(ulomak iz djela Mali princ) Ubrzo sam bolje upoznao taj cvijet. Na planetu maloga princa uvijek je bilo jednostavna cvijeća, ukrašena samo jednim vjenčićem latica, cvijeća što nije zauzimalo mnogo mjesta i nikome nije smetalo. Jednoga jutra rascvjetalo bi se u travi, a navečer uvenulo. Ali ovaj je cvijet jednoga dana niknuo iz neke sjemenke donesene tko zna odakle, a mali princ sa zanimanjem proučavao tu klicu što nije podsjećala na ostale. Mogla je to biti neka nova vrsta baobaba. Ali stabljika doskora prestade rasti i počne pripremati cvijet. Mali princ, koji je pratio bujanje toga golemog pupoljka, predosjećao je da će iz njega izaći nešto čudesno, ali cvijet nikako da dovrši uljpšavanje u zaklonu svoje zelene odaje. Pomno je birao boje. Polako se odijevao, nizao latice jednu za drugom. Nije htio izići sav zgužvan kao mak. Želio se pokazati u punom sjaju svoje ljepote. O, da, bila je to prava gizdava ruža. Zato je njezino tajnovito uljepšavanje trajalo danima. Pokazala se jednog jutra, upravo u trenutku kada se rađalo sunce. I nakon toliko mukotrpnih priprema zijevajući je izustila: -
Ah, tek sam se probudila.. Oprostite… Još sam sva raščupana…
Mali princ nije mogao obuzdati divljenje: -
Kako ste lijepi! Zar ne? – umiljato odvrati ruža. – A rodila sam se u istom trenu kad i sunce… Rekla bih da je vrijeme doručku – uskoro doda – budite tako dobri, mislite na mene.
Mali princ se zbuni, donese poljevač pun svježe vode i posluži ružu. A ona ga ubrzo počne mučiti svojom pomalo bojažljivom taštinom. Jednog dana, na primjer, govoreći o svoja četiri trna, reče malom princu: -
Samo neka dođu tigrovi sa svojim pandžama! Na mome planetu nema tigrova – odbrusi mali princ – a osim toga tigrovi ne jedu travu. Nisam ja trava – umilno odvrati ruža. Oprostite… Ne bojim se tigorva, ali strahujem od propuha. Nemate li možda kakav zaklon?
„Boji se propuha… to je nezgodno za biljku“, pomisli mali princ. „Ova ruža ima tešku narav…“ -
Navečer ćete me staviti pod stakleno zvono. U vas je vrlo hladno. Niste na dobrome mjestu. Tamo odakle ja dolazim…
Ali zašuti. Došla je u obliku sjemenke. Ta što je mogla znati o drugim svjetovima!? Posramljena što se dala uloviti u smišljanju tako naivne laži, ona se dva-tri puta nakašlje, ne bi li se mali princ osjetio krivim: -
Gdje je taj zaklon? Htio sam poći po njega, ali ste mi vi nešto govorili!
Ona tada nasilu zakašlje ne bi li u malog princa ipak izazvala grižnju savjesti. Tako je mali princ, usprkos svojoj blagonaklonoj ljubavi, ubrzo posumnjao u ružu. Ozbiljno je uzeo srcu njezine beznačajne riječi i počeo patiti. „Nisam je smio slušati“, povjerio mi se jednog dana, „nikad ne valja slušati cvijeće. Treba ga gledati i mirisati. Moja je ruža mirisom natapala planet, ali se ja tome nisam znao radovati. Ta priča o pandžama, što me bila toliko razdražila, zapravo me trebala raznježiti…“ Još mi povjerljivo doda: -
Tada ništa nisam shvaćao! Morao sam je suditi po djelima, a ne po riječima. Mirisala je i nadahnjivala me. Nipošto nisam smio pobjeći! Morao sam osjetiti njezinu nježnost skrivenu iza prozirnih lukavosti. Cvijeće je puno proturječnosti! Ali bio sam premlad da bih znao voljeti.