Women4Sport konferencija

Women4Sport

KONFERENCIJA WOMEN4SPORT:

Osnaživanje žena u sportu i unaprjeđenje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori

Ravnopravnost u sportu još uvijek nije u potpunosti postignuta

KONFERENCIJA WOMEN4SPORT:

Osnaživanje žena u sportu i unaprjeđenje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori

Ravnopravnost u sportu još uvijek nije u potpunosti postignuta

Konferencija ,,Women4Sport”, posvećena promociji rodne ravnopravnosti i osnaživanju žena u sportu održana je u Podgorici. Koordinator dvogodišnjeg projekta je Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine, uz izuzetnu saradnju i podršku partnera, među kojima su, pored Crnogorskog olimpijskog komiteta još Verlab Institut, Olimpijski komitet Albanije, Hrvatski olimpijski odbor, Olimpijski komitet Slovenije i nevladina organizacija BRAVO iz Bosne i Hercegovine. Konferencija je, inače, dio projekta sufinansiranog od strane Evropske unije kroz Erasmus+ program, okupila je ključne aktere sportskog sektora iz Crne Gore i regiona Zapadnog Balkana. Položaj sportistkinja u Crnoj Gori posljednjih godina pokazuje napredak, ali i dalje postoje značajni izazovi. Iako su crnogorske sportistkinje ostvarile neke od najvažnijih rezultata na međunarodnoj sceni, ravnopravnost u sportu još uvijek nije u potpunosti postignuta. Jedan od ključnih problema je nedovoljna zastupljenost žena u upravljačkim strukturama sportskih organizacija. Iako je na terenu postignut značajan napredak ka balansu, u sferama odlučivanja i dalje postoji velika razlika. Medijska zastupljenost ženskog sporta takođe je nedovoljna. Zastupljenost žena u crnogorskim medijima i status sportistkinja nijesu na nivou koji zaslužuju, uprkos njihovim sportskim rezultatima . U cilju unaprjeđenja položaja sportistkinja, Crnogorski olimpijski komitet, ali i Vlada Crne Gore su usvojili Strategije razvoja sporta, koje prepoznaju značaj većeg uključivanja žena u sport i unaprjeđenje njihovog položaja. Iako su preduzeti određeni koraci ka poboljšanju položaja sportistkinja u Crnoj Gori, potrebno je nastaviti sa naporima kako bi se postigla potpuna ravnopravnost i pružila adekvatna podrška ženama u sportu.

Prvi panel konferencije bila je posvećena ulozi žena u upravljačkim strukturama sportskih organizacija u Crnoj Gori. Panelistkinje su bile izuzetne liderke: Jelena Dubljević, predsjednica Košarkaškog saveza Crne Gore, Zorica Kostić Vučićević, predsjednica Ragbi saveza Crne Gore i Ksenija Božović, direktorica ženskih reprezentativnih selekcija u Odbojkaškom savezu Crne Gore.

Drugi panel bio je posvećen izazovima i mogućnostima koje sportistkinje imaju pri završetku svojih sportskih karijera. Panelistkinje su bile Sonja Barjaktarović, bivša golmanka rukometne reprezentacije i sadašnja trenerica golmanki, Anđela Bulatović - bivša rukometašica, sada rukometna trenerica, koja je zajedno sa Sonjom bila dio generacije koja je Crnoj Gori donijela prvu olimpijsku medalju, zatim Ana Milačić, takođe bivša rukometašica, koja sada radi kao savjetnica u Ministarstvu sporta i mladih i Danijela Franeta, selektorka plivačke reprezentacije Crne Gore.

Promjena profesije nakon završetka profesionalne sportske karijere predstavlja veliki izazov za mnoge sportiste i sportistkinje

Uspješna tranzicija zahtijeva obrazovanje, pravovremeno planiranje i podršku

“

U cilju unaprjeđenja položaja sportistkinja, Crnogorski olimpijski komitet, ali i Vlada Crne Gore su usvojili Strategije razvoja sporta, koje prepoznaju značaj većeg uključivanja žena u sport i unaprjeđenje njihovog položaja

Dušan Simonović

“- U Crnoj Gori žene su stub porodice i upravo je neophodno da omogućimo da budu i stub razvoja crnogorskog sporta. Naša obaveza je da podržimo žene u svim aspektima sporta i da stvorimo uslove u kojima će njihove sposobnosti i potencijali doći do izražaja

Ksenija Božović

“- Naša odgovornost je da pokažemo da žene mogu biti liderke u sportu, ali i da pružimo konkretnu podršku onima koje dolaze iza nas

Anđela Bulatović

“- Kao majka, bivša profesionalna sportistkinja i sada rukometna trenerica, mogu reći da je balansiranje između

privatnog i profesionalnog života svakodnevni izazov, ali i prilika za rast

Jelena Dubljević

“- Važno je nastaviti rad na stvaranju okruženja

u kojem će žene moći da donesu odluke i kreiraju strategije za budućnost sporta

Zorica Kostić Vučićević

“Ragbi nije samo fizička igra - to je igra strategije, saradnje i povjerenja. Vrijednosti koje žene donose na teren i u upravljačke strukture

Danijela Franeta

“Izbor u Upravni odbor Crnogorskog olimpijskog komiteta za mene predstavlja priliku da kroz strateški rad doprinesem razvoju sporta u Crnoj Gori, posebno kada je u pitanju unapređenje položaja žena u sportu

Sonja Barjaktarović

“

Sportisti često žive u okvirima svoje karijere, ali imamo priliku da našu strast pretočimo u nove uloge koje nas ispunjavaju i veoma mi je drago što svojim primjerom mogu pozitivno uticati na mlade generacije

Ana Milačić

“Kao bivša sportistkinja, razumijem potrebe i izazove sportista. Sada, u ulozi savjetnice, radim na politikama koje će osigurati podršku sportistima i sportistkinjama u njihovom profesionalnom razvoju

DUŠAN

SIMONOVIĆ , predsjednik

Crnogorskog olimpijskog komiteta

Sa ponosom možemo reći da 30 odsto članova našeg Upravnog odbora čine žene

jekta koji ima za cilj osnaživanje

ne ravnopravnosti u upravljačkim

ja. Projekat ,,Podizanje kapaciteta

nju odluka u sportu u zemljama Zapadnog Balkana” kofinansira

je važnost ovog projekta za našu zajednicu i za region. Koordinator ovog dvogodišnjeg projekta je

dršku partnera, među kojima su, pored Crnogorskog olimpijskog komiteta: Verlab Institut, Olimpijski

nije i nevladina organizacija BRAVO

jektni konzorcijum okuplja ključne aktere u sportskom sektoru širom

ki cilj je stvaranje prostora u kojem su žene ravnopravne učesnice u procesima donošenja odluka i rukovođenja u sportu. Njihova

nost čine Women4Sport inicijativom koja će oblikovati sportsku scenu i otvoriti vrata većem broju žena u strukturama koje donose ključne odluke u sportu. Ovom konferencijom nastavljamo putovanje u promjene, koje su važne i prioritetne odrednice kako za Evropsku uniju, tako i za liderstvo koje promoviše prava žena u sportu. Crnogorski olimpijski komitet je posvećen jačanju glasa žena u sportu u Crnoj Gori. Danas sa ponosom možemo reći da 30 odsto članova našeg Upravnog odbora čine žene, a neke od njih su i ovdje danas s nama. Ali, ovo je samo početak. Na temelju naše strategije, definisali smo konkretan set aktivnosti koje ćemo sprovoditi kako bismo unaprijedili rodnu ravnopravnost u sportu u Crnoj Gori. To dugujemo našim sportistkinjama koje su, između ostalog, donijele najbolje sportske rezultate našoj zemlji. U Crnoj Gori, žene su stub porodice, i upravo je neophodno da omogu -

će njihove sposobnosti i potencijali doći do izražaja. S posebnim zadovoljstvom najavljujem današnji program i panele. Prvi panel će se baviti reprezentacijom žena u upravljačkim tijelima sportskih organizacija u Crnoj Gori, dok će drugi panel biti posvećen statusu sportistkinja u Crnoj Gori, sa posebnim fokusom na tranziciju iz sportske karijere u druge profesionalne sfere nakon završetka takmičarske karijere. Naše panelistkinje su žene koje su zaista mnogo uradile za crnogorski sport i koje svakodnevno daju svoj doprinos njegovom daljem razvoju. Svaka od njih predstavlja inspiraciju, ne samo kroz svoja lična sportska dostignuća, već i kroz nesebičan rad na promociji sporta u Crnoj Gori. One su liderke, mentorke, bivše i sadašnje šampionke, i žene koje se hrabro suočavaju s izazovima koje nosi sportski svijet. Svojim radom, trudom i posvećenošću postavile su temelje za

buduće generacije sportistkinja i mladih djevojaka koje će nastaviti njihovu misiju. One njeisu samo uspješne žene u sportu – one su ambasadorke vrijednosti poput discipline, timskog duha, istrajnosti, i ravnopravnosti. Njihova posvećenost da unaprijede ulogu žena u sportu i društvu predstavlja uzor svima nama.

Žene koje su danas sa nama spremne su da podijele svoja iskustva, znanja, i viziju budućnosti crnogorskog sporta. Njihova hrabrost i liderstvo daju nam motivaciju i ukazuju na put kojim bi trebalo da idemo kako bismo postigli pravu jednakost i omogućili ženama da budu ravnopravne učesnice i liderke u sportu.

Nadam se da će njihova iskustva i diskusije na današnjim panelima osnažiti sve prisutne i podstaći dalji razvoj sportske zajednice koja vrjednuje i podržava žene na svim nivoima.

JELENA DUBLJEVIĆ

Iz ove fotelje sve je drugačije

Jelena Dubljević , predsjednica Košarkaškog saveza Crne Gore, karijeru je počela kod kuće, a nastavila je u Španiji, Francuskoj, Rusiji, Turskoj, Kini i SAD. Poseban pečat ostavila je kao članica Los Anđeles Sparksa - sa kojima je osvojila WNBA titulu 2016. godine i kao članica crnogorske reprezentacije, koju je dva puta dovela na prag osvajanja medalje na evropskim prvenstvima. Njena priča je donijela uvid u iskustvo žene koja je svoju snagu izgradila kroz uspjehe na terenu i koja je sada liderka

Košarkaškog saveza. Koji su to bili najveći izazovi sa kojima se Jelena suočila u novoj ulozi i da li je, možda, primijetila određene promjene otkad je na čelu KSCG?

- Svaki početak je težak na svoj način. Znala sam šta mogu da radim, ali, iskreno, nijesam mogla da pretpostavim da ću da budem ovdje gdje sam. Istina je da je vrlo kompleksno, naporno i izazovno, znajući da sam bukvalno iz patika prešla u cipele, odnosno da sam skinula dres i ubukla sako. Kreće život od nule i na sve se zaboravlja. E, sad -

imaš temelj, prepoznat si po dobroj karijeri, koja u ovom momentu ne znači ništa jer je prošlost. Pomogla je da budem tu gdje sam i naravno ta karijera je bila moj život i uvijek govorim da mi je košarka dala smisao životu. I tu sam zbog nje, ali ne olakšava, naprotiv, svi od tebe očekuju isto, ako ne i bolje. A koliko si sposoban u tom momentu za sve to je diskutabilno. Iz ove fotelje sve je drugačije. Kada me pitaju da li sam naučila, odgovaram da ću učiti dok sam živa. Koliko su dobri primjeri inspiritavni da se žene prijave i apliciraju za upravljačke pozicije - da se čuje njihov glas i da se vidi koliko mogu. Jelena smatra da se stvari polako mijenjaju:

- Pokazuju nam posljednje godine i vjerujem da ćemo u budućnosti doći do boljeg vremena u smislu da neće biti predrasuda kao ,,one to ne mogu, to je za muškarce“. I smatram, a kako je rekao predsjednik Simonović, žene jesu stub porodice - u mojoj je tako. Mislim da nijesmo ni svjesne koliko smo jake. Ali taj neki način odrastanja... Rodiš se i znaš da neke stvari nijesu za tebe, tako da ta percepcija mora da se mijenja i da radiš dva, tri puta

više nego što bi normalno trebao. Ali, mislim da svi mi u sebi imamo dozu drskosti i negdje bezobrazluka koji je neophodan za ovo vrijeme da možemo biti ravnopravne, čak i bolje. Voljela bih da slijedimo primjer Odbojkaškog saveza. Kod nas je malo teže, treba promijeniti percepciju koja traje dugo vremena. Lično, ne volim da mijenjam stvari tek tako - želim da idu svojim tokom. Treba i prepoznati žene koje se bore i mogu da doprinose. To je proces. Imam vremena, energiju i voljna sam da neke stvari unapređujem. Pružiti nekome šansu je pola posla. Kao sportska zajednica šta bi mogli da uradimo da motivišemo žene da se čuje njihov glas - da budu otvorenije, hrabre, da učestvuju u raznim programima…?

- Prije svega, žena treba da je hrabra i vjeruje u sebe. U suprotnom ne postiji program u svijetu koji vam može pomoći. Moramo da cijenimo i volimo sebe. Poslije toga, taj momenat vjere može da nas dovede do određenih stvari. Meni je cilj i želja da napravimo panele ,,Život poslije sporta“. Život pri kraju karijere i adaptacija na ono što nas poslije čeka - mislim da je bitna tema. I treba da obratimo pažnju. Imamo primjere da su poslije karijere, mjesec, dva sportisti nesnađeni. Nemamo svi istu glavu i nijesmo na isti način pripremnjeni za iste stvari. Ali, mi kao organizacija, da počnemo od COK- a, voljela bih da imamo panel ove vrste diskusije: o problemima, savjetima i idejama. Jer ovaj program bi mogao da nam da snagu za ono što nas sjutra očekuje. Mislim, takođe, da je iskustvo bolje od bilo kojeg programa. Imamo i primjere da nas dan, dva dana nakon karijere svi zovu, a onda te niko ne zove - samo majka da pita dolaziš li na ručak. Niko te ne pita kako si, imaš li? Veći broj sportista nemaju školu, hobi, edukaciju...

“Volim i živim za to da donosim odluke. I volim da sam lider. Najteže je donijeti odluku - treba za to biti hrabar “

“Prije svega, žena treba da je hrabra i da vjeruje u sebe. U suprotnom - ne postoji program u svijetu koji vam može pomoći

Pružiti nekome šansu je pola posla

Ksenija Božović

Sistem prepoznaje ženu kao liderku u budućnosti “

Predsjednik OSCG

Nikola Kažić

predložio je da od

šest članova UO tri budu žene. Što

je odjeknulo kao

sjajan primjer

“

Sa našom pionirskom reprezentacijom je priključena magistarka psihologije koja radi mentalnu pripremu kroz sezonu

Ksenija Božović, direktorica ženskih reprezentativnih selekcija u Odbojkaškom savezu, dugogodišnja je reprezentativka Crne Gore, koja je tokom svoje bogate igračke karijere od dvije decenije, igrala u mnogim evropskim zemljama. Nakon što je završila karijeru 2019. godine, nastavila je da doprinosi razvoju sporta kroz rad u Upravi za sport i mlade. Njena posvećenost ženskoj odbojci i iskustvo iz igračkih i rukovodećih uloga daje važan uvid u izazove i prilike za žene u sportu.

U njenom Savezu postignut je paritet kada je u pitanju Upravni odbor. Zanimalo nas je šta je inspirisalo promjenu i koliko je bilo teško?

- Predsjednik bira i predlaže UO. U junu je došlo do promjene na čelnoj poziciji Saveza i novooizabrani predsjednik Nikola Kažić predložio je da od šest članova UO tri budu žene. Što je naišlo na jednoglasnost delegata i odjeknulo kao sjajan primjer. Ponosna sam što sam članica i što zajedno možemo da pravimo promjene i unapređujemo stvari.

Misliš li da će ovakva odluka inspirisati druge Saveze da slijede vaš primjer ili da uvedu određeni procenat žena u upravljačkim strukturama?

“

Raduje jer imamo

Jelenu ispred velikog Saveza, što znači da su počele da se otvaraju strukture i da sistem prepoznaje žene kao liderke u budućnosti

- Nadam se da će primjer našeg Saveza biti primjer dobre prakse. Raduje, jer imamo Jelenu ispred velikog Saveza, što znači da su počele da se otvaraju strukture i da sistem prepoznaje ženu kao liderke u budućnosti. Šta bismo kao sportska zajednica mogli da uradimo da motivišemo žene da se čuje njihov glas, da budu otvorenije, hrabre, da učestvuju u raznim programima?

- Treba da se napravi strateški okvir. Bila sam u sistemu, sa mjerama, edukacijama i povezivanjem liderki. I treba da bude veća vidljivost liderki - žena poslije karijera koje su na značajnim funkcijama. Da se osvrnem na primjer iz našeg Saveza, koji se trudi da prepozna bivše reprezentativke i sportistkinje i uključi ih u proces. Sa našom piniorskom reprezentacijom je priključena magistarka psihologije koja radi mentalnu pripremu kroz sezonu. Sa njima je na pripreme i priprema ih za takmičenje. Trebalo bi u budućnost da imamo mentalne trenere - psihologe da pripreme žene za kraj karijere i tranzicije. Kažem iz ličnog iskustva. Ja sam ušla u sistem, a što ženu čeka u taj sistem - to je posebna priča.

Zorica Kostić Vučićević

Snažne smo, odlučne i hrabre

Zorica Kostić Vučićević je predsjednica Ragbi saveza Crne Gore. Kao prva ragbistkinja i kapitenka crnogorske ženske ragbi reprezentacije, predvodi savez sa ogromnom strašću i entuzijazmom. Njena profesionalna karijera u farmaceutskoj industriji i strast prema pisanju, posebno poeziji, čine je inspirativnim primjerom kako se različite uloge mogu uspješno balansirati. Kao žena na čelu Ragbi saveza, Zorica nam donosi jedinstvenu perspektivu iz sporta koji se često smatra muškim.

Ragbi se smatra za tradicionalno muški sport, kako je Zorica uspjela da razbije stereotipe i poveća vidljivost ženskog ragbija u našoj državi i šta je ključno da se što više djevojčica i žena uključe u ovaj sport?

- Ragbi se i tradicionalno veže za muški sport, ali mi - žene počele smo da pišemo priču. Naš cilj je, između ostalog, da žene shvate da ragbi nije samo muški sport. Sve te osobine koje ima ragbi kao što su vještina, inteligencija, disciplina, timski duh i strategija, smatram, da upravo to odlikuje ženu. Prvi koraci su bili teški, prije svega da razbijemo predrasude i stereotipe. Počeli smo sa edukacijama i treninzima, okupili smo nekoliko entuzijasta, a nije nas bilo dovoljno. Trenirali smo

sa momcima i to na travnatim površinama, slobodno mogu da kažem, n a koje smo nailazili. Eventualno neki parkovi koji nijesu ispunjavali uslove i gdje se nije mogao odraditi dobar trening. Na sreću, sve žene su dolazile iz drugih sportova i već su imale potporu. Bile su disciplinovane. Cilj je bio da pokažemo da su i žene na terenu jednako dobre kao i muškarci, jer imaju snagu, odlučnost i hrabrost. Na samom smo početku, a cilj je da uđemo u škole i da pokažemo djeci kakav je ragbi. Da ih edukujemo i pokažemo kodekse ovog sporta. I roditelje, naravno. Želimo da svaki naš građanin i kompletan Region zna da ragbi u Crnoj Gori postoji i da mogu da ga igraju žene.

Predsjednica Ragbi saveza dobila je na Generalnom sastanku Ragbi Evrope bronzanu medalju za trogodišnji rad na mjestu rukovoditeljke ovog sporta u našoj zemlji.

- Doživjela sam šok. Bio je kraj napornog dana, a iskreno da vam kažem - malo sam listala telefon. Generalni sekretar me najavio, sve kolege iz Regiona su se okrenuli prema meni... Minut, dva sam zastala dok sam skupila hrabrost da ustanem i odem po nagradu. To je velika čast, mada je mnogo bitnija nagrada sa IMZE, kada sam se

“

Cilj je bio da pokažemo da su i žene na terenu jednako dobre kao i muškarci, jer imaju snagu, odlučnost i hrabrost

“

Svjedoci smo da imamo žene i u COK-u i Ministarstvu sporta gdje dobro rade poslove čak mogu da kažem i bolje nego muškarci

borila na terenu i sa koleginacama osvojila medalju

U Ragbi savezu su žene u UO.

U Upravnom odboru i Skupštini saveza su po dvije članice.

- Nadam se da će se glas žena čuti još više. Svjedoci smo da imamo žene i u COK-u i Ministarstvu sporta gdje dobro rade poslove čak mogu da kažem i bolje nego muškarci. A i same sportistkinje su donijele velike rezultate. Šta bi smo kao sportska zajednica mogli da uradimo da motivišemo žene da se čuje njihov glas, da budu otvorenije, hrabre, da učestvuju u raznim programima?

- Mislim da u Crnoj Gori ima mo vrhunske psihologe i da baš oni treba da rade sa njima o toj temi - mentalno zdravlje. I možda bih dodala - kada su žene na vrhunskom nivou i u jeku karije ra, kada ostanu u drugom stanju, ne moraju da zaborave na sve. Moraju da budu hrabre i da nakon porođaja nastave da se bave spor tom. Bila sam i ja u drugom stanju kada sam organizovala EP. Žene treba da budu više samouvjerene i da ne slušaju priče oko sebe, ali i da imaju podršku od porodice i bliže zajednice.

Women4Sport

ANĐELA BULATOVIĆ

Generalno - mi smo žene carice i snalazimo se brzo u svim situacijama

Anđela Bulatović je naša zlatna ,,lavica” sa Evropskog prvenstva u Beogradu, a iste godine - najveće za crnogorski i rukometni sport - 2012. sa nacionalnim timom je osvojila srebrno olimpijsko odličje u Londonu. Utisak je da sada savršeno balansira život između privatnih, profesionalnih i sportskih obaveza. Kao majka, bivša profesionalna sportistkinja i sada rukometna trenerica, kako balansiraš ove različite aspekte života i koliko ti je karijera pomogla u izgradnji vještina za balans između privatnog i profesionalnog života?

- Za mene je uglavnom važilo da sam odgovorna, a i trudila sam se da obaveze završavam maksimalno i onako kako treba. Sada ne mogu da kažem da sam skroz organizovana žena, jer kada dođu djeca ima još nekih stvari koje ne mogu uvijek da se ispoštuju. Ali, profesionalno bavljenje rukometom pomoglo mi je da se dodatno oblikujem i da znam red. I da poštujem sebe, svoje vrijeme i vrijeme drugih ljudi. Sa djecom nije lako, ali se trudim da dođem do balansa između privatnog i poslovnog dijela života. U životu treba postaviti prioritete - poručila je Anđela. - Prvo porodica, a onda sportski život. Trudim se da pružim maksimum na svim poljima, a podrška supruga, koji je, takođe, iz sporta, je za mene vjetar u leđa. Jer, kada imamo malu

djecu, moramo da budemo maksimalno posvećeni ako želimo da ih izvedemo na pravi put. Treba postaviti određene prioritete, sa koliko-tolikom organizacijom, uz podršku partnera i da pokušamo da se obavezama prilagodimo što prije. Sport je i mene oblikovao u smislu da imam tu dozu brzog snalaženja i da što prije i bolje odreagujem u određenim situacijama. Ali, generalno, mi smo žene carice tako da se snalazimo brzo u svim situacijama.

Obzirom na bogato iskustvo, šta bi Anđela poručila mladim sportistkinjama koje razmišljaju o trenerskoj ili drugoj karijeri u sportu i koji su to ključni kvaliteti koji su ženama potrebni za uspjeh u sportskim organizacijama?

- Mislimo da ćemo dovijeka da igramo i da se sportom bavimo. Nijesmo svjesni da je sportska karijera kratka. Igrala sam aktivno 20 godina i sve je prošlo u tren. I uvijek je pitanje šta nakon toga. Moj savjet je da imamo plan B da se posvetimo stvarima van terena. Znam da je u profesionalnom sportu teško uskladiti još neke druge stvari, ali osnovno obrazovanje je veoma važno, a fakultet se i kasnije može završiti. Uvijek treba imati plan B.

Šta smatraš najvećim izazovima za žene koje prelaze iz profesionalnog bavljenja sportom na trenerske uloge?

- Dobila sam priliku da radim sa mlađim kategorijama u ŽRK Budućnost. Radila sam i sa juniorskom ekipom. Kada uporedim - lakše je raditi sa juniorkama ili seniorkama. Jer su koliko toliko već rukometno obučene i potrebne su određene smjernice, a sa djecom je veliki izazov. Kada sam preuzela generaciju od 10 godina - u početku ih je bilo 80. Sama sam biladijelila teren gdje svi pričaju, udaraju loptom, a buka konstantna. Dok nijesmo došli do faze, nakon četiri godine, od 20 igračica. Bio je to dug i zahtjevan period. A ono što prvo treba da imamo na umu je da djeca nijesu onakva kakva smo mi bili. U raznim fazama su, a kao trener sam majka, otac, brat, sestra, prijatelj i psiholog. Neko ko će da ih razumije. Izazovi su ogromni u radu sa djecom. Kako možemo dodatno podržati sportistkinje u tranziciji iz sporta u druge profesionalne izazove u sportu? Koji bi programi ili inicijative bili najkorisniji?

- Jako je teška tranzicija iz profesionalnog bavljenja sportom da kažem u normalan život. Imamo primjera da sportisti odlažu kraj, jer ne mogu da se pomire sa situacijom da više neće raditi to što su radili. Bilo bi dobro da imamo organizaciju sa ljudima koji će znati da posavjetuju. Nije lako pronaći sebe nakon sportske karijere, ako nemate određana interesovanja.

“Imamo primjera da sportisti odlažu kraj, jer ne mogu da se pomire sa situacijom da više neće raditi to što su radili

“Nijesmo svjesni da je sportska karijera kratka. Igrala sam aktivno 20 godina i sve je prošlo u tren. I uvijek je pitanje šta nakon toga. Moj savjet je da imamo plan B

“Sport je i mene oblikovao u smislu da imam tu dozu brzog snalaženja i da što prije i bolje odreagujem u određenim situacijama

I ja kao trener učim od djece

Sonja Barjaktarović proslavljena je golmanka nacionalnog tima i jedna od najzaslužnijih za srebro koje je Crna Gora osvojila na Olimpijskim igrama 2012. godine. Tokom karijere, Sonja je pokazala izuzetnu mentalnu snagu i posvećenost, a sada kao trenerka golmanki prenosi te vrijednosti na mlade generacije. Kako je Sonju iskustvo na terenu oblikovalo u radu sa mlađim kategorijama u Budućnosti i seniorskoj reprezentaciji i šta je ključno za izgradnju povjerenja i motivacije kod mladih sportistkinja.

- Igračko iskustvo koje sam sticala na terenu pomoglo mi je da prenesem na mlađe. Smatram da treba nas - sportista da je više jer možemo djecu da animiramo da se bave sportom - bilo kojim sportom. Bitno je da djecu sklonimo sa ulice i što više da im se posvetimo. I ja kao trener učim od njih. U mlađim selekcijama pokušavam da nađem put-trasu kojom ću idem. Mislim da je najvažniji prenos informacija do mladog igrača. Svi imamo uspjehe, svi smo veliki igrači, ali od tog velikog igrača je često teško da se spustimo na nivo djeteta koje treba da primi informaciju. U suštini to je najbitnije i najteže. Bitno kako ćemo da dopremo do djeteta. Moramo da budemo sve za njih, dok u seniorskoj reprezentaciji je lakše, to su neke finese koje prenosimo iskusnom igraču. Sport je kao život - iskrenost je ključna, jasna je Sonja.

- Poštovanje je važno, ali ne i strahopoštovanje. Moramo da ih pratimo kroz proces odrastanja. Jer kada su u pubertetu dolaze do svog mišljenja koje moramo da razumijemo i saslušamo.

Šta su najveći izazovi sa kojima se suočavaju sportistkinje koje igraju u specifičnim pozicijama kao što je golmanska? Kako kao trenerka podržavaš sportistkinje u prevazilaženju tih izazova i građenju mentalne otpornosti?

- Biti golmanka u kolektivnom sportu znači biti jedinka. Sami ste u kolektivnom sportu. Igračice imaju pomoć jedna od druge i mogu da se izvuku dobrim faulom ili golom. A mi se borimo sa sobom, i stativama. Mislim da je najbitnija mentalna snaga i da upravo sa djecom treba da se radi na ovom segmentu, a to je samopouzdanje, odlučnost, hrabrost. I da imaju vjeru u sebe. Sve to kroz trening može da se radi, kao što su ponavljanja bitna za tehniku, bitan je i rad na koncentraciji. Potrebno je i vrijeme, kako bi sebe osjetili i izborili se sa sobom. Kao neko ko je prošao kroz tranziciju od igračice do trenera, kako si se prilagodili novoj ulozi i šta je bilo najvažnije u procesu prelaska na trenersku poziciju?

- Kada ste u sportu 20 godina isključeni ste od svijeta i dešavanja. Znali smo tačno kada su nam treninzi, utakmice, odmor od sedam dana u godini... Kada ste u iskusnijim godinama, važno je da se spremate na život poslije sporta i da se pronalazite u drugim sverama. Lično, pored sportskih obaveza, imam privatni biznis, ali nije mi prioritet, već upravo ovo. Jer je sport ljubav i to je glavni motiv. Sebi sam dala pauzu tri, četiri godine da se pronađem i da vidim šta ću da radim. Uvijek sam se vodila da ne žalim ni za čim u životu. Privuklo me da upravo gledam razvoj djece. Jer, kada poč-

nete sa djetetom od 10 godina i radite sa njim do 18 - ne radite samo da stvarate šampione, već i dobre ljude - i u tome je satisfakcija - lično zadovoljstvo.

Koje su razlike, ako ih ima, u načinu treniranja i podrške koje pružaš sportistkinjama danas u poređenju s onim što si ti dobijali? Da li sma traš da je pristup treniranju sportist kinja evoluirao i, ako jeste, kako? - Pristup je drugačiji. Iskreno da vam kažem, roditelji u početku nije su znali šta treniram. Njima je bilo bitno da treniram i da imam obave zu, iako su se često ljutili ako idem po kiši da ću se prehladiti. Važna je sloboda mišljenja i izbora, mi to ra nije nijesmo imali. Da li je pristup treniranja evoluirao - mislim da jeste. Zašto? Danas igrači imaju pristup svemu: tehnologiji, imaju psihologe, kondicione trenere. Koliko je to dobro toliko je i loše jer bukvalno imaju pristup svemu, a onda se gubi fokus. Mislim da se sa ovim novim čudima gubi koncentracija. Takođe, mislim da smo mi od svega ovoga bili sačuvani, što nam je pomoglo jer nam nije odvlačilo pažnju od onoga što je bitno.

“Ne radimo ovaj posao samo da stvaramo šampione, već i dobre ljude. U tome je satisfakcijalično zadovoljstvo

Sa novim čudima gubi se fokus

Da li je pristup treniranja evoluirao - mislim da jeste. Zašto? Danas igrači imaju pristup svemu: tehnologiji, imaju psihologe, kondicione trenere... Koliko je to dobro toliko je i loše jer bukvalno imaju pristup svemu, a onda se gubi fokus. Mislim da se sa ovim novim čudima gubi koncentracija. Takođe, mislim da smo mi od svega ovoga bili sačuvani, što nam je pomoglo jer nam nije odvlačilo pažnju od onoga što je bitno.

ANA MILAČIĆ

Želja nam je da isforsiramo komponentu dualnih karijera

Ana Milačić je bivša rukometašica koja radi u Ministarstvu sporta i mladih Crne Gore. Ana donosi važne perspektive iz oba svijeta - sportskog i administrativnog - što je čini ključnim glasom u oblikovanju politika koje podržavaju razvoj sporta i sportistkinja.

Kao bivša sportistkinja koja sada radi u Ministarstvu sporta i mladih, kako je tvoja sportska karijera uticala na pristup radu u državnim institucijama? Na koji način iskustvo sportiste pomaže u razumijevanju potreba sportista u Crnoj Gori, posebno sportistkinja?

- Prije svega, željela bih da kažem da je rukomet moja prva ljubav i da mi je pružio mnogo više od medalja i pehara. Ako govorimo o sportistkinji u Ministarstvu sporta i mladih biću iskrena i kazati da je prelaz bio težak. Izuzetno teško je bilo početno navikavanje na nove obaveze nego sve godine na terenu. Konkretnovolim što se bavim međunarodnim relacijama, volim što su mi konekcije iz svijeta sporta pomogle, obzirom da nijesam bila ovdje sve ove godine. I srećna sam što sam sa povratkom kući srela ljude sa kojima sam napravila prve rukometne korake, kao i ljude sa kojima sam dugo godina, dok sam bila u inostranstvu, imala dobru saradnju. Konkretno mislim na Crnogorski olimpijski komitet i Fakultet za sport i fizičko vaspitanje.

Milačić smatra da samo udruženim snagama možemo dobiti prave obrise za dobrobit crnogorskog sporta. - Ministarstvo sporta u posljed -

“ - Želimo da oslušnemo sve ljude iz svijeta sporta i Saveze kako bi na najbolji način napravili sponu između terena, državnog organa i sportista

njem periodu pruža šansu ženama, sportistkinjama. Trudimo se da na najbolji način taj fer-plej i disciplinu primjenjujemo u ovaj dio državnog organa.

Obzirom na to da sada radiš na kreiranju i sprovođenju politika u sportu, koji su ključni prioriteti Ministarstva sporta kada je riječ o podršci ženskom sportu i ravnopravnosti u sportu? Koje inicijative su u planu za unaprjeđenje položaja sportistkinja?

- Krenula bih od strateškog dokumenta. Želja nam je da isforsiramo komponentu dualnih karijera kako bi sportistkinjama i sportistima otvorili put nakon završetka karijera. Lično, znam koliko je teško kao sportista izbalansirati obrazovanje, privatni život... Nadovezala bih se na Anđelinu i Sonjinu priču - u godinama koliko se bavimo sportom, praktično drugi ljudi završavaju sve za nas. Krenite od putovanja, neko drugi je završio rezervaciju karata, hotela, naše je da se pojavimo i da pratimo grupu.

Ovo je samo banalni primjer. Prosto, nakon završetka karijere krećemo iznova da živimo život.

Milačić je još napomenula da je komponenta dualnih karijera - strateški dokument ,,za koji se trudimo da uvijek negdje bude bolji od prethodnog“.

- Želimo da oslušnemo sve ljude iz

svijeta sporta i Saveze kako bi na najbolji način napravili sponu između terena, državnog organa i sportista.

Na osnovu iskustva, koje bi savjete dala mladim sportistkinjama koje razmišljaju o prelasku iz sporta u

“ - Da budemo samosvjesne, disciplinovane i da na taj način pravimo jake žene za kvalitetniju budućnost u svim sverama, a ne samo u sportu

profesionalni život izvan sportskih terena? Šta smatraš ključnim za uspješnu tranziciju?

- Ne vjerujem da je bilo kome tranzicija bila lagana, ali, negdje, treba da smo samosvjesni. Doživjela sam sa 17 godina, znači kao mlada osoba, najtežu sportsku povredu - kidanje prednjeg ukrštenog ligamenta. U tom trenutku nije mi bilo potrebno da neko sa strane sugeriše da sve preko noći može da se završi. Do kraja želim da sam iskrena i kazaću da mi rukomet nikada nije bio cilj već sredstvo. U smislu da sam kroz rukomet imala sreću da boravim u lijepim zemljama, koje su mi pružile šansu da se obrazujem i dodatno usavršavam na svakom polju. Mišljenja sam da je za mladu ženu obrazovanje najbitnije. Lijepo je kada se sve spoji u jedno. I negdje je krajnji cilj rukometnog puta možda baš ovo i ovdje gdje se sad nalazimda osluškujem šta će reći naši sportisti. Jer osim institucialne podrške mogu da ih razumijem jer sam sve to osjetila na svojoj koži, samim tim jer sam prošla njihov put. Lično, ne mogu da se pozovem na pravni akt kao kolega koji je studirao pravo, ali apsolutno ne može ni on da razumije sport kao što može bilo koja od nas koja je ovdje prisutna. Mislim da je krajnji cilj da se iz svakog pojedinca izvuče maksimum. Da zaključim: da budemo samosvjesne, disciplinovane i da na taj način pravimo jake žene za kvalitetniju budućnost u svim sverama, a ne samo u sportu - poručila je Milačić.

“

Želja nam je da isforsiramo komponentu dualnih karijera kako bi sportistkinjama i sportistima otvorili put nakon završetka karijera

DANIJELA FRANETA

Moje mjesto je pored bazena i djece

Danijela Franeta je selektorka u Plivačkom savezu Crne Gore i trener dva crnogorska plivača koji su predstavljali našu zemlju na Olimpijskim igrama u Parizu. Kao bivša plivačica i sada trener, Danijela je posvećena podršci sportistkinjama koje se suočavaju sa izazovima balansiranja između sportskih ambicija i drugih životnih obaveza. Kao trener olimpijskih plivača i plivačica, vjerovatno si se suočila sa mnogim izazovima i uspjesima u pripremi sportista i sportistkinja na vrhunskom nivou. Koje osobine smatraš ključnim za uspjeh u elitnim sportovima poput plivanja, i kako podržavaš njihov razvoj na ličnom i profesionalnom planu?

- Vjerujte mi - sjedim ovdje i preispitujem se kroz šta sam i kroz šta smo sve prošle. Koliko god da su sportovi različiti mislim da smo svi saglasni da smo prošle kroz razne aspekte. Bavim se individualnim sportom za koji smatram da je drugačiji. Kroz karijeru sam se suočavala sa puno izazova, kao što se i dan danas suočavamo sa činjenicom da plivanje - a moramo ga sagledati ne samo sa sportskog aspekta, već i sa aspekta koliko je i koristan za djecu, nije shvaćen i prepoznat onako kao što smatram da treba. Svi mi - sportisti stojimo iza naših sportova i volimo ih, međutim meni je bilo izuzetno teško. Karijeru iz Herceg Novog morala sam da nastavim dalje, jer sam željela

da uspijem i izvučem maksimum iz sebe, a rezultat koji sam ostvarila - bilo je polufinale EP. Vjerujte mi kako tada, tako i sada se svim silama trudim da u radu sa djecom, a uključena sam posljednjih 15 godina, pružim maksimum. Želja mi je da iz osnovnih uslova osposobim djecu da kroz školovanje i preko plivanja ispune svoj život. Smatram da je sport životna lekcija, posebno zato što živimo brzo. Sport je najpozitivnije što se u svijetu dešava. Moramo da animiramo sve dječake i djevojčice, posebno djevojčice, sa ovih aspekata, da su predodređene za nešto više.

Danijela izjednačava posvećenost sa maksimumom u trenerskom pozivu.

- Ako smo se prepoznale u našem pozivu smatram da treba da budemo primjeri i da se djeci maksimalno posvetimo. Generalno jeste teško, ali - konkretno plivanje je moja velika ljubav i poziv. Ponekad sebe uhvatim da kažem: pa ja ne znam ništa drugo u životu da radim, osim plivanje. Imala sam strah nakon karijere šta ću da radim.

Franeta je završila fakultet koji je vezan za usmjerenje kojim se bavi.

- Trudim se da usmjeravam djecu da rade ono što vole i da imaju ogromnu ljubav. Između djece treba da postoji lijepa energija i iz takvih odnosa možemo dosta da uradimo. Moje mjesto je pored bazena i djece, smatram da sam to ja i da tu mo-

gu najviše da pružim. Nedavnim izborom u Upravni odbor Crnogorskog olimpijskog komiteta, dobila si priliku da doprineseš sportu iz druge perspektive. Kako vidiš svoju ulogu u promovisanju rodne ravnopravnosti u sportu i pružanju podrške sportistkinjama, posebno onima koje balansiraju između treninga i drugih životnih obaveza?

- Tranzicija je teška - da istaknem da sam majka i da su moja djeca i suprug uključeni na bazenu. Drago mi je što je predsjednik Dušan Simonović prepoznao moju ogromnu ljubav prema plivanju i da mogu da doprinesem sa te strane - da afirmišem djecu da se bave sportom. Voljela bih da plivanje dobije, kroz moj angažman, dodatnu stepenicu u svemu ovome, jer smatram da je kao bazičan sport koristan ne samo za sportiste. I moramo da ga uvedemo u škole. Djeca da do drugog, trećeg razreda nauče da plivaju, jer mislim da nam statistički podaci ne idu u prilog. Trudiću se da se moj glas čuje. Ne bih voljela sve da ostane na priči i da stane sve na rekla - kazala. I da konačno, na nekom sljedećem panelu, dobijemo rezultate.

Koji su ključni faktori koji olakšavaju tu tranziciju?

- Sve se na kraju krajeva vrti oko novca. Olakšavajuća okolnost je kada neko zna da ne mora da brine o nekim stvarima o kojima sam morala

da brinem. Ako sam otišla od kuće znala sam da ako ne obezbijedim stipendiju - koja će me školovati i od koje ću imati za život, to nije to. Nijesam mogla roditelje dodatnim stvarima da opterećujem. A stvarno je bilo teško. Imamo raznih primjera da se žene nakon karijere opredjeljuju za poslove u upravljačkim strukturama ili se opredjeljuju za trenerske pozive, a ima žena koje se ne pronalaze u ovome. Ali, mislim da je podrška, definitivno potrebna svima i mi sa ovoga mjesta treba da apelujemo da se to nastavi i da ovakvih okupljanja bude što više. Plivanje je sport koji zahtijeva in -

tenzivnu posvećenost i radnu etiku.

Na koji način sportske organizacije mogu pomoći mladim sportistkinjama da usklade sportske ambicije sa obrazovnim i ličnim razvojem?

- Najbitnije šta neko želi, da je svjestan limita i da ima ogromnu želju prema onome što radi. I da pomažemo jedni drugima, a da ovakvih okupljanja bude što više. Akcenat je na sve ovo što smo ovdje čuli, jer na ovakav način - pričama i iskustvom, možemo da pomognemo. Definitivno se nako može pronaći. Jer, da smo u naše vrijeme imale sve ovo bilo bi mnogo drugačije - poručila je Franeta.

“Drago mi je što je predsjednik Dušan Simonović prepoznao moju ogromnu ljubav prema plivanju i da mogu da doprinesem sa te strane - da afirmišem djecu da se bave sportom