Učinkovit život

Čudo ljudskog tijela

Koji je oblikovao čovjeka s mudrošću…

Ima jedna molitva kojoj se često ne pridaje njen puni značaj. To je molitva koju čovjek izgovara nakon što je obavio svoje tjelesne potrebe.

Blagoslovljen si Ti, Hašem, B-že naš, Kralju svemira, Koji si oblikovao čovjeka s mudrošću i načinio mu brojne otvore i prolaze. Očigledno je i poznato pred Tvojim Tronom Slave da, kada bi samo jedno od njih bilo naprslo ili začepljeno, bilo bi nemoguće poživjeti i stajati pred Tobom. Blagoslovljen si Ti, Hašem, Koji liječiš svako tijelo i djeluješ čudesno.

"Koji si oblikovao čovjeka s mudrošću i načinio mu brojne otvore i prolaze (cijevi)." Svaki bubreg sastoji se od milijun cjevčica!

Te cjevčice tvore nefron, koji je nakupina cjevčica. Kako krv cirkulira kroz bubreg, nefron filtrira krv, izdvajajući iz krvi minerale: natrij, kalij, klor, i druge tvari. Nefron zatim pažljivo resorbira baš pravu količinu tih tvari koje su potrebne tijelu, a ostatak izlučuje.

Ljudi čiji bubrezi više ne funkcioniraju optimalno preživljavaju uz tretman hemodijalize nekoliko puta tjedno, ali bubreg tu funkciju obavlja 24 sata dnevno, svakog dana u godini, s efikasnošću koju ni najbolja oprema za hemodijalizu ne može oponašati.

Vrijedno je otići na tečaj ljudske fiziologije samo kako biste se divili čudesnoj funkciji bubrega.

Ako čovjek razumije frazu, "Koji je oblikovao čovjeka s mudrošću," vezano uz funkciju bubrega, on onda može iz toga izvući bezgraničnu mudrost Stvoritelja Koji je čovjeka stvorio s mozgom – stotinu milijardi stanica međusobno povezanih na zapanjujući način. Svi kompjuteri svijeta zajedno ne mogu se usporediti s kompleksnošću mozga.

Koliko su istinite Jobove riječi, Ja vidim (B žji sud) iz svoga tijela (Job 19,26).

Znamo li za što moliti?

Moja je majka znala reći, "Kad kala i hasan stoje pod to je njihov Jom Kipur! Svi njihovi grijesi su oprošteni, i njihova je molitva uslišana. Znaju li za što moliti? Postoje toliki izazovi s kojima se mogu suočiti u nadolazećim godinama. Ali oni su djeca, i oni ne znaju što moliti."

Drugom prilikom moja majka bi mi rekla, "Kada si radio svoje prve korake, bili smo preplavljeni radošću. Pljeskali smo rukama. 'Gledaj! On hoda!' I ja sam te podigla i poljubila."

Jednom prigodom, bio je prisutan putujući rabin, koji je sakupljao dobrovoljne priloge. Tužno je odmahnuo svojom glavom i rekao, "Kada sam ja prohodao, i moji su roditelji također bili sretni. No sada kada ljudi vide da hodam prema njima, oni uopće nisu sretni."

Moja majka je znala reći, "Kada dijete počne hodati, roditelji bi trebali moliti da ono odraste u čovjeka kojeg će ljudi s radošću dočekivati."

Nisu sve naše molitve mudre. Talmud kaže da kad je uništen sveti Hram, sva vrata neba su se zatvorila, osim vrata plača. Ta su vrata otvorena za molitve u suzama.

Hasidski rebe je retorički upitao, "Ako su vrata plača stalno otvorena, koja je onda uopće svrha u tome da postoje vrata?"

Odgovorio je, "Vrata su tamo tako da mogu biti zatvorena kada netko plače bezumno."

Da, mogu postojati bezumne molitve. Kao što smo primijetili, u prekrasnom Rambanovom (Nachmanidesovom) pismu njegovom sinu, on mu propisuje pravila za svakodnevno ponašanje. Na kraju pisma, Ramban kaže, "Čitaj ovo pismo jednom tjedno i na dan kad ga budeš čitao, što god budeš molio bit će ti dano."

Netko je rekao da je to pokušao, moleći da dobije na lutriji, ali nije dobio. Rambanu se nije činilo da bi čovjek molio da dobije na lutriji. On je pretpostavljao da će senzibilan čovjek moliti za sijata d'šmaja (Hašemovu pomoć u služenju Njemu), i ako moli za to, uistinu će mu biti odgovoreno.

Prije Velikih blagdana, moj predak, Tzadik iz Sanza, svojim bi sljedbenicima pričao sljedeću usporedbu:

Princ je počinio prijestup zbog kojeg je bio prognan u udaljeni dio carstva. Kako nikada nije radio fizički posao, princ nije imao načina da zaradi za život. Briga o ovcama nije zahtijevala nikakvo posebno umijeće, pa se zaposlio kao pastir.

Za vrućih dana, princu je bilo vrlo nelagodno dok ga je sunce nemilosrdno tuklo. Primijetio je da su drugi pastiri sagradili slamnate kolibe kako bi imali sjenu, no on nije bio vještih ruku i svakog puta kada bi pokušao sagraditi kolibu, ona bi se srušila.

(nastavak s 22. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život

Jednog dana, čuo je kako se priča da će kralj doći u posjet, te da će biti velika povorka. Običaj u tom području bio je da ljudi na komadić papira napišu svoje zahtjeve te da ih bacaju dok prolaze kraljevska kola. Kralj bi odobrio one zahtjeve koji bi pali na kola.

Princ je napisao zahtjev u kojem je tražio slamnatu kolibu da ga zaštiti od sunca. Bacio je papirić prema kolima i on je uistinu pao u kola. Kada je kralj pročitao prinčev zahtjev, prepoznao je rukopis svog sina i briznuo u plač. "Koliko je nisko moj sin pao" rekao je. "On je zaboravio da je princ! Mogao je tražiti da bude vraćen u palaču gdje mu ništa ne bi nedostajalo, a sve za čime on zna težiti je slamnata koliba!"

Tzadik je plakao dok je pričao tu usporedbu. "Na svete dane, mi ćemo iznositi svoje zahtjeve pred B-gom. Trebali bismo moliti da nas On približi k Sebi, te da postignemo duhovnost za koju nas je On stvorio. Umjesto toga, mi molimo za naše sitne osobne želje. Zamislite agoniju u kojoj se nalazi B-g, kada vidi da su Njegova djeca zaboravila da mogu biti prinčevi i princeze prožeti duhovnošću."

Da, mi često ne znamo za što moliti.

Maskirani blagoslovi

… korisna dobrota…

Jedan od jutarnjih blagoslova završava riječima, "Podari nam danas i svakog dana milosrđe, dobrotu i milost u Tvojim očima i u očima svih koji nas vide, te izlij svoju korisnu dobrotu na nas. Blagoslovljen si Ti, Hašem, Koji izlijevaš korisnu dobrotu na Svoj narod Izrael."

"Korisna dobrota?" Nije li to suvišno reći? Nije li svaka dobrota korisna? Ne baš. Ponekad ona dolazi u omotu koji ne izgleda kao da je koristan. Njenu korist možemo shvati- ti tek mnogo kasnije.

Žena koja se oporavila od alkohola rekla je, "Kada sam izgubila posao, bila sam ljuta na B-ga. 'Zašto si mi to učinio? Nisam gubitak svog posla povezivala sa svojim pićem. Kada me ostavio muž, mislila sam da je cijeli moj svijet došao kraju. Sada sam sedam godina trijezna i završavam magisterij. To nikada ne bih postigla da sam ostala na tom poslu. Moj brak je bio nezdrav odnos, no ja to nisam znala. Sada sam u vrlo zdravom odnosu. B-g je od mene uzeo stvari za koje ja nisam imala dovoljno svijesti da sama odustanem od njih."

Prije kiduša (uvodne molitve za šabat) petkom uvečer, postoji predivna molitva u kojoj čitamo, "Punog srca Ti zahvaljujem, Hašem, za svu dobrotu koju si mi učinio i koju ćeš meni i mom kućanstvu učiniti u budućnosti."

Jednom kad je hasidski majstor, Rebbe Baruch iz Medzhibozha, izgovarao ovu molitvu i došao do ovog stiha, on je zastao. "Zašto ja moram sada zahvaliti B-gu za dobrotu u budućnosti? Mogu Mu zahvaliti tada, kad se to dogodi." Nakon što je par trenutaka razmišljao, rekao je, "Aha! Razumijem. Ta dobrota može se pojaviti na način koji ja neću prepoznati kao dobrotu, pa tada neću zahvaliti B-gu. Zato to moram učiniti sada." Zatim je Rebbe Baruch počeo plakati. "Kako je to tragično. B-g će izliti Svoju dobrotu na mene, a ja je neću prepoznati."

Uopće nije neobično da prepoznajemo dobrotu tek u retrospektivi. Kao što smo primijetili, dojenče sigurno misli da je njegova majka strašno okrutna kada ga vodi pedijatru i surađuje s liječnikom koji ga bode oštrom iglom i čini da se 48 sati osjeća bolesnim. Dojenče nema načina da shvati da je to imunizacija koja će ga zaštititi od pogubnih bolesti. Tek mnogo godina kasnije mi možemo biti zahvalni našim majkama što su nas zaštitile.

Unatoč tome, mi kažemo B-gu, "Razumijemo da ponekad Tvoja dobrota može doći u neugodnom pakiranju. Zato Ti se molimo, 'Izlij korisnu dobrotu na nas.' Neka dođe u obojenom omotu sa ružičastom vrpcom na njemu, tako da ju možemo spremno prepoznati kao Tvoju dobrotu."

Biti mio Koji može prebivati u Tvom šatoru…

U nekim zajednicama, jutarnja služba započinje Psalmom 15: Psalam. Davidov. Hašem, tko smije prebivati u šatoru Tvome, tko li stanovati na svetoj gori Tvojoj? Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom; koji bližnjem zla ne nanosi i ne sramoti susjeda svoga; koji zlikovca prezire, a poštuje one što se B-ga boje; koji se zaklinje prijatelju, a ne krši prisege, i ne daje novca na lihvu, i ne prima mita protiv nedužna. Tko tako čini, pokolebat` se neće dovijeka.

Poznajem ljude koji se uklapaju u ovaj opis. Oni su mili ljudi i čast mi je biti u njihovom društvu. Želim biti poput njih. Želim ih vidjeti kako se smiju kad im prilazim. Ovaj psalam izgovaram ujutro kako bih postavio atmosferu za taj dan i kako bih i ja također mogao biti mio.

Netko je upitao Baal Šem Tova, "Kako nam može biti zapovjeđeno da volimo B-ga? Mi Ga ne možemo vidjeti niti Ga dotaknuti. Kako čovjek može voljeti apstraktno Biće?" Baal Šem Tov je odgovorio, "Voli svog bližnjeg, i ljubav prema B-gu doći će prirodno."

Taj stav ljubavi dovodi ljude bliže B-gu kao i drugim ljudskim bićima. On čini da čovjek bude mio B-gu i bližnjima. ■

Prevela Anja Grabar

Svakodnevna svetost

Židovski duhovni put musara

Dvije ilustracije

DVA PRIMJERA o tome kako se čitava ova teorija odvija u stvarnoj musarskoj praksi i djelovanju pomoći će razjasniti ulogu koju musar ima u životu stvarnih ljudi poput vas i mene.

Prvi primjer se tiče Marianne, studentice musara koja ima kćer tinejdžericu s kojom je imala više sukoba nego što je htjela. Njihova nesloga po svom intenzitetu nije bila toliko različita od mnogih drugih odnosa majke i kćeri, ali Marianne je željela odnos sa svojom kćeri htjela podići na višu razinu. Njezin je krajnji cilj bio cjelovitost njezine duše, i ona je na rješavanje ovog problematičnog odnosa gledala kao na ključnu stvar koju je morala učiniti imajući na umu svoj cilj.

Poteškoća s kojom se ona suočavala bila je da bez obzira na to kakvu je dobrotu i ljubav namjeravala, čim bi njezina kći učinila nešto što bi je živciralo, Marianne bi eksplodirala, nasrnula na svoju kćer i na sve je načine verbalno zlostavljala. Znala je da time narušava njihov odnos, kako sadašnji, tako i budući, no sila njezinih emocija i duboko ukorijenjene navike sprečavali su je da načini bilo kakvu promjenu.

Usmjeravao sam Marianne da radi na duševnim osobinama koje je trebalo ojačati kako bi mogla preuzeti kontrolu nad sobom i situacijom. U musaru je put za promjenu odnosa (ili mijenjanja svijeta, što je zapravo isto) vršenje duhovne prakse potrebne da se promijeni sebe. Usredotočili smo se na njegovanje strpljenja, smirenosti i poniznosti, a ponajviše na duševnu osobinu časti. Djelomično se ovo odnosilo na njezino učenje novih ideja - praktično govoreći, usađivanje perspektive da je svako ljudsko biće, uključujući iritantnu tinejdžericu, blistava duša koja sama po sebi zaslužuje čast. No, učenje nije stalo na tome. Kako bi naučila tu lekciju i utisnula je u svoje srce tako da doista vidi dušu u drugome, Marianne se počela baviti musarskim vježbama poput onih koje sam opisao, a koje su osmišljene za ostvarenje toga.

Jednog dana me nazvala, prilično uzbuđena. Njezina kći je maljala svoju sobu pripremajući se za novu školsku godinu i slučajno je nogom prevrnula limenku zelene boje. Na bež tepih. Upravo pred svojom majkom.

"U tom trenutku", rekla mi je Marianne, "dok se zelena boja upijala u tepih, u mislima sam pred sobom vidjela dvoja vrata. Jedna su bila dobro poznata i često korištena, a iza njih sam vidjela sebe kako vičem: 'Ti si idiot! Nespretna blesača!' i još puno toga. Druga vrata za mene su bila nova. Iza njih sam vidjela sebe kako kažem: 'Kakav nered! Hajdemo to počistiti.' I vidjela sam da je izbor na meni."

Mariannena duhovna praksa dala joj je opseg slobodne volje kojeg nikada prije nije imala. S primjerenim ponosom izvijestila me: "I tako sam joj rekla: 'Kakav nered! Hajdemo to počistiti."

Na to sam joj odgovorio: "Marianne, upravo si dala dar ne samo svojoj kćeri, već i svojim unucima.

Jer upravo si promijenila to kakva će majka biti tvoja kći."

Važno je ponoviti da musar nije još jedna vrsta sustava "samopomoći" koji je pokazao Marianne kako da sebe poboljša na funkcionalnoj međuljudskoj i psihološkoj razini. Ono na čemu je Marianne svjesno radila i čime se musar bavi je svladavanje onih vrsta prepreka koje vas sprečavaju da shvatite potencijal svoje duše - a ponekad to znači baviti se konkretnim pitanjima poput načina na koji jedete, govorite ili čak kako se odijevate. Musar se razlikuje od samopomoći jer vas potiče da sve to radite ne zato da udovoljite nekoj još neispunjenoj osobnoj i svjetovnoj želji, već zato što je to put kojim morate ići kako biste dušu doveli do cjelovitosti i svetosti.

■

Musar nikada ne bi implicirao da možete očekivati da ćete pronaći ispunjenje time što ćete dobiti ono što želite, posebno zato što njegova učenja mudro ističu da su naše želje beskonačne. Umjesto toga, rečeno nam je da ciljamo više, prema najvišim vrlinama koje biblijska tradicija poznaje, jer je to put do ispunjenja potencijala duše. To je majstorska strategija, jer kada preusmjerimo svoju viziju dalje od svjetovnog samougađanja, stječemo i iznimnu jasnoću o tome što postoji na ovoj ravni. Povezivanjem s višim istinama koje su ponad materijalnih briga, čak i najsitniji detalji našeg života dolaze u novi fokus tako da ih se može rješavati i transformirati.

Evo još jedne priče. Rob je student musara koji se našao uhvaćen u jednoj od najprizemnijih situacija, situaciji toliko staroj da nas zapravo Tora izravno na nju upozorava. "Ne gaji srdžbe", kaže nam se. Ali kako da je ne gaji? Prije osamnaest godina, on i njegova supruga bili su blagoslovljeni rođenjem njihovog prvog djeteta, sina. Isplanirali su obred obrezivanja za osmi dan, kako

(nastavak s 24. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna svetost to nalaže židovski zakon, te su s veseljem pozvali sve svoje prijatelje i obitelj na proslavu. No, Robov otac nije se dobro slagao s roditeljima Robove supruge, pa je tako, kad je nazvao oca da ga pozove na obred, Rob dodao, "I, tata, molim te, potrudi se da se civilizirano ponašaš prema Sarinim roditeljima."

Dakle, Robov otac se toliko uvrijedio na ovaj komentar da nije prisustvovao obrezivanju vlastitog unuka. I ne samo to, prestao je razgovarati sa svojim sinom, koji mu je vrlo rado istom mjerom uzvratio. Kao rezultat toga, otac i sin nisu razgovarali osamnaest godina. Sve to vrijeme Robov otac nije upoznao vlastitog unuka.

Jedna od osobina duše na kojoj je Rob radio u svojoj musarskoj praksi bila je opraštanje, koja je, što se moglo i očekivati, iznijela na vidjelo duboku srdžbu koju je nosio u sebi i pružila priliku za iscjeljenje. Ali to nije ono što se dogodilo. Kad je razmišljao o praštanju, na dubokoj unutarnjoj razini uvreda mu se činila previše neopravdanom. Nije li, ipak, njegov otac bio odgovoran za to?

Mada praštanje Roba nije dovelo do prosvjetljenja, kad je u fokus došla duševna osobina velikodušnosti, upalilo se svjetlo. Suočen s musarskim shvaćanjem velikodušnosti, koje podrazumijeva istegnuti se preko granica ugode ili uobičajenog da biste davali, pred njim se otvorio novi pravac.

Rob je napisao pismo ocu kao čin svjesne velikodušnosti. I otac mu je otpisao natrag. Rob i njegova supruga tada su imali dvadesetpetu godišnjicu braka i odlučili su to proslaviti uz prigodnu zabavu. Rob je pozvao oca koji je živio vrlo daleko od njih. Njegov otac je došao i po prvi puta upoznao svog unuka.

Musar je otvorio put za ozdravljenje, iznutra i u odnosima. Robu je priskrbio alate koji su mu bili potrebni da se oslobodi diktata svoje primitivne, mrgudne naravi i da upravljanje svojim životom povjeri svom višem ja, duši, koja traži i š'lemut (cjelovitost) i šalom (mir). To je bio plod njegove musarske prakse.

Tražite je poput srebra i tragajte za njom kao za skrivenim blagom. - Izreke / Mišlei 2,4

Drugi dio: ZEMLJOVID

Poniznost ANAVA

Zauzmite mjesto koje vam pripada, ni više ni manje.

Ne usredotočujte se ni na svoje vrline ni na tuđe greške.

Općenito govoreći, čovjek uživa u razmatranju svojih vrlina, u otkrivanju i najmanje svoje pozitivne odlike i najsitnije greške njegovih prijatelja, jer tada može pronaći razlog da bude ponosan čak i u društvu velikana čiji je mali prst deblji od njegovih slabina.

Rabbi M. M. Leffin, Cheshbon ha'Nefesh NETOM ŠTO SAM ZAVRŠIO s predavanjem, prišla mi je jedna starija žena. Pozdravio sam je i ona je počela nešto govoriti. "Imate predivnu, predivnu ...", započela je, govoreći polako i rastežući riječi, što mi je dalo puno vremena da pogađam što dolazi iza toga. "Boju glasa", dovršio sam u mislima njezinu rečenicu, budući da sam se upravo bio obratio grupi. Ne, pomislio sam tada, možda je htjela reći "spretnost s riječima", budući da ljudi kažu da sam rječit. I odmah nakon toga, jer sam osjećao da sam upravo održao jako dobru prezentaciju, okladio sam se na "pojavu". Međutim, prije nego što sam dospio dalje nagađati, njezina je rečenica stigla do stanice prema kojoj su njezine riječi polako putovale. "... suprugu", izgovorila je, a oči su joj se toplo smješkale. O, pomislio sam. Zatim, "Hvala vam," oporavio sam se. "Odakle je poznajete?"

Nikad nisam imao slikovitiju ilustraciju vlastite instinktivne žudnje za hvalom i časti. Slijepo zaglibivši do gležnja, nikako nisam mogao poreći gdje stojim. Tu se nalazio moj duhovni program rada.

Gdje započinje vaš plan rada

Naglasio sam da je vaš unutarnji svijet područje duše, a duševne osobine koje se iskazuju prejako ili preslabo definiraju vaš duhovni plan rada. Ali gdje započeti put? U Dužnostima srca, Rabbi Bachya ibn Pakuda pomaže nam usmjeriti pažnju postavljajući pitanje: "O čemu ovise vrline?"

Njegov je odgovor jasan: "Sve vrline i dužnosti ovise o poniznosti." To je načelo koje su podržali kasniji učitelji musara - prva etapa duhovnog putovanja uključuje njegovanje poniznosti. Važnost koju pridaju poniznosti istaknuta je u Talmudu, gdje čitamo: "Onaj koji prinosi cijelu žrtvu, bit će nagrađen za cijelu žrtvu. Onaj koji prinese žrtvu paljenicu, dobit će nagradu za žrtvu paljenicu. Ali onaj tko prinese poniznost B-gu i čovjeku, bit će nagrađen nagradom kao da je prinio sve žrtve svijeta. Kao što je pisano: 'Skrušen i ponizan duh žrtva je B-gu. B-g ne odbija slomljeno srce."

Učitelji musara ističu da je poniznost glavna osobina duše na kojoj treba raditi jer ona podrazumijeva neuljepšanu i iskrenu procjenu onoga što jeste. Bez ove ispravne samosvijesti, ništa drugo u vašem unutarnjem životu neće doći u žižu u svojoj pravoj mjeri - i nije slučajno da riječ koja na hebrejskom znači "osobina duše" glasi mida (mn. midot), što doslovno čini znači "mjera". Bez poniznosti, ili ćete biti toliko naduti arogancijom da nećete ni zamijetiti na čemu treba stvarno raditi, ili ćete biti toliko potišteni i bez samopoštovanja da ćete izgubiti svaku nadu da ste u stanju napraviti promjene koje se tako upadljivo cakle u vašem samokritičnom umu. ■