Politika intervju
novu sliku o sukobima na bliskom istoku daje nam dr. sc. boris havel, autor knjige “arapsko-izraelski sukob, religija, politika i povijest svete zemlje”
Anticionizam je postao i politički korektan oblik izljeva antisemitizma Nažalost, svatko tko je mrzio Židove, danas može legitimno mrziti Izrael razgovarala Silvana Perica
Z
a hrvatsku publiku posve novu sliku sukoba na Bliskom istoku daje Boris Havel u svojoj knjizi ‘Arapsko-izraelski sukob, religija, politika i povijest Svete zemlje’. Autor je doktor politologije, magistar komparativne religije, studirao je i u Švedskoj i u Jeruzalemu, Hrvat rođen u Sarajevu. Slika je za širu publiku nova jer u hrvatskim medijima Palestinci redovito zadobivaju simpatije, još od vremena kad je Tito prijateljevao s Jaserom Arafatom, iako bismo danas, nakon rata za neovisnost koji je ujedno bio i rat za opstanak, trebali puno bolje razumjeti poziciju Izraela. Knjiga je dobila odlične recenzije u struci, pohvale prof. dr. Mirjane Kasapović, a autor kaže kako su je dobro primili i u židovskim i u muslimanskim krugovima. No, kako je ono što iznosi Havel u nesuglasju s uvriježenim stavovima, razgovor počinjemo pitanjem o jednom zločinu koje su počinili Židovi prije osnivanja države 14. svibnja 1948. godine, jer tu se često nalaze početni argumenti protuizraelskih opredjeljenja. - S nasiljem su u Palestini započeli Arapi 1920-ih godina i prije osnutka Izraela počinili su brojne zločine nad Židovima. Začetnik nasilja bio je jeruzalemski muftija Hadži Emina elHuseini. Židovi desetljećima ne uzvraćaju nasiljem, samo se brane. Uoči osnivanja države, paravojne židovske skupine počinile su pokolj u Der Ja-
::::::::::::::::::::::: Muslimanski teolozi jasno kažu, u islamu ne postoji razdvojenost vjere i države, u normativnom službenom islamu vjera i država su jedno
::::::::::::::::::::::: U Egiptu i u Siriji postoje liberalne snage koje traže neki drugi model, ali mi ne znamo koliko ih ima, politički su neorganizirani. Ne znamo tko je oporba u Siriji ::::::::::::::::::::::: Živio sam u Izraelu, družio se s Arapima i pitao sam ih hoće li biti mir ako im Izraelci daju sve osim Tel Aviva, uspostavljenog početkom 20. stoljeća. Nijedan od nije odgovorio potvrdno
sinu, ubijeno je oko sto Arapa, među kojima je bilo i naoružanih i civila, i to je jedini pokolj koji su Židovi napravili. Ben Gurion je, između ostaloga i zbog toga zločina, zabranio tu skupinu ekstremista. Tada je između izraelske vojske i tih paravojnih skupina došlo i do oružanih okršaja. :: U knjizi dajete dojam da prije osnivanja Izraela na tom prostoru praktično ničega nije bilo, da je bio zaboravljen, citirajući putopis Marka Twaina. Mark Twain je putovao područjem Palestine 1860-ih godina, dvadesetak godina prije dolaska prvih cionista, kad još nije bilo sukoba, a on je bio objektivan promatrač. Piše da je zemlja načelno bila pusta, spominje naselja i nomadske skupine, ali dominantni je doživljaj da je ta zemlja, koju je cijelu prokrstario, od Sirije, preko Samarije, Judeje i Jeruzalema prema moru, pustoš. :: Postoje li procjene koji broj Palestinaca je živio na tom području prije osnivanja Izraela? Ne postoje pouzdani podaci, međutim, kad govorimo o broju izbjeglica, postoji konsenzus da je broj izbjeglih Palestinaca u vrijeme prvoga arapsko-izraelskog rata 1948. i 1949. godine negdje oko 700 tisuća, taj podatak prihvaćaju i Palestinci i UN. No, često se ne spominje da je i više, oko 850 tisuća Židova, protjerano iz arapskih zemalja. Židovske su izbjeglice
Iz Izraela dobivamo i samokritične analize protiv vlastite vlade, Kneseta, vojske. Iz Gaze nikad nećete dobiti kritiku postupanja Hamasa
apsorbirane u Izrael i o njima nitko ne govori. Palestinske izbjeglice su ostale na margini arapskih društava upravo zato da bi se mogle koristiti kao oružje protiv Izraela. Osim toga, u izbjeglice su prema definiciji UN-a uračunati svi koji su živjeli tamo 1946. godine, što znači i nomadi, koji su dolazili zato što je život u židovskim krajevima bio bolji. :: Upozoravate da je neskriveni jedini cilj nekih palestinskih organizacija uništenje, nestanak Izraela, pa proizlazi da zapravo mir nije moguć. Pokušao sam zabilježiti način na koji akteri sebe percipiraju. Živio sam u Izraelu, družio se s Arapima i pitao sam ih hoće li biti mir ako im Izraelci daju sve osim Tel Aviva, grada koji je utemeljen početkom 20. stoljeća i nema veze s religijom ni poviješću. Nijedan od mojih sugovornika nije odgovorio potvrdno i to mi je bio prvi znak da možda percepcija iz medija nije uvijek točna. :: No, sličan pristup imaju i mediji na zapadu. Na zapadu je politička ljevica na strani Palestinaca. Konzervativni krugovi na strani su realističnog pristupa, cjelovite slike i oni često podržavaju Izrael kao jedinu demokraciju na Bliskom istoku. No ne bezuvjetno; razlika je u tome što oni i jedne i druge prosuđuju više na temelju njihovih djela, a manje na temelju vlastitih ideoloških stajališta. :: To često zaboravljamo. Kad analizirate Bliski istok vi iz Izraela dobivate ne samo analize protivnika, nego i samokritične analize vlastite vlade, Kneseta, vojske. Iz Gaze nikad nećete čuti glas kritike prema postupanju Hamasa. Takav bi kritičar vjerojatno izgubio glavu. :: Jesu li Izraelci sami doprinijeli negativnom stavu u medijima? Moj načelni odgovor je apsolutno ne, Izraelci nisu krivi za takvu percepciju. Međutim, anticionizam je postao politički korektan oblik antisemitizma. Svatko tko mrzi Židove danas
Boris ščitar
Korisnije je samo pročitati povelju Hamasa nego sve što su hrvatski mediji napisali u godinu dana to može izraziti kroz mržnju židovske države. Iskazivati mržnju prema Židovima, kao i prema bilo kojem drugom narodu, kazneno je djelo. No mrziti židovsku državu je postalo legitimno, a katkad i moderno. Želim naglasiti kako se podrazumijeva da je sasvim legitimno kritizirati poteze države Izrael, jer ona kao i bilo koja druga država ima i dobre i loše poteze. Istodobno, pravo Židova na vlastitu državu ne neupitno. Štoviše, snažan Izrael važan je čimbenik stabilnosti na Bliskom istoku. :: A uspostava Palestine? Dvije države Arapa Palestinaca već postoje, to je Jordan i Gaza. Hoće li se osnovati još jedna stvar je izraelske politike. Tijekom pisanja doktorske disertacije došao sam do spoznaja koje upućuju na potrebu velikog opreza i mudrosti kod rješavanja toga pitanja. :: Često se čuje kako se radikali ne drže prave vjere, nego je zloupotrebljavaju. Međutim, i mirotvorci i radikali mogu naći uporišta u vjerskim knjigama. Kakva je situacija tu kad je riječ o Kuranu? Kao znanstvenik, predlažem da svatko tko je zainteresiran za tu temu sam prouči primarni izvor i pročita Kuran. Kuran ima ajete koji su protužidovski i one koji su prožidovski. Na protužidovskima Hamas temelji svoju ideologiju. Ali, kuranski ajet 5:21 koji kaže da je Alah dao svetu zemlju djeci Izraelovoj. Na temelju tog ajeta postoje mirotvorne muslimanske religijske zajednice koje podržavaju Izrael. Ipak, takve grupe ne dobivaju prostor u medijima. Dokaz da je promjena prema mirotvornom tumačenju vlastite vjere moguća imamo u kršćanstvu. Novi zavjet je u srednjem vijeku bio tumačen kao protužidovski tekst, što on to nije, premda postoji nekoliko stihova koji impliciraju da je Crkva novi Izrael. Načelno, Novi zavjet je djelomice međužidovska polemika. Isus je Židov, prvi apostoli su bili Židovi, prva crkva je bila židovska. Tu je bilo oštrih riječi i neko vrijeme je Crkva to tumačila tako da su Židovi proklet narod i da je Crkva postala novi Izrael. U 19. stoljeću je došlo do novog tumačenja pojma Izrael koje prihvaća da su Židovi skupa s Crkvom i dalje narod Božji. Na 2. vatikanskom koncilu definirano je da su Židovi naša braća i da je antižidovstvo neprihvatljivo. :: Kroz knjigu se stječe dojam Vašeg nastavak na stranici 18.
Politika intervju
islamisti ne žele demokraciju. oni žele apsolutnu teokraciju
Muslimanska braća gledaju sve pedeset godina unaprijed stava da Židovi zaista jesu izabrani narod i da su u neobičnim okolnostima opstali, osnovali državu i očuvali je unatoč neprijateljstvu gotovo svih arapskih država, što je izgledalo politički i vojno nemoguće. Nisam iznio svoju percepciju metafizičkog aspekta, nego sam napravio znanstveno istraživanje o tome kako državu Izrael doživljavaju Židovi, kršćani i muslimani. Nastanak Izraela je nedvojbeno najneobičniji događaj moderne povijesti. On religiozne aktere može nadahnuti da zbivanja percipiraju kao odraz Božje intervencije, u pozitivnom ili u negativnom smislu. Značajan dio bliskoistočnih aktera daje teološku vrijednost povijesnim događajima. Stvarnost se drukčije percipira kad se naglasak stavlja na metafizičko, a drukčije kad se stavlja na ekonomsko i pragmatično, kao na Zapadu. :: Čini mi se da se i u nas precjenjuje materijalno kao pokretač događaja. Materijalizam objašnjava dio stvarnosti, ali ne cjelovitu stvarnost i ne u svakom društvu podjednako. U Njemačkoj, Hrvatskoj, na Kosovu, Švedskoj, u Iraku, Siriji, Izraelu ili Egiptu, materijalizam nije podjednako važan u odnosu na primjerice nacionalizam ili vjeru. :: U islamskim zemljama još nije došlo do razdvajanja vjere od države. U islamu ne postoji razdvojenost vjere i države. U normativnom službenom islamu vjera i država su jedno. U kršćanstvu je to sasvim drugačije. Država u vrijeme ranog kršćanstva čak često progonila kršćane. Izvorna crkva je bila potpuno odvojena od države, bez ambicije zaposjesti svjetovnu vlast. Ipak, Pavao u poslanici Rimljanima opominje kršćane da svjetovnu vlast poštuju. :: Tu je i ‘caru carevo, Bogu božje’. Isus tako kaže i to je temeljna misao kršćanstva u odnosu na politiku. U određenoj mjeri to je načelo primjenjivo i u židovstvu. U islamu su pak vjera i politika jedno. :: Islam je na neki način i nastao kao politički pokret. Moglo bi se uvjetno tako reći. Islam broji godine od hidžre, od Muhamedova prelaska iz Meke u Medinu 622. godine. Najveći značaj tog prelaska je u tome što je on u Medini i uspostavio
vjersko-političku zajednicu, te donio zakone koji su se odnosili kako na bogoštovlje tako i na društveni život. Hidžra je važna jer islam nakon nje uz religijski dobiva i politički i vojni aspekt. :: Zašto mislite da su ti srednjevjekovni koncepti relevantni za današnja bliskoistočna zbivanja. Kako sam rekao, svoje sam znanstveno istraživanje temeljio na bilježenju onoga što govore sami akteri, a oni se pozivaju na te izvore. Prema podatcima Pew Research centra objavljenih u svibnju ove godine, primjerice, 74 posto Egipćana misli da šerijatski zakon treba biti i državni zakon i vrijediti za sve, za muslimane i nemuslimane. Nadalje, Hamas je osamdesetih godina objavio Povelju u kojoj piše da oni sukob sa Židovima percipiraju kao vjerski i referiraju se na srednjevjekovne islamske kanonske spise. Za razumijevanje Bliskog istoka korisnije je pročitati povelju Hamasa nego sve što su hrvatski mediji o toj temi objavili u godinu dana. :: Malo se govori o tome da kršćani bježe iz ratom zahvaćenih zemalja Bliskog istoka. Doduše, ne govori se puno ni o odlasku Hrvata iz BiH. Postoji tihi egzodus kršćana iz arapskog svijeta već nekoliko desetljeća. O libanonskim kršćanima koje su muslimani protjerali u Europi se uopće nije govorilo. Kad spominjete BiH-a, prije godinu dana bili su mi u posjetu prijatelji iz Izraela, vrlo mirotvorno opredijeljeni. Boravak u BiH ih je, kažu, utješio, jer su vidjeli da postoje i gore situacije od njihove! Kažu, u Izraelu imamo izraelsku stranu, palestinsku stranu i međunarodnu zajednicu koja katkad podržava jedne, katkad druge. U BiH imamo tri strane, Hrva-
Prije nekoliko godina bili su mi u posjetu prijatelji iz Izraela. Boravak u BiH ih je, kažu, utješio, jer su vidjeli da postoje i gore situacije!
te, Srbe i Muslimane i međunarodnu zajednicu koja hoće nešto četvrto. :: Čini se neobičnim što je Izrael na američkoj strani u pogledu Sirije, jer nije jasno tko će naslijediti Assada. Sirija je od stvaranja izraelske države njezin nepomirljivi neprijatelj i jedan od glavnih identiteta u Siriji je upravo taj neprijateljski stav prema Izraelu. U Izraelu se nadaju da će se sad, u kontekstu arapskog proljeća, to promijeniti. :: Slavoj Žižek piše o Egiptu i kaže kako je narod izabrao Muslimansku braću, dok su liberali u prosvjedima tražili demokratizaciju, pa proizlazi da su samo elite liberalne i da bi demokratizacija bila nametnuta silom. U Egiptu i u Siriji postoje liberalne snage koje traže neki drugi model, ali mi ne znamo koliko ih ima jer su oni politički neorganizirani. Ne znamo tko je oporba u Siriji. U Egiptu je to nešto jasnije i u toj oporbi postoji veliki dio izrazito liberalnih snaga koji bi voljeli odvojiti religiju od politike, politiku staviti u kontekst međunarodnih odnosa kao u zapadnom svijetu, gdje će se promicati suradnja među državama, mirotvornost. Međutim, te snage nisu ni izbliza tako dobro politički organizirane islamističke. :: Vidimo to i po Muslimanskoj braći, koji su se desetljećima pripremali. Tako je, oni gledaju 50 godina unaprijed, rade u vrtićima, u pučkim kuhinjama, na satovima vjeronauka i pripremaju ljude za politički kontekst koji će se dogoditi u idućem naraštaju. Oni prvenstveno žele uspostaviti teokraciju, pri čemu demokratski izbori mogu biti dobar način njezine uspostave. Liberali, pak, kao i na zapadu, često žele sve i žele odmah, instant liberalizaciju društva. :: Je li u Siriji ipak pokrenut proces u kojem bi politička vlast trebala biti razdvojena od vjerskih sekti unutar islama? Asadova vlast je bila fašistička, a Mubarakova u Egiptu policijska. Obje su se održavale uz pomoć brojnih i brutalnih snaga sigurnosti. Problem je u tome što ne znamo tko bi došao umjesto Asada. Ovih se dana piše o jednom predstavniku liberalnih protuasadovskih snaga koji djeluje u Europi i između ostaloga zagovara sirijsko priznanje Izraela. No on svo vrijeme nastupa pod pseudonimom. :: Može li se iz vaše knjige iščitati rješenje arapsko-izraelskog sukoba? Moja ambicija tijekom istraživanja bila je, da se tako izrazim, postaviti „dijagnozu“. Orijent se razlikuje od Okcidenta i prije razmišljanja o rješenju moramo razumjeti što se ondje zbiva. Uvidom u politološke, povijesne, teološke, jezične, teritorijalne, ekonomske, sigurnosne i druge aspekte u njihovoj bliskoistočnoj jedinstvenosti moguće je steći kvalitetnu percepciju današnjeg stanja. Objektivna percepcija stvarnosti kakva ona doista jeste nužan je prvi korak za svako razmišljanje o rješenjima.
Boris ščitar
:: Boris Havel doktor je politologije, magistar komparativne religije, studirao je u Švedskoj i u Jeruzalemu, Hrvat je rođen u Sarajevu. Njegova je knjiga dobila odlične recenzije struke, pohvale prof. dr. Kasapović
Jezik i jezičine
Vinka Drezga
Psovka kao društveni model
u
svojemu najnovijem javnom nastupu, prvi čovjek hrvatske reprezentacije pokazuje osobitu retoričku vještinu spajanja svjetovnog s duhovnim. Trener hrvatskih nogometaša u isti je kontekst uspio uvezati psovku, sočnu i slikovitu, s bogoštovanjem. Svojim govorom koji se snažno oslanja na ljudski izmet i muški spolni organ uvrijedio je mali nogometni klub i njegova menadžera i praktički u istom dahu najavio svoj put na duhovnu obnovu u poznato svetište. Taj je amalgam verbalnoga prizemlja s jedne strane i zazivanja vrhunaravnoga principa s druge strane odavno začet na nogometnim terenima. Sadašnji nogometni izbornik pokazuje da je dostojan nasljednik bizarne tradicije koja nastoji stopiti profano i rafinirano – prostačiti s krunicom u ruci. Taj nas primjer neizbježno vraća filozofiji i propitivanju čovjekovih temelja: zašto čovjek psuje? Zašto psuje tako nepogrešivo slikovito? Najjednostavniji odgovor glasi: jer mu nedostaje drugih, prihvatljivih, pristojnih riječi. Čovjek može psovati i da se, primjerice, oslobodi dijela stresa koji nakuplja tijekom dana. Može psovati javno pred TV kamerama da, na primjer, odvrati pozornost s vlastitih nedovoljno dobrih (sportskih) rezultata. A moguće i da se netko odluči psovati jer hoće oponašati svojega šefa i tako mu se dodvoriti. Ako se, naime, nadređeni prostački ophodi s javnošću, njegov podređeni će ponavljanjem toga obrasca svojemu šefu pokazati da ga cijeni, da podržava njega i njegov način rada i ponašanja. Takav je postupak kalkulantski i ljudski posve razumljiv: vjerojatno će uroditi određenim plodovima financijske prirode. I to na duge staze. Što se šefa više i sustavnije oponaša, i rezultati mogu biti opipljiviji. I društveni su efekti takvoga obrasca javnoga prostačenja dugoročni. I pogubni. Hrvatska je zemlja psovke, u to nema nikakve sumnje. Visoka tolerancija na psovku inače je obilježje prostora južne Europe, s naglaskom na Balkanskom poluotoku i dalje prema Maloj Aziji. Izbor prostačkih riječi, slika i poredbi toliko je obilan da se i u bezazlenim društvenim situacijama više ne poseže za običnim pridjevima (“to je predobro!”, “genijalno je!”), već se radije rabe riječi koje pojačavaju dojam: “To je j... no dobro!” Na nekim se gradskim punktovima, primjerice, ističu reklamni plakati s porukama tipa “J....š vikend bez mobitela!” Krajem prošle školske godine, u vrijeme norijade, neki su školarci po zagrebačkim ulicama slavili noseći ponosno zelene majice s natpisima u kojima je prevladavala poruka o “završenoj j....oj školi”. Ništa neobično za zemlju u kojoj u svakodnevnom govoru prevladavaju metafore krvi, znoja i suza. Sirova i surova zbilja borbe za opstanak opjevana davno u narodnoj predaji i danas se očituje u mnogim jezičnim oblicima. Uostalom, na ovim se prostorima za usnulo dijete još znade kazati da “spava ko zaklano”. U podneblju u kojemu je tanka granica između sirovosti i nježnosti nije teško ubaciti pokoju prostotu da začini komunikaciju. Problem je, međutim, kad javne osobe javno psuju i (zlo)upotrebljavaju psovke da naprave javni igrokaz (šou), zabavu za mase. Javne se osobe, naime, percipiraju kao uzori, pa i kad to ničim ne zaslužuju. Zbog njihove sveprisutnosti i društvenoga utjecaja one su primjer drugima, društveni model kojemu treba težiti. Bez obzira na uložene napore i zasluge koje su sportski radnici iz ove priče postigli, njihov sirovi diskurs pretače se u diskurs nacije. Najnoviji fekalno-spolni napad na nižerangiranoga trenera potvrđuje da se trend vrijeđanja na sportskom terenu hoće nametnuti za društveni model, za mentalnu matricu zajednice. Ta matrica nosi negativan predznak, a izvorno joj je ime mamićevština.