LIST PIONIRSKOG ODREDA „MIHOVILA OAVLEKA MIŠKINE“ OSNOVNE ŠKOLE VIRJE Dragi učenici, za još jednu godinu ste stariji u vašoj divnoj poletnoj i stvaralačkoj mladosti. Iza vas ostaje pređeni put polugodišnjeg učenja i rada u raznim aktivnostima koje vam pruža škola i socijalistička zajednica. Sigurno je većina među vama ponosna na ono što ste u svom dosadašnjem radu postigli, a mi bismo , vaši nastavnici i odgajatelji željeli da kroz daljnje vaše školovanje postignete i mnogo više, da pretegnete našu generaciju i da od sebe date sve umne i fizičke sposobnosti za što ljepši i bogatiji, kulturniji i duži život pun naprednih misli, ostvarenja i tehničkog procvata za sebe, svoj narod i cijelo čovječanstvo! Postanite borci učenja, savladavanja i najtežih prepreka i zadataka, borci za viši standard svih ljudi, borci za mir i divniju sutrašnjicu! Direktor Senjan prof. Ivan RENE MAHEU, GENERALNI DIREKTOR UNESCO-A: „Obraćam se Vama, učenici čitavog svijeta!“ U zoru nastupajuće godine obraćam se vama, učenici i učenice svih zemalja, koji ste za nas – svoje roditelje, svoje učitelje, svoje starije – zora svijeta! Vi ste naša nada, za vas radimo. Za vas nastojimo učiniti život sigurnijim i ljepšim. Nikada nije bilo lako biti pravedan i dobar. Ali nikada za ljude dobra srca i dobre volje nije bilo toliko kao danas mogućnosti investicije, stvaranja napretka. Zahvaljujući razvitku nauke, čudesa tehnike svakoga dana se pridodaju čudesima prirode. Zahvaljujući brzom razvitku sredstava saobračaja i informacija, ljudi imaju sve više prilike da se upoznaju, da se razumiju i da unatoč razlikama u svojim životnim i kulturnim uvjetima osjete duboku solidarnost koja ih spaja. A ključ koji će vam dati pristup svim dobrima nauke i tehnike jest školovanje. Ne smatrajte školovanje prisilom ili nekorisnim i prolaznim poslom. Ono je početak vaše pobjede. Koristite ga dakle široko, žarko i velikodušno! Znajte da je ono plod tisućgodišnjeg strpljivog napora ne samo predaka vaše nacije nego i čitavog čovječanstva u borbi protiv neznanja, predrasuda i nasilja. Prihvatite sa zahvalnošću i gordošću to plemenito nasljedstvo. Znajte, također, da to dobro koje vi uživate, još uvijek predstavlja privilegij. Jer to dobro trebalo bi da uživaju sva djeca svijeta i da poput vas imaju sreću – zaista kažem, sreću – da mogu učiti. A u ovom času ima više od stotinu milijuna djece vaše dobi za koje ne postoje ni škole ni učitelji, jer su njihove zemlje suviše siromašne da bi im to mogle pružiti. Misleći na tu djecu kojima smo dužni davati svjetlo, ja vas pozivam da udvostručite hrabrost i vjeru kako biste pomogli da se stvori svijet u kome više ne će biti mraka. Sretna vam nova godina, moja djeco i budite hrabri! ( „RADIO UNESCO“, PARIZ)
1
Poruka redakcije Za ovogodišnji prvi broj lista naše škole „Mali Virovec“ primili smo mnogo vaših radova. Sve radove pregledao je redakcijski odbor i izabrao najbolje, koji su štampani. Mnogi slobodni sastavci nisu uzeti u obzir zbog ograničenog prostora, iz razloga što nisu bili sadržajno na visini, ili nisu rađeni samostalno, već su plagijat, što nije dozvoljeno. Radovi o Djedu Mrazu, mnoge pitalice i zagonetke nisu štampani jer nisu originalni. Učenici, želimo vam mnogo sreće u daljnjem radu i, budete li marljivi, uspjeh neće izostati, a mnogi od vas ugledat će svoje ime u narednom broju lista „Mali Virovec“. Redakcija NE SAMO NASTAVA Uvijek je čovjek težio za znanjem, stvorio je sprave koje ga zamjenjuju. Razdoblje u kojem živimo puno je različitih tehničkih dostignuća. Mi učenici pokazujemo veliko zanimanje i za ostale vidove obrazovanja kroz pojedine sekcije i grupe slobodnih aktivnosti. Među njima posebno mjesto zauzima grupa fotoamatera. U prvim danima našega rada upoznavali smo se s osnovima foto-tehnike, a kasnije smo prešli na praktične radove. Sastav grupe je raznolik. Početak je bio težak, bilo je neuspjeha. Neke je obeshrabrilo, ali ipak nisu sasvim klonuli duhom. Na vlastitim greškama smo najbolje učili. Teme za rad nalazimo u svakodnevnom životu i radu škole. Za grupu: Petričec Mladen, VIII.b razred PRVI HOKUS – POKUS Dogovorili smo se jednog dana da ćemo uveče razvijati film. Sakupili smo se u mom domu i pripremali se za rad. Trebalo nam je zeleno svjetlo. Sijalicu smo umotali u zeleni papir. Kad smo upalili svjetlo, papir je otpao, a bijelo svjetlo je uništilo film na kome su se nalazile moje prve i najdraže snimke. Mesarov Ivan, VII.a razred PUTUJEMO SVIJETOM Grupa Mladih geografa broji osamnaest članova. Sastajemo se svake srijede. Sadržaji naših sastanaka su vrlo interesantni, jer se tu upoznajemo s nepoznatim svjetovima. Sada proučavamo kako čovjek osvaja pustinju. Kad dobro proučimo ovu temu, priredit ćemo predavanje za učenike nižih razreda. Za grupu: Pavunić Ivka, VIII.a razred
2
NAŠA RASPJEVANA OMLADINA Marljivo smo se pripremali. Ove školske godine imali smo vrlo uspjelih nastupa. U drugom polugodištu udvostručit ćemo svoje zalaganje. Za naše uspjehe škola nas je nagradila s dvije skskurzije. Posjetili smo koncertnu dvoranu „Istra“ u Zagrebu gdje smo s oduševljenjem pratili izvođenje muzičkog programa. U varaždinu smo posjetili Narodno kazalište „August Cesarec“ i gledali Goldonijevu komediju: „Ribarske svađe“. Za muz. Omladinu: Carek Ljubica, VIII.b razred MALI LITERARCI Kad osvane četvrtak sva lica naših članova sjaje od sreče. Znamo, da ćemo danas saznati nešto novo iz naše i strane književnosti. Raduju nas lijepi radovi članova grupe. Najviše cijenimo one radove koje nam štampaju dječji listovi. Na bolji rad nas potiču aplauzi naše publike kad im prenosimo djela i misli velikana naše književnosti. Za literarnu grupu: Sabolek Mira, VIII.b razred PLATNO, BIJA, KIST… Likovna sekcija djeluje u okviru školskog Kulturno-umjetničkog društva. Njezina djelatnost je raznolika. Crtamo na asvaltu, rješavamo i izrađujemo scenske površine. Mladi likovnjaci su ljubitelji likovne umjetnosti uopće, pokretači su estetskog izživljavanja, kao i sakupljači narodne umjetnosti. Za likovnu sekciju: Topalović Edita, VIII.b razred List uređuje kolegij učenika i nastavnika ove škole. Glavni i odgovorni urednik: Čanjevac Nada Likovna obrada: Turković Josip Tehnički urednik: Mesarov Mihajlo List izlazi dva puta godišnje, cijena pojedinom broju 20 din. IGRA VJETRA U MOJOJ ULICI Vjetar u mojoj ulici bio je nemiran. Nisam mogla spavati od njegove buke. Bila sam budna. Sklapala sam oči, ali san me nije htio.Grane su se savijale do zemlje. Vjetar se nije smirio. Kad sam zaspala ništa više nisam čula. Nisam dugo spavala. Opet sam se probudila. Vjetar više nije fijukao. Bilo mi je lijepo spavati jer se vjetar smirio. I on je spavao. Grane se niu savijale. U mom kraju bila je tišina. Sve je bilo mirno. Svi su spavali. Zaspala sam i ja. Marčinko Marijana, II. razred
3
PAO JE SNIJEG Željela sam da padne snijeg. Jedne večeri kad sam se vratila iz škole, mama mi je kazala da navučem zavjese. Kad sam prišla prozoru, radosno kriknuh:“Napokon, napokon!“. Svi brže potrčaše da vide zašto sam tako kriknula. Kad su prišli bliže od iznenađenja zastadoše. Zrakom su lepršale pahuljice. Ujutro sam brže pojela doručak i izjurila sa saonicama napolje. Na brežuljku bilo je mnogo djece. Pojurila sam na brežuljak. Tamo je bila čitava bitka. Jedni su branili snješka, a drugi su ga napadali. Jedna je gruda doletjela, pogodila je snješka u nos. Nos je pao na zemlju. Našao ga je zečić i slasno ga pojeo, jer nos je bio od mrkve. Carek Ružica, III.a razred PAHULJICE Došla je zima, a s njom i nježne pahuljice. Tako su nježne i tako živahne. Cijelo je nebo pokriveno bijelim sagom. Pahuljice su vesele, radosne i nasmijane. Vesele se prirodi. One e spuštaju vrlo tiho i nečujno. Spuste se na svaki krov, na sve drveće i grmlje, na sve bregove i planine, te pokriju cijelu prirodu. Ponekad plešu zrakom svoje divno kolo u bijelim svečanim haljinama. Igraju se vjetrom, natežu ga za njegov svileni plašt, sjedaju mu na glavu, čupaju ga za njegovu dugu bijelu bradu i češljaju mu kudravu crnu kosu. Nekad se razljute tako, da ljutito sjedaju ljudima na kapute, vješaju im se o noseve i draže ih. Nisu one uvijek tako ljutite. Znadu biti djeci radost i veselje. Ipak svi mi volimo pahuljice – zimine unučice. Podravec Mirica, V.a razred
NAŠE MILE PTICE Da, nema ih! Otišle su na dalek put. Otišle su i ostavile nas. Ali će se ipak jednog dana k nama vratiti. Doći će za koji dan. Doći će i donijeti sunce, radost i pjesmu. Bit će opet vesele i raspjevane, te drage male ptičice. Sunce će ih milovati svojim zrakama, a priroda će im darivati mnogo hrane. Naći će one kod nas svoj dom, svoje gnijezdo, koje su s mnogo ljubavi i žara gradile. Opet će u novom domu zacvrkutati mlada ptičad, njihova djeca. I bit će s nama do sive i kišovite jeseni, a onda će nas napustiti. Otići će na dalek put, preko polja, planina i mora, letjet će u novi kraj. U novom kraju naći će mnogo hrane i novo gnijezdo. Šklebar Josipa, VII.b razred
4
PTICA Studen vjetar duva Ptičica se zime čuva. Traži jadna sebi hranu U našemu stanu. Vukres Biserka, IV.b razred PTIČICE ZIMI Stigla je zima. Ptičicama je hladno. Svaki dan ih hranim. Dolete na moj prozor. Naspem im mrvica. Kljuckaju. Po cijeli dan cvrkuću. One su moji gosti. Volim ih. Rado se igram s njima. Ptičice su kao mi djeca. Skakuću, cvrkuću, žvrgolje…! Lukić Marica, II.a razred MOJA ULICA Moja ulica je široka i duga, A na kraju nje je željeznička pruga. U njoj živi mnogo radnih ljudi, Svi od reda vesele su ćudi. Kućice jedna uz drugu stoje I kao da prolaznike broje. Levaković, Ljubica, IV.a razred
ZIMSKO JUTRO Jednog hladnog zimskog jutra stajala sam kraj prozora i promatrala ulicu. Nebo je bilo tmurno, a nad krovovima kuća sterala se gusta i neprozirna magla. Na granama drveća blistalo je srebrnasto inje. Na žutoj uveloj travi svjetlucao se mraz. Na horizontu se pojavila mutna crvena kugla – sunce.Nad cijelim se selom i dalje stvara mrtva tišina. Činilo se kao da svi još spavaju. Ali ipak netko je bio budan jer bi tišinu poremetio hrapavi glas: „Kukuriku..u..u“ Ubrzo je nestalo magle i pojavilo se nekoliko učenika koji su žurili u školu. Uzela sam torbu i požurila za njima. Vjetar je i dalje puhao plešući svoj hladni jutarnji ples. Gall Marija, VI.b razred
5
JURE SAONICE Iznenada pao je snijeg. Lepršale su bijele pahuljice snijega. Promatrao sam ih. Dugo su lepršale zrakom. Bilo ih je mnogo. Pokrile su polja, livade, ceste i brežuljke. Konji su vukli saonice. Trčali su cestom. Čulo se zvonce. U saonicama bio je prijatelj Perica i ja. Bili smo radosni. Sanjkali smo se do bakine kuće. Široki Goran, II.a razred ZIMA JE DOŠLA U MOJE SELO Uvukla se kao neka baka i svojim hladnim prstima posipala bijele pahuljice. Pokrila je polja i šume, a i naše selo svojim bijelim plaštem. Kad su se djeca probudila i vidjela snijeg, razveselila su se i počela popravljati sanjke i skije, pa hajdmo na sanjkanje. Iz bijelih pahuljica načinila su snješka. Nos mu od mrkve, oči od ugljena, a kosa od slame. Snješko se veselo smješkao djeci koja su se oko njega sanjkala. Zima je uspavala životinje. Čovjek koji hoda ulicom obukao je toplo odijelo. Gladne ptičice traže hranu. Umorne grane drveća saginju se do zemlje. Studeni lahor pokatkad pirne selom. Bijele se krovovi kuća i izgledaju kao ovčice. Eto, došla je zima u moje selo, a otići će kad nastupi proljeće. Pikivača Ljubica, V.b razred NAPUŠTENA KNJIGA Tražeći nešto na tavanu, opazih na uprljanoj boci neku knjigu. Naslovna stranica nije se vidjela jer je na njoj ležao sloj debele prašine. Plašljivo sam je primila s dva prsta, kao da ima zube, te lagano otresla prašinu s nje. Gle, pa to je moja prva knjiga – početnica. Da mi je znati kako je dospjela ovamo? Korice su joj savijene i blijede, a listovi i slova požutjeli. Vidi, kako je ovo smiješno! A,B,C,D… AVION, BURE, CIPELE, DIM , pa neke crte kose, okomite, vodoravne. Šta će mi ta knjiga? Da je bacim? Ionako mi više nije potrebna! Ne, neću je baciti jer mi je to prva knjiga iz koje sam naučila prva slova. Da, bilo je to prije sedam godina, kada sam išla u prvi razred. Uzela sam krpu i početnicu brižno očistila od prašine, a zatim je stavila na policu među ostale knjige. Ciganović Katica, VII.a razred
6
IGRA NA SNIJEGU Došla ciča zima Radosti nosi svima. Bregovi se bijele Djeca se vesele. Skije kližu, svuda stižu. Kad se oni kući vrate Pogledi ih mrki prate, Jer su mokre cijele hlače i netaknute im zadaće. Mesarov Tihomir, V. c razred KRIJESNICA U NOĆI Žurno sam odmicala šljivikom prema kući. Bio je gusti mrak. Ni zvijezda ni mjeseca nije bilo na nebu. Koračala sam razmišljajući:“Što bi se desilo da me netko progonmi?“ Brzo sam odvraćala misli od te gluposti. Odjednom nešto sjajno preleti ispred mene i sruši se u travu. Koljena mi se počeše tresti, kočiti. Htjela sam trčati, plakati, vikati. No nisam mogla. Osjećala sam se umorna. Strah me izmučio. Buljeći, gledala sam krijesnicu koja se gasila. Oh, koliko straha mi je nanijela. Šabarić Marijana, VI.c razred STARA ŠKOLSKA KLUPA Sjedim u školskoj klupi. Šutim i gledam njene brazgotine načinjene oštricom noža, njene plohe izšarane olovkom. Gledam tu staru dotrajalu klupu. Naslonim se na nju, a ona bolno zajauče. Dvije velike udubine zjapile su kao oči koje me prezirno gledaju, a klupa procijedi nekoliko, jedva razumljivih riječi: „ Zar nemaš obzira prema staroj klupi koja je pomogla djeci da nauče prva slova i upoznaju svoju domovinu. Zar ne vidiš da sam stara i nemoćna, a put mi vodi u ognjište. Tamo ću izgorjeti, a da nitko neće za mnom zaplakati.“ Sutradan sam se začudila vidjevši da nema stare klupe. Na njenom mjestu ponosno je stajala nova. Još je mirisala na svjež lak. Našla se u novoj sredini, među radosnim đacima koji su je promatrali očekujući trenutak da i nju išaraju. Uskoro je i nju snašla sudbina stare klupe. Nisam bila jedina koja sam žalila za klupom. Klupa je u svom okrilju sačuvala mnogo briga i dječjih tajni. Kilić Lela, VII.a razred
7
SUSRET S PIJANIM ČOVJEKOM Dan je tmuran, kišovit i jednoličan. Krupne jesenje kapi udaraju u prozorska stakla. Svakodnevne pojave te hladne jeseni. Putnici su pospani i neraspoloženi. Na licima im se otkriva neka tuga. Jedni drijemaju, dok drugi gledaju nazainteresirano i nervozno mokra polja i livade koje nam brzo odmiču s vidika. Stanica!... Zaustavljamo se. Kroz nekoliko minuta neočekivani zvižduk lokomotive. Krećemo. U vagon uđe nekoliko novih putnika. Zauzeše svoja mjesta. Među njima bio je čovjek malog uzrasta, debeo. Stao je i počeo se njihati. Lice i nos crveni su kao i vino koje je popio. Iako je mjesto zanjega stajalo prazno, nije ga primjetio. Kroz poluotvorene zjenice ugleda mjesto i sjedne kao bomba koja pada s visina. Pogleda okolo i obrati se meni i mojim kolegama izvadivši iz đepa bocu crvenog vina. „Pijte!“ – reče. Jednoglasno smo odbili ponudu, a čovjek kao da se na to nije ljutio, uzme bocu i počne ritmički dirigirati i pjevati. Svi putnici su se nasmijali, napose kad su vidjeli da je nestalo vina iz boce. Bližila se stanica. Putnik je morao sići. Teturajući kao bačva pođe prema vratima. Vlak se zaustavi. Siđe. Promatram ga kroz prozor. Njiše se kao zrela kruška: čas lijevo, ča desno. Strepili smo hoće li ugledati natpis „GOSTIONICA“. Možda i nije uspio pročitati, ali po mirisu je osjetio da se tu nalazi. Ušao je u nju. Tko zna kad će izaći? A žena i dječica čekaju i dokle će još čekati? Hrženjak Mirko, VI. c razred ( Sastavak je nagrađen prvom nagradom na natječaju akcije borbe protiv alkoholizma) NEZABORAVLJENO PRIJATELJSTVO Kroz maglu sjećanja vidim onaj dan, najtužniji dan u mome djetinjstvu. Taj dan prekinuo je igru triju djevojčica, velikih prijateljica. Znale smo sve tajne, zajedno smo maštale, išle u školu i skakutale po širokim pašnjacima čuvajući svinje. Kad bi došlo ljeto najmiliji kutak bi nam bio neka mala plićina na Dravi. Tu bi dugo, dugo gackale po vodi dok ne bi netko došao po nas, da nas odvede kući. Kad su se zacrvenile prve jagode, u šumi se uz cvrkut ptica čula pjesma i smijeh nas, triju prijateljica. Kad bi došli jesenski dani, a s njima šušanj jesenjeg lišća, sve tri veselo smo išle u školu s torbom punom knjiga, s glavom punom svakojakih briga. U zavežljaju nosile smo poneku jabuku ili krušku. Tako su prolazili bezbrižni dani djetinjstva, a približio se i onaj najkobniji dan. Moje prijateljice odlaze. Odlaze daleko, odlaze zauvijek. One su plakale, ali ja nisam spustila ni jedne suze. Plakala sam bez suza. Na mojem licu odražavala se velika unutrašnja bol. Nije mi bilo jasno zašto odlaze, a voljele smo se kao rođene sestre. One su otišle u Ameriku. Kad sam dobila prvo pismo koje je bilo napisano još nesigurnim slovima iz mojih ičiju potekle su suze radosnice. Osjećala sam da držim u zagrljaju svoje prijateljice. Bila sam sretna jer sam znala da to veliko prijateljstvo nije zaboravljeno. Sabolek Mira, VIII.b razred
8
POLJSKI MIŠ Ljutio se gospodar na proždrljiva miša što mu pravi štete na usjevima, ali ga nikako nije mogao naći ni uloviti. Malen i brz, miš se lako krio od seljaka. „Prijatelju“ – govorili su mu drugi miševi – svi mi ne oremo i ne sijemo, ali ipak žanjemo. Ti jedeš i uzimaš više hrane nego ti treba. Zbog tebe je seljak ponio na tavan neke kuće veliku mačku koja lovi miševe. Pazi da ne zaglaviš“. Svi su se poljski miševi sada čuvali, a i onaj je lakomac uvijek bio na oprezu. Malo pomalo napunio je žitom gotovo cijelu svoju rupu. Ako poneseš u stan još malo žita, morat ćeš spavati pod vedrim nebom, govorili su drugi miševi. One iste večeri natrpa lakomac sve do vrha svoju rupu, najede se kao još nikada i legne ispred svog stana. Kasno u noći začuje topot ip red sobom ugleda dva sjajna oka. Htjede da pobjegne, ali rupa dupkom puna, a on težak kao olovo. Uzalud skoči. Uhvatila ga je mačka oštrim panđama i pojela. U rupi je ostalo njegovo ogromno bogatstvo koje su iskoristili njegovi drugovi. Šklebar Marica, VI.c razred KROVOVI Krovovi koji su razbacani kao orahove ljuske u nemirnom pomahnitalom potoku, čekaju olujnu pjesmu vjetra sjevernjaka i ljetnu žegu koja grije i pali. Oni su tu! – krovovi, koji odlaze u tminu noći, beskrajnog straha i strave. Krovovi su crveni poput gusarskih lađa što plove morima i ničeg se ne boje. Neki krovovi su potamnjeli od sunca i mnogih provedenih teških godina koje su na njima ostavile svoje nabore i stare ruke. Dimnjaci pjevaju svoju pjesmu, a povjetarac se poigrava oblačićima plavkastog dima. Krovovi mojega mjesta razbacani su kao zvijezde na nebu, sakriveni iza prozora kojije okićen darovima jeseni. Imade krovova koji su mladi i spretni, te žele da polete s olujnim vjetrom i razmišljaju o sretnoj budućnosti. Krovovi znaju sve tajne mojega mjesta. Krovovi, krovovi, vi ste svjedoci prošlosti. German Željka, VIII.b razred MOJ SAN Jednog dana išla sam kasno spavati. Sanjala sam o raketi. Putovala sam u svemir. Najednom sam počela da padam. Kad sam se probudila našla sam se na zemlji pod krevetom. Moja majka se nasmijala. Bukovski Štefica, IV.a razred
9
DALEKI VIDICI Eto, petnaest mi je godina, raskrsnica moga života. Moram odabrati novi smjer, novu stazu, novi korak u život koji će se mnogo razlikovati od prošlosti. Misli se redaju, kako bi bilo da postanem astronaut? U mašti već sebe zamišljam, kako sjedim u kabini. Slušam tajanstvene zvukove iz svemira i jurim. Zar ima što veličanstvenijeg od toga? Da! Ja ću postati astronaut. Međutim misli me nose dalje… novinarstvo! Da, to je moje zanimanje. Živjeti u bljesku fleševa i one poznate novinarske žurbe, putovati, pisati reportaže. Ali i nešto drugo kao da me mami k sebi. Želio bih graditi zgrade, mostove, brodove, podmornice, zar to nije divan poziv! I što sada da odaberem, kuda da krenem? Ali svaka ta želja nekuda vodi – vodi u život!!! Petričec Mladen, VIII.b razred VIDJELA SAM „MEDVJEDA“ Bila sam u šumi sa tetkom koji je po zvanju lugar. Kasno sam se vraćala kući. Putem sam razmišljala. Iznenada sam se trgnula i vidjela medvjeda kako sjedi pored puta. Srce mi je počelo lupati sve jače. Vratila sam se nazad i uzela sam dva kamena. Sjetila sam se da imam nožić. Otvorih ga i krenuh putem. Bacila sam kamen na mrkog medu. Čula sam samo odjek. Trčala sam kući. Bojala sam se da me ne stigne. Sutradan sam se vratila opet u šumu. Na onom mjestu ugledala sam truli panj. To je bio „medvjed“ koji me je uplašio. Sabilić Josipa,VI.a razred SUMRAK Dan se polako gasi. Posljednji odsjaji sunca trepere na horizontu. Tihi večernji sumrak spušta se tamni veo, a na mirnom plavom nebu treperi hiljadu zvijezda. Divno je pogledati ovaj noćni čar koji miluje lice, a i z daljine dopire miris proljetnog cvijeća. Još se ponegdje čuje uspavanka koju pjeva majka nad kolijevkom malenog čeda. Bake, stare pogrbljene i naborane starice, pričaju pričice svojim unucima, a u očima im ponekad zasja suza radosnica, sjećajući se svoga djetinjstva. U daljini se čuje urluk sove , a zrakom preleti pokoji šišmiš. Sve to daje još ljepši čar tihom večernjem sumraku. Sokolović nada, VIII.a razred
10
SUTONI Bez ikakvog šuma Spuste se oni, A grane šapču Sutoni, sutoni! Dok laste liječu I zvona zvone, Divno je gledati Tihe sutone. A seljaci naši Umorni se vrate, Večernji sutoni U snove ih prate. Sva djeca tada Zvijezde broje, Večernji sutoni Radosti su moje. Balog Marija, VIII.b razred MOJ BRACO Moj braco ne ide u školu i ne zna da čita. Voli gledati slikovnice , a najdraže su mu one u boji. Često upire prstić u sliku ip ita me: „Što je to?“ Ako nemam vremena da mu odgovorim, niz njegov obrazić poteče mala biserna kap-suza. Obriše je malenom šarenom maramicom i otrči po kutije da se igra. Kada mu je igre dosta, donosi mi neku knjigu i moli me: „Seko, čitaj mi!“Čitanje mi brzo dosadi i tako se svaki dan prepiremo. Ali ga ipak mnogo volim i ne znam što bih za njega učinila. Lukić Anica, VI.b razred
11
MOJI NAJBOLJI PRIJATELJI Imam tri prijateljice četkice. Prva mi čuva zdravlje, druga četka odjeću, a treća redi cipele. Svaka ima svoje ime. Prva se zove „Četkica Zubić“, drugoj je ime „Kefkica Odijelić“, treću sam nazvao „Čistiljka Cipelić“. One imaju još nekoliko složne braće: jednom je ime „Bistrinko Vodić“, drugi se zove „Sapunčić Pjenavko“, trećega zovem“ Češaljko Kosić“, a četvrtog zovem „ Škarko Noktić“. Kad se oni svi udruže, Tada meni vjerno služe. Kefaju me i četkaju, Da mi zubi dulje traju. Lice, ruke umivaju, Kosu moju počešljaju I odijelo čuvaju. Mesarov Goran, II.a razred ŠALE Nastavnik: Perice, nabroji mi deset domaćih životinja. Perica: Devet kokoši i jedan konj. Kuštrak Ivan, IV.b razred NAGRADNA KRIŽALJKA Sastavio M. Mesarov, VIII.b razred
12