Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Pozitivne zapovijedi

36. Pozitivna je zapovijed podići četiri vrste na blagdan Sukot kao što Pismo kaže, I uzeti ćeš si na prvi dan najljepših plodova, mladica palminih i grana s gustolisnatih stabala i potočnih vrba (Vajikra 23,40). Ovo znači jedan lulav (palminu granu), jedan etrog (citrus), tri grančice mirte i dvije vrbove grane. Treba ih se podići na način [u položaju] u kojem rastu; i kada ih podigne on je izvršio svoju dužnost. Čitav dan je prikladno vrijeme za podizanje. Prema zakonu učenjaka četiri se vrste treba dizati svih sedam dana blagdana, a ne samo prvog dana, izuzev na šabat, jer su učenjaci, blagosloveno bilo sjećanje na njih, zabranili da se tada podiže, čak i kada prvi dan pada na šabat – zbog bojazni da bi ih netko mogao nositi četiri lakta na javnom mjestu [što je apsolutno zabranjeno na šabat]. Četiri vrste mogu omesti jedna drugu [od toga da budu prihvatljive: ako jedna od njih ne ispunjava uvjete ili je nema, sve se smatraju neprihvatljivima]. Ako su posuđene, one su neprihvatljive prvoga dana, ali su zadovoljavajuće ostale dane. Ako su ukradene, nikada nisu prihvatljive. Malo dijete koje zna kako ih

■ pravilno ljuljati ima dužnost prema zakonu učenjaka, kako bi ga se uvježbavalo u micvot Ovo se primijenjuje na svakom mjestu i u svako doba, za muškarce ali ne i za žene.

Negativne zapovijedi

90. Negativna je zapovijed ne jesti ud ili dio žive životinje jer Pismo kaže, i nećeš jesti život zajedno s mesom (D'varim 12,23); a prema Usmenoj predaju učilo se da je to savjet da se ne jede ud ili dio koji je odrezan sa živog bića. Ako je netko pojeo sa žive životinje količinu veličine masline, on je trebao biti bičevan. Čak i ako je pojeo čitav organ ili ud, ako je to bilo barem veličine masline trebalo ga je bičevati; a ako je bilo manje, bio bi slobodan od kazne. No, ako bi jeo organ ili ud živog bića, a uz to i nešto mesa žive životinje, on bi prekršio dvije zabrane (nećeš jesti život zajedno s mesom [isto], i §87, nećeš jesti nikakvog mesa u polju koje je t'refa [Š'mot 22,30]).

Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svako doba, kako za muškaraca tako i za ženu. ■

Strana 6 Divrej Tora

Rabbi Dr. Azriel Rosenfeld: Šulhan Aruh

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rabi Moshe Isserles iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 11 – Jelo

Kada se obrok započinje s kruhom, kruh držimo s obje ruke (167,3 -4), jedan veći komad (ali manji od veličine jaja za svaku osobu) se djelomično otrgne s kraja kruha (vidi 167,1), kaže se blagoslov "... Koji izvodi kruh iz zemlje" (167,2), te se komad otrgne do kraja. Onaj koji je kazao blagoslov trebao bi odmah pojesti komad tog kruha (167,20), ako dođe do prekida nevezanog uz sam čin, blagoslov se mora ponoviti (167,6.7). Ako nekolicina ljudi jede zajedno (vidi 167,11-13), domaćin bi trebao izreći blagoslov (vidi 167,14) i podijeliti kruh ostalima (167,18) nakon što oni odvrate: Amen" (167,16). On ne bi trebao kazati blagoslov za njih ukoliko i sam ne jede (vidi 167, 19-20), oni ne bi trebali jesti prije njega, osim ako nemaju svoj vlastiti kruh (vidi 167,6.15), a trebalo bi mu prvom ponuditi i druga jela (167, 17). U vezi pogrešaka i kada niste sigurni u vezi blagoslova, vidi 167,810. Prije nego li se jede kruh na stolu treba stajati sol (vidi 167,5), o važnosti jedenja soli i pijenja vode vidi 170,22 i 179,6.

Po mogućnosti, trebalo bi jesti samo s ljudima koje se poznaje, vidi 170,20. Kada više ljudi jede zajedno, oni ne smiju govoriti (170,1), ne smiju promatrati jedni druge (170,4), trebaju se vladati pristojno (vidi 170,2.6) i trebali bi učiniti što god domaćin zatraži (170, 5). Ne smije se biti pohlepan (vidi 170,7-13) ili se vladati na način koji bi se drugima mogao činiti neumjestnim (170,1417,22). O davanju dijela hrane posluzi ili pridošlicama, vidi 169,1-3 i 170,3.18-19.21. Kada je potrebno oprati ruke između slijedova (vidi

173,1-2), mora ih se oprati vodom i osušiti (173,3). U vezi pranja ruku nakon odlaska u toalet tijekom jela, vidi 170,1. S hranom se ne smije postupati s nepoštovanjem ili na način koji može pokvariti njezin izgled (vidi 171,1-5), a mrvice treba ukloniti na prikladan način (vidi 180,4).

Nakon što se kaže blagoslov nad kruhom, nije potrebno reći zasebne blagoslove na drugu hranu koja se poslužuje kao dio obroka, ali ona hrana koje nije uobičajeno dio obroka zahtijeva zaseban blagoslov, osim ako se ne jede s kruhom (vidi 168,8; 176,1; 177,1-5). Kada je potrebno reći zaseban blagoslov, treba ga reći samo prvi put kada se ta hrana poslužuje, vidi 179,5. Za vino koje se poslužuje tijekom obroka potrebno je reći blagoslov ("... Koji stvaraš plod vinove loze", 174,1), osim ako je ono posluženo i prije jela (vidi 174,4) ili se to očekivalo (vidi 174,5; 179,4 ); ali za druga pića koja se poslužuju za vrijeme obroka ili nakon vina nije potrebno reći zaseban blagoslov (174,2.7). Ako se pije druga vrsta vina, kaže se blagoslov "... Koji je dobar i čini dobro", osim ako ono nije tako dobro kao prethodno vino (vidi 175,1-3,6); to

(nastavak s 4. stranice) Rav Kook: Unutarnja crta dobrote ■ ne čini osoba koja jede sama (175,4). Jedan čovjek može reći blagoslove za vino za sve ako se oni s time slože; vidi 174,8 i 175,5

Nitko ne smije napustiti prostoriju za vrijeme obroka, osim da ispuni vjerske obveze (vidi 178,2.6), ali ako se namjerava vratiti ili uzima hranu sa sobom (vidi 178,4), nije potrebno da kaže blagoslov poslije jela (vidi pogl. 14) prije odlaska (vidi 178,2), i ako je svoje misli zadržao na obroku, ili ako ostali ostaju u prostoriji, on ne mora ponovno reći blagoslove kad se vrati (vidi 178,1-2). U vezi osobe koja jede vani, izvan prostorije, vidi 178,2-3. Ako se zadrijema tijekom obroka, ili ode na WC, to se ne smatra prekidom obroka (178,7).

■

Otkako započnu pripreme za kazivanje blagoslova poslije jela, ne smije se jesti ili piti, bez da se blagoslov kaže iznova; vidi 179,1-3. Stolnjak se ne smije ukloniti, i kruh se ne smije odnijeti sa stola, prije nego što se kaže blagoslov poslije jela (180,1-2), a nož treba pokriti (180,5). S mjesta gdje će se prati ruke treba očistiti mrvice, vidi 180,3. Prste treba oprati (i obrisati, vidi 181,8) nakon obroka (vidi 181,1.4-5.10), ali se ne kaže blagoslov (181,7). Može se upotrijebiti bilo koja tekućina (181,9), ali ne smije biti jako vruća (181,3) i ne smije se proliti na tlo (181,2).

Kada mnogo ljudi jede zajedno, o redoslijedu kojim vrše pranje vidi 181,6 ■

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Pravedni ne-Židov

Za svojim Šabatnim stolom ispripovijedajte neke priče o suvremenim pravednim ne-Židovima. Usporedite dileme s kojima se suočavaju i njihova djela spasenja, s onima s kojima se suočavaju likovi u paraši Šemot, poglavlja 1-2.1

Raspravite: Što je to što čini "pravednog ne-Židova"?

• Prema mnogima, "״ ְלַמְ ֹיִהְבִ ָד" nisu bile židovske babice, nego egipatske babice za Židove. Ako je tako, odakle su skupile hrabrost da se usprotive faraonu?

• Što omogućuje nekome da se suprotstavi vlastitom narodu i pomogne strancu?

• Što mislite, o čemu je faraonova kći razmišljala kad je spašavala bebu Mošea?

• Mislite li da biste bili spremni riskirati svoj život da spasite nepoznatog ne-Židova?

Uzimanje zakona u svoje ruke

Mnogi hvale Mošea zbog ubojstva egipatskog nadzornika i smatraju ga nenadmašnim borcem za pravdu. Međutim, drugi ga osuđuju zbog pretjerane reakcije ili uzimanje zakona u svoje ruke. S kim se slažete? Je li Moše bio u pravu ili u krivu kad je ubio Egipćanina?

Ostala pitanja za razmišljanje vezana uz ovo:

• Kada je dopušteno da uzmete zakon u svoje ruke?

• Je li vam dopušteno/zabranjeno/obavezno postupiti protivno zakonu u slučaju kada je zakon pokvaren?

• Je li opravdano "pretjerano reagirati" ako je svrha probuditi ljude iz mrtvila ravnodušnosti?

• Je li dopušteno kazniti nekoga za nešto što će učiniti ili bi mogao učiniti u budućnosti?

Moše i Cipora

Tora ne daje mnogo pojedinosti o Mošeovom obiteljskom životu. Je li to bio model koji bi trebalo slijediti ili je njihov obiteljski život trpio zbog mnogih Mošeovih odgovornosti kao vođe?

Još neka pitanja koja treba razmotriti:

• Kako je Moše mogao oženiti Ciporu, Midjanku? Kakva su bila njezina vjerska uvjerenja u to vrijeme? Koja su bila Mošeova? Ako je to doista bio "mješani brak", kakve je učinke to imalo na potomstvo?

• Je li Cipora pozitivno ili negativno utjecala na Mošea?

• Kada je Moše poslao Ciporu i njihovu djecu natrag u Midjan i zašto? Je li to bio razvod, razdvajanje ili nešto treće? Je li ova odluka bila opravdana?

Ogrezlo srce

Kroz početak Knjige Šemot čitamo kako je faraon tvrdoglavo odbijao pustiti Djecu Izraelovu. Tora to pripisuje Hašemovom otvrdnjavanju njegovog srca.

• Možete li se sjetiti primjera suvremenih "faraona" koji slično odbiju kapitulirati pred neizbježnim porazom, iako znaju da će to dovesti do uništenja ili patnje njihovih naroda? Što vodi ove suvremene ličnosti da "otvrdnu svoja srca"? Mogu li se ogrezla srca biblijskih likova objasniti na isti način?

• Ima mnogo događaja koje pripisujemo Hašemu, govoreći: "bila je to B-žja ruka" ili slično. Jesu li svi takvi događaji zaista čudesno B-žje djelovanje ili su to prirodni događaji koje mi pripisujemo Hašemu? Ako je u pitanju potonje, zašto onda govorimo o njima kao o djelovanju Hašema?

• Seforno objašnjava da je svrha otvrdnjavanja faraonovog srca bila da mu se osigura prilika da se istinski pokaje. On naglašava kako Hašem ne pravi razliku između Židova i ne-Židova, već im daje jednake prilike za promjenu. Mislite li da je dar pokajanja univerzalan ili ne? ■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi

Shaul Rosenblatt: Što vođu čini velikim?

Egipat je prototip budućnosti Židova u egzilu. Najprije Židovi žive u predgrađu, u ovom slučaju u Gošenu. Potom postaju uspješni. Zatim se asimiliraju u egipatsko društvo i daju velik doprinos. Onda uslijedi društveno prihvaćanje i potpuna integracija, zar ne? Pa, ne baš. Na vlasti je novi faraon koji kaže da su židovska djeca mnogo korisnija ako plivaju na dnu Nila. I tako počinje progonstvo.

Rodilo se dijete koje će postati spasitelj židovskog naroda. Dječak kojeg je spasila faraonova kći odgojen je kao princ. Ime mu je Mojsije. On ne zaboravlja svoje podrijetlo i kada se suočava sa Egipćaninom koji je ubio Židova, on ubija Egipćanina i bježi u Etiopiju. Mnogo godina kasnije, B-g mu se pojavljuje u gorućem grmu. Nakon malo uvjeravanja, Mojsije se pristaje vratiti u Egipat i povesti židovski narod u slobodu. Ne iznenađuje da faraon nije baš pretjerano oduševljen idejom da preko noći izgubi cjelokupnu radnu snagu. On odlučuje zaustaviti potencijalnu pobunu pa značajno uvećava posao židovskih robova. Ne iznenađuje ni to da Židovi nisu previše oduševljeni Mojsijevim dosadašnjim naporima, pa odjeljak završava tako da on postaje svačiji negativac – osobito kao vođa židovskog društva.

Ako prihvatim Toru kao činjenični dokument, što svakako i činim, Mojsije je bio najveći vođa u povijesti. On je svoje ljude izveo iz ropstva i od njih oblikovao narod. On je za njih činio 'čuda na zahtjev'. Nije izgubio nijednu bitku i, najvažnije, pribavio im je sustav vrijednosti po kojem njihovi potomci žive 3500 godina kasnije. Nitko nije došao ni blizu toga.

Dakle, što je Mojsija učinilo Mojsijem?

njavaju da je prvo spominjanje jednostavno vezano uz Mojsija koji je postao odrastao. Vrijeme to čini neovisno o izboru osobe.

Međutim, Mojsije je na sebe preuzeo odgovornost. To se događa samo ako osoba to izabere. Mojsije je bio čovjek koji je prihvaćao odgovornost gdjegod da je išao. A preuzimanje odgovornosti je prva osobina velikog vođe.

U očima vođe, problemi spadaju u njegovu odgovornost. On se može savjetovati sa drugima, može uključiti druge, može čak i delegirati druge. Ali na njemu je da riješi problem i ako problem nije riješen, on je kriv za to. Kao što je pisalo na stolu predsjednika Trumana: „Na meni je odgovornost.“

■ Postoji mnogo faktora, ali u ovom odjeljku Tora nam daje tri za koja vjerujem da su apsolutni temelji dobrog vodstva. Bez te tri stvari ne može se postaviti dobar temelj. Mislim da je pravo vrijeme da govorimo o tome što vođu čini velikim, pa ću tokom sljedeća tri tjedna svaki tjedan pažnju posvetiti jednoj od njih.

Mojsije je bio čovjek koji je prihvaćao odgovornost gdjegod se nalazio. A preuzimanje odgovornosti prva je osobina velikog vođe.

Sve tri stvari nalaze se u stihu, '… Mojsije je odrastao i izašao k svojoj braći i osjetio njihov teret…' Mudraci ističu da je već u prethodnom retku spomenuto da je 'dijete odraslo', pa je ovo drugo spominjanje 'odrastanja' naizgled suvišno. Oni objaš-

Druga strana iste medalje je, očigledno, da vođa ne okrivljava druge. U generaciji u kojoj ljudi često krive sve i svakoga za svoje probleme, to je kvaliteta koja mora zasjati u vođi. Mnogo je problema s okrivljavanjem, ali kada je vodstvo u pitanju, najveći je po mom mišljenju taj što to znači da vođa nije otvoren za promjene. Vođa mora prepoznavati da je i on čovjek i da će činiti pogreške. Okrivljavanje je prebacivanje tih pogrešaka na nekog drugog. I stoga vođa iz njih ne uči ništa: on je jednostavno uvjeren u svoju vlastitu savršenost. 'Ništa nije pogrešno kod mene; ja samo imam krive ljude koji rade za mene.' To ne znači da i drugi ne mogu biti u krivu i činiti pogreške. Stvar je jednostavno u tome da okrivljavanje prebacuje pažnju sa uloge vođe, a to nije ni od kakve pomoći.

Preuzimanje odgovornosti, a ne svaljivanje krivice na druge, prva je neophodna osobina velikog vođe.

Šabat šalom! ■

Prevela Anja Grabar

Rabbi David Stav: Pružena ruka

Jaakov i njegovi sinovi su umrli, a nad Egiptom je zavladao novi kralj koji nije znao, ili nije htio znati, za poseban odnos koji je postojao između Egipta i Josefa i njegove obitelji. Novi je kralj postupno donosio ekonomske proglase koji su nanosili patnju izraelskom narodu. Slao ih je u radne logore gdje su bili prisiljeni graditi nove gradove, a kasnije je naredio da se ubije svako izraelsko muško novorođenče. Hebrejske babice pokušavale su prokrijumčariti djecu, ali nisu uvijek u tome uspijevale.

Jedna obitelj koja se suočila sa tom strašnom stvarnošću, mučila se s velikom dilemom. Amram i Joheved imali su dvoje djece, Mirjam i Aharona, te su sada razmišljali o svom sljedećem koraku. Odlučili su se razdvojiti kako ne bi postali žrtve čedomorstva. I mnogi njihovi prijatelji i učenici ostavljali su svoje žene iz istog razloga. Izgledalo je kao da je židovski narod osuđen na polaganu ali sigurnu propast – bilo je to samo pitanje vremena.

Mirjam, koja je tada imala šest godina, usprotivila se svom ocu: 'Tom odlukom donio si holokaust na naš narod. Tvoja odluka gora je od faraonove. On je dao proglas samo protiv muške djece, a ti si ga proširio i na žensku djecu!' Amram je poslušao mudri savjet svoje kćeri i hrabro odlučio vratiti se Joheved koja će mu ponovo biti žena, i imati djecu, čak i u atmosferi tih zlih proglasa. Tako se rodio njihov sin Moše.

Moše je bio u opasnosti od trenutka kad je prvi puta udahnuo zrak. Njegov je život čudesno spašen kada ga je faraonova kći izvadila iz rijeke. Čin milosti spasio je život prvog vođe židovskog naroda. To je bio vođa koji će kasnije pružiti svoju ruku i izvući svoju braću iz ropstva u slobodu.

Pomoći nekome koga poznajemo je lako i čini da se osjećamo dobro. Međutim, mnogo je teže naići na ljude koji se mogu poistovjetiti s onima koji su drugačiji, koji imaju drugačiji društveni položaj, ili drugačiju prošlost.

Što znamo o tom čovjeku, Mošeu? Zašto je on bio osoba koju bi Hašem izabrao da vodi Njegov narod u najmračnijem razdoblju? Tekst je dosta štur kada je riječ o Mošeovoj mladosti. Moše je djetinjstvo proveo u faraonovoj palači i kada je izašao na ulicu, susreo se licem u lice s tlačenjem svog naroda: "… i vidio je Egipćanina koji tuče jednog Hebreja. On se okrenuo i vidio da nema čovjeka, zato je udario Egipćanina…" (Šemot 2,11-12)

Sljedećeg dana, nastavlja tekst, on ugleda „dvojicu Hebreja kako se svađaju i kaže zlome, „Zašto udaraš svog prijatelja?“ (stih 13)

On odlazi u stranu zemlju Midjan, sjedi pored zdenca i vidi kako pastiri tjeraju Jitrove kćeri koje su došle napojiti svoja stada. Primoran da reagira, "… Moše ustaje i spašava ih te poji njihova stada." (stih 17)

To su tri slike koje moramo zabilježiti u svom sjećanju. To su slike

(nastavak s 10. stranice) Rabbi David Stav: Pružena ruka čovjeka koji vidi i reagira. On se mogao ponašati sasvim drugačije u Egiptu i Midjanu. Ti događaji nisu imali veze s njim. Što štićenik egipatske princeze ima zajedničko s pretučenim hebrejskim robom? Kakve veze ima Moše sa svađom dvojice hebrejskih robova? Na koji je način on povezan sa kćerima idolopokloničkog svećenika Jitroa?

Pomoći nekome koga poznajemo je lako i čini da se osjećamo dobro. Međutim, mnogo je teže naići na ljude koji se mogu poistovjetiti sa onima koji su drugačiji, koji imaju drugačiji društveni položaj, ili drugačiju prošlost. Moše je čovjek koji nije mogao ravnodušno gledati na druge. On pred sobom vidi potištenog čovjeka koji je maltretiran, čovjeka kojemu je potreban spas, i on mu pruža svoju ruku.

Tako je započeo Mošeov život, sa pruženom rukom faraonove kćeri koja ga je spasila. Ta ruka koja mu je pomogla ostala je u njegovom sjećanju cijeli život. Mnogo prije no što će postati veliki vođa koji će voditi cijeli narod, on je spasio jednog čovjeka, drugog, trećeg… Tako započinju velike stvari. Ove tri slike iz Mošeovog privatnog foto albuma uče nas da kada pružimo pomoć nekome, to može biti početak izbavljenja za mnoge druge.

Hrabrost za reći dosta

Mojsije kasnije u životu otkriva da njegov osjećaj za pravdu nije rezerviran samo za njegov narod. Nakon što je svjedočio nepravdi midjanskih pastiri, koji su se poslužili grubom silom protiv Jitroovih kćeri kako bi ih spriječili da zahvate vodu za svoju obitelj, Mojsije skupi svoju snagu i intervenira kako bi spasio djevojke od njihovih mučitelja [isto, 2,16 -17].

Mojsije nema nikakve veze s tim sukobom između drugih ljudi. Pobjegavši iz Egipta, on je bio izbjeglica i mogao je stajati skrštenih ruku. Ali njegov je osjećaj za pravdu bio slijep i on ne pravi razliku između nacionalnosti i teritorija. Smatra da pravda mora biti zadovoljena, čak i ako on time ništa ne dobiva.

Zamislite na trenutak ogorčenje koje bi nastalo kad bi povjesničar holokausta umanjio značaj istaknutog mjesta koncentracijskih logora, plinskih komora, medicinskih pokusa itd. i umjesto toga se bavio time kako si je mala skupina ljudi međusobno pomagala ili kako je nekolicina kršćana skrivala Židove u svojim domovima. Kritičari bi s pravom mogli nazvati takvo povijesno djelo pristranim, nepouzdanim i neprofesionalnim.

Međutim, upravo se to događa u Paršat Šemot! Zašto? Možda Toru ne zanima udubljivanje u sitne detalje egipatske izopačenosti jer ona nema dugoročno značenje ili možda zato što bismo se s tim zlom susreli na toliko mjesta u budućnosti. Ipak najvažniji je razlog to da Tora nije povijesna knjiga, već pedagoško remek-djelo.

Tora želi podučiti da kada se čovječanstvo nađe na ispitu, ljudi se moraju založiti za pravdu, a ne da ih odnese plima mržnje. Ljudi sa savješću mogu se i moraju naći na mjestima koja žive pod šakom najmračnijih režima.

Takvi su ljudi potrebni svakoj generaciji i svaka ih generacija može proizvesti. Ako su, u doba stravičnog egipatskog carstva, neki muškarci i žene mogli ustati i pronaći razne načine da kažu "sada je dosta", mogli bismo i trebali očekivati da se to dogodi na svakom mjestu.

Faraon i ostali tirani bačeni su na smetlište ljudske povijesti, a zla koja su donijeli tek su slabo i daleko sjećanje. Suprotno tome, primalje i njihovi suradnici ovjekovječeni su kao simboli borbe za otkrivanje dobra skrivenog u svima nama. Ovaj je duh pokretačka snaga težnje čovječanstva da usavrši svijet u svakoj generaciji. ■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Ephraim Buchwald:

Ovotjedna parša, parša Šemot, prvi je odjeljak knjige Izlaska, druge od pet knjiga Tore. Knjiga Šemot bavi se vremenskim razdobljem u kojem je dvanaest Izraelovih plemena postalo jedan narod kroz zajedničko iskustvo ropstva u Egiptu, izlaska iz Egipta i prelaska preko Crvenog mora.

Parša Šemot započinje rođenjem Mojsija kojeg je spasila faraonova kći i podigla ga kao princa u faraonovoj palači. Unatoč tome što je odgojen kao egipatski plemić, mladi Mojsije je na Izraelce gledao kao na svoju braću.

Kada Mojsije vidi Egipćanina kako tuče Židova i kako nitko ne priskače Židovu u pomoć, on ubija Egipćanina i zakopa njegovo tijelo u pijesak. Idućeg dana, kada Mojsije izađe, vidi dvojicu Židova koji se svađaju. Prema Midraš Raba (Šemot 1,28), jedan od te dvojice bio je isti onaj čiji život je Mojsije spasio dan ranije. Kada Mojsije pokuša zaustaviti nasilnika, on poviče (Šemot 2,14): "Tko te je postavio za autoritet, za vladara i za suca nad nama? Želiš li ubiti i mene, kao što si ubio onog Egipćanina?"

Jednom kada se pročulo za to što je Mojsije učinio, faraon ga je htio ubiti. Mladi princ je pobjegao u midjansku zemlju gdje je sjeo pored zdenca čekajući da dođu lokalni stanovnici. Odjednom se Mojsije opet suočio s nepravdom i osjećao primoranim da intervenira.

Mnogi od nas nikada ne shvate i ne spoznaju ulogu koju "Egipćanin" igra u našim životima

Kada je vidio midjanske pastire koji su uznemirivali Jitrove kćeri ne dopuštajući im da napoje ovce svog oca, on je otjerao pastire i sam napojio Jitrove ovce.

Iznenađen time što su njegove kćeri tako rano došle kući, Jitro je od svojih kćeri saznao da ih je neki

Egipćanin spasio od pastira i čak im napojio ovce. (Šemot 2,19)

Na činjenicu da su Jitrove kćeri Mojsija smatrale Egipćaninom, komentatori ne gledaju pozitivno. Nakon svega, kada je u Postanku 39,14 Josip odbio ponudu gđe Potifar, ona je slugama predstavila Josipa kao Židova koji im se ismijava, što upućuje na to da Josip nije skrivao svoje podrijetlo, te se javno predstavljao kao Židov u Egiptu. Međutim, Mojsije je očigledno dozvolio drugima da misle da je Egipćanin te ih nije ispravljao. Zbog toga, kaže nam Midraš, Josip je zaslužio da bude pokopan u Svetoj zemlji, dok je Moše pokopan u pustinji Moaba.

■

Midraš Raba (Šemot 1,32), postavlja pitanje vezano uz stih iz Šemot 2,19, "i one (Jitrove kćeri) su mu rekle da ih je Egipćanin spasio od pastira." Midraš pita, "Je li Mojsije Egipćanin? Jasno je, on je Hebrej!" Midraš zatim objašnjava da su za Mojsija mislili da je Egipćanin samo zato jer je njegova odjeća bila egipatska.

Midraš nudi i drugo tumačenje: Izraz "iš Micri" (egipatski čovjek, Egipćanin), može se usporediti sa čovjekom kojeg ugrize poskok i on otrči do rijeke kako bi brzo isprao otrov sa svojih nogu. U rijeci, on spazi dijete koje se utapa i spasi ga. To dijete kaže svom spasiocu, "Da nije bilo tebe, bio bih mrtav." On odgovara, "Nisam te ja spasio, nego poskok koji me ugrizao i od kojeg sam pobjegao, on te spasio!"

Kada su Jitrove kćeri zahvalile Mojsiju zato što ih je spasio iz ruku pastira, on je odgovorio, "Nisam vas ja spasio. Egipćanin kojeg sam ubio, on vas je spasio!" Zato su kćeri rekle svom ocu, "iš Micri" , egipatski

(nastavak

s 12. stranice) Rabbi Ephraim

Buchwald: “Odakle će doći moje spasenje?“

nasilno. Jasno je da su godine u kojima su se oblikovali neprocjenjive. Oni koji te dragocjene rane godine zamijene za nekoliko dodatnih šekela čine sudbonosnu pogrešku. Judaizam već dugo smatra da "sadržajno provedeno vrijeme" bez "dovoljno zajednički provedenog vremena" jednostavno ne funkcionira.

čovjek, što znači: Jedini razlog zbog kojeg se Mojsije našao u Midjanu i završio blizu Jitroa bio je Egipćanin kojeg je ubio!

Jako često u životu nađemo spasenje ili neuobičajenu količinu dobra koje dolazi iz neviđenih i neočekivanih izvora. Poznati židovski pisac, rabi Hanoh Teller, piše o jednom istinski velikodušnom i pravednom čovjeku koji je dobrovoljno donirao svoj bubreg potpunom strancu. Kada su ga pripremali za vađenje bubrega, liječnici su u njegovom tijelu pronašli opasne stanice raka koje su otklonili i tako mu spasili život.

Koliko smo puta čuli o onima koji su unatoč svim nedaćama preživjeli Holokaust i postigli velike životne i poslovne uspjehe zahvaljujući snazi i snalažljivosti koju su razvili u vremenima nevolje?

Mnogi od nas nikada ne shvate i ne spoznaju ulogu koju "egipatski čovjek" igra u našim životima –teškoće, izazovi i bitke koje jačaju našeg unutarnjeg čovjeka, dajući nam snagu da uspijemo i prevladamo.

Zato je jako važno gledati svaki životni izazov kao priliku da se ojačamo, da razvijemo nove talente i nove pristupe za buduće prepreke s kojima ćemo se neminovno suočavati. Ponekad se to postiže tako da se suočimo sa izazovima, radije nego da im se podložimo puni frustracije.

Mnoga životna iskustva mogu biti riješena većom marljivosti i osobnim rastom. Svi mi na svog "Egipćanina" (naše izazove) ne trebamo gledati kao na prepreke, već kao na svježe prilike i blagoslove koji će nesumnjivo rezultirati dosad neviđenim postignućima.

Rano obrazovanje

Komunistički vođa V.I. Lenjin, imao je moto: Dajte mi da četiri godine podučavam djecu i sjeme koje sam posijao nikada se neće iskorijeniti. Dublji smisao ovoga je da je početno obrazovanje djeteta najznačajnije i najtrajnije. Mi građani suvremenog svijeta znamo koliko je to istina jer vidimo generaciju koja je odgojena bez roditelja, čija su oba roditelja bila zaposlena, a djeca ostavljena sama kod kuće nakon škole, a opet se pitamo zašto je toliko djece toliko nestaloženo i često tako

Iskustvo Mošea u faraonovoj palači također naglašava vrijednost intenzivnog židovskog obrazovanja. Dugo godina židovski je establišment u Americi omalovažavao intenzivno židovsko obrazovanje, smatajući da obrazovanje u vjerskoj školi stvara podjele i neameričko je. Retrospektivno sada vidimo, s tragičnim statistikama o asimilaciji, koliko su te vođe bile u zabludi. Uvijek sam tvrdio da se u stvarnosti ne može predozirati židovstvom ili židovskim obrazovanjem. Oni koji žele biti vatreni u svom židovstvus obzirom na učinak asimilacije, na kraju će biti umjereni. Oni koji žele biti umjereni u svom židovstvu - na kraju postanu nehajni. A oni koji su nehajni u svom židovstvu - završit će, ne daj B-že, s unucima koji pohađaju crkve! Kad djeca dobiju solidno osnovno židovsko obrazovanje, čak i ako kasnije odluče da ne budu predana tradiciji, barem su imala priliku birati. Tragedija velikog broja mladih Židova koji se danas udaljavaju od svog židovstva je u tome što se oni udaljavaju ne zato što su razočarani židovstvom, već zato što nikada nisu imali izbora - oni nikada nisu imali pozitivna židovska obrazovna iskustva.

Filozofa, pokojnog Eliezera Berkovitsa, jednom su upitali: "Tko je Židov?", na što je on pronicljivo odgovorio: "Židov je onaj koji ima židovske unuke."

■

Neka biste bili blagoslovljeni! ■

Tora nas zapravo ostavlja nepripremljene na opis zbivanja koja su za nas zabilježena u ovotjednoj parši. Kad smo se prošli puta rastali od Izraelove obitelji na kraju prošlotjedne parše Vajehi, Židovima je bilo dobro, bili su utjecajni, zaštićeni i lijepo su se smjestili u gošenskoj zemlji.

Tora nam ne daje opis procesa koji je tako drastično promijenio spomenutu situaciju pretvorivši je u ropsku državu za Židove. Ona nam jedino govori o novom kralju koji nije poznavao Josefa i koji je, iz razloga koji nisu konkretno navedeni u Tori, postao mrzitelj i progonitelj Židova.

Čini se da Tora pokazuje da je to gotovo prirodan tijek događaja – i da se to moglo očekivati. Egipatski egzil koje započinje na visokom nivou, pretvara se u očajnu tugu i pokušaj genocida, pa završava čudesnim izbavljenjem. Tora se ne bavi nikakvim motivom za ovakav slijed zbivanja. Što su Židovi pogrešno učinili? Zbog čega ih je faraon toliko zamrzio? Koji su ekonomski ili društveni činitelji toga vremena omogućili takvo dramatično pogoršanje položaja Židova u Egiptu?

Tora se ne bavi ni jednim od tih pitanja. To je gotovo kao da Tora želi da razumijemo da se takve stvari u historiji čovječanstva događaju neprimjetno. I da su, posebno u Židovskoj povijesti, nastojanja povjesničara i sociologa da objasne takve iracionalne događaje i ponašanja sasvim beskorisna.

Kao što se često ističe, svi kasniji Židovski egzili - Babilon, Španjolska, Francuska, Njemačka, istočna Europa, muslimanski Bliski Istok –svi oni izgledaju jezivo slični ovom prvobitnom egipatskom predlošku. Kao i obično, Tora nam u vezi toga nameće više pitanja nego li nam daje odgovora. U stvari, Tora se zato i naziva knjigom života čovječanstva.

Mi također nismo pripremljeni da prepoznamo spasitelja Izraela u liku Mojsija. Pričali su nam kako ga je Faraonova kćer čudom spasila od nilskih krokodila te ga odgojila na kraljevskom dvoru. On suosjeća sa Židovskim robovima prema kojima se nečovječno postupa, brani ih, pa je prisiljen pobjeći iz Egipta.

O Mojsiju ne čujemo ništa sljedećih šezdeset godina, sve dok se ponovo ne pojavi kao pastir u Midja- nu, oženjen kćeri Jitroa, vjerskog poglavara koji je, u to doba, još uvijek poganin. Ovo teško da je životopis koji bismo očekivali za vođu Izraela, navjećeg od svih proroka i učitelja čitavog čovječanstva.

Odakle su prozašle njegova svetost i veličina, kako su se razvile, tko su mu bili mentori i kakva je iskustva proživio tijekom tih dugih desetljeća odvojen od svog naroda? Tora nam ne daje nikakav nagovještaj ili odgovor na ta pitanja. Ona u stvari ističe da veličina često puta dolazi iz neočekivanih izvora i od ljudi i vođa koji djeluju van uobičajenih društvenih krugova.

Čitav je život jedna zagonetka, a Židovska priča ostaje neobjašnjiva. Ovime je postavljena pozornica za sve ostalo što će se sada dešavati u Tori. Zbog toga se Židovski narod, kada je prihvatio Toru obavezao B-gu "vršit ćemo i onda ćemo možda pokušati razumjeti," ako želimo prvo razumjeti nikada nećemo dospjeti do vršenja. B-žanska ruka upravlja nama, no ona nikada nije izložena našim racionalnim razmišljanjima i tumačenjima.

U Židovskom životu i zakonu postoji jedna osobina koja u sebi

(nastavak s 14. stranice) Rabbi Berel Wein: Senzibilnost sadrži potrebu za iskazivanjem osjetljivosti prema osjećajima drugih. Ta vrednota nije kruto definirana halahičkim pojmovima poput, recimo, etroga ili suke. Ona se nalazi u daleko više nedefiniranom području, onom koji se gotovo smatra kulturom i podrazumijeva se sam po sebi.

Zbog toga što nije strogo definirana ne postoje udžbenici o toj temi, a prema mom dugogodišnjem iskustvu u židovskom obrazovanju, ona sigurno nije dio glavnog kurikuluma većine židovskih škola. To je šteta, jer nedostatak osjetljivosti prema osjećajima i potrebama drugih svakako je doveo do toga da je židovsko društvo mnogo razlomljenije, agresivnije i jako podijeljeno, kako ovdje u Izraelu tako i u dobrom dijelu dijaspore.

U devetnaestom stoljeću, u Litvi, rabin Yisrael Lipkin iz Salanta osnovao je ono što je kasnije postalo poznato kao pokret musara. Jedna od vrednota koju je isticao skoro najviše od svih ostalih bila je potreba da Židov bude osjetljiv na stanje, uvjerenja i potrebe drugih. Musarski pokret izvršio je velik utjecaj na život litavskih Židova, posebno u većini litavskih ješiva do Drugog svjetskog rata.

Nažalost, baš kao što gotovo nitko od litavskih Židova nije preživio rat, tako nije ni musarski pokret. Postoje još neke ješivot koje naizgled drže do vrijednosti i tekstova tog po-kreta, no zapravo njegov utjecaj u današnjem Židovskom svijetu gotovo da ne postoji. Kakva šteta!

Ne kažem da smo nasilni jedni prema drugima, mada je i to, nažalost, u porastu, koliko da nemamo senzibilnosti i osjećaja jedni za druge. Rabini su isticali da se čak i da- vanje milodara siromašnima mora učiniti na pažljiv i častan način. Danas je industrijalizacija dobrotvornog darivanja stvorila užasan jaz između donatora i primatelja, manjak ljudske povezanosti i zastrašujuću bezdušnost darivanja.

Iz raznih razloga kojima vas neću zamarati, bio sam se našao u Lufthansinom zrakoplovu koji leti iz Tel Aviva za Frankfurt na Majni. Nikad prije nisam letio s Lufthansom i nikada nisam odlazio u Njemačkumoja osobna predrasuda. No, budući da sam morao u Chicago stići upravo tog dana u određeni sat, jedina veza prema Chicagu koja se uklapala u moj raspored bila je preko Frankfurta na Majni. I tako sam se našao u Lufthansinom avionu.

Kada je zrakoplov poletio, dok je stjuard putem razglasa zrakoplova čitao obavijesti o posluživanju hrane, ostao sam osupnut njegovom izjavom da se svinjsko meso ne poslužuje na letovima iz i prema Tel Avivu. To me impresioniralo kao jedna iznimno pažljiva gesta, koja uzima u obzir da židovski i musli- manski putnici čine glavninu putnika na relaciji između Tel Aviva i Frankfurta na Majni.

Možda je povijest Njemačke u dvadesetom stoljeću još uvijek uteg na njemačkoj psihi, te ju je učinila osjetljivijom prema drugima. Ja se svakako nadam da je to razlog. Jedan moj prijatelj koji je nedavno napravio alija u Izrael pitao me da li su svi izraelski vozači agresivni i nepristojnim. Odgovorio sam mu da nikada ne treba generalizirati, ali da nema sumnje da su ljudi koji su manje opsjednuti sobom i manje agresivni, a oni koji su osjetljivi na potrebe drugih oko sebe, mnogo sigurniji i razboritiji vozači. Općenito govoreći, veća količina osjetljivosti učinila bi čuda na raspoloženje i narav našeg društva.

Osjetljivost prema drugima stvara osjećaj solidarnosti zajednice. Solidarnost nije isto što i sukladnost. Pravo na zastupanje drugačijeg gledišta nepovredivo je u talmudskim spisima. Zbog toga, Talmud također ističe da se stajalište druge osobe treba uzeti u obzir, a ne demonizirati ga ili odmah odbaciti.

Škole Hilela i Šamaja nisu se slagale u tri stotine i dvanaest pitanja. Iako je Hilelova škola bila brojnija i autoritativnija, ona je svejedno uvijek bila osjetljiva na mišljenja, rješenja i osjećaje Šamajeve škole. U mnogo slučajeva oni bi povukli svoje mišljenje u korist mišljenja Šamajeve škole kada bi shvatili da je to princip od kojega Šamajeva škola ne može i neće odustati. Zbog toga Talmud kaže da su oba učenja, učenja Hilela i Šamaja, učenja živoga B-ga Izraelova. Na dugoj pruzi života i društva, osjetljivost je ono mazivo koje omogućava glatkije postojanje. ■

Rabbi Yissocher Frand:

Najbolje i najgore ličnosti ljudskog roda

Raši iznosi dva mišljenja na pasuk: "Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa" [Šmos 1,8]: Prvo mišljenje je da je doista došlo do nastanka nove vlasti. Drugo je mišljenje da je to bio isti Faraon koji je znao za Josefa no koji je promijenio politiku i nametnuo Židovskom narodu strašan ukaz o ropstvu.

Rav Moshe Feinstein postavio je pitanje: "Zašto bi nam to trebalo biti važno? U čemu je razlika za hazal radi li se o novom kralju ili istom kralju s novom politikom?" Rav Moshe ističe da ima nešto što iz ovoga možemo naučiti. Prema mišljenju da je to bio novi kralj – lako možemo razumjeti da će novi kralj imati novu politiku. To kod svoje vlade stalno gledamo – kada dođe do promjene vlasti, mijenja se i politika. Međutim, mišljenje da je to isti kralj s novom politikom uči nas jednu pouku:

Tora nam pokazuje do koje mjere može ljudsko biće potonuti. Ovdje imamo kralja koji toliko duguje svom savjetniku (Josefu) koliko niti jedan čovjek nikada nije dugovao drugome. Faraon je imao savjetnika koji je doslovce spasio čitavu državu. Ne samo da je spasio državu, već ju je učinio i prosperitetnom. I taj kralj je u stanju neprijateljski se postaviti prema izravnim potomcima tog savjetnika i reći im: "Žao mi je, ali promijenio sam mišljenje. Sada imamo novu politiku."

Važno je znati da se takve stvari događaju. Ne smijemo si misliti: "Nitko ne bi mogao pasti tako nisko da to učini. Nitko ne bi mogao biti tako podmukao, takav izdajnik." Tora nas želi podučiti koliko nezahvalna i nepouzdana mogu biti ljudska bića. Pogledajte samo Faraona.

Rabenu Bechaye navodi medraš na ovaj pasuk: "Tko niječe dobra koja mu je učinio njegov bližnji, na koncu će zanijekati dobra koja mu čini Svemogući." Medraš je ovo načelo izveo od Faraona, o kojemu je prethodno rečeno: "koji nije poznavao

Josefa" i o kojem se kasnije kaže: "Tko je B-g?" [Šmos 5,2].

Ovo je pouka svima nama – to se može dogoditi ljudskom biću. No ima i gore. U ovotjednoj paraši ima još nečuveniji primjer od Faraonovog nedostatka zahvalnosti.

Moše je izašao i ugledao Egipćana kako bičem udara Židova. Moše ubije Egipćana koji tuče Židova. Sutradan, Moše spazi kako se tuku dvojica Židova pa upita onoga koji je prvi napao zašto tuče svog bližnjeg. On se okrene Mošeu pa ga zapita: "Hoćeš li i mene ubiti kao što si ubio onoga drugog?" Moše odvrati: "Vidim da se pročulo!"

■

Medraš kaže da su Egipćani imali takav sistem da su Egipatski nadzornici bili gospodari Židovskim policajcima kako bi ih prisilili da natjeraju druge Židove da obavljaju posao. Medraš kaže da bi svako jutro, u cik zore, Egipatski nadzornici budili Židovske policajce da pošalju druge robove da počnu raditi. Ovaj je Egipatski nadzornik primijetio da je žena policajca kojeg je budio izuzetno lijepa. Nakon što je otpremio policajca od kuće, vratio se i imao odnos s njegovom ženom. Bilo je to prije izlaska sunca i žena je, u tami, mislila da ima odnos sa svojim mužem.

Kada se Židovski policajac vratio svojoj kući ugledao je Egipćanina kako odlazi. Kada je Židovski policajac upitao svoju ženu da li joj je Egipćanin što učinio, ona je priznala da je imali s njime odnos misleći da je to njen muž. Kada je Egipćanin shvatio da je Židov otkrio što je učinio, počeo ga je mlatiti želeći ga zatući.

Ovo je kontekst priče u Tori o

(nastavak s 16. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Najbolje i najgore ličnosti ljudskog roda

Egipćaninu koji tuče Hebrejina. Kada je Moše to ugledao, on je uz pomoć Ruach HaKodeša [B-žanske intuicije] znao što je Egipćanin učinio ženi ovog čovjeka i da je ovo što sada čini njegov pokušaj da uništi dokaz svoga zločina. Moše je znao da za zločin preljuba kao i za pokušaj ubojstva, Egipćanin zaslužuje smrtnu kaznu pa je uzeo zakon u svoje ruke i ubio ga.

Židov kojeg je Moše spasio u ovoj priči zvao se Dasan. Sutradan, kada je Moše izašao, ugledao je upravo tog istog Dasana kako tuče drugog Židova. Moše je izgrdio Dasana i rekao: "Ti, pokvarenjače, zašto tučeš svoga bližnjeg?" Dasan se okrenuo prema njemu i podrugnuo se Mošeu: "Hoćeš li ubiti i mene kao što si ubio Egipćana?" Dasan je potom otišao kod nadležnih službenika i prijavio da je Moše Rabenu ubio Egipatskog nadglednika, dovodeći time Mošea u nevolju do te mjere da je morao pobjeći da spasi život i prebjeći iz Egipta.

Možemo li si zamisliti nezahvalniju osobu od Dasana? Moše mu spasi život, a on se okrene i dovede Mošea u situaciju da mora pobjeći iz zemlje!

Faraon i Dasan bili su "najgore ličnosti " – potpuno nezahvalni prema onima prema kojima bi trebali gajiti osjećaj duboke zahvalnosti.

Nasuprot tome, sada ću navesti primjer "najbolje ličnosti": Jisro. Kako ide priča o Jisrou? Faraon je sazvao svoje najpovjerljivije savjetnike. Pozvao je Bilaama, Ijova, i Jisroa u svoju komisiju savjetnika. Zatražio ih je da mu pomognu riješti 'Židovski problem': "Budimo oprezni prema njima; ne dajmo im da se množe pa da ako nastane rat ne pristanu s neprijateljima našim da se bore protiv nas..." [Šmos 1,10]. Komisija savjetnika dosjetila se "briljantne" ideje da se svu mušku novorođenu djecu baci u rijeku Nil. Bilaam je oduševljeno podržao ideju. Ijov je samo šutio. Jisro je dao ostavku na svoje mjesto savjetnika. U to vrijeme nije se moglo samo tako dati ostavku, iz protesta prema politici vlade. Zbog toga se ostajalo bez glave. No Jisro je smatrao da bi bila kolosalna nezahvalnost ovako se okrenuti protiv Josefove obitelji, nakon svega što je učinio za Egipat, i on ni na koji način nije želio u tome sudjelovati.

Moše je shvaćao da je jedna od temeljnih moralnih osobina koje čovjek mora pokazivati zahvalnost za ono što je dobio.

Što je Jisroa na to potaklo? On je bio "makir tova". On je prepoznavao kada bi netko učinio uslugu i shvaćao je moralnu odgovornost koju korisnik te usluge ima. On je razumijevao da je jedna od temeljnih moralnih osobina koje čovjek mora iskazivati zahvalnost za ono što je dobio. Ovako hrabar istup Jisroa, rezultirao je time da je on zaslužio da svoju kćer Ciporu uda za Mošea Rabenu.

Kako je Jisro zavrijedio tako odličnog zeta? Moše Rabenu bio je bolji od "najbolje prilike". On je bio bolja prilika od najboljeg od najboljih iz bilo koje ješive. On je bio najbolji na svijetu! Na koji način ga je Jisro dobio? Odgovor je otkriven u pasuku u Tori.

Moše Rabenu je došao u Midjan. Jisroove kćeri su zadirkivali Midjanci. Moše ih je došao obraniti, a Jisrove kćeri su otišle kući i ispripovijedale svom ocu što se dogodilo. Jisro je reagirao iznenadivši se što su njegove kćeri dopustile strancu da ode nakon što ih je izbavio bez da su ga pozvale kući i ponudile mu obrok. On ih je ukorio što su bile toliko nezahvalne. Takav je bio njegov život Hakaras haTov! On nije mogao razumjeti kako njegove kćeri nisu mogle usvojiti ključnu osobinu njegovog karaktera – da imaš obavezu prema onome tko ti je učinio uslugu. Kćeri su mu – prema medrašu – objasnile da je Moše bio bježao pred pravdom; da je u Egiptu bila raspisana nagrada za njegovu glavu.

I pored toga, Jisro je inzistirao da mu duguju uslugu nakon što ih je izbavio od midjanskih nasilnika. Naredio je kćerima da se vrate i pronađu stranca i inzistiraju da pođe s njima njihovoj kući da jede s njima. Moše Rabenu je došao, sjeo da večera i ostavio lijep dojam na Jisroa. Ostalo je povijest. Jisro je rekao: "Želim ovog čovjeka za zeta!" Ovo je segula koje svi mi moramo biti svjesni: Onaj koji je "makir tov" [zahvalan] završit će sa "najboljim zetom u povijesti svijeta."

Paraša Šmos iznosi nam ono najbolje i ono najgore svih vremena –najbolje ličnosti ljudskog roda i najgore ličnosti ljudskog roda. U njoj nalazimo one najnezahvalnije o kojima ćemo ikada čuti i jednu od najzahvalnijih osoba koje su ikada živjele. ■

Rabbi dr. Abraham J. Twerski:

Tora kaže da je Mojsije izašao iz kraljevske palače, te otišao svojoj braći i promatrao njihovo breme. Midraš kaže da je otišao među hebrejske robove i pomagao im u njihovom teškom radu. Mada je suosjećanje lijepa osobina, to nije dovoljno. Mojsije je želio osjetiti patnju koju podnose njegova braća.

Talmud hvali Rebe Zeiru, koji se "nikada nije radovao tuđoj nesreći." Ovo teško da je za pohvalu velikom čovjeku. Radovati se nesreći drugih ljudi je nedopustivo. Pohvala Rebe Zeiru je što se on nije mogao radovati u svojim simhos sve dok je znao da ima drugih koji žive u siromaštvu i nevoljama.

Jedan je hasidski Rebe ugledao svoju kćer i njene prijateljice kako se vesele. Ukorio ih je: "Zar ne znate da je pekarovo dijete jako bolesno? Kako se možete smijati i veseliti se dok znate da drugi pate?"

Ovisnost je bolest "samoživosti." Izliječenje traži uzajamnost.

O razumijevanju patnje

Jedna od tajni u životu je patnja. Ako ljudi vjeruju da je svijet slučajnost, da B-g ne postoji, i da do patnje jednostavno dolazi, što onda, zar ne? U patnji nema svrhe, do nje jednostavno dolazi.

Ali ako vjerujemo da je B-g stvo- rio svijet, da B-g upravlja svijetom, stvar postaje mnogo ozbiljnija, a to je, zašto dobrohotni B-g dopušta da ljudi pate? Kako mogu vjerovati B-gu koji dopušta da ljudi pate?

Zašto dobrohotni B-g dopušta da ljudi pate? Kako mogu vjerovati B-gu koji dopušta da ljudi pate?

Moj odgovor na to djelomično je rezultat događaja koji se dogodio u pedijatrijskoj ordinaciji. U čekaonici je bilo jedno dijete, maleno dijete, sretno dijete, znate, guguće, razigrano je, nasmijano. I došlo je s maj- kom na svoje drugo ili treće cijepljenje. Čim je izišao liječnik u bijeloj kuti, dijete je bacilo jedan pogled na liječnika, i počelo vrištati.

Dijete zna ovog tipa, ovaj tip ne sluti na dobro, to je tip koji ide okolo i bode malu djecu! Zato se čvršće primi za majku. A majka ga podigne i uđe s njim u ambulantu. Ono počne udarati majku. Ne razumije što se to dogodilo s majkom, zašto mu to radi? Ono nikako ne može razumjeti da će mu ova bol koju će morati podnijeti, na neki način spasiti život. Razumijete?

■

Zanimljiva stvar se dogodi nakon što ga liječnik ubode, da mu injekciju: dijete se čvrsto primi za majku. Rekao sam si, zašto pokušavaš pronaći sigurnost kod svoje majke, zar nije ona surađivala s tim čudovištem? Da, dijete to ne može shvatiti, ali zna da sigurnost može naći kod majke.

Kad ja trpim, ne razumijem zašto mi to B-g čini. Osjećam da to ne zaslužujem. Mogao bih biti i ljut na B-ga. Ali čak i ako sam ljut na B-ga, kao dijete na svoju majku, On je još uvijek moja sigurnost. Ne razumijem to.

Ja ne smatram, ako vjerujemo da B-g vodi svijet, da ikada možemo razumjeti patnju tako da to ima smisla za nas. Jednostavno to moram prepustiti vjeri, B-g zna što radi, i ja to ne razumijem.■

Biseri hasidske mudrosti

Veliko učenje

Reb Levi Jichak iz Berdičeva jednoga je dana poučavao svoje haside.

Postoje dvije vrste tuge i dvije vrste sreće. U trenutku kad se čovjek nemoćno prepusti nesreći koja ga je pogodila, kad se povuče u kut i samo žudi za nečijom pomoći možemo govoriti o nepoželjnoj vrsti tuge, o kojoj je rečeno: 'Šhina (B-žanska prisutnost) ne stanuje s onim koji je klonuo duhom'.

Druga je vrsta tuge ona iskrena tuga, koja se odražava u jasnoj svjesnosti čovjeka koji zna što mu nedostaje.

Slično je i sa srećom. Ako nekome nedostaje duhovni uvid, pa ne osjeća ispraznost trke za zadovoljstvom i nije uopće zbog toga zabrinut takav čovjek nije baš najpametniji.

Istinski sretan čovjek podsjeća na onoga kome je izgorjela kuća i on to osjeća u dubini duše; unatoč tome, on počinje graditi novu kuću i sa svakom novom ciglom njegovo je srce sve više ispunjeno.■

S ve te godine koje su iza vas naporno ste radili. Kako sada vaše fizičke sposobnosti slabe, ne bi li trebali malo usporiti? Nije li došlo vrijeme da uživate plodove svog rada? Društvo, naravno, nudi rješenje umirovljenjem. Ali jesmo li razmotrili učinak umirovljenja na naše duhove? Zašto je toliko naših starijih sugrađana nesretno? Zašto osjećaju takvu prazninu u svojim životima? Svi ćemo mi, ako smo dovoljno sretni, doživjeti starost. Trebamo li se veseliti tom vremenu ili strepiti od njega.

Prije razmišljanja o poznim godinama vašeg života, morate postaviti najosnovnije pitanje o samom životu. Vaš stav prema starenju i umirovljenju ovisit će o tome kako odgovorite na to pitanje.

Možete vjerovati da je osnovni smisao života iskorištavanje materijalnih mogućnosti i što ugodnije življenje. Ako je tako, mogli biste misliti da ćete biti zadovoljni ako poznije godine provedete u što većem komforu. Možete vidjeti te godine svog života kao vrijeme u kojem ćete konačno uživati plodove dugogodišnjeg, napornog rada.

Ali zašto vas, onda, tako često nagriza osjećaj nezadovoljstva koji ispunjava vaše dane zasluženog odmora? Zato što niste postavljeni na Zemlju da živite samo materijalni život; vi ste stvoreni da pročistite ovaj materijalni svijet istinom i vrlinom, uvodeći božansko u svaki trenutak svog života. To je naše životno poslanje i ono traje čitav život.■

Naši mudraci govore, "Traži mir tamo gdje jesi." Ako tražiš mir, možeš ga pronaći jedino u samome sebi.

U psalmu čitamo: "Ne mogu naći mir u duši zbog svog grijeha."

Kad čovjek pronađe mir u samom sebi, bit će u stanju donijeti mir čitavom svijetu.■

R. Simha Bunam iz Pšishe

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

Jedno od najljepših učenja Rebe Nahmana je da je kralj David zavrijedio da na raspolaganju ima nevjerojatni ruah hakodeš (B-žansko nadahnuće). Kad se David izražavao kroz molitve od kojih je nastala Knjiga psalama, njegove riječi ne samo da su uključivale njegove osobne molbe i probleme, one su uključivale sve s čime je bilo predodređeno da se svatko od nas ponaosob suoči. Zbog toga sebe možemo pronaći u svakom psalmu. Rebe Nahman objašnjava da poveznicu možemo naći čak i s ratovima kralja Davida, jer svi mi vodimo svoje vlastite bitke protiv naših loših želja i misli. Zamišljajući ove osobne konflikte dok čitamo riječi psalama mi se povezujemo s B-gom na jednom impresivnom nivou.

Jednom je neki hasid vršio pritisak na Rebea: "Ali što je sa stihovima koji opisuju veličinu kralja Davida, poput ovoga: 'Sačuvaj moju dušu, jer sam privržen' (Psalmi 86,2)? Kralj David je uistinu bio pobožan i pravedan, ali kako ja to mogu kazati o sebi, ja običan Židov?" Rebe je odgovorio da se i taj stih odnosi na nas, jer u svakom od nas ima nešto dobro, i po tom dobru nas se smatra pobožnima (vidi Likutey Moharan II, 101).

Naša paraša navodi: "Novi kralj se pojavio u Egiptu, koji nije znao za Josefa "(Izlazak 1,8). Kako bi to moglo biti? Nisu li svi znali za Židovskog vicekralja koji je Egipat spasio od gladi?

Kralj Solomon objašnjava da se naše promiskuitetne želje i porivi mogu usporediti sa "starim i bezumnim kraljem" (Propovjednik 4,13). Oni su "stari", jer smo rođeni s njima netaknutima, a "bezumni” jer nas njihov prolazni užitak odvraća od prave dobrote. S druge strane, Josefa se naziva Josef Cadik. On predstavlja ono dobro koje se nalazi u svakome od nas. Strategija našeg zlog kralja je da nas navede da zaboravimo na našu istinsku suštinu i njezino B-žansko porijeklo. Naša duša je dio B-ga, i zato u nama ima mnogo dobrih strana. Ako smo prisiljeni zaboraviti ih, to samo olakšava da se osjećamo potišteno i ranjivo.

Paraša se nastavlja: "Tako su Egipćani porobili djecu Izraelovu mukotrpnim radom" (Izlazak 1,13). Zato što zaboravljamo koliko smo uistinu posebni, ne vidimo baš puno svrhe u životnim poteškoćama. Situacije nas preplave i iscrpe; postajemo robovima naše doživljene sudbine. To se često događa onda kada počnemo gledati na druge za koje smatramo da su bolji od nas, pa se uspoređujemo s njima. Promatrajući koliko su oni posebni i nadareni, mi propitujemo svoju vlastitu vrijednost. Zaboravljamo na Josefa u nama.

Prošlog Šabata sam čuo krasnu priču koja objašnjava zašto je ovakav stav toliko pogrešan.

Jedan je pisac pripremao biografiju o legendarnom dirigentu simfonijskog orkestra Arturu Toscaniniu. U nekom trenutku biograf je nazvao Toscaninia i zatražio intervju. Toscanini je odgovorio da ne može udovoljiti molbi jer je već isplanirao da će slušati radijsko emitiranje koncerta kojim je bio dirigirao. Međutim, pristao je da se sastanu nakon emisije.

Kad su se sreli, biograf je rekao u vezi koncerta: "Nije li to bilo veličanstveno?" Toscanini je odgovorio odrično: "Trebalo je biti 120 glazbenika, od toga 15 violinista, ali samo 14 je violinista bilo tamo." Pisac nije mogao vjerovati da bi Toscanini to mogao znati, ali je to sutradan provjerio kod ravnatelja simfonijskog orkestra, koji je potvrdio da je jedan violinist javio da neće doći zbog bolesti. Kad ga je biograf još jednom kontaktirao, Toscanini je objasnio: "Kao dirigent ja sam znao da neke note manjkaju i odmah sam prepoznao da nedostaje jedan violinist."

B-g je dirigent svemira. On očekuje od svakoga od nas da odsvira taj predivni ton koji jedino mi možemo proizvesti.

Baš kao što su Šifra i Pua uljepšavale i tepale novorođenoj Židovskoj djeci, tako isto i mi moramo sebe poticati i naučiti da vidimo ljepotu u našim djetinjim dušama koje tako očajnički čekaju da odrastu i razviju se.

A gutn Shabbos!

Šabat šalom!■

Prevela Tamar Buchwald

TJEDNI ZOHAR: ŠEMOT

Paraša Šemot označava početak nove ere duhovnog rada - Šovavim Naziv Šovavim tvore prva slova šest parašot koje opisuju Izlazak. Ovo je prva paraša knjige Izlaska - Šemot.

Tijekom ovih šest tjedana, dok čitamo o Izlasku, imamo sjajnu priliku da sebe dovedemo na više, darežljivije mjesto. Ovi tjedni nisu laki. Skrivena bol, konflikti i stres imaju tendenciju da isplivaju na površinu. Moramo biti strpljivi i hrabri. Želimo svima uspjeh!

Priča u paraši Šemot - Izlazak počinje riječima "Ovo su imena sinova Izraelovih koji dolaze u Egipat ..." a Zohar nam objašnjava da nam knjiga Izlaska pripovijeda nekoliko priča. Površinska, jednostavna priča je poznata priča o Mošeovom izbavljenju Izraelaca iz egipatskog ropstva. Dublja priča je priča o neprestanoj borbi između naše duše (šifra: Izraelaca) i tijela (Egipat, na hebrejskom: Micrajim, iz korijena mecar (tjesnac), usko mjesto - naše je tijelo tamnica duše), i to je razlog zašto Tora govori u sadašnjem vremenu - "... koji dolaze u Egipat ...", jer ta je borba naša stvarnost u bilo kojem trenutku. Svatko od nas ima svog faraona, pa kada zamijenimo mjesta hebrejskih slova u riječi faraon dobivamo riječ ha-oref (vrat, šija), što nam sugerira da naše tijelo okreće vrat (tj. leđa) duši. I to je prikazano u našoj priči, kada Moše kaže faraonu: "Ovako govori G-spod, B-g Izraelov: Pusti moj narod da ide ..." a Faraon mu odgovori: "... Tko je G-spod da ja poslušam njegov glas i pustim Izraelce da idu?... " - to je tijelo koje okreće leđa duši, ili stalni rat između materijalističke svijesti i duha – bitka za naš identitet.

Zohar nas podučava da kao što naše tijelo raste, tako raste i naša

■ duša. To znači da sile duše (u našoj priči: Djeca Izraela) u naše tijelo (Egipat) ulaze postupno, u fazama. Pravi rat započinje u dobi bar/bat micve, neposredno nakon što je naša duša nakupila dovoljno snage da se može sama boriti. Svake godine, tijekom šest tjedana u kojima se čita priča o Izlasku imamo priliku još jednom proći kroz taj rat. To se razdoblje naziva "Vrijeme šovavima" (šovavim je, na hebrejskom, kratica sastavljena od prvih slova prvih šest parašijot knjige Izlaska: Šemot, VaEra, Bo, Bešalah, Jitro, Mišpatim), u kojem se nebesa otvaraju da bi nam dopustila da ponovno doživimo proces rasta i dostizanja prave zrelosti. Istinska je zrelost psihičko stanje stvarne slobode.

Vrhunac priče o Izlasku je otkrivenje na gori Sinaj; i kada Moše donosi s gore ploče saveza rečeno je: "a pismo je bilo pismo B-žje, urezao na ploče" - a Midraš objašnjava da ne bismo trebali čitati "urezano" (harut, na hebrejskom), nego herut (sloboda). Istinska sloboda je ono psihičko stanje u kojem um može savladati sva ograničenja našeg tijela uključujući i anđela smrti.

Zohar podučava da kako bismo prevladali tjelesna ograničenja mi moramo izabrati put ljubavi - "...voli bližnjega svoga kao samoga sebe ..." Od trenutka kada se uspijemo osloboditi samih sebe i voljeti svog bližnjeg, bezuvjetna ljubav je znak da smo oslobođeni okova koji sputavaju naše tijelo.

Važno je razumjeti da se Izlazak može dogoditi u svakom području našega života. Svatko od nas ima priliku izbaviti se iz svog vlastitog Egipta. Prilika koju dobivamo u sljedećih šest tjedana je da ispravimo ona vremena kada smo postupali na nezreo, neodgovoran, sebičan način (hebrejski: šovavim).

Tjedni alati za duhovni rast

Prema kabali paraša (priča) Šemot je početak jednog vrlo važnog perioda godine, šest tjedana šovavima (početna slova parašot za tih 6 tjedana). Tijekom šest tjedana, dok čitamo o Izlasku, pruža nam se jako dobra prilika da sebe dovedemo na više, slobodnije mjesto. Ovi tjedni nisu lagani – prikrivena bol, sukobi i stres streme tome da izbiju na površinu. Moramo ostati strpljivi i hrabri. Tim Kabale uživo želi vam svima da uspijete u tome! ■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Menachem Leibtag:

Uvod u Sefer Šemot

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Je li Sefer Šmot jednostavno nastavak Sefer Breišita - ili postoji nešto što ga čini jedinstvenim?

Na primjer, jesu li Deset zapovijedi i zakoni Paršat Mišpatima uključeni u ovu knjigu samo zato što su dani 'prvi' - ili bismo trebali tražiti tematsku vezu između tih zakona i priče o Izlasku?

Kako naš niz šiura počiva na pretpostavci da svaki "sefer" [knjiga] HUMAŠA [= pet 'knjiga'] nosi jedinstvenu temu, započet ćemo našu studiju o Sefer Šmot s pokušajem da identificiramo njegovu primarnu temu. Nakon toga ćemo razmotriti tu temu u našem proučavanju svakog pojedinog poglavlja ili cjeline.

U našem proučavanju Sefera Breišit, upotrijebili smo ovaj pristup kako bismo otkrili njegovu glavnu temu "behira" – tj. kako i zašto je B-g izabrao Avrahama Avinu da postane praotac nacije koja će čovječanstvu donijeti Ime B-žje. U tim smo šiurima pokazali kako nam je ta tema pomogla da razumijemo dublje značenje svake priče i tijek njezinih događaja. Sada, u našem proučavanju Sefera Šmot, koristit ćemo sličan pristup.

Stoga započinjemo našu studiju brzim pregledom Sefera Šmot, u pokušaju da pronađemo ne samo njegovu temeljnu temu, već i njegovu tematsku vezu sa – i razliku od – Sefera Breišit.

Sadržaj

Da bismo identificirali zajedničku temu bilo koje knjige, korisno je prvo napraviti popis njezinih glavnih tema, a zatim razmisliti o tome što te teme povezuje.

Pogledajmo što se događa kada ovaj pristup primijenimo na Sefer Šmot.

Ako se ograničimo na raspravu o najopćenitijim kategorijama, mislim da bi se svi složili sa sljedećim sadržajem za Sefer Šmot:

1. "Jeciat Micraim" (Izlazak/ poglavlja 1-17) [uključujući putovanje na Har Sinaj]

2. "Ma'amad Har Sinai" (B-goobjava / poglavlja 18-24) [uključujući micvot Paršat Mišpatim]

3. "Miškan" (Šator / pogl. 25-31) [B-žja zapovijed da se izgradi Miškan]

4. "Het ha'Egel" (grijeh sa zlatnim teletom/ pogl.

32-34) [uključujući priču o drugim luhot]

5. "Izgradnja Miškana" (njegova konstrukcija/ pogl. 35-40) [zaključno s "šehinom" koja prebiva na njemu]

Stoga, da bismo identificirali glavnu temu cijele knjige, moramo tražiti temu koja sve ove teme povezuje zajedno.

Rambanov pristup - Galut & Geula

Ramban, u svom kratkom uvodu u Sefer Šmot, pokušava učiniti upravo to, dakle, identificirati zajedničku temu za cijelu knjigu. [Preporučuje se da prvo pročitate ovaj Ramban.]

Nakon definiranja Sefera Breišit kao "sefera ha'jecira" [knjige stvaranja svijeta i naroda Izraela (a time i obrazaca njegove povijesti)], Ramban nastavlja objašnjavati zašto Sefer Šmot počinje pričom o Jeciat Micrajim:

"... nakon što je dovršen Breišit, određen je poseban sefer da opiše prvi "galut" [egzil] kako je konkretno određeno u Sefer Breišit [vidi 15,13-16] i izbavljenje Bnei Jisrael iz tog GALUTA..." (vidi Rambanov uvod u Šemot 1,1)

Nakon što je objasnio zašto Sefer Šmot započinje s 'izbavljenjem iz progonstva' (kako je prorečeno u Sefer Breišit), sljedeće Ramban mora objasniti progres u Sefer Šmot od Jeciat Micraim do Ma'amad Har Sinai, te zatim do Miškana:

"... i GALUT nije gotov sve dok oni [Bnei Jisrael] ne dođu natrag na razinu svojih predaka... te čak i kada budu oslobođeni iz Egipta, njih se još ne smatraju izbavljenima, jer još uvijek lutaju pustinjom ... Ali jednom kada stignu do HAR SINAJA da prime Toru i podignu MIŠKAN, i B-žja šehina prebiva nad

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Vajehi: njima - tada ponovo dolaze na razinu svojih predaka... i tada se smatraju potpuno IZBAVLJENIMA..."

Obratite pažnju na to kako Ramban shvaća koncept "geule" [izbavljenja] kao nit vodilju čitavog Sefera. To mu omogućuje da identificira zajedničku nit za različite teme Jeciat Micrajim, Matan Tora i Miškana. Iako bi se moglo raspravljati o Rambanovim zaključcima, on za pretpostavku jasno uzima - kao što smo to učinili i mi u našem uvodu - da postoji potreba da se prouči svaki "sefer" u potrazi za njegovom objedinjujućom temom. Naime, Ramban započinje svoj komentar o svakom "seferu" HUMAŠA na vrlo sličan način, tj. pokušajem da identificira njegovu temu i tako objasni njegov tijek teme.

U našoj studiji Sefera Šmot, slijedit ćemo smjer sličan Rambanovom, pokazujući kako sve različite priče u Sefer Šmot imaju zajedničku temu (iako ćemo možda doći do ponešto drugačijeg zaključka). Međutim, našu studiju započinjemo malo se više usredotočujući na njegovu tematsku povezanost sa Seferom Breišit.

Od Bereišit do Šemot

Lako možemo razumjeti zašto Sefer Šmot započinje s pričom o Jeciat Micrajim, budući da se čini da se ta priča nastavlja narativ iz Sefer Breišit. Međutim, ako Sefer Šmot tek nastavlja priču iz Sefer Breišit, zašto je potrebno otpočeti novu knjigu?

Kao pomoć za razjašnjenje po čemu se te knjige razlikuju, uzmimo da je Sefer Breišit B-žji 'veliki plan', dok Sefer Šmot možemo shvatiti kao prvu fazu njegove 'implementacije'

Drugim riječima, proces "behira" - koji se pojavio kao glavna tema Sefera Breišit - može se promatrati kao B-žji glavni plan za stvaranje posebne nacije koja će jednog dana predstavljati Njega i posvetiti Njegovo Ime. Tako je knjiga započela s glavnim razlogom zašto je B-gu potreban ovaj narod (poglavlja 1-11), nakon čega je slijedio Njegov izbor predaka tog naroda – stoga su tu priče o Avrahamu, Jichaku i Jaakovu – koje se fokusiraju na zavjetna obećanja i koja će točno djeca biti odabrana (poglavlja 12-50). Ova 'faza planiranja' dolazi do završetka kada su sva Jaakovljeva djeca ne samo odabrana, već i ujedinjena (nakon događaja u vezi "mehirat Josef") - i 'sjeme' ove nacije posijano je u zemlji Egipatskoj.

Na Sefer Šmot se može gledati kao na prvi stupanj u B-žjem provođenju ovog plana.

Prisjetite se B-žjeg uvodnog obećanja Avrahamu Avinu da će postati "goj gadol" - veliki narod (vidi 12,1-3). To je

Uvod u Sefer Šemot

'plan' - dakle, Sefer Šmot počinje objašnjavajući KAKO su Bnei Jisrael postali taj veliki narod (Šemot 1,1-6).

Prisjetite se također da je u svom savezu s Avrahamom Avinu ("brit bein habetarim" /vidite 15,13-18), B-g prorekao razdoblje 'ropstva i ugnjetavanja u stranoj zemlji'; stoga prvo poglavlje Sefera Šmot nastavlja s pričom o tome kako je počelo to porobljavanje (vidi 1,7-20). U priči o Izlasku koja slijedi (Šemot, poglavlja 2 do 15), B-g ispunjava tu sljedeću fazu tog saveza kažnjavajući njihovog tlačitelja i izbavljujući svoj narod iz Egipta.

Sljedeća velika tema Sefera Šmot je "Ma'amad Har Sinai" - koja proizlazi izravno iz priče o Jeciat Micrajim - jer da bi se ispunio B-žji veliki plan, Bnei Jisrael moraju primiti skup zakona koji će ih učiniti posebnim narodom. Kako bi ih pripremio za taj trenutak preobrazbe, na njihovom putu od Egipta do gore Sinaj zbivaju se različiti događaji (vidi Šmot poglavlja od 14 do 17). Po njihovom dolasku na Sinaj, savez je finaliziran i dan je prvi skup zakona, kao što je opisano u poglavljima u Šmot od 18. do 24. [U našem detaljnom proučavanju, također ćemo istražiti tematsku vezu između "brit Sinai i "brit mila" ("lehijot lha l'Elokim -vidi Breišit 17,7-11).

Od ove točke nadalje, logiku koja stoji iza napredovanja tema u Seferu Šmot postaje teže utvrditi. Uzimajući u obzir da Bnei Jisrael stižu na Har Sinaj kako bi primili cijelu Toru, očekivali bismo da će Sefer Šmot zabilježiti SVE micvot koje su primili u to doba. Umjesto toga, Sefer Šmot bilježi samo NEKE od tih micvot ("dibrot" & Paršat Mišpatim), a zatim se primarno fokusira na micvot koje se odnose na Miškan, dok su ostale zapovijedi dane na Har Sinaju zabilježene na drugim mjestima u HUMAŠU – tj. u Vajikra, Bamidbar i Devarim.

U našem proučavanju Sefera Šmot, morat ćemo objasniti zašto je samo jedna cjelina tih micvot (tj. zakoni u Paršat Mišpatim) zabilježena u Sefer Šmot; a potim razmotriti zašto se fokus pomiče isključivo na zakone o Miškanu.

Na primjer, u svom komentaru na Šmot 25,1, Ramban objašnjava zašto se konkretno Miškan (poglavlja 25 do 31) pojavljuje kao sljedeća glavna tema – jer Bnei Jisrael je sada potreban simbol njihovog posebnog odnosa s B-gom. Miškan će podsjećati Am Jisrael na njihove zavjetne odgovornosti; dopustiti narodu da se približi B-gu i pokazati (sebi i drugim narodima) kako B-g prebiva u njihovoj sredini.

Naš šiurim također će raspravljati o Rašijevom pristu-

(nastavak s 23. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot pu, ističući zamršene tematske veze između Miškana, Ma'amad Har Sinai i grijeha sa zlatnim teletom ["Het ha'egel"].

U svjetlu događaja "het ha'egel", javlja se ozbiljna sumnja u samu mogućnost ovog posebnog odnosa. Sefer Šmot opisuje kako je taj prvi savez prekinut, te kako i zašto se sklapa novi savez koji mora uključivati B-žje atribute milosrđa (vidi Šmot poglavlja 32 do 34). Nakon toga, Miškan je konačno podignut i B-žja prisutnost prebiva s Njegovim narodom (poglavlja od 35 do 40), što je znak da je odnos popravljen.

Kada Sefer Šmot dođe do svog zaključka, sve je spremno za ono što bi trebala biti sljedeća faza B-žjeg velikog plana – tj. Bnei Jisrael bi trebali otputovati s Har Sinaja do Kanaana i naslijediti zemlju. Zašto se to ne dogodi, pojavit će se kao primarna tema u našoj studiji o Seferu Bamidbar.

Na temelju ove tematske postavke, uvodni šiur (na Paršat Šmot) raspravljat će o značaju B-žjeg "hitgaluta" Mošeu Rabeinu kod gorućeg grma, dok će se šiurim na Paršat Va'era & Paršat Bo usredotočiti na Mošeovu misiju da pripremi Bnei Jisrael za njihovo izbavljenje. Naš šiur na Paršat Bešalah raspravljat će o potrebi za raznim događajima koji se odvijaju tijekom putovanja Bnei Jisrael od Egipta do Har Sinaja. U Paršijot Jitro & Mišpatim raspravljat ćemo o dijalektičkoj prirodi događaja u Ma'amad Har Sinaj, kao i o posebnoj priroda micvot u Paršat Mišpatim i njihovom značaju za savez. Konačno, naš šiurim od Paršat Teruma do Paršat Pekudei usredotočit će se na konceptualni odnos između Miškana, Ma'amad Har Sinai i "Het haegela".

Kao i obično, korisno je učiti uz pomoć Tanacha Koren (ili sličnog Tanaha). To će vam puno olakšati ustanovljavanje tijeka predmeta i tema od 'paršije' do 'paršije'.

2. dio

Korištenje sažetaka

Zaključujemo naš uvodni šiur donoseći primjer kako 'sažetak' tijeka 'paršijot' može poslužiti kao izvrstan alat za proučavanje, osobito koristan kada tražite središnju temu u bilo kojoj cjelini.

U sljedećoj tablici prvo navodimo svaku 'paršiju' u Paršat Šmot - i dodjeljujemo joj kratki naslov za opis primarne teme.

Nakon toga, pokušat ćemo ovaj popis pretvoriti u skicu, uzimajući u obzir kako tematski napreduje. [To će pomoći pokazati kako Paršat Šmot 'priprema teren' za nadolazeće događaje u Sefer Šmot, kao što je objašnjeno u našem uvodnom šiuru.]

Par Ija Tema

1,1-7 Bnei Izrael se umnoži, postaje narod u Egiptu. (poveznica Sefera Breišit sa Seferom Šemot)

1,8-22 Počinje ropstvo i njegove nevolje

2,1-22 Rođenje i rani život Mošea Rabeinu [do njegovog dolaska u Midjan]

2,23-25 B-g čuje vapaj Bnei Jisrael

3,1-4,17 B-žji "HITGALUT" MOŠEU NA "SNEH" [Moše dobiva svoju MISIJU i pojašnjenja].

4,18-26 Moše napušta Midjan kako bi ispunio svoju misiju.

4,27-4,31 Moše se sastaje sa starješinama, kako bi obavijestio narod o njihovom predstojećem izbavljenju

5,1-3 Moše i Aharon odlaze faraonu, tražeći dopuštenje da služe B-gu u pustinji

5,4-6,1 Čini se da je misija izazvala kontraefekt; Faraon im udvostručuje posao. [Poglavlja od 6 do 14 opisuju kako je završena njegova misija!]

Razvoj do Gorućeg grma

Pretpostavljamo da bi se priča o B-žjem "hitgalutu" [objavi] Mošeu kod gorućeg grma trebala smatrati vrhuncem Paršat Šmot, jer će se misija koju Moše dobiva kod "sne-a" - da izvede Bnei Jisrael iz Egipta - pojaviti kao primarna tema prve polovice Sefera Šmot, dok prva dva poglavlja služe kao značajan kontekst za taj "hitgalut".

Objasnimo kako i zašto:

Prisjetite se iz naših šiurim na Sefer Breišit kako je njegova primarna tema [proces "behira"] napredovala sa svakim "hitgalutom", tj. svaki put kada je B-g razgovarao s Avot. Na primjer, u B-žjem prvom "hitgalutu" Avrahamu Avinu, On je uveo koncept posebnog naroda. U svakom sljedećem "hitgalutu" Avot polako su se otkrivali detalji B-žjeg budućeg odnosa s tom nacijom.

(nastavak s 24. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot

2) MISIJA

A. 3,7-8 B-g je čuo njihov vapaj, stoga dolazi: da ih izbavi i dovede u Izrael.

Na sličan način, vidjet ćemo kako je primarna tema Sefera Šmot prvi put predstavljena u B-žjem prvom "hitgalutu" Moše Rabbeinu kod gorućeg grma (vidi 3,1 >4,17).

Budući da je ovaj "hitgalut" opisan tek u trećem poglavlju, prva dva poglavlja Sefera Šmot služe kao 'kulise' za njih:

• Prva paršija u Sefer Šemot (1,1-7) objašnjava kako su Bnei Jisrael postali NAROD u zemlji Egiptu, ispunjavajući tako B-žje obećanje Jaakovu u posljednjem "hitgalutu" u Sefer Breišit (vidi 46,3-4 i šiur na Vajigaš).

• Sljedeća paršija (,8-22) opisuje kako je počelo porobljavanje, kao što je prorečeno u "brit bein ha'btarim" (15,13-15).

• Prva 'paršija' u drugom poglavlju (2,1-22) opisuje kako B-g priprema svoje izbavljenje pričom o rođenju Moše Rabeinua sve dok on ne pobjegne u Midjan.

• U posljednjoj 'paršiji' (2,23-25), rečeno nam je kako izbavljenje konačno započinje, kada B-g čuje vapaje Bnei Jisraela zbog ugnjetavanja.

Pozornica je sada pripremljena za B-žji uvodni "hitgalut" Mošeu Rabeinu u trećem poglavlju, gdje će on dobiti svoju zadatak da izbavi Bnei Jisrael iz Egipta i dovede ih u Obećanu zemlju.

Da bismo bolje razumjeli razvoj tema u ovoj ključnoj 'paršiji', sada demonstriramo još jedan alat - koji je također koristan kada proučavate HUMAŠ. Uzimamo pojedinačnu 'paršiju' i dijelimo je na paragrafe, a zatim pravimo sažetak kako bismo lakše pratili kako se razvija.

Sljedeći sažetak organizira cijelu ovu 'paršiju', tj. od 3,1 do 4,17 - ističući njen razvoj tema:

1. UVOD

A. 3,1-3 Moše primjećuje 'gorući grm' B. 3,4-6 B-g se predstavlja Mošeu

B. 3,9-10 Moše je zadužen da ode faraonu i izvede Bnei Jisrael iz Egipta

3) PITANJA I POJAŠNJENJA (odnosno: kako izvršiti ovu misiju)

A. 3,11-12 Kako mogu otići faraonu i izvesti ih

B. 3,13-22 Što točno da kažem Bnei Jisrael i faraonu

C. 4,1-9 Zašto (i kako) bi mi trebali vjerovati

D. 4,10-17 Kako, konkretno, mogu biti Tvoj glasnogovornik

Objasnimo:

Prvo, B-g se predstavlja Mošeu Rabeinu (I) a potim mu objašnjava misiju i njenu svrhu (II).

U središtu ovog sažetka nalazi se B-žji zadatak Mošeu da izvede Bnei Jisrael iz Egipta (II-B).

Na kraju se Moše odaziva na ovaj zadatak postavljajući nekoliko pitanja o tome kako će izvršiti svoju misiju (III).

B-žja poruka kod Sne-a

Koja je bila svrha "hitgaluta" kod gorućeg grma? Kao što ćemo razmotriti u našem šiuru na Paršat Šemot, ono je učinilo mnogo više od pukog pružanja informacija Mošeu Rabbeinu. Umjesto toga, B-g će Mošeu dati vrlo složenu zadaću, dok mu objašnjava njezine ciljeve i svrhu.

U našim šiurim na Paršat Šmot i Paršat Va'era, objašnjavamo o čemu se radi u ovoj zadaći, uz napomenu da Moše zapravo dobiva DVOSTRUKU zadaću.

Nakon toga, vidjet ćemo kako će sljedeći skup paršijot (poglavlja 6-17) opisati kako Moše zapravo dovršava ovu zadaću.

Šemot: Pusti moj narod - prijevara ili misija?

Je li molba Mošea Rabeinu 'Pusti moj narod da ide' bila samo OBMANA?

(nastavak s 25. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot

Koliko god to apsurdno zvučalo, Rašbam tvrdi da je to jedini način da se objasni priča u Seferu Šemot!

U ovotjednom šiuru otkrivamo podlogu za ovu odvažnu Rašbamovu interpretaciju, dok sami dolazimo do sasvim drugačijeg zaključka.

Uvod

Od mladosti nam je priča o Izlasku toliko poznata da rijetko obraćamo pažnju na detalje te priče iz Tore. Međutim, kada se pažljivo pročita prvih četrnaest poglavlja Sefera Šemot (kao što to čini Rašbam), priča koja se razvija sasvim je drugačija od onoga što se uobičajeno pretpostavlja.

U prvom odjeljku našeg šiura, razmotrit ćemo priču o Izlasku u Bibliji kako bismo dokazali Rašbamovu osnovnu tvrdnju - da Moše nikada, ni jedan jedini puta, nije zatražio od faraona da oslobodi Bnei Jisrael od ropstva, ili da odu u zemlju Izrael. Umjesto toga, svaki put kad Moše ode faraonu i zahtijeva 'Pusti moj narod da ide', on samo traži dozvolu da dopusti Bnei Jisrael trodnevno putovanje da služe svom B-gu u pustinji.

Nakon toga moramo objasniti zašto Moše nikada ne kaže faraonu 'cijelu istinu' i zašto je sve to dio B-žjeg glavnog plana.

U drugom dijelu šiura, pokazat ćemo kako ova analiza služi kao temelj za Rašbamov zaključak da je ovaj 'glavni plan' samo 'obmana'.

U trećem odjeljku propitkivat ćemo ovaj zaključak i ponuditi drugačiji pristup koji će nam pomoći da bolje shvatimo teološko značenje cijelog procesa Izlaska.

Sloboda vjeroispovjesti ili oslobođenje od ropstva

Sasvim je razumljivo zašto se izreka 'Pusti moj narod da ide' obično shvaća kao molba za oslobođenje od ropstva. Na kraju krajeva, ovo je bila molba koju je Moše ponavljao faraonu gotovo svaki put kad bi se susreli. Nadalje, blagdan Pesaha, kada se prisjećamo događaja kod Izlaska, obično se povezuje sa oslobođenjem od ropstva [‘zman heruteinu’]. Stoga je sasvim logično da ljudi Mošeov zahtjev da faraon 'pusti svoj narod' razumiju kao zahtjev za slobodom.

Međutim, kada pažljivo analiziramo priču o Izlasku u Bibliji, postaje sasvim jasno da Moše postavlja potpuno drugačiji zahtjev, koji se više odnosi na 'slobodu vjeroispovijesti' nego na 'oslobođenje od ropstva'.

Dokazati ti prilično je zamorno, no vrlo jednostavno.

Sve što trebamo učiniti je pratiti zaplet koji se odvija u Sefer Šemot, prateći svaki put kada Moše Rabbeinu ide faraonu da postavi zahtjeve u ime Bnei Jisrael.

Mošeov zahtjev faraonu

Kako bismo bili temeljiti, započinjemo našu analizu tako što ćemo najprije propitati B-žje izvorne upute Mošeu u vezi s njegovom zadaćom kod faraona, kako je objašnjeno Mošeu kod gorućeg grma:

"...Tada ćete vi i starješine otići kralju Egipta i reći mu: B-g Hebreja je došao i rekao nam - moramo krenuti na putovanje od tri dana hoda u pustinju da prinesemo žrtve našem G-spodu" (vidi 3,18).

Dok pregledavate ovaj pasuk i njegov kontekst, zapazite kako ovaj zahtjev faraonu ne spominje bilo kakav zahtjev za oslobađanje od ropstva. Umjesto toga, Moše je upućen da zahtijeva od faraona da dopusti Bnei Jisrael pravo da služi svom B-ga u pustinji (na mjestu udaljenom tri dana od Egipta).

I to je upravo ono što Moše čini kada prvi put odlazi faraonu. Pažljivo pogledajmo kako Tora u petom poglavlju opisuje to prvo sučeljavanje:

"Poslije su došli Moše i Aharon i rekli faraonu: Ovako je rekao B-g Izraelov, pusti moj narod da ode i služi mi u pustinji [Faraon odbija.] A oni su odgovorili: B-g Hebreja nas je pozvao da se krenemo na trodnevni put do pustinje kako bismo mogli prinijeti žrtvu našem B-gu, da nas ne udari 'deverom' (kugom) ili 'herevom' (mačem)." (5,1-3)

Primijetite još jednom da sve što nalazimo je Mošeov zahtjev da se dopusti Bnei Jisrael da služi B-gu u pustinji; ni više ni manje!

No, moramo obratiti pažnju i na utjecaj završne fraze ovog pasuka – "da nas ne udari deverom ili herevom". Moše upozorava faraona da će, ako ne dopusti Bnei Jisrael ovo putovanje da služi svom B-gu u pustinji, uslijediti teška B-žja kazna i mnogi ljudi - Egipćani i Hebrejimogu umrijeti od 'devera' ili 'hereva'. Dakle, Mošeov zahtjev pdorazumijeva da bi moglo biti na 'korist' egipatskog naroda - dopustiti Bnei Jisrael ovaj 'kratki odmor' za služenje svom B-gu u pustinji. [Pogledajte Ibn Ezra & Hizkuni na 5,3.]

Ishod ovog prvog susreta je katastrofalan po Izraelski narod, jer faraon ne samo da je odbio ovaj zahtjev, već je bio toliko ljut zbog toga da im je udvostručio količinu posla (vidi 5,4-10).

(nastavak s 26. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot

Unatoč tome, B-g ponovno zapovijeda Mošeu da ode faraonu i još jednom zatraži da im da dopuštenje da mu služe u pustinji. Ovaj put će, međutim, B-g Mošeu dati određenu 'moć' izvođenjem čuda čija će svrha biti uvjeriti faraona da njegovo upozorenje shvati ozbiljno.

Ova pozadina nam može pomoći da bolje shvatimo B-žje objašnjenje svrhe Deset zala, kada je iznosi Mošeu u sedmom poglavlju. Kao odgovor na faraonovu izjavu kojom odbija: "lo jada'ti et Hašem" [nikada nisam čuo za tog B-ga] (vidi 5,2), B-g objašnjava Mošeu da će svrha pošasti biti da uvjere faraona da B-g Hebreja doista postoji i da će On donijeti pošasti ako ga Njegov narod ne bude štovao:

"A faraon vas neće poslušati, pa ću dići Svoju ruku na Egipat, i izvest ću narod uz velike kazne"ve-jad'u Micrajim ki Ani Hašem" - tako da će Egipat znati da sam ja B-g" (vidi 7,4-5).

Bit će potrebno deset pošasti da konačno uvjeri faraona da je njemu u interesu da dopusti Bnei Jisrael da služe svom B-gu; ipak, kada faraon konačno dopusti Bnei Jisrael da idu (nakon desete pošasti), to je bilo samo zato da bi štovali svog B-ga. Na naše iznenađenje, faraon nikada nije dao Bnei Jisrael oslobođenje od ropstva, ili dopuštenje da odsele! Niti su Bnei Jisrael to ikada tražili.

Da bismo dokazali ovo tumačenje, trebamo samo zapaziti kako Moše upućuje svako pojedino upozorenje faraonu prije nego što započne pošast. Na primjer, prije prve pošasti, B-g upućuje Mošea:

“Idi i nađi se s faraonom ujutro... i reci mu: Hašem, B-g Hebreja me poslao k tebi sa zahtjevom Pusti moj narod da ide i štuje me u pustinji, a gle, ti tek trebaš poslušati. Ovako govori G-spod, ovom (pošasti) ćeš spoznati da sam ja B-g..." (vidi 7,14-17).

Zatim, u svakoj sljedećoj pošasti nalazimo gotovo identično uvodno upozorenje: "šlah et ami - Pusti moj narod da ode – ve-ja'avduni ba-midbar - kako bi Me mogli štovati u pustinji", [ili ... ]

Vidite 7,16 (prva pošast); 7,26 (druga pošast); 8,16 (četvrta pošast); 9,1 (peta pošast); 9,13 (sedma pošast); i 10,3 (osma pošast). [Imajte na umu da pošasti 3, 6 i 9 nemaju nikakvo prethodno upozorenje.]

Dok razmatrate ove pesukim i njihov kontekst, primijetiti ćete i da je to sve što Moše traži. Ni jedan jedini puta on nije čak ni nagovijestio faraonu da Bnei Jisrael planiraju otići zauvijek!

Pregovori i još pregovora

Ovo nam tumačenje također može pomoći da razumijemo razne pregovore koji se događaju između Mošea i faraona tijekom Deset zala. Ako pratite njihove razgovore, vidjet ćete da su usredotočeni SAMO na ovo pitanje trodnevnog putovanja u svrhu štovanja B-ga, a NIKADA na 'pravo iseljavanja u Palestinu'.

Navedimo nekoliko primjera koji pokazuju tijek tih pregovora. Primijetite kako faraon polako pristaje na Mošeov zahtjev (da dopusti Bnei Jisrael da štuju B-ga u

(nastavak s 27. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot pustinji).

Prva runda pregovora:

Nakon 'makat arov' (četvrte pošasti), faraon se konačno povukao. On daje Bnei Jisraelu dopuštenje da štuje svog B-ga, ali ne u pustinji, već unutar zemlje Egipta (vidi 8,21 -23). Ali još jednom, obratite pozornost na to kako Moše odbija ovaj prijedlog iz tehničkih razloga. Moše tvrdi da kada bi Bnei Jisrael prinosili žrtve u zemlji, lokalno stanovništvo Egipta bi ih 'kamenovalo'. Stoga Moše inzistira na tome da Bnei Jisrael može štovati B-ga samo u pustinji.

Faraon tada pristaje dopustiti kratko putovanje u pustinju, ali ne trodnevno putovanje:

"A faraon reče: poslat ću vas da možete štovati svog B-ga u PUSTINJI, ali ne idite predaleko..." (vidi 8,24).

Međutim, kada je ta pošast završila, faraon je još jednom otvrdnuo svoje srce i prekršio svoje obećanje (vidi 8,25-28). Iako je faraon očito zabrinut oko davanja dopuštenja Bnei Jisrael da odu, on nikada ne optužuje Mošea da on možda planira bijeg! Isto tako, sam Moše nikad ne spominje mogućnost da se ne vrate. [Kasnije u šiuru raspravit ćemo čega se to faraon boji.]

Druga runda:

Kasnije, nakon što je Moše upozorio na nadolazeću pošast skakavaca, faraonove vlastite sluge zahtijevaju da napravi ustupak Mošeu (vidi 10,7). Kao odgovor, faraon ulazi u novu rundu pregovora s Mošeom koji na kraju dolaze u slijepu ulicu oko pitanja TKO može otići. Moše inzistira da čak i žene i djeca idu smnjima, dok faraon dopušta samo muškarcima da odu (vidi 10,7-11).

Opet, obratite pozornost na razlog Mošeovog inzistiranja na dopuštanju ženama i djeci da se pridruže; ne zato što odlaze zauvijek, već –"jer svi članovi obitelji trebaju štovati B-ga" (vidi 10,9). On nikada ne kaže faraonu da svi moraju otići jer čitav narod planira useliti u Erec Kanaan. Svi Mošeovi razni 'izgovori' podrazumijevaju da se on planira vratiti.

Treća runda:

Naposljetku, nakon devete nevolje ['hošheh'], faraon vodi posljednju rundu pregovora. Ovaj put, on je spreman dati dopuštenje čak i da žene i djeca odu, ali ne i njihove ovce i goveda (vidi 10,24-25). Još jednom, Moše se suprotstavlja s 'tehničkim razlogom', tvrdeći da sve životinje moraju poći, jer nisu sigurni koju će vrstu životinja B-g tražiti za žrtvu (vidi 10,26!).

Ukratko, u svakoj fazi ovih pregovora, Moše dosljedno odbija svaki ustupak ili kompromis, inzistirajući na tome da SVI moraju otići. Ipak, unatoč brojnim prilikama, NIKADA niti ne sugerira da planiraju otići zauvijek. Isto tako, koliko god se faraon odlučno držao svog tvrdog stava, on NIKADA ne postavlja sumnju da Bnei Jisrael možda odlaze zauvijek.

Čak i nakon desete pošasti!

U Torinom opisu Izlaska (nakon Desete pošasti / vidi 12,29-36) nalazimo uvjerljiv dokaz za ovo tumačenje. Obratite pažnju na faraonovu trenutnu reakciju kada čuje izvještaje o smrti egipatskog prvorođenca:

"... i on [faraon] pozva Mošea i Aharona noću i reče: Ustanite i otiđite... i IDITE ŠTOVATI svog B-ga - "ke-daberhem" - kao što ste (izvorno / u 5,3) tražili!

Čak i svoje ovce i goveda povedite sa sobom, kao što ste tražili (u 10,26), i BLAGOSLOVITE I MENE..." (vidi 12,31-33).

Deseta pošast pobudi faraona da spozna da se Mošeovo prvobitno upozorenje o 'deveru' ili 'herevu' (vidi 5,3) zapravo obistinilo. Sada konačno on popušta pred posljednjim Mošeovim zahtjevom - dopušta im da povedu svoje ovce i goveda sa sobom na svoje putovanje u pustinju. (Prisjetite se, na tome je propao posljednji krug pregovora.)

Ne samo da faraon dopušta Bnei Jisrael trodnevno putovanje da prinesu 'korbanot', on čak traži da se Moše tamo moli za njega (da napravi MIŠEBERAH za njegavidi 12,32 "u-berahtem gam oti")!

Jasno, čak i nakon desete pošasti, faraon daje Bnei Jisrael samo dopuštenje da štuju B-ga u pustinji! I to iz vrlo jednostavnog razloga - to je jedino što je Moše ikada

(nastavak s 28. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemot: Uvod u Sefer Šemot

tražio!

Ovo također objašnjava zašto cijeli egipatski narod poziva Bnei Jisrael da ode što je prije moguće (vidi 12,3335). Žele se pobrinuti da Bnei Jisrael mogu prinijeti žrtvu svom B-gu što je prije moguće - čime će ova užasna pošast biti okončana (vidi 12,33). Ovo lijepo objašnjava zašto Egipćani 'POZAJMLJUJU' ['va-jiš'alu'] Bnei Jisraelu svoje najbolje posuđe, kako bi ih potaknuli da odu što je prije moguće (vidi 12,35-36). Kako Bnei Jisrael samo uzimaju par dana 'godišnjeg odmora' kako bi štovali svog B-ga, Egipćani s punim pravom pretpostavljaju da će se oni nakon toga vratiti u Egipat - i donijeti natrag ono što su 'posudili'.

Tora koristi riječ 'posuđeno' da bi opisala ono što su Bnei Jisrael uzeli od Egipćana, jer upravo to su i učinili!

Posljednji 'trik'

Konačni dokaz za ovo tumačenje nalazi se u Paršat Bešalah kada je faraon potpuno zapanjen kada sazna da su Bnei Jisrael 'pobjegali':

"I javljeno je kralju Egipta – ki BARAH ha-am – da je narod POBJEGAO..." (vidi 14,5).

E sad, ovaj pasuk ima smisla samo ako im faraon nije dao potpunu slobodu, nego samo dozvolu da privremeno iskažu štovanje B-gu u pustinji. Da ih je doista oslobodio, zašto bi se šokirao kad bi čuo da je narod 'pobjegao'?

No, prema našem tumačenju, faraon je šokiran iz suprotnog razloga – jer Bnei Jisrael NIJE otputovao u pustinju. Ovo može zvučati malo komplicirano, pa ćemo to objasniti pažljivim gledanjem ovih pesukim.

Prije svega, prisjetite se iz 12,37 i 13,17-18 da su Bnei Jisrael napustili Egipat putujući prema pustinji. Zatim, usred tog putovanja, B-g iznenada zapovijeda Mošeu da izvrši suprotan manevar.

"I B-g je rekao Mošeu, reci Bnei Jisrael da se OKRENU i postave logor... blizu Crvenog mora. [Kako bi] faraon rekao da lutaju zemljom (Egipatskom), jer ih je pustinja zarobila" (vidi 14,1-4)."

Drugim riječima, B-g zapovijeda Bnei Jisrael da se okrenu kako bi uvjerio faraona da oni ne idu u pustinju. Da su Bnei Jisrael nastavili svojim putem prema pustinji, faraon ne bi imao razloga progoniti ih. Uostalom, on želi da oni odu u pustinju da štuju svog B-ga, kao što su tražili. Upravo zato što oni NE ODLAZE štovati B-ga, nego se umjesto toga VRAĆAJU U EGIPAT i postavljaju logor uz Crveno more, faraon zaključuje:

"...što smo to učinili [prevareni smo!], jer oslobodili smo Bnei Jisrael njihovog ropskog rada!" (vidi 14,5).

Faraon tek sada shvaća da su Bnei Jisrael otišli iz ropstva. Što ga navodi na ovaj zaključak? Odgovor je prilično jednostavan.

Razmotrimo što su Bnei Jisrael učinili. Jasno je, oni nisu otputovali u pustinju (kao što su tražili). Međutim, oni se ni ne vraćaju svojim domovima u Gošen, tj. u svoje ropstvo. Niti putuju prema Erec Kanaanu. Umjesto toga, oni ostaju u Egiptu i postavljaju logor uz more. Pa što li to smjeraju?

Faraon dolazi do očitog zaključka. Bnei Jisrael su neizravno proglasili svoju neovisnost - u zemlji Egiptu! Stoga, radi svoje nacionalne sigurnosti, faraon mora odmah objaviti rat ovom buntovnom narodu (vidi 14,6-10). Ako on njih prvi ne napadne, oni će sigurno uskoro napasti njega. Uostalom, brojni su i naoružani (vidi 13,18).

Zapravo, to je bio najveći strah Egipta od samog početka. Podsjetimo se da je porobljavanje počelo jer je Bnei Jisrael postao toliko brojan da se Egipat bojao da će oni preuzeti njihovu zemlju (vidi 1,8-10, i Rasag, Raši i Ibn Ezra na 1,10)!

Faraonova odluka da ih napadne konačno dovodi do veličanstvenog izbavljenja Bnei Jisrael na Crvenom moru. [O toj temi će se detaljno raspravljati u šiuru na Paršat Bešalah.] To također objašnjava zašto Bnei Jisrael mogu zadržati razno posuđe koje su 'posudili' od Egipćana. Nakon što je Egipat objavio rat Bnei Jisrael, njihovi 'bankovni računi' su 'zamrznuti'.

Tu ne mogu biti dva načina. Ovo je 'priča o Izlasku' u Bibliji. Unatoč brojnim filmskim verzijama i popularnom shvaćanju da je 'Let My People Go' zahtjev za 'oslobađanjem od ropstva', u HUMAŠU je to jednostavno zahtjev za 'slobodom štovanja B-ga u pustinji'!

Svakako, ovo tumačenje otvara mnoga pitanja.

Prije svega, s deset zala 'u rukavu [ili štapu]', Moše je u poziciji da od faraona zahtijeva gotovo sve što poželi. Zašto bi tražio 'tri dana odmora' kad može tražiti potpunu slobodu?

Nadalje, što on dobiva time što ne govori 'cijelu istinu'? (U drugom dijelu šiura, prvo ćemo raspraviti o Rašbamovom pristupu ovom pitanju, pokazujući kako gornja analiza čini njegovu osnovu. Nakon toga ćemo predložiti vlastito objašnjenje.) ■

Svakodnevna svetost

Židovski duhovni put musara

Poniznost ANAVA (nastavak)

Poniznost nije ekstrem

Naša definicija poniznosti uklapa se u Rambamov koncept da poniznost nije suprotnost umišljenosti, što bi bilo samozatajnost, već da stoji između umišljenosti i samozatajnosti. Poniznost nije neka ekstremna osobina, već uravnoteženo, umjereno, točno razumijevanje sebe u skladu s čime postupate u svom životu. Zato poniznost i samopoštovanje idu ruku pod ruku.

Ovo učenje možemo grafički prikazati na sljedeći način:

Oholost, nadmenost ima nezasitan apetit za prostorom. Ona svojata. Ona zauzima. Ona se nekontrolirano širi. Ona guši druge. Svaka rečenica započinje s "ja". Suprotna krajnost je samoponižavanje. Ustručavanje da se zauzme bilo koji prostor, pokorno povlačenje u sebe. Takve osobe nikada se ne bi usudile započeti rečenice s "ja", premda zapravo, ako pažljivo slušamo, svi to čine, jer, bilo da sebe doživljavamo kao ništa ili kao sve, mi smo i dalje zaokupljeni sobom, i obje ove osobine su, stoga, oblici narcisoidnosti. Židovskim rječnikom one su dvije varijacije na temu idolopoklonstva. Obje krajnosti - bilo da sebe doživljavamo kao boga ili kao crva - ozbiljna su iskrivljenja istine. Nijedna od njih nije izraz poniznosti. Nijedna nije istina, pa stoga nijedna ne odražava ispravnu samospoznaju. Istina naginje prema sredini, gdje ima prostora za sebe i za druge.

Uzori poniznosti

Naš prvi uzor za narav poniznosti koja stvara prostor je nitko drugi do B-g. U zanimljivom obratu fraze, baš kada je B g trebao stvoriti Adama, tekst kaže: "I B-g reče: 'Načinimo čovjeka na našu sliku, na našu priliku.'" Učenjaci su stoljećima razmišljali o ovoj upotrebi zamjenice u množini, 'mi'. Zašto je opis stvaranja čovjeka formuliran u množini? Tko su ti "mi" koje B-g spominje?

Srednjovjekovni komentator Raši kaže da iz ovog odlomka doznajemo da je B-g ponizan. Na osnovu čega on izvodi tu pouku? Objašnjava: "Budući da je čovjek nalik anđelima i oni bi bili ljubomorni na njega, B-g se zbog toga posavjetovao s njima." Zatim nastavlja da ovaj stih uči "doličnom vladanju i osobini po- niznosti, da bi se onaj koji je veći trebao posavjetovati i zatražiti dopuštenje od onog koji je manji."

Pouka je da ako je sam B-g toliko ponizan da zatraži drugo mišljenje o vlastitim postupcima kao Stvoritelj, ne bismo li i mi trebali biti barem isto toliko ponizni? Mi postupamo ponizno tako što u svom životu stvaramo prostor da slušamo druge, čak i ako su na nižem položaju ili su nižeg ranga ili slabijih intelektualnih sposobnosti od nas.

■

Svi majstori musara bili su majstori poniznosti i nude nam se kao zemaljski uzori ove osobine. Neki je čovjek jednom prilikom iskazao Rabbi Eliyahuu Dessleru, ono što se njemu učinilo kao pretjerana čast, govoreći o njemu izravno u trećem licu, nazivajući ga "ha Rav" - Učitelj - kao u "Bi li ha'Rav želio učiniti ovo ili ono?" Rabin Dessler je reagirao zamolivši da ga se ne zove tom titulom. "Možete povrijediti osobu govoreći na taj način", rekao je.

Vidite, također, i izjavu Rabbi Yisraela Salantera o sebi. Rekao je, "Ja znam da imam mentalnu snagu tisuću ljudi." To svakako s njegove strane nije bila bahatost, već neuobičajena iskrenost i ispravna samospoznaja. Na to je nastavio napominjući: "Zbog toga je također i moja obaveza da služim B-gu obaveza tisuću ljudi." On je poznavao svoj prostor i svoju sposobnost da ga zauzme.

Zauzeti mjesto koje vam pripada

Izražavate li poniznost tako što ograničite sebe na zauzimanje samo primjerenog prostora i ostavljanjem mjesta za druge? Sljedeći put kad sjednete na klupu, pripazite koliki dio klupe zauzimate. Nema potrebe

(nastavak s 30. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna da se stisnete uz rub jer imate pravo sjediti. No, također nema opravdanja da se proširite na prostor koji bi trebao primiti nekog drugog. Ili kad netko s vama podijeli neku novost, uzvratite li odmah iznošenjem svojih briga, i tako popunite prostor koji je netko otvorio ili ostavite prostora za nastavak onoga što je druga osoba započela?

Jedna studentica musara izvjestila je o tome kako su joj njezini uvidi u ovo područje promijenili ponašanje. Sada, kaže ona, "kad mi prijatelji, obitelj i suradnici kažu svoje probleme, više ne žurim sa svojim briljantnim savjetima i prijedlozima kako razriješiti njihove probleme. Razvila mi se sposobnost samokontrole i više ne osjećam toliku potrebu da djelujem pametna, mudra, dobra, itd." Shvaćajući da je njezino ponašanje imalo za cilj zadovoljenje njenih vlastitih potreba nauštrb brige za druge, rekla je, "Sada pristajem zauzeti manje prostora u ovom području."

Drugi student također uviđa ulogu poniznosti u interakciji s drugima. "Prije nego što sam učio musar", rekao je, "kada god sam bio u nekom većem društvu, uvijek sam odlučio nešto pridodati raspravi." On kaže da se jako trudi sjetiti se da zauzme samo prostor koji mu je potreban. "Pitam se: 'Je li ovaj komentar apsolutno neophodan za trenutnu raspravu?'" i često duže pričekam prije nego li iznesem svoje gledište."

Veliki i mali prostori

Kad poniznost razumijevate u smislu prostora koji zauzimate, važno je pojasniti da ne trebamo svi zauzimati jednaku količinu prostora. Za neke je ljude primjereno da zauzmu puno prostora, kao što bi to bilo ako se radi o vođi - sjetite se ponovno Mojsija. Ali ako bi vođa zatražio više prostora nego što je primjereno, onda bi on bio faraon. A

Svetost

već smo naučili iz slučaja Rabbi Zeharje ben Avkulasa da vođa koji se povuče pred svojom odgovornošću - odnosno zauzme manje prostora nego što je primjereno - također može izazvati katastrofalne posljedice.

Na drugom kraju tog spektra, možda bi bilo sasvim prikladno da samotnija osoba zauzme prostor manji od prosjeka. Kada bi se ljude ovakve prirode primoravalo da govore više, da budu otvoreniji - drugim riječima da popunjavaju više prostora – moglo bi doći do negativnih posljedica na nivou duše. Niti bi takvi ljudi radili na korist svoje duše kada bi se povukli više nego što je prikladno za njih.

Prava količina prostora također ovisi o situaciji. Kad policijski službenici usmjeravaju promet, mi prihvaćamo da oni zauzmu velik javni prostor. No kad bi ti isti policajci na roditeljskom sastanku u školi svog djeteta pokušali zauzeti jednako tako "velik" prostor kao što zauzimaju na ulici, izgledali bi arogantni i drski.

Prikladno postavljen ego

U Talmudu čitamo sljedeću zagonetnu izreku: "Rava [učenik učenjaka] je rekao: 'Tko posjeduje [oholost duha], zaslužuje da bude izopćen, a ukoliko je ne posjeduje, zaslužuje da bude izopćen.'"

Pouka koju bismo trebali naučiti jest da postoji velika duhovna opasnost od prenapuhanog ega - i jednako tolika duhovna opasnost ako nemate samopoštovanja.

Istinska poniznost znači imati ispravan odnos prema sebi, ne pridajući sebi ni preveliku ni premalu ulogu u svom životu. Rabbi Chatzkel Abramsky, poznati čelnik Židovske zajednice u Engleskoj, jednom je bio pozvan da svjedoči pred sudom. Njegov ga je odvjetnik upitao: "Rabbi Abramsky, je li istina da ste najveći živi židovski pravni autoritet u Europi?" Rabin je odgovorio: "Da. To je istina." U tom se trenutku sudac ubacio i rekao: "Rabbi Abramsky, nije li to pomalo oholo od vas? Mislio sam da vas vaši zakoni i etika uče da budete ponizni." Na to je Rabbi Abramsky odgovorio: "Znam da nas se uči da budemo ponizni. Ali što mogu? Sad sam pod zakletvom."

Što više prihvaćate ekstremna unutarnja gledišta koja ili podižu ego ili ga ruše, to više odstupate od istine. Unutarnji glas koji kaže: "Pravi si!" i onaj koji kaže: "Nisi!" oba potječu od istog izvora i oba dovode u zabludu. Ključna stvar je to što ovi različiti glasovi usmjeravaju fokus na ja, a to odvlači pažnju od duše, na kojoj bismo zapravo trebali zadržati svoj fokus.

Ako niste sigurni je li poniznost osobina duše na kojoj trebate poraditi, zapitajte se ovo: Ostavljate li u svom životu dovoljno prostora za druge ili ste svoj svijet nakrcali svojim ja? Ili, postoji li prostor koji biste s pravom trebali zauzeti, na koji biste se trebali proširiti? Vaši odgovori su mjera vaše poniznosti i oni definiraju kako se poniznost uklapa u vaš duhovni plan rada.

Cilj bi trebao biti da se za vas kaže (kao što se govorilo za jednog od majstora musara iz devetnaestog stoljeća): "Bio je toliko skroman da nije ni znao da je skroman."

Malo djelo učinjeno s poniznošću tisuću puta je prihvatljivije B-gu od velikog djela učinjenog s ponosom.

Orchot Tzaddikim (Putevi pravednika) ■

(nastavak s 29. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna

Svetost

Strpljenje

SAVLANUT

Ma što me ometalo u postizanju mojih ciljeva, moguće je podnijeti teret situacije.

Jao razmaženom, koji nikad nije bio obučavan da bude strpljiv. Bilo danas ili u budućnosti, suđeno mu je da kuša iz čaše nevolje.

-Rabbi M. M. Leffin, Cheshbon ha'Nefesh

NE PROĐE NI DAN a da se ne suočimo s nekim frustrirajućim kašnjenjem ili preprekom, i suviše često reagiramo tako da pružimo otpor tome kako stvari idu. Meni se to zna dogoditi kad nekamo žurim svojim automobilom, no ti osjećaji vam se mogu pojaviti iznenada i dok voda tako sporo puni kadu ili dok se vaše dijete muči nespretnim prstićima da savlada komplicirano vezanje cipela ili u one dane kada ništa - ni vaš internetski poslužitelj, ni vaš supružnik, ni poštar, nitko!! - ne radi stvari kada i kako želite.

Nestrpljenje rijetko učini da se stvari događaju brže ili bolje i obično nam donose samo tugu. To je poput unutarnjeg plamena koji nas zapali, a da pritom ne oslobađa nikakvu toplinu. I ovo bi već bilo dovoljno loše, no put od nestrpljenja do izljeva bijesa je također kratak, a svi znamo kakvu štetu možemo nanijeti sebi i drugima nekontroliranom ljutnjom.

Bilo bi mi neugodno ne istaknuti odmah na početku da postoje okolnosti u kojima ne bismo trebali biti strpljivi i kod kojih strpljenje nije vrlina. Kad se suočimo s nepravdom ili potrebama ili patnjom dru- ge osobe ili situacijama u kojima bi naši postupci mogli nešto promijeniti, nemamo si pravo strpljivo dati vremena. Strpljenje ima svoju ulogu kada je u pitanju naš osobni teret koji nosimo ili kad nam u tom trenutku uistinu nije na raspolaganju čin kojim možemo ublažiti situaciju.

Ići B-žjim putem strpljivosti Kome ne bi bilo drago da ojača svoju sposobnost da se s više strpljenja suoči sa životnim izazovima? Za to dobivamo vrlo jasnu potporu iz Biblije, gdje nam se kaže da bismo trebali hodati Njegovim putovima". Ova jednostavna, ali snažna idejakoja se ponekad naziva imitatio dei, oponašanje B-ga – konačni je nacrt duhovnog života i govori nam da svoj život trebamo modelirati prema b-žanskim vrlinama. Na taj način sebe približavamo najvećem potencijalu kojeg imamo od rođenja, i kada u svom osobnom životu postupamo s nebeskom vrlinom, mi pomažemo učiniti da ovaj svijet postane malo sličniji nebu.

U praktičnom smislu, mi oponašamo B-ga prakticirajući vrlinu ili, kako ja to volim nazivati, živeći u "vrlinskoj stvarnosti". Učenjaci nam govore: "Kao što se B-g naziva milosrdnim i milostivim, tako i vi budite milosrdni i milostivi; kao što se B-ga naziva pravednim, tako i vi budite pravedni; kao što se B-ga naziva svetim, tako i vi budite sveti." Kao što B-g oprašta, tako i mi trebamo težiti tome da praštamo. Usmjerava nas se da se ugledamo na B-ga u svim b-žanskim svojstvima milosrđa i pravednosti, ali ne i u svojstvima strogosti i pravde koje također možemo pronaći u Tori. Budući da želimo da svijet bude prožet kvalitetama dobrote, mi imamo odgovornost da postanemo oruđe tih istih vrlina. Taj recept uključuje osobinu strpljenja.

Bez obzira kako zamišljali B-ga ili kreativnu silu koja stoji u pozadini svemira, nema sumnje da je ovaj najviši izvor života pun strpljenja, posebno u usporedbi s nama. Pomislite na dinamiku zemaljskih razdoblja, koja pužu polagano poput ledenjaka koji se kreću naprijed pa se povlače natrag u ledenom dobu. Zvijezde i galaksije se rađaju, sazrijevaju i nestaju. A što se nas tiče, ono što musarska tradicija nudi kao dokaz B-žjeg strpljenja jest činjenica da nam životi teku dalje čak i onda kada pogriješimo. Nije teško zamisliti svemir u kojem apsolutno nema prostora za pogreške, gdje je kazna trenutna i potpuna, ali to nije svijet u kojem mi živimo. B-g je strpljiv i čuva naš život čak i kad naši postupci daleko promaše cilj, kako bi nam dao vremena da dođemo do dubljih spoznaja, popravimo se i vratimo na ispravniji put.

"Iz ovoga bi čovjek trebao naučiti u kojoj mjeri treba biti strpljiv i nositi breme svojih bližnjih." Budući da je B-g strpljiv, i mi koji smo ohrabreni da svoj život vodimo "idući Njegovim putovima", također bismo trebali biti strpljivi.

Patnja zbog nestrpljivosti

Područje u kojem nas nestrpljivost dovodi u nevolju su naše reakcije. Problem s kojim se suočavate može biti posve stvaran: kasnite. Sad vam treba. Bit će posljedica. No, bez obzira kakav bio problem, koliko velik ili malen bio, jedno je suočiti se s tim životnim problemima onakvima kakvi jesu, a sasvim drugo zaglibiti u tuzi, brizi, žaljenju, nestrpljenju i drugim takvim mentalnim dresinzima oko te situacije. Ovakve reakcije samo nam povećavaju breme dodavanjem čitave dodatne dimen-

(nastavak s 32. stranice) Alan Morinis: Svakodnevna svetost zije unutarnje patnje (i često štetnog ponašanja) ionako teškom doživljaju.

Nagovještaj iste poruke dobivamo u engleskoj riječi "suffer" (trpjeti), koja znači iskusiti bol i tolerirati je ili podnositi je. Dakle, kod strpljenja se ne radi samo o čekanju, već i podnošenju. Priča koju je ispričala jedna studentica musara odražava ovaj ključni aspekt strpljenja. Ona je doživjela prometnu nesreću zbog koje je kasnije imala problema s leđima, što je, pak, imalo utjecaja na njezinu radnu sposobnost. "Mislim o svom onom strpljenju koje sam morala imati da bih došla do ove točke. Strpljenju s leđima i fizičkim ograničenjima. Strpljenju s pravnim postupkom. Strpljenju s mojim odvjetnikom, koji nije bio uvijek na raspolaganju onda kada sam imala pitanje ili ga trebala."

Možete li prepoznati situacije u kojima se iskušava vaše strpljenje?

U poglavlju o strpljenju u klasičnom musarskom tekstu Hešbon ha'Nefesh Rabbi Menachema Mendela Leffina, autor započinje svoje razmatranje ističući da postoji mnogo slučajeva kada ljudi nalaze ushit u onome za što bismo se složili da su bolni i nelagodni doživljaji. Kao ilustraciju on navodi doživljaj kušanja octa i papra, koji su kiseli i ljuti, ali koji hrani mogu poboljšati okus (kad ih se koristi na ispravan način) i biti užitak za nepce.

Ali "više svega toga uzdižu se duhovni užici u kojima se bodri uzvišena duša [nešama] - poput čudesnog, uzvišenog zadovoljstva ispravnog postupanja prema svakome." On ukazuje na nešto što smo svi iskusili jer nam je to urođeno, na duboko i ispunjavajuće zadovoljstvo koje stječemo čineći dobro, posebice drugim ljudima.

Nastavljajući dalje razmatrati o strpljenju, on ističe da u mnogim situacijama možemo ispravno postupiti ako pristupimo planski i pažljivo djelujemo. Ali za "one ozbiljne štetne događaje koji nam se neizbježno dogode i za koje se nismo mogli pripremiti ili s kojima se nismo mogli nositi kad je do njih došlo, B-g nam je osigurao korektivnu metodu - strpljenje."

Strpljenje je ovdje prikazano kao sredstvo koje možemo prizvati u pomoć da izdržimo kad se nađemo u teškim okolnostima koje nismo izabrali i koje nismo mogli izbjeći. U ovom tekstu on otkriva bitnu stvar u vezi sa strpljenjem, onako kako se ova karakteristika poima u židovskoj tradiciji. Hebrejska riječ za strpljenje je savlanut, i ona također može značiti "toleranciju". Iz istog korijena nastaju riječi koje znače "trpjeti" i "izdržati", a također i imenica za nosača koji nosi teret. Iz ovog skupa riječi koje proizlaze iz zajedničkog izvora možemo naučiti nešto temeljno: strpljenje znači izdržati i tolerirati, a taj doživljaj može čak izazvati i elemente patnje.

Ona je shvatila da je korijen njezina problema sa strpljenjem bilo "prihvaćanje onoga što ne mogu kontrolirati. Nije se teško predati i sama sebi reći : 'Učinila sam sve što sam mogla; sad je to u B-žjim rukama'. Ono što je puno teže je biti spokojan u vezi toga i osloboditi se toga. Otkrila sam da je teško i toleriranje neizvjesnosti ishoda i prihvaćanje tereta neželjenog ishoda." U ovome se sastoji "podnošenje" koje je bitno za strpljenje.

Suprotnost tome je ako ste ona vrsta osobe kojoj je lako biti radostan u prometnoj gužvi i veselo fućkati u kilometarskim kolonoma pred bankovnim šalterom, onda vam strpljenje nije prijeka potreba. Već ste dobro opremljeni spokojem ili smirenošću, pa ne reagirate tako na kašnjenja i prepreke zbog kojih većina ljudi pobjesni. Strpljenje stupa na scenu onda kada ste se već razljutili, kada vam je zbog situacije već krenula para iz ušiju. Tada posegnete u džep da izvučete strpljenje, koje vam pomaže da podnesete teret koji vas mori. ■