nedjelja
plus
Nedjelja, 13. srpnja 2014.
31
prozor u prozu
Nogomet je negdje drugdje Piše Davor ŠIŠOVIĆ
P
ulski pisac Daniel Radočaj u svojoj je novoj knjizi već samim naslovom, i podnaslovom koji glasi “ili što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet” nagazio jedan od stereotipa koji o muškarcima grade sami muškarci, ali i prosječno mediokritetsko društvo u cjelini. Pritom, nogomet je ovdje uzet samo kao prigodni simbol, umjesto njega objekt takvog pisanja moglo bi biti bilo koje drugo bavljenje koje se uslijed društvenih uvjetovanosti smatra stereotipno muškim, od politike ili automobila do, recimo, lova ili burzovnog mešetarenja. Pritom se u većem dijelu zbirke nogomet uopće ne spominje, iako taj pojam daje nekakav konceptualni okvir pričama kao cjelini, pa kad ga nema, prisutan je svojom odsutnošću, ignoriranjem i prezirom pripovjedača prema toj, za manjinu muškaraca na zemaljskoj kugli, doista nevažnoj stvari. U pričama u kojima se nogomet izrijekom spominje, mahom je to angažirani kontekst pri čemu se svatko razuman ne može ne složiti s tezama o prevelikim novcima koji se oko nogometa vrte sasvim nerazmjerno umijećima i zaslugama onih koji te novce vrte. Novac, huliganstvo, hiperprofesionalizacija i estradi-
zacija nogometa kao sporta motivi su koji pripovjedača u ovim pričama mentalno udaljuju od nogometa, čak toliko da je takve stavove i takva mišljenja dovoljno samo ustvrditi, bez ikakve potrebe da ih se elaborira, jer pametnome će odmah sve biti jasno.
svoje sklonosti razmišljanju i čitanju, štoviše - i pisanju poezije, te istovremene nesklonosti nogometu, osjeća se lagano izolirano, ponekad čak i pomalo ugroženo u tom mediokritetskom svijetu u kome je prosjek postavljen jako nisko. Ne zbog nogometa, nego zbog cjelokupnog svjetonazora, nogomet je, da ponovimo, samo simbol i okidač, a ne neposredna meta takvih promišljanja.
Poriv na razmišljanje A preko prethodno rečenog dolazimo do glavne teze ove knjige, koja s nogometom ima utoliko veze ukoliko većinu svjetske muške populacije podvedemo pod kategoriju pripovjedaču mentalno i intelektualno inferiornog dijela svjetskog pučanstva. Opet, ne tiče se to samo nogometa, ali se tiče nekih stvari suprotnih od nogometa. Tiče se, primjerice, prirodnog ljudskog poriva na razmišljanje, za koji pripovjedač u ovim pričama, kroz prosta svakodnevna životna iskustva i kontakte sa svojim životnim okruženjem, ustvrđuje da nije urođen baš svakome ljudskome biću. Štoviše, ispostavlja se da je to rijedak dar kojeg većina pučanstva - a shodno matematičkoj logici i velika većina ljubitelja nogometa - nije spremna ili sposobna primiti. Još je izraženiji društveni kontrapunkt ocrtan kroz dijagnosticirani društveni stav prema čitanju knjiga, što je inače pripovjedačeva pasija, a kako se ispostavlja da je u društvu u kojem živi čitanje knjiga omrznuta i zastrašujuća djelatnost, to je veća barijera pripovjedača prema svome okruženju, prema ljudima koji ne čitaju knjige, nisu skloni razmišljanju, a istovremeno fanatično obožavaju nogomet.
O (ne)postojanju Ako uguglaš svoje ime i prezime i ne nađeš niti jedan pogodak, onda ne postojiš. Ako nemaš fejs, onda ne postojiš. Nemaš skype? Nisi nešto tvitao? Pa, dakle, stvarno, nisi in, nisi moderan, treba se pojavljivati. U virtualnom svijetu, dakako. Nekada je bilo dovoljno napraviti đir Korzom, pogledati koga ima, koja čakula, koji trač, vidjeti modne trendove, nove ljubavne parove - i to je bilo to. Danas se sve to čini na virtualan način, kada te netko pita “zašto te nema”, to se najčešće ne odnosi na činjenicu da te nema u kvartu, na omiljenoj šetnici, plaži, kavani ili pizzeriji, već u virtualnom svijetu. I naravno, moraš lajkati fotke s dječjih rođendana, nove kućne ljubimce, činjenicu da se netko probudio, ili da je pošao spat, jer ako to ne učiniš - to je gore negoli da nisi nekoga pozdravio na cesti. Sve je to vrlo važno za društveni život. Zašto voditi dnevnik, skrivat ga ispod madraca ili gdje drugdje, kada to nije in, treba svaku stvar objaviti urbi et orbi, pa zar da fanovi propuste koju objavu iz našeg života? Zar da ne znaju da je netko jeo zobene pahuljice s grožđicama za doručak i da je to bilo neprocjenjivo, isto kao i šetnja uz more, palačinke s Nutellom, plivanje u cik zore ili sumraka, gledanje televizije s najdražima. Naravno, mora se znati i kada se netko posvađao s punicom/svekrvom, ili čiji susjed preglasno pušta glazbu, ili pak s kakvim je ocjenama tko položio pojedini ispit. Ako se to ne objavi, ne postoji se, malo sutra. (V. B.)
BEZ TEKSTA
quo vadis
Manuel ANGELINI
Daniel Radočaj: “Suprotno od nogometa”, zbirka priča, Studio TiM, Rijeka, 2014.
Poziv na toleranciju
Novac, huliganstvo, hiperprofesionalizacija i estradizacija nogometa kao sporta motivi su koji pripovjedača u ovim pričama mentalno udaljuju od nogometa Po svim drugim osobinama pripovjedač ovih priča je normalan i prosječan, relativno je mlad, ima egzistencijalnih problema (a tko ih nema), prolazi
kroz ljubavne veze ne baš zavidne stabilnosti, malo više pije, sluša neku svoju glazbu, ima rodbinu, susjede, zanimljive prijatelje. Usprkos toj “normalnosti”, zbog
Slijedom takve logike koju nam postupno gradi čitanje Radočajevih priča - inače, treba naglasiti: vrlo kratkih priča, proznih crtica od po pola stranice, češće i manje, rijetko više - mogli bismo doći i do konačne definicije središnjeg neimenovanog motiva ove zbirke: to je tolerancija, ili preciznije rečeno - poziv na toleranciju. Pritom je prilično jasno: oni koji ne vole razmišljati, ne čitaju knjige i fanatično vole nogomet su po definiciji netolerantni, jer ne vole da itko narušava njihov ionako niski prosjek, a takvi su spremni i nasilu provesti “uprosječavanje”, bilo prostim nasiljem, bilo masovnim (glasačkim?) pritiskom na društvene institucije. Oni drugi, da sad ne ponavljamo svojstva i definicije, nemaju poriv natjerati većinu da razmišlja, čita knjige i ne voli nogomet; dovoljno bi im bilo da se njihovo postojanje uvaži, ne zato što se mora jer je nasilje protuzakonito, nego zato što nitko ne bi smio imati pravo, ali ni intimnu želju, prisiljavati drugog da bude poput njega.