Tišinom dodirujem vrijeme Postojanja mog … u Tebi Okrenuta ti leđima Odlazim zauvijek
By Silence Raskomadam li neka svoja sjećanja 1
Dolazim do gole istine, kako stanujem u slikama Udobno smještena, ukorijenila sam ovdje Svoju potrebu da trajem Smještene su u arhivi kroz riječi Ovjekovječile su jedno vrijeme što ističe Prostranstvo ............ naive, jedne Žene u nizu Jednom vjerovala sam kako je svijet Žene U kojem osjećam miris svog Ženstva Poseban i čaroban Pripadala sam tom svijetu, nedjeljivo Puneći svoju nutrinu, osjećajem nestvarnim Danas, pogledom na te slike Jasno vrišti i zjapi ponor posrnuća opipljivog i značajnog Zatečena sam, u laži vlastitih želja Nikada nisu bile dio iskonske stvarnosti Tek privid Danas ionako samo Mjesec zna koliko sam Otkrivala sebe, svakim retkom novim Sad kad još uvijek lutam hodnicima sjećanja tog Zamračenim putevima koji vode do svjetlosti, u Ženi Beskrajno željela sam biti dio priče 2
Istinski predana i osjećati trenutak svoj Ostavljala sam otiske prstiju Istisnute kroz baladu i stih Mnogobrojnih slika izgužvane postelje i kapi razlivenih Udisala sam specifičnu aromu svoje svijesti U pokušaju apsolutne predaje I drhtala sam od sreće Nakon niza godina grube realnosti moje Što lomila me u struku, cijepajući me na pola Oduzetom ženstvenošću Grčevito dograbila sam osjećaj što punio je pukotine .............. duboko u Ženi Vidno uzbuđena, ne skrivajući sjaj iz oka svog U trenutku kad isprobala sam te Bila sam iznova, Žena Zadovoljna i zadovoljena, uslijed dobrog osjećaja Kojim sam se hranila Danonoćno, u vremenu tom Neponovljivom Ulaskom u prostor što čuva djeliće vremena Krvave sočne komade moje duše Postajem svjedokom prizora bez boje, okusa i mirisa Sve bila je laž Vlastita patologija da zanosim se vremenom U kojem ne pripadam 3
Dodirom koji mi ne pripada Izlaskom iz prostora tog i tihim zatvaranjem vrata Iza leđa svojih, odustala sam od potrebe Da osjećam i opstajem u svijetu krinki Skrivajući obraz svoj Danas sam prazna i neopipljiva S vremenom slike blijede S vremenom iskliznula sam između prstiju Što doticali su tek površinu moje kože meke Raspršena u nepovrat Uz jasnu predodžbu gdje je mjesto Ženi, .................................................... postala sam zrak U svijetu nesanice, tišina caruje Šapuće o rascijepljenim mislima Žene Danas lišena sam gladi Za mesom tvojim, nutrinom ti toplom i krvavom I tek ponekad nedostaješ mi Vrijeme učinilo je svoje Dograbilo je Ženu, slatka tuga, gorčina i tupa bol Prijatan osjećaj žalosti ... postaju prošlost uz jasnu sliku istine mi opipljive Ćutim ju cijelim svojim bićem, Žene Svjesne sebe 4
Naivu pretvorila sam u svijet u kojem nema te više Ne zanosim se izgubljena u tišini Ravnodušna sam, iako ponekad cvilim Patetično ... U Ženi, dovoljno je mjesta i inspiracije No tišina više ne piše duga pisma ... Ishlapile su riječi, zamrznutih djela Prošarana ushitom i zanosom Već dugo ne vraćam se na početak svoje priče Svojevremeno vjerovala sam u posebnost Svakog dodira, kroz riječi koje ovjekovječile su Vrijeme to ... kroz privid potrebe moje da osjećam se Posebno, uz Tebe Probudila sam svoja osjetila i ne otimam se istini Jednom sve bilo je drugačije Iza kulisa i moje svijesti kako je sladak Osjećaj kad zanosim se čarolijom, iako ne postoji Tek propuh je kroz prostor u meni i sve manje Otvorena sam i dostupna Lažnom osjećaju pripadnosti Sjenama prošlosti S posvetom Silence
5