Autopsija teksta, Priručnik za kreativno pisanje by CeKaPe

Nebojša Lujanović AUTOPSIJA TEKSTA Priručnik za kreativno pisanje

Nebojša Lujanović

Priručnik za kreativno pisanje

Zagreb, prosinac 2016.

SADRŽAJ

Predgovor

1. Struktura 2. Naracija 3. Motiv i tema; fabula i siže 4. Lik (koncepcija) 5. Lik (motivacija) 6. Dijalog 7. Vrijeme i prostor 8. Pripovjedač 9. Lirski tekst 10. Metafora 11. Stil 12. Čitatelj i žanr 13. Bonus track (stanje pisanja)

11 31 49 67 87 105 125 149 167 183 201 219 237

246 247

Zahvala Biografija

P r ed g o v o r

Predgovor

ragi pisci, sadašnji i budući, strastveni čitatelji, entuzijasti, novinari, urednici, predavači i općenito ljubitelji pisane riječi, pred vama je priručnik u kojem bi svatko od vas trebao pronaći nešto za sebe. U ovom su pozdravu objedinjena moja iskustva s različitim tipovima ljudi koje sam susretao na radionicama kreativnog pisanja i koji su imali različita očekivanja od mene kao voditelja. Neke sam od vas oduševio, neke razočarao, a nekima pružio tek dio onoga što im je doista trebalo. Zato se sada svima jednako iskupljujem ovom knjigom. U njoj je sabrano sve ono propušteno, svi nedostaci koji su se razotkrili nakon same primjene i vaših reakcija. Počinjem od vas jer ovu knjigu ne bi bilo moguće napisati na temelju apstrakcije i hipotetskih situacija. Radionice kreativnog pisanja vodio sam pet godina, otprilike koliko i istraživanje za doktorsku disertaciju, pa ovaj tekst smatram također jednom vrstom disertacije u kojoj sam skupio određena znanja za koja se nadam da će nekome biti od pomoći. Bilo je u tom vremenu raznih oblika radionica: od vikend-radionica u Makarskoj i Zadru, preko intenzivnih jednotjednih ljetnih radionica u Gorskom kotaru, do dvomjesečnih i jednosemestralnih radionica u Splitu i Zagrebu. Trebalo mi je dugo da osmislim lekcije u kojima bi svatko pronašao sebi zadovoljavajući set korisnih i primjenjivih informacija jer je na radionici svaki od polaznika bio jednako važan: i budući pisac i hobist, i profesor i elektrotehničar.

Pr edgo vo r

Priručnici na koje smo se pritom oslanjali kao da su se opredijelili za jedan segment složenog procesa pisanja. Jedni su bili teorijski zahtjevni jer su dolazili s američkih sveučilišta gdje su dio cijelog diplomskog studija koji se zove Kreativno pisanje. Drugi su bili pretjerano komercijalni i nakon par uvodnih lekcija o strukturi teksta bacali su se na priču o predstavljanju knjige nakladniku i o marketinškim alatima. Treći su pak inzistirali na praksi i nizali bezbroj vježbi, a četvrti lijepili kolaž od pročitanih knjiga gdje je, po njima, najbolje razrađen određeni segment teksta. Zato sam odlučio svaki od uobičajenih segmenata obraditi kroz četiri komponente: prvo, kroz teorijski uvod koji jasno postavlja stvari i osigurava razumijevanje načina funkcioniranja tog segmenta teksta; drugo, kroz slikovit i pristupačan primjer iz djela vrhunske književnosti; treće, kroz najučestalije greške koje rade polaznici i koje sam sistematizirao na temelju dosadašnjih radionica; i četvrto, kroz korisne vježbe koje sadrže preciznu informaciju što se takvom vježbom postiže. Ne tvrdim da je ovo jedini ispravni pristup, njegova sintetska narav riskira površnost u pristupima pojedinim temama. Ispravan bi pristup ustvari bio proći sve te različite udžbenike, steći širinu uvida, otkriti svoje slabosti i tek onda inzistirati na onoj metodi koja će omogućiti napredak u tom segmentu. Koliko god nezgrapan za izgovoriti, odabrani naslov priručnika ocrtava njegovu metodu i pristup, sa svim svojim prednostima i ograničenjima. Autopsija se radi na nekada živom organizmu čiji se sada statični mrtvi organi izdvajaju iz cjeline i analiziraju. I književni tekst živi je organizam.

P r ed g o v o r

Svako odvajanje pojedinih segmenata, kao što je to učinjeno u ovom priručniku, grubo je zasijecanje skalpelom u osjetljivo tkivo nakon kojeg je cjelina narušena. Mi se ovdje moramo pretvarati da je organizam mrtav i da na njemu radimo autopsiju: odvajamo segmente teksta kao organe i savladavamo ih jedan po jedan iako su oni povezani i simultano djeluju u izgradnji cjeline zvane književni tekst. Gdje i kako zarezati, stvar je izbora – prema proizvoljnim kriterijima. Zbog toga i postoje razlike između priručnika različitih autora, pričem je svatko od njih jednako u pravu ili u krivu. Na kraju predgovora ne mogu se suzdržati od kritiziranja mistifikatora procesa kreativnog pisanja, kojih teško da ćete pronaći toliko u drugim umjetnostima. Okruženi smo već odavno formiranim akademijama dramskih umjetnosti, slikarske, kiparske i muzičke akademije koje pojedinci studiraju kako bi stekli vještine ispoljavanja svojih umjetničkih sklonosti, talenata ili ideja. Nemam odgovor na pitanje zašto je u slučaju umjetničkog pisanja toliko drugačija situacija. Dok se predmeti kreativnog pisanja stidljivo probijaju u institucionalne sfere gdje su zasad limitirani na status izbornog predmeta, na raspolaganju su različite udruge i inicijative koje zainteresiranima pokušavaju odškrinuti vrata u tu vrstu umjetnosti. Nadam se da će ovaj priručnik ubrzati i olakšati taj proces. Čitatelji priručnika, kao ni polaznici radionica kreativnog pisanja, ne moraju postati pisci, vjerojatnije je da će postati vrlo zahtjevni čitatelji, samosvjesni i kritički nastrojeni, čime je svrha ovog priručnika od dvjestotinjak strana i više nego ispunjena.

Predgo vo r

Na kraju bih samo napomenuo da je ovaj priručnik, kao i svaka radionica kreativnog pisanja, mjesto gdje ćete dobiti alat. Na vama je što ćete s njime. Da bi alat bio uspješno iskorišten, potrebno je imati ideju i priču za koju vam je doista stalo da je ispričate. Potrebno je zatim imati vrlo važnu predispoziciju koju malo tko povezuje s umjetnošću, a to je, toliko rijetko viđena, upornost i predanost. I na kraju, potrebno je imati mnogo čitateljskih utakmica u nogama, ali to je već svima poznato. Tek uz sve te komponente, ovaj priručnik ima smisla. Ne krivite ga ako vam jedna od njih nedostaje. Nebojša Lujanović

Lik (koncepcija)

Lik (ko ncep cija)

Teoretiziranje/teroriziranje

ik je element teksta kojem je sve podređeno i s tom konstatacijom nismo nimalo pretjerali. Lik objedinjuje ostale elemente teksta i u većini je slučajeva pripovjedna situacija postavljena tako da je on u središtu pažnje i autora i čitatelja. Dakako da tekst može biti usredotočen i na prijenos ideje ili atmosfere, ali čak se i u tom slučaju ideje i atmosfere češće prenose pomoću likova, a rjeđe esejiziranim umetnutim dijelovima Većinu čitatelja uz tekst vežu osjećaji simpatije ili mržnje prema glavnim junacima. S obzirom na važnost književnog lika unutar tekstualnog univerzuma, ali i na njegovu važnost za čitatelja kao krajnjeg adresata tog teksta, adekvatno teorijsko pokrivanje osnovnih problema traži razlaganje teme na dvije cjeline. Prvo ćemo se baviti književnim likom kao statičnim konceptom, a zatim ćemo ga posebno promotriti u dinamičkoj perspektivi kada se mijenja i djeluje. Književni lik tekstualna je konstrukcija koju doživljavamo kao osobu s prepoznatljivim ljudskim osobinama. Iz teorijske perspektive, u samo ovoj jednoj konstataciji nekoliko je ključnih postavki koje se čine jednostavnima, a samim se time previđa njihova važnost. Za početak je vrlo važan dio o tekstualnoj konstrukciji. Najjednostavnije rečeno, književni se lik sastoji od rečenica. On je skup karakteristika raspršenih po tekstu koje skupljamo tijekom vremena čitanja i tako ga upoznajemo. Na ovom je mjestu ključno ponoviti lekciju o autonomiji književnog teksta jer do narušavanja te autonomije najviše dolazi upravo kod knji-

Lik (koncepcija )

ževnog lika. On nije precrtana osoba iz stvarnosti, zrcalna slika autora (u slučaju kada je lik ujedno i pripovjedač, obraća nam se u prvome licu pa krivo pomislimo da to autor priča o sebi) ili evidentirana izvantekstualna pojava (jednostavno spominjanje nekoga iz autorove okoline). Nakon dovršenog procesa čitanja, čitatelj rekonstruira i sintetizira dijelove teksta koji su se odnosili na određeni književni lik, te od njega u svojoj imaginaciji kreira osobu koja je onda koncipirana kao uobičajene osobe koje poznaje iz izvanknjiževnog svijeta. Ostaje činjenica da je književni lik dio teksta, stoga je potrebno u tekst ugraditi (sa stajališta autora) ili detektirati (sa stajališta čitatelja) elemente koji će omogućiti opisanu imaginaciju. U tom se slučaju ne možemo (niti smijemo) osloniti na bilo što drugo ili izvanjsko, osim na ono što o liku saznajemo isključivo iz teksta. Književni lik trebao bi dakle biti prezentiran u tekstu tako da omogućuje čitatelju da ga zamisli kao cjelovitu osobu. To znači da ti podaci moraju sadržavati dovoljno karakteristika koje pokrivaju većinu segmenata onoga što u izvanknjiževnom kontekstu smatramo cjelovitom ili punokrvnom osobom. Osim toga, književni lik, kada i zadovolji taj minimum, mora biti realiziran u tekstu onim elementima koji upućuju na njegovu specifičnost ili izdvojenost od ostalih likova. Tako je barem u suvremenoj književnosti, dok će o ostalim razdobljima naknadno biti riječi. Za pretpostaviti je kako je književni lik u obrisima učitavanja (autor) ili iščitavanja (čitatelj) najteže diferencirati u odnosu na njegove okvirne karakteristike. Ovdje bi od pomoći mogla biti diferencijacija na četiri glavne skupine karaktera koje je

Lik (ko ncep cija)

postavio još Aristotel: melankolik (emocionalno nestabilan + introvertiran), flegmatik (emocionalno stabilan + introvertiran), sangvinik (emocionalno stabilan + ekstrovertiran) i kolerik (emocionalno nestabilan + ekstrovertiran). Smještanjem u jedan od četiriju zacrtana raspona omogućava daljnje tretiranje književnog lika. U idućoj bi fazi njegove konkretizacije ili individualizacije trebalo zadovoljiti određene uvjete. Prvi je od njih da bi se preko određenog lika trebale prelamati psihološka, emocionalna, etička, sociološka i fizička obilježja. Književni je lik sjecište svih tih karakteristika, jedino ostaje otvoreno pitanje prevlasti, tj. koja će karakterizacija prevladati. Poznato je da u književnoj epohi realizma prevladava sociološka karakterizacija. To ne isključuje ostale karakterizacije jer lik koji je prvenstveno određen društvenim položajem također nekoga voli ili ima drugu vrstu emocija prema ostalim likovima koji ga okružuju. Ako zanemarimo pitanje karakterizacije koja će prevladavati, mogli bi se složiti da punokrvni književni lik mora imati: sklonosti i želje (što želi), intelektualni život (o čemu razmišlja), osjećaje prema nekome (koga voli, poštuje, mrzi ili mu zavidi), vrijednosti prema kojima se orijentira (u što vjeruje i koja pravila slijedi), definiranu poziciju u društvu (među kakvim ljudima se kreće, od čega živi) i fizički izgled. Svako izostavljanje ijedne od navedenih kategorija bitno će umanjiti sposobnost čitatelja da rekonstruira književni lik kao „stvarnu“ osobu. Izgradnja koncepta književnog lika zapravo je njegova individualizacija, ali budući da je ona složen proces, uput-

Lik (ko ncepcija )

no je slijediti zadane kategorije – psihološku, emocionalnu, etičku itd. Unutar tih kategorija kreiraju se osobine koje sudjeluju u ocrtavanju lika kao koncepta. Razumljivo je da svaka od tih karakteristika unutar svoje kategorije mora biti specifična u toj mjeri da dotični književni lik bude vrijedan književne obrade, a onda i samog čitanja. Naprimjer unutar kategorije etike književni lik mora imati vrlo neobičan pogled na pitanje što je ispravno ponašanje prema svojim poznanicima iz susjedstva. Iako to vrijedi, ponovimo, samo za suvremenu književnost. Lako je naći drugačije primjere u povijesti književnosti zato što se u različitim društvenokulturnim kontekstima različito shvaćala književnost, a prema tome i koncepcija književnog lika. Dok je u antici to trebao biti idealan predstavnik zajednice superiornih etičkih i fizičkih karakteristika, u srednjem je vijeku nosio breme prevladavajućeg moralnog sustava (religijskog), u prosvjetiteljstvu je bio nositelj određene filozofske ideje, u romantizmu individualizirani pojedinac i osamljenik, u realizmu tipski predstavnik svoje klase, a u modernizmu niz nepovezanih silnica koje bi trebale predstavljati njegovu krhku svijest. Znanost o književnosti nije još načisto s time što je prevladavajući koncept književnog lika u postmodernizmu, ovom književnom razdoblju koje još traje, ali sigurno je da se gradi po načelu individualnosti. Književni lik nije samo autonoman koncept koji mora zadovoljiti navedene kategorije, on je i uređen sustav u kojem postoji sinergija svih navedenih elemenata. Elementi književnog lika kao koncepta (razmišljanja, ponašanje, osjećaji, nade, ciljevi, strahovi) moraju uspostavljati kon-

Lik (ko ncep cija)

zistentnu cjelinu. Osnovna se poteškoća odnosi na konstataciju s početka poglavlja o književnom liku koji se sastoji od niza rečenica raspoređenih u tekstu. On se razotkriva tijekom čitanja za vrijeme kojeg mu se postepeno dodaju elementi ili karakteristike. Mi kao čitatelji zapravo postepeno prodiremo u lik kao tekstualnu konstrukciju i u tom je dodavanju elemenata kroz tekst najveća opasnost od iskliznuća izvan početno zacrtane koncepcije. Iz toga proizlaze dva kriterija koja bi književni lik trebao zadovoljiti. On mora biti dosljedan, a to znači da sve što čini i sve novo što u tekstu otkrivamo o njemu mora biti u skladu s dotadašnjim znanjem o liku. Pored toga, on mora biti upečatljiv, što znači da je ono što dosljedno svojim stavovima čini i misli ujedno i toliko specifično i neobično da ga pamtimo još dugo nakon što zatvorimo knjigu. Taj proces postepenog čitateljskog otkrivanja ili autorskog upisivanja elemenata koji će na kraju teksta, u konačnom zbroju, „dati“ punokrvni lik jest karakterizacija. Ona se može odvijati u dvama smjerovima i vrlo je važno njihovo razlikovanje jer se pokazalo da pisci na početku karijere uglavnom koriste prvi, a to je neposredna karakterizacija u kojoj pripovjedač koji priča priču ili lik koji je svjedok izravno opisuju karakteristike drugog lika. Oni imaju apsolutni uvid u sve njegove postupke i razmišljanja. Posredna karakterizacija mnogo je složenija tekstualna strategija. Nitko nam ne daje sve relevantne informacije o književnom liku, nego moramo skupiti fragmente u tekstu i o svemu donijeti vlastito mišljenje. Ti su fragmenti jednostavno akti ponašanja i mišljenja (pojedini postupci, izrečene misli, sta-

Lik (ko ncepcija)

vovi, izjave upućene drugima ili o drugima, njegov izgled itd.), ili pak drugi elementi teksta koji na simboličkoj razini mogu nadopunjavati informacije o liku (npr. prostor ili vrijeme koje ga okružuju). Time ćemo zatvoriti skup osnovnih informacija o koncepciji lika.

Lik (ko ncep cija)

Lektira (J. D. Sallinger: Savršen dan za banana-ribe)

dabir jednog remek-djela kratke prozne forme, priče Savršen dan za banana-ribe J.D.Salingera (iz zbirke pod naslovom Devet priča) povlači za sobom uvodnu ispriku. Naime, kao i kod drugih majstora pisane riječi, potencijal polisemije izražen je do krajnosti, svrstavajući čitatelje u dvije skupine: one koji su time razočarani jer od književnosti očekuju jednostavnost (da ne kažemo – površnost) i one koji čitaju književnost upravo zato što mogu sudjelovati u nadopuni značenja. Glavni junak priče Savršen dan da banana-ribe imena Seymour, naš odabrani primjer, nije nimalo jednoznačan lik. Razilazit ćemo se po pitanju koje detalje valja uključiti u njegovu karakterizaciju, a koje tragove zanemariti, kako neke od njih tumačiti i, na kraju, u kakvu ih cjelinu (lik) sjediniti. Ukratko, nećemo moći dati jednoznačan odgovor na pitanje tko je Seymour, ali moći ćemo pratiti kreativnu i zahtjevnu tehniku kojom je lik tekstualno realiziran. Fabula priče naoko je jednostavna. Muriel je u ljetovalištu, sjedi u hotelskoj sobi i razgovara s majkom koja je zabrinuta za ponašanje njezina partnera, bivšeg vojnika Seymoura. Majka paničari, ali Muriel je uvjerava da je sve odlično i da su njegovi prethodni ispadi sada prošlost. Za to vrijeme Seymour je na plaži i sunča se sve dok mu ne priđe poznanica iz hotela, djevojčica Sybil. Iz njihova razgovora čitamo da su vrlo bliski, ona mu čak dopušta da je poljubi u stopalo te potom prihvaća njegov prijedlog da legne na luft-madrac i ode u more. On zapravo želi da

Lik (koncepcija )

mu se Sybil pridruži u potrazi za banana-ribama koje su, prema njegovu tumačenju, poznate po tome da ulaze u svoje skrovište, prejedaju se i onda ondje ugibaju jer ne mogu izaći. Za vrijeme plivanja djevojčica tvrdi da je jednu ugledala. Seymour se vraća u sobu i putem se razdražen istresa na ljude u liftu, zbog njihova zurenja. Ulazi u sobu, sjeda pored usnule Muriel i puca sebi u sljepoočnicu. Koliko god koncepcija lika zbog svoje otvorenosti izgledala zahtjevnom, pripovjedač koji bi neposrednom karakterizacijom sa svog nadređenog položaja donio presudu o tome kakav je Seymour bio bi baš veliko razočaranje. Ova je priča koncipirana tako da nas lik u početku zbunjuje (nejasan nam je ili biramo između dvaju mogućih tumačenja), a onda i prisiljava da ponovnim čitanjem po tekstu skupljamo tragove pomoću kojih bismo rekonstruirali koncepciju lika. Evo koji su elementi te koncepcije ključni – slijedi izdvojen popis koji bi nam trebao pomoći da odgonetnemo tko je Seymour: ❖ Sunča se na plaži sam, dok Muriel u sobi lakira nokte; ❖ Sunča se u ogrtaču; ❖ Uzrokovao je prometnu nesreću jer je gledao drveće; ❖ Bio je u ratu; ❖ Poklonio je Muriel knjigu pjesama na njemačkom jeziku; ❖ Murielina majka podsjeća da je napravio skandal s članovima njezine obitelji; ❖ Obiteljski poznanik doktor, na zahtjev Murieline majke, procjenjuje Seymoura i zaključuje da se radi o opasnoj osobi;

Lik (ko ncep cija)

❖ Svira klavir; ❖ Uspješno komunicira jedino s djevojčicom Sybil; ❖ Poljubio Sybil u nogu; ❖ Opsjednut je banana-ribama; ❖ Simpatizira djevojčicu Sharon jer ne ozljeđuje psića Ovi su elementi upisani u tkivo teksta u skladu s teorijskim postavkama o književnom liku kao tekstualnoj konstrukciji. Autor mora imati učinkovitu tekstualnu strategiju koja se odnosi na to gdje će, kada i kako u tekstu otkrivati informacije o svom liku. Čitatelj pak mora imati sposobnost rekonstrukcije, odnosno sabiranja svih tragova ucjelinu – onakvu kakvu je autor osmislio prije nego je počeo pisati (ili tijekom pisanja). Druga je razina problema što u vrhunskom tekstu kao što je ova priča nalazimo polisemičnu koncepciju lika u kojoj velik broj elemenata sugerira više mogućnosti, zbog čega raste i broj rješenja nastalih njihovom kombinacijom. Do neke će razine pojedinačni Seymouri kod više čitatelja imati zajedničke karakteristike, ali će se u nekim detaljima i razilaziti. Pokušat ćemo sada odgovoriti na ranije zadano pitanje tko je zapravo Seymour, ali ostavljamo prostor i drugačijim tumačenjima. Možemo ponuditi dvije verzije tumačenja Seymoura da vidimo kako funkcionira koncepcija kada se slaže od tragova raspoređenih po tekstu. Za obje verzije vrijedi da je Seymour obilježen ratnom prošlošću, da je vrlo neobična osoba nepredvidljivog ponašanja, da ima problema u komunikaciji i iskošen pogled na život. U prvoj verziji tumačenja on je tipična žrtva posttraumatskog sindroma,

Lik (ko ncepcija )

a zbog toga tempirana bomba. Kako smo došli do toga? Ratna prošlost eksplicitno je spomenuta, Seymour nije svjestan svijeta oko sebe (sunča se u ogrtaču), disfunkcionalan je (gleda u drveće i uzrokuje sudar) i okrutan zbog odsustva empatije (obiteljske svađe, verbalni napad na staricu), obiteljski doktor prepoznaje njegovu dijagnozu, a još je i, u skladu s ostalim devijacijama, sklon pedofiliji (razgovora isključivo s djevojčicama, jednu od njih ljubi u nogu) te patološki opsjednut smrću (priča o banana-ribama). U nekom jednostavnijem književnom tekstu ovdje bi rasprava prestala i koncepcija lika bila bi zaokružena. Međutim, Salinger je u svaki od ovih elemenata ugradio dvosmislenost koja otvara procjep između (najmanje) dviju koncepcija lika. U drugoj verziji tumačenja riječ je o senzibilnom umjetniku (svira klavir, poklanja Muriel zbirku pjesama) obilježenom iskustvom rata koje je za njega bilo pogubno jer je svijet ionako već preintenzivno doživljavao na drugim razinama (važniji mu je pogled na drveće od ostalih ispraznih svakodnevnih radnji kao što je naprimjer upravljanje vozilom od jedne do druge točke). On je usamljeni pojedinac kojeg nitko ne razumije (ženina ga obitelj diskreditira samo zato što je drugačiji – obiteljskog doktora koji ga optužuje treba zanemariti jer riječ je o šarlatanu koji vrijeme provodi u baru dok ga žena zamenaruje – jedini je starici imao hrabrosti u oči reći ono što se drugi ne usude), ne komunicira sa svojom ženom (dok se on sunča sam, ona se u hotelu uređuje i visi na telefonu), a jedino s kime može komunicirati i ostvariti bliskost su djevojčice (iskrenost, izravnost,

Lik (ko ncep cija)

toplina), ne zbog tjelesnog nego zbog činjenice da ne pomišljaju na nasilje (izravno izjavljuje da mu je draga druga djevojčica jer je blaga prema svom psiću). Pričom o bananaribama na posredan se način suočava sa smrću (ribe koje se prejedaju pa umiru), a doveden je pred zid kada djevojčica Sybil priznaje da je ugledala tajanstvenu banana-ribu i to mu je dovoljan okidač da prekine poveznicu sa svijetom kojim je razočaran i u kojem ga nitko ne razumije. Obje koncepcije lika, vrlo pažljivo građene, možemo braniti mnogim argumentima.

Lik (koncepcija )

Krive pretpostavke, zamke i ostala skliska mjesta Polaznici na kraju svakog termina radionice dobiju zadaću za idući susret. U tempu od trinaest do četrnaest termina u jednom „semestru“ očekivano je da će neke zadaće biti napisane u velikom nedostatku vremena ili ideje. Tog se pritiska najbolje odmah u početku riješiti. Ključna je riječ zadaća, a ne priča. Na radionicama se pišu zadaće kao vrste tekstova kojima se treba postići određeni učinak, pisane su pod vremenskim pritiskom i na nametnutu temu. To nisu vaši reprezentativni tekstovi! U najboljem slučaju sadrže vrlo korisne fragmente koje bi se moglo iskoristiti kasnije u nekoj od priča. Osim toga, nikome ne sjednu sve zadaće jednako: u nekima se vrlo dobro snađu, u nekima su izrazito loši, i to je dobar signal onoga na čemu kasnije treba najviše raditi. Prema tome, zadaćama pristupajte oslobođeni stresa, one su samo poligon za iskušavanje različitih koncepata, a ne mjerilo vaših mogućnosti. Da se vratimo na početnu situaciju, polaznici ponekad pišu zadaće u nedostatku vremena ili ideje i tada često posežu za osobom iz stvarnog života koja im se čini toliko zanim ljivom da bi mogla nositi njihovu priču i zadiviti kolege na radionici. Pogrešno misle da su time riješili problem inspiracije ili ideje, jer iz toga ustvari proizlaze brojni drugi problemi. Polaznici jednostavno nemaju osjećaj što je o tom liku iz teksta vidljivo, o njegovim karakteristikama ili razumljivo od njegovih postupaka. Savršeni pregled lika imaju samo oni i nijedan od čitatelja, tj. slušatelja na radionici, jer je to osoba koju poznaju izvan teksta. Vrlo je teško ovdje

Lik (ko ncep cija)

razlučiti tekstualnu i izvantekstualnu stvarnost, a ta nejasna granica ide samo na štetu književnog lika. Nema lakšeg i bržeg načina za izluditi voditelja radionice (ili urednika, čitatelja...) od odgovora na pritužbe o nejasnoćaama u vezi koncepcije lika ovim riječima: „Ali, to vam je stvaran lik, narkoman iz mog kvarta, da ga samo vidite...“. Sada imamo i opravdanje za sva dosadašnja uvodna teoretiziranja ili teroriziranja. Sjetimo se samo dviju ključnih postavki: književni je tekst autonomna sfera, a književni je lik tekstualna konstrukcija. Tekst je svijet za sebe i ne možete ga pojašnjavati detaljima iz stvarnog svijeta, dok književni lik pak nije shortcut za živopisnu osobu iz vašeg kvarta, nego koncept koji mora biti realiziran isključivo u tekstu. Ili zbog stvarne osobe koja ih opsjeda ili zbog nerazrađene ideje što bi njihov lik trebao predstavljati, polaznicima se često događa da ono što drugi razabiru od podataka iz teksta nikako ne mogu doživjeti kao književni lik. Za to su vrijeme polaznici zbunjeni jer kako to da svi drugi oko njih nemaju telepatske mogućnosti prodrijeti u njihove misli i dočarati si lik onako živopisno kako su ga oni zamislili. U tom je trenu najbolje u obliku natuknica izdvojiti informacije koje imamo o pojedinom liku i na taj način pregledno predstaviti materijal iz kojeg bi čitatelj trebao izvući sve te silne zaključke kojima polaznik nadopunjuje svoj tekst. Te su natuknice vrlo dobar način da se osvijesti treći put spominjana i naoko jednostavna konstatacija da je književni lik tekstualna konstrukcija. Sljedeći problem pojavljuje se kod onih koji savladaju tu početnu prepreku. Njihovi su likovi tekstualno realizirani, ali s minimumom informacija, pa

Lik (koncepcija )

na taj način predstavljaju kategoriju, a ne lik. Što to znači? Možemo svi zajedno tolerirati kada je jedan od sporednih likova poštar ili narkoman, ali da se cijela karakterizacija glavnog junaka svodi na to da je on narkoman već je problematično (argument polaznika: „Svašta, baš ste sitničavi i naporni, pa narkoman, svi znate kakvi su narkomani, što tu imam pojašnjavati, svaki kvart ima jednoga!“). Narkoman nije lik, to je kategorija; tu imamo samo vrstu osobnosti (ako ćemo tolerirati stereotipe i ne ulaziti u raspravu zašto bi svaki narkoman imao isti set psihičkih osobina), ali nikako individualiziran lik. Prema tome, ponovno po pitanju koncepcije lika nismo napravili gotovo ništa, tek polovinu prvog koraka. Ne računajte unaprijed na određeno predznanje čitatelja: ja možda nikada u životu nisam vidio ni upoznao narkomana, ili onaj jedan kojeg jesam vjerojatno nema nikakve veze s vašim narkomanom. Problem vrlo blizak liku-kategoriji je lik koji jeastralno biće. Dijeli ih ista djelomična karakterizacija koja se sastoji od tako malo informacija da se jedva naziru obrisi koncepcije lika. U ovom je slučaju riječ o likovima koji su biće bez oblika koje puni rupe što se polazniku ukazuju u tekstu. On niže rečenice, a iza niske slika i misli proteže se biće koje silno voli nekakvu ženu, ili biće koje strahovito mrzi nepravdu. Namjerno je upotrijebljen termin ‘biće’ jer se njime sugerira neodređenost koja prevladava. Takvog lika nemoguće je zamisliti kao osobu, on je utvara koja se sastoji od samo jedne osobine. Naravno da se iza ovakve strategije krije autorsko „ja“ koje polaznik nije uobličio u lik, ali isto tako i poriče takvu vrstu identifikcije, koliko god ona bila

Lik (ko ncep cija)

očita. To je biće najčešće autor kojeg je „pojela“ emocija, a kako sebe ne može staviti u zagradu pored teksta, čitatelji ostaju uskraćeni i općenito nezainteresirani za astralno biće koje uopće ne mogu doživjeti. Više navedenih karakteristika nije prednost samo po sebi, cilj je uskladiti karakteristike da zajedno izgrađuju koherentnu cjelinu zvanu književni lik. Upravo se to načelo konzistentnosti gubi kada polaznici krenu u konstrukciju lika. Na temelju pet ili šest osobina steknemo određenu sliku o književnom liku koji nam se prezentira u priči, ali šesta osobina nam se nikako ne uklapa u tu sliku. Njegova koncepcija puca po šavovima. Recimo, navedena su tri ili četiri elementa glavnog junaka (jedan akt ponašanja, detalj iz prošlosti i jedno mišljenje drugog lika o njemu), iz čega steknemo sliku o njemu kao izrazitom ženomrscu, da bi samo par stranica dalje on krenuo s komplimentima suputnici u tramvaju. To je naime autoru bilo potrebno kao okidač lančanih reakcija u skučenom prostoru, ali je jednostavno zaboravio na koncepciju lika. Naravno da su takva iskakanja moguća, ali ih onda treba dobro motivirati/ objasniti (to je učinio ironično, ili ima skrivenu strategiju prvo pohvaliti pa poniziti žene, ili nešto treće). Budući da je književni lik kompleksna konstrukcija brojni su problemi koji se mogu pojaviti. Ovdje izložene situacije pokušavaju pratiti stupnjevitost složenosti lika tako da polaznik zna što ga na kojoj razini očekuje. Zadnji se savjet odnosi na sasvim uređen i konzistentan skup elemenata koji u autorovu imaginariju prije samog pisanja tvori koncepciju lika. Dakle, sve prethodne prepreke su prevladane. Jedna

Lik (koncepcija )

prepreka na kojoj na kraju velik broj polaznika pada jest takozvani policijski izvještaj. Imaju sav potreban materijal, ali ga prezentiraju kao zgusnuti set informacija da bi se jednim potezom riješili i te napasti (u tekstu nailazimo na ulomak u kojem je lik opisan od glave do pete, zajedno s društvenim položajem, zaposlenjem, obiteljskom situacijom i psihičkim manama). Karakteristike je potrebno rasporediti kroz tekst; prvo nakon što odlučite koje su od nje ključne općenito, a onda koje su ključne u pojedinoj fazi teksta. Kada smo tehnički zadovoljili sve prethodno navedeno, ostaje vječno pitanje s kojim nijedan autor nikada neće biti načisto. Ipak, za njega korisno je da si ga postavi na početku, kao i cijelo vrijeme tijekom pisanja. To pitanje glasi: Zašto bi netko čitao priču o liku kojeg sam zamislio? Lik mora biti zanimljiv, neobičan, mora izazivati određene emocije (ne samo pozitivne, dapače, i negativne) i predstavljati neku zanimljivu ideju. Polaznik se mora pobrinuti da se njegov lik ureže u pamćenje svima koji čuju njegovu priču na radionici, a to sigurno neće postići likom koji se sastoji od jedne emocije, koji je prazna rupa, koji nije konzistentan ili koji je samo prazna kategorija.

Lik (ko ncep cija)

Olovku u ruke Vježba 1: Zamislite poštara (kojeg smo, uz narkomana, nekoliko puta spomenuli u ovim lekcijama). Imate već gotov materijal u glavi, sve ono što svaki poštar podrazumijeva. A zatim navedite pet natuknica po kojima će vaš poštar biti potpuno drugačiji od ostalih. Jedna u vezi izgleda, jedna o njegovoj prošlosti, jedna psihička osobina, jedna neobična navika i jedan detalj u vezi govora/pristupa ljudima po kojem odskače. Nakon natuknica, napisat ćete priču u kojoj će poštar biti glavni junak, a sporedni kućanica. Između njih će se odviti dijalog, on će napraviti nešto zbog čega susjeda koja je upravo kod domaćice naprasno reagirati, a poštar se razotkriti takav da će se domaćica nepovratno zaljubiti u njega. Učinak vježbe: Osim što se okušavamo u novoj vrsti teksta (intimnoj drami minimalističkih zahvata), ovdje iskušavamo koncepcije lika. Koncepcija glavnog junaka mora biti razrađena prije samog pisanja, a tijekom pisanja planski plasirana u tekst u ključnim trenucima (u našem primjeru, u dijelova razgovora – od upoznavanja, preko svađe, do pomirenja i zaljubljivanja). Natuknice su zadane tako da pokrivaju glavne segmente koncepcije lika (sociološka i psihološka dimenzija, prošlost, navika ili ponašanje, izgled, govor). U ovoj se fazi radi o statičnim likovima koji se ne mijenjaju, funkcioniraju od početka do kraja teksta onako kako su zadani. Nakon savladavanja ove vježbe, u idućoj dodajemo dinamiku.