Zagreb, javni prostor

1

2

6 uvod 28 trg za kaptol 82 zabranjeni i drugi gornjogradski trgovi 114 abeceda anakronih kipova 142 grad na rijeci i rijeka u gradu 184 impressum

3

4

“... i nema u tom starom gradu skladnijega puta za ponoćno lutanje... od te otmjene, prastare i arkadijski tihe noćne Demetrove ulice.”

Rudolf Habeduš Katedralis, 1932.

5

6

“Optimizam grada počiva na njegovim javnim prostorima.”

Daniel Libeskind Pitanje javnih prostora oduvijek je bilo ključno u načinu i kvaliteti života u urbanim sredinama koje jesu ili pretendiraju biti – grad. I ono što u najvećoj mjeri određuje bit i identitet nekoga grada jesu upravo njegovi javni prostori, koji su ujedno i mjesta na kojima simultanost što čini grad biva najočitija.

Od druge polovice i osobito od kraja 20. stoljeća očit je trend sve veće sličnosti među gradovima zbog čega mnogi gube svoju prepoznatljivost, pa u tome smislu i identitetska određenost pojedinih prostora postaje važnija s obzirom na to da gradove u njihovim lokalnim specifičnostima ponajviše doživljavamo i prepoznajemo kroz pripadajuće slobodne prostore kao mjesta naše primarne percepcije.

U kontekstu onih urbanih područja kojima nedostaje artikuliranoga javnog prostora, bilo da je riječ o zasebnim urbanim cjelinama ili velikim metropolitanskim područjima koja brišu granice, odavno se postavlja pitanje možemo li uopće govoriti o gradu.

Pritom, “ako je ekspanzija grada nezaustavljiva, a on po svojoj prirodi razara prirodna dobra, od kojih zavisi zdravi život čovjeka, onda je problem urbanizacije postao jedan od temeljnih problema suvremenog čovječanstva uopće.” Rudi Supek, Grad po mjeri čovjeka, Naprijed, Zagreb 1987., str 81.

Misao da je arhitektura zapravo ono što je između zgrada, govori o esenciji čovjekova oblikovanja prostora koja počiva u domeni društvenoga, dakle javnog. Polazište za takvo stajalište svakako je činjenica da je “artikulacija prostora artikulacija života” Tonči Vladislavić, u razgovoru s autorom, 2010., a na to se može nadovezati i heidegerovska misao da je i samo postojanje prostorno.

Louis Mumford podsjeća da se gradovi određuju s pomoću onoga što je “puno”, a ne “prazno” Lewis Mumford, Pad gradova, prema Supek 1987: 124., pri čemu je neizostavan i karakter opremljenosti grada, ono što on nudi Pritom je i sam “oblik grada oduvijek bio, i uvijek će biti, nesmiljen pokazatelj stanja čovjekove civilizacije.” Duško Kečkemet, Grad za čovjeka, Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 1981., str 7.

Kao i kod mnogih drugih gradova, i u povijesti Zagreba niz je primjera urbanih realizacija koje su ostvarile visok standard javnoga, fizičkog prostora komunikacije – kako one među ljudima, tako i one između ljudi i grada kao otvorenoga, materijalnog, živog prostora koji se, baš kako povijest pokazuje, nužno mijenja, prilagođava i usavršava.

No, još je više onih poteza koji su neke dostignute vrijednosti ili neostvarene potencijale zakinuli skrećući povijest u kojem drugom smjeru.

7

Sve te manifestacije moći uvijek su se odražavale na javnim prostorima koji u pravilu nose biljege svoga vremena, kulture koja ih stvara ili zatire i, dakako, moći koja odlučuje. Grad se uostalom “ne može graditi bez vlasti”. Boris Magaš, u javnoj raspravi, 2010.

Kako je, “polemika o gradu polemika o kolektivitetu”, u slučaju upravljanja prostorom odraz je toga kolektiviteta prije svega interdisciplinarno promišljanje prostora kao resursa te pravo i obveza demokratičnosti u pristupu i rješavanju prostornih pitanja. Dakako, izričita odgovornost za kvalitetu javnoga prostora kao temeljnog izričaja grada leži na gradskim upravama, na kojima počiva obveza stvaranja ukupne slike (održivoga) razvoja vlastitoga prostora povjerenog im na upravljanje.

Gradska vlast propisuje pravila koja bi trebala vrijediti za sve, temeljena na suvremenim standardima koji počivaju na interesu javnosti. U donošenju novih regulativa potrebne su nove prostorne interpretacije u svoj svojoj složenosti zato što je suvremenost prekompleksna da bi se određenim njezinim segmentom bavila samo jedna struka. Tako odrednice koje čine neki (javni) prostor uključuju i npr. arhitektonske, antropološke, socijalne, povijesne, konzervatorske, estetske, pa i biološke i, svakako, političke kriterije s obzirom na to da je “prostorna tvorba uvijek i ideološki akt, davanje društvenoga smisla nekom prostornom obliku”. Supek 1987: 13.

U procesima konstituiranja grada, a osobito u kontekstu javnih prostora ta je tvorba dodatno kompleksna s obzirom na potencijal društvene transformacije.

Pritom, riječima Željke Čorak, tek “poznavanje problematike prostora rezultira uvažavanjem njegovih postojećih vrijednosti i mogućnosti”.

Suprotno tomu, tako se određeni prostor može i degradirati, a izostanak kvalitetnoga gradskoga (urbanističkog) planiranja ili manipulacija postojećom regulativom, omogućuje stvaranje prostora bez vrijednosti, a s problemima.

kultura prostora Kao mikroprimjer dugoročnoga planskog pristupa problematici javnoga prostora u Zagrebu može poslužiti i prvi neboder u Hrvatskoj, na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice. Tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada je neboder nastao, investitoru Eugenu Radovanu ponudio je Grad da, ako svoju buduću zgradu pomakne u odnosu na liniju ulice za dva metra – prostor koji bi potom ustupio Gradu za proširenje Masarykove, zauzvrat na tome mjestu može podići zgradu višu od prvotno planirane.

8

Tako je zapravo potaknut i u zagrebački nebopis (skyline) upisan prvi neboder u gradu. Budući da u Masarykovoj nije došlo do daljnje izgradnje, linija ulice zadržana je bez predviđenoga proširenja. Neovisno o rezultatu, primjer govori o strategiji za budućnost, budući da grad uvijek treba i anticipirati.

Izniman primjer ostvarivanja javnoga prostora na mjestu gdje on uopće nije bio predviđen jest onaj koji je ponudio kompleks arhitekta Ive Vitića u Laginjinoj ulici, poznatiji kao Šareni neboder. Arhitekt, umjesto da prema postojećem obrascu zapuni ugao bloka, zgradu na uglu uvlači u parcelu ostavljajući pretprostor za park, dok za objekt izgubljene kvadrate nadoknađuje u visini zgrade.

Primjer sjajnoga arhitektova odnosa prema pješaku vidljiv je i na zgradi u Martićevoj 13 iz 1930. godine, gdje arhitekt Drago Ibler elegantno uvlači izloge u prizemlju kako bi oslobodio prostor za zadržavanje, tj. razgledavanje izloga a da se pritom ne ometa komunikacija na pločniku.

Hoto neboder iz dvijetisućitih, arhitekta Marijana Turkulina u Savskoj ulici, inače prvi neboder u Hrvatskoj od neovisnosti, primjer je suprotnoga. Pregradom je blokiran javni prostor pločnika kako bi se obeshrabrio pješački promet ispred ulaza u korporativni neboder, a pješačka je linija komunikacije pritom skrenuta s ranije rute pločnika. Privatni je investitor jednostavno prisvojio dio grada. Isti investitor na ranijem projektu na Zelenom valu siječe povijesni drvored za potrebe kolnoga pristupa svojoj zgradi nasred pločnika, bez ikakvih sankcija, a što je otvorilo apetite za puno veće zalogaje, u konačnici i za dio Varšavske ulice.

kriza trgova Javni je prostor, iako u stalnoj mijeni, zapravo iznimno osjetljiv na promjene.

Iako je Cvjetni trg, opetovanim intervencijama i društvenom važnošću reakcije na njih, svakako prerastao u simbol urbanih devastacija imanentnih tranzicijskomu vremenu, najradikalnija pojedinačna agresija na javni prostor Zagreba dogodila se sredinom devedesetih kada je posred Iblerova trga izgrađena zgrada Importanne galerije. Zdanje koje je posve izbrisalo planirani trg koji je već imao definirane gabarite i fasade i na kojem je tzv. Drveni neboder arhitekta Iblera akcentno pozicioniran tako da nadopunjuje budući javni prostor. Umjesto trga dobili smo – klanac, a potencijalni je park ili trg “nestao umjesto da nastane”, odnosno zauvijek je izgubljen. Slučaj u kojem je tijekom gradonačelnikovanja Marine

9

Matulović–Dropulić Prva gradonačelnica u povijesti Zagreba. praktički jednim potezom pera desetljećima planirani trg izbrisan i pretvoren u privatnu parcelu, do danas je ostao najradikalniji primjer tranzicijske devastacije neke pojedine lokacije u Zagrebu. Kvaliteta arhitekture gradoderine – pojam imamo zahvaliti Antoaneti Pasinović – koja je izniknula na trgu također je neodvojiva od toga procesa. Da stvar bude još gora, ali i posve u skladu s vremenom, zgrada je dobila i dva bespravno izgrađena kata koja su naknadno legalizirana.

Iblerov trg je označio početak trenda transformacija, pa i doslovnoga nestajanja zagrebačkih trgova. Langov je trg izbrisan izgradnjom javne garaže ispod njega i pripadajućom ulazno–izlaznom rampom koja zauzima njegov znatan dio, dok je drugi dio već otprije zauzet sada obnovljenom benzinskom crpkom. Nova rješenja nisu potencirala ambijent trga, već su ga dodatno degradirala. U sklopu obnova koje su u pravilu za rezultat imale porazne slike, izgubljeni su ili bitno degradirani i Trg burze, Kvaternikov trg i opustošeni Cvjetni trg.

Primjeri su to tranzicijske određenosti prostora političkim kriterijima, osobito devedesetih godina, ali i velikim dijelom prvog desetljeća ovoga stoljeća, za hrvatsko društvo vremena bitno obilježenog autokratskim politikama i organiziranim institucionalnim kriminalom čije se posljedice po fizionomiju i identitet grada nužno odražavaju i na javni prostor, i to ne samo na prostoru kao resursu.

U navedenim slučajevima zagrebačkih trgova, “oduzimajući gradu onu toplinu koju stvara kontinuitet” Supek 1987: 147. koji je trebalo nadograđivati, besprizorne obnove najbolje legitimiraju svoje vrijeme kao “prostorni oblik društva i njegovo urezivanje u prostor” Supek 1987: 15. s dugoročnim posljedicama s obzirom na to da, od trenutka kada su se dogodile, traju desetljećima.

građanski aktivizam Osobita karakteristika tranzicijskoga vremena jest gubljenje utjecaja relevantnih struka, njihovo minoriziranje i nemoć, ali i njihovo iskorištavanje za alibi. Proces neizostavno vezan uz gubljenje društvenih vrijednosti i društvene odgovornosti.

U tome vremenu u obrani interesa grada angažiraju se alternativne strukture, bilo da je riječ o pojedincima bilo o organiziranim grupacijama. Akcija Svjetlane Lugar, stanovnice Travnog, i posljedično udruge “Travno moj kvart” bila je početak organiziranoga masovnijega otpora urbanističkim devastacijama Zagreba. Svjetlana Lugar se 2005. godine pobunila protiv izgradnje crkve na dijelu Parka Travno.

10

Praksa umetanja sakralnih objekata u novozagrebačka naselja započela je i ranije, no u svim prethodnim slučajevima (Dugave, Utrina) crkve su pozicionirane na mjestima predviđenima za izgradnju. U slučaju Travnoga crkva se gradi na mjestu koje je dio cjeline središnjega javnoga parka. U tome je smislu akcija koju je organizirala Svjetlana Lugar bila nedvosmislena, a propagirana je jasnim sloganom “Da crkvi, ne u parku”.

Ni peticija koju je potpisalo više od 3000 stanovnika novozagrebačkog naselja Travno, ni žalbe upućene Ustavnom i Upravnom sudu, ni zahtjev da se izmijeni Generalni urbanistički plan, kao ni prigovori na izdavanje lokacijske i građevinske dozvole nisu uspjeli promijeniti odluku Crkve i gradskih vlasti na čelu s Milanom Bandićem, gradonačelnikom s najviše kaznenih prijava u povijesti zagrebačkoga gradonačelnikovanja.

Naime, crkva se lako mogla izgraditi na obodnim dijelovima naselja koji su predviđeni za izgradnju, a time bi se njezina udaljenost od većine zgrada u naselju svodila na prosječno pet minuta hoda. No, favorizirajući srednjovjekovni model umještanja crkve u središte naselja, Crkva je željela zauzeti i simbolično mjesto, a Grad je na štetu grada to i omogućio.

Pritom je pri izgradnji zanemaren važan detalj. Naime, na rubu parka i uz plato Mamutice osamdesetih je godina izgrađen kulturni centar s kojim je završavala odnosno počinjala vizura longitudinalnoga parka.

Arhitektica centra predvidjela je i izgradnju ljetne pozornice koja bi se nalazila na drugome kraju parka, odnosno vizure, čime bi kulturni centar i pozornica vizualno bili povezani, a zajedno s parkom činili zaokruženu smislenu cjelinu. Pozornica nije realizirana, a tu je viziju izgradnja crkve prvo zanemarila, a potom i uništila.

Premda je Svjetlana Lugar bitku za park u konačnici izgubila pa se i privremeno povukla zbog niza prijetnji, njezina je akcija na neki način probudila grad. Njezina je inicijativa bila prethodnica zajedničkim profesionalnim inicijativama poput one Zelene akcije i Prava na grad Inicijativa uzima svoje ime od istoimene knjige Henrija Lefevbrea i globalne inicijative da pravo na grad postane ljudsko pravo. koje će nešto kasnije preuzeti središnju i bitno

veću ulogu borbe za javni prostor i javni interes grada. Tek aktivnim djelovanjem tih civilnih inicijativa postupno reagiraju i relevantne struke, osobito nakon medijskoga pritiska.

globalna urbanizacija “Gradski pejzaž ima svoju atmosferu” Supek 1987: 77., a jedna od najvažni-

jih karakteristika javnoga prostora jest njegova stalna raspoloživost.

Govoreći o javnim prostorima, Rudi Supek je isticao privlačnost koju ljudi osjećaju kada gledaju druge ljude. Mjesto takvih susreta najčešće su

11

prostori s predznakom javnoga, mjesta na kojima najviše ljudi cirkulira.

Takva su mjesta primjerice pješačke zone. U usporedbi sa sličnim europskim gradovima, Zagreb pješačkih zona ima radikalno malo. U posvemašnjem rastu Zagreba površine pješačkih zona, osobito u središtu grada, nisu se bitno povećavale.

U tom je smislu inzistiranje i očekivanje da se zagrebačke pješačke zone prošire razumljivo, pa i izvjesno s nekom progesivnijom gradskom upravom. Središnja će pješačka zona u budućnosti obuhvatiti Kaptol i Gornji grad, a u donjogradskom dijelu posve će sigurno uključivati i Teslinu, Masarykovu, poželjno i sve ulice sjeverno od Hebrangove, potom Cesarčevu, Kurelčevu, staru Vlašku, eventualno Amruševu, a po mogućnosti i dobar dio Martićeve ulice, čime bi potencijalna pješačka zona oko Kvaternikova trga bila povezana sa središtem grada u jedinstven potez čije mjerilo odgovara suvremenom Zagrebu.

Trend povećavanja pješačkih zona sveprisutan je i ima konkretne pozitivne učinke po gradove i ljude. Od 2009. godine čak je i znatan dio njujorškoga Times Squarea pretvoren u pješačku zonu.

Potkraj 19. stoljeća Zagreb se prostirao na tri četvorna kilometra i imao oko 40.000 stanovnika; stotinjak godina poslije grad, s nešto manje od milijun stanovnika, zauzima 650 četvornih kilometara. U tome rastu i samo društvo prolazi transformaciju u doživljaju javnoga prostora, ali i prostora općenito kao ograničenog resursa.

Početkom 21. stoljeća globalna urbanizacija postaje dominantna stvarnost. Po nekim procjenama od 2008. godine prvi put u povijesti više od polovice čovječanstva živi u urbanim sredinama. Godine 1975. na svijetu su bila tri megagrada (grad s više od 10 milijuna stanovnika), a to su bili Tokyo, Mexico City i New York. Danas ih je 21. Do 2050. godine 70 posto stanovništva Zemlje živjet će u urbanim sredinama. Danas oko 57 posto stanovništva Hrvatske živi u urbanim sredinama.

(National Geographic i CIA Factbook 2008).

Utoliko gradovi, kao “kolektivna stvarnost”, za većinu stanovništva Zemlje postaju prirodni habitat.

Uz ostalo, to znači i da kakve gradove gradimo, takve živote živimo.

U tisućljetnoj evoluciji izgradnje svijeta kakav poznajemo, u vremenu kada je “čovjek počeo mijenjati prirodno lice zemlje u kulturni krajolik” Radovan Ivančević, Za Zagreb 2 (suprotiva mnogim), Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 2003, str. 493., “od izvjesnog trenutka i grad je imao svoje vlastito pismo: plan.” Henri Lefebvre, Urbana revolucija, Nolit, Beograd 1974., str. 21.

Rečenica Elly Bašić “I pauza je muzika” sažima sve ono što neko djelo, u konkretnom slučaju glazbeno, čini cjelinom. U pristupu gradovima, a osobito urbanom planiranju, takav je cjelovit pristup presudan.

Pritom, grad ne čini samo njegovo fizičko ustrojstvo već neizostavno i

12

njegov “urbanitet kao vrijednosna kategorija” Tomislav Premerl, Zagreb, grad moderne arhitekture, Durieux, Zagreb 2003., str 101. koja se manifestira ponajviše u domeni javnog, budući da javni prostor jest grad.

Očita važnost integralnog strateškog planiranja koje različite interese namiruje vodeći računa o artikulaciji urbaniteta u slobodnim, javnim, prostorima ključni je dio totala koji čini grad s obzirom na to da grad o javnim prostorima – ovisi.

13

Zagrebački nebopis (skyline). Autor fotografije: skyscrapercity.com

Zgrada Importanne galerije doslovno je izbrisala Iblerov trg, a riječ je o jednoj od najtežih tranzicijskih prostornih devastacija u Zagrebu uopće. Nekvaliteta arhitekture neodvojiva je od toga procesa. Autor fotografije: sš

14

Antonio Lauer/Tomislav Gotovac (1938. – 2010.) veliki je dio svojih kultnih performansa izveo u javnom prostoru Zagreba. Ovdje tijekom izvođenja na Trgu bana Jelačića. Autor fotografije: nepoznat

Šareni neboder nakon izgradnje 1961. godine. Autor fotografije: nepoznat

15 15

Spomenik Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici između dvije ograde obližnjeg kontraverznog gradilišta, 2010. Autor fotografije:sš

16

Ulica Pavla Radića. Autor fotografije: sš

17

Najuže središte Zagreba iz zraka. Autor fotografije: nepoznat

Anonimna intervencija na Spomeniku Mariji Jurić – Zagorki u Tkalčićevoj ulici, 2007.

Autor fotografije: Zoran Mirkov

18

Primjer suprotan onome Šarenoga nebodera, izgrađen je 2007. godine na mjestu nekadašnje tvornice obuće na kojem se de facto prisvaja javni prostor skrećući pješačku liniju kretanja i otežavajući komunikaciju bez ikakvih sankcija. Autor fotografije: autor knjige (sš)

19 19

Langov trg kao jedan u nizu žrtava zagrebačke krize trgova. Izgradnjom podzemne garaže i obnovom benzinske crpke prostor nije potenciran kao trg već je s uređenjem dodatno zakinut. Rezultat je to jednoznačnog pristupa problematici javnog prostora koji se u Zagrebu rješava isključivo utilitarno, umjesto interdisciplinarno. Autor fotografije: sš

20

Gundulićeva ulica. Autor fotografije: Tony

PraĹĄka ulica. Autor fotografije: nepoznat

21 21

Estetika privremenog i kuća Kalina na uglu Gundulićeve i Masarykove tijekom obnove, 2010. Autor fotografije: nepoznat

22

U povijest kulture u Hrvatskoj Kuća Radovan arhitekta Slavka Lowyja iz 1933. na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice ušla je kao prvi zagrebački neboder, iako je u u punome smislu to zapravo bio onaj izgrađen 1959. godine na početku Ilice. Grad je investituru Eugenu Radovanu ponudio da ukoliko svoju zgradu uvuče u parcelu i prepusti dva metra za širenje ulice, da zauzvrat ona može biti bitno viša, čime je potaknuta izgradnja nebodera.

Umjesto honorara za svoj rad, Lowy je dobio penthouse u kojem je i živio. Autor fotografije: nepoznat

23 23

Preradovićeva ulica. Autor fotografije: Rocky031

Ime arhitekta na pročelju u Nazorovoj ulici. Autor fotografije: sš

24

Perfromans Vedrana Gračana na Cvjetnom trgu, 2008. Autor fotografije:sš

Desetljećima nakon što se ugasio, Zavod za raskuživanje u Obrtničkom prolazu opstoji samo još u izbijedjelom natpisu. Autor fotografije: nepoznat

25 25

Grad je zajednica koja ima i neke zajedničke interese. Ovdje čišenje Ilice od snijega 1940ih.

Autor fotografije: nepoznat

Pogled na Sljeme. Autor fotografije: nepoznat

26

Simultanost grada najočitija je u javnom prostoru. Ovdje Mihanovićeva ulica, lijevo botanički vrt. Autor fotografije: sš

Pogled na grad s Iličkog nebodera. Autor fotografije: nepoznat

27 27

28

Namjera investitora da u povijesnome dijelu Dubrovnika, na Pilama uz vanjsku stranu zidina, tridesetih godina dvadesetoga stoljeća izgradi veliki hotel u historicističkome stilu, potaknula je prvu veliku javnu polemiku u Hrvatskoj o novim arhitektonskim tendencijama, a uključivala je neka od istaknutih imena ne samo onodobnoga Dubrovnika: Kostu Strajnića, koji ju je i inicirao, Nikolu Dobrovića, Edu Šena, Jožu Plečnika i druge. Dubrovački će slučaj imati i svoj sudski epilog. Austrijski investitor za svoj hotel u Dubrovniku angažira lokalnog arhitekta koji osmišlja anakrono rješenje, što je izazvalo reakciju Koste Strajnića, ključne osobe kulturnih kretanja u međuratnom Dubrovniku, na čiji poticaj arhitekt Nikola Dobrović izrađuje projekt Kursalona, tj. hotela s bazenom na mjestu namijenjenome spomenutomu historicističkom zdanju kakvo želi investitor. Nikola Dobrović, praški student koji svoj prvi samostalni atelijer otvara upravo u Dubrovniku 1934. godine, osoba je zahvaljujući kojoj Dubrovnik onoga vremena nije arhitektonska provincija, a koji je na širem području grada ostvario neke od najboljih i najosobitijih primjera hrvatske moderne. Dobrović svoj projekt hotela izrađuje aktivistički, potpuno besplatno. Za današnje pojmove nevjerojatna širokogrudnost involviranih – kada Dobrović i, u jednom drugom tamošnjem slučaju, arhitekt Vinko Glanz nude besplatne projekte kako bi istaknuli mogućnost drugačijega, suvremenijeg arhitektonskog izraza.

Tridesetak godina prije toga, potkraj 1906. godine, u Zagrebu je srušena Bakačeva kula. Jedna od osam kula u sklopu kaptolskoga katedralnoga kompleksa, bila je vrstan primjer fortifikacijske arhitekture renesansnoga razdoblja. Gradnja zidina oko katedrale započela je 1490., a završila se 1521. Zagrebački leksikon 1, LZMH – Masmedia, 2006, “Kaptol”, str. 468. Njezina je gradnja završena 1517. godine, o čemu je svjedočila ploča s natpisom postavljena na pročelju iznad Malih vrata kojima se kroz kulu ulazilo u (nad)biskupsku utvrdu s katedralom. Početkom 19. stoljeća probijena su desno i lijevo od Bakačeve kule velika vrata. Po toj je ploči i nazvana Bakačevom s obzirom na to da je uz godinu izgradnje natpis nosio ime i grb njezina graditelja – Tome Bakača (Erdödyja). Po ostrogonskom nadbiskupu i kardinalu Tomi Bakaču koji je početkom 16. stoljeća kao gubernator upravljao nekoliko godina zagrebačkom nadbiskupijom prozvana su i južna vrata kaptolskih utvrda, a kasnije i ulica na tome mjestu. “Nepravom su vrata prozvana po njemu jer on nije imao nikakve veze s gradnjom kaptolskih utvrda. Sudjelovao je samo kod gradnje utvrda oko katedrale, ali s novcem što su ga u tu svrhu ostavili zagrebački biskupi Osvald Thuz (1466. – 1499.) i Luka (1500. – 1510.). Štoviše, jedan dio toga novca je kardinal Bakač prisvojio.” Gjuro Szabo, Stari Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990, str. 200.

Nakon razornoga potresa koji je 1880. godine pogodio Zagreb Potres jačine 6,3 stupnja po Richteru s epicentrom na području Medvednice pogodio je Zagreb 9. studenoga 1880. u 7 sati, 3 minute i 3 sekunde, prema podacima meteorološke postaje u Zagrebu i u samo desetak sekundi nanio znatnu štetu. Poginula je jedna osoba te ranjeno njih 29. U Zagrebu se godišnje prosječno zabilježi oko 400 potresa, uglavnom slabijega intenziteta, a potresi se zbog vibracija grada češće mogu osjetiti u podsljemenskoj zoni.

29

počinje obnova katedrale u kojoj će ona izgubiti svoj stoljećima prepoznatljiv izgled i koju u posve novom neogotičkom ruhu obnavlja Herman Bollé.

Povijest umjetnosti u Hrvatskoj će uvesti i termin boleizacija, a koji se odnosi na uništavanje starije vrijedne baštine nauštrb preuređenja, dok će sam Bollé, opterećen tom hipotekom, tek mnogo kasnije biti afirmiran kao nesporno vrijedan arhitekt koji je ostvario i neke osebujne građevine u Zagrebu, primjerice mirogojske arkade, i drugdje. Bollé je svoju ulicu u Zagrebu dobio tek devedesetih godina kada je dotadašnja Grobna cesta uz mirogojske arkade imenovana u čast njihova graditelja.

Novi izgled katedrale, sada s dva umjesto jednim tornjem Prvotno je katedrala imala dva zvonika, srušena u ratu 1529. – 1538. Nakon Mohačke bitke 1526. i pogibije posljednjega hrvatskoga kralja narodne dinastije Petra Svačića na Gvozdu, današnjoj Petrovoj gori, hrvatski je sabor za kralja priznao Ferdinada Habsburškoga, a slavonski Ivana Zapolju. Gradec je pristao uz Ferdinanda, a Kaptol uz Zapolju. U to su vrijeme vođene žestoke bitke u gradu, u kojima su srušena i dva nedovršena zvonika katedrale. Južni zvonik graditelja Ivana Albertala postojao je sve do potresa, a upravo s obzirom na taj zvonik Bollé, izvodeći dva nova tornja visoka 104 i 105 metara, onaj južni gradi viši kao hommage povijesnome Albertalovom zvoniku. Olga Maruševski smatra da porijeklo dvaju sadašnjih tornjeva leži u bečkom uzoru i strogoj simetriji, prije nego u posezanju za prošlošću. –

radovi su bili završeni 1902. godine – dao je novo lice kaptolskom trgu te postao jedan od najprepoznatljivijih zagrebačkih motiva. Činjenica da katedrala temeljito mijenja izgled, svakako pokazuje kako je kontinuitet vremena odnosno mjesta bio važniji od očuvanja svjedočanstva o protoku vremena. Ivo Maroević, Zagreb, njim samim, Durieux, 1999, str. 29.

Obnova je istodobno potaknula promišljanja o vidljivosti novoga pročelja, odonosno uklanjanju dijela povijesnih kaptolskih zidina koje su po mišljenju nekih ometale pogled s trga. Radilo se o otvaranju novih vizura, a da se pritom nije vodilo računa o postojećima. Željka Čorak, Napomene uz natječaj za Kaptol, Kvartal – kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, Vol. V, br.

3, rujan 2008, str. 9.

O tom su pitanju javno polemizirala mnoga imena. Neki od istaknutijih pobornika rušenja jesu Bollé i Izidor Kršnjavi, a protivnici Viktor Kovačić, Gjuro Szabo i Josip Brunšmid. onodobnoga Zagreba, tada još uvijek relativno maloga

grada na pragu velike ekspanzije, a čija sredina ipak neće uspjeti spasiti izuzetni spomenik, tj. kulu koja je na kraju srušena pod lažnom izlikom dotrajalosti. Među bilješkama Ise Kršnjavoga nalazimo “podatak da je Khuen bio za restauriranje Bakačeve kule, te da je za tu svrhu odobreno 32 tisuće guldena, ali je nadbiskup bio protiv”. Olga Maruševski, Iso Kršnjavi kao graditelj, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1986, str. 171.

Zbivanja oko katedrale potaknula su i skupinu mladih zagrebačkih arhitekata, redom bečkih studenata, da 1905. godine osnuju Klub

30

hrvatskih arhitekata. Klub hrvatskih arhitekata osnovan je 1905. u atelijeru arhitekta Stjepana Podhorskog na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga, iznad današnje kavane Lenuci.

“Kako se doznaje iz Dnevnika o ustrojenju Kluba hrvatskih arhitekta prvi sastanak uslijedio je 20. svibnja 1905. na poziv arhitekta Podhorskog: ‘Prisutni bijahu gg. Bastl, Kovačić, Podhorsky, dok je arhitekt Schön bio rad važnih razloga zapriečen... uglavnom debatira se o poduzetnicih da se ni jedan poduzetnik ne prima u klub, pošto su poduzetnici krivi narado stanja na polju arhitekture u Hrvatskoj...’. Ubrzo je donesen i statut kluba, a 7. kolovoza 1906. održana je i prva glavna skupština. Predsjednik kluba je Podhorsky, a tajnik Kovačić.

Među prvima pristupnice klubu potpisali su arhitekti Ćiril M. Iveković i Hugo Ehrlich.”

Krešimir Galović, Posljednja katedrala Zapada, Vijenac, br. 167. Klub će u nastojanju

da se Bakačeva kula spasi prije rušenja prosvjedovati i kod samoga bana zahtijevajući “da se izvedenje ovoga uz isključenje javnosti stvorenog zaključka izvoli predbježno pravodobno obustaviti, te da se rušenje izvoli dozvoliti samo onda, ako se za to izjave skroz nepristrani, eventualni inozemni stručnjaci”. Galović, Posljednja katedrala Zapada.

No u to je vrijeme rušenje praktički već bilo svršen čin, promišljan zapravo još mnogo prije Bolléove obnove katedrale. Naime, već je prvom regulatornom osnovom Zagreba iz 1865. godine, uz ostalo, bilo predviđeno i rušenje stare kaptolske Gradske vijećnice i obrambenog zida s Bakačevom kulom. U začetku je svih promišljanja javnoga prostora pred katedralim kompleksom stvaranje trga kao “čiste plohe pred znamenitom arhitekturom”. Maruševski 1986: 165.

Godine 1874. biskup Josip Juraj Strossmayer pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale, koja 1878. rezultira dolaskom u Zagreb istaknutoga historicističkog arhitekta i restauratora bečke katedrale, Friedricha Schmidta, koji izrađuje i prve nacrte, ali vrlo brzo obnovu prepušta Hermanu Bolléu. Schmidt je izradio i projekt obnove Markove crkve, koji je ipak izveo Bollé koji je tijekom godina iznio nekoliko studija i projekata za prostor pred katedralom i izgradnju biblioteke.

U međuvremenu će se “Predstavkom hrvatskih historičara i arheologa u poslu očuvanja srednjovjekovnih utvrda oko stolne crkve zagrebačke”, koju je poduprlo dvadeset i osam vodećih hrvatskih intelektualaca Dokument iz 1901. godine sastavio je Emilij Laszowski, a korekture su Brunšmidove. Potpisnici su bili: Ivan Krstitelj Tkalčić, Ivan Bojničić, Aleksandar Szentgyörgyi, Josip Purić, Frano Bulić, Luka Jelić, Mile Magdić, Ivan Rabar, Vjekoslav Marun, Vjekoslav Celestin, Bare Poparić, Frano Radić, Emilij Laszowski, Tade Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Natko Nodilo, Ivan Hoić, Robert Pinter, Gavro Manojlović, Petar Tomić, Dane Gruber, Milan Šenoa, Stjepan Srkulj, Franjo Bučar, Ferdo Šišić, Rudolf Horvat i Josip Brunšmid. Maruševski 1986: 168 i 169.,

pokrenuti val žestokih polemičkih rasprava oko historijske vrijednosti i zaštite “utvrđenoga braništa” tj. Bakačeve kule. Rezultat je te žustre polemike bio taj da je tadašnji ban Khuen–Héderváry zabranio njezino rušenje, no, kako navodi Zlatko Jurić, bila je to samo “Pirova pobjeda,

31

kojom se privremeno odgađa već donesena odluka”. Galović, Posljednja katedrala Zapada.

Javna je polemika u nastojanjima da se kula kao autentični i vrijedni spomenik sačuva tek dijelom i nedovoljno osvijestila potrebu za očuvanjem baštine, no polemika nije posve prestala ni nakon rušenja.Nestanak kule ujedno je označio i početak višedesetljetnoga razdoblja potrage za novim rješenjima za Kaptol. Kako nijedna od niza kasnijih projekcija nikad nije izvedena, taj drevni trg do danas preživljava neostvaren već više od jednoga stoljeća.

obrisi trga Urbanistički gledano, Kaptol još uvijek nudi sliku srednjovjekovne strukture, a riječ je o najpovijesnijem dijelu glavnoga grada Hrvatske. Lokacija prvoga naselja nije nedvojbeno utvrđena, a vjerojatno se nalazilo podno kaptolskoga brežuljka. Arheološka iskapanja tridesetih godina otkrila su starohrvatske grobove na kaptolskom trgu, što upućuje na to da su mrtvi ukapani izvan tadašnjega naselja. Čitavo

je naselje, u kojem je, pretpostavlja se, već u 9. ili 10. stoljeću postojala župa, baš kao i kasniji Gradec, određeno konfiguracijom terena. Današnji ljevkasti oblik trg je poprimio već i prije rušenja gradske vijećnice koja je djelomično zatvarala sjevernu frontu omanjeg trga. Ta prva zagrebačka vijećnica bila je manja jednokatnica, izgrađena 1674. a srušena 1876. godine. U kaptolskoj vijećnici bili su 1878. godine izloženi Schmidtovi nacrti katedrale.

Nakon svih onih zgrada na čijim su mjestima izgrađene nove, na prijelazu u 20. stoljeće još će neka zdanja na trgu biti srušena – kuće s južne strane gdje se nalazio i glavni ulaz na Kaptol. Od trenutka kada su južna vrata srušena razmišljalo se o zatvaranju toga prostora, no to je branila gradska uprava koja je Kaptol integrirala u svoj prometni program. Stoga je i Kovačić, prema propozicijama natječaja, morao uvažiti zahtjev tramvajske pruge kroz kaptolski trg. Maruševski 1986: 180.

Ta su glavna vrata bila na mjestu današnje Bakačeve ulice, a porušena su 1865. godine. Sjeverna vrata kod današnje osnovne škole Miroslava Krleže srušena su 1876. godine. Prva srušena vrata bila su dvoja manja, u današnjoj Skalinskoj ulici i Pod zidom, razgrađena 1863. godine. Izgradnja obrambenih zidina s utvrđenim kulama oko cijelog naselja počela je 1469. godine, a završena 1479. Do 14. stoljeća Kaptol i katedrala bili su zaštićeni drvenim palisadama.

Godine 1513. srušena je prvotna kaptolska župna crkva koja je bila posvećena sv. Emeriku, sinu sv. Stjepana kojemu je bila posvećena katedrala. Stajala je na kaptolskom trgu ispred same katedrale, a uklonjena je da bi se napravilo mjesta za kulu odnosno budući zapadni bedem. Lelja Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1991, str 209. i 210. “Ne zna se kad je osnovana župa i podignuta crkva sv. Emerika, ali je postojala 1256. godine

32

kad je katedrala označena kao ‘velika’ (maior). Prva vijest o njoj odnosi se na vrt koji joj je pripadao, a nalazio se u ravnici uz vrt dominikanaca na potoku Medveščaku, na zemlji Krog.” Dobronić 1991: 210.

Trg ispred bedema tijekom stoljeća doživio je još neke izmjene, a godine 1878. na sredini trga postavljena je fontana “Bogrodica s četiri anđela”. Anton Dominik Fernkorn, autor spomenika banu Jelačiću, skulpturu bogorodice izradio je 1853. za grobnu kapelu grofa Stephana Károlyja, a 1865. godine napravio je njen cinčani odljev predviđen za Trg sv. Marka gdje je trebala biti postavljena u čast posjeta Franje Josipa I. Zagrebu. No, skulptura se pokazala za trg predimenzioniranom pa nije postavljena, a nekoliko godina kasnije odabrana je nova lokacija, na Kaptolu, kada su skulpture Marije i četiri anđela (alegorije Krijeposti: Vjera, Nada, Nevinost i Poniznost) uklopljene u fontanu prema projektu Hermana Bolléa. Spomenici i fontane u Gradu Zagrebu, HAZU–Gliptoteka i Grad Zagreb – Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Zagreb, str. 330. U svim tim mijenama na Kaptolu je vjerojatno uvijek

postojao nekakav trg.

Daljnje, prirodno širenje grada podno središnjih srednjovjekovnih struktura, osobito u 19. stoljeću, u najvećoj je mjeri do danas sačuvalo osnovne urbanističke matrice, osobito kroz povijesni tijek Vlaške, jedne od najstarijih zagrebačkih ulica, koja je oduvijek počinjala podno katedrale.

minule vizije Već je u trenutku kad su Bakačeva kula i zapadni bedem srušeni, postalo jasno da je time učinjena pogreška. Bollé, koji je čak zagovarao i rušenje čitavoga fortifikacijskoga sklopa kako bi katedrala došla do punoga izražaja, tada projektira zidano–kovanu ogradu koja ima zatvoriti kompleks, no ona nikad nije realizirana. “Konačno, kako bi se nakon rušenja kule strasti primirile i iznašlo najpovoljnije rješenje za regulaciju prostora ispred katedrale i oko nje, na poticaj Društva umjetnosti i stručne sugestije Kluba hrvatskih arhitekata 1908. raspisan je javni natječaj ‘između domaćih stručnjaka za izradbu nacrta za regulatornu osnovu glede uređenja Kaptolskog trga i Bakačeve ulice s okolicom počam od 1. rujna 1908. u 12 sati o podne’.” Natječaj je također programom obuhvaćao i regulaciju prostora na kojem se danas nalazi gradska tržnica Dolac. Bio je to prvi javni natječaj u praksi grada Zagreba kojim je problematika gradske izgradnje predočena i široj javnosti. Među devet prijavljenih radova žiri, koji su uz ostale činili Cornelius Gurlitt, Josip Vancaš, Ćiril Iveković, Martin Pilar, Edo Šen, Iso Kršnjavi i Robert Frangeš, prvu je nagradu dodijelio Viktoru Kovačiću, jednom od najžešćih kritičara rušenja kule, za rad pod motom: Forum populi, atrium ecclesiae. Druga nagrada dodijeljena je

33

Kovačić je svojim projektom predložio odvajanje Kaptola od Bakačeve ulice dverima, na taj način ponovno stvarajući južnu frontu trga. “Na plato pred crkvu dolazilo bi se stubama od strane Vlaške ulice, dok bi na sjevernoj strani između kula bila zgrada s arhivom i knjižnicom u koju bi se ulazilo kroz dislocirani stari katedralni portal. Prostor pred katedralom – Atrium ecclesiae – prema Kovačićevu projektu zatvarao bi trijem sa sedam otvora ukrašenih mozaicima. Tim projektom Kaptol s katedralom prerasta u središnju gradsku akropolu, kojom suvereno dominiraju s velike daljine vidljivi Bolléovi tornjevi, ali je to ujedno i promemorija hrvatskoj prošlosti posvećena kultu Zrinskih i Frankopana. Prema ocjeni Olge Maruševski, Kovačićeva osnova koliko je bila u ideološkom pogledu opterećena historizmom, toliko je po svojoj formi bila i moderna. No Kovačićeva regulacija nikada neće biti realizirana.” Galović, Posljednja katedrala Zapada. Ni sam žiri nije za izvedbu preporučio nijednu od nagrađenih osnova, ali je tim natječajem “pitanje izgradnje grada izneseno iz gradskoga građevnog ureda pred javnost”. Maruševski 1986: 174.

U međuratnom razdoblju uslijedit će niz novih prijedloga za Kaptol, prvi onaj Heinzl–Vajdin 1925. godine, a zatim 1928. idejna regulacija Mladena Kauzlarića. Raspisivanje međunarodnog natječaja za Generalnu regulatornu osnovu grada Zagreba 1930./31. također problematizira Kaptol, a tridesete će iznijeti najviše projekata: od onoga Zdenka Strižića iz 1931. godine, Franje Bahovca i Ivana Zemljaka 1934. i 1935., potom Drage Iblera, Jurja Neidhardta i Brune Bauera te Ede Šena i Milovana Kovačevića odnosno 1938. arhitekta Vilka Eberta. Galović, Posljednja katedrala Zapada. I opet bez realizacija.

Rješenja su bila raznovrsna, a mnogi s pravom posežu za ponovnim zatvaranjem kompleksa. No, višestoljetni je razvoj katedralne tvrđe koji je “amalgamirajući posebnosti u jednu cjelinu” preoblikovanjem prekinuo povijesnu nit. “Pregradnjom zapadnoga pročelja sukobile su se vrijednosti različite težine.” Maruševski 1986: 168. Stoga bi svaka eventualna obnova zapadnoga zida bila “pitanje odnosa oblika, a ne čuvanje ili restituiranje povijesnih slojeva”. Maruševski 1986: 168.

Preciznu dijagnozu pristupa i očekivanja adekvatnoga rješenja za Kaptol dala je Željka Čorak koja navodi da je katedrala “gradski sažetak iz svih pristupnih vizura i u svakom ritmu približavanja” te da su “brojni arhitekti rješavali pitanje njezine okoline... ne shvaćajući da problem toga trga nije (samo, prim. aut.) u ponovnom zagrađivanju bitnoga prizora, nego u artikulaciji motrišta”.

S obzirom na njenu središnju ulogu u povijesnome tkivu Zagreba, vizura na katedralu, osobito tornjeve, i pripadajući kompleks naročito Stjepanu Podhorskom, dok je trećenagrađeni bio rad arhitekta Dioniza Sunka.

34

je važan dio doživljaja prostora ne samo kaptolskoga trga već i niza okolnih ulica koje nude “dramaturgiju vizualnih iznenađenja” o kojoj govori Željka Čorak, primjerice na sponi Dolca i Kaptola. Trenutak kada se iz malog, zapravo neuglednoga prolaza, otvara impresivan pogled na katedralu i njezin (neartikulirani) trg. Vizura sličnoga dojma pruža se iz Tkalčićeve ulice na Skalinsku s katedralom u pozadini, iz ulice Pod zidom, ulice Kaptol ili s Ribnjaka, Branjugove, Vlaške, Novakove, Vramčeve itd. potvrđujući tako središnju ulogu katedrale u slici Zagreba, ne više kao ideološkog spomenika, već kao dominantnog i izuzetnog znaka u prostoru. Osebujan pogled svakako nudi i Bakačeva ulica, za koju su neki od radova nudili izgradnju monumentalnoga pristupnog stubišta trgu, i opet sve bez realizacija. Neoblikovan i ispražnjen od sadržaja, u poslijeratnom će razdoblju prostor kaptolskoga trga biti doslovno rastočen i pretvoren u parkiralište te kao takav postupno posve izgubiti auru trga na kojem se, primjerice, stoljećima održavao i najstariji zagrebački sajam, onaj Kraljevski ili Stjepanovski (Štefanjski) ispred stolne crkve na dan sv.

Stjepana kralja ili Kraljevo 20. kolovoza.

Dio trga neposredno ispred katedrale tek je devedesetih godina oslobođen automobila, a godine 2005. konačno je ukinuto i parkiralište pred sjemeništem, dok parkiralište na zapadnoj strani trga još uvijek postoji.

U sklopu te zadnje veće intervencije u prostor trga ukinut je i kružni tok oko spomenika te pomaknut nešto sjevernije pred sjemenište, a dio prostora nakon nekoliko desetljeća ponovno je pretvoren u kakav–takav trg. Bio je to uvod u natječaj 2007. godine.

katolički urbanizam Nakon gotovo 80 godina novi je natječaj za Kaptol ponovno bio međunarodni, no odaziv s razlogom nije bio velik.

Prvi i temeljni problem bilo je dovođenje relevantne struke pred gotov čin. Naime, zahtjev Crkve kojemu se posve nekritički priklonio Grad Potpuno legalni, ali ne i legitimni, a moralno svakako porazni, neki su postupci Crkve koja intervenira u urbanizam Zagreba. Osim kaptolskoga slučaja, Crkva je u nekoliko dvojbenih slučajeva stekla financijsku dobit tako da je de facto obmanut Grad. Primjer je slučaj u kojem je Crkva tražila od Grada da joj se daruje dio zemljišta u Ulici Gorice, koji je bio u javnom vlasništvu, kako bi se okrupnila parcela, a čim je Grad to učinio, to isto okrupnjeno zemljište prodala je privatnim investitorima za stambeno naselje. Ili slučaj kada je Crkva tražila prenamjenu zemljišta iz zelene zone u građevinsku u ulici Jurja ves, a čim ju je dobila, to isto zemljište prodaje ponovo privatnom investitoru. Da su i u prvom i drugom slučaju investitori sami tražili takve ustupke, prenamjenu vrlo vjerojatno ne bi dobili.,

35

bio je da se unutar natječajem ciljanoga područja izgrade čak tri crkvene ustanove: Dijecezanski muzej Za potrebe Dijecezanskoga muzeja izgrađena je kuća na adresi Kaptol 21. Kuća je izgrađena 1885. godine po projektu Hermana Bolléa kao zadnja kuća na Kaptolu, i to na mjestu posljednje poludrvene kaptolske kuće.,

Riznica zagrebačke katedrale i Nadbiskupski arhiv, za što ondje, bez radikalnih posljedica za zaokruženi prostor povijesne srednjovjekovne jezgre, jednostavno nema mjesta.

Bila je riječ, iz perspektive Crkve, o razumljivim, ali i, svakako, nerazumnim zahtjevima. Istodobno je složenijim promišljanjima, u kojima je interes grada iznad privatnog i u suprotnosti sa zahtjevom za ekstenzivnom izgradnjom, izvan natječaja bilo ponuđeno rješenje koje bi udomilo tražene sadržaje u postojećim zdanjima.

“Zgrada ‘Crne škole’ (bogoslovije, sjemeništa), goleme kvadrature, razvedenosti, razvojnih mogućnosti, projektantskih kvaliteta, i što je najvažnije, na idealnoj lokaciji tik uz katedralu, na zahtjev Nadbiskupije zagrebačke ostavljena je crkvenoj obrazovnoj funkciji, a bila je idealna za smještaj svih triju crkvenih kulturnih institucija. Ne može se osporiti legitimnost zahtjeva za kontinuitetom funkcije..., ali se ta funkcija mogla svesti na simboličnu (ne zato i manje snažnu) mjeru, a Kaptol se mogao poštedjeti iznuđenoga traženja desetaka tisuća novih izgrađenih kvadratnih metara”, mišljenje je Željke Čorak. Čorak 2008: 6. No, takav prijedlog nije prošao, već se inzistiralo na novim zdanjima, što je u samom startu navodilo na zaključak da, sudeći po raspisanome natječajnom programu, spektakularne rezultate koji bi izvukli maksimum iz prostora jednostavno ne treba ni očekivati.

Paradoksalno, Crkva koja odbija preseljenje navedenih institucija s Kaptola, istodobno je planirala i 2011. godine dislocirala sjedište Hrvatske biskupske konferencije u novo velebno zdanje na Ksaveru, pokazujući da, uz zadržavanje simboličkog središta na Kaptolu, operativni sadržaji mogu jednako dobro funkcionirati u drugim, funkciji i vremenu primjerenijim dijelovima grada. Takvim je promišljanjem moguće sagledati i problem spomenutih ustanova čije se udomljavanje isključivo u novim zdanjima na Kaptolu tražilo natječajem.

No, natječajnim programom koji inzistira na kaptolskoj lokaciji raspisivači su “otežali, traženje rješenja i opteretili kako razmatrani povijesni prostor tako i metodologiju projektantskih razmišljanja”. Čorak 2008: 6.

Problem je također bio i u činjenici da je ocjenjivački sud s pravom glasa sveden na arhitekte, a ne i druge struke koje se dotiču prostora, što je samo po sebi posve neprihvatljivo. Vidi poglavlje “O parkovima”, Natječaji, str. XXXXXX. Prepuštanje odluke isključivo jednoj struci najčešće rezultira jednostranim pogledom, a ne cjelovitim uvidom u problem i sukladno

36

tome rješenjima koja bi bila višeslojna te tako odražavala punu narav i potencijal mjesta. Problem sastava žirija koji isključuju ili u boljem slučaju marginaliziraju sve struke osim arhitektonske u natječajima koje provodi Društvo arhitekata Zagreba očit je u nizu primjera. Vidi poglavlje “O parkovima”, str. XXXXX.

I u pripremi materijala za natječaj bilo je problema. Npr. umjesto nove i aktualne, upotrijebljena je konzervatorska podloga izrađena još 1993. godine za potrebe tadašnjega natječaja za uređenje pješačke zone Kaptola. Barbara Matejčić, Mogu li samo arhitekti odlučivati o Kaptolu?, Vjesnik, 19. i 20. travnja 2008. Natječaj dakle nije ni na približno zadovoljavajućoj razini sadržavao dvije temeljne komponente: ocjenjivački sud i program.

rezultati natječaja 2007. godine Na sve je te činjenice upozoravano i prije raspisivanja natječaja na kojem je pobijedio rad studija Mikelić Vreš arhitekti.

“Ograničenih mogućnosti za smještaj tražene nove kvadrature, niz radova pribjegao je podzemlju kao logičnom rješenju. I pobjednički rad nudi smještaj muzeja ispod kaptolskoga trga ispred katedrale (...) arheološki i lokacijski najdelikatnijemu dijelu Zagreba”. Taj “prostor ispod platoa pred katedralom vjerojatno je najznačajniji arheološki prostor Zagreba, posve neistražen, koji će, iskopavanjem ‘bunara vremena’, sasvim sigurno promijeniti zagrebačku povijest.” Čorak 2008: 6.

Ideju o smještanju Dijecezanskoga muzeja u kaptolsko podzemlje iznio je već devedesetih godina Radovan Ivančević Radovan Ivančević, Za Zagreb 2 (suprotiva mnogim), Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 2003, str.

66.. Pod pretpostavkom temeljitoga arheološkog tretmana, ideja o smje-

štanju (dijela traženih) sadržaja ispod zemlje prihvatljivo je i domišljato rješenje koje otvara mogućnost novih prostornih odnosa ne remeteći one postojeće, a pobjednički je rad zapravo ponudio dva rješenja. Prvo, koje traženu kvadraturu smješta u podzemlje trga, i drugo, koje umjesto toga predlaže gradnju u dvorištima istočnih kaptolskih kurija. U vezi s gradnjom u kaptolskim dvorištima, do danas je valjda već trebalo postati jasno da je prostor vrta za kaptolsku kuriju isto ono što je na primjer renesansni vrt za dubrovački ljetnikovac. Gradnjom u njima mijenjala bi se povijesna struktura Kaptola.

No takvo negiranje povijesnoga koncepta kuće s vrtom ipak ide na dušu prije svega samomu natječajnom programu, iako valja istaknuti da su mnogi od tih kaptolskih vrtova u aktualnom stanju preopterećeni gospodarskom, pomoćnom, izgradnjom te bi ih u tome smislu trebalo osloboditi i vrtove vratiti, a ne dodatno zatirati masovnom gradnjom za

37

potrebe ustanova za koje mjesta ima drugdje.

No, čak i pod uvjetom da je takva ekstenzivna nova izgradnja prihvatljiva, pobjedničko rješenje u obje verzije nije osobito dojmljivo u arhitektonskom izrazu, ni na razini lokacije. U pristupu podzemlju možda najzanimljiviji prijedlog stigao je iz Brazila – ZerOgroup (Laurent Troost) iz Amazonasa – u kojem monumentalno polukružno stubište svoje polazište nalazi u postojećem spomeniku.

Iako ne i u pobjedničkom radu, problem je postojao i oko samoga sadržaja za podzemlje. Naime, podzemlje kaptolskoga trga jest prostor na kojem je moguće pod određenim uvjetima arhitektonski intervenirati, a njegova iznimna vrijednost ne bi nipošto trebala biti opterećena i ispunjena sadržajem kao što je javna garaža, koju se zazivalo. I to iz dva razloga.

Prvi je da je prostor najstarijega gradskog trga primjereniji za kulturne sadržaje i drugi, javna garaža svakako ne ide u prilog budućemu pješačkom karakteru šire zone trga kao dijela pješačke zone središta grada.

Izgradnja javne garaže ispod kaptolskoga trga, što su zagovarali neki od radova, ali i gradska uprava, ne može se opravdati sličnim primjerima javnih garaža u nekima od europskih prijestolnica, što se često ističe, jer je takva koncepcija jednostavno prevladana. Ako bi se kopalo, to svakako treba biti za neko od zdanja u službi kulture, odnosno isključivo radi sadržaja primjerenog važnosti i simbolici mjesta.

Valja istaknuti da su i prije spomenuti natječaji u svoje vrijeme za prostor Kaptola također predviđali neke muzejske sadržaje u novim zdanjima, konkretno onaj Zrinsko–Frankopanski koji je, motiviran onodobnim političkim raspoloženjem, predlagan u Kovačićevim dverima, te da je s unutarnje strane nekadašnjega zapadnog bedema, uz kulu, godine 1693. bila dograđena Metropolitanska knjižnica. Zagrebački leksikon 1, “Bakačeva kula”, str. 39.

No, ni eventualna restitucija tj. ponovno zatvaranje katedralnoga kompleksa, odnosno djelomično vraćanje memorije na autentičnu povijesnu sliku, dakako poboljšanu i prilagođenu novome vremenu, ipak ne bi riješilo potrebe smještaja dijela traženih sadržaja za koje je i dalje jedno od najboljih rješenja zgrada “Crne škole” ili useljenje u neke od donjogradskih palača ili pak gradnja posve novih zdanja u kojem drugom dijelu Zagreba. Jednu ili više traženih ustanova moguće je izgraditi, primjerice, na Trnju na praznom zemljištu u gradskom vlasništvu na uglu Ulice Hrvatske bratske zajednice i Ulice grada Vukovara, dakle uz središnju gradsku os, ili velikom praznom crkvenom zemljištu na uglu Vončinine i Voćarske ceste. Premda je riječ o prostoru idealnom za javni park, malo je vjerojatno da će parcela u budućnosti ostati neizgrađena. Obje su lokacije podesne za Riznicu zagrebačke katedrale i Dijecezanski muzej, dok bi se kaptolski arhiv mogao naći npr. na Ksaveru.

38

A u slučaju da se u staru zgradu bogoslovije usele neki od spomenutih sadržaja, bogosloviju je najjednostavnije i najlogičnije izmjestiti na prostor kampusa budućega crkvenog sveučilišta u Ilici.

Za razliku od prethodnih natječaja nijedno natječajno rješenje iz 2007. godine nije doista i ponudilo prijedlog zatvaranja kaptolskoga kompleksa niti je takav zahtjev bio postavljen u programu. U prilog eventualnomu novom zapadnom bedemu ide činjenica da je cijeli katedralni kompleks zapravo skladan zbir u različitim razdobljima nastalih dijelova oblikovanih sukladno pojedinim epohama pripadajućim stilovima. Novom bi izgradnjom on tako trebao obilježiti novo vrijeme u skladnom odnosu sa zatečenom baštinom. Najnoviji primjer zatvaranja kompleksa prijedlog je Projeta marginal iz 2006. godine koji predviđa izgradnju privremenoga i potpuno transparentnog staklenoga zida i staklene replike Bakačeve kule koji bi po uzoru na povijesni predložak zatvorili kompleks, ali i omogućili nesmetan pogled na cijelo pročelje katedrale s prostora trga. Prijedlog je izrađen da bi se skrenula pozornost na stotu obljetnicu (koja je padala te godine) rušenja kule i zidina, otkad je pitanje kaptolskoga trga otvoreno.

Naime, eventualno posezanje za novom izgradnjom i suvremenim arhitektonskim rješenjima u povijesnim ambijentima – ondje gdje je to uputno – odnosno formiranje odnosa starog i novog, u svakom slučaju nije pitanje “da ili ne”, već kako.

Nadalje, nijedan od radova nije posegnuo ni za, barem simboličnom, obnovom prostornih odnosa trga u skladu s činjenicom da je njegov sjeverni dio stoljećima bio definiran zgradom vijećnice čije je tlocrtne obrise npr. moguće rekonstruirati na tlu.

Starim su natječajima na tome dijelu trga također predviđane neke intervencije s ciljem zaokruživanja trga, što je potrebno izvesti tako da se ne ometa ustaljena komunikacija na spoju s ulicom pritom svakako zadržavajući osnovni i specifični lijevkasi tlocrt trga. To se može postići već krajobraznim rješenjem i pažljivim odabirom vrsta koje se mogu, ali i ne moraju, nadovezivati na postojeći zeleni otok na trgu i tamošnja stabla divljega kestena, odnosno postojeći drvored duž kaptolske ulice.

Preduvjet je dakako ukidanje autobusnoga stajališta s okretištem pred sjemeništem.

Ulogu stalnoga stajališta od kaptolskoga trga mogao bi uz manje prilagodbe preuzeti Langov trg. Na mjestu današnjega trga nalazilo se tzv. treće jezero biskupskoga parka; stanovnici Vlaške ulice 1870. godine od biskupa traže dopuštenje za isušivanje zapuštenoga jezera i uređenje zemljišta. Prostor je potom preuzeo Grad koji 1878. godine preuzima taj dio parka i formira novi trg. (Zagrebački leksikon 1, “Langov trg”, str. 585) Trg se isprva zvao Nadbiskupski, potom Langov, nakon Drugog svjetskog rata zove se u čast Marka Oreškovića, a od 1990–ih ponovo Langov. Ispod trga je 2004. godine

39

Taj je prostor ionako lišen karaktera trga i sveden na benzinsku crpku, a ondje se do njezine izgradnje i nalazilo autobusno stajalište koje je zagušilo potencijal nekadašnjega trga.

Preostalo parkiralište na zapadnoj strani kaptolskoga trga potrebno je također posve ukinuti, odnosno proširiti i urbanistički artikulirati postojeći zeleni otok s obzirom na to da se s toga mjesta pruža osobito atraktivan pogled na pročelje katedrale. Izborom i razmještajem biljnih vrsta pritom treba voditi računa da pogled na katedralu ostane otvoren i s prolaza prema Dolcu.

Uz pješački kaptolski trg i ulicu uputno je za automobilski promet zatvoriti i Ulicu Augusta Cesarca te dio Vlaške. U tom slučaju opskrba tržnice Dolac moguća je na način na koji se servisiraju i ostali sadržaji u donjogradskoj pješačkoj zoni. Dakle, potrebno je pristup opskrbnim vozilima preko pješačke zone omogućiti na početku radnoga vremena tržnice i u vremenu njezina zatvaranja. dovršena javna garaža čija široka ulazno–izlazna rampa dodatno degradira prostor.

dalje od trga Natječaj iz 2007. kvalitetno je obuhvatio ciljani prostor, no većina radova ipak nije jednako tretirala sve zadane ulice i prostore.

Samo je jedan rad problematizirao prazni prostor na sjevernome uglu ulice Pod zidom i Bakačeve, nastao umetanjem novih mjerila tridesetih, a gdje uz poštovanje postojećih zdanja ima mjesta popunama.

Nijedan pristigli rad nije tematizirao uređenje bloka Vlaška – Bakačeva – Cesarčeva, odnosno tamošnju zelenu površinu prema Cesarčevoj ulici.

Cesarčeva je ulica nastala 1940. godine rušenjem istočne fronte Bakačeve ulice, odnosno izgradnjom palače Gradske štedionice. Prestrukturiranjem je tada planirana izgradnja posve novoga bloka Bakačeva – Cesarčeva –Vlaška, koji je urbanistički formiran, ali nije arhitektonski završen.

Jedino ondje ostvareno zdanje jest tzv. zgrada “A” Stjepana Planića iz 1939. godine koja je umetnuta u povijesnu cjelinu i kojom arhitekt zadaje novo mjerilo za novi blok na mjestu starih kuća. Zbog početka Drugoga svjetskog rata i odustajanja od daljnje izgradnje Planićeva je zgrada, nesporno vrijedna ahitektura, ali od početka urbanistički nesporazum, ostala visjeti u zraku s obzirom na to da se planirano nadovezivanje sa zapadnih strana nikada nije dogodilo. Time su ipak spašene neke vizure i povijesni prostorni odnosi. Naime, planirani bi dovršetak bloka bio blokirao vizualnu komunikaciju glavnoga gradskog trga s katedralom. Odnos

40

koji je postojao oduvijek, odnosno od nastanka središnjega trga. Najsmjelije rješenje koje je predviđalo upravo maestralni pogled na katedralu i nadbiskupski dvor jest ono Viktora Kovačića. Šteta je da svojedobno umjesto izgradnje Planićeve zgrade prostor planiranoga bloka nije u cijelosti pretvoren u park, čime bi se dijelom ostvarila Kovačićeva zamisao, ali i sačuvao najvredniji dio povijesne strukture Vlaške ulice čija je južna fronta u najvećemu dijelu srušena za potrebe probijanja Kurelčeve ulice.

Umjesto parka, zelena površina na jugozapadnome dijelu nikad završenoga bloka ostatak je nedovršenoga procesa. Na tome je mjestu 2006. godine izgrađen novi javni nužnik Prvi zagrebački javni zahod izgrađen je na Trgu bana Jelačića 1908. godine. , čija lokacija nije najsretnija niti ide na ruku prostoru. Godine 2009. na livadi je bio postavljen privremeni paviljon Paviljon arhitekata Hrvoja Njirića i Vedrana Škopca iz ureda Njirić + arhitekti izgrađen je 2009. godine. Ured je na 41. izdanju Zagrebačkog salona posvećenog arhitekturi dobio Grand prix, a umjesto ustaljene prakse da se pobjednicima organizira samostalna izložba u sklopu sljedećeg izdanja Salona, odlučeno je da se realizira paviljon. Privremeno postavljeni paviljon je nakon uklanjanja 2010. godine završio u Mariboru., što se pokazalo posve

promašenom lokacijom za takav tip intervencije s obzirom na to da se paviljon ne može obići ni sagledati u cjelini. Livada je bitno primjerenija privremenim kiparskim intervencijama poput one “Armijosaurusa” Renea Medvešeka s početka devedesetih, i u tome bi smislu tamo bilo uputno i dalje organizirati privremeno izlaganje umjetničkih sadržaja u javnom prostoru, koji bi se redovito smjenjivali.

Godine 2010. na mjestu uklonjenoga paviljona izgrađena je podzemna trafostanica, čime su još jednom ponešto umanjene mogućnosti definiranja smislene krajobrazne cjeline kao jedine zelene površine koja praktički dopire do samoga Trga bana Jelačića, a nudi osobitu vizuru na tornjeve katedrale. Tu je zelenu površinu svakako nužno krajobrazno ustaliti tako da se valoriziraju postojeća stabla i doda niže raslinje. Grb grada od cvijeća, koji je nekoliko godina stajao na livadi prije izgradnje paviljona, također se može obnoviti i uklopiti u neko potpunije rješenje.

Grb grada Zagreba, pa prema tome i zastava na kojoj se nalazi, promijenjeni su 1994. godine odlukom Gradske skupštine, kada je historicistički 19–stoljetni grb zamijenjen izvornim, ali ta odluka nikad nije provedena u praksi. Ključna je razlika u činjenici da povijesni grb Zagreba ima tri odvojene kule, a onaj 19–stoljetni jedinstvenu tvrđavu s tri tornja. U tom je smislu prijeko potrebno izvršiti promjenu i u uporabu vratiti statutarni, povijesni i ispravni grb.

Štoviše, ta se zelena površina, jednom kad se proširi pješačka zona, može uporabno artikulirati i proširiti tako da se ona pretače na okolne ulice s novim drvoredima koji bi mogli rasti duž Cesarčeve i Kurelčeve te eventualno i na dijelu stare Vlaške od Branjugove do Draškovićeve.

41

Pritom izborom vrsta stabala valja, kao o osobitoj vrijednosti, voditi računa o osiguranju vizura na katedralu, ali i poštivanju povijesnoga ambijenta ulice, što se može postići pažljivim izborom vrsta.

Proširenu, manju zelenu površinu s grmovitim zelenilom svakako bi trebalo potencirati na spoju Cesarčeve i Vlaške ulice, gdje sada raste samo jedna breza, inače pogrešno odabrana vrsta, k tome još zarobljena automobilima.

Planirana izgradnja stambeno–poslovnoga Ban centra na obližnjem uglu Cesarčeve s Kurelčevom posljedica je tranzicijskoga vremena u kojem se odustalo od zatvaranja pripadajućega bloka sadržajem koji bi bio javnoga karaktera, poput hotela, a koji bi pružao i osobit pogled na katedralu. : Lokacija Ban centra promišljana je više puta, uz ostalo i kao manji trg. Za taj je prostor 1959. godine proveden i nerealiziran javni natječaj na kojem je pobijedio Ivo Vitić, koji na ugaonom dijelu zapune bloka predviđa novi mali trg upravo s obzirom na vizure katedrale koje taj prostor nudi, još jednom potvrđujući tezu o motrištima kao ključnu u oblikovanju cijele zone oko katedrale.

timotejev prolaz Povezivanje Opatovine i Kaptola predloženo je u nizu natječajnih radova, a neka od rješenja svakako je uputno ostvariti, i neovisno o cjelovitoj provedbi natječaja, da bi se stvorila kompaktnija, dostupnija i razigranija (buduća) pješačka zona.

Povezivanje tih dviju ulica pješačkim koridorima najbolje je ostvarivo kroz dvorište Alagovićeva vrta. Vrt je obnovljen novim izborom biljnih vrsta prije nekoliko godina nakon što je tamošnjoj povijesnoj kuriji nadodana i suvremena ekstenzija za potrebe svećeničkoga staračkog doma. Moguću buduću vezu sugerira već

sam ulazni portal godine 1825. izgrađene ograde, a takav prolaz s južne strane vrta ne bi ni na koji način ometao privatnost vrta.

Novi je prolaz uputno eventualno otvoriti na još jednome mjestu, a odlična pješačka veza s Opatovinom moguća je i dvorištem Kaptola 6.

Neovisno o povezivanju dviju ulica, samu ulicu Opatovinu svakako je potrebno osloboditi od sadašnjih drvenih kioska i oplemeniti je zelenilom kao uvodom u park na Opatovini.

S druge strane, pitanje komunikacijskoga pravca između kaptolskoga trga i parka Ribnjak tema je još od prvoga natječaja, a logičnost i nužnost te veze očita.

Dvije su osnovne lokacije na kojima se predlagalo njezino ostvarivanje. Prva je prolaz između Bakačeve ulice i Ribnjaka koji je nekoliko puta

42

predložen kroz dvorišni ulazni portal, odnosno južno dvorište nadbiskupskoga dvora koji bi time postao (polu)javni prostor s eventualnom mogućnošću zatvaranja noću.

Takva bi komunikacija možda omogućila otvaranje osobito lijepog zdanja nadbiskupskog staklenika za javnost, u idealnom slučaju ponovno u davno izgubljenoj funkciji Dodatnu vizuru na staklenik moguće je ostvariti i intervencijom na zgradi uz Branjugovu ulicu koja nema spomenički status jer je izgrađena kasnije. Time bi se otvorila mogućnost kvalitetnijeg završetka povijesne urbane matrice sklopa kuća podno Nadbiskupskoga dvora i produženja parka sve do same Vlaške., pa

možda i s novom vizurom koju bi otvorilo uputno rušenje ili posvemašnje preuređenje prizemne improvizacije iz 1930–ih na sjeverozapadnom uglu Vlaške i Branjugove.

Ideja o spajanju samoga kaptolskoga trga s parkom Ribnjak sa sjeverne strane katedrale u arhitektonskim planovima postoji već gotovo cijelo stoljeće. Pritom je svako probijanje sjevernog zida, a kako predlažu neki recentni natječajni radovi, potpuno neprihvatljivo, i to iz dva temeljna razloga. Riječ je o povijesnom zidu koji se očuvao od nastanka do danas i zaštićeni je spomenik kulture Sjeverni je zid, kakav postoji i danas, dao izgraditi biskup Eberhard između 1397. i 1419. godine. . Štoviše, riječ je o “jedinom izvornom i autentičnom spomeniku monumentalne renesansne arhitekture u Zagrebu”. Ivančević 2003: 64.

I drugo, mogućnost pješačke komunikacije postoji na nekoliko alternativnih neposrednih lokacija, u prvom redu kroz sjemenišno dvorište uz sjevernu stranu zidina. Takav prolaz tematiziralo je nekoliko radova, od kojih su neki bili i nagrađeni.

Prilog stavljanju zgrade bogoslovije u već spominjanu novu funkciju svakako je, dakle, i to otvaranje mogućnosti pješačke komunikacije prema Ribnjaku upravo kroz njezino dvorište, a iz kojega se pruža i lijep pogled na sam park.

Toj spojnici u prilog ide i položaj godine 2008. obnovljenoga Alagovićeva zida iz 1830. pod sjemeništem prema Ribnjaku, a koji se u južnome dijelu lako može premostiti novim stubištem. Istodobno s recentnom obnovom zgrade bogoslovije, obnovljen je i zid, a pritom je od improvizirane pomoćne gradnje oslobođen i povijesni sjeverni bedem.

Spojem s parkom trasom budućega prolaza otvara se i mogućnost krajobraznoga rješenja koje bi oplemenilo budući sjemenišni vrt na čijem se mjestu sada nalaze parkiralište i manji zeleni otok. Gdje god on u konačnici bio, prolaz između kaptolskoga trga i Ribnjaka mogao bi biti nazvan Timotejevim, u čast biskupu zaslužnom za temeljitu obnovu katedrale. Timotej je imenovan zagrebačkim biskupom 1263. godine. Njegovo “najvažnije djelo je gradnja (ili obnova) katedrale. Katedrala je bila teško oštećena pri provali Tatara

43

1242. godine. Tadašnji biskup Stjepan II. nije imao mogućnosti da je popravi, pa je sagradio kapelu sv. Stjepana. Njegov nasljednik biskup Filip ocijenio je da je katedrala u tako lošem stanju – a po njegovu mišljenju i na neprikladnom položaju – da se ne isplati popravak.

Zato je 1258. molio papu Aleksandra VI. dopuštenje da sagradi crkvu na prikladnijem mjestu. Pošto je papa dopustio gradnju katedrale, ona se za Filipa više ne spominje. Nakon tri godine napustio je Zagrebačku biskupiju, a katedralu nije premjestio.” Na istome mjestu obnovit će je Timotej za kojega se pretpostavlja da je više gradio nego obnavljao. Dobronić 1991: 23.

dolac Promišljanja kaptolskoga trga neizostavno su vezana i uz prostor Dolca.

Uza zapadni bedem prvobitnoga naselja na Kaptolu je 1477. godine utemeljena Opatovina koja dobiva statut i pravo biranja suca. Gradnja je potaknuta i zbog sve veće opasnosti od Turaka te potrebe za ljudstvom koje bi branilo grad.

U vrijeme modernizacije Zagreba upravo je na tome mjestu došlo i do najtežeg udara na povijesnu strukturu čitavoga Kaptola izgradnjom tržnice Dolac, kada je za potrebe njezine gradnje uklonjena povijesna jezgra građanskoga dijela naselja. Valja istaknuti da rušenje povijesnih dijelova gradova nije iznimka u Europi toga vremena kada pod naletom modernizacije nestaju neke povijesne srednjovjekovne strukture, poput onih na mjesto kojih dolaze trgovi i perivoji bečkoga Ringa, Hausmannove vizije novoga Pariza ili u zagrebačkome slučaju i prilagođeno mjerama sredine – tržnica Dolac. Na mjesto godine 1925. porušene aglomeracije

zgusnutih kuća i nepravilnih uličica dolazi moderna, središnja zagrebačka tržnica koja će praktički definirati novi vlastiti trg. Odluka je donesena kako bi se glavni gradski trg bana Jelačića rasteretio tržne djelatnosti. Zgradu s istočne strane Dolca projektirao je Zvonimir Vrkljan. U toj je zgradi živjela Marija Jurić Zagorka.

Zgradu s arkadnim prolazom sa zapadne strane projektirao je sam Bastl.

Tržnica je građena od 1926. do 1930. po projektu Vjekoslava Bastla.

Iz današnje je perspektive rušenje toga najpovijesnijega dijela Zagreba za potrebe izgradnje tržnice velika šteta i pogreška, osobito zato što se ona mogla lako smjestiti negdje drugdje unutar Donjega grada. Prvi je prijedlog i bio da se tržnica uredi na prostoru bivše Jašionice u današnjoj Martićevoj ulici, a godine 1907. bilo je zaključeno da se ona izgradi na istočnoj strani Jelačićeva trga. Zagrebački leksikon 2, “Tržnice i sajmišta”, str. 443.

Na kraju je odabrana današnja lokacija Dolca čije je uređenje uokvirilo novu sliku tog staroga dijela grada, a nova je situacija poslije bila predmetom nekih novih neostvarenih vizija.

Obnova Dolca 2006. godine obuhvatila je i obnovu tzv. Trga Petrice

44

Kerempuha, tako neslužbeno nazvanoga po spomeniku na tom trgu. Rad Vanje Radauša iz 1955. godine.

Pri obnovi na mali je trg umetnuta fontana, no osim što je riječ o dizajnerski iznimno lošem rješenju, ona je unutar prostora trga pozicionirana na posve promašenoj lokaciji – na spoju Skalinske ulice i Opatovine ometa pješačku komunikaciju, umjesto da je, jednostavno, bila postavljena uza sjeverni zid trga na uglu s Opatovinom. Utoliko je njezino preseljenje izgledno, a po mogućnosti tada će u pitanju biti neka oblikovno i funkcionalno posve nova fontana.

Trg Petrice Kerempuha, koji kao dio Dolca, ujutro funkcionira uglavnom kao tržnica cvijeća, popodne prostor ustupa terasama kafića dok glavnina tržnice zjapi prazna.

Stoga je pri promišljanju Dolca uputno razviti strategiju cjelodnevne upotrebe prostora, u prvome redu krovne tržnice čiji je prostor u popodnevnim i večernjim satima potpuno neiskorišten te bi ga se moglo staviti u neku funkciju. U tome smjeru idu recentnije inicijative da se on i natkrije, što nije nužno niti je preduvjet njegove iskoristivosti. Predlagano je, primjerice, da se tamo popodne smjeste sportski tereni, no umjesto toga bilo bi uputnije organizirati npr. tjedni večernji sajam knjiga, stripova i nosača zvuka, po uzoru na sajam antikviteta na Britancu.

stoljeće privremenosti Kroz najveći dio svoje poznate povijesti Kaptol se uvijek tako i zvao.

Riječ ‘kaptol’ dolazi od latinske riječi capitulum, što u srednjovjekovnoj crkvenoj terminologiji znači zbor kanonika prvostolne crkve, pa se i zagrebačko naselje kanonika uz prvostolnicu počelo nazivati Kaptolom.

Zagrebački leksikon 1, “Kaptol”, str. 465.

To stoljećima uvriježeno ime, koje se odnosilo i na sam trg pred katedralom, službeno je promijenjeno samo jednom. Naime, godine 1991. u sklopu najmasovnijega preimenovanja zagrebačkih ulica u gradskoj povijesti Kaptol je preimenovan u Trg kardinala Alojzija Stepinca. Novo je ime trajalo iznimno kratko s obzirom na to da je izazvalo revolt same Crkve koja, dakako, nije protiv trga posvećenog Stepincu, već je protiv ukidanja gotovo tisućljetne tradicije. Nakon intervencije kardinala Franje Kuharića tek postavljene ploče sa Stepinčevim imenom odmah su ukonjene te je vraćeno prvotno ime.

To staro ime preživjelo je sve kaptolske urbanističke improvizacije, vizije i propuštene prilike definiranja konačnoga oblikovanja trga koji je kroz povijest mijenjao izgled mireći staro i novo.

45

Stoga su iz pozicije u kojoj “uvjerenje da povijest nije moguće nadmašiti” nije konačno, intervencije u povijesna tkiva, poput jezgre Zagreba i sam Kaptol, itekako moguće, uz poštovanje nekih regula i mjerila između onoga što se čuva i onoga što ulazi u cjelinu kao nova vrijednost, reprezent novoga vremena.

Uostalom, kaptolska tvrđa kao najveća renesansna fortifikacija u Hrvatskoj Ivančević 2003: 63. , “iako morfološki heterogena kompozicija – sastavljena od gotičke katedrale u jezgri, uokvirene renesansnom tvrđom, dijelom pregrađenom u baroknu palaču – organička je i skladna cjelina” koja ne samo da pomiruje nekoliko skladnih građevina “nastalih u različitim povijesnim razdobljima i odgovarajućoj smjeni stilskih kategorija” Ivančević 2003: 61. već je ujedno i spomenik europskoj, napose srednjoeuropskoj, multikulturalnosti jer je kompleks nastao suradnjom “Hrvata, Slovenaca i Austrijanaca, na temelju projekta talijanskoga izvorišta i uz udjel talijanskih majstora, a na poticaj zagrebačkoga biskupa porijeklom iz Ugarske”. Ivančević 2003: 63.

“U posljednjoj fazi rasta dodane su joj vertikale dvaju neogotičkih zvonika. U prve tri faze smjenjuju se ciljevi gradnje prema funkciji: sa sakralnoga spomenika gotike prebacuje se težište na fortifikacijski u renesansi, potom na stambeno–reprezentativni u baroku, da bi se naposljetku (obnovom i zvonicima, prim. aut.) vratilo sakralnoj temi.”

Ivančević 2003: 61.

Takav prvoklasni spomenik i njegovo stvarno i simboličko značenje u slici Zagreba svakako zaslužuje prvoklasni trg.

Natječaj za Kaptol jest iznio neke dobre smjernice, ponajviše u mogućnostima povezivanja Kaptola i Opatovine, no nije ni približno ponudio rješenje koje bi najbolje reafirmiralo taj važni dio grada tj. postuliralo Kaptol kao trg. Ponuđena i nagrađena rješenja slabija su od nekih na ranijim natječajima što samo ukazuje na srozavanje pristupa problematici prostora. Realizacija provedenog natječaja značila bi za Zagreb isto ono, pa i gore od toga, što je mislio Kosta Strajnić komentirajući stvar oko Kursalona s početka teksta tvrdnjom da on znači “unesrećiti Dubrovnik jednom novom nepodobom”. Kosta Strajnić: Dubrovnik bez maske i polemika s Vinkom Brajevićem o čuvanju dalmatinske arhitekture (priredio Ivan Viđen), K–R centar – Hrvatsko restauratorsko društvo, Zagreb, 2007, str. 100.

Ipak, vjerojatnost skorije realizacije, ili realizacije uopće, pobjedničkoga projekta vrlo je neizvjesna, što ide na ruku trgu koji, međutim, i dalje čeka neko bolje rješenje.

Po svemu sudeći, jednom kad se trg napokon uredi, bit će to nakon nekog novog natječaja koji će ponuditi nove prostorne kvalitete, osiguravajući kontinuitet i povijesnu svijest ostvarenu kroz novu vrijednost i

46

kao trag svoga vremena. Dakle, traži se nešto što će u klasičnu baštinu umetnuti novu dramaturgiju, tako stvarajući arhitekturu kao poticaj, trg kao mjesto, ali i grad kao odredište.

Jedna od bitnih karakteristika urbanističkoga razvoja Zagreba, osobito unazad više od pola stoljeća, preskakanje je prostora koji su bili predviđeni za buduće intervencije i pritom se (sa)čuvali od svake izgradnje.

Situacija na Kaptolu unatoč planovima ostavljena je otvorenom, dijelom upravo s obzirom na važnost trga koji traži kompleksnija rješenja, a sve ostvarene intervencije bile su privremenoga karaktera.

U nekim je slučajevima, ne samo na Kaptolu, takvo privremeno stanje postalo trajno, pa čak i novo ishodište za nedjelovanje u vezi s ustaljenom prostornom konstantom.

Tako je često riječ o improvizacijama koje, umjesto vizija, postaju stalna slika grada. Takvu sliku nudi i Kaptol. Od svih planova za uređenje tamošnjega trga, od kojih su neki bili i izrazito ambiciozni i kvalitetni, ništa se nikad nije ostvarilo. Sama je katedrala i početak 20. i početak 21. stoljeća dočekala pod skelama Katedrala je bila pod skelama i tijekom Drugoga svjetskog rata kada je započela prva obnova, koja nije bila završena. Akualna obnova počela je 1990. godine., time i simbolično upozoravajući na nikada završen

proces kako obnove zgrade tako i javnih prostora u njezinoj neposrednoj blizini.

Od mnogobrojnih zagrebačkih vizija, pa i planova i projekata, čini se da nedovršeni Kaptol, taj najstariji zagrebački trg, ipak čeka najduže, dobrano premašujući već cijelo stoljeće privremenosti.

47

Zagrebačka katedrala dominira ne samo kaptolskim trgom, već i gradom. Ne više kao ideološki spomenik, već kao izuzetni znak u prostoru. Autor fotografije: Mladen Sokele

Povijesni dvograd Kaptol i Gradec. Autor fotografije: skyscrapercity.com

48

Katedrala s Mosta slobode. Autor fotografije: flicker, jaime.silva

Kaptolski trg. Autor fotografije: Dunja Kolar

49 49

Staro pročelje i zidine s Bakačevom kulom. Južnu stranu trga još je uvijek zatvarena kućom koja je kasnije srušena za potrebe probijanja Bakačeve ulice. Sa svakim je rušenjem trg postepeno rastakan, no ipak je uspio zadržati osnovnu srednjovjekovnu strukturu.

Autor fotografije: 98 Zagreb 1956 – str 120

Istočna fronta kaptolskoga trga sa Znikinom kurijom u prvom i crnom školom u drugom planu. Autor fotografije: 198 Branimir Špoljar – Stari Zagreb od vugla do vugla – str 162

50

Detalj s Kaptola, sa starim zvonikom Franjevačkog samostana. Autor fotografije: 248 Zg leksikon 1 – str 459

Trg bana Jelačića i stara katedrala nakon velikog potresa 1880. godine. Autor fotografije: Gjuro Szabo – Stari Zagreb str 46

51 51

Izgradnja novih tornjeva katedrale. Autor fotografije: 014 Olga Maruševski – Iso Kršnjavi kao graditelj – str 169

Izgradnja tornjeva katedrale. U sredini stara kuća na mjestu budućega Lowyjevog nebodera, lijevo stari toranj pravoslavne crkve prije Bolleove obnove, desno se vidi fasada zagrebačke sinagoge srušene od ustaša 1941. Autor fotografije: 208 Branimir Špoljar – Stari Zagreb od vugla do vugla – str 220

52

Staro pročelje i zidine s Bakačevom kulom. Južnu stranu trga još je uvijek zatvarena kućom koja je kasnije srušena za potrebe probijanja Bakačeve ulice. Sa svakim je rušenjem trg postepeno rastakan, no ipak je uspio zadržati osnovnu srednjovjekovnu strukturu.

Autor fotografije: 98 Zagreb 1956 – str 120

Metroplitanska knjižnica bila je smještena s unutrašnje strane zapadnog bedema.

Autor fotografije: 321 Lelja Dobronic – Biskupski i kaptolski Zagreb – str 79

53 53

GrafiÄ?ki prikaz E. Nardija stare katedrale u 19. stoljeću. Autor fotografije: nepoznat

54

Zapadni bedem s Bakačevom kulom, Velikim vratima i Metroplitanskom knjižnicom. Na Bakačevoj kuli Mala vrata. Autor fotografije: 236 Zg leksikon 1 – str 38

55 55

BakaÄ?eva kula. Autor fotografije: Zg leksikon 1 – str 38

Katedrala prije obnove. Autor fotografije: nepoznat

56

Snimka Kaptola sa starom katedralom, zapadnim bedemom s Bakačevom kulom i starom kaptolskom vijećnicom. Autor fotografije: nepoznat

Gradska vijećnica na Kaptolu izgrađena je 1675., a srušena 1876. godine. Autor fotografije: nepoznat

57 57

Katedrala nakon obnove. Autor fotografije: nepoznat

Kaptolski kompleks. Autor fotografije: 156 – Galantni Zagreb – str 180

58

Kovačićev prijedlog parka podno Nadbiskupskog dvora. Autor fotografije:: 153 – Galantni Zagreb – str 154

Vlaška ulica. Autor fotografije: 0039. 295 Zg leksikon 2 – str 499

59 59

Južna fronta Vlaške ulice oko 1900. godinr, prije probijanja Palmotićeve ulice. Autor fotografije: 328 Lelja Dobronic – Biskupski i kaptolski Zagreb – str 117

Čitav kaptolski trg bio je parkiralište najveći dio druge polovice 20. stoljeća. Autor fotografije: Duško Keckemet – Grad – str 325

60

Južna fronta Vlaške ulice prije rušenja. Desno Kurelčeva ulica, u pozadini Planićeva zgrada.

Autor fotografije: 329 Lelja Dobronik – Biskupski i kaptolski Zagreb – str 117

Unutrašnjost sjevernog kaptolskog zida. Autor fotografije: Sš

61 61

Zapadne kaptolske kule. Autor fotografije: Sš

62

Tragovi nekadašnjeg zapadnog zida. Autor fotografije: Sš

63 63

Vanjska strana sjevernog kaptolskog zida. Nakon rušenja pomoćnih gospodarskih objekata dvorište Crne škole pretvoreno je u parkiralište. Lokacija je idealna za budući prolaz Kaptol – Ribnjak koji bi se mogao nazvati Timotejevim. Autor fotografije: Sš

Pogled na kaptolski trg dok je još bio parkiralište koje je ukinuto 2005. Autor fotografije: Zg leksikon 1 – str 469

64

Dolac. Autor fotografije: Stari Zagreb od vugla do vugla – str 167

Dolac prije rušenja. Vidi se nekadašnji trg. Autor fotografije: Snješka Knežev – Zagreb u središtu – str 34

65 65

Splavnica prije izgradnje Dolca. Autor fotografije: Branimir Špoljar – Stari Zagreb od vugla do vugla – str 169

Pronađene ljudske lubanje tijekom radova gradnji tržnice Dolac. Autor fotografije: Nepoznat

66

Na otprilike ovoj lokaciji se nekada nalazila Šoštarska ili Nemška vas. Ulica je bila nazvana po Nijemnicma koji su bili uglavnom postolari (šusteri). Danas je moguće povijesno ime vratiti na autentičnu lokaciju imenujući postojeći prolaz između Radićeve i Tkalčićeve Šoštarskim prolazom. Autor fotografije: Snješka Knežev – Zagreb u središtu – str 35

Dolac. Autor fotografije: Slobodni Zagreb

67 67

Dolac. Autor fotografije: Sš

68

Rušenje na Dolcu za potrebe izgradnje tržnice. Autor fotografije: nepoznat

69 69

Dolac u odnosu na Kaptolski trg. Autor fotografije: Nepoznat

Neugledni prolaz skriva dojmljivu vizuru na katedralu. Autor fotografije: Sš

70

Javni prostor Tržnice Dolac potpuno je prazan nakon završetka rada tržnice. S obzirom na njuegove potencijale i lokaciju, moguće ga je sadržajno artikulirati u vrijeme kada je prazan, a idealan je za sajam rabljenih knjiga, stripova i nosača zvuka kakav Zagreb, za razliku od mnogih drugih gradova, nema. Sajam bi se mogao održavati jednom tjedno u kasnim popodnevnim i večernjim satima, a mogao bi biti organiziran po uzoru na postojeći sajam antikviteta na Britancu. Autor fotografije: Sš

Dolac. Autor fotografije: Sš

71 71

Kaptolski trg i njegova šira zona iz zraka. Autor fotografije: Nepoznat

Ispred katedrale. Autor fotografije: Nepoznat

72

Umjesto zelenog otoka oplemenjenog biljem, poploÄ?ana ploha bez funkcije. Mali vrt valjalo bi urediti i ispred kurije u pozadini, budući da prostor za njega postoji. Autor fotografije: SĹĄ

Detalj s trga. Autor fotografije: Nepoznat

73 73

Ukrasi na zelenoj površini na trgu. Autor fotografije: sš

Uskršnji ukrasi na zelenoj površini na trgu. Autor fotografije: sš

74

Ključni moment doživljaja katedrale prilazeći joj iz prolaza prema Dolca ometaju pogrešno odabrane biljne vrste. Autor fotografije: sš

Dio kaptolskoga trga dobar je dio dana zakrčen dostavnim vozilima. Autor fotografije: sš

75 75

Istočna strana bloka uz katedralni kompleks neugledna je improvizacija iz tridesetih. U prvom planu neadekvatno riješeni plato oko spomenika Augustu Šenoi. Autor fotografije: sš

Nedovršeni spoj starog i novog koji traži neku vrstu interpolacije koja bi poštovala oba postojeća objekta. Autor fotografije: sš

76

Kaptolski kompleks i povijesni urbanizam dijela Vlaške ulice na avionskom snimku iz 1928. godine. Te je godine Zagreb dobio svoju prvu redovitu zračnu liniju, onu s Beogradom.

Na trgu se vidi paviljon javnoga wc–a, a skroz desno pozicija oranžerije. Autor fotografije: Galantni Zagreb – str 181

Oranžerija tijekom obnove. Autor fotografije: Nepoznat

77 77

Katedrala iz Grškovićeve ulice. Autor fotografije: sš

78

Katedrala iz Ilice. Autor fotografije: sš

79

Katedrala s Mosta slobode. Autor fotografije: flicker, jaime.silva

Nezavršeni proces nakon probijanja Cesarčeve ulice ostavio je neispunjen blok. Stabla uspješno poboljšavaju dojam. Autor fotografije: Sš

80

Manduševac. Autor fotografije: Sš

Zelene površina koja idealna kao lokacija za privremeno izlaganje umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Autor fotografije: Sš

81 81

82

“Nadalje određujemo, da se održava u istom gradu svečani trg dva dana u tjednu, tj. u ponedjeljak i četvrtak, i da je osim toga svakoga dana trg svakidašnji.”

Zlatna bula Bele IV., 16. studenoga 1242.

Uriniranje Siniše Labrovića posred javnog prostora Markova trga usred bijela dana, tj. ono što taj čin razlikuje od bilo kojeg drugog mokrenja na javnoj površini upravo je priroda odabranoga mjesta kao stvarnoga i simboličkoga političkog središta Hrvatske.

Taj performans izveden u listopadu 2010. u sklopu Urbanfestivala na visoko kontroliranom prostoru trga na kojem je zakonski zabranjen svaki oblik prosvjeda svoju bit ima u trgu – mjestu, ali i u ukupnom značenju Gornjega grada čiji je prostor uvelike prisutan ne samo u zagrebačkom nego i u nacionalnome političkom i kulturnom imaginariju kao povijesno središte glavnoga grada Hrvatske.

Ime Gornji grad javlja se početkom 19. stoljeća u odnosu na ubrzano rastuće donjogradsko predgrađe koje će do kraja toga stoljeća postati središtem modernoga grada. U tom razvoju Gornji grad ostao je najcjelovitiji dio starog Zagreba.

Iako se ime Zagreb rabi već i u Felicijanovoj ispravi, ono se od nastanka grada u nekim slučajevima upotrebljava i za Kaptol i za Gradec, a od 16. stoljeća počinje se upotrebljavati učestalije za obje općine.

Godine 1577. sastaje se sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije koji, zabrinut zbog opasnosti od Turaka, preporučuje kralju Ferdinandu da se “pobrine za svoju kraljevsku varoš na brdu Gradecu koja je glavni grad ovih kraljevina”.

Time je Zagreb prvi put spomenut kao hrvatski glavni grad, a taj će primat poslije nakratko preuzeti Varaždin.

Hrvatski banovi nisu stolovali u Zagrebu sve do 17. stoljeća, a prvi ga je za svoje sjedište 1621. godine izabrao Nikola Frankopan, čiji je banski dvor bio smješten upravo na Griču.

Na Gradecu je svojedobno postojala i kraljevska palača koju je oko 1335. dao sagraditi kralj Karlo I.“Palaču su istraživači smještali uz južni i sjeverni gradski bedem da bi napokon prevladalo mišljenje kako se ona nalazila negdje u jugozapadnom dijelu Gradeca, štoviše na mjestu zgrade na današnjem Markovićevom trgu br. 3, mjestu na kojem je kasnije izgrađena jedna od dviju gornjogradskih kuća Zrinskih.” Najnovija istraživanja Srećka Ljubljanovića navode da je na današnjem kućnom broju 3 zapravo stajala palača bana Mikca, a da je Kraljevska palača bila na mjestu današnje zgrade na broju 2. Oko kraljev(sk)e palače postoji i stanovita terminonoška dvojba. “Dok sam Karlo I. svoju palaču zove domus regalis, a u sporazumu bana Nikole s Mikčevim sinom to je izričito palača gospodina kralja (pallacium seu castrum domini regis), dotle ju ostali izvori, a oni su redom proizvod gradskog magistrata, zovu pallacium regis. Ako to prihvatimo, onda su stari Zagrepčani ovu palaču zvali palača kralja ili kraljeva, a ne kraljevska palača”,

83

što je suprotno od njena u znanosti uobičajena naziva. Srećko Ljubljanović, Prilog pitanju lokacije zagrebačke srednjovjekovne kraljevske palače, Kaj, br. 3/2004, str. 55. .

I jedina postojeća zagrebačka kraljevska rezidencija nalazi se na Gornjem gradu, u Visokoj ulici. Godine 1936. Grad je kupio staru Pongratzovu palaču za potrebe nove dinastije Karađorđevića, ujedno i zadnje koja je vladala Hrvatskom. To je zdanje s neovisnošću zemlje kratko vrijeme bilo i sjedište predsjednika Republike.

zabranjeni trg Uglavnom pravokutni raster gornjogradskih ulica svoje ishodište ima u Trgu svetoga Marka kao idealnom središtu srednjovjekovnoga grada. Povijesni razvoj dakle nije samo odredio urbanističko središte brežuljka, već je odmah trajno i jasno naznačio – u gradovima uvijek postojeću – hijerarhiju mjesta.

Uz crkvu arhitekturom Markova trga dominiraju dva stoljeća stara banska palača U toj je zgradi bila još jedna važna institucija s obzirom na to da se u banskoj palači od početka 19. stoljeća nalazio i Kraljevski zemaljski arhiv, koji je onamo preseljen iz kraljevske kuće s istočne strane trga. Franjo Buntak, Povijest Zagreba, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1996, str.

726. i zgrada parlamenta.

Nastojanja da se ukloni dotrajala crkva koja je krajem 19. stoljeća jedva spašena od rušenja, zaustavila je besparica. Naime, kako za izgradnju nove crkve na nekoj drugoj lokaciji nije bilo novca, odlučeno je da se obnovi stara koja je od samih početaka Gradeca stajala upravo na središnjem trgu.

Izgradnja zgrade Sabora na mjestu koje je imalo povijesnu važnost dodatno će odrediti budućnost trga. Zagreb je u to doba još nedovoljno osviještena sredina da bi sačuvao sve autentične ambijentalne vrijednosti povijesnoga trga. Porušeno je pet jednokatnih kuća na istočnoj strani trga da bi se napravilo mjesta za, po dimenzijama i proporcijama neprimjerenu, vladinu zgradu u kojoj je danas Sabor.

U zgradu Sabora uklopljena je stara klasicistička zgrada Zagrebačke županije koja jedina nije bila srušena. Novi je objekt izgrađen u neoklasicističkom stilu dijelom po projektu arhitekta Dragana Suzana iz Sarajeva te poslije Lava Kalde, koji je 1907. godine pobijedio na prvome javnom natječaju u Zagrebu.

Nedojmljiva zgrada poremetila je sklad svih okolnih ulica, a šteta je umanjena tek prilagođivanjem izgradnje organičkoj liniji Opatičke ulice, i to zaslugama arhitekta Viktora Kovačića.

Starija pak Banska palača – današnje sjedište Vlade – po svojim je mjerilima posve u skladu u odnosu na okruženje staroga trga.

Na Markovu se trgu nalazila i grička gradska vijećnica, koju je godine 1615. na mjestu one prethodne dao izgraditi gradski sudac Jakob Gasparini.

84

Vijećnica je u 19. stoljeću nadograđena i proširena na okolne zgrade, a na mjestu stare je Kristofor Stanković od dobitka na lutriji u Beču izgradio prvu zagrebačku kazališnu zgradu, gdje se danas nalazi Gradska vijećnica. Grad se Stankoviću poslije odužio imenovanjem skupštinske galerije po njemu.

Uz važne institucije, Markov je trg tijekom povijesti oduvijek bio i mjesto političkih i drugih okupljanja masa. Primjerice, na trgu je 29. listopada 1918. godine održan veliki javni skup u povodu proglašenja Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Od proglašenja državne neovisnosti na trgu su se odvijali i mnogobrojni politički prosvjedi sve do 2004. godine. Naime, činjenica da je Markov trg stvarno i simboličko središte hrvatske demokracije odredila je i aktualni karakter prostora na kojemu je u 21. stoljeću na snazi zabrana svakog demonstriranja, a odluku o zabrani donijela je HDZ–ova Vlada premijera Ive Sanadera.

Dok britanski umjetnik Mark Wallinger osvaja nagradu Turner za 2007. godinu za svoj rad natpisa i plakata s protestâ na Parliament squareu u Londonu, a koji se upravo zbog simbolike mjesta uredno događaju i pred mnogim parlamentima zdravih demokracija kao neotuđivo građansko pravo, u Zagrebu je na snazi bizarna zabrana koja k tomu – vrijedi samo za neke.

Iako su od tada svi pokušaji prosvjeda na trgu spriječeni, u vremenu otkad je zabrana nastupila trg je poslužio tek kao pozornica govoru američkoga predsjednika Georgea W. Busha u travnju 2008., za jednokratnu opernu izvedbu Donizettijeve opere “Don Pasquale” u srpnju 2009. i predsjedničku inauguraciju Ive Josipovića u veljači 2010.

Te iznimke potvrđuju tezu da su navodni sigurnosni razlozi zabrane tek puka izlika. Jasno je da je antidemokratska zabrana mirnoga prosvjedovanja na trgu motivirana isključivo sprečavanjem prosvjeda pod nosom Vlade i Sabora. Unatoč tomu formalna zabrana nije npr. spriječila incident kada se 2008. godine neki prosvjednik autom zaletio u vrata saborske zgrade.

Svojedobna nastojanja građanske inicijative “Matija Gubec” da se zabrana ukine nisu imala odjeka pa se ni danas na trgu koji je “jednako sadržajan i živ kao gradska groblja” ne odvija nijedna manifestacija niti se one potiču. Tako taj drugi najstariji zagrebački trg, umjesto živošću i optimizmom, zrači represijom. Obnova Markove crkve završena je 2009. godine, a sam je trg obnovljen 2006., no bez javnoga natječaja. Praksa da se za neke važnije gradske javne prostore ne raspisuju javni natječaji rezultira uglavnom neostvarenim potencijalima i umanjenom kvalitetom prostora.

Uz infrastrukturu, banalna obnova svela se na zamjenu asfalta kamenim kockama – u konkretnom slučaju primjer lažne tradicije jer se “tom grubom površinom sugerira tobožnja starost” Baština, komunikacija i kultura u zadnjem planu, Razgovor sa Snješkom Knežević, Zarez, br. 292, 30. 9. 2010, str. 22.. Naime, trg tijekom povijesti nikad nije bio popločen “Robusnim granitnim kockama koje su danas na Gornjem gradu optočene su 1910. nove tračnice tada uvedenog električnog tramvaja, velika količina

85

naručena je za glavne izlazne ceste na kojima je tada bio konjski promet. Iste je godine donesen pravilnik i plan asfaltiranja javnih površina, trgova, šetališta i gradskih ulica, među njima i na prvom mjestu Markova trga. Projekt uređenja plohe trga izradio je sam Milan Lenuci. To je sloj koji smo naslijedili, koji se mogao obnoviti. Granitnih kocaka tu nije bilo, a stariji sloj, prije asfalta, bio je makadam.” Baština, komunikacija i kultura u zadnjem planu, Razgovor sa Snješkom Knežević, str. 22., ali je, naprotiv, bio asfaltiran, te bio jedna od prvih asfaltiranih javnih

gradskih površina.

Pri obnovi trgu nije vraćen karakter mjesta zadržavanja i komunikacije, a na tome mjestu koje je između ostaloga i središte turističkoga interesa ne postoje ni klupe. Obnova nije tematizirala ni pitanje spomenika koji je stoljećima stajao ispred crkve. Pred južnim je portalom isprva stajao stup srama, a početkom 18. stoljeća postavljen je barokni stup s Marijinim likom – prvi javni spomenik u Zagrebu – koji je zbog trošnosti uklonjen 1869. godine. Kip je izradio Claudius Kautz na inicijativu senatora Hiacinthyja. Spomenik je imao Mariju na vrhu stupa, a uokolo u njenom podnožju bili su likovi sv. Josipa, Ivana Nepomuka, Ivana Evanđelista i Ivana Krstitelja, a ispod njih hrvatski grb. Ništa od spomenika nije sačuvano. Gjuro Szabo, Stari Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990, str. 54. Postojala je namjera da se na mjestu spomenika izgradi fontana u čast kraljeva boravka. Szabo 1990: 113. Nakon što je spomenik uklonjen, na Markovu je trgu planirano postavljanje novoga Marijina spomenika, koji je međutim postavljen na Kaptolu, gdje je i danas središnji urbanistički naglasak trga. Prilikom recentne obnove Markova trga rekonstruirano je “robusno postolje koje je nekad služilo da se postavi tzv. nebo prigodom Tjelovske procesije (...) a da se ničim nije obilježilo mjesto najstarijega javnog spomenika u Zagrebu, Marijinog stupa.” Baština, komunikacija i kultura u zadnjem planu, Razgovor sa Snješkom Knežević, str. 23. Unatoč stoljetnoj tradiciji lokacije moći, činjenica da je Gornji

grad političko središte zemlje tek je u novije vrijeme bitno utjecala na karakter same plohe trga. U znatnom dijelu dvadesetoga stoljeća trg je bio parkiralište za potrebe tamošnjih institucija, a to je dijelom i danas.

Tako dio prostora trga još zauzimaju automobili političkih dužnosnika, koji bi trebali imati ograničenu mogućnost parkiranja isključivo sa zaklonjene sjeverne strane, a nipošto s bočnih i južne strane crkve sv. Marka.

Prvi službeni vladin automobil, a koji se nazivao “zemaljskim”, parkiran je pred banskom palačom od 1912. godine. Bio je marke Austro–Daimler i stajao je otprilike kao dvokatnica u Zagrebu, a kupiti ga je dao ban Slavko Cuvaj. Cuvaj ipak nije bio prvi automobilizirani ban niti je njegov auto bio prvi parkiran pred Banskim dvorima s obzirom na to da se njegov prethodnik Pavao Rauch služio privatnim automobilom marke Adler, koji je bio crvene boje. Josip Horvat, Pobuna omladine, SKD Prosvjeta – Gordogan, Zagreb, 2006, str. 128.

86

atentati Cuvajev će auto, i to prigodom prvoga svečanog javnog nastupa, biti poprište prvoga političkog atentata u modernoj hrvatskoj povijesti, kada je na bana u Mesničkoj ulici, pri povratku u Banske dvore, pucao (i promašio) Luka Jukić.

Taj će čin imati i kratkoročne posljedice na vladin vozni park s obzirom na to da je dotadašnji “upravljač”, kako se nazivalo službenoga vozača, a kojega je Vlada jedva našla, nakon atentata dao ostavku ne želeći nositi glavu u torbi.

Poprište atentata ubrzo će postati i sam Markov trg na kojem je iste godine navodno još jedanput neuspješno pucano na Cuvaja, a navodni se atentator Stjepan Planinšak na licu mjesta ubio. Nikada nije nedvojbeno utvrđeno je li Planinšak namjeravao pucati na bana ili nije.

Novi se atentat zbio već iduće 1913. godine kada je Stjepan Dojčić u Markovoj crkvi pucao u komesara/bana Ivana Skerlecza. Tom je prigodom crkva bila desakralizirana pa ju je trebalo ponovno posvetiti.

Zadnji, i to neuspješan politički atentat na trgu bilo je zrakoplovno raketiranje Banskih dvora koje je godine 1991. izvela JNA. Događaj s najvećim brojem smrtno stradalih na Markovu trgu jest događaj poznat kao “srpanjske žrtve” 1845. godine. S prozora kuće mađarona Tadije Ferića na uglu Markova trga i Mletačke ulice ispaljen je prvi hitac koji je potaknuo pokolj tijekom demonstracija na kojima su se sukobili mađaroni i simpatizeri Narodne stranke, kad je na potonje pucala vojska. Ubijeno je petnaest osoba, što na samom trgu, što u okolnim ulicama.

Ne samo politička važnost već i njegova uloga glavnoga gradečkog trga uvjetovala je da je upravo Markov trg bio mjesto na kojem je na Uskrs 1794. godine u anonimnoj noćnoj akciji koja je uzbudila čitav grad osvanulo “drvo slobode” s jakobinskom kapom na vrhu i okićeno s 40 strofa revolucionarne pjesme na hrvatskom jeziku, koji tada još uvijek nije bio službeni. “Nakon (…) obračuna sa zavjerenicima i pogubljenja sedmorice glavnih organizatora ugarsko–hrvatske jakobinske zavjere, uništeni su svi primjerci pjesme kako bi se spriječilo daljnje otkrivanje organizacije i hapšenja. Tek su 1948. godine povjesničari Ferdo Hauptmann i Vaso Bogdanov u ostavštini jednoga od pogubljenih jakobinskih vođa Josipa Hajnoczyja našli tu (…) pjesmu. Iako nije sa sigurnošću utvrdio autora/e, Vaso Bogdanov dokazuje vezu te pjesme s jakobinskim tajnim organizacijama – Društvo slobode i jednakosti i Društvo reformatora. O tim pokretima Bogdanov piše: ‘To je prvi, moderan nacionalno–politički pokret u Ugarskoj i Hrvatskoj, koji je ne samo po svom sastavu i vodstvu bio izrazito pučki, narodski, nego i po svojoj teoriji i praksi imao pravi demokratski karakter’.” Evo i nekoliko strofa te pjesme: Zakaj issli bi Horvati / Prot Franczuzu vojuvati...//... Bolye sze sznim szlozsiti / I po nich szkup vudriti / Ki sze proti nyemu sztave, / Szamo da vasz duzse dave,//Franczuz za vesz szvet vojuje / Navuk nyegov to valuje / Brani muzse i purgare / Szamo tere vsze hahare.//Vszem praviczu jednu daje, / Plemensscinu nepoznaje / Ar szmo, veli, jednoga / Pokolenya cslovenszkoga. Zagreb, monografija, tekst Vladimir Blašković

87

i Zlata Flago, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske – Spektar, Zagreb, bez godine izdanja, str. 24. Današnja Ćirilometodska ulica prvotno se zvala Gospodska (ulice takvoga imena postoje u mnogim srednjoeuropskim gradovima, a tako se, primjerice, i danas zove glavna ulica u Grazu), a 1917. godine preimenovana je u Ulicu 23. X. 1847., u spomen na dan kada je Sabor, zasjedajući u Starogradskoj vijećnici koja se nalazi u toj ulici, na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog proglasio hrvatski “službenim i uredovnim jezikom”. Ulica je ponovo, u povodu obljetnice, preimenovana 1935. kada je dobila današnje ime.

pozornica za inauguracije Markov je trg kroz povijest samo jedanput mijenjao ime. Nakon atentata u beogradskoj skupštini 1928. godine imenovan je u čast Stjepana Radića. Tada su svoje ulice u neposrednoj blizini dobili i Đuro Basariček i Pavle Radić, po kojem je nazvana nekadašnja Duga ulica. Povijesno mu je ime vraćeno 1990. godine, kada je Radićevim imenom nazvan budući glavni gradski trg kod Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, a koji se do tada zvao Trgom revolucionara.

Iako je kroz prošlost Markov trg bio mjesto intenzivne interakcije, a upravo se ondje stoljećima – od 1256. godine – održavao i Markov sajam, od neovisnosti zemlje, s obzirom na svoju povijesno–političku ulogu, služi tek kao pozornica za polaganje prisege predsjednika Republike.

Prvi koji je predsjedničku prisegu položio na javnom prostoru trga bio je ujedno i prvi predsjednik neovisne Hrvatske Franjo Tuđman, s kojim je tradicija i inaugurirana.

Prvi predsjednik prve hrvatske republike Vladimir Nazor prisegnuo je u zgradi Sabora, a gradski suci, zastupnici i banovi prisezali su stoljećima u Markovoj crkvi.

Stoga je simbolika trga danas direktno vezana uz pojam republike i demokracije te tamošnjih institucija koje to predstavljaju – baš kao i slobodni trg u službi grada i njegove raznolikosti. To u praksi, međutim, nije slučaj.

Hrvatsko kaskanje za demokratskim standardima danas, nažalost, ograničuje pravo na grad pa u slučaju Markova trga svako zadržavanje već godinama isključuje pravo na mirni prosvjed.

S obzirom na svoju ulogu pozornice za polaganje prisege predsjednika Republike, trg bi upravo u tom smislu trebao biti potpuno u službi javnosti.

Inauguracija na mjestu gdje je po legendi užarenom krunom u veljači 1573. godine okrunjen veliki hrvatski borac za pravdu Matija Gubec na neki način dodatno obvezuje da se trg vrati gradu i građanima, a to onda svakako uključuje i pravo na prosvjed pred ustanovama predstavničke demokracije.

88

katarinin i jezuitski trg Kao i većina gornjogradskih trgova i Katarinin Trg se isprva zvao Trg sv. Katarine po tamošnjoj crkvi, od 1928. zove se u čast Katarine Zrinske. je zbog automobilskoga prometa u kretanju i mirovanju u potpunosti izgubio karakter trga, što je tek dodatno naglašeno izostankom svakoga urbanog imobilijara. Sasvim protivno europskoj praksi, činjenica da se do preseljenja u novu zgradu u Novom Zagrebu 2009. godine na tome trgu desetljećima nalazio Muzej suvremene umjetnosti odnosno njegova prethodnica Galerija suvremene umjetnosti, iako ih je bilo, ni na koji način nije važnije usmjerila eventualne umjetničke intervencije na prostor ispred Muzeja, dakle plohu samoga trga, ni Gornji grad općenito.

Javnim se prostorom, s obzirom na lokaciju muzeja, više koristila izvaninstitucionalna likovna scena, primjerice Grupa šestorice kojoj, baš kao i nešto ranije osnovanoj Biafri, čitav grad postaje igralište. U gradskoj memoriji Katarinin je trg upisan i kao mjesto na kojem je u 19. stoljeću navodno održan i prvi javni koncert u Zagrebu. Prva poznata vijest o nekoj kazališnoj predstavi u Zagrebu datirana je u nedjelju uoči poklada 1558. godine, a izvela ju je grupa kaptolskih sjemeništaraca negdje na javnom prostoru Griča, vjerojatno na Markovom trgu.

Obližnji Jezuitski trg također je praktički sveden na parkiralište s prometnicom po sredini. Svojedobno rješenje trga po projektu Viktora Kovačića ostvareno je tek djelomično i u ponešto izmijenjenoj interpretaciji Huga Ehrlicha.

Iste 1908. godine, kada Carsko i kraljevsko zapovjedništvo kao okupant tamošnje vojarne daje poticaj za uređenje trga, Snješka Knežević, Zagrebu u središtu, Barbat, Zagreb, 2003, str. 275. grad pribavlja skulpturu “Borba” kipara Tome Rosandića koja će poslije biti ondje postavljena. Identična skulptura s drugačijim bazenom postavljena je i u kalemegdanskom parku u Beogradu..

Spomenuto Kovačićevo rješenje trga zadržava nužnu komunikacijsku trasu tako da je “dobivena kontradijagonala najlogičnija prostorna osovina trga, oko koje on organizira plastičke elemente i time vizualno povezuje dva kontrapunktirana sadržaja… prvi ostvaren isključivo pejzažnim (lipe, zelenilo u dubini iza zdića), a drugi isključivo arhitektonsko–plastičkim sredstvima”. Knežević 2003: 276. Prema Žarko Domljan, Arhitekt Ehrlich.

“Rafinirana jednostavnost i savršena uravnoteženost ove kompozicije svrstava Kovačićevu ‘škicu’ među njegova urbanistička remek djela”, mišljenje je Snješke Knežević s kojim se nije teško složiti. Stjecajem okolnosti, iako su gradske vlasti odobrile projekt, Zemaljska vlada nije potvrdila zaključak te Kovačić u konačnici odustaje od suradnje s građevinskim uredom koji je izradio novi projekt, ali i dalje po njegovoj skici. Posao zatim preuzima Hugo Ehrlich te je konačno ostvaren projekt koji nastaje u dogovoru s Kovačićem pa se, smatra Žarko Domljan, rješenje trga “može smatrati djelom dvojice

89

autora, od kojih je jedan začetnik rješenja, a drugi realizator”. Bio je to prvi njihov zajednički rad, zaključuje Domljan koji smatra kako realizacijom koja se “nesumnjivo oslanja na Kovačićevu skicu, ipak nije ostvarena njegova glavna vrijednost” Knežević 2003: 276 i 277.. “Dokinuta je Kovačićeva dijagonala, a trg nije samo izgubio svoju prostornu okosnicu nego je time i vizualno skraćen.”

Knežević 2003: 277. Prema Žarko Domljan, Arhitekt Ehrlich.

Dakako, nijedno od dva rješenja nije predviđalo da će trg postati parkiralište i na taj način izgubiti karakter trga.

Kovačićevo će rješenje ostati i najrazrađeniji i najuspješniji pristup nekom gornjogradskom trgu, a koji prije svega treba posve osloboditi automobila, sadržajno obogatiti, primjereno iluminirati i time ga zapravo oživiti.

Jezuitski trg nosi ime po nekadašnjem jezuitskom samostanu u kojem je danas galerija, ne osobitno maštovito nazvana Klovićevi dvori. Na trgu je, uz glavni ulaz u zgradu, nedavno bio postavljen pa uklonjen spomenik Juliju Kloviću koji je s obzirom na već postojeću “Borbu” zapravo suvišan budući da remeti ionako narušeni sklad zatrtoga trga. Spomenik je u početku bio postavljen na Trgu burze, potom premješten u unutarnje dvorište galerije.

Samostan, koji je poslije služio i kao vojarna, osamdesetih je godina bio predviđen za useljenje Mimarine zbrike, što je bio izravan povod za devastaciju povijesne cjeline objekta kojem je na dijelu prema trgu nadograđen drugi kat.

Time je osim kompozicije narušena i prozračnost trga, odnosno uništeni su i spomenik i trg. Kako je došlo do protesta javnosti zbog devastacije, Ante Topić Mimara odbio je useliti zbirku u obnovljenu zgradu, a Zagreb je dobio novi galerijski prostor. Današnja galerija otvorena je kao Muzejski prostor 1982. godine, a prva izložba bila je ona grafika Albrechta Dürera.

U sklopu spomenutog uređenja redefiniran je i prostor bivšega vojnog jahališta s južne strane samostana. Srušeno je malo južno krilo samostanske zgrade, a na zapadnom dijelu trga izgrađena je nova zgrada po projektu Igora Emilija s namjerom da bude upravna zgrada Mimarine zbirke. Zgrada nikad nije našla primjerenu funkciju i zjapi prazna.

Dotadašnji mjestimično ozelenjen prostor je, umjesto u novi trg, pretvoren u betonski plato s kaskadnim izložbenim prostorom, ali gotovo bez zelenila, pa i smisla. Sve donedavno i plato je služio kao parkiralište, a niža je razina trga pretvorena u niz kafića. Intervencija iz 2007. godine, kada je zabranjeno parkiranje, ne može se nazvati preuređenjem. Za nju nije raspisan javni natječaj, niti gradska uprava Trg Gradec primjereno tretira, a riječ je o iznimno vrijednome javnom prostoru i mjestu s jednim od najljepših pogleda na katedralu i Donji grad. Trg s nevjerojatnim potencijalom oživi tek kratko kao ljetna pozornica, a najveći je dio godine sveden na nekoliko ružnih klupa s očitim nedostatkom sjene stabala i uopće lišen je atmosfere. Plato bi mogao poslužiti kao lokacija za skulpturu/reljefni prikaz povijesnoga dvograda koji se može s te lokacije i doživjeti.

90

zabranjeno parkiranje Bivša Južna promenada odnosno Strossmayerovo šetalište, jedinstveno po položaju i ugođaju, prvo je javno gradsko šetalište u Zagrebu. Nastajalo je postupno tijekom 19. stoljeća, a svoj današnji izgled poprimilo je 1912. po nikad do kraja izvedenom projektu arhitekta Huga Ehrlicha. Na šetalištu je 1861. bio izgrađen drveni muzički paviljon koji se nalazio nešto zapadnije od današnje stanice uspinjače, a srušen je početkom dvadesetih godina 20. stoljeća.

Budući da je bilo građeno prilozima građana, na šetalištu je stajao i natpis “Largitate surrexi anno D. MDCCCXIII” (Uskrsnuh darežljivošću godine Gospodnje 1813.).

Strossmayerovo šetalište povezuje spomenuti plato Gradec i park Grič na jugozapadnoj strani Gornjega grada koji je, baš kao i plato, osobito lijepo pozicioniran.

Park je nastao rušenjem jugozapadne kule. Na sjeverozapadnoj strani parka samostojeća je kuća, ostaci nekadašnje fortifikacije, a u park je 1979. godine postavljena skulptura “Dječak”.Bivši Kapucinski, a danas Markovićev kutni trg najmanji je gornjogradski trg.

Urbanistička zamisao trga vidljiva je već na prvim planovima Gradeca u 16. stoljeću, kada je još služio kao nuždan slobodni prostor ispred gradskih zidina.

Zagrebački leksikon 2, LZMH – Masmedia, Zagreb, 2006, “Markovićev trg”, str. 18.

Trg je danas također sveden na prometnicu i u funkciji je parkirališta.

Proglašenjem pješačke zone, identitet trga mogla bi osnažiti mala fontana s pitkom vodom. Prazni prostor poljane u Vranicanijevoj ulici nastao je rušenjem tamošnjih zgrada 1940. i 1941. godine. Do danas nije primjereno definiran, a riječ je o mjestu na kojem je moguće i graditi.

Dio poljane služi za ljetne terase obližnjih kafića, a nakon što je dio godinama bio “zauzet” arheološkim istraživanjima, otada nije uopće krajobrazno uređen iako ima potencijal da bude jedan od rijetkih gornjogradskih parkova te bi u tome smislu morao doći do punoga izražaja.

Najsjeverniji gornjogradski trg, onaj Ilirski, bivši Kipni, u najvećoj je mjeri prometno čvorište, dok prostor Vrazova šetališta ispod Popova tornja donekle kompenzira automobilskim prometom za pješake izgubljeno mjesto.

Svojevremeni planovi za povezivanje Strossmayerova i Vrazova šetališta, odnosno Južne i Sjeverne promenade, kao šetališta koje bi okružilo čitavi Gornji grad, nisu nikad ostvareni.

Trg na kojem nedostaju klupe eventualnim bi i nužnim ukidanjem postojećih parkirnih mjesta ostvario i mogućnost proširenja zelenoga otoka s južne strane.

Cjelokupna sadašnja prometna regulacija na Gornjem gradu nije zadovoljavajuća i degradira njegove potencijale.

91

Kao preduvjet prometnoga i parkirališnog rasterećenja Gornjega grada isticala se javna garaža na početku Tuškanca otvorena 2008. godine. Najave da će se završetkom izgradnje te garaže i budućim otvaranjem postojećih tunela (u koje bi se trebao smjestiti Muzej osjetila) zabraniti automobilski promet na cijelome Gornjem gradu nisu ostvarene. Djelomičnom zabranom prometovanja, koja izuzima stanare i institucije, automobilski promet nije bitno umanjen, a postojeća su parkirna mjesta tek rezervirana. Automobili tako i dalje zauzimaju znatan dio gornjogradskih javnih prostora i potpuno zagušuju većinu trgova. Istodobno, dio gornjogradskih ulica sa zonama zabrane parkiranja ispunjen je metalnim stupićima koji otežavaju pješački promet i narušavaju povijesni ambijent.

Dakako da je gornjogradski problem parkiranja dio širega prometnoga pitanja u gradu, međutim, posve je neshvatljiva politika gradskih vlasti koja dopušta donedavno apsolutnu, a danas tek nešto manje, ali itekako prisutnu dominaciju automobila u najpovijesnijem tkivu Zagreba.

Zabrana parkiranja na svim gornjogradskim trgovima, s izuzećem sjeverne strane Markova trga, odnosno zabrana automobilskoga prometovanja u svim ulicama osim u Mesničkoj, Tituša Brezovačkog, na sjevernoj strani Markova trga, u Ulici 29. X. 1918. i Opatičkoj, efektivno bi omogućila kvalitetnu prometnu povezanost i bitno djelotvorniju zaštitu povijesnoga ambijenta kao pješačke zone koja bi se dodatno mogla oživiti poticanjem uličnih terasa.

U promišljanju prijedloga regulacije Jezuitskoga trga, Snješka Knežević navodi misao o Kovačićevu nastojanju da oblikuje duh mjesta: “onu teško uhvativu posebnost locusa koja ga katkad potvrđuje kao topos, a češće se skriva tek kao potencijal”. Stoga je u slučaju Gornjega grada tamošnje trgove kao “locus visoke socijalne i simboličke vrijednosti” prije svega nužno interpretirati kao pješačke plohe.

I u zadanim okvirima ipak je moguće intervenirati i gradu vratiti gornjogradske trgove, koji su baš kao i sam Gornji grad, a koji je “po svojim mjerilima i kvalitetama tako karakterističan za povijest ove zemlje”. Lelja Dobronić, Zagrebački Gornji grad nekad i danas, Izdavački zavod JAZU, 1967, str. 10.

92

Pogled na Južnu promenadu, današnje Strossmayerovo šetalište. U prvom planu područje tzv.

Kazališne zaklade. To zemljište na kojem se danas nalazi blok s oktogonom, Eduard Jelačić darovao je svojevremeno za izgradnju kazališta koje je u konačnici izgrađeno na današnjem Trg maršala Tita. Upravo zbog te darovnice, današnja se Petrićeva ulica, koja se nalazi neposredno pored darovanoga zemljišta, prvotno zvala Jelačićevom, u čast donatora. Autor fotografije: Galantni Zagreb – str 183

Pogled s kule Lotrščak. Autor fotografije: sš

93

Pogled na crkvu sv. Marka iz Ćirilometodske ulice. Autor fotografije: Sť

94

Zgrada Sabora. Autor fotografije: Sš

95

Sjeverna strana Markova trga, u sredini sjedište Ustavnog suda. Autor fotografije: Arno Ružika

Banski dvori sjedište su Vlade RH. Autor fotografije: Sš

96

Istočna strana Markova trga prije izgradnje vladine palače koja će postati sjedište Sabora.

Autor fotografije: Josip Horvat – Živjeti u Hrvatskoj – str 163

Trg svetog Marka. Autor fotografije: skyscrapercity.com

97

Proslava osnivanja Države SHS na Markovom trgu 29. 11. 1918. Autor fotografije: Josip Horvat – Živjeti u Hrvatskoj – str 163

Sinjski alkari na Markovom trgu pred poglavnikom Ante Pavelićem. Autor fotografije: Ivan Kampuš Igor Karaman – Zagreb through a thousand years – str 284

98

Govor Josipa Broza Tita u svibnju 1945. s prozora Banskih dvora. Autor fotografije: Ivan Kampuš Igor Karaman – Zagreb through a thousand years – str 306

99

Staro kazalište danas je Gradska vijećnica. Autor fotografije: nepoznat

Tijekom rata 1990ih mnoge su povijesne zgrade bile zaštićene od potencijalnog raketiranja.

Autor fotografije: Fedor Kritovac – Otkrivanje grada – str 27

100

Počasna straža ispred Banskih dvora postojala je u drugoj polovici 1990ih, s redikuloznom koreografijom. Autor fotografije: 23. 313 Ivan Kampuš Igor Karaman – Zagreb through a thousand years – str 384

Raketiranje Banskih dvora od strane JNA, 1991. Autor fotografije: Ivan Kampuš Igor Karaman – Zagreb through a thousand years – str 390

101

Katrinin trg. Autor fotografije: Dalibor Brlek

Jezuitska trg još uvijek služi kao parkiralište. Autor fotografije: Sš

102

Crkva sv. Katarine nakon potresa 1888. Autor fotografije: Zvonimir Milec

Spona Katarininog i Jezuitskog trga. Autor fotografije: Sš

103

Izvorno pročelje s istočne strane Jezuitskog trga. Autor fotografije: Snješka Knežev – Zagreb u središtu – str 276

Jezuitski trg. Autor fotografije: Branimir Špoljar – Stari Zagreb od vugla do vugla – str 95

104

Pročelje nakon devastacije s nadograđenim katom. Tim je činom ne samo devastirana zgrada već su poremećeni i odnosi povijesnoga trga koji je zatvoreniji. Autor fotografije: Sš

Spomenik s fontanom. Identičan rad samo s različitom fontanom postoji u Kalemegdanskom parku u Beogradu. Autor fotografije: Dalibor Brlek

105

PalaÄ?a Pongratz s Kapucinskih stuba. Autor fotografije: Zagreb str b

106

Markovićev trg s kule Lotrščak, lijevo se vidi današnje katastrofalno stanje praznog prostora zapadno od Kule Lotrščak. Autor fotografije: Sš

107

Fontana kao kupalište 1970. Autor fotografije: Pavao Cajzek – Zagreb – str 50

Pogled na Gornji grad s Iličkog nebodera 1960ih. Autor fotografije: Slobodni Zagreb str b

108

Pogled na Gornji grad i Radićevu ulicu s Iličkog nebodera. Autor fotografije: Sš

Plato Gradec. Autor fotografije: Dalibor Brlek

109

Besmisleno prazni plato umjesto ugodnoga trga s osebujnimm pogledom na katedralu.

Plato Gradec bez ikakvih je stalnih sadržaja i gotovo da i nema urbane opreme. Lokacija je idealna za postaviti metalni reljefni odljev povijesnoga dvograda čime bi ga se moglo i neposredno doživjeti. Autor fotografije: Sš

Strossmayerovo šetalište. Autor fotografije: Arno R.

110

Pogled s Platoa Gradec na katedralu. Autor fotografije: Boris Ĺ tromar

SrednjoĹĄkolci na Strossu. Autor fotografije: nepoznat

111

Matoševa ulica. Autor fotografije: Sš

112

Kamenita ulica, u pozadini Kamenita vrata. Autor fotografije: Sš

113

114

“Umjetnost spomen(ik)a sve više odbacuje tradicionalne statične forme i ostavlja prostor publici da dinamički promišlja obilježeni predmet/praksu/ događaj, a nerijetko i da aktivno su/djeluje u njegovom (re)kreiranju.” U niz “obilježeni predmet/praksu/događaj” trebalo bi prije svega dodati i prostor.

Igor Marković Još je 1990–ih, u jeku polemike oko postavljanja promašenog spomenika Marku Maruliću na istoimenome zagrebačkom trgu, Radovan Ivančević govorio da je dječja bolest figuracije i doslovnosti u javnim spomenicima odavno preboljena. U Zagrebu je to uglavnom slučaj već od početka šezdesetih s prvim apstraktnim javnim spomenikom, onim Dušana Džamonje u Parku prosinačkih žrtava u Dubravi. Taj je spomenik, napravljen 1959/60, a postavljen 1961. godine, ujedno bio i prvi javni apstraktni spomenik u tadašnjoj Jugoslaviji. Spomenik je 1990–ih u naletu rušenja antifašističkoga nasljeđa pomaknut s vrha brežuljka na ravnu površinu u dubini parka kako bi bio manje očit. No, pola stoljeća poslije, u tranzicijskoj stvarnosti ta bolest ne

samo da nije izliječena nego je riječ o posvemašnjoj epidemiji. Pritom sama figuracija ne mora nužno biti problem ako se suvremeno interpretira, no takvi su primjeri iznimka u zagrebačkoj recentnoj praksi koja bilježi nevjerojatne oscilacije u kvaliteti javne plastike te gomila anakrone i neukusne spomenike – i to osobito po centru grada – kao jasni pokazatelj tranzicijske degradacije kulture prostora.

Na jednome drugome mjestu Ivančević je ispravno ustvrdio i da je inzistiranje na postavljanju spomenika osobama u ulicama ili na trgovima u čiju se čast zovu – pogreška, obrazlažući to mišlju da je za svaku javnu skulpturu bitan karakter prostora i sklad cjeline. Ako je neka ulica nazvana po kojoj osobi, ne znači da je i pogodna da baš ondje bude smješten i spomenik toj osobi.

Osim lokacije i figuracije, zajedničko svim novijim lošim zagrebačkim spomenicima prije svega je profil naručitelja, odnosno strukturâ političke moći koje imaju zadnju riječ – konkretno gradske uprave koja ih odobrava ili sama postavlja.

Tako u prvom desetljeću 21. stoljeća praksa pokazuje da su dobre skulptorske intervencije u Zagrebu radovi koje Grad nije izravno naručio, a one javne plastike koje su na neki način vezane uz gradsku upravu u pravilu su loše. Stoga je, paradoksalno, upravo Grad, koji bi trebao biti meritum javnoga interesa, opasnost koju treba izbjeći s obzirom na to da njegovu upravu čine nekompetentne osobe čije odluke štete (ne samo) javnom prostoru Zagreba.

Iz takve perspektive zagrebačke “spomeničke bolesti” jasno je da dobar ukus nema ništa sa spomenicima koji niču stihijski i gotovo bez ikakve (samo) kritike. Visoke umjetničke, urbanističke i urbanološke vrijednosti nekih od ponajboljih i poznatijih javnih plastika u Zagrebu kao što su “Zdenac života” Ivana Meštrovića, Bakićev “Ivan Goran Kovačić”, Kožarićev “Matoš” ili “Poezija

115

prostora” Milene Lah na jednom od maksimirskih jezera, svjedok su nekog drugog vremena s bitno više sluha za likovni ukus, prostor i grad. Tranzicijski je Zagreb preuzela praksa lišena svake likovne pismenosti, odnosno strategija improviziranja, čemu svjedočimo s gotovo svakom novom intervencijom u javni prostor. Tako je u travnju 2008. godine postavljen spomenik Ljudevitu Gaju u – Gajevoj ulici, na prostoru pješačke zone ispred hotela Dubrovnik.

Spomenik na prvi pogled još i može podržavati iluziju da je riječ o pantomimičaru obojenom u zlatno koji do pola viri iz kutije, otprilike onakvom kakav katkad stoji na Trgu bana Jelačića. Stvarnost demantira iluziju, a spomenik koji kao da je na lokaciju gdje je postavljen pao niotkud, ima sasvim suprotan efekt od pozitivnoga šoka koji je svojevremeno imalo Kožarićevo “Prizemljeno sunce” na izvornoj lokaciji na pješačkom otoku na utoku Trga maršala Tita u Frankopansku ulicu. : Iste 1972. godine, kada je prvi put postavljeno “Prizemljeno sunce”, Ivan Kožarić iznio u sklopu sekcije Prijedlog Zagrebačkog salona ideju o monumentalnoj 30–metarskoj skulpturi “Nazovi je kako hoćeš” koju je zamislio u današnjoj Ulici grada Vukovara, kod ugla sa Savskom cestom. Godine 2010. reaktualizirana je inicijativa da se taj Zagrebački alien tamo i postavi.

Novi spomenik u Gajevoj bio je toliko loš da je nakon samo mjesec dana prvotno bijelo postolje zamijenjeno tamnijim i nižim, a spomenik, do tada zlatne boje, prebojen je te pomaknut dva metra južnije, što jest umanjilo katastrofu, ali nije riješilo problem koji su građani sada dvostruko platili.

A upravo takav Gaj kao iznimno loš spomenik i smješten na posve promašenoj lokaciji, sažima svu problematiku pristupa i prakse dominantne spomeničke plastike u Zagrebu (i Hrvatskoj) od devedesetih do danas. Spomenik je u prosincu 2009. godine vandalskim činom srušen s postolja i pritom oštećen te otpremljen na obnovu; tada je putem medija bio upućen i zahtjev da se spomenik ukloni, no ipak je ponovno vraćen. Prvi u nizu zahtjeva za uklanjanjem bio je došao čim je spomenik prvotno bio postavljen. : Saša Šimpraga, Abeceda anakronih kipova, Zarez, br. 239, 18. 9. 2008, str. 20 i 21; Dora Koretić, Dok se Gajeva bista restaurira, stručnjaci poručuju: Ne vraćajte spomenik u Gajevu!, Jutarnji list, 5. 12. 2009.

Nažalost, Gajeva bista još nije uklonjena, iako će u budućnosti sasvim sigurno biti, a u međuvremenu Zagreb predstavlja kao zaostalu sredinu. U procesu njegova postavljanja, uz (ne)kvalitetu i izbor lokacije, problematičan je bio i način na koji je Gaj dospio na svoje sadašnje mjesto, a što također predstavlja nazadnu praksu autoritarnih pozicija moći.

Tom je spomeniku gradsko Povjerenstvo za spomen–obilježja dalo negativnu ocjenu, međutim on je unatoč tomu postavljen odlukom viših instancija koje u nizu slučajeva novih spomenika gotovo u pravilu politički zadiru u primarno likovna pitanja. Na taj se način struka posve ignorira ili, u gorem slučaju, čak služi kao alibi, a problem je svakako i u činjenici da neki ljudi na to pristaju. Pritom, u sredini posrnulih vrijednosti i umanjene društvene

116

odgovornosti, reakcija strukovnih udruga na očite devastacije prostora, ne samo postavljanjem loših spomenika na promašene lokacije, jednostavno nema, a u boljem ih se slučaju tek ignorira. Pojedini glasovi uglavnom su privatne pobune ili je to barem bio slučaj do 2009. godine.

sustavna (de)kontaminacija Spomenik Ljudevitu Gaju poklon je Zagrebu makedonskoga kipara, inače zagrebačkog studenta, Tome Serafimovskoga. Već pri postavljanju njegova Gaja začeta je ideja da taj kipar za Zagreb izradi i spomenik Majci Terezi. Taj je spomenik trebao biti postavljen 2009. godine u Branjugovoj ulici, od čega se zbog pritiska struke ipak odustalo. Do uvažavanja stručnih mišljenja došlo je promjenom političke slike i unutarinstitucionalnim djelovanjem bez čega bi svako suprostavljanje daljnjoj bandićizaciji javnoga prostora Zagreba bilo praktički nemoguće ili barem bez rezultata.

Problem spomenika Majci Terezi koji je bio pred postavljanjem krajem 2009. jest višestruk. Niti je riječ o kiparu od kojega je trebalo išta naručivati u ime grada, niti je spomenik koji je on izradio zadovoljavajući da bi se postavio igdje u javnome prostoru, niti je odabrana lokacija primjerena za bilo kakav spomenik. Sudeći po Gaju i Majci Terezi, Toma Serafimovski slab je kipar koji svoj očiti nedostatak talenta kompenzira portretiranjem istaknutih povijesnih ličnosti i na taj način kroz njih zapravo legitimira svoj rad. Kiparski izraz Serafimovskog nije samo zastario, već je jednostavno loš.

Likovno primitivan, 3,4 metara visok gigantski spomenik Majci Terezi u suprotnosti je i s deklariranom skromnošću te redovnice. Serafimovski je identične skulpture, u manjem mjerilu, već postavio u Skoplju i Vatikanu.

Planirana je zagrebačka skulptura i u radikalnom konfliktu s namijenjenim joj prostorom, ali i u neposrednoj blizini već postojećim spomenikom Augustu Šenoi, inače kvalitetnom radu Marije Ujević Galetović (koji međutim stoji na urbanistički vrlo loše riješenom platou). Riječ je o jednom od ukupno šest zagrebačkih spomenika/spomen–obilježja Augustu Šenoi. Najstarija bista postavljena je na Strossmayerovom trgu 1913. godine. Druga bista postavljena je na tadašnjoj osnovnoj školi u Opatičkoj 22, koja je nosila ime po piscu, 1940. godine. Prva spomen ploča s reljefom postavljena je 1902. u Mesničkoj 34 gdje je umro, a 1931. postavljena je ploča u Vlaškoj 35, tj. na dijelu ulice za koji se smatralo užom lokacijom njegova rođenja. O 130. godišnjici rođenja postavljena je nova spomen ploča u Vlaškoj 43 za koju je utvrđeno da je prava adresa Šenoina rođenja. Spomenik u Vlaškoj postavljen je 1988. u povodu 150. obljetnice rođenja.

Bizaran međuodnos i Gaja i Majke Tereze spram njima obližnjih već postojećih spomenika jasno demonstrira doslovni raskorak svjetova.

A otprilike na predloženoj lokaciji za spomenik Majci Terezi, biskup

117

Alagović dao je 1835. godine u povodu završetka uređenja Ribnjaka postaviti obelisk, rad klesara Vagnera, s kipovima anđela zagrebačkog majstora Franza Marscha. Obelisk je u drugoj polovici 19. stoljeća stradao u nevremenu pa je 1878. uklonjen. Lelja Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1991, str.

109. Isti spomenik Gjuro Szabo, vjerojatno pogreškom, pripisuje kužnom pilu – spomeniku kugi. “... kako nam (...) pokazuju prekrasne Hühnove, napose ona iz g. 1861, gdje se vidi stara katedrala iz Vlaške ulice, a na trgu pred njom stoji još onaj vitki spomenik kuge koji je 1878. odstranjen.”

Gjuro Szabo, Stari Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990, str. 120.

Lokacija za Majku Terezu u Branjugovoj odabrana je s obzirom na to da se u obližnjim bivšim konjušnicama katedralnoga kompleksa jedno vrijeme nalazila pučka kuhinja, a poslije se u njih uselio Caritas.

Otkrivanje spomenika, odljevenog u Beogradu o javnom trošku građana Zagreba, koji je već u jednoj zagrebačkoj ljevaonici čekao postavljanje, bilo je predviđeno vjerojatno za 19. prosinca 2009. godine, u jeku (kako se kasnije pokazalo neuspješne) predsjedničke kampanje gradonačelnika Milana Bandića.

Po svjedočenju gradskog zastupnika Zvonka Makovića do definitivnog odustajanja od postavljanja spomenika Majci Terezi nije došlo isključivo zbog građanske i strukovne reakcije, već ponajviše zahvaljujući institucionalnom djelovanju – Maković je bio izabran za nezavisnoga gradskog zastupnika. U sprečavanju postavljanja spomenika bila je angažirana i Snješka Knežević, višegodišnja članica Povjerenstva za spomen–obilježja.

Razotkrivanje je počelo kao zastupničko pitanje koje je Maković uputio gradonačelniku Bandiću na sjednici Gradske skupštine u trenutku kada se postavljanje spomenika još držalo u tajnosti. Nakon medijskih reakcija usmjerenih protiv lošega spomenika, gradonačelnik je dobio i negativno mišljenje dvaju mjerodavnih ureda za postavljanje spomenika te se od spomenika ipak odustalo. To dijelom treba zahvaliti i Bandićevoj predsjedničkoj kampanji s obzirom na to da mu u tome trenutku nije trebao (dodatni) negativni publicitet.

Ubrzo nakon afere sa spomenikom Majki Terezi Snješka Knežević i Zvonko Maković dali su ostavke na članstvo u Povjerenstvu za spomen–obilježja u povodu jednog drugoga spomenika. Riječ je o spomeniku Zvonimiru Ljevakoviću, osnivaču ansambla Lado, koji je bio predviđen za Trg Mažuranićâ, tj. park iza zgrade Kola, koji na sreću također nije postavljen upravo uslijed angažmana dvoje spomenutih. “Da nismo djelovali kroz institucije, efekt ne bi bio takav kakav je.” Prepiska autora sa Zvonkom Makovićem, prosinac 2009.

Bilo koji javni spomenik treba zadovoljiti osnovne kriterije. Od toga da barem prihvatljivo izgleda do toga da se treba uklopiti u prostor u koji je postavljen jer je izbor lokacije jednako važan kao i izbor same skulpture. Grad je aktivizmom pošteđen spomenika u Branjugovoj koji je baš kao i spomenik Gaju likovno mizeran rad. Osakaćeni Gaj potpuno ignorira sadašnjost te je apsolutno neprimjeren za javni prostor u kojem je postavljen.

Naime, neposredni ambijent toga spomenika obuhvaća neka od istaknutih

118

djela hrvatske moderne i suvremene arhitekture te je spomenik u potpunoj diskrepanciji ne samo s prostorom u kojem se nalazi već i s vremenom u kojem je nastao.

Primjerenija lokacija bila bi npr. planirana nova upravna zgrada Gradskih groblja ispred mirogojskih arkada. Na tome je mjestu Gaj imao svoj ljetnikovac, na zemljištu na kojem je poslije nastalo to najveće gradsko groblje.

Umjetnost koju taj spomenik predstavlja ionako je bliža smrti, ako već ne i odavno mrtva. Ocjena spomenika na aktualnoj lokaciji još je poraznija usporedi li se Gaj s obližnjom i suvremenijom, iako pola stoljeća starom, Bakićevom “Razlistanom formom” Spomenik koji je izvorno napravljen za prostor kafića na vrhu Iličkoga nebodera spasio je Ivan Picelj koji je stanovao u neposrednoj blizini, u Gajevoj ulici, nakon što je Bakićev rad pri rekonstrukciji prostora odbačen na otpad. Tada su uništene i Murtićeve freske, a Bakićev reljef iz prizemlja Picelj nije uspio spasiti jer je već bio nestao. “Razlistana forma” je postavljena na današnje mjesto 1987. pri rekonstrukciji Gajeve ulice i Trga. u čijoj je ravnini

Gaj svjesno smješten, a iz koje, iako je zatrpana terasom kafića i rasvjetnih stupova, izvire snaga likovnoga izraza koja oko sebe obogaćuje i prostor i život. Gaj na samo nekoliko desetaka metara južnije, gdje još i pogrešno orijentiran doslovno okreće leđa i pješaku i dobrom ukusu, zapravo je najbolji znak vremena primitivnoga plemenskog poglavarstva koje je kontaminaciju Zagreba provodi(lo) – sustavno.

Taj nakaradni spomenik potrebno je jednostavno ukloniti iz javnoga prostora prije nego što se na njega naviknemo, odnosno ga, ako je to uopće moguće, vrijeme donekle legitimira.

povijest bolesti Intenzivnija spomenička aktivnost u Zagrebu u vremenu od državne neovisnosti započela je 1994. godine obljetničarskom agresijom i uniformizacijom čitavoga užega gradskog središta. Sve tada popločene ulice i trgovi izgubili su vlastiti karakter uz naglašenu invaziju svjetiljaka.Problem urbanog imobilijara u Zagrebu i inače je problem kojem se pridaje mala ili gotovo nikakva pažnja, a za što se permanentno izdvaja proračunski novac. Zadnja neuspjela intervencija su turistički info–smjerokazi postavljeni 2008. godine.

Spomenički “doprinos” spomenutoj obljetnici dan je postavljanjem Kožarićeva “Prizemljenog sunca” u zatvor tada obnovljene Bogovićeve ulice gdje na neprimjerenom prostoru ionako suženi radijus spomenika dodatno ograničavaju stolovi i nizovi pseudopovijesnih rasvjetnih tijela. Iste su godine postavljeni i lijepi “Ženski torzo” Raula Goldonija s lošijim postoljem na uglu Kurelčeve i Jurišićeve ulice te spomenik Grgi Martiću u ulici koja nosi njegovo ime, čime je otvorena sezona do danas živoga modela “istoimena ulica – spomenik”, po

119

kojem su, uz Martića, postavljeni i Gjuro Deželić, Marko Marulić, József Antall, Nikola Tesla, Dražen Petrović i Ljudevit Gaj. Nijedan uspješno. U Martićevu slučaju, iznimno lijepomu malom urbanom parkiću Vidi poglavlje “O parkovima”, str.

XXX. zelenilo je smanjeno za trećinu koja je popločena za potrebe postavljanja slabog spomenika, inače poklona Zavičajnoga kluba Posušja Zagrebu.

Budući da je riječ o parku koji je krajobrazno definirao Zvonimir Kani, umetanjem neprikladne plastike tamo gdje nije bila predviđena nikakva intervencija, devastiran je ne samo park već i jedno autentično umjetničko djelo.

Za zagrebačkih 900 pisanih godina postavljen je piramidalni obelisk po projektu Branka Silađina u Ulici Hrvatske bratske zajednice, spomenik koji će se u budućnosti sasvim sigurno seliti s aktualne lokacije koja čeka posvemašnju redefiniciju. Iste je godine u istoj ulici pred Mostom slobode postavljen i spomenik Većeslavu Holjevcu, rad Zvonimira Gračana po Silađinovu idejnom rješenju.

Holjevac je prvi i jedini gradonačelnik kojem se grad odužio spomenikom, koji je, međutim, ubrzo zbog svojega likovnog karaktera kolokvijalno prozvan Kim Il Sung, po te godine preminulome sjevernokorejskom diktatoru. Manje pak autoritativni spomenik jest onaj Gjuri Deželiću (ponovno) postavljen 1996. godine ispred zgrade Ferimporta na početku prilaza nazvanog po njemu, gdje je izvorno stajao od 1937. do 1964. godine, kada je s pravom premješten u Vrančićevu ulicu ispred zgrade Hrvatskoga vatrogasnog doma, a sad bi ga opet trebalo postaviti negdje drugdje.

Za konkretnu lokaciju gdje se spomenik danas nalazi krajem osamdesetih proveden je javni natječaj za spomenik Miroslavu Krleži. Odabrani kvalitetni rad Ivana Lesiaka, člana grupe Biafra, po iskazu komisije bio je čak i u suglasju s profilom Krležina književnog opusa. Radovan Ivančević, Za Zagreb 2 (suprotiva mnogim), Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 2003, str 513. Na toj je lokaciji spomenik Krleži prvotno, 1982. godine, u sklopu sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona predložila Marija Ujević Galetović.

S javnim natječajem je uza sam spomenik bilo usvojeno i kvalitetno prometno rješenje cjelokupnoga urbanističkog prostora zapadne strane Trga maršala Tita, koje je predviđalo ukidanje postojeće paralelne ulice i redefiniralo prostor budućega pješačkog trga od novog spomenika do Klaićeve ulice.

Iz nekog razloga, a sukladno zagrebačkoj praksi, nakon provedenoga natječaja spomenik i preregulacija trga nisu nikad realizirani, a na lokaciju je, uz posvemašnje ignoriranje provedenog natječaja, ponovno umetnut staromodni spomenik čije je preseljenje izgledno s useljenjem Muzičke akademije u Ferimport koji će se jednom obnoviti, što je posve drugi problem.

120

tesla dvaput Spomenik Marku Maruliću također je uguran na ionako stiješnjen prostor istoimenoga trga, a aktualne javne polemike prije i nakon akcije postavljanja nisu urodile plodom iako je komisija nekoliko puta mijenjala konačno urbanističko rješenje, pokazujući time svu neozbiljnost pristupa. Kao rezultat, dobili smo devastiran trg i loš spomenik kojem ondje uopće nije mjesto.

Uz Charlija Chaplina, koji je izvorno bio postavljen pred bivšom Kinotekom u Kordunskoj ulici, a potom premješten pred Kino Tuškanac, spomenik mađarskom premijeru Józsefu Antallu jedan je od rijetkih spomenika nekom strancu u Zagrebu. Nalazi se u istoimenoj ulici ispred Vitićeva velesajamskoga paviljona te po svemu više odgovara habsburškome vremenu.

Uz Antalla, koji je poklon mađarskoga veleposlanstva, jedini zagrebački spomenik nekog stranoga autora od neovisnosti do danas jest apstraktna “Budućnost” danskog umjetnika Jaspera Neergaarda, inače njegov poklon Zagrebu postavljen 2001. godine u parku ispred Ekonomskoga fakulteta na Kennedyjevu trgu u povodu Svjetskoga kongresa esperantista.

A da se povijest i prebrzo ponavlja pokazalo je postavljanje spomenika Nikoli Tesli kod Tesline ulice. Ta je ulica tako imenovana 1952. godine kada je, nažalost, za tu priliku preimenovana jedna od najstarijih donjogradskih ulica, a koja je nosila ime po Nikoli Nikoliću, trgovcu, dobrotvoru i gradskom vijećniku koji je darovao zemljišta gradu, uz ostalo i za probijanje Preradovićeve. Nikolić je ulicu dobio još za života, te je i po tome imenovanje bilo osobito u povijesti zagrebačkih ulica, kojih je tek nekoliko bilo imenovano po živućim osobama. Tesli u čast tada se mogla nazvati bilo koja nova urbanizirana reprezentativna javna površina, no prevagnula je malograđanska potreba da se Tesla smjesti u već zauzeto najuže središte grada, dakle brišući ime jedne povijesne ulice. Situacija slična onoj iz 1952. dogodila se i 2006. godine pri obilježavanju sto pedesete obljetnice Teslina rođenja, kada je gotovo na silu Teslin spomenik premješten iz parka Instituta “Ruđer Bošković”, iako je ondje zajedno sa spomenikom Boškoviću činio smislenu cjelinu. Oba su spomenika djelo Ivana Meštrovića koji je Teslin spomenik izrijekom darovao institutu – što i danas piše na postolju spomenika koji sada stoji na kraju Tesline ulice, te čije je premještanje, dakle, bilo direktno kršenje volje donatora. Dogovor Grada i Instituta da će za Institut biti osiguran novi odljev, za što je potrebna suglasnost Meštrovićevih nasljednika, do 2011. godine nije proveden, što ujedno ide na ruku vraćanju spomenika na izvornu lokaciju, gdje i treba stajati sukladno želji donatora.

Neki posve novi spomenik Tesli mogao je lako biti smješten na kojoj drugoj lokaciji, za što bi zapravo bio prikladan neki posve novi trg ili park. Kada se već inzistiralo na središtu grada, dobar bi izbor bio i, primjerice, Trg Mažuranićâ, kao jedini neprimjereno uređeni trg Zelene potkove, a koji je ne jednom

121

bio predmet natječaja za razne spomenike, od kojih nijedan nije postavljen.

Novim bi se spomenikom primjerenije obilježilo i vrijeme u kojem je nastao, no postavljanje spomenika Nikoli Tesli u glavnom gradu zemlje u kojoj je rođen, a u kojoj su unazad nekoliko godina njegovi spomenici doslovno bili dizani u zrak, bilo je svakako više političko, a manje likovno pitanje. Tesla je prvi spomenik u Zagrebu, iako ne posve u javnom prostoru, dobio još 1960. godine kada je u dvorištu tvornice RIZ na Bukovačkoj cesti postavljen rad Velibora Mačukatina iz 1954. godine.

zagrebački kit U slučaju spomenika Draženu Petroviću na istoimenom trgu koji to nije, vidjeli smo da nijedna površina nije premala za bilo što, pa tako ni za spomenik koji je postavljen na mjestu gdje je nekada stajao Cibonin europokal. : Cibona je bila europski prvak 1985. i 1986. godine.

Spomenik Benediktu Kotruljeviću na prostoru maloga uglovnog ružičnjaka primjer je u potpunosti promašene intervencije. Ta lokacija jest pogodna za javnu skulpturu, koja je međutim trebala biti smještena u prostor zelene površine koju je svakako trebalo očuvati. Umjesto toga dobili smo nepotreban i predimenzioniran uzdignuti popločeni plato bez funkcije, izgubljen i za zelenilo i za pješaka.

Godinu ranije, 2006., postavljen spomenik kumici na Dolcu, prozvan Barica, jedan je od rijetkih spomenika nekoj ženi u gradu, no taj banalni i zastarjeli rad nije unio nikakvu novu vrijednost u prostor. Spomeničkoj gužvi u najužem gradskom središtu pridonio je i loš spomenik Stjepanu Radiću postavljen na početku Petrinjske ulice, na mjestu gdje je srušena replika nekadašnjega oglasnog stupa. Rad koji je sad zauzeo poziciju također govori posve izumrlim likovnim jezikom. Opet je primitivno inzistiranje na figuraciji u startu eliminiralo sva suvremena rješenja, a grad je dodatno provincijaliziran.

Grad koji po definiciji čini različitost, u sferi javnih spomenika može i treba graditi spomenike koji su različiti u svojoj kvaliteti, a ne suprotno. Uz navedene, osobito su problematični spomenici braniteljima koji su u golemu broju slučajeva ispod svake likovne razine. Iznimno, kad je stvar prepuštena relevantnoj struci, rezultat je dobar, primjer čega je funkcionalni trg sa spomenikom braniteljima na Kustošiji. Sušta suprotnost tom jedinom uspjelom braniteljskom spomen–obilježju u Zagrebu jest, primjerice, izrazito loš spomenik u Parku Stara Trešnjevka koji trajno nagrđuje park i grad. Kod većine braniteljskih spomenika riječ je o antikomemorativnim radovima koji najmanje iskazuju pijetet. Da u gradu unutar spomeničke plastike iznimke ipak postoje, pokazuje i najuspješniji recentniji javni spomenik, onaj Miroslavu Krleži na Dubravkinu putu. Tajna uspjeha može se tražiti u činjenici da je taj spomenik

122

izrađen za Expo 2000. u Hannoveru, a tek je naknadno (2004.) smješten u Zagrebu. Odmjereno rješenje Marije Ujević Galetović primjereno je i osvijetljeno noću. Lokacija je rezultat promišljanja same autorice. Vrlo su uspješne i urbane intervencije u sklopu 1990. godine pokrenutoga projekta Zorana Gregla, Zoran Jandrića i Željka Kovačića “Zagreb dok ga još nije bilo – Zagreb prije 1094.”

Tako je na raznim lokacijama po gradu, na originalnim nalazištima, postavljeno nekoliko različitih replika arheoloških pronalazaka iz doba antičkog Rima, ali i početkom 20. stoljeća pronađenih ostataka kita iz vremena Panonskog mora. Za toga je kita utvrđeno da je riječ o dotad nepoznatoj vrsti koja je potom dobila ime po mjestu pronalaska – Mesocentus agrami (Zagrebački kit).

Godine 2000. postavljena je na mjestu pronalaska iznad potoka u Podsusedu, uz Aleju Seljačke bune, čelična replika čitavoga kostura s umetnutim kopijama pronađenih dijelova kostiju. Uspješna ostvarenja više autora, uglavnom privremenog karaktera, realizirana su i u sklopu “Otvorenoga atelijera” oko zgrade Pučkog otvorenog učilišta. A niz efemernih radova, čija kvaliteta u znatnom broju slučajeva bitno nadilazi onu trajno postavljenih javnih plastika, ostvaren je djelovanjem izvaninstitucionalne scene, primjerice kroz UrbanFestival.

sunčev sustav Izuzetna i možda svakako najkompleksnija zagrebačka spomenička intervencija u urbani javni prostor ona je Dawora Preisa iz 2004. godine, kada su po uzoru na stvarne odnose, a u odgovarajućem omjeru udaljenosti i veličina prema Kožarićevom suncu u Bogovićevoj ulici, na prostoru čitavoga grada postavljene planete Sunčeva sustava. Zagrebački sustav uključuje i planet Pluton koji se od 2006. više ne smatra planetom, a u vremenu postavljanja je bio. Godine 2008. sa zvjezdarnice u Andaluziji braća Aleksandar i Stefan Cikota otkrili su asteroid koji će na njihovu inicijativu 2009. i službeno biti nazvan u čast Zagreba. Prijedlog Projeta marginal iz 2009. predviđa intervenciju u postojeći zagrebački Sunčev sustav postavljanjem male spomen–ploče s grafičkim prikazom asteroida Zagreb u trenutku otkrića. S obzirom da se asteroid tada nalazio između Marsa i Jupitera, i to bliže Marsu, predlaže se da se spomen–ploča postavi u omjeru slijedeći postojeći model, dakle negdje na potezu između Jupitera u Voćarskoj i Marsa u Tkalčićevoj ulici – idealno bi bilo na potezu između Bakačeve i Šoštarićeve, tj. možda na Langovom trgu ili u staroj Vlaškoj.

U sklopu akcije koja je htjela predstaviti “središnju energijsku os ili kralježnicu Europe” Marko Pogačnik postavio je 2005. niz kamenih obeliska i jednu grupu kamenih blokova, kao kralježnicu Zagreba. Litopunkturno kamenje s uklesanim kozmogramima po uzoru na keltske obeliske postavljeno je na nekoliko različitih lokacija po gradu, a 61 kameni blok smješten je na Otoku hrvatske mladeži na Jarunu. Šezdeset i drugi kamen, najveći među njima,

123

stoji ispred Muzeja suvremene umjetnosti.Spomenici i fontane u Gradu Zagrebu, vodič, Gliptoteka HAZU – Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Zagreb, 2007, str. 319.

Vidi i poglavlje “Muzej suvremene umjetnosti” u ovoj knjizi.

Nekoliko izdvojenih solidnih plastika postavljeno je na sjevernome savskom nasipu u okviru Aleje skulptura kao mjesta koje se oduprlo tranzicijskoj anakronizaciji, ali istovremeno nije ponudilo naročito visoke likovne vrijednosti.

Primjerice, tamošnja skulptura “Pogled” Zvonimira Lonarića iz 2006. godine – ujedno i najviši zagrebački spomenik – ima posve suvišno betonsko postolje, i bitno bi bolje funkcionirala npr. na inundacijskoj livadi nego na nasipu Ideju permanentne galerije suvremenog hrvatskog kiparstva na javnom prostoru savskog nasipa, neposredno nakon što je ovaj uređen, iznio je Ratko Petrić u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona 1985. godine. Plan je dobio podršku gradskih vlasti 1987. godine, ali je prva skulptura, Petrićeve “Kapi”, realizirana tek 1990. godine. Do sada su postavljeni radovi Branka Ružića, Mladena Mikulina, Stjepana Gračana, Mire Vuce, Marije Ujević–Galetović, Milene Lah, Šime Vulasa, Zvonimira Lončarića i Dore Kovačević, a u planu su i mnoge druge.

Lokacijski je i oblikovno uspješan rad skulptura od lanaca Dušana Džamonje u Jurkovićevoj ulici kod autorova atelijera, koja pokazuje kako se klasična forma kugle, na koju se ne može polagati autorsko pravo, snagom autorske imaginacije može uvijek iznova interpretirati. Džamonja je autor i mirogojskog spomenika žrtvama rata u koji je uklopljen i dio bivšega spontanog spomenika Zida boli iz Selske. Taj je spomenik Džamonja izvorno izradio za međunarodni natječaj njujorškim žrtvama od 9. rujna 2001. Na spomeniku su imena upisana selektivno, tj. nema žrtava sa srpske strane, primjerice obitelji Zec, što svjedoči o ideološkom pristupu žrtvi.

U indirektnoj je vezi sa zagrebačkim javnim spomenicima i višedesetljetno odbijanje konačne odluke o smještaju Fundacije Džamonja, čime se Zagrebu uskraćuje mogućnost obogaćivanja jednog od spomenički zanemarenih gradskih prostora. Vidi poglavlje “Potencijali arhitekture industrije”, str. XXX. Naime, nova zgrada fundacije mogla bi biti smještena npr. uz sjeverni (ugao s Avenijom Dubrovnik) ili južni (ugao s Vatikanskom) dio Ulice Savezne Republike Njemačke kako bi se dio skulptura mogao izložiti i na otvorenome javnom prostoru Parka Vjekoslava Majera ili u budućem velikome novom parku ispod Islandske ulice. Posve je neshvatljivo ignoriranje svih dijelova grada osim užeg središta, gdje nebulozno guranje spomenika pokazuje malograđanski mentalitet struktura vlasti koje imaju moć odluke. Neki širi gradski prostori, poput Novog Zagreba, gotovo su posve lišeni javnih plastika, unatoč činjenici da su neke od lokacija kao što je Park Središće, Park Travno, Bundek ili Majerov park upravo idealni za postavljanje umjetničkoga sadržaja koji bi dodatno oplemenio javni prostor grada. Rijetki recentniji novozagrebački spomenici jesu urbanistički konzervativan Alojzije Stepinac pokraj I. gimnazije i vrijedni ali potpuno zalutali Kožarićev “Kupač” na livadi pred zgradom INA–e, kojeg

124

jednostavno treba premjestiti da bi uopće došao do izražaja. “Kupač” je bitno bolje funkcionirao na Strossmayerovu trgu, sa zapadne strane HAZU, gdje je tijekom 1979. kraće vrijeme stajao do preseljenja u Novi Zagreb.

U gradu ima i nekoliko primjera javne plastike koji su kvalitetan majstorski rad, ali ne funkcioniraju na zadanim lokacijama, ili obrnuto.

Primjerice, “Akt” Miroslava Županića iz 1989. postavljen je 10 godina poslije na uvučenome dijelu Tkalčićeve ulice kod Krvavog mosta kao uspješna skulptura, ali bi mnogo bolje funkcionirao na nekoj drugoj lokaciji u istoj ulici.

Istodobno, 1996. godine postavljena skulptura “Grozdana” istoga autora na sretnoj je lokaciji, ali je riječ o manje uspješnom radu nego što je spomenuti “Akt”. U parku Boćarskoga doma postavljeno je nekoliko skulptura različite kvalitete, a najuspješnije su “Ptice” Irene Podvorac iz 1997. godine.

Kvalitetno je odabrano mjesto u slučaju spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici, gdje je 1991. godine postavljen prosječan rad Stjepana Gračana, no po dobroj prostornoj koncepciji Dalibora Jurkovića. Te 1991. godine postavljen je i solidan rad Ante Jakića iz osamdesetih na malom platou ispred Knjižnice Vladimira Nazora u Prilazu baruna Filipovića. Ti su ujedno zadnji spomenici koji su postavljeni uspješno s obzirom na lokaciju, prije početka tranzicijske katastrofe koja će potrajati iduća dva desetljeća.

Lijepo su uklopljena i dva na travi položena rada, “Majka Zemlja” i “Otac Zemlja”, Josipa Minksa u Rujanskoj ulici na Vrbanima iz 2005. godine. U slučaju “Čitača” Ivana Ivoša Ićija iz 2002., postavljenoga na ulazu u knjižaru na Rooseveltovu trgu, riječ je o domišljatoj klasičnoj figuraciji koja s obzirom na kontekst također vrlo uspješno funkcionira. S druge strane, posve je zastarjeo rad bista Vatroslava Lisinskog postavljena 2004. uz istoimenu dvoranu u povodu 30. obljetnice njene izgradnje.

premještanje spomenika Problem javnih spomenika vezan je i za goruću situaciju s javnim prostorima u Zagrebu općenito. Primjerice, paralelno s “epizodom Gaj”, preuređena je neposredna okolina spomenika Sv. Jurja, premještenoga iz vrta kuće Mažuranić u Jurjevskoj ulici 1994. godine na današnji Trgu Braće hrvatskoga zmaja kod Kamenitih vrata “Sv. Juraj Andreasa Kompatschera i Artura Windera prvobitno se nalazio u Malnitzu u Austriji, u parku vile obitelji Liebermann – RoRossweise. Skulpturu je kupio dr. Želimir Mažuranić 1938. godine u Njemačkoj i poklonio ju gradu Zagrebu uz uvjet da bude postavljena u dvorište vile u Jurjevskoj 5, i da tamo ostane nekoliko godina nakon njegove smrti.” Saša Brkić, Javna skulptura na otvorenom grada Zagreba između 1990. i 2005. godine, Anali Galerije Antuna Augustinčića, br. 27, Klanjec, 2008, str. 143. , gdje je zelena površina na koju je

smješten spomenik naknadno ograđena suvišnom željeznom ogradom. Ta je

125

ograda tamo postojala jedno kratko vrijeme početkom 20. stoljeća, no tada na tome mjestu nije bilo spomenika pa ju je upravo s obzirom na njega sada bilo nepotrebno obnavljati.

Istovremeno su tamošnje zaštićene Bolléove drvene stube – prvi proizvod industrijskoga dizajna u Hrvatskoj – zamijenjene onima od umjetnog kamena. S druge strane obnova Markova trga 2006. godine, koja je provedena bez javnoga natječaja, rezultatirala je banalnom rekonstrukcijom površine trga, a pitanje obnove spomenika koji je stoljećima stajao pred crkvom nije uopće problematizirano. : Vidi poglavlje “Zabranjeni i drugi gornjogradski trgovi”.

Dakako, problematika javnih skulptura, napose spomenika, u gradu nije svojstvena vremenu tranzicije, iako je u tome vremenu doživjela svoj vrhunac.

Primjerice spomenik “Taoci” Frane Kršinića iz pedesetih na Strossmayerovom trgu jedno je od njegovih slabijih ostvarenja. Nepotrebno, ali eventualno premještanje toga spomenika prilično je složeno političko pitanje nakon što su brojna antifašistička spomen–obilježja, što vandalizmom, što (ne)službenim odlukama, uklonjena iz javnog prostora grada devedesetih. U kontekstu odnosa prema antifašističkoj spomeničkoj baštini, ali i posvemašnjoj relativizaciji antifašizma devedesetih, zanimljiv je slučaj nestanka i povratka spomenika Vladimiru Nazoru iz parka Tuškanac o čemu svjedočenje ostavlja tada aktualni ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac: “Javiše meni moji policajci da je ispred Tuđmanove kuće na Tuškancu nestao spomenik Vladimiru Nazoru. Nazovem ja Tuđmana i pitam ga: ‘Franjo, vidiš li... ispred svoje kuće Nazorov spomenik’. On ode do prozora i, umjesto da mi jasno odgovori na to moje pitanje, poče da se, onako pritajeno, kikoće: ‘Hihihihi’.

Ali, čim su tu informaciju o nestanku spomenika objavili neki svjetski mediji, Nazor je vraćen gdje je i bio...” Intervju Josipa Boljkovca za frankfurtske novine “Vijesti” od 12. 2. 2009. Prenio dailyline.info, 13. 2. 2009.

Problematična, ali i bitno lakše rješiva intervencija je bista Blagoja Berse na zelenoj padini na početku Pantovčaka, drastično pogrešnoj lokaciji (odabranoj zbog blizine tamošnje istoimene glazbene škole) za takav tip spomenika koji, riječima Radovana Ivančevića, kao da je nabijen na kolac. Taj se spomenik jedostavno može premjestiti nekoliko desetaka metara sjevernije na šetališni prostor Radničkoga dola i problem bi bio riješen. Slučaj pak agresivne intervencije na Medvedgradu koji je u tuđmanizmu poprimio protokolarnu ulogu, sa smrću autokrata i izgubljenim protokolom, nije imao za posljedicu uklanjanje tamo nepripadajućega spomenika koji je također vrlo lako premjestiv na neku livadu.: Temeljni problem “Oltara domovine” činjenica je da se radi o spomeniku u spomeniku, s obzirom da je postavljen u sklopu srednjovjekovnoga burga (koji je političkim intervencijama devastiran zato što se inzistiralo na ubrzanoj obnovi koja je za posljedicu imala odstupanja od konzervatorskih pravila). Radovan Ivančević, član natječajnoga žirija za spomenik, navodi kako je glasao za onaj rad za koji je smatrao da se najlakše može premjestiti s aktualne lokacije jednom kad to pitanje prestane biti političko. Kod ponajprije predimenzioniranoga spomenika

Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici moguće je umanjiti uklanjanjem suvišnoga

126

postolja, iako ni sama lokacija nije najzahvalnija.

Za svojevremene najave postavljanja nekih spomenika zapravo je sreća da se nisu ostvarile u Bandićevom vremenu. Najavljivani su onaj papi Ivanu Pavlu II., Antunu Branku Šimiću i Eugenu Kvatreniku. Potonji najvjerojatnije – na Kvaternikovom trgu.

Spomenik Franji Tuđmanu, čije se postavljanje povremeno zaziva, kakav i gdje god on bio, nažalost, vjerojatno prvo mora biti postavljen da bi ga povijest jednom mogla i ukloniti. Na toj listi je i već analizirani spomenik Majci Terezi, a koji je bio planiran u dogovoru s Katoličkom crkvom i bez suglasnosti struke, te kojim je gradonačelnik Milan Bandić iznova podilazio Crkvi na štetu grada. Dakako o javnom trošku.

O trošku grada postavljen je 2009. godine i likovno neuspješan spomenik Augustinu Kažotiću u novome, istoimenome parku na Kajzerici, što je ujedno već i druga javna površina tako imenovana i drugi spomenik istoj osobi, budući da Kažotićev trg s njegovim spomenikom odavno postoji na Ravnicama.

Uspješna bijela iznimka u moru crnih spomenika je privatna inicijativa skulpture bez naslova Ane Elizabet postavljenog 2009. ispred Dječjeg vrtića “Medo Brundo” u Dubravi, kvalitetnog rada solidno pozicioniranog u suradnji s autorima zgrade vrtića.

Po privatnoj osnovi i zapravo na privatnim parcelama koje funkcioniraju kao javne uz poslovne zgrade, recentnije su postavljeni i solidni radovi pred Hypo centrom i centrom Almeria, potonji uspješnije od prvoga.

drugačije tendencije Paralelno s gradskim inicijativama koje primitiviziraju Zagreb, nekoliko je građanskih, privatnih, namijenjenih javnim prostorima, a koje zagovaraju drugačiji pristup.

Godine 2008. obilježavala se 250. obljetnica zabrane spaljivanja žena pod optužbom da su vještice. Skupina Projet marginal izradila je prijedlog spomenika zagrebačkim vješticama, te je umjesto klasične statične forme razrađen prijedog memorijalnog prostora kojim bi se redefinirao javni prostor livade između dva kraka Ulice Hrvatske bratske zajednice, i to tako da bude ispunjen vodom iz Save te premrežen pravokutnim šetnicama po vodi i otocima različitih veličina i oblika.

Prijedlog posve izlazi iz okvira partikularnih spomenika, a radi se o rješavanju problema cjelokupnoga trga kao memorijalnog prostora, odnosno višeznačnim raspolaganjem javnim prostorom. Primjer je to u svijetu odavno prisutne prakse kojom čitavi trgovi, parkovi, javni prostori općenito, uza sve pripadajuće funkcije, postaju i mjesta sjećanja. Takva je suvremena praksa

127

komemoriranja u Zagrebu još zaživjela. Takav spomenik ima i turistički potencijal. No i u slučaju “vještica” i u slučaju svih budućih spomenika u javnom prostoru, gradu trebaju kvalitetna i suvremena rješenja, a ne ona retrogradnog karaktera.

Tako prijedlog zagrebačkog spomenika Federicu Garcíji Lorci Projeta marginal iz 2009. godine predviđa krajobraznu intervenciju na južnoj savskoj inundaciji zapadno od Mosta slobode. Vidi poglavlje “Grad na rijeci i rijeka u gradu”, str.

XXX.

Zemljano oblikovani valovi u suglasju su sa suvremenim tendencijama.

Lorcin spomenik nudi reinterpretaciju zatečenoga prostora kojem daje novi sadržaj a da ne ometa primarnu inundacijsku funkciju, a ujedno potiče na interakciju budući da se po spomeniku može kretati, neposredno ga doživjeti i istražiti.

Zamišljena intervencija od prirodnih materijala inspirirana je vodenom površinom i gibanjem trave na vjetru. Prijedlog spomenika Lorci čine zemljano modelirani valovi koji su obrasli travom te oživljavaju inundacijski : Inundancija je nasipom ograđeni prostor koji rijeka povremeno naplavljuje. Lat. In – u + unda – val. prostor livade prema rijeci. Valovi nastaju postupno, s najvišima kulminiraju te sa sve manjima ponovo postupno nestaju u livadi.

Na sličnom je principu zamišljena i intervencija na istoj livadi s istočne strane Mosta slobode koji ih vizualno potpuno odjeljuje. Prijedlog Spomenika španjolskim borcima i borkinjama zemljano su modelirana zaobljena brda razasuta po većoj površini livade, a bila bi niža od samoga nasipa te nejednakih oblika, promjera i visina.

Na jednu i drugu intervenciju pružao bi se pogled s obje strane nasipa, s Mosta slobode i budućih obližnjih mostova. Različite kreativne forme na istome principu na drugim inundacijskim lokacijama ostaju otvorenom mogućnošću.

Potpuno usklađene s funkcijom riječnoga korita i otporne na naplavljivanje, krajobrazne bi intervencije funkcionirale i, izvirujući na površini vode, u slučaju izlijevanja Save. Prijedlozi su nastali neovisno od projekta “Wave Field” Maye Lin, a inspirirani su tzv. Čokoladnim brdima na filipinskom otoku Bohol, te krajobraznim rješenjima Bogdana Bogdanovića.

Posveta spomenika upravo Garcíji Lorci i španjolskom borcima proizlazi iz činjenice da su u Zagrebu postojale javne površine imenovane njima u čast, a koje su nepotrebno ukinute.

128

krater za travno Također 2009. godine zamišljen je prijedlog spomenika astronomu, geofizičaru i klimatologu Milutinu Milankoviću. Inicijativa je pokrenuta u povodu 130. obljetnice Milankovićeva rođenja i Međunarodne godine astronomije. Ideja i izbor lokacije inicijativa su autora knjige.

Milutin Milanković (1879. – 1958.) jedan je od međunarodno najrelevantnijih znanstvenika iz Hrvatske, a koji je zbog svoje etničke pripadnosti u vlastitoj zemlji potpuno marginaliziran. Ne spominje se u hrvatskim školskim udžbenicima, a sve ulice koje su nosile njegovo ime devedesetih su ukinute.

Milanković je jedan od osnivača moderne klimatologije i utemeljitelj teorije o ledenim dobima koja je u znanstvenoj terminologiji poznata kao “Milankovićevi ciklusi”. Osobit doprinos izučavanju svemira dao je i kroz izračune planetarnih temperatura čija je točnost potvrđena tek s razvojem tehnologije, nakon njegove smrti. Medalja za klimatologiju Europske geofizičke unije i krateri na Mjesecu i Marsu nazvani su njemu u čast.

Ana Elizabet u prijedlogu spomenika pojednostavljene modelacije interpretira upravo Milankovićev krater na Marsu. Ujedno, kružna forma i površina spomenika osebujna su kiparska interpretacija i Milankovićevih ciklusa i klimatskih promjena.

Prijedlog spomenika istovremeno je i hommage mjestu za koje je predviđen. Naime, zamišljen je na lokaciji nikad uređenoga parka sa zapadne strane Mamutice u Travnom, koji je u urbanističkim planovima upisan kao zaštićena zelena površina, a u planu je njegovo stavljanje u funkciju javnoga parka. Taj je budući park ujedno dio novozagrebačke Plave potkove pa je njegovo eventualno uređenje ujedno i afirmacija ideje niza u cjelinu povezanih parkova. Vidi poglavlje “Plava potkova”

Pozicioniranjem u jedno od novozagrebačkih naselja kao likovno zanemarenih prostora, inicijativa osim što afirmira znanstvenika, nastoji i potaknuti uređenje novoga parka te obogatiti spomenički zapuštene prostore Novoga Zagreba umjetničkim sadržajem u javnom prostoru.

Pritom se poseže za memorijom mjesta tako da se svemirski krater smiješta u naselje koje je indirektno vezano uz svemir tj. u kojem su po izgradnji ranih sedamdesetih sve javne površine bile imenovane u čast osoba i pojmova vezanih uz astronomiju i zrakoplovstvo, što je dijelom svakako bila i posljedica svjetskoga oduševljenja svemirskim istraživanjima i čovjekovim ulaskom u svemirsku eru. Nažalost, tamošnje su ulice preimenovane devedesetih a da se nije vodilo računa o grupnom, tematski smislenom kontekstu, pa je tako danas od izvorne nomenklature preostala samo Kopernikova ulica. S ciljem ispravljanja te nepravde, predloženo je da jedan bezimeni prolaz između te ulice i Parka Travno bude nazvan po Galileu Galileiju u povodu Međunarodne godine astronomije, koja je proglašena upravo s obzirom

129

na 400. obljetnicu Galileijeve konstrukcije prvog teleskopa (Kopernikova je ulica imenovana 1973. u povodu 500. obljetnice Kopernikovoga rođenja). Prolaz još nije imenovan zbog nesređenoga katastra. S ciljem ispravljanja te nepravde, predloženo je da jedan bezimeni prolaz

između te ulice i Parka Travno bude nazvan po Galileu Galileiju i to u povodu Međunarodne godine astronomije, koja je proglašena upravo s obzirom na 400. obljetnicu Galileijeve konstrukcije prvog teleskopa (Kopernikova je ulica imenovana 1973. godine u povodu 500. obljetnice Kopernikovoga rođenja). Prolaz tada nije bio imenovan zbog nesređenoga katastra.

Prijedlog spomenika Milankoviću kružna je forma promjera oko 3,5 metra i visine oko 80 centimetara, blago nepravilnih profila i površina, položena na šljunčanu podlogu na sjevernoj polovici parka, svojevrsnom svemirskom poligonu. Zamišljena u tehnobetonu i glatkih površina, skulptura je posve prilagođena interakciji. Na nju se može sjesti, po njoj se može penjati, a istovremeno služi i kao znak u prostoru. Jedna od ideja je i da se sa spomenika astronomu noću mogu gledati zvijezde. Spomenik bi funkcionirao i u specifičnoj vizuri s prozorâ Mamutice, najveće zgrade u zemlji.

Rad Ane Elizabet na prijedlogu zagrebačkoga spomenika Milutinu Milankoviću primjer je kvalitetnog autorskog rukopisa, suvremenog likovnog jezika i promišljenog odabira lokacije koja ne samo da komplementira osobu i memoriju mjesta, već ih i nadograđuje. Primjer je to čime bi trebala rezultirati gradska strategija i praksa postavljanja javnih plastika temeljena na kompetenciji.

Prijedlog spomenika Milankoviću privatna je inicijativa i upravo u tome treba tražiti uspješnost prijedloga kakav bi u mnogočemu obogatio grad, ako se, i kad, realizira.

Smještanjem spomenika jednom od međunarodno najistaknutijih znanstvenika iz Hrvatske koji se bavio svemirom upravo u Travno izravno se nadograđuje povijesni kontekst, a skulptura je osim uloge znaka u prostoru usmjerena i k stvaranju kvartovskoga identiteta temeljenog na memoriji mjesta.

više svjetla Očita politička kontaminacija likovnog prostora Zagreba kroz sustavni trend podizanja loših i dijelom nakaradnih plastika – ne samo po gradskom središtu, ali ponajviše tamo – u najmanju ruku dugoročno, ako ne i trajno, zagađuje javni prostor.

Takve javne skulpture ne odmaraju pogled, ne inspiriraju i ne odgajaju za doživljaj lijepoga već pokazuju elementarno nerazumijevanje funkcije javnih spomenika. Umjesto “značajnog pokretača kvalitativne transformacije urbanog prostora”, one postaju suprotno. Na brojnim zagrebačkim spomenicima moguće je pratiti evoluciju njihovoga razvoja, koja je devedesetih zaustavlje-

130

na i vraćena na odavno nadiđenu razinu koju sada treba ponovo prevladati.

Važno je istaknuti da za takvu praksu odgovornost snosi gradska uprava koja ima moć odluke podizanja spomenika koji, u poraznom rezultatu, umjesto da komemoriraju – kontaminiraju javni prostor.

Gradski sponzorirana artikulacija suvremenih oblikovateljskih praksi u zagrebačkom slučaju tek treba ponovo uhvatiti korak sa suvremenim likovnim jezikom, a to uključuje i njihov socijalno–kulturni i morfološko–semiološki kontekst koji diktira vrijeme u kojem nastaju.

“Lewis Mumford proglasio je ‘ničeansku’ smrt spomenika kao inkompatibilnih s modernističkim gradom: klasični spomen(ic)i su statični; oni su mumifikacija prošlosti umjesto polaganja nade u biološku regeneraciju, u fiksiranje slika u nove generacije i ostaju tek tašti, autoreferentni, ‘veći od života’ – ukratko, nesposobni za komemorativnost koja bi im trebala biti inherentna i intrinzična.”: Igor Marković, Urbanfestival 2008.

No, čak neovisno o oblikovanju, spomenici kao simboli imaju i značaj u kolektivnim identifikacijama te u tome smislu također definiraju prostor i društvo. Oni svakako imaju “mogućnost humanizirati gradske ambijente”. Osim svog likovnog izraza, javna plastika podrazumijeva i ulogu prostornih orijentira, prepoznatljivosti, mjesta susreta, sjećanja – u svoj svojoj urbanoj kompleksnosti, pa i nepredvidljivosti javnih prostora, prostornoga momenta na koji je, primjerice, moguće sjesti ili nasloniti bicikl.

Uspješnosti svih tih utilitarnih svojstava prethodi likovna kvaliteta i urbanološka slojevitost, odnosno, u zagrebačkom slučaju, nužno preispitivanje pristupa i načina kreiranja gradskih prostora tj. životnoga ambijenta.

Besprizorni spomenici uvreda su ne samo onih u čiju se u čast podižu, već i onih kojima su namijenjeni jer javna umjetnost nužno uključuje socijalnu dimenziju. Međutim, svako eventualno uklanjanje takvih spomenika ima političke konotacije pa se može pogrešno protumačiti kao uklanjanje osoba kojima su podignuti.

Zagrebu je potrebna hitna rošada nekih, naročito recentnijih javnih spomenika koja bi dijelom riješila, a dijelom bitno ublažila te očite tumore u gradskom tkivu. To je osobito važno i stoga što loša javna plastika može izravno utjecati na sve buduće urbanističke scenarije. Naime, kada spomenici postaju prostorne konstante, oni određuju ili utječu na sve buduće prostorne odnose. A iako je ponekad, kako kaže Ivan Kožarić, prava lokacija upravo ondje kamo je nešto dospjelo, u promišljanjima spomeničke problematike ne treba zanemariti ni pitanje navike, odnosno elementa prolaznosti vremena u percepciji javne plastike, osobito s obzirom na osjetljivost javnoga prostora na promjene. No, u zagrebačkom je slučaju, riječima Silve Kalčić, “tranzicija od konteksta postala konceptom”, što nužno treba mijenjati.

Neki od recentnih ali i ranijih javnih spomenika u budućnosti će sasvim

131

sigurno biti premješteni ili posve uklonjeni, a preseljenje spomenika nije nipošto novost u zagrebačkoj urbanoj povijesti. A kada bi se spomenicima prilazilo odgovorno, onda se ne bi ni trebalo naknadno intervenirati.

Kod tih budućih seljenja, ključan će biti pristup urbanističkoga rješenja lokacije, što je i inače preduvjet svake kvalitetno umještene skulpture.

A o svakoj intervenciji u javnom prostoru, pa tako i o budućim propozicijama novih natječaja i rezultatima, trebale bi odlučivati mjerodavne službe na temelju kompetentnih mišljenja stručne i ine javnosti uz apsolutnu transparentnost postupka. Takav zahtjev nije ništa više nego normalna procedura kakvu je Zagreb – bez glorificiranja i nekritičnosti prema prošlom – uglavnom poznavao i to kao grad sa stoljetnom tradicijom postavljanja kvalitetnih javnih plastika koje su oplemenjujući gradske javne prostore obilježile vrijeme u kojem su nastale i svjedoče o kulturi sredine koja ih je znala prepoznati, postaviti, vrednovati i sačuvati.

Pluralizam koji vodi kvaliteti novih javnih plastika/intervencija, osim interdisciplinarnog pristupa i kompetencije u procesu odlučivanja, podrazumijeva i legislativu koja ne samo da uvažava nego i potiče umjetnost u javnom prostoru. U tome smislu idu i nastojanja koja promiču inicijativu za zakon “1% za umjetnost”, koji je u mnogim razvijenim europskim zemljama omogućio razvoj potpore raznorodnim umjetničkim intervencijama u javnom prostoru.

Postotak za umjetnost je princip koji podrazumijeva da jedan posto od ukupnog ili određenoga dijela proračuna namijenjenog izgradnji javnih i privatnih građevina bude odvojen za njihovu dekoraciju ili realizaciju projekata umjetnosti i dizajna u javnom prostoru.

U konkretnim problematičnim slučajevima, dakako da vjerojatno malo tko ima problem s tim da Ljudevit Gaj ili Majka Tereza imaju spomenike u glavnom gradu Hrvatske, no ti bi spomenici trebali biti izraz vremena u kojem nastaju i u skladu s prostorom u koji ulaze, pa ga i određuju, jer javna je plastika prije svega prostorna gesta.

Slika o Zagrebu kakvu stvaraju spomenički Gajevi ili Radići ipak su u jednom posve uspjeli. Oni su vjeran prikaz vremena gradske uprave koja ih je postavljala i društva koje im se prepušta(lo).

132

Ivan Goran Kovačić Vojina Bakića u Parku Ribnjak. Identičan rad u metalu postavljen je u šumi kod Lukovdola, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića. Autor fotografije: Sš

133

Spomenik Ljudevitu Gaju likovno je mizerni rad. Autor fotografije: nepoznat

134

Spomenici trebali biti izraz vremena u kojem nastaju i u skladu s prostorom u koji ulaze, pa ga i određuju, jer javna je plastika prije svega prostorna gesta. Spomenik Ljudevitu Gaju to nije. Autor fotografije: Nepoznat

135

Spomenik Augustu Šenoi i njegov plato koji traži redefiniciju. Autor fotografije: nepoznat

Spomenik Grgi Martiću u Martićevoj ulici za potrebe kojega je betonizirana trećina parka.

Autor fotografije: sš

136

Spomenik Marku Maruliću na istoimenom trgu jedan je od niza promašenih i pogrešno lociranih spomenika po principu da se podižu u ulicma i na na trgovima koji se zovu po onima kojima se podižu spomenici. Naime, za javnu je skulpturu bitan karakter prostora i sklad cjeline. Ovaj je spomenik moguće premjestiti na prostor oko NSK. Autor fotografije: sš

Kod spomenika Tinu Ujeviću u Varšavskoj ulici koji je problematičan i likovno i lokacijski, problem je moguće umanjiti uklanjanjem suvišnog postolja. Autor fotografije: sš

137

Čitav Sunčev sustav postavljen je u Zagrebu 2004. godine. Ovdje Venera na Splavnici. Riječ je o jednoj od najosebujnijih intervencija u javni prostor, a posve je neshvatljivo zašto imena planeta pišu (samo) na engleskom jeziku. Autor fotografije: sš

138

Saturn na BukovÄ?evom trgu. Autor fotografije: sĹĄ

139

Jupiter u Voćarskoj. Autor fotografije: sš

Prizemljeno sunce na aktualnoj lokaciji u Bogovićevoj ulici postavljeno je 1994. u prostoru suženoga radijusa. Za razliku od izvorne lokacije, ovdje je prigušeno. No, budući da je protok vremena također bitan faktor u percepciji javne plastike, na njega smo se jednostavno navikli. Autor fotografije: sš

140

Radi se o rijetkom mjestu u gradu koje se u zadnja dva desetljeća na neki način opiralo anakronizaciji javne plastike. Međutim, sama aleja nije iznjedrila visokokvalitetne radove što se ipak lako može korigirati u budućnosti kvalitetnijom selekcijom i boljim umještanjem u prostor. U kontekstu zagrebačkih obala Save, aleja predstavlja iskorak prema rijeci i njenoj humanizaciji. Autor fotografije: sš

Bez naslova Ane Elizabet u Aveniji Dubrava ispred Vrtića Medo Brundo, 2009. Rad bi djelovao još bolje da nije stijenješnjen između zida i staze. Autor fotografije: sš

141

142

“Mirno se valjala Sava svojom maticom, zadijevajući se gdjegdje o gusto vrbinje na pjeskovitoj pličini ili pljuskajući o dno ribarskih kukavnih koliba.

Ne bijaše tada ni Savskoga mosta ni Savske ceste. Od Siska idući put Zagreba trebalo je preko vode prijeći “Kraljevim brodom” nedaleko od gradskoga sela Trnja. Prijevoz taj tada držahu Gregorijanci; bio je podalje i manji prijevoz po imenu “Grgurićev brod”, ali je svijet volio prelaziti velikim, jer je Sava od pameti voda varava.„ August Šenoa, Zlatarovo zlato Iako je Sava desetljećima nepobitan dio identiteta Zagreba, to nije ni na koji način utjecalo da, primjerice, zagrebačke gradske obale ikada budu službeno imenovane, a što je praksa u gotovo svim gradovima na rijekama, ne samo u Hrvatskoj i ne samo u Europi. Ta gotovo banalna činjenica zorno upozorava na odnos grada i njegove rijeke. Razloge neimenovanju treba tražiti u spletu urbanističkih okolnosti u kojima se sama Sava, za razliku od nekih svojih jezera, do danas nije kvalitetno saživjela sa Zagrebom, gradom koji izvorno nije nastao na rijeci, ali je narastao toliko da ona danas teče njegovim suvremenim središtem.

Geografske komponente prostornog razvoja Zagreba uvjetovale su da se prvotni grad razvije na povišenim dijelovima, na brdima, a zatim u nizini longitudinalno, pritom u najvećem dijelu svoje povijesti izbjegavajući Zagrebačko polje prema Savi koje je u znatnom dijelu bilo močvarno, premreženo rukavcima, otocima, sprudovima i jezerima zavojite, hirovite i poplavama sklone rijeke koja je često pomicala korito. Štoviše, tijekom prošlosti u Zagrebu je bitno veću važnost od Save imao potok Medveščak Gradske kronike bilježe veće poplave potoka Medveščaka godine 1651, 1750, 1771, 1845, 1859, 1864, 1876, 1889. i 1895, a tok potoka je 1898. premješten na trasu današnjih ulica Medveščak i Ribnjak te kasnije i nadsvođen.

Gradski su potoci bili i administrativne granice grada, pa je Zagreb 1900. godine doživio teritorijalnu promjenu, a s kojom prvi put u povijesti dobiva dimenzije velikoga grada, kada je istočna gradska granica pomaknuta s potoka Lašćeniščaka na potok Štefanovec. koji je stoljećima

razdvajao povijesni dvograd Gradeca i Kaptola, koji su se nalazili na zaravnima dvaju susjednih brežuljaka. Njemačko ime Zagreba Agram nastalo je vjerojatno od pojma am graben što znači “na opkopu, šancu ili nasipu” jer je Zagreb zbog čestih poplava bio zaštićen opkopom ili nasipom. Tijekom vremena vjerojatno je došlo do iskrivljavanja izgovora pa se ustalilo ime Agram (AmGRAbeMn).

Ime Zagreba uz rijeku Savu prvi se put pojavljuje na zemljovidu svijeta mletačkoga redovnika fra Maura iz 1459. Zagrebački leksikon 2, LZMK – Masmedia, Zagreb, 2006, “Planovi grada”, str. 182., a osim prirodne granice, Sava je svojedobno bila i politička granica. Do južnih je obala 1809. bila stigla Napoleonova vojska, a tada su utemeljene i Ilirske provincije. Tim je događajima područje današnjega Zagreba bilo podijeljeno između dviju država, tako da je prostor onoga što je

143

danas Novi Zagreb bilo – Francuska.

Tragovi prvoga naseljavanja današnjega zagrebačkog područja sežu već u starije kameno doba; oko 35.000 godina pr. n. e. preci današnjih ljudi živjeli su u šumama Medvednice. U spilji Veternici pronađene su medvjeđe lubanje koje po svojem položaju upućuju na to da su paleolitskim lovcima služile u kultne svrhe. Igor Karaman, Povijesni razvoj Zagreba, u Zagreb i okolica, Turistkomerc, Zagreb, 1975, str. 19.

Mnogo kasnije nalazimo tragove života ljudi u nizinskim krajevima oko rijeke Save. Ondje se između 1300. i 750. godine pr. n. e. razvija tzv. kultura polja sa žarama, čiji nepoznati nosioci pripadaju indoeuropskoj skupini naroda. Ta je kultura svoj naziv dobila po načinu ukapanja pokojnika koji su spaljivani, a njihov je pepeo pohranjivan u zemljanim žarama. Karaman 1975: 19.

U posljednjim stoljećima prije naše ere na zagrebačko područje prodire s juga i sjevera utjecaj ilirskih i keltskih plemena, a onda nastupa doba vladavine Rima. Karaman 1975: 19.

Rimska Andautonija, izgrađena po principu vojnih logora na važnome prometnom putu, nalazila se na području današnjega Šćitarjeva, koje je također u blizini Save, a propala je u doba velike seobe naroda oko 600. godine.

Kasniji razvoj Zagreba tipičan je primjer rasta grada u području uz nemirnu rijeku ugroženom poplavama, koje su oduvijek bile dio lokalne povijesti, bilo da ih je izazivalo izlijevanje potoka bilo bujanje rijeke, u oba slučaja često s jednako razornim posljedicama.

Upravo su zato novi dijelovi grada podno brežuljaka od visokih podzemnih i plavnih voda bili osiguravani nasipanjem zemljišta, a izvorna razina još se može vidjeti ondje gdje udubine nisu bile posve nasute, primjerice na Zrinjevcu ili u Botaničkom vrtu, u pojedinim unutrašnjim dvorištima blokova, u parku na Trgu kralja Tomislava, u depresiji uz Ulicu Hrvatske bratske zajednice te još nekim dijelovima staroga Trnja. Štete uzrokovane poplavama bile su katastrofalnije kako je grad rastao i kako je više stanovnika obitavalo na područjima velikog rizika od naplavljivanja.

Najstarija zabilježena poplava Save dogodila se 1469. godine, a kroz povijest u poplavama su stradali mnogi. U zadnjoj velikoj zagrebačkoj poplavi sa smrtno stradalima, 1964. godine, poginulo je sedamnaestero ljudi, a njih oko 40.000 moralo je napustiti svoje domove. Dana 26. 10. 1964. vodostaj je iznosio 514 cm, a kao posljedica poplave izgrađena su i neka nova naselja za stradalnike, poput onih u Retkovcu i Botincu ili maloga naselja drvenih baraka između Bukovačke ceste i Prilesja izgrađenoga na mjestu nekadašnjega zabavišta, gdje su se barake djelomično održale sve do danas.

144

nasipi Ta je poplava označila prekretnicu, a i inače su katastrofalne i tragične posljedice inicirale ozbiljniji pristup planiranju i gradnji zaštitnih objekata. Miroslav Braun, Stručna rasprava i razgovor natjecatelja s ocjenjivačkim sudom natječaja za uređenje prostora Save na potezu od Podsuseda do Ivanje Reke, DAZ, 28. 5. 2002.

Tada izgrađen cjelovit sustav nasipa u gradu i oko njega ukupno dugačak oko 80 kilometara i s pripadajućim odušnim kanalima funkcionira i danas sa svim svojim prednostima i nedostacima.

U slučaju opasnosti za grad obrana od poplave u Zagrebu bazira se na dvama odušnim sustavima. Odteretnim se kanalom Odra kod Jankomira velike savske vode reduciraju te višak kanalom završava u Lonjskom i Mokrom polju te Kupčini, a postoji i sustav obrane od bujičnih voda s Medvednice. Nakon gradnje nasipa i 33 kilometra dugog odteretnoga kanala Odra svi vodni valovi provedeni su kroz grad bez štetnih posljedica, s tim da je 1990. godine zabilježen čak i veći protok nego kobne 1964. godine. Bujične vode s Medvednice sanirane su retencijama izgrađenima u podsljemenskoj zoni.

Do sada je na potocima izgrađeno njih 19, a planira se izgradnja još gotovo dvostrukoga broja retencija. Prvi su nasipi bili građeni već u 19. stoljeću, a za tu je svrhu poslije

iskorišten i materijal preostao nakon rušenja zapadnih bedema katedralnoga kompleksa s Bakačevom kulom. U nasipima je završila i šuta nastala rušenjem triju minareta na Trgu žrtava fašizma.

Regulacija rijeke na trasi kakvu danas poznajemo izvedena je na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a utvrđivanje sadašnjih nasipa uglavnom je posve završeno kada i pripadajući odvodni kanal Sava – Odra 1971. godine. U izgradnji su sukladno praksi socijalističkoga društva bili uključeni i omladinci radnim akcijama. Bilo je uobičajeno da omladinske brigade imaju različita imena pa osim onih najčešće nazivanih po Titu i Lenjinu bilo je i neobičnih: primjerice, jedna se splitsko–subotička brigada zvala “Ča bre”. Jedno od brigadnih privremenih naselja zvalo se “Sedam sekretara SKOJA–a”. Denis Kuljiš, Kako smo gradili Savski nasip i širili drugarstvo, Jutarnji list, 5. 6. 2010.

Do izgradnje nasipa neobuzdana Sava određivala je grad ne samo u njegovu urbanističkom izričaju već i u bitnim povijesnim okolnostima. Primjerice, u naletu osmanlijske vojske 29. rujna 1469. godine Zagreb je od izgledne turske okupacije spasila nabujala rijeka naplavljujući pristupe gradu, zbog čega su osvajači bili prisiljeni povući se.

Od tada su prošla stoljeća prije nego što je rijeka ušla u prve (zabilježene) vizije razvoja od 1850. godine službeno ujedinjenoga Zagreba Vidi poglavlje “Plava potkova”, str. XXX , kao što je bio slučaj već u prvom planu gradskoga inženjera Ruperta Melkusa koji je za grad važan gotovo kao i Milan Lenuci. Uz ostalo, upravo je on prvi predložio da crpilište tek 1878. godine otvorenoga zagrebačkoga vodovoda bude izgrađeno u savskoj ravnici. Prije toga osnovna je dvojba bila između Save i Medvednice.

145

No, disharmoničnost prostorne ekspanzije Zagreba, osobito u smjeru juga, rezultirala je izbjegavanjem urbanizacije područja uz rijeku, koja se stoljećima mogla prijeći samo skelama, a koje će potrajati sve do izgradnje Mosta slobode 1959. godine. Tada prestaje ploviti Savski brod kao posljednja gradska skela, a koja se nalazila na kraju Trnjanske ceste.

skele Prema pisanim izvorima neki od poznatijih zabilježenih srednjovjekovnih prijelaza bili su Portus Regis i Portus Sancti Jacobi, a mnogo prije njih skela se najvjerojatnije nalazila već i pokraj antičke Andautonije, no o tome nemamo nikakvih materijalnih ni pisanih tragova. Trnjanski Portus Regis ili Kraljev brod bila je najstarija poznata skela koja je s prekidima plovila više od 700 godina, a tako se zvala zato što su ostvareni prihodi odlazili kraljevskoj komori.

Kraljevim se brodom vjerojatno prevezao i sam Bela IV. bježeći pred Tatarima, a taj je prijelaz spomenut 1242. godine u njegovoj u Virovitici izdanoj Zlatnoj buli kojom je Gradec stekao status slobodnoga i kraljevskog grada. Vidi poglavlje “Plava potkova”, fusnota 4.

Tijekom vremena gospodarenje tom skelom prešlo je na medvedgradske gospodare, a poslije na Gradec. Prvi put od ukidanja 1959. godine splav je na povijesnome mjestu nakratko obnovljena tijekom UrbanFestivala 2009. godine radom njemačke umjetnice Iris Hoppe.Uz Kraljev brod važan prijelaz nalazio se i negdje oko Jaruna i Savske

Opatovine gdje je plovila crkvena skela zvana Portus Sancti Jacobi ili Brod sv. Jakova. Prijelaza je poslije bilo više, nalazili su se na raznim lokacijama, a među ostalima postojao je i Portus leprozorum – Brod gubavaca. Zagrebački leksikon 2, “Skele”, str. 307. Iako ih u Zagrebu više nema, savske skele plove još i danas uglavnom nizvodnije od grada, primjerice kod Oborova, a ona najbliža uzvodno od grada prometuje u naselju Medsave kod Samobora.

otok svetog jakova Nakon vremenom izbrisane Andautonije, uz improvizirane strukture poput prijelaza i koliba, prvi važniji poznati objekt uz rijeku na zagrebačkom području podiže plemić Egidije koji na otoku na Savi gradi crkvu sv. Jakova, u koju dovodi ogranak benediktinskoga reda – cistercite. Petar, arhiđakon zagrebački, darovao je cistercitima 1257. godine drugi dio toga davno nestaloga otoka i sagradio im ondje samostan i crkvu sv. Marije.

Uspomena na cistercitski otok sačuvala se do danas u imenu ulice, nekad zaseoka, Savska Opatovina, u čijoj se blizini nalazio. Godine 1307. cisterciti su

146

još živjeli na tome savskom otoku, a 1315. spominju se na kaptolskom brežuljku. Tada je zagrebački biskup Augustin Kažotić riješio spor između cistercita i redovnica koje su od cistercita preuzele otok sv. Jakova, kako se zvao po prvoj crkvi na njemu. : Ljelja Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1991, str. 221.

savska kupališta Sve do kraja 19. stoljeća pitanje rijeke Save za grad Zagreb bilo je od sekundarne važnosti. Iako se na rijeci živjelo i mnogo prije nego što je ona postala rekreacijsko područje, prvi se bitan iskorak Zagreba na rijeku dogodio tek izgradnjom kupališta s kojima Sava postaje dio grada. Prva zagrebačka javna kupališta bila su na potoku Medveščaku. Npr. već 1291. godine spominje se kupalište koje su, u blizini svoga samostana, pod Opatovinom uredili cisterciti. Kupalište su razorile španjolske čete kralja Ferdinanda 1530–ih. Na istom potoku spominju se početkom 19. stoljeća Thermae artificiales smještene na Ksaverskoj cesti za koje se pretpostavlja da su bile na istome mjestu kao kasnije kupalište Mrzlice. Jedino preostalo gradsko kupalište u izvornoj funkciji je Dijana, otvoreno kao Badehaus zur Diana 1834. u dvorištu kuće u Ilici 8. Zagrebački leksikon 1, “Kupališta”, str. 573.

Prvo planirano gradsko kupalište na rijeci kod Trnja otvara Franjo Hutter 1856. godine. Kupalište je imalo ograđeno plivalište na splavi dugoj 80 metara, a na otoku su bile kabine za presvlačenje. Hutter je svake godine kupalište premještao zbog stalnih izmjena riječnoga korita. Od 1891. kupalište je s gradom povezano konjskim tramvajem.

Godine 1893. to kupalište mijenja vlasnika te se od tada naziva Gospodarićevim, a nalazilo se između kolnoga i željezničkog mosta. Ta je lokacija bila pogodna i zbog prometne povezanosti.

U blizini je, između mosta i ušća potoka Črnomerca u Savu, još 1857. godine zapovjedništvo zagrebačkoga garnizona odredilo mjesto za kupanje vojnika : Zagrebački leksikon 1, “Kupališta”, str. 573. Na tome će mjestu gradsko zastupstvo 1910. godine odobriti dotaciju za gradnju novoga savskog kupališta prema projektu Benka Deutscha koje, međutim, nikad nije sagrađeno. , no ono je kasnije također mijenjalo lokacije.

Nadomak Cvjetne ceste 1921. godine kupalište gradi i gradska uprava, a radilo je do 1925. kada ga je odnijela nabujala rijeka.

Kupanje je među građanima bilo iznimno popularno. Od samoga početka oni se poučavaju plivanju, a 1926. godine na zagrebačkim obalama niče “moderan drveni grad”, poznatiji kao Babinjak, čiji zapušteni “arheološki ostaci” i danas izviru iz zemlje pokraj Jadranskoga mosta. Kupalište je bilo građeno za 5000 osoba, a imalo je drvena sunčališta i uređenu obalu. Godine 1938. osniva se Društvo savskih čuvara pa je smanjen broj nesretnih slučajeva utapanja.

I to je kupalište bilo oštećeno u razornoj poplavi 1964. godine, a poslije su

147

neki njegovi dijelovi više puta stradavali u požaru.

Cijelo je to vrijeme odnos prema rijeci varirao. Svojim će blagim obalama za kupanje pogodna Sava služiti Zagrepčanima sve do sredine 20. stoljeća kada je, s razvojem industrije u uzvodnim područjima, rijeka počela postajati sve onečišćenija te potpuno neprikladna za kupanje.

Nešto kasnija izgradnja sustava nasipa i regulacija riječnoga korita riješila je problem poplava, no svojim je oblikovanjem ujedno potencirala ulogu granice između starih i novih dijelova grada. Nova je situacija stvorila i znatnu barijeru u pristupu obalama te potpuno udaljila grad od rijeke koja je ušutkana, a potom i zapostavljena, pa i gotovo zaboravljena. Sava je tako posve izgubila izvorni pejzažni, prirodni karakter, a pritom se nije saživjela s gradom.

Nasip je stvarno i simbolički postao još jedna prepreka koja, baš kao i željeznička pruga na svojem zemljanom nasipu, i danas – umjesto da na ključnim mjestima spaja – nesretno dijeli Zagreb. Ulogu gradskih kupališta poslije preuzimaju gradska jezera Bundek i Jarun. Neko su vrijeme za kupanje služila i maksimirska jezera.

U vrijeme prije gradnje nasipa Sava, koja je i inače vrlo plitka rijeka, katkad bi bila toliko plitka da se moglo prehodati s jedne obale na drugu.

riječna slika zagreba Sa svim svojim licima, Sava je ušla i u umjetnosti i književnost. : “Ima li veće naslade no isplivati daleko preko Save, sve tamo ispod Trnja, pa leći na bajir, na sunčanu obalu i na živodajnoj sunčanoj toplini proživjeti nekoliko časaka golog, samog, samotnog i prvobitnog života! U vrelom prahu uspavljivo zujanje kukaca i jednolični ritam zelenih, brbljavih valova.

U daljini, na obali, nespretno i stidljivo se svlači i ulazi do pojasa u Savu neka žena: seljanka, ciganka, što li.” Antun Gustav Matoš, Vodom i kopnom, Obzor, 14. 9. 1913, prema Krešimir Ivaniš, Veslački klub “Uskok” na Savi, ČIP, br. 407, 2/1987, str. 26. Perfomans “Sava/Jangce”

iz 2009. godine Dalibora Martinisa koji je, obljetničarski evocirajući Maovo preplivavanje rijeke Jangce, preplivao Savu, tek je podsjećanje na nekadašnje potencijale gradske rivijere. Odabir lokacije performansa oslanjao se na povijest Kajzerice kao prvoga dijela Zagreba s koncentriranim kineskim trgovinama što je bio slučaj samo nekoliko godina početkom ovoga stoljeća, odnosno do skupnoga preseljenja kineskih dućana u prostore bivše tvornice Jedinstvo na Jankomiru 2006. godine, koju su prozvali “Kineski zid”, a potom od 2010. na Žitnjak. Savski prostori spominju se i romanu “Zlatarovo zlato” Augusta

Šenoe i djelima Marije Jurić Zagorke. Savski su krajolici tematizirani i u kultnom filmskom serijalu “Kuda idu divlje svinje”, a u možda najzagrebačkijem filmu “Tko pjeva zlo ne misli”, uz savsko kupalište, mogu se vidjeti i kadrovi Babinjaka i podsusedskoga željezničkog mosta.

U prvom hrvatskome igranom filmu “Brcko u Zagrebu” iz 1917. godine,

148

koji se danas smatra izgubljenim, glumac i popularni komičar Arnošt Grund u naslovnoj ulozi Brcka bježi pred razjarenom suprugom zagrebačkim ulicama i – savskim kupalištem. U međuratnom vremenu snimljen je “Weekend na Savi”, “filmovan” izbor za Miss Save, a sačuvan je i filmski zapis Oktavijana Miletića “Komadić savske sezone” iz 1927. godine itd.

arhitektura na rijeci Uz kadrove zagrebačkih savskih obala u “Procesu” Orsona Wellesa, koji je u cijelosti snimljen u Zagrebu, poslijeratna slika Save može se naći, primjerice, i u filmu “Slučajni život” Ante Peterlića s nekim od fantastičnih kadrova zauzdanih obala i Vitićeve “Kockice” kao “naglašenog toposa modernizacije”, a nikad do kraja ostvarenoga kompleksa CK SKH (Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske) koji danas udomljava pojedina ministarstva. Upravo ta “crvena katedrala” iz šezdesetih sa svojom neizgrađenom kongresnom dvoranom Kongresna je dvorana bila predviđena sa sjeverne strane zgrade, pored glavnoga ulaza. predstavlja, uz Veslački paviljon, započeti, ali nikad dovršeni prodor, a onda i prekinuti zakoračaj grada na njegove riječne obale.

Kao prethodnica Kockici, koja je tako nazivana zbog oblika zgrade, u približavanju rijeci 1932. godine u blizini Savskoga mosta izgrađen je paviljon Veslačkoga kluba “Uskok” (danas VK “Zagreb”) po projektu ¬¬¬člana kluba i arhitekta ¬Antuna Ulricha koji svoj bečki diplomski rad iz 1927. godine transponira u “drvenu čaroliju”. Ivaniš 1987: 26. Ulrich paviljon podiže uz bratovu financijsku pomoć i donaciju veletrgovca drvom, inače simpatizera kluba, koji poklanja taj građevinski materijal. Paviljon je bio na stupovlju uzdignuti objekt, izgrađen za samo 18 dana.

Svakako je riječ o osobitu doprinosu hrvatskoj moderni, ali i prvome pravom i trajnom zagrebačkom arhitektonskom iskoraku prema Savi koji se i lokacijski i oblikovno i sadržajno referira na samu rijeku.

“Anticipiran je, intuicijom i iskustvom života provedenog na rijeci (Ulrich je bio veslač i višestruki prvak Jugoslavije), stav(om) o skladu grada i rijeke, obale i nasipa, arhitekture i pejsaža, čovjeka i prirode. Anticipiran i do danas neponovljen.” Ivaniš 1987: 27.

Budući da je s vremenom devastiran znatnim pregradnjama, njegova je rekonstrukcija danas moguća na autentičnoj lokaciji ili na alternativnim lokacijama uz rijeku. Paviljon bi se eventualno mogao obnoviti do stote obljetnice njegove izgradnje 2032. godine. Za razliku od paviljona kao pojedinačnog objekta prvi kolektivni istup prema Savi Cvjetno je naselje arhitekta Vlade Antolića koje je, iako dijelom također devastirano, još uvijek vrijedna zelena oaza kojom se grad planski približio rijeci.

U dosadašnjoj praksi arhitektonizacije središnjega šireg obalnog područja

149

jedan od negativnijih aspekata svakako je izgradnja hermetičnoga kompleksa HRT–a koji ne zadovoljava ni arhitekturom, a osobito ne urbanističkim pristupom, te zaobalni prostor ne tretira vrijednosno adekvatno. Ipak, kompleks ulazi tek u sekundarni priobalni prostor rijeke, dok je primarni, južno od linije budućega produžetka ulice Prisavlje, na dijelu najbliže rijeci, u najvećemu dijelu neizgrađen.

Dokaz je o odnosu Zagreba i Save i činjenica da su na samim obalama, istočno i zapadno od Mosta slobode, u neposrednoj njegovoj blizini, svojedobno (prije i nakon Drugoga svjetskog rata) bili izgrađeni i manji tvornički objekti. Pogonom Jedinstvo od 2000. godine koristi se Klub Močvara, neko je vrijeme u podrumu djelovao i Attack, a od 2009. godine ondje je i “Pogon” Zagrebačkoga centra za nezavisnu kulturu i mlade.

Južno od Ulice Prisavlje izgrađeno je još nekoliko zdanja: sportski tereni s pratećim objektima, Boćarski dom, Centar za rehabilitaciju, manji objekt HEP–a i četiri stambena nebodera arhitekta Slavka Jelineka.

Zgrada Boćarskoga doma, završena 1991. godine, nije iznjedrila kvalitetnu arhitekturu niti je znatnije otvorena obali, a između zdanja i obale ostvaren je javni park. Intervencija u prostor sjeverne obale izgradnjom Jelinekovih nebodera, ujedno najviših stambenih nebodera u gradu, bila je više politička, a manje urbanistička zamisao, no oni su, kao i Boćarski dom, privučeni ulici te ipak ostavljaju slobodan prostor prema Savi za neke buduće planove, sa spomenutim objektima u drugom planu.

U nastojanju (ponovnog) zbližavanja s rijekom krajem je osamdesetih godina uz ostala javna zdanja, pretežno iz domene kulture, na sjevernoj obali Save bila prihvaćena i lokacija za novi muzej suvremene umjetnosti. Prijedlog mogućeg rješenja “Muzeja umjetnosti 20. i 21. stoljeća” iznijeli su autori Ivan Čižmek i Radovan Dellale. Katalog izložbe “Trnje prostorni plan i stvarnost”, 13. 3. – 1. 4.

1989. u tadašnjem RANS–u Moša Pijade (danas POUZ), str 29.

Radikalniji prijedlog lokacije i izgleda Muzeja suvremene umjetnosti imao je Ratko Petrić 1985. u sklopu sekcije “Prijedlog” Zagrebačkog salona, koji nije prihvaćen. Petrić je predložio zdanje koje bi prekoračivalo Savu i protezalo se na dvije obale. Od savske se lokacije za muzej odustalo devedesetih, a Muzej je suvremene umjetnosti 2009. godine otvoren u Novom Zagrebu, na prostoru udaljenom od rijeke. Slobodno mjesto uz obalu možda jednoga dana udomi neki novi muzej umjetnosti 21. stoljeća.

Pri povijesnom iskoraku na južnu stranu izgradnjom Novoga Zagreba Sava je jednostavno bila preskočena. Grad joj ne prilazi, a Velesajam joj okreće leđa.

Grad je planski prešao Savu izgradnjom novoga Zagrebačkog velesajma koji kao “prostorno velik a zapravo zatvoren sadržaj” (Ivo Maroević, Zagreb njim samim, Durieux, Zagreb, str. 141) svakako daje osnovni impuls, ali nažalost bitnije ne pridonosi urbanitetu novoga grada preko rijeke.

Prvo zagrebačko naselje s gradskim kontinuitetom s južne strane Save jest

150

Kajzerica.Kajzerica je ime dobila po njemačkoj riječi kaiser (car) zato što se na tome prostoru nalazilo vojno vježbalište – egzercirplac. Taj je prostor uz zadržavanje zatečenoga urbanističkog rastera i komunalne infrastrukture, opterećen devedesetih započetom izgradnjom koja uvelike nadilazi zatečenu mrežu uskih ulica nekadašnje radničke suburbije, a rezultat je prekapacitirana izgradnja u podkapacitiranim uvjetima.

Dok su osamdesetih postojali planovi da se taj prostor riješi komasacijom, a ondje izgrade stambeni polublokovi poput onih na Jarunu, nove su okolnosti devedesetih i posljedično ukidanje detaljnih urbanističkih planova imali porazan efekt ne samo na Kajzericu već i na mnoge druge dijelove Zagreba.

Kajzerica je danas urbanistička improvizacija koja nekvalitetom bitno odudara od svih okolnih naselja.

Slična situacija počela se događati u dijelu Borovja uz Savu kod Toplane, a pitanje je hoće li taj antiurbanistički trend biti zaustavljen. Već počinjena šteta odnosi se na stambene zgrade sjeverno od Miševečke ulice, tj. dio Borovja najbliže nasipu.

Kajzerica je danas najproblematičniji dio središnje južne obale, dok je najveći promašaj na središnjoj sjevernoj obali svakako izgradnja stambenih blokova uza samu obalu na predjelu Trnjanske Savice.

Od Kajzerice, koja je od svih novozagrebačkih kvartova arhitekturom ujedno i najbliža rijeci, nešto istočnija naselja Zapruđe i Središće od rijeke dijeli Bundek. Park i gradsko kupalište, nastalo iskopavanjem šljunka za potrebe gradnje Mosta slobode, s vremenom su postali posve zapušteni, sve do ponovnoga uređenja 2006. godine. Vidi poglavlje “O parkovima”, str. XXX. Planovi o preseljenju hipodroma, koji se nalazi uzvodno od Bundeka, što ih gradske službe predlažu praktički od njegova nastanka, otvorit će pitanje i toga prostora.

Na prostoru hipodroma Prva moderna konjička natjecanja u Zagrebu održavala su se još 1878. na imanju Julija Jankovića na Jankomiru. Godine 1890. za potrebe vojske izgrađena je velika topnička jahaonica na prostoru današnje Martićeve ulice. “Vojnički konjički logor” postojao je i između dva svjetska rata uz zapadnu stranu Selske ceste. koji je dobrovoljnim radom

(uz ostalo i omladinskim radnim akcijama) uređen 1952. godine na mjestu nekadašnjega odlagališta smeća, tzv. Savskog smetlišta, isprva je bila planirana izgradnja velikoga sportskog centra. U strateškom je planiranju taj prostor danas nužno namijeniti isključivo za jedan javni objekt, možda zgradu opere, od posebnog interesa za grad i uz maksimalno očuvanje zelenoga ambijenta, a sportske zone uz rijeku trebalo bi koncentrirati oko Jaruna, na Savici prema Držićevoj, kako se planira, i na Jakuševcu.

151

savski trg Zagrebačka tradicija urbanističkoga planiranja u suvremenom smislu počinje od 1865. godine. Od tada do danas izrađeno je desetak regulacijskih planova i GUP–ova, u kojima se tretman rijeke bitno razlikuje.

Za razliku od niza neostvarenih planova za Savu osobit doprinos viđenju integracije Zagreba i njegove rijeke ponudio je 1987. godine Vjenceslav Richter s prijedlogom Savlja. Oslanjajući se na prirodni karakter rijeke, arhitekt zamišlja rukavce i kanale oko skupine od trinaest planiranih otoka ispremreženih mostovima. Richterov je plan do danas ostao najradikalnija vizija središnjega zagrebačkoga riječnog prostora te možda i najzanimljivija. Nije slučajno da je njegova ulica, predložena u sklopu imenovanja novih javnih površina u čast umjetnika i umjetnica oko novoga MSU–a, zamišljena upravo na lokaciji koja je najbliže Savi. Vidi poglavlje “Muzej suvremene umjetnosti”, str. XXX. Od Richterove kompleksne zamisli bitno je jednostavnija izgradnja Savskoga trga koji bi se trebao nalaziti na kraju Savske ulice, tj. upravo na mjestu koje je i povijesno jedna od najvažnijih dodirnih točaka Save i Zagreba.

Na tome danas zapuštenom dijelu grada nalazi se tramvajsko okretište, autobusni terminal, stajališta taksija i niz ugostiteljskih objekata, od kojih se neki nalaze i u nasukanim brodovima na prostoru inundacije. S obzirom na postojeće sadržaje u neposrednoj se blizini planira izgradnja intermodalnog terminala (autobus, tramvaj, taksi, željeznica) koji bi postao važno gradsko prometno čvorište, a koje bi idealno nadopunila izgradnja Savskoga trga.

Potencijali zagrebačkih obala Save leže i u njihovoj povijesti, primjerice u dijelom obnovljenome Babinjaku na mjestu kojega umjesto kabina za presvlačenje niče novi i drugačiji drveni grad u koji se useljavaju brojni ugostiteljski sadržaji s terasama prema rijeci. Na tome dijelu je, na čitavome središnjem području zagrebačkih obala, nasip najbliže Savi. Novi Babinjak i Savski trg bilo bi ispod Jadranskoga mosta moguće i povezati, što bi bitno pridonijelo već prisutnoj živosti toga dijela sjeverne obale.

Kvalitetno povezan sa sportskim kompleksom Plivališta Mladost, Na lokaciji današnje Mladosti nekad su se nalazila igrališta Sportskoga kluba Marathon, osnovanog 1913. godine. Ondje je 1940. godine izgrađen i prvi bazen olimpijskih dimenzija u Zagrebu. Zagrebački leksikon 2, “Marathon”, str. 14. Prvi zatvoreni bazen Zagreb dobiva 1928. u sklopu javnog kupališta “Terapija” u Mihanovićevoj ulici. izvedenim 1987. godine po projektu Vinka Penezića

i Krešimira Rogine na temelju javnoga natječaja, Savski bi trg mogao postati zapadna točka središnje obale, dok bi Sportsko–rekreacijski centar Savica kod Mosta mladosti bio ona istočna. Obje bi lokacije svakako trebale biti povezane i s daljnjim točkama uzvodno i nizvodno.

Lokacija trga svakako ima izniman potencijal kao mjesto za neposredan izlazak grada na rijeku, ali i snažne točke u ukupnom priobalju. A gradska

152

točka koja bi sjedinjavala intermodalni terminal, Savski trg i novi Babinjak, s postojeća tri mosta od kojih je jedan pješački, stvorila bi novo gradsko žarište i podigla ukupnu kvalitetu Zagreba.

savica Važan dio savskoga ekosustava park je Savica, ujedno i najvažniji zagrebački ornitološki rezervat, koji je sačuvao izvornost riječne razigranosti, u čemu danas velikim dijelom i počiva njegova vrijednost. No, park pritom ni na koji način nije bitnije prilagođen građanstvu, a paradoksalno – upravo je zbog toga gradskog ignoriranja sačuvano bogatstvo flore i faune. Taj “peščenički arhipelag” koji čini čak dvanaest jezera, jedina je unutar grada postojeća slika Save kakva je nekad bila na čitavom zagrebačkom području. Njezin ekološki karakter ponešto je ugrožen obližnjom “jakuševečkom visoravni”, tj. gradskim odlagalištem smeća Prije Jakuševca gradski se deponij nalazio uzvodnije, na mjestu današnjega hipodroma. za koje postoje planovi za preseljenje i sanaciju u novi gradski park i rekreacijski centar.

Jakuševec bi se u budućnosti mogao povezati sa Savicom pješačkim mostom. Tako bi s južne strane obale bio ponuđen naglašeno rekreacijski sadržaj, a sa sjeverne autentičan prirodni rezervat. Vidi poglavlje “O parkovima”, str. XXX. Toplana uza sami Park Savicu, koja je počela raditi 1962. godine, nije izgrađena na najsretnije izabranoj lokaciji, a u vrijeme izgradnje nalazila se posve izvan urbaniziranih dijelova grada. Toplana je od tada više puta modernizirana i proširivana te je jedna od najvećih termoelektrana u Hrvatskoj.

zagrebački slap/brzaci Na dijelu rijeke neposredno uz Toplanu postoji jedini zagrebački slap, odnosno riječ je o riječnim brzacima, zapravo vodnoj stepenici koja je izgrađena sedamdesetih godina za tehnološke potrebe Toplane. Funkcionira na principu ustava koje akumuliraju vode što ih toplana upotrebljava za rashlađivanje. U postupku rada Toplane pada razina i inače plitke Save te je za potrebe efikasnijega crpljenja izgrađena prepreka koja produbljuje korito i stvara slap. Ekološke implikacije izrazito su negativne, i to ne samo za prirodni oblik korita.

Urbana posebnost slapa nijednom nije ni na koji način istaknuta, a potencijal svakako postoji.

153

najuspješnija savska realizacija Najuspješnija savska realizacija bez sumnje je Jarun, koji se katkad naziva i Zagrebačkim morem s obzirom na to da je riječ o najvećem gradskom jezeru.

Veslačka staza, šest otoka, plaže i sadržaji uklopljeni su tako da nadopunjuju prirodni ambijent, mjestimično posve očuvan u svojoj izvornosti.

Nažalost, planirani opseg proširenja parka zaustavljen je iz smjera grada masovnom izgradnjom posljednjih desetak godina, čija kvaliteta i slabe urbanističke vrijednosti bitno odudaraju od ranije planski izgrađene okolice. Vidi poglavlje “O parkovima”, str. XXX.

Jarun nikada nije u potpunosti završen po planu koji su zamislili njegovi projektanti – supružnici Fedor Wenzler i Mira Halambek Wenzler.

Uređenje Jaruna inicirao je Fedor Wenzler, i sam veslač, koji je na poticaj svoga mentora Josipa Seissela na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu “kao diplomski rad 1952. godine napravio projekt veslačke staze s pratećim jezerima” Ariana Štulhofer, Od Marathona do Bundeka, Zagreb moj grad, br. 29, god. IV, srpanj 2010, str. 25. na mjestu popularnoga prirodnog izletišta. Wenzlerov je projekt zamislima samoga autora kroz nekoliko desetljeća doživio znatne promjene. Prvotna realizacija počela je 1962. godine, a finalno je realiziran u povodu Univerzijade 1987. godine. Ta je sportska priredba inače označila početak intenzivnijega uređivanja Zagreba koje traje do danas.

bundek Posljedica preuređenja Bundeka Bundek je uređen kao gradsko kupalište i park na prijedlog arhitekata Zvonimira Požgaja i Vladimira Ivanovića. Razgovori s Mirkom Maretićem, Mladen Klemenčić i Ratko Cvetnić, trnsko.net, 10. 5. 2007.koje je provedeno 2005./2006. po

projektu arhitekta Ljubomira Mišćevića i bez javnoga natječaja jest da Bundek danas funkcionira kao zelena površina, a ne kao osmišljeni park. Posljedično, to je prostor koji funkcionira u svojim arhitektonskim elementima, ali svakako traži znatnu krajobraznu nadogradnju.

Bundek je nastao pedesetih godina za potrebe iskopavanja šljunka za izgradnju Novoga Zagreba, kao jedna od desetak šljunčara (“šoderica”) na području Zagreba nastalih zbog sve intenzivnije izgradnje koja je zahtijevala sve veće količine materijala.

Jezero je zatim uređeno u kupalište i tako služilo do sedamdesetih kada je zbog neodržavanja palo u zaborav. Zbog desetljeća zapuštenosti došlo je do prirodne obnove bioraznolikosti koju je s nužnim novim intervencijama svakako trebalo čuvati, no projekt uređenja o tome nije vodio računa.

Za prostor Bundeka izradili su 1957. godine Zvonimir Požgaj i Vladimir

154

Ivanović studiozan projekt uređenja koji nije nikad realiziran, a godine 1977. bio je raspisan i javni natječaj za rekreacijsko–plivački centar Novi Zagreb. : Na natječaju su pobijedili S. Diminić, B. Doklestić, A. Glunčić, V. Ivaniš i K. Ivaniš.

“Novi planirani sadržaji – otvoreni bazeni, sportska igrališta, ljetna pozornica i veliki zatvoreni bazen s pratećim prostorijama – u prvonagrađenom su natječajnom radu smješteni na istočni rub parcele, uz Most mladosti.”Štulhofer 2010: 27. Rezultati natječaja također nikada nisu ostvareni.

Planovi oko smještaja novoga botaničkog vrta na istočnome dijelu Bundeka, tzv. Racinjaku (mjestu nekadašnjega prirodnog jezera), gdje postoje autohtona stara stabla, pretpostavljaju njihovo rušenje pa bi stoga novi botanički vrt bilo uputnije smjestiti, primjerice, na lokaciju planiranoga i većeg parka južno od Islandske ulice. Vidi poglavlje “Plava potkova”, str. XXX. Inače, na istočnome dijelu parka Bundek godine 2007. u povodu Nacionalnog dana darivanja i presađivanja organa gradonačelnik Milan Bandić u društvu osobe s transplantiranim organom zasadio je prvo drvo “Parka života”. Park je zamišljen kao simbolična zahvala donatorima organa i njihovim obiteljima na životu darovanom primatelju organa. U sklopu projekta Muzej kvarta Ana Elizabet je

za istočni dio Bundeka 2010. godine ponudila prijedlog Vrta autohtonih vrsta, koncentriranog oko novoga manjeg jezera, čime bi se bitno oplemenio sada nezadovoljavajuće uređen dio parka.

U kontekstu savskoga područja Zagreba, zbog neadekvatnih oblikovnih rješenja regulacije rijeke na području grada očite su i direktne posljedice za Jarun i Bundek koji zbog toga nisu prostori s kojih je moguće sagledati rijeku, a koja je njihov nerazdvojan dio. Svako buduće rješenje svakako treba predvidjeti bolju mikropovezanost koja podrazumijeva više koridora prema nasipima, ali i makrovertikalne komponente zaobalja, primarno Trnja, Novog Zagreba te drugih dijelova. U ukupnoj slici Zagreba osobito je važno križište Središnje osi i obala Save.

U jednoj od rasprava o problemu Novoga Zagreba Radovan Nikšić zauzima se za vodu kao urbanistički element koji bi se morao pojaviti u planu razvoja.

Na tome tragu, i kao svojevrsni hommage uličnom rasteru staroga Trnja, pa i donjogradskim blokovima, a napose povijesnom prostoru Save, njezinoj nekadašnjoj razvedenosti, sprudovima i otocima, prijedlog je redefinicije javnoga prostora Središnje osi na mjestu depresije zelene površine između dva kraka Ulice Hrvatske bratske zajednice.

Projekt marginal iznio je ideju da se lokacija ispuni vodom iz rijeke i premreži nepravilnom pravokutnom mrežom šetnica na vodi koje bi povezivale otoke različitih veličina. Projekt je nastao 2007. – 2009. godine kao prijedlog memorijalnoga prostora posvećenog zagrebačkim vješticama, a u povodu 250. obljetnice zabrane spaljivanja žena. Vidi poglavlje “Abeceda anakronih kipova”, str. XXX.

155

zagrebačka gradska luka Sava kao plovna rijeka spominje se u legendi o Argonautima, za plovidbu se upotrebljavala i prije vremena Rimljana Branko Vujasinović, Kako se plovilo Savom, Zagreb moj grad, br. 29, god. IV, srpanj 2010, str. 16., a najmanje je nekoliko tisućljeća koliko se Savom u nekom obliku plovilo na području Zagreba. Poznata su pristaništa iz vremena Rimskoga Carstva u Sisku, Rugvici “Još u 12. stoljeću Zagreb je poznat kao središte trgovine soli koja je tada vrlo tražen i skup proizvod. U 13. stoljeću je kamena sol iz velikih ugarskih solana u Marmarošu stizala lađama Tisom, Dunavom i Savom do Rugvice nadomak Zagreba, gdje se prodavala ili pretovarivala na manje lađe ili kolima dovozila i prodavala u Zagrebu. I kralj Andrija I. darovnicom iz 1207. godine darovao je sol zagrebačkom Kaptolu, koja se prevezla lađama do Rugvice i dalje kolima do Zagreba.” Vujasinović 2010: 17. i negdje na

području današnjega Zagreba, o čemu nema preciznih spoznaja.

Kada je sredinom 19. stoljeća izgrađena željeznička pruga od Ljubljane do Zemuna, plovidba uzvodno od Siska do Zagreba bila je znatno smanjena zbog toga što je željeznica skratila prometne relacije i pospješila brzinu transporta. : Fedor Wenzler, Zagrebačka riječna luka, ČIP, br. 113, kolovoz 1962, str. 1 i 7.

Stoga kasnija riječna plovidba do Zagreba nije bitno modernizirana, štoviše bila je već i posve napuštena.

No prije dolaska željeznice već je regulatornom osnovom iz 1865. godine – koja predviđa izgradnju novoga glavnog kolodvora na mjestu gdje je poslije otprilike i izgrađen – neposredno s njegove južne strane planirana izgradnja jedne od prvih zamišljenih zagrebačkih gradskih luka. Ekonomska isplativost luke temeljena je na pretovaru robe na spoju riječnoga plovnog puta i željezničke prometne mreže. Darja Radović Mahečić, Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba, Horetzky, Zagreb, 2002, str. 15.

Dovod vode iz rijeke predviđen je rukavcem Save koji bi bio paralelan s Petrinjskom ulicom koja je nekoć završavala na savskim obalama. Godine 1887. regulatorna osnova luku premješta na lokaciju Kruga, neposredno ispod današnje Ulice grada Vukovara. U kasnijim planovima pitanje rijeke postaje sve manje izgledno te se zanemaruje, čemu je pridonijela i željeznica.

Dakle, Zagreb Lenucijeva vremena tek teži rijeci, no u to se vrijeme na rijeku još gledalo gotovo isključivo utilitarno.

Od tada do danas, zbog razvoja grada i njegova zauzimanja prostora Trnja, potencijalne lokacije gradske luke pomicale su se sve južnije i istočnije.

Za razliku od devetnaestostoljetnih, dvadesetostoljetne vizije gradsku luku smještaju južno od Save. Lociranje luke istočno od Kosnice uvjetovano je površinskim kapacitetima koji su, zaključuje Fedor Wenzler, u urbanističkim osnovama namijenjeni (ne)postojećoj odnosno budućoj zagrebačkoj industriji.

Wenzler lokaciju obrazlaže blizinom željezničkoga čvorišta i uopće prednostima prometne povezanosti s gradom, no taj je prijedlog iz 1962. godine

156

prevladan s obzirom na to da je na toj lokaciji 1980–ih izgrađena zagrebačka obilaznica, a i sam se grad u međuvremenu bio dodatno proširio. U daljnjem izmicanju pred ekspanzijom, zadnja je lokacija gradske luke planirana – te se nikad nije ostvarila – kod Rugvice.

Uz nešto uzvodnije ušće Sutle u Savu, kao točka odakle Sava postaje ravničarska rijeka katkad se uzima i Rugvica od koje je Sava i dublja nego uzvodno pa je i zato upravo ondje najpovoljnija lokacija moguće zagrebačke luke. Sava teče s većim padom do Rugvice, gdje je izražen lom uzdužnog profila dna, čiji pad nakon Rugvice iznosi samo 0,04 m/km (do Rugvice je pad 3,6 m/km). Danijel Orešić, Zagreb – grad na Savi?, Geografija.hr, 4. 4. 2004. Iako izgradnja gradske luke nije presudna, a neuređeni

vodni režim ograničava plovni razvoj, potencijal Zagreba kao lučkoga grada svakako postoji. “Dolina Save pripada važnijim prometnim pravcima (europski koridor X).

Redovita plovidba odvija se od ušća S. do ušća Kupe (583 r. km), odnosno do Siska (587 r. km), a povremeno do Rugvice (653 r. km). Neregulirano korito i plićaci otežavaju plovidbu, posebno za niskog vodostaja. Prevozi se šljunak, pijesak, građ. materijal, kruta goriva, nafta i naftni derivati.”

Orešić 2004. Taj se potencijal manjim ulaganjima može razvijati lokalno i za

potrebe grada kroz manja gradska pristaništa ili većim zahvatima u plovnost kako bi se Zagreb povezao sa Siskom i drugim gradovima.

ovisnost o vodi Uz Medvednicu Sava je ne samo jedan od dominantnih urbanih motiva Zagreba već i njegova temeljna hidrografska odrednica. Sava protječe Zagrebom u dužini od približno 42 km (Podsused – Rugvica), odnosno 28 km (Podsused – Ivanja Reka). U prvome redu važnost te glavne zagrebačke tekućice, ali i glavne sabirnice voda u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, leži u ovisnosti grada o vodi.

Zagrebačkom vodonosniku gravitira četvrtina ukupnog stanovništva Hrvatske pa je i osiguranje života vodonosnika jedno od najvažnijih pitanja upravljanja rijekom s obzirom na to da je važnost pitke vode kao osnovnog resursa nemjerljiva, a o njoj ovise i svi pripadajući biotopi.

Posljednjih nekoliko desetljeća razina Save bitno se smanjila, čemu je pridonijelo i njezino veće iskorištavanje, a uz to kontinuiranu tendenciju pada imaju i zagrebačke podzemne vode. “Za vodnu opskrbu Save važne su obilne padaline u planinsko–brdskom gornjem dijelu porječja (Slovenija). U gornjem dijelu toka Sava ima snježno– kišni režim, a u srednjem i donjem dijelu toka režim prelazi u kišno–snježni, tako da proljetni i ranoljetni maksimum (kopnjenje snijega i kiša) postaje izrazitiji od kasnojesenskog (kiša), dok je ljetni minimum (velika isparavanja) izraženiji od zimskog minimuma.” Orešić 2004. Posljedično,

pitka se voda eksploatira s većih dubina te je veće tvrdoće. Voda se prvotno crpila iz sjevernoga dijela doline, poslije i iz južnoga.

Sava je na današnje zagrebačko područje u postpleistocenu nanijela debele

157

naslage šljunka koje su iznimno važne u procesu vodoopskrbe grada i okolnih naselja. Od ušća Sutle dolina Save se širi, a posebno nakon podsusedske uzine između Medvednice i Samoborskoga gorja.

Vodonosnik, koji je nastao stoljetnim meandriranjem korita rijeke, danas je vitalno ugrožen te je mjestimično i prilično onečišćen, čemu pridonose organska i anorganska onečišćenja te nedopuštena eksploatacija šljunka.

Ekspolatacijom se šljunka na mjestima iskopa zbog visokih voda formiraju jezera, poput Bundeka, a u gorim slučajevima manje se rupe, zapravo kao otvorene rane, vrlo često nekontrolirano zatrpavaju otpadom.

Zagrebačko priobalje Save danas je izrazito ugroženo. Mjestimično su ondje posve nestale šume, a nekadašnji su šumski biotopi betonizirani ili pretvoreni u šikare. A “šume kao čistači i skladišta podzemnih voda osobito su dragocjene danas, kada veliki gradovi i industrijska postrojenja traže i zagađuju mnogo više vode u usporedbi s nedavnom prošlošću.” Nikola Visković, Čovjek i stablo, Antibarbarus, Zagreb, 2001, str. 161.

Prijetnja je i središnje gradsko odlagalište smeća na Jakuševcu čija je sanacija pokrenuta, a koje se nalazi uzvodno od najvećih gradskih vodocrpilišta, poput onoga najvažnijega – Črnkovca.

Ugroženosti je pridonijela i izgradnja golfskih igrališta uz rijeku koja se intenzivno tretiraju pesticidima, i to uzvodno od Črnkovca, što je posve neprihvatljiva praksa, ali i tranzicijska stvarnost.

Novi pročišćivač otpadnih voda smješten na Žitnjaku, a kojim još nije zahvaćen cijeli grad, svakako pridonosi smanjenju onečišćenja Save koja je ponajviše zbog propasti industrije danas nešto čistija nego prije dvadesetak godina, ali je i dalje jedna od najkontaminiranijih rijeka u Hrvatskoj. Sava se ubraja u najonečišćenije rijeke u Hrvatskoj; najvećim je dijelom na prijelazu II. u III., odnosno u III. kategoriji (moguće natapanje i opskrba određene industrije), a ponegdje (nizvodno od Zagreba i Siska) i u IV. kategoriji (moguća plovidba i hidroenergetsko iskorištavanje). Stanje se popravlja smanjenjem industrijskog onečišćenja (posebno nakon zatvaranja nekih pogona u Sloveniji i Hrvatskoj) i izgradnjom uređaja za pročišćavanje voda (Samobor, V. Gorica, Kutina, Zagreb i dr.).

Orešić 2004.Za podizanje kvalitete savskih voda, osim stavljanja pročišćivača u

punu funkciju, nužno je poboljšanje gradskoga sustava vodoopskrbe i odvodnje. Po nekim procjenama Zagreb zbog dotrajalosti vodovodnih cijevi u distribuciji gubi i do 50 posto pitke vode.

Razvoj vodoopskrbe temelji se na zaštiti postojećih, ali i na izgradnji novih vodocrpilišta uz Savu koju i zato treba čuvati od svakog onečišćenja.

Odvodi se oko 75 posto otpadnih voda (što je godišnje gotovo oko milijun prostornih metara, od čega malo više od polovice otpada na industriju, a ostalo na kućanstva). Sjeverno zaobalje, na koje otpada 60 posto svih gradskih otpadnih voda, ima glavni ispust u Savu kod Hrušćice, a južni dio Zagreba kod Jakuševca. Zagrebački leksikon 2, “Sava”, str. 292.

158

U vezi s kontaminacijom savskoga područja, osobito resursa pitke vode, važna je i činjenica da oko 20 posto kućanstava u Zagrebu 2010. godine nije uopće bilo spojeno na kanalizaciju.

hidroregulacija Sava je desni pritok Dunava i alpsko–panonska rijeka s dva izvora u Julijskim Alpama, koji se spajaju u jedinstvenu rijeku ukupno dugu 945,5 kilometara, Od toga 562 km u Hrvatskoj. Ukupna površina porječja je 96.328 km2, od čega je 23.243 km2 u Hrvatskoj. a koja utječe u Dunav pod Kalemegdanom u Beogradu.

“Ime Sava nosi od sutoka glavnog izvorišnog kraka Save Dolinke (izvire iz vrela Nadiže na 1222 metara n. m., duga 50,5 km) sa Savom Bohinjkom (31 km) nedaleko Radovljice u Sloveniji.” Orešić 2004.. Aluvijalnoga je karaktera, što znači da nanosima produbljuje korito.

Na području Zagreba Sava, koja na svojim izvorima započinje kao brdska, a završava kao nizinska rijeka, količinom nanosa i varijacijama vodostaja koji traži povremenu ekspanziju ponešto komplicira njezino održivo pasiviziranje u mirnu gradsku rijeku, što je tehnčki izvedivo.

Hrvatska je potpisnica Savske konvencije Države članice Okvirnog sporazuma o slivu rijeke Save (Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Slovenija i Republika Srbija) na prvom sastanku održanom 1. lipnja 2007. godine upravo u Zagrebu, proglasile su 1. lipnja međunarodnim Danom rijeke Save.koja je sve Savi pripadajuće države obvezala na

generalno uređenje vodotoka i usklađena hidrotehnička rješenja, no konkretni koraci u nas još nisu ostvareni. Realizacija hidroelektrana u Sloveniji već je počela, što će se dodatno odraziti i na prirodu rijeke u Zagrebu.

Promišljanje većih hidroelektrana na području Zagreba, ideja koja se pojavljuje već 1920–ih, otvara pitanje koliko bi one onemogućile ili otvorile oblikovne mogućnosti ionako narušenoga pejzažnog karaktera rijeke.

Međutim, neki oblik hidroregulacije prijeko je potreban kako bi se dodatno potencirao postojeći sustav zaštite od poplava i njegove eventualne modifikacije, prije svega radi održivosti, ali i oblikovnih potencijala. Pritom je otvoreno pitanje regulacije (dodatnim) vodnim stepenicama na području samoga grada ili bez njih.

Aktualnom vodnogospodarskom osnovom grada Zagreba predviđena je izgradnja četiriju vodnih stuba: HE Podsused, HE Prečko, HE Zagreb i HE Jarun.

U tome je smislu potrebno dodatno razbistriti sve dileme oko potrebe i broja eventualnih elektrana, brana, stalnog vodnog lica i vodonosnika te njihova oblikovanja.

To je pitanje različito riješeno u pojedinim gradovima, rješenja su vezana i uz pitanje plovnosti, a svojom realizacijom ne bi smjela agresivno utjecati

159

na doživljaj prostora, odnosno oblikovno trebaju pridonijeti stapanju grada s rijekom.

Iznimno važan uvjet hidrotehničkog rješenja jest prihvaćanje vodnih valova, što ne smije ugroziti režim prolaska vode kroz grad. Danas u tu svrhu služe inundacijski pokosi i nasipi koji daljnjom regulacijom zahtijevaju neke izmjene kako bi se mogli uporabno artikulirati i društveno aktivirati: bilo da je riječ o smanjivanju inundacijskih površina, a da se pritom ne smanjuju zelene površine, bilo da u postojećem obujmu nađu dodatnu funkciju koja bi omogućila i pospješila pristup rijeci. Uopće, “vizualni kontakt s rijekom predstavlja polaznu točku u formiranju ovog užeg područja”. Zdenko Kolacio, Grad na obali Save, ČIP, br. 111.

U slučaju takvih zahvata osnovne su varijante ona sa širokim inundacijama bez tehničkih intervencija u koritu ili ona s intervencijom i produbljivanjem korita te manjim ili pak nikakvim inundacijama, što je tehnički zahtjevnija, a time dakako i skuplja varijanta.

Osim što su prvi i postojeći nasipi izgrađeni u vremenu kada Zagreb zapravo nije bio grad na rijeci nego pored rijeke, važno je istaknuti da pripadajuće široke inundacije ne mijenjaju postojeći vodni režim u koritu i podzemlju, ali da takvo rješenje ne približava grad rijeci te ga je u tome smislu uputno mijenjati.

Otvaranje manevarskoga prostora za inundacijske intervencije i adekvatno rješenje vodnih količina moglo bi se postići, kako objašnjava Dionis Srebrenović, “sasvim malim intervencijama u koritu, koje bi išle ne toliko za produbljenjem (radi aluvijalnih šljunaka), koliko za proširenjem profila čime bi se dao osobiti protočni profil za traženo kapacitiranje.” Dionis Srebrenović, O problemu regulacije Save, ČIP, br. 116.

Preregulacija linije obala korita svakako je nužna kako bi se (ponovno) uspostavila blaža pa čak i razveden(ij)a linija s različitim mogućim mikroprostorima plaža, pristaništa, kejeva, čime bi se omogućio neposredan kontakt s rijekom i pospješila njezina uloga u strukturi grada.

Upravo zato Srebrenović zagovara naglasak na urbanističkim aspektima kojima bi “neko sistematizirano prirodno stanje Save u pojasu ukupne širine 150 do 170 metara bilo poželjno radi postizanja optimalnih vizualnih kontakata s rijekom”. Srebrenović, O problemu regulacije Save.

Kvalitetna regulacija može ujedno i intenzivirati autopurifikacijske procese, a podizanjem izgubljenih razina oživljavaju se i stari biotopi.

Interdisciplinarnim intervencijama u širi zagrebački meandar i gradski krajolik moguće je očuvati prirodne sustave koji Savu čine rijekom, a ne kanalom, na što je sada svedena. Pritom valja znati da Savi ne treba Zagreb, ali Zagrebu svakako treba Sava.

Problem hidroregulacije Save, ne samo na području Zagreba, temeljni je

160

problem kvalitetne i nužne regulacije voda u gradu i iz toga proizlazećih rješenja gradskih obala, a ključno je da po najvišim standardima održivoga razvoja regulirana Sava sa svojim vodnim licem na prostoru Zagreba postane umirena rijeka kvalitetne vode i bez većih prepreka, koja će jamčenom količinom vode u koritu optimalno prehranjivati vodonosnik, odnosno potrebe gotovo milijunskoga grada.

mostovi Budući da je zagrebačko područje ispresijecano mnogim vodenim tokovima, oduvijek je postojala i potreba da se oni premoste. Na najstarijoj poznatoj slici Zagreba, kartografskom prikazu vojnoga inženjera Nikole Angielinija iz 1566. godine, vidi se drveni most koji je preko jezera na mjestu današnjega Parka Ribnjak spajao biskupsku utvrdu i Vlašku ulicu. Smatra se da su i mnogo prije toga mosta, već od kraja 11. ili početka 12. stoljeća, mostovi postojali preko potoka Medveščaka, a poslije i drugih gradskih potoka.

Onaj najpoznatiji svakako je bio Krvavi most na kojega danas podsjeća istoimena ulica. Most se nalazio na spoju današnje ulice Krvavi most i Tkalčićeve. Isprva se nazivao Pisani most, a ime je dobio zbog boje. Današnje je ime dobio po sukobima Gradeca i Kaptola, od kojih je prvi zabilježeni bio 1656. oko toga tko će obnoviti most stradao u poplavi.

“Slučaj je dospio i pred Sabor, a nakon opetovanih pokušaja i Kaptola i Gradeca da svatko izgradi svoju polovicu mosta u razrješenje spora uplela se u noći 16. – 17. prosinca 1667. i banska vojska s 300 vojnika. Došlo je do prave oružane bitke, u kojoj je bilo i stradalih, a od tada se most naziva Krvavim.” Tek 1787. stari je drveni most zamijenio zidani, izgrađen po nacrtima lokalnoga graditelja Ivana Eithera. Most je služio sve do 1898. kada je potok premješten. Zagrebački leksikon 1, “Krvavi most”, str. 558.

Premda jedan povijesni izvor iz 1608. spominje da je već u 16. stoljeću postojao most preko Save na predjelu Jaruna Zagrebački leksikon 2, “Mostovi”, str. 75., prvi most čije se postojanje sa sigurnošću može potvrditi jest onaj pontonski koji je odlukom Sabora iz 1764. godine podignut kod Trnja zajedničkim sredstvima Gradeca i Kaptola, a do kojega je vodila Petrinjska ulica, na čijem je sjevernom dijelu povijesne rute poslije izgrađena i prva planski građena donjogradska ulica. Most je dovršen 1776. prigodom posjeta Zagrebu prestolonasljednika i budućega cara Josipa II., ali nije bio duga vijeka, što je potaknulo izgradnju novog.

Mostovi preko Save i oni na potocima nisu bili jedini; s obzirom na karakteristike područja “na putu prema savskim skelama i mostovima trebalo [je] premostiti mnoge riječne rukavce, pa se tako u izvještaju županijskoga mjernika iz 1775. spominje sedam mostova na prilazima Savi, a najveći među njima bio je onaj u prekosavskom Remetincu, 35 metara dug i 3,2 metra širok”.

161

Prvi pravi, tada drveni, most preko rijeke izgrađen je u produžetku Savske ceste, odnosno na ruti tadašnje Poštanske ili Kraljevske ceste (Via regalis). Godine 1783. Vijeće dvorske komore izdaje dozvolu za njegovu gradnju, a završen je 1785. Nazivao se Savskim i bio prvi od nekoliko zagrebačkih mostova koji će nositi isto ime.

Taj prvi Savski most rastavljen je neposredno nakon otvaranja novoga, drugog, Savskog mosta godine 1892. koji je imao željeznu konstrukciju što će poslije biti iskorištena u gradnji Jakuševečkoga mosta.

Drugi je Savski most zbog povećanja prometa bio nedovoljno kapacitiran pa je postao usko grlo te se tridesetih godina 20. stoljeća proširuje, tj. de facto se gradi posve novi most.

Današnji, treći po redu most nazvan Savskim, izgrađen je na mjestu drugoga 1939. po projektu Milivoja Frkovića, a služio je za automobilski promet sve do izgradnje Jadranskoga mosta 1981. godine. Tada izgrađena čelična konstrukcija mosta na starim, postojećim stupovima ušla je u povijest kao prva spregnuta konstrukcija u Zagrebu.

Prvi željezni most preko rijeke Save u Zagrebu izgrađen je 1862. godine neposredno nizvodno od staroga drvenog mosta. Gornja rasponska mosna konstrukZagrebački leksikon 2, “Mostovi”, str. 75.

cija oko 150 metara dugog staroga Željezničkoga mosta sastojala se od osam rešetkastih željeznih nosača izrađenih u Beču, a uklonjena je 1950. godine. Nosivi kameni stupovi uklonjeni su iz korita Save tek 1962. Jedini preostali ostaci toga prvoga željezničkog mosta u Zagrebu mogu se još vidjeti s južne obale, neposredno uzvodno od Zelenog mosta.

Drugi zagrebački željezni most bio je Podsusedski, pušten u promet 1884. godine. Isprva je bio namijenjen samo cestovnom prometu, ali je preko njega 1901. prešla pruga Samoborčeka, vlaka koji je do 1979. povezivao Zagreb i Samobor.

Prvim se željeznim mostom prometovalo sve do 1939. godine, kada je po projektu Jure Ercega dovršen novi 306 metara dug most, danas poznat kao Željeznički Zbog izrazite prometne i strateške važnosti, kao jedina čvrsta željeznička veza preko Save u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, most je tijekom Drugoga svjetskog rata bio metom savezničkih napada te je oštećen, što je sanirano nakon rata. Zagrebački leksikon 2, “Željeznički most”, str.

589.ili Zeleni Most je zapravo tirkizne boje., ujedno i najuočljivija građevina na Savi, te je šteta da on nije noću osvijetljen. O tome vidi poglavlje “Iluminacija grada”, str.

XXX. Na njegovoj zapadnoj strani od kraja osamdesetih napisan je veliki grafit

“Hendrix”, koji je nekoliko puta bio prebojen pa ponovno osvanuo, a koji je postao i prepoznatljivi gradski detalj.

Taj je most dio zagrebačkoga tromostovlja na kraju Savske ceste, čija je povijesna trasa spoja grada i riječnoga prijelaza uvjetovala daljnji urbanistički razvoj Zagreba. Ulica Marina Držića u tome smislu bila bi njezin istočni pandan.

Na kraju Držićeve ulice građen je od 1939. do 1945. godine Jakuševečki

162

most koji je na novoj lokaciji zbog boje konstrukcije bio poznat i kao Crveni most. Podignut je po projektu Krune Tonkovića, a u gradnji je iskorištena željezna konstrukcija drugoga Savskog mosta iz 1892. godine. Jedini je to zagrebački most koji je doživio selidbu, a bio je na čak tri različita mjesta u različitim razdobljima. Prvotno je privremeno bio premješten deset metara uzvodno na provizorne stupove kako bi služio pri gradnji novoga mosta na njegovu starome mjestu, a kad je taj bio završen, konstrukcija je premještena na Jakuševec.Nakon izgradnje Mosta mladosti Crveni je most bio godinama izvan funkcije, a onda ga je u prvoj polovici devedesetih urušio vodeni val.

Dio konstrukcije zatim je bio izvađen iz rijeke i idućih desetak godina bio ostavljen na južnoj obali, odakle je potom uklonjen, umjesto da je povijesna konstrukcija na neki način upotrijebljena i tako sačuvana, primjerice kao pješački most što je zagovarao Fedor Kritovac. Oštećenja zagrebačkih mostova u moderno vrijeme započela su sudarom na Podsusedskome mostu, u čiji se potporni stup neposredno nakon otvorenja zabio brod. U ožujku 2009. godine tijekom prolaska teretnoga vlaka ulegnuo se betonski potporni stup koji nosi željeznički most Sava Jakuševec. Taj most željeznicom povezuje Sesvete i Veliku Goricu.

Most koji je označio velik korak u razvoju modernog Zagreba bio je Most slobode, koji je izgrađen po projektu Krune Tonkovića u vrijeme nicanja prvih novozagrebačkih naselja koja će se, pak, prvi put povezati tramvajem tek 1979. nakon izgradnje Mosta mladosti otvorenoga 1973. godine. Most slobode pozicioniran je tako da definira Središnju gradsku os, odnosno njezin neposredni nastavak preko Save. Osim što je bio izgrađen bez građevinske dozvole, Most slobode ujedno je i jedini zagrebački most koji ima i fontanu, a koja se nalazi na njegovoj jugozapadnoj strani.

Most Ivanja Reka na istočnom kraju oblaznice bio je prvi dvostruki most na zagrebačkom području, a oba su građena istodobno, od 1978. do 1980.

Praksa dvostrukih mostova ostvarena je i u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća na Mostu Jankomir.

jakovljev most Za razliku od starijih mostova koji se odlikuju tehničkom ljepotom konstrukcije, kao što su Podsusedski, Zeleni, nekadašnji Crveni i Most slobode, većina je novijih zagrebačkih mostova formulirana isključivo komunalno, tj. kao prometnice preko rijeke.

Postojeća situacija na taj način oblikovanih mostova ne pridonosi humanosti obala Save s obzirom na to da mostovi osim uloge uporišta i uporabnosti imaju i onu simboličnu. Uz važnost niza infrastrukturnih faktora na izbor odabranog rješenja trebaju utjecati i oblikovanje, ekološki standardi, rasvjeta

163

itd., čime mostovi kao prepoznatljivi simbolički elementi grada mogu znatno pridonijeti identitetu Zagreba.

Izostanak takve cjelovitosti rješenja posljednjih šezdesetak godina dodatno je marginalizirao rijeku. Svojevrstan, nažalost neuspješan, povratak praksi izgradnje mostova koje odlikuje i estetizacija konstrukcije ujedno je i prvi dekorativno osvijetljeni zagrebački most, a riječ je o Domovinskom mostu koji je otvoren 2007. godine. Taj najskuplji gradski most međutim još nije iskorišten jer nema izgrađene pristupne ceste, što govori o ozbiljnosti situacije bez adekvatnoga strateškog planiranja.

Danas Zagrebu svakako nedostaje mostova. Najavljena je izgradnja dvaju novih, kod Bundeka i Jaruna, čija su oblikovna rješenja poznata, a s čijom će se realizacijom definitivno dokinuti praksa gradnje mostova koji su jedino i isključivo premosnice preko rijeke. Kod odabranih je rješenja ipak uočljiva jedna bitna pogreška, a ta je da se u mostova na dvije etaže ljudi i bicikli svrstavaju ispod lakotračne željeznice i automobila, a ne obratno.

Na području Zagreba danas postoji samo deset mostova (do urušavanja Crvenoga bilo ih je jedanaest) od kojih većina nema tablu s imenom, a gradski planovi predviđaju ukupno tridesetak mostova različitih funkcija, različitog položaja pa stoga i konteksta te potencijalno različitog značenja u slici grada.

U središnjemu dijelu grada planiraju se tri nova mosta, kolni u produžetku Cvjetne ceste te Ulice Savezne Republike Njemačke i jedan pješački most u produžetku Lučićeve ulice.

Gledamo li povijest imenovanja gradskih mostova, oni su se uvijek nazivali po pojmovima, a ne osobama. Naoko iznimku bi tek mogao činiti budući most kod Savske Opatovine koji bi se mogao nazvati Jakovljevim mostom, a prometnica koja bi od Ljubljanske avenije vodila do njega Egidijevom ulicom. Budući da će se nalaziti na okvirnoj lokaciji nekadašnjega nestalog otoka sv. Jakova s istoimenim samostanom, a koji je izgradio Egidije, taj bi most imenom evocirao gradsku povijest na autentičnome mjestu.

Potreba za jačom povezanošću dvaju Zagreba neodvojiva je od potrebe definiranja karaktera savskih obala, no pukom izgradnjom dodatnih, planiranih mostova neće se postići zadovoljavajući stupanj integracije rijeke. Za to su ipak ključni sadržaji.

krajobrazne intervencije Operativni su koraci u pravilu pitanje političke odluke. Bez velikih zahvata koji bi potpuno transformirali aktualno stanje zagrebačkih obala (npr. regulacijom koja bi omogućila uklanjanje ili transformaciju nasipa), intervenirati je ipak moguće, ponajviše na krajobraznoj razini, čije su mogućnosti podcijenje-

164

ne. Sadašnje je stanje šablonsko. Duž najvažnijega dijela sjevernoga savskog nasipa postoji drvored posađen 1983./84. godine, i to na dijelu gdje ne postoji šetnica. Taj je dio nasipa ujedno najširi, a uglavnom je uređen u povodu Univerzijade 1987. godine. Godine 1985. na 20. zagrebačkom salonu u sekciji “Prijedlog” Ratko Petrić izlaže ideju o Aleji skulptura na dijelu sjeverne obale.

Realizacija je počela 1990. godine, a prve su postavljene Petrićeve “Kapi”. Vidi poglavlje “Abeceda anakronih kipova”, fusnota XXX.

Od tada nasip prihvaća skulpture koje se postavljaju u istoj liniji i na približno jednakim razmacima, ali dok su neki radovi uspješni, kvaliteta je pojedinih postavljenih skulptura upitna, a sam koncept pravilnoga niza konzervativan, što je i opet moguće ublažiti – nasadima.

Taj dio sjeverne obale, koji je ujedno i najposjećeniji, već se sada bez radikalnih intervencija na samom nasipu može ostvariti kao parkovni prostor pejzažnoga karaktera. Pritom je osnovno pitanje odluka između dviju mogućnosti sadnje drvoreda: postojeće linearne ili uputnije pejzažne unutar kojih su moguće daljnje varijacije. Linearnim se drvoredom s jednom vrstom stabala obala doživljava panoramski, a ritam sadnje ublažuje razlike pojedinih segmenata vizure. Pejzažnim pristupom otvara se mogućnost upotrebe više vrsta drveća, ali i kolorističkih i vertikalnih naglasaka koji su bliži prirodnom karakteru priobalja. Za razliku od linearnoga, pejzažni pristup ujedno i vizualno približava obale jednu drugoj, a izborom vrsta drveća omogućuje naglaske i razlike između pojedinih segmenata, kako zaključuje Branka Ivaniš. Branka Ivaniš, Drvoredi uz Savski nasip, ČIP, 5/1987, br. 410, str. 30

Uz zadovoljavanje vodoprivrednih i ostalih za navedeni prostor specifičnih uvjeta, pejzažni je način sadnje uputniji, a pridonosi i jedinstvenoj vizuri grada te samoj ugodi mjesta. Pritom je izborom bilja čak moguće komplementirati boje povijesnih mostova i na taj način čuvati memoriju mjesta: primjerice, crvenolisnim vrstama oko Mosta mladosti čija izvorna boja proizlazi iz bivšega obližnjeg mosta koji se, kako je spomenuto, nazivao Crvenim. Most mladosti, koji je izvorno bio crvene boje, devedesetih je godina u gornjem dijelu prebojen u srebrnu. Već i sam izbor vrsta drveća može ponuditi novu urbanu kvalitetu. Tako je dio obale moguće oživiti npr. sadnjom velikoga broj sadnica trešanja čiji bi cvat u proljeće potpuno transformirao prostor i ponudio sadržaj koji bi oživio priobalje, možda na dijelu sjeverne odnosno južne obale prema jezerima Savice i Jakuševcu ili u Blatu.

Takvu su cvjetnu preobrazbu u mnogo većem mjerilu doživjele obale rijeke Potomac u Washingtonu nakon što je 1912. godine zasađeno prvih 3020 sadnica trešnje, što je bio poklon iz Japana. Osim na nasipu hortikulturno je moguće intervenirati i na inundacijama čije se održavanje svodi na prazne zelene pokose i sprečavanje rasta svih samoniklih stabala, naročito vrba neposredno uz rijeku.

165

Moguć i lako izvediv zahvat bila bi sadnja sezonskoga cvijeća na velikim površinama inundacijskih livada (nakon sezone izlijevanja), a koje bi činile oblikovne tlocrtne cjeline po uzoru na japanski festival Shibazakura Shibazakura na japanskom znači “trešnjin cvat na travnjaku”. U Japanu se posebno cijeni stablo trešnje, a vrijeme trešnjina cvata čak se najavljuje u tamošnjim vremenskim prognozama kako bi se gledateljima skrenula pozornost na to u kojem se dijelu zemlje i kada očekuje najintenzivnijii cvat.

kada cvjetaju velike planski zasađene cvjetne površine u ružičastoj i bijeloj boji (boji trešnjina cvata) kao osobita atrakcija unutar koje posjetitelji mogu šetati. Na taj bi način zagrebačke inundacijske livade, inače prazne, ponudile sadržaj s potencijalom turističke atrakcije. Inundacijske livade moguće je uporabno artikulirati i takve kakve jesu, primjerice sadržajima poput festivala velikih skulptura od slame, materijala kojim obale nakon košnje obiluju, a po uzoru na takav festival koji se već godinama održava u baranjskom selu Lug. I u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća rijetki na obalama organizirani koncerti bili su održani na inundacijskom pojasu. Manifestacija Trnjanski krijesovi koja se do 1980–ih održavala svake godine u povodu 8. svibnja – na Dan oslobođenja Zagreba – kulminirala bi paljenjem velikog krijesa na inundaciji pored rijeke. U povijesti te manifestacije ostaje upisano da su na obalama Save nastupili mnogi, danas već kultni bendovi, poput Haustora, Ekatarine Velike i Denis&Denis, ali i Parni valjak, Prljavo kazalište, Film, Zvijezde, Aerodrom, Psihomodopop, ITD bend, Leb i sol te drugi. Ostalo je zabilježeno da je manifestaciju 1986. godine posjetilo oko 30.000 građana, a uz mnogobrojne štandove i nastupe održan je i aeromiting. Lokacija uz Most slobode odabrana je i zato što su na tome mjestu skelama u grad 1945. godine ušli partizani Željka Kučinić, Trnjanski krijesovi, trnje.hr, 2008., a iz te činjenice proizlazi i samo ime toga mosta.

Unatoč svemu, još od vremena izgradnje nasipa prostori riječne inundacije, čija se uporaba ne stimulira, uopće nemaju pristup za građanstvo. Posljedično, taj prostor u sadašnjosti nije iznjedrio neke bitnije kreativne intervencije koje bi ga mogle dodatno iskoristiti i oživiti. Iznimka je tek prijedlog za neostvareni Savski park trava Sonje Jurković iz 1980–ih.

Prijedlog spomenika Federicu Garciji Lorci ili Novom valu Projeta marginal iz 2009. godine predviđa krajobraznu intervenciju na južnoj savskoj inundaciji zapadno od Mosta slobode, dok je prijedlog Spomenika španjolskim borcima i borkinjama zamišljen s istočne strane mosta. Vidi poglavlje “Abeceda anakronih kipova”, str. XXX.

Iako su većinom lišene bilo kakva većeg raslinja, na dijelu inundacije uzvodno od Mosta slobode postoje pojedine skupine starijih zasađenih stabala i ta su mjesta pod krošnjama, unatoč nedostatku osnovne urbane opreme poput klupa, zapravo najintenzivnije iskorištena s obzirom na to da se rijeka iz korita izlijeva prosječno dva puta godišnje, odnosno tek na nekoliko dana u godini. Zato je odgovarajućim izborom vrsta Manje skupine stabala moguće je po uzoru

166

na postojeću situaciju na inundaciji sa zapadne strane Mosta slobode posaditi sa svih strana oko svih dominantnih mostova. i postavljanjem šetnica moguće iskoristiti i inundaciju,

pritom vodeći računa o održivosti, funkciji i vizurama. Takva bi rješenja ujedno nužno pridonijela stvaranju komunikacijskih veza s nasipom, ali eventualno i poboljšala pristup samoj rijeci kojoj bi se na više mjesta, a možda i u ukupnoj liniji središnjih obala, mogao omogućiti neposredni kontakt, što je nužno vezano uz pitanje oblikovanja rubova korita.

U njezinu središnjemu dijelu, osim nekoliko stuba prema inundacijama, Savi je danas moguće prići tek na jednom dijelu. S istočne strane Mosta slobode još postoje stube kao jedini ostatak nekadašnje skele.

S obzirom na to da Sava za Zagreb nije ni od kakve prometne važnosti, tj. na gradskom području (još) nije plovna, na njezinim je obalama moguće i znatnije sidrenje brodova sa sadržajima, a koji mogu doploviti za viših vodostaja. Koncentracija takvih brodova optimalna je na obalama nizvodno od Mosta mladosti, čime bi se posve oživio taj sada neiskorišteni prostor. Unatoč opravdanosti inicijative gradska je uprava godinama blokirala takva nastojanja, a tek se odnedavno u zoni od 500 metara nizvodno od Mosta mladosti zakonski regulira i omogućuje postavljanje plutajućih objekata i brodova, što još nije adekvatno iskorišteno.

Stvaranjem nove zone, ponajviše za noćnu zabavu, na brodovima na tome dijelu obale otvara se i mogućnost oživljavanja i iskorištavanja praznih prostora ispod Mosta mladosti južno od nasipa.

natječaji Malo je dijelova Zagreba koji su u tolikom raskoraku između postojećega stanja i planova koji su predviđali najraznovrsnija rješenja. Središnji dijelovi zagrebačkih obala tematizirani su opetovano, ponajviše u sklopu promišljanja Trnja i planova za taj prostor, ali i velikih natječaja poput onoga za središnji gradski prostor u Trnju, Novom Zagrebu i savskom priobalju završenog 1982. godine.

Prvi javni natječaj raspisan za Savu, a koji je obuhvatio cjelovit gradski prostor na potezu od Podsuseda do Ivanje Reke, zaključen je 2002. godine.

Temelj za raspisivanje natječaja bio je program izrađen 1997. u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša u povodu međunarodnog seminara “Okviri metropole” na temu “Prostori između” u kojem je dominirala upravo tema Save, uz potrebne dopune. Bio je anket-

noga karaktera, što znači da promišljanja nisu bila programski obvezujuća pa natječaj nije ni rezultirao izborom rada za izvedbu, već nagrađene ideje služe za provjeru prostornih, sadržajnih i oblikovnih mogućnosti te formuliranje konkretnoga projektnog programa. Prva nagrada nije dodijeljena, a iako su drugom nagradom jednako nagrađena tri rada koja su iznijela vrijedne

167

smjernice, do danas je sve ostalo na papiru, odnosno daljnji koraci nisu poduzimani. Umjesto raspisom predviđene I., II. i III. nagrade te tri jednakovrijedna otkupa, dodijeljene su tri jednakovrijedne nagrade (i pet otkupa). Autori triji radova nagrađenih jednakovrijednim nagradama jesu Marko D. Milas, Ante Periša i Zvonimir Prlić; Radovan Delalle i Josip–Slaven Delalle (koautor za pejzažno–parkovno oblikovanje: Dragutin Kiš) te Zoran Hebar.

Urbanistička rješenja ponuđena na natječaju mogu se svesti na dva temeljna koncepta: ideje savskog parka kao neizgrađenog prostora rekreacije i prirodnog ambijenta u gradskom središtu te koncepta izgrađene savske obale koja postaje jedna od dominantnih sastavnica zagrebačke urbane fizionomije.

Najveći se broj autora odlučio za prvi pristup, odnosno model rijeke u gradu, a ne grada na rijeci, što je, zauzimajući se za održiv razvoj, svakako bliže rješenju koje bi bilo komplementarno s prirodom.

Iako je planiranje jedno, a praksa često nešto posve drugo, plan je nedvojbeno nužan preduvjet i uvod u rezultat. Druga je priča što planovi u zagrebačkom slučaju počesto ne nalaze svoj put do realizacije. Uopće je dosadašnje rješavanje odnosa Zagreba i Save sagledavano kao cjelina tek u nekoliko najambicionijih studija koje su na tome i ostale.

vladin kompleks uz produženu vukovarsku Državnom neovisnošću Hrvatske otvorila se ideja izgradnje središnje zgrade Vlade. Povijesni je razvoj zemlje uvjetovao da ti zasebni Vladini objekti nisu bili izgrađeni u vremenu formiranja modernih nacionalnih identiteta u 19. stoljeću, primjerice uz Zelenu potkovu gdje je koncentriran niz važnih nacionalnih institucija, zato što zemlja tada nije bila samostalna.

Iako bi simbolički i prostorno lokacija uz Savu načelno odgovarala upravo takvu tipu objekata, planovi eventualne izgradnje Vladina kompleksa na središnjem dijelu sjeverne obale potpuno su neprihvatljivi zato što bi takav sadržaj na toj lokaciji, i to ne samo s obzirom na razinu hrvatske demokracije, posve sigurno nepotrebno ograničio komunikaciju i transparentnost pristupa Savi na njezinu za Zagreb najvažnijem dijelu. Odluka kojom se lokacije predviđene za javne objekte u službi kulture ustupaju za Vladin kompleks donesena je devedesetih, u vremenu radikalne degradacije hrvatskog urbanizma.

Za tu je lokaciju 1996. godine proveden i javni natječaj sa slabim rezultatima i bez dodijeljene prve nagrade Dodijeljene su dvije jednakovrijedne druge nagrade. , a koji je u propozicijama navodio i sigurnosne mjere pristupa građanstva iz čega je evidentno da je izgradnja Vladina kompleksa na toj lokaciji već u startu – antigradska.

Tomu u prilog ide i niz drugih razloga, primjerice zatvorenost kompleksa koji je introvertiran po svojoj prirodi i živi samo u uredovno vrijeme.

168

Primjerenije lokacije za izgradnju Vladina kompleksa mogli bi biti neki od prostora uz Radničku cestu južno od Slavonske avenije ili uz planirano produženje Ulice grada Vukovara, gdje je umjesto doslovnoga jednolinijskog produženja prema istoku, moguće ostvariti koncept dvostrukoga produžetka s reprezentativnim nizom javnih parkova i trgova između krakova dviju novih avenija. Svojevrsna je to interpretacija Zelene potkove i njezina jugozapadnoga produžetka na prostore uz Ulicu Hrvatske bratske zajednice, samo u bitno većemu mjerilu. Za razliku od singularne prometnice izgradnja dviju avenija potencirala bi viši stupanj urbaniteta.

Produžena Ulica grada Vukovara mogla bi se početi račvati otprilike na križanju Borongajske ceste i Ulice Marijana Čavića, a dva bi se kraka buduće sjeverne i južne avenije ponovno spojila negdje kod križanja željezničke pruge i Čulinečke ceste. Borongajski sveučilišni kampus nalazio bi se tako uz dio sjeverne avenije, dok bi Vladin kompleks mogao biti smješten južno od južne avenije. Te bi dvije avenije s visokogradnjama u prvome ili drugom planu mogle postati novi zagrebački city. Takvim bi smještanjem Vlade bila osigurana potrebna prostornost i odlična prometna povezanost i s gradom i sa zračnom lukom, a Zagreb bi, oslanjajući se na urbanističku baštinu, dobio još jedno gradsko središte reprezentativnog karaktera s nizom novih parkova i trgova projektiranih sukladno suvremenim potrebama. Ako bi se inzistiralo da lokacija zgrade Vlade bude na sjevernoj središnjoj obali, kompleks je uputnije graditi s istočne strane Mosta slobode nego sa zapadne.

imenovanje zagrebačkih obala Svijest o rijeci prisutna je u nekim postojećim i bivšim imenima javnih prostora u blizini Save. Osim nekadašnjega naselja u južnom dijelu današnje Savske ceste koje se nazivalo Predgrad Sava (“Save Vorstadt”) Naselje s vlastitom numeracijom kuća nalazilo se otprilike južno od današnje Ulice grada Vukovara i sezalo sve do rijeke. Od nastanka nakon napoleonskih ratova ono se za razliku od nekih drugih zagrebačkih perifernih naselja naziva predgrađem, a ne selom. Stanovnici su se nazivali Savčanima. Zagrebački leksikon 2, “Pregrad Sava”, str. 226. U tridesetak uz ulicu razbacanih kuća obitavali su riječni splavari, prijevoznici i trgovci drvom, a kasnije radnici obližnje tvornice šibica i parne pilane Vjekoslava Heinzla (na mjestu današnjega Studentskog centra). Radović Mahečić 2002: 14. , Savske ceste Savska cesta se nekad protezala sve do Ilice, uključujući današnju Frankopansku., Prisavlja,

Priobalne ceste, Prudâ (I., II. itd.), Savice, Trnjanske Savice, Savske Opatovine, Savske poljane, Savice Šanci, Ivanje Reke, Savišća, jasnu povezanost s rijekom čuva ime Zapruđa, toponima koji proizlazi od sprudova, Jaruna koji se odnosi na riječnu udubinu, a dolazi od turske riječi “jarak”, ili ime Blata koje je upravo zbog visokih podzemnih voda na tome prostoru raskvašeno te stvara blato.

169

Neke su ulice na Kajzerici nazvane Južnom obalom (I., II. itd.), tu je i Jarunska obala, Veslačka ulica prema veslačkom paviljonu, a postojeći Ribički prilaz na Jarunu zamijenio je nekadašnji Ribarski put koji se nalazio na kraju Trnja na čijem su bivšemu močvarnom području i danas mnoge stare ulice nazvane upravo po rijekama tako simbolički povezujući ime i mjesto.

Pred nestajanjem je zbog nove urbanističke regulacije Brodska ulica u Središću, čije se ime najvjerojatnije odnosi na nekadašnji prijelaz preko rijeke od davnine nazivan – brod. Navedene se ulice nalaze uz savsku obalu ili oko nje, ali se ne odnose na nju samu. Česta zabuna oko Trnjanskoga nasipa dolazi odatle što je riječ o zasebnoj ulici koja samo manjim dijelom tek prolazi pokraj nasipa, dok je ime Savski nasip neslužbeno i odnosi se na nasip u cjelini. U vremenu izgradnje nasipa on je neslužbeno nazivan Omladinskim, a nakon uređenja 1980–ih na dijelu sjeverne obale postojao je natpis “Staza zdravlja”. Neki od zapisa svjedoče da se prostor južne obale između dvaju svjetskih ratova neslužbeno nazivao “Afrika” Zagreb Time Patrol, Što čitaš, Zagreb, 2004, str. 3., vjerojatno zbog svoje divljine.

Inicijativa za imenovanje savskih obala u zagrebačkome središnjem prostoru pokrenuta je 2010. čime se simbolički spaja grad i rijeka koja je u mnogočemu odredila njegovu povijest, identitet i karakter. Tako je predloženo da javni prostor Zagreba bude obogaćen imenovanjem gradskih obala na potezu između Jadranskoga mosta i Mosta mladosti, a koje će time biti službeno imenovane prvi put u povijesti. Predloženo je da se sjeverna obala zapadno od Mosta slobode nazove Obalom Republike, a istočno od toga mosta Obalom Europe.

Južna bi se obala, također s Mostom slobode kao razdjelnicom, na istočnoj strani trebala zvati Obalom Savke Dabčević–Kučar, a na zapadnoj Obalom Ivana Supeka. Izbor lokacija i imena za imenovanje zagrebačkih obala inicijativa je autora knjige. Prvotna ideja bila je da se središnje južne obale nazovu Obalom svitanja (istočno od Mosta slobode) i Obalom sutona (zapadno od mosta), no u postojećoj konstelaciji šanse da takav prijedlog prođe gotovo da ne nema. Za južne su obale zato predložena prva dva imena već uvrštena na službeni gradski popis za buduća imenovanja. Kako je i predloženo, potencijanim imenovanjem ujedno se sugerira da sva buduća imenovanja zagrebačkih savskih obala budu izvedena tako da se sjeverne obale imenuju po pojmovima, a južne po osobama.

Imenovanje zagrebačkih obala u njihovu središnjem dijelu, u kojem Sava najdublje ulazi u gradsko tkivo, doprinos je istupu grada na rijeku. Izgradnjom planiranih budućih mostova (koji će formirati međusobne udaljenosti približne duljinama sada predloženih obala za imenovanje) i daljnjom urbanizacijom otvara se mogućnost da i druge zagrebačke obale dobiju imena, što će u budućnosti sasvim sigurno biti slučaj.

170

umjesto granice Nakon više od stoljeća promišljanja zagrebačkoga odnosa sa Savom, konačnih ili barem zadovoljavajućih rješenja nema. Nema ni temeljnog dogovora o načinu njezine hidroregulacije. Radovan Ivančević govorio je o “prezrenoj rijeci” i njezinu preskakanju. Puno se pisalo, a još više risalo, reći će aktualna gradska zastupnica Vera Petrinjak Šimek. Zagrebački razgovori sa Savom najbliže došli su rješenju krajem osamdesetih kada su neki od planiranih i nikad ostvarenih javnih objekata za sjevernu obalu bili u fazi provedbenih planova (umjetnički paviljon, hotel itd.).

Urušavanjem jedne, a nastankom druge države stvar je vraćena na početak. Posljedično, oblikovno i urbanistički Sava je danas još uvijek otvoreno pitanje, iako se sa svakom pojedinačnom realizacijom, osobito onima mimo širega plana, manevarski prostor sužava. Smanjen je već 1980–ih izgradnjom stambenih blokova u neposrednoj blizini nasipa na Savici, što je postalo najveća pogreška na sjevernoj obali. Također je smanjen i “katastrofalnim birokratskim odlukama”Radovan Mišćević, Stručna rasprava i razgovor natjecatelja s ocjenjivačkim sudom natječaja za uređenje prostora Save na potezu od Podsuseda do Ivanje Reke, DAZ, 28. 5. 2002. u vremenu tranzicije koje su odobrile izgradnju nekih od trgovačkih

centara u obalnom pojasu (Billa, King Cross, Getro). Osobito je problematična izgradnja golfskih igrališta s masovnom bespravnom izgradnjom iznad vodospremnika, gdje je mogao biti park, a čime je ispred dugoročnoga javnog interesa stavljen onaj privatni, kratkoročni i financijski. Za takvu praksu isključiva odgovornost leži na gradskoj upravi koja Savi u naravi prilazi bez sagledavanja stvarnih mogućnosti terena, a obala se pritom dodatno degradira.

Ipak, pod uvjetom da se zaustavi parcelizacija, postojeća je situacija obala i širega savskog područja na teritoriju Zagreba još iznimna šansa za grad.

Za razliku od navedenih promašenih sadržaja, u Blatu, o kojem se nekad razmišljalo kao o lokaciji za zagrebačku zračnu luku, predviđena je izgradnja Termâ Zagreb, sadržaja koji svoju bit temelji na vodi, odnosno zdravim savskim resursima. Terme su predviđene na prostoru između golfskih igrališta i Sveučilišne bolnice u izgradnji koja stagnira već više od 20 godina Ideja o izgradnji nove velike zagrebačke bolnice pojavila se mnogo prije referenduma 1982. godine na kojem se 69 posto građana Zagreba izjasnilo za njezinu izgradnju. “Šest godina kasnije jedna četvrtina građevine je završena, ali je inflacija skočila na 200 posto, radovi su ozbiljno dovedeni u pitanje, pa konačno i prekinuti. Ponovno se tražilo od građana da sudjeluju – ovaj put odvajanjem 1,5 posto svoga dohotka. Godine 1987. raspisan je novi referendum i gradnja je ponovo podržana.” Ali ne i dovršena. Marko Sančanin, Sindrom Sveučilišne bolnice ili 60 godina zagrebačkog zdravstva, T–portal, 5. 7. 2010. i za koju postoje ideje da se preprojektira u sjedište Vlade, što nije

uputno. Bolnica i terme, pa i golf kao rekreativni sadržaj, iako ograničenoga pristupa za javnost, smisleno se nadopunjuju.

171

U Blatu se planira i izgradnja stambenih nebodera uz obalu na potezu od Jadranskoga mosta do lokacije budućega Obrtničkoga centra. Za tu je lokaciju 2008. godine proveden prvi natječaj za Arenu Zagreb koja je na kraju izgrađena po nekom drugom projektu preko puta Jadranske avenije. Natječaj za Obrtnički centar proveden 2010. prvotno je raspisan za lokaciju s južne strane Jadranske avenije, a potom, zbog prosvjeda stanovnika Laništa za očuvanje zelene površine, preseljen na aktualnu lokaciju. I u slučaju Arene i u slučaju Obrtničkoga centra, lokacije su određivane i mijenjane bez kvalitetnoga sagledavanja širega konteksta zagrebačkih gradskih obala, što jasno govori i o improvizacijskom pristupu i načinu izgradnje grada općenito. U sklopu njihova prometnog rješenja predviđa se izgradnja ulice

uza sam nasip, što također ukazuje na nepovoljan način pristupa rijeci na tome dijelu.

Kada će se i hoće li se spomenuti sadržaji izgraditi, ostaje neizvjesno, a sasvim je sigurno da su upravo ”kulturni, reprezentativni i ostali sadržaji oni koji su zapravo uvijek simbolički gradili grad”. Maroević 1999: 150.

Slijedeći povijesni kontinuitet razvoja Zagreba, na dijelu između Mosta mladosti i Jadranskoga mosta, urbanizirana sjeverna obala s koncentriranim objektima javne namjene dovela bi grad bliže rijeci, dok bi južna obala mogla zadržati pretežno zeleni karakter. To znači samo iznimnu izgradnju s južne strane, i to isključivo objekata poput nove opere (ili kazališta, ovisno što će ostati u staroj zgradi) na mjestu hipodroma, a koja bi bila okružena javnim parkom sve do rijeke i na koju bi se, uz zadovoljen uvjet arhitektonske izvrsnosti, pružala i osobita vizura sa sjeverne obale. Primjerena lokacija za operu jest i sjeverna obala istočno od Mosta slobode, a na toj lokaciji mogao bi se umjesto opere graditi i kongresni centar. Dakle, objekti koje je uputno graditi na sjevernoj obali upravo su one javne tipologije čija je izgradnja uglavnom bila i ranije predviđena, a to su hotel, muzej i slično, dakako prilagođeni novim potrebama i oblikovnim izrazima te međusobno povezani ozelenjenim javnim prostorima kao dijelom zelenoga sustava Save.

Uopće, kvalitetno integriranje rijeke u grad najizglednije je upravo arhitekturom i domišljenim stvaralačkim pristupom. Izgradnja ne mora, niti ne treba, niti smije biti zgusnuta i naglašena, ali mora biti prisutna u prostornom odnosu rijeke i grada, reći će Ivo Maroević. Pritom je ključna upravo moć transformacije koju arhitektura može stvoriti, a polazna osnova svakog planiranja treba i mora biti zaštita prirodnih vrijednosti i resursa.

Umjesto situacije u kojoj je “Sava između dva Zagreba”, gradsko područje uz rijeku i oko nje u svojemu središnjem dijelu moglo bi i trebalo bi biti kontaktni gradski prostor i buduće središte suvremenoga Zagreba s partikularnim javnim zdanjima i isključivim naglaskom na slobodnim, javnim prostorima oblikovanima po najvišim standardima održivoga razvoja.Uspješan primjer doslovne transformacije gradske obale inventivnim intervencijama jest zadarska Riva u svojem sjeverozapadnome dijelu, na kojoj je izgradnjom Morskih orgulja i Pozdrava suncu, osim što je time oživljen

172

taj dio obale, unesena osobita kvaliteta u prostor, ali i udaren snažan pečat na identitet grada. I Zagrebu bi svakako dobrodošla intervencija takva tipa u osnovi jednostavne a kreativne zamisli koja ima moć potpune transformacije mjesta.

Mogućnost eventualne izgradnje središnjega otoka ili više njih ostaje bitno manje izgledna iako otvorena. Izgledi za takvu, zapravo radikalnu, preregulaciju bitno se smanjuju sa svakom novom izgradnjom kojom se formira jasna građevinska fronta prema rijeci.

sidrenje U konačnici svaki izlazak grada na rijeku ne bi trebao narušiti ideju da u svojemu širem kontekstu oko tridesetak kilometra dug prostor zagrebačkoga dijela Save postane najveći gradski park realiziran kao niz u cjelinu povezanih ostvarenja parkovne umjetnosti s prostorima za rekreaciju. Pritom je važno na dijelovima gdje je to još moguće, a osobito nizvodno od Domovinskoga mosta odnosno obilaznice, sačuvati razvedenost i izvorni karakter obala kao autentičnu vrijednost.

U svojoj ukupnosti, longitudinalni, oživotvoreni i aktivni prostor savskoga parka duž čitavoga Zagreba mogao bi postati i novim plućima grada, po dimenzijama i potencijalima svojevrsni zagrebački Central Park.

Prvotna ideja o takvome velikom parku iznesena je još na Zagrebačkom salonu osamdesetih godina. Sastavni dio toga najvećega gradskog parka mogla bi postati i dva najveća priobalna parka na sjevernim obalama. Onaj Zapadni, koji bi obuhvaćao okuku jugozapadno od Savske Opatovine, i Istočni južno od Petruševca. Vidi poglavlje “O parkovima”, str. XXX. Velik potencijal, osobito za rekreacijski prostor po uzoru na Jarun, leži i u jezerima Rakitje, ali i drugim jezerima s vanjske strane obilaznice, a koja još nisu bitno promišljana.

Savsko je područje potom moguće povezati s Parkom prirode Medvednica zelenim zonama preko grada, kroz nove parkove, uz postojeće i dijelom ponovno otvorene gorske potoke koji doslovno premrežuju Zagreb. Potoci koji s Medvednice teku prema Savi čine slivno područje od čak 290 km2. A nova mreža parkova uz potoke može ujedno djelomično poslužiti i kao koridor za isključivo tramvajski promet koji, po uzoru na neke europske gradove, ponegdje može teći mimo postojećih uličnih trasa, odnosno kroz parkove ondje gdje se ne narušava njihov sklad. Sadržajnom ispunjenošću i kvalitetnim

prostornim rješenjima otvara se mogućnost da Zagreb, koji je monocentričan grad, to ispravi upravo na svojem priobalju. Sava bi tako mogla i trebala postati još jedan gradski centar.

Za ostvarivanje grada na rijeci presudno je, dakako, kakvi će sadržaji biti prisutni na njegovim obalama, a ostvarivanjem slobodnih prostora i pozicioniranjem javnih zdanja koja to potenciraju, potiče se živost.

173

U planiranju i rješenjima Save umjesto višedesetljetne polemike grada na rijeci ili rijeke u gradu moguće je rješenje koje nudi – oboje. Suvremena praksa odgovorne gradogradnje teži mogućem skladu izgrađenoga krajolika i prirode, a takav je odnos uvjet kvalitete života u svim urbanim sredinama.

Savski prostor tako treba zaživjeti kao “individualna cjelina organski povezana sa starijim dijelovima grada”, piše Andrija Mohorovičić, a svi parcijalni zahvati trebali bi biti usklađeni s općom slikom i smjernicama ukupnog i održivog razvoja.

U konačnici, problemu Save može se prići isključivo interdisciplinarno i cjelovitim rješenjem riječnoga prostora koje će analizirati, vrednovati i ujediniti urbanističko–arhitektonske, vodnogospodarstvene, sociološke, antropološke, energetske, ekološke, urbanološke i druge smjernice relevantne za dobivanje zadovoljavajućega održivog rješenja. Vrijednosni sustav riječnoga krajobraza svakako treba biti osnova svakog planiranja, a imperativ svih zahvata očuvanje vodonosnih slojeva od mogućih onečišćenja te općenito zaštita okoliša.

Zaštita vode i obnova prirode također potiče bioraznolikost i eventualni povrat nekih životinjskih vrsta koje su iščezle. Primjer uspješnoga povrata vrste su dabrovi na potezu južno od Zagreba.Povrh svega, Sava i njezin prostor imaju važnu integrirajuću funkciju u stvaranju jedinstvenoga grada, odnosno povezivanja dviju obala. Ne slučajno, inicijativa za imenovanje zagrebačkih savskih obala podnesena je upravo o 160. obljetnici ujedinjenja povijesnoga dvograda u jedinstveni Grad Zagreb kao simboličan doprinos ponovnom i novom spajanju grada. Vidi poglavlje “Plava potkova”, str. XXX. Ono što je za srednjovjekovni Zagreb bila izgradnja Gradeca ili za 19–stoljetni grad oblikovanje Zelene potkove, to bi za Zagreb 21. stoljeća mogla i trebala biti Sava.

Pokazatelj je otuđenosti Zagreba od Save i izostanak reklama na tom prostoru, što je bila tema jednoga od radova na UrbanFestivalu 2009. godine.

Festivalu je u srpnju te godine prethodio nezavisni performans/spomenik “Sidrenje” Vedrana Gračana i Nevena Vargovića izveden na jedinom zagrebačkome pješačkome mostu. Golemim je sidrom ubačenim u Savu i privezanim za most grad simbolično usidren uz svoju rijeku. Kada će taj (ljubavni) odnos ravnopravnih partnera konačno zaživjeti?

174

Sava. Autor fotografije: sš

Medvednica i Sava dva su dominantna obilježja Zagreba. Autor fotografije: sš

175

Britanski vojni zračni snimak iz 1944. U prvom planu Kajzerica, lijevo Babinjak i plivalište Marathon, desno vidi se skela s prilaznim cestama. Autor fotografije: nepoznat

Središnje zagrebačke obale Save. Autor fotografije: nepoznat

176

Do početka šezdesetih na Savi se još moglo kupati nedjeljom i ponedjeljkom jer tim danima nije bilo zagađenje koje je dolazilo od industrije uzvodno. Autor fotografije: Pavao Cajzek – Zagreb – str 21

Trnjanska skela 1956. Autor fotografije: Pavao Cajzek – Zagreb – str 22

177

Nabujala Sava, 1966. Autor fotografije: nepoznat

ZagrebaÄ?ko tromostovlje. Autor fotografije: nepoznat

178

Savski most. Autor fotografije: nepoznat

Zagreb Željezni most. Autor fotografije: Berislav Pavusek

179

Most slobode i spomenik gradonačelniku Većeslavu Holjevcu, jedinom gradonačelniku kojem se grad odužio spomenikom Autor fotografije: sš

Barikade na Mostu slobode tijekom rata 1990ih. Autor fotografije: nepoznat

180

Zagrebački meandar, desno presip kanala Odra. Autor fotografije: nepoznat

Kockica s nasipom koji će po prvi put biti uređen tek 1984. godine. Autor fotografije: Zagreb i okolica – str 100

181

Zagreb i okolica. Autor fotografije: nepoznat

Prvotno kupaliťte na Bundeku 1960ih. Autor fotografije: Zagreb monografija – pri kraju

182

Zagrebački meandar, desno presip kanala Odra. Autor fotografije: nepoznat

Zagrebački pročistač iz zraka. Autor fotografije: nepoznat

183

184

tisak Tiskara “BRZI” Budančevica, Budrovačka 6a 48362 Kloštar Podravski e–mail: info@tiskarabrzi.hr tel/fax: 048/280–363

grafička priprema Brigita Krog

nositelj kolegija Igor Kuduz

asistenti Niko Mihaljević Andro Giunio Sveučilište Sjever 15./16.

ISBN 123–456–789–012–3

185

186