A zašto i bi? Nikada mu nije bilo tako dobro. Tri obroka dnevno i piva koliko god može popiti. Nije on budala. Cijeli se dan samo vuče naokolo i podriguje.

U Francinim se očima pojavi čudan pogled.

— Neki me dan zaustavio u predvorju. Marja se naglo okrene prema njoj.

— Što je htio?

— Ispitivao me o tebi.

— O čemu?

— O tome što radiš izvan kuće. O dečkima. I sličnom.

— Ah. — Marja je načas razmišljala. — I mene neprestano zapitkuje. Što si mu rekla?

— Ništa — odvrati Francie. — Pa nisam budala. Lagan uzdah olakšanja prijeđe Marjinim usnicama.

— Rado bi mi nešto naprtio. Mrzi me.

— Znam — reče Francie. — Kojiput ga gore čujem kako viče. — Francie je stanovala u stanu iznad Marje.

— Uvijek se dere — odvrati Marja.

Stigle su već gotovo do kuće. Sve su stambene zgrade u ovom bloku bile jednake. Isti jednolični, smeđi kamen, koji je jednom vidio i bolje dane, tamni prljavi prozori što slijepo zure na ulicu.

Zaustave se pokraj stepenica ispred kuće. Kraj ulaza bila je nepokrivena kanta za smeće. Dok su tamo stajale, jedna ulična mačka skoči na nju, rastjera jato muha i počne kopati po kanti. Šutke su je promatrale.

Marja se namrgodi.

— Čovjek bi pomisilo da je pazikuća ipak toliko pametan da po ovoj vrućini zatvori kantu. — Uzdahne. — Ovo smrdi.

Francie ne reče ništa. Počnu se penjati stepenicama. Sa suprotne strane ulice dopre do njih snažan zvižduk. Obje se okrenu.

Tri su momka upravo izišla iz igračnice biljara nasuprot njihovoj kući i gledala prema njima. Jedan po-vikne: — Hej, Francie, koja ti je to plavokosa prijateljica? Djevojke se brzo pogledaju i kradom nasmiješe.

— Zašto ne dođeš ovamo pa sam ne otkrij eš? — dovikne mu Francie.

Tri momka nešto prošapću, stojeći na vratima, dok ih je Marja nastojala prepoznati. Onog koji je pozvao Francie vidjela je već ranije nekoliko puta. Živio je na kraju bloka, ali mu se nije mogla, sjetiti imena. Ostalu dvojicu nije još nikada susrela.

Oba nepoznata momka bila su visoka. U jednog je kosa bila svijetlosmeđa, gotovo plava. Imao je otvoreno lice i blage modre oči.

Drugi je bio puka suprotnost. Taman, pristao momak, lijepih, pravilnih

crta i punih čulnih usta. Plavokosi se ubrzo, pokretom ruke, oprosti od ostalih, koji se polako doklate preko ceste.

— Zdravo, Jimmy — reče Francie kad su im se približili.

Jimmy je bio mršav momak malko izbočenih očiju, lica prekrivena ožiljcima nekadašnjih prištića. Nasmije se otkrivši bijele izbočene zube.

— Gdje si se sakrivala, Francie? — upita.

— Svuda pomalo — odgovori. — A ti?

Zagleda se na trenutak u pločnik prije nego što joj odgovori.

— Ovdje i ondje — dobaci kratak pogled prijatelju.

— Što ste nakanile?

— Ništa — odvrati Francie. — Idemo gore da izbjegnemo vrućinu.

— Ross i ja upravo odlazimo na kupanje — Jimmy će brzo. — Hoćete li s nama?

Francie pogleda Marju, koja je dotle šutjela. U Mar-jinim se očima pojavi tračak zanimanja.

— Ako pođemo gore da uzmemo kupaće kostime — objasni Francie — nećemo više smjeti natrag.

Drugi momak se nasmije. Smijeh mu je bio začuđujuće dubok.

— Tamo, kamo idemo, naći ćemo i kupaće kostime — reče.

— Ross ima automobil — reče Jimmy. — Odvest ćemo se na Coney Island.

Marja prvi put progovori.

— Zašto onda još ovdje stojimo i brbljamo?

Ross uhvati Marju za ruku. Stisak mu je bio čvrst i siguran, i ona siđe niz stepenice. Duboko u grlu još mu je uvijek odjekivao smijeh.

— Imaš pravo, mala — reče, izazivajući je očima.

— Volim djevojku koja zna što hoće.

Koračala je uz njega i podigla pogled, prihvaćajući izazov.

— Ne znam što hoću — nasmijala se. — Ali moje tijelo zna. A ono je vruće.

— Ne može biti prevruće za mene — odvrati joj. Ostali proslijede za njima. Marja baci pogled preko ramena na Francie. Jimmy je nešto šaptao, a Francie se smijuljila i odobravala. Zatim pogleda momka pokraj sebe.

— Gdje si ostavio kola?

— Odmah iza ugla — reče. — Zovem se Ross Drego, a ti?

— Marja — odvrati.

— Mislim tvoje puno ime — on ustraje. Pogledala ga je u oči.

— Marja Anna Flood.

— Flood je englesko ime — začudi se.

— Poljakinja sam — ona će brzo. — Promijenili smo ime od Fluudjincki.

— Jasno mi je zbog čega. — Osmijeh oduzme oštrinu njegovim riječima.

Stigli su iza ugla, i on ih povede prema otvorenom buicku, čiji je krov bio spušten. Otvori vrati kićenim pokretom.

— Kočija je vaša, djevojke.

Marja se zaustavi pa pogleda prvo auto, a zatim njega.

— Što čekaš? — upita je. — Ulazi. Odmahnula je glavom.

— Ne, neću. Čini mi se preopasnim. Ross je zbunjeno pogleda.

•— Što time misliš?

— Ne vozim se ni u kakvu šetnju ukradenim autom — reče. — Da želim upasti u neprilike, mogu to i sama.

Ross se nasmije.

— Auto nije ukraden — reče. — Moj je. Sumnjičavo ga je gledala.

— Ma nemoj! Odakle tebi tako nešto? Vjerojatno zato tvoj prijatelj nije htio poći s tobom.

Ross se naceri.

— Misliš Mikea Keyesa? Morao je natrag na posao. Pomaže starome pri poslu u kući. Otac mu je pazikuća.

JJoš je uvijek bila sumnjičava.

— Meni to nećeš prodati — ustraje tvrdoglavo. Iza leđa začuje Jimmvjev glas.

— Hajde ulazi. To su njegova kola. Njegov stari mu ih je poklonio.

Odmaknula se od automobila.

— Najprije mi to dokaži — reče.

Iz Rossovih očiju nestao je osmijeh.

— Ne vjeruješ mi? — Glas mu je zvučio bezbojno i hladno.

— Vjerujem ti — reče ona gledajući mu ravno u oči. — Ali ne želim riskirati. Poznajem djevojku iz naše ulice koja je vjerovala momku pa sada sjedi u Bedfordu.

Rumenilo bijesa preplavi mu tamno lice.

— Tada se gubi — reče razdraženo. — Mogu naći tisuću jeftinih cura poput tebe koje će poći sa mnom.

Okrenuvši se, stala se vraćati ulicom. Bila je već gotovo na uglu, kad je zaustavi njegov glas. Pričeka dok je nije sustigao.

— Samo trenutaik, Marja — reče itražeći rukom po džepu. — To je moj automobil. To ću ti dokazati.

Izvadi lisnicu i pruži joj je. Ona je pogleda. Unutra je bilo više smotanih zelenih novčanica nego što je ona ikada vidjela. Upitno ga pogleda.

Otvori lisnicu. U jednom je dijelu bila vozačka dozvola, a u drugom isprava o vlasništvu kola. Obje su glasile na ime Ross Drego, Park

avenija 987, N.Y.C. Baci kratak pogled na datum rođenja. Bilo mu je osamnaest godina. Šutke zatvori lisnicu i vrati mu je.

— Hoćeš li sada poći? — upita je.

— Zar to nisi mogao odmah učiniti? — odvrati mu.

— Razljutio sam se — brzo će on. Na ustima mu se pojavi osmijeh. — Žao mi je. Opraštaš mi?

Načas se zagleda u njega. Bio je čudan momak. Još nikada nije susrela nekog nalik na njega. Lijepo se izražavao, no ipak je u njemu osjetila neobuzdanost i zloću, koje bi nestalo čim bi se nasmiješio. Usta joj se razvuku, uzvraćajući mu smiješak.

Ipruživši ruku, uhvati njegovu.

— Hajde, požuri — reče. — Tako je prokleto vruće i ne mogu dočekati da se bacim u vodu.

— Koji dio Coney Islanda je ovo? — upita Marja pošto je Ross zaustavio automobil pred nekim vratima i zatrubio.

Pogleda je sa smiješkom u očima.

— Sea Gate. Imamo ovdje kuću.

— Što misliš time, kuću? Valjda ormarić u klubu?

— upita ga.

Smiješak mu prijeđe na usta.

— Ne. Pravu kuću. Ovo je privatno zemljište. Vratar proviri kroz rešetke.

— Otvaraj, Joe — dovikne mu Ross.

— Ah, to ste vi, gospodine Drego — reče vratar. Velika željezna vrata polagano se otvore.

— To je ljetnikovac — objasni Ross, vozeći kroz ulaz. — Ovdje boravimo kada mi je otac prezaposlen i ne može ostaviti ured.

Marja se ogleda. S obje strane ceste bile su prekrasne kuće na njegovanim travnjacima, zaklonjene sjenom golemog drveća.

— Kriste — uzvikne — pa to je kao da živiš u parku.

— Ross ne odgovori. Marja se obrati Francie, koja je sjedila na stražnjem sjedalu. —• Nije li, Francie?

Francie i Jimmy bili su također zadivljeni. Buljili su u kuće duž ceste.

Francie kimne.

— Kladim se da ovdje žive samo milijunaši — reče. Marja se okrene Rossu.

— Jesi li čuo? — upita.

Ross šutke kimne, očiju uprtih u cestu.

— Je li to istina? — zapita. Ross odmahne glavom.

— Nije.

— Tvoj stari mora da je vrlo bogat — doda ona. Ross skrene auto na prilazni put i zaustavi ga. Pruži ruku i ugasi motor. Zatim je pogleda natmureno i neljubezno.

— Zar ti je tako važno što mi je otac. Ja sam te doveo ovamo.

Marja je zurila u njega razmišljajući što li je to kazala da ga je tako razljutila. Zatim reče: — Nije.

Brzo kao što se i pojavila, hladnoća nesta iz njegovih očiju, i on se nasmiješi.

— Onda dođi i pronađi kupaći kostim za sebe. Voda se odavde čini divnom.

Slijedila mu je pogledom prst, koji je pokazivao pokraj kuće. Odmah iza nje pružala se plaža i talasao ocean. Iskočio je iz kola i pridržao joj vrata.

Izišla je i pogledala kuću.

Bila je to velika zgrada. Dvokatnica. Drvo i daske što su pokrivale krov bili su obojeni tamnozeleno. Nije se osvrtala na Rossove riječi. Stari mu je morao imati hrpu love kad je mogao uzdržavati takvu jazbinu.

Ross ih odvede do prednjeg ulaza, te izvadivši ključ otključa vrata.

— Pođite za mnom — reče, penjući se stepenicama. Slijedeći ga, pogled joj padne na pomno uređenu dnevnu sobu i blagovaonicu. Spusti pogled na stepenice. Korake je prigušivao debeo sag. Uvijek je mislila da ljudi ovako žive samo u filmovima. Zaustavio se pred jednim vratima i otvorio ih.

— Ovo je soba moje sestre —reče. — Uđite, potražit ćemo prikladne kupaće kostime.

Marja proslijedi za njim u sobu. Začuje kako iza nje Francie hvata zrak.

Mada se nije okrenula, znala je što misli. Još nikada nije vidjela takve sobe.

Sve je bilo iz ružičastog i plavog atlasa. Zastori, krevetni pokrivač, pa čak i dugačak, neobičan stolac pokraj kreveta. Sag je bio tople ružičaste boje, a pokućstvo boje trešnje.

Ross otvori ugrađeni ormar.

— Kostimi su ovdje — objavi. Pokaže im još jedna vrata. — Tamo je kupaonica. — Priđe vratima na kojima je stajao Jimmy. — Dajemo vam deset minuta da se spremite.

Jimmy se smijuljio.

— Možda nas djevoke trebaju da im pomognemo. Francie zahihoće.

On stupi u sobu, no Rossov glas ga zaustavi.

— Dođi, Jimmy, potražimo kostime za sebe. Jimmy se poslušno vrati kroz vrata, koja se za njim zatvore. Djevojke pogledaju jedna drugu.

— Govorio Ross što mu drago — prošapće Francie — stari mu je siguijge milijunaš.

Marjin glas prijeđe u šapat.

— Ili je milijunaš, ili gangster. Francie razrogači oči.

— Kako to misliš? Marja se nasmiješi.

— Mislim kako je bolje da se presvučemo prije nego što se vrate. — Priđe ormaru. — Bože, Francie! — vikne. — Pogledaj ovamo.

Francie je zurila kroz otvorena vrata.

— Oh, — protisne, ostavši u čudu bez riječi.

U ormaru je visilo dvadesetak kupaćih kostima. Francie oprezno ispruži ruku i dotakne jedan.

— Marja, pipni. Prava vuna! — Okrene se prijateljici.

Marja je već skinula bluzu i suknju i upravo je bila zabavljena otkapčanjem grudnjaka.

Istrčala je iz vode, smijući se zadihano, dok joj je Ross bio za petama.

— Nemoj, Ross, nemoj — vikne. — Imat ću punu kosu pijeska.

— Možeš je oprati — nasmije se Ross, pokušavajući je uhvatiti za gležanj. Okrene se od njega, on se spotakne i padne na koljena.

Pogleda ga preko ramena. Ross se uspravi i baci za njom. Rukom je zgrabi za gležanj u trku, i ona posrne te padne na pijesak. On se sruši kraj nje. Šutke su ležali, pokušavajući doći do daha. Čula je kako mu zrak šišti duboko J prsima. Došavši ponovno do daha, prevrnula se na leđa.

Osjetila je sunce kako joj grije lice. Zatvorila je o|i. Osjećala se\kao u raju. Čula je kako još uvijek snažno dišeraJi-saua je mirno; ležao kraj nje.

Polagano je otvorila oči. f ' Naslonio se na lakat, promnaIrajući je.

— Sviđa ti se ovdje? —upita, smiješeći se.

Uzvratila mu je osmijehom.

— Prekrasno je — odgoVori.

— Drago mi je — reče, pa se okrene i sjedne. — Fran-cie i Jimmy su još u vodi.

Sviđalo joj se kako izgovara riječ »voda«. Pogleda niz plažu.

— Shvaćam ih — reče. — Zaista je divna. Ponovno joj se okrene.

— A zašto si ti izišla?

— Bilo mi je dosta — odvrati mu. — Nisam nezasitna. Osim toga, previše dobrog moglo bi me razmaziti, a za to nemam dovoljno novaca.

Licem joj se sasvim približio.

— Rado bih te razmazio — tiho progovori. — Ja za to imam dovoljno novaca.

Gledala ga je ravno u oči. Nakon jednog trenutka osjetio je kako su mu vjeđe otežale. Nikada ga još nitko nije ovako gledao. Tako ovoreno i nepomično kao da mu pogledom prodire do dna duše.

— Kako znaš? — upita ga promuklim glasom. — Možda bih te preskupo stajala.

— Znam — odgovori, položivši joj ruke na ramena. Usne joj se rastave očekujući njegove. Jezik joj potraži kutove njegovih usta, ostavljajući sitne plamičke na svojem putu. Bilo mu zakuca u sljepoočicama.

Pritisne joj glavu na pijesak, obgrlivši joj vrat rukom. Njezine mu ruke lagano obaviju zatiljak. Sklopi oči. Nitko ga još nikada nije ovako ljubio.

Njezine su oči još bile otvorene i promatrale ga. Tijelo joj je prožimala ugodna toplina. Bilo je smiješno kako su svi jednako izgledali dok su je ljubili. Lica bi sasvim približili njezinom i dva bi im se oka gotovo stopila u jedno prije nego što bi ih sklopili. Bar u tome nije se razlikovao od drugih.

Osjeti kako mu je ruka počela tražiti. Sviđao joj se njegov dodir. Bio je topao i nekako nježan. Nije bio kao ostali, koji su joj nanosili bol. Pusti naramenicu da spuzne kako bi osjetila njegovu ruku na goloj koži.

Njegov dah stane joj žestoko puniti usta.

Prstima mu lagano prijeđe po mokrom kupaćem odijelu od trbuha do stegna. Bio je vrlo snažan. Svi nabrekli mišići oštro su se ocrtavali.

Nježno ga stegne rukom. Odmakne lice, a glavu mu pritisne na svoje grudi.

Osjetila je tvrde zube iza usnica. Pokušao je otkrenu-ti lice, ali ona ga je čvrsto držala. Pogledala je dolje prema njemu, lagano se smiješeći u sebi. To je bilo ono najljepše. Sve ovo što bi činili zbog nje, na što ih je mogla prisiliti. To je bilo ono zbog čega je bila sretna da je žena. Jer je na kraju ona ipak uvijek ostala jača.

— Ross — prošapta. U očima mu ugleda razbuktalu bolnu napetost.

Gotovo je viknuo. Osjetila je kako dršće. Zatim kroz mokro kupaće odijelo prodre žar iz njegova tijela, izazivajući u njoj toplinu koja je svu prožme, ostavljajući je bez daha. Načas se tijesno pripije uz njega, zatim sve prođe i oni se smire.

Otkotrlja se od nje i ostane ležati licem u pijesku, teško dišući.

Nagnula se k njemu, pogladivši mu nježno kosu.

— Ross, mali moj — prošapće. — Sladak si. Polagano joj okrene lice.

U očima mu se nazirao čudan stid.

— Zašto si to učinila, Marja? — upita promuklo. Širom je otvorila oči, a u smiješku na usnama sakupila se mudrost svih žena.

— Jer si mi drag, dušo — odvrati mirno. — I jer želim da budeš sretan.

Uglovi usta su mu se trzali dok je nastojao spriječiti podrhtavanje usana.

Jedan je trenutak bio na rubu suza. Znao je da je stariji, ali sada se pred njom osjećao kao dijete. Otrgne oči od njezina nepomičnog pogleda.

— Ne čini to više, Marja. Nikada — reče prepuklim, grubim glasom.

— Zar to ne voliš, dušo? — upita ga nježno. Ne pogledavši je, protisne: — Ne volim.

— Onda neću, dušo — reče.

Osjetio je kako se pomaknula u pijesku pokraj njega, pa se okrenuo da je pogleda. Sjedila je prolazeći rukom kroz kosu što je blistala poput zlata.

Učini mu se da iz nje struji upravo životinjska životna snaga.

Ona ga pogleda, nasmiješivši se.

— Rekla sam ti da će mi kosa biti puna pijeska. — Ustala je. — Idem u vodu da ga isperem. Pođi sa mnom. — Ispružila je ruke prema njemu.

Nije se pomaknuo sa svojeg mjesta u pijesku. Pogledao ju je preko ramena.

— Idi samo — reče. — Doći ću odmah za tobom. Gledao je kako trči u more i baca se u valove. Tek onda je ustao i potrčao niz obalu za njom.

Prvo rumenilo večernjeg sumraka prekrilo je nebo. Na zapadu sunce je još uvijek odolijevalo noći. Plam-teća rumena kugla očajnički se hvatala za protekli dan. Hladnoća se počela pomalo osjećati u zraku.

Marja se uspravi na pokrivaču koji je Ross raspros-tro za njih.

— Bogzna koliko je sati — reče. Otvorivši oči, on žmirne prema nebu.

— Bit će šest i četvrt — odvrati.

— Kako znaš? Osmjehne se na nju.

— Bio sam nekoć izviđač.

— Nisam još nikada poznavala ni jednog izviđača — ona se nasmije spustivši mu ruku na koljeno.

On se nesvjesno ukoči. Osjetivši njegov pokret, brzo je povukla ruku.

— Oprosti, zaboravila sam.

— Nemoj se ispričavati — reče.

— Ali ti ne voliš da te diram. Odmahnuo je glavom.

— Nije baš tako. Mislim da jednostavno nisam naviknut na to.

— Znači, ipak ti se sviđam? — upita ga.

— Svidjela si mi se već prvog trenutka kad sam te ugledao kroz prljave prozore igračnice biljara.

— Časna riječ? — sada se smiješila.

— časna riječ — odgovori, ozbiljno je gledajući. — Vidio sam te kako hodaš s Francie niz blok i nisam mogao skinuti pogled s tebe. Upropastila si mi igru. Mike me operušao.

— Mike? — upita ona. — Zar je to onaj plavokosi momak koji nije htio poći s nama?

On kimne.

— Nije čak niti digao pogled sa stola dok sam mu govorio o tebi.

Malo se uvrijedila.

— Što si mu rekao? Nacerio se.

— Mama — rekoh — kupi mi nešto takvo! Nestašno ga je udarila u bok.

— Bezobrazan si!

— Sva sreća da je Jimmy bio ondje. Možda te inače ne bih nikada upoznao — reče.

— Dakako — podrugljivo će ona. — Od onog drugog prijatelja bila bi ti slaba pomoć.

— Mike je dobar momak — usprotivi se Ross. — Samo je preozbiljan. Ne mari mnogo za djevojke. Cijelo vrijeme uči. Želi postati odvjetnik.

— Jednako ste stari? Odmahnuo je glavom.

— On je godinu dana mlađi. Ali pohađamo isti razred.

Taština joj je bila povrijeđena. Ponosila se time što se sviđala svim momcima.

— Uvjerena sam da nije zgodan kao ti.

— Hvala — reče suho. — Ti si prva djevojka koju poznam a koja tako misli. Obično nemam izgleda čim ugledaju njega.

— Bit će da je strahovito umišljen — ona će bezbojno. — Ne podnosim momke koji se prave važni.

— Mike je doista vrlo zgodan — reče Ross. — Mislim da uopće niti ne zna kako se sviđa djevojkama.

Lagano je zadrhtala osjetivši hladnoću sumraka na leđima.

— Ionako ne marim za njega — ravnodušno će Marja. — Pogleda niz plažu. — Gdje je Francie?

— Otišli su u kuću još prije jedan sat dok si drijemala — odvrati joj. — Francie je rekla da joj je postalo prehladno.

Ustala je i protegnula se.

Najbolje da i mi pođemo. Postaje mi zima. Gledao je gore u nju, dokono razmišljajući koliko joj može biti godina. Vjerojatno sedamnaest. Još nikada nije upoznao djevojku koja bi u njezinoj dobi već bila tako ženstvena. Ta besprijekorna

svijetla put i visoko položene jagodice, ta velika, čulna, gotovo prkosna usta i čvrsto oblikovana brada. Ponovno se protegnula podignuvši ruke visoko iznad glave. Mogao je vidjeti nježne plave malje ispod pazuha kako se pružaju prema oblinama njenih mladih punih grudi, ispod kojih se nastavljao nježan, jedar struk koji je zvono-liko prelazio u oble visoke bokove i okrugla bedra. Čvrsto je stajala na dugim, ravnim, a ipak ženstvenim nogama.

Bila je svjesna njegova ispitivačkog pogleda. Osmjehnula se. Godilo joj je da je gleda.

Nehotice mu izleti pitanje.

— Koliko ti je godina, Marja?

— Pogodi — odgovori mu, još uvijek se smiješeći.

— Sedamnaest — reče nasumce.

Bila je ponosna što je pomislio da je starija.

— Skoro — reče, oklijevajući upravo toliko Gcoliko je trebalo.

Ovivši joj ruke oko nogu sruši je na sebe. Pala je smijući se dok joj se lice posve približilo njegovom. Namrgođeno je upita, trudeći se da mu glas zvuči ob-ješenjački: — Jeste li spremni da me poljubite, plavokosa, mlada ljepotice?

Oči joj ne promijene izraz.

— Uvijek spremna — reče promuklo.

Pritisnuo joj je usta na usnice. Blago se iznenadio kad je otkrio kako je imala pravo. I opet je pripila usnice uz njegova usta, tražeći mjesta za jezik. No ovaj put bit će spreman za nju. Neće ga više moći iznenaditi.

Borio se da svlada navalu strasti u sebi. Stegnuo ju je čvrsto, ali oprezno.

No tada osjeti kako mu prstima lagano prelazi obrazom. Duboko u njegovoj nutrini visoko lizne plamen strasti, i on shvati da je pobijeđen.

Očajno, gotovo ljutito, otrgne usta s njezinih.

Mislim da je bolje da se vratimo — reče zlovoljno — Dobro — ona će mirno. Ustala je i čekala ga. Izbjegavajući njezin pogled, skupljao je pokrivač.

Složivši ga, presavio ga je preko ruke i ustao držeći pokrivač ispred sebe.

Ne gledajući je, krenuo je prema kući.

Uhvatila je korak s njim. Pruživši ruku, dodirnula je pokrivač. Pogledao ju je. Smiješila se.

— Skrivaš li nešto, dušo? — upita ga.

Lice mu je oblilo jarko rumenilo. Na jeziku mu je bio ljutit odgovor, no već su stigli do kuće. Umjesto da išta kaže, šutke joj otvori vrata.

Ušli su u kuću kroz ulaz s obalne strane. Bio je to stražnji dio podruma, pretvoren u neku vrst kabine za presvlačenje. Ona zakorači unutra i

naglo zastane. Ispruži ruku iza sebe, a prst druge stavi na usta kako bi utišala Rossa.

— Pogledaj — prošapta, podrugljivo se smijuljeći. — Ljubavnici.

On iskolači oči. Francie i Jimmy čvrsto su spavali, zagrljeni na kauču. Bili su potpuno goli. U prvi mah bio je zgranut, ali taj osjećaj ubrzo zamijeni smijeh. Izgledali su smiješino. Jimmv je bio vrlo mršav, a Francie je bila krupna djevojka. Ross pritisne šaku na usta da stiša hihot.

— Da ih probudimo? — prošapće. Ona odmahne glavom.

— Nemojmo. Izgledaju tako umorno, jadni mali. Odšuljaju se na prstima u predvorje. Ona ga pogleda.

— Kako da dođem u spavaću sobu? — upita. — Htjela bih se obući.

On joj mahne rukom i ona pođe za njim uz stepenice. Otvori joj vrata sobe. Okrenuvši se, ona ga pogleda.

— Mogu li se istuširati? — upita.

— Ako ti ne smeta hladna voda — odvrati joj. — Još nismo uključili grijač.

— Ništa zato — odvrati. Pokupivši odjeću sa stolca, pođe u kupaonicu.

Zatvori i zaključa vrata, zatim zastane osluškujući. Začuje kako su škljocnula vrata spavaonice kad je izišao. Tada, nasmijavši se u sebi; zakorači u kadu, navuče zastor i otvori vodu. Čak i hladna, bila je divna. Rado se tuširala. Sve što su imali kod kuće bilo je korito za pranje rublja, i to u kuhinji. Zahod je bio vani na hodniku. Ovo je bio život. Zapjeva jasnim, nemuzikalnim glasom. Pošto je prošlo već gotovo deset minuta, nevoljko zatvori vodu.

Odgurne zastor i, zakoračivši jednom nogom iz kade, podigne pogled.

Zaprepašteno pritisne šaku na usta.

— Oh! Ross je stajao ondje smiješeći se i u ispruženim rukama držao velik ručnik.

— Pomislio sam da će ti ovo trebati — reče. Nije se pomaknula.

— Kako si ušao? — upita.

— Kroz svoja vrata. — Pokaže rukom iza sebe. — Na drugoj su strani. — Zagleda se u nju. — Bolje da uzmeš ovo — reče, pružajući joj ručnik. — Čuo sam da su prave plavoj ke sklone prehladi.

Uzela je ručnik i omotala ga oko sebe.

— Hvala — reče hladno.

— Čekaj — izusti. — Nisi se valjda naljutila? Ona odmahne glavom.

— Ne volim kad se netko potajno šulja oko mene, to je sve.

Privuče je k sebi.

— Samo sam se šalio, Marja. — Pokuša je poljubiti.

Okrene mu obraz.

— To uopće nije duhovito — reče. — A sada me ostavi samu. Želim se obući.

Mogao je osjetiti toplinu njezina tijela kroz debeo ručnik. Prožme ga uzbuđenje. U mislima ugleda ljubavnike koji su ležali dolje na kauču dok se njih dvoje šuljalo mimo. Čvrsto je stegne.

— Nećeš me ostaviti samo tako — protisne napetim glasom dok mu je srce ludo udaralo.

Nepomično ga je gledala. Oči su joj bile najhladnije od svih koje je ikada vidio. Ništa nije rekla.

Preplavi ga žestok bijes. Pokuša silom pritisnuti usnice na njezine. Šutke se izvukla i otrgnula od njega.

Nije je mogao zadržati. Svom težinom baci se na nju i pritisne je uza zid.

Sada mu više nije mogla izmaknuti.

Piljio joj je u oči teško dišući. Gledala ga je neustra-šeno.

— Dosta šale, Marja — reče muklo. — Što misliš, zašto sam te doveo ovamo?

Ništa nije odgovorila, samo ga je pozorno motrila.

Pokuša strgnuti ručnik s nje, ali ga je čvrsto držala. Osjeti da više ne može obuzdati gnjev. Bilo je divlje radosti u njegovoj grubosti. Ošamari je nadlani' com.

— Hajde, droljo jedna — izbaci. — Lezi! Francie je rekla da hoćeš.

Osjeti kako se sledila i ukočila uza zid. Pogleda je. Tragovi njegovih prstiju bijelili su se na suncem opaljenom obrazu. Napola se nasmijavši, spustila je pogled.

— Ross, mali moj — prošapće nježno.

Samouvjeren smiješak pojavi mu se na licu. Te jeftine male drolje sve su jednake. Kojiput je potreban pravi potez da vide tko je gazda.

Samosvjesno joj se približi.

Nije primijetio opak pokret njezina koljena na gore, sve dok mu oštra bol nije proparala utrobu. Jedan trenutak stajao je teturajući zapanjen pred njom.

— Marja! — protisne zaprepaštenim glasom kroz usnice koje su naglo blijedjele. — Bože moj, Marja! —• Zatim ga drugi val strahovite boli svali na tlo pred nju.

Vidio je, očima zamućenim od bola, kako ga hladno gleda gdje joj skvrčen leži do nogu. Svijao se od muke dok su ga parali strahoviti bolovi.

Osjetio je više nego što je vidio da je, prekoračivši ga, pokupila stvari sa stolca. Propuh mu udari u lice kad je otvorila vrata. Napregnuo se, pokušavajući je vidjeti.

Stajala je na vratima, gledajući ga. Njezin mu hladan glas pogodi uši.

— Ako si samo to želio, zašto nisi odabrao Francie?

Bol je sada malo popustila. Opet je mogao disati. Nije se usudio pomaknuti od straha da se ne vratL Prisilio se da progovori.

— Jer sam želio tebe, Marja — promrmlja kroz ukočene usnice.

Glas joj sada više nije bio tako hladan.

— Ima stvari koje radim i onih koje ne radim — reče strpljivo, kao da objašnjava djetetu. — Što zapravo misliš, Ross, kakva sam ja djevojka?

Vrata se za njom zatvore i on ostane sam na podu. Pritisne gorući obraz na hladan pod i zatvori oči. U mašti je ugleda kako izlazi ispod tuša, i bol se ponovno vrati. Zaustavi dah.

— Marja — prošapće u hladno tlo. — Kakva si ti djevojka?

— Umorno otvori oči. U sobi je bilo mračno, a noć tiha. Okrene se na drugu stranu, osjetivši kako se mekan krevet ugiba pod njim. Ruke mu zapnu za pokrivač. Nejasno se upita kako je dospio ovamo. Ponovno osjeti bol i sjećanje se pomalo počne vraćati. Posr-ćući iz kupaonice, doteturao je do kreveta. Sjećao se još kako je utonuo u njegovu ugodnu mekoću, i to je bilo sve. Nije se mogao sjetiti da se pokrio.

— Osjećaš se bolje, Ross?

Okrene glavu prema Marj inom glasu. Na stolcu u kutu sobe žarila se cigareta. Uspravio se u krevetu. Sada se svega sjetio. Ušla je u sobu i pokrila ga dok je drijemao. Bio je drhtao kao u groznici.

— Bolje mi je — odvrati zlovoljno.

Cigareta se pomakne uvis, postane svjetlija, a zatim žar potamni.

— Hoćeš li jedan dim? — upita ga.

— Molim te.

Začuje kako se kreće po mraku, zatim joj se lik ocrta kraj prozora. Osjeti kako krevet popušta pod njezinom težinom. Cigareta je bila pred njim.

Zahvalno je uzme i prinese ustima. Jedaik dim prodre mu duboko u pluća. Osjećao se bolje.

— Koliko je sati? — upita.

— Oko devet — odgovori mu.

Ponovno povuče iz cigarete, zatim polagano otpuhne dim kroz nosnice.

Osjeti kako mu to pomaže da se razbudi.

— Gdje su ostali? — upita, pokušavajući je bezuspješno razaznati u žaru cigarete. — Zar su još dolje?

— Nisu — odvrati mu odsječno. — Francie se uplašila kad smo se popeli ovamo i našli te u krevetu. Htjela je otići kući, pa je Jimmy pošao s njom.

Pomislio je gorko u sebi: »Baš lijepi prijatelji. Pobjegnu kad ih trebaš.« Ali od Jimmvja nije ništa dru-go niti očekivao. Mike to nikada ne bi učinio. Jedna mu misao proleti sviješću.

— Jesi li im rekla što se dogodilo?

— Nisam — odvrati. — Zašto da im kažem? To se zbilo među nama.

— A što su pomislili? — upita.

— Rekla sam im da ti je pozlilo — odvrati mu. Krevet se zatrese kao da se nasmijala, ali nije mogao biti siguran. — A tako si i izgledao dršćući grozničavo.

Ross osjeti kako u njemu raste bijes. Ako su povjerovali da je zaista bolestan, ponijeli su se još kukav-nije. Mogao ih je stvarno trebati.

Pokuša joj ponovno razaznati lice, ali je u sobi bilo premračno. Nagne se u stranu i upali svjetiljku pokraj kreveta. Svjetlo mu bolno udari u oči, i on na trenutak zažmiri.

— Zašto nisi otišla s njima? — upita gorko. Nije mu odgovorila.

— Znala si što se dogodilo i nije trebalo da ostaneš — doda. — Već bih se snašao.

Oči su joj blistale u svjetlu svjetiljke. Kosu, koja je blještala tako da je izgledala gotovo bijela, stegnula je na zatiljku tankom vrpcom. Usta su joj bila crveno našminkana, puna i blistava. Sjedila je nasuprot njemu nepomično, još uvijek šuteći.

— Dakle? — upita zlobno. — Izgubila si jezik?

— Došla sam ovamo s tobom — ona će mirno. — S tobom ću se i vratiti.

Opakost mu provali na usta.

— Zar vjeruješ da ću te povesti natrag nakon onog što se dogodilo? Da ću to htjeti učiniti? Šutke ga je promatrala, a oči joj postadoše velike i tamne, tako da su se šarenice gotovo izgubile u njima. To je bilo najzagonetnije na njoj.

Njezine oči, kao da su uvijek nešto govorile, samo on nije mogao razumijeti što.

— Zaista to vjeruješ? — upita ponovno.

Ona duboko udahne i šutke ustane. Vrati se do stolca u kutu, uzme malenu torbicu i krene prema vratima, ne pogledavši ga. Čekao je dok nije stavila ruku na kvaku. Tek tada je zovne.

— Marja!

Zaustavila se, gledajući ga šutke.

— Kamo ćeš? — upita je nepotrebno.

— Kući — odgovori mu mirnim ravnodušnim glasom. — Sada ti je već dobro.

— Imaš li novac za prijevoz?

— Snaći ću se — odgovori istim bezbojnim glasom. Brzim pokretom istrgne joj iz ruke torbicu.

— Odakle ti novac? — upita hladno. — Francie je rekla da nijedna od vas nema ni prebijene pare.

Ništa mu ne odgovori. Izraz lica joj se ne promijeni.

— Rekla sam da ću se snaći — ponovi bezizražajno. On otvori torbicu i pogleda unutra. Ne nađe ništa osim ruža za usne, dviju malo oštećenih cigareta, češlja i nekoliko drvenih šibica.

— Lisnica ti je ispod jastuka — ona će mirno. — Ja sam je onamo stavila.

Nehotice je potraži i otvori. Banknote su bile unutra. Zastidi se zbog svoje sumnje.

— Hoćeš li mi sada vratiti torbicu? — upita ga. — Želim poći kući. Kasno je.

Pogleda prema njoj, zatim na praznu torbicu. Uzevši banknotu od deset dolara iz lisnice, utrpa je unutra.

— Uzmi taksi — reče vraćajući joj torbicu. Banknota mu doleti natrag na krevet.

— Ne, hvala — odvrati ona suho. — Ne želim ništa od tebe. — Vrata se zatvore za njom.

Trenutak je začuđeno sjedio, zatim skoči na noge. U posljednji tren shvati da su mu svukli mokro kupaće odijelo. Zgrabivši krevetni pokrivač da pokrije golo tijelo, pojuri u predvorje za Marjom.

— Marja! — zovne. — Marja, pričekaj! — Sapleo se o prekrivač, i da se nije uhvatio za ogradu, strmoglavio bi se niz stepenice.

Bila je već na dnu stuba kad se okrenula i pogledala ga. Trenutak se zapilji u njega, zatim joj smiješak preleti licem i ona prasne u smijeh.

Učinilo mu se da ga ismijava, pa se razbjesnio.

— Čemu se, do vraga, smiješ? — zaurla. Nije se mogla zaustaviti.

— Pogledaj se, Ross — gušila se, pokazujući prstom na njega. — Izgledaš poput sablasti.

Okrenuo se prema ogledalu na zidu pokraj sebe. Zbog bljedila na licu i razbarušene kose povrh bijela pokrivača, izgledao je kao prava sablast.

Nasmije se i reče joj kroz smijeh: — Daj mi vremena da se obučem, Marja, pa ću te otpratiti kući.

— Najbolje zaustavi ovdje da iziđem — zamoli ga. — Možda mi je očuh na prozoru.

Ross šutke doveze automobil do ruba pločnika. Izi-šavši, ukočena koraka obiđe kola, te joj otvori vrata. Uhvati joj ruku dok je izlazila.

Trenutak su zbunjeno stajali na pločniku, zatim ona ispruži ruku.

— Hvala ti na lijepom popodnevu, Ross — reče uljudno.

Potraži joj u očima tračak podrugljivosti, ali ga ne nađe. Prihvati njezinu ruku.

— Hoćemo li se opet vidjeti, Marja? — upita. Ruka joj je mirno počivala u njegovoj.

— Ako to želiš — odvrati ona.

Ross podigne nogu na papučicu automobila, trgnuv-ši se od boli koju je izazvao pokret.

— Želim — reče.

Marja mu na licu primijeti bolan izraz.

— Nisam te željela tako jako ozlijediti, Ross — izusti mirno.

Pogleda je u oči.

— Zaslužio sam — reče jednostavno. — Trebao sam biti pametniji.

Nakon nekoliko sekundi ona izvuče ruku.

— Bolje da idem. Stari će podivljati.

— Koji broj imaš? — upita je brzo i ugleda zbunjen izraz na njezinu liou.

— Da ti mogu telefonirati — doda.

— Ah tako — odgovori Marja, odjednom ga razum-jevši — nemamo telefon.

— Kako da te onda nađem? — upita. Sada se on začudi. Pretpostavljao je da svatko ima telefon.

Pogledala ga je.

— Obično sam oko tri sata u Rannisovoj prodavaonici slatkiša, dalje gore uz blok u ulici nasuprot igračnici biljara.

— Sutra ću ti telefonirati onamo — reče joj.

— Dobro. — Trenutak je oklijevala. — Laku noć, Ross.

Nasmiješio se.

— Laku noć, Marja.

Promatrao je kako ide niz blok lupkajući poluviso-kim potpeticama.

Sviđalo mu se kako hoda uzdignute glave, sigurna koraka, zabacujući lagano tijelo, kao da joj pripada cijeli svijet. Bilo je prirodnog ponosa u njoj.

Pričekao je dok se nije popela stepenicama u kuću prije nego što se vratio u kola. Zatim produži ulicom. U igračnici biljara još je gorjelo svjetlo. Slijedeći iznenadan poriv, zaustavi automobil i iziđe.

Imao je pravo. Nagnut nad stolom, sa štapom za biljar u ruci, Jimmy je bio unutra usred gomile momaka.

Približavajući se začuje Jimmvjev glas, koji je bio tih, povjerljiv i besraman.

— ... poput kune — govorio je. — Ross je ležao na krevetu kao da mu je netko zakrenuo vratom. Okamenjen. Moja djevojka reče kako je bolje da nestanemo prije nego^to dođu cajkani. Plavojka je govorila da netko mora ostati s njim. Mi smo onda zbrisali i ostavili ga s plavušom ... Šesto osjetilo prisili ga da podigne pogled. Na licu onu se pojavi usiljen smiješak.

— Ross — reče promijenjenim glasom. — Kako se osjećaš, momče? Zar se nismo divno proveli?

Rossovo lice bilo je hladno, a oči bezizražajne. Usne mu se jedva pomaknu, ali riječi šiknu poput vitriola.

— Kukavno kopile! Zašto si pobjegao?

— Francie se uplašila, Ross. — Riječi su mu se is-preplitale na usnicama od silne žurbe da sve objasni. — Netko ju je morao odvesti kući. A Marja je ionako ostala s tobom. Barem je rekla da hoće.

Ross polagano krene oko stola prema njemu. Kad se približio Jimmvju, momci se razmakoše.

— A što bi se dogodilo da mi je zaista pozlilo? — upita glasom koji je iznenada postao varljivo blag. — Da mi je stvarno zatrebala pomoć? A samo djevojka uz mene da mi je pruži?

Na Jimmvjevim usnama još je uvijek titrao smiješak, ali mu je strah rastao u očima.

— Ali ta ti je djevojka sigurno mogla pomoći, zar ne, Ross? — brzo reče.

— Siguran sam da ona zna kako da to učini.

Rossova šaka pogodi ga u usta i on se sruši natraške na stol. Jedan se trenutak oslanjao na nj, zatim okre-nuvši štap u ruci zamahne prema Rossovu licu.

Ross rukom odbije štap i sasvim se približi Jimmvju. Šake su mu se tako brzo kretale da ih se nije moglo slijediti u žućkastom svjetlu svjetiljki.

Biljarska palica ispadne iz Jimmvjevih ruku. Trenutak kasnije Ross se odmaikne.

U sljepoočicama mu je sijevala divlja bol dok je promatrao kako Jimmy polagano pada na tlo a krv mu teče iz nosa i usta. Jedino su kroz bol mogli izravnati račune. Jimmy je morao naučiti kako to izgleda.

Jimmy je sjedio na stražnjici, staklastih izbezumljenih očiju. Usnice su mu se pomicale, ali nije ispustio ni glasa. Polagano se na podu prevalio u stranu.

Ross pokupi biljarski štap s poda i okrene ga u ruci. Oči su mu bile hladne poput ledenih santi dok je stajao iznad ispružene prilike. Polagano pritisne tupi kraj na Jimmvjeve hlače. Zavrti štap u ruci, oslanjajući se na nj svom težinom.

— Prokleto kurvino kopile! — reče.

Nehotičan krik provali iz Jimmvjevih usta prije nego što su ostali dospjeli otrgnuti Rossa od njega. Štap se slomi u Rossovim rukama.

— Prestani, Ross! — poviče jedan od njih. — Zar ga hoćeš ubiti?

Ross pogleda oštar, šiljat vrh štapa u svojoj ruci. Oko njega sve je buktjelo. Kao iz daljine začuje da su se zalupila vrata.

— Odlična zamisao — uzvikne i otrgnuvši im se iz šaka nasrne štapom na Jimmvjevo lice.

Prije nego što je dosegao do Jimmvja, osjeti oko sebe dvije ruke koje su mu pritisnule šake uz tijelo. Divlje se borio.

— Pusti me! Pusti me! — vikao je. — Ubit ću ga!

No dvije su ga ruke samo još čvršće stegnule i povukle natrag.

— Smiri se, Ross — poznati mu glas progovori u uho. — Nećemo još više neprilika.

Duboki, blagi glas bio je poput hladnog tuša. Ross osjeti da u njemu popušta divlje drhtanje i da prevladava razboritost. Stajao je vrlo mirno, duboko dašću-ći. Konačno ponovno ovlada sobom te progovori: — Sve je u redu, Mike — reče ne okrećući se. — Možeš me pustiti.

Smirio sam se.

Jake ga ruke oslobode. Ne podižući pogled, Ross se okrene i pođe prema vratima. Kod blagajne se zaustavi, bacivši novčanicu na tezgu.

— Ovo će biti dovoljno za nered koji sam učinio — reče.

Blijedi, stari čovjek koji je ondje sjedio ne odvrati ni riječi. Ross iziđe, uđe u kola i stane čekati.

Nekoliko sekundi kasnije začuje korake kako se približavaju. Zaustave se ispred vrata.

— Odvezi me kući, Mike, molim te — zamoli ne podigavši pogled. — Jako sam umoran. Čuo je korake kako obilaze automobil. Vrata se na suprotnoj strani otvore, i njegov prijatelj uđe. Šibica bljesne i trenutak kasnije osjeti cigaretu u ruci. Duboko povuče dim, nasloni glavu na naslon i sklopi oči.

— Na sreću, došao sam u pravi čas — začuje prijateljev glas. — Imao sam predosjećaj da te moram potražiti.

Slab smiješak ocrta se na Rossovim usnama.

— Još mi uvijek priskačeš u obranu, Mike? — upita. Kad su igrali zajedno nogomet, Mike ga je štitio dok je Ross vodio loptu.

U Mikeovu se glasu nazre smijeh.

— Do đavola, a zašto ne bih? Nismo li drugovi? — Nagnuvši se naprijed, upali motor i pusti ga da radi.

— Uostalom, što se dogodilo? Ubio bi ga da te nisam zgrabio.

— Znaš ona djevojka... — Ross počne objašnjavati.

— Zar ona plavuša koju si upecao danas popodne? — prekine ga Mike.

— Jest — odgovori Ross. — Ona ...

Mike ga ponovno prekine. Glas mu je imao prijekoran prizvuk.

— Vjerovao sam da si pametniji, Ross. Ross okrene glavu.

— Kako to misliš?

Mike kresne šibicu i prinese je svojoj cigareti. Plamen mu se odrazi zlatnim sjajem u očima.

— Uopće te ne shva"<šam, Ross. Ni jedna djevojka ne vrijedi toliko da zbog rije upadneš u neprilike.

Ross se zagleda u prijatelja. Mike je imao u jednom pravo — nije shvaćao*. Zatvori oči i zavali se na sjedalu. Osjeti ikako su ko*a projurila kad ih je Mike pokrenuo. \ Mike nije razumio. Nije\o bilo zbog Marje. Obuzme ga nejasna sumnja. Ili je možda ipak bilo? Okrene se i pogleda Mikea. ^V ' * Mike je vozio oprezno, obraćajh^i pažnju na cestu pred sobom.

Uostalom, Mike je sve^dio oprezno. Nije uopće dopuštao pogrešku. U tome %t bila nevolja s Mikeom. Zato je uvijek igrao braniča umjesto da igra u navali. Nije volio riskirati. Nije to bilo zbog straha. Bio je jednostavno takav.

Mike nije shvatio. A kako bi i mogao? Nije poznavao Marju. Čula je tanak plač djeteta čim je ušla u vežu, te se počela penjati stepenicama. Plač je postajao sve jači što se više približavala vratima.

Ispod njih prodiralo je svjetlo. Trenutak je oklijevala prije nego što ih je otvorila.

Načas je žmirnula kad joj je prljavo bijelo svjetlo udarilo u oči. Dječja joj krika zapara uši. Uđe u sobu i brzo zatvori za sobom vrata. Začuje korake lijevo iz hodnika. Okrene se prema njima.

Tamo je stajao očuh u hlačama koje su inu labavo visile preko širokih bokova. Bio je samo u potkošu-lji, a bijele naramenice ležale su na čupavim, grubim, crnim dlakama što su mu pokrivale izbočena prsa. Ništa nije rekao, samo su mu poput ugljena crne oči opako piljile u nju.

— Zašto plače? — upita Marja pokazujući rukom prema spavaćoj sobi.

— Gdje si bila? — upita je, ne obazirući se na njezino pitanje.

Krenula je prema spavaćoj sobi.

— Na plivanju — odvrati kratko.

— Do pola jedanaest noću? — upita očuh, gledajući na kuhinjski sat.

— Dug je put od Coney Islanda — odgovori mu, otvarajući vrata spavaće sobe.

Uhvati je za ruku i naglo okrene. Gledala je u njega hladnim, bezizražajnim očima.

— Zašto nisi došla i rekla svojoj majci? — izdere se ljutito na nju. — Bila je zabrinuta za tebe. A znaš da se ne osjeća dobro.

— Mnogo bi se bolje osjećala kad bi ti našao posao, a ona ne bi morala raditi noću — odvrati drsko.

Podigne ruku kao da će je udariti.

— Hajde, samo pokušaj — izazivala ga je, pokazujući zube.

Opsuje joj na poljskom: — Kurvo!

Prezir joj ispuni oči.

— Pijana propalico — prasne. — Nećeš se usuditi. Znaš dobro da bi te majka izbacila kad bi pokušao.

Polagano spusti ruku na bok.

— Da nisam bio dobar prijatelj tvojem ocu dok je bio živ, ne bih se brinuo za tebe — promrmlja.

— Okani se oca! — brzo će ona. — Barem je bio muškarac. Brinuo se za obitelj. Nije se vukao okolo, pijući povazdan pivo.

Sada se već branio. Osjetila je to i likovala.

— Majka ti nije željela da dalje radim na gradnjama — reče nesigurno.

— Kad smo se oženili morao sam joj obećati da neću. Sasvim je dovoljno izgubiti jednog muža na njima, govorila je.

— Vidio si kad je pao — ona će hladno. — Ostaješ li kod kuće zbog obećanja ili od straha?

Dijete je plakalo sve jače i glasnije. Teško dišući, stajao je ondje još trenutak, zatim se okrene od nje.

— Idi i pogledaj što je Peteru •— reče.

Vrata spavaće sobe zatvore se za njom. On se nagne nad hladnjak i izvadi limenku piva. Stručno probije poklopac i prinese limenku ustima.

Malo piva poteče inu niz obraze i prolije se po patkošulji. Pio je dugo i pohlepno, bacivši zatim limenku u papirnatu vrećicu na sudoperu.

Gledao je prema zatvorenoj spavaćoj sobi. Dijete je prestalo plakati.

Piljio je u vrata. Bila je drolja, nije imao druge riječi za nju. Obrisao je usta nadlanicom. Nitko nije mogao izići na kraj s njom. Tako je to bilo od onog dana kad joj je majka rekla da će se udati za njega.

Zatvori oči i pokuša se sjetiti. Bile su tome tek tri godine, mjesec dana nakon što joj je otac zakoračio u prazno s dvadeset tri kata visokog čeličnog gred-nika.

Još je živo vidio Henrvjevo zaprepašteno lice kad je shvatio da više nema grede koja je morala biti ondje.

Tog trenutka kao da je sve stalo. Usta su mu htjela izustiti »Peter« dok je ruke grozničavo ispružio prema prijatelju.

Zatim se odjednom strmoglavio u dubinu. Gledajući dolje, Peter je vidio Henrvjevu kapu kako mu polagano sklizi s glave i prijateljevu sjajnu plavu kosu kako se prelijeva na suncu dok se prevrtao u zraku.

Smuči mu se od sjećanja, i pivo mu se podigne u želucu. Na trenutak suspregne dah, zatim podrigne. Mučnine nestane. Svaki put kad bi pogledao Marju, vidio bi u njoj prijateljev lik. Ista bijeloplava kosa, visoke Poljakove jagodice i čulna usta. Pa i pokreti dok je hodala podsjećali su na oca. Oboje su imali isti, poput mačke siguran hod.

Prvi put je to primijetio one noći kad je došao zaprositi Katti. Mjesec dana nakon što je umro Marjin otac. Obukao je svoje najbolje odijelo, ono koje je nedjeljom nosio u crkvu, i kupio kutiju slatkiša za dva dolara.

Prodavač ga je uvjeravao kako su to najbolji koje ima, a da su i sasvim svježi. Popeo se stepenicama do stana i zaustavio na hodniku, znojan od naprezanja i nervoze. Načas je oklijevao, zatim oprezno pokuca na vrata.

Trenutak kasnije začuje glas Marjine majke.

— Tko je? — upita Katti.

— Ja sam, Peter.

Iza zatvorenih vrata začuje žurne, prigušene glasove. Zatim se vrata otvore. Na njima je stajala Mar ja, uperivši pogled u njega. Oči su joj bile širom otvorene.

— Zdravo, ujače Peter — reče.

Nasmiješi joj se, očima tražeći po sobi njezinu majku, ali je nigdje ne ugleda. Kuhinjski stol bio je pun pribadača i komadića bijele tkanine.

— Zdravo, Marja — odvrati zbunjeno. — Je li ti majka kod kuće?

Marja kimne.

— Oblači haljinu. — Povuče se s vrata. — Uđi, ujače Peter.

On se nespretno doklati u sobu i pruži joj kutiju slatkiša.

— Donio sam ti slatkiša.

Ozbiljnim izrazom lica prihvatila je kutiju.

— Hvala — reče stavljajući je na kuhinjski stol. — Mama je rekla neka te odvedem u dnevnu sobu.

Skinuo je šešir stojeći u neprilici.

— Nije potrebno — reče ukočeno. — Pričekat ću u kuhinji.

Ona odlučno odmahne glavom.

— Mama je rekla da te odvedem u dnevnu sobu.

Ne okrećući se, povede ga kroz dugačak, uzak hodnik koji je vodio u prednju sobu. Poput bijele sjenke poigravala je pred njim. Posrnuo je u neočekivanom polumraku i osjetio da ga je dodirnula rukom.

—^Uhvati me za ruku, ujače Peter — mirno reče.

— Psznam ovaj hodnik. Spotaknut ćeš se u mraku. Osjeti njezinu toplu ruku u svojoj velikoj šaci. Naglo je stala, i on naleti na nju.

— Oprosti — reče, svjestan svoje nespretnosti.

— Nije ništa — reče ona, izvukavši ruku. — Upalit ću svjetiljku. Čuo je kako hoda po mraku, zatim nešto škljocne, i sobu preplavi svjetlost. Stajala je ispred svjetiljke i svjetlo je prodiralo kroz njezinu bijelu haljinu. Zagledao se u nju. Činilo se da ne nosi ništa ispod haljine.

Vidjela je da je promatra i na usnicama joj se pojavi slab smiješak.

— Sviđa li ti se maja nova haljina za svršetak škole? — upita vragoljasto. — Mama ju je dovršila trenutak prije nego što si došao.

Kimne, dok su mu oči još uvijek bile uprte u obrise njezina tijela.

— Vrlo je lijepa.

— Završavam školu u ovom polugodištu, znaš.

— Znam. Tvoj mi je otac pričao. Bio je vrlo ponosan. Sjenka prijeđe njezinim očima. Načas je pomislio da će zaplakati, no sjene brzo nestane. Marja se odmakne od svjetiljke.

— Slijedeće polugodište pohađat ću višu školu — reče.

— Tako skoro? — reče, pretvarajući se da je iznenađen. — Još uvijek o tebi mislim kao da si malo djetešce.

Stajala je sada pred njim.

— Skoro ću imati trinaest — reče. — Nisam više dijete.

Nije joj proturječio. I sam je to vidio.

— Ali nisam ni prestara da ti poljupcem ne zahvalim za izvrsne slatkiše koje si nam donio, ujače Peter — reče smiješeći se.

Zbunjen osjeti kako mu rumenilo oblijeva lice. Nespretno se premjesti s noge na nogu, ne rekavši ništa.

— Prigni se, u jače Peter — reče odlučno. — Inače ne mogu doseći do tebe.

Sagnuo se pružajući joj obraz. Međutim, njezin ga je pokret iznenadio.

Ovila mu je ruke oko vrata i poljubila ga u usta. Nije to bio poljubac djeteta, nego žene rođene da ljubi. Osjetio je pritisak mladog tijela na kaputu.

Nespretno spusti ruke kako bi je odgurnuo, no nehotice joj dotakne grudi. Ruke mu padnu na bokove kao da su iz vruće pećnice.

Odmaknula se od njega i pogledala ga sa smiješkom u očima.

— Hvala za slatkiše, u jače Peter.

— Nema na čemu — odgovori.

— Sjedni — reče prolazeći mimo njega u hodnik. Zaustavivši se na pragu, okrene se i pogleda ga. — Nisam više baš tako mala, zar ne, ujače Peter?

— Nisi — prizna.

Ponosno mu se nasmiješi, okrene i otrči niz hodnik.

— Mama — vikne. — Ujak Peter nam je donio kutiju slatkiša!

Svalio se na stolac, sjećajući se onog što mu je njezin otac govorio nekoliko dana prije nesreće.

— Još koju godinu, i dečki će trčati za njom kao psi za kujom u doba parenja.

Odmahne glavom, čudno uzbuđen, dok su mu prstima, kojima ju je dodirnuo, još uvijek prolazili trnci. Henry je bio slijep. Dečki su sigurno već sada jurili za njom.

Začuje Kattine korake u hodniku, pa stane. Stajao je ondje zarumenjena lica kad je ona ušla u sobu.

Pruži mu ruku, pa se rukovaše poput muškaraca.

— Peter — reče. — Tako si nam dobar. Nisi smio donijeti slatkiše.

Preskupi su.

Još ju je uvijek držao za ruku.

— Želim vam biti dobar, Katti — reče promuklo. Ona povuče ruku.

— Sjedni, Peter — ponudi, spuštajući se na stolac nasuprot njemu.

Motrio ju je. Bila je lijepa žena. Velika, bujno i skladno građena. Žena iz starog kraja, a ne kao ove Amerikanke što su se gladovanjem pretvarale u šibice. Bila je izvrsna kuharica. Sjećao se kako je zavidno gledao Henrvja dok bi otvarao kutiju s jelom. Kakve mu je samo divne sendviče pripremala. A Peter je od svoje gazdarice dobivao samo presušenu kobasicu.

Uvijek je govorio Henrvju da je jedini razlog zbog kojeg se nikada nije oženio taj što više nema žena poput Katti. Henry mu se smijao govoreći mu kako je previše ogrezao u svojim navikama, pa više i ne pokušava osvojiti neku ženu.

Ali nije bilo tako. Zapravo mu se nijedna druga nije sviđala. Katti je pripadala onoj vrsti žena koje bi ga mogle usrećiti.

— Skuhat ću ti svježu kavu — reče Katti.

— Nemoj se truditi — odvrati zbunjeno. — Ne želim da se zbog mene mučiš.

— Nije to ništa — odgovori Katti.

Nekoliko trenutaka šutke su sjedili, zatim ona prijeđe na poljski.

— Sviđa ti se Marjina nova haljina?

On kimne, nesvjesno odgovorivši na istom jeziku.

— Sada je već odrasla djevojka. Katti se složi.

— Imaš pravo. U petak završava školu.

— Znam — on će brzo. — Henry mi je rekao. U oči joj navru suze i ona odvrati lice.

— Oprosti — ispriča se. — Nisam htio ... Ona odmahne rukom.

— Znam. — Suze su joj se kotrljale niz obraze. — Ponekad mi sve postane preteško i ne mogu se na to priučiti. Nikada ne znam što bi trebalo učiniti. Hen-ry je to uvijek znao.

Ustao je i gledao prema njoj. To je bilo ono što je volio kod žena iz starog kraja. Znale su gdje im je mjesto i da je muškarac onaj koji odlučuje.

— Imaš pravo — reče svečano. — Uvijek mi je govorio: »Peter, ako se išta dogodi, pobrini se za Katti i za dijete umjesto mene.« Suze presahnu jednako brzo kako su i navrle. Katti ga pogleda razrogačenih očiju.

— Zar je to rekao? — uzdahne zadivljenim glasom. Šutke je potvrdio.

— Zbog toga nas obilaziš dvaput tjedno? — upita ga.

— Isprva sam zbog toga dolazio, Katti — odvrati, naglo se ohrabrivši. — Ali sada više ne.

Spustila je pogled.

— A zašto sada dolaziš? — upita Katti prigušenim glasom.

— Da bih tebe vidio, Katti — reče, osjetivši se hrabrijim nego ikada ranije. — Želim tebi i Marji stvferiti dom.

Prošlo je neko vrijeme dok nije progovorila. Tada joj ruka potraži njegovu.

— Peter, tako si dobar prema nama.

Kasnije, kada je kava bila gotova, otišli su u kuhinju. Pribadače i tkanina nestali su sa stola, a Marja, koja se presvukla, sjedila je i pisala zadaću.

Otvorena kutija slatkiša stajala je pred njom, a usta su joj bila umrljana čokoladom.

Nasmiješila se Peteru.

— Slatkiši su izvrsni, ujače Peter.

— Veseli me da ti prijaju, dijete — odvrati joj. Katti je prišla peći.

— Marja — dobaci preko ramena, nalijevajući kavu — bi li voljela da ti ujak Peter bude otac?

Peter je vidio kako se djetetu oči šire. U njima se pojavi izraz u koji nije mogao proniknuti.

— Kako to misliš, mama? — upita povrijeđenim glasom.

Katti se smiješila, donoseći kavu na stol.

— Mislim na ujaka Petera i mene. Vjenčat ćemo se.

— To nije moguće! — Marjin glas prijeđe u tjesko-ban vrisak.

Oboje je zapanjeno zurilo u nju. Stajala je, a kutija slatkiša bila je prosuta po podu ispred nje. Kattin glas postane strog.

— Marja — poviče. — Sada to ine razumiješ, ali kada odrasteš shvatit ćeš. Ženi je vrlo teško ako je sama bez muškarca da se brine za sebe i za djecu.

Marja je plakala.

— Ali mama! Pa živjele smo sasvim dobro. Nas dvije. Ne treba nam nitko. — Obrisala je oči rukama. — Nitko ne može zauzeti tatino mjesto.

Kattin se glas sada ublažio.

— Nitko niti neće, dijete. Ujak Peter samo hoće biti dobar prema nama.

Voli nas i želi se brinuti za nas.

Marja se divlje okrene prema njemu.

— Ne vjerujem mu — vrisne. — Tom smiješnom, prljavom, malom, crnom čovjeku koji uopće nije nalik na tatu!

Kattin glas opet postane strog.

— Marja! — izdere se. — Ne smiješ ovako govoriti sa svojim novim ocem.

— On nije moj otac! — vikne Marja. — Niti će to ikada biti. — Okrene se i otrči u svoju sobu odmah pokraj kuhinje, zalupivši vratima.

Bespomoćno su se gledali kad je otišla. Peter šutke sjedne za stol. Divlja je, pomisli. Henrv je imao pravo kad je govorio da je Marja neobuzdane ćudi. Trebat će pravilno postupati s njom. Pobrinut će se za nju kad se oženi s Katti. Smirit će je nekoliko crvenih tragova na toj lijepoj stražnjici.

Katti obiđe stol i položi mu ruku na rame.

— Nemoj joj zamjeriti, Peter — reče — Sva je uzbuđena. Upravo je jučer prvi put prokrvarila. Znaš već kakve su mlade djevojke u toj dobi.

Tmurno, sivo jutarnje svjetlo provuklo se kroz maleno dvorište i ušuljalo kroz prozor kad je Katti otvorila vrata sobe. Načas se zaustavila gledajući kćerku.

Začudi je kako Marja izgleda dok spava. Budna, bila je već gotovo žena, sada joj se učini kao dijete. Smirena i nježna lica, disala je tako blago da joj se pokrivač preko prsa gotovo i nije pomicao. Ovo je bila Marja koju je poznavala, njezina tiha, dražesna, mala djevojčica.

Uđe u sobu i priđe kolijevci. Brzo opipa dijete, čudo. Bio je suh. Sitno se oglasio na njezin dodir. Brzo se okrenula i pogledala kćerku.

Mar ja je otvorila oči. Gledala je majku bistrim očima iz kojih je nestalo sna.

— 'bro jutro, mama.

Katti ništa ne odgovori. Pomisli kako se jučer zabrinula za Marju kad nije došla kući iz škole. Peter joj reče da je otišla na kupanje. Nije se vratila skoro do jedanaest sati.

Marja se uspravi u krevetu, pokrivač joj spuzn%do struka otkrivši golo tijelo. Zijevne, protegne se, a bjelina njezinih grudi oštro se ocrta na pocrvenjelim dijelovima kože koje je opeklo sunce.

— Marja, pokrij se! — vikne Katti zgranutim glasom. — Koliko puta sam ti već rekla da ne smiješ spavati bez pidžame? To nije pristojno.

— Ali, mama, bilo je tako vruće. — Marja dohvati gornji dio pidžame i ogrne ga nastavivši: — Osim toga, nitko me ne vidi.

— Svejedno — uistraja Katti. — Nije pristojno ovako spavati. To rade samo životinje.

Marja zbaci pokrivač i ustane iz kreveta, a pidžama joj spuzne na bokove. Priđe majci i poljubi je u obraz.

— Ne ljuti se, mama — reče.

I protiv volje, Katti se nasmiješi. Odgurne kćerku.

— Ne pokušavaj se ulagivati. Poznajem sve tvoje trikove.

Marja se osmjehne majci.

— Jučer sam bila na kupanju — reče brzo, pretekavši majčino pitanje. — Jesi li vidjela kako me opeklo sunce?

— Vidjela sam — suho će Katti. — Kako bih mogla previdjeti?

— Netko od Francinih prijatelja ima posjed na Co-ney Islandu — objasni Marja. — Kuća je u Sea Gateu.

Katti je bila zadivljena.

— Sea Gate — dahne. — Ondje je sve vrlo skupo. Njezina obitelj mora da je vrlo bogata.

— Bogati su — reče Marja, ostavivši majku u uvjerenju da je Francin prijatelj djevojka. — Stanuju u Aveniji Park.

Dijete odjednom počne plakati. Katti se nagne nad kolijevku pa ga podigne. Plač prestane, i dijete stane gukati.

— Ipak si trebala doći kući i kazati mi — obrati se majka Marji preko djetetove glave. — Bila sam zabrinuta za tebe.

— Nisam dospjela — odvrati Marja. — Otišli smo odmah poslije škole.

— Ali nisi se vratila kući do pola jedanaest — reče Katti položivši dijete na Marjin krevet. Stane ga vješto previjati.

Marja uzme čistu pelenu sa starog toaletnog stolića i pruži je majci.

— Htjela je da večeram s njom, mama — odvrati.

— Pa sam ostala.

Katti je hitro pogleda krajičkom oka.

— Nemoj to više činiti — reče mirno. — Otac ti je bio zabrinut.

Hladan pogled preleti Marjinim očima.

— Zašto? — upita podrugljivo. — Zar mu je ponestalo piva?

— Marja — oštro progovori Katti. — Ne smiješ tako govoriti o ocu.

Marja priđe ugrađenom ormaru, izvadi ponošen kućni ogrtač pa ga odjene.

— On mi nije otac —odvrati tvrdoglavo. Katti uzdahne.

— Čemu to neprestano govoriš, Marja? — upita uvrijeđenim glasom. — Voli te i želio bi da i ti voliš njega. Što može ako ga ni ti ne pokušavaš zavoljeti.

Marja ne odvrati ništa. Uzme četkicu za zube iz čaše na toaletnom stoliću i krene prema vratima. Tamo se zaustavi i, okrenuvšd se, pogleda majku.

— Pripremit ću bočicu za Petera — reče.

U kuhinji stavi dječju bočicu u lonac s vodom na štednjaku. Zapali pod loncem vatru i ode do sudopera. Opere se brzo i temeljito, zatim uzme bočicu sa štednjaka i vrati se u sobu.

— Daj Peteru bočicu— reče Katti ustavši s kreveta.

— Pripremit ću ti doručak. Ne želim da zakasniš u školu.

Mar ja se nagne nad dijete, držeći bočicu u ruci. Nasmije mu se.

— Želiš li doručak, Peter?

Male tamne Peterove oči nasmiješe se. Pruži nježne ručice za bočicom, a smijeh mu otkrije krezube desni.

— Tako si lijep — reče Marja, stavlvši mu bočicu u usta.

Zadovoljno zaguče, stisnuvši ustima dugačku gumenu dudicu. Kap mlijeka procuri mu iz kuta usta.

— Prasence malo — nasmije se Marja brišući ga ručnikom koji je držala u ruci. Gledala ga je. — Možeš li sam pripaziti da ne padneš s kreveta dok se Marj* ne obuče? — upita ga.

Peter je zadovoljno sisao iz svoje bočice. Uspravila se, a djetetove su je tamne oči slijedile.

— Mislim da ćeš se snaći — reče, smiješeći se. Zatim ode do ormara i izvadi nešto odjeće.

Zbaci ogrtač, skine pidžamu i, gotovo istim pokretom, brzo uskoči u gaćice posegnuvši za grudnjakom na toaletnom stoliću. Svjetlost joj udari u oči, i ona pogleda u ogledalo iznad stolića.

Vrata iza nje bila su otvorena i mogla je vidjeti u kuhinju. Očuh je sjedio za stolom i promatrao je. Prezir joj se proširi licem. On obori pogled.

Neprestano ga motreoi, ona navuče naramenice na ramena i zakopča grudnjak. Zatim se okrene i priđe vratima. On ponovno podigne pogled.

Trenutak je šutke stajala na pragu, zatim zatvori vrata i dovrši odijevanje.

Peter je ispraznio bočicu. Veselo ga podigne na ruke i odnese u kuhinju.

Očuha više nije bilo.

Katti stavi posudu sa zobenim pahuljicama na stol i pruži ruke prema djetetu.

— Je li sve pojeo? — upita.

Marja kimne, pruži Petera majci, pa sjedne.

— Zar opet zobene pahuljice? — upita zureći u posudu.

— To je zdravo za tebe — reče Katti. — Pojedi. Marja niti ne dotakne hranu. Poželi cigaretu. Upitno pogleda majku, razmišljajući bi li se usudila zapaliti jednu prije doručka.

Odluči ipak da neće.

— Nisam gladna — reče. Očuh se vratio u kuhinju.

— Zar zobene pahuljice nisu dovoljno dobre za tvoj otmjen ukus? — upita zlobno. — Možda bi više voljela jaja s prženom slaninom?

Marja ga je hladno gledala.

— Pravo da ti kažem — reče — baš i bih.

— Zar to nije vječna šteta? — upita sarkastično. Zatim se okrene Katti. — Mislim da se stidi što smo presiromašni da bismo to sebi mogli dozvoliti.

Marjine se oči jako prošire.

— Ne bismo bili kad bi se ti mogao odreći piva, barem tako dugo dok se ne zaposliš — reče mirno.

Peter beznadnim pokretom pruži ruke prema ženi.

— Ne osjeća poštovanje za roditelje — reče. — Samo uvrede. To je naučila potucajući se noću naokolo.

— Poštujem ja roditelje — Marja će brzo. — Ali ne tebe.

— Marja! Prestani! — progovori oštro majka.

— Reci mu neka me prestane izazivati — Marja će mrzovoljno, pa uzme žlicu i okusi zobene pahuljice. Bile su bljutave.

— Otac ima pravo —• nastavi Katti. — Moraš ljepše razgovarati s njim.

On misli samo na tebe...

— Sranje — prasne Marja, odbacivši žlicu. — On misli jedino na sebe!

— Ustane. — Da je imalo muškarac, ne bi dopustio da radiš cijele noći, dok se on vuče u potkošulji po kući. Najobičnija je lijenčina.

Kattin pokret bio je munjevit. Ruka joj se samo kao tamna mrlja ocrta na prljavosivom zidu. Šamar odjekne u odjednom utihloj kuhinji.

Marja dodirne rukom obraz na kojem se crvenilo naglo širilo oko bijelih tragova prstiju. U očima joj se pojavi poseban začuđen izraz.

— Udarila si me — obrati se majci užasnutim glasom.

Katti se zagleda u nju. Osjeti kako joj se isteže grk). Shvati da je prvi put ošamarila kćerku.

— Da te naučim poštovati roditelje — reče naglo, uzdrhtalim glasom. Činilo se kao da se Marjine oči pune suzama, i Katti načas pomisli da će joj kćerka zaplakati. Ali Marja ne ispusti ni suze. Umjesto toga u njezine oči uđe hladnoća i ledeni mir. Katti shvati kako je njezina Marja odrasla i da se zauvijek udaljila od nje.

— Marja — zavapi preklinjućim glasom, zakoračivši prema njoj.

Marja uzmakne.

— Žao mi je, majko — reče tiho, ispričavajući se kao da je ona udarila majku. — Strahovito mi je žao.

Zatim se okrene i iziđe kroz kuhinjska vrata. Katti se okrene Peteru. Čula je Marjine korake kako žure niz stepenice. Zaplače.

— Što sam učinila, Peter? Što li sam to učinila svojem djetetu?

Nije joj se približio. U glasu mu se začuo odjek pritajenog likovanja.

— Ono što si već odavno trebala uraditi, Katti. Ispravno si postupila.

Pogleda ga.

- — Stvarno to misliš, Peter? — upita prelazeći na poljski.

Peter kimne, dok su mu oči odavale duboko zadovoljstvo.

— Mislim.

Dugo je gledala u njega. Dijete joj u rukama zaplače. Nesvjesno ga stane umirivati. Rado bi povjerovala mužu. Htjela je biti sigurna da je u pravu. No koliko god je željela biti u to uvjerena, negdje duboko u njoj nagrizala je vrebajuća sumnja.

Telefon se oglasio upravo kada je Marja ulazila.

— Ja ću se javiti, gospodine Rannis — vikne. — Za mene je. — Zatvori za sobom vrata kabine i podigne slušalicu.

— Halo.

— Marja? — jedva razabere Rossov glas.

— Ja sam — odgovori.

— Ovdje Ross — javi se on.

— Znam.

— Što radiš?

— Ništa — odvrati mu. — Prevruće je.

— Hoćeš li se malo provozati? — upita je. — Odvest ćemo se do Riverside Drivea. Ondje je svježe.

— Rado — reče Marja.

— Doći ću odmah po tebe — Ross će brzo. — Pri-čekaj me tamo.

— Nemoj... — oklijevala je. — Moram najprije otići kući da se presvučem. Haljina mi se lijepi. Bolje da se negdje sastanemo.

— Kod garaže — reče Ross. — U 81. ulici između avenija Park i Lex. Treba li ti dugo?

— Pola sata — odvrati mu. — Zdravo.

— Do viđenja — odzdravi Ross.

Začuje još kako je prekinuo vezu, zatim objesi slušalicu i iziđe iz kabine.

Vani je stajao gospodin Rannis, sumnjičavo je gledajući.

— Tko je to bio?

— Jedan od mojih prijatelja — reče neodređeno i krene prema vratima.

Ispruživši ruku, zaustavi je.

— Hoćeš li možda čokoladu? Odmahnula je glavom.

—Neću, hvala. — Ponovno krene, ali joj njegova šaka jače stegne ruku.

— Ne trebaš platiti. Ona se nasmije.

— Ne bih niti mogla. Nemam ni pare. — Oslobodila je ruku. — Ionako moram ići. Majka me čeka.

Nerado je pusti, gledajući kako odlazi.

— Ne zaboravi, Marja — dovikne joj. — Ako nešto poželiš, samo zatraži.

— Hvala, gospodine Rannis — odvrati, izlazeći iz dućana. — Upamtit ću to.

Katti je stajala na vratima kad je Marja prilazila stepenicama ispred kuće.

Zaustavila se gledajući kćer-kinu kosu, koja je blještala na suncu.

Pričekala je dok se Marja nije popela do pola stepenica. Tek tada progovori.

— Zdravo, Marja.

Marja odzdravi tihim glasom.

— Zdravo, mama.

— Je li u školi bilo sve u redu? — upita Katti. Marja je brzo pogleda.

— Naravno — odvrati. — A zašto ne bi bilo? Katti osjeti potrebu da se opravda.

— Samo sam pitala — odgovori. Htjedne reći kako joj je žao zbog onog što se zbilo ujutro, ali ne uspije protisnuti ni riječi.

— Kamo ćeš? — upita Marja.

— U kupovinu — odvrati Katti. Lagala je. Nije htjela da kćerka sazna da ide u bolnicu na pregled. — Što ćeš raditi danas popodne?

— Idem prijateljici učiti —odvrati Marja. — došla sam kući samo da zbacim ovo sa sebe. Sva sam se uznojila.

— Budi tiho — zamoli je Katti. — Mali spava. Pazi da ga ne probudiš.

— Pazit ću — obeća Marja.

Popne se i polagano otvori vrata. U stanu je sve bilo mirno. Ode u kuhinju, pa zastane usred prostorije osluškujući. Niotkuda ne začuje ni glasa. Tiho pođe hodnikom pa proviri u prednju sobu.

Na stolcu pokraj otvorena prozora očuh je tvrdo spavao. Glava mu je klonula u stranu, a na koljenima su mu ležale novine. Odšulja se na vršcima prstiju kroz hodnik i kuhinju natrag u svoju sobu.

Dijete je spavalo u kolijevci. Otvorivši polagano vrata ormara, izvadi čistu bluzu i suknju. Položi sve na krevet, a pokraj toga stavi svježe rublje.

Zbacivši brzo odjeću sa sebe, vrati se u kuhinju. Odvrne slavinu samo toliko da bi voda potekla u tankom mlazu. Nastojala je da ni šumom ne probudi očuha. Skine grudnjak i prebaci ga preko naslona kuhinjskog stolca. Začas prekrije sapunicom tijelo. Još trenutak i obriše je komadom frotira. Zatim stane prati lice. čvrsto stisnutih očiju, kako bi ih zaštitila od sapunice, posegne rukom za ručnikom. Vješalica do nje bila je prazna.

Naslijepo napipa drugu. Potegne ručnik i snažno istrlja lice, ruke i tijelo.

Vrati ručnik na vješalicu. Ispruži ruku iza sebe da bi dohvatila grudnjak, ali ga ne nađe na stolcu.

Okrene se i pogleda na pod, pomislivši da je vjerojatno pao. Očuhov glas je uplaši.

— Pao je, Marja — reče pružajući joj grudnjak — — pa sam ga podignuo.

Zurila je trenutak u njega dok su joj oči izražavale čuđenje. Zatim ispruži ruku i uzme grudnjak.

— Baš ti hvala — reče zajedljivo, držeći grudnjak ispred sebe. — Pao je tako bučno da te probudio.

Polagano se nasmiješio, ne mareći za podrugljiv prizvuk u njezinu glasu.

— Ovako ti je izgledala majka u starom kraju dok smo još bili mladi.

— Kako to možeš znati? — upita ga prezirno. — — Onda još nije znala ni da postojiš. — Htjede ga zaobići, ali joj on prepriječi put.

Ispruživši šaku, uhvati je za ruku.

— Marja, zašto si uvijek tako osorna prema meni? Gledala ga je u lice bezizražajnim pogledom.

— Ne radim to namjerno, ujače Peter — reče. — — Jednostavno ne podnosim da te stalno vidim u kući. Potpuno je pogrešino shvatio zlobnu porugu njezinih riječi.

— A ako potražim namještenje? — upita gotovo molećivo. — Hoćeš li onda biti ljubeznija sa mnom?

Zamišljen bljesak preleti joj očima.

— Možda hoću — reče.

— Mogli bismo onda ponovno biti prijatelji? — Privuče je k sebi i nezgrapno je pokuša poljubiti.

Odvratila je lice i poljubac nespretno završi na njezinu obrazu, a ona mu se izvuče iz zagrljaja. Na vratima se okrene i pogleda ga.

— Možda — ponovi.

Vrata se za njom zatvore. Osjećao je kako mu bilo snažno kuca u sljepoočicama. Ta mala drolja. Jednog će joj dana pokazati kamo je može dovesti ova njezina igra. Okrene se hladnjaku i izvadi novu limenku piva.

Katti je sjedila na klupi između dviju drugih žena i strpljivo čekala svoj red za pregled. Nije više moglo dugo potrajati. Ispred nje bila je još samo jedna žena.

U kutu sobe mlada je bolničarka sjedila za stolom i pregledavala kartice pred sobom. Nakon određenog vremena sva ta strana imena počnu jednako lagano prelaziti jezikom kao i Smith ili Jones. Kad se to dogodi, znaš da si već iskusna bolničarka.

Mlad liječnik-stažist zaustavi se kod njezina stola i nešto joj došapne.

Ona kimne i izvadi slijedeće dvije kartice.

— Gospođa Martino u kabinu četiri, molim. Gospođa Ritchik u kabinu pet.

Katti i žena do nje ustanu u isti tren. Nasmiješe se jedna drugoj, osjetivši iznenadnu srodnost. Katti proslijedi za njom do bolničarkinog stola. Žena uzme karticu koju joj je bolničarka pružila. Uđe u kabinu i navuče zastor za sobom.

Katti se obrati bolničarki.

— Gospođa Ritchik — reče.

Bolničarka je ravnodušno pogleda, pružajući joj karticu.

— Prvi put ste ovdje? — upita. Katti odmahne glavom.

— Nisam. Bila sam već ranije. Kada se moj Peter rodio.

Bolničarka nestrpljivo zatrese glavom. Što su ovi ljudi glupi!

— Mislim ovaj put. Katti je oklijevala.

— Jest, prvi put.

Bolničarka pruži ruku pod stol i izvadi malu bočicu široka otvora.

— Za pretragu mokraće — reče. — Dajte to liječniku kad dođe da vas pregleda.

Katti uzme bočicu, prođe između pretrpanih klupa i uđe u kabinu iznad koje je bio napisan broj pet. Povuče zastor.

Pažljivo se svuče i pripremi za pregled. Konačno je bila gotova, pa uzme s vješalice pokrivač i ogrne ga oko sebe. Zatim sjedne na malen stolac u kutu i stane čekati liječnika.

Nakon nekog vremena začuje lagano kucanje i u kabinu uđe mlada bolničarka-pripravnica, noseći u ruci blok papira.

— Gospođa Peter Ritchik? Katti kimne.

Zatim je uslijedio niz pitanja bez kojih klinika ne bi mogla raditi.

Bolničarki je za to trebalo samo pet minuta, jer je Katti odmah znala odgovore. Sjećala ih se još od prošlog puta kad je bila ovdje.

Bolničarka otkine najgornji papir s bloka i prikvači ga na vrata. Napusti kabinu, ali se ubrzo vrati s novim arkom papira, koji doda prvom. Zatim se nasmiješi Katti.

— Liječnik će začas doći.

— Hvala — reče Katti. Sjedne i stane strpljivo čekati. Obično je trebalo najmanje petnaestak minuta da liječnik dođe.

Ovaj put potrajalo je gotovo pola sata. Zatim se zastor pomakne i liječnik uđe u pratnji dvaju stažista. Skinuvši kartice sa zida, brzo ih preleti. Tada pogleda Katti.

— Gospođa Ritchik?

— Da, gospodine doktore.

— Ja sam doktor Block — predstavi se. — Kako dugo ste već trudni?

Slegnula je ramenima.

— Mjesec dana, možda i dva.

Liječnik svlada izraz negodovanja. Ovi su ljudi tako nemarni u svojim navikama.

— Legnite na stol pa ćemo vidjeti — reče kratko. Šutke se popela na mali ginekološki stol i stavila noge u držače. Mala žuta žarulja na stropu blještala joj je u oči. Zažmirila je.

Učini joj se kao da mu glas lebdi iznad nje.

— Duboko udahnite.

Uvukla je zrak duboko u pluća, zatim se potpuno umirila pod prstima koji su prodrli u nju da bi je pregledali. Dodir mu je bio lagan, stručan i kratkotrajan. Htjede se uspraviti, no on je spriječi pritisnuvši joj rukom rame. Mirno je ležala čekajući.

Podignuo je pamučni pokrivač koji joj zakloni oči od svjetla. Glas mu je tiho prolazio kroza nj. Govorio je stažistima.

— Carski rez pri posljednjem porođaju. Stisnuti jajovodi. Operacija će ponovno biti nužna.

Pokrivač se spusti i ona se uspravi. Upitnim pogledom zagledala se u liječnika.

— Zašto ste ponovno zatrudnjeli, gospođo Ritchik? — upita je. — Iz vašeg kartona vidim da su vas upozorili na to da morate biti oprezni i da ćete ugroziti svoj život budete li imali još koje dijete.

Slegnula je ramenima. Ti muškarci nikada nisu ništa shvaćali. Za njih je sve bilo jednostavno.

Liječnik se okrene od nje, perući ruke u lavoru čiste vode, koji mu je bolničarka upravo pripremila. Govorio je Katti preko ramena. Riječi su bile dio njegova svakodnevnog posla, ali je unaprijed znao da ih nitko neće poslušati.

— Budite mnogo na suncu i svježem zraku i odmarajte se. Najmanje mjesec dana ne smijete imati spolni odnos. Jedite hranjiva jela i pijte mnogo mlijeka i narančina soka. — Napiše recept i pruži joj ga. — Uzimajte ovo i dođite ponovno za mjesec dana. «£ Pogledala ga je.

— Kada ću dobiti dijete, gospodine doktore? Oči su mu bile bezizražajne.

— Nećete dobiti dijete, nego ćemo vam ga morati odstraniti — reče bezosjećajno.

Lice joj je ostalo spokojno. Znala je to prije njega.

— Kada, gospodine doktore? — ustraje blago.

— U studenom ili u prosincu — odvrati. — Ne možemo dopustiti da ga nosite punih devet mjeseci.

— Hvala, doktore — reče mirno.

Liječnik se okrene i iziđe. Dva stažista proslijede šutke za njim. Zastor se šušteći spusti za njima.

Katti polagano siđe sa stola i dohvati odjeću. Nije bilo tako strašno. Moći će raditi sve do listopada. Zastor zašušti i ona pridrži kalj inu ispred sebe.

Bio je to jedan od stažista. Zbunjeno joj se osmjehne.

— Oprostite, gospođo Ritchik — reče. — Ali ovo sam zaboravio. — Skine bočicu mokraće s police.

— Ne smeta — reče Katti.

Dobacivši joj kratak pogled, plaho se nasmiješi.

— Ne brinite, gospođo Ritchik — reče. — Sve će biti u redu.

Ona mu se osmjehne.

— Hvala, gospodine doktore.

On nestane iza zastora koji se spusti za njim. Katti se polagano obuče, iziđe iz kabine i plati bolničarki pedeset centi kliničke pristojbe. Zatim prođe hodnikom do bolničke apoteke i preda recept.

Dok je čekala da pripreme lijek, razmišljala je kako da kaže Marji. Marja neće razumijeti. Shvatit će to kao nov udarac i bit će povrijeđena.

Prozovu njezino ime i ona podigne lijek. Tablete. Morat će ih uzimati triput dnevno. Stavi ih u torbicu i iziđe na ulicu. Na dnu bloka ugleda šiljate tornjeve crkve svetog Augustina.

Odluči da navrati onamo i porazgovara s ocem Ja-nowiczem. Bio je vrlo pametan čovjek. On će joj reći što da radi.

Marja se uspravi na travi i obuhvativši rukama koljena zagleda se u rijeku Hudson. Pao je sumrak i svjetla su se poput krijesnica počela paliti na obali Jersevja. Lagan, topao povjetarac mrsio joj je kosu.

— Moram naći neki posao preko ljeta. Ross se prevrne na bok i pogleda je.

— Zašto? — upita smiješeći se.

— Jer trebamo lovu — odgovori jednostavno. — Stari previše voli pivo a da bi potražio posao. Majka radi noću. To nije dovoljno za sve.

— A što bi ti mogla raditi? — upita je znatiželjno. — Kakav bi posao željela?

— Ne znam — odvrati iskreno. — Nisam još razmišljala o tome. Možda kao prodavačica u nekom dućanu.

On se nasmije.

— Što je u tome smiješno? — upita ga.

— Nećeš baš mnogo zaraditi. Možda osam dolara tjedno.

— Osam dolara je osam dolara. Bolje i to nego ništa.

Podsmješljivo ju je gledao. Sestra mu je često govorila o tome kako se želi zaposliti, ah nikako da konačno počne.

— Stvarno želiš?

'Kimnula je.

Otrgnuo je vlat trave i zamišljeno je grickao. Marja ga je u mnogome podsjećala na Mikea. Oboje su vrlo ozbiljno shvaćali novac. Odjednom mu nešto sine.

— Znaš li plesati? — upita je. Znatiželjno ga je pogledala.

— Naravno — odvrati.

— Mislim, znaš li dobro? — ustrajao je. Ona potvrdno kimne.

— Prilično dobro.

Ustao je i otresao hlače. Pruži joj ruku i povuče je na noge.

— Dođi — reče krenuvši prema automobilu. — Vidjet ćemo.

Prigušena, neskladna galama plesnog orkestra prodirala je kroz uzak hodnik do njih. Zidove su prebivale slike djevojaka na čijim je usnama lebdio isti privlačan smiješak. Ispod slika protezao se velik, bijelo obojen natpis.

DOĐI I PLEŠI SA MNOM. SAMO 10 CENTI Glazba je jačala što su se više približavali stepenicama. Na vrhu se nalazila mala kabina. Ross se zaustavi ispred nje.

— Dvije — reče pruživši dolar kroz malen rešetkast otvor. Čovjek mu šutke gurne dvije karte. Ross ih uzme i propusti Marju kroz vrata. Drugi čovjek uzme karte i poništi ih.

Plesna dvorana bila je duga i uska, obojena prljavo-plavom bojom.

Električno svjetlo bilo je prigušeno. Orkestar na drugom kraju dvorane upravo je završio jednu točku programa. Parovi koji su zaostali na plesnom podiju počeli su se razilaziti.

Nekoliko djevojaka sjedilo je za stolovima uz vrata. Podigle su načas pogled kada je Ross ušao. Automatski osmijeh pojavi im se na usnama, koji isto tako nestane kada su vidjele da nije sam.

Desno od njih nalazio se dugačak, uzak bar i nekoliko redova neprostrtih stolova.

Ross povede Marju onamo i oni sjednu za stol. Konobar im odmah priđe.

— Pivo — naruči Ross ne podignuvši pogled. Upitno pogleda Marju.

— Coca-colu — reče ona.

Konobar otiđe, a glazba ponovno zasvira, ovaj put lagani fokstrot.

— Spremna? — upita Ross.

Na usnama joj se ocrta onaj čudan osmijeh.

— Uvijek spremna — odvrati mu.

— Zaplešimo — reče.

Uzavrela, rumena lica dovede je natrag do stola. Nije više sumnjao u to kako pleše. Pratila ga je kao da je dio njega. Imala je siguran osjećaj za ritam. I premda su se druge djevojke jače privijale i čvršće ga stezale, nijedna nije poput Mar je izazivala osjećaj da glazba struji kroz njih i povezuje ih.

Smiješila se dok je podizao čašu i ispijao pivo.

— Dakle? — upita ga.

— Znaš plesati — promrmlja nevoljko i spusti čašu. — Gdje si naučila?

— Nikada nisam učila — odvrati, još se uvijek smiješeći.

Kratko su vrijeme šutjeli. Čekala je da on nešto kaže.

— Ovdje djevojke zarađuju dvadeset do pedeset dolara tjedno — reče.

Još joj je uvijek smiješak titrao na usnama.

— Samo plešući? — upita sumnjičavo. Oklijevao je.

— Uglavnom.

— Plesanje donosi prosječao dvadeset — nagađala je.

Kimnuo je, pažljivo je motreći. Podignula je coca-colu i malo otpila.

— Ne moraš ići s njima? Možeš samo plesati? Ponovno je kimnuo bez riječi.

— To je mnogo love — zaključi ona.

Odjednom se zgadi sam sebi. Baci novčanicu na stol i ustane.

— Dođi — reče. — Idemo.

Marja šutke ustane. Iza leđa joj zagrmi muški glas.

— Hej Ross, već te odavno nisam vidio. Gdje si bio?

Ona se preplašeno okrene. Iza nje stajao je visok muškarac, crne prosjede kose i tamnih, zasjenjenih očiju. Smiješio se.

Muškarac se zagledao u nju nastavivši prije nego što je Ross uspio odgovoriti.

— Ne trebaš mi ništa objašnjavati. Ne čudim se što ti moje djevojke nisu dovoljno dobre.

Marja se nasmije pogledavši Rossa. Usnice mu se razvuku u osmijeh, ali mu oči ostanu hladne.

— Zdravo, Joker. — Trenutak je oklijevao. — Joker Martin, Marja Flood.

— Dođite .k baru — reče Martin. — častim vas pićem.

Ross odmahne glavom.

— Ne, hvala, Joker. Moramo ići.

Martin položi ruku na Rossov lakat.

— Nisam vidio ovog momka već četiri mjeseca, mlada damo — obrati se Marji svojim bučnim, oporim glasom. — A sada mu se žuri. Recite mu kako bi bilo pošteno od njega da popije sa mnom nešto na brzinu.

Marja se nasmiješi. Laskalo joj je da ovaj čovjek misli kako ona može naređivati Rossu što da radi. Gotovo se činilo da je smatra Rossovom djevojkom.

Rossov joj glas prekine misli.

— Dobro, Joker, jednu na brzinu.

Muškarci naruče pivo, a ona još jednu coca-colu. Martin se obrati Marji.

— Morao bih se ljutiti na vas, djevojko — reče. — Ross nam je bio zaista dobra mušterija. Sada ga više uopće ne viđamo, no gledajući vas, to mu zaista ne mogu zamjeriti.

— Joker upravlja ovim ovdje, Marja — objasni Ross. — Uvijek misli na novac.

Marja pogleda sjedokosog muškarca.

— A tko ne misli? — upita.

Joker se naceri. Rukom je potapša po ramenu.

— Pametna djevojka — reče. — Ne možemo svi biti bogati poput našeg mladog prijatelja. — Marja mu prvi put zapazi oči. Bile su lukave i pronicljive. — Tražite li posao, djevojko? — upita.

Prije nego što je stigla odgovoriti, Ross reče oštro: — Ne traži. Još ide u školu.

Marja je mudro šutjela i pila coca-colu. Joker se obrati Rossu.

— Drago mi je da si navratio, Ross — reče. — Sredili smo ovdje mnogo toga.

Ross ga je gledao sa zanimanjem.

— Kako ste uspjeli?

— Našao sam vezu. Sada je sve u skladu sa zakonom. Kockarnica je u prostoriji iza mojeg ureda. Imamo velik promet.

Rossov glas ostane nepromijenjen, ali na trenutak mu žućkast bljesak preleti očima.

— Možda jedne noći navratim i pogledam.

— Dođi — zagrmi Joker. — Povedi sa sobom mladu damu za sreću. — Pogleda Marju. — Bit će nam uvijek dobrodošla.

— Hvala, gospodine Martin. — Marja mu se nasmiješi.

Ispiju pića i Joker ih isprati do vrata. Glas mu oštro odjekne uskim hodnikom.

— Veseli me što sam te opet vidio, Ross. Nemoj nas zaboraviti.

Glazba je ponovno svirala dok su se spuštali stepenicama. Ispratila ih je na ulicu, a onda se izgubila u prometnoj buci.

— A kamo sada? — upita Ross, izlazeći autom oprezno na kolnik.

— Ne znam — odvrati ona. — Ti voziš.

Pogleda je letimice krajičkom oka. Gledala je ravno pred sebe. Volio bi znati što je mislila.

— Kako bi bilo da pođemo k meni i pojedemo nešto? — upita je.

— Zar tvoje nećemo smetati? Odmahnuo je glavom.

— Otputovali su preko vikenda.

— Dobro — reče ona.

— Dobar večer, gospodine Drego — reče vratar.

— Dobar večer, gospodine Drego — reče poslužitelj dizala vozeći ih gore.

Nevezano su ćaskali dok lift nije stao, a onda su izišli. Vrata se za njima zatvore i Ross potraži ključeve po džepovima. Stan se nalazio nasuprot dizalu.

Pridrži joj vrata i Mar ja uđe u stan. Zatvorivši vrata, potraži prekidač za svjetlo. Marja ga zaustavi pokretom ruke.

— Cijelo sam popodne s tobom, a još me misi poljubio.

Spustio je pogled na nju i u polumraku pokušao odgonetnuti izražaj njezina lica. Šutio je.

— Zbog čega se ljutiš, dragi? — upita ga. — Jesam li nešto skrivila? Ili možda rekla? Šutke je odmahnuo glavom. Nije joj mogao reći kako se ljuti na sebe što ju je odveo u plesnu dvoranu »Gol-den Glow«. Nije imala nikakvih izgleda u onoj družbi. Za tjedan dana napravit će djevojčuru iz nje.

Nikada to nije smio predložiti, koliko god joj novac trebao.

Tijesno mu se približila i lagano mu usnama .prešla preko obraza.

— Ne ljuti se na mene, dragi — prošapće.

Ruka mu spuzne s prekidača i obavi je joj ramena. Naslonivši se na vrata, privuče je k sebi. Prepustila mu se oslonivši se na njega. Poljubio ju je.

Pripremila je sendviče i lončić kave. Ross ponese sve u dnevnu sobu.

Zatim su jeli sjedeći na kauču, dok je radio svirao, a mala svjetiljka svjetlila u kutu sobe.

Kad su završili, naslonila se na jastuke, ispružila se i zadovoljno uzdahnula.

— Baš sam bila gladna — reče. Nasmijao se i pripalio cigaretu.

— Daj mi — zamoli ga ispruživši ruku.

Pruži joj cigaretu. Ona je stavi među usnice i duboko povuče, zatim zatvorivši oči polagano otpuhne dim.

— Uopće ne znaš kako si sretan — reče. Bio je začuđen.

— Zašto?

Otvorivši oči pogleda ga.

— Trebao bi vidjeti gdje ja živim — reče. — Tada bi znao što mislim.

Ovdje je tako mirno. Ovamo ne dopire buka s ulice — za to stanuješ previsoko. Ne smrdi iz dvorišta, niti susjedi ne galame.

Nije joj odgovorio, jer nije znao što da kaže. Uzme prazan pladanj i odnese ga u kuhinju. Kad se vratio u sobu, ležala je mirno na kauču zatvorenih očiju.

— Marja — prošapće.

Nije odgovorila. Grudi su joj se dizale i spuštale u mirnom disanju. Sjeo je na kauč pokraj nje. Iznenada je otvorila oči.

— Zadrijemala sam — reče.

— Vidio sam — nasmiješi se.

— Koliko je sati? — upita ga.

— Skoro će deset. Naglo se uspravila.

— Moram poći. Uhvati je za ramena.

— Marja — reče. — Znaš li da sam lud za tobom? Trenutak ga je mirno gledala, zatim kimne.

— Voliš li me? — upita je.

Ustala je pogledavši ga. Lice mu je bilo blijedo i pre-klinjalo je.

— Ti si najzgodniji dečko kojeg poznajem. Naravno da te volim.

Ljutito je ustao.

— Nisam tako mislio! — Silovito je privuče k sebi i poljubi. — Želim te — reče promuklo. — Ti to znaš i osjećaš. Želiš li i ti mene?

Trenutak je stajala mirno u njegovu naručju, očiju uprtih u njegove. Kad je progovorila, glas joj je bio vrlo blag.

— Ako te i želim, Ross, ne mogu ništa učiniti. Djevojka sam. Popustim li, upast ću u neprilike. A to bi bilo zlo.

— Ali postoje sredstva... Prekinula ga je.

— Ne koriste uvijek. — Pritisne obraz uz njegovo lice, šapćući mu u uho: — Sve ću učiniti da te usrećim, Ross, ali ono jedno ne mogu.

Zurio je u nju.

— Baš sve?

— Sve — odvrati.

Privine je k sebi i zajedno klonu na kauč. Ross zatvori oči. U uho mu dopre šuštanje odjeće, u ruci osjeti toplu, čvrstu dojku. Bol se u njemu pojača, postane neizdrživa. Pritisne njezinu glavu na svoja prsa.

— Pomozi mi, Marja — krikne. — Molim te, pomozi.

JPogledao ju je. Njezina ga bijeloplava kosa zabliješti. Šapat mu dopre u uši. — Pomoći ću ti, Ross, mali moj. Lezi mirno.

— Na posao, Mike! Dolazi Times! — Riordanov glas bio je hrapav od dugogodišnjeg izvikivanja novina.

Mike skoči s male klupe i požuri na pločnik. Timesov kamion zaustavljao se uz rubni kamen. Mike nesvjesno pogleda na sat u izlogu dućana preko puta. Deset i trideset. Upravo dovoljno vremena da pripreme novine za mnoštvo koje će poslije jedanaest navaliti iz kazališta u 86. ulici.

Dostavljač se penjao preko hrpe novina.

— Prava govnarija ove noći. Dvanaest priloga — pro-gunđa.

Mike ne odgovori ništa. Bilo mu je svejedno. Novine su svakog tjedna postajale sve deblje. Naprtivši svežanj na leđa, odnese ga za kiosk i spusti na tlo. Svežanj muklo zatutnji na pločniku. Mike se vrati kamionu.

Kada je donio drugi svežanj, već je Riordanova sitna mršava žena kliještima rezala žicu koja je bila omotana oko prvog. Bolje da požuriš, Mike — reče nervozno, pogledavši muža u kiosku. — Nemamo mnogo vremena.

Znoj mu probije kroz košulju, i Mike je svuče i objesi na čavao. Vlažni mišići bijesnu na žućkastom električnom svjetlu. Prilozi su sada bili rasprostrti. Brzo ih stane spajati i slagati u urednu hrpu.

Stizale su i ostale novine, i noć je brzo prolazila. Tek poslije jedan uspije ugrabiti nekoliko minuta da se odmori. Popne se na hrpu novina i pripali cigaretu. Zahvalno zatvori oči. Bio je umoran.

Upravljao je cijelo popodne kućnim dizalom, jer je liftboj obolio. A činilo se da će to morati raditi i sutradan. Ponada se da će ova noć brzo proći.

— Hej, Mike.

Otvori oči. Ross je stajao pred njim osmjehujući se. Mike se polagano nasmiješi.

— Mislio sam da si otišao iz grada sa svojima — reče.

Ross zavrti glavom.

— A-a. Imao sam posla.

— Kakva? — upita sumnjičavo Mike. Ross mahne rukom prema kolima.

— S onom plavušom.

Mike upre pogled u kola, no djevojčino lice bilo je u sjeni i nije ga mogao razaznati. Ponovno pogleda Rossa. — Mogao sam odmah znati da se radi o nekoj mački.

Rossovo lice pocrveni.

— Ne smiješ tako govoriti, Mike — ukori ga blago. — Uopće ne poznaješ malu.

Mike ga začuđeno pogleda. Mora da je Rossa gadno zgrabilo. Još nikada nije vidio da se ovako ponaša. Pokuša opet pogledati djevojku, ali je svjetlo bilo preslabo.

Ross ponovno progovori.

— Dođi do automobila. Predstavit ću te. Mikea ispuni čudan prkos.

Odmahne glavom.

— Čemu? — upita nepotrebno glasno. — Žena kao žena. Upoznaš li jednu, upoznao si ih sve. — Baci cigaretu na rub pločnika. Iz opuška polete iskre pred automobil. Mike spuzne sa svežnja.

— Želiš li novine, Ross? — upita. Ross šutke kimne.

Mike se sagne i izvukavši novine pruži ih Rossu. Ross mu baci u ruku nekoliko novčića i uzme novine. Riordanov glas zaori oko kioska.

— Donesi nekoliko primjeraka Americana, Mike. Ponestalo ih je.

Mike se automatski prigne da bi podigao svežanj novina. Kada se uspravio, Ross je već bio na pola puta do kola. Mike se zagleda za njim.

Nekim je momcima lako. Ne moraju se ni za što brinuti. Prebaci novine na ramena i krene prema kiosku.

Ross uđe u auto i nagnuvši se naprijed okrene ključ. Motor se odmah zapali i zabruji. Ross skrene na cestu.

— Tvoj prijatelj me ne voli — začuje Marjin glas. Pogleda je.

— Kako bi to bilo moguće? — upita odbojno. — Pa uopće te ne poznaje.

— Čula sam što je rekao — odvrati.

— Jednostavno je umoran — objasni Ross. — Obično nije takav. Šutke su se vozili niz blok. Zatim Marja progovori.

— Je li to Mike? Onaj što nije htio poći s nama na otok?

— Jest — odgovori Ross.

Sjetila se Mikea kako je stajao iza kioska. Znoj mu je prekrio ruke uljastim sjajem, a mišići su mu se poput žicanih konopa isticali na leđima i rukama.

— Misli da je glavni, zar ne? — upita zajedljivo. — Previše je dobar za nas ostale?

Ross je mudro šutio. Nije mu se dalo upuštati u besmislenu prepirku. A bilo mu je i svejedno što oni misle jedno o drugome.

•Zamišljeno je nastavila.

— Možda će jednog dana nešto doživjeti od mene. Iznenađeno je pogleda. Oči joj je ispunio povrijeđen izraz. Odjednom shvati. Još je uvijek razmišljala o Mi-keovim riječima.

Katti pođe, kao i obično, prema prednjim redovima u crkvi, ali je Marja uhvati za ruku.

— Sprijeda nema mjesta, mama — prošapće. — Hajdemo ovamo.

Katti krene prema klupi koju je Marja pokazala. Nije mislila ni na što drugo osim na ono što je neki dan rekao otac Janowicz. Neka što prije kaže Marji. Jedino će se tako riješiti brige.

Neki je mladić bio u klupi. Katti promrmlja ispriku gurajući se mimo njega. Spusti se tromo na klupu, po-gnuvši glavu kad je počela misa.

Zatvori oči moleći Boga neka sve sredi. Da je Marja shvati. Da Peter nađe zaposlenje. Molila je za sve, osim za sebe. Kad je misa završila, osjeti se bolje. Pogleda Marju.

Djevojčino se lice lagano zarumenjelo, a slab smiješak u kutovima usna odavao je tračak zadovoljstva. Katti je bila sretna što joj je uspjelo dovesti Marju na misu.

Vjernici su izlazili iz crkve, i Katti se progura pokraj Mar je u prolaz.

Pogled joj padne na mladićevo lice dok je prolazila mimo njega. Čelo su mu prekrile kapljice znoja. Bilo je toplo u crkvi tog dana.

Marja je zaostala nekoliko koraka za njons- i Katti pričeka da je kćerka dostigne. Marjine su se oiii smija-le kad je uhvatila majku pod ruku.

Katti je neko vrijeme promatrala kćerku. Već odavna nije vidjela Marju tako sretnu. Bila je lijepa kad se smiješila. Katti odluči da joj do večeri ništa ne kaže o djetetu.

Nije željela učiniti ništa što bi izbrisalo sretan smiješak s Marj ina lica.

Zakočivši vrata dizala, sjeo je na malu klupu u predvorju. Uzeo je udžbenik matematike i otvorio ga. Ovog popodneva nije bio tako umoran kako je očekivao. Kad se vratio iz crkve, spavao je od deset pa skoro sve do četiri kad ga je majka probudila.

Polagano okrene stranicu. Nije ga smetalo što upravlja dizalom nedjeljom popodne. Kuća je bila ugodno mirna i mogao je prionuti uz učenje.

Čuo je korake kako dolaze predvorjem pa prošavši mimo njega ulaze u dizalo. Nije podigao pogled. Želio je riješiti posljednji dio postavljenog problema.

Iz dizala se oglasi nježan glas, koji mu je odnekuda bio poznat.

— Zar i danas, Mike? Iznenađeno spusti knjigu.

Stajala je u dizalu smješkajući se. Bijeloplava kosa blještala je na svjetlu poput zlata.

— Čim budeš spreman — reče mu.

Nespretno ustane osjetivši kako je u njemu nešto poskočilo. Uđe u dizalo i otkoči zapor. Vrata se polagano zatvore. Pogleda je.

— Odakle znaš kako se zovem? — upita.

Nije mu odgovorila. Oči je uprla ravno u njega. Usta je rastegnula u ljubezan smiješak, pokazujući pravilne, bijele zube. Nemoćan da podnese izazov u njezinom pogledu, okrene se. Osjeti kako mu obraze oblijeva rumenilo.

— Koji kat, molim? — upita neljubezno i pritisnuvši polugu pokrene dizalo.

— Dvanaesti — odgovori mu. Odjednom shvati. Okrene se i pogleda je.

— Ti si Rossova djevojka. — Bila je to više tvrdnja nego pitanje.

Lice joj je bilo bezizražajno. Ništa nije odgo\žprila. On zaustavi dizalo između katova i okrene leđa ploči za upravljanje.

— Ti si Rossova djevojka? — ponovi.

— Jesam li? — upita ga izazovno. — Pa ti bi to morao znati. Zar nisi stručnjak za žene? Upoznaš li jednu, upoznao si ih sve.

Lice mu je pocrvenjelo. Znači, čula je što je rekao prošle noći. Nije čudo što se sada ovako ponašala. Jedino je tako mogla razračunati s njim.

Oborio je pogled.

— Žao mi je — reče. Nije odgovorila ništa. Pogledao ju je.

— Rekoh da mi je žao.

Gledala ga je još uvijek hladno i nepomirljivo.

— Čula sam. Počeo se ljutiti.

— Tada bi bar nešto mogla reći. Osmjehnula se.

— Hura! — Oči je uprla u njegove. — A što očekuješ — da ti zaplješćem?

Naslonio se o zid dizala. Znao je kako valja postupati s ovakvim mačkama. Stane je ispitivački odmjeravati od glave do pete. To ih je uvijek uznemirilo. Nijedna cura nije voljela da se ovako pilji u nju kako je on to sada činio.

Ništa nije govorila. A kad ju je ponovno pogledao u lice, nije na njemu vidio ni tračka zbunjenosti.

— Ross je imao pravo — reče jetko. — Upravo si stvorena za to.

U očima joj se naziralo samopouzdanje.

— Hvala — reče suho. — Čekala sam da mi ti to kažeš. Već sam se bila zabrinula.

Usne mu se razvuku u smiješak. Bio je sada siguran u sebe. Ona je samo mala podrugljiva droljica. Ispruži ruku i privuče je k sebi.

Nasmiješila se i spremno privila uz njega. Pogleda je u lice. Oči su joj blistale. Sagne se da bi je poljubio.

Osjeti da je pomaknula ruku iza njegovih leđa. Odjednom osjeti kako mu dno dizala naglo izmiče ispod nogu izazivajući mučninu. Jednu sekundu skamenjeno je stajao. Zatim promrsi psovku, okrene se i zgrabi polugu za upravljanje.

Uključi polugu na stoj, nadajući se da će kočnice uhvatiti. Ona ju je okrenula na brzi pad. Začuje kako stroj cvili, zatim se dizalo zaustavi.

Okrene se prema njoj.

— Luda djevojčuro — okomi se na nju. — Mogli smo se ubiti.

Na licu joj ugleda divlje uzbuđenje, kakvo još nije vidio nikada ni na kome. Nije pokazivala ni tračka straha.

— Zar zbilja? — upita, uljudno se podrugujući. — To bi stvarno bila šteta.

On se okrene poluzi i usmjeri dizalo prema gore.

— Dobro — reče. Dizalo se polagano uspinjalo. Na Rossovu katu ga zaustavi i otvori vrata.

Izišla je.

— Hvala, Mike — reče uljudno, osmjehujući mu se.

— Nema na čemu — odvrati joj istim ukočenim glasom. Ostavi vrata otvorena dok je prolazila hodnikom. Promatrao ju je u malom ogledalu u kutu dizala. Imala je lijep hod i znala je to.

Vidio je kako se zaustavila pred Rossovim vratima i pritisnula zvonce.

Gotovo istog trenutka vrata se otvore. Ugleda smiješak na Rossovom licu i začuje mu glas.

— Uđi, Mar ja, već sam te čekao.

Nespretno ustane osjetivši kako je u njemu nešto poskočilo. Uđe u dizalo i otkoči zapor. Vrata se polagano zatvore. Pogleda je.

— Odakle znaš kako se zovem? — upita.

Nije mu odgovorila. Oči je uprla ravno u njega. Usta je rastegnula u ljubezan smiješak, pokazujući pravilne, bijele zube. Nemoćan da podnese izazov u njezinom pogledu, okrene se. Osjeti kako mu obraze oblijeva rumenilo.

— Koji kat, molim? — upita neljubezno i pritisnuvši polugu pokrene dizalo.

— Dvanaesti — odgovori mu. Odjednom shvati. Okrene se i pogleda je.

— Ti si Rossova djevojka. — Bila je to više tvrdnja nego pitanje.

Lice joj je bilo bezizražajno. Ništa nije odgo^rila. On zaustavi dizalo između katova i okrene leđa ploči za upravljanje.

— Ti si Rossova djevojka? — ponovi.

— Jesam li? — upita ga izazovno. — Pa ti bi to morao znati. Zar nisi stručnjak za žene? Upoznaš li jednu, upoznao si ih sve.

Lice mu je pocrvenjelo. Znači, čula je što je rekao prošle noći. Nije čudo što se sada ovako ponašala. Jedino je tako mogla razračunati s njim.

Oborio je pogled.

— Žao mi je — reče. Nije odgovorila ništa. Pogledao ju je.

— Rekoh da mi je žao.

Gledala ga je još uvijek hladno i nepomirljivo.

— Čula sam. Počeo se ljutiti.

— Tada bi bar nešto mogla reći. Osmjehnula se.

— Hura! — Oči je uprla u njegove. — A što očekuješ — da ti zaplješćem?

Naslonio se o zid dizala. Znao je kako valja postupati s ovakvim mačkama. Stane je ispitivački odmjeravati od glave do pete. To ih je uvijek uznemirilo. Nijedna cura nije voljela da se ovako pilji u nju kako je on to sada činio.

Ništa nije govorila. A kad ju je ponovno pogledao u lice, nije na njemu vidio ni tračka zbunjenosti.

— Ross je imao pravo — reče jetko. — Upravo si stvorena za to.

U očima joj se naziralo samopouzdanje.

— Hvala — reče suho. — Čekala sam da mi ti to kažeš. Već sam se bila zabrinula.

Usne mu se razvuku u smiješak. Bio je sada siguran u sebe. Ona je samo mala podrugljiva droljica. Ispruži ruku i privuče je k sebi.

Nasmiješila se i spremno privila uz njega. Pogleda je u lice. Oči su joj blistale. Sagne se da bi je poljubio.

Osjeti da je pomaknula ruku iza njegovih leđa. Odjednom osjeti kako mu dno dizala naglo izmiče ispod nogu izazivajući mučninu. Jednu sekundu skamenjeno je stajao. Zatim promrsi psovku, okrene se i zgrabi polugu za upravljanje.

Uključi polugu na stoj, nadajući se da će kočnice uhvatiti. Ona ju je okrenula na brzi pad. Začuje kako stroj cvili, zatim se dizalo zaustavi.

Okrene se prema njoj.

— Luda djevojčuro — okomi se na nju. — Mogli smo se ubiti.

Na licu joj ugleda divlje uzbuđenje, kakvo još nije vidio nikada ni na kome. Nije pokazivala ni tračka straha.

— Zar zbilja? —- upita, uljudno se podrugujući. — To bi stvarno bila šteta.

On se okrene poluzi i usmjeri dizalo prema gore.

— Dobro — reče. Dizalo se polagano uspinjalo. Na Rossovu katu ga zaustavi i otvori vrata.

Izišla je.

— Hvala, Mike — reče uljudno, osmjehujući mu se.

— Nema na čemu — odvrati joj istim ukočenim glasom. Ostavi vrata otvorena dok je prolazila hodnikom. Promatrao ju je u malom ogledalu u kutu dizala. Imala je lijep hod i znala je to.

Vidio je kako se zaustavila pred Rossovim vratima i pritisnula zvonce.

Gotovo istog trenutka vrata se otvore. Ugleda smiješak na Rossovom licu i začuje mu glas.

— Uđi, Marja, već sam te čekao.

Stajao je gore još trenutak, zatim zatvori vrata i spusti dizalo natrag u predvorje. Stavivši zapor na vrata, sjedne na klupu i uzme ponovno udžbenik matematike.

Zurio je u stranice a da ništa nije vidio. Ona mu je bila pred očima.

Ljutito zaklopi knjigu. Nije imalo smisla. Nije mogao prestati misliti na nju.

U mislima je vidio kako se udaljuje od njega. Gledao je Rossov smiješak i čuo riječi kojima ju je pozdravio. Skoči na noge i vrati se u dizalo.

Tek kad se zaustavio na Rossovu katu, shvati da je prvi put otkako živi ljubomoran na neku djevojku.

Začuje zujanje iz dizala. Ustane i pogleda na ploču. Crvena su slova treperila: 12. Zatvori vrata i povuče polugu. Čekao je dok nije ušla u dizalo. Tek je onda progovorio.

— Marja, oprosti, pogrešno sam te ocijenio. Sumnjičavo ga je gledala.

— Zaista to mislim, Marja — nastavi ozbiljno. — Nisam te želio uvrijediti.

Sumnja se polagano gubila, i on tek sada zamijeti kako su joj oči duboke i tamne.

— Život mi nije tako lagodan kao Rossu — nastavi. — Ross je spretan i brz. Ja ništa ne dobivam a da se pošteno ne uznojim.

Nasmiješila mu se. Bio je to pravi, topao isikren osmijeh.

— Nisam ni ja bila baš Ijubezna — dopusti. — Hajde, kažimo da smo izravnali račune.

On ispruži ruku.

— Dogovoreno?

Ona je prihvati, smiješeći se.

— Dogovoreno.

Spusti pogled na malu ruku u svojoj šaci.

— Zar si doista Rossova djevojka?

— Ross mi je dobar — reče. — Stvarno dobar. Nije poput većine ostalih momaka, ako znaš što mislim.

Kimnuo je potvrdno.

— Ross je pristojan momak. — Pogleda je u lice, držeći je i dalje za ruku. — Što misliš, da li bismo mogli jednom zajedno u kino? Šutke je kimnula, gledajući ga u lice. Nešto se događalo s njom. Prelazilo je iz njegove ruke u nju, nešto što joj se ranije još nikada nije dogodilo.

Poznavala je mnogo momaka, ali nijedan je nije ovako uznemirio. Uvijek je bila sigurna što osjeća za njih. Ovo je bila druga vrst osjećaja. Neka unutarnja slabost.

Zakoračio je naprijed. Podignula je usta prema njegovim usnicama. I poljubac je bio drukčiji. Topao i sladak, i gladan i posjednički. Sklopi oči.

Učini joj se da pluta u toploj vodi. Žar joj prostruji tijelom, i ona instinktivno shvati što se zbilo. Nije se više poigravala kao s ostalima.

Ovo je bila njezina igra. Taj novi osjećaj. Taj početak žudnje.

Odgurne ga od sebe. Lice joj je oblilo rumenilo.

— Odvezi me dolje — zamoli tihim, zbunjenim glasom.

— Marja — Mike će promuklo. Nije ga gledala.

— Molim te, odvezi me dolje — ponovi, razmišljajući što li se to događa s njom da se osjeća tako toplo i sretno, a ipak joj suze naviru na oči.

Mike se okrene i počne spuštati dizalo. Nisu razgovarali sve dok dizalo nije stalo u predvorju. On otvori vrata i okrene se prema njoj.

— Hoću li te opet vidjeti? — upita. Trenutak je gledala u njega.

— Ako budeš htio. — Zatim se okrene te pobjegne iz dizala i iz kuće.

Polagano se penjala stepenicama do stana. Nije shvaćala samu sebe. Svi su momci bili isti. Pripadali su igri koju je igrala. Bezlični poput kamenčića koje je bacala na stepenicama ispred kuće ili dok se igrala škole. Zabavljao ju je osebujan osjećaj snage, jakosti i nadmoć-nosti.

Sada je sve bilo drukčije. Mike je bio drukčiji. No ona nije znala zbog čega.

Iz zahoda dopre u predvorje zvuk povraćanja. Pogleda prema zatvorenim vratima, razmišljajući kome je sada pozlilo. I to je bilo nešto što je ovdje mrzila. Ni bolestan nisi se mogao povući, jer su zahodi bili u hodniku.

Zahodska se vrata otvore i očuh iziđe. Ugleda je kako stoji na kuhinjskim vratima.

— Donesi čašu vode — reče. — Majka ti povraća. Brzo napuni čašu nad sudoperom i potrči natrag u hodnik. Zahodska vrata bila su sada otvorena. Ugleda majku kako se klonulo naslanja na zid, a očuh je podupire rukom ispod ramena.

Uzme joj čašu iz ruke i prinese Kattinim usnama. Katti brzo ispere usta pa pljune u zahod. Zatim žedno popije ostatak vode.

Mar ja tek sada progovori.

— Što ti je, mama?

— Ništa. Malo mi se smučilo.

— Ali__— Mar ja se zbuni. Majka nikada nije patila od želuca. Jedino onda... kada se Peter rodio. Obuzme je nagli strah.

Upitno pogleda majku. Ne može biti opet to. Liječnik je rekao da ne smije. — Mama, je li ti dobro?

Katti potvrdi glavom. Htjede nešto kazati, ali joj muž oduzme riječ.

— Naravno da joj je dobro — reče grubo. — Ništa ne znači ako povraćaš kad si trudna.

Marja s nevjericom pogleda majku.

— Ne, mama, ne možeš biti — usprotivi se povrijeđenim glasom. — Liječnik je rekao da je preopasno.

Katti se pokuša nasmiješiti.

— Ne možeš im uvijek vjerovati. Žele te samo preplašiti.

Peter se hvalisavo isprsi.

— Bit će opet dječak — reče ponosno. — Sve sam isplanirao.

Marja je hladno piljila u njega.

— Sve si isplanirao, je li?

Kimao je potvrdno glavom cereći se. " — Jesam. Sve. — Kad si već kod toga. isplaniraj onda što ćemo jesti kad mama bude prestala raditi — okosi se na njega.

Zbunjeno ju je gledao.

— Zatim isplaniraj tko će ti plaćati pivo, jer ja sigurno neću. — Okrene se i otrči niz stepenice.

— Marja — vikne Katti. No bilo je prekasno. Marja je već nestala. Katti je još samo čula korake na donjem katu.

Trenutak je gledala muža, zatim se okrene i vrati u stan. Načas joj bol propara tijelo i osjeti slabost. Poželi malko prileći. Možda će joj onda biti bolje. Možda nestane potištenosti koja ju je ispunjala. Otac Jano-wicz imao je pravo.

Trebala je skupiti hrabrosti i sama saopćiti Marji. Sama je bila kriva. Kad bi Marji objasnila, možda bi je shvatila.

— Joker drži kockarnicu u stražnjoj prostoriji — reče Ross.

Mike podigne pogled. U prijateljevim očima zatre-peri poznati izražaj — žuti žar uzbuđenja.

— Pa što onda? — upita Mike.

— Volio bih pokušati — odvrati Ross. Mike ustane i spusti pogled na Rossa.

— Dobro znaš što ti je stari rekao. Zapadneš li u neprilike, poslat će te preko ljeta na selo.

— Neću upasti u neprilike — ustraja Ross. — Potrebno mi je malo uzbuđenja, to je sve.

Mike slegne ramenima.

— To si rekao i prošli put. Otac ti je vikao da će te ubiti kad te morao izvlačiti iz bajboka.

— Neće nikada saznati — odvrati Ross pomislivši na ono vrijeme kad su ga s bandom kockara ščepali iza neke garaže. —• Joker kaže da uživa zaštitu.

— Samo naprijed — reče Mike okrenuvši se od njega. — To je tvoj problem.

— Želio bih da pođeš sa mnom — reče Ross. Mike ga pogleda.

— A zbog čega? Nemam love.

— Povest ću i Marju — odvrati Ross — ali ne želim da je svi oni osvajači počnu napastovati čim im okrenem leđa.

U Mikeu se probudi zanimanje.

— Onda je ostavi kod kuće.

— Neću. Imam osjećaj da mi donosi sreću. — Ross se zbunjeno osmjehne. Opravdavao je svoje praznovjerje tipičnom isprikom igrača.

— Mislim da ću uspjeti ako ona bude uza me.

— Glupost — odvrati Mike. Ross ga pogleda.

— Imaš li kakav bolji program?

Mike odmahne glavom. Mislio je na Marju. Prošlo je više od tjedan dana otkako ju je sreo u dizalu. Još uvijek nije prikupio hrabrosti da je pokuša vidjeti.

— Hajde, dođi — stane, ga Ross nagovarati. — Uživaj život, što sd nakanio? Provesti ostatak života nosa zabijena u knjige?

— Dobro — reče Mike.

Mar ja je čekala u automobilu. Iznenađeno je razrogačila oči kad je vidjela da se Mike približava. Ross je prvi stigao do kola i otvorio vrata.

— Već dugo čekam da se vas dvoje upoznate — reče. — Mar ja, ovo je moj prijatelj Mike. Mike, ovo je moja djevojka.

Rumenilo oblije Marjine obraze. Nasmiješila se pružajući mu ruku.

— Čula sam mnogo o tebi — reče gotovo bezbojno. Mike se malko smete, ali podrži njezinu igru.

— I ja o tebi — promrmlja, stežući joj ruku. Bila je topla i kao nabijena strujom. Brže je ispusti.

— Pomakni se malko — reče joj Ross, ulazeći u kola. — Mike ide s nama.

Ni Mar ja ni Mike nisu izustili ni riječi do plesne dvorane. Ross je, međutim, govorio cijelo vrijeme. Ako je i primijetio da oni šute, nije to spomenuo. Dobili su stol blizu plesnog podija. Bilo je već skoro devet sati i podij je bio pun plesača.

Ross naruči pivo za Mikea i sebe, a za Marju coca-colu. Ogleda se po dvorani sa žarom u očima.

— Moram pronaći Jokera i saznati kada počinje igra.

— Odmah će početi — promrmlja Mike. Pogleda Marju, a glas mu zazvuči pomalo podrugljivo.

— Zašto najprije ne zaplešeš sa svojom djevojkom? Ross odlučno zavrti glavom.

— Ne — odvrati. — Samo vi zaplešite. Moram najprije nešto provjeriti.

Marja ustane, a Mike je začuđeno pogleda. Nasmiješila se.

— Dakle?

On skoči sa stolce i povede je na plesni podij. Orkestar zasvira brzi fokstrot. Sav se ukočio kad ju je obuhvatio rukama. Gotovo istog trenutka spotakne se i stane joj na nogu.

— Ah, oprosti — promrmlja, a lice mu oblije rumenilo.

Ona mu se nasmiješi.

— Opusti se — reče. — Neću te progutati. Plesali su neko vrijeme šutke, zatim ona progovori.

— Mislila sam da ćeš me potražiti.

— Imao sam posla — odvrati joj i nakon nekoliko koraka nastavi. — Osim toga, ti si Rossova djevojka.

— To nisam rekla.

— Ali je on kazao — odvrati Mike. — A ti nisi porekla.

— Ne mogu ga spriječiti da govori — reče. — Uostalom, nisi mu spomenuo da me poznaješ.

— Ni ti to nisi spominjala. — Spusti pogled na njezino lice. — Učinilo mi se kao da nisi željela ništa reći.

Glazba je prestala i ona se odmakne od njega. Krenula je natrag i on pođe za njom k stolu. Stala je pred Rossa.

— Želim pivo — reče mu. Ross je niti ne pogleda.

— Svakako, mala, svakako — odgovori, dok mu je pogled bio uprt u mala vrata s druge strane plesnog podija.

— Popij ovo. Naručit ću sebi drugo — reče.

Uzela je čašu i malko otpila. Gledajući je, razmišljao je što li je rekao da se tako razljutila. Šutjela je.

— Dakle? — upita Mike Rossa.

— Čekam — odvrati Ross. — Konobar mi reče da će se raspitati i obavijestiti me.

Mar ja je bila zbunjena.

— Obavijestit će te, a o čemu? — upita. — Mislila sam da smo ovamo došli plesati. — Ross je pogleda kao da je ne poznaje, činilo se da je uopće ne vidi.

— Objasni joj, Mike — reče mahnuvši rukom.

Mike osjeti kako u njemu raste bijes. Uvijek isti stari Ross. Ostavlja da drugi za njega vade kestenje iz vatre.

— Reci joj sam — odgovori.

Ross ih pogleda očima koje su se naglo razbistrile.

— Što je to s vama dvojima? Nisu mu odgovorili. Pogleda Marju.

— Došao sam ovamo da sudjelujem u igri o kojoj mi je Joker govorio, to je sve.

Mar ja skoči na noge.

— Kog si me vraga onda pozvao da pođem s tobom na ples? — upita ga. — Zašto nisi odmah sve rekao?

— Okrene se k vratima. Ross je zgrabi za ruku.

— Poveo sam te sa sobom kao amajliju — reče sa smiješkom. — Slutim da ćeš mi donijeti sreću.

Pogledala ga je.

— A što je s Mikeom? — upita sumnjičavo. — Zar si ga doveo da pazi na mene?

— Pa naravno — reče Ross, još uvijek smiješeći se.

— Zar misliš da bih se izložio takvoj opasnosti sa svim ovim donžuanima u blizini? Mike mi je, konačno, prijatelj. Znam da se mogu pouzdati u njega.

Mike pogleda preko stola prvo nju a zatim njega. Polagano mu usnama prijeđe smiješak.

— Ne bih baš bio tako siguran u to, Ross — reče.

Rossove oči postanu hladne.

— Kako to misliš?

Mike nije skidao oči s Marjina lica.

— Pravo si govorio, Ross. Divna je.

Marjino lice polagano se proširi u smiješak i ona sjedne. — U redu, momci — reče dok joj se duboko u grlu osjećao smijeh. — Borite se za mene.

Sve troje prasne u neobuzdan, veseo smijeh.

Sitne kapljice znoja oštro su se isticale na Rossovom čelu dok je posezao za kockama. Okrenuvši se prema Marji, pruži ih prema njoj.

— Puhni na njih za sreću.

Marja skupi usne i puhne mu u zaobljen dlan.

— Hajde, raspali — reče Marja, gledajući u sve manju hrpu novaca ispred Rossa4 Kocka mu nije dobro išla. Mora da je izgubio gotovo četrdeset dolara, zaključi.

— Puhni jače — protisne Ross napetim glasom, pri-bliživši joj usnama skupljene dlanove.

Duboko je udahnula i puhnula mu u šake. Zapazi kako prstima vješto premeće kocke. Dlan mu se načas rasklopi i Marji zastane dah u grlu.

Razrogačenih očiju zagleda mu se u lice.

Djelić sekunde pogled mu je bio hladan, zatim se opet nasmiješio. Znao je da je vidjela.

— Hvala, malena — reče, okrenuvši se stolu. Ukočeno je stajala dok joj je pogled klizio oko stola.

Nije moguće da nitko drugi nije ništa primijetio. Odjednom shvati. Ross je bio lukav. Svi ostali gledali su samo u nju.

Rossov glas muklo zazvuči.

— Hajde, zakockajmo, momci! — Kocke zaigraju na zelenom suknu i odbiju se od ruba stola. Prebacivale su se i kotrljale dok se napokon nisu zaustavile. Sedmica. Ross privuče novac, a drugom rukom pokupi kocke, pa ih opet stane protresati. Pogleda niz stol.

— Raspalio sam se — zahihoće. — Bacajte novac na stol dok groznica traje.

Počne sklapati oklade dok se Marja povlačila od stola prema Mikeu.

Mike joj se nasmiješi kad mu je prišla.

— Donijela si mu sreću ovaj puit.

Lice joj ništa nije odavalo. Ni on nije vidio kako je Ross zamijenio kocke.

— Dosta mi je. Želim otići — reče.

— Ali Ross još nije završio — reče začuđeno.

— Nije me briga — ustraja ona. — Želim otići.

— Reći ću Rossu — odvrati Mike. Njezina ga ruka zaustavi.

— Nemoj — reče. — Ostavi ga na miru. — Pogledala je prema stolu.

Ross je upravo ponovno izbacio sedmicu. Lice mu je bilo uzbuđeno i sretno. — Postigao je ono zbog čega je došao ovamo.

Mike je zurio u nju.

— Što se dogodilo?

— Ništa — ponovila je. — Jednostavno želim otići.

— Dobro. — Uhvati je za ruku. — Ross, mi odlazimo — poviče.

Ross im mahne rukom. Najvjerojatnije nije ni čuo što mu je Mike rekao.

Opet je miješao kocke.

Orkestar je svirao dok su prolazili kroz plesnu dvoranu.

— Da zaplešemo? — upita Mike.

Odmahnula je glavom i nastavila hodati. Neki joj se muškarac ispriječio na putu prema izlazu.

— Hej, malena!

Ne podigavši pogled, pokuša ga zaobići. Ali on zakorači pred nju.

— Zar napuštaš svojeg momka? — upita. Pogleda ravno u Jokera Martina. Oči su joj bile odbojne.

— Umorna sam i odlazim — reče.

S Martinovih usana nestane smiješka. Pogleda Mikea. Mike slegne ramenima. Martin se makne s izlaza. Ona krene mimo njega, ali je on zaustavi pokretom ruke.

Pogleda ga.

U oči mu se uvukao poseban sjaj dok ju je gledao.

— Ne znam što te izjeda, malena — reče. — Ali kada to preboliš, čeka te posao kod nas u »Golden Glowu«.

Prvi put joj lice promijeni izraz.

— Hvala, gospodine Martin — reče. — Možda se jednom vratim i uhvatim vas za riječ. — Okrene se i stane silaziti stepenicama.

Zaustavila se ispred kuće i okrenula Mikeu.

— Hvala što si me dopratio — reče. Mike se nasmiješio.

— Bilo mi je zadovoljstvo.

— Nisam ti željela pokvariti večer. Ništa joj ne odgovori.

Počela se penjati uz stepenice, ali je njegov glas zaustavi.

— Kad ću te opet vidjeti? i — Ne znam — odvrati oklijevajući. Popeo se do stepenice ispod njezine.

— Zbog čega? — upita je. — Zar zato što si Rossova djevojka?

Oči im se sretnu.

— Nisam Rossova djevojka — reče. — To sam ti već rekla.

— Kada ću te onda vidjeti? — ponovi Mike. Zavrtjela je glavom.

— Stvarno ne znam. Idući tjedan završava škola i morat ću potražiti neki posao. Ne bih ti znala reći.

U njemu se probudi mučna bol ljubomore.

— Ali naći ćeš vremena da se sastaneš s Rossom — reče zajedljivo. — Sada ima lovu koju treba potrošiti.

Iz nje provali bijes.

— Ne želim ni njega više vidjeti. Neka uzme svoju lovu i neka je baci.

Slobodno mu kaži što sam rekla.

Bio je iznenađen. Osjetilo mu se to u glasu.

— A zašto ja? Reci mu to sama. Oči su joj hladno gledale u njega.

— Dobro znaš zašto. Zajedno ste me odveli onamo i obojica ste znali što je Ross nakanio.

— Pa i ti si znala — razljuti se Mike. — Bilo ti je jasno da će kockati i da neće igrati dječje igre. Zbog Čega se onda ljutiš?

— Da — odvrati jetko. — Znala sam da će kockati, nakon što mi je to saopćio, ali nisam znala da će promijeniti kocke. U takve prijevare se ne upuštam.

— Promijenio je kocke? — upita je zbunjeno.

— Jest — odvrati mu. — Dok sam puhala u njih. Znao je da će svi gledati u mene. Ne dopuštam da netko pravi budalu od mene.

Mike zafućka. Sada je znao zbog čega je odjednom odlučila otići kući.

— Možda mi ne vjeruješ, ali nisam imao ni pojma o tome.

Sumnjičavo je zurila u njega.

— Ovakva mi igra ne leži — nastavi on. Neko je vrijeme šutjela.

— Ne znam — reče oklijevajući. — Razumjela bih da si ti tako igrao.

Novac bi ti dobro došao. Ali Ross. Njemu ne treba ništa.

Mike je uhvati za ruku.

— Nisam znao ništa o tome, Marja — reče ozbiljno. Ona spusti pogled na njegovu ruku, a zatim ga pogleda u lice.

— Dobro — reče naposljetku. — Vjerujem ti. — Izvuče ruku iz njegove.

— Laku noć.

— Laku noć, Marja. — Gledao je za njom dok nije ušla u vežu. Tek je onda krenuo kući.

Skrenuo je u uličicu koja je, između kuća, vodila do njegova stana u podrumu velike stambene zgrade. Ross izroni iz mraka pred njega.

— Mike — zovne ga. Mike stane.

— Što ćeš?

— Kamo si, do đavola, nestao? — upita Ross. — Dobio sam gotovo sto dvadeset dolara.

— Marja je htjela poći kući — odvrati Mike.

Ne obazirući se na Mikeove riječi, Ross izvadi svitak novčanica iz džepa.

— Želim ti dati tvoj udio — reče, izvlačeći nekoliko novčanica. — Evo ti dvadeset.

Mike spusti pogled na Rossovu ispruženu ruku, ali se ne pomakne da bi uzeo novac.

— Što ti je? — upita Ross. — Uzmi ga. Mike ga pogleda.

— Hvala, neću. Ne želim nikakva udjela. Novac je samo tvoj.

Ross mu se zapilji u lice.

— Ne budi glup. Uzmi lovu. Ili je možda otrovana?

— Zadrži je, Ross — reče Mike. — Sva pripada tebi. Ti si je sam zaradio.

U Rossovim očima bljesne spoznaja.

— Ah, tako! Marja je izbrbljala. Mike ništa ne odgovori.

Ross se odjednom naceri.

— Bilo je sasvim lako. Kao da djetetu oduzimaš slatkiš. Svi su bili zaposleni buljeći u Marju, kad se pri-gnula. Bila je to puka igrarija.

Mike je još uvijek šutio. Ross ga potapša po ramenu.

— Hajde, momče — reče s visoka — uzmi novac. Ujutro će sve izgledati bolje.

— Ne želim ga! — Mikeova se ruker munjevito pokrene i novac se razleti Rossu iz šake.

Ross se zapilji u njega.

— Što je to s tobom?

— Ništa — odvrati bijesno Mike. — Ovo mi se jednostavno ne sviđa, i to je sve. Upotrijebio si malu kao mamac. Da su te uhvatili, svi bismo ispaštali. Ona također. To baš ne bi bilo zgodno, zar ne?

— Ali nisu nas uhvatili — usprotivi se Ross. — Zašto se buniš?

Mike mu ne odgovori.

Ross klekne da bi pokupio novac.

— Ne znam koji je to đavao ušao u tebe — promrmlja. Odjednom pogleda Mikea, dok mu se u očima pojavi sumnja. — Kamo si je odveo?

— upita, uspra-vivši se.

— Kući, već sam ti rekao — odvrati Mike.

— Prilično dugo ti je trebalo — reče Ross. — Čekam te ovdje već dulje od sata.

— Išli smo pješice — odbrusi kratko Mike. — Stari mi još nije kupio buick.

— Niste li se načas zadržali u parku? — upita Ross. — Možda ste se zaustavili u kakvom mračnom kutu pa te ona malko obradila rukama.

Ta mala drolja to, naime, voli.

Mike osjeti kako mu krv onavire u sljepoočice. Podigne naglo ruku i priklijesti Rossa uz cigleni zid.

— Ne govori tako o njoj — zareži. Rossove oči ispuni divlje uzbuđenje.

— Znači da sam imao pravo — reče likujući. — I tebe je opčarala. — Podsmjehne se. — Najuzbudljivija od svih cura, momče. Ali ne daj da te smota. Jer tu je za svakoga.

Mikeova ruka bila je samo munja u noći. Rossova glava poleti natrag, on se polagano svali na tlo, a iz ugla usta poteče mu krv. Mike zakorači natrag motreći ga-— Idući put začepit ćeš gubicu — reče.

Ross je trenutak tupo sjedio na tlu. Zatim polagano podigne ruku i prinese je ustima. Krv mu se cijedila niz prste. Pogleda Mikea. U oči zamućene od bola uvlačio mu se sve hladniji pogled.

— Platit ćeš mi ovo, Mike — nejasno protisne kroz bolne usnice. — Dvostruko ćeš mi to platiti.

— Pokušaj kad god zaželiš — podrugljivo će Mike. Još uvijek sjedeći na tlu, Ross ga pogleda.

— Doći će vrijeme — reče polagano. — Ne brini.

— I neću — reče Mike, pa krene niz uličicu prema svojem stanu.

Ross na ulazu kupi cijelu gomilu karata za ples. Na vratima na trenutak zastane da bi mu se oči pri-učile na osvjetljenje. Ogleda se po prostoriji.

Bila je tamo. Sjedila je u uglu s ostalim djevojkama. I u jeftinoj haljini, kakve je Martin kupovao svojim djevojkama, imala je u sebi nešto što ju je izdizalo nad druge. Uzbuđenje. Neku posebnu uzbudljivu privlačnost za muškarce, kakvu je rijetko koja žena posjedovala.

Siđe stepenicama i zaustavi se pred njom.

— Zdravo, Marja — reče. Pogledala ga je.

— Zdravo, Ross. — Oči su joj bile bezizražajne. U njima nije mogao pročitati ništa.

— Želiš li plesati? — upita je zbunjeno.

— Imaš li ulaznice?

On šutke pruži ruku. Ustala je.

— Hajdemo plesati — reče i povede ga na plesni po-dij.

Klizne mu u naručaj, no njemu se učini kao da pleše sa stranom osobom.

Automatski se prilagode ritmu orkestra.

— Prošla su dva tjedna otkako je završila škola, Marja — reče. — Tri otkako te nisam vidio.

— Vrijeme leti, zar ne? — odvrati mu bez smiješka.

— Izbjegavaš me — prigovori joj.

— Imam posla — odvrati mu učtivo. — Moram zarađivati za život.

— Nisi mi dala priliku da ti objasnim.

— Ne duguješ mi nikakvo objašnjenje — brzo mu odvrati. — Odrastao si momak i upravljaš vlastitim životom.

— Zašto me onda ne želiš vidjeti? — upita je.

— Pogledala ga je u oči. Nešto je u njemu podsjećalo na životinju. Neka divlja, neobuzdana, savršena sebičnost.

— Ne volim kad me netko izrabljuje — objasni mu. Glazba prestane i ona krene prema stolovima, ali je

zaustavi njegova ruka, u kojoj se pojavi još jedna karta. Ona uzme ulaznicu, pričeka da glazba opet zasvira i tek mu onda klizne u naručaj.

— Mislio sam da me voliš, Marja — reče joj.

— Voljela sam te — odvrati mu. — Ali nisi bio pošten prema meni.

— Žao mi je — osmjehne se. — Ali sve je uspjelo. Nitko nije nastradao.

U oči joj se uvuče izraz tuge.

— Osim mene — odvrati. — Ponadala sam se da si drukčiji od ostalih.

— Bila je to samo šala, Marja — vikne, pokušavši je čvršće privući.

Csjeti kroz kaput njezinu toplinu. Još je uvijek izazivala divlje uzbuđenje u njemu. — Muškarcu su potrebni neki užici.

Odmahnula je glavom.

— Da ti je bila potrebna lova, još bih te mogla razumjeti.

— Marja — protisne. Sada su stajali u nekom mračnom kutu i on je pokuša poljubiti.

Odvratila je lice.

— Prestani, Ross reče oštro. — Trebam ovaj posao.

— Ali Marja — on će preklinjući. — Prekosutra odlazim i vraćam se tek za pet mjeseci. Moramo se sastati prije odlaska.

Odmahnula je glavom.

— Ne mogu.

— Zašto? — upita je.

Glazba je ponovno zamukla. Ona se izvuče iz njegova naručaja i uputi k stolovima. Ross je grubo povuče natrag.

— Evo ti sve ove proklete ulaznice — poviče divlje — i prestani bježati čim glazba stane.

Uzela je šutke cijeli snop ulaznica strpavši ih u torbicu. Glazba zasvira i on je ponovno obujmi rukama.

— Zašto se ne možeš sastati sa mnom? — upita je. Pogledala ga je u oči.

— Stvarno želiš znati? Kimnuo je glavom. Duboko je udahnula.

— Kao prvo, jer ne želim — reče. — Kao drugo, jer nemam vremena.

Majka mi bolesna leži u krevetu. Izgubila je posao i ja se preko dana moram brinuti za nju i za malog brata. Je li to dovoljno razloga?

— Nije — reče grubo. Odvuče je ponovno u mračni ugao i pokuša poljubiti. Odmaknula je lice. Nije vidio kako je dala znak torbicom.

Trenutak kasnije surova ga ruka okrene.

Iza njega stajao je izbacivač, nalik na gorilu, a do njega Joker Martin koji se smješkao.

— Slušaj prijatelju — reče izbacivač — ponašaj se pristojno, ili ćemo te izbaciti odavde.

Ross osjeti kako mu krv nestaje iz lica.

— U redu, Marja — reče. — Kako god želiš. — Okre-nuvši se napusti plesni prostor.

Joker Martin joj se pridruži dok se vraćala k stolovima.

— čini se da ti se prijatelj jako razljutio — reče joj.

— On nije moj prijatelj — odvrati.

Licem mu preleti iznenađen izraz.

— Ali bili ste vrlo bliski kad sam vas prošli put ovdje vidio.

— Bili smo — ona će bezizražajno. — Tada je bilo drukčije. Nije mi se svidjelo nešto što je uradio.

Martin spusti pogled na nju.

— A što je to učinio?

Slegnula je neodređeno ramenima.

— Jednostavno mi se nešto nije dopalo, to je sve.

— Zar nešto u vezi s lažnim kockama? — upita Martin običnim glasom.

Na licu joj je mogao pročitati iznenađenje. Nasmijao se. »b« — Misliš li da smo budale, malena? Mi smo ljudi od zanata. Odmah smo ga progledali. — Pripali cigaretu. — Zaključio sam da si zato tako brzo nestala. Jesi li znala što je namjeravao?

— Nisam — reče.

— To sam i mislio — odvrati.

— Ako ste znali, zašto niste ništa poduzeli? — upita ga.

Blago se nasmiješio.

— Stari mu ima jake veze. Ross će jednog dana opet doći i vratiti nam lovu s kamatama. Do tada možemo pričekati. Strpljivi smo. Uvijek se vraćaju.

Pažljivo je objesila haljinu u ormarić. Pošto je na brzinu provjerila lice u ogledalu, pojurila je kroz vrata. Bilo je nekoliko minuta poslije dvanaest.

Preko tjedna posao nije bio tako težak — provela je na nogama samo šest sati. No petkom i subotom bilo je naporno. Te dane radila je od pet sati popodne do dva sata ujutro.

Stupi na bučnu ulicu i ugleda ga gdje stoji naslonjen na neki automobil, čekajući je. Stajao je ondje svaku noć otkako je počela raditi.

Na usnama joj se pojavi smiješak.

— Zdravo, Mike. Osmjehne se.

— Zdravo, malena. Nastave zajedno koračati.

— Ne moraš me čekati svake noći, Mike — reče. — Mogu i sama stići kući.

— Ali ja to želim — odvrati.

— Mora da si mrtav umoran. Radiš dvanaest sati dnevno u prodavaonici novina.

Nasmijao se.

— Ne oduzimaj mi jedino životno veselje — reče nježno. — Jesi li za kavu?

Ona kimne glavom.

— Dobro. Ali ne zaboravi da danas ja častim.

— A što misliš zbog čega sam te pozvao? — nasmije se Mike.

Svrate u kavanu i sjednu na dva stolca za šankom.

— Dvije kave — naruči Mike. — Hoćeš li podijeliti uštipak sa mnom?

Ona samo kimne.

Dovikne konobaru za barom narudžbu, pa se ponovno obrati Marji.

— Kako ti je majka? — upita.

— Hvala, danas je nešto bolje — reče. — Prestala je krvariti. Liječnik je rekao: ako tako ostane, može sutra ustati.

— Dobro — reče Mike.

Neko je vrijeme šutjela, misleći na majku. Katti je ležala već gotovo cijeli tjedan. Vratila se ranije s posla kad je počela krvariti. Liječnik je isprva mislio da je pobačaj, međutim stanje se kasnije popravilo. Ipak nije mogla dalje raditi. Teška vedra i mokre krpe bilo je za nju previše.

Mar ja se sjeti kako se majka uznemirila kad joj je rekla za svoj posao.

Ali dvadeset dolara tjedno značili su spas.

Bez njih bi umrli od gladi. Peter nije bio ni za što.

Konobar stavi kavu i uštipak pred nju. Ona ga brzo podijeli, pružajući Mikeu veći dio.

— Kako je bilo danas? — upita Mike.

— Dobro — nasmije se. — Imala sam mnogo posla. On se naceri.

— Dobra si plesačica. Ona mu uzvrati osmijeh.

— Najbolja. — Iznenada joj smiješak nestane s lica. — Ross je noćas navratio.

Mike je zurio u kavu.

— Što je htio?

— Rekao je da odlazi na neko vrijeme. Htio se sastati sa mnom.

Mike je još uvijek nije gledao.

— Što si mu rekla?

— Da od toga nema ništa. Postao je bezobrazan. Tada je došao gospodin Martin, pa je morao otići.

Mike je neko vrijeme šutio.

— Otac ga šalje u Evropu. Suspregnula je dah.

— Bože — prošapta — mora da je divno imati toliko love.

Mike je zurio u svoju kavu.

— Još ga voliš, zar ne? Podignula je pogled prema Mikeu.

— Zapravo ne znam — reče pošteno. — Razlikuje se od ostalih momaka koje poznam. Drukčije govori. Drukčije se ponaša.

— I ima novaca — doda gorko Mike.

— Nije sve u tome — ona će brzo.

— Nego u čemu? — upita Mike.

Pogledala ga je. Vidio je da pomno razmišlja.

— U njegovoj naravi. Vlada se uvijek onako kako bih se ja ponekad željela ponašati. Kao da je sjeo na sam vrh, a svi mu se ostali ulaguju.

Mora da je lijepo biti momak na vrhu. — Položi mu dlan na ruku. — Znaš — spusti glas do šapata — gospodin Martin je znao da je Ross one večeri promijenio kocke.

Mike je bio iznenađen.

— Pa zašto ga nije spriječio?

— Zbog Rossova oca — povjeri mu. — Stari mu ima strašne veze, reče gospodin Martin. — Glas joj zazvu-či zadivljeno.

Mike je pogleda.

— To je ono što ti se sviđa?

Stavila je cigaretu u usta i zapalila je. Duboko je uvukla dim.

— Možda — odvrati. — Rado bih živjela u obilju. A tko ne bi? To je prokleto bolji život od ovoga kako sada živim.

Katti odloži šivanje i pogleda na sat. Bilo je skoro jedanaest sati. Ustane sa stolca i priđe prozoru. Kolovoska noć bila je oblačna i vlažna. Umorno obriše znojno lice ručnikom, koji joj je visio oko vrata.

Oštra bol propara joj križa i ona zatetura. Brzo se uhvati za stol čekajući da joj se prestane vrtjeti. Liječnik ju je upozorio na napadaje vrtoglavice.

Rekao je da mora što više ležati, a što manje raditi. Ova trudnoća previše joj je opterećivala srce.

Napadaj vrtoglavice prođe i ona se vrati u kuhinju te pospremi svelo.

Odluči da malo prilegne i pokušii se odmoriti.

Kuća je bila potpuno tiha. U mraku svoje sobe osluškivala je svaki šum.

Obično nije mogla zaspati dok Marja ne bi došla kući.

Ali ove noći bilo je gore nego inače. Peter je izišao poslije večere i još se nije vratio. Znala je što to znači. Bit će nepristojan, razdražljiv i pijan od piva kad stigne kući. Morat će ga držati podalje od Mar je, inače će opet biti prepirke.

Poslije nekog vremena postane joj bolje, ali još uvijek nije mogla zaspati.

U sobi je bilo vruće, a krevet se ugrijao od topla tijela. Ustala je i otišla u Marjinu sobu. Dijete je nemirno spavalo u kolijevci. Tijelo mu je bilo

ružičasto od laganog ljetnog osipa. Kad ga je pogledala, odjednom se probudilo i rasplakalo.

Podigla ga je i šapćući ga umirivala, ali ono je i dalje plakalo. Odnijela ga je u kuhinju i dala mu bočicu hladne vode. Stalo je zadovoljno sisati, i ona ga položi natrag u kolijevku.

S kuhinjskih vrata začuje šum pa se okrene prema njima. To mora da je Peter, jer je za Marju bilo još prerano. Jedan pogled na njegovo zarumenjeno lice jasno joj reče gdje je bio.

Zatvorivši vrata, pogleda je. Oči su mu bile podbuhle i podlivene krvlju.

— Još si budna? — upita.

— Kao što vidiš — odvrati mu, prolazeći mimo njega u spavaću sobu. — Dođi spavati.

— Prevruće je — odvrati. Prijeđe preko sobe do hladnjaka i otvori ga.

— Hoću još piva.

— Zar ti još nije dosta? — upita ga bezizražajno.

Ne odgovorivši joj, probuši limenku i prinese je ustima. Malo piva poteče mu niz bradu i kapne na košulju. Spusti limenku i zapilji se u Katti.

— Brini se za svoj posao — zareži.

Jedan trenutak zurila je u njega, zatim se okrenula i otišla u sobu.

Nagnuvši se kroz prozor, gledala je zabrinuto niz ulicu. Približavalo se vrijeme kad se Marja vraćala kući.

— Što radiš? — upita je svadljivo.

Nije mu odgovorila. Znao je što radi. Jltjela je proći mimo njega, ali je on uhvati za ruku.

— Čekaš li kćerku? — upita zlobno.

— Čekam — odvrati, prelazeći nesvjesno na poljski.

— Ima li nešto loše u tome? Odgovorio je na istom jeziku.

— Ne moraš se brinuti za nju. Vjerojatno uz put u nekom stubištu zarađuje neki dolar više od onog momka što je svake večeri prati kući.

— Idi u krevet — odvrati mu hladno. — Pijan si. Još jače joj stegne ruku.

— Misliš li da ne znam što govorim? — upita lukavo.

— Sigurna sam da ne znaš — odvrati mu oslobodivši ruku od njegova zahvata, pa se vrati prozoru. Pogleda van. Marja i Mike dolazili su kući niz blok.

Prožme je zadovoljstvo. Taj Mike bio je tako zgodan momak. Lijepo su izgledali hodajući zajedno. Možda jednog dana — ali to je još bilo tako daleko. Kojiput se morala prisiliti da shvati kako je Marja još uvijek dijete. Nije to bio stari kraj. Okrenula se od prozora a u kutovima usta još su se uvijek nazirali tragovi zadovoljstva.

— Idem u krevet — reče. — Bolje da pođeš i ti. Nije se niti pomaknuo.

— Ne idem. Prevruće je. Popit ću još jedno pivo. Otišla je u spavaću sobu i počela se svlačiti. Ćula je kako tetura po kuhinji — zatim škljocanje vrata od hladnjaka, te oštar zvuk kad je otvorio limenku piva. Prebacivši lagan kućni ogrtač preko spavaćice, otišla je u kuhinju da se opere.

Sjedio je za kuhinjskim stolom s napola praznom limenkom u ruci, zureći u vrata.

— što čekaš? upita ga. — Dođi u krevet. Tvrdoglavo je odmahnuo glavom.

— Pokazat ću ti tko ne zna što govori. Pričekaj samo dok dođe.

Pokušala se nasmijati.

— Ne budi budala, Peter — reče. — Ostavi djevojku na miru i dođi u krevet.

— Obična drolja, eto što je ona — promrmlja. Oštar šamar ostavi mu bijeli trag na licu. Zapanjeno se zagledao u nju.

Kattino je lice problijedilo od gnjeva. Još je nikada nije vidio takvu.

— Zaveži — reče mu bijesno. — Djevojka ima više mozga od tebe. Da nema nje, skapavali bismo od gladi! — Krenula je u spavaću sobu. Na hodniku se osvrnula pogledavši ga. — Zaboravljaš da je Marja našla posao kad nam je trebao novac, a ne ti. — Glas joj ispuni prezir. — Ona je kao i njezin otac. Nisi ni upola muškarac kakav je bio on. Nadam se da će tvoja djeca biti nalik na njega. Inače neka im se bog smiluje!

Skočio je brzo i pošao prema kuhinjskim vratima.

— Pokazat ću ti tko je pravi muškarac! — vikne otvarajući vrata. — U mojoj kući nijedna djevojka neće biti kurva!

Uhvatila ga je za ruku i pokušala odvući natrag u stan.

— Ostavi je na miru, pijana protuho! — krikne. — Ona je moja kćerka, a ne tvojal Grubo je odgurne i ona zatetura unatrag udarivši o kuhinjski stol. Val boli preplavi joj tijelo. Zagledala se u njega dok joj se pred očima mutilo.

Skinuo je remen s hlača i podignuo ga na nju.

— Jezik za zube, ženo, ili ćeš pobrati više od nje — reče grubo. — Kad završim s njom, vidjet ćeš tko je ona. — Peter iziđe na hodnik.

Duboko udahnuvši, Katti potrči za njim. Ovaj čovjek bio je lud. Marja je cijelo vrijeme imala pravo. Da ju je barem poslušala! Glavu joj zahvati napadaj vrtoglavice, ali ga ona suzbije. Peter je sada bio na stubištu.

Katti mu obuhvati obje ruke.

— Ne diraj je! — prošapće, pokušavajući ga zadržati. Upravo nadljudskom snagom prisili ga da se okrene. Oči je divlje uprla u njegove. — Dotakneš li je, nećeš nikada više stupiti u ovu kuću!

Njezine riječi djelovale su mu na mozak poput mlaza hladne vode. Oči mu se naglo razbistre i on žestoko otrese njezine ruke sa svojih. Katti se uhvati za ogradu kako bi se održala na nogama.

Prošavši mimo nje do kuhinjskih vrata, osvrne se i pogleda je.

— Tvoja je kćerka — reče hladno. — Njezini grijesi neka padnu na tvoju glavu!

Vrtoglavica joj se proširi sve do isiljlpoočica i njegovo joj se lice zamuti pred očima. Odmakne se od ograde i učini nesiguran korak prema stanu, ali joj bol u sljepoočicama stane zastirati svijest.

— Marja! — krikne u neočekivano bolno ništavilo. Zatim kao da joj je vrijeme pohrlilo u susret u obliku niza stepenica na koje je padala. Čuli su krik. Dok se Mike još nije stigao pomaknuti, Marja je već preskočila polovicu prvog niza stepenica. Potrčao je za njom dok mu je srce ludo udaralo, još u strahu od prodornog vriska. Na trećem je odmorištu sustigne.

— Mama! — Marjin glas odjekne mu u ušima kao krik uplašena djeteta.

Vidio je kako je klonula na koljena pokraj zgrčene žene. Bespomoćno je stajao kraj nje.

— Mama! — Marjin glas zvučio je poput plača iz kolijevke. Plava joj se kosa ljeskala dok je pritiskala usne na utihnulo lice.

— Katti!

Mike podigne pogled. Muškarac pepeljastosiva lica stajao je na odmorištu iznad njihovih glava i nepomično ih gledao.

— Marja, što se dogodilo?

Marja nijemo zatrese glavom. Okrene se i pogleda Mikea. Oči su joj bile prepune neshvatljive boli i tupe od užasa.

Sagnuvši se, Mike joj dotakne rame i osjeti kako joj tijelo dršće.

— Ima li netko u kući telefon? — upita je.

Nije mu odgovorila i on shvati da ga uopće nije čula. Pogleda uz stepenice. Muškarac je sada polagano silazio, držeći se objema rukama grčevito za ogradu kao da se boji da će se srušiti.

Vrata kraj njih se otvore i neki muškarac pogleda van.

— Dogodila se nesreća — brzo će Mike. — Mogu li telefonirati?

Muškarac kimne i iziđe na hodnik. Iza njega Mike ugleda ženu koja je pridržavala kućni ogrtač.

Mike uđe u stan. Žena mu šutke pokaže telefon. Podigne slušalicu. No prije nego što je progovorio do uši mu dopre nemoćan tih jecaj. Bio je to jedini put u životu da je čuo Marju kako plače.

Tek nakon tjedan dana Marja se vratila na posao u Golden Glowu. Lice joj je omršavjelo a oči upale. Prije toga pokopali su Katti.

Misa u crkvi svetog Augustina bila je jednostavna. Otac Janowicz govorio je ljubezno i pažljivo. Osvrnuo se dobrohotno na majčinu veliku hrabrost i odanost katoličkim načelima. Gorljivo je molio da se njezina djeca ugledaju na nju.

Marja je šutke sjedila pokraj Petera u kolima što su osamljena slijedila lijes na groblje. Pogreb je bio kratak, jeftin i brzo je prošao. Zatim su se vratili kući.

Kod kuće su ih dočekali predstavnici socijalne skrbi. Francina majka, koja je čuvala dijete dok su bili odsutni, ostavila ih je i vratila se gore. Mlad muškarac i postarija žena, koje je poslala socijalna skrb, bili su zabrinuti hoće li njih dvoje biti sposobni da se pravilno brinu za dijete.

Marja ih je uvjerila kako će sve biti u redu. Ona je kod kuće danju, a Peter navečer, kad ona radi. Složili su se da sve ostane tako do jeseni, kad će Marja morati ponovno u školu.

Načas je zastala na ulazu u plesnu dvoranu. Učinilo joj se čudnim da je ovdje sve ostalo isto, dok se kod nje toliko toga promijenilo. Neukusne, jeftine dekoracije, prigušeno, plavo svjetlo, loš ritam umornih muzičara — sve je bilo nepromijenjeno.

Gorila joj priđe. Majmunsko tupo lice bilo je bezizražajno.

— Gospodin Martin želi razgovarati s tobom — reče, pokazujući palcem prema uredu.

Bez riječi prijeđe preko plesnog prostora i pokuca na vrata. Iza vrata začuje Martinov glas.

— Naprijed.

Otvori vrata. Sjedio je za pisaćim stolom, a pred njim su bili rasprostrti neki papiri. Oklijevala je dok nije podignuo glavu. Zatim uđe u sobu, zatvori vrata za sobom, pa stane pred stol.

— Htjeli ste razgovarati sa mnom? — upita bezbojnim glasom.

Kimnuo je.

— Sjedni. Pričekaj samo da ovo svršim.

Spustila se na stolac pokraj pisaćeg stola i promatrala ga. Lice mu je bilo oporo i izbrazdano, a prosi-jeda crna kosa činila mu je plave oči još hladnijima. Imao je čvrstu uglatu bradu, dok su mu usta, premda tanka, izražavala neku čudnu blagost.

Konačno podigne pogled.

— Žao mi je zbog tvoje majke, Marja — reče blago. Spustila je pogled na ruke.

— Hvala — protisne stegnuta grla. Bilo joj je još uvijek teško da o tome razgovara.

Trenutak je šutio.

— Čovjek od socijalne skrbi bio je ovdje da bi se raspitao o tvojem poslu.

Na licu joj se ocrta iznenadan strah. Upitno ga pogleda. Umirujuće joj se nasmiješi.

— Ne boj se. Rekao sam im da radiš kao blagajnica.

Ponovno je spustila pogled na ruke. Glas joj se gotovo slomi.

— Ne znam kako da vam zahvalim, gospodine Martin.

Zagledao se u papire na stolu.

— Zašto mi nisi rekla koliko ti je godina, Marja? — iznenada je upita.

— Biste li me zaposlili da sam vam rekla? — odvrati mu.

Oklijevao je.

— Pretpostavljam da ne bih.

— To je bio razlog — odgovori mu. — Osim toga, niste ime nikada niti pitali.

Ispitivački joj je promatrao lice.

— Nisam nikada o tome razmišljao. Izgledala si dovoljno stara.

Blijed smiješak pojavi joj se na usnama.

— Dovoljno sam stara.

Ustane i priđe joj oko stola. Ispruži ruku i uhvati je za rame." Zamišljeno je kimnuo. Sjećao se vlastite mladosti. Potekao je iz slične sredine kao i Marja.

— Mislim da jesi — reče. Upitno ga je pogledala.

— Mogu li se, dakle, vratiti na posao, gospodine Martin?

— Možeš — odvrati. — Ali drži oči otvorene. Pojave li se neke neprilike, pobjegni što brže možeš. Ako te uhvate ovdje, ode nam radna dozvola.

— Bit ću oprezna, gospodine Martin — reče usta-jući. — Obećajem.

Otvori joj vrata, a ona se načas zaustavi zahvalno mu se osmjehujući.

— Mnogo vam hvala, gospodine Martin — reče tihim, prigušenim glasom. — Nikada neću zaboraviti kako ste bili ljubezni.

Stajao je na vratima gledajući za njom dok je odlazila prema garderobi.

Zavrti u čudu glavom. Iako je sada bio siguran, još uvijek mu je bilo teško da povjeruje. Nije joj bilo ni šesnaest godina. Ove su Poljakinje doista rano sazrijevale. Nasmije se u sebi, zatvarajući vrata, pa se vrati pisaćem stolu.

Za nju godine nikada neće biti važne. Već je sada stekla svu mudrost koja će joj biti potrebna. Imala je poseban osjećaj za muškarce. Bilo je to šesto čulo, koje većina žena ne uspije otkriti čitava života.

Otvori vrata i uđe u kuhinju. Očuh je čitao novine, koje su ležale pred njim na stolu. Podignuo je glavu i pogledao je.

— Kako je mali? — upita ga.

— Dobro — odvrati ukočeno. — Mirno spava cijelu noć.

Otišla je u svoju sobu i povirila u kolijevku. Peter je mirno spavao, turivši palac u kut usana. Marja mu nježno izvadi palac iz usta. Odjednom osjeti očuhov pogled i naglo se okrene.

Stajao je na vratima njezine sobe motreći je. Lice mu iznenada pocrveni.

— Što želiš? — upita ga. £ On pročisti grlo.

— Ništa — odgovori joj, pa se vrati u kuhinju. Marja skine haljinu i rublje. Prebacivši kućni ogrtač, ode u kuhinju i odvrne slavinu nad sudoperom.

Peter ju je promatrao sa svojeg stolca.

— Taj momak, Mike — upita oprezno — dopratio te kući, zar ne?

— Da — odgovori, čvrsto trljajući lice sapunom i vodom.

— Voli te, je li?

— Pretpostavljam — odvrati mu, perući još uvijek lice.

— Dugo se zadržavaš s njim dolje u stubištu. — U glas mu se uvukao požudan prizvuk. — Prije nego što se popneš gore.

Marja mu se hladno obrati.

— Što pokušavaš doznati?

Nije mogao izdržati njezin pogled. Oborio je oči na stol.

— Ništa.

— Onda se ne miješaj u ono što te se ne tiče — odbrusi mu, pa prošavši kroz sobu iziđe na hodnik. Čekao je na vratima dok se nije vratila u kuhinju. Uhvati je za ruku.

Zagledala mu se u lice dok su joj se oči suzile. Ništa nije rekla.

— Vrlo si lijepa djevojka, Marja — progovori s molećivim prizvukom u glasu.

Još uvijek nije rekla ništa.

— Mogla bi možda ponekad biti ljubezna sa mnom kao što si s njim — reče nezgrapno. — Pa bismo svi bili sretni, hm?

Otrese njegovu šaku sa svoje ruke. Bila je preumor-na da bi se razljutila.

Glas joj je bio tup i bezbojan.

— Peter — obrati mu se prvi put krsnim imenom, ispustivši riječ »ujak« — ne budi budala. Ostajem ovdje samo zato jer bi tako majka željela. Ali to je sve. I ništa više.

Proslijedio je za njom do spavaće sobe. Uvukao je zrak i odvažio se na još jedno pitanje.

— Marja, znaš li što sam uvijek osjećao za tebe?

— Znam — odvrati hladno. — Ali nisi moj tip. Ako ti je tako silno potrebna žena, idi pa nađi neku.

Zalupi mu brzo vrata pred nosom, okrenuvši glasno ključ u bravi, kako bi on to mogao čuti. Pričeka trenutak dok ne začuje korake kako se udaljuju. Zatim se sasvim razodjene i popne u krevet.

Ispruži ruke iznad glave i pusti laganom povjetarcu s prozora da joj miluje tijelo. Duboko u sebi osjeti potmulu osamljenu bol. Sklopi oči, a u mraku pred njom iskrsne majčino lice. Učini joj se da Katti govori: »Budi dobra djevojka, Marja«.

— Bit ću — obeća joj šapćući, pa se okrene na bok. Čula je još kako su vrata hladnjaka tiho škljocnula, zatim je utonula u san.

—

Joker Martin podigne glavu i pogleda je. Stajala je ispred pisaćeg stola.

— Sve sam uredio — reče. — U socijalnoj skrbi pristaju da posjećuješ popodnevnu nastavu u školi i da nastaviš raditi ovdje.

Jednostavnim pokretom ruku izrazila je svoje osjećaje.

— Ne znam kako da vam zahvalim — reče. — Kao da uvijek želite učiniti nešto dobro za mene.

Zbunjeno se nasmiješio.

— Valjda zato što si mi draga. Ništa nije rekla.

— Pouzdana si, Marja — reče joj. — Redovito dolaziš svake večeri.

Nemam nikada neprilika s tobom kao s drugim djevojkama. Možda zbog toga.

— Ne znam kako ću vam to moći vratiti — odgovori mu.

Zaustio je da nešto kaže, no uto zazvoni telefon na stolu. Podigne slušalicu.

— Ovdje Martin.

Glas na drugom kraju govorio je neko vrijeme i Joker podigne pogled prema Marji. Okrenula se i htjela otići, ali joj on mahne rukom da ostane.

— Pričekaj trenutak — reče u telefon. Pokrivši rukom slušalicu, obrati se Marji.

— Evo ti mogućnosti da mi zahvališ — reče. — U-pravo me zove vrlo važna osoba. Nedostaje im jedna žena za večerašnje društvo. Zaradit ćeš pet dolara ako pođeš onamo.

Oklijevala je.

— Ne — ne bih baš rado, gospodine Martin. Mislim da ne pristajem među njih.

Shvatio je što misli.

— Možeš mirno otići. Čovjek je u redu. Neće biti nikakva nasilja. Morat ćeš jedino malko plesati s njima i našaliti se. Oko tri i trideset moći ćeš otići.

Još je uvijek oklijevala.

— Sigurni ste? Kimnuo je.

— Siguran.

— Ali nemam prikladne haljine. — Zatrese glavom. — Bolje da ne idem.

— Uzmi ovu koju nosiš ovdje — reče. — Sutra navečer donijet ćeš je natrag, a meni ćeš učiniti golemu uslugu.

Duboko je uzdahnula. Nije znala kako bi mu to mogla odbiti. Bio je uvijek tako dobar prema njoj.

— U redu.

Nasmiješi joj se.

— Dobra si ti djevojka. — Mahne joj rukom. — Idi po torbicu, pa se vrati ovamo da ti dam adresu.

Pričekao je dok nije zatvorila vrata za sobom i tek onda nastavio razgovor. Govorio je brzo i oprezno.

— Šaljem ti neiskusnu malu, Jack, pa budi oprezan. Ne bih želio da se preplaši. Šutio je neko vrijeme, dok mu je glas na drugom kraju žice zvrckao u uho. Zvuk prestane i on ponovno nastavi, nasmijavši se.

— Pazi, to je najdivnije stvorenje koje si ikada vidio. Ali nemoj da te to zavede. Još je maloljetna i bit će neprilika pođe li nešto po zlu. Budi razuman i pusti joj vremena. Već će se dati nagovoriti. — Spustio je slušalicu kad se Mar ja vratila u ured.

Izišla je iz taksija ispred velike stambene zgrade. Vratar je držao otvorena vrata dok je plaćala šoferu i izlazila iz automobila.

— Stan gospodina Osterea. Vratar joj uputi značajan pogled.

— Stan D na vrhu, sedamnaesti kat.

Liftboj ju je gledao istim značajnim pogledom dok ju je vozio gore.

— Lijevo — reče otvorivši joj vrata.

Pritiskujući zvonce, čula je kako se vrata dizala zatvaraju. Vrata stana se otvore i na njima se pojavi muškarac u svečanom večernjem odijelu.

— Gospodin Ostere? — upita. — Ja sam Marja Flood.

Muškarčevo lice ostane hladno.

— Izvolite ući — reče službeno. — Saopćit ću gospodinu Ostereu da ste stigli.

Čekala je u predvorju. Čovjek nestane, ali se začas opet vrati s nižim muškarcem odjevenim u tamno odijelo, koji joj priđe ispružene ruke.

— Ja sam Jack Ostere — reče smiješeći se.

— Marja Flood — odvrati, prihvativši ispruženu ruku.

Zakoračio je korak natrag, motreći je.

— Bože dragi! — povikne namješteno. — Joker je jednom ipak imao pravo. — Prekrasni ste.

Zadovoljan smiješak preleti joj preko usnica.

— Hvala, gospodine Ostere — reče.

— Zovite me Jack — odvrati brzo. — Uđite i dopustite mi da vam pripremim piće prije nego što stignu ostali gosti. Uhvativši je pod ruku, odvede je u najveću dnevnu sobu koju je ikada vidjela.

Zaustavi se ispred malog pokretnog bara na kotačima.

— Što vam smijem ponuditi? Manhattan? Martini?

— Coca-colu? — upita ga oklijevajući. Podrugljivo je namrštio čelo zatim se nasmiješio.

— Što god želite. — Okrenuvši se povuče vrpcu na zidu.

Butler se pojavi gotovo istog trenutka.

— Izvolite, gospodine?

— Jordan, donesite coca-colu za gospođicu Flood — reče Ostere.

Butlerovo lice ostane bezizražajno.

— Odmah, gospodine — reče odlazeći.

— S mnogo leda — zamoli Marja. Butler je pogleda.

— S mnogo leda, gospođice. — Zatim napusti sobu. Marja se okrene domaćinu.

— Nadam se da nisam došla prerano. Joker mi reče neka odmah krenem.

Ostere je nalijevao viski preko leda. Podigne čašu prema njoj.

— Kada je netko lijep poput vas, Marja, ne može nikada doći prerano.

Zvono na vratima skladno zazvoni.

— Oprostite — ispriča se Ostere. — Stigli su i neki drugi gosti pa ih moram pozdraviti.

Butler donese Marji coca-colu. Ona stane brzo razgledavati sobu. Bila je sigurno dvanaest ili trinaest metara dugačka, a na jednom kraju nalazila su se velika staklena vrata koja su vodila na terasu.

Domaćin se užurbano vrati s pridošlicama. Marja razgorači oči.

Jedna od djevojaka bila je filmska glumica koju je toliko puta gledala na platnu RKO kina u 86. ulici. A muškarac je bio poznati novinar, čiju je rubriku često čitala u jutarnjim novinama.

Prije nego što ih je Ostere sve upoznao, zvono se ponovno oglasi i on odjuri da bi pozdravio ostale goste.

Marja je širom otvorila oči. Mada ih nije sve prepoznala, imena im je znala iz dnevnih novina.

Većinom je bila tiha i plaha, ne znajući o čemu da razgovara s takvim ljudima. Iz razgovora razabere da je Ostere bogat čovjek koji često ulaže novac u predstave.

Bio je vrlo brižan domaćin. Premda se neprestano kretao po sobi razgovarajući sa svojim gostima, ipak bi joj svaki tren prišao da vidi je li zadovoljna i da li se ugodno osjeća. Sviđao joj se. Bio je simpatičan, užurban, malen čovjek.

U jednom trenutku novinar je odvede u kut i upita od čega živi. U prvi mah nije znala što da mu kaže, no onda se sjetila.

— Plesačica sam — reče. Što je gotovo i odgovaralo istini.

Ostere se odjednom stvori uz njih, potvrđujući osmijehom njezin odgovor.

— A gdje radite? — ustraja novinar. — Napisat ću o vama reklamni članak u svojoj rubrici.

— Još nisam za to zrela — odvrati ona uz smiješak. — Ali računat ću s vama i sjetiti vas se kada budem spremna.

Novinar je prilično popio i bio pomalo pijan. Znao je kakve djevojke Ostere obično dovodi u večernja društva poput ovog. Želio ju je dovesti u nepriliku.

— Pokažite nam kako plešete — reče zlobno. — Ne vjerujem vam.

Nakon ovih riječi oko njih zavlada muk. Svi su znatiželjno gledali Marju i čekali što će učiniti. Ostereove djevojke nisu bile nikakva tajna za njih.

Marja je širom otvorila oči odgovarajući mu.

— Vrlo rado — reče. — Ali na žalost ne mogu. Vidite, upravo patim od profesionalne bolesti plesačica.

— Kakva je to bolest? — Novinar je govorio glasno gotovo likujući. — Još nikada nisam čuo za to.

— Vi još mnogo toga ne znate, zar ne? — upita ljupko Marja. — Zar još nikada niste čuli za ranjave noge?

Salva smijeha koja se proširila sobom razbije napetost, i Ostere potapša Marju po ramenu, šapćući: — Pametna djevojka.

Oko dva i trideset gosti se počeše razilaziti, a u tri sata Marja i Ostere bili su ponovno sami. On se svali na stolac pogledavši je.

— Bože dragi — vikne, što sam sretan da je za ovaj tjedan gotovo.

Marja je bila zbunjena.

— Ako ne volite ovakve večeri, zašto ih onda priređujete?

Nasmiješio se.

— Moram, drago dijete. Posao je pSsao. Osim toga, svi bi bili razočarani kada bih prestao. Postalo je to tjednim običajem.

— Hoćete reći da to radite svakog tjedna? — upita ga.

Kimnuo je.

— New York više ne bi bio ono što jest bez ponoćnih sastanaka utorkom kod Jacka Osterea. — Glas mu je zvučio ponosno.

Zavrtjela je glavom. Bilo je to izvan dometa njezina razumijevanja. Nije shvaćala u čemu je bila razlika ako bi netko došao ili izostao.

— Vrijeme je da i ja odem, gospodine Ostere — reče sada opet službeno.

Dobaci joj pogled koji je on smatrao privlačnim.

— Zar baš morate poći? — upita nestašno. — A ovdje ima toliko prostora.

Hladno ga je pogledala.

— Moram, gospodine Ostere. Otac me čeka. Skočio je na noge.

— Naravno — reče. — Morao sam misliti na to. — Posegne u džep i turne joj u ruku novčanicu.

Ona je niti ne pogleda.

— Mnogo hvala, gospodine Ostere — reče, pružajući mu ruku. — Izvrsno sam se zabavljala.

Stegne joj ruku.

— Veselilo me što ste došli, drago dijete. Nadam se da ćete me opet posjetiti. Možda idući tjedan.

Oklijevala je.

— Ne mogu vam ništa reći. Moram se dogovoriti s gospodinom Martinom.

Uz osmijeh otprati je do vrata.

— Ne brinite za Jokera. Govorit ću s njim.

— Laku noć, gospodine Ostere.

— Laku noć, Mar ja.

Vrata dizala se otvore i ona uđe unutra. Mahnula je Ostereu koji je još uvijek stajao na vratima smješkajući se sve dok se dizalo nije zatvorilo.

Marja tek tada baci pogled na novčanicu koju je stezala u lijevoj ruci.

Zaprepašteno zine, ostavši bez daha. Držala je u ruci dvadeset dolara — toliko bi inače zaradila za cijeli tjedan. Brzo strpa novac u torbicu pitajući se nije li se možda zabunio.

Vratarevo je lice odavalo iznenađenje kad je izišla iz zgrade.

— Taksi, madame? — upita je.

Jedan se trenutak zagledala u njega, zatim slegne ramenima. A zašto ne? Bila je puna para.

Bilo je tri i trideset kada se taksi zaustavio ispred njezinih vrata. Izišla je i stala se penjati stepenicama.

— Marja! — Neka prilika iskrsne iz sjene pokraj veže.

— Mike! Što radiš ovdje? Glas mu je zvučao tužno.

— Čekam te. Zabrinuo sam se. Je li sve u redu? Pripalila je cigaretu.

Plamen šibice na tren joj obasja lice.

— Dobro sam.

— Čekao sam kod »Golden Glowa« do pola jedan — reče glasom koji je postajao sve tužnijim. — Tada sam upitao za tebe, pa su mi rekli da si već rano otišla. Došao sam ovamo misleći da ti možda nije dobro, ali tvoj mi je otac kazao da se još nisi vratila.

— Nisi me trebao čekati — ona će brzo. — Bila sam na jednoj zabavi.

— Gdje?

— Kod Jacka Osterea — reče naglo te nastavi: — Ne poznaješ ga.

— Zašto si išla?

— Joker me zamolio da odem. Glas mu je bio vrlo tih.

— Ne sviđa mi se to.

— A zašto ne? — Glas joj je odavao zlovolju.

— Jednostavno ne volim da to radiš, to je sve — reče joj. — Nije u redu da te Joker šalje u takva društva.

Sada se razljutila.

— Nitko te nije pitao za mišljenje^— plane. Glas mu je bio nepopustljiv.

— Nisi smjela poći.

— Da se ne šuljaš okolo i ne uhodiš me, ne bi ni znao.

— Ne uhodim te, Marja — odvrati povrijeđenim tihim glasom. — Bojao sam se da ti se nije nešto dogodilo.

Glas joj je bio hladan.

— Sada kad si se uvjerio u to da je sve u redu možeš ići kući. Dodijavaš mi! — Potrčala je uz stepenice u predvorje, ostavivši ga da stoji na cesti i gleda za njom.

Neko je vrijeme ondje stajao. Zatim ga ispuni neobična tuga, pa se okrene i pođe kući. Ponekad je osjećao da je uopće ne poznaje.

Peter je sjedio za stolom, a neizbježnu limenku piva držao je pred sobom. Gledao ju je krvlju podlive-nim očima.

— Gdje si bila? — upita je.

— Na poslu -— odvrati mu kratko. Ispitivačkim pogledom gledao joj je haljinu.

— Tvoj prijatelj je rekao da si otišla rano. Ali nisi stigla kući.

Marja ništa ne odgovori, već se uputi kroz kuhinju prema svojoj sobi.

Peter naglo skoči i presiječe joj put.

— Gdje si bila u toj haljini? Pogledala ga je ravno u oči.

— Bila sam na poslu. Već sam ti rekla. Rukama je zgrabi za ramena.

— U ovoj haljini iz koje ti prsa vise van?

— To mi je radno odijelo — odvrati mu. — Bila sam preumorna da bih se presvukla, pa sam u njoj došla kući. — Pokuša mu otresti ruke. — Miči ruke s haljine. Sutra je moram vratiti. Nije moja.

Ruka mu naglo sklizne s njezina ramena, i prije nego što ga je uspjela spriječiti dohvati torbicu i istrese sadržaj na stol. Na vrhu hrpe ležalo je dvadeset dolara. Uzeo je novčanicu i stao je premetati u ruci.

— Odakle ti ovo? Zurila je u njega.

— To je napojnica.

— Takvu napojnicu nitko ne daje samo za ples — reče joj.

Ne odgovori mu ništa. Ruka mu poleti uvis.

— Droljo!

Udarac je napola okrene i odbaci prema zidu. Na licu joj se pokaže bijeli otisak njegove ruke. Kopča naramenice otvori se i haljina počne kliziti.

Brže je rukom pridrži pred prsima.

Glas mu je bio grub.

— Govorio sam majci što si, ali mi nije vjerovala. Na sreću, nije ovdje da to vidi.

Glas joj je bio bezizražajan.

— Misliš, na tvoju sreću.

Skidajući pojas s hlača, stane joj se prijeteći približavati.

Ona mu se izmakne i izvuče oštar mesarski nož iz ladice kuhinjskog stola.

Podigne ga i uperi mu svjetlucavu oštricu prijeteći u lice.

Usnice je podigla i pokazala iskešene zube.

— Hajde — izazove ga — samo pokušaj! Netremice je motrio nož, a zatim nju. U očima joj je plamtjela mržnja. Uzmaknuo je.

— Marja, ne znaš što radiš!

— Da se okladimo? — iskesi se.

Duboko je udahnuo. Djevojka je poludjela. Oprezno se odmakne od nje.

— U redu, u redu — reče uplašeno.

— Novac. — Oči mu je uprla u lice.

Peter baci novčanicu na stol. Ona je brzo strpa u torbicu, zajedno s ostalim stvarima.

Lice joj je bilo nepomično i mrko.

— Ako mi se ikada približiš — reče mirnim, ubojitim glasom — ili me pokušaš dotaknuti, ubit ću te, tako mi boga.

Ništa joj ne odgovori. Nije ni najmanje sumnjao u ozbiljnost svake riječi koju je izrekla. Vrata se zatvore za njom, a on ispruži prema hladnjaku ruku, koja je odjednom počela drhtati.

Marja se nasloni leđima na zatvorega vrata i sklopi oči. Učini joj se kao da je prošlo tisuću godina otkako je majka umrla. A zbilo se to tek prije nešto više od mjesec dana. Otvorivši oči, spusti pogled na nož koji je još uvijek držala u ruci.

Prožme je hladna jeza i grčevito zadršće. Ispusti nož na krevet i počne se razodijevati. Primijeti ga ponovno tek kad je pošla u krevet. Pažljivo ga sakrije pod ugao madraca. Otada više nikada nije legla a da nije provjerila je li još uvijek ondje.

Otada je uvijek odlazila onamo kamo bi je Joker slao. Malo-pomalo počela mu je vjerovati. Nikada nije doživjela nikakvih neugodnosti s muškarcima koje bi susretala. Bili su prema njoj uljudniji nego dečki u školi.

Dječaci su je oduvijek napadali i hvatali. Nije se oba-zirala na njih.

Osjećala se u mnogočemu nadmoćnijom od svojih drugova u školi. Što su oni znali o tome što se događa u svijetu?!

Kako je zima nadolazila, sve je rjeđe viđala Mikea. Nekoliko je puta zakazala, sastanak s njim koji je zatim morala odgoditi jer je Joker imao posao za nju. Od one noći kada ju je dočekao pred kućom prestao je dolaziti pred plesnu dvoranu. Jedne su je večeri pozvali na telefon.

— Halo — reče u slušalicu.

— Marja — dopre joj u uho poznat glas. — Ovdje Mike.

Osjeti kako je prožima toplina. Do tog trenutka nije bila ni svjesna koliko joj je nedostajao. Nasmiješi se u telefon.

— Kako si, Mike?

— Dobro — odvrati. — A ti?

— I ja — reče Mar ja.

— Htio sam malko porazgovarati s tobom — reče joj. — Bio sam jako zaposlen u školi.

— Drago mi je da si se javio, Mike — ona će nježno. — Nedostajao si mi.

Glas mu odjednom postane vedar i sretan.

— Uistinu?

— Uistinu, Mike.

— Možemo li se sastati kad završiš s poslom? — upita je.

— Svakako — odvrati mu brzo.

— Dolje, na istom mjestu. Kod prvog automobila na uglu — on će naglo.

— Dobro.

— Mar ja? — oklijevao je.

— Što je, Mike?

— Ovaj put me nećeš iznevjeriti? — zamoli je.

— Bit ću ondje, Mike — obeća mu i spusti slušalicu. Čekao je naslonjen na automobil. Uspravio se kad mu je prišla. Pogledala ga je u lice. Izgledao je umorno i mršavo.

— Zdravo — reče mu. Zbunjeno se nasmiješio.

— Zdravo.

Stajali su neko vrijeme gledajući jedno u drugo. Marja prekine šutnju.

— Zar me nećeš pozvati na kavu?

— Svakako — odvrati joj. — Upravo si mi otela riječ iz usta.

Krenula je prema kavani, ali je on uzme pod ruku i odvede u susjednu restauraciju. Uđu i sjednu za stol. Ona pogleda bijeli stolnjak.

— Što smo otmjeni!

— Samo najbolje za nas — reče Mike, nasmijavši se. Ipak je primijetila da naručuje oprezno.

— Što si radio? — upita ga.

— Svašta — odvrati joj. — škola. Učenje. Posao.

— Omršavio si. Slegnuo je ramenima.

— Ionako sam bio predebeo.

Konobar stavi kavu i kolačiće pred njih. Marja otpije gutljaj kave, čekajući da on nastavi.

— Kako je mali Peter? — upita je.

— Dobro. — Nasmijala se. — Prohodao je i počeo govoriti. Zove me »Ja-ja«. — Primije#da je ni jednom riječju nije pitao za očuha.

— Kako posao? — upita je.

— Dobro. Šutke je gledao kako pije kavu, ali svoju šalicu nije niti dotakao.

— Nisi popio kavu — reče mu.

— Nisam gladan — odvrati. Naglo ustavši, baci novčanicu na stol. — Hajdemo.

Proslijedila je za njim na ulicu.

— Što ti je, Mike? Pogleda je u lice.

— Imam poruku za tebe — reče bezizražajno. Bila je zbunjena.

Kimnuo je.

— Od Rossa. Poručuje ti da se vraća idući mjesec. Ruka joj klizne iz njegove.

— Zar si me nazvao samo da mi predaš tu poruku? Nije joj odgovorio, no lice mu je bilo mrko.

— Što očekuješ da sada učinim? Da poskočim od veselja? — upita ga podrugljivo.

Još uvijek je šutio.

Stala je. Mike učini još dva koraka i tek onda primijeti da više ne hoda uz njega.

— Što si rekla? — upita je zbunjenim glasom.

— Dakle, dobro. Primila sam poruku. Hvala — reče hladnim glasom.

— On te još uvijek smatra svojom djevojkom — reče Mike. široko otvorenih očiju zagledala se u noć. —• A što ti misliš? Nesretno je stajao kraj nje.

— Ne znam što bih mislio. On je tako siguran u sebe.

Mar ja se natraške povuče u mračnu vežu.

— Mike — zovne ga.

— Molim?

— Dođi ovamo, Mike.

Pođe u vežu za njom. Ona mu ovije ruke oko vrata i privuče mu lice k svojem. Poljubi ga. Najprije je stajao ukočen, zatim je čvrsto zagrli i privuče k sebi. Tako su stajali neko vrijeme dok mu je u glavi sve brujalo.

Konačno se ona odmakne, podrhtavajući čitavim tijelom od žestine njegova zagrljaja.

— A što sada misliš, Mike?

— Nikada nisi ništa rekla — reče joj zbunjeno. — Nisi se ni ti ponašala kao da me želiš vidjeti. Posljednji put uopće nisi došla na sastanak, čekao sam više od sata da dođeš, ali se nisi pojavila.

Oči su joj u noći zeleno sjale i iskrile su poput mačjih.

— Moram raditi. Trebam lovu. Dobro to znaš.

— Ima toliko drugih mogućnosti da zaradiš novac — reče joj.

Odmahnula je glavom.

— Ne radim ništa loše. Želim zaraditi samo toliko da ne bih morala živjeti onako kako mi je živjela majka. Vidjela sam što se njoj dogodilo.

— Ali nikada nisi...

— Nemoj — reče nježno, pritisnuvši mu prste na usne. — Previše govoriš. Nikada me nisi pokušao poljubiti. Već sam se pobojala da nešto nije u redu s tobom.

Osmjehnuo se. Smiješak kao da mu je obasjao cijelo lice. Primakne joj glavu.

— Možda to i nije tako loše. Moram to sada nadoknaditi.

Ulica je bila mirna kad su prispjeli do njezine kuće. Posljednji ožujski vjetrovi blago su ih udarali u lice dok su ulazili u trijem. Tiho je zatvorila vrata gledajući ga u lice.

Spustio je pogled prema njoj. Oči su joj bile ozbiljne i on prošapće: — Ljubim te, Mar ja. Ti to znaš, zar ne?

Ona kimne.

— Zavolio sam te onog dama u dizalu, ali nisam znao da li me uopće primjećuješ. Ross ima tako mnogo, a ja nemam ništa.

— Nikad nisam ništa zahtijevala — reče ona.

— Znam — odvrati joj. — Ali možeš dobiti što god poželiš. Svaki momak kojeg sretneš poludi za tobom.

Polagano se nasmiješila.

— Znam — reče zadovoljno. — Ali n£ marim za njih. Svi su budale. Misle da mogu dobiti saešito od mene što ja ne želim dati.

Nasmiješivši se, zadirkivao ju je.

— Zar sam i ja budala?

— Ti si najveća od svih — našali se. — Osim mene, jer sam se zaljubila u tebe.

Privuče je k sebi. Željno mu se privije u naručaj. Njezine se tople usne otvore, a jezikom mu zapali vatru u ustima. Mike naglo suspregne dah, zatim sklopi oči i utone u vrtlogu strasti.

Ona se odjednom odmakne od njega sa začuđenim izrazom u očima.

— Tjeraš me u ludilo, Mike.

— Dobro — odvrati joj. Mar ja odmahne glavom.

— Ne razumijem to. Još nikada nitko nije u meni uspio probuditi ovakve osjećaje.

Ponovno je privuče k sebi.

— To će te naučiti da se ne šališ sa mnom, djevojko — nasmije se.

Poljubi je u vrat. — Sada zaista imaš momka.

— Peter je sjedio u mraku uz prozor. Gledao je na ulicu. Marja se trebala vratiti kući već prije jedan sat. Znao je da noćas nije morala dugo raditi.

Nakrivi vrat kroz prozor. Dvoje je polagano šetalo niz blok. Prošli su pokraj ulične svjetiljke. Jedno od njih bila je Marja.

Uz nju je hodao onaj momak. Mike. Koracali su zajedno uhvativši jedno drugo oko struka. Prožme ga val ljubomore. Marja je odjednom postala

ženom. Za posljednjih nekoliko mjeseci silno se promijenila. Bila je sigurna u sebe. Zahvaljujući svojem poslu. Čuo je mnogo priča o djevojkama koje su radile u plesnim dvoranama.

Bila je to razuzdana družina. Sjećao se nekih koje je poznavao još dok nije bio oženjen. Većina nije vrijedila ništa više od najobičnijih drolja.

Erotske predodžbe zaokupe mu maštu i on se uzbudi. Nije to bilo pošteno. Vidio je Marju prije svih. Nije imala pravo da tako postupa s njim. Da seta po kući napola razodjevena, a dobro je znala kako ga to uzbuđuje.

Osjeti kako mu kapljice znoja probijaju na čelo. Za-tetura pijano u mračnu kuhinju i otvori hladnjak. U njemu više ne nađe piva. Stajao je tiho psujući. Tada se sjeti boce šljivovice u ormaru.

Skine bocu, izvuče čep i prinese je ustima. Zatim osjeti kako ga oštar alkohol peče u grlu i želucu. Vrućina mu prostruji tijelom i on se osjeti snažnim i moćnim.

Držeći pažljivo bocu, pođe natrag u sobu, pa pogleda kroz prozor. Nije ih nigdje vidio. Pažljivo je osluškivao ne bi li začuo Marjine korake na stepenicama. Nikakva glasa. Čekao je gotovo deset minuta. Ponovno potegne iz boce. Neće ga prevariti. Znao je što radi dolje. Ta ga pomisao razjari. Ta podrugljiva mala drolja. Svakome je davala svoj dio, osim njemu. Njega je ismijavala.

Sine mu sjajna misao. Oprezno prođe stanom pa iziđe kroz kuhinjska vrata na hodnik. Tiho se prošulja stepenicama do prvog odmorišta i proviri kroz ogradu u prizemlje.

Mogao ih je vidjeti kako stoje u kutu predvorja. Marja je ovila ruke oko mladićeva vrata. Ljubili su se. Momkova leđa sakrivala su Marju od Peterova pogleda, ali on je znao što rade. Zaključio je to po načinu na koji su stajali.

Zvuk prigušena smijeha dopre mu do uha i Marja se odmakne od momka. Sada joj je ugledao lice. Na tmurnom žutom svjetlu usne su joj izgledale zadihano i otečeno. Smiješila se.

— Sutra? — začuje kako je Mike pita. Marja se sretno nasmije.

— Sutra, sigurno. — Okrenula se prema stepenicama. Peter se brzo popne stepenicama u stan. Pričeka kod kuhinjskih vrata dok joj ne začuje korake. Zatim kroz mračan stan tiho pretrči u dnevnu sobu.

Sjeo je na stolac u kutu iz kojeg je^ zidnom zrcalu mogao motriti kuhinju. U njemu je kuhao divlji bijes. Utroba mu se grčila. Prinese bocu usnama. Nešto tekućine poteče mu niz bradu.

Kuhinjska se vrata otvore i Marjin se lik jasno ocrta na svjetlu iz hodnika.

Začuje joj glas.

— Peter?

On ne odgovori ništa.

— Peter, spavaš li?

Oprezno suspregne dah. Neka kučka pomisli da spava. Nije joj morao govoriti što radi.

Ušla je u kuhinju i po mraku prošla do svojih vrata. Trenutak kasnije prodre iz sobe blago svjetlo svjetiljke s njezinog noćnog ormarića.

Pažljivo ju je promatrao. Mislila je da on spava, jer nije zatvorila vrata.

Vidio je kako prolazi sobom i počinje svlačiti haljinu. Blag zvuk pjevušenja dopre mu do uha. Činilo se da je ta mala drolja jednom za promjenu doista sretna.

Bila je sada u donjem rublju. Podigla je pogled. Suspregnuo je dah, pitajući se nije li možda posumnjala da je motri. No očito nije na to niti pomislila. Izišla je iz sobe i prošavši kuhinjom do sudopera nestala mu iz vida. Začuje kako vadi suđe iz korita za pranje rublja i zatim kako voda lagano teče.

Ponovno ju je ugledao i začuo kako tiho pjevuši. Vraćajući se u sobu, skidala je grudnjak. Vidio je kako trlja leđa na mjestima gdje su naramenice utisnule crveni trag u koži. Zatim je nestala u kutu sobe blizu ormara i više je nije mogao vidjeti.

Prinese bocu usnama potegnuvši kratko i oprezno. Zatim obriše usta poleđinom šake. Osjeti kako mu srce odjednom snažno lupa. Začuvši korake, podigne ponovno pogled.

Dolazila je hodnikom. Kućni ogrtač lagano je lepršao oko nje. Naglo se rastvorio dok je hodala. Ispod njega je bila gola. Prišla je koritu, i on začuje kako se zadržala oko slavine. Odjednom se sjeti. Namjeravala se okupati.

Obično bi pričekala da on ode od kuće, no sada je sigurno vjerovala kako on spava. Tiho se naceri. Nije baš bila jako lukava. Bio jejnnogo prepredeniji od nje.

Prošla je kroz sobu i izišla'na hodnik ostavivši vrata napola otvorena.

Skočivši hitro sa stolca, Peter se ušulja na prstima u kuhinju. Trenutak je pažljivo osluškivao na vratima. Začuje šum vode i brzo se osvrne oko sebe. Nije više imao vremena da se vrati natrag. Stoga skoči u njezinu sobu i sakrije se iza vrata.

Sjela je u korito, koje je služilo umjesto kade, i dopustila toploj vodi da joj miluje kožu. Jednog će dana imati pravu kadu u pravoj kupaonici.

Dojadilo joj je kupanje u kuhinji i odlaženje na zahod u hodniku. No baš sada voda joj je godila. Obilno je nasapunala tijelo.

Zatvorivši oči, mislila je na Mikea. Bio je divan. Bilo je čudno što se događalo s njom. Osjećaj koji se budio u njoj kad bi je ljubio — bio je kao u romanima. Prisan i uzbuđujući. U njoj je rasla nova čežnja, tako silna da je, dok bi se ljubili, jedva stajala od neke čudne slabosti u nogama.

Voda se već ohladila i ona ovori oči. Bilo je kasno, vrijeme da pođe u krevet. Ispere sapunicu i iziđe iz korita. Povuče ručnik s naslona i istrlja tijelo. Osjeti kako joj je koža meka i topla. Omota ručnik oko sebe i vrati se u svoju sobu.

Priđe ormaru i objesi kućni ogrtač. Skinuvši spavaći-cu s vješalice, krene prema krevetu i objesi ručnik preko naslona stolca. Stane oblačiti spavaćicu preko glave, ali je neki osjećaj prisili da podigne pogled.

Srce joj se stegne u prsima i iznenadni bolan strah propara joj tijelo.

Peter je stajao u kutu. Spustila je ruke pritisnuvši pred sebe spavaćicu.

Zakoračio je prema njoj budalasto se cereći.

— Mar ja — reče uhvativši je za ruku.

Uzmaknula je pred njim za kolijevku. Strah se pretvorio u ledeni bijes.

— Gubi se! — zareži.

Stajao je tamo lagano se njišući, ukočena pogleda, dok mu je znoj orosio čelo. Jezikom je prelazio preko usana.

— Gubi se! — vrisne Marja. — Prokleta pijana propalice!

— Marja — promuca. — Zašto si uvijek bijesna na mene? Ja te volim. — Zakorači oko kplijevke prema njoj.

Uzmaknula je ne ispuštajući ga iz vida.

— Zaudaraš — reče. — Gubi se!

Dijete se probudilo i iznenada zaplakalo. Marja nagonski skrene pogled na kolijevku. Peter se hitro pokrene i uhvati je za ruku prije nego što je to mogla spriječiti. Privuče je k sebi i pokuša poljubiti.

Divlje mu se izvijala iz naručja, odvraćajući glavu od njega. Noktima mu je rasparala lice.

— Ostavi me! Kučkin sine!

Rukom je zgrabio spavaćicu koju je držala pred sobom. Noktima mu je izgrebla lice. Bolno viknuvši, on uzmakne dok mu je u ušima šištao zvuk spavaćice koja se parala. Držao ju je još uvijek za ruku, koja se divlje izvijala. Slobodnom je rukom opipao lice. Kad ju je spustio, bila je ljepljiva od krvi. Tupo se zagledao u nju.

Gledala ga je, dok su joj se prsa zadah tano nadimala.

— Hoćeš li se konačno izgubiti odavle? — reče mu bez daha.

Stresao je glavom da bi je razbistrio.

— Prokleta kučko! — krikne. — Nećeš mi se više rugati! Pokazat ću ja tebi!

Podignuo je šaku i udario je u lice. Odletjela je od njega srušivŠi se napola na pod. Polagano joj je prišao očiju uprtih u nju.

U očima joj se nije odražavao strah, samo beskrajna mržnja. Savila je noge ispod sebe. Iznenada je skočila proletjevši mimo njega prema krevetu i pokušala dohvatiti nož ispod madraca.

Zgrabivši je za kosu, potegnuo joj je glavu unatrag, tako da je ležala savinuta u luk na rubu kreveta. Vidjela je kako mu se šaka okomljuje na njezino lice. Trgnuvši se u stranu, pokušala je izbjeći udarac. Stotinu zvjezdica zabljesnulo joj je u glavi dok se rušila naprijed, pokušavajući potisnuti suze u očima.

Osjetila je kako je njegove ruke okreću. Sitni bolni udarci preplavili su joj tijelo, dok se njegova ruka pretvorila u nejasnu mrlju pri zamućenom svjetlu. Tijelo joj je bilo teško kao pod snažnim teretom. Zatim joj posljednja, najoštrija, bol propara prepone, i ona gotovo sa zahvalnošću utone u mrak koji se spustio oko njezina kreveta. Posljednje što je još čula bio je dječji plač iz kolijevke.

Polagano se budila. Svijest se vraćala, a s njom i bol.

Osjećala je kao da joj tisuću tankih iglica bode tijelo. Oprezno okrene glavu.

U sobi je još uvijek gorjelo svjetlo i bila je sasvim sama. Malo-pomalo počela se sjećati. Uspravila se u krevetu, a iz usta joj se otme bolan krik.

Na podu, pokraj kreveta, ugleda Peterovu odjeću. Zahvati je mučnina i ona brzo otrči u kuhinju. Bolovi su joj u valovima stezali želudac dok je povraćala u sudoper. Konačno je prošlo, i ona osjeti kako je preplavljuje ledena hladnoća.

Brzo napusti vruću vodu u korito i popne se unutra. Očajnički je trljala kožu sapunom, ali prljavština koju je osjećala nije bila na površini.

Sakrivala se duboko unutra, odakle je nikada neće moći isprati.

No topla voda donekle smiri bol i ona napokon iziđe iz korita. Onako mokra otiđe u sobu i izvadi ručnik iz ormara. Polagano obriše tijelo i stane se brižljivo odijevati.

Pred ogledalom pažljivo našminka lice i počešlja kosu. Vlastito lice zurilo je u nju tupo i bezizražajno. Samo su joj još oči živjele. Bile su zelene i ispunjene mržnjom.

Priđe krevetu i poravna ga. Jastučnica je bila zamrljana krvlju, pa je zamijeni čistom. Nategne plahtu i podvine je.

Začuje slab glas iz kolijevke. Pogleda dijete. Bilo je mokro. Brzo mu promijeni pelene i napunivši malu bočicu s vodom položi mu je kraj usta.

Zatim otiđe do kreveta i izvadi nož ispod madraca.

Mirno je prošla kroz stan do Peterove sobe. Tiho je otvorila vrata i pogledala unutra. Poput zdepaste sjene ležao je preko kreveta. Upalila je svjetiljku iznad kreveta. Svjetlo je obasjalo sobu. Peter se nije niti pomaknuo.

Ležao je na leđima, teško dišući, umotan u plahtu.

Prislonila mu je nož uz lice.

— Peter, probudi se — reče mirno. * Tiho je ležao. Hrkao je. * Rukom mu je grubo prešla po licu.

— Probudi se! — zareži, podignuvši usnicu iznad zubi. Gotovo istog trena otvorio je oči. Načas je nepomično ležao. Zatim je ugledao nož i u očima mu se pojavio užas. Glas mu je zapeo u grlu.

— Marja, što to radiš?

— Došla sam da održim obećanje, Peter. — Glas joj je bio dubok i napet. — Sjećaš li se još što sam ti bila rekla?

Zurio je u nju, ne usuđujući se pomaknuti.

— Luda si — protisne.

— Nimalo luđa od tebe — osmjehne se. Nož mu oštro prošiša licem.

Meso zjapne poput zrele dinje koja se rasprsnula na suncu. Krv navrne i ispuni ranu šte se protezala od jagodica do čeljusti. Kriknuvši u smrtnom strahu, on skoči iz kreveta prema vratima, dok se plahta vijoreći vukla po podu za njim.

Istrčao je iz stana na hodnik i dalje vrišteći. Vidio je kroz otvorena vrata kako je polagano proslijedila za njim. Potrčao je niz stepenice, sapleo se u plahtu i pao niz nekoliko stuba na donje odmorište.

Stajala je na vrhu stepeništa gledajući dolje na njega. Još je uvijek vrištao. Zaklopila je oči. Nije prošlo mnogo vremena otkako joj je majka ležala ondje. Okrenula se i vratila u stan.

Zatvorila je vrata za sobom i prišla sudoperu. Otvorivši vodu, oprala je pažljivo nož i položila ga na stol. Zatim je sjela na stolac, zureći u vrata.

Bio je to onaj isti stolac na kojem je majka uvijek sjedila čekajući je da se vrati kući.

Oči su je pekle. Bila je umorna, strahovito umorna. Kapci joj se spuste na oči.

Netko snažno zakuca na vrata. Otvorila je oči. U njima su se mogle naslutiti suze. — Uđite — reče tiho. Tako je dočekala policajce kada su ušli u stan.

— Ali morala si imati neki razlog zašto si to učinila, Marja — ustraja žena.

Marja je gledala socijalnu radnicu. Tvrdoglavo je odmahnula glavom. Nije odgovorila.

— Valjda ne želiš da te pošalju u popravilište? — nastavi uporno žena.

Marja slegne ramenima.

— Ma što rekla, neće me osloboditi. U svakom slučaju nekamo će me strpati.

— Ipak je velika razlika između odgojnog zavoda i popravilišta — objasni žena.

Marj ine se oči širom otvore.

— Za mene nije. Jedno je loše kao i drugo. Žena duboko uzdahne.

— Zar ne želiš više biti sa svojim malim bratom? Marja je brzo pogleda.

— Biste li me ostavili s njim ako progovorim? Mogu raditi i uzdržavati ga. Žena sažalno odmahne glavom.

— Ne, to ne bismo mogli. Još si premlada. Ali...

— Onda je svejedno, zar ne? — upita Marja. Žena ne odvrati ništa.

Marja ustane.

— Dođite — reče. — Hajde da i s tim svršimo.

Sudnica je bila gotovo prazna. Samo je nekoliko gledalaca sjedilo u redovima blizu ograde. Dok je prolazila, preleti praznim pogledom preko njih. Motrili su je radoznalo ali ravnodušno. Nije im značila ništa.

Jedna se ruka ispruži i dotakne je.

— Zdravo, Marja.

Iznenađeno je podigla pogled.

Bio je Mike. Srdačan, ohrabrujući smiješak titrao mu je na usnicama.

— Pokušao sam te posjetiti — prošapće brzo — no nisu mi dopustili.

Lice joj se pretvorilo u ravnodušnu, bezizražajnu masku. Nije imalo smisla govoriti mu kako je zatražila da nikoga ne puštaju k njoj. Pošla je dalj& Socijalna radnica bila je odmah iza nje.

— Zgodan mladić — reče prijazno. — Tvoj prijatelj? Marj ine oči bile su prazne.

— Ne znam tko je. Nikada ga nisam vidjela. Sudac je bio umoran star čovjek s izrazom dosade na licu. Spustio je pogled na Marju.

— Djevojko, optužena si da si nožem napala očuha. Ništa nije odgovorila.

— Je li gospodin Ritchik ovdje? — upita sudac, obraćajući se sudskom pisaru.

Pisar povikne: — Gospodin Ritchik.

Iz stražnjeg dijela sudnice pojavi se Peter. Lice mu je još uvijek prekrivao velik, bijeli zavoj. Marja je gledala u njega kao u stranca. Pet tjedana, otkako ga nije vidjela, bili su cijela vječnost.

— Gospodine Ritchik — reče sudac — ispričajte nam što se dogodilo.

Peter nervozno pročisti grlo.

— Nije ona ni za što, poštovani suce. Obična skitnica. Nikog nije slušala.

Radila je u nekoj plesnoj dvorani i noću nije dolazila kući. Ako bi se i vratila, bilo bi to vrlo kasno. One noći zatražio sam od nje da dolazi kući u pristojno vrijeme poput drugih djevojaka. Kad sam zaspao, uvukla se u moju sobu i razrezala mi lice.

Marja se morala nasmijati. Da nije bilo zbog uspomene na majku, ispričala bi im što se zapravo dogodilo. Ali Katti je imala pravo da barem počiva u miru.

Sve je brzo završilo. Stajala je ispred stola dok je sudac preko naočala gledao dolje prema njoj.

— Marja — progovori — dok ne navršiš osamnaest godina, šaljemo te u popravni dom za djevojke Rose Geyer. Nadam se da ćeš korisno iskoristi vrijeme da izučiš kakav zanat i naučiš živjeti kao kršćanka.

Bezizražajno je gledala u njega.

— Imaš li kakvih pitanja? — upita je. Odmahnula je glavom.

Udario je čekićem po stolu i ustao.

U sudnici su svi stajali dok je sudac svečano napuštao svoje mjesto.

Vrata se zatvore za njim, a socijalna radnica reče Marji: — Pođi sa mnom, Marja.

Mar ja tupo krene za njom. Mike je stajao iza ograde. Pokušao je nešto reći, no ona je gledala kroz njega kao da ga ne vidi. Na licu mu se pojavio bolan izraz. Tek pošto je izišla iz sudnice shvatila je da on plače.

Dom Rose Geyer nalazio se na dalekom kraju Bron-xa. Radoznalo ga je promatrala dok je s policajcem i socijalnom radnicom izlazila iz automobila. Bilo je gotovo kao na selu. Oko doma pružala su se široka polja.

Sat kasnije ju je u liječničku ordinaciju vodila jedna od djevojaka koja ju je ispitivački promatrala, ali nije prozborila ni riječi dok su hodale dugim sivim hodnikom.

Otvori Marji vrata.

— Ovamo unutra, draga — reče ljubezno. Proslijedi za Marjom u ordinaciju. Mršav, sijed čovjek podigne pogled. — Evo vam nove ribice, doktore — reče djevojka.

Liječnik umorno slegne ramenima.

— Uđi onamo. — Pokaže prema maloj sobi. — Svući sve sa sebe.

Pregledao ju je brzo i temeljito. Dvadeset minuta nakon što je ušla u ordinaciju bila je ponovno u prvoj sobi, potpuno odjevena.

Liječnik joj pruži recept.

— Neka ti ovo pripreme u apoteci pa uzimaj u toku cijele trudnoće.

Marja je bila preneražena. Baci kratak pogled iza sebe. Djevojka koja ju je dopratila sjedila je oslonjena na zid. Ponovno se okrene liječniku.

— Tko, zar ja? — upita zapanjeno.

Iza sebe začuje bezizražajan i pomalo podsmješljiv djevojčin glas.

— Ne misli mene, draga. Ovdje sam bez momka već dvije godine, da ih đavao nosi.

Marja pogleda liječnika, a zatim papir u ruci. Odjednom shvati što je to značilo. Svali se na stolac pokraj stola i počne se smijati.

Liječnik se zapilji u nju.

— Što je tako smiješno? — upita.

Podigla je pogled prema njemu, dok su joj suze curile niz obraze. To je bilo ono paktensko. Nikada neće saznati. Niti će ikada itko znati.

JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD Čekao sam dok je sudski pisar uzimao zakletvu od prvog svjedoka javnog tužilaštva. Bila je to visoka, tamnoputa djevojka, upadljiva razdjeljka po sredini duge, vrane kose. Doimala se potpuno mirna i nije pokazivala nikakva zanimanja za ljude u sudnici. Oči su joj bile tamne i tajanstvene.

— Vaše ime — upita pisar.

— Raye Marnav — odvrati neobično visokim i tankim glasom za tako stasitu djevojku.

Pisar mi dade znak glavom i ja polagano stupih naprijed. Zaustavili se pred njom i ona podigne pogled.

— Koliko vam je godina, gospođice Marnav? — upitah.

— Dvadeset tri — spremno odvrati. — Gdje ste rođeni?

— U Chillicotheu, Ohio.

— Kada ste došli u New York? — upitah.

— Prije otprilike dvije godine.

Pomalo se stadoh privikavati na čudan, tanak zvuk njezina glasa.

— Što ste radili u Chilliootheu?

— Tamo sam živjela — odvrati.

Začuh slab zvuk smijeha u sudnici. Pričekah da se stiša prije nego što sam ponovno progovorio.

— Htjedoh čuti, gospođice Marnav, što ste radili u Chjllicotheu da biste mogli živjeti?

— Ah — reče — nisam znala da ste to mislili. Bila sam učiteljica.

Pogledah je. Nezgoda je bila u tome što je uistinu bila učiteljica.

— U kojim ste razredima podučavali?

— U dječjem vrtiću — odvrati brzo. — Volim djecu.

Nisam mogao suspregnuti osmijeh zbog načina na koji je to rekla.

— Ne sumnjam u to, gospođice Marnav — rekoh. Prestao sam se smješkati. — Zašto ste odlučili doći u New York?

— Željela sam postati glumica — reče. — Profesor Berg, nastavnik glume u višim razredima, napisao je igrokaz koji smo izveli u malom kazalištu. Zvao se Ševa u dolini, a ja sam tumačila glavnu ulogu. Profesor mi reče da sam jako nadarena i kako je šteta da moj talenat propadne u malom gradu poput Chillicothea. Rekao je još da sam nova Mary Astor.

Zato sam odlučila otići u New York.

— Što se dogodilo kad ste stigli u New York? — upitah.

— Ništa — odvrati. — Tjednima sam obilazila naokolo a da me nitko nije ni pogledao. Nisu koristila čak ni pisma profesora Berga.

— Zašto se onda niste vratili u Chillicothe?

— Nisam mogla — odvrati slabim glasom u kojem se osjetio povrijeđen prizvuk. — Svi bi onda znali da nisam uspjela.

— Razumijem — rekoh. — Od čega ste živjeli?

— Zaposlila sam se kao konobarica u jednoj restauraciji na Broadwayu, kamo su zalazili mnogi glumci i umjetnici, čula sam da su moge djevojke koje su tamo radile dobile posao u kazalištu.

— Kako ste dugo ondje radili? — upitah.

— Oko tri tjedna — odvrati.

— što se tada dogodilo?

— Otpustili su me — odgovori što je tiše mogla. — Poslovođa mi je rekao da upravlja restauracijom, a ne glumačkom školom.

Sudnicom se ponovno proširi val smijeha. Pričekao sam dok se nije stišao.

— Što ste potom učinili?

— Tražila sam drugi posao, ali ga nisam našla. Jednog dana razgovarala sam o tome s djevojkom koja je stanovala u istom pansionu gdje i ja.

Rekla mi je da bih s takvim licem i stasom trebala biti manekenka. Pomislih kako je to dobar savjet. Jer, kako znate, mnoge manekenke postaju kasnije glumice. Upitala sam je kako da postanem manekenka, a ona me poslala u Agenciju za manekene, Park avenija.

Kimnuo sam.

— Jeste li tada prvi put pomislili da postanete manekenka?

— Prvi put — odvrati.

— Što ste zatim učinili? — upitah. ^

— Otišla sam u Agenciju za manekene, Park avenija i zamolila zaposlenje.

— S kim ste tamo razgovarali?

— S gospođom Morris.

— Što vam je rekla?

— Kazala je da se moram fotografirati kako bi mogla staviti slike u svoju kartoteku i dala mi je karticu s adresama četiriju fotografa. Dok ne donesem slike, reče, ne može ništa učiniti za mene. Objasnila sam joj da nemam novaca za fotografe. Odvratila je kako žali, ali da mi bez toga ne može pomoći. Upravo sam htjela otići, kada je gospođica Flood izišla iz svojeg ureda i ugledala me.

— Mislite li gospođicu Flood koja se nalazi u ovoj sudnici? — upitah.

Kimnula je.

— Da, nju mislim.

— Što se zatim dogodilo?

— Kada me gospođica Flood ugledala, zapucketala je prstima i rekla da sam upravo djevojka kakvu treba. Poslala me u krznariju u 14. ulici.

Tada sam prvi put radila kao manekenka. Nosila sam jedan od njihovih krznenih kaputa i šetala amo-tamo u izlozima kako bi me ljudi mogli vidjeti. — U glasu joj se začuo prizvuk ponosa. — Bila sam im najdraža manekenka. Vidite, vrlo sam visoka i ljudi me već izdaleka mogu vidjeti.

Otada sam radila ondje najmanje tri dana tjedno.

— Jeste li još negdje radili kao manekenka? — upitah.

Trenutak je oklijevala.

— To je bilo jedino mjesto gdje sam ikada radila.

Kimnuo sam.

— Koliko su vam plaćali?

— Deset dolara dnevno — odgovori.

— To bi bilo oko trideset dolara tjedno — rekoh. — Zar vam je to bilo dovoljno za život?

Stresla je glavom.

— Nije. Više su me stajali satovi glume svakog tjedna.

— Kako ste zaradili dodatni novac?

— Imala sam mnogo sastanaka — reče.

— Sastanaka? — upitah. Kimnula je.

— Mi smo to tako zvali.

— Na koga mislite kada kažete »mi«? — upitah.

— Na djevojke koje sam poznavala — odvrati.

— Kako ste dolazili do tih... hm... sastanaka, kako ih vi zovete.

— Sve je počelo nakon što sam nekoliko tjedana radila kao manekenka.

Zamolila sam gospođicu Flood za dodatni posao, i ona me pozvala u

svoj ured. Pričala mi je kako je život manekenki često vrlo težak i da ponekad mora proći mnogo vremena pa da se počne isplaćivati. Rekla mi je još kako joj kojiput mušterije telefoniraju i zamole je neka im preporuči djevojke koje bi htjele izlaziti s njima. Ti su muškarci vrlo darežljivi i daju djevojkama obilne napojnice za ono vrijeme koje provode s njima. Pitala me da li me to zanima.

— Što ste odgovorili? — upitah.

— Da me zanima — odvrati.

Novi val smijeha proširi se sudnicom. Nisam im zamjerio.

— Što ste zatim radili?

— Gospođica Flood je još iste noći ugovorila za mene sastanak. Bio je to vrlo zgodan gospodin. Izveo me na večeru, zatim smo otišli u njegov stan na piće. Bio je vrlo zabavan. Kad sam odlazila, dao mi je deset dolara. Zato, reče, što sam bila tako ljubezna i neka kažem gospođici Flood da je vrlo zadovoljan.

— Je li to bilo sve što ste radili? — upitah. — Popili nekoliko čašica?

Lice joj lagano promijeni boju. Kao da je malko porumenjelo.

— Dva puta smo se zabavljali — rekla je gotovo šapćući.

— Zabavljali? — upitah, gledajući porotu. — Što mislite kada kažete da ste se zabavljali?

— Spolni odnos. — Još je uvijek govorila tihim, jedva čujnim glasom.

— Mislite reći da ste imali dva spolna odnosa s tim muškarcem? — upitah.

Kimnula je.

— Da, to mislim reći.

— Nije li vas iznenadilo što je taj čovjek tražio? Što je to smatrao samo po sebi razumljivim?

Odmahnula je glavom.

— Nije. Ni muškarci u Chillicotheu nisu bili drukčiji. Svi traže isto.

Salva smijeha odjeknula je zidovima sudnice. Sudac je oštro udario čekićem i buka se stišala.

— Što ste zatim radili? — upitah.

— Otišla sam kući spavati. Bila sam umorna. Grohot smijeha gotovo je raznio sudnicu. I ja sam teškom mukom zadržao ozbiljan izraz na licu. Konačno sam opet došao do riječi.

— Mislio sam reći, kada ste idući put došli u Agenciju za manekene, Park avenija.

— Bilo je to slijedećeg dana. Otišla sam zahvaliti gospođici Flood što je bila tako ljubezna prema meni. Upitala me jesam li se dobro zabavljala

i hoću li otići na još koji sastanak. Rekla sam da hoću ako su svi muškarci tako uljudni kao što je to bio ovaj gospodin. Uvjerila me kako poznaje samo zgodnu gospodu i upitala me koliko puta smo se zabavljali.

Pošto sam joj odgovorila, izvadila je iz pisaćeg stola nešto novaca i pružila mi. Nisam htjela primiti jer mi je, rekoh joj, onaj gospodin dao deset dolara. Nasmijala se i kazala da je to bila samo napojnica te me prisilila da uzmem novac.

— Koliko vam je dala? — upitah.

— Pedeset dolara — reče.

— Razumijete li što to znači? — upitah. — Izvršili ste čin prostitucije.

— Nisam to tako shvatila. Da mi se čovjek nije svidio, nisam morala ništa učiniti, a niti ne bih.

— Jeste li uopće ikada susreli muškarca koji vam se nebi svidio? — upitah podrugljivo.

Odmahnula je glavom.

— Nisam. Gospođica Flood imala je pravo. Poznavala je samo vrlo finu gospodu.

Sudnicom se ponovno prolomio smijeh. Pričekao sam da se utiša. — Jeste li spolno općili za novac i prije nego što ste upoznali gospođicu Flood?

Zavrtjela je glavom.

— Nisam.

— Jeste li imali intimne odnose za koje ste dobili novac nakon što ste upoznali gospođicu Flood, a koje ona nije ugovorila za vas?

— Ne, gospodine — odvrati. — Nisam kurva.

— Hvala, to bi bilo sve —rekoh, udaljujući se od nje. Zaustavih se ispred Vitova stola. Marja je podigla pogled prema meni. Njezine velike, tamne i ponosne oči gledale su ravno u mene. Imao sam čudan osjećaj da je ponosna na mene. Potrudih se da mi pogled ništa ne oda kad sam se obratio Vitu.

— Svjedok je vaš — rekoh vraćajući se svojem stolu. Sjeo sam i gledao kako Vito polagano ustaje.

Bio je nesumnjivo pravi stručnjak. Čak i hod kojim se kretao prema svjedoku pokazivao je koliko je siguran i sposoban. Glas mu je bio pun i topao.

— Gospođice Marnav — pozove je. Podignula je pogled prema njemu.

— Izvolite, gospodine.

I protiv volje morao sam mU'8©«<jJSHfc-Već time kako je izgovorio njezino ime izvojevao je vlast nad njom.

— Spomenuli ste da ste u Chillicotheu nastupali u nekom igrokazu.

Mislim da ste rekli da se zove Ševa u dolini.

Kimnula je.

— Tako je, gospodine.

— Izjavili ste da je igrokaz napisao profesor Berg, nastavnik glume u višim razredima škole.

— Jest, gospodine.

— Naveli ste još kako ste došli u New York na nagovor profesora koji je rekao da ste jako nadareni te da je šteta potratiti vašu darovitost u malom gradiću poput Chillicothea.

— Tako je, gospodine.

— Pretpostavljam da je mislio na vaš glumački dar, zar ne?

Djevojka je oklijevala. Vitov glas zazvuči nestrpljivo.

— Hajde, gospođice Marnav. To $f mislio, zar ne? Djevojčin glas bio je još tiši nego prije.

— Vjerujem da jest.

— Morali biste to znati sigurnije, gospođice Marnav — podrugljivo će Vito.

— Dakako, gospodine — odvrati. — To je mislio.

— Što to? — upita Vito.

— Glumački dar — odvrati.

— Rekoste da ste igrokaz prikazivali u jednom malom kazalištu u Chillicotheu. U kojem kazalištu?

Namrštila je čelo i dobacila mi zabrinut pogled. Nastojao sam izgledati samouvjereno, ali nisam znao kamo on k vragu smjera.

— To... to baš i nije bilo pravo kazalište — promuca.

— A što je onda bilo, ako nije kazalište? — upita Vito.

— Klub Antilopa — odvrati djevojka. — Profesor je napisao poseban igrokaz za njihovu godišnju proslavu.

— Klub Antilopa — ponovi Vito, gledajući porotu.

— Tako dakle. — Ponovno se okrene djevojci. — Nije li to možda bila predstava samo za muškarce?

Oborila je pogled na pod.

— Mislim da je bila.

— Jeste li bili jedina žena u glumačkoj družini? — upita Vito.

Kimnula je.

— Da, jedina.

— Koju ste ulogu glumili?

Glas joj je jedva dopro do mojeg stola.

— Glumila sam djevojku na farmi.

— Kakav je bio sadržaj igrokaza? Jeste li morali mnogo govoriti? — Vitov glas je bio osoran.

— Radilo se o djevojci i trojici muškaraca koji su radili na farmi; o farmeru, njegovom sinu i radniku na imanju, te o tome što su radili jedne noći na farmi. Nisam ništa morala govoriti, sve je bila pantomima.

Profesor je bio oduševljeni sljedbenik Stanislavskog i njegova pristupa drami.

— Stanislavskv, hm... — Vito se počeše po glavi.

— Nije li to onaj Rus koji pretpostavlja radnju govoru?

— Točno — reče djevojka.

— A profesorov igrokaz bio je također pun radnje?

— nadoda Vito.

— Da, bio je — ona potvrdno kimne.

— Toliko je bio ispunjen radnjom da je policija izvršila raciju i optužila vas kako izvodite nepristojnu predstavu — zagrmi Vito zajedljivo. — Nakon toga su vas i profesora otpustili iz škole. Je li to istina?

Nije odgovorila. Ugrizla se za donju usnicu kako bi je spriječila da dršće.

Vito je sada vikao.

— Hajde, gospođice Marnav, odgovorite na moje pitanje.

Boje je potpuno nestalo s njezina lica; samo su se tamne mrlje šminke isticale na obrazima. Oborila je pogled. Glas joj se izgubio u gotovo nečujnom šapatu.

— Istina je.

— To je sve, gospođice Marnav. — Vito je gledao porotnike kao da želi reći: »Možete li išta vjerovati što kaže djevojka poput ove?« Slegnuvši napola ramenima, vrati se k svojem stolu.

Joel i Alec nagnu se prema meni dok sam pozivao slijedećeg svjedoka.

Njihov mi šapat odjekne u ušima.

— Vraški ju je udesio — reče Joel.

— Da — potvrdi Alec, dok je pogledom pratio djevojku koja se vraćala na svoje mjesto. — Stvarno ju je dotukao.

Duboko sam uzdahnuo.

— Nešto ste zaboravili, dečki. Uništio je djevojku, ali nije i pripovijest koju je ispričala o Floodovoj. Zar niste primijetili kako je to izbjegavao?

Joel kimne.

— Nije on glupan. Pokušava uništiti djevojčinu vjerodostojnost.

— To mu ništa neće koristiti — odvratih. — Obračunat ću s njim pomoću činjenica koje se odnose na slučaj. I on to zna.

— Na tvojem mljeistu, bio bih svejedno oprezan, Mike — prošapće Alec.

— Pun je lukavština.

Sudski je pisar zaprisegnuo drugu djevojku, slijedećeg svjedoka javnog tužilaštva. Polagano sam ustao.

— Svejedno će morati pronaći nešro jače od istine ako je s ovom djevojkom nakanio nešto postići — rekoh, dok mi je sudski pisar davao znak glavom. Obi-šavši stol, uputih se prema mjestu za svjedoke.

Kada sam ulazio, bolnička soba bila je mračna i tiha. Čuo sam kako stari polagano i mirno diše. Bolničarka stavi prst na usta.

— Spava.

Kimnuh i stadoh se povlačiti iz sobe.

— Tko spava? — Glas staroga odjekne snažno i gromko u tišini. — Jesi'l to ti, Mike?

Zakoračih ponovno naprijed.

— Ja sam.

— Dođi ovamo i pričaj — reče razdražljivim glasom. — Ne čujem te.

Priđoh uzglavlju kreveta. Uperio je bistre tamne oči u mene, dok mu je polusmiješak lebdio na usnama.

— Kako je danas bilo, odvjetnice?

— Dobro — rekoh. — Preslušali smo prva četiri svjedoka. Njihovi iskazi nisu mnogo pomogli Vitu. Okomio se uglavnom na ljude. Mislim da smo sve u svemu dobro prošli.

— Znam — reče stari. — Čuo sam.

Bacih pogled na telefon pokraj kreveta. Mora da je cijeli dan visio na slušalici.

— Ipak, nešto me brine — reče. — Ne mogu uopće shvatiti Vitovu strategiju. Trenutačno mi se čini kao. da želi baciti ženu vukovima.

Ništa nisam rekao. Srce mi ispuni čudan i neugodan osjećaj. Mogao bih bio iznijeti mnogo bolje dokaze nego što je to učinio Vito tog dana.

— Gotovo kao da mu je svejedno što će biti s našim slučajem. Dopušta nam da prođe svaki navod optužnice.

— Jesi li vidio Floodovu? — upita stari. — Kako izgleda? — Njegove su me oči promatrale vrlo pažljivo.

— Vidio sam je — rekoh. — Dobro izgleda.

— Mike — reče — meni to govoriš.

— Izgleda lijepo — odvratih. — Vrlo lijepo.

— Još uvijek osjećaš za nju isto? Čak i sada?

— Nisam siguran, John — rekoh. — Znam samo da se u sebi gušim kad je pogledam.

Polagano je kimnuo.

— Razumijem što misliš, Mike. Govorio sam s njom nekoliko puta. U nje je, sinko, silna snaga i prava hrabrost. Mogla je postati velika dama da je krenula drugim putem.

— Možda nije nikada imala priliku — rekoh. Pogled mu ponovno postane pronicljiv.

— Imala je svoju priliku, Mike. Nije važno što ti kažeš, ili što je netko učinio, ona je na kraju odlučila. Sama je odbacila svaku mogućnost.

Nisam odgovorio. Sjetih se davno prošlih vremena. Onog trenutka kad me ostavila da stojim na cesti pošto sam bio došao da je povedem sa sobom. Onog dana kada je izišla iz doma Rose Geyer.

Nešto joj se ondje moralo dogoditi. Znao sam to istog trena kad sam je vidio kako mi prilazi putem. Bila je drukčija. Tek kad sam joj ugledao oči, znao sam što se zbilo. Postala je starijom. Već tada mnogo starijom nego što ću ja ikada biti. Vidio sam kako je ušla u taksi ostavivši me da stojim na pločniku.

Sjeo sam u automobil koji sam bio posudio da bih je njime dovezao kući i polagano se odvezoh u grad. Uđoh u stan.

Mama i tata sjedili su za kuhinjskim stolom. Tata je bio u nedjeljnom odijelu s kravatom. Noge su mi bile kao od olova dok sam se vukao u kuhinju. Vidio sam kako gledaju kroz vrata iza mene.

— Nije došla, mama — rekoh polagano. Majka je ustala gledajući me nježno i mirno.

— Možda je tako najbolje, sine — reče blago. Tako sam snažno odmahnuo glavom da sam osjetio kako mi se suze kotrljaju u očima.

— Nije, mama — viknuh. — Nije tako najbolje. Ona me treba. Znam da me treba. Ali nešto je koči, a ja ne znam što.

Otac je ustao.

— Stavit ću tvoje stvari natrag u sobu, Mike — reče, odlazeći polagano iz kuhinje.

Gledao sam za njim. Jadni tata. Jednostavno nije ništa shvaćao.

Ponovno se okrenuh ma^ci.

— Što da sada radim, mama? — upitah. Trenutak se zagledala u mene, zatim nježno progcM vori.

— Zaboravi je, sine. Nije ona za tebe.

— To je lako reći, mama — protisnuti. — Ali nisam više dijete. Već mi je skoro dvadeset i jedna. I još je uvijek ljubim.

— Ljubiš je? — Majčin je glas bio ispunjen prezirom. — Što ti znaš o ljubavi? Još si uvijek dijete. Jedino znaš nanositi bol i plakati. — Glas joj se odjednom slomi i ona se okrene od mene.

Brzo joj priđoh uhvativši je za ruke. Oči su joj bile pune neprolivenih suza.

— Prestani, mama — rekoh. — Prestani, već je i ovako dovoljno zlo.

U majčinim se očima pojavi izraz kojeg još nikada nisam vidio.

— Da prestanem — vikne. — Mrzim je! Neka mi Bog oprosti što želim da joj duša završi u paklu zbog onoga što je učinila mojem djetetu.

— Možda ne može drukčije, mama — rekoh. Majka podigne pogled prema meni.

— Može, sine, može — reče polagano. — Ona uvijek može odlučiti onako kako to sama želi. Nemoj to nikada zaboraviti.

Dogodilo se to prije mnogo godina, i sada mi je bilo čudno slušati kako stari izgovara gotovo iste riječi. Pitao sam se hoću li ikada shvatiti njihovo gledište. Odavno sam se prestao nadati da će oni razumijeti moje.

— Koga ćeš pozvati sutra? — upita šef. Rekoh mu.

Pomno je razmišljao.

— Ako nastaviš ovakvom brzinom, moći ćeš održati završnu riječ za manje od dva tjedna.

Kimnuo sam.

— Do tada ću već izići odavde. Možda ću ti moći pomoći — reče.

— Pogodili smo se, Johne — rekoh. — Ovo je moj proces. Obećali ste.

— Ah — uzvikne nedužno — ne bih ti naređivao. Samo bih malko savjetovao i pokušao pomoći.

Nacerih se. Predobro sam znao kako je izgledalo njegovo pomaganje.

Preuzeo bi sve.

— Ne, hvala — rekoh suho.

— Dobro, dobro — odvrati mrzovoljno.

Kada sam se vratio kući, legao sam ravno u krevet. Zapravo sam bio sretan što nikoga nema u stanu. Bilo je bolje tako. Bio sam nagovorio majku da ostane na selu. Mislim da je pristala samo zato što je znala kako—" ne želim da bude uz mene dok traje suđenje.

Ispružih ise na krevetu i sklopih oči. Marjino lice iskrsne preda mnom. Na njemu je bio onaj isti izraz koji sam vidio tog dana u sudnici. Još ga uvjjek nisam shvaćao.

Zašto da se ponosi mnome? Pa nastojao sam je strpati u zatvor. Prožme me osjećaj krivnje. Možda je očekivala da ću je poštedjeti? Ili je računala na moje osjećaje prema njoj? Ali ona nije znala što ja sada osjećam za nju. Morala je pretpostavljati da sam se promijenio. Mogla je postojati i kakva druga žena.

No čim sam to pomislio, znao sam da ona zna. To je oduvijek postojalo među nama. Taj osjećaj međusobnog poznavanja koji nikada ni s kim nismo dijelili.

Prevrnuh se na bok pokušavši je potisnuti iz svijesti. No nije mi uspjelo.

Ma koliko se trudio, uvijek mi se nanovo uvlačila u misli. Razmišljao sam

o njoj. Toliko toga nisam znao, tako joj se mnogo toga dogodilo u čemu nisam sudjelovao.

Pomislih kako sam u bolnici razmišljao o njoj. čudno da se toliko uspomena probudilo u meni samo zbog onoga što je stari rekao.

No postojalo je razdoblje o kojem nisam znao baš ništa — o ona četiri mjeseca otkako je izišla iz popravnog doma pa do trenutka kad joj se ime prvi put pojavilo u policijskim izvještajima. Mora da je tada prošla kroz pakao. Pokušah se sjetiti što sam radio u to vrijeme. Ali moja vlastita sjećanja bila su preslaba i moje su se misli neprestano vraćale Marji. što je tada radila? Kamo je pošla? Nisam to znao.

Jedino sam osjećao da me u to vrijeme trebala više nego ikada.

I naslućivao sam da sam je tada iznevjerio.

Stajala je na otvorenim vratima, a bijelo zlaćana kosa blještavo se prelijevala na sunčevoj svjetlosti. Trenutak je oklijevala, zatim prebaci malen kovčežić iz desne ruke u lijevu pa pruži desnicu ženi koja je stajala tik iza nje.

— Zbogom, gospođo Foster — reče promuklo. Žena prihvati ruku i stegne je gotovo muškom snagom.

— Zbogom, Mary — odvrati. — Čuvaj se. Slab smiješak preleti Marvnim usnicama.

— Hoću, gospođo Foster — obeća. — U godinu i pol što sam provela ovdje mnogo sam naučila. Ženin je glas bio ozbiljan.

— Nadam se, Mary. Ne bih voljela da opet zapadneš u neprilike.

Blijed osmijeh nestane s Marvnih usta.

— Neću — reče mirno. Ispustivši ženinu ruku, brzo iziđe. Jarko joj sunce udari u oči, i ona se, žmirkajući, zaustavi na vrhu stepenica.

Začuje kako su za njom zalupila vrata uz zveckav zvuk teška metala.

Prožme je iznenadan osjećaj slobode, prštav poput starog vina.

Okrenuvši se, pogleda zatvorena vrata.

— Nećete me više vidjeti — tiho im došapne. — Previše toga sam naučila. Predobro ste me podučili.

Dva mala prozora na vratima zurila su u nju poput praznih očiju kakva stranca. Odjednom zadršće od jeze koja iz nje otjera osjećaj slobode.

Krene prema ulici.

Bila je visoka i vitka u tankom, tamnom ogrtaču koji joj je poklonila uprava. Kasni novembarski vjetar pri-pio joj ga je uz tijelo ocrtavajući

čvrste grudi, tanak struk i nježno zaobljene bokove. Lagano je hodala svojim čvrstim, ravnim nogama.

Starac koji je sjedio u kućici blizu vrata uz ogradu iziđe kad ju je ugledao. Nasmiješi joj se kroz reumati-čan pogled.

— Odlaziš kući, Mar ja?

— Nemam kuće, tatice — odvrati. — Sve se promijenilo. Čak i moje ime.

Sada se zovem Mary, upamtite!

Starac joj se mudro osmjehne.

— Upamtio sam. Ali ti ništa neće koristiti. Za mene si još uvijek Marja. I ista vruća poljska prv teče ti žilama, a to ne možeš promijeniti.

Gledala ga je još uvijek sa smiješkom na usnama.

— Još ću mnogo toga promijeniti dok ne stignem do kraja.

— Ali sebe nećeš — brzo će stari, okrećući ručicu koja je otvarala vrata.

— Kamo ideš? — upita je.

— Ne znam — odvrati. — Ali ću kao prvo uzeti sobu u nekom hotelu i sjediti dva sata u kadi, a nitko me neće istjerati van. Zatim ću kupiti nešto odjeće u kojoj ću se dobro osjećati, a ne kao u ovim dronjcima.

Poslije ću se počastiti dobrom večerom, pa otići u kino, možda u Radio City. Zatim ću pojesti dva sladoleda i otići u hotel, te spavati do sutradan popodne.

— A što ćeš raditi poslije toga? — upita starac.

— Potražit ću posao i raditi — odvrati.

— Učini to kao prvo — reče joj mudro. — Novac će ti možda zatrebati.

— Željezna se vrata otvoriše. Starac pokaže prema njima. — Svijet te očekuje, Marja. Nadam se da će biti dobar prema tebi.

Marja zakorači prema vratima, ali se onda okrene starcu. Brzo ga poljubi u obraz.

— Zbogom, tatice.

— Zbogom, Marja — on odvrati s neočekivanom tugom u glasu.

Dirnuta, pogledala je u starčeve oči.

— Vi ste ovdje jedini koji ćete mi nedostajati, tatice.

— Zar zbilja? — reče joj zbunjeno. — Kladim se da to govoriš svim momcima.

Vragoljast smiješak pomoli joj se na usnicama.

— Ne, tatice. Samo vama. Želite me malko opipati za volju starih uspomena?

Starca ispuni neko neobično dostojanstvo.

— Neću, Marja.

— Nećete — ponovi Marja s prizvukom čuđenja u glasu. — Zašto?

— Činim to zbog djevojaka — reče mirno — a ne zbog sebe. Bolje se osjećaju kad vide da ih netko napastuje. Pa bio to i starac poput mene.

Dovoljno im je teško ovdje. Sve same žene, svjesne da ih nitko ne želi.

Ni obitelj. Ni itko drugi. Onda ih ja malko uznemirim, pa se nasmiju i bolje se osjećaju.

Naglo ga još jednom poljubi u obraz.

— Hvala, tatice. — Okrene se i prođe kroz vrata.

— Budi dobra, Marja — povikne za njom. Osvrnula se, nasmijavši se.

— Pokušat ću, tatice.

Vrata se glasno zalupe za njom dok je izlazila na ulicu. Siđe s pločnika, pogleda na tlo i udari petom po komiku.

Ne začuje nikakav odjek i osjeti pod nogom posebnu mekoću. Bio je to asfalt, a ne beton. Beton je čudno odjekivao i nije popuštao pod pritiskom. Ondje iza nje bio je posvuda beton; i u hodnicima, i vani na stazama. Kamo god bi pošla, čula bi vlastiti odjek. Ali ovdje je bilo tiho.

Sretno stane koračati žlijebom uz kolnik. Slobodna. Uistinu slobodna.

Snažan stisak stegne joj ruku u kojoj je držala kov-čežić. Poznati glas dopre joj do uha.

— Možeš poginuti, hodajući ovako ulicom. Zar si zaboravila na automobile?

Znala je tko je, a da nije morala podignuti pogled. Očekivala ga je od trenutka kad je prošla kroz vrata. Polagano pogleda gore i dalje stežući kovčežić. Glas i oči bili su joj bezizražajni.

— Mnogo toga zaboraviš za godinu i pol, Mike. Na Mikeovom licu pojavi se nervozan smiješak.

— Došao sam da te povedem kući, Marja. Ništa nije rekla.

— čekam ovdje već čitavo jutro — reče joj. Duboko udahnuvši, odmahnula je glavom.

— Ne — reče. — Ne. Vidjela je kako mu se bol uvlači u oči.

— Ali, Marja, ja__ Istrgnula je kovčežić iz njegove ruke.

— Izabrao si pogrešnu djevojku. Sve se promijenilo. Čak i ime.

— Ne zanima me što se promijenilo, Marja. Ne marim što se dogodilo.

Znam da nikada nisi odgovarala na moja pisma, ali došao sam da te povedem kući.

Zakoračivši na pločnik zagledala mu se u oči.

— Tko te zvao? — upita hladno. Oči je upro u njezine.

— Ljubim te, Marja, a i ti si govorila da me voliš.

— Tada smo još bili djeca — ona će brzo. — Ništa o tome nismo znali.

— Djeca! —odvrati joj ljuti to. — Koliko si sada starija? Zar dvije godine toliko znače?

— Znače, Mike — odgovori polagano. — Dvije godine mogu značiti kao i tisuću. Naglo sam odrasla.

— I ja sam odrastao — reče gotovo dječački — ali jednako osjećam za tebe. Uvijek ću osjećati isto.

— Ja ne osjećam — reče Marja.

— Što su ti učinili, Marja? — upita je s tjeskobom u glasu.

Umorno je odmahnula glavom.

— Ništa — odvrati. — Sve sam učinila sama. Prošlo je, Mike. Ne možemo se vratiti. Nikad više nećemo biti djeca.

Polagano se okrene od njega, ali je čvrste ruke uhvate za ramena i vrate natrag.

— Zašto, Marja? Što se dogodilo? Ništa nije odgovorila.

Upiljio je pogled u njezino lice.

— Duguješ mi odgovor zbog onog što smo jedno drugome značili. Reci mi!

Nikada neće zaboraviti koprenu što joj je tog trena prešla preko očiju.

Postale su tako duboke da se u njima nije odražavalo ništa. Čak ni sjaj jutarnjeg sunca.

— Kaži mi, Marja!

— Rodila sam dijete, Mike. Dok sam bila ondje unutra, rodila sam dijete a ne znam niti je li bio dječak ili djevojčica. Pismeno sam ga se odrekla prije nego što se rodilo. — Glas joj je bio šupalj i bezizražajan. — Još uvijek želiš saznati što se dogdAilo, Mike?

Na licu mu se odrazi nevjerica, a stisak na njezinim ramenima oslabi.

— Čije je bilo? Rossovo? — upita promuklo. Odmahnula je glavom. — Ne bi bilo moguće. Nije bio ovdje. Sjećaš se?

Ruke mu skliznu s njezinih ramena, a usta mu se bolno zgrče.

— Misliš reći da je bilo i drugih? Nije odgovorila ništa.

Plave oči postanu mu duboke i tamne od boli i napune se suzama.

— Kako si mogla, Marja? Voljela si me. Glas joj je još uvijek bio hladan i miran.

— Događalo se u domu i koješta drugo, Mike. Bila je ondje jedna djevojka kojoj sam se svidjela. Naučila me igre koje su nam pomogle da utučemo vrijeme. Želiš li o tome nešto čuti, Mike? Bilo je zabavno.

— Ne želim — odgovori potreseno. — Misliš reći kako je Ross čitavo vrijeme bio u pravu kada je govorio da si jeftina... — Nije smogao snagu da izusti tu riječ.

Ona je izreče umjesto njega.

— Drolja.

Rukama joj je čvrsto stezao ramena dok joj je gledao u lice.

— Jesi li to bila, Marja? Bila si ono što je on tvrdio?

Nije mu odgovorila.

— Zašto si mi lagala, Marja? Zašto? — upita divlje.

— Sve bih bio učinio za tebe. Zašto si mi lagala? Uzvratila mu je pogled ne trepnuvši.

— Sada više ništa nije važno, Mike — reče polagano.

— Istina je ono u što vjeruješ, a ne što ti netko kaže. Jedan taksi dolazio je niz blok. Marja ga zovne i on se zaustavi uz rub pločnika.

— Pusti me, Mike. Taksi čeka.

Ruke mu kliznu s njezinih ramena. Ona brzo uđe u kola i zatvori vrata.

Dok je taksi odmicao od pločnika, zurila je kroz prozor. Mike je stajao gledajući za njom. Odjednom osjeti kako joj naviru suze. Očajnički se borila da ih potisne dok su joj oči gorjele. Sloboda je značila mnogo toga što je već gotovo zaboravila. Obuhvaćala je i ljude koje voliš i one kojima nanosiš boL — Volim te, Mike — prošapće za sebe.

— Kamo, gospođice? — Vozačev glas odvrati joj pažnju s prozora.

— U hotel Astor na Broadwayu — odgovori drhtavim glasom.

Kad je ponovno pogledala kroz prozor, Mike je već bio otišao. Više nije mogla svladati suze. Nikada ga neće biti dostojna. Previše toga joj se dogodilo. Bila je okaljana ružnim žigom i nosit će ga u sebi cijelog života.

Mike je zaslužio bolje. Čisto, svježe, netaknuto biće. Nekog tko blista kao i on, a ne ženu poput nje koja bi mu uskratila ono što je zavrijedio.

Spustila je pogled na knjigu prijava koju je recepci-oner gurnuo prema njoj. Trenutak je oklijevala. Tri i pol dolara dnevno bilo je mnogo novaca, pa čak i za luksuznu sobu s vlastitom kupaonicom i tušem. Ovako joj novac neće dugo potrajati. Imala je samo nešto više od sto dolara.

Međutim, predugo je čekala na to, a da bi je sada ova spoznaja mogla spriječiti. Obećavala je sebi taj užitak sve od onda kad su je strpali u popravni dom. Brzo načrčka: Mary Flood ... Yorkville, N.Y.... 20. stud. 1937. god.

Gurne knjigu natrag recepcioneru, koji je preleti pogledom, pa pritisne dugme na stolu.

— Upravo ste završili školu, gospođice Flood? — reče, osmjehnuvši se.

Kimnula je. Nije ni znao kako je točno pogodio. Hotelski poslužitelj dođe i uzme njezin kovčežić. Re-cepcioner mu pruži ključ.

— Odvedi gospođicu Flood u sobu 1204.

Pričeka da se zatvore vrata za poslužiteljem, zatim se baci na krevet.

Osjeti kako tone u raskošnoj mekoći. Učini joj se da počiva na oblaku.

Ovo je bio krevet, pravi krevet, a ne one nakarade što su ih imali u domu. Otkotrlja se na suprotnu stranu, pa skočivši dolje otvori vrata kupaonice.

Blistavi, bijeli porculan i bijele pločice zabljesnu je. Zurila je zadivljeno u kadu. Bila je najnovije vrste, utonula u podu. Dodirne oprezno strane.

Bile su glatke, a ne hrapave kao u starih željeznih kada. Naslonivši se lagano rukom na rub, stane razgledavati prostoriju.

Veliki frotirski ručnici visili su na vješalicama. Brzim pokretom dohvati jedan. Bio je lagan, mekan, kao od pahuljica. Uroni lice u njega. Nije bio hrapav poput platnenih ručnika. Duboko udahne. To je bio život.

Pogleda na sat. Bilo je gotovo podne. Morala je još koješta kupiti, a tek potom će ljenčariti u kadi, kako je to sama sebi bila obećala. Nevoljko vrati ručnik na vješalicu i napusti kupaonicu.

Uzme torbicu, otvori je i ponovno prebroji novac. Sto osamnaest dolara.

Bio je to ostatak plaće što je dobivala za rad u praonici. Strese načas glavu kako bi odagnala paru i jedak smrad sapuna i lužine, koji su je tako dugo obavijali. Odlučno zatvori torbicu i krene prema vratima.

Zaustavila se na stepenicama hotela i pogledala dolje na Broadway. Bilo je vrijeme ručka, i gužva na ulicama bila je veća no obično. Svi su nekamo žurili. Ljudi su imali zamišljena, ozbiljna lica i nisu se zaustavljali niti na trenutak da bi pogledali oko sebe. Čudila im se. Toliko toga shvaćali su kao gotove činjenice, što ona nikada više neće prihvatiti.

Gledala je niz ulicu. U Paramountu igrao je novi film Binga Crosbvja, onaj s Kitty Carlisle. Rialto je prikazivao dva filma strave, a kino New York davao je dva vesterna. U Nedicku, na uglu preko ceste, bilo je vrlo živo, gosti su stajali u tri reda oko šanka. Kineska restauracija između 42. i 43. ulice oglašavala je još uvijek obrok po trideset pet centi. Kavana Hector nasuprot hotelu još se hvalila kako ima najveći izbor kolača u gradu, a slab zvuk glazbe iz plesne dvorane u 45. ulici miješao se s neskladnom bukom prometa.

Zadovoljno se stane spuštati stepenicama kako bi krenula u kupovinu. U blizini je bilo nekoliko dućana u kojima je mogla prilično jeftino kupiti odjeću. U Plvmouthu rublje i bluze, u Markeru suknje i haljine, a kod Kitty Kelly cipele. Tiho pjevušeći, prijeđe preko ceste. Ono što je jutros rekla starome u popravnom domu nije bilo točno.

Bila je kod kuće.

Lijeno se izvalila u kadi osjećajući kako je prožima ugodna tromost. Vodu su prekrili blistavi prska vi mjehurići, a njihov težak miris ispunjavao je zrak. Polagano se pomakne prelazeći rukama tijelom. Sjeti se peckanja

jeftinog sapuna, što su ga imali u popravili-štu. Nikada se nije osjećala čistom nakon što bi ga upotrijebila. Kao da je na koži ostavljao hrapavu naslagu. Ali ovaj je bio drukčiji. Osjeti kako joj je koža omekšala u vodi.

Skine ručnik s vješalice pokraj kade pa ga smota u malen jastuk. Pažljivo ga složi na rub i nasloni glavu na nj, da ne smoči kosu i da se lakše odmori. Sklopi oči. Bilo je tako lijepo. Tako ugodno, toplo i udobno. Bila je sigurna. Nitko je više nije mogao mučiti, niti zvati, niti joj zapovijedati što da radi. Lagano zadrijema. Nije bilo kao u domu.

Pogotovo nije bilo kao onda kada se rodilo dijete.

Bolovi su bili vrlo jaki čitavog jutra. Medicinska sestra je napokon odvede dolje u bolnicu. Liječnik je brzo pregleda. Glavom dade znak bolničarki.

— Pripremite je. Neće više dugo trajati.

Stenjući, ispružila se na tvrdom, bijelom krevetu. Bolničarka je počne pripremati za porod. U predahu između trudova užasne je svijest da joj bolničarka brije stidne dlake. Nakon što je završila, bolničarka je pokrije bijelom« plahtom i napusti sobu.

Zatvorivši oči, teško je disala. Bila je sretna da će sve uskoro proći. Činilo joj se beskrajno dugo da u sebi nosi taj osjećaj sramote i nasilja. Začuje šuštanje pokraj kreveta pa se okrene.

Ondje je stajala nadstojnica prosjede crne kose koja je stršala iznad naočala. U ruci jđ# držala arak papira.

— Kako si, Mary?

— Dobro, gospođo Foster — kimne.

— Još mi uvijek nisi ništa rekla o djetetu, Mary. Uspjela se slabašno nasmiješiti. Nije imala što reći.

Još malo, i dijete će biti ovdje. Ništa nije odgovorila.

— Ali otac, Mary — ustraje gospođa Foster. — Mogli bismo ga prisiliti da plaća za uzdržavanje djeteta.

Bol joj propara tijelo i ona stisne oči. Trenutak kasnije okrene se ženi.

— Nije važno — protisne drhtavim glasom. — Nikada nije bilo važno.

Gospođa Foster slegne ramenima, spustivši pogled na papir.

— Dobro, Mary. Znači da dopuštaš da dijete bude posvojeno.

Mary kimne.

— Znaš što to znači — reče gospođa Forster hladnim glasom. — Nikada ga više nećeš vidjeti, niti znati kod koga je. što se tebe tiče, bit će kao da se nikada nije ni rodilo.

Djevojka je šutjela.

— Jesi li me čula, Mary? — upita gospođa Foster. Potvrdila je glavom.

— Ništa nećeš znati o djetetu — nastavi žena neumoljivo.

Bol u Marvnom glasu prijeđe u srdžbu.

— Čula sam — vrisne. — Odmah sam sve razumjela! A što mislite da ja mogu učiniti? Mogu li ovdje skrbiti za njega? Biste li mi dopustili da ga zadržim?

— Da znamo tko je otac — nastavi uporno gospođa Foster — mogli bismo ga prisiliti da sudjeluje u uzdržavanju. Dijete bismo smjestili u neki dom dok ti ne stekneš pravo da ga uzmeš k sebi.

— A kada će to biti? — Maryn glas je podrhtavao.

— Kada dokažeš da si moralno i novčano sposobna da ga uzdržavaš — odvrati žena.

— Tko će odlučiti o tome?

— Sudovi — odgovori gospođa Foster.

— Što znači da ga neću dobiti dok oni ne odobre. Smjestit ćete ga u sirotište, zar ne? — upita Mary tiho.

Gospođa Foster kimne.

— No bude li usvojeno? Znači li to da odmah dobiva dom i obitelj?

— Da. — Glas gospođe Foster bio je vrlo tih. Mary duboko udahne.

— To i želim. — U glasu joj se osjeti neopoziva odlučnost.

— Ali... — Glas gospođe Foster sada je podrhtavao. Djevojčino tijelo propara bol, prisilivši je da napola sjedne na krevetu.

— Želim da bude tako — poviče. — Zar ne shvaćate da je to jedina prilika koju mu mogu pružiti?

Okrenuvši se, žena napusti sobu i Mary je ponovno ugleda tek tri sata kasnije. Tada je već sve bilo prošlo. Gospođa Foster stajala je opet pokraj kreveta, gledajući dolje prema njoj.

Marjino je lice bilo blijedo i izmoreno, a gornju su joj usnicu prekrile kapljice znoja. Oči je čvrsto stisnula.

— Mary — prošapće gospođa Foster. Djevojka se i ne pomakne.

— Mary — ponovi žena. — Marja.

Mary polagano otvori oči i žena shvati da nije spavala.

— Sve je dobro — prošapće gospođa Foster. — A dijete je zdravo ...

— Ne govorite mi ništa! — prekine je djevojka divljim otresitim glasom.

— Ne želim znati!

— Ali ... — oklijevala je žena.

Djevojka zarine glavu u jastuk. Glas joj umorno za-zvuči.

— Pustite me — prošapće. — I ovako je već dovoljno teško.

Gospođa Foster je šutjela. Okovi zajedničkog spola zbližiše ih i ruka joj potraži djevojčinu ispod tanka pokrivača.

Mary okrene lice prema ženi. Njezine oči raširenih zjenica bile su duboke i tamne. Žena se prestraši, jer joj se učinilo da zuri u ponor bez dna.

Osjeti kako je djevojčini prsti lagano stežu kad je ponovno progovorila.

— Boljelo me — šaptala je Mary glasom u kojem je odzvanjala bol. — Boljelo me dok se'rađalo.

— Znam, dušo — nježno će žena. — To uvijek boli.

— Znate li, gospođo Foster? — začuđeno će Mary, a iz slijedećih njezinih riječi žena shvati kako ništa ne zna. — Nije mi zadalo bol kakvu mi je njegov otac nanio kada me razdirao stavljajući ga u mene. Boljelo je kao kad nešto dobivate, a svjesni ste da to ne možete zadržati. Žena je odjednom shvatila. Sjetila se zbog čega je djevojka dospjela u dom. Samilost joj ispuni oči iza naočala i tek sada razabere svu bol u tmini djevojčinih zjenica.

Načas su duboko gledale jedna u drugu, zatim Mary progovori. Glas joj je bio blag.

— Dajte ga. Žena gotovo nesvjesno potvrdno kimne.

— Hoćemo, Mary.

Suze su tiho navrle na djevojčine oči i polagano joj klizile niz obraze. Nije dala glasa od sebe. Samo su suze neumoljivo slijedile jedna drugu i padale na jastuk ispod nje.

Detektiv je bio visok, uljudan muškarac. Pridržao joj je stolac dok je sjedala za njegov stol. Trenutak ju je pažljivo promatrao prije nego što je obišao stol i zauzeo svoje mjesto. Ova je djevojka bila rođena za neprilike. Nešto je izbijalo iz nje.

Nije to bila vanjština. U njoj nije bilo ničeg vulgarnog. Čak i bijeloplava kosa, koja bi zbog svoje neuobičajene boje mnogoj davala izgled jeftine djevojke, pristajala joj je. Vjerojatno zato što je bila prirodna. Ali lice, tijelo, hod — sve je govorilo da je to prava žena. Od one vrste koja je stvorena za muškarce.

Baci pogled na karton ispred sebe. Mary Flood. Oči mu se rašire. Sada je razumio. Podigne pogled na nju.

— Gdje ste odsjeli, gospođice Flood?

— U hotelu Astor. — Glas joj je bio promukao. Izvadila je cigaretu.

Brzo joj prinese zapaljenu šibicu. Učini mu se da nazire iskru smijeha u tamnosmeđim očima dok ga je gledala iznad plamena. Ali možda je pogriješio. Nijedna maloljetnica ne bi bila tako sigurna u sebe pri svojoj prvoj posjeti policiji. Vjerojatno je to bio samo odsjaj svjetla.

— Prilično skupo — primijeti. Duboko je povukla dim.

— Tu sam raskoš sebi bila obećala — odvrati kao da je time sve objasnila.

Spustio je pogled na karton.

— Našli ste posao? — upita. Odmahnula je glavom.

— Izišla sam tek prije dva dana. Nisam još niti pokušala.

— Ne mislite li da biste trebali? — upita blago. — Prilično je teško nešto naći.

— Potražit ću — reče.

— Vjerojatno vam više nije ostalo mnogo novaca — nastavi on. — Vidim da ste kupili novu odjeću.

Prvi put joj se u glas uvuče izazovan prizvuk.

— To je moja lova. Postoji li zakon koji bi mi branio da učinim s njom što želim?

Odmahnuo je glavom.

— Ne postoji, gospođice Flood. Želimo samo biti sigurni da nećete zapasti u neprilike, to je sve. Čovjek lakše zaglibi ako ostane bez prebijene pare.

— Još nisam bez para.

Nije joj odgovorio. Šutke je sjedio i promatrao je, paleći cigaretu. Ovoj djevojci neće biti teško doći do novca. Nesreća je bila u tome što će naići i na previše muškaraca koji će joj ga vrlo rado dati. Čekao je da ona progovori. Šutnja je bila jedino što one nisu pod-našale.

Ova je djevojka bila drukčija. Mirno je sjedila i promatrala ga uprvši mu pogled u lice. Pomalo se počeo neugodno osjećati. Kao da je on novajlija, a ona oficir koji čeka izvještaj. Pročisti grlo.

— Poznajete propise, gospođice Flood — reče. — Objasnili su vam ih u domu.I Kimnula je.

On ih ipak ponovi.

— Morate se ovdje javljati svakog mjeseca. Ne smijete se družiti ili saobraćati s osobama koje su već bile kažnjavane. Morate me obavijestiti o svakoj promjeni adrese. Morate mi javiti gdje radite pošto nađete posao. Ne smijete napustiti državu a da vam to mi ne dopustimo. Ne smijete posjedovati vatreno ili neko drugo oružje... — Začuđeno se prekinuo. Smiješila se. — Što je tu zabavno, gospođice Flood? — upita.

Ustala je s laganim smiješkom na usnama, pustivši da joj kaput sklizne s ramena na stolac. Učini mu se kao da se razodjenula.

— Mislite li da mi je potrebno? — upita ga. Osjeti kako mu lice oblijeva rumenilo. Zakoni su kojiput bili vrlo glupi. No nitko nije mogao ništa poduzeti protiv oružja s kojim se netko već rodio.

— Ponavljam vam propise za vaše dobro, gospođice Flood — reče mrzovoljno.

— Hvala, poručnice — odvrati mu i ponovno sjedne.

— Kakvo namještenje tražite, gospođice Flood? — upita. — Možda bismo vam mogli pomoći da ga nađete.

Upitno ga je gledala.

— Znate li za neko? Kimnuo je.

— Konobarica ili prodavačica u nekoj od većih robnih kuća.

— Koliko plaćaju?

— Dvanaest ili petnaest dolara tjedno.

— Ne, hvala — odvrati suho.

— što vam se tu ne sviđa? — upita glasom koji je jasno odražavao zlovolju.

Ona se odjednom nasmiješi.

— Ne bi mi bilo dovoljno ni za najamninu. Trebam posao koji će mi donijeti mnogo novaca.

— Ne mora svatko živjeti u Astoru — on će podrugljivo.

— Meni se sviđa — odvrati mu, još uvijek smiješeći se. — Dovoljno sam dugo živjela u rupama. Ne že-Um više.

— A kako ćete zaraditi toliko novaca? — upita je. Ništa nije odgovorila.

— Prostitucijom? — Glas mu je bio bezbojan i hladan.

Oči je čvrsto uprla u njegove. Smiješka je nestalo s usnica.

— Donosi li to tako mnogo, poručnice? Glas mu sada ponovno zazvuči prijeteći.

— Zapast ćete u neprilike. U pravu nevolju. Nisu to više maloljetnički prijestupi. Ženski zatvor nešto je sasvim drugo nego popravni dom. To ćete brzo shvatiti.

— Nemojte biti tako sigurni, poručnice — ona će mirno. — Ništa još nisam uradila.

Ustao je.

— Pripazite dobro da ne učinite nešto što biste mogli požaliti. — Gurne karton preko stola prema njoj i pruži joj svoje naliv-pero. — Potpišite karton.

Ona potpiše, a on ga pokupi i pogleda potpis.

— Dobro — reče. — Možete sada ići. Ali imajte na umu ono što sam vam govorio.

Ustala je, obukla kaput i pošla prema vratima. Otvorivši ih, okrenula se prema njemu. Na usnicama joj je zaigrao podrugljiv osmijeh.

— Hvala na ohrabrenju, poručnice. Hladno ju je gledao.

— Toliko da znate, nisam poručnik. Održavajte vezu s nama, i to je sve.

— Hoću — odvrati mu, smiješeći se još uvijek. Pogled joj polako prijeđe malom sobom, zatim se zaustavi na njemu. — Ako vam možda jednog popodneva dosadi ovdje, poručnice, i osjetite želju da ubijete vrijeme, posjetite me. Možemo ponovno malko razgovarati o tome.

Zapanjeno je otvorio usta, ali nije našao riječi. Lice mu stane rumenjeti.

Njezin se smiješak pojača.

— Znate gdje stanujem, poručnice. Soba 1204. Zamolite samo vratara da vas najavi.

Vrata se za njom zatvore prije nego što je pronašao odgovor. Zamišljeno je zurio u zatvorena vrata. Trenutak kasnije uzme olovku i zabilježi nešto na kartonu. Zatim dohvati telefon.

— Dajte mi Jokera Martina — reče glasu koji se odazvao.

Nekoliko sekundi kasnije začuje pu?*etanje u slušalici.

— Joker?

U aparatu je zujalo.

— Ovdje Egan iz 54. policijske stanice. Djevojka koju tražite upravo se prijavila ... Jest... Sada se zove Mary, a ne Marja ... Da, ista djevojka...

Plavokosa i dobro građena... Ali pravi otrov, ne boji se ničeg pod milim bogom ... Hvala, Joker ... Drago mi je što vam mogu učiniti uslugu.

Joker Martin naslonio se na stolicu prinoseći šibicu cigari. Ispunjavalo ga je tiho zadovoljstvo. Postupio je ispravno. Bio je lukav. Već prije godinu i pol znao je da će se jednom morati osnovati organizacija. Bilo je previše umorstava.

Sjetio se vremena kad je Mike Raffertv bijesno došao u klub.

— što umišlja taj bijedni lopovčić, tko li je on? — režao je Čelični Mike.

— Koji lopovčić? — upita Joker.

— Kane. Frank Kane. Sazvao je sastanak u hotelu. Svi smo bili ondje.

Rekao je da odsada imamo određena područja i da nitko ne smije prijeći granice.

Martin je razmišljao o imenu. Pogleda Mikea.

— Zar misliš onog Fenellijevog momka? A koje je mjesto zauzeo Silk?

Zar prvo na svirali?

Raffertv odmahne glavom.

— Nije. Kane je sve prigrabio. Tog sam trenutka otišao. Neće meni nikakav mali lopovčić naređivati što da radim.

— A što je s ostalima? — upita Joker. — Zar su otišli?

— Kukavni kučkini sinovi! — psovao je Čelični Mike. — Ostali su.

Joker je oklijevao.

— Možda je trebalo da i ti ostaneš, Mike.

— Prije ću se pržiti u paklu! — kleo je Raffertv. — Uvijek sam svoje poslove vodio sam. Nitko se u njih neće miješati.

— Dobro, Mike — odvrati Joker.

— Idem kući na večeru — reče Mike. — Navratit ću kasnije. Promislit ćemo što da dalje radimo. — Okrene se i bijesno iziđe iz sobe.

Joker pričeka da se za njim zatvore vrata, zatim dohvati telefon. U trenutku kad se telefonist javio, začuje nešto poput prigušena praska ispušne automobilske cijevi. Brzo spusti slušalicu pa pritrči prozoru.

Na ulici ispred kluba skupila se gomila. Od ljudi nije vidio tko leži na pločniku, ali je ugledao potočić krvi koji je potekao prema žlijebu uz pločnik. Vratio se polagano telefonu i podignuo slušalicu. Čelični Mike imao je pravo. Prije će se pržiti u paklu. Joker se upita da li* mu se to više sviđa. Prošapće telefonistu broj. Javi se neki glas.

— Gospodine Kane — Joker će polaganim mirnim glasom. — Ovdje Joker Martin. Ne, čelični Mike nije promijenio mišljenje. Prekasno je. Želim samo da znate da sam uz vas. Tisuću posto ...

Postupio je pametno i napredovao je. Prevalio je dugačak i težak put od plesne dvorane s kockarnicom u stražnjoj prostoriji, što mu je dodijelio Čelični Mike. A sada mu je Kane prepustio cijelo ovo područje u koje se nitko nije mogao miješati. Osjećao se sigurnim, jer je Kane održavao mir.

Posao je napredovao i trebao je pomoć, ali ne raznih siledžija, nego ljudi s mozgom, obrazovanih ljudi. Po novoj podjeli na područja, njemu je pripala Avenija Park sve do 81. ulice. Tada je prvi put pomislio na Rossa Drega.

Momak je bio mlad i neobuzdan, ali i bistar. Imao je. osjećaj za kockanje. Dobro što ga se otac odrekao nakon posljednjih neprilika u koje je bio zapao. Već je šest mjeseci radio za Jokera, ali je i zaradio novac koji je dobivao. Poznavao je sve u Aveniji Park, a velike poslovne magnate zvao je po imenu, jer je među njima odrastao.

Morao je jedino pripaziti na momkovo častohleplje. Kojiput bi ga prevladalo. Previše se žurio i želio sve imati. Joker se zamišljeno nasmiješi, pušeći cigaru. Mogao je obuzdati Rossa pogotovo sada s ovim novim poslom koji je Kane predložio organizaciji. Ross će imati cilj za koji se mora boriti i koji će ga zadovoljiti sve dok ne završi posao.

Podigne slušalicu. Javi se tajnica.

— Je li Ross već došao? — upita.

— Već je krenuo k vama, gospodine Martin — odvrati mu.

Dok je spuštao slušalicu, vrata se otvoriše i Ross uđe. Joker na trenutak spusti pogled na arak papira na stolu, zatim pogleda Rossa.

— Imaš li novac? — upita. Ross kinine i baci omot na stol.

— Deset tisuća, Joker. Sve što imam.

— Joker otvori ladicu, stavi novac unutra i izvadi potvrdu o pravu na dionice pa je gurne Rossu.

Ross je podigne i pročita. Srdito je baci na stol.

— Kog ti to đavola znači, Joker? Pa ovo je samo jedna dionica. A ja sam mislio da će to biti velik posao.

Joker se smiješio.

— Pa i bit će.

— Sranje! — prasne Ross. — Kakvo ti je to dioničko društvo za razvoj »Plavo nebo«? Još nikada nisam čuo za nj!

— To je Las Vegas.

— Las Vegas? A gdje je to, do vraga?

— U Nevadi — odgovori Joker. — Bit će to grad s najvećim prometom novca u zemlji. Hoteli, kockarnice, noćni klubovi. A sve potpuno zakonito.

— Vrati mi lovu — zareži Ross. — Želiš li da nešto kupim, prodaj mi zemljište u Miamiju ili Renou ili...

— Ne budi budala — reče Joker. — Miami je preplavljen čikaškom rajom i smrdi do neba. Što misliš, kako dugo to još može potrajati? Morat će zatvarati. Reno je grad slomljenih srdaca. Ljudi neće odlaziti onamo da bi se zabavljali. Dandy Phil i Big Frank zaposjeli su New Orleans, i taj će doskora propasti. Sun Vallev, Palm Springs ne vrijede za kockanje.

— Pa što onda? — upita Ross. — Ali znam što tamo dobivam. Pravu lovu.

— Ovo je bolje — reče Joker. — Tu si među osnivačima. Kupujemo cijeli grad. Nekretnine i sve. Mi ćemo stvarati zakone. Neće biti neprilika.

Sve u skladu sa zakonom.

Rossov je glas sada bio mirniji.

— A kada će se sve to dogoditi?

— Takav posao zahtijeva vremena — odvrati Joker zamišljeno. — Kane smatra za pet do deset godina. Ovisi o okolnostima.

— Do tada ću već biti starac — odreže Ross. Joker se široko nasmije.

— Bit ćeš najbogatiji tridesetogodišnji starac u zemlji.

— Ne znam — oklijevao je Ross. — Ovaj mi je novac i sada potreban.

Joker se nasloni preko stola pa progovori tihim, povjerljivim glasom.

— A kome nije? Imam deset dionica poput tvoje. Zar misliš da ne bih radije imao u džepu sto tisuća dolara? Sigurno, ali nipošto ako znam da će mi donijeti milijun. A sve po zakonu i nitko te ne može ni *za što optužiti.

— Uložio si u to sto somova? — upita Ross zapanjeno.

Joker kimne.

— Koliko je dionica izdano? — nastavi Ross.

— Tisuću — Jokerov je glas bio bezizražajan.

— Deset milijuna dolara! — Momkov je glas izražavao strahopoštovanje.

— A jedini razlog zašto i tebe uključujem u posao — nastavi Joker brzo — što imam velike planove s tobom.

Ross ga pogleda naglo stisnuvši oči.

— Kakve planove?

Joker se nasloni, izvadi novu cigaru iz džepa i zapali je.

— Gledaj, to je potpuno zakonit posao. Nijedan gangster ne može poći onamo. Sve mora biti potpuno čisto. Prikazat ću te Kaneu kao momka koji će za nas provesti čitavu tu špekulaciju.

— Zar misliš da ćeš uspjeti? — upita Ross.

— Uspjet ću — Joker će samouvjereno.

Ross uzme potvrdu o dionicama pa je pogleda.

— Znaš, već mi mnogo ljepše izgleda. Joker se nasmije.

— Misliš reći da miriše na novac.

Ross se smijao spremajući potvrdu u džep.

— Postoje tri mirisa kojima ne mogu odoljeti. Mirisu novih novčanica, novih automobila i novih djevojaka.

Joker se naceri.

— Ovo me podsjetilo na nešto. Upravo su me obavijestili o jednoj tvojoj staroj prijateljici, ako te to zanima.

— Stare me cure ne zanimaju — Ross će brzo. — Rekoh ti već, samo nove djevojke.

— Ova možda ipak — reče Joker smiješeći se. — Ona plavokosa Poljakinja__ — Marja? — Rossov je glas imao čudan prizvuk, gotovo kao da mu je bilo bolno izgovoriti to ime.

— Da — Joker je birao riječi. — Pomislih da je upecam za sebe, ali sam najprije želio provjeriti imaš li ti nekih namjera.

Ross je upro pogled u prste. Lijepo je upao u Jo-kerovu klopku. Nije mogao više ništa niti reći niti uči*" niti. Stariji muškarac promatrao ga je kao što strpljiv otac gleda dijete. Rossov glas bio je vrlo tih.

— Nemam nikakvih namjera, Joker. Tvoja je.

— Sjedila je u sobi čekajući da se oglasi telefon. U pepeljari su se nagomilali opušci. Bio je petak ujutro. Boravila je ovdje već četiri dana, a u novčaniku je imala upravo dovoljno novaca da plati hotelski račun. Ali Evelvn je rekla da će nazvati u petak ujutro. O svemu su se bile točno dogovorile.

Sve je počelo u praonici kojih šest mjeseci prije nego što je Mary odande izišla. Vitka, tamnokosa djevojka, koja je stajala s druge strane daske za glačanje, odjednom ju je pogledala.

— što ćeš raditi kada iziđeš odavde, Mary?

Mary je upravo izglačala jastučnicu i sada ju je uredno slagala. Trenutak je razmišljala.

— Ne znam. Vjerojatno ću potražiti zaposlenje. Nisam još razmišljala o tome.

— Kakvo zaposlenje? Mary je glačala plahtu.

— Ne znam. Što god mogu raditi.

Evelvn se nasmijala. ' — Umrijet ćeš od gladi. Dupe će ti proviriti prije nego što se snađeš.

Mary je znatiželjno pogleda.

— Što ćeš ti raditi?

— Imam planove — Evelvn će tajanstveno. — Velike planove.

— Kakve?

Evelvn htjede odgovoriti, ali ugleda nadstojnicu kako im se približava niz prolaz. Brzo promrmlja iz ugla usta.

— Potraži me. noćas kad se ugase svjetla pa ću ti reći. Mislim da bismo se mogle zajedno nečega prihvatiti.

Bilo je gotovo deset sati kad je Mary stala uz Evely-nin krevet gledajući u nju.

— Jesi li budna? — prošapće. Tamnokosa djevojka se uspravi.

— Jesam.

Mary sjedne na rub kreveta.

— Što ćeš raditi?

— Zarađivat ću mnogo novaca. Idem u glumice. Moj dečko će mi nešto naći kada iziđem odavde.

— Kada će to biti? — upita Mary.

— Tri dana poslije tebe — reče Evelvn. — Rekao mi je neka nađem partnericu pa ćemo zajedno izvesti jednu točku. Obratila sam se tebi jer mislim da bismo bile dobar par, ti plavokosa, a ja tamna. Ljudi vole suprotnosti.

Mary je oklijevala dok joj je u duši rasla sumnja.

— Kakvu točku? — prošapće. — Nemam nikakvog glumačkog iskustva.

Evelvn se tiho smijala.

— Mogu ti sve pokazati jedne noći.

— Ah — reče Mary. — To misliš? Evelvn zakima glavom.

— Bolje nego da se ubijaš za deset dolara tjedno.

— Ne znam — reče Mary. — Nisam nikada o tome razmišljala.

— Zaveži! — drekne glas iz jednog kreveta. — Pokušavamo spavati.

Evelvn odgrne pokrivač.

— Legni k meni — reče brzo. — Moći ćemo razgovarati, a da nas dugouške ne čuju.

— Mislim da ću se radije vratiti u svoj krevet — reče Mary.

Evelvnini bijeli zubi bljesnuše.

— Bojiš se?

Mary ne odgovori. Pomakne se na krevetu i Evelvn navuče pokrivač preko njih. Trenutak su mirno ležale. Mary osjeti toplinu koja se širila od djevojčina tijela.

— Što tebi znači mnogo novaca? — upita.

— Dvadeset do trideset dolara dnevno, za svaku — prošapće Evelyn. — I to vrlo lako.

Mary je šutjela. Jedino je novac bio važan u životu. Bez njega si propao.

Uostalom, ništa joj drugo nije preostalo. Nijedan pristojan momak neće je htjeti pošto otkrije što joj se dogodilo.

— Što treba znati? — upita.

Djevojka ništa ne odgovori. Ruke joj se brzo pokrenu i Mary suspregne dah. Naglo se odmakne.

— Prestani! — protisne bijesno.

— Pitala si me što treba znati.

— Jesam — procijedi Mary gnjevno — ali nisam mislila da si lezbijka.

— Nisam — prošapće Evelvn. — Ali to su vještine koje moraš znati.

Mary ništa ne odgovori. Djevojčine su ruke ponovno bile na njoj.

Nehotice se ukoči.

— Opusti se, opusti — promrmlja prijateljica. — Neće te boljeti.

Malko vježbe ne škodi, a osim toga i pomaže da vrijeme brže prođe.

Dan prije nego što je Mary napustila dom, Evelvn joj je pomogla da spremi kovčeg.

— Upamti što sam ti rekla — upozori je Evelvn. — Čekaj u sobi u petak ujutro dok te ne nazovem.

— Upamtit ću — odvrati Mary.

Ponovno pogleda na sat. Bilo je već skoro podne. Ugasi cigaretu i stavi kovčeg na krevet. Polagano počne slagati stvari u njega. Nitko joj neće telefonirati, a ionako mora iseliti dok još ima dovoljno novaca da plati račun.

Teleton se oglasi i ona brzo podigne slušalicu.

— Evelvn?

Odgovori joj muški glas.

— Ovdje Joe, Evelvnin prijatelj. Ona čeka u automobilu. Jesi li spremna?

— Još malo pa sam gotova — odvrati mu. '

— Dobro — reče. — Dolazim gore po tebe.

Sve je bilo u kovčegu kada je zakucao na vrata. Otvori mu. Vani je stajao visok muškarac crvena lica. Osmjehne mu se. — Joe? Kimnuo je i ušao u sobu pruživši joj ruku.

— Zaista si lijepa kao što te Evelvn opisala — reče usiljeno srdačnim glasom.

Mary brzo ispusti njegovu ruku.

— Hvala — reče. — Možemo krenuti. — Pođe do telefona. — Pozvat ću poslužitelja.

Joe odmahne glavom.

— Nemoj — reče. — Iznijet ću kovčeg kroz pokrajnja vrata. Iziđi na prednja kao i obično. Tako ne moraš platiti račun.

Uporno ga je gledala.

— Plaćam svoje račune, hvala. Slegnuo je ramenima.

— To je tvoj novac.

Dignula je slušalicu i nazvala recepciju. Evelvn je sjedila u automobilu i smiješila se kad su joj prišli.

— Pitala sam se jesi li još ovdje, draga.

— Već sam gotovo napustila nadu — prizna Mary sjedajući uz nju.

— Joe je bio nestrpljiv, pa smo na trenutak stali kod njega da pokupi svoj kovčeg.

Mary brzo pogleda prijateljicu. Evelvnino lice lagano se zarumenjelo.

— Pokupio je svoj kovčeg? — upita je.

— Naravno — progunđa Joe, pokrenuvši automobil i uključujući se u promet. — Ne možeš očekivati da muškarac otputuje bez svoje odjeće.

— Otputuje? — Ponovi Mary. — A kamo putujemo?

— Na Floridu — reče Joe. — Miami. Imam u North Beachu lijep malen stan. Ove sezone bit će ondje izvrsna zarada.

Visok, sjedokos muškarac priđe recepciji.

— Mary Flood, molim. Soba 1204. Recepcioner podigne pogled.

— Upravo ste se mimoišli s njom, gospodine. Odjavila je sobu prije pet minuta.

Joker Martin se zagleda u njega.

— Napustila je hotel? — U dušu mu se uvuče sumnja. — Zar je netko bio s njom?

Recepcioner kimne.

— Neki muškarac, gospodine.

— Kako je izgledao? — upita Joker.

— Velik muškarac vaše visine, crvena lica.

— Ah — Joker se okrene.

— Zar nešto nije u redu? — upita recepcioner. Joker ga pogleda.

— Ne, sve je u redu — reče i 'prođe predvorjem prema ulici. Barem to nije bio Ross. U prvi je tren pomislio na njega. Ali Ross je bio tamnokos i nije bio visok kao on.

Progura se kroz okretna vrata na ulicu. Nije drugo ni zaslužio kad je tako dugo čekao. Trebalo je da odmah dođe čim je čuo da je tu. Mogao je znati da djevojci poput nje neće dugo trebati da nađe društvo. Gurne u usta cigaru i stane je žvakati, ali je ne zapali. Možda je zasada bolje ovako. Imao je previše drugih briga. Mogao je čekati.

Pojavit će se ona opet. Sve one, prije ili kasnije, dolaze ponovno.

Tri jutra promatrao je kako izlazi iz vode. Izranjala je iz mora pojatu"jjgjJ-ffr- Nosila je bijeli, kupaći kostim, koji joj se pripio uz tijelo kao vlastita koža. Visoke pune grudi, tanak struk, vitki a ipak zaobljeni bokovi izgledali su kao isklesani iz bijela mramora. Polagano je skidala bijelu kupaću kapu. Gomila blještave bijelo-plave kose rasula se oko suncem opaljena lica.

Polako je hodala obalom do prostirača. Sagnuvši se, uzela je ručnik i snažno se istrjala. Mogao je upravo osjetiti bockanje ručnika na vlastitoj koži. Još nikada nije vidio nikoga da s takvim uživanjem izlazi iz vode.

Znao je što će zatim učiniti. Ispružit će se na prosti-raču, otkopčati naramenice kupaćeg kostima i ležati na suncu. Neće baciti nijedan pogled na sljeme malog brežuljka gdje je njegova kuća nadvisivala ocean. Pošto će ležati na suncu jedan sat, ona će ustati i uredno složiti stvari u malu torbu za plažu. Zatim će prebaciti kupaći ogrtač preko ramena, otići do kraja plaže, popeti se u malen sportski automobil i odvesti se.

To se ponavljalo svakog jutra. Mogao je gotovo poravnati sat prema njoj. Svakog bi je jutra gledao s prozora spavaće sobe kako u jedanaest prolazi plažom. To se ponavljalo redovito otkako je došao na Floridu potkraj siječnja, gotovo prije tri tjedna. Prvi put ugledao ju je onog jutra poslije senatorove zabave.

Probudio se sa strahovitim mamurlukom i viknuo sluzi da mu donese sok od rajčice. Ali Tom je bio nagluh i nije ga mogao, a možda i nije htio, čuti. Ljutito je oteturao iz kreveta kroz sobu do zvonca blizu prozora.

Pospano se naslonio na nj gledajući kroz prozor.

Upravo je izlazila iz vode. Najprije je stresao glavu pomislivši da ima priviđenje. U magličastom jutarnjem svjetlu učinilo mu se da je gola.

Pošto mu se razbistrio um, vidio je bijeli kupaći kostim. Okrenuo se

pomislivši o sebi da je budala. Ali sutradan je opet bio uz prozor, nadajući se da će se ona pojaviti.

— Glupane! — govorio je sebi. — Ti si Gordon Payn-ter. Glavna lovina sezone. Svaka majka na Floridi želite upecati za svoju kćerku, a ti maštaš o nekoj djevojci na obali. Čak niti ne znaš tko je ona. Vjerojatno kakva lutka koja ne misli ni na što drugo osim na pijesak i sunce.

Odjednom osjeti da sluga stoji pokraj njega. Brzo se okrene. Tom je buljio na plažu.

— Doista vrlo lijepa djevojka, gospodine Gordone — reče Tom. Gordon se nasmiješi.

— Zar te zato ujutro ne mogu dozvati? I ti je promatraš?

Tom ga pogleda. Govorio je onom prisnošću koja se rađa iz dugotrajne povezanosti.

— Ja sam doduše star, gospodine Gordone, ali imam oči.

— Znaš li tko je? — upita Gordon.

— A-a — odvrati stari. — Nigdje drugdje je nisam vidio osim ovdje — Misliš li da bi htjela ručati kod nas?

— Stari mu dobaci mudar pogled.

— Ne možete znati dok je ne upitate. .

Gordon se okrene i pogleda na plažu. Ispružila se na pokrivaču, gotovo se stopivši s pijeskom. Nasmijuljio se.

— Hajde, Tome. Zamoli je da ruča sa mnom.

Ležala je mirno na pijesku, a glava joj je počivala na rukama. Vrelo sunce pržilo joj je leđa. Bila je to ugodna, čista toplina, a ne prljava užarenost bijelih svjetiljki koje su je osvjetljavale na sinoćnoj predstavi.

Mislila je na muškarce čije je požudne poglede osjećala na tijelu poput dodira. Kakva su bića muškarci kada ih uzbuđuju takve otrcane predstave?

Najteže ih je bilo poslije predstave uvjeriti da je to sve. Ništa im više nije mogla pružiti. Nakon što su se obukle, čekala je obično s Evelvn u automobilu dok Joe nije pokupio drugu polovicu njihova novca. Zatim bi se odvezli.

Joc i Evelvn bi još nekamo izašli, ali ona se vraćala ravno kući i lijegala u kadu. Vrela kupka ispirala je velik dio otrova. Zatim je odlazila u krevet, malko čitala i brzo zaspala. Kojiput se probudila kada su se Joe i Evelvn vratili. Ćula im je glasove u noći, ali se pritajila dok opet nije sve utihnulo.

Ujutro se budila dok su ostali još spavali. Oblačila je svoj kupaći kostim, odlazila do automobila i vozila se na plažu. Kad se vraćala s plaže, ostali su već bili budni i tada je pripremala doručak. Kasnije su se Joe i Evelvn obukli i odlazili na trke. Vraćali su se kasno popodne. Najčešće su izgubili

sav novac i morali posuđivati od nje za sutradan. Nikada joj ga nisu vraćali, no ona je smatrala pametnijim da ga od njih ne traži.

Sve u svemu nije bilo tako loše. Uspjela je uštedjeti oko pet stotina dolara koje je čuvala u banci u Mia-miju. Jednom tjedno odlazila je u grad da pogleda kakav film, ruča i svrati u banku. Stanovite vještine, kako ih je Evelvn zvala, već je dugo nisu mučile. Gledala je potpuno bezlično na njih. Napokon, bila je to samo gluma, pri kojoj čovjek nije morao ništa osjećati.

Osjeti da se mora okrenuti. Leđa su joj bila topla i opaljena suncem. Kad se pomaknula, primijetila je da netko stoji pokraj nje. Brzo sjedne pridržavajući rukama naramenice kupaćeg kostima. Naboran, sjedokos crnac stajao je pokraj nje osmjehujući se.

— Gospođice — progovori blagim, nesigurnim glasom.

— Molim? — odvrati mu hladno.

— Gospodin Gordon Pavnter vas pozdravlja, gospođice — reče joj uljudno — i pita da li biste htjeli ručati s njim u njegovoj kući.

Očima je slijedila lagan pokret njegove ruke prema kući na vrhu brežuljka. Već ju je ranije bila zamijetila. To je morao biti posjed bogata čovjeka, jer je bio okružen željeznom ogradom koja se protezala sve dolje do plaže. Obratila se crncu.

— Recite gospodinu Pavnteru da cijenim njegov poziv, no ako želi da ručam s njim, može vrlo lako doći ovamo i sam me pozvati.

Duboko u starčevim očima zaiskri smiješak.

— Dobro, gospođice — reče ozbiljno. — Reći ću mu. — Lagano se naklonivši, pođe natrag.

Mary ga je promatrala kako se penje prema kući. Zatim se ispruži na pijesku i zatvori oči. čudan način da se približiš djevojci — da pošalješ slugu po nju. Pitala se kako gospodin Pavnter izgleda. Vjerojatno neki starkelja s jednom nogom u grobu. Sada mu je pokazala kako treba postupati s njom. Još je nekoliko minuta drijemala, zatim se stane spremati za odlazak.

Već je stavila stvari u torbu i krenula prema automobilu, kada začuje korake po pijesku. Okrene se.

Neki je mladić trčao prema njoj. Nosio je bijele platnene hlače i bijelu platnenu majicu. Svijetlosmeđa, ko-vrčava kosa talasala se na morskom povjetarcu.

— Gospođice! — zovne je. — Gospođice! Pričekala je dok je nije stigao.

Bio je visok. Imao je plave oči, pomalo umorno lice, a lagane bore oko usta i očiju ukazivale su na razuzdan život.

— Bojao sam se da ćete otići prije nego što stignem ovamo. — Glas mu je bio zadihan od napora na koji nije bio naviknut. — No morao sam nešto obući.

Ništa nije rekla.

Odjednom se osmjehnuo.

— Bože, nemam baš nikakve kondicije! Ne mogu doći do daha. Zovem se Gordon Pavnter.

Pažljivo ju je promatrao. Nikakvim znakom nije pokazivala da je prepoznala ime. Još je uvijek šutjela.

— Promatrao sam vas nekoliko puta kako plivate. Ljudi obično ne odlaze tako daleko uz plažu. Prepusto im je ovdje. — Sada je već lakše disao.

Glas joj je bio vrlo tih.

— Zato mi se ovdje sviđa. Ne volim da me ljudi smetaju.

— Ah, oprostite — reče. — Nisam vam htio dosađivati. Mislio sam samo kako bi bilo lijepo ako...

— Hvala, gospodine Pavnter — odvrati mu brzo. — To je lijepo od vas.

Možda koji drugi put. — Okrene se od njega.

— Dopustite mi da vas otpratim do automobila — reče. — Negdje sam vas već vidio. Siguran sam. Možda na senatorovoj zabavi?

Dobacila mu je kratak pogled. Lice mu je bilo otvoreno i bez tračka lukavosti. Nije izgledao kao čovjek koji bi posjećivao sumnjive predstave.

Samo joj se pokušao približiti. Polagano se nasmiješi.

— Mislim da se još nikada nismo susreli, gospodine Pavnter.

— Sigurni ste, gospođice, hm... gospođice...? Ništa nije odgovorila.

Kad su stigli do automobila, bacila je torbu na stražnje sjedalo i ušla u kola.

— Iz New Yorka ste — reče Pavnter, gledajući registarsku tablicu. — Ja također. Možda smo se sreli u...

— Nismo, gospodine Pavnter. — Upalila je motor. — Sigurna sam da se nikada ranije nismo upoznali.

— Gledajte, gospođice ..., gospođice ... — Napustiv-ši nadu da će mu ona reći svoje ime, nastavi: — Nadam se da vas neću otjerati s ove plaže.

— Nećete — ona će brzo. — Sviđa mi se ovdje.

— Možda biste sutra htjeli ručati sa mnom? — upita ohrabrivši se.

Motor zabruji.

— Možda — nasmije se. — Zašto me ne upitate sutra, gospodine Pavnter?

Kola krenuše. Stajao je uz rub ceste gledajući za njima. Počeše se po glavi, čudna djevojka. Činilo se da još nikada nije čula za njega. Upita se

nije li se možda pretvarala. Odmahujući glavom, vraćao se kući. Možda će saznati sutra.

Kada je sutradan došla na plažu, začuđeno je žmir-nula. Na pijesku ispod suncobrana bio je prostrt stol pun hrane, a pokraj njega stajao je Gordon Pavnter.

Smijuljio se.

— Zakasnili ste deset minuta.

— Ja... ovaj... — ostala je bez riječi.

— Nisam želio riskirati. Rekao sam Tomu neka ovdje prostre stol — objasni joj.

— Bojim se da se previše trudite ni za što, gospodine Pavnter — reče Mary.

— Ne slažem se s vama, gospođice Bezimena — odvrati joj.

— Kako ste me to nazvali? — upita ga.

— Gospođica Bezimena — on će brzo. — To mi se sviđa. Čini vas vrlo tajanstvenom.

Lagano se nasmiješila.

— Ne mislim da sam tako tajanstvena.

— U Miamiju je svaka djevojka bez imena tajanstvena. — Pavnter se okrene stolu. — Nadam se da volite račiće. Tom priprema najbolju salatu od račića na svijetu.

—«s3Bfi§|5E3&č*ć1e — odvrati Mary.

— Izvrsno — reče Pavnter, sjedajući za stol. — Počnimo jesti.

Mary spusti kupaći ogrtač na pijesak.

— Radije bih najprije plivala.

— Dobro — odvrati on, pa ustane i skine košulju. Hlače baci na pijesak do njezina ogrtača. Na sebi je imao žute kupaće gaćice. — Hajdemo.

Proslijedi za njom do vode. Bacila se u valove i bučno prskajući opet izronila.

— Voda je hladna — dovikne mu cvokoćući zubima. On se naceri.

— Govorit ću s Tomom. Možda možemo sprovesti cijevi s vrelom vodom ovamo za vas.

— Luđače — smijala se okrenuvši leđa valovima. Velik val izbije iza nje pa je baci na koljena. Osjeti kako su je njegove ruke uhvatile za ramena i podignu-le na noge. Stajala je gledajući mu u lice.

Oči su mu bile vrlo ozbiljne.

— Ne mislite li, gospođice, da biste mi sada, kad sam vam spasio život, mogli reći svoje ime?

Suspregnula je dah. Nešto u njegovim očima podsjeti je na Mikea. Dok ju je gledao, pogled mu je bio jednako plemenit i blag. Lagano se nasmiješila.

— Mislim da bih to morala iz puke pristojnosti — reče.

Kimnuo je, još uvijek je pridržavajući.

— Iz puke pristojnosti.

— Flood — reče ona. — Mary Flood. __ Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Flood — reče. Poljubi je lagano u obraz i ispusti iz ruku. — Vrlo mi je drago što sam vas upoznao, gospođice Flood.

— Još nikada nisam toliko jela, Gordone — reče od-gurnuvši tanjur.

On se nasmiješi.

— Tom će biti sretan. Voli ljude koji uživaju u jelima koje on pripremi.

— Recite mu da je ovo najbolje.

— Još malo kave? — upita je smiješeći se. Odmahnula je glavom.

— Hvala, dosta mi je. — Pogleda na sat. — Bože, prošlo je jedan.

Moram požuriti.

— Što radite večeras, Mary? — upita je. — Možemo li se sastati? _ A-a — odvrati. — Voljela bih, ali ne mogu.

— Zašto? — upita.

— Moram raditi — reče.

— A sutra navečer? Zavrtjela je glavom.

— Nijedne večeri. Tada uvijek radim.

— Što radite?*— upita radoznalo.

— S prijateljicom sam uvježbala jednu točku — reče oprezno. — Izvodimo je svake večeri u drugom klubu.

— Gdje radite večeras? — upita. — Doći ću da vas vidim.

— Ne znam — ona će brzo. — Uskačemo. Čekamo kod agenta dok nas ne pozovu. Ako neka točka otpadne, jurimo onamo i izvodimo našu. _. Ah — reče Gordon. — Kada jednom budete znali unaprijed, morate mi reći. Kimnula je.

— Hoću, Gordone. — Podignula je torbu s pijeska. — Hvala na ručku.

— Dopustite da je ponesem do automobila — reče, uzimajući joj torbu iz ruke. , — Dobro. Polako su hodali prema kolima.

— Sutra ćemo se opet vidjeti — reče Gordon.

Oborila je pogled na pijesak. Odlučila je. Nikada više neće doći na ovu plažu. Morat će pronaći drugo mjesto za plivanje.

— Svakako — odvrati mu.

Došli su do automobila. Gordon joj otvori vrata i ona uđe u kola. On stavi torbu na sjedalo do njezinog.

— Hvala na svemu, Gordone — reče.

— Hvala vama, Mary.

Pruži mu ruku, a on je iznenadi. Umjesto da je stegne, prinese je usnama.

— Do sutra — reče joj.

Ispusti njezinu ruku iz svoje. Ona uključi paljenje i motor zabruji.

— Zbogom, Gordone — reče. — Bili ste vrlo dragi. Još jednom hvala.

Vratila se u stan pjevušeći. Joe i Evelvn sjedili su za stolom pijući kavu.

Joe je pogleda.

— Zbog čega si tako raspoložena?

— Dobro se osjećam, to je sve — reče. — Neki mi je momak platio ručak.

Joe se oporo nasmije.

— Bit će bolje ako ti plati i više od ručka. Upravo sam čuo od svoje tajne veze da ne možemo nastupati nekoliko tjedana.

Mary ga pogleda.

— što time misliš reći?

— Neko se vrijeme moramo pritajiti. Policija je nešto nanjušila.

— Oh. — Mary sjedne za stol i zagleda se u nokte na prstima. — što ćemo sada? — upita.

Joe dobaci kratak pogled Evelvni, pa bez riječi ustane i otiđe u spavaću sobu. Mary je pogleda preko stola.

— Što mu je?

Evelvn slegne ramenima.

— Poznaješ Joea — reče. — Ponekad je vrlo osjetljiv.

Mary se nasmije. Evelvnine riječi bile su joj zato Još tmješnijc što ih je izgovorila tako ozbiljno.

— Jedino na što je jetljiv — reče Mary — jest njegova lisnica.

Evelyn nije shvatila porugu.

— Da, o tome se i radi — složi se. — Stidi se da te zamoli lovu s kojom bismo se izvukli odavle i otišli u New Orleans.

Mary razrogači oči.

— A što je s njegovom lovom? Dobiva polovicu od svega što mi zaradimo.

Evelvn izbjegne njezin pogled.

— Propala. Trke. Ostali razlozi. — Osmjehne se prema Mary. — Rekla sam mu neka ne brine, jer da ćeš nam rado posuditi lovu ako je imaš.

Marvno je lice bilo ozbiljno.

— Imam oko dvadeset dva dolara u torbici. Može ih dobiti, ako će mu to pomoći.

Evelvn je razočarano pogleda.

— Zar je to sve? A što je s ostatkom love? Pa nikada nisi ništa profućkala.

Mary se nasmiješi.

— Potrošila sam na haljine. Nije to baš mnogo kad jednom počneš kupovati.

S praga spavaće sobe začuju Joeov ljutit glas.

— Rekao sam ti, Evelvn, da nam neće dati ništa. Predobro smo postupali s njom. Postoji samo jedan način da drolja poput nje shvati tko je gazda. — Prijeteći zakorači prema Mary.

Marv mirno posegne u torbicu i izvadi džepni nož koji je kupila pri jednoj od prvih posjeta trgovinama. Gledajući Joea čvrsto u oči, pritisne dugme koje oslobodi pero noža. Oštra, sjajna oštrica bljesne u svjetlosti sobe.

— Zar ti Evelvn nije nikada ispričala zbog čega su me poslali u popravni dom? — upita tihim glasom.

Joe se naglo zaustavi dok mu je lice oblilo rumenilo. Upitno pogleda svoju djevojku. Evelvn je bila sasvim blijeda.

— Grdno je udesila nožem očuha.

Joe se zagleda u Mary, koja je dokono čistila oštricom nokte. Ponovno se okrene Evelvni.

— Fine prijateljice biraš — reče ogorčenim glasom. — A čini mi se da si mi pričala kako je otmjena.

Otišla je rano u svoju sobu i još je malko čitala prije spavanja. Kroz zatvorena vrata dopirao je do nje šum razgovora. Tiho se smješkala. Joe je bez prigovora uzeo dvadeset dva dolara. Pitala se što će dalje poduzeti. Napokon je ugasila svjetlo i zaspala. Sutradan će biti još dosta vremena da se brine.

Kada se probudila, kroz otvoren prozor jarko je sunce prodrlo u sobu.

Okrenula se na krevetu i rastegnula. Divno je kad možeš leći u pristojno vrijeme. Već je i zaboravila kako to izgleda. Izvukla se iz kreveta i pokupila kućnu haljinu sa stolca. U njezinoj maloj sobici nije bilo ormara.

Nalazili su se u velikoj prostoriji u kojoj su spavali Joe i Evelvn.

Ogrnuvši kućnu haljinu, uđe u njihovu sobu. Začuđeno podigne obrve.

Krevet je bio prazan. Nitko nije spavao u njemu. Priđe prozoru i pogleda napolje. I automobil je nestao.

Ode sudoperu i napuni lončić za kavu, još uvijek razmišljajući. Vjerojatno su jučer izašli i još se nisu vratili. Otvori žižak pod kavom i priđe ormaru.

Bio je prazan. Sva je odjeća nestala. Izvuče ladice toaletnog stolića. Sve je iz njih nestalo. Tiho opsuje. Jedina odjeća koja je ostala u stanu bilo je

ono što je tog trenutka imala na sebi. Spavaćica, jeftina kućna haljina i papuče s otvorenom petom. Odnijeli su joj svu odjeću, čak i kupaći kostim.

Kava je uzavrela. Natočivši šalicu, sjedne i stane razmišljati. Polagano ispruži ruku da bi dohvatila kutiju cigareta, što je uvijek stajala na stolu.

Ni nje više nije bilo. Otiđe u spavaću sobu pa izvadi omot iz torbice.

Netko pokuca na vrata i ona ih otvori. Vani je stajao kućegazda.

— Izvolite? — upita ga.

Nizak, zdepast muškarac zurio je u nju ispod čupavih obrva.

— Prijatelji su vam otišli — reče. Stajala je na pragu.

— Znam — odvrati.

On zakorači kako bi ušao u stan, ali mu Mary prepriječi put.

— Rekli su da ćete platiti stanarinu — nastavi, trudeći se da preko njezinih ramena vidi što je ostalo u stanu.

— Koliko vam duguju? — upita Mary.

— Stanarinu za tri tjedna — odvrati joj, izbjegavajući očima njezin pogled. — Devedeset dolara.

Nije bila sigurna ne laže li. Ako je govorio istinu, onda je Joe ukrao i njezin dio stanarine.

— Meni je kazao da vam je platio sve do posljednjeg tjedna — reče.

Pogled mu postane lukav. .

— Imate li potvrde?

— Negdje moraju biti — odvrati Mary.

Znao je da ih nema. Kada je čuo motor usred noći, dojurio je iz svoje sobe. Uvijek je spavao s jednim uhom okrenutim prema stanarima.

Iznajmljujući namještene stanove, morao se ovako ponašati, jer bi inače doskora ostao i bez gaća. Netko ga je uvijek pokušao prevariti za stanarinu.

Muškarac i djevojka stavljali su prtljagu u automobil.

— Hej! — vikne, vežući kućni ogrtač. — Kamo idete? Muškarac se okrene prema njemu.

— Odlazimo.

— A što je s mojom stanarinom? — upita.

— Sve će biti u redu — odvrati muškarac. — Plavuša je još ovdje. Ne ide s nama.

— Odakle da znam da ima lovu? — zapita. Muškarac dobaci djevojci brz pogled, zatim uhvati kućegazdu za mišku te ga povede iza kola gdje ih ona nije mogla čuti.

— Ima lovu — prošapće. — Možete iscijediti iz nje stanarinu za još nekoliko tjedana, a ne samo za ovaj.

Kućegazda nesvjesno snizi glas.

— Ali u vas su potvrde.

Muškarac se smijuljio vadeći nekoliko papira iz džepa. — Sada vam ih vraćam.

Kućegazda spusti pogled na muškarčevu ruku u kojoj su bile natipkane potvrde za nekoliko posljednjih tjedana.

Muškarac zahihoće.

— Moram bježati. Znate kakve su žene. Moja je djevojka ljubomorna, a plavuša mi ne da mira. — Pogleda kućegazdu kao da mu je iznenada sinula misao. — Možda biste mogli s njom...

Kućegazda osjeti kako mu se suše usta. Vidio ju je kada je u kupaćem kostimu išla do automobila.

— Mislite li? — upita. Muškarac potvrdno kimne.

— Vrlo lako.

Kućegazda je neodlučno stajao. Dugovali su mu stanarinu samo za dva dana.

— Kako to mogu znati? — upita.

Muškarac mu povjerljivo položi ruku na rame.

— Možete biti sigurni. Mala je uvijek spremna. Prava nimfomanka koja ne može bez toga. Samo joj morate dati do znanja.

Kućegazda duboko udahne.

— Dobro — reče odstupivši. — Riskirat ću. Gledao je za kolima koja su nestajala u noći, zatim se vrati u sobu.

Ako ovaj čovjek i nije bio u pravu, najgore što mu se moglo dogoditi bilo je da zaradi još nekoliko dodatnih dolara...

Gurne nogu u dovratnik.

— Slušajte — reče odlučno — stanarina nije plaćena. Zahtijevam svoj novac.

Mary spusti pogled na njegovu nogu, zatim mu pogleda u lice.

— Ne možete ga dobiti — reče. — Barem ne prije dok ne odem u banku i ne podignem novac.

Odmahnuo je glavom.

— Poznajem takve trikove. Izgubit ćete se, a ja ću ostati operušan. Želim ga sada.

— Nemam ga ovdje — odvrati Mary.

— Imate — reče, prelazeći joj značajnim pogledom niz kućnu haljinu. — Koliko god vam treba.

Usnice joj se razvuku u smiješak. Odjednom je shva-i ila.

— Dobro — reče. — Ali trebam malko vremena da se pripremim. Moram se okupati .

Ispruži ruku prema njoj. Osjeti čvrsta, bujna prsa ispod kućne haljine.

Ona se okretno izmakne. Još se uvijek smiješila.

— Ne sada — reče.

Gledao ju je. Onaj je momak imao pravo.

— Dobro — odgovori velikodušno. — Dajem vam jedan sat.

— Hvala — Mary će suho.

— Ali ne izmišljajte ništa. Policija je vrlo oštra s varalicama koji ne plate stanarinu, pogotovo ako su turisti.

Mary zatvori vrata za njim, osluškujući kako mu se koraci udaljuju hodnikom. Trenutak ostane mirno stajati, zatim se vrati stolu. Podigne šalicu i otpije malko kave. Ohladila se.

Zapalivši novu cigaretu, odnese posudu na štednjak pa se zamišljeno zagleda u kavu koja se grijala. Duboko u sebi oduvijek je znala što će se dogoditi. Prije ili kasnije morala se odlučiti.

Kada se kava ugrijala, odnese je do stola i sjedne. Da je imala barem nešto odjeće, mogla se izvući. No kad bi joj i uspjelo, kućegazda bi pozvao pajkane. Joe je rekao kako je policija nešto nanjušila. Možda bi u njoj prepoznali sudionicu u predstavi, pa bi sve bilo još i gore.

Srkala je kavu i upalila novu cigaretu na opušku stare. Gorko se nasmijala. Nije više imala što izgubiti. Nije bila djevica koja mora braniti nevidljivu zapreku. Očuh se za to pobrinuo. A znala je i kako treba da se čuva. Što se jednom dogodilo, neće se više ponoviti. I to je naučila u popravnom domu. Nije imala razloga da se boji. Ipak se uvijek zbog nečeg ustručavala.

Umorno sklopi oči. Uvijek su samo to od nje tražili. Svi su muškarci bili isti. Znala je to. Nekoć im se smijala. Bila je to tada za nju igra u kojoj je željela otkriti kako se daleko može upustiti s njima a da se ipak izvuče čitava. Da je barem njihova žudnja nalazila odjeka u njoj. Možda bi se onda prema tome odnosila drukčije. Jedino uz Mikea osjećala je uzbuđenje. Čudno da je baš sada pomislila na Mikea. Učini joj se da on pripada nekom sasvim drugom svijetu. Pitala se da li je ljubav što ju je osjećala za njega činila sve drukčijim. Sigurno jest. Nitko nije nikada pobudio takve osjećaje u njoj.

Ispivši drugu šalicu kave, pogleda na sat. Još petnaest minuta. Ustane, pa opere šalicu i tanjurić. Polagano ih obriše i stavi natrag na policu.

Ponovno sjedne pogledavši na sat. Deset minuta.

Pripalivši još jednu cigaretu, čekala je gledajući na sat. Poželi da osjeti nešto u sebi. Bilo što. Makar i strah. Ali ništa, čak ni to. Samo ledenu sigurnost da se tako moralo dogoditi i da je to bilo samo pitanje vremena.

Zurila je još uvijek u sat kad se začulo kucanje. Ustala je.

— Uđite — vikne.

Vrata se otvore i u njima se pojavi kućegazda. Trenutak je oklijevao, zatim uđe u sobu zatvorivši brzo vrata za sobom. Lice mu se sjajilo od uzbuđenja.

— Dakle? — upita.

Mirno ga je promatrala. Nesvjesno zapazi da se o-brijao i obukao čistu košulju. Nasmiješi se u sebi.

— Dakle? — odvrati mu.

— Spremna? — upita kućegazda približujući se.

— Uvijek spremna — odvrati automatski, dok joj je pogled i dalje počivao na njegovu licu.

Ispruživši ruke prema njoj, on je grubo privuče i poljubi. Osjetila je tvrde zube na svojim usnicama. Nije se pomaknula. Ruke su mu se brzo pokretale i zvuk razderane tkanine dopre joj do ušiju. Tada ga je odgurnula. Žalosno je gledala poderanu kućnu haljinu na podu, a zatim sebe. Sada više uopće nije imala odjeće. Podigne pogled na njega.

Buljio je u nju, dok su mu se iskolačene oči sve više bijelile.

— Bože — promuca, primičući se. — Bože!

Ona pokaže prema spavaćoj sobi. Sve joj je sada postalo jasno. Dugo je trebala dok konačno nije shvatila. Bila je stvorena za takav život. Neke se djevojke rađaju da bi postale supruge, tajnice, činovnice ili glumice. Ona je bila rođena da bude kurva. Zato se i dogodilo sve ono što je doživjela.

Svi su samo to nalazili u njoj.

— Onamo unutra — reče mirno, pokazujući vrata. Krenuo je ponovno prema njoj.

Lagano je zavrtjela glavom.

— čemu žurba? — upita ga. — Neću pobjeći. Trenutak je oklijevao, zatim se okrenuo i svlačeći ošulju pošao u spavaonicu. Pokupivši poderanu kućnu haljinu, proslijedila je za njim u sobu. Ugledala je tanak sloj dlaka što mu je prekrivao prsa i ramena.

Sjetila se Evelvninog teksta uloge. Uvijek je izazivao val uzbuđenja među gledaocima. Ako je već rođena da bude kurva, bit će najbolja među njima. Riječi joj na-vrnu na usta kao da ih je cijeli život govorila.

— Kako želiš? Obično ili posebno?

—

Ušla je u hotelsko predvorje i potražila neupadljivo mjesto u malko udaljenom kutu. Otvorivši primjerak Voguea, koji je ponijela sa sobom, stane ga polagano prelistavati. Tko god bi je pogledao, pomislio bi da je lijepa, mlada djevojka, opaljena suncem, koja čeka prijatelja, što je ona na neki način i činila.

Prođe nekoliko trenutaka. Zatim se pred njom zaustavi hotelski poslužitelj.

— Soba tristo jedanaest — prozbori tihim glasom.

— Tristo jedanaest — ponovila je sa smiješkom na usnicama.

Kimnuo je.

— Točno. Očekuje vas.

— Hvala. — Osmjehnula se, pruživši ruku.

— I drugi put, gospođice — odvrati poslužitelj uzevši dvije novčanice, pa se brzo udalji.

Polagano je sklopila časopis i osvrćući se po predvorju ustala. Sve je bilo kao obično. Kućni detektiv gledao je na drugu stranu, recepcioneri su užurbano upisivali nove podatke, ostali ljudi u predvorju bili su gosti.

Zadovoljna ishodom svoje brze provjere, krene polako prema dizalima.

Nije se trebala brinuti. Za svakog s pobrinula. Kućegazda Mac upozorio ju je na sve.

— Izaberi mjesto na kojem ćeš raditi — poduči je iskusno. — Prije nego išta učiniš, provjeri jesi li potplatila sve zainteresirane. Ostavit će te na miru, čak će ti i pomoći.

Kimnula je.

— Zvuči razumno. Čvrsto ju je gledao.

— Samo pripazi da nikog ne dovedeš ovamo. Vodim pristojan lokal i ne želim neprilika.

— Iselit ću, ako želiš — reče Mary. Trenutak je razmišljao.

— Ne, čekaj. Sjetio sam se. Šef posluge u Osirisu moj je prijatelj.

Govorit ću s njim. Možda ti može pomoći.

Osiris je bio jedan od novih hotela na obali. Šef posluge odmah je pristao na suradnju. Neprestano su trebali nove djevojke. Za nešto više od mjesec dana Mary je zaradila toliko novaca koliko još u životu nije vidjela. No pošto je isplatila sve zainteresirane, ostao joj je samo malen dio.

Prosječno je dnevno imala četiri posjete, kako ih je ona zvala. Bile su razbacane po hotelima gdje je Šef posluge imao svoje veze. Tako nitko nije u nju posumnjao. Deset dolara po posjeti donosi j je četrdeset dolara dnevno. Trideset dolara odlazilo bi na podmićivanje.

Pritisne dugme i čekajući dizalo izvadi novčanicu. Liftboj je također morao dobiti napojnicu. Rame joj pritisne nečija ruka.

Nehotice poskoči, okrećući se.

Gordon Pavnter joj se osmjehivao.

— Nisam vas htio prestrašiti, gospođice Flood. Suspregnula je dah.

— Gospodine Pavnter!

— Pitao sam se što vam se dogodilo — on će brzo. — Nikada više niste došli na plažu.

— Onog su dana prestali izvoditi našu točku — odgovori mu. — Bila sam zaposlena tražeći drugi posao.

— Pođite sa mnom u bar na piće — reče — da jedno drugome ispričamo najnovije doživljaje.

Vrata dizala otvore se i liftboj pomoli glavu.

— Gore, molim. Pogledala je Gordona.

— Ne mogu — reče. — Imam sastanak.

— Zadržat ću vas samo nekoliko minuta. Tražio sam vas po čitavom gradu.

Nasmijala se u sebi. Nju nije bilo teško naći ako je čovjek poznavao prave ljude. Sve što je Gordon trebao učiniti bilo je da se prijavi u hotelu i zatraži da mu pošalju mladu plavušu.

— Stvarno ne mogu — reče. — Imam sastanak s nekim čovjekom. Radi se o poslu.

— Čekat ću — reče Gordon. — Hoćete li se dugo zadržati?

Trenutak je razmišljala.

— Neću. Pola sata do sat.

— Bit ću u baru — reče Gordon. — Lako ćete me prepoznati. Bit ću nagnut nad martini.

— U redu, gospodine Pavnter — odvrati.

— Bili ste me već zvali Gordon — upozori je, smiješeći se.

— Dobro, Gordone — odgovori Mary, ulazeći u dizalo. — Nastojat ću da se ne zadržim predugo.

Vrata se zatvore i liftboj se okrene prema njoj.

— Prijatelj ili mušterija? — upita radoznalim glasom.

— četvrti kat, njuškalo — reče pružajući mu dolar.

Primivši ga, naceri se.

— Daješ li kome uz popust, Mary? Smiješila mu se dok se dizalo zaustavljalo.

— Ne mogu to sebi dopustiti. Troškovi poslovan ;s su previsoki. — Vrata se otvore i ona iziđe.

— Možda jedne noći kad budeš slobodna — vikne za njom.

— Prištedi sebi novac, mladiću — dobaci mu preko ramena. — Nema u mene slobodnih noći.

čula je kako se vrata zatvaraju dok je prolazila hodnikom. Zaustavila se pred sobom 311 i blago zakucala. Kroz vrata začuje prigušen muški glas.

— Tko je?

Progovori tiho, ali ipak dovoljno glasno da bi se začulo kroz vrata.

— Sobarica.

Ulazeći u bar, pogledala je na sat. Tri četvrt sata. Zaustavila se kako bi joj se oči priviknule na polumrak. Sjedio je u separeu sasvim otraga.

Mahnuo je rukom i ustao dok mu je prilazila.

— Jeste li dobili posao? — upita, pomaknuvši se da bi joj dao mjesta.

— U neku ruku jesam — odvrati mu sjedajući. Konobar priđe stolu.

— Za mene još jedan martini — naruči Gordon. — A što ćete vi?

— Cassis1 sa sodom.

— Vermut, cassis i soda — ponovi konobar.

— Bez vermuta — ispravi ga Mary. — Samo cassis sa sodom.

Kad se konobar udaljio, Gordon reče: — To je čudno piće.

Pogledi im se sretnu.

— Takvo volim.

— Vi ste čudna djevojka — reče Gordon, ispivši piće što je stajalo pred njim.

Mary ga oštro promotri. Možda mu je koji poslužitelj objasnio sve o njoj.

Ne reče mu ništa.

— Niste dolazili, niste telefonirali. Ništa ■— nastavi on. — Da vas slučajno nisam susreo, vjerojatno vas nikada više ne bih vidio.

— Možda bi to bilo bolje za vas — odvrati ona ozbiljno.

Oči mu se suze.

— Kako to mislite? « Gledala mu je ravno u lice.

— Nisam za vas. Ne spadam među djevojke s kojima se obično družite.

Liker od crnog ribiza koji se obično miješa s vermutom.

Usnice mu se razvuku u smiješak. Znači da je ipak čula o njemu.

— Kakve su to djevojke? — upita.

— Iz otmjenog društva — odvrati. — Znate što mislim.

— Zar se, zato što radite, ne bih smio viđati s vama? — upita.

Ništa mu ne odgovori.

Smiješka nestane s njegovih usnica.

— U stvari, vi ste pravi snob — reče joj. — Nisam kriv što ne moram raditi. To se moglo i vama dogoditi. Nitko ne može birati roditelje.

Odjednom se nasmiješila.

— Da se to barem dogodilo meni — složi se ona. ^-Mogla bih zamisliti i goru nesreću.

Ruka mu dohvati njezinu preko stola.

— I ja. — Smiješak mu se stopi s njezinim. Konobar stavi pića pred njih na stol. Gordon uzme svoj martini i podigne čašu prema njoj.

— Da nazdravimo — reče. Mary podigne piće.

— Kome?

— Nama — reče. — I današnjoj večeri. Tom već dugo čeka da ispeče patku za vas.

Oklijevala je.

— Neću dopustiti da me odbijete — nastavi Gordon brzo. — Poslije ovog koktela vodim vas ravno na obalu.

Duboko je udahnula osjećajući kako je preplavljuje razočaranje. Nije se razlikovao od ostalih. I on je tražio isto što i drugi.

— Dobro — odgovori.

Još je uvijek držao visoko čašu.

— I da ne bude više nikakvih tajni. Želim vas češće viđati.

Polako je kimnula.

— Tom i ja smatramo da ste najljepša djevojka u Miami Beachu — reče.

— Mislim da smo se obojica zaljubili u vas.

Polagano je spustila čašu na stol.

— Ne govorite tako — reče. — Niti u šali. Nije potrebno.

— Donesi kavu i konjak na terasu, Tome — reče Gordon odgurnuvši stolicu.

Tom pridrži Maryn stolac dok je ustajala.

— Bilo je izvrsno, Tome — osmjehne mu se. — Još nikada nisam toliko pojela.

Stari se zasmijulji.

— Imate dobar apetit, gospođice. Jedete kao što pravi čovjek treba da jede.

— Hvala, Tome. Nitko ne može odoljeti ovakvoj hra-. ni.

— Hvala, gospođice. — Nakloni se smješkajući se. Gordon joj otvori vrata i Mary zakorači u noć. Nebo je bilo vedro, a s oceana pirkao je blag, svjež povjetarac.

Duboko je udahnula.

— Ovdje je kao u raju — reče. Nasmijao se.

— Nije sasvim, ali je dom. Naglo se okrenula prema njemu.

— Pozivate li svakog u svoju kuću, Gordone? Začudio se.

— Kako to mislite?

— Ako ga zapravo i ne poznajete? Ne znate ništa o meni. Možda sam vas nakanila upecati, pa biste mogli zapasti u neprilike. — Lice joj je bilo ozbiljno.

Nasmijao se.

— Takve bih neprilike volio. Hajde, osvajajte me.

— Ozbiljno vam to govorim — nastavi uporno. — Bogati ste i poznati.

Netko bi vas mogao iskoristiti.

— Da barem hoće — odvrati, smijući se i dalje. — Ne bih se morao mučiti da ja iskoristim njih.

Prišla je ogradi. Mjesečev sjaj blistao je na vodi.

— Nema smisla da vam se išta govori — reče. Položivši joj ruke na ramena, okrene je sebi. Usnice su mu se smiješile, ali oči su mu bile vrlo ozbiljne.

— Nastavi pričati, malena. Lijepo je čuti da je netko jednom zabrinut za mene. Obično svi jure za mnom jer nešto trebaju.

Gledala ga je ravno u oči.

— Dobar ste čovjek. Neću ništa od vas.

— Znam da nećete — odvrati. — Da ste htjeli, već biste se bili vratili.

Ništa mu ne odgovori.

— Poslije dugog vremena vi ste prva osoba kojoj se fućka što se zovem Gordon Pavnter — reče on.

— Sviđate mi se — Mary će. — Pristojni ste. Ruke mu skliznu s njezinih ramena.

— Glasovite posljednje riječi. Upravo vam se pokušavam približiti, a vi mi oduzimate vjetar iz jedra.

Nasmiješi mu se.

— Neka vas to ne obeshrabri. Evo svježeg vjetra s oceana.

Odložila je šalicu.

— Strahovito mnogo pijete. A zašto?

Spustio je na stol svoju četvrtu čašu konjaka, pogledavši je.

— Volim piće — odvrati. Osjećajući alkohol, teško je oblikovao riječi. — Osim toga, nemam nikakva drugog posla.

— Nikakva? — upita ga začuđeno.

— Nikakva — odvrati teško. — Držim se podalje od poslova, jer smjesta izgubim novac čim se upustim u nešto. Naposljetku sam potpuno odustao. Imam sve što mi treba ako i ne radim ništa. Šutjela je.

Zagledao se u nju.

— Smatrate da je to loše, zar ne? — upita je prijekorno.

Odmahnula je glavom. Uhvati je za ruku.

— To mislite, zar ne? Svatko to smatra. Misle da je strašno što ne moram raditi, dok polovica svijeta umire od gladi.

— Ne marim za ostali svijet — odvrati Mary. — Brinem se samo za sebe.

Ispusti njezinu ruku iz svoje. Osjeti se nevjerojatno tužnim i osamljenim.

— Ali ja marim — reče. — Mislim da je to strašno.

Oči su joj blistale u tmini.

— Pa zašto onda ne poduzmete nešto?

— Ne dopuštaju mi — reče, gotovo se rasplakavši. — Moji mi pravnici ne dopuštaju. Ne mogu svoj novac čak ni pokloniti, pa makar to i poželio. Spriječili bi me.

— Jadni Gordon — reče Mary, pogladivši ga po ruci.

— Jest, jadni Gordon — složi se on.

— Kad bih vas barem mogla žaliti — nastavi Mary. Gordon naglo podigne glavu a oči mu se odjednom razbistre.

— Kako to mislite? Osmjehnula mu se.

— Nikome nije nikada bilo tako dobro.

Počeo se smijati. Zabacio je glavu natrag. Smijeh je izvirao duboko iz njega i odjekujući kućom stapao se sa šumom valova.

Gledala ga je razrogačenih očiju.

— čemu se smijete?

Na trenutak se uzmogne svladati, gledajući je u lice.

— I od svih mjesta baš ovdje da susretnem poštenu ženu — protisne. — Ne bih to nikada povjerovao. Upravo u Miami Beachu!

Zbunjeno ga je gledala.

— Što je loše u Miami Beachu? — upita. — Meni se ovdje sviđa.

— Meni također — reče Gordon, još uvijek se smijući. Priđe ogradi, zagleda se u vodu, zatim joj se ponovno okrene.

— Imam rezervne kupaće kostime, što mislite o kupanju? — upita.

Mary šutke kimne.

Vratili su se na terasu umotani u velike frotirske ručnike.

— Tome I — zovne Gordon. — Malko vrele kave. Smrzavamo sel Ne žaru je odgovora. l'rodc krasom do vrata pa vikne: —- llc|. Tome! Donesi malo kave. l/.iluk-ku začuje Tomov glas.

— Donesite sami, gazda. Već sam u krevetu. Gordon se okrene od vrata tresući glavom.

— Ne mogu na kraj s njim. Već je predugo sa mnom. Nasmiješila se.

— Ja ću skuhati kavu.

— Hoćete li? — upita Gordon.

— Hoću — odvrati. — I meni je hladno. Voda je divna, ali se čovjek mora naviknuti na to.

Gordon je povede u kuhinju. Kava je bila na štednjaku. Mary zapali plamen i poslije nekoliko trenutaka sjedili su na velikoj klupi srčući kavu iz šalica koje su se pušile.

— Ovo prija — reče Gordon spustivši šalicu. w.

Ona kimne.

Gordon se potpuno ispruži.

— Jeste li ikada primijetili kako su noću u ovom kraju zvijezde velike? — upita je.

Na trenutak je pogledala zvijezde, a zatim ponovno njega.

— Meni izgledaju uvijek jednako.

Okrene se prema njoj.

— Djevojko, zar u vašoj duši nema romantike?

Nasmiješila se.

— Kasno je. Bolje da se odjenem. — Pokuša ustati. Njegova je ruka uhvati za lakat.

— Mary Flood — reče. Spustila je pogled na njega.

— To mi je ime.

— Ne odlazite sada kada sam vas pronašao — reče.

— Ne znate što govorite — odvrati mu.

Povuče je na klupu. Zagledala mu se u oči. On joj položi dlanove na obraze i privuče lice k svojem. Usta su mu bila topla i meka. Nisu bila kao u ostalih. Toplina joj prožme tijelo i ona sklopi oči.

Osjeti mu ruke na svojim prsima. Pokretom ramena zbaci naramenice.

Začuje kako mu je dah zapeo u grlu i otvori oči.

Zurio je u nju.

— Lijepa si — prošapće. — Lijepa.

Ovila mu je ruke oko vrata i pritisnula glavu na svoje grudi. Jedva je razabirala što joj je govorio.

— Otkako si izišla iz mora onog prvog jutra kada sam te ugledao, znao sam da si takva.

Spustila mu je ruke niz bedra i čula kako je zastenjao kad su ga dotakli njezini prsti.

— Čekao sam i čekao — šaptao je. — čekao sam tako dugo.

— Šuti! — protisne Mary muklo, osjećajući čudnu vatru u sebi. — Previše govoriš.

Dva dana kasnije zamolio ju je da se uda za njega.

Kava je vrila na štednjaku kada je netko zakucao na vrata.

— Tko je? — upita Mary ne okrećući se.

— Ja sam — začuje težak prigušen glas. — Mac. — Vrata su otvorena — dovikne mu. — Uđi. — Nalije dvije šalice kave i donese ih na stol.

U rukama je držao novine.

— Jesi li već vidjela? — upita je. Pogledala ga je.

— Nisam — odvrati. — Bila sam previše zaposlena.

— To piše i u novinama — brzo će on. — Nalaziš se u svima.

Začuđeno se namrštila.

— Zar ja? Potvrdio je glavom.

— Piše da ćeš se udati za Gordona Pavntera. Slegnula je ramenima.

— Zbog čega pišu o tome? — Srknula je kavu. — Zar je to tako važno?

Pa ljudi se neprestano žene.

Zurio je u nju.

— Šališ se. Gordon Pavnter se ne ženi svakog dana. Ori je jedan od najbogatijih momaka u državi.

Nlftln nije odvratila, samo je uzela novine i počela Ih prelistavati. Jedne su donijele sliku kako zajedno s (■melonom izlazi iz ureda koji izdaje ženidbene dozvole. Kiulu ili je neki novinar fotografirao, nije uopće razmišljala o tome. Sada se sjetila što joj je Gordon rekao prije nego što su otišli po ženidbenu dozvolu.

— Podići će veliku galamu. Ne obraćaj pažnju na njih. Ma što da učine, neće promijeniti moje osjećaje prema tebi.

Pogledala ga je, a oči su joj se snuždile. Odjednom je osjetila strah u sebi.

— Možda ipak ne bi trebalo da to učinimo, Gordone. Bilo bi možda bolje da malko pričekamo. Ništa ne naš o meni. Nasmiješio se, hrabreći je.

— Znam o tebi sve što me zanima. Svejedno mi je što si ranije radila.

Jedino znam što mi značiš, a samo je to na kraju važno...

Kućegazda je srkao kavu.

— Zar je istina, Mary? Zaista ćeš se udati za njega? Podignula je pogled s novina i polagano kimnula.

— Hoću. Fućnuo je.

— To se zove sreća. A znade li on...? Nije mu dopustila da izgovori pitanje.

— Rekao je da ne mari. Da ništa nije važno — reče brzo, izbjegnuvši istinu.

— Mora da je poludio za tobom. — Mac stavi šalicu na stol i ustane. — Pretpostavljam da ću izgubiti stanarku.

Ništa nije odvratila, samo ga je promatrala. Bio je drukčiji nego inače.

Bila je to lagana promjena, ali se ipak osjećala. Naslutila je u njemu pokornost koje ranije nije bilo. Odmahnula je glavom.

— Još neko vrijeme nećeš, Mac — reče. — Tek se za tri dana možemo vjenčati.

Otišao je do vrata i otvorio ih, zatim se zaustavio i pogledao je.

— Ako išta zatrebaš, Mary — reče tihim glasom. — Samo vikni i dotrčat ću.

— Hvala, Mac — reče Mary. Trenutak je oklijevao.

— I ne zaboravi da sam ti uvijek bio prijatelj.

— Neću, Mac — odvrati mu. Vrata se za njim zatvore. Mary pokupi šalice pa ih stavi u sudoper. Ime i novac mijenjali su mnogo toga. Usne joj se stegnu u gorku crtu. Stvorila je odluku. Bilo je potrebno da joj Mac pokaže put. Imat će i novac i ime. Neka je onda netko pokuša zgaziti.

Gordon iziđe ispod tuša, skine veliki ručnik s vješalice i stane se oštro trljati, zadovoljno fućkajući. Još samo jedan dan.

Gledao se u zrcalu, četkajući kosu. Malko se prc* rijedila na čelu, ali još je uvijek djelovala bogato i bujno. Upita se koliko to ovisi o nasljeđu.

Otac mu je oćelavio još prije tridesete. Samozadovoljno se naceri u ogledalo.

Počne se polagano odijevati. Stas mu je još uvijek bio dobar. Tijelo mu nije bilo mršavo, ali ni mlohavo. Sjeti se kako mu je Mary govorila da mora manje piti. Imala je pravo. Odavno je to znao, ali nije mario. Nije imao nikakvog drugog posla.

Otiđe u spavaću sobu i uzme košulju s jastuka kamo ju je Tom bio položio. Osjeti slab miris njezina parfema i preplavi ga uzbuđenje. U svojoj strasti bila je poput tigrice. Divlja, grabežljiva, nezasitna. Nikada mu nitko nije tako mnogo značio. Savršeno su se slagali. U uhu mu je odjekivao njezin prigušen, promukao glas: »Uzmi me, ljubavi, ispuni me svu«. Podiđu ga trnci i učini mu se da još uvijek osjeća kako mu nokte zabada u kožu. Nikada se ranije nije osjećao tako potpunim muškarcem.

Gospodine Gordone — začuje Tomov glas odozdol. I'i>;ik' se iz sjećanja.

Izvoli, Tome?

Neki gospodin želi razgovarati s vama.

Kuko se zove? — Gordon se ljutio. Toliko mu je l'iiia kazao da upita za ime.

Neće reći — odvrati Tom. — Kaže da je privatno i povjerljivo. Radi se o gospođici Flood.

Uurdon iiumršti čelo. Pitao se što li taj čovjek želi. Vjerojatno kakav novinar. Oni se uvijek prave tajan-tlvcui.

— Zamoli ga da pričeka — vikne. — Sići ću za trenutak Malo kasnije stupi u dnevnu sobu. Krupan čovjek crvena lica ustane sa stolca.

— Gospodine Pavnter? — upita.

Gordon potvrdno kimne, čekajući da se posjetilac predstavi.

— Zovem se Joe — čovjek će nervozno. — Prezime nije važno. Došao sam ovamo samo zato da bih vam učinio uslugu. Što znate o toj djevojci, o Mary Flood?

Gordon nagonski osjeti gnjev prema tom čovjeku.

— Van! — drekne, pokazujući prstom vrata. Čovjek se niti ne pomakne.

— Morali biste znati nešto o njoj ako se želite oženiti njome — reče.

— Znam sve što mi je potrebno — odvrati Gordon i prijeteći priđe čovjeku. — Van! Muškarac se nervozno pomakne. Posegne rukom u džep i izvadi nekoliko papira.

— Prije nego što pobjesnite, radije pogledajte ovo — reče brzo i gurne papire Gordonu u ruku.

Gordon ih nesvjesno pogleda. Bile su fotografije. Dvije djevojke. Gole.

Osjeti kako mu se krv ledi u žilama. Jedna od njih bila je Mary.

Pogledavši muškarca, upita dršćućim glasom: — Odakle vam to?

Muškarac mu ne odgovori na pitanje.

— Bravo joj je ime Mar ja FLuudjincki. Otpuštena je iz popravnog doma u New Yorku prije nešto manje od godine dana. Znam gdje mogu nabaviti negative ovih fotografija ako ih želite.

Gordonove se usne stegnu. Ucjena. Prođe sobom i podigne slušalicu.

— Policiju, molim — reče telefonistu.

Muškarac je piljio u njega.

— To vam neće ni najmanje koristiti — reče. — Dajem vam slike iz usluge. Postići ćete jedino da dođu u novine i da vam se svi smiju.

Gordon spusti slušalicu i svali se na stolac. Trebala mu je reći. To nije bilo pravo. Podigne pogled na čovjeka.

— Odakle da znam da nisu krivotvorene? — upita dok se u njemu rađala slaba nada.

— Pokazat ću vam — reče muškarac i priđe vratima, otvorivši ih. — Evelvn! — zovne. — Dođi ovamo!

Trenutak kasnije vrati se u sobu s djevojkom kratke, tamne kose. Gordon spusti pogled na fotografije. Bila je to ona druga djevojka uz Mary.

— Ispričaj mu cijelu priču — naredi muškarac. Djevojka ga nervozno pogleda.

— Ali Joe ... Muškarčev glas bio je grub.

— Reci mu. Nismo se uzalud vozili čitavu noć od New Orleansa. Kaži mu!

Djevojka pogleda Gordona.

— Upoznala sam Mary u popravnom domu za djevojke Rose Geyer.

Uvježbale smo zajedničku točku i došle ovamo. Izvodile smo je za muška društva, u privatnim klubovima i na zabavama. Kada su pajkani to nanjušili, Joe i ja smo napustili grad. Mary je ostala i čuli smo da je...

Gordon skoči sa stolca i brzo prođe kroz sobu. Glas joj se prekinuo dok ga je uplašeno gledala. On otvori pokretni bar i izvadi bocu viskija.

Natočivši čašu, ponovno se okrene njima. Jaka, oštra bol razdirala ga je.

— Hoćete li viski? — upita.

Muškarac prvi odgovori.

— Nemamo ništa protiv — reče, usiljeno se nasmija vši. — Zar ne, Evelvn?

— Izišb je pred kućom iz malog autobusa, prišla vra-Ilinu i pozvonila.

Gordon joj otvori.

Tim je ušla, zapuhne je smrad viskija iz njegovih iislu. Okrene se prema njemu.

Pio si — reče prijekorno. — A obećao si da više Nervozno se nasmijao.

— Slavimo, dušo. Ne događa se svaloog dana da stari prijatelji navrate u posjetu.

— Stari prijatelji? — upita.

On potvrdi glavom i povede je u dnevnu sobu. Zaustavila se na vratima, ukočivši se od užasa. Evelvn je ležala na kauču odjevena samo u grudnjak i gaćice, dok je ostala odjeća bila rasuta po cijeloj sobi. Pijano mahne Mary.

Joe zatetura prema njoj.

— Dobra, stara Mary — poviče. — Imaš li koji poljubac za starog Joea?

— Odjednom počne pjevati. — Evo dolazi nevjesta — evo dolazi nevjesta.

— Što tražite ovdje? — upita gnjevno Mary. Joe se nasmije.

— Došli smo da našoj djevojčici pomognemo pri vjenčanju, to je sve, dušo.

Obratila se Gordonu.

— Kada su stigli ovamo?

— Po... popodne. — Pokušao je usmjeriti pogled u nju, ali ga je previše boljela glava. Bilo mu je potrebno još jedno piće. Dohvati bocu pružajući je prema njoj. — Hoćeš li nešto popiti?

Odmahnula je glavom.

Potegnuo je iz boce. Osjeti kako mu viski ugodno teče grlom. Bio je topao i hrabrio je. Spusti bocu, gledajući je.

— Potreban mi je — reče. — Sigurna si da nećeš?

— Ne, hvala — odvrati Mary suho. Uzme cigaretu i pripali je. Dim joj se polako izvijao iz usta.

Joe se zaustavi pred njom.

— Hajde, popij nešto — salijetao je. — Raspoložit će te za predstavu.

Glas joj je bio leden.

— Kakvu predstavu? Evelvn posrne s kauča.

— Pričali smo tvojem prijatelju o našoj točki. Joe smatra kako bi bilo veselo da je odglumimo za njega.

Ne obraćajući pažnju na djevojku, Mary se okrene Gordonu.

— Ispričali su ti. — Bila je to više tvrdnja nego pitanje.

Kimnuo je.

Glas joj je bio miran.

— Saslušao si ih a da mi nisi dao priliku da ti objasnim? — Ovo je bilo više pitanje nego tvrdnja.

Pružio joj je fotografije.

— Slike su sve ispričale. Nije trebalo da išta slušam. Letimice ih je pogledala i zatim ih šutke vratila. Gordon ih baci na stol, okrenuvši se od nje, nesposoban da se suoči s njezinim pogledom.

— Morala si mi kazati.

— Nisi mi dopustio — odvrati mu. — Kad god sam pokušala, rekao si kako ne mariš za ono što sam bila. Govorio si kako je dovoljno ono što znaš o meni.

Nije joj odgovorio.

Obratila se Joeu britkim glasom.

— Isti stari Joe. Prodao bi dušu da ugrabi koji dolar. Nadam se da si ovaj put istjerao dobru lovu.

— Ne ljuti se, dušo — reče, prilazeći joj. — Zrak je čist. Možemo ponovno staviti točku na program. — Pokuša je uhvatiti za lakat.

Ruka joj se pokrene tako strelovito da je pogledom nije mogao pratiti.

Osjeti oštar udarac i na licu mu se pojave bijele i crvene mrlje gdje ga je pljoštimice pogodio dlan.

— Droljo jedna! — povikne bijesno, zakoračivši prema njoj. — Naučit ću ja tebe!

Na usnama joj se ocrta podrugljiv osmijeh.

— Nauči me — reče tiho.

On se zaustavi uperivši joj pogled u ruku. Oštrica noža bljesne na svjetlu.

Joe naglo odskoči. Gordon je zurio u njih.

— Mary — vikne.

Okrenula se. U glasu joj se čuo ljutit, povrijeđen prizvuk.

— Pokvaren si kao i oni. Mene nisi želio čuti, ali si mhhIuSuo prvog tko ti je ispričao priču. Jesu li ti rekli kuko su pobjegli i ostavili me bez novaca i bez odjeće u stanu? Kladim se da si se i ti carski zabavljao!

Nije progovorio, samo je piljio u nju.

— Nisu ti mogli ispričati sve jer nisu znali — nastavi gnjevno. — Nakon što su nestali, krenula sam na ulicu. Morala sam da bih mogla platiti stanarinu i jesti.

Dobro sam zarađivala, četrdeset dolara dnevno. To sam radila i onog dana kad si me ponovno pronašao!

— Nemoj, Mary! — proštenje Gordon.

— Nije ti bilo dovoljno što sam te izbjegavala. Morao si me tražiti. Morao si učiniti nešto veliko iz toga. — Glas joj odjednom prepukne i sasvim se stiša. — Ja sam ispala budala, a ne ti. Pomislila sam da si iskren, da si onaj pravi; da će i meni jednom život nešto pružiti. Prevarila sam se. — Okrene se i pođe prema vratima.

Gordon je uhvati za ruku. Čudan osjećaj krivnje probudi se u njemu.

— Mary.

Pogledala ga je u lice dok joj se u očima nazrijevao slab tračak nade.

— Želiš me zadržati, Gordone?

Nije odgovorio. Vidio je kako je odjednom nestalo sjaja iz očiju. Otresla mu je ruku sa svoje, zatim se vrata naglo zatvoriše za njom. Stajao je trenutak zu-reći u njih, tada se okrenuo ostalima.

Joe razvuče usne u usiljen osmijeh.

— Bolje ti je bez nje, druže.

Gordon nije odmah odgovorio. Ali kada je progovorio, nije prepoznao vlastiti glas. Tako je bio grub i ispunjen mržnjom.

— Van! — reče. — Nosite se oboje prije nego što vas ubijem!

Slijepo je posrtala stazom, očiju punih suza koje su se tiho slijevale niz obraze. Blagi glas progovori pokraj nje.

— Mogu li vam pozvati taksi, gospođice Mary?

Podigne pogled. Stari crnac stajao je ondje gledajući je očima punim dubokog razumijevanja. Odmahnula je glavom.

— Ne hvala, Tome. — Glas joj zazvuči krhko i promuklo. — Mislim ... mislim da ću malko prošetati.

— Otpratit ću vas komad puta, ako dopuštate, gospođice Mary — reče blagim, uljudnim glasom. — Ovdje je noću pusto.

— Ništa mi se neće dogoditi — odvrati. — Ne bojim se.

Polagano je kimnuo.

— Siguran sam da se ne bojite, gospođice Mary. Vi ste najhrabrija žena koju poznajem.

Gledala ga je bez riječi. Odjednom je shvatila.

— Cijelo ste vrijeme znali — reče začuđeno. Kimnuo je.

— A ipak mu niste rekli. Zašto? Njegove se oči zagledaše ravno u njezine.

— Zbog onog što sam rekao. Jer ste prava žena. A gospodin Gordon nije drugo nego običan dječak. Nadao sam se da ćete biti njegova sreća.

Sada više ne. Nikada više.

Duboko je udahnula.

— Hvala, Tome. — Počela se udaljavati. Požurio je za njom.

— Imam nešto novaca, gospođice Mary — reče brzo — ako ste možda u stisci.

Prvi put ove večeri prava joj toplina prožme tijelo. Instinktivno uhvati starčevu ruku.

— Snaći ću se Tome.

Starac obori pogled.

— Žao mi je, strahovito žao, gospođice Mary.

Načas ga je promatrala dok joj se licem širio topao prijateljski izražaj.

— Predomislila sam se, Tome. Nešto možete učiniti za mene.

Brzo je podigao pogled.

— Izvolite, gospođice Mary?

— Odvest ću se kući. Pozovite mi taksi.

Gledala je kako žuri na glavnu cestu gdje je prolazilo mnogo vozila.

Izvadila je cigaretu i pripalila je. Duboko je uvukla dim, gledajući gore u nebo.

Blistave zvijezde svijetlile su, a težak mjesec visio je na nebu. Do uha joj je dopirao šum valova, a s oceana je puhao blag povjetarac. Naglo baci cigaretu ti žlijeb uz cestu. Odlučila je.

Dojadila joj je Florida. Vratit će se u New York. Ovdje su zvijezde previše sjajne.

Mike digne pogled s knjige pred sobom i umorno protrlja oči. Imao je osjećaj da su crvene, bolne i da gore. Pogleda kroz prozor. Još uvijek je sniježilo. U susjednoj sobi zazvoni telefon, čuo je majčin glas kako se javlja.

Polagano zatvori knjigu. Bilo je već skoro vrijeme da pođe na posao.

Ovaj mjesec vršio je službu noćnog pozornika. Ustane sa stolca i pođe u kupaonicu. Pribor za brijanje bio je pripremljen na umivaoniku.

Upravo je prekrio lice sapunicom kada se majka pojavila u vratima iza njega.

— Pripremit ću ti doručak, sine — reče.

— Hvala, majko — reče, uzme britvu i počne se brijati.

Stajala je promatrajući ga. Nakon nekog vremena osjeti njezin pogled.

— što je, mama? — upita.

Zavrtjela je glavom, okrećući se, ali mu se onda ipak obratila.

— Nisi mnogo spavao — reče. — čula sam te oko tri sata.

— Nisam bio umoran — odvrati. — Osim toga morao sam pročitati ove knjige. Za nekoliko mjeseci su stručni ispiti. Vjerojatno ne želiš da ostanem pozornik čitava života, zar ne?

— Ne želim — odvrati. — Ali bilo bi mi draže da si poput ostalih momaka. Koristilo bi ti da kojiput izađeš nekamo, umjesto da cijelo vrijeme zabijaš nos u knjige. Poznaješ malu Gallagherovu, trgovčevu kćerku. Svakog je dana susrećem na cesti i uvijek me pita za tebe...

— Mama, već sam ti stotinu puta rekao da nemam vremena za djevojke — reče nestrpljivo. — I kasnije ću još stići na to. Sada imam previše drugog posla.

Njezin uporan pogled dočekao je njegov u ogledalu.

— Da se radi o Marji, već bi našao vremena. Osjetio je kako mu lice rumeni.

— Zaboravi je, mama. Rekao sam ti da je to svršeno.

Majčine oči odjednom postanu blage.

— Ja je mogu zaboraviti, sine — reče okrećući se. — No možeš li je ti?

Slušao je kako se majčini koraci udaljuju niz hodnik, zatim pogleda svoje lice u ogledalu. Odsutno prijeđe britvom preko obraza. Osjeti oštru, peckavu bol.

— Do đavola! — reče glasno, spustivši britvu. Dohvati stipsu da bi zaustavio krvarenje.

Brzo pritisne bijeli štapić na posjekotinu na obrazu. Jedak vrh snažno ga zapeče. Marja, pomisli, Marja. Pitao se nije li majka imala pravo. Osuši lice pa priđe prozoru. Još uvijek je sniježilo.

Pomisli gdje je Marja sada.

Veliki sat u predvorju odzvonio je osam sati kad je Mary izišla iz hotela.

Bijeli sniježni pokrivač prekrio je ulice i prigušio buku prometa. Krenula je 49. ulicom prema Šestoj aveniji. Oko Rockefellerovog centra bit će mnogo življe. Ondje su i mušterije bile otmjenije. Turisti i viši činovnici toga kraja mogli su više potrošiti. Broadway, Sedma i Osma avenija omogućavale su poslove do najviše dva dolara. U Šestoj aveniji djevojka je mogla zaraditi od pet do deset dolara.

Pogleda u nebo. Još je uvijek jako sniježilo. Noćas neće biti mnogo posla, ali nije sebi mogla dopustiti da ostane kod kuće. Nije imala novaca, a za nekoliko dana morat će platiti stanarinu. Polagano je šetala, okrećući lice od ulice prema izlozima kao da je zanima ono što je bilo izloženo.

Zapravo je gledala u izloge kao u zrcala. Svakog muškarca koji bi prošao pažljivo je ispitala i procijenila po osjećaju. Skrenula je nalijevo u Šestu aveniju i prošetala do ugla Pedesete. Gotovo nikog nije bilo vani. Ušla je u kafeteriju na uglu i naručila šalicu kave.

Sjela je uz prozor, odakle je mogla promatrati ulaz u varijete na suprotnoj strani ulice. Za dvadeset minuta završit će predstava. Gomila ljudi nagrnut će van, a među njima vrlo se često moglo naći posla.

Provincijski bećari radije su pohađali ranije predstave kako bi im noć bila slobodna. Šalica je bila gotovo prazna kad se dvorana počela prazniti. Brzo ispije ostatak kave i prijeđe cestu. Stala je u predvorje kao da nekog čeka.

Razvođač publike prođe mimo. Nestrpljivo je pogledala na sat kao da je već umorna od čekanja. Ljudi su se gurali mimo nje, ali joj nisu značili ništa. Mnoštvo se sada prorijedilo. Još nekoliko trenutaka i morat će ponovno van na snijeg, činilo se da noćas neće biti posla.

Upravo se spremala da otiđe, kad je neki osjećaj prisili da podigne pogled. Muškarac, koji je stajao na suprotnoj strani predvorja, promatrao ju je. Brzo je spustila pogled na njegove cipele. Bile su smeđe. Automatski je postao bezopasan. Pajkani su nosili crne cipele. Polagano je podignula pogled na njegovo lice, pazeći da joj oči ostanu bezizražajne, zatim se okrenula i odšetala na ulicu.

Pričekala je na uglu zeleno svjetlo. Nije se morala okrenuti a da bi znala kako je muškarac slijedi. Kada se svjetlo promijenilo, prešla je ulicu i ušla u zgradu RCA-a. Sišla je malim stepenicama do prolaza, pa se zaustavila ispred nekog izloga.

U odrazu stakla ugledala je muškarca koji je prošao iza nje. Zaustavio se ispred izloga nekoliko vrata dalje. Polagano je prošla mimo njega kroz okretna vrata, te se popela uz stepenice. Prošla je pokraj pošte i zausta-

vila se pred restauracijom na kojoj su donji dijelovi prozora bili obojeni crno, tako da se nije moglo gledati unutra. Otvorila je torbicu i izvadila cigaretu. Upravo ju je htjela pripaliti kad je kraj nje planuo upaljač.

Muškarčeva ruka lagano je drhtala kada je podigla pogled prema njemu.

Imao je okruglo, glatko lice i tamne oči. Izgledao je bezopasno.

— Hvala — reče zapalivši cigaretu. Osmjehnuo se.

— Smijem li vas pozvati na piće? — Glas mu je bio grlen i snažan.

Upitno je podignula obrvu. Glas joj je bio ljubezan i lišen svake poruge.

— Zar je to sve što želite? Muškarac je bio zbunjen.

— Ne... ne — promuca. — Ali...

— Čemu onda sebi povisujete troškove? — smiješila se. — Nije potrebno da trošite novac na mene.

Pročistio je grlo i uspravio se kao da se nadao da će mu to podati izgled svjetskog čovjeka.

— Hm ... ah, koliko?

— Deset dolara — Mary će brzo, promatrajući ga pažljivo, spremna da spusti cijenu ako bi on ustuknuo.

— Dobro — pristane muškarac.

Smiješeći se, uhvatila ga je pod ruku. Zajedno su se popeli stepenicama na ulicu. Povela ga je prema hotelu.

— Nema ništa ljepše od snijega po zimi — reče ona.

— Nema — odvrati on.

— Ali u gradu nije lijepo. Posvuda je bljuzgavica. Ne možete ništa raditi.

Pokušao se našaliti.

— Ja sam dobro uradio.

Nasmijala se i čvršće mu stisnula ruku. Nije bio baš glup. Približili su se hotelu i ona je izvukla ruku ispod njegove.

— Idem ovamo unutra — reče mu. — Dajte mi pet minuta vremena, zatim se popnite u sobu 209 na drugom katu. Soba 209. Jeste li upamtili?

Kimnuo je.

— Dvjesta devet. Pet minuta.

Bila je u kućnoj haljini kad je pokucao. Brzo je prošla kroz sobu i otvorila vrata. Čovjek je stajao pred njom oklijevajući.

— Uđite — reče mu.

Polagano je stupio unutra zaustavivši se usred sobe, dok je ona zatvarala i zaključavala vrata. Prišla mu je.

— Dajte kaput — reče.

-— Ah, naravno. — Zbacio je kaput i dao joj ga. Ona ga je stavila na vješalicu i objesila na vrata. Kad se okrenula, već je skinuo kaput od odijela i odvezivao kravatu.

Smješkajući se, sjela je na rub kreveta njišući nogama. Promatrala je kako skida košulju. Mišići su mu igrali na ramenima. r- Kako se zovete? — upita je.

— Mary — odvrati mu.

— Što se dogodilo da se ovime bavite, Mary? — upita. — Čini mi se da ste vrlo fina djevojka...

Na licu joj se ocrta dosada. Svi su uvijek pitali isto. Kojiput je mislila kako dolaze zato da čuju priču, a ne zbog nečeg drugog. Slegnula je ramenima.

— Djevojke moraju i jesti — reče. Počeo je skidati remen.

— Niste li nešto zaboravili? — upita ga. Najprije ju je začuđeno gledao, zatim je shvatio.

— Ah, da — reče, posegnuvši rukom u džep. Pruži joj novčanicu.

Mary je stavi u novčarku na toaletnom stoliću. Zatim zbaci kućnu haljinu pa se vrati krevetu. Potpuno gola ispruži se ondje pa ga stane gledati.

Stajao je, još uvijek u hlačama, buljeći u nju.

— Hajde — reče — Mary. — Što još čekate?

On prijeđe jezikom preko usana. Posegne rukom ponovno u džep i izvadi malu, crnu kožnatu lisnicu. Otvori je. Blistava srebrna značka bljesne.

Odvrati lice od Mary.

— Detektiv Millersen, odio za ćudoređe. Uhapšeni ste. Obucite se.

Brzo se uspravila na krevetu dok joj je srce snažno udaralo. Jednom se moralo dogoditi. Oduvijek je to znala. Ali ne baš tako skoro.

Razvukla je usne u usiljen smiješak.

— Pogriješila sam, policajce — reče. — Ovo je poklon kuće.

Zavrtio je glavom.

— Obucite se. — Izbjegavao je njezin pogled.

— Izgledate neobično dobro za pajkana — reče, prilazeći mu sasvim blizu.

Odmaknuo se i postavio pred vrata. Oblačio je košulju.

— Ne koristi, sestro — reče ravnodušno. — Bolje da se obučete.

Polagano se počela oblačiti.

— Koliko se dobiva za ovo? — upita.

— Je li vam to prvi put?

Kimnula je pokušavajući na leđima zatvoriti kopču haljine. Prsti su joj drhtali i nije joj uspjelo.

— Hoćete li mi učiniti uslugu? — upita ga. Pokušajte zaboraviti značku barem tako dugo dok mi ne zakopčate haljinu.

Prišao joj je s leđa i zakopčao haljinu.

— Trideset dana — odvrati joj.

— Trideset dana, a za što? — ponovi, jer je već bila zaboravila svoje pitanje.

— Trideset dana za prvi prijestup — reče joj, vrativši se vratima.

— Ah — povikne Mary. — Koji dan je danas?

— Dvadeset sedmi veljače — odvrati joj. Mary otvori ormar i izvadi kaput.

— Znači čitav ožujak. — Okrene mu se. — Imam li nekoliko minuta vremena da spremim stvari? Znate ove buhare. Nakon trideset dana više neću naći svoju odjeću.

Kimnuo je.

— U redu, samo požurite.

Promatrao je kako vadi kovčeg iz ormara. Nije imala mnogo stvari. Sve je stalo u kovčeg. Spustivši pokrov, okrenula se.

— Gotova sam. Hvala.

Otvorivši vrata, proslijedio je za njom iz sobe. Mary ga je pogledala u lice dok je prelazila preko praga.

— Mora da postoji ljepši način da se zarađuje za život — reče.

Policajčeve se oči iznenada ispune poštovanjem. Djevojka je bila hrabra.

Natmureno kimne.

— Vjerojatno postoji.

Uhvatila ga je pod ruku kao da su stari prijatelji koji su krenuli na malu šetnju. Glas joj je bio tih i prornukao.

— Mislim za nas oboje.

— JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOODP olagano sam prošao pokraj porotnika. Slijedili su me pažljivim pogledima dok sam prilazio sucu, kako bih, prije nego što Vito započne obranu, odgovorio na njegov prijedlog da sud otkloni optužbu. Nadao sam se da me porotnici čuju, premda sam govorio vrlo tiho.

— Svaki sud mora imati na umu dvije činjenice: povredu morala i povredu zakona. Kazniti možemo samo ono što smatramo povredom zakona. No vrlo rijetko se pred sudom nađe slučaj u kojem su povrede morala i zakona ovako tijesno povezane.

Sudu i poroti pažljivo smo razložili optužbu protiv okrivljene. Savjesno smo je potkrijepili činjenicama, dokazima i svjedocima. Optužbu javnog tužilaštva iznijeli smo bez uveličavanja, bez obmanjivanja, s dubokim osjećajem odgovornosti prema svim uključenim strankama. Izvršili smo svoju dužnost neustrašivo i nepristrano te utvrdili prekršaje koji teško terete optuženu.

Građani države New York očekuju pravdu od vas. Pravedno ćete postupiti jedino ako odbijete prijedlog obrane.

Udaljujući se polagano od porotnika, zaustavili se usred sudnice. Iza leđa začuh sučev glas: — Odbija se prijedlog obrane.

Istog trenutka u sudnici izbije metež. Novinari se ustrče po prolazima iza mene kako bi javili novost svojim redakcijama. Sudac je udarao čekićem, dok konačnu nije uspio nadvladati buku.

— Suđenje se odgađa do sutradan u deset sati ujutro.

Skroz naskroz mokar udoh u ured i svalili se na stolac. Joel i Alec išli su odmah iza mene.

— Potrebno ti je piće, čovječe — reče Joel promatrajući me.

Kimnuh, sklopivši oči. Trebao sam i više od toga. Nisam znao kako ću preživjeti idućih dva tjedna suđenja dok Vito bude branio optuženu.

Osjetih kako me napušta snaga.

— Izvoli — reče Joel.

Otvorivši oči, uzeo sam čašu i sasuo alkohol u grlo. Pekao me čitavim putem do želuca. Zakašljao sam.

— Stopostotni burbon — reče.

Pogledah ga.

— Hvala bogu da je prošlo — rekoh usrdno. Alec se naceri.

— Bio si dobar. Stvarno dobar.

— Hvala — odvratih. — Ali nije potrebno da mi to kažeš. Znam i sam da sam bio loš.

— Uopće nisi bio loš — uplete se novi glas. Začuđeno se okrenusmo k vratima. Skočih na noge.

— Šefe!

Osmjehujući se, ušao je u sobu.

— Vrlo dobar — rekao bih.

Alec i Joel razmijene poglede. Bila je to najviša pohvala koju su ikada čuli od staroga.

— Hvala, gospodine — rekoh. Podigne ruku.

— Nemoj mi zahvaljivati — reče. — Još nije svršilo. Vito još uvijek ima razne mogućnosti. Nije gotovo sve dok porota ne kaže svoje.

Dovukoh stolac za starog. Oprezno je sjeo. Prvi put poslije operacije došao je u ured.

— Izvrsno izgledate, gospodine — reče Joel. Dobacih mu kratak pogled.

Bio je ponovno u staroj kolotečini. Ulizivao se, kao i obično.

Stari tome ne prida posebnu pažnju.

— Osjećam se prilično dobro. — Dohvativši omot cigareta, stavi jednu u usta. Alec gotovo slomi prst pružajući mu vatru prije Joela.

Nasmijah se u sebi. Odjednom je sve bilo kao i prije. Počeh se bolje osjećati. Možda zbog viskija koji mi je grijao želudac.

Stari mi se obrati.

— što misliš da će Vito sada učiniti? Odmahnuh glavom.

— Ne znam.

— Ne sviđa mi se njegov izgled — reče stari. — Previše je bezbrižan.

— Vito uvijek tako izgleda, imao za to razloga ili ne — ubaci Joel brzo.

Stari ga osine pogledom.

— Poznajem Hanka Vita gotovo dvadeset godina. Mogu zaključiti kada glumi. Ovaj put to ne čini. Nešto drži u rukama. — Otpuhne dim. — Dao bih još jedno slijepo crijevo da saznam što sprema.

Trenutak smo sjedili nijemo, razmišljajući jesmo li možda nešto previdjeli. Naposljetku stari ustane.

— Dakle— reče natmureno. — Mislim da nećemo dugo čekati. Bit će to vjerojatno prvo čime će nas sutra ujutro uzdrmati.

— Zašto tako mislite? — upita Joel. Odlazeći prema vratima, stari nam se okrene.

— Nije uručio sudski poziv nijednom svjedoku za sutradan. Ni jednom jedinom.

Mi ostali zaprepašteno smo se gledali. Alec je prvi duboko uzdahnuo.

Tvrdnja staroga zatekla nas je nespremne.

Lukavo je gledao u nas trojicu.

— Da je i jedan od vas, momci, bio dovoljno oprezan, bio bi to provjerio prije nego što je napustio sudnicu — reče i nestane u hodniku.

Joel prvi izrazi naše nevoljko dšsSi — Moramo priznati starome Iiscu'>— reče srdačno.

— Koliko god bio star, nikad mu ništa ne promaikne.

Proučavajući slučaj, te sam noći ostao u uredu do poslije jedanaest sati.

Ništa nisam propustio. Ispitao sam podatke što smo ih dobili od njegovih svjedoka. Usporedio sam ih s pitanjima koja je postavio svjedo229cima javnog tužilaštva. Nigdje ni u čemu nisam našao ništa što bi nam pokazalo kako će Vito dalje postupiti. Naposljetku sam zaključao pisaći stol i pokupio šešir i kaput s vješalice.

Bio sam umoran, ali ne i pospan. Vani je bilo vlažno i hladno, no ipak sam odlučio da malo prošetam, nadajući se da će mi svjež zrak razbistriti um. Krenuo sam prema Broadwayu.

Broadway je u ovom dijelu bio mračan i pust. Daleko, prema središtu grada, mogao sam vidjeti na nebu mutan odsjaj jarkih svjetala Times Squarea. No ovdje su iz mraka izvirali samo veliki, crni obrisi poslovnih zgrada. Povremena svjetla zatitrala bi tu i tamo gdje su radile čistačice.

Podignuvši oko vratnik da se zaštitim od vjetra, hitro sam koračao.

Prošao sam gotovo četiri bloka kada primijetili da neki automobil polagano klizi cestom uz mene. Bacio sam znatiželjan pogled na nj, ali nisam mogao vidjeti unutra jer je bilo premračno.

Nastavio sam hodati utonuvši u misli. Kad sam došao do slijedećeg ugla, automobil mi presiječe put. Psujući odskočih natrag na pločnik.

Tiha salva smijeha dopre mi do uši. Bio je to poznat smijeh. Ispruživši ruku, otvorih prednja vrata.

Sjedila je za upravljačem. U mutnom svjetlu šo-ferske ploče ugledah bijeli odsjaj zubi.

— Zdravo, Mike — reče promuklim glasom.

— Marja! — Nisam mogao sakriti iznenađenje u glasu dok sam kao prikovan stajao na rubu pločnika.

— Uđi — reče. — Povest ću te.

Trenutak sam oklijevao, zatim sam ušao u kola. Smjesta je upalila motor i automobil je krenuo. Neprestano sam piljio u nju.

Na slijedećem raskrižju velik automobil morao je stati zbog prometnog znaka. Okrenula se pogledavši me.

— Radiš do kasna — reče. — Sjedim u autu pred tvojim uredom već od šest sati.

— Zašto mi nisi javila? — upitah podrugljivo. — Ne bih dopustio da čekaš tako dugo.

— Ah-ah — odvrati pokrećući auto. — Mladić se razljutio.

Izvadih cigaretu i pripalih je. Na svjetlu šibice kosa joj je bila gotovo bijela. Usne je razvukla u tih osmijeh. Šutke je vozila s bezbrižnim nemarom.

Poslije nekog vremena progovori.

— Bio si danas vrlo dobar, Mike. — Govorila je kao da se ne sudi njoj.

— Hvala — odvratih.

Skrenula je automobil u pokrajnju ulicu i približivši se pločniku ugasila motor. Odnekud izvuče cigaretu i ja joj pridržah šibicu.

Oči joj iznad plamena potraže moje.

— Prošlo je mnogo vremena, Mike. Kimnuh.

— Već sam ranije čuo ove riječi, koliko se sjećam. Šibica se ugasi, no još sam prije vidio kako joj se u oči uvukla čudna bol. To me razveseli. Nisam vjerovao da itko posjeduje moć da je povrijedi. Položi dlan na moju ruku.

— Nemojmo se svađati, Mike. — Glas joj je bio blag.

— Pa zar uopće nešto drugo i radimo otkako je počelo ovo suđenje? — upitah ljutito. — Ne igramo valjda dječje igre.

Oči je uprla u moje iznad žara cigarete.

— To je nešto sasvim drugo, Mike. Ne tiče se nas osobno.

Osjetih privlačnu moć tih očiju i vrtoglavo uplovih u njihove dubine. Ništa se ni najmanje nije promijenilo. Nagnuvši se prema njoj, poljubih je.

Usta su joj bila mekana i topla. Oćutjeh pritisak zubi iza usnica i strast mi odjednom ispuni tijelo. Otr-gnuh usta od nje. Ovo je bila ludost.

Oči su joj još bile zatvorene.

— Mike — prošapće. Ruka joj potraži moju i čvrsto je stegne. — Zašto se ovo moralo dogoditi baš nama?

Povukoh dim cigarete.

— Ne znam — odvratih promuklo. — Mnogo sam se puta to i sam pitao.

Polagano je otvorila oči. Još mi se nikada nisu učinile tako blage kao sada. Gledale su ravno u moje.

— Hvala, Mike — reče nježno. — Bojala sam se da si se promijenio.

Ništa ne odvratih.

Nakon jednog trenutka ponovno progovori.

— Kako su ti roditelji? Nisam je gledao.

— Gtac je umro prije dvije godine od srčanog napadaja.

— Žao mi je, Mike — prošapće. — Nisam znala. — Uvuče dim cigarete.

— A majka?

Letimice sam je pogledao, pitajući se da li zna što majka osjeća prema njoj. Odvratih ponovno pogled. Naravno da ne zna. Kako bi i mogla?

— Majka je dobro. Sada je na selu. Očekujem je za nekoliko tjedana.

Ponovno smo zašutjeli. Cigarete su dogorjele, pa sam svoju bacio kroz prozor. Činilo se da više nemamo što reći.

— Čuo sam da imaš kćerku — rekoh. Na usnicama joj se pomoli smiješak.

— Imam.

— Bit će da je vrlo lijepa — rekoh. — Tvoje dijete mora biti takvo.

Oči joj zadobe čudan izraz. Glas joj se sasvim stiša.

— Lijepa je.

Ponovno zavlada šutnja. Bilo je milijun stvari koje sam joj želio reći, tisuću pitanja koja isam je htio upitati, no vrijeme i događaji ukočili su mi jezik. Pročis-tih grlo.

— Izvoli, Mike? — upita. Pogledah je.

— Ništa nisam kazao — odvratih ukočeno.

— Ah — reče.

Niz blok je prilazio policijski automobil, usmjerivši svjetla u naša kola.

Jedva sam se svladao da ne podignem ruku i sakrijem lice, ali automobil produži dalje.

Okrenuh se Marji.

— Ovo je bila ludost — rekoh. Osmjehnula se.

— Volim ludosti.

— Ja ne volim — odvratih. — U tome smo se uvijek razlikovali.

— Ne propovijedaj, Mike — reče tiho. — Dovoljno sam se toga naslušala u nekoliko prošlih tjedana.

Zagledao sam se u nju.

— Zašto, Marja? Zašto?

Gledala me ravno u oči. Slegnula je ramenima.

— Dogodilo se.

— Ali zašto nije nekom drugom, Marja? Zašto baš nama?

Ništa nije odgovorila.

Nagnuvši se naprijed, ljutito sam okrenuo ključ upaljača.

— Hajdemo — rekoh.

Poslušno je skrenula kola natrag na glavnu cestu.

— Kamo? — upita.

— Možeš me iskrcati na Broadwayu — rekoh. — Ondje ću naći taksi.

— Dobro.

Nekoliko trenutaka kasnije stigli smo onamo i ona zaustavi automobil uz rub pločnika. Otvorih vrata i već -sam napola izišao kad je progovorila.

Zaustavih se i pogledah je. Odsjaji svjetla izloga na uglu poigravali su joj na licu — na visokim jagodicama, širokim ustima i nježno zaobljenim nosnicama.

— Željela bih da se dogodilo nekom drugom, Mike, a ne nama — reče.

Osjetih bol u sebi.

— Sada je prekasno. Duboko je udahnula.

— Za nešto nije nikada, Mike. Zurio sam u nju.

— Za što?

Brzo se nagnula dotaknuvši mi lagano usnicama obraz.

— Ljubim te, Mike — prošapće. — Uvijek samo tebe. Bez obzira na sve što se dogodilo. Ali nisam znala naći bolji put.

Zatim uz buku motora automobil odjuri, ostavivši me da stojim na cesti, gledajući za njim. Stražnja svjetla nestanu za uglom i ja pođoh prema stajalištu taksija.

Još sam uvijek ćutio lagan pritisak njezinih usnica i miris njezina parfema. Nisam razumio. Nikada neću razumjeti, što sam je dulje poznavao, sve sam je manje shvaćao.

Na primjer ono što se dogodilo za vrijeme rata. Proveo sam prekrasan vikend. Tada je bila samo moja — znao sam to, mogao sam osjetiti. A ipak je otišla s Rossom. Zamišljeno sam protrljao mjesto na kojem ini je nos bio slomljen. To je bilo dovoljno pa da se sjetim. Bilo je to Rossovo djelo.

Usno s;un u taksi. Dao sam vozaču adresu i zavalio se u sjedalu. Toliko je godina prošlo. Toliko se toga promijenilo. Ross je bio mrtav. Ništa nije bilo kao prije.

Duboko sam udahnuo. Ništa — osim mojih osjećaja za nju.

Treća knjiga MARYANN

Čistač cipela već je spremno čekao kad je Henrjr Vito otvorio vrata svog ureda. Naglo je ušao, bacio kaput na malenu kožnatu sofu i sjeo za svoj stol, položivši nogu na čistačevu kutiju.

— Dobro jutro, Tony — reče, posegnuvši za pristiglom poštom što je bila nagomilana na stolu.

— Bon giorno, signor Vito — odvrati dječak, lašte-ći cipelu krpom.

Vito brzo prelista novine što su ležale na vrhu hrpe. Natpisi na prvoj stranici bili su isti kao i jučer. Nijemci su se povlačili u sjevernoj Africi, ili Nijemci su napredovali — uvijek isto cijelog proljeća 1943. godine.

Bacivši novine u košaru za otpatke, počne pregledavati jutarnju poštu.

Ništa važno. Na dječakov znak nervozno izmijeni noge na kutiji pa se zagleda kroz prozor.

Na suprotnoj strani ulice nalazio se park, a iza njega siva, kamena zgrada krivičnog suda. Osjeti se kao gladijator koji gleda u arenu.

Oduvijek je bilo tako, još dok je bio dječak u talijanskoj četvrti. Izazivali su ga simboli vlasti. Prezreti zakon bilo je prelagano. Iz-rugati mu se njegovim vlastitim postavkama bilo je veselje. Osim toga, i isplatilo se.

Oslobađati savjest, svjesnu krivnje, okova zakona bilo je unosno zanimanje.

Osjeti lagan udarac na nozi koji mu naznači da je laštenje završeno.

Dobaci dječaku četvrt dolara pa se okrene prema stolu. Dok je dječak odlazio, zazvoni telefon. Podigne slušalicu.

— Ovdje je neka Marvann Flood koja vas želi vidjeti — začuje tajničin glas.

Nije poznavao ime.

— Što hoće? — upita.

— Stranka — odvrati djevojka kratko. — Tvrdi da vas je netko preporučio.

— Tko? — upita.

— Kaže da će vam to reći kad vas vidi. Rekla je još da plaća unaprijed i u gotovom.

Vito se naceri. Tko god bila ta žena, svakako zna što hoće.

— Pošaljite je unutra — reče.

Trenutak kasnije vrata se otvore. Pojavi se sekretarica koju je slijedila mlada žena. Vito ustane.

— Gospodin Vito, gospođica Flood — upozna ih sekretarica.

Mlada žena pristupi mu s ispruženom rukom, koju on prihvati. Stisak joj je bio čvrst i ozbiljan kao u muškarca, a ipak je iz njega izbijala električna toplina, jasno pokazujući da je žena.

— Hvala što ste me primili — reče. Glas joj je bio dubok i ugodan.

— Nema na čemu. — Vito pokaže rukom stolac nasuprot svojem stolu.

— Izvolite sjesti, molim.

Sekretarica uzme kaput sa sofe na koju ga je odvjetnik bio bacio i iziđe.

Vito sjedne zagledavši se u mladu ženu.

Imala je svijetli kostim od tvida i uz to prikladan ogrtač. Ispod kaputa od kostima nazirala se bijela svilena bluza. Ruke su joj bile lijepo oblikovane.

Nije nosila nakit i osim lagano obojenih usnica nije bila našminkana. Oči, široko usađene, bile su tamnosmeđe, gotovo crne. Nježni pramenovi plave kose virili su ispod žućkastobijele kape.

Vito se ponosio sposobnošću da točno ocijeni stranku. Ova je djevojka potjecala iz dobre obitelji. Čitavom pojavom upućivala je na to. Došla je k njemu zbog brata ili rođaka koji su upali u neprilike. Takve je slučajeve volio. Donosili su novac. Osmjehne joj se.

— Što mogu učiniti za vas, gospođice Flood? — upita.

Mlada mu žena ne odgovori odmah. Izvadivši cigaretu, čekala je da joj pripali. Pošto je to uradio, bio je još sigurniji da ju je točno ocijenio.

Samo su djevojke iz otmjenih obitelji imale bahat običaj da čekaju dok im se ne pripali cigareta. Promatrao ju je kako nježno uvlači dim u usta.

— Čula sam da ste dobar odvjetnik, gospodine Vito — reče mlada žena blago. — Najbolji u New Yorku.

U sebi je sav zablistao.

— To je vrlo laskavo, gospođice Flood — reče skromno — ali nije sasvim istinito. Radim kako najbolje mogu, to je sve.

— Sigurna sam da je to više nego što bi itko drugi mogao učiniti. — U očima joj se nazirao podsmijeh.

Primijetio je to i smjesta postao oprezan. Neće dopustiti da mu se neka otmjena damica podsmjehuje.

— Trudim se — reče hladnim glasom. Djevojka mu je gledala ravno u oči.

— Zato sam došla k vama, gospodine Vito. Trebam odvjetnika i želim najboljeg. — Sada joj u očima nije bilo ni traga smiješku.

— Zašto? — upita je.

— Jutros me nazvao jedan prijatelj. Izdan je uhidbeni nalog za mene i predvest će me danas popodne. — Glas joj je bio bezizražajan.

Bio je preneražen.

— Vas će uhapsiti? A pod kojom optužbom? Još ga je uvijek gledala u oči.

— Krađa poslije izvršenog čina prostitucije. Načas ga je glas izdao.

— što? — protisne, pošto je ponovno ovladao govorom.

Osmjehnula se s izrazom nehinjene zabave u očima. Zatim ponovi optužbu.

— Zbog toga sam ovdje — doda.

Još nikada nije tako pogrešno ocijenio stranku. Uzme novu cigaru, odgrize joj kraj, te prinoseći upaljenu šibicu pričeka dok se vrh nije zažario. Zatim odbaci šibicu. Sada je opet vladao sobom.

— Ispričajte mi što se dogodilo — reče mirno.

— Sinoć oko jedanaest sati sjedila sam u Sherryju ZA barom, uz čašicu prije spavanja, kad je ušao taj čovjek. Bio je pijan i uporno zahtijevao da mi plati piće. Pričao je da je vrlo bogat i mahao snopom novčanica kako bi to potkrijepio. Popili smo još nekoliko čašica. Zatim je došao u moj stan, gdje smo nastavili piti. — Glas joj je bio bezbojan i bezosjećajan kao da priča o nekom drugom. — Otišao je oko pola pet. Dao mi je dvadeset dolara, a ja sam ga poljubila na rastanku.

— Što se zatim dogodilo? — upita.

— Otišla sam spavati — odvrati. — Ujutro me probudio telefon. Zvao me prijatelj iz policijske centrale. Rekao mi je kako se čovjek pojavio ondje, danas ujutro, i, zaklinjući se da sam ga pokrala, zahtijevao da me uhapse.

— Jeste li mu ukrali novac? — upita Vito.

— Nisam — odvrati mlada žena. — Stavio je novac natrag u džep nakon što mi je dao dvadeset dolara.

—" Tko me vama preporučio? — upita.

— Detektiv, poručnik Millersen iz 54. policijske stanice — odvrati. — Poznajem ga već pet godina. Zna da ne bih nikada učinila tako nešto.

Poznavao je Millersena. Dobar policajac. Ne bi mu podvalio neki sumnjiv posao. Ali i pajkan se ponekad može prevariti. Dobaci djevojci pronicljiv pogled.

— Sigurni ste da niste uzeli novac? — upita. — Slobodno mi kažite.

Svejedno mi je jeste li ga ukrali ili niste. Svakako ću preuzeti vaš slučaj. Želim to ipak znati zbog sebe.

Djevojka ga je netremice gledala široko otvorenih očiju. Polagano je skinula kapu. Stresla je glavom i kosa joj se rasula oko lica poput blještavog zlatnog vodopada.

— Gospodine Vito — reče tihim, promuklim glasom. — Kurva jesam, ali kradljivica nisam.

— Gospodine Bell, koliko ste čašica popili prije nego što ste susreli gospođicu Flood? — Vitov glas bio je jasan i miran.

Zdepast muškarac, koji je sjedio na mjestu za svjedoke, uznemireno pogleda u suca. Sudac je upro pogled ravno pred sebe.

— Ne znam — odvrati Bell napetim glasom. — Popio sam vrlo mnogo.

— Deset čašica? Dvanaest? Dvadeset? — Vitov je glas izražavao znatiželju?

— Možda deset — dopusti čovjek.

— Možda deset. — Vito se okrene prema svojoj stranci. Ona potvrdno kimne. Obrati se ponovno čovjeku. — A koliko ste popili u baru s njom?

— Četiri? — odvrati čovjek upitnim glasom.

— Ja to sigurno ne znam, gospodine Bell — reče Vito podrugljivo. — Vi ste bili ondje. Ja nisam.

— Ali kad nisam siguran — reče čovjek.

— Niste sigurni — ponovi Vito. Odmakne se nekoliko koraka od mjesta za svjedoke. — Niste sigurni koliko ste popili prije nego što ste sreli moju klijenticu, ne znate koliko ste popili u baru s njom. Znate li, možda, koliko ste popili u njezinom stanu?

— Ne... ne znam — reče čovjek. — Ne mogu biti siguran. Te sam noći strahovito mnogo pio.

Vito se nasmiješi.

— U to smo svi uvjereni, gospodine Bell. — Okrenuo se i pričekao dok val smijeha nije preletio gotovo praznom sudnicom. Ponovno se okrene čovjeku koji je sjedio na mjestu za svjedoke. — Očito se ne sjećate ničeg što se događalo te noći, gospodine Bell, zar ne?

Bell se zajapuri.

— Imao sam tisuću petsto dolara u džepu kad sam one noći krenuo — reče ljutito. — Sutradan ih više nije bilo.

— Kada ste prvi put primijetili da vam manjka novac, gospodine Bell? — upita Vito.

— Kad sam se probudio — odvrati muškarac. — Pogledao sam na toaletni stolić. Pošto sam vidio da novac nije ondje, pretražio sam džepove. Ali ga nigdje nije bilo.

— Gdje se to zbilo i u koje vrijeme, gospodine Bell?

— U mojoj sobi u hotelu oko pola deset ujutro.

— Smjesta ste obavijestili policiju i prijavili krađu? .....nasliivi Vito.

— Nisam — odgovori Bell. — Obukao sam se i sišao na recepciju da upitam nije li se netko javio da je našao novac.

— Tek tada ste pozvali policiju? — Vitov je glas bio blag.

— Nisam. Telefonirao sam udruženju taksista, kako bih doznao nije li neki taksist vratio novac.

— Zar je to bio sav novac koji ste imali kod sebe, gospodine Bell? — upita nehajno Vito.

Gospodin Bell potvrdno kimne.

— Da, nikada ne nosim sitniš po džepovima. Zadaje previše brige. Ne uzimam ostatak. Uvijek im kažem neka ga zadrže.

— To je sve, gospodine Bell. Hvala. — Vito se naglo udalji. Čovjek se zbunjeno ogledavao, tada nespretno ustane pa se vrati na svoje mjesto. Vito pričeka trenutak, zatim prozove neko ime. Sitan, mršav muškarac ustane i priđe mjestu za svjedoke. Sudski pisar mu uzme prisegu i čovjek sjedne.

Vito priđe svjedoku.

— Što ste po zanimanju, gospodine Russo?

— Vozač taksija, gospodine — odvrati čovjek grle-nim glasom.

— Za koje udruženje radite? — upita Vito.

— Za Snaggy Dog Cab Company — odvrati svjedok. — Vozim noću.

— Poznajete li nekog u ovoj sudnici? — nastavi Vito.

— Poznajem — odvrati Russo. Kliznuvši pogledom oko sebe, pokaže Bella. — Njega.

— Jeste li mu znali ime prije nego što ste došli u ovu sudnicu? — upita Vito.

— Nisam — odvrati Russo. — Prepoznao sam ga jer sam ga neke noći vozio.

— Kada je to bilo? — nastavi Vito. Russo izvadi arak papira.

— Ponio sam sa sobom popis vožnji one noći. Bilo je to u utorak prije tjedan dana.

Vito uzme papir.

— Što je to?

— Popis vožnji. U njemu je zapisano gdje sam uzeo klijenta, kamo sam ga odvezao i koliko je pokazivao taksametar. Tako gazda zna koliko je

kilometara pre-valjeno i koliko je stajala vožnja. Zapisano je i vrijeme svakog poziva. Vito je gledao popis.

— Je li vožnja gospodina Bella na ovom popisu? Taksist potvrdno kimne.

— Naravno, ovdje je. Četiri i četrdeset ujutro.

— Četiri i četrdeset ujutro — pročita Vito. — Od 72. ulice do hotela Sherry. — Pogleda svjedoka. — Je li to ova vožnja?

— To je — odgovori taksist.

— Šezdeset centi — pročita Vito na popisu.

— Tako je pokazivao taksametar — brzo će vozač taksija.

Vito ga pogleda.

— Kako vam je platio?

— Izvukao je dolar iz snopa novčanica i rekao mi neka zadržim ostatak — reče taksist.

Potpuno bezizražajna lica, Vito pogleda suca.

— Još jedno pitanje, gospodine Russo. U kakvom je stanju bio gost? Je li bio pijan?

— Bio je pijan kao klada — reče brzo taksist.

— To je sve, gospodine Russo. Hvala. — Vito je još uvijek gledao suca. Čekao je da svjedok napusti mjesto, zatim mu na usnicama zaigra gotovo neprimjetan osmijeh.

I u sučevim očima nazre se nagovještaj vedrog smiješka. Sudac lagano kimne Vitu.

Vito se sada široko osmjehivao.

— Predlažem sudu da odbije tužbu protiv moje kli-jentice, jer nije potkrijepljena nikakvim dokazima o njezinoj krivnji.

— Prijedlog se prihvaća. Tužba se odbija — reče sudac.

— Zahvaljujem, poštovani suce. — Kad je sudac napustio sudnicu, Vito se okrene Marvanni.

Smiješeći se, pružila mu je ruku.

— Hvala, Hank.

Smijuljio se.

— Rekli ste da sam najbolji. Nisam se smio pokazati ništa gorim. stala je i on joj pomogne obući kaput. Krajičkom oka ugleda kako neki čovjek predaje Bellu papir. Smijao se u sebi kad su krenuli van. Bell se ispriječi pred njim dok su prolazili.

— Gospodine Vito — reče ljutito, mašući papirom. — Što ovo znači?

Vito mirno upita: — A što to?

— Parnica zbog pogrešnog hapšenja, klevete i štete nanesene dobrom glasu vaše klij entiče. Dvijesto pedeset tisuća dolara! — Bellov glas je podrhtavao od bijesa.

Vito propusti Marvann ispred sebe niz prolaz, odgovarajući Bellu.

— Prije nego što idući put optužite neku jadnu nedužnu osobu, gospodine Bell, nadamo se da ćete se sjetiti da postoje zakoni koji je štite.

Kad su izišli iz sudnice, Marvann se smijala.

— Imali ste pripremljen papir za njega. A što bi bilo da smo izgubili?

Vito se osmjehne.

— Nismo mogli izgubiti.

— Nismo mogli? — upita ga sumnjičavo. Nije joj odgovorio na pitanje.

— Dogovorili smo se za danas navečer? — upita umjesto toga.

Kimnula je.

— U koliko sati?

— Dođite kući po mene u pola osam — odvrati mu.

— Dobro — reče. — Moram se vratiti u ured. Pozvat ću taksi. — Dade znak taksiju, koji se zaustavi kraj njih. Otvori joj vrata.

Ušla je i pogledala ga.

— Što ste mislili kad ste rekli da nismo mogli izgubiti? Da niste pronašli onog vozača taksija, bili bismo u teškom položaju.

— Tko je pronašao vozača taksija? — upita on nedužno.

— Znači vi ste...? — Prekinula se, dok joj je pogled odavao da je počela shvaćati.

Smješkao joj se.

— A tko ne bi? Bell je bio tako pijan da se nije sjećao vozača. Bilo je lako naći čovjeka iz istog udruženja koji se svega sjećao bolje nego Bell.

Pogotovo čovjeka koji radi noću i voljan je da zaradi nekoliko dodatnih dolara za lagan popodnevni posao.

— Uistinu ste najbolji — reče mu smiješeći se. Vito zatvori vrata.

— Točno u pola osam — naglasi Vito, pa se fućkajući udalji.

Pogleda na ručni sat. Bilo je gotovo šest sati. Podigne slušalicu i reče sekretarici: — Nazovite brijača i recite mu neka me pričeka. Za pet minuta sići ću da me obrije.

— U redu, gospodine Vito — reče djevojka. Već je spuštao slušalicu, ali njezin glas nastavi. — Gospodin Drego je na telefonu.

— Ja ga nisam zvao — reče Vito.

— Upravo je telefonirao kad ste podignuli slušalicu — objasni djevojka.

Vito pritisne dugme telefona.

— Izvoli, Ross?

— Moram te večeras vidjeti, Hank. — Rossov glas bio je ozbiljan.

— Ne može li to pričekati, sinko? — reče Vito. — Nagovorio sam svoju staru da mi večeras dade izlaz i upecao sam jednu krasnu malu. U koje god drugo doba želiš.

— Moram te vidjeti večeras, Hank — odvrati Ross.

— Žele me idući tjedan poslati na zapad. No najprije moramo srediti neke stvari.

— Kriste! Baš nemam sreće — uzdahne Vito. Ross se nasmije u telefon.

— Neću te dugo zadržati.

— Dobro — reče Vito.

Ross se opet smijao u telefon.

— Ova lutka mora da je nešto posebno. Još nikada nisam čuo da se zbog neke žene toliko uzbuđuješ.

— Ne vjerujem da na svijetu postoji još i jedna kao što je ova. — odvrati Vito. — Rođena je da bude žena.

— Tu djevojku moram vidjeti — reče Ross. — Povedi je sa sobom ako zna šutjeti.

— Dobro — reče Vito. — Bit ćemo kod tebe u osam.

— Nemojte — odvrati Ross. — Bolje dođite u pola devet u klub Shelton.

I ja ću povesti prijateljicu, pa ako nas netko vidi, pomislit će da smo izišli da se zabavljamo.

— U redu — složi se Vito i spusti slušalicu. Ross je bio pametan. Kojiput prepametan. Ponovno uzme slušalicu pa stane birati broj.

Javi mu se neki glas.

— Dajte mi Jokera — reče. Joker je imao pravo. Još prije mnogo godina rekao je da će morati dobro pripaziti na tog momka.

— Izišao je iz taksija ispred starinske kamene kuće u 73. ulici u zapadnom dijelu. Plativši vozaču, popeo se uz stepenice. Svjetlo u hodniku bilo je prigušeno pa je morao upaliti šibicu da pronađe ime. Marvann Flood.

Pritisne dugme.

Gotovo istog trena začuje zujalicu. Gurne vrata i uđe u starinsko predvorje. Njezina vrata označena zlatnim slovom C bila su na vrhu stepenica. Upravo htjede pokucati kad ih ona otvori.

— Uđite — reče smiješeći se, te zakorači unatrag kako bi ga propustila.

Stupio je u sobu i skinuo šešir. Bio je iznenađen. Stan je bio namješten ukusno i jednostavno, a ipak je djelovao pomalo egzotično. Možda zbog mnoštva debelih, skupocjenih sagova i bizarnih ukrasa na zidu — mača,

starinske puške i biča s devet krakova. Svjetlo je meko padalo na smeđe obojene zidove i strop. Ispod prozora bile su police pune knjiga i ukrasnih predmeta.

— Vaš kaput? — upita ga smiješeći se.

— Ah, naravno — reče svlačeći ga. Ona ga prihvati.

— Ondje na stoliću stoje viski i led — reče. — Bit ću gotova za nekoliko trenutaka.

Prišao je stolu. Posuda za led bila je od čistog srebra. Pokraj nje stajale su teške staklene čaše i razne vrste viskija.

— Dobro živite — reče Vito.

Prošivena kućna haljina od zelenog baršuna zaigra oko nje dok se okretala da bi ga pogledala.

— I trebala bih — odvrati bez smiješka. — To je jedina nagrada u mojoj profesiji. I nitko mi ne jamči da će ovako potrajati. Zato moram iskoristiti svaki trenutak.

Natočivši čašu, prišao je policama s knjigama. Bilo je tamo suvremenih romana, i dobrih i loših.

— Sve ovo ste pročitali? — upita znatiželjno. Potvrdila je glavom.

— Obično imam cijeli dan na raspolaganju, pa ovime ubijam vrijeme.

Kušao je viski.

— Smijem li vam pripremiti piće? — upita.

— Ne, hvala — odvrati Marvann. — Sama ću to učiniti. — Ulije u čašu nešto creme de cassis, pa doda nekoliko kocaka leda i malo sode.

Podigne Čašu. — Za najpametnijeg odvjetnika u New Yorku.

On se zasmijulji.

— Hvala. — Podigne vlastitu čašu. — Za najčarobni-ju klijenticu koju je sreća dodijelila nekom odvjetniku.

— Hvala. — Spustivši čašu na stol, krenula je u spavaću sobu. — Kako da se obučem? Kamo idemo?

Pošao je za njom do vrata spavaonice i zastavši zagledao se u nju.

— Nakitite se — reče. — Idemo u klub Shelton. Moram se sastati sa strankom.

Podignula je obrve.

— Klub Shelton — zaista otmjeno.

— Za nas samo najbolje — reče Vito, smijuljeći se. Zbacila je kućnu haljinu i sjela pred toaletni stolić.

Zaustavio je dah. Učinila je to tako nehajno. Na sebi nije imala ništa drugo osim grudnjaka bez naramenica, gaćica i dugačkih svilenih čarapa pričvršćenih na tanak pojas oko struka. Pogledala ga je obješenjački.

— Oprostite što sam u radnoj odjeći. Zaklonio je oči rukama.

— Začas ću se sabrati — reče. — Nisam naviknut na žene.

Nasmijala se šminkajući se.

— Dragi ste, Hank. Volim vas.

— Hvala — odvrati Vito. Okrenula se njemu.

— Stvarno to mislim. Vrlo je malo muškaraca koje volim. Većinom su životinje.

Lice mu se odjednom uozbiljilo. Znala je to sigurno bolje od svih ostalih.

— Nadam se da ćemo postati prijatelji — reče joj. U očima joj je bio mudar pogled.

— Nadam se — reče iskreno. — Premda sumnjam. Začudio se.

— Zašto?

Ustala je i okrenula se prema njemu. Odjednom se čudno promijenila.

Osjetio je kako mu bilo tuče u sljepoočicama. U mekom svjetlu sobe učini mu se da se pretvorila u erotski kip: prsa su joj bila bujna i čvrsta, oblina trbuha topla i primamljiva, noge poput cvjetova dugih peteljki.

Usta mu se odjednom osuše. Prinio je čašu ustima, ali nije pio. Poželio je samo osjetiti hladnu vlažnost na usnicama.

— Prekrasni ste — prošapće.

Blago se nasmiješila.

— Jesam li? — upita. — Zapravo i nisam. Noge su mi predugačke, prsa prejaka, ramena preširoka, oči prevelike, brada preuglata, jagodice previsoke, usta preširoka. Ništa ne odgovara današnjoj modi. A ipak kažete da sam lijepa.

— Lijepi ste — ponovi Vito. Prodorno ga je gledala.

— Ne mislite samo na ljepotu. Smatrate da sam stvorena za nešto drugo, zar ne?

— Po čemu bi se drugom mjerila ljepota? — upita je. Smiješak joj iščezne s usnica.

— To sam i mislila. Zato sumnjam da možemo ostati prijatelji. Uvijek sve završi isto.

Osmjehne joj se.

— Prozreo sam vas — reče joj blago. — Vi ne želite drukčije. To je vaše jedino oružje. Vaš jedini način da budete ravnopravni.

Trenutak je zurila u njega, zatim ponovno sjedne za toaletni stolić.

Dohvati jastučić za pudranje pa mu ga pruži.

— Napudrajte mi leđa — reče mu. — Niste kao ostali. Pametniji ste.

Načas je piljio u jastučić zatim se okrene.

— Ako želite da ostanemo prijatelji — reče — napudrajte sami leđa. I ja sam samo čovjek.

Kada je izišla iz spavaće sobe Vito ustane i zafuć-ka. Bila je u jednostavnoj haljini od zlatnog lamea golih ramena, koja joj je lagano

obavijala tijelo, padajući do listova. Uz to tanke svilene čarape i zlatne cipele. Na ušima je imala male zlatne naušnice u obliku srca, a oko vrata pleten zlatni lanac na kojem je visio kamen sličan topazu. Kosa joj je bila bijelo plava i blještala je uz zlaćanožutu boju haljine. Smješkala se.

— Sviđa vam se? Kimnuo je.

— Čarobno!

Donese mu kaput, a preko svojih ramena prebaci ogrtač od svijetla krzna kanadske kune.

— Spremni? — upita je, smiješeći se. Kako će samo Ross izbuljiti oči.

— Uvijek premna — odvraLi mu.

Kad su pošii prema vratima, zazvoni telefon. Zaustavio se, pogledavši je.

— Nećete se javiti? — upita. Oči im se sretnu.

— Odazvat će se moja telefom-ka služba. Vjerojatno je lo netko ilco ne zna da noćas izlazim.

Sjeli su u taksi i Vito reče vozaču adresu. Provukla je ruku ispod njegove. Blag nvris paiiema dopirao je do njega.

— Sio tražite od života, Maiyann? — upi.ia je. Tama joj je skrivala oči dok. je odgovarala.

— Svi me pitaju isto. Hoćete li čuti otrcane fraze ili istinu?

— Istinu, ako ćemo biti prijatelji — odvrati Vito.

— Tražim ono što i svi ostali — reče. — Ljubav. Dom. Obitelj.

Sigurnost. Brak. Ne razlikujem se ni od koje druge djevojke.

— Ali... — počne Vito. Prekinula ga je.

— Htjeli ste reći da sam kurva.

Osjećao se kao da mu je pročitala misli pa se zbunjeno nakašljao.

— To me još uvijek ne čini drugorazrednim građaninom — nastavi Marvann mirno. — Osjećam poput svake druge žene. Jednako krvarim kad se porežem. Jednako plačem kad me netko povrijedi. U svojem poslu radim jednako naporno kao i svaka druga djevojka. Mnogo je teže biti dobra kurva negoli dobra tajnica ili činovnica.

— Zašto onda niste nikada pokušali raditi nešto drugo?

— Odakle znate što sam pokušavala? — upita ga mirno. — Zašto niste postali liječnik? Zato jer ste najbolji kao odvjetnik. Vidite, a ja sam najbolja u ovome.

— Ali ja sam odvjetnik i zato što to želim biti i jer sam rođen za to — brzo će Vito.

— Da vam povjerim kao profesionalac profesionalcu — osmjehne se Marvann. — Cijelog života borila sam se protiv toga. Još kao djevojčica, dok su dječaci trčali za mnom, branila sam se. Netko mi je jednom kazao da sam za to rođena. Nisam mu povjerovala. Međutim, imao je pravo. Sada sam u to uvjerena.

Uhvati je za ruku nježno je tapšući. Odjednom spozna koliko mu je draga ova djevojka. Bila je čudesno poštena.

— Nadam se da ćete jednog dana dobiti ono što želite.

U restauraciji je pričekala da Vito preda svoj šešir i kaput. Dok su prilazili stolu, Ross im je bio okrenut leđima. Napregnuto je razgovarao s crnokosom djevojkom koja je sjedila do njega.

Vito se zaustavi iza njega položivši svoju ruku na Marvanninu.

— Ross — zovne.

Ross se naglo osvrne i podignuvši pogled nasmiješi se, dok su mu tamne oči blistale.

— Hank!

— Ross, volio bih da upoznaš Marvann Flood — reče Hank. — Marvann, ovo je Ross Dre... — Glas mu se odjednom prekine.

Ross problijedi i Hank na trenutak pomisli da mu je pozlilo, toliko mu se bolnog uzbuđenja ocrtalo na licu. Samo su oči živnule — bile su žive, sjajne i ispunjene žudnjom kakvu Vito još nikada nije vidio. Naposljetku je progovorio. Glas mu je podrhtavao.

— Mar... Marja!

Vito pogleda Marvannu. Ispod šminke lice joj je bilo blijedo, ah' se bolje snašla nego Ross. Pružila mu je ruku.

— Ross! — reče promuklim glasom. — Odavno se nismo vidjeli.

— Sedam godina, Marja — reče Ross, teško ustajući. — Sjedni, Hank.

Sjednu za stol.

— Zajedno smo rasli, Hank — objasni Ross, ne skidajući očiju s Marvann. — Sjećaš li se što si mi rekao preko telefona, Hank? Ovo je jedina djevojka na svijetu za koju ti to doista vjerujem!

Vito je gledao jedno pa drugo. Ista ljuta životna snaga u oboje. Bili su toliko slični u svojim suprotnostima, kao da su izišli iz istog kalupa, a tek su na kraju različito oblikovani. Položivši ruku na stol, nagnuo se naprijed.

— Pričajte mi o tome.

— Crnokosa djevojka koja je došla s Rossom bila je Ijutita. Obraćali su joj tako malo pažnje kao da i nije bila prisutna. Bilo joj je savršeno svejedno što su Ross i Marvann radili dok su bili djeca.

Međutim, zanimalo je Hanka Vita. Postalo mu je jasno mnogo toga što ga je zbunjivalo s obzirom na Rossa i Marvann. Šutke je slagao njihove uspomene. Bio je sakupljač čudnih isječaka ljudskih sudbina. U njegovom poslu takve su obavijesti često bile vrlo korisne.

Jedno je odmah shvatio: morat će čekati svoj red kod Marvann. Ako je ikada išta ostalo nedovršeno između dvoje ljudi, onda je to bilo među ovo dvoje. Pogledao je crnokosu djevojku osmjehnuvši se.

— Što mislite, da nestanemo i prepustimo ovo dvoje njihovim uspomenama, dušo?

Djevojka mu se zahvalno nasmiješi.

— Ništa mi ne bi bilo draže, gospodine Vito. Tuda sjećanja vrlo su dosadna.

Hank se nije slagao s njom, ali je ipak ustao.

— Hajdemo — reče.

Ross podigne pogled prema njemu.

— Ali još nismo razgovarali o poslu — usprotivi se. Hank se nasmiješio.

— Bit će to prvo što ćemo učiniti sutra ujutro u mojem uredu. — Pruži ruku Marvanni. — Laku noć, prijateljice.

Uzvratila mu je blistavim, toplim osmijehom.

— Laku noć, savjetniče.

Ross ih je slijedio pogledom dok su odlazili, potom se okrene Marvanni.

— Sjedni do mene. Šutke se premjestila na stolac koji je djevojka napustila. Ross rukom prekrije njezinu.

— Još jedno piće? — upita. Odmahnula je glavom.

— Neću, hvala.

— Ja hoću. — Mahne rukom i konobar mu donese još jedan viski. — Kako si upoznala Hanka Vita? — upita.

Pogledala ga je u oči.

— Zapala sam u neprilike i trebala sam odvjetnika. Otišla sam k njemu.

— Odabrala si najboljeg — reče Ross. — Skup je, ali nema boljeg.

— Kojiput je najskuplje na kraju najjeftinije, ako gledaš unaprijed — zaključi Marvann.

— On je i moj odvjetnik — reče Ross. Upitno je podignula obrve.

— Radim za organizaciju — nastavi Ross. — Znaš li što je to?

Kimnula je.

— Ali potpuno sam čist — doda brzo. — Obavljam samo zakonite poslove. Upravo me šalju u Los Angeles da tamo osnujem građevinsko poduzeće. Stoga sam večeras želio razgovarati s Hankom.

Ništa nije rekla.

— Sjećaš li se Jokera Martina? — upita Ross. Potvrdno je kimnula.

— On je sada jedan od glavnih. Nekoć sam radio s njim, no sada sam se osamostalio. Uvjerio sam ih da bolje radim ako sam neovisan. — Ross joj ponudi cigaretu i prinese vatru. — On je bio jedini koji mi je ponudio posao kada me moj stari izbacio.

Gledala ga je u oči.

— Prilično si se dobro snašao. Zadovoljno je kimnuo.

— Oko nas sve je puno love, samo je treba pokupiti.

— Ako te ne pozovu u vojsku — reče Marvann. Nasmijao se.

— Neće me uhvatiti.

— Izgledaš siguran.

— Lako izbjegneš poziv ako se obratiš pravim liječnicima — reče.

— Kad te jednom razvrstaju, nijedna te svjedodžba ovog svijeta neće izvući.

Uhvatio se za uho.

— Osigurao sam se protiv poziva. Imam rupu u bubnjiću vrijednu dvadeset pet tisuća dolara.

Za vrt jela je glavom.

— Nisi se nimalo promijenio, Ross. Uvijek nešto izmisliš. — Iznenada osjeti da je umorna. Ross ju je podsjetio na davno prošla vremena i na mnogo toga što je htjela zaboraviti. Dohvati krzneni ogrtač. — Kasno je, Ross, idem kući.

— Odvest ću te — reče brzo. — Auto mi je vani.

— Imaš li benzina? — upita.

— Naravno — nasmije se. sjećaš se, dušo?

Razgovaraš s Rossom, Nije se mogla priučiti na zamračenje u gradu, koje je sve činilo tihim i mirnim. Rekla mu je svoju adresu i zavalila se u sjedalu dok je automobil jurio kroz noć. Sklopila je oči i osjetila se daleko od ljudi i mjesta koje je poznavala.

Učini joj se da se već dugo voze kad se automobil zaustavio. Otvorila je oči. Nije bila kod kuće.

— Ross! — reče oštro.

— Pogledaj, malena. — Rukom pokaže prema prozoru automobila. — Toliko je vremena prošlo.

Okrenuvši se, ugledala je rijeku kako svjetluca pod povremenim naletima treperava svjetla. Riverside Dri-ve — koliko su puta bili ovdje zajedno.

Osjeti kako mu se ruka pomiče na naslonu iza nje, pa se okrene prema njemu.

— Prestani, Ross. Prošlo je zaista mnogo vremena i ne možeš ga više vratiti. Odvezi me kući.

Dok je ponovno palio motor, Marvann ugleda kako mu se na usnama ocrtava razdražen izraz kojeg se dobro sjećala.

Nakon nekoliko minuta provedenih u šutnji stigli su pred njezina vrata.

Ross je pogleda.

— Mogla bi me pozvati na piće — reče — zbog starih uspomena.

— Dobro — odvrati mu nevoljko. — Ali samo jedno. Slijedio ju je u stan.

— Sve je na malom stoliću — reče mu.

Prebacivši njegov kaput preko stolca, otišla je u spavaću sobu. Poslije nekoliko trenutaka vratila se odjevena u zelenu baršunastu kućnu haljinu.

Pogledao ju je smiješeći se.

— Još uvijek si najljepša.

— Hvala — odvrati mu suho. Upitno je namrštio obrve.

— Što te izjeda, dušo? Još se uvijek ljutiš zbog onog što se među nama dogodilo prije toliko godina?

Zavrtjela je glavom.

— Više ne, Ross. Previše se toga odonda dogodilo a da bih se mogla ljutiti na tebe.

Pruži ruku prema njezinoj, ali je ona izmakne.

— Što ti je onda? Još uvijek žudim za tobom. Polagano se nasmiješila.

— Znam. Jednako kao i za svim ostalim djevojkama. Glas mu postane tih.

— Ti si nešto drugo, malena. Oduvijek si bila nešto drugo.

— Jesam, Ross, jesam. — Glas joj je bio podrugljiv.

Spusti piće i naglo joj se približi. Uhvativši je svojim velikim šakama za ramena, čvrsto je stegne. Gledala ga je očima u kojima nije bilo straha.

— Još uvijek igraš svoju malu igru, zar ne, malena?

— Još uvijek izigravaš siledžiju, zar ne, Ross? — odvrati ona.

— Sada sam stariji — reče. — Ne možeš me se tako lako otarasiti kao kada smo prvi put bili zajedno. — Privuče je k sebi. Ona mu ovije ruke oko vrata. Nasmiješi joj se. — Ovako je već bolje, malena. — Sag-ne se da je poljubi.

Iznenadna, zasljepljujuća bol propara mu sljepooči-ce. Psujući klizne na pod, gledajući gore u nju. Bol je prestala čim ju je pustio, ali u zatiljku je još uvijek ostao mučan osjećaj.

— Beštijo prokleta! — zareži. — što si učinila? Osmjehujući se, gledala je u njega.

— Naučio me prijatelj u policiji. Zovu to bolnim točkama. Džudo.

Ustao je i dohvatio piće.

— Nimalo se nisi promijenila, zar ne?

Okrenula se bez odgovora stoliću i pripremila sebi piće. Promatrao ju je.

— Što je to? — upita.

— Cassis i soda. — odvrati mu. Iskrivio je lice.

— Izgleda kao lijek.

— Volim to — reče Marvann. Ogledao se po stanu.

— Imaš lijep stan.

— Hvala — odvrati.

— Mora da dobro zarađuješ.

— Snalazim se.

— Čime se baviš? — upita je znatiželjno.

Trenutak se zagledala u njega. U taj čas zazvoni telefon. Pokrivajući dlanom slušalicu, pogleda ga ravno u oči i reče: — Prostitutka sam.

Dah mu zastane u prsima. Kao iz velike daljine čuo je kako govori u telefon.

— Ne, dušo, sada ne mogu. Zauzeta sam. Pokušaj sutra, hoćeš li?

Spustila je slušalicu, prošla kroz sobu i uzevši njegov kaput, pružila mu ga.

— Hoćeš li sada otići, Ross? Umorna sam.

Nije se pomaknuo s mjesta. Pogled mu je još uvijek počivao na njezinom licu. Turio je ruku u džep i izvadio snop novčanica. Pucnuvši prstima, baci ih prema njoj. Novčanice se oko nje rasprše padajući na tlo.

— Upravo sam kupio ostatak noći — reče.

Mirno su ležali u krevetu. Prigušeni zvuči grada dopirali su u sobu kroz zatvorene prozore. Okrene se k njoj. Žar cigarete zatreperi, bacajući mekano svjetlo na njezino lice.

U dnu duše nešto ga je boljelo. Dotakne je. Ruka joj je bila mekana i hladna. Sjeti se njezinog dodira i divljeg uzbuđenja koje je izazivao u njemu.

— Marja — prošapće. Osjeti kako mu odgovara laganim stiskom prstiju.

— Marja — ponovi nježno. — Zar ništa nisi osjetila? Baš ništa?

Glas joj je bio tih i promukao.

— Naravno, dušo. Silan si ti momak.

— Marja, nisam to mislio! — Glas mu se stiša u bolan šapat. Odjednom nešto prepukne u njemu i on zaplače. Toliko je toga bilo izgubljeno.

Potresali su ga duboki, razdirući jecaji.

Marja ovije ruke oko njega, pritišćući mu glavu na svoja prsa.

— Hajde, dušo, hajde — prošapće, tješeći ga.

Miris pržene slanine udari mu u nos kada je još topao od tuša izišao iz kupaonice. Snažno se istrlja, zatim pođe u kuhinju, omotavši ručnik oko bokova.

Odjevena u jednostavnu kućnu haljinu, Marvann je razbijala jaja nad tavom na malom štednjaku. Kratko je podignula pogled.

— Obuci se. Doručak će začas biti gotov. Zagledao se u nju. Oči su joj bile bistre. Na njezioom licu nisu se vidjeli tragovi duge, burne noći.

Nije bila našminkana, a ipak joj je koža kao i uvijek .odisala jednako zdravom, životinjskom svježinom.

— Zašto? — upita je. — Ne idem nikamo.

— Ideš, ideš — reče ona, pokazujući prema malom satu na peći. — Skoro će podne. Vrijeme kada iz ovog »hotela treba otići.

Lice mu porumeni. Gotovo kao da je on osjetio stid •što ga je ona trebala očutjeti.

— I ti odlaziš sa mnom — reče.

— Ne budi glup — odvrati mu suho. — Nemaš dovoljno novaca za to.

Prišao je i uhvatio je za ruku.

— Marja — gotovo je preklinjao. — Zar je to sve što Ja tebi značim? Zar samo još jednog muškarca više? Čvrsto ga je gledala u oči.

— Zovem se Marvann. Marja je nestala prije mnogo vremena, a za Marvann svi su muškarci jednaki.

Prvi je oborio pogled.

— Želim se vratiti u prošlost. Hoću da počnemo od početka. Ti i ja. Sada sam odrastao. Mogli bismo toliko toga učiniti zajedno.

— A što? — upita ga podrugljivo. — Vjenčati se? Ponovno je porumenio.

Nije mu dala vremena da odgovori.

— Ah, ne. Zadovoljna sam ovako. Ne želim se vezati aii za koga. — Istresla je jaja na tanjur. — Radije požuri — reče — inače će se ohladiti jaja.

Osjetio je kako u njemu raste nemoćan bijes.

— Da se radi o Mikeu, kladim se da bi se drukčije ponašala! — Naglo se lecnula i bio je siguran da je pogodio. — Što ti upoće taj glrupan može pružiti? Nikada neće postati ništa više od običnog policajca kad se jednom vrati iz vojske. Glas joj je bio vrlo tih.

— Mike je u vojsci?

— Da — odvrati on. — Prijavio se dan poslije Pearl Harbora. Već tjedan dana kasnije bio je vojnik redovne vojske.

— Ah — reče ona. — Je li negdje preko oceana?

— Odakle, do bijesa, da to znam? — zareži. — Imam pametnijeg posla nego da brinem o mjernu! — Okrene se prema spavaćoj sobi. — Možda želiš da ga potražim za tebe — dobaci joj zlobno preko ramena. — Reći ću mu da za vojnike imaš posebnu cijenu.

Joker Martin uđe u restauraciju i priđe Vitovom stolu. Vito podigne pogled i mahne rukom konobaru dok je Joker sjedao.

— Izgledaš zabrinuto, Joker — reče Vito.

— Brinem se — odvrati Joker. — Ne mogu nagovoriti Rossa da ostane na zapadu. Neprestano se vraća svakih mjesec dana. Upravo mi je brzojavAo. Na putu je ovamo.

Vito naruči dva pića.

— Zašto ne uzmeš nekog drugog momka? — upita.

Joker se zagleda u stol.

— Razmišljao sam i o tome, ali koga da nađem? Oni ljudi tamo vole Rossa. A i ime njegove obitelji velika je zaštita. Osim toga nitko drugi nije tako pametan, a da i jest, ne mogu mu vjerovati.

Vito je zamišljeno šarao olovkom po stolnjaku.

— To traje već oko pet mjeseci, zar ne? Joker kimne.

Vito baci olovku.

— To je zbog te žene — reče.

— Koje žene.

— Marvann — reče Vito. — Rekla mi je kako je Ross nagovara da pođe na zapad s njom, no ona neće.

— Marvann? — Joker je bio zbunjen. — Tko je to? Ross se želi oženiti njome?

Vito odmahne glavom.

— Ne, ne želi se vjenčati. Barem mi to nije nikada kuzala. Poludio je za njom, to je sve. — Nasmije se. — Ne zamjeram mu, jer se i meni dogodilo gotovo isto.

— Ross nikada nije spominjao nikakvu djevojku — reče Joker. — Kakva je to žena?

Vito ga pogleda.

— Prostitutka. Stvorena za to, ali posebne vrste. Kurva s moralnim načelima.

— Nijedna prostitutka nema morala — reče Joker. — Jedini jezik koji razumiju je lova.

— Ne poznaješ Marvannu — reče Vito. — Možeš kupiti njezino vrijeme, ali nju ne možeš.

— Marvann — ponovi Joker tiho. — čudno ime za kurvu.

— Marvann Flood — reče Vito.

Jokerovo lice odjednom porumeni od uzbuđenja.

— Plavokosa djevojka velikih, smeđih očiju čiji pogled prolazi kroz čovjeka?

— Da — odvrati znatiželjno Vito. — Poznaješ li je? Joker ne odgovori.

Lupi šakom lagano po stolu.

— Kučkin sin! — opsuje. — Prokleto pokvareno kopile!

— što ti je? — upita Vito. Zbog čega se ljutiš? Joker zgrabi piće pa ga istrusi.

— Mogao sam to misliti. Marja Flood.

— Tako je i Ross zove — vikne Vito začuđenim glasom. — Dakle, poznaješ je?

Joker kimne.

— Dakako da je poznajem. Radila je za mene u »Golden Glowu« dok je još bila djevojčica. Do đavola, gotovo sam izgubio dozvolu zbog toga što sam je zaposlio. Tada je još bila maloljetnica.

— Ah — reče Vito.

— Poslali su je u popravni dom jer je napala očuha kuhinjskim nožem, čuo sam o njoj nakon što su je pustili, ali sam joj kasnije izgubio trag — reče Joker. Mahne konobaru da mu donese još jedno piće. — Ross je oduvijek čeznuo za njom, no ona ga nije htjela. Postojao je jedan drugi, Rossov prijatelj. Taj je bio njezin momak.

— Što se dogodilo? — upita Vito.

— Strpali su je u dom, rekoh ti. Ne znam što se zatim zbilo. Nakon pet godina ti si prvi koji mi je nešto spomenuo o njoj.

Vitov pravnički mozak nije volio ništa nedovršeno.

— Mislim Rossovog prijatelja. Što se s njim dogodilo?

— Postao je policajac, zatim je otišao u vojsku. Ross je to jednom spomenuo prije nego što je otišao na svoj zadatak na zapadu. — Joker je zamišljeno pijuckao. — Još kao djevojčica bila je prava žena. Već je onda za-luđivala muškarce. Je li još uvijek takva?

Vito se nasmije.

Joker podigne ruku.

— Ne moraš mi ništa reći jer znam. — Pripali cigaretu, i Vito primijeti kako mu dršću prsti. — I sam sam imao velike planove s njom — završi Joker.

Prigušen zvuk telefona prekine joj san. Prevrne se u krevetu, zarinuvši lice u jastuk. Telefon je uporno zvonio i ona se protiv volje razbudi.

Njezina telefonska služba puštala je da telefon zvoni samo u hitnim slučajevima. Podigne slušalicu.

— Marvann? — upita oprezan glas. — Ovdje Frank. Sada je bila potpuno budna. Bio je Frank Millersen.

Detektiv poručnik Millersen.

— Zar opet neprilike, Frank? — upita, gledajući na sat. Bilo je skoro deset sati ujutro. Nije je zvao još otkako su je bili optužili za krađu.

— Ne. — Oprezan glas tiho se nasmije. — Sve je u redu.

Iz usta joj se izvije gotovo nečujan uzdah olakšanja. Mnogo je vremena prošlo odonda kad ju je Millersen prvi put uhapsio. Bila je tada još

neiskusna djevojčica. Provela je trideset dana u zatvoru, ali se sprijateljila s njim.

— Zbog čega me zoveš? — upita ga glasom koji je odjednom postao promukao. — Želiš li me vidjeti?

Glas se ponovno nasmije.

— Neću, hvala Marvann. Policijska mi plaća to ne dopušta.

— Znaš da novac nije važan kad se radi o tebi, Frank — reče. — Drag si mi.

— Ne zavodi me, Marvann — nasmije se. — Prepametni smo za to.

Nazvao sam te samo da ti kažem kako sam pronašao bivšeg policajca za kojeg si me pitala prije nekoliko mjeseci. Onog koji je otišao u vojsku.

Mikea Kevesa, brata tvoje prijateljice.

Tijelo joj prožme uzbuđenje. Čim je Ross, tada nakon ponovnog susreta, bio otišao, telefonirala je Mil-lersenu i ispričala mu prvo što joj je palo na pamet.

— Doista? — reče, brižljivo obuzdavajući glas. — Gdje je?

— U vojnoj bolnici St. Alban — reče Millersen. — Ondje je već tri tjedna.

Bio je ranjen u sjevernoj Africi.

Premda se svladavala, ipak joj se zabrinut prizvuk ušulja u glas.

— Ranjen je?

— Da, ali — koliko sam čuo — nije teško. Sutra ga puštaju van preko vikenda. Ako ga tvoja prijateljica želi vidjeti, bolje da bude ondje već prije osam sati. Inače će biti prekasno. Znaš kakvi su vojnici. — Millersen se ponovno zasmijulji. — Posljednje što žele vidjeti je vlastita sestra.

— Mnogo hvala, Frank — reče Marvann, spuštajući slušalicu. Uzme cigaretu i zamišljeno je pripali. U pla-vičastom dimu ugleda Mikeov lik i povrijeđen izraz u njegovim očima kada ga je posljednji put vidjela.

Pitala se kako će iskoristiti slobodan vikend. Otac i majka bili su mu u Kaliforniji, gdje mu je otac radio u obrani. Tako su joj rekli kada je telefonirala u kuću gdje je Mike stanovao.

Tko zna nije li imao prijateljicu koju želi posjetiti. Pri toj pomisli nešto je u dubini zaboli. Vjerojatno više nije mislio na nju. Polagano ugasi cigaretu u pepeljari. Požali što je uopće popustila porivu i zamolila Franka da ga pronađe za nju.

Zaustavila je kola nasuprot ulazu u bolnicu i čekala. Na uglu je stajao veliki autobus i čekao da vojnike poveze u grad. Pogledala je na sat. Bilo je pola osam. Lagano je zadrhtala i pripalila cigaretu. Već odavno nije ustala tako rano.

Poslije nekog vremena počne se osjećati glupo. Bilo je ludo ustati usred noći i prevaliti cijeli ovaj put ovamo samo da ga vidi. Ne da razgovara s njim ili da ga dotakne, nego samo da gleda kako prelazi nekoliko koraka i penje se u autobus. On nikada neće uopće znati da je bila ovdje.

Pušila je već treću cigaretu kad se vrata otvoriše i prva grupa vojnika iziđe. Iznenada je ispuni strah. U uniformama svi su bili tako slični. Pitala se hoće li ga prepoznati. Možda se promijenio.

Mala kola kantine Crvenog križa zaustavila su se ispred ulaza i žene su počele užurbano dijeliti vojnicima uštipke i vruću kavu. Još su dva autobusa stigla i zaustavila se iza prvog.

Napeto je motrila lica vojnika. Prvi autobus bio je sada pun i motor je glasno zabrujao. Krenuo je, a slijedeći autobus zauzeo je njegovo mjesto. Promukli muški smijeh dopre do nje.

Drugi autobus krene, a posljednji se pomakne naprijed. Uznemireno je pogledala na sat. Bilo je osam i četvrt. Millersen je pogriješio. Mike neće izići. Još je ostalo samo nekoliko vojnika. Gužva je prošla.

Brzo osmotri svako lice. Možda ga je previdjela u gomili koja se ukrcala u ranije autobuse. Stazom je prilazilo još samo nekoliko vojnika. Na pokretnoj kan-tini vrata se zatvore. Čula je kako poslužitelj ica govori drugoj ženi da je vrijeme da pođu. Kantina se odveze.

Marvann ugasi cigaretu u pepeljari i upali motor. Ili ga nije prepoznala, ili on neće izići. Okrene ključ i motor zabruji. Posljednji autobus krene cestom ispred »je.

Stavi mjenjač u brzinu i automobil krene. Posljednji poriv prisili je da pogleda preko ceste. Upravo je izlazio kroz vrata. Noga joj nesvjesno pritisne kočnicu dok je zurila u njega.

Bio je mršav, strahovito mršav; jagodice su mu iskočile ispod duboko upalih plavih očiju. Lagano je hra-mao kao da štedi desnu nogu. Kad je vidio da autobus nestaje iza ugla, zastao je. Vidjela je poznati pokret razočaranja kad je zapucketao prstima i gotovo je čula kako je kroz usne protisnuo »Prokletstvo!« Polagano je prebacio malu platnenu torbu iz desne u lijevu ruku.

Zapalivši šibicu, pripalio je cigaretu, zatim je bacio šibicu u žlijeb uz pločnik pa krenuo niz ulicu.

Sjedila je kao oduzeta gledajući za njim. Izgledao je čudno u uniformi, a ipak mu je pristajala kao da je oduvijek nosi. Sve na njemu činilo se tako poznato. Kao privučena magnetom, izišla je iz auta. Odjednom je trčala za njim.

Ispružila je ruku položivši je preko njegove na ručki torbe. U ušima je čula tako snažno udaranje sirca, da je jedva razabirala vlastiti glas.

— Da ti ponesem torbu, vojnice?

Polagano se okrenuo. Oči su joj se zamutile i nije mu mogla jasno razabrati lice. Zar se naljutio? Prestrašeno je ponovno progovorila.

— Da ti ponesem torbu, vojnice?

Cigareta što mu je visjela u ustima stane polagano padati. Otkotrljala se niz rever i pala na pločnik između njih. Stajala je podrhtavajući i čekala da on nešto kaže.

Pomicao je usnice, ali nije uspio protisnuti ni glasa. Lice mu je problijedilo i on se lagano zaljulja. Ispružila je ruku da ga pridruži. Zatim je planula vatra među njima. Odjednom mu se nađe u naručju, ljubeći mu usta, a sol nečijih suza vlažila im je usne.

Okrenula je ključ u bravi i otvorila vrata, gledajući ga u polumraka predvorja.

— Kod kuće smo, Mike — reče.

Ušao je u sobu i okrenuo se da bi je pogledao. Već mu je ranije objasnila kako je zamolila prijatelja da ga pronađe.

Zatvorila je vrata iza sebe i odjednom je postala? plaha.

— Sjedni i odmori se — reče. — Pripremit ću ti piće. — Prišla je malom stolu. — Što želiš?

— Džin s ledom — reče slijedeći je pogledom. Brzo natoči piće i pruži mu čašu. Skine mu kapu sa glave i zagleda mu se u lice.

— Promijenio si se, Mike. Polagano se nasmiješio.

— Sada sam muškarac, Marja. Nisam zauvijek mogao ostati dječak. Ti si mi to govorila, sjećaš Ji se?

Gledala ga je u oči, kimnuvši. Podignuo je čašu prema njoj.

— Za djecu koja smo bili — reče.

— Mike! — u glasu joj odjekne bol. — Pustimo uspomene. Zamislimo da smo se upravo sreli. Zaboravimo prošlost i mislimo samo na vedru budućnost pred nama.

Uglovi usta mu se iskrive.

— Teško je to zamisliti, Marja. Previše toga se događa oko nas.

— Samo ovih nekoliko dana, Mike! Molim te! Odložio je piće, pruživši ruke prema njoj. Bacila mu se u naručaj, a on joj pritisne glavu na svoja prsa. čula je kako mu duboko u nutrini odjekuje glas.

— Ništa ne moram zamišljati, Marja. Jedino što sami oduvijek želio jest da budem s tobom.

Telefon se oglasi i on je pusti. Odmahnula je glavom.

— Ne želim se javiti.

— Možda je važno — reče.

— Mi smo jedino važno ovog vikenda — odvrati mu, Kad je telefon prestao zvoniti, okrenula je neki broj.

— Ovdje gospođica Flood. Otputovat ću preko vikenda. Preuzmite, molim, sve poruke i kažite to svakome tko me želi vidjeti.

Promatrao ju je kako spušta slušalicu.

— Vjerojatno imaš dobro namještenje kad može& ovdje stanovati.

Nasmiješila se.

— Imala sam sreću.

U njegovim se očima nazre ponos.

— I pametna si. Sve ovo ne bi mogla imati da nisi bistra.

Postavši odjednom oprezna, potraži mu na licu skriveno značenje. Zatim duboko udahne.

— Ostavimo posao — reče. — Dosta mi ga je cijelog tjedna. Ovaj vikend je moj.

Bila je skoro ponoć kad su se vratili s večere, još se uvijek smijući nečem što je Mike ispričao u taksiju. No primijetila je da mu je lice upalo i umorno. Odmah se pokajala.

— Tako sam se izvrsno zabavljala — reče — a zaboravila sam da si upravo izišao iz bolnice.

— Dobro mi je — odvrati Mike.

— Ne, nije — reče Marja, prolazeći kroz spavaću sobu. — Pripremit ću krevete i kupelj za tebe. Ideš odmah leći.

— Marja — usprotivi se Mike. — Postupaš sa mnom kao da sam dijete.

— Ovog vikenda i nisi ništa drugo — reče smješkajući se — nego moje djetešce.

Brzo skine pokrivač s kreveta, zatim otvori vruću vodu u kupaonici. Kad se vratila u spavaću sobu, stajao je na pragu gledajući je.

— Ne moraš mi prepustiti svoj krevet — reče. — Mogu spavati i na kauču.

Osjeti kako joj se obrazi žare. Prijeđe kroz sobu i ovije mu ruke oko vrata.

— Mike — prošapće — ti si takva luda — i poljubi ga.

Trenutak je stajao sasvim mirno, zatim je tako čvrsto zagrli da joj ponestane daha. Pred očima joj zaigraju svjetla, a soba zaigra oko nje.

Osjeti kako mu se mišići snažno napinju. Zatvori oči. Nikada ranije nije bilo ovako. Nikada. Ovo je bilo za nju. To su bili njezini osjećaji, njezino uzbuđenje, njezina životna snaga. Tu je bio njezin početak i njezin kraj.

Nebo i zvijezde rasprsnu se u njoj.

— Mike! — vikne. — Ljubim te, Mike!

—

Mirno je ležala u krevetu, promatrajući ga kako spava. Sivo jutarnje svjetlo prodiralo je kroz spuštene zastore. Zalutala sunčeva zraka obasjala mu je usta. Izgledao je kao da se smiješi. Naslonila je glavu na jastuk jedva se usuđujući da diše od straha da ga ne probudi. Ovaj vikend je tako brzo postao jučer. Zatvorila je oči kako bi se lakše svega prisjetila.

— Možemo se vjenčati prije nego što se ponovno javim u bolnicu. — Glas mu je bio tih.

Zbunjeno je otvorila oči.

— Mislila sam da spavaš — reče.

— Imamo vremena. Ne moram se vratiti prije podneva. — Gledao joj je ravno u oči.

Nije odgovorila.

Ruka mu potraži njezine prste.

— Zar nešto nije u redu, Marja? Zavrtjela je glavom.

— Sve je u redu.

— Nešto nije kako treba — reče Mike. — Osjećam to. Otkako sam te jučer prvi put zapitao. Ne želiš se udati za mene?

Okrenula je glavu prema njemu.

— Ti najbolje znaš da želim.

— Što je onda? — upita. — Odavde odlazim u oficirsku školu. Poručnici dobivaju prilične plaće. S tim se novcem možeme snaći. Barem ćemo biti zajedno sve dok ponovno ne odem preko oceana.

— Mike — prošapće — molim te, prestani. Ne pitaj me više.

— Ali, volim te, malena — reče. — Želim da uvijek budeš sa mnom. Radi li se o tvojem poslu? O novcu što ga zarađuješ?

Odmahnula je glavom.

— Kad izađem iz vojske, studirat ću pravo. Odvjetnici prilično dobro zarađuju.

— Nemoj, Mike, nemoj. Privuče je k sebi i poljubi je.

— Ako se nečeg bojiš, reci mi. Svejedno mi je što. Ništa što radiš ili si uradila ne može nas rastaviti. Previše te ljubim.

Pogledala ga je u oči.

— Ozbiljno to misliš, zar ne? — prošapće Marja. Kimnuo je.

— Jednom mi je netko to već kazao, ali nije ozbiljno mislio.

— Nije te volio kao što te ja volim — reče. — Nikada te nitko neće voljeti kao što te ja ljubim.

Duboko je udahnula.

— Rado bih ti vjerovala. Možda jednog dana...

— Udaj se za mene, pa ćeš vidjeti — reče, smiješeći se.

Zvonce na vratima oštro zazvoni. On je pogleda.

— Očekuješ li koga?

Zavrtjela je glavom, dok je zvonce ponovno zazvonilo.

— Vjerojatno raznosač mlijeka. Otići će. No zvonce nije prestajalo zvoniti.

— Možda je ipak bolje da odeš i pogledaš tko je — reče Mike.

— Ah, dobro — odvrati Marja, posegnuvši za kućnom haljinom. Prebaci je i prijeđe u drugu sobu, zatvorivši za sobom vrata spavaće sobe.

Otvori vrata u predsoblju.

— Znao sam da si kod kuće — reče Ross — premda se ne odazivaš na telefonske pozive cijelog vikenda.

Stavila je nogu za vrata.

— Ne možeš ući — prošapće. — Rekla sam ti da ne dolaziš ako se prije nismo dogovorili.

Prkosno se zapiljio u nju.

— Kako da se dogovorim s tobom kad se ne javljaš na telefon?

— Navrati danais popodne — reče Marja, pokušavajući zatvoriti vrata.

On ih odgurne i ona posrne natrag. Ross uđe u stan. U njegovu dahu osjetila je miris alkohola.

— Neću navratiti popodne — reče. — Odlazim na obalu /.a stalno i ti ćeš poći sa mnom!

— Poludio si, Ross! — Marja će ljutito. — Ne idem s tobom nikamo!

Zgrabio ju je za ruku.

— Ideš! — vikao je.

Vrata spavaće sobe otvore se i u njim se pojavi Mike. U prvi tren nije prepoznao Rossa.

— Da ti pomognem, Marja ? — upita. Ross ga je smjesta prepoznao.

— Mike! — poviče. Zatim prasne u smijeh. Mike je bio zbunjen.

— što mu je?

— Pijan je — reče Marja. Ross otetura prema Mikeu.

— Stari moj druže — reče. — Hoćeš li objasniti ovoj ludoj ženi da je bolje da pođe sa mnom u Kaliforniju, nego da ostane ovdje uličarka.

Mikeov je glas bio leden.

— Zaveži, Ross. Ovako ne možeš govoriti pred Mar-jom.

Ross zašuti. Prvo je gledao u nju, a onda u njega. Izraz bistrog razumijevanja proširi mu se licem. Činilo se da se naglo otrijeznio.

— Zato se cijelog vikenda nisi odazivala na telefonske pozive — reče joj.

Ništa nije odgovorila.

— Zavukla si se ovamo s njim. Još uvijek nije rekla ništa. Obratio se Mikeu.

— Nadam se da ti je udarila povoljniju cijenu nego meni. Sto dolara za jednu noć ogromna je lova za vojnika. Iako ti je poslužila jaja sa slaninom za doručak.

Mike se zapiljio u nju. Lice joj je bilo samrtno blijedo.

Ross je primijetio pitanje u Mikeovim očima.

— Hoćeš reći da ti nije ispričala? — Obrati se njoj. — To nije pošteno, dušo — reče zajedljivo. — Čekati posljednji trenutak i tek onda uručiti račun. Možda nema toliko love. — Izvadi smotak iz džepa i izvuče nekoliko novčanica. — Evo, Marja, ja plaćam.

Nije se pomakla samo je buljila u Rossa zaprepaštenim pogledom kao da gleda u lice smrti.

Ross se okrene Mikeu.

— Evo, vojnice, uzmi lovu. Upravo sam ti platio vikend s najboljom kurvom u New Yorku. Ionako sam oduvijek želio učiniti nešto za armiju.

Mike je piljio u nju.

— To nije istina — reče muklim glasom. — Reci mi da to nije istina.

Marja ne reče ništa, ali Ross uskoči.

— Ne budi budala, Mike. Zbog čega bih lagao?

— Rekla si mi da me ljubiš — reče Mike. Još uvijek je šutjela.

Rossov glas je bio grub i posprdan.

— Kada te grlila, nije li ti govorila kako si lijep? A kada si je poljubio, nije li ti ponudila još više? A kada si bio na vrhuncu, nije li ti stavila ...

Dubok, životinjski krik izvije se iz Mikeovog grla dok se bacao na Rossa.

Prekasno ugleda kako je nešto blje-snulo u Rossovoj ruci. Osjeti oštru bol u glavi i posrne na pod. Pokuša se uspraviti, ali novi bolni udar snažno mu prasne iza uha i on utone u blaženu tamu.

Ross se dašćući nadvio nad njega. Oči su mu bile zamućene mržnjom, a u ruci mu se još uvijek njihao mali pendrek s olovnom glavicom. Pakosno opali Mi-kea po licu.

— Ovo ti dugujem već dugo — procijedi. Zatim ga zahvati luda groznica i on stane divlje udarati.

— Prestani, Ross, prestani! — krikne Marja zgrabivši ga noktima. — Ubit ćeš ga.

— Upravo to i želim — vikao je suludo. — Već odavno! — Ponovno podigne ruku.

— Poći ću s tobom ako prestaneš! — kriknula je. Ruka mu se zaustavi usred pokreta. Strese glavom kao da je želi razbistriti.

— Što si rekla?

— Poći ću s tobom ako prestaneš. — Glas joj je sada bio jasniji.

Ross polagano spusti ruku i pogleda pendrek u njoj kao da se čudi da je ondje. Zatim ga polagano spusti u džep. Oči su mu bile bistre a glas miran kao da se ništa nije dogodilo.

— Uzmi svoje stvari — reče tiho. Nije se pomaknula. Gledala je u Mikea.

Slijedio je njezin pogled na pod.

— Bože, kako ovaj izgleda! — U glas mu se uvukao začuđen prizvuk.

Provukao je ruke ispod Mike-ovih pazuha. — Prenijet ću ga u krevet i malo urediti dok ti spremiš kovčege.

Bio je već sumrak kada je Mike otvorio oči. U nosnoj kosti sijevala je mukla bol. Gušeći se zastenje.

— Marja — protisne.

Ne dobije odgovora.

Sjećanje se mučno vraćalo. Sav ukočen ustao je iz kreveta.

Preplavio ga je val mučnine. Uhvatio se za stolicu dok ga nije svladao, zatim se odvuče u kupaonicu. U mraku otvori hladnu vodu. Pritisnuvši usta na slavinu žedno je pio, dok konačno nije nestalo suhoće iz grla.

Uspravi se i upali svjetlo. Tuđe lice zurilo je u njega iz ogledala iznad umivaonika. Jagodice su bile pod-livene krvlju i izranjene, nos polomljen i spljošten, a usnice ispucale i krvave. Oči su se najstrašnije promijenile.

Bile su duboko upale i ispunjene boli koja nije bila tjelesna. Polagano ih je sklopio i zatim opet naglo otvorio da vidi hoće li bolnog izražaja nestati. Nije ga nestalo, još je uvijek bio tu.

I uvijek će ostati u njima, isti kao i sada. Bolan izraz koji nikada nikakve suze neće isprati.

žarko kalifornijsko sunce zalazilo je za modroorne obrise brežuljaka, kad se visok, sjedokos muškarac popeo stepenicama do kuće i pritisnuo zvonce. Iz unutra začuo se lagan odjek udaljene zvonjave. Osmotrio je kuću.

Jarka, svijetlomodra boja bazena bljeskala se poput svjetlucavih dijamanata kad je voda prsnula uvis odbijajući zrake sunca. Začuo je slab zvuk dječjeg smijeha, koji je dopirao iz vode, i blag, prijekoran glas crne dadilje, koja je budno stražarila na stazi oko bažena. Zadovoljno je kimao glavom dok su se vrata otvarala.

Stari crnac pogleda van. Uljudan osmijeh mu se proširi licem kad je prepoznao posjetioca.

— Uđite, gospodine Martine — progovori punim, dubokim glasom. — Reći ću gospođi Drego da ste ovdje.

Joker pođe za starcem u prostranu dnevnu sobu i priđe golemom prozoru koji je gledao na bazen. Ugleda malu djevojčicu bijelozlaćane kose kako se penje iz bazena. Dadilja brzo umota dijete u ručnik i stane ga trljati.

Dijete je potpuno nalik na majku, pomisli. Nema ništa Rossova u njemu. Čudno da snažan muškarac poput Rossa ne ostavi traga na svojem djetetu. Slab smiješak ocrta mu se na usnama. Je li Michelle zaista Rossovo dijete? Samo Marja može to reći, a on je bio prepametan da je to pita. Pomisli kako vjerojatno ni Ross nije upitao. Joker je bio siguran da bi Marja rekla istinu, ako bi je Ross ikada zapitao, pa makar mu istina i ne bila po volji.

Zvuk koraka iza njega prisili Jokera da se okrene. Kao i uvijek kad bi je ugledao, osjeti lagano uzbuđenje. Vrijeme joj ništa nije oduzimalo, čak joj je i koristilo. Bilo je u njoj duboke istinske životne snage, koja kao da je iz nje izbijala i čovjeka dodirivala. Smiješka nestade s njegovih usnica.

Ispruži ruku.

— Marvann — reče.

Ona je prihvati svojom, koja je bila topla i čvrsta. Njezini pravilni, bijeli zubi kratko zasjaše.

— Joker — reče. Toliko je vremena prošlo. Kimnuo je.

— Četiri godine. — Rukom pokaže prema prozoru — Michelle je onda imala tek dvije godine, a sada je već velika djevojčica.

Marvann se nasmiješi.

— Šest joj je godina.

— Nalik je na majku. I ona će lomiti srca — nasmije se Joker. čudan izraz preleti Maryanninim licem.

— Ah, bože, nadam se da neće! — reče odrješito. Joker izvadi cigaretu.

— Nisi baš loše prošla.

Oči joj zastre sjena.

— Ovisi o tome što čovjek očekuje, Joker. Svi mi želimo različite stvari.

— Imaš pravo — odvrati on.

Povukla je vrpcu za zvonce pokraj prozora.

— Da ti donesem piće, dok čekaš, Joker? Ross se neće vratiti najmanje još jedan sat.

— Molim — odvrati. — Dobro će mi doći. Oštro ga je pogledala.

— Zar nešto nije u redu?

Njegove su je oči prodorno promatrale.

— Ovisi o tome što očekuješ, Marvann. — Prinese šibicu cigareti. — Ovaj put nisam došao da vidim Ros-sa. Došao sam razgovarati s tobom.

Lice joj je bilo neprobojno.

— Je li? — Glas joj je odavao upravo toliko znatiželje koliko je zahtijevala uljudnost.

Stari sluga uđe u sobu.

— Izvolite, gospođo Drego? Marvann mu se obrati.

— Donesi viski za gospodina Martina.

Starac se okrene i nestane. Joker je gledao za njim.

— Još uvijek isti čovjek, kako vidim. Kimnula je.

— Ne znam kako bih sve dospijevala bez Toma. Pravi je prijatelj.

— Nije li radio kod onog milijunaša koji je poginuo u avionskoj nesreći?

Kako se ono zvao?

— Gordon Pavnter — odvrati ona. — Čim sam pročitala u novinama vijest, otišla sam i potražila Toma. Bila sam vrlo sretna kad je pristao da dođe k meni. Gordon ga je ostavio dobro opskrbljena.

— Dakle, poznavala si Pavntera? — Glas mu je bio učtiv.

— Poznavala sam ga — odvrati bezbojnim glasom. — Trebali smo se vjenčati.

Tom uđe u sobu donoseći viski, čaše i led.

— Da pripremim piće, gospođo? — upita. Marvann kimne. Šutili su dok Tom nije pružio Jokeru piće pa zatim napustio sobu. Tada Joker podigne čašu.

— U tvoje zdravlje.

— Hvala — ona će uljudno. Sjela je na stolac nasuprot kaminu i gledala ga iščekujući. Nešto u njoj podsjećalo ga je na mačku. Možda žutosmeđa boja njezinih očiju ili način kako je ondje sjedila napeta i o-prezna.

— Jesi li primijetila da se Ross promijenio tu posljednje vrijeme? — upita je iznenada.

Izraz njezinih očiju samo se neznatno izmijenio. Sada se i tamo nazirao oprez, kojeg maloprije u njima nije bilo.

— Kako to misliš? — odvrati. Glas mu je bio osoran.

— Znaš što mislim. Nije odgovorila.

— Ross je na najboljem putu da postane moćna osoba — reče Joker. — Nekim ljudima se to ne sviđa.

— Vrlo je nervozan — reče Marvann. — Mnogo radi.

— Kao i ja — Joker će bezbojno. — Kao i mnogi drugi ljudi, ali se ipak ne ponašaju kao Ross.

— Poznaješ Rossa — reče ona. — Na neki način još je uvijek dijete.

— Znam Rossa — odvrati on. — Stoga sam i došao ovamo. Čvrsto ga je gledala.

— I što smatraš da bih trebala učiniti? — upita ga. Okrenuo se prema stoliću i pripremio još jedno piće

prije nego što je progovorio. Zagledao se kroz prozor. Dijete i dadilja prilazili su kući. Nestali su za uglom.

— Voliš li Rossa? — upita je.

U glasu joj se začuo lagan prijekor.

— Joker, nije li to glupo pitanje? Okrenuo se od prozora i pogledao je.

— Ne znam. Kaži mi je li glupo? Nije odgovorila.

— Živiš već sedam godina s njim. Moraš nešto osjećati za njega, ili više ne bi bila ovdje. — Otpio je malko pića. — Zanima me jedino je li to ljubav ili nije.

Oči je uperila ravno u njegove.

— Ross mi je drag, ako je to ono što si želio saznati. Zavrtio je glavom.

— Nisam to želio čuti. Zanima me da li ga ljubiš. Sjena joj zastre pogled.

— Ne, ne ljubim ga.

Iz usta mu se otrgne dubok uzdah olakšanja. Računao je s takvim odgovorom. Ovako će sve biti lakše. Sjeo je na stolac nasuprot njezinom.

— Ross boluje od neizlječive bolesti — od častohleplja — reče polagano.

— To će ga ubiti.

Vidio je kako joj je lice problijedilo ispod suncem opaljene kože.

— Zar je zbilja neizlječiva, ili tek neki ljudi tako misle?

Odmahnuo je glavom.

— Previše je napredovala i nema joj lijeka. Nitko više ne vjeruje pacijentu.

— Je li to zbog posljednjeg hotela? Zbog Shan Dua? — I zbog Shan Dua i zbog drugih razloga. Bila je to posljednja kap.

Trebao je biti pametniji, a ne potrošiti novac za sebe.

— Ali sve je vratio — usprotivi se Marvann.

— Da, novac je vratio — odgovori Joker. — Ali sve drugo zadržao je za sebe. Nismo ga poslali ovamo da samostalno počne raditi. Rizik je prevelik.

— Da ja razgovaram s njim? — upita Marvann.

— Sada više ne bi pomoglo — reče Joker. — Već su odlučili.

— Želiš reći da si ti već odlučio — ona prasne. Polagano je odmahnuo glavom.

— Nisam. Došao sam ovamo samo zato kako bih se pobrinuo da se tebi ništa ne dogodi.

— — Postaješ preslavan, Ross — reče Joker, uzimajući još jedno pecivo. — Moraš se malo povući. Previše je očiju upereno u tebe. Novine prate svaki tvoj korak.

Ross utrpa u usta komad odreska.

— Pa što? — reče mrzovoljno. — Dobro obavljam poslove.

— Ne možemo sebi priuštiti ovakav publicitet — ustraje Joker.

I Ross ljutito odbaci viljušku.

— Uostalom, što se vi ondje na istoku neprestano ljutite na mene?

Ovdje možeš uspjeti jedino ako mnogo bučiš. Tada te svi poznaju i hrle da ti pomognu.

— Zajedno s pajkanima, poreznim organima i FBI--jem — nadoda Joker osmjehnuvši se.

— Dosad mi još nitko nije ništa prišlo, ili možda jest? — upita Ross.

— Ovisi o tome na koga i na što misliš — odvrati Joker.

Ross mu dobaci kratak pogled, zatim ljutito odgurne tanjur.

— Nisi doletio avionom sve dovde da me poučiš o lijepom ponašanju — reče osorno. — Što te izjeda?

Tog trenutka Marvann ustane.

— Idem pogledati je li mala već legla — reče. Ross ne podigne pogled.

Zurio je u Jokera dok je Marvann odlazila iz sobe.

— Dakle? — upita.

— Na primjer hotel Shan Du — Joker će blago.

— Što je s njim? — upita Ross. — Moj je. Joker zavrti glavom.

— Ništa ne shvaćaš, moj sinko. U tome i jest nevolja. I ovako imamo dovoljno neprilika. Ne treba nam još i suprotstavljanje iznutra.

— U Vegasu ima prostora za još dvadesetak hotela — reče Ross.

— Točno -p---odgovori Joker. — Zato smo se i upustili u to još prije toliko vremena. Želimo ovdje imati što više svojih hotela.

Ross skoči na noge.

— želiš li time reći da sam za sebe ne smijem posjedovati ništa?

Joker podigne ruke".

— Nemoj me pogrešno shvatiti, Ross. Možeš imati što god poželiš. Samo što mislim da to nije pametno.

— Zaradio sam mnogo novaca za sve vas — vikne Ross.

Joker ustane i zapilji se u njega.

— I dobio si svoj dio — reče grubo. — Više od običnog postotka. Zlo je u tome što si previše prigrabio. Bio si takav još dok si bio dječak.

Oduvijek si želio uzeti više nego što ti je pripadalo. Ovaj put si pretjerao.

— Joker se okrene i pođe iz sobe. Ross ga zgrabi za ruku.

— Kako to misliš?

Jokerove oči bile su sive i ledene.

— Sjećaš li se još kad si došao u. kockarnicu iza plesne dvorane? Kad si prvi put doveo Marju?

Ross kimne.

— Kakve to veze ima s ovim sada?

— Mislio si da si pametan kad si nam podmetnuo lažne kocke. Nisi bio dovoljno lukav. Tada sam te zaštitio jer sam mislio da ćeš nešto naučiti.

Sada te više ne mogu braniti. — Istrgnuo je ruku iz Rassova zahvata i napustio sobu.

Marvann je upravo silazila stepenicama.

— Odlaziš već, tako brzo? — upita. Pogledao ju je.

— Odlazim — reče. — Ne mogu ostati. Moram razgovarati s nekim ljudima.

— Zar nema drugog izlaza? — upita Marvann. Gotovo je neprimjetno odmahnuo glavom. Trenutak je oklijevao zatim progovori tihim glasom.

— Da sam na tvojem mjestu, uzeo bih dijete i otputovao na neko vrijeme.

Stajala je gotovo nepomično.

— Zar je došlo već dotle?

— Jest, dotle je došlo — reče. — Otputovat ćeš? Odmahnula je glavom.

— Neću. Ne mogu ga sada napustiti. No sutra ujutro poslat ću dijete nekamo.

Licem mu preleti zadivljen izraz.

— Dobro, ali budi oprezna. Ne približuj se otvorenim prozorima. — Pođe vratima i otvori ih, zatim je pogleda preko ramena.

— Telefonirali ću ti jednog dana.

Gledala je kako se za njim zatvaraju vrata, onda se vratila u dnevnu sobu. Ross je nalijevao piće.

— Što je Joker htio? — upita ga.

— Ništa — odvrati Ross.

— Ništa? — upita ga. — To nije nalik na njega. Nije bez razloga prevalio cijeli put ovamo.

Naglo je ispraznio čašu.

— Ako sam rekao ništa, onda tako i mislim. — Tresnuo je čašu na stol.

— Ostavi me na miru — reče lju-tito. — Moram razmisliti.

Načas se zagledala u njega, zatim se okrene i napusti sobu.

Kad je otišla, Ross priđe telefonu i brzo ofcrene broj. Javi se neki glas.

— Pete — reče Ross — pošalji mi ovamo dva momka. Joker je upravo otišao.

U slušalici je pucketalo. Ross se usiljeno nasmije.

— Jednom je do ovog moralo doći — reče. — Ne možemo im zauvijek plaćati. Ne, nisam zabrinut. Neće se usuditi ništa učiniti. Znaju da me svi motre. Samo sam oprezan.

Spusti slušalicu i pripremi još jedno piće. Polagano pijuckajući, svali se na stolac. Koliko je Marja znala, upita se. Nikada je nije mogao do kraja proniknuti. Mogao si prodrijeti do stanovite granice, zatim bi naletio na kameni zid. Sjetio se dana kada mu je saopćila da je trudna. Bilo je to prije mnogo vremena. Tek su dva mjeseca bili u Kaliforniji.

Vratio se u apartman koji su privremeno unajmili dok ne nađu neku kuću. Smjestili su se u jednom od velikih, raskošnih hotela. Ušao je u spavaću sobu, tražeći je.

Na krevetu je bio kovčeg i ona je slagala odjeću u njega. Brzo je prešao preko sobe.

— Kamo se spremaš? — upita.

Oči su joj mirno dočekale njegov pogled.

— Odlazim. — Glas joj je bio bezbojan i bezizražajan.

— Zašto? — upita je. — Dobro ti je sa mnom. Kimnula je.

— Ne tužim se.

— Zbog čega onda odlaziš? Gledala ga je ravno u oči.

— Dobit ću dijete — reče.

— Ah, tako — odvrati Ross dok mu tijelom prostruji čudan osjećaj olakšanja. — Možemo to lako urediti. Poznajem jednog liječnika koji...

Zavrtjela je glavom.

— A-a. Želim ito dijete.

Licem mu se proširi ponosan smiješak.

— Onda ga imaj. Vjenčat ćemo se i...

— Ne želim se udati za tebe — reče. Bio je zbunjen.

— Ali rekla si da želiš dijete. Kimnula je.

— Želim. — Zatvorila je kovčeg i izvadila drugi iz ormara, stavivši ga na krevet.

Promatrao je kako sprema drugi kovčeg.

— Zašto da se onda ne vjenčamo? — upita je. — Konačno, bolje je da sve bude sređeno kad ću već postati otac.

Pogledi im se ponovno susretnu preko kreveta.

— To je baš ono. Dijete nije tvoje.

Stajao je nepomično. Osjećao je kako mu krv nestaje iz lica koje je samrtnički problijedilo.

— Čije je? — upita, osjećajući kako mu se grlo bolno steže.

Ravnodušno je slegnula ramenima.

— Zar je to važno ako nije tvoje?

Preko kreveta je zgrabi rukom za nadlakticu i grubo privuče.-Pala je na krevet gledajući u njega. U očima joj se čitala bol, ali ne i strah.

Prosiktao je.

— Je li Mikeovo? Nije odgovorila.

Slobodna mu ruka poleti i snažno je osine po licu. Vidio je bijele tragove svojih prsti i zatim kako je krv navrla da ih ispuni. U sljepoočicama mu je tutnjalo.

— Mikeovo je, zar ne? — zareži.

Bolan, podrugljiv osmijeh ocrta joj se na usnicama.

— Zar je to važno. Bilo je toliko muškaraca. Ponovno je udari. Glava joj poleti na jednu stranu i kroz usnice joj prodre slab jecaj. Krv stane kapati iz kuta usta.

— Kurvo!

Polagano ga je pogledala u lice.

— Nikad ti nisam dopustila da me zoveš krsnim imenom.

Ponovno je ošamari i ona spuzne s kreveta na pod, gdje ostane ležati sklupčana. Ross obiđe krevet pa se zagleda u nju. Ona se niti ne pomakne.

Zamahne nogom i grubo je prevrne. Ispružila se na sagu, zureći bezizražajno u njega. Bilo je to najstrašnije od svega. Nije pokazivala nikakva čuvstva, čak ni mržnju.

— Nikuda ne ideš — vikne — dok te se ne zasitim i ne izbacim te na ulicu.

— Dijete je Mikeovo — ona će muklo.

— Svejedno — reče Ross mrko. — Svejedno mi je čije je. Ti si moja.

A to je jedino važno.

— Pila je kavu kad je sišao na doručak. Oči su mu bile teške i pekle su ga.

Cijele noći nije spavao, šutke je sjeo za stol.

— 'jutro — progunđa. Nasmiješila se.

— Dobro jutro. — Ustala je i otišla u kuhinju. Poslije nekoliko trenutaka ponovno se pojavila noseći pladanj s pržencem i lončićem svježe kave.

Iznenađeno je pogleda.

— Gdje je Bunny? — Bunny je bila služavka.

— Otišla je s Michelle — odvrati. — Mislim da je bolje ako provedu neko vrijeme u Arrowheadu. Mala loše izgleda.

Ross joj dobaci iznenađen pogled. Lice joj je bilo bezizražajno. Znači, znala je. Sada je bio uvjeren u to.

— Dobra zamisao — reče. — Zar je i Tom pošao s njima?

— Ne — odvrati mu. — Nije htio poći.

Natoči mu malo kave u šalicu. On je žurno ispije. Trebalo mu je nešto da ga ohrabri. Bio je umoran. Cijele se noći prevrtao u krevetu. Polagano zagrize u prženac. Bio je bez okusa. Ipak je žvakao dalje.

— Tvoji psi čuvari čekaju vani u kolima — reče ona. Ponovno ga je iznenadila. Gotovo joj ništa nije promalko. Ispuni ga osjećaj prkosne hrabrosti.

— Joker će mi to platiti — reče. Ništa nije rekla.

— Jesi li čula — reče gotovo histerično. — Joker mi ništa ne može.

— čula sam — reče tiho. — No zna li ito i Joker? Srdito je ustao.

— Predaleko sam otišao a da bih dopustio da ini zapovijedaju.

Ništa nije rekla.

Ross se načas zagleda u nju, zatim napusti sobu. Za nekoliko se trenutaka vrati s automatskim pištoljem u ruci. Brzo pregleda šaržer, zatim spusti revolver u džep. Sjedne ponovno za stol i uzme šalicu. Ruke mu zadršću i kava se prolije.

— Daj mi pištolj, Ross — reče Marja tiho.

Namrgođeno je pogleda.

— Zašto?

— Ništa ne znaš o njima — reče. — A toliko si nervozan da bi mogao ozlijediti nekoga tko ti uopće ne prijeti.

Pištolj klizne preko stola i Marja ga spremi u ladicu.

— Sada ,se osjećam bolje — reče <mu.

— Možda bi i ti trebala poći u Arrowhead — predloži Ross.

— Ne bih. — Nasmiješila se. — Loše djeluje na moje sinuse.

— Mogli bi te ozlijediti — nastavi Ross.

— Mogu i pasti niz stepenice — odvrati mu.

Niti je što rekao, niti ju je pogledao. Nikada je neće razumjeti. Odložio je šalicu.

— Moram poći. Ustala je.

— čekat ću te, Ross. Zahvalno je pogleda.

— Hvala, Marja — reče gotovo ponizno.

Popeo se u automobil i sjeo između dvojice muškaraca.

— Kakve su posljednje novosti? — upita dok su kola skretala na ulicu.

— Prije pola sata govorio sam s Peteom — reče jedan od dvojice. — Martin nije napuštao hotelsku sobu od jedan sat ujutro.

— Dobro sredimo. reče Ross zadovoljno. — Hajde da ga Visok čovjek guste brade priđe kolima dok je Ross izlazio.

— Još je uvijek ondje — prošapće muškarac. — Proveo sam ovdje cijelu noć.

— Hvala, Pete.

— Imam glavni ključ i podmitio sam liftboja u teretnom liftu. Otišao je na kavu — nastavi čovjek.

Ross ga pogleda.

— Zaista misliš na sve.

Lice visokog muškarca ostane nepromijenjeno.

— Radim ono za što sam plaćen.

Ross dade znak glavom dvojici muškaraca u kolima. Oni tiho iziđu i uđu u zgradu. Ross osjeti kako mu srce snažno udara. Ovo je bio najvažniji pothvat. Ovaj put nije smio dopustiti da išta pođe krivo. Ako sada pogriješi — gotov je.

Prođu dugačkim, sivim, cementiranim hodnikom hotelskog podruma.

Zaustave se ispred nekih vrata i Pete pritisne dugme. Vrata se otvore otkrivajući dizalo. Muškarci brzo uđu unutra.

Pete pritisne dugme i vrata se zatvore. Dizalo se stane dizati. Šutke su promatrali svjetla koja su odbrojavala katove. Na petom katu dizalo se zaustavi i vrata se otvore.

— Ostani ovdje i zadrži dizalo — obrati se Pete jednom od muškaraca. čovjek kimne, a ostali se upute niz hodnik. Pete o-smotri vrata i naposljetku potvrdi glavom. Ross baci kratak pogled na obje strane hodnika. Bio je prazan.

Pete izvadi policijski pištolj iz džepa i lijevom rukom brzo pričvrsti prigušivač na otvor cijevi. Pruži Rossu ključ.

Ross pogleda u ruku. Ključ mu bljesne na dlanu. Duboko udahne. Osjeti kako mu se znoj slijeva niz lice i shvati da ga Pete pomno promatra.

— Spremni? — prošapće muklo. Pete kimne.

Ross stavi ključ u bravu. Učini mu se da je ključ prouzročio silnu buku dok ga je okretao. Naglo otvori vrata i Pete skoči u sobu. Napola gurnut od čovjeka iza sebe, Ross proslijedi za Peteom.

Pete tiho opsuje i potrči u drugu sobu. Ross pojuri za njim, ali samo začuje kako je iz Petea provalila bujica glasnih psovki.

— Što je? — vikne Ross kada je dospio do vrata. Sve mu je postalo jasno čim je stupio u prostoriju.

Znoj mu iznova oblije lice. Glupo se zabulji u Petea.

— Što je, do bijesa, pošlo krivo? — upita. Pete zavrti glavom.

— Ne znam.

Ross se još jednom osvrne po sobi. Bila je prazna. Joker je nestao.

Joker je bio umoran od buke motora. Uvijek ga je uspavljivala. Nije bio posve siguran je li to od šuma, ili od sredstva protiv mučnine koje je uzimao. Obično je sve letove prespavao. Sklopi oči.

Ispred kapaka zaigra mu njezino lice i on se uznemireno pomakne.

Obično mu se to nije događalo sa ženama. Sjeti se kako ga je gledala prije mnogo vremena, dok je još bila djevojčica. Tada je bila premlada.

Ili je on možda bio budala? Ona nikada nije bila premlada.

Zatim se sjeti vremena kada je izišla iz popravnog doma. Mimoišao ju je za svega nekoliko minuta. Duboko je udahnuo. Sada više neće morati dugo čekati. Njegovo se vrijeme približavalo.

Međutim, brinulo ga je njezino dijete. Ako nije bilo Rossovo, znači da je postojao još netko drugi. Razmišljao je tko bi to mogao biti. Ona nije bila glupa. Prije nego što je ušao u avion, čuo je da je u pet sati ujutro poslala dijete u Arrowhead.

Lagano se nasmiješio. To je bilo ono što je kod nje volio. Bila je pametna. Da je Ross imao samo polovicu njezine razboritosti, ne bi bio u gužvi u koju je sada zapao.

Prošlo je gotovo mjesec dana otkako je Joker otišao, i Ross se počeo osjećati sigurnim. Smatrao je da je imao pravo: ne mogu mu ništa, jer je bio u središtu pažnje javnosti. Prije ili kasnije morat će ga pozvati i prihvatiti njegove uvjete.

Ušao je u kuću tiho fućkajući. Marvann, koja ga je čekala u predvorju, bila je iznenađena. Bio je sasvim izmijenjen s obzirom na njegovu nervozu prošlih tjedana. Pogledala je kroz otvorena vrata iza njega. Tamo nije bilo nikog.

— Gdje su ti psi čuvari? — upita ga. Nasmiješi joj se.

— Otpustio sam ih. Umorio sam se gledajući ih neprestano oko sebe.

Oči joj se lagano prošire.

— Misliš li da je to pametno? Otišao je u dnevnu sobu i natočio piće.

— Joker zna kada je poražen. Ne usuđuju se ništa poduzeti. Šutke ga je promatrala.

Sasuo je piće u grlo. Viski ga je lagano peckao i zagrijao. Večeri su postale hladnije.

— Sutra polazimo u Arrowhead po dijete i zatim u Vegas na kratak odmor.

Odmahnula je glavom.

— Mislim da bismo trebali pričekati još neko vrijeme.

— Dojadila mi je ova besposlena dokolica. Ne moram se više bojati.

Sutra krećemo.

— Pogledat ću je li Tom dovršio večeru — reče Mar-ja napuštajući sobu.

Promatrao ju je kako odlazi, zatim natoči još jedno piće. Nikada je neće shvatiti. Ako se bojala, zašto je ostala s njim? Nije bilo ničeg što bi je prisililo da ostane ovdje. Nisu bili vjenčani. Ne bi je osudio da ode.

Polagano je ispijao čašu. Možda će je jednog dana razumjeti. Možda će jednom probiti zapreku koja se ispriječila između njih.

Vratila se u sobu.

— Večera je gotova — reče.

Trenutak je stajao mirno. Iznenada pomisli da je shvatio. Prijeđe kroz sobu i uhvati je za ruku.

— Mar ja — reče nježno — hajde da se sutra vjenčamo. Bit će to pravi medeni mjesec.

Mar ja ga pogleda u oči. Osjeti kako joj se lagana bol uvlači u dušu.

— Zaista to želiš, Ross? Potvrdio je glavom.

— Sada to znam. Trebam te. Nije to više onako ka-Jco je bilo prije.

Spustila je pogled na svoju ruku. Njegovi jaki, tamni prsti čvrsto su je stezali. Znala je što je želio reći. Nešto se promijenilo u njemu. Kao da je onaj Ross kojeg je oduvijek poznavala odjednom odrastao. Zagledala mu se u oči i prvi put je otkrila u njima osam-Ijenosit i prazninu. Osjeti kako joj se steže grlo.

— Dobro, Ross — prošapće. — Sutra ćemo se vjenčati. Čvrsto je privine sebi i poljubi.

— Nećeš požaliti — obeća.

Za večerom je bio veseo i pun planova i rekao je Tomu neka otvori bocu šampanjca. Njegovo uzbuđenje i sreća prijeđu napokon i na nju.

— Sagradit ćemo kuću — reče joj.

Nasmijala se.

— A što manjka ovoj?

— Želim da bude samo za nas. Kako mi zamislimo — objasni. — Uostalom, ovu ne možemo kupiti. Vlasnik je ne želi prodati nego samo iznajmiti.

— Možemo malo i pričekati — reče Marja. Odmahnuo je glavom.

— A-a. Učinit ćemo to sada. Zapelo mi je za oko zemljište u brdima.

Jutro i pol. Želim da sve bude kako treba.

— Ti si gazda — reče s pokornim izrazom lica.

Odloživši šalicu, ustane i priđe joj.

— Želim da budeš sretna. To je sada jedino važno.

Uhvatila ga je za ruku.

— Bit ću, Ross.

Sat je odbijao deset kada su ulazili u dnevnu sobu. Izvalio se na kauč i uzeo cigaretu.

— Sretan sam — reče. — Slutim da će »biti divno. Zapalila je šibicu i prinijela mu vatru.

— Bit će, Ross. Sve što moramo učiniti jest da se potrudimo i to ostvarimo.

— Hoćemo — odvrati Ross. Piivtuče je sebi i poljubi u obraz.

— Jesam li ti ikada rekao koliko ti se.: jdiite^ malena? — prošapće.

Za vrtjela je glavom.

Pritisne joj glavu na svoja prsa.

— Volim te. To znaš, zar ne? Mislim da sam te oduvijek ljubio, samo što to ni sam nisam shvaćao. Bojao sam se da ću biti manje vrijedan ako to priznam.

Nije odgovorila.

— Sjećam se kako sam ise osjećao kad god bih te pogledao. Mislio sam da ću se rasprsnuti.

Smješkala se.

— Ne moraš biti tako pažljiv, Ross — našali se. — Već sam rekla »da«.

Gledao je u nju sa smiješkom na ustima.

— Zaista to mislim — nastavi Ross ozbiljno. — Toliko toga ti želim reći što ti još nikada nisam rekao. Bit će mi potreban cijeli život kako bih se svega sjetio.

Oči joj ispuni nježnost. Nagonski pritisne usne na njegov obraz.

— Hvala ti, Ross — prošapće.

Zbunjeno pročisti grlo. Nije bio naviknut na to da mu ona zahvaljuje.

Uspravi se.

— Da pogledamo televizijski program? — upita. — Mogli bismo se početi ponašati kao oženjen par.

Nasmiješila mu se.

— Dobro.

Prešao je kroz sobu, upalio televizor i namjestio skalu.

— Kakva je slika? — dovikne joj preko ramena.

— Prilično dobra — odvrati Marja, promatrajući likove koji su se pomicali na ekranu.

— Bolje ne mogu — reče, vraćajući se na kauč. — Neki film.

— Nemam ništa protiv — odvrati mu.

Sjeo je kraj nje i uhvatio je za ruku. Šutke su gledali komičara na ekranu.

Nije baš bio smiješan, ali se trudio. Prije dva tjedna predstavu su izvodili u živo u New Yorku. Sada su na obali prikazivali reprizu. Filmu je nedostajala prirodnost.

Motrila je Rossa dok je gledao u ekran. Crna mu je kosa padala na čelo.

Oči više nisu bile tvrde, čelično plave kao nekoć; bile su mekane i toplije.

Nasmiješila se u sebi. Dugo mu je trebalo da odraste.

Negdje u dubini kuće oglasi se telefon. Ross mu ne obrati pažnju.

Zvonjava naglo prestane, i Marja začuje Tomov blag glas, ali ne razabere što govori. Ponovno se usredotoči na ekran.

— Gospođo Drego — začuje Tomov glas s ulaza u predvorje.

Podigne pogled.

— Što je?

— Telefonski poziv za vas, gospođo — reče starac. Marja ustane. Ross je pogleda.

— Požuri natrag, malena — reče, smiješeći se. Naglo ga je poljubila u čelo.

— Hoću, dušo.

Prošla je kroz predvorje u malu knjižnicu i podignula slušalicu.

— Halo — reče.

Ne začuje odgovora. Samo muklo zujanje u slušalici. Odjednom joj ledena hladnoća prostruji tijelom.

— Halo, halo — ponovi. Šapat, koji joj se učini nekako poznat, dopre iz slušalice.

— Marja?

— Da — reče. — Tko govori?

— Marja? — ponovi glas kao da se maločas uopće nije odazvala.

Prsti joj pobijele uslijed pritiska kojim je stezala slušalicu. Prepozna glas.

Shvati zašto su je pozvali na telefon.

— Ross — vrisne naglo, a glas joj zatutnji u ušima. — Ross!

Iz dnevne sobe začuje lagano kašljanje koje se izgubi u prasku razbijena stakla. Slušalica joj isklizne iz obamrlih prstiju i ona pojuri u dnevnu sobu.

Ross je još uvijek sjedio na kauču. Zavaljen na naslon, blijeda lica, očiju ispunjenih bolom i iznenađenjem, ruku pritisnutih na prsa.

— Marja — prošapće muklo.

Vidjela je kako mu krv curi niz prste. Pogleda golem prozor nasuprot kauču. Polovica je bila razbijena i staklo se rasulo po sobi.

Pritrči Rossu.

— Tome — vrisne. — Pozovi liječnika.

Ross se polagano rušio prema njoj. Uhvati ga i prisloni mu glavu na svoja prsa.

— Dušo, dušo, dušo — vrisne.

Osjeti kako Ross dršće od boli. Polagano je okre-* nuo lice prema njoj.

— Imao sam krivo, Marja — prošapće.

— Nisi, dušo — protisne Marja.

Govorio je polagano kao da svaka riječ mora prijeći veliku daljinu prije nego što mu se otkine s usta.

— Imao sam krivo, Marja, ali trudio sam se svim silama.

— Znam, Ross. — Suze joj poteku niz obraze. Poljubi njegovu crnu kosu koja je blistala i bila mokra od znoja.

Ross je pogleda.

— Marja.

— Da, Ross?

— Sretan sam što je telefon zazvonio, Marja. Silno te ljubim. — Glas mu je odavao muklu bol.

— I ja tebe ljubim, Ross — reče Marja plačući. U glas mu se uvuče slab začuđen prizvuk.

— Zaista, Marja?

Odlučno je zakimala glavom.

— A što misliš zbog čega sam ostala? Umorno je zatvorio oči.

— Doista, ostala si. — Trenutak je šutio. Kad je ponovno otvorio oči u njima se odražavalo čudno zadovoljstvo. — Drago mi je što si ostala, Marja — prošapće. — Da nisi, bojao bih se.

— Uvijek ću biti uz tebe, dušo — plakala je, pritiskujući mu glavu na svoja prsa.

Ross zakašlje i tanak mlaz krvi proširi se od njegovih usta po njezinoj bluzi. Marja spusti pogled na njega. Oči su mu bile prazne i ukočene.

Pogleda bijelu bluzu. Mala krvava mrlja sve se više širila. Televizija je treštala. Smijeh publike ispuni joj uši. Nježno mu položi glavu na kauč.

Ustala je.

Tom je stajao na vratima pepeljastosiva lica.

— Pozvao sam liječnika, gospođice Marvann.

— Hvala, Tome — reče klonulo, pa prođe kroz sobu i isključi televizor.

—

Mike uđe u ured i skine šešir. Baci ga na stolac nasuprot pisaćem stolu. Čelo mu se sjajilo od znoja. Pri-šavši stolu, teško se svali na stolac.

Joel podigne pogled sa svojeg stola.

— Toplo — reče. Mike se osmjehne.

— Vruće za svibanj. Kako se već sada čini, imat ćemo paklensko ljeto.

Joel se umorno nasloni na stolcu.

— Gotov sam. Imao sam vražji vikend. Ne mogu više podnositi ovu vrućinu. Čovjek bi pomislio kako će stari odobriti da se nabave klimatski uređaji za ured.

Mike se nakrevelji.

— Misli da ise dobri odvjetnici rađaju u vlastitom znoju.

— Ne vjerujem da se ikada oznojio. Nema dovoljno krvi u njemu — potuži se Joel. Pokupi papir sa svojeg stola pa ga pruži Mikeu. — Ovo te ovdje čekalo.

Mike uzme papir i preleti ga.

— Do đavola — opsuje. Joel se naceri.

— 0 čemu se radi, sinko?

Mike ga pogleda i polagano ustane posegnuvši za šeširom na stolcu.

— Ne gnjavi. Pa pročitao si.

— Čemu se tužiš? — nasmije se Joel. — Provozat ćeš se lijepim automobilom izvan grada i provesti nekoliko sati u lijepoj, hladnoj, čistoj, mirisavoj bolnici. Sretan ti Sto ne moraš ostati u ovom starom, zagušljivom uredu.

Mike je već bio na vratima.

— Dobru zabavi! — reče izlazeći na hodnik, ispraćen Jociovim hrapavim smijehom. Pritisne dugme dizala pa ponovno pogleda papir u ruci.

Sumnja na pobačaj.

Vrata dizala se otvore i on stupi unutra. Nastavi čitati dok se dizalo spuštalo.

Florence Reese, primljena u bolnicu Roosevelt u 7.10 sati ujutro, 10. svibnja 1954. godine. Unutarnja krvarenja uslijed pobačaja. Stanje kritično.

Vrata se otvore i on iziđe. Prijeđe hodnik i otvori vrata. Kad je ušao, nekoliko muškaraca podigne pogled s novina, pa se zatim ponovno zadubi u njih. Prođe kroz sobu do drugih vrata s mliječnim staklom na kojem je pisalo Kapetan F. Millersen. Otvori vrata i uđe.

Tamnokos muškarac za pisaćim stolom podigne po-glod.

— Zdravo, Mike — pozdravi dubokim glasom. Mike se nasmiješi.

— Zdravo, Frank. Trebam čovjeka koji će me pratiti u bolnicu Roosevelt.

Sumnja se na pobačaj. — Baci papir na detektivov stol.

Kapetan Millersen ga letimice pogleda.

— Jedna od onih, je li? Mike kimne. Millersen ustane.

— Mislim da ću ovaj put sam poći s vama, Mike.

Mike ga začuđeno pogleda. Millersen nije nikada osobno provodio istragu i izlazio na tereri, osim ako se nije radilo o nečem velikom. U uredu se govorilo da ima upravo nepogrešiv osjećaj za velike slučajeve i da ih već unaprijed nanjuši.

— Poći ćete sa mnom, Frank? — upita zapanjeno. Detektiv potvrdi glavom.

— Da, dojadilo mi je sjediti za ovim stolom i grijati stolicu.

Mike ga je promatrao kako uzima šešir.

— Znate li nešto o ovome što ja ne znam? — upita sumnjičavo.

Millersen stavi cigaru u usta.

— Ništa ne znam osim da sam umoran od sjedenja.

Miris raskužnih sredstava obavijao ih je dok su koračali niz zeleno obojen hodnik. Slijedili su bolničarku u bolničku sobu. Daleko na kraju sobe stajao je krevet, oko kojeg su bili navučeni zastori.

— Ovdje leži — reče bolničarka odgurnuvši zastor.

— Može li govoriti? — upita Mike bolničarku.

— Vrlo slaba — odvrati bolničarka. — Budite pažljivi. Mike prođe kroz zastore, a Millersen proslijedi za njim.

Stanu uz krevet i na trenutak se šutke zagledaju u djevojku koja je ondje ležala. činilo se da spava. Oči su joj bile zatvorene a lice blijedo. Bezbojna koža bila je plavkastobijela kao da u njoj uopće nema krvi. Usta su bila otvorena, a usnice samo malko tamnije od obraza.

Mike pogleda detektiva. Millersen kimne. Blago se obrati djevojci.

— Gospođice Reese.

Djevojka se ne pomakne. Ponovno izgovori njezino ime. Ovaj put se lagano pomaknula. Polagano je otvorila oči. Bile su tako izmučene da Mike nije razaznao koje su boje. Pomaknula je usta, ali nije protisnula ni glasa.

Mike se primakne krevetu.

— Možete li me čuti, gospođice Reese? Djevojka lagano kimne.

— Zovem se Mike Keyes, a ovo je kapetan Millersen. Dolazimo iz javnog tužilaštva.

U djevojčinim očima pojavi se tračak straha. Mike nastavi brzo govoriti kako bi je umirio.

— Sve je potpuno u redu, gospođice Reese. Nećete imati nikakvih neugodnosti. Moramo vam postaviti samo nekoliko uobičajenih pitanja kako bismo vam mogli pomoći.

Strah je pomalo nestajao iz njezinih očiju. Mike pričeka trenutak. Vlastite riječi podrugljivo su mu odzvanjale u ušima. Nikakvih neugodnosti.

Naravno da je imala neugodnosti. Pa ona je umirala.

Polagano i umirujući se nasmiješio.

— Imate li rođake koje bismo mogli obavijestiti? Djevojka je odmahnula glavom.

— U gradu ili gdje drugdje?

— Nemam! — Djevojčin glas bio je tek šapat.

— Gdje stanujete, gospođice Reese?

— U hotelu Allingham — odvrati.

Mike kimne. Bijaše to jedan od jeftinijih hotela za Žene u zapadnom dijelu.

— Jeste li zaposleni, gospođice Reese? Djevojka odmahne glavom.

— Što radite?

Djevojčin glas bio je vrlo slab.

— Manekenka sam.

Mike izmijeni znalački pogled s detektivom. Polovina nezaposlenih djevojaka u New Yorku bile su manekenke, a druga polovica glumice.

— Radite li nezavisno ili za neku agenciju? — upita je.

— Za agenciju — odvrati djevojka.

— Za koju agenciju?

— Za Agenciju za manekene, Park avenija — odvrati djevojka. Prvi put otkako je Mike razgovarao s njom promijeni joj se izražaj lica. — Obavijestite Mary-annu...

Mikeu se učini da se na djevojčinu licu ocrtala slaba nada.

— Hoćemo — reče. — Marvann i kako još... i gdje da je nađemo? Činilo se da djevojka skuplja snagu kako bi mogla nastaviti.

— Marvann u... u agenciji. Ona zna što treba učiniti. Ona je... — Glas joj se izgubi, a glava klone u stranu.

Bolničarka brzo pristupi uzglavlju kreveta. Opipa djevojčino bilo.

— Spava — objavi. — Morait ćete kasnije dovršiti ispitivanje.

Mike se okrene Millersenu. Lice u detektiva bilo je bijelo, gotovo jednako blijedo kao i u djevojke. Mike smjesta promijeni mišljenje o tom čovjeku.

Pričali su za njega da je tvrd kao čelik.

Millersen kimne i prođe kroz zavjesu. Mike ga je slijedio.

— Što mislite, Frank?

— Ništa nećemo otkriti — reče Millensen. Mike se začudi.

— Zbog čega tako mislite? Millersen se suho osmjehne.

— Previše sam sličnih susreo. Ne odvedu čovjeka nikamo.

— Ali djevojka umire! — vikne Mike. — Moramo nešto poduzeti da bismo otkrili tko je to učinio. Taj mesar može udesiti i koju drugu...

Detektiv ga stiša umirujućim pokretom ruke.

— Ne uzrujavajte se, Mike. Tražit ćemo. No nećemo ništa naći. Osim ako nam djevojka nešto ne kaže.

— Telefonirat ću u agenciju. Možda imaju neko obavještenje za nas. — Mike krene prolazom između kreveta.

Millersen ga zgrabi za ruku.

— Ja ću telefonirati, Mike. Ostanite ovdje i razgovarajte s djevojkom kad se osvijesti. Već se priučila na vas.

Mike kimne.

— Dobra zamisao. — Promatrao je kako se Millersen udaljuje iz bolničke sobe, zatim se okrene prema zastoru.

Bolničarka je upravo izišla. Namrštila se kad ga je ugledala.

— Pričekat *ću dok opet ne bude mogla razgovarati sa mnom — objasni Mike.

Bolničarka ga pogleda.

— Možete čekati za mojim stolom vani na hodniku — reče. — Još će proći dosta vremena dok opet bude mogla govoriti — ako još uopće ikada uzmogne.

Tom oprezno otvori vrata, noseći vješto poslužavnik u slobodnoj ruci.

— Jeste li budni, gospođice Marvann? — upita tiho. Ne začuje odgovor iz velikog dvostrukog kreveta.

Oprezno stupi u sobu odloživši poslužavnik na malen stolić. Ne pogledavši na krevet, otiđe do prozora i razmakne zastore. Blještava sunčana svjetlost preplavi sobu. Trenutak je stajao gledajući kroz prozor.

Daleko dolje vidio je East River kako vijuga prema Hudsonu. Jarko zelenilo parka Grade Square odskaka-lo je od sivila zgrada što su ga okruživale. Promatrao je velik, crn automobil koji je skrenuo na prilazni put za Gracie Mansion. Pogleda na sat. Osam sati. Gradonačelnik ovog grada dolazio je rano na posao. Ponovno se okrene prema sobi.

Bila je već budna, i široko otvorenim, velikim, smeđim očima promatrala ga je s jastuka. Lagano je protegnula snažne, suncem opaljene ruke i ramena.

— Dobro jutro, gospođice Marvann — reče prilazeći krevetu.

Nasmiješila se.

— Dobro jutro. Tome. Koliko je sati?

— Osam — odvrati, stavljajući poslužavnik preko kreveta pred nju. — Vrijeme je da ustanete.

Iskrivila je lice i sjela u krevetu. Uzeo je kratki svileni kaputić sa stolca blizu kreveta pa joj ga pridržao dok ga nije ogrnula preko ramena.

— Što ima za doručak, Tome?

— Danas je dijetni dan, gospođice Marvann. Voćni sok i kava — odvrati joj.

— Ali gladna sam — usprotivi se ona.

— Danas ste vrlo lijepi, gospođice Marvann — reče joj. Zar ne želite ostati takvi?

Osmjehnula se.

— Tome, ti si stari laskavac. Uzvrati joj osmijeh.

— Hajde, jedite. Gospodin Martin je rekao kako dolazi u deset da vas poveze u ured.

Uzela je čašu narančina soka i polako guckala.

— Još malo i upravljat ćeš cijelim mojim životom, Tome.

— Neću — reče tresući gustu, prosjedu kosu. — Ali želio bih vidjeti muškarca koji bi to mogao.

Nasmijala se ispivši sok.

— Ima li pošte?

— Idem pogledati, gospođice Marvann. — Okrenuvši se, napusti sobu i zatvori vrata za sobom.

Marvann dokono posegne za novinama na poslužav-niku pa ih prelista.

Uvijek iste vijesti: silovanja, paleži, umorstva i ratovi. Srčući kavu preleti stripove. Podigne pogled kad se Tom vratio u sobu donoseći pismo.

Uzme ga od njega brzo razderavši omot.

— Od Michelle — reče sretno.

— Da — potvrdi, makar je već znao. Volio je da bude sretna. Bila je to za njega najljepša i najtužnija žena na svijetu.

— Položila je ispite s drugom najboljom ocjenom u razredu — reče uzbuđeno. — Jedva čeka lipanj pa da i mi dođemo onamo i zajedno provedemo raspust. Čudan izraz preleti Tomovim licem.

— Jeste li sigurni da ćemo moći putovati? — upita.

— Htjela bih vidjeti onog koji će nas u tome spriječiti.

— Ali, gospodin Martin je rekao da ćete biti vrlo zaposleni ovog ljeta.

— Neka gospodin Martin ide do đavola — usprotivi se žestoko. — Spriječio me da otiđem prošlog ljeta, ali neće i ovog. Čekao je u dnevnoj sobi kad je sišla stepenicama svog dvokatnog stana.

Osmjehnuo joj se.

— Dobro jutro, Marvann.

— 'jutro, Joker. Nadam se da nisi dugo čekao. Smiješak mu se pretvori u cerenje.

— Već toliko vremena čekam, Marvann. Nekoliko minuta manje ili više neće mi smetati.

Oči su joj čvrsto dočekale njegov pogled.

— Nagodili smo se. Kimnuo je.

— Pogodba je pogodba — naglasi Marvann.

— Ponekad pomislim da si hladna poput leda.

— Nisam hladna, Joker. Samo mi je to toliko silno dosadilo da više ne želim da mi itko s tim dodijava.

— Ni ja? — upita.

— Ni ti — odvrati mu. — Sjećaš li se još što smo se dogovorili?

Ponovno je potvrdio glavom. I te kako se dobro sjećao.

Došao je u kuću i Tom ga je uveo u dnevnu sobu. Golem prozor imao je novo staklo i kroz njega je mogao vidjeti rub bazena. Samo što se sada nikakvo dijete nije praćakalo po vodi. Okrenuo se kada je začuo njezine korake.

Zastala je na ulazu, odjevena u jednostavnu crnu haljinu. Dok mu je prilazila, plava joj je kosa blještala u svjetlu dana koji je zamirao. Lice joj je bilo bezizražajno.

— Dobar dan, Joker — reče, ne pruživši mu ruku.

— Marvann — reče on.

Nije skidala pogled s njegova lica.

— Hvala za telefonski poziv.

— Kakav poziv? — upita Joker.

— Ne pretvaraj se, Joker — rekla je mirno. — Poznajem ti glas i kada šapćeš.

Prišao je kauču.

— Što si sada nakanila? — upita. Slegnula je ramenima.

— Ne znam. Radit ću, ako nađem kakav posao. Na licu mu se ocrta iznenađenje.

— Mislio sam da ti je Ross dovoljno ostavio.

— Ross mi nije ostavio ništa — odvrati bez gorčine.

— Ali njegova si udovica — reče. — Nosiš crninu za njim.

— Možda sam njegova udovica, ali mu nikada nisam bila žena — reče.

— A to je bitno za isplatu. — Lagano se nasmiješila. — Osim toga, ne nosim crno zbog njega nego zato što mi ta boja slučajno dobro pristaje.

Osmjehnuo se.

— To je istina.

Kao i obično, premda ga je to iznenadilo, prešla je odmah na bit.

— Nisi doputovao u Kaliforniju samo da mi kažeš kako lijepo izgledam.

Zbog čega si došao?

— Momci su zabrinuti za tebe — reče. Oči su joj bile bezizražajne.

— Zbog čega su zabrinuti? Prošla sam kroz cijelu istragu a da ništa nisam rekla.

— Ipak se brinu — reče. — Boje se da jednog dana ne zapadneš u neprilike pa odlučiš da ponešto izbrb-ljaš.

— Prepametna sam za to — odvrati Marvann.

— Znam. — reče Joker — ali oni nisu uvjereni u to.

— Što bih morala učiniti da ih uvjerim? — upita.

— Vrati se sa mnom na istok. Imaju posao za tebe — odvrati.

— Kakav posao? — upita sumnjičavo.

— Da vodiš agenciju za manekene — reče. — Bolje će se osjećati ako te mogu držati na oku.

— Agenciju za manekene? — upita. — Nemam pojma kako se to radi.

Preko usnica mu preleti smiješak.

— Ne budi naivna, Marja. Zurila je u njega.

— Što će se dogoditi ako se ne vratim?

Izvadi iz džepa kutiju cigareta i ponudi joj jednu. Odmahnula je glavom.

Joker pripali cigaretu, stavi kutiju u džep i izvuče malu fotografiju koju joj dobaci.

Pogledala je sliku. Na njoj se vidjela mala djevojčica kako se igra s dadiljom na nekoj livadi.

— To je Michelle — reče glasom promuklim od straha.

Kimnuo je.

— Ne boj se. Nije joj ništa. Pomislili smo da bi te možda razveselila ova njezina fotografija. Snimljena je prošlog tjedna u Arrovvheadu.

Trenutak je mirno stajala, zatim se okrenula i otišla do prozora. Glas koji je preko njezinog ramena dopro do njega bio je prazan i rezigniran.

— Ništa ih drugo ne bi zadovoljilo?

— Ništa drugo.

— Ako pristanem, neću li imati i drugih obaveza?

— upita ga.

— Što želiš time reći? — upita je.

Okrenula se i pogledala ga očima punim iskustva.

— Sada si ti naivan — odvrati. Osjetio je kako mu je lice pocrvenjelo.

— Nećeš imati drugih obaveza — reče. — Ali čovjeku ne možeš zabraniti da se i dalje nada.

Uzdahnula je.

— Dakle, dobro — izjavi.

— Znači, dogovorili smo se — upita je. Kimnula je.

— Raduje me, Marvann — reče. — Nadao sam se da nećeš biti tvrdoglava.

— Ne zovi me više Marvann — reče. — Možeš me odsada zvati madame.

—

— Možeš me iskrcati na uglu Park avenije i 38. ulice — reče Marvann — dalje mogu pješice.

— Dobro — složi se Joker, zaustavljajući automobil uz rub pločnika.

Nagnuvši se preko sjedala, otvori joj vrata.

— Hoćemo li zajedno večerati? Kimnula je.

— Dolazim po tebe u osam sati.

— Dobro — odvrati mu zalupivši vratima. Promatrao je kako se umiješala u mnoštvo i prešla preko ulice. Sviđalo mu se kako hoda. Isti mladenački pokreti koje je oduvijek imala. Nasmiješi se u sebi primijetivši kako se muškarci nehotice okreću za njom. Nije im zamjerao. Neki vozač za njim zatrubi. Joker podigne pogled i uoči da se svjetlo na semaforu promijenilo. Ubaci u brzinu.

Kuća se uklopila u niz njujorških starinskih, kamenih zgrada u kojima se već odavno nije isplatilo uređivati stanove, nego su preuređene u urede.

Bile su pune malih reklamnih agencija i sumnjivih skupina ljudi koji su sebe nazivali poduzećima, a i onih koji su htjeli platiti višu cjenu za malo prostora, samo da bi kao adresu mogli navesti Park aveniju.

Blistava mjedena pločica zabljesne je. Park avenija 79. Ispod toga na manjim pločicama stajala su imena stanara. Za svaku pločicu još se posebno plaćalo pet dolara mjesečno. Marvann otvori velika ulazna vrata i stupi u dugačak, starinski hodnik. Na desnim vratima pisalo je Agencija za manekene, Park avenija, udruženje s ograničenim jamstvom. Dalje otraga vodile su stepenice u ostale urede.

Prođe mimo stepenica do vrata na kojima nije bilo natpisa. Otključa ih i uđe ravno u udobno namješten ured. Zbaci lagan ogrtač i sjedne za pisaći stol. Rolete su bile spuštene. Upali svjetlo i soba odjednom oživi.

Na zidu su visile dvije dobre umjetničke slike i nekoliko fotografija djevojaka u boji. Košara na stolu sadržavala je još slika, a pokraj nje ležao je primjerak adresara manekenki.

Pritisne dugme na stolu. Trenutak kasnije žena srednje dobi uđe u sobu.

Bila je vrlo uzbuđena.

— Gospođice Flood — reče — sretna sam što ste ovdje. Telefonirao je neki čovjek od policije.

Marvann naglo podigne pogled.

— Što?

•— Od policije, gospođice Flood — ponovi žena.

— Zbog čega, gospođo Morris?

— Zbog Florence Reese. U bolnici je. — Pobačaj. — Gospođa Morris je teško disala. — Željeli su čuti radi li ona za nas.

— Što ste im rekli? Gospođa Morris se uspravi.

— Naravno, kazala sam im da ona ne radi ovdje. Ovakva bi nas reklama uništila. Već nam je teško zaposliti i djevojke kod kojih je sve u redu.

Marvann se zamislila.

— Niste smjeli lagati, gospođo Morris. Djevojka je možda zaista u nevolji i treba našu pomoć.

Gospođa Morris nezadovoljno ju je gledala.

— Znate što mislim o ovakvim djevojkama, gospođice Flood. Nijedan trenutak ne biste trebali potrošiti na njih. One to uopće ne cijene i samo sramote sebe i sve ostale s kojima dolaze u dodir.

Marvann se zagleda u stol. Gospođa Morris je upravo sa svojim iskrenim negodovanjem zbog zloupotrebe ovog zvanja predstavljala odličnu fasadu za njihovu organizaciju. Udarila bi je kap da je znala kakvi se sve poslovi ugovaraju preko dvaju privatnih telefona na Marvanninom stolu. Ali Marvann sada nije imala vremena za negodovanje gospođe Morris. Morat će smjesta telefonirati Hanku Vitu i raspitat se što bi bilo najpametnije da se učini.

— Dobro, gospođo Morris, hvala. Je li bilo još telefonskih poziva?

— Još dva, gospođice Flood. Zvao je gospodin Gel-lard. Treba tri naročito sposobne djevojke za danas popodne. Neki kupci došli su u grad i on im želi prikazati svoje modele. Predložila sam mu nekoliko djevojaka, no on je uporno zahtijevao da najprije razgovara s vama. Drugi poziv došao je iz krznarije u 14. ulici. Trebaju djevojku za izlog. Poslala sam im Rayu Marnav.

— Dobro — reče Marvann, posegnuvši za telefonom. — Telefonirat ću gospodinu Gellardu.

Pričeka dok žena ne zatvori vrata za sobom, zatim okrene broj.

Zamišljeno se zagleda u vrata dok je telefon zvonio na drugoj strani.

Siromašna Florence. Još joj je prošlog tjedna govorila neka ne radi pobačaj. Predugo je čekala. Prošla su gotovo tri mjeseca. Mnogo bi joj pametnije bilo da je rodila dijete, pa ga onda dala nekome da ga usvoji.

Bilo bi to svakako najpoštenije rješenje. Osim toga, Hank bi se pobrinuo da se pri tom i za Florence nađe poneki dolar. No vjerojatno je zapala u paniku i tako dospjela u ruke nekog liječničkog mesara. Marvann osjeti kako bijes raste u njoj. Kakav je čovjek taj liječnik, kad je ovako ugrozio djevojčin život? Florence je bila kurva, ali je bila i ljudsko biće.

Muški se glas odazove.

— Marvann — javi se ona.

— Ah — muškarčev glas odavao je olakšanje. — Bojao sam se da se nećete javiti do ručka. Došla su mi trojica Teksašana koja čeznu za

nečim velegradskim. Sada su u svojem hotelu. Obećao sam im nešto uz ručak.

— Prilično kratko vrijeme, John — reče Marvann.

— Nisam kriv, draga — reče muškarac. — Ništa nisam znao dok nisam jutros došao u ured.

— Potpun program? — upita Marvann. — Predstava i zabava?

— Svakako — odvrati muškarac.

— Stajat će mnogo novaca.

— Koliko?

— Tisuću dolara.

Fućnuo je.

— Čekajte malo! I troškovi za reprezentaciju imaju svoje granice.

— Ne mogu vam pomoći — reče. — Nakon procesa Jelke teško je nabaviti djevojke koje nešto vrijede.

— Dobro — odvrati, pošto je trenutak oklijevao. — Reći ću vam kamo da ih pošaljete.

Marvann pribilježi olovkom podatke, zatim spusti slušalicu. Pričeka trenutak, pa ponovno okrene broj. Ovaj put javi se ženski glas. Marvann brzo reče: — Sastanak za ručak, Cissie. Obavijesti i Estheru i Milie. Puna cijena. Ide na račun poduzeća. Ženski je glas govorio.

— Već imam dogovoren sastanak.

— Ja ću to urediti — reče Marvann. — Evo ti adrese. Poslije razgovora upali cigaretu i ponovno posegne za slušalicom. Prije nego što ju je dotakla, telefon se oglasio. Podignula je slušalicu.

— Molim?

— Marvann?

Muškarčev glas bio joj je poznat.

— Ja sam — odvrati.

— Ovdje Frank.

— Što se dogodilo?

— Djevojka u bolnici Roosevelt — reče. — Florence Reese. U tvojem su uredu izjavili da ne radi za vas. Djevojka tvrdi suprotno. Proturječne izjave izazivaju neprilike. Tvoja je službenica glupača. Da nije zanijekala, mogao sam sve odmah obustaviti. No sada je previše ljudi postalo radoznalo.

— Što da učinim? — upita.

— Ne znam — odvrati.

— Kako je Florenci?

— Umire — odgovori bezbojno.

— Jadna mala. Govorila sam joj neka to ne učini.

— Prestani se brinuti za nju — reče. — Sada je prekasno. Moraš nešto izmisliti.

— Dobro, Frank. Telefonirat ću Vitu. On će znati što treba učiniti. — Povukla je dim iz cigarete.

— Nadajmo se — reče Frank. — Bio sam u bolnici s jednim od miljenika javnog tužioca. Sav je uskipio od bijesa.

— Kako se zove? — upita ga odsutno.

— Keyes. Mike Keyes. Grlo joj se stegne.

— Mike Keyes? — ponovi. Oklijevao je.

— Da. Osjećam da ima nešto što bih o njemu morao znati. Nekoć je bio policajac. Nije li to onaj momak kojeg sam još za vrijeme rata morao pronaći za neku tvoju prijateljicu?

— Ne-ne sjećam se — promuca Marvann. — Tome je tako davno. — Polagano spusti slušalicu zureći u vrata.

Bilo je tome tako davno. Gotovo kao da se dogodilo na nekoj drugoj planeti.

Bilo je skoro četiri sata popodne kada je bolničarka izišla iz bolničke sobe i prišla Mikeu, koji je sjedio pokraj njezina stola.

— Možete se vratiti u svoj ured, gospodine Keyes. Umrla je — reče ravnodušno.

Mike polagano ustane.

— Samo tako — reče umornim glasom. Kimnula je.

— Nije imala nikakvih izgleda. Bila je sva razderana. — Prvi put začuje sućut u njezinom glasu. — Taj kuč-kin sin mora da je radio s kačkalicama.

Pokupio je šešir sa stola.

— Sačuvajte tijelo za autopsiju. Raspitat ću se u bolnici o ishodu.

Noge su mu bile kao od olova dok se vukao hodnikom. Florence Reese.

Pitao se što li je sve prepatila. Sigurno je bilo strašno. Bila je još tako mlada. Došao je do stepenica upravo kad je kapetan Millersen ulazio.

— Jeste li štogod saznali, Mike? — upita Millersen. Odmahnuo je glavom.

— Više nije progovorila. A vi?

Millersenovo lice poprimi izgled neprovidne maske.

— Razgovarao sam s knjigovotkinjom Agencije za manekene ovog jutra. Ništa nije znala o njoj. Provjerio sam u hotelu. Mala je došla ovamo iz neke selendre u Pennsvlvaniji prije nekih godinu dana. Bilo joj je vrlo loše do prije otprilike šest mjeseci. Čini se da se tada dobro snašla i da joj je krenulo.

— Roditelji su joj živi? — upita Mike, slijedeći Mi-llersena do automobila.

Millersen kimne.

— Obavijestio sam ih prije jednog sata. Sada već putuju ovamo. — Nasmije se. — Mislili su da im je kćerka uhvatila New York za muda.

— Niti ne znaju koliko su imali pravo — mrko će Mike.

Došavši u ured, baci šešir na stolac. Joel Rader podigne pogled sa svojeg stola.

— Netko te nazivao prije otprilike jednog sata. Mike ga umorno pogleda.

— Tko je bio?

— Neka žena iz Agencije, za manekene, Park avenija. Ona koju je Frank ispitivao. Čini se da je djevojka ipak povremeno radila za njih i žena se raspitala ne bi li joj možda mogli pomoći.

Mike izvadi pero i počne pisati izvještaj.

— Nitko joj više ne može pomoći. Mrtva je.

— Strašno — reče Joel. — Je li bila lijepa? Mike slegne ramenima.

— Ne bih znao reći prema onome što sam vidio. Po svoj prilici je bila. U svakom slučaju bila je mlada. — — Završi izvještaj, potpiše ga i ustane.

— Mislim da ću za danas završiti s poslom. Iscrpljen sam.

Joel se nakrevelji.

— Bolje da pripaziš da te stari ne vidi. U ratnom je pohodu. Malo prije izgalamio se na Aleca.

— Jadni Alec — reče Mike smiješeći se. — Uvijek mastrada. — Baci izvještaj na Joelov stol. — Predaj to umjesto mene, hoćeš li?

— Naravno.

Joel se na stolcu okrene od svojeg pisaćeg stola i o-brati Mikeu.

— Kako je završila istraga što si je provodio o onoj djevojci? Mislim na onaj pobačaj prošlog tjedna?

Mike slegne ramenima.

— Nikako. Djevojka je umrla. Zašto pitaš? Joel mu pruži list papira.

•— Pogledaj ovo.

Bio je to izvještaj o hapšenju i puštanju na slobodu nekih djevojaka koje je odio za zaštitu ćudoređa uhitio na nekoj zabavi. Jedna od njih najprije je izjavila da radi u Agenciji za manekene, Park avenija. Međutim, kasnije je promijenila svoj iskaz. Sve su djevojke sutradan puštene uz

jamčevinu. Na sudu ih je zastupao odvjetnik iz ureda Henrvja Vita.

Zabava je bila u stanu tvorničara Johna Gellarda. Racija je izvršena na temelju pritužbe nepoznatih osoba protiv gospodina Gellarda. U pritužbi je stajalo kako se gospodin Gellard hvalio svojim vezama s nekim neimenovanim krugovima prostitucije. Prisluškivanje njegovih telefonskih razgovora tog popodneva otkrilo je da će zabava te noći biti vrlo razuzdana. I gospodin Gellard pušten je na slobodu uz jamčevinu. Na sudu ga je zastupao Henrv Vito osobno.

Joel je čekao da Mike dokraja pročita izvještaj.

— Nisu li Manekene, Park avenija ona ista agencija koju je spominjala umrla djevojka?

Mike šutke kimne. Ponovno pročita izvještaj.

— Što misliš? — upita Joel.

— Previše sličnosti a da bi mogla biti puka slučajnost — odvrati Mike ustajući. — Odoh s ovim dolje do Franka Millersena. Možda on zna više o tome.

— Javi mi ako nešto saznaš — reče Joel, okrećući se ponovno svojem pisaćem stolu.

Frank Millersen podigne pogled kad je Mike ušao u njegov ured.

— Zdravo, Mike, što mogu učiniti za vas?

— Pogledajte ovo, Frank. — Mike baca izvještaj na njegov stol.

Frank ga uzme i kratko preleti. Lice mu je bilo bezizražajno kad je ponovno pogledao u Mikea.

— Što ću s tim?

— Znate li o tome nešto što ja ne znam? — upita Mike.

Millersen stavi lulu u usta.

— Ne baš mnogo — reče paleći lulu. — Bila je to samo jedna od običnih racija za zaštitu ćudoređa. — Kratko se nasmije. — Razgovarao sam s jednim od momaka. Mora da je tamo bila lijepa gužva. Pričao mi je da su sve djevojke, kad su došli onamo...

— Nisam to mislio — presiječe ga Mike. — Jedna od djevojaka spomenula je Agenciju za manekene, Park avenija. I Florence Reese je izjavila da je radila za istu agenciju.

— Ne mislim da je to nešto značajno — reče Frank kroz oblak dima. — Vjerojatno mnogo djevojaka poznaje to ime.

— Možda — dopusti Mike. — Ali zašto je kasnije zanijekala? To mi se čini čudnim. Osim toga, zanima me kako su sebi mogle priuštiti Vitov ured. On ne radi za čavle. Male droljice ne mogu nikako uzeti njega.

— U izvještaju piše da ga je unajmio Gellard — reče Frank. — Vjerojatno je platio i za djevojke. To je njegova samoobrana.

Mike je vrtio glavom.

— Ne znam, ali mi se sve to ne sviđa. Frank mu se osmjehne.

— Zaboravite to, Mike. Kad budete radili ovaj posao dovoljno dugo, vidjet ćete toliko slučajnih podudarnosti, da će vas to prestati zabrinjavati.

— Neće — reče Mike. — Ne mogu zaboraviti sirotu djevojku u bolnici.

Kako je strašno izgledala. Nije radi toga došla u ovaj grad.

Frank kimne.

— Sigurno da nije. Ali čestita djevojka neće nikada zapasti u ovakvu nevolju. Razgovarao sam s njezinim ocem kad je došao po tijelo.

Oduvijek je bila neobuzdana.

— Ima razlike između razuzdanih i pokvarenih djevojaka — reče Mike.

Dignuvši izvještaj, ponovno ga pročita. — Volio bih da to mogu zaboraviti.

— Što ćete sada poduzeti? — upita Frank.

Mike digne pogled s izvještaja. U detektivovim očima nazre čudan izraz.

Mike nastavi neuobičajeno oprezno.

— Ne znam. Najprije ću prespavati. Ako iskrsne nešto novo, telefonirat ću vam ujutro.

Frank ustane osmjehujući se.

— To je najpametnije. Možda će dobar noćni san mnogo toga razbistriti.

Stojim vam sutra na raspolaganju, ako odlučite nastaviti istragu.

— Hvala, Frank. — Mike napusti ured. Međutim kad je prelazio preko hodnika prema dizalu, primijeti da je uz izvještaj pokupio neki papir sa stola. Vrati se natrag.

Prođe kroz vanjski ured i otvori Frankova vrata.

— Frank... — reče prije nego što je primijetio da detektiv telefonira.

— Pričekaj trenutak, Mary — reče Frank, brzo po-krivši slušalicu rukom.

Mike ga je znatiželjno gledao. Millersenovo uvijek crveno lice naglo je problijedilo.

— Oprostite, Frank — ispriča se Mike nesvjesno.

— Nisam znao da razgovarate. Uzeo sam ovo zabunom.

— Ostavi papir na stolu.

Na Frankovim usnama ocrta se usiljen smiješak.

— Hvala, Mike. Upravo razgovaram sa ženom. Mike kimne i napusti ured, zatvorivši pažljivo vrata za sobom. Tek kad su mu se koraci udaljili od vrata, čuo je šum Frankova glasa na telefonu. Vrativši se u ured, tromo sjedne i zagleda se u izvještaj.

— Dakle? — upita Joel. Mike se namršti.

— Millersen smatra da to ne znači ništa.

— Frank vjerojatno zna — reče Joel. — Stručnjak je za to.

Mike se ponovno zadubi u izvještaj. Nakon nekog vremena obrati se Joelu.

— Znaš li slučajno kako se zove Frankova žena?

Joel se naceri.

— Pa naravno. Gospođa Millersen.

— Nije baš duhovito — reče Mike. — Znaš li?

— Zašto? — upita Joel.

— Samo sam radoznao — odvrati Mike. — Upravo je telefonirao s njom kad sam ušao.

— Elizabeth — reče Joel. — Neke smo večeri nešto zajedno popili. Zove je Betty.

Mike pripali cigaretu. Okrene se na stolcu i zagleda se kroz prozor. Dolje na ulici muškarci su već hodali u košuljama. Ljeto je nahrupilo na New York, obećavajući paklensku vrućinu. Betty. Zbog čega je Millersen lagao?

Okrenuvši se k stolu, ponovno uzme izvještaj. Agencija za manekene, Park avenija. Kakvo je to udruženje? Nikad ranije nije čuo to ime, a sada, u dva tjedna, već je dva puta iskrsnulo. Posegne za telefonom na svojem stolu.

— Dajte mi Aleca Templea — reče. Aleca su upravo premjestili u odio za nadziranje sumnjivih poduzeća.

Alecov se glas javi u slušalici.

— Izvoli, Mike?

— Učini mi uslugu — zamoli Mike. — Želio bih da neupadljivo provjeriš Agenciju za manekene, Park avenija, udruženje s ograničenim jamstvom, u Park aveniji 79.

— Što te zanima? — upita Alec.

— Sve što možeš saznati o njima — odgovori Mike. — Ali je vrlo važno da ni glas o tome ne procuri dolje. Ne želim da Millersenov odjel za to sazna. Mislim da ćemo im ovaj put pokazati. , — U redu, Mike — nasmije se Alec. Između javnog tužilaštva i policajaca koji su mu bili dodijeljeni dolazilo je uvijek do trvenja. — Razumijem.

— Što prije možeš.

— Je li sutra ujutro dovoljno brzo? — upita Alec.

— Bilo bi izvrsno. Hvala. — Mike spusti slušalicu. Upravo je ugasio cigaretu kad se oglasi telefon.

Podigne slušalicu i javi se.

— Keyes.

— Mike, ovdje Frank Millersen. — Glas mu muklo zazvuči kroz telefon.

— Izvolite, Frank — reče Mike.

— Upravo sam razmišljao ne bi li bilo dobro da malko provjerimo onu Agenciju za manekene, ako hoćete. — U glasu mu se osjećala lagana isprika.

— Ostavimo to, Frank — reče Mike. — Vjerojatno imate pravo. Slučajna podudarnost. Žao mi je što sam vam time dodijavao.

— U redu, Mike. — Millersen je oklijevao. — Ako ste sigurni.

— Siguran sam, Frank. No svejedno hvala — reče Mike.

— Nema na čemu, Mike. — Millersen prekine vezu, a Mike stane razmišljati nije li ono što je čuo u njegovu glasu bio uzdah olakšanja.

—

Javni se tužilac lukavo zagledao u Mikea kroz velike naočale u koštanom okviru. Zlatnom je olovkom blago lupkao po papirima na stolu ispred sebe.

— Znači, želiš predati ostavku? — upita mirno.

— Da, gospodine — kimne Mike.

— Zašto?

— Iz osobnih razloga — odvrati Mike ukočeno. Stari mu okrene leđa i zagleda se kroz prozor.

— Nezadovoljan si svojim poslom ovdje, Mike?

— Nisam, gospodine.

Stari zašuti i dugo se vremena u uredu čulo samo njegovo teško disanje.

Naposljetku progovori.

— Nisam te nikada smatrao kukavicom, Mike. Mike ništa ne odgovori.

— Ovo čega si se prihvatio u vezi s Agencijom za manekene, Park avenija jest velik pothvat. Jedan od najvažnijih slučajeva koji su prošli kroz ovaj ured. I samo zato što istraga zadire u utjecajne krugove, želiš se povući?

Mike još uvijek nije progovorio.

Stari se okrene da bi mu se zagledao u lice.

— A što misliš kako se ja osjećam? — upita naglo.

— Pošto sam saznao da je u to upleten šef moje kriminalističke službe?

Ne misliš da bih i ja najradije sve napustio? — Ne sačeka da Mike nešto odgovori. — Ali ne mogu. Položio sam zakletvu. Istu zakletvu koju si i ti položio kad sam te uzeo u službu. Ne možemo odustati.

— To nema s tim nikakve veze — reče Mike.

— Glupost — prasne stari. — Pa što onda ako je tuce smrdljivih političara i bogatih poslovnih ljudi upleteno? Zar se bojiš da će ti oni uništiti karijeru?

Mike ne reče ništa-.

— Pobjegneš li sada, nećeš uopće više imati karijere koju bi ti netko mogao uništiti. Svi će zrnati da si kukavica — reče stari.

Mike duboko udahne.

— Žao mi je, gospodine. Je li to sve? Stari se nagne preko stala, teško dišući.

— Još uvijek ne razumiješ, Mike. Ovo ti je jedinstvena životna prilika.

Pogledaj kamo je Tom Dewey dospio poslije slučaja kao što je ovaj. Kad sve završi, možeš se pokupiti i otići kamo ite volja. Ne odbacuj svoj život, momče.

— Mogu li sada otići, gospodine? — upita Mike. U glas staroga uvuče se prezir.

— Rijetko sam pogrešno procijenio čovjeka, ali čini se da sam se prevario kad sam te uzeo u službu. A to pokazuje da nije dovoljno stati pred puške da bi čovjek dokazao svoju hrabrost.

Mikeovo lice oblije rumenilo. Ugrize se za usnicu da se suzdrži od odgovora.

— Teško mi je bilo progutati ono o Millersenu, no najstrašnije od svega je da sam shvatio da si kukavica.

— Glas mu naglo promijeni boju. — Star sam, Mike. Dobar dio života proveo sam u ovoj službi. Jedino sam želio da dobro i pošteno obavljam svoj posao, da štitim ljude koji su mi poklonili povjerenje. Prvi put osjećaim da sam ih iznevjerio.

— Niste ih iznevjerili — reče Mike. — Svi podaci leže pred vama na stolu.

— Odgovaram za svakog čovjeka u svojem uredu — reče sitari. — Platiti ću za Millersena, a platit ću i za tebe. Biti javni tužilac znači nešto više nego istupiti pred Veliku porotu, obrazložiti optužnicu i ishoditi osudu krivičnog suda. To znači ponos. Ponos da vršiš svoj posao neustrašivo i nepristrano. Ako ti daš ostavku, isto je kao da sam je podnio ja. I cijeli svijet će to znati. Mike ne reče ništa.

— U redu — reče stari. — Predaj ostavku ako tako želiš, ali budi barem toliko pristojan pa mi kaži zašto. Znam da nisi kukavica.

Mike duboko udahne. Odjednom primijeti da mu ruke dršću.

— Reci mi, Mike — stari zausti blago. — Bio si dobar policajac, a i dobar pomoćnik. Zašto odlaziš?

Mike pogleda starog čvrsto u oči.

— Ona je bila moja djevojka, gospodine — reče mu-klim glasom.

— Ona? — upita stari smeteno. — Tko? — Marja — reče Mike. — Hoću reći, Marvann Flood.

— Ova Marvann Flood? Mike kimne.

— Ali što ... Kako? — Stari je bio zbunjen.

— Nisam znao da je ona umiješana u to kad sam prije tri tjedna zamolio Aleca da provjeri Agenciju za manekene, Park avenija. — Mike prestane da bi pripalio cigaretu. — Da sam znao, vjerojatno ne bih ništa započinjao.

Javni tužilac se zagleda u njega, a u očima mu bljesne novo razumijevanje.

— Imao sam pravo — napola prošapće. — Točno sam te procijenio.

Mike nastavi kao da uopće nije čuo staroga.

— Budući da sam dobio izvještaj, morao sam nastaviti. Podastro sam sve podatke i dobio dozvolu da istražujem dalje. Dobili smo snimku telefonskih razgovora i počeli provjeravati. Sve se razjasnilo — mnogo toga o čemu nismo niti sanjali. Na primjer, zbog čega su mnoge naše racije propale. I koješta drugo. Pogotovo kad smo provjeravajući njezinu prošlost otkrili da je Frank Millersen bio onaj policajac koji ju je prvi put uhitio. Još uvjerljivija je bila činjenica da je Frank Millersen ulagao u banku godišnje gotovo dvadeset tisuca dolara. Nema na svijetu policajca koji bi to mogao uštedjeti od svoje plaće. Od ovog otkrića bio je kratak put do poslovnih ljudi koji su je podržavali, preko političara koje je podmićivala do policajaca i detektiva za koje su se brinule njezine djevojke. Jednako brzo kako je počela, istraga je i završila. Slučaj je bio spreman da ga se predloži Velikoj poroti i da se podigne optužnica. Tada sam shvatio da ja to ne mogu učiniti. Zamolio sam Joela Radera da preuzme slučaj umjesto mene. Stari je uperio pogled u njega.

— Javio si da si bolestan.

Mike kimne.

— I bio sam bolestan. Iznutra.

— Ali sada si ipak došao ovamo dok je Joel još u sudnici.

— Došao sam — odgovori Mike. — Želim se iz toga izvući prije nego što saznam koliko sam joj zla nanio.

— Ne možeš pobjeći od toga, Mike — reče stari blago.

Mike duboko uvuče dim cigarete.

— Mogu pokušati, John.

— Još uvijek je ljubiš. — Bila je to više tvrdnja nego pitanje.

Mike ga je gledao ne progovorivši ni riječi. Vrata iza njega se otvore i Joel Rader uđe uzbuđena lica.

— Uspio si, Mike! — vikne. — Podignuta je optužnica protiv oboje.

Flood, Millersen. Bit će to najveći proces koji je ikada održan u ovom gradu! — Obrati se javnom tužiocu koji je još uvijek sjedio za svojim stolom.— Imam ovdje naloge za njihova hapšenja. Sada idemo dolje da uhitimo Millersena.

Javni tužilac ustane.

— Poći ću s vama. — Pogleda Mikea. — Ideš li i ti, policajce?

Frank Millersen turne lulu u usta, brižljivo je paleći. Kad se dobro razgorjela, počeo je pregledavati papire na stolu. Ništa naročito. Mogao se veseliti mirnom vikendu s Betty i djecom. Bit će im to prvi poslije dugo vremena.

Netko zakuca na vrata.

— Naprijed — vikne. Šum koraka nekolicine muškaraca prisili ga da podigne pogled. Pred stolom je stajao javni tužilac, a iza njega Keyes i Rader. Pred vratima primijeti plavu uniformu policajaca. Osjeti čudno stezanje u prsima, ali ustane usiljeno se osmjehujući i pruži ruku.

— Mnogo je vremena prošlo otkako niste sišli ovamo, šefe — reče.

Ruka mu ostane visiti u prostoru među njima. Javni tužilac niti ne pomakne svoju da je prihvati. Millersen nespretno podigne ruku i izvadi lulu iz usta, trudeći se da ostavi dojam neprekinutog pokreta.

Glas javnog tužioca bio je vrlo tih.

— Imamo uhidbeni nalog za vas, Frank. Frank osjeti kako mu lice blijedi.

— Pod kojom optužbom? — upita. Mogao ju je jasno pročitati na Mikeovom licu.

— Moram ii vam ih nabrojiti, Frank — upita stari tiho.

Millersenova ramena klonu i on se svali na stolac, kao da je odjednom postao starac. Zagleda se u stol, prebirajući besciljno po papirima. Strese glavom.

— Ne. I ne podigavši glavu, znao je da se javni tužilac okrenuo i napustio sobu.

Raderov mu glas zatutnji nad glavom.

— Bolje da pođete s nama, Frank. Podignuo je pogled. Oči mu je ispunila patnja.

— Dajte mi trenutak da se priberem — reče muklo. — Doći ću odmah.

Joel pogleda Mikea, koji kimne.

— Dobro — reče Joel. — Čekat ćemo vas vani. Krenu prema vratima, ali ih Millersenov glas zaustavi.

— Mike.

Mike se okrene i pogleda ga. Millersen se usiljeno osmjehne.

— Trebao sam se prisjetiti kakav ste bili prokleto dobar policajac prije nego što ste se pridružili javnom tužiocu. Ni sam ne bih to bolje izveo.

Mike stisne usnice.

— Žao mi je, Frank.

— To vam je bila dužnost, Mike — Frank će tiho.

Mike kimne i proslijedi za Joelom. Millersen je promatrao kako se vrata zatvaraju za njima. Podigne lulu i turnuvši je u usta snažno povuče.

Osjeti kako mu gorak dim prodire duboko u pluća.

Nije prema sebi osjećao sažaljenje dok je otvarao ladicu pisaćeg stola i izvadio plavosivi pištolj. Osjetio je samo beskrajnu tugu zbog Betty i djece dok je topli okus lule zamijenio hladnim metalom revolverske cijevi.

Dok je umorno otvarao vrata, začuje majku kako razgovara s nekim u kuhinji. Polagano prođe kroz dnevnu sobu i krene prema svojoj. Nije se mogao sjetiti da je ikada bio tako umoran, tako potpuno iscrpljen.

Majčin glas pozove ga iz kuhinje.

— Jesi li ti, Mike?

Stajalo ga je golemog napora da progovori.

— Ja sam, mama — odgovori.

Uđe u svoju sobu i zatvori vrata. Skinuvši kaput klone u naslonjač pokraj prozora. Pripalivši cigaretu, zagleda se kroz prozor očima koje nisu vidjele ništa pred sobom.

Vrata se iza njega otvore. Nije se pomaknuo.

— Jesi li dobro, sinko?

— Dobro sam, mama — odgovori. Obišla je stolac i zagledala se u njega.

— Rano si se vratio kući. Zar se nešto dogodilo?

Podignuo je pogled. Na licu joj se ocrtavala zabrinutost.

— Ništa se nije dogodilo, mama.

— Loše izgledaš — reče. — Skuhat ću ti čaj. U glas mu se uvuče zlovolja.

— Ostavi me na miru, mama — reče oštro. — Nije mi ništa.

Primijeti kako joj se u očima širi bolan izraz, pa je uhvati za ruku.

— Žao mi je, mama. Nisam te htio uvrijediti.

— U redu, sine — reče. — Razumijem.

— Ne razumiješ, mama. — Nitko ga nije mogao razumjeti. Jedino je on znao kako se osjeća.

Majka je neodlučno stajala.

— Poznajem ovaj izraz na tvojem licu, sine.

— Kakav izraz, mama? — upita odsutno, zagledavši se ponovno kroz prozor.

— Ona djevojka — reče majka. — Vratila se. Vidim ti u pogledu.

Naglo ju je pogledao ništa ne odgovorivši.

— S takvim izrazom na licu vratio si se onda iz Bronxa kad si pošao po nju da je dovedeš kući, a ona nije došla s tobom. — Glas joj je bio prožet boli zbog njega. — Ne možeš je zaboraviti, sine?

Ispusti joj ruku.

— Pokušao sam, mama. Ne znam što je to. Kao da je postala dio mene.

— Vidio si je? — upita majka. Odmahnuo je glavom.

— Nisam, majko.

— Pa što se onda dogodilo?

— Policija je upravo na putu k njoj da je uhiti. Pokrenuo sam protiv nje proces koji će je otjerati u zatvor.

Majka je trenutak šutjela.

— Bila je to tvoja dužnost, sine.

— Ne govori mi tako, majko — reče, razljutivši se. I Millersen mu je to rekao, a sada je bio mrtav. — Budi pametna!

— Već sam ti odavno govorila da ona nije za tebe — nastavi majka, uputivši se vratima. — Možda ćeš mi sada povjerovati.

— Ali što da radim kad znam da za mene ne postoji nitko drugi — protisne Mike bornim glasom.

Marvann podigne pogled s pisaćeg stola. Tom je stajao pred njom, smiješeći se.

— Taksi, koji sam pozvao, čeka vas, gospođice Marvann — reče. — Imamo još samo sat vremena da bismo dospjeli do aerodroma.

Uzvratila mu je smiješak.

— Bit ću spremna za nekoliko trenutaka, Tome.

— Pričekat ću vani — reče. — Ne mogu dočekati da ponovno vidim svoju malu, plavokosu djevojčicu.

— Ni ja — odvrati Marvann.

Tom iziđe iz sobe zatvarajući za sobom vrata. Načas joj se pogled zaustavi na Michellinoj slici, koja je stajala na stolu. Zatim uzme nekoliko papira i brzo ih pregleda. Bili su to računi koji su mogli pričekati dok se ne vrati za dva tjedna. Spremi ih u mapu i položi u košaru na stolu.

Zaključa ladicu i ustane.

Uzimajući ogrtač sa stolca, baci posljednji pogled na prostoriju. Telefon zazvoni. Trenutak je oklijevala, zatim iskrivi lice i krene prema vratima.

Ako je to Joker zove, neka sutra otkrije da je otputovala. Do đavola s njim. I prebrzo će se vratiti. Ovaj put je htjela održati obećanje koje je dala Michelli.

Dok je pružala ruku prema kvaki, vrata se otvore i pred njom se ispriječi visok muškarac. Nesvjesno spusti pogled na njegove cipele. Osjeti kako je podilaze žmarci. Pajkan!

— Je li vam ikada netko rekao da pokuca te prije nego što uđete u nečiju sobu? — upita ga hladno.

Ušao je u ured i ona ugleda još nekoliko muškaraca iza njega. Prvi se osmjehne.

— Nekamo putuješ, dušice?

— Ne tiče vas se — odbrusi Marvann.

Nizak, tamnokos muškarac progura se kroz gomilu.

— Prestani biti duhovit, George — reče oštro. Obrati se Marvanni.

— Jeste li vi Marvann Flood? Kimnula je.

— Zovem se Joel Rader i dolazim iz javnog tužilaštva. Ovi ljudi su policajci. Zamolili bismo vas da pođete s nama — reče.

Zakoračila je natrag prema stolu.

— Zar je ovo hapšenje?

— Pa naravno da jest, dušo — grubo će visoki. Ne obraćajući pažnju na njega, okrenula se niskom, tamnokosom muškarcu.

— Pod kojom optužbom, gospodine Rader? — upita.

— Ovaj uhidbeni nalog sve će vam kazati — reče Rader, pružajući joj presložen arak papira.

Marvann ga uzme i brzo pročita. Kad je podignula pogled, lice joj je bilo ravnodušno.

— Mogu li telefonirati svojem odvjetniku? — upita mirno.

Joel potvrdno kimne.

-ju je promatrao dok je obilazila stol i dligla slušalicu. Brzo je birala broj. Nije ga čudilo što se mogla baviti poslom koji je radila. Imala je čelične živce. Čuo je kako joj se odazvao muški glas.

— Hank — reče mirno — upravo su me uhapsili... Ne, Još sam uvijek u uredu ... Hoću... Vidjet ćemo se ondje.

Spustila je slušalicu i pogledala Joela.

— Sada sam spremna — reče.

Stupio je u stranu da bi je propustio. Izišla je kroz vrata u predsoblje.

Lice crnca koji je ondje stajao bilo je sivkasto. Zaustavila se da mu nešto kaže.

— Nemoj se brinuti, Tome — reče. — Idi kući, pripremi ručak i javi maloj da smo zadržani poslom.

Tom je stajao u Vitovom uredu i zabrinuto gledao Jokera.

— Je li gospođica Marvann u velikoj nevolji? Joker pogleda Hanka Vita, zatim se obrati Tomu.

— Da, u velikoj je nevolji.

— I to sve zbog tog odvjetnika? Onog za kojeg novine kažu da je pokrenuo proces? Zbog gospodina Keye-sa, koji je otišao na odmor dok je gospođica Marvann u takvoj nevolji? — Tomov je glas bio ogorčen.

— Da, zbog tog momka. — Joker zausti tiho.

— On je podlac, gospodine Jokeru — Tom će ozbiljno. — Sve je to učinio gospođici Marvann samo zato Što se nije htjela udati za njega.

— Sto? Joker se nagne naprijed. — Kako to misliš?

Blijedo, uznemirujuće sjećanje stane ga mučiti. Onaj Rossov prijatelj koji ju je dočekivao poslije posla u plesnoj dvorani zvao se Mike. Joker se zapilji u Toma.

— Kako to misliš? — ponovi.

— On je Michellin otac — reče Tom. — Odakle to znaš? — upita Vito. — Zar ti je rekla? Tom odmahne glavom.

— To ona nikada ne bi učinila.

— Kako onda znaš? — upita Vito. — Kad bismo to mogli dokazati, lako bih je izvukao. Nijedna porota na ovome svijetu ne bi vjerovala da cijeli proces nije namješten.

— Ona čuva Michellin rodni list kod kuće u toaletnom stoliću. Njegovo ime tamo stoji pod otac. Pročitao sam to mnogo puta kad sam čistio — reče Tom. Vito uzrujano skoči na noge.

— Idi smjesta kući po dokument i donesi ga ovamo. Ne daj ga nikome.

Jesi li me razumio?

Tom je već bio na vratima. Pogleda ih preko ramena sretno se smiješeći.

— Naravno, gospodine Hank, sve sam razumio. Vrata se za njim zatvore, a Vito se okrene Jokeru.

— Dakle, što kažeš na ovo? — upita.

— Nek me vrag nosi! — Joker će začuđeno. — A cijelo nam vrijeme nije rekla ni riječi o tome.

— Misliš li da je još uvijek zaljubljena u tog momka? — upita Vito.

Joker slegne ramenima.

— Već sam odavno prestao pokušavati da je shvatim.

— Sačuvat ću to sve do samog suđenja — reče Vito.

— Ne želim da javni tužilac to iznese prije nas. — Prekine se zbog pomisli koja mu je naglo sinula. — Misliš li da Keyes zna?

Joker zavrti glavom.

— A-a. Ne vjerujem da je ikada ikome rekla. Osim možda Rossu, a on ne može reći nikome.

Vito se vrati za svoj stol.

— Ne razumijem tu ženu — reče zbunjenim glasom.

— Razgovarao sam jutros s njom u zatvoru, već treći dan je ondje, a nije mi dosad rekla o tome ni riječi. Pitam se zna li što bi to moglo značiti za nju.

— Ako i zna, sumnjam da bi išta rekla. — Joker se nasmiješi. — Sjećaš li se što si mi o njoj rekao prije mnogo vremena, kad si mi prvi put govorio o njoj?

Vito zavrti glavom.

— Ona je posebna žena — podsjeti ga Joker. — Kurva s moralnim načelima.

JAVNO TUŽILAŠTVO PROTIV MARYANN FLOOD Kad sam ušao u ured, Joel je podigao pogled s pisaćeg stola. Lice mu je odavalo zabrinutost.

— Stari je dignuo paklensku potjeru za tobom — reče. — Na tvojem mjestu, preskakao bih po dvije stepenice do gore.

— A što hoće? — upitah, bacajući šešir i kaput na stolicu.

— Ne znam — reče Joel. — Čuo sam da je Vito s njim. To mi se ne sviđa.

— Vito — začudih se. Joel kimne.

— Radije požuri gore.

Sekretarica mi mahne neka odmah uđem u ured. Stari je ledenih očiju sjedio za stolom, a nasuprot njemu Vito. Okrenuo se kad sam ušao.

Prođoh pokraj njega do stola.

— Trebali ste me, gospodine?

Stari kimne, dok mu je pogled i dalje bio hladan.

— Nisi mi rekao sve o sebi i gospođici Flood. — Glas mu je bio jednako leden kao i oči.

Osjetih kako u meni raste bijes. Tako se nismo pogodili. Rekao sam starome sve što sam smatrao bitnim. On me prisilio da nastavim kad sam želio dati ostavku. Potrudih se da mi glas bude leden poput njegova.

— Bojim se da vas ne razumijem.

— Jedan Frank Millersen dovoljan mi je za cijeli život — zagrmi stari udarajući šakom po stolu. Nastojao sam da mi glas ostane miran, iako je moj bijes buktio do krova. Prošao sam kroz pakao i nije mi bilo potrebno da se ovo staro kopile dere na mene.

— Još uvijek ne znam o čemu govorite.

— Možda ne znaš ništa mi o ovome? — upita stari posprdno i turne komad papira prema meni.

Uzeh ga i pogledah. Bio je to rodni list. Michelle Kej'es. Nastavih čitati osjećajući kako mi krv nestaje iz lica. Majka — Marvann Flood. Otac — Michael Ke-yes. Pogledah datum, osjećajući kako mi srce snažno tuče.

Sve je bilo točno. Poklapalo se s vremenom kad smo bili zajedno.

Odjednom sam mnogo toga shvatio. Čudan pogled kojim me jučer pogledala, kad sam je upitao za kćerku. Nisam niti pomislio da je dijete moje.

Glas staroga propara mi uši.

— Zašto mi nisi ništa rekao o tome?

Pogledah ga, nastojeći svim silama da mi glas bude miran.

— Kako sam mogao? — upitah. — Ovog trenutka sam i sam to saznao.

— Valjda ne očekuješ da ću u to povjerovati? Moj bijes najzad provali.

— Fućka mi se vjerujete li vi ili ne! — izderah se.

— Znaš li što ovo znači za naš proces? — upita stari. — Potpuno će pobiti sve naše navode.

ZapMjih se u njega. On je uvijek tvrdio da je isitfma jedini put do pobjede.

— Zašto bi? — upitah hladno. — Vito nije uspio pobiti nijedan navod optužnice.

Prvi put otkako sam ušao u sobu, Vito progovori.

— Čemu da se trudim? — upita. — Koja će porota povjerovati optužnici kad vidi ovo ovdje? Sve će izgledati namješteno i kao osobna osveta.

Spustih pogled na njega, prezirno se nasmijavši.

— čuo sam da ste dobar odvjenik. Jedan od najboljih. No nisam znao da među svoja sredstva ubrajate i ucjenu.

Vito skoči sa stolice na mene, no ja ga rukom pri-tisnuh dolje. Sjeo je, bijesno me gledajući.

Oglasi se interfon na stolu staroga. On pritisne dugme.

— Što je? — zalaje u telefon.

— Gospođica Flood je ovdje — reče glas sekretarice.

— Pošaljite je unutra — zapovijedi stari.

Vrata se otvore i Marja uđe. Zlaćanoplava kosa bila je lagano raščešljana. Imala je na sebi plavi kaput, koji je nosila cijelo vrijeme suđenja. Ušla je u ured istim sigurnim Jtorakom kojim se uvijek razlikovala od ostalih žena.

Ne obazirući se na mene, pogleda Vita. '— što se zbiva? — Glas joj je bio promukao. Usne mu se zategmu u usiljen osmijeh ispod elegantnog brka.

— Mislim da će nam javni tužilac predložiti nagodbu. Pogledala me, a oči joj bljesnuše.

— Mike, zar si ti...? Vitov glas oštro zazvuči.

— Rekoh javni tužilac, a ne vaš prijatelj.

Sjaja joj nestane iz očiju jednako brzo kao što se i pojavio. Ponovno ga pogleda.

— Kako to? — upita. Šutke joj predah rodni list. Brzo pogleda papir, zatim ponovno mene.

Duboka bol ocrta joj se u očima.

— Odakle ti ovo? — upita drhtavim glasom. Pokazah glavom prema Vitu.

Pogleda ga.

— Kako ste ovo pribavili, Vito? — Glas joj je bio leden.

Osmjehne joj se.

— Tom mi je donio.

— Zašto mi niste ništa rekli o tome? — upita ga.

— Pa da dopustim da upropastite vlastiti proces, ka-fco biste zaštitili svojeg ljubavnika? — odvrati. — Vaš sam odvjetnik. I od mene se očekuje da vas branim, pa makar i od vas same.

Duboko je udahnula.

— Nije me briga za njega. Da sam željela da on to sazna, već bih mu odavno bila rekla. Brinem se za Michelle. Sada je sretna. Misli da joj je otac poginuo u ratu. Što mislite, kako će se osjećati kada otkrije kako se rodila?

— Zar mislite da će joj biti milije kad sazna da joj je majka u zatvoru? — upita Vito.

— Svakako će biti sretnija nego ako sazna da je kopile! — prasne Marja.

Vito ustane.

— Učinit ćete kako kažem. Previše je toga stavljeno na kocku a đa biste se sada mogli povući. — Okrene se javnom tužiocu.

— Dakle, Johne, što kažete? Stari ga je šutke promatrao.

— Jesmo li se nagodili? — ustraje Vito.

Javni tužilac odgovori mirno, uperivši pogled u mene.

— Keyes vodi proces. Moje je načelo da se nikada ne miješam u posao svojih pomoćnika. Upitajte njega.

Vito me upitno pogleda.

— Neće biti nagodbe — rekoh.

— Požalit ćete to, Mike — reče. — Pozvat ću vas da svjedočite, a kad budem s vama gotov, više nećete imati kamo. Uništit ću vas.

— Riskirat ću — odvratili mrko. Vito se ponovno obrati starome.

— To će upropastiti vaše izglede da postanete guverner.

Starčeve su oči bile bezizražajne.

— Podržat ću Mikea — reče.

Vito krene prema vratima crvena lica i razljućen.

— Hajdemo, Marvaim. Pošla je za njim.

— Marja — zovnuh.

Zaustavila se pogledavši me preko ramena. Priđoh joj i iuhvatih je za ruku.

— Zašto mi nisi rekla? — upitah nježno.

Nije mi odgovorila. Oči su joj zablistale čudnim sjajem. Upitah se ne skrivaju li se suze iza tih kapaka.

— Zašto, Marja? — ustrajali.

Netremice me gledala, širom otvorenih očiju.

— Izgubila sam jedno dijete jer su smatrali da nisam sposobna da se brinem za njega, Mike — napola prošapće. — Nisam željela izgubiti i ovo.

— Idete li, Marvann? — zaori s praga Vitov osoran glas.

— Oprosti mi, Mike — prošapće izvlačeći ruku iz moje i udaljujući se prema vratima.

Polagano se vratih starome.

— No, dakle, ovo sam doista uprskao. Stari se nasmije.

— Ispričavam se što ti nisam vjerovao, Mike.

— Zaboravite to, Johne — rekoh. — Sada više nije važno.

On tromo ustane.

— Suđenje počinje za nekoliko trenutaka. Bolje da siđemo.

Osjećao sam se kao što su se vjerojatno osjećali gladijatori u starom Rimu, dok su stupali u arenu.

— Morituri te salutant — rekoh. Stari je bio duboko utonuo u misli.

— Što ti to znači? — upita oštro.

Osmjehnuh mu se. Ponosio se svojim poznavanjem latinskog. Čovjek nije često imao priliku da ga poklopi, pa čak ni onda kada nije bio sabran.

— Pozdravljaju te oni koji će umrijeti — prevedoh, nacerivši se.

U sudnici je vladalo raspoloženje prigušene napetosti. Kao da se nekim tajanstvenim putem među prisutnima proširila vijest da će se dogoditi nešto neočekivano. Čak su i inače ravnodušni sudski pisari bili uznemireni.

Sudac je zakasnio dvadeset minuta. Ustali smo dok se penjao na podij.

Trenutak kasnije sud je već zasjedao.

Vito ustane i priđe sudačkoj klupi. Glas mu zaori sudnicom.

— Obrana želi pozvati kao svojeg prvog svjedoka gospodina Michaela Kevesa, pomoćnika javnog tužioca!

Čak je i sudac bio očito zapanjen. Dobaci nam letimičan pogled dok je u sudnici nastao urnebes. Čuo sam zvuk koraka nekolicine novinskih izvjestitelja koji su trčali prolazom prema vratima. Sudac stane udarati čekićem kako bi uspostavio red. Trenutak kasnije zavlada tišina.

— Vrlo neobičan zahtjev, odvjetnice — reče sudac. — Pretpostavljam da za svoj postupak imate valjan razlog.

— Imam, poštovani suce — odvrati Vito. — Smatram da je svjedočenje gospodina Kevesa neophodno, kako bih mogao ishoditi pravdu za svoju stranku.

Sudac me pogleda i ja krenuh kroz sudnicu. Vito me promatrao bezizražajna lica.

Kad sam prolazio mimo nje, podigla je pogled prema meni. Lice joj je bilo upalo i blijedo. Zatim je ostavih za sobom, a stolac za svjedoke nađe se preda mnom. Zakoračih na stepenicu i okrenuh se licem prema sudskom pisaru da bi me mogao zaprisegnuti. Fleševi bijesnu, zaslijepivši me na trenutak.

Dok sam žmirkao očima, začuli njezin glas. Govorila je glasno i jasno.

— Poštovani sude, smijem M načas razgovarati sa svojim odvjetnikom? Želim priznati svoju krivnju.

Sudnicom se ponovno prolomi žamor, glasniji od onog prijašnjeg. Bljesne još više svjetala, i kad sam ponovno mogao gledati. Vito je već prišao njezinom stolu.

Trenutak su se očito prepirali. Zatim Vito pogleda suca.

— Poštovani suce, smijem li zamoliti za prijekid od deset minuta?

Moram razgovarati sa strankom nasamo.

Sučev čekić udari.

— Sud se povlači na deset minuta. — Sudac napusti svoje mjesto, a ja siđoh s podija za svjedoke i prodah kroz sudnicu do svojeg stola.

Marja i Vito već su se povukli u sobu za vijećanje. Ogledah se po sudnici.

Slušaoci koji su stajali u stražnjem dijelu isiudnice bili su stisnuti poput sardina. Osjetih kako me netko vuče za rukav. Spustih pogled. Bio je to šef.

— Imao si pravo — prošapće zadivljeno. — Djevojka je sama hrabrost.

Skroz naskroz!

Vrata sobe za vijećanje otvore se i Vito iziđe sam. Pogledom prijeđe po mnoštvu kao da nekog traži. Po-Ikušah mu slijediti pogled, no bio je prebrz. Učini pokret glavom koji je podsjećao na kimanje, pa se vrati u sobu.

Nastavih promatrati publiku. Trenutak kasnije neki čovjek ustane. Ćeličnosiva kosa bljesne na svjetlu žarulja. Prođe prolazom prema

vratima. Smjesta ga pre-poznah: Joker Martin. Upitah se što li on traži ovdje, ali se u to otvore vrata sobe za vijećanje pa zaboravih sve ostalo.

Najprije je ušla Marja, sabrana i mirna lica. Vito ja je slijedio. Prišli su svojem stolu i sjeli.

Trenutak kasnije sud je ponovno zasjedao. Vito u-stane i okrene se licem prema sucu. Bio je blijed, ali glas mu je bio čvrst.

— Moja stranka želi priznati krivnju za isve optužbe. Sudac je gledao dolje prema njoj.

— Je li to vaša želja, gospođice Flood? Polagano je ustala.

— Jest, poštovani suce.

Probijali smo se kroz mnoštvo do dizala. Leđa su me boljela od tapšanja onih koji su mi čestitali. Konačno sam bio sam sa šefom u dizalu.

— Sutra ujutro naći ćete moju ostavku na svojem stolu — rekoh.

Nije me pogledao.

— Žao mi je zbog cijele ove gužve, gospodine — re-Jcoh.

Nije rekao ništa.

Lift se zaustavi na mojem katu i ja iziđoh ostavljajući ga sama u dizalu.

Pođoh niz hodnik do svojeg ureda. Joel i Alec su još bili dolje. Sjeo sam za pisaći stol i izvadio arak papira. Napisao sam ostavku i stavivši je u omotnicu poslao je šefu.

Telefon na stolu zazvoni. Podigoh slušalicu.

— Keyes — javih se. Neću to još dugo raditi.

— Mike, ovdje Marja.

— Izvoli, Marja? — upitah iscrpljeno.

— Sjedim u Bovdovoj koktel-restauraciji na Broad-wayu. Možeš li odmah doći ovamo?

Bili su brzi, mora im se priznati. Sud je odredio jamčevinu od pedeset tisuća dolara i gotovo još prije nego što sam se popeo gore, ona je već sjedila u baru. Oklijevao sam.

— Molim te, Mike — reče. — Vrlo je važno.

— Dobro — rekoh. — Odmah ću biti ondje. — Uzeh ogrtač. Vratit ću se sutra i isprazniti svoj pisaći stol.

Vani je upravo zasniježilo dok sam se gurao kroz vrata u polumračnu prostoriju. Sjedila je za stolom u kutu. Sjeo sam do nje. Konobar nam priđe.

— Što ćeš? — upitah je.

— Cassis i sodu — odvrati.

— Džin s ledom za mene — rekoh (konobaru, koji se zatim udalji, a ja se obratih Marji. — Još uvijek piješ tu ludu mješavinu?

— Volim je — odgovori.

Konobar se vrati i stavi piće pred nas.

Podigoh čašu.

— Neka živi zločin. Čvrsto me gledala.

— Neću za to piti. Nakreveljih se.

— Ross je obično tako govorio — reče. — Praznovjerna sam što se toga tiče.

— Znaš li nešto bolje? — upitah. Kimnula je.

— Što? — upitah. Zagledala mi se u oči.

— Pijem za nas — reče mirno.

Osjetih toplinu koja je iz nje strujala prema meni.

— Nije loše — rekoh, pijuckajući džin. Stavivši čašut na stol, pogledah je. — 0 čemu si htjela razgovarati; •sa mnom?

Neki muškarac uđe u restauraciju. Letimice ga je osmotrila, zatim joj se pogled vrati k meni.

— O nama, Mike — reče. Ruka joj se pomakne niz-stol i prekrije moju.

— Mislim da je već vrijeme.

Osjetih kako mi je od dodira njezinih prstiju prošla struja kroz ruku.

Pokušah smiriti glas.

— Zaista? Polagano je kimnula.

— Nitko drugi za mene ne postoji. Duboko sam uzdahnuo.

— Dugo ti je trebalo da to zaključiš.

— Žao mi je, Mike. Ništa nisam mogla. Nisam znala drukčije. Objasnila sam ti to neke večeri u automobilu.

Trebalo mi je vremena da razmislim. Krv mi je udarala u sljepoočicama.

Promijenih temu razgovora.

— Tko je platio jamčevinu za tebe? — upitah. Vrata se otvoriše i još jedan muškarac uđe unutra* Dobaci mu letimičan, procjenjujući pogled, zatim se ponovno okrene k meni.

— Joker Martin — reče.

Znači, zato je bio u sudnici. Vito je vjerojatno izišao iz sobe za vijećanje kako bi dobio njegov pristanak za odluku o priznavanju krivnje, čuo sam da Joker Martin drži u rukama gotovo sve sumnjive poslove u gradu. Ne rekoh ništa.

Nagnula se prema meni te osjetih njezin topao miris.

— Neće dugo trajati, Mike — reče. — Ako se budem dobro ponašala, pustit će me za nekoliko godina. Tada možemo nekamo otići i započeti novi život. Nitko neće o nama ništa znati.

Ponovno uđe neki muškarac. Oči joj prelete preko njega, pa se opet vrate k meni. Glas joj je bio tih i promukao.

— Hoćemo li uspjeti, Mike?

Duboko udahnuh. Polagano oslobodili prste od njezinih. Spustila je pogled na moje ruke, zatim me pon-novno pogledala u lice. Odjednom joj se oči zamagle.

— Što je, Mike? Zar to što će me osuditi na zatvor? Odmahnuh glavom.

Još se uvijek nisam usudio progovoriti.

Glas joj poprimi malo oštriji prizvuk.

— Što te smeta? Imam pravo znati, Mike.

— Kako izgleda moja kćerka, Marja? — Učinilo mi se da govori netko drugi, a ne ja.

U očima joj^ bljesne iznenadni nagovještaj razumijevanja.

— Znači, to je, dakle — reče.

— Da, to je. — Spustih pogled na ruke. Vidio sam kako mi bilo u žilama polagano tuče. — Nikada ne bih mogao od tebe sakriti dijete, kao što si ti uradila.

— A što sam drugo mogla učiniti, Mike? — upita. — Tada smo pripadali različitim svjetovima.

— A zbog čega misliš da smo sada bliskiji? — upitah grubo, gledajući joj čvrsto u oči. — Potratio sam cijeli život čekajući tebe. Smatrao sam da nema ničeg Što bi mogla učiniti a što ja ne bih mogao opravdati ili oprostiti. No imao sam krivo. Jedino što nikada nisi smjela učiniti bilo je da mi zatajiš moje dijete.

— Ne zaboravi da je Michelle i moje dijete, Mike — odvrati Marja brzo.

— Jedino na ovome svijetu što mi pripada, što je stvarno moje. Više je moja nego tvoja.

— To sam i htio reći, Marja — nastavih, osjetivši kako me svladava umor. — Mogla je biti naše dijete. Ali ti si mislila samo na sebe. Ni na nju, ni na mene. Jedino na to da je želiš zadržati za sebe.

— Još uvijek nije prekasno, Mike. Možemo početi iz početka.

— Ne možemo, Marja. — Zavrtjeh glavom. — Ne možeš vratiti kazaljku sata unatrag. Sama si mi to jednom rekla, sjećaš li se?

Oči su joj bile goleme i tamne. Bile su mi tako bliske, a opet su se doimale kao oči stranca. Trenutak prođe. Zatim joj se lice pretvori u bezizražajnu masku i ona polagano ustane. Bez riječi iziđe na ulicu. Vidio sam kroz staklena vrata kako stoji na cesti, a snijeg poput baršuna pada oko nje. Velika crna limuzina zaustavi se pred njom. Iz automobila iziđe muškarac. Skinuvši svoj tamni šešir, otvori joj vrata. Ugledah njegovu bijelu kosu. Dobro je pristajala bjelini snijega. Bio je Joker Martin. Ušao je za njom u automobil, i kola polagano krenu.

Istrusih ostatak pića i ustadoh. Bacivši nekoliko novčanica na stol pođoh prema vratima.

Uđoh u sudnicu kako bih izvršio svoju posljednju službenu dužnost. Da čujem Marjinu presudu.

Vidjeh joj lice dok je gledala u suca. Bilo je blijedo, no pogled joj je bio miran i neustrašiv dok je sučev glas orio povrh nje.

Prva točka optužnice — svodništvo s ciljem prostitucije — osuđeni ste na kaznu zatvora od tri do pet godina i na novčanu kaznu od pet tisuća dolara.

Druga točka otpužnice — podmićivanje državnih službenika — osuđeni ste na godinu dana zatvora i na novčanu kaznu od pet tisuća dolara.

Treća točka optužnice — ucjenjivanje izgovorenim prijetnjama — osuđeni ste na kaznu zatvora od godine dana i na novčanu kaznu od pet stotina dolara.

Nakon što je sudac pročitao osudu, zabruji žamor glasova iza nas. Sudac stane udarati čekićem kako bi ponovno uspostavio red. U sudnici zavlada tišina.

Sučev glas bio je vrlo tih, ali se čuo do posljednjih redova u sudnici.

— Javno tužilaštvo upozorilo je ovaj sud da je optužena svojim postupkom pokazala želju da se popravi u očima društva. Stoga je ovaj sud odlučio da svoje raznovrsne kazne može odslužiti istodobno.

Glasan žamor prohuji sudnicom. To je bila velika povlastica. Značilo je da neće morati odsjediti više od dvije godine, ako se bude dobro ponašala.

Okrenuh se Alecu.

— Jesi li znao da stari namjerava ovo učiniti? — upitah.

Odmahnuo je glavom. Pogledah Joela. I on je zbunjeno gledao.

Pogledah preko prostorije Marju. Promatrala me čvrsto i pomalo zahvalno. Poželih joj reći da je to zasluga javnog tužioca, a ne moja, no nisam imao prilike da joj to saopćim.

Joel mi se pridružio dok smo izlazili iz sudnice.

— Stari postaje mek — reče. — Hoćemo li na piće? Odmahnuh glavom i ostavih ga pred dizalom. Kad sam došao pred vrata svojeg ureda, ona se naglo otvore i na njima se pojavi stari. U ruci je držao omotnicu i uzbuđeno je rikahao njome.

— Valjda ne misliš da ću to prihvatiti, Mike — vikne. Vidio sam da drži moju ostavku.

— Da, gospodine — rekoh. — Mislim da je to jedino ispravno.

— Još si gluplji nego što sam mislio, Mike Keyes — zagrmi.

Brzim pokretima podere ostavku u komadiće i baci ih na pod. Zatim bijesno otiđe.

Trenutak sam gledao u tlo. Sitni komadići papira bijelili su se na prljavobijelom podu. Zatim pojurih za njim. Uhvatih ga za ruku i on se okrene.

— Hvala, šefe — rekoh. Kimnuo je mrzovoljno.

— U redu, Mike. Nisu valjda pomislio da ću se tako Iako odreći dobra pomoćnika, je li?

Polagano se nasmiješih.

— Nisam mislio zbog sebe, nego zbog Marje. Gledao me u oči, a pogled mu se naglo blažio.

— Nikada ne zaboravi, Mjike, da na vaigu pravde uvijek dolazi i opraštanje: Trenutak sam šutKe stajaol Opraštanje. Bila je velika riječ. Najveća,.

Pitao sam se dali je dostupno svima Prije nego što sam išta rekao,udario me je po ramenu.

— Vrati se u ured netko te želi vidjeti.

Teškim koracima pošao sam u svoj ured. Polagana otvorah vtata.

Nitko: unutra. Stari mora da je šenuo.Ušao sam i sjeo za stol. Začuh šmštanje odjećena sofi koja se nalazila uz zid iza vrataDjevojka je ustala i prišla mi. Podignuh pogled. Njezina kosa je bila svijetlija nego bilo koja koju sam ikad vidioOči su joj bile velike,okrugle i plave,Kada sam ih dledao činilo mi se kao da se gledam u zrcalu Bile su to moje oč,Steglo mi se grlo te mi ponestane zraka.

Zaustavila se pred stola ,oči su joj bile širom otvorene — Zovem se Michelle Majka mi jee rekla da ću neko vrijeme biti kod vas i da će te se brinuti o meni-.Nagovještaj suza vidio se u preljepim plavim očima.Osjetio sam kako i meni oči suze.Ustao sam i kleknuo pored nje,zagrlio je i rekao: -Da,Michelle,brinut ću se o tebi.

Kraj.

Crostuff.net