ZAGORA
Kulturno-povijesni vodiÄ? Zagore Splitsko-dalmatinske Ĺžupanije
DALMATINSKA ZAGORA Joško Belamarić
DALMATINSKA ZAGORA Kulturno-povijesni vodič Zagore Splitsko-dalmatinske županije
Zagora
14
Klis
24
Cetinska krajina
Zagora
4
58 Biokovo, Imotski, Vrgorac
3
Zagora
DALMATINSKA ZAGORA Kulturno-povijesni vodič Zagore Splitsko-dalmatinske županije Na kortini dinarskog planinskog lanca, već na Klisu, razdvajala se stoljećima tjeskoba hrapavog bespuća unutrašnjosti Dalmacije od morskih širina po kojima se ide u bijeli svijet. Doživljaj oproštaja od tanke crte Dalmacije što se rastegla pod bìlom planina, koje u pogledu s mora izgledaju kao Atlasova braća, ponavljaju ne bez poetske jeze deseci putopisaca. Odrediti kulturne nazivnike Zagore i danas je teško, jer su antropološke stvari šireg dalmatinskog zaleđa još uvijek često percipirane optikom renesansne idile ili prosvjetiteljskog cinizma, romantičnog i preporodnog pretjerivanja. Tu je život nakon sloma feudalnog srednjovjekovlja kretao toliko puta ispočetka, a kasnijim se promatračima činilo da narodni običaji sežu u neku nepomućenu prapovijest u kojoj šutnja krša na visoravni prema Promini, iza Biokova, klokot živih voda Zrmanje, Krke, Čikole i Cetine, i treperenje klasja na Petrovom, Hrvatačkom i
4
Zagora
Vrgoračkom polju, na debelim zemljama uz Strmicu i Sinj stvara idealistički okvir za lijep obraz, veselo srce i iskren moral tamošnjih žitelja, o čemu pišu, svak iz svog kuta, opat Fortis i Ivan Lovrić u barokno doba, ne tako davno Dinko Šimunović i Ivan Raos, danas Ivan Aralica.
5
Zagora
Ime i opća povijest Dalmacija dolazi od imena kojim su Rimljani početkom 1. st. poslije Krista nazvali svoju provinciju Illyricum (prvobitno Delmatia - npr. u Plinija i Diona) po ratobornoj plemenskoj zajednici Delmata koji se u povijesnim vrelima spominju na području između rijeka Krke i Cetine, nazvani tako po svom glavnom gradu Delminiumu, čije se ime očuvalo u imenu polja Dumno ili Duvno (oko današnjeg Tomislavgrada). Delmati su im pružali tolik otpor da su ih Rimljani poistovjećivali s drugim plemenima u regiji, što opravdava i znatno širi opseg granica koji je spomenuta provincija imala u usporedbi s izvornim delmatskim. Njihovo ime, koliko i tisuće kamenih gomila, na kopnu i otocima, upućuje na njihovo glavno zanimanje: Delm, Dalm u staroilirskom znači - pastir, stado, ovca; otud Delminium = mjesto paše, pašnjak, a delmë - dalmè još i danas na albanskom jeziku znači ovca. Bili su, međutim, i glasoviti pomorci, gusari, a čitav teritorij Ilirika na izmaku antike bit će Rimu što je Prusija u 19. st. Njemačkoj - rasadnik vojnika i
6
Zagora
careva koji su, poput Dioklecijana, pokušavali obnoviti strogu disciplinu i izvorne rimske vrline. Na području zagorske Dalmacije ispisane su neke od najznačajnijih stranica hrvatske povijesti 9-11. stoljeća, o čemu svjedoče sačuvani spomenici od izvora do ušća Cetine. Teritorijalni okviri Dalmacije znatno su se mijenjali, pa tako i njenog zagorskog dijela, osobito prema planinskom zaleđu. Na tom su se prostoru, na izmaku srednjeg vijeka, tijekom dva i pol stoljeća dodirivali kršćanski i islamski duhovni pojasi. Najveći dio Zagore Splitsko-dalmatinske županije čini nekadašnja jezgra tzv. Dalmatinske krajine - krajevi kontinentalne Dalmacije koji nekoć bijahu središte hrvatske državnosti, s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Makarskim primorjem, potom od
7
Zagora
početka 16. st. pod Osmanlijama, a nakon mletačko-turskih ratova u 17. i početkom 18. stoljeća priključeni mletačkim posjedima u Dalmaciji. U tim je ratovima važnu riječ vodilo domaće pučanstvo pod vodstvom svojih serdara, harambaša i knezova. Novom demarkacijskom linijom (1699) Dalmacija je prema Turskoj okolčena nizom strateških točaka i utvrđenja od Zvonigrada, preko Knina, Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca, do Čitluka na Neretvi. U novim ratnim operacijama 1714-1718. Turci su se (osvojivši Peloponez) morali u zaleđu hrvatske obale odreći i Strmice, Trilja, Imotske krajine. Nova linija razgraničenja (1721) dala je unutrašnjosti Dalmacije oblik koji ima danas. Povratak života u prostor Zagore, koja bijaše desetljećima s jedne i druge strane sustavno pustošena, nije bio nimalo jednostavan. Mletačka država podijelila je zakonicima od 1755. i 1756. godine veće parcele zaslužnim osobama na teritoriju “Nove i Najnovije stečevine”, te po dva “padovanska kampa” obradive zemlje svakom seljaku, uz uvjet da je nasljeđuje po muškoj liniji, ali bez prava prodavanja i uz davanje desetine na
8
Zagora
ime uživanja zemljišta. Od seljaka se tražilo i da na zemlji obvezatno posadi barem 4 voćke, masline ili murve. Očito se htjelo taj nepouzdani nomadsko-morlački svijet usidriti slično kao što se u staro doba rimske ratne veterane vezivalo za zemlju. O tim zakonima historiografija još nije rekla zadnju riječ. Onodobna je poslovica glasila: La proclama zaratina, dura de la sera a la matina - Zadarski proglas traje od večeri do jutra. I domaći akademici-fiziokrati (osobito Radoš Ante Michieli Vitturi, utemeljitelj trogirske Poljodjelske akademije u Lukšiću) oborili su se na taj zakon, smatrajući da u nedovoljnoj mjeri uzima u obzir surovi morlački mentalitet, te onemogućuje racionalno okrupnjavanje posjeda. Ipak, poduzelo se isušivanje močvara oko Knina i Sinja, Nadina i Ostrovice, a poslije i oko Vrgorca i Rastoka, te Imotskoga - s tisućama zaposlenih težaka.
9
Zagora 10
Postupno su se oblikovala sela i varošice (predlagalo se da ih se oblikuje po uzoru na one u Lici !); započelo se graditi ceste, mostove, podizati prvu industriju, otvarati rudnike. Značajan podstrek razvoju dale su ceste izgrađene u doba francuske uprave početkom 19. st., kada je Dalmacija već imala 308.108 stanovnika, naspram 50.000 godine 1650, ili 108.090. stanovnika 1718. Demografski prirast u osamdeset godina nakon Požarevačkog mira iznosio je čak 150 posto, unatoč tome što je od deset godina možda sedam bilo gladnih! Zagora se u drugoj polovici 18. stoljeća otkrivala ne samo kao netaknuti gospodarski resurs nego i kao svojevrstan civilizacijski endem usred prosvijećene Europe. Dovoljno je podsjetiti na izvješća Alberta Fortisa i njegova oponenta Ivana Lovrića. Mlečani su pûk kontinentalne Dalmacije (izvan gradića i varošica) nazivali Morlacima, po Morovlasima, zasebnoj skupini Vlaha kojima ime potječe od crne boje odjeće. Naziv je preko Fortisa prihvaćen u čitavoj Europi, gdje su Morlaci postali jedno od važnih predromantičnih otkrića oaze neoskvrnjene civilizacijskim konvencijama. Bio je to dugo jedan od najzaostalijih i najsiromašnijih među mletačkim, a
Zagora
poslije austrijskim posjedima. Svevladajući patrijarhalno-junački etos koji je tijekom stoljećâ definirao mentalitet gorštaka dobio je klasičnan izraz u djelima pučkih pisaca, poput fra Filipa Grabovca i fra Andrije Kačića Miošića. Unutrašnja Dalmacija, do granica Like i Bosne i Hercegovine, živi djelomice i danas kao dio velike dinarske etnografske cjeline. Među starijim običajima naročito su često opisivani otmica djevojaka (“umicanje”, najčešće fingirano); krvna osveta i umir (“vražda”) koja je postojala sve do 19. st.; hajduci; ojkanje - pjevanje koje dolazi iz najstarijih etnografskih slojeva, staromediteranskog i starobalkanskog. Karakteristična dioba naselja na veća ili manja obiteljska plemena (bratstva uže grupe srodnika istog prezimena) na mnogo mjesta još uvijek funkcionira. Za Zagoru su karakteristični gradići, varoši
11
Zagora 12
zbijena tipa, nastali na glavnim poljima, redovito u podgrađu starih tvrđava (Knin, Drniš, Sinj, Imotski, Vrgorac) sa središnjim pazarnim trgom. Značenje tih upravnih i gospodarskih središta najbolje se vidio na nedjeljnim sajmovima, ali je opalo između dva svjetska rata poboljšanjem prometnih veza s obalnim gradovima. S druge strane, karakterističan je “razbijeni” tip sela disponiranih u komšilucima, plemenskih nazivnika, često s potleušicama zidanim ranije “u suho”, bez vapna, pokrivenima slamom od žita, smještenima na rubu polja, odnosno flišnih pojaseva. Život se gradio na stočarstvu, maslinarstvu i vinogradarstvu. Stanovit razvojni polet Zagora je doživjela u drugoj polovini 19. st., s konjunkturom dalmatinskih vina. No, najprije “vinska klauzula” (ugovor Austro-Ugarske i Italije, kojim se talijansko vino oslobađa carine pri uvozu), potom peronospora i filoksera koje su zahvatile i dalmatinske vinograde; konačno Prvi svjetski rat, a nakon toga političke prilike 20. stoljeća, iseljavanje u Ameriku, Australiju i 60-ih godina prošlog stoljeća u Njemačku, mnogim su Zagorcima bili jedini izlaz iz bijede. Buđenje hrvatske nacionalne svijesti u katoličkih stanovnika
Zagora
i priklanjanje srpskoj opciji u pravoslavaca dovest će do etničkih konflikata u drugoj polovini 19. st., s tragičnim posljedicama u Drugom. svjetskom ratu i koncem 20. st. U novoj hrvatskoj državi Zagora traži nove putove razvoja, temeljene dobrim dijelom na turizmu kojemu otvara čitav svoj prostor iznimne krajobrazne raznolikosti, što ga čini jedinstvenim kulturno-povijesnim i prirodnim parkom.
13
Klis
KLIS Strateško značenje tvrđave nad prijevojem (340 nadmorske visine) između Kozjaka i Mosora, bolje rečeno između solinskosplitskog bazena i unutrašnjosti Dalmacije, bilo je iznimno važno u prehistorijsko i antičko doba. Konstantin Porfirogenet u 10. st. navodi Klis kao sjedište starohrvatske Primorske župe (Parathalasia) koja se sterala od trogirskog Pantana do Žrnovnice, s pripadajućim zaleđem. Pučkim etimologiziranjem taj car pisac ime Klisu izvlači iz grčkog KLEISA, u značenju ključ, što odgovara sintagmi o tom položaju i utvrdi kao “ključu Dalmacije”. Hrvatski knez Trpimir izdaje 852. godine povelju u kojoj spominje curtis nostra que Clusa dicitur pa je tu mogao naći svoje dvogodišnje utočište knežev saski gost Gottschalk, jedan od najpoznatijih onodobnih teologa i mislilaca, protjeran iz franačkih zemalja, koji opisuje kako je Trpimir 846-848. ratovao protiv romanskih gradova na obali i njihovih bizantskih pokrovitelja. U 13. st. dobivaju ga kao kraljevsko leno templari, pa hrvatski feudalci Šubići i Nelipići. Na Klis se sklonio hrvatsko14
Klis
Rimske ceste Preko kliškog klanca prolazile su prema unutrašnjosti tri rimske ceste, iz doba namjesnika P. Corneliusa Dolabelle (legatus Illyrici superioris od 14-18. god.). Cesta koja je - preko Klisa, Dicma, Sinja, Čitluka, Vrlike, Knina, dolinom Butišnice - dopirala usque ad imum montem Ditionum Ulcirum (a to je selo Grab iza Dinarskih Alpi) bila je duga 77.500 rimskih koraka. Druga je iz Salone preko Klisa išla na Čitluk i dalje preko Prologa; treća pak na Trilj i dalje u Bosnu preko Aržana i Buškog blata.
15
Klis
ugarski kralj Bela IV. sa čitavom dvorskom svitom u bijegu pred Tatarima 1241/42. godine. Tu se rodila sv. Margarita Kliška, njegova kći. Bio je sjedište i bosanskog kralja Tvrtka i hrvatskih banova, dok 1537. nije pao u turske ruke unatoč opjevanoj herojskoj obrani senjskog i kliškog kapetana Petra Kružića. Klis postaje središte sandžakata za središnju Dalmaciju i dio Bosne, odnosno za područje zvano “vilajet Hrvati” koje se prostiralo na većem dijelu srednjovjekovne kraljevine Hrvatske. Granica turske i mletačke Dalmacije bila je u to doba na rijeci Jadru u Solinu. Split je postao malenom kršćanskom enklavom na rubu Osmanlijskog Carstva, bez ikakvog agrarnog posjeda na kopnu, pa možda ne čudi što je koncem 16. st. jedan od mletačkih generala predlagao vladi da se Split i srednje primorje prepuste Turcima! Klišku tvrđavu oslobodio je general Leonardo Foscolo u vrijeme Kandijskog rata 31. III. 1648. godine. Nepravilna poligonalna forma tvrđave (duge 304 m u smjeru EW; a samo 53 široke u smjeru N-S) određena je geomorfološkim oblikom hridine koja se diže strmo do 358 metara nad morem. Tvrđava ima tri obruča zidina. Oblikovana je u širokom vremenskom rasponu od kasne antike do 19. st., očuvavši 16
Klis
17
Klis
mnoge elemente srednjovjekovne utvrde, s Kružićevom kulom na najvišem dijelu. Mletački inženjeri Magli i Santini projektirali su sredinom 17. st. nekoliko bastiona u prvom i trećem obzidu tvrđave, sagradivši nove cisterne, spremišta streljiva, kvartire za posadu koja je brojila oko 300 časnika i vojnika. Nakon što su se Turci povukli, s južne strane nastalo je podgrađe. U župnoj crkvi su freske V. Paraća s motivima iz kliške prošlosti. Nalazeći se između salonitanskog bazena i Cetinske krajine, krška polja Dicma i Muća bila su već u prapovijesno i antičko vrijeme od najveće strateške i prometne važnosti, o čemu svjedoče borbe koje su se tu vodile za Batonova ilirskog ustanka protiv Augustovih legija početkom 1. stoljeća. Na sjevernim padinama Mosora nalazi se špilja Vranjača, otvorena javnosti 1929, do koje se dolazi preko Dugopolja i sela Kotlenica.
18
Klis
Ime Mosor pučka etimologija izvodila je iz Mons Aureus, uz predaje o nekadašnjim rudnicima zlata ili zakopanom blagu, dočim bi dolazilo od ilirske riječi u značenju osamljene gore (postoji i ilirsko božanstvo Masser). Taj impresivni masiv proteže se nad širokom kraškom zaravni u dužini od 25 km od kliškog prijevoja do Cetine, koja ga svojim kanjonom izdvaja poput otoka. Stoga se nazivom Mosor u geomorfologiji imenuju (čak i u drugim jezicima) sve planine usamljena položaja. Istraživanja Mosora započeo je botaničar R. Visiani (1824); geološki ga je obradio F. Kerner (1904); antropološki F. Ivanišević (1903); speleološki R. Bujas i U. Girometta poč. 20. st.
19
Klis
Dugopolje Na samo desetak kilometara od Salone stajalo je Dugopolje, na račvanju važnih rimskih putova prema sjeveru (Aequm današnji Čitluk) i sjeveroistoku (Pons Tiluri - most preko Cetine kod današnjeg Trilja, pod Gardunom gdje je bio smješten vojni logor VII. rimske legije Tilurium, zacijelo na položaju ranije ilirske gradine i dalje prema Naroni). Važnost položaja očituju bogati arheološki nalazi izloženi u splitskom Arheološkom muzeju.
Blizna Nalazi se u arkadijskom pejzažu trogirskog zaleđa koje je nekoć pripadalo Parathalassiji, jednoj od četrnaest hrvatskih županija, koja se sterala između Mosora, odnosno Klisa i Trogira, do Labina (uključujući Radošić). Na istoku joj je granica bila na Žrnovnici, a prema Splitu na Suhom mostu u Dujmovači. Za nedavne obnove crkve sv. Marije provedena su istraživanja u kojima su otkriveni njeni poluobli vanjski kontrafori, srodni onima na crkvi sv. Spasa na izvoru Cetine ili crkvi na Lopuškoj glavici u Biskupiji kod Knina iz 9. stoljeća. Crkva u Blizni imala 20
Klis
21
Klis
je predvorje s tornjem pred pročeljem, s vanjskim stubištem. Među pleternim ulomcima oltarne pregrade čita se spomen jednog još uvijek neimenovanog hrvatskog župana stare Cetinske županije.
Iza Kozjaka Nova autocesta otkrila je oporu ljepotu krajobraza dubokog zaleđa Kozjaka. U povijest je ono upisano najprije u vrijeme rimsko-delmatskih ratovanja. U klancu kod Sinodiuma (još uvijek neotkrivenog lokaliteta), između drniške Promine (Promona) i Muća (Andetrium), Cezarove legije pod vodstvom konzularca Aula Gabinija doživjele su god. 48-47. pr. Kr. strahovit poraz: na bojnom polju ostade preko 2000 vojnika, a ratne zastave padoše u ruke Delmata. Tim područjem trasirana je kasnije, u Tiberijevo doba, važna Via Gabiniana, koja je iz Salone vodila prema Muću i dalje. Brojni su tragovi skromnog pastoralnog života koji se tu odvijao, malo mijenjajući oblike, tijekom tisućljeća sve do jučer. Uz tanka malena polja razvila su se sela koja su se iznimno, kao u Konjskom, zbila oko slikovitog kaštela splitske pl. 22
BRANIMIRO COMMES DUX CRVATORVM
Osim u vijestima u papinskim pismima, Branimirovo ime prvi put je nađeno baš na ulomku kamene grede predoltarske pregrade crkve
Klis
U svibnju 879. knez Branimir postaje vladarom primorske Hrvatske, oslobodivši je po prvi put franačkog i bizantskog vrhovništva, primivši za svoj politički projekt duhovnu zaštitu pape Ivana VIII. (o čemu svjedoči više pisama), uredivši potom i svoje odnose s Bizantom (što potvrđuje činjenica da je uspio svog “štićenika” ranijeg ninskog biskupa Teodozija promaknuti na položaj splitskog nadbiskupa). U njegovo vrijeme uvedeno je slavensko bogoslužje u hrvatskoj crkvi: sam Metod (1slavenski apostol”) boravio je u Hrvatskoj 880. putujući u Rim kako bi pred papom obranio pravovaljanost svog učenja.
obitelji Tartaglia (izvorno Jakovljević), ili župskih crkava, kao u Muću Donjem (Mala Gospe) i Muću Gornjem (Sv. Petar). U rimsko doba tu je bio vojnički logor Andetrium, o čemu svjedoče nadgrobni spomenici i ostaci arhitekture. Pod današnjom crkvom sv. Petra (1871) otkriveni su temelji starohrvatske crkve iz doba kneza Branimira (zapravo adaptacija još ranije kasnoantičke).
sv. Petra u Muću sa spomenom 888. godine, što je prva dokumentirana godina na jednomu hrvatskom srednjovjekovnom epigrafskom spomeniku. Zajedno s ostalim kamenim spomenicima, u pravilu ukrašenim karakterističnom pleternom dekoracijom, dokazuje aktivan i bujan kulturni i vjerski život Hrvatske u ranosrednjovjekovno doba.
23
24
Cetinska krajina
Cetinska krajina
25
Cetinska krajina 26
CETINSKA KRAJINA Dio Dalmatinske zagore (oko 1000 km2) između dva paralelna planinska lanca Svilaje i Dinare (masiv sastavljen od Ilice, Dinare, Troglava i Kamešnice), s Cetinom koja protječe kroz dugačku kotlinu čije dno čine polja: Cetinsko, Vrličko, Hrvatačko i Sinjsko. Koljansko i Ribaričko polje danas su pod vodom Peručkog jezera. Cetina izvire iz pet kraških “vrila” u obliku tamnog jezera, na dnu duboke ponikve iz koje odmah istječe čitava rijeka, 380 m nad morem između Gnjata (1809 m) i Dinare (1831 m), dva kilometra sjeverno od Vrlike. Probija se kroz sutjeske, širi kroz Sinjsko polje, prije nego što ubrza kroz kanjone koji u polukrugu opasuju masiv Mosora do ušća kraj Omiša. Smatra se da joj antičko ime Hippus dolazi od naziva gornjeg toka rijeke - prema grčkom “hippos” = “konj”, jer brzi neplovni gornji dio rijeke poskakuje poput konja. Arheološki ostaci (gradinska i sojenička naselja i nekropole pod kamenim gomilama) svjedoče da je gornji i srednji tok Cetine bio središnji i najznačajniji dio delmatskog teritorija.
Cetinska krajina
Dinara - veličanstvenog oblika i duljine, s raznovrsnim podzemnim i nadzemnim formama krasa - ime je najvećega planinskog lanca na Balkanskom poluotoku. Bila je milenijima zid između mediteranskog i kontinentalnog svijeta. U imenu joj se naslućuje trag ilirskog plemena Dindara što je živjelo s istočne strane. U antičko doba zvala se grčki Adrion oros. Najimpresivnija je kad se pogleda s ceste Vrlika - Knin gdje se prikazuje kao stijena išarana vodoravnim prugama koje u presjeku izgledaju kao divovsko stubište sa stepenicama visokim oko 2 m. Bila je prva hrvatska gora koja je ušla u literaturu kao poetsko nadahnuće za Planine Petra Zoranića (1536) - poznato utopijsko putovanje, djelo koje je i prva beletristička proza renesansne hrvatske književnosti, u kojemu Zoranić slavi svoje “deželje”, našu “rasutu bašćinu”.
27
Cetinska krajina 28
Uspostavom rimske vlasti većina gradinskih naselja uz polje je raseljena, a plodna zemlja udijeljena vojnicima veteranima VII. legije (leg. VII. Claudia pia fidelis) stacionirane na Gardunu (ant. Tilurium).
Cetinska krajina
Toponomastičari smatraju da naziv rijeke Cetine dolazi od frigijske riječi Zétna što znači vrata, a odgovara opisu ušća Cetine koja je put k moru otvorila probivši kameni masiv omiške Dinare. Malo rijeka kao ona ima u relativno kratkom protjecanju takvu raznovrsnost oblika. Najimpresivnija je u dubokom kanjonu od Trilja do Zadvarja gdje pokazuje punu snagu hukom slapova Velika i Mala Gubavica. Sa stotinjak metara pada to je “jedan od najstrašnijih vodopada u Europi”; snagu mu je oduzela hidrocentrala Kraljevac 1912. godine. Nakon što naglo zaokrene prema zapadu, teče ispod Dinare, usporedo s morskom obalom. Smiruje se obrubljena jablanovima među livadama blizu Zakučca, pred kamenim omiškim vratima i morem. Posljednjih godina tu se razvija rafting kao gotovo obvezatan doživljaj svakog turista.
29
Cetinska krajina 30
Tilurij Smjestio se na krajnjem jugoistoku cetinske kotline, na mjestu gdje rijeka izlazi iz Sinjskog polja i ulazi u klanac zamosorskog i biokovskog masiva, da bi se spustila u more kod Omiša (Oneum). Tu, gdje se preko mosta prebacuje cesta koja iz Salone vodi prema Naroni i Bosni, utvrdio se, na mjestu ranije ilirske gradine - najkasnije u vrijeme Batonova panonsko-delmatskog ustanka, 6. ili 8. god. posl. Kr., a možda i nešto prije - logor rimske VII. legije. Vojne jedinice napustile su ga tek između 147. i 161. godine. Sustavna istraživanja, koja su u tijeku, ustanovila su protezanje bedema, položaje monumentalne žitnice i cisterne, možda i pretorija (zapovjednikova stana). Jedan natpis govori da je za taj legijski garnizon oko 150. godine VIII. kohorta dobrovoljaca sagradila “toranj za podizanje vode” (turrem ad aquam tollendam ). Još nije ustanovljeno postojanje amfiteatra koji u pravilu prati sjedište legija. (Tek nedavno je, na primjer, uočen u Burnumu - Ivoševci, nad Krkom.) Na Gardunu je za potrebe legije djelovala klesarska radionica koja je oblikovala specifičan tip nadgrobne stele. Najzanimljivija je stela dječaka Gaja Laberija s loptom u ruci, uzidana u kuću Petković u Vrličkoj
Cetinska krajina
U Gospodskoj pećini (dosad ispitano 1185 m hodnika) kod izvora Cetine kraj Vrlike postojalo je paleolitsko stanište. Krajem kameno-bakrenog doba, oko 1900. god. pr. Kr., do srednjeg brončanog doba, do oko 1600. pr. Kr., razvija se tzv. cetinska kultura vezana za doseljene indoeuropske stočare koji pored špilja žive u poluzemunicama u vrtačama, u sojeničkim naseljima na vodama i utvrđenim gradinama. Keramički artefakti i oruđe iz tog razdoblja najbolje su prezentirani u Muzeju Cetinske krajine u Sinju.
ulici u Sinju. S Garduna je glasoviti tropej, monumentalni spomenik pobjedi VII. legije nad domorocima podignut oko 12. god. posl. Kr. (s prikazima jednog okovanog Delmata i Panonca, koji kleče pod trofejnim stupom na kojemu su izvješene osvojene ratne insignije). Pronađen 1886, danas je izložen u splitskom Arheološkom muzeju. 31
Cetinska krajina 32
Trilj Najvažniji prijelaz preko Cetine u prapovijesno i kasnije doba (Pons Tiluri - po vojnom logoru na Gardunu - zabilježen i u antičkim itinerarima): jedan rimski natpis iz 184. godine (u splitskom Arheološkom muzeju) govori o obnovi mosta, koju je financiralo nekoliko tadašnjih dalmatinskih gradova. Važnost mu potvrđuje i darovnica cara Justinijana (6. st.) kojom
Cetinska krajina
glasovitom samostanu na Monte Cassinu poklanja i Pontem Ciluri. Danas je to slikovito izletničko mjesto (na gastronomskom glasu) iz kojeg se polazi na rafting, jahanje... Među najomiljenijim izletištima u blizini su mlinice na bistroj rječici Grab, bogatoj pastrvama. Visoko iznad ceste kojom se iz Trilja ide prema Bosni, usred izvanredno očuvanog rezervata prirode, nalazi se utvrda Čačvina koja je prvi put spomenuta 1371. kao grad cetinskog kneza Ivana II. Nelipića. S nje se otvara jedinstven pogled na Cetinsku krajinu i amfiteatar planina koje je okružuju.
33
Cetinska krajina 34
Otok Nalazi se na zapadnom rubu Sinjskog polja. Na području Priblača i Dugiša otkriveno je veće prapovijesno sojeničko naselje. Nad zaselkom Šuste je prapovijesna gradina, poslije kasnoantička utvrda, a na lokalitetu Mirine ostaci značajne ranokršćanske bazilike s krstionicom. Nedaleko od današnjeg Sinja (delmatski Osinium) nalazio se planirani grad Aequum (dakle, bez ranijeg naseobinskog ilirskog prethodnika), danas Čitluk, agrarna kolonija rimskih veterana osnovana od cara Klaudija (Colonia Claudia Aequum). To je jedino naselje kolonijalnog ranga u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije. Istražen je djelomice samo njegov forum, okružen trijemom u središtu grada, uz križanje dviju osnovnih komunikacija. Kapitolij se nalazio na sjevernoj strani. Nažalost, lokalitet nikad nije sustavnije istraživan niti prezentiran. Glasoviti mramorni kipovi božice Fortune i Hekate, glava Herakla i drugi artefakti iz Čitluka danas su izloženi u Muzeju franjevačkog samostana i u Muzeju Cetinske krajine u Sinju.
Cetinska krajina
35
36
Cetinska krajina
Cetinska krajina
37
Cetinska krajina 38
Sinj U Ruduši pod sinjskim Gradom iskopani su nadgrobnici (danas u Muzeju Cetinske krajine) iz kojih se gonetaju prežici magijskog karaktera izvorne delmatske religije (vezane za kult Sunca i vjerovanje u besmrtnost duše). U rimsko doba na južnim padinama Grada nalazilo se naselje delmatskih Osinijata: otud Osinium, pa u srednjem vijeku - Fsini (1341), Zyn (1345, kada ga hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Veliki daruje kninskom knezu Ivanu Nelipčiću za sjedište), Syn, Syngh, Wssyn i konačno Sinj. Početkom 16. st. čitav teritorij krajine zaposjedaju Osmanlije, formirajući Cetinsku nahiju sa sjedištem u Sinju. Nakon što su ga 1698. izgubili, Turci 1715. pokušavaju grad ponovno vratiti, ali su baš o blagdanu Velike Gospe 15. kolovoza doživjeli težak poraz. U sjećanje na junačku pobjedu izvojevanu zagovorom Bl. Djevice Marije Sinjani pokoljenjima održavaju vitešku igru Sinjsku alku.
Cetinska krajina
U ranom srednjem vijeku oko Sinja i uz srednji tok Cetine uspostavljena je Cetinska županija, jedna od 11 starohrvatskih županija, o čemu svjedoče ostaci niza crkava bogatog kamenog namještaja (Sv. Spas na Cetini, Koljane, Hrvace, Grab, Udovičići, Brnaze) i nekropole pronađene u Kijevu, kraj Vrlike, u Potravlju i drugdje. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj Cetinska županija postaje kneževinom koju tijekom 14. i 15. st. baštine najugledniji plemićki rodovi Šubići, Frankopani, Talovci i Nelipčići koji podižu utvrde i gradove u Glavašu podno Dinare, u Vrlici, Potravlju, Sinju, na Čačvini (prvi put spomenuta 1372) i Nutjaku, tvrđavi kojom je gospodario poljički knez Žarko Dražojević, ubijen 1508. iz zasjede u pokušaju da opsjednutom Sinju donese hranu. Slika Čudotvorne Gospe Sinjske, koju su franjevci prema predaji donijeli iz Rame, nalazi se na mramornom oltaru. (Pio i Vicko Dell’Acqua, kraj 18. st.) Privlači mnoštvo vjernika iz čitave Dalmacije o Velikoj Gospi 15. kolovoza. Pri nedavnom restauratorskom zahvatu rengenski su snimci pokazali da je slika (na platnu) zaista bila višestrano presavijana, očito da bi se mogla u bijegu prenijeti.
39
Cetinska krajina 40
Urbanistički lik današnji Sinj dobio je krajem 17. i tijekom 18. i 19. stoljeća kada se oblikovala slikovita varoš na obroncima brijega Grada na kojemu se upravo istražuju impozantne razvaline srednjovjekovnog burga (na mjestu gdje je stajao kasnoantički kaštel iz 6. st.).
Alkari mogu biti samo neporočni žitelji Sinja i Cetinske krajine, tu rođeni i od cetinske obitelji. Organizirana po uzoru na srednjovjekovne viteške turnire (Alka se jednom trčala i u Makarskoj, Splitu i drugdje) u slavu Gospe koja je, prema legendi, spasila grad i u spomen pobjede 700 sinjskih vitezova nad mnogobrojnijom turskom vojskom (60.000) koja je opsjedala Sinj 1715. godine svake prve nedjelje u kolovozu. Koliko alkarsko nadmetanje toliko je impresivna i svečana povorka u kojoj su alkarski vojvoda s pobočnicima, harambaša i četa alkarskih momaka, buzdovandžija, vodiči Edeka (konj bez jahača s trofejnom opremom što je pripadala turskom vojskovođi serasker Mehmed-paši Čeliću), barjaktar s pobočnicima, i na kraju alkarski alajčauš (zapovjednik allarske čete koji i sam trči trku) - svi u autentičnim raskošnim viteškim odorama.
Cetinska krajina
Alka. Viteško natjecanje u kojemu alkari na konjima u punom galopu (brzina ne smije biti manja od 45 km/h) dugačkim kopljima gađaju željeznu alku obješenu (na 3,22 m visine) o konopu preko trkališta. Alka (od arap. halqua = kolut) ima dva koncentrična prstena spojena sa tri prečke: pogodak u srednji kolut nosi 3 punta (boda), u gornji pregradak 2, a u dva pregratka sa strana po 1. Pogodak u sridu oglašava se s glazbom i mačkulama, topovskim salvama s Kamička. Pobjednik je onaj koji skupi najviše punata iz tri trke. Često se vrši pripetavanje, doigravanje alkara koji na kraju imaju isti broj punata. Slavodobitnik dobiva bogatu simboličnu nagradu i novac koji potroši na čašćenje svih sudionika natjecanja. Publika se okuplja i na glavne probe: u petak se održava bara, u subotu čoja, a trči se bez svečanih odora.
41
Cetinska krajina
Franjevački samostan utemeljen je 1699, kada su fratri prebjegli s pukom iz Rame u Sinj. Zapaljena 1714, oštećena u potresu 1769, crkva je temeljito preoblikovana 1862. godine. Zvonik je građen 1896-1926. U sklopu samostana je Muzej s dragocjenim arheološkim nalazima iz Aequuma, te etnografskom i prirodoslovnom zbirkom. Godine 1713. gradi se tvrđavica Kamičak (obnovljena 1890) i pod njom Kvartir za smještaj mletačke voske. (U njemu će se uskoro oblikovati Alkarski dvori s muzejskom zbirkom.) Jedina cjelovito sačuvana stambena građevina iz tog razdoblja jest sklop Lovrićevih kuća. Na južnom ulazu u grad preko rječice Goručice 1784. podignut je most “zbog unapređenja trgovine”. Sinj je zaista bio na glasu kao pazarna varoš koja se osobito brzo razvijala tijekom 19. stoljeća kada postaje sjedište općine i kotarskog poglavarstva, suda; kada se pri franjevačkom samostanu otvara Klasična gimnazija, prva viša škola u austrijskoj monarhiji s hrvatskim kao nastavnim jezikom (1853); kada dolazi uskotračna željeznica (čuvena rera), voda s izvora Kosinca itd. Uređuju se javni parkovi.
42
Cetinska krajina
Franjevci provincije Bosna Argentina (Bosna Srebrena, po Srebrenici u Bosni) dobili su već 1463. “ahdname” od sultana Mehmeda II, privilegij koji im je dopuštao obavljati pastirske službe u Bosni i turskoj Dalmaciji. Do austrougarske uprave drugog katoličkog duhovništva nije bilo. Turska Dalmacija ostala je pod pastoralnom jurisdikcijom ove bosanske franjevačke provincije sve do 1734, kada je sa sjedištem u Sinju osnovana nova franjevačka provincija Presvetog otkupitelja. Njihovi samostani bijahu tijekom više stoljeća jedina središta vjerskog života i jedine prosvjetno-kulturne institucije in partibus infidelium. Fratri bijahu pučki mentori u duhovnim, ali i materijalnim stvarima pa su ih zvali “ujci”, koji su najčešće gajili iste junačke vrline. Franjevačka književnost, ispočetka tiskana zapadnom inačicom ćirilice, bosančicom, imala je nadregionalni karakter pripremajući nastanak štokavske književnojezične
norme hrvatskog jezika. Vrhunac je ostvarila djelom fra Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1759) koje je posvećeno siromasima, težacima i čobanima. Kačićevi barokni stihovi, protkani srednjovjekovljem i folklorom, prenošeni desetljećima oblikovali su način gorštačkog razmišljanja i gradili narodnu tradiciju, predstavljajući u hrvatskoj književnoj baštini drugi pol naspram učenog Gundulićeva “Osmana”.
43
Cetinska krajina
Cetina Ime je to danas neuglednog sela na izvoru rijeke, dok je u starohrvatsko doba 9-11. stoljeća bilo sjedište župe Vrhrika (Verchrecha - u značenju vrh, izvor rijeke). Cetina je obuhvaćala gradove Glavaš, Prozor, Sinj, Trilj, Stolac, Gradac, Nutjak, te Tugare i Poljičku župu. Od pet starohrvatskih županija (Imotska, Zminjska, Kliška i Dridska), koje su se nalazile na području sadašnje Splitsko - Dalmatinske županije, Cetinska je županija bila najveća. U 16. st. stanovnici Vrhrike su pred Turcima prebjegli u tvrđavu Prozor prenijevši i toponim svog ranijeg naselja koje se otad zove Vrlika. Prozor gradi početkom 15. st. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a 1421. hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški daruje ga Mikcu Vitturiju koji je bio kraljev namjesnik u Trogiru, iz kojeg je morao pobjeći godinu prije (nakon ulaska mletačke vojske u taj grad, kada mu je konfiscirana imovina). Župna crkva Gospe od Ružarija građena je krajem 19. st. na mjestu starije. Slike u njoj (C. Medović, B. Bulić) uništene su 1992. godine za srpske okupacije Vrlike, kao i brončani
44
Vrličko kolo jedno je od najimpresivnijih narodnih plesova uopće. Slično je, međutim, moralo postojati i drugdje na hrvatskoj obali, što nam potvrđuje šibenski humanist iz 15. st. Juraj Šižgorić, dragocjeni izvjestilac šibenskih ljuvenih i svatovskih pjesama te svadbenih plesova koje bismo danas smatrali etnobaštinom. On zapaža da “plesači kola prema ritmu pjesme topoću nogama”.. Naravno, humanistička naobrazba ga upućuje da ono što zapaža osnaži referencama iz antičkih autoriteta. Poziva se na jednog odgojitelja sina hrvatskougarskog kralja Matije Korvina, koji istih ranorenesansnih godina gleda kako Hrvati igraju all’antica (Taj veli: “Kad se naime plešući zaustave, svi u isti čas topoću nogom o zemlju.”), što Šižgorića podsjeća na jedan Horacijev stih koji će inače - daleko od hrapavih ilirskih prostora - u medicejskom firentinskom serklu poslužiti kao concetto famoznoj Botticellijevoj Primaveri.
Cetinska krajina
Crkvu sv. Spasa na izvoru Cetine podigao je u 9. st. cetinski župan Gastika u spomen majcie Nemiri i svojim sinovima. Crkva je izvorno imala troapsidalno svetište, a na zapadnoj strani predvorje - Westwerk (s privatnom kapelom na katu), i zvonik na pročelju (najbolje sačuvani zvonik u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj arhitekuri). Uz nju je velika nekropola (1102 istražena groba iz 9-14. st. s dragocjenim nalazima). Pod najvećim kamenim blokovima pokopani su najugledniji stanovnici tadašnje Vrhrike: tu je bio zavičaj Čubretića i Berislavića (dali su dva bana), glasovitih hrvatskih velikaških obitelji 14. i 15. st.
45
Cetinska krajina
spomenik fra Filipu Grabovcu pred njom. Vrlika je i rodno mjesto književnika Milana Begovića, a slikovita Česma na istočnom rubu gradića izvorna je scenografija najpopularnije hrvatske opere “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca. U blizini tog lječilišnog središta treba vidjeti jedinstveni Pločati most na Cetini, sastavljen u 18. st. od nadgrobnih ploča uništenog srednjovjekovnog groblja, vjerojatno iz zaseoka Preočani na Cetini, uz južni rub Cetinskog polja.
46
Glavaš Kasnosrednjovjekovna utvrda iz 14/15. st. (s dobro sačuvanom trokatnom kružnom kulom) podignuta u klancu prema Uništu, nad starim putom koji vodi u unutrašnjost Bosne, na kasnijim kartama navodi se imenom Dinarić.
Cetinska krajina
Ero s onoga svijeta, narodna opera Jakova Gotovca (Split 1895- Zagreb 1982) obišla je više od 80 europskih muzičkih pozornica i izvođena je na devet jezika. Praizvedena je 2. studenog 1935. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i ostala do danas najizvođenije hrvatsko glazbeno djelo, premda je prva kritika zaključila: “Opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud pisao jednu operu.” U izvrsnom libretu Milana Begovića, Gotovac je našao živu podlogu na kojoj je mogao iskazati svoju sklonost komici i humoru. Glazbenu i tekstualnu osnovu za ovu operu našli su njih dvojica u južnoslavenskom folkloru - od folklora
Potravlje Selo 11 km sjeverno od Sinja, nad kojim dominiraju ostaci utvrde Travnik koju je pod Svilajom podigao cetinski knez Ivaniš Nelipić početkom 15. stoljeća. U selu se i danas izrađuju keramičke posude prastarom tehnologijom. Dalmatinske zagore (impresivno završno kolo), do djevojačkih pjesama s Kosova (početni zbor djevojaka Duni mi, duni, lađane).
47
Cetinska krajina
Poljica Mikroregija uokolo Omiša, na ušću Cetine, povijesno nije uključivala taj grad što se razvio iz rimskog Oneuma na lijevoj obali ušća Cetine, na granici između dviju većih ilirskih plemenskih cjelina Delmata i Daorsa koji su živjeli od Cetine do Neretve. U srednjem vijeku na mjestu Oneuma tvrdo je uporište neretvanskih gusara. Tu je sjedište Kačića koji će zadavati glavobolje svim jadranskim gradovima, pa će nastojati s njima sklapati mirovne ugovore (Kotor 1167, Dubrovnik 1180). “Sam prirodni položaj njihova grada napastovao ih je da se bave gusarstvom”, veli jedan barokni putopisac. Radmanove mlinice sa stoljetnim platanama i ribnjacima pastrva, omiljeno su izletište (i kupalište) do kojeg je najljepše stići brodom s ušća Cetina iz Omiša. Na litici poviše rijeke nalazio se tvrdi Viseć (14/15. st.). Naokolo, duž cijele Primorske kose koja razdvaja donja i srednja Poljica i duž Omiške Dinare, te u neposrednom zaleđu, vijenac je ilirskih gomila i gradina (poput Graca iznad
48
Cetinska krajina
49
Cetinska krajina 50
Zakučca i gradine na mjestu srednjovjekovne tvrđave Starigrad poviše Omiša). Uska cesta probijena u klisurama poviše Zakučca, nad Cetinom, prolazi kraj spomenika Mili Gojsalića (rad Ivana Meštrovića) koja se prema predaji proslavila junački poginuvši 1570. godine nakon što je zapalila logor turske vojske. U Gatima (Srednja Poljica) nalaze se ostaci ranokršćanske crkve (6. st.) centralnog tipa, tzv. dvostruke ljuske, s ophodnim hodnikom i sa tri konhe, te s narteksom, vjerojatno posvećena sv. Ciprijanu kao i današnja župna crkva. Njeno otkriće upućuje na postojanje naselja koje bi se moglo, prema pisanim izvorima tog vremena, poistovjetiti s kasnoantičkim Gedate. Uz crkvu je mali Povijesni muzej Poljica u kojem je, među ostalim, izložena nošnja velikog poljičkog kneza. Uz crkvu je i spomenik žrtvama užasnog četničkog pokolja koji je, pod zaštitom talijanskih fašista, izvršen 1. X. 1942. godine. Nedaleko, u Ostrvici, vide se ruševine lovačkoga dvorca nekog kasnoantičkog dostojanstvenika uz koji, vjerojatno, treba vezati i gradnju crkve u Gatima. U planu je arheološko istraživanje toga važnog lokaliteta.
Cetinska krajina
Na desnoj obali Cetine, na ušću rijeke, nalazi se crkvica sv. Petra na Priku, jedna od najznačajnijih starohrvatskih građevina iz 9-11. stoljeća. To je jednobrodna crkva s kupolom, brižno raščlanjenih zidova izvana i iznutra. Uz nju se vjerojatno nalazio benediktinski samostan. Tu su se 1074. i 1080. vodili imovinski sporovi koje je presudio kralj Slavac (Slavizo rex), jedan od vladara Neretvanske krajine. Uz nju se nalazilo glagoljaško sjemenište (Seminarium Illyricum) utemeljeno 1750. za odgoj svećenika na hrvatskom jeziku, ukinuto 1879. godine. Sjemenište je pohađao i don Frane Bulić.
51
Cetinska krajina
Iz Gata preko Dubrave do Kozika na vrh planine Mosora (1318 m, Sv. Jure, po prastaroj kapelici posvećenoj zaštitniku Poljica) vodi planinarska staza (4 sata hoda). Između Mosora i mora pruža se duga gorska kosa što dijeli Srednja od Primorskih Poljica (u Srednjim su Poljicima još Žrnovnica, Sitno Gornje i Donje, Srinjine, Tugare, Dubrava; u Zagorskim Poljicima Gornji Dolac). Svako selo na podnožju naziva svoj dio planine posebnim imenom, najčešće po titularima drevnih crkvica ili božanstava (Perun nad Žrnovnicom bio je slavenski bog gromovnik). Na rubu flišnog pojasa pod samom kosom niz je slikovitih drevnih sela (Podstrana, Jesenice, Duće). Do najistočnije točke Poljica, Podgrađa, dolazi se preko Zvečanja i Kostanja, nad kojima je Kostanjska ljut s minijaturnim vinogradima gdje se sačuvala izvorna loza debelih niskih panjeva kojima je odolijevala mosorskoj buri. Uz rijeku je izletište Studenci sa starim mlinovima. U Kostanju su vrijedni posjeta Gojsalića dvori gdje će se uskoro urediti memorijalna zbirka poljičke Judite - heroine Mile Gojsalić.
52
Cetinska krajina
Poljička republika. Stanovnici mosorskih sela osobito su ponosni na povijest svoje Poljičke knežije (“Seljačke republike”), originalne srednjovjekovne državne organizacije od 12 seoskih općina (svaka je imala svog kneza). Poljičani su plaćali Turcima harač, Veneciji danak (davali su joj i vojnike), ali je Knežija imala vlastite zakone (Poljički statut), koji su, pretpostavlja se, inspirirali engleskog humanista Thomasa Morea (1478-1535) u pisanju “Utopije”. Riječ je o kodificiranom običajnom pravu, u osnovi iznenađujuće demokratskom, ali s nizom plemenskih prežitaka kojima se “plemeniti didići i vlasteličići” privilegiraju prema pučanima “kmetićima i vlašićima”. Uz Vinodolski zakonik, Poljički statut je najzanimljiviji hrvatski povijesnopravni spomenik. Knežija je imala Veliko vijeće na čelu s velikim knezom koji je biran na godinu dana kraj crkvice na Gracu (krasan vidikovac) na Dan sv. Jurja 24. travnja. Službeni jezik bio je hrvatski čakavski, a “bosančica” pismo (hrvatska varijanta ćirilice). Teritorij joj je omeđen rijekom Žrnovnicom, morem i “koljenom” Cetine. Autonomiju je republika zadržala sve do krvave bitke kod Strožanca 1807. u ustanku protiv Napoleonove vojske. Posljednji poljički knez Ivan ∆ović ruskim je brodom pobjegao u Rusiju.
53
Cetinska krajina
Nedeleko od Sitnog (odakle potječe obitelj Antuna Mihanovića, autora Lijepe naše) nalazi se oktogonalna gotička crkva sv. Klementa, građena po uzoru na splitsku katedralu, u malome. U Dubravi (Gornja Poljica) je crkva sv. Luke, slikovit sklop koji se razvijao od 13. do 16. st., s grobnicom biskupa Nikole Ugrinovića. Na putu kojim se silazi prema Tugarima (spominju se 852. godine) crkvica je bl. Arnira, na mjestu na kojemu su prema predaji Poljičani kamenovali toga splitskog nadbiskupa kada je 1180. došao ubirati prihode sa svojih zemalja u Poljicima. Zamosorska sela okupljena su oko malenih krških polja. Osobito su slikoviti zaseoci Donjeg Doca u kojemu je, uz crkvu sv. Martina, lijep barokni zvonik; na groblju je stećak podignut u čast još jedne poljičke junakinje, Mare Žuljević, poginule u borbi s Turcima. Tu je i spomenik 426 nacističkih žrtava ubijenih 26. III. 1944. godine. Poljičani su se iskazali primjerima junaštva u borbi s Turcima. Osobito je poznat Žarko Dražojević (†1508; grob u splitskoj katedrali) poginuo u zasjedi nakon niza herojskih kreševa koje
54
Cetinska krajina
Dalmatinske rijeke mogu se podijeliti u tri skupine. U prvoj su one koje izviru na granici primorskog flišnog pojasa i vapnenačkih planina: iako kratka toka, obiluju vodom (Jadro, Rijeka dubrovačka, kotorska Škudra, kao i niz manjih i privremenih potoka). U drugoj su grupi rijeke koje izviru na podnožju najvišega dinarskog grebena. Vodu primaju uglavnom s nepropusnih stijena oko gornjeg toka, a kroz vapnenačke zaravni izradile su kanjonske doline. Vrela Zrmanje, Krke i Cetine izbijaju u blizini, odakle zrakasto teku prema zapadu, jugozapadu i jugoistoku. Te rijeke u svom kratkom toku svladavaju veliku visinsku razliku (Zrmanja na 63,9 km 395 m, Krka na 75,4 km 310, Cetina na 100,5 km 380 m) stvarajući slapove i brzace koji su i važna vrela električne energije, premda im važnost relativizira promjenjivost vodostaja, zbog kolebanja padalina i brzog kruženja vode u kršu. Tako Cetina kod Zadvarja može oscilirati od 12 m3/ sec pri najnižem, do 1200 m3/sec. pri najvišem vodostaju.
55
Cetinska krajina 56
je opjevao Marko Marulić. Sagradio je utvrde Nutjak (nizvodno od Trilja) i Kunjak (Kučiće iza Omiške Dinare) Prema jugoistoku, preko kanjona Cetine, proteže se Omiška Dinara, povezujući se na Dupcima / Vrulji s ograncima Biokova. Vruja, koja je dobila ime po jakim podmorskim izvorima, mjesto
je gdje se spajaju omiška i makarska rivijera i otvara jedan od rijetkih putova prema Zagori.
Cetinska krajina
Geološka prošlost. Poslije dinarskog nabiranja na dalmatinskom je tlu nastupilo dugo mirovanje unutarnjih gibanja Majke Zemlje. Prostranstvo flišnih naslaga bilo je mnogo veće od današnjega, a rijeke bijahu bogatije vodom. Noseći mnogo šljunka, pijeska i mulja imale su veliku erozivnu snagu. Rezultat dugotrajnog rada riječne erozije jesu prostrane zaravni kao što su “podska zaravan” oko Sinjskog polja, “ugljanska” oko Ugljana i Ciste, i osobito impresivna “zadvarska ” oko Zadvarja - što je i najzanimljiviji element dalmatinskog reljefa. Te zaravni u doba stvaranja ležale su uz morsku razinu, kada su dinarske planine bile još niske, zemljište močvarno, a rijeke spore i vijugave (poput današnje Neretve pred ušćem). Izdizanjem zemljišta oživjelo je usijecanje riječnih tokova. S vapnenačke podloge odneseni su pokrovi riječnih nanosa, a u ogoljenoj podlozi počeli su se stvarati raznovrsni oblici krša. Održali su se, međutim, samo tokovi bogati vodom, šljunkom i pijeskom koji su mogli usjeći duboke doline, kao što su rijeke Zrmanja, Krka, Cetina i Neretva.
57
58
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo, Imotski, Vrgorac
59
Biokovo, Imotski, Vrgorac 60
BIOKOVO, IMOTSKI I VRGORAC S Biokovom se lanac Dinarida najviše približio moru nadmašujući i impozantnost Alpa širinom fasade što se zrcali nad kanalom koji ga dijeli od Brača, Hvara i Pelješca. Makarsko primorje je omeđeno Vruljom prema zapadu i Baćinom pred ušćem Neretve na istoku, te bìlom Biokova. Poslije dubrovačkog i pelješkog kraja, Makarsko je primorje najpitomiji jadranski kraj. Do visokih klisura, donedavno je gotovo sve bilo pod lozom, maslinama i voćkama. Jedino velika Rogoznička vrulja, koja rađa zimi bijesnu podbiokovsku buru, opominje da tu nema vječnog proljeća.
Po reljefnoj raznolikosti mrežastog krša, stijena, točila, procijepa i tornjeva, kao i boja, ovisno o dobu
dana i godine, Biokovo je najljepša naša planina. Podnožje mu je gledajući ga u profilu - blago nagnuta flišna zaravan koja se oko sela Basta upravo impresivno rastvara pod divovskim amfiteatrom stijena Sv. Ilije i Šibenika visokih oko 1000 m, pružajući jedinstven pejzažni doživljaj.
Na takvom se fondu još ljepše ističe pojas bujne zimzeleni, bora i maslina, te hrasta medunca i crnog graba uz same stijene, što je značajno jer je drugdje Biokovo vegetacijom siromašno zbog uništenih šuma, pa je humus većinom ispran do kamena. Ipak, njegov je visinski pojas po flori na glasu zbog tercijarnih relikata (endemična zečina, sunovrat, patuljasto zvonce...). Zbog toga je Biokovo privuklo mnoge znamenite istraživače. Glasoviti botaničari opisivali su njegovu vegetaciju, pa se već 1838. na nj uspeo veleučeni kralj saksonski Fridrih August, njemački književnik i prevoditelj Dantea (koji je čak na jednoj bukvi urezao svoj monogram), kao i Šibenčanin Roberto Visiani, utemeljitelj glasovitog Botaničkog vrta Padovanskog sveučilišta. Na zagorskoj su se strani očuvale u značajnijoj mjeri bukove šume. Valja naglasiti da taj dio Biokova nije manje vrijedan od južnoga. Upravo oko “zagoškog poda” (zaravni na kojoj se smjestio Zagvozd) i “fluvijalne pregače” na kojoj je crkva sv. Križa, geolozi opisuju neke od najzanimljivijih krških procesa, rekonstruirajući povijest razvoja i nestanka pradavne rastovačke rijeke koja je protjecala od jugoistoka prema sjeverozapadu, prema slivu Cetine.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo. Najviši vrh Biokova stoji na vidljivih 1762 m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. zbog gradnje televizijskog repetitora premještena nešto niže, privlačeći i sada hodočasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake godine. Cesta s morske strane do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vožnja dopuštena samo od zore do sumraka.
61
Biokovo, Imotski, Vrgorac 62
Prijevoj s mora prema unutrašnjosti na Dupcima i kod velikog koljena Cetine oduvijek je bio važno čvorište. Nad tim prastarim prolazom iz primorja prema unutrašnjosti i nad nekoć čuvenim vodopadom Gubavicom bdije kasnosrednjovjekovna utvrda Dvare po kojoj je Zadvarje dobilo ime, danas poznato po sajmu “na Bartula” (24. kolovoza). Zadvarje bijaše srednjovjekovni grad, poprište krvavih borbi s Turcima u Kandijskom ratu u 17. stoljeću. Dolje na Cetini, iđe hi jedan od najzanimljivijih primjera industrijske arhitekture u nas. U zaleđu Vruje, nedaleko od vodopada, nalazi se Slime, selo tragično preminulog pjesnika Josipa Pupačića u čijoj je rodnoj kući Memorijalna izložba.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
U prapovijesno doba su na gotovo svim značajnijim kotama oblikovane kamene gomile ili gradine, poput vijenca takvih lokaliteta u zaleđu Biokova prema Imotskom polju i Vrgorcu. Tip gradine s tumulom tipičan je za delmatsko područje. Sve jasnije su i izravne veze mreže ovakvih lokaliteta sa sličnima na obali i susjednim otocima koje upućuju i na smjerove cirkulacije civilizacijskih kontakata u to doba. Stećci. Famozni srednjovjekovni nadgrobni spomenici bili su izvorno često šareni poput tkanina i ćilima. Inspiracija njihovih reljefa ovisila je mnogo više o ilustracijama plemićkog života i zabave (povorke konjanika, lovački prizori, gotički dueli), nego o nekim kriptosimboličkim motivima pretpostavljene bogumilske gnoze. Taj izrazito dekorativni aspekt prikaza na njima dolazi od redukcije motivike s onodobnih tapiserija, odnosno jednostavnih “lovačkih tepiha” (npr. “Jagdteppich” iz Wienhausena s početka 15. st.).
63
64
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo, Imotski, Vrgorac
65
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Imotski Utvrda i grad na obronku brda Podi, na sjevernom obodu širokog Imotskog polja, dali su ime staroj hrvatskoj župi Imota (10 st.) koja se sterala na dodiru Dalmacije, Hercegovine i Bosne. Tvrđava Topana, na hridini poviše Modroga jezera, ima distinktivnu srednjovjekovnu fazu unutar cjeline koja je oblikovana istom za turske vlasti. Na ulazu u tvrđavu podignuta je početkom 18. st. crkvica Gospe od Anđela, zaštitnice grada i cijele Krajine, što je vezano za povijesni datum oslobođenja grada od Turaka (2. kolovoza 1715). Franjevački samostan utemeljen je 1738, i više je puta pregrađivan. Sudbina mu je bila komplicirana: osnovali su ga oko 1300. hrvatski plemići Nelipići na izvoru Vrljike u Prološcu, ali je poslije morao seliti na Kamenmost, pa na Otok na Prološkom blatu, u Podgrađe, u Dobrče u Rogoznici, i u Omiš. Crkva sv. Frane je iz 1900. godine. U samostanskoj muzejskoj zbirci, među brojnim etnografskim predmetima, izloženi su i ulomci kamenog namještaja starokršćanske crkve, nedavno istražene i prezentirane bazilike sa dva krsna zdenca,
66
Vlah. Višeznačan pojam. Prvotno se tako nazivalo Talijana ili bilo kojeg drugog predstavnika romanskih naroda, ali se ponajviše odnosio na romanizirane Ilire koji su nakon dolaska Slavena nastavili živjeti u unutrašnjosti balkanskog potkontinenta nomadskim pastirskim životom. U turskoj Bosni označivao je sve pravoslavce, u Dubrovniku svakog seljaka. Stanovnici primorskih gradova i čakavskih sela tim pojmom označuju povremeno seljake i pastire u unutrašnjosti koji se služe štokavštinom. Neki otočani tako zovu svakog stanovnika kopna, a autohtono stanovništvo tako naziva doseljenike, neovisno o njihovoj vjeri. Splićani su, konačno, tim imenom, “Vlaj”, posprdno nazivali Zagorce.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Ojkanje. Pjevanje koje još nema izgrađenog tonaliteta i harmonijskog poimanja, ni smisla za završnu notu, a kojemu još nitko nije uspio naći paralele u staroj pjevačkoj tradiciji! Uski opseg ljestvičnog niza svjedoči o drevnosti tradicije. Karakteristično je dvoglasje u kojemu još nema paralelizama u tercama (ili sekstama) koje čujemo u primorju, u neposrednoj blizini, kao i zaostajanje jedne dionice na jednom tonu, česta upotreba sekunde, ili čak paralelno pomicanje u sekundama. Jednakom dvoglasnom tehnikom služe se i guslari i prebiralci dvojnica (svirale) i dipli bez mijeha i s mijehom (mišnice).
67
Biokovo, Imotski, Vrgorac 68
na brežuljku Dikovača u Zmijavcima, 8 km južno od Imotskog. Na brežuljku je i nekropola stećaka. Spomenik najvećem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća Tinu Ujeviću djelo je kipara Krune Bošnjaka (1980). Podići će se i spomenik Hasanaginici, tragičnoj heroini koju je opjevala narodna balada nastala u Imotskoj krajini. U široj okolici Imotskog dojmljivi su nalazi kasnoantičkih utvrda na Vitreniku i Nezgrivi, kasnoantičkih naselja nad Lovrećom i na Kokića gradini u Prološcu (Epilentium?), te većih sklopova s bazilikama u Cisti Velikoj (Tronum?), te u Zmijavcima (Dikovača) i Prološcu, kao i na Gorici u Sovićima - sve odreda važni lokaliteti, s krasnim panoramama, na liniji dobro dokumentirane trase rimske ceste koja je od Trilja, Prova, Krivodola (Imotski) išla prema Naroni, a očuvala se do danas u istoj živosti.
svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnjaše, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša, njihova djeca i svi gosti. Na tom mjestu nastade Crveno jezero. Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.”
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Osobitu pazornost privlače krški fenomeni, Modro i Crveno jezero, u neposrednoj blizini grada. Dno Crvenog jezera je samo 19 metara nad razinom mora, a razina vode oscilira između 285 i 320 metara, po čemu je ono najdublje u Europi. Ime mu dolazi od crvenih, gotovo okomitih stijena. Ušlo je i u pučku legendu o bogatom i okrutnom Gavanu i njegovim velebnim dvorima. “Još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo... Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom
Modro jezero vezuje se uz legendu koja je opjevana u narodnoj baladi o Hasanaginici kojoj se grob traži na predjelu zvanom Gaj.
69
Biokovo, Imotski, Vrgorac 70
Donji Proložac Sjeverozapadno je od Imotskoga. Osobito važna arheološka zona stoljećima je bila blizu kanjona Badnjevice u Prološcu, u sjeverozapadnom dijelu Imotskog polja. O tome svjedoče ostaci srednjovjekovne utvrde Stjepana Vukčića Kosače (spominje se 1444), nadograđene za Turaka, te kasnoantičkog kastruma podignutog na prapovijesnoj gradini na Kokića glavici. U istraživanjima na mjesnom groblju pronađeni su temelji trobrodne ranokršćanske bazilike s baptisterijem, te ostaci starohrvatske crkve. Tu je otkriveno i više rimskih nadgrobnih stela, a na jednoj se potpisao Maksimin, najstariji imenom poznati skulptor u unutrašnjosti Dalmacije (2. st.). Otkriveni su i ostaci srednjovjekovne crkve na izvoru rijeke Vrljike. U Runovićima, u polju jugoistočno od Imotskog, nalazilo se rimsko naselje Novae (ad Novas). U podu župne crkve i ograde groblja nađen je natpis u čast careva Galijena i Valerijana (c. 253-259), te nekoliko nadgrobnih stela.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Prološko blato. Po vrstama kraških oblika, Prološko blato i zapadni dio prostranog Imotskog polja - uz Bajkalsko jezero - najraznovrsniji je hidrogeološki fenomen na svijetu. U nizu kraških jezera ističu se Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko jezero, Galipovac, Knezovića jezero, Provalija, Krenica, Jezerina, Lokvičićko jezero, koja se hrane ponornicama, rijekom Vrljikom, a povremeno i tokom rijeke Suvaje. Osobito je zanimljiva Vrljika, ponornica kolebljiva vodostaja, duga 20 km, koja ponire u jezero Nuge. Izvorišni predio (50 ha) u koji ulaze izvorišta Modro Oko, Utopišće, Opačac, Jauk te korito rijeke do Kamenmosta zaštićen je od 1971. kao ihtiološki rezervat jer u njemu obitava endemična mekousna pastrva. Na Prološkom blatu bio je franjevački samostan koji je prethodio onome u Imotskome. Tijekom zimskih mjeseci i početkom proljeća sva vrela iz Studenaca i Ričica provriju, te s kišama donose goleme količine vode koju ulijevaju u zapadni dio Imotskog polja povećavajući površinu Proloških jezera. Najnovije prirodno jezero Imotske krajine, nazvano Bućuša, nastalo je nakon urušavanja jugozapadnog dijela Imotskog polja u općini Lokvičići u jesen 2004. godine. Čitav taj krški kraj još uvijek intenzivno geološki pulsira!
71
72
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Biokovo, Imotski, Vrgorac
73
Biokovo, Imotski, Vrgorac 74
Vrgorac Vrgorac je, kad i Imotski, u 10. st. bio sjedište hrvatske župe. Pod turskom vlašću nalazio se 1477-1694, i donedavno je ostao granično mjesto poznato po sajmovima. Na Motokitu (1063 m), vrhu po kojemu grad i nosi ime, dominira tvrđava, sjajan vidikovac, koja se također restaurira. Pod tvrđavom je neohistoricistička župna crkva Navještenja Marijina (19131921), na mjestu starije koja je za turske vlasti služila kao džamija. Uz sklop nekadašnje neohistoricističke Režije duhana nalazi se zapušteni ali veoma zanimljiv park oblikovan 1900-tih godina. Vrgorac je rodno mjesto Tina Ujevića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika. Nedavno je restaurirana kula u kojoj se pjesnik 5. VII. 1891. rodio kao sin lokalnog učitelja (Fratrova ili Cukarinovića ili Kapetanova kula, kako se u Vrgorcu zove). To je jedna od četiri sačuvane kule iz baroknog doba (ostale su: Raosova, Pekarova i Mumin-agina).
dovoljna jer je marljivost bila tolika da su radilišta bila uvijek pusta dva do tri dana. Tri ovako ušteđena dana pravila su im ogromnu radost koju je nemoguće opisati.” Na Turiji između Zagvozda i Župe uklesana je velika spomen-ploča na kojoj piše (konzervatori obnovili natpis koji je Austrija otukla): Za vladanja Napoleona Velikog, pod zaštitom kralja Italije Eugenija, za vrijeme generalnog providura Vicka Dandola, vojnog zapovjednika maršala Marmonta, pod tehničkom upravom generala Blancharda, inžinjera Gelića i podinžinjera Zavorea, uz sudjelovanje cijele kopnene i primorske Dalmacije, probijen je ovaj put od granice Hrvatske do Albanije, u duljini od 250 geografskih milja tijekom godina 1806, 1807, 1808, 1809. Ovom putu u znak harnog sjećanja i zahvalnosti za primljenu zaštitu od uzvišenog vladara dadoše ime “Napoleonov put”.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Napoleonova cesta. Plan poznate cestovne mreže koju je gradio maršal Marmont, u vrijeme francuske vlasti u Dalmaciji, napravio je već 1787. inženjerijski kapetan Šibenčanin Frano Zavoreo koji je potom više desetljaća stvarno upravljao javnim radovima u Dalmaciji. Marmont, opisujući prometne teškoće s kojima se borila njegova vojska na dugim marševima, u golemom prostoru gotovo bez cesta, u svojim memoarima piše: “Mlečanima je odgovaralo ovakvo stanje. Gospodari mora, a na kopnu uvijek u obrambenom ratovanju, saobraćali su s Dalmacijom isključivo uz pomoć brodova...” Marmont je poduzeo javne radove po primjeru rimskih armija koje su tako koristile slobodno vrijeme. Želio je načiniti kolnu komunikaciju između Zadra i Dubrovnika kroz unutrašnjost pokrajine, te duž obale. Proveo je opći popis muškaraca sposobnih za rad. Svaki radnik primao je dnevno jedan vojnički kruh ili dva obroka, “više kruha nego bi ga ikada pojeo kod kuće.” Ako zadatak ne bi bio izvršen u 15 dana, ostajali bi usprkos dolasku svojih drugova. Isto tako, ako bi završili prije predviđenog roka, napuštali su gradilište prije petnaestog dana, noseći cjelokupne petnaestodnevne obroke kruha kao nagradu, ohrabrenje i nadoknadu za uloženi trud. “Ta nagrada bila je
Kada je austrijski Car posjetio Dalmaciju 1818. godine navodno je izjavio: “Velika je šteta što maršal Marmont nije ostao u Dalmaciji dvijetri godine duže.” Mora se, međutim, kazati da Zavoreov plan austrijske vlasti nisu prije provele jer su, za razliku od Marmonta, smatrale da treba platiti zemlju po kojoj će se trasirati ceste.
75
76
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Tin Ujević (1891-1955) je pjesnik s najznačajnijim lirskim opusom 20. stoljeća u nas. Poput svog zemljaka Ivana Meštrovića koji je nakanio restituirati hrvatskoj skulpturi tradicije egipatske, grčke, rimske, romaničke, renesansne plastike, i Tin, samo mnogo finije, s manje parlanda i više kozmopolitske tankoćutnosti hrvatsko moderno pjesništvo prikopčava na žile modernog petrarkizma i mesijanizma, na kucavice tada aktualnog vitalizma i panteizma,
Balada donosi pripovijest o ženi koju je osjetljivi muž otpustio oduzevši joj petero djece, otpravivši je majci i bratu Begu Pintoroviću koji je živio na Klisu, gdje je bio zamjenik kliškog sandžaka. Lijepu Hasanaginicu mnogi prose, a brat je protiv njezine volje udaje za imotskog kadiju (suca). Nesretnicu svatovi odvode u Imotski, a ona ih moli neka joj dopuste da daruje još jednom svoju djecu. Začuvši suprugov glasni prijekor s prozora, sruši se mrtva. “Djeca ostaju bez majke, Hasan bez voljene žene, a svatovi bez mlade.” Ruševine Hasanagine kule u Vrdolu, u današnjem Zagvozdu, još postoje kao i mjesto gdje je navodno pokopana Hasanaginica. U blizini se nalaze tri bunara iz kojih je zaimala vodu, a iz srednjeg je izrastao hrast.
Biokovo, Imotski, Vrgorac
Hasanaginica. Narodna balada nastala u Imotskoj krajini koju je 1774. zapisao učeni opat Alberto Fortis, vjerojatno prema diktatu splitskog polihistora Julija Bajamontija, a njene romantične deseterce preveo je na njemački već 1775. Johann Wolfgang Goethe, zatim Dubrovčanin –uro Ferić na latinski, Walter Scott na engleski, Prosper Mérimée i odvojeno Gérard de Nerval na francuski, Aleksandar Sergejevič Puškin na ruski, Adam Mickiewicz na poljski...
neoplatonizma i avangardizama... Bio je simbolist i parnasovac, nadrealist i nadromantičar i još mnogo toga, buntovnik s razlogom, otpadnik, pjesnik pesimizma i pjesnik orfičke radosti. Jedino je takav pjesnikudruženje mogao napisati genijalnu pjesmu Pobratimstvo lica u svemiru.
77
TURISTIČKE ZAJEDNICE TZ Županije splitsko-dalmatinske Prilaz braće Kaliterna 10/I HR-21000 Split CROATIA tel.: +385 (0)21 490 032, 490 033, 490 036 fax: +385 (0)21 490 033, 490 036 e-mail: info@dalmatia.hr www.dalmatia.hr
TZ TRILJ HR-21240 Trilj, Bana Jelačića 8 Tel./Fax.: +385 (0)21 832 510 turisticka.zajednica.trilj@st.htnet.hr
TZ VRLIKA HR-21236 Vrlika Tel./Fax.: +385 (0)21 827 460 tz@vrlika.hr www.vrlika.hr
TZ VRGORAC HR-21276 Vrgorac, Tina Ujevića 32 Tel./Fax.: +385 (0)21 675 110 www.vrgorac.com
Zagora
TZ SINJ HR-21230 Sinj, Vrlička 41 Tel./Fax.: +385 (0)21 826 352 tzg-sinja@st.htnet.hr www.sinj.com
78
TZ IMOTSKI HR-21560 Imotski Tel: +385 (0)21841 125 Fax: +385 (0)21841 078
ZAGREB
PULA
OSIJEK
KARLOVAC
RIJEKA SENJ
ZADAR ŠIBENIK
TROGIR
Split
Šolta Brač Vis
OMIŠ MAKARSKA
Hvar
DUBROVNIK
Zagora 79
Zagora
KALENDAR DOGAĐANJA
80
Vrlika
Uskrs-čuvanje Kristovog groba za Veliki tjedan
travanj
Trilj
Eko-izazov
travanj/svibanj
Sinj
Međunarodne galopske trke
svibanj
Imotski
Imota-Hrvatski festival orkestara mandoline
svibanj
Radošić
Revija bikova
svibanj
Vrgorac
Dani jagoda i seoske igre
svibanj/lipanj
Vrlika
Večer folklora Dalmacije na česmi
srpanj
Vrgorac
S Tinom u Vrgorcu
srpanj
Imotski
Imotska sila-Raosovi dani u Medovu Docu
srpanj
Kostanje
Festival soparnika
srpanj
Kostanje
Dani Mile Gojsalić
srpanj
Sinj
Galopske trke
srpanj/rujan
Sinj
Dani Alke i Velike Gospe (koncerti, sportska natjecanja, pučke manifestacije)
srpanj/kolovoz
Imotski
Zagvozd: Kazališni susreti Glumci u Zagvozdu
srpanj/kolovoz
Imotski
Gospa od Anđela, Dan mjesta
kolovoz
Sinj
Bara, Čoja, Alka
kolovoz
Sinj
Rekonstrukcija Sinjske bitke „Opsada“
kolovoz
Sinj
Velika Gospa
kolovoz
Trilj
Croatia Cup preponsko jahanje
kolovoz
Vrlika
Ero s onoga svijeta
kolovoz
Trilj
Dani Sv. Mihovila
rujan
Vrgorac
Biklijada-narodni običaj pijenja vina i mlijeka u čast jematve
rujan/listopad
Sinj
Natjecanje u preponskom jahanju za juniore
listopad
Vrlika
Dan grada u okviru blagdana Gospe Ružarice, zaštitnice mjesta
listopad
Izdavač:
Splitsko-dalmatinska županija Turistička zajednica Županije splitsko-dalmatinske
Za izdavača:
Joško Stella Mili Razović
Urednik:
Joško Belamarić
Tekst:
Joško Belamarić
Prijevod:
SPES, Zagreb
Grafički dizajn:
Mario Brzić
Fotografije:
Joško Belamarić Mario Brzić Raul Brzić Andrija Carli
Grafička priprema:
Studio Tempera