Antropoloski almanah #2/2016

AntropoloĹĄki almanah broj 2_2016

2

Impressum Savjetnici Vjekoslav Afrić (Zagreb) Zrinka Blažević (Zagreb) Bert van den Brink (Utrecht) Reinhard Brunner (Tübingen) Johannes Feichtinger (Beč) Steve Fuller (Durham) Emil Heršak (Zagreb) Caroline Hornstein-Tomić (Zagreb) Jane Kaye (Oxford) Stefan Melnik (Hanoi) David Miller (Warwick/Coventry) Stefan Lorenz Sorgner (Erlangen) Peter Stachel (Beč) Uredništvo Kosta Bovan Nino Kadić Goran Mihelčić Majama Miličević Katarina Pera Marko Perožić Tihana Rubić Sara Simić Glavni urednik Darko Polšek Grafičko uredništvo Adriana Lacko Nakladnik Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu FF Press Kontakt Katedra za antropologiju Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3 10 000 Zagreb Hrvatska E-mail: antropoloski.almanah@gmail.com ISSN 1849-5613

3

Sadržaj 5 9 15 23 29 49 57 71 74 76 83 111 119 121 123

127 128 128 129 129 130 131

Riječ urednika Tekstovi Ranko Matasović: Jezična raznolikost kao sociobiološki problem Neven Sesardić: Smijemo li procjenjivati pojedince prema osobinama skupine?

Sunčica Lukas: Glazba i evolucija. Ima li glazba adaptivnu vrijednost?

Aleksandar Joksić: O psihološkim temeljima kulture: Ogled iz kognitivne antropologije Katarina Pera: Imaju li bogati više djece – pitanje odnosa BDP-a i stope fertiliteta na nacionalnoj razini Stefan Lorenz Sorgner: Nietzsche, nadčovjek i transhumanizam Razgovori Lee Alan Dugatkin – Čovjekoljublje dolazi iz gena, a ne iz religija Johann Roduit – Koje granice postaviti poboljšanju čovjeka Stefan Lorenz Sorgner – U sumnji za slobodu Antropologija prostora Peter Stachel: Polukolonijalno/poluorijentalno? Dalmacija kao turističko odredište u 19. i ranom 20. stoljeću Ivan Ramljak: U potrazi za kinima na Korčuli Čitaonica Arthur Koestler: Jogi i komesar Douglas Freeman: Diltheyev san Luka Šešo: Vile, more, vukodlaci – nadnaravna bića hrvatskih vjerovanja Kronike Prapovijest uma ECBB Austrija 2016 Međunarodna konferencija InASEA Studentska konferencija “Border Crossings” Ljetna škola „Konitsa International“ ICEB 2015 Antropološki kalendar 2016 (Goran Mihelčić)

5

Riječ urednika U drugome broju Antropološkog almanaha čitatelju smo priredili brojne izuzetno zanimljive originalne članke i prijevode.

Akademiku Ranku Matasoviću zahvaljujemo za izuzetno zanimljivu antropološku perspektivu jezične raznolikosti. Sličnu, evolucijsku perspektivu umjetničkim fenomenima nude i tekstovi kolegice Sunčice Lukas o glazbi i kolege Aleksandra Joksića, o kognitivnoj evoluciji portretnih stavova. Raspravu o još dva dobro poznata antropološka nalaza, o modeliranju recipročnog altruizma, i o korelaciji bogatstva naroda i spolne atraktivnosti muškaraca tematiziraju Jurica Hižak i Katarina Pera. Prof. Nevenu Sesardiću zahvaljujemo za dopuštenje da prevedemo i objavimo dio njegove knjige Making Sense of Heritability (Cambridge UP, 2005.), dio koji dokazuje zašto su obilježja kolektiva važna u procjeni individualnih osobina.

U odlomku „Antropologija prostora“, objavljujemo jedan povijesni tekst i jedan putopis. Posebno zahvaljujemo Peteru Stachelu iz Beča na njegovom tekstu „Polukolonijalno / poluorijentalno?

Dalmacija kao turističko odredište u 19. i ranom 20. stoljeću“, napisanom povodom velike izložbe habsburškog turizma na Jadranu u Beču. Ivan Ramljak napisao je izuzetno zanimljiv „putopis“ po Korčuli povodom njegovog istraživanja starih kina na otoku.

Stefan Lorenz Sorgner i Hans Roduit mlade su perjanice novog znanstvenog usmjerenja ili pokreta pod imenom „transhumanizam“. Za potrebe Antropološkog almanaha uz Sorgnerov tekst objavljujemo intervjue s njima. Prof. Lee Dugatkin boravio je ove godine u Zagrebu i kao memento njegovih predavanja objavljujemo Dugatkinov intervju s Nenadom Jarićem Dauenhauerom, kojem zahvaljujemo i za fotografije.

U odlomku „Čitaonica“ donosimo nekoliko starijih i zanimljivih prijevoda, poput Koestlerova poznatog teksta „Jogi i komesar“, i nekoliko poziva na čitanje još zanimljivijih, upravo objavljenih knjiga, poput knjige Luke Šešo o vilama i vukodlacima u hrvatskoj mitologiji.

Nadamo se da ćete uživati.

Srdačno,

Tekstovi

9

Jezična raznolikost kao sociobiološki problem Ranko Matasović O evoluciji jezika napisano je mnogo tekstova i knjiga, a toj temi posvećene su i redovite međunarodne konferencije (International Conference on the Evolution of Language) koje se organiziraju od 1996. Oxford University Press objavljuje poseban niz knjiga nazvan Studies in the Evolution of Language u kojem se uglavnom objavljuju zbornici radova s navedenih konferencija, a o problemu evolucije jezika svoje su stavove iznijeli i neki od najpoznatijih svjetskih lingvista i kognitivnih znanstvenika poput Noama Chomskoga, Daniela Everetta i Stevena Pinkera. Pa ipak, iako je tema fascinantna i već desetljećima u središtu zanimanja vrlo istaknutih znanstvenih umova, još uvijek nema konsenzusa ni o temeljnim pitanjima vezanim za evoluciju jezika: kada je jezik evoluirao, je li se to dogodilo kao posljedica neke dramatične genetske mutacije, ili spore kulturne i socijalne adaptacije, te nadasve – zašto je uopće došlo do evolucije ljudskoga jezika?

O svim je navedenim pitanjima iznesen cijeli spektar mišljenja, koji gotovo da pokriva čitav logički prostor mogućnosti: dok neki, poput Daniela Everetta (2012), obično pretpostavljaju da je evolucija jezika bila spor proces, koji je započeo još u svijetu naših predaka erektusa, Michael Corballis (2002) smatra da pravi, govorni jezik usporediv s današnjim ljudskim jezicima nije nastao sve do “paleolitske revolucije” prije 50 000 godina. Noam Chomsky i većina generativnih lingvista koji su pisali o evoluciji jezika također su skloniji tvrditi da je ljudski jezik bitno obilježje homo sapiensa kao vrste, te da je evoluirao u jednom presudnom koraku, možda kao rezultat tek jedne genetske mutacije. Chomsky je sa suradnicima (v. Hauser, Chomsky & Fitch 2002) iznio i hipotezu da je jezik slučajna posljedica nagomilavanja milijardi neurona u ljudskome neokorteksu, te da je njegova struktura uslijed toga arbitrarna i nije funkcionalno motivirana. Ta je teza, kao i većina pretpostavki iznesenih o evoluciji jezika, u osnovi neopovrgljiva, te bismo ju teško mogli shvatiti kao znanstvenu hipotezu; s točke gledišta evolucijske psihologije, ona predstavlja odustajanje da se postanak ljudskog jezika objasni pomoću prirodne ili seksualne selekcije, jedinih općeprihvaćenih mehanizama koji dovode do evolucijskih promjena.

Postoje i različita mišljenja o osnovnoj motivaciji i mehanizmu jezične evolucije: dok se većina istraživača slaže da je jezična sposobnost povećala biološki fitness naših predaka, te im zbog toga pružila značajne evolucijske prednosti u odnosu spram onih hominida koji nisu razvili jezik, izneseno je i mišljenje da primarni pokretač evolucije jezika i drugih viših kognitivnih sposobnosti nije bila prirodna, već seksualna selekcija. Geoffrey Miller je tako u knjizi The Mating Mind (2000) dokazivao da je jezik, zajedno s drugim vidovima simboličke djelatnosti, nešto poput paunova perja: omogućuje nam efikasno privlačenje seksualnih partnera koji redovito više vole one jedinke koje se znaju nadahnuto izražavati. S točke gledišta prirodne selekcije, više kognitivne funkcije

10

poput jezika mogu predstavljati i hendikep (posve poput paunovog perja) jer troše mnogo resursa (neokorteks „proždire kalorije“ u ljudskom organizmu), a efikasna komunikacija među pripadnicima ljudske vrste može se shvatiti i kao altruističko ponašanje koje ne koristi nužno jedinki koja to ponašanje ispoljava (o tome v. dolje). Problem je s Millerovom „teorijom parenja“ što jezik, za razliku od paunova perja i drugih obilježja koje pojedine vrste razvijaju uslijed seksualne selekcije, ne pokazuje izraziti seksualni dimorfizam, naime podjednako je razvijen i kod muških i kod ženskih pripadnika vrste. Ta je teorija nadasve i kontraintuitivna, jer premda pripadnici ljudske vrste jezik koriste pri udvaranju, čini se posve očiglednim da to nije jedina funkcija jezika, a proces udvaranja među homo sapiensima ima i mnoge aspekte koji s jezikom nemaju nikakve veze.

I među istraživačima koji smatraju da je primarni mehanizam u razvitku jezika bila prirodna (a ne seksualna) selekcija postoje oni koji naglašavaju kognitivne i komunikacijske funkcije jezika, koje su pripadnicima ljudske vrste omogućile bolju kontrolu resursa u okolišu, ali i oni koji selektivne prednosti ljudskog jezika vide u socijalnoj integraciji koju je omogućio nastanak efikasnog sredstva komunikacije u skupinama većim od nuklearne obitelji. Robin Dunbar (1996) tako je ustvrdio da je jezik nastao kao zamjena timarenju (engleski grooming), koje je među primatima temeljno sredstvo održavanja društvenih odnosa. Dunbar je pokazao da je povećanje neokorteksa među primatima izravno povezano s veličinom zajednica u kojima oni žive, te da veličina zajednica neposredno utječe na količinu vremena koje pojedini primati provode u uzajamnom timarenju, odnosno “češkanju”. Za “mentalni sklop” naših primatskih rođaka izuzetno su važni društveni odnosi, uključujući hijerarhije mužjaka i ženki, savezništva i suparništva unutar zajednice. O njima pojedinom čimpanzi ili gorili opstanak i mogućnost razmnožavanja ovise u većoj mjeri negoli o vještini pronalaženja hrane (koje u prirodnom staništu tih primata većinom ionako ima u izobilju). Uzajamno timarenje predstavlja način kojim se utvrđuju savezništva u svijetu naših primatskih srodnika; Dunbareva je pretpostavka da su tijekom evolucije hominida zajednice postale prevelike da bi se mogle održavati isključivo timarenjem, te da je zbog toga nastala potreba za efikasnijim sredstvom društvenoga povezivanja koje bi, ujedno, zahtijevalo manje vremena. To je sredstvo, prema Dunbarevoj “teoriji timarenja”, jezik. Dunbareva teorija ima tu zaslugu da pokazuje barem jedan način na koji bi mogao postojati kontinuitet između obrazaca ponašanja naših hominidskih predaka i ljudske jezične sposobnosti. Pa ipak, ona zacijelo pridaje preveliku važnost veličini neokorteksa; veličina neokorteksa i drugih dijelova mozga znatno varira i među pripadnicima suvremene ljudske vrste, a da to nema vidljivih posljedica u ponašanju i inteligenciji.

Anatole France imao je mozak zapremine 850 cc (otprilike koliko i razvijeniji erektus), a Jonathan Swift gigantski mozak od čak 1700 cc. Štoviše, nema korelacije ni između veličine neokorteksa i razvijenosti jezične sposobnosti, kao ni između veličine skupina u kojima žive govornici pojedinih jezika i složenosti gramatičke strukture tih jezika: nekima od gramatički najsloženijih jezika na svijetu govore pripadnici vrlo malih etničkih skupina (npr. ketski, kojim govori svega nekoliko stotina govornika u Sibiru), dok

11

su neki razmjerno jednostavni jezici rasprostranjeni na golemim područjima i imaju velik broj govornika (npr. turski, kojim govori stotinjak milijuna ljudi).

Ono što je mene, kao poredbenog lingvista, uvijek najviše čudilo u literaturi o evoluciji jezika jest što se pitanja o njezinim uzrocima i tijeku postavljaju kao da je evoluirao jedan jezik, kao univerzalno sredstvo komunikacije, a ne mnogi jezici, čija različitost efikasno spriječava koomunikaciju među svim pripadnicima ljudske vrste. Ne uzima se u obzir poredbenomu lingvistu najočiglednija činjenica da ljudi govore različitim jezicima, koji su međusobno toliko različiti da je vrlo teško nabrojiti univerzalna svojstva ljudskih jezika (ako ih uopće ima). Također, bitno je uočiti da novi jezici neprekidno nastaju, te da se tijekom prethodnih stotinjak tisuća godina jezična raznolikost, koliko možemo ocijeniti, nije bitno smanjivala (ona se drastično smanjuje danas, uslijed masovnog izumiranja jezika, no to je proces koji nije stariji od dvjestotinjak godina). Moglo bi se istaknuti da je jezična raznolikost samo prirodna i neizbježna posljedica nesavršenosti prenošenja jezika s generacije na generaciju, te da se jezik neprestano mijenja na različite načine u raznim ljudskim zajednicama, što nužno dovodi do nastanka različitih, međusobno nerazumljivih jezika. Međutim, za takvu tezu nema pravih empirijskih dokaza, a proturječi joj načelno i činjenica da sve druge vrste koje posjeduju sustave komunikacije (pčele, makaki majmuni, dupini) ne pokazuju takvu vrst varijabilnosti kakvu nalazimo u ljudskim jezicima: životinjske sustave komunikacije redovito dijele svi pripadnici vrste koja je taj sustav komunikacije tijekom evolucije razvila (iznimke, doduše, postoje, ali one nisu relevantne za našu općenitu tezu).

Druga je važna činjenica, koju svako evolucijsko objašnjenje nastanka jezikā mora uzeti u obzir, to da jezična komunikacija predstavlja oblik altruističkog ponašanja. Jedinka koja drugoj prenosi korisnu informaciju pomoću jezika troši vlastite resurse da bi pomogla toj drugoj, što po definiciji ne može povećati biološki fitness jedinki koja je davatelj informacije, već samo onoj koja je primatelj. Naravno, jezik se može koristiti i za obmanjivanje, a ne samo za pružanje istinitih i korisnih informacija, no kada bi obmanjivanje pripadnika iste vrste bilo primarna funkcija jezika, geni odgovorni za takvo ponašanje vjerojatno bi tijekom vremena nestali iz populacije jer bi jedinke-nosioci takvih gena ostale socijalno izolirane (nitko ne želi surađivati i pariti se s jedinkama koje se prepoznaju kao patološki lašci i obmanjivači). Postoje vrste koje su evolucijom razvile morfološka obilježja, pa čak i obrasce ponašanja za obmanjivanje, no ono je kod takvih vrsta (npr. kameleona) usmjereno prema predatorima, a ne prema jedinkama vlastite vrste. Altruističko ponašanje može pak biti genetski uvjetovano samo ako se promatra ne sa stajališta jedinke, već sa stajališta gena koji u pojedinoj populaciji stvaraju predispozicije za takvo ponašanje. Ono što je s točke gledišta jedne jedinke altruističko ponašanje, sa stanovišta gena koje dijeli velik broj jedinki unutar neke populacije može biti vrlo sebično ponašanje.

Zbog oba navedena razloga, u svojoj sam knjizi Jezična raznolikost svijeta (2012) skicirao jedan drukčiji pogled na evoluciju jezika, koji pokušava odgovoriti na upravo navedena pitanja, koja u do sada spomenutim teorijama ostaju neodgovorenima: zašto

12

se komunikacijski sustav ljudske vrste evolucijom razvio na takav način da omogućuje efikasnu komunikaciju samo unutar manjih skupina jedinki, a ne unutar čitave vrste, i zašto je taj sustav nastao na način da omogućuje altruističko ponašanje unutar društvene skupine kojoj pripadaju jedinke koje dijele isti jezik.

Sva ljudska društva znaju za razinu društvene organizacije koja nadilazi proširenu obitelj i zajednicu organiziranu na toj razini.

Prema takvoj zajednici njezini pripadnici osjećaju i iskazuju određenu lojalnost i spremnost na kooperaciju, a obično joj – gdjekad točno, gdjekad pogrešno – pripisuju zajedničko podrijetlo, običaje i jezik. Obrazac ponašanja koji dovodi do stvaranja društvenih zajednica neutemeljenih na bliskoj genetskoj srodnosti evoluirao je u uvjetima paleolitika, u kojima su pripadnici naše vrste živjeli u daleko manjim skupinama nego danas. Postojanje takvih zajednica našim je predcima donosilo evolucijske koristi, jer je proširivalo područje kooperacije u uvjetima kada zajednice veličine obitelji ne bi mogle sáme savladati izazove okoliša. No takve zajednice u paleolitiku zacijelo nisu prelazile brojku od nekoliko stotina pripadnika, te bismo ih, analogijom prema suvremenim zajednicama lovaca-sakupljača, nazivali plemenima. U tako malim skupinama stupanj je genetske bliskosti (postotak zajedničkih gena) morao biti razmjerno visok: premda se nije radilo o velikim obiteljima (zajednicama utemeljenim prvenstveno na krvnoj srodnosti), stupanj genetske bliskosti unutar takvih zajednica bio je barem statistički značajno viši nego između pripadnika različitih zajednica.

Budući da je društvena skupina koja dijeli zajednički jezik redovito sastavljena od pojedinaca među kojima postoji velika vjerojatnost razmjerno bliske genetske srodnosti, svi pojedinci unutar te skupine s evolucijske točke gledišta povećavaju vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije svojih gena ako međusobno surađuju.

Oni pak znaju da trebaju surađivati samo s onim pripadnicima svoje vrste koji dijele njihov jezik. Pripadnici skupina hominida koji nisu razvili jezik nemaju tako dobar kriterij pomoću kojeg bi razlučili s kim se, s genetske točke gledišta, isplati surađivati, a s kime ne. Čak ako pretpostavimo da unutar iste populacije postoji nekoliko različitih “kulturā”, obrazaca simboličkog djelovanja, pripadnici različitih skupina mogu oponašati jedni druge, stavljati na sebe odjeću sličnu kao ona koju nose pripadnici susjednoga plemena, tetovirati se poput susjeda ili čak obrezivati na isti način kako to radi susjedna skupina hominida: ta sposobnost, međutim, dovodi do toga da pojedinci, genetski ne osobito srodni nekoj skupini primata, mogu oponašanjem njihove kulture potaknuti međusobnu suradnju, “prokrijumčariti se” u skupinu čiju kulturu oponašaju. Međutim, pripadnici jedne skupine ne mogu oponašati jezik pripadnika druge skupine hominida ako ga i sami nemaju (zbog odsutnosti genetske predispozicije za razvitak jezične sposobnosti). Jezik, i to svaki pojedini jezik, jedino je obilježje kulture koje se ne može oponašati. Također, za razliku od svih drugih kulturnih pojava, jezik je jedina za koju imamo razloga vjerovati da je utemeljena na specifičnoj skupini gena: ne postoje geni za obrasce tetoviranja, oblačenja, plesa ili glazbeni ukus. Svi se ti drugi elementi kulture, mogu oponašati, na čemu je zasnovana zadivljujuća sposobnost akulturacije pripadnika ljudske vrste. No jezik predstavlja pojavu druge vrste.

13

Davno uočena i u lingvističkoj literaturi opisana činjenica da djeca usvajaju materinski jezik u vrijeme primarne socijalizacije, a poslije toga razdoblja u pravilu ne mogu naučiti druge jezike „bez naglaska“, u skladu je s našom pretpostavkom da je jezik evoluirao kao genetska predispozicija za usvajanje onog oblika komunikacije koji je rasprostranjen u skupini primarne socijalizacije. Radi se dakle upravo o usvajanju jezika plemena/naroda u kojoj jedinka odrasta. S tim je u skladu i činjenica, dobro poznata psiholingvistima i sociolingvistima, da se jezične promjene ne odvijaju u najranijem djetinjstvu (u interakciji s roditeljima), već u vrijeme primarne socijalizacije, gdje jezične promjene koje zajednički provodi grupa vršnjaka doprinose njezinoj socijalnoj identifikaciji i homogenizaciji. I, naposljetku, jedino pretpostavka po kojoj je jezik evoluirao kao sredstvo simboličke identifikacije društvenih skupina širih od nuklearne obitelji može objasniti zašto na svijetu postoje toliko različiti jezici (i toliki broj jezika), umjesto da je selekcijski pritisak prema sve efikasnijoj komunikaciji tijekom evolucije vrste doveo do smanjenja jezične raznolikosti (i u smislu broja jezika i u smislu raznolikosti strukturalnih tipova među jezicima svijeta).

Jezik je, dakle, evoluirao u prvom redu kao mehanizam društvene integracije u skupinama širim od nuklearne obitelji, u kojima su živjeli naši predci tijekom paleolitika. Istovremeno i sredstvo komunikacije, koje povećava fitness pripadnicima takvih skupina, kao i simbol pripadnosti određenoj skupini po kojoj se ona razlikuje od drugih, jezik je mogao evoluirati prirodnom selekcijom, jer jedinke s kojima odrastamo u skupinama primarne socijalizacije s vjerojatnošću većom od slučajne dijele znatan broj naših gena: zbog toga će kooperacija putem jezične komunikacije unutar takvih skupina biti potaknuta prirodnom selekcijom, koja djeluje na razini gena, a ne i pojedinca, s čije točke gledišta jezična komunikacija može predstavljati evolucijski hendikep. U ovom je članku, naravno, moje razumijevanje evolucije jezika samo skicirano, a za nešto detaljnije obrazloženje iznesenih teza mogu samo uputiti na svoju knjigu, koja se fenomenom jezične raznolikosti bavi ne samo s evolucijskoga, već i s poredbenolingvističkog i povijesnog stajališta (Matasović 2012).

Literatura 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

Corballis, M. C. 2002 From Hand to Mouth. The Origins of Language, Princeton University Press, Princeton.

Dunbar, R. 1996 Grooming, Gossip, and the Evolution of Language, Harvard University Press, Cambridge.

Everett, D. 2012 Language the Cultural Tool, Random House, New York.

Hauser, M. D., Chomsky, N. & Fitch, W. T. 2002 “The Faculty of Language: What is It, Who Has It, and How Did It Evolve?”, Science 298: 1569-1579.

Matasović, R. 2011 Jezična raznolikost svijeta. Podrijetlo, razvitak, izgledi (Drugo, prošireno izdanje), Algoritam, Zagreb.

Miller, G. 2000 The Mating Mind, London.

Pinker, S. & Bloom, P. 1990 “Natural language and natural selection”, Behavioral and Brain Sciences, 13: 707-784.

15

Smijemo li procjenjivati pojedince prema osobinama skupine?

Neven Sesardić

Standardna reakcija na primjedbu da možda postoje psihološke razlike među skupinama jest uzvik: „Pa što onda?“ Bez obzira kakve razlike postoje, bez obzira na njihovo podrijetlo, ljude bi unatoč svemu trebalo tretirati kao pojedince, i time je priča završena.

Postoji nekoliko problema s takvim razmišljanjem. Prvo, članstvo u grupama često je dio individualnog identiteta. Stoga pojedincima ne mora biti lako prihvatiti činjenicu da postoje razlike među skupinama, pogotovo ako one bacaju nepovoljno svjetlo na njihovu skupinu. Naravno, koje god obilježje analizirali, uvijek će postojati preklapanja, razlike između grupnih prosjeka uvijek će biti statističke, u bilo kojoj skupini nalazit će se pojedinci koji će biti bolji od većine članova drugih skupina, pa ipak će pojedincima koji pripadaju skupinama s najnižim rezultatima biti teško prihvatiti tu činjenicu. Ne čini se vjerojatnim da će se situacija imalo poboljšati čak i ako pokažemo da ona nije proizvod neke društvene nepravde. Kao što kaže Nathan Glazer: „Ali kako bi grupa mogla prihvatiti svoje inferiorno mjesto u društvu, čak i ako za to pronađemo dobro objašnjenje? Nikako!“ (Glazer 1994:16). Povrh toga, kao što smo opisali u petom poglavlju, ako se pokaže da su te razlike nasljedne, postojat će još više razloga za vjerovanje da se te razlike ne mogu lako ukinuti. One se neće moći tako lako eliminirati društvenim inženjeringom. One bi se teorijski mogle promijeniti, ali ne na neki lako dostupan način. Zbog svega toga bit će još i teže prihvatiti ih.

Nadalje, tvrdnja da ljude treba tretirati kao pojedince svakako je koristan podsjetnik da u brojnim kontekstima izravno znanje o pojedinačnim osobama zasjenjuje informativnost dodatnih statističkih podataka, i da čini prikupljanje takvih statističkih podataka besmislenim. Ta je tvrdnja načelno u redu, ali njome ne bismo trebali ići predaleko. Naime, ako kažemo da je greška koristiti informacije o grupnom članstvu kako bismo zaključivali nešto o pojedincu, onda je takva tvrdnja jednostavno pogrešna. Upravo suprotno: pogreška je ne uzimati takvu informaciju u obzir.

Pretpostavimo da nas zanima ima li Ivan osobinu F. Uzmimo da podatak E (izravno relevantan za postavljeno pitanje) upućuje na zaključak da je vjerojatnost da Ivan ima osobinu F jednaka v. Ali pretpostavimo da isto tako znamo da je Ivan član skupine G. Sada nam elementarna teorija vjerojatnosti kaže kako bismo za najbolju procjenu vjerojatnosti ima li Ivan osobinu F, morali uzeti u obzir i tu informaciju o njegovoj skupini. Prilikom izračunavanja vjerojatnosti moramo uzeti u obzir (a) da je Ivan član skupine G, i (b) kolik dio te skupine ima osobinu F. Zanemarivanje tih dviju informacija značilo bi odbaciti potencijalno relevantne informacije. (To bi rezultiralo kršenjem onoga što Carnap zove „zahtjevom za totalnom evidencijom“.) Moglo bi se dogoditi da ćemo u svjetlu te nove informacije morati revidirati našu procjenu vjerojatnosti s v na v*. Zanemarivanje članstva u grupi predstavlja jezgru takozvane „pogreške zanemarivanje početnih vjerojatnosti“ koji

16

ću ilustrirati scenarijem taksista koji opisuju Tversky i Kahneman (Tversky i Kahneman 1980).

U malome gradu, u kojemu postoji 90 zelenih i 10 plavih taksija, dogodila se nesreća koja je uključivala taksi koji je pobjegao s mjesta nesreće. Jedan svjedok rekao je policiji da je taksi bio plav.

Pouzdanost svjedoka je 0.8, što znači da kada smo ga testirali prema sposobnosti da prepozna boju automobila u uvjetima nalik na scenu nesreće, njegove su tvrdnje bile točne u 80% slučajeva. Radi sažetosti uvest ću neke kratice: P = taksi je bio plav; Z = taksi je bio zelen; SP = svjedok je rekao da je taksi bio plav.

Ono što znamo o cijeloj situaciji je sljedeće: (1)v(P) = 0.1 (prethodna vjerojatnost za P, prije nego što smo uzeli u obzir tvrdnju svjedoka) (2)v(Z) = 0.9 (prethodna vjerojatnost za Z) (3)v(SP /P) = 0.8 (pouzdanost svjedoka, ili vjerojatnost SP, ako P) (4)v(SP/Z) = 0.2 (vjerojatnost SP, ako Z) Ako znamo sve ove informacije, kolika je vjerojatnost da je taksi bio plav u spomenutoj situaciji? U biti mi želimo pronaći v(P/ SP), naknadnu vjerojatnost P-a, tj. vjerojatnost za P nakon što smo uzeli u obzir da SP. Ljudi često pogrešno zaključuju da je ta vjerojatnost 0.8. Oni ne uzimaju u obzir da je udio plavih taksija razmjerno mali (10%), i da ispravna vjerojatnost mora reflektirati tu činjenicu.1 Jednostavno pravilo elementarnog računa vjerojatnosti, Bayesov teorem, daje nam formulu koju ćemo ovdje upotrijebiti: v(P/SP) = v(P) × v(SP/P) / [v(P) × v(SP/P) + v(Z) × v(SP/Z)].

Točna vrijednost v(P/SP) je 0.31, a to pokazuje kako je uobičajeno nagađanje (0.8 ili nešto slično) vrlo velika pogreška.

Slika 1. Problem taksija i Bayesov teorem

17

Jednostavnije ćemo razumjeti zašto je 0.31 točan odgovor ako pogledamo sliku 1. Zamislimo da se situacija s nesrećom i svjedokom ponavlja 100 puta. Očito ćemo očekivati,statistički gledano, da će taksi uključen u nesreću biti plav u 10 slučajeva (10%), i da će u preostalih 90 slučajeva biti zelen. Razmotrimo sada te dvije kategorije slučajeva jednu po jednu. U gornjem dijelu (plavi taksiji), svjedok prepoznaje točnu boju automobila u 80% slučajeva, što znači u 8 od 10 slučajeva. U donjem dijelu (zeleni taksiji), on ponovno prepoznaje točnu boju automobila u 80% slučajeva, što u tom slučaju znači u 72 od 90 situacija. Sada zbrojimo sve slučajeve u kojima svjedok tvrdi da je taksi bio plavi, i pogledajmo u koliko je slučajeva bio u pravu. Potom jednostavno podijelite broj slučajeva u kojima je bio u pravu kada je rekao „plavi“ s ukupnim brojem slučajeva u kojima je rekao „plavi“, i to će vam odmah dati v(P/SP). Svjedok tvrdi da je odgovor „plavi“ u 8 slučajeva u gornjem dijelu dijagrama (kada je taksi doista bio plavi), i 18 puta u donjem dijelu dijagrama (kada je taksi ustvari bio zeleni). Stoga je naša vjerojatnost 8/(8+18)=0.31.

Sve to može se činiti zagonetnim. Kako je moguće da svjedok tvrdi da je taksi bio plavi, da njegova pouzdanost kao svjedoka bude 0.8, a da vjerojatnost da je taksi plavi bude samo 0.31? Ustvari, ništa nije pogrešno u takvom rezoniranju. Niža prethodna frekventnost plavih taksija je ono što smanjuje vjerojatnost da je taksi bio plavi, i to je to. Bayesov je teorem matematička istina. Njegova je primjena na ovakve vrste situacija izvan svake sumnje. Bilo kakvu preostalu sumnju razbistrit ćemo pogledom na sliku 1., kada shvatimo da će naše povjerenje u svjedoka koji kaže „bio je plavi“ doista češće biti pogrešno negoli ispravno. Ali valja primijetiti isto tako da ćemo imati izvrsne razloge vjerovati svjedoku ako kaže „zelen“, jer će u tome slučaju biti u pravu u 97% situacija! Sve to slijedi iz razlika u prethodnim vjerojatnostima za „plavi“ i „zeleni“ taksi. ostoji konsenzus da je zanemarivanje prethodnih vjerojatnosti – logička pogreška.

Ali ako je zanemarivanje prethodnih vjerojatnosti pogreška u primjeru s taksijima, ona ne može prestati biti pogreška u drugim kontekstima. Ali začudo, sudovi mnogih ljudi doista se mijenjaju s kontekstom, posebno kada je riječ o zaključcima o društvenim skupinama. Isti potez, zanemarivanje prethodne vjerojatnosti, koje smo upravo osudili kao kršenje elementarnih pravila računa vjerojatnosti, sada se slavi kao razumno, a primjena Bayesova teorema (koju smo do malo čas preporučivali), sada se kritizira kao znak iracionalnosti, predrasude i bigotnosti.

Dobar je primjer za to rasno ili etničko profiliranje,2 praksa koja se gotovo univerzalno osuđuje kao pogrešna, glupa ili besmislena.

To nas mora iznenaditi jer zaključivanje pri takvom profiliranju ima istu logičku strukturu kao i situacija s taksijima. Prikažimo to u istom formatu kao na slici 1. Ali prvo ću iznijeti primjer s nekim zamišljenim podacima kao pripremu terena za pitanje o vjerojatnostima, i za raspravu o profiliranjima skupina.

Pretpostavimo da postoji sumnjiva osobina E, te da 2% terorista (T) ima osobinu E, a da samo 0.002% ne-terorista (-T) ima istu osobinu. Već nam to daje dvije vjerojatnosti: p(E/T) = 0.02; p(E/-T) = 0.00002. Koliko je E korisna za prepoznavanje terorista? Koliko je vjerojatno da je netko T ako ima E? Koliko iznosi p(T/E)?

18

Bayesov teorem nam kaže da odgovor ovisi o postotku terorista u populaciji. (Jasno, ako su svi teroristi, onda je p(T/E) = 1; ako nitko nije terorist onda je p(T/E) = 0; ako pak neki ljudi jesu T a neki nisu, onda je 1 > p(T/E) > 0.) Sada aktivirajmo pitanje o skupini, te pretpostavimo da postoje dvije skupine, A i B, koje sadrže različite postotke terorista (1 u 100 u prvoj, tj. 1 u 10.000 u drugoj).

To možemo prevesti u različite vjerojatnosti da je proizvoljni člana skupine terorist. U skupini A, p(T) = 0.01, a u skupini B, p(T) = 0.0001. A sada ključno pitanje: kakva će biti vjerojatnost p(T/E) za skupinu A, a kakva za B? Slike 2. i 3. pružaju nam odgovor.

Slika 2. Vjerojatnost da je osumnjičenik terorist (Skupina A) U skupini A, vjerojatnost da osoba E bude terorist jest 0.91, a u skupini B ta je vjerojatnost 0.09 (niža za više od deset puta). Članstvo u skupinama je očito bitno, i to jako bitno.

Slika 3. Vjerojatnost da je osumnjičenik terorist (Skupina B) Testirajte svoje intuicije jednim misaonim eksperimentom: na aerodromu, vidite osobu koja pripada skupini A, i drugu osobu koja pripada skupini B. Obje imaju sumnjivu osobinu E, ali idu u

19

suprotnim pravcima. Koju ćete osobu slijediti i možda obavijestiti policiju? Hoćete li se (a) povoditi vjerojatnostima i uredotočiti se na A (pri čemu ćete počiniti “zločin“ rasnog ili etničkog profiliranja), ili ćete (b) slijediti političku korektnost i baciti novčić (te se osjećati dobro zbog toga)? Ovdje bi bilo pogrešno protestirati i odbiti se usredotočiti na A ističući kako većina pripadnika skupine A nisu teroristi. To je istina, ali je irelevantno. Većina pripadnika skupine A koji imaju E jesu teroristi (štoviše, da budemo precizni, riječ je o njih 91%), i to je ono što je važno. Usporedite to s drugom skupinom, u kojoj je od svih pripadnika B koji imaju E, manje od 10% terorista.

Da rekapituliramo: budući da su dvije opisane situacije (primjer taksija i primjer sa društvenim skupinama) slične u svim relevantnim aspektima, dosljednost nam nalaže isti odgovor. Rezolutni odgovor već nam je pružen u prvoj situaciji. Svi kompetentni ljudi u toj situaciji govore istim glasom, i slažu se da je u toj situaciji svjedokova tvrdnja samo dio relevantnih informacija. Udio plavih automobila mora se također uzeti u obzir kako bismo dobili točnu vjerojatnost da je taksi uključen u nesreću bio plav. Stoga nemamo izbora doli izvući istu vrstu zaključka i u drugom slučaju. E jest dio relevantnih informacija. Proporcija terorista u skupini A (ili B) mora se uzeti u obzir kako bismo dobili točnu vjerojatnost da je pojedinac iz skupine A (ili B) terorist.

Riječ „moramo“ je ovdje uvjetno „moramo“, a ne kategorički imperativ. To samo znači da ako želimo doznati istinitu naknadnu vjerojatnost moramo uzeti u obzir prethodne vjerojatnosti. Ali katkada postoje i druge vrste razloga, a ne samo to da doznamo istinite vjerojatnosti. Primjerice, mogli bismo misliti da nije fer ili moralno prihvatljivo tretirati članove skupine A drukčije negoli članove skupine B. Jer A-ovi pripadaju svojoj etničkoj skupini neovisno o svojoj volji ili odluci, i moglo bi se tvrditi da nije fer tretirati svakog člana skupine A kao sumnjivoga samo zbog toga što je mali udio terorista među članovima A viši od mnogo nižeg udjela terorista među članovima skupine B. Zašto bismo neke ljude tretirali gore od drugih samo zbog toga što dijele grupnu karakteristiku koju nisu izabrali, koju ne mogu mijenjati, i koja sama po sebi nije moralno relevantna?

Priznajem snagu tog pitanja. Ona nas vuče u suprotnome smjeru od Bayesova teorema, i tjera nas da ne uzimamo u obzir prethodne vjerojatnosti. Pitanje koji bi od ta dva razloga, Bayesov ili moralni, trebao prevagnuti vrlo je složeno, i nema sumnje da odgovor bitno varira ovisno o specifičnim okolnostima, pa i o onome tko odgovara na to pitanje. Uopće neću ulaziti u tu raspravu jer bi nas jako udaljila od našeg predmeta.

Poanta koju trebamo zapamtiti jest sljedeća: kada brojni ljudi kažu kako „pojedinca ne treba prosuđivati prema prosjeku njegove skupine“ (Gould 1977:247), ili „kako smo svi mi kao pojedinci jedinstveni, pa se statistika populacije ne može primijeniti“ (Venter 2000), ili „kako osobu ne treba prosuđivati kao člana skupine nego kao pojedinca“ (Herrnstein i Murray 1994:550), tada te izjave zvuče lijepo, i vjerojatno će ih ljudi rado prihvatiti, ali one su u sukobu s čvrstim činjenicama o tome da je članstvo u skupinama katkada itekako važno. Ako znanstvenici nose svoje znanstveničke šešire kada poriču ili zanemaruju tu činjenicu, tada se bojim da će

20

umjesto da uvjere javnost, mnogo vjerojatnije ugroziti vjerodostojnost znanosti.

Naravno da je pitanje kako često i koliko su informacije o skupinama relevantne za prosudbu pojedinaca u posebnim situacijama empirijske prirode, ali prije negoli se posvetimo tom složenom pitanju u specifičnim slučajevima prvo se moramo lišiti pogrešne ali popularne ideje da je uzimanje u obzir članstva u skupinama (kada razmišljamo o pojedincima) po sebi iracionalno, moralno gledano za svaku osudu, ili oboje. Naprotiv, pri izvjesnim odlukama o pojedincima, ljudi „bi morali biti sveci ili idioti da na njih ne utječu statistike o kolektivima“ (Genovese 1995:333).

Prije negoli krenemo dalje, dopustite da se podsjetimo kako smo uopće ušli u ovu temu. Rasprave o nasljednosti dosižu svoju najosjetljiviju točku, politički govoreći, pri temama o razlikama među skupinama. Prema jednom utjecajnom mišljenju, nervoza oko političkih implikacija razlika među skupinama (i njihovoj mogućoj visokoj razini nasljednosti) posve je neutemeljena jednostavno zbog toga što ljude uvijek moramo prosuđivati kao pojedince. Tvrdi se da bilo kakvo razmatranje osobina skupine (poput članstva u etničkoj skupini), kada se bavimo pojedincima, proizlazi iz iracionalne predrasude i kognitivnog defekta. Moja je poanta da nije sve tako jednostavno. Željeli mi to ili ne, činjenice o skupinama katkada utječu na vjerojatnosti da pojedinci posjeduju društveno značajne osobine. Naravno, ako bismo znali sve o pojedinoj osobi, onda bi informacija o skupini kojoj ta osoba pripada postala irelevantna. Sveznajući Bog nema potrebu za korištenjem Bayesova teorema. Mi smrtnici, međutim, često moramo biti u kontaktu s ljudima o kojima znamo relativno malo, i u tim situacijama oslanjanje na prethodne vjerojatnosti koje proizlaze iz podataka o skupinama jest epistemološki racionalno.

Primjer s terorizmom dobro ilustrira primjenu Bayesova teorema na društvene skupine, ali on nije najbolji primjer za kontekste u kojima se pojavljuje nasljednost. Za tu svrhu bolje će ilustracije biti skupine s različitim stopama nasilnog kriminala, u kojima bi razlike mogle uključivati barem djelomično genetsko objašnjenje.

Zanimljivo je da u slučajevima u kojima su skupine prepoznatljivo različite u nekom genetskom smislu, i u kojima se pitanje nasljednosti logički nameće, naše reakcije nisu uvijek dosljedne. Primjerice, biološka objašnjenja za višu stopu nasilja među muškarcima negoli među ženama (i korištenje tih podataka za zaključke o vjerojatnosti) suočava se s vrlo malo ideoloških otpora, ali analogan (i strukturno sličan) pristup u slučaju rasnih skupina smatra se ne samo moralno neprihvatljivim već i epistemološki defektnim.

Ukratko, interes da steknemo spoznaje može biti u sukobu s interesom da tretiramo sve ljude fer i jednako. Ali taj sukob teorijskog i praktičnog uma ne može se riješiti tako da isključimo prvi ili da se pravimo kao da on ne postoji. Istina, katkada će statističke razlike među skupinama biti tako male da neće značajno utjecati na vjerojatnosti za koje bismo mogli biti zainteresirani. U tim situacijama informacije o skupinama bit će gotovo posve beskorisne, ali čak i tada prvo bismo ih trebali sakupiti i razmotriti kako bismo uopće mogli zaključiti da su beskorisne. A ako se pokaže da razlike među skupinama nisu nezanemarive, otkriće da je njihova nasljednost visoka, zasigurno će učiniti sukob između kognitivnih

21

i etičkih zahtjeva još težim. Jer u slučaju genetskog objašnjenja, one prethodne vjerojatnosti o skupinama koje proizvode moralno zgražanje, koje obično zanemarujemo, metemo pod tepih, ili iracionalno osuđujemo kao irelevantne pokazat će se još daleko trajnijima i manje podložnim socijalnim manipulacijama.

Literatura 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Genovese, E. 1995, “Living with Inequality,” u R. Jacoby and N. Glauberman (ur.), The Bell Curve Debate: History, Documents, Opinions, New York, Random House.

Glazer, N. 1994, “Lying Game,” New Republic, listopad.

Gould, S. J. 1977, Ever Since Darwin: Reflections in Natural History, Harmondsworth, Penguin Herrnstein, R. J. i Murray, C. 1994, The Bell Curve: Intelligence and Class Structure in American Life, New York, Free Press.

Tversky, A. i Kahneman,D. 1980, “Causal Schemas in Judgments under Uncertainty,” U M. Fishbein (ur.), Progress in Social Psychology, Hillsdale, N.J., Erlbaum.

Venter, C. 2000, “Celera Genomics Remarks at the Human Genome Announcement,” http://www.celera.com/celera/pr 1056647999, pristuljeno 9. lipnja, 2004.

Reference 1 2

Za argument da je pogreška zanemarivanja osnovne vjerojatnosti mnogo manje učestala nego što to psiholozi misle, vidi Koehler 1996. Što je etničko profiliranje? To je situacija u kojoj različite etničke skupine imaju različit udio ljudi s danom osobinom, i u kojoj procjenjujemo vjerojatnost da neka osoba ima tu osobinu, te stoga uzimamo u obzir informaciju o njezinom etnicitetu.

23

Glazba i evolucija Relikvije, relikvijari i Ima li glazba adaptivnu vrijednost? antropomorfna imaginacija Sunčica Lukas

Ana Munk

Otkad se pojavila specijalizirana misao o umjetnosti, ponajviše je smjerala na “estetiku”. Pokušaji da se shvati priroda glazbe, njezino značenje i njezin smisao kao ljudske djelatnosti, danas svoj fokus sve više nalaze u okviru prirodnih znanosti. Ipak, karakter estetike glazbe, u kojoj se “prožimaju misli i iskustva raznovrsnog podrijetla” (Dahlhaus 2003: 10), ostaje imanentan i kasnijim putovima misli o glazbi, a na osobit način i teorijama o počecima glazbe.

Izolirati zasebne niti kakva kompleksnog ispreplitanja ponekad je lakše ako se uoče mjesta koja bi se mogla nazvati “žarištima”.

Najčešće takav epitet zaslužuju sudeći po pozornosti što je privuku u široj (znanstvenoj) zajednici. Reakcija koju je među muzikolozima izazvalo posljednje poglavlje Pinkerove studije How the Mind Works (1997) tipičan je primjer “žarišta”, budući da tijekom posljednjih petnaestak godina svjedočimo pravom procvatu istraživanja uloge glazbe u evoluciji ljudske vrste. Osobito se to odnosi na porast interesa za komparativno istraživanje jezika i glazbe kao kognitivnih sistema (vidi npr. Patel 2008 i Robuschat et al. 2012), pod pretpostavkom da rezultati mogu pridonijeti razumijevanju glazbe i jezika ponaosob. Temelji koji se pronalaze kao zajednički uključuju činjenicu da se jezik i glazba oslanjaju na percepciju zvuka i njegovu proizvodnju, te zahtijevaju memoriju i sposobnost kombiniranja zapamćenih struktura u skladu s određenim pravilima. Nadalje, iako se čovjek rađa sa sposobnošću usvajanja jezika, specifičan jezik treba naučiti, pa tako i specifičan tonski sistem usvaja tek suživotom u zajednici. No, kamen spoticanja oko kojeg se rasprava vodila nije bio vezan za srodnost glazbe i jezika, već je to bilo pitanje: ima li glazba adaptivnu vrijednost? Na Pinkerovu tvrdnju da bi “svijet danas izgledao isti kakav jest ukoliko glazbe ne bi ni bilo”, da je glazba u evolucijskom smislu “beskorisna”, štoviše, “tipičan primjer” nečega što “nema biološku svrhu ni utjecaj”1, reagirali su brojni muzikolozi, među kojima se ističu Ian Cross i John Bispham, znanstvenici s područja kognitivne muzikologije. U to vrijeme kognitivna muzikologija bila je usmjerena isključivo na glazbene procese (slušanje glazbe, izvedbu glazbe, komponiranje i glazbenu analizu), međutim, unatrag petnaestak godina počinje gledati na glazbu kao jedno od područja koje može pridonijeti shvaćanju kognitivnih procesa općenito. Tijekom posljednjih tridesetak godina 20. stoljeća, osim toga, postale su dostupnije mnoge teorije o glazbi iz očišta neurologije, antropologije, arheologije, biokemije itd., te je fundus znanja iz različitih disciplina, potpomognut razvojem novih tehnologija, dosegao 1 “As far as biological cause and effect are concerned, music is useless. It shows no signs of design for attaining a goal such as long life, grandchildren, or accurate perception and prediction of the world. Compared with language, vision, social reasoning, and physical know-how, music could vanish from our species and the rest of our lifestyle would be virtually unchanged.” (Pinker 1997: 528)

24

zasićenost u kojoj su se argumentirano mogle postavljati teorije o počecima glazbe, koje u užem smislu pripadaju muzikologiji, no zapravo pretpostavljaju visok stupanj interdisciplinarnosti. “Teorija koju sam ovdje predstavio”, reći će tako muzikolog Richard Parncutt, “upućuje na… velik broj akademskih disciplina. Među njima su muzikologija (historijska muzikologija, etnomuzikologija, teorija glazbe, kulturalna muzikologija), psihologija (razvojna, prenatalna, evolucijska, kognitivna, ekološka, bihevioralna), neuroznanost (razvojna, kognitivna), znanosti o životu (biologija, biokemija, fiziologija), medicina (endokrinologija, ginekologija, embriologija, audiologija, otologija), psihoakustika, psihoterapija (uključujući psihoanalizu i psihijatriju), zoologija (uključujući etologiju ili ponašanje životinja), antropologija (biološka, kulturalna), arheologija, teologija, sociologija, lingvistika i pedagogija.”

(Parncutt 2009: 139) Većina teorija o počecima glazbe vrlo je kompleksna i zahtijeva visok stupanj predznanja iz gotovo svih navedenih disciplina. Stoga ovdje ne bih ni pokušavala “ukratko” se osvrnuti na neke od njih, već bih se radije usredotočila na pitanje iz naslova, ukoliko (neke od teorija) uključuju problem glazbe kao adaptacije. Već spomenuti John Bispham tako će reći da glazba nije puki izraz emocija koji može poslužiti u hedonističke svrhe, već da je ona “radije funkcionalna u reguliranju emocija i u komuniciranju strategija za regulaciju emocija” (Bispham 2006: 131), odnosno da je glazba prvotno imala funkciju regulatornog karaktera. Tek je kasnije, tijekom povijesti europske glazbe, prevladala njezina ekspresivnost, stoga kritika upućena Pinkeru (vidi Cross 2003) prvenstveno ukazuje na njegov etnocentrični pristup glazbi. Richard Parncutt, koji početke glazbe istražuje u prenatalnom razdoblju (od trenutka kada fetus počinje reagirati na slušne podražaje), smatra da je “glazba evolucijski parazit prenatalnog auditivnog, vestibularnog i proprioceptivnog razvoja”, te da adaptivna vrijednost glazbe osim toga leži i u “promociji povezivanja (majke i djeteta nakon rođenja), motoričke kontrole i jezika” (Parncutt 2009: 139). Kasniji je razvoj glazbe, kako kaže, usputan proizvod ovih adaptacija. Njegova teorija oslanja se na Ellen Dissanayake, koja smatra da proto-glazbene elemente nalazimo u tepanju novorođenčadi [motherese], koje “služi stimulaciji njihova mozga i izražavanju emocija”, i omogućuje im da “postanu sposobni članovi ljudske zajednice”.

Osim toga, tepanje u kasnijoj dječjoj fazi “pospješuje učenje jezika” (Dissanayake 2000: 390).

“Bez glazbe prethistorijska je prošlost jednostavno pretiha da bi bila vjerojatna” reći će pak arheolog Steven Mithen (2006: 4).

“Zajednički izvor jezika i glazbe” naziva akronimom “Hmmmm” (Holistic, multi-modal, manipulative, musical), koji će kasnije jednom strujom odvesti u nastanak jezika (i to “holističkog”, onako kako ga shvaća Alison Wray), a drugom strujom u nastanak glazbe. Načinom Hmmmm komunicirali su, kako zaključuje Mithen nakon iscrpne analize promjena u ljudskoj fizionomiji, načinu prehrane i obilježja društvenog života, već Homo ergaster i Homo heidelbergensis, no tek ga je Homo neanderthalensis usavršio i doveo do vrhunca. Veliki mozak koji je stekao evolucijom nije još uvijek, po Mithenovu mišljenju, služio za jezik, no “napredna forma Hmmmm-a omogućila je Neandertalcima da prežive tisuće godina dramatičnih klimatskih promjena u ledenoj Europi i da

25

dostignu do tada nepostojeći nivo kulturnih postignuća” (Mithen 2006: 221). To su bili “pjevači Neandertalci”, koji su svoje emocije izražavali bez riječi, bilo sreću, tugu, ljutnju, zavist, krivnju, žalovanje, zaljubljenost; bez sistema komunikacije emocija ne bi bili mogli ostvariti “inteligentno donošenje odluka i širokoobuhvatnu društvenu suradnju” koje su im bile potrebne za život u tako teškim uvjetima. Najdirljiviji ulomak Mithenove knjige svakako je zamišljeni prizor pokapanja (čina što ga raniji pripadnici linije Homo nisu poznavali) u špilji Atapuerca2, koji ga navodi na gore navedene zaključke: “Jednostavno, dok su ubacivali ta tijela u špiljsku raspuklinu, bilo sva zajedno ili jedno po jedno tijekom duljeg niza godina, zvukovi združenog pjevanja i plesanja odjekivali su oko špilje. Odlaganje mrtvih tijela mora da je bio emocionalno intenzivan događaj za preživjele. Doista, gotovo da im pjesma i ples nisu ni trebali kako bi stvorili zajedničko emocionalno stanje, budući da su poznavali umrloga i razumjeli posljedice koje će gubitak mladoga odraslog čovjeka ostaviti na opstanak njihove skupine. To je bio trenutak kada su se trebali ujediniti i učvrstiti međusobne veze, i obvezati se na buduću suradnju. Zajedničko bi ‘Hmmmm’ pjevanje i plesanje to postiglo: zvuk i pokret koji izražavaju žalovanje i olakšavaju gubitak zajedništva među osobama koje su plakale prije 350 000 godina u špilji na brdu Atapuerca.”

(Mithen 2006: 220) Iako spada u krug kritika Stevena Pinkera, studija The Singing Neanderthals Stevena Mithena zanimljiva je i zbog toga što zapravo nastavlja drugu liniju razmišljanja o počecima glazbe, onu etnomuzikologa Johna Blackinga. Njegova čuvena knjiga How Musical is Man? (1973) ostavila je velik trag predstavljajući jedno od “žarišta” misli o glazbi, kako sam ga definirala na početku ovog teksta.

Iako je Blacking posjedovao široko znanje o glazbi, nije, s druge strane, imao na raspolaganju podatke iz arheologije i kognitivnih znanosti, već se zadržao na antropološkom pristupu: “Zakoni prirode nalažu da se organizam, da bi preživio, treba konstantno prilagođavati okruženju koje se mijenja, te uvjetuju genetičku jedinstvenost svakog ljudskog bića; a glazba ispunjava ove zakone time što se treba uvijek iznova izvesti u svakoj izvedbi i proživjeti uvijek iznova u tijelu svakog pojedinca. Zakoni ljudske prirode postavljeni su tako da čovjek postaje čovjekom tek kroz udruženje s drugim, bliskim čovjekom, i da je osnovni čovjekov adaptivni alat zapravo kultura, koja je moguća jedino ukoliko genetički jedinstveni organizmi mogu nadići [transcend] individualne senzacije i dijeliti osjećaje i koncepte.” (Blacking 1995: 153).

Specifičan, neurobiološki pristup ima Walter Freeman, oslanjajući se na “kemiju mozga” odnosno hormone koji se stvaraju u tijelu prilikom muziciranja. Iako za sada ne postoje studije koje bi to dokazale, on smatra da se tijekom grupnih aktivnosti u mozak ot2 Atapuerca je brdo na sjeveru Španjolske, bogato špiljama, od kojih je jedna (Sima de los Huesos) bogato nalazište ljudskih kostiju (točnije, riječ je o ostacima 32 individue, jednog djeteta od 4-5 godina i mahom mlađih odraslih osoba) starih oko 350 000 godina. Mithenova je pretpostavka da tijela pripadaju grupi onih koji su preživjeli ekološku katastrofu u nizini, te pobjegli u brdo, u špilju. Pod utjecajem teških uvjeta kroz idućih nekoliko godina pojedinci su umirali, nakon čega bi ih grupa “pokopala” ubacivši tijelo u raspuklinu špilje.

26

pušta oksitocin, koji utječe na opuštanje sinaptičkih veza koje su inače zadužene za znanje, kako bi se stvorio “nov” način stvaranja iskustva i razumijevanja stvarnosti, koji stupa na snagu dok se odvija grupna aktivnost. Glazbu će definirati kao “biotehnologiju za stvaranje grupe” [biotechnology of group formation] (Freeman 2000: 419). Njegova teorija zvuči uvjerljivo utoliko što je poznato da se oksitocin otpušta prilikom dojenja i seksualnog odnosa, ne samo kako bi pridonio opuštanju mišića, već i stvaranju emocionalne veze između majke i djeteta, odnosno partnera. Oksitocin, uz druge hormone poput serotonina, za koji također tvrdi da se otpušta prilikom muziciranja, pridonosi ljudskom zdravlju i osjećaju sreće, zadovoljstva. Promocija zdravlja i dugovječnosti (smanjenjem stresa) također je jedna od potencijalnih adaptivnih vrijednosti glazbe. U tome svjetlu možemo promatrati i Kantovu, među muzikolozima rijetko shvaćenu, misao da je glazba “vrsta igre s estetičkim idejama (…) čime se na koncu ništa ne pomišlja”, već da se zadovoljsto slušanja glazbe “nalazi [u tome] da se tijelu može prići i putem duše i nju upotrijebiti kao njegovog liječnika” budući da glazba “unapređuje afekt, koji pokreće utrobu i ošit, jednom riječju osjećaj zdravlja (koji se bez tog povoda inače ne bi mogao osjetiti)” (Kant 1976: 169). Kritika koju će u 19. stoljeću Kantu uputiti formalistički nastrojeni estetičari, okupljeni oko Eduarda Hanslicka, odnosi se na zanemarivanje kognitivnih sadržaja glazbe. Kant, naime, nije imao veliko znanje o teoriji glazbe – kao što je očito da ni Pinker nije pokazao zavidnu razinu znanja iz područja muzikologije – pa ipak su obojica ostavili izniman utjecaj na njezinu putanju. Bez obzira na to, osobno mi Kantova spomenuta misao ne djeluje toliko “za glazbu ponižavajućom”, kako smatraju npr. teoretičar Nicholas Cook (2010: 48) i estetičarka Lydia Goehr (1992: 153), kojima se čini da Kant glazbu srozava na razinu vlakana koje pojedemo, gledajući na nju kroz prizmu eventualnog učinka na probavu. Uzmemo li u obzir Freemanovu teoriju, Kantove misli o glazbi dobivaju u današnje vrijeme upravo “holistički” prizvuk.

Uključivanje Kanta u kontekst razmišljanja o evoluciji i rezultatima istraživanja na području kognitivne muzikologije ima smisla ukoliko vodi natrag do zamišljene “startne točke”, koja implicitno uključuje problem “suparništva” između filozofskog pristupa počecima glazbe i njihova znanstvenog istraživanja, onako kako se intenzivnije provodi zadnjih pedesetak godina. Iako je početak mog teksta mogao sugerirati da je kognitivna znanost na neki način “zamijenila” estetiku (ako se odlučimo tako nazvati cjelokupnu povijest filozofskog, odnosno humanističkog pristupa glazbi i razmišljanja o njezinoj svrsi), u isto sam vrijeme željela uputiti i na “istovremenost raznovrsnoga” (budući da estetički način razmatranja ovog problema supostoji s drugima) preko punktiranja nekih “žarišta” odnosno reakcija znanstvene zajednice na djela Pinkera i Blackinga.3 Treba li, dakle, u raspravu o počecima glazbe uključiti i spekulacije koje potječu s područja najšire shvaćene estetike? Mislim da bi takav pregled donio korisna i plodonosna zapažanja. Na primjer: u trenutku kada počinje opadati popularnost “umjetničke” glazbe u korist one “popularne”, francuski skla3 Kao zadaća na neku drugu prigodu ostaje orisati i misaonu liniju koja potječe od Carla Stumpfa, djelo kojega je u novije vrijeme ponovno dospjelo u fokus znanstvenih rasprava o ovoj temi. Vidi Trippett 2012.

27

datelj i teoretičar Charles Koechlin pokušava teorijom o “urođenosti” glazbe povratiti umjetničkoj glazbi status popularnosti koji je ona – navodno – imala prije 20. stoljeća (Koechlin 2009). Lav N. Tolstoj će pak kritizirati mehanizam distinkcije4 među slojevima društva u kojem glazba ima veliku ulogu, te bi teorija o “urođenosti” glazbe u kontekstu njegovog eseja Što je umjetnost? služila kao argument za dokazivanje “jednakosti svih ljudi” (Tolstoy 1995: 81). U današnjem trenutku, kada svjedočimo o svojevrsnoj krizi kulture koja ne spada u krug onoga izrazito profitabilnog, kada se postavlja pitanje kakvu vrijednost glazbeno-kulturna događanja imaju za cjelokupno društvo, snažan protuargument mogao bi predstavljati “dokaz o genu za glazbu”, dokaz da je glazba jedan od faktora bez kojeg čovjek ne bi bio sve ono što danas jest, to jest: da čovjek glazbu treba da bi bio čovjek. Put kojim bi se došlo do odgovora na pitanje kakvu adaptivnu vrijednost – odnosno kakvu vrijednost glazba ima uopće – zasigurno uključuje suradnju humanističkog područja i prirodnih znanosti, a ne njihovo međusobno isključivanje.

Literatura 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

BISPHAM, John (2004): Bridging the Gaps – Music as Biocultural Phenomenon, European Seminar in Ethnomusicology (ESEM) Counterpoint 1.

BISPHAM, John (2006): Rhythm in Music: What is it? Who has it? And why? Music perception, br. 24/2, str. 125-134.

BLACKING, John (1995): The Study of Musical Change, u: BYRON, Reginald & NETTL, Bruno (ur.), Music, Culture and Experience: Selected Papers of John Blacking, London: The University of Chicago Press, str. 148-173.

COOK, Nicholas & DIBBEN, Nicola (2010): Emotion in Culture and History: Perspectives from Musicology, u: JUSLIN, Patrik & SLOBODA, John A. (ur.), Music and Emotion: Theory, Research, Applications, New York: Oxford University Press, str. 47-72.

CROSS, Ian (2003): Music and Biocultural Evolution, u: CLAYTON, Martin & HERBERT, Trevor & MIDDLETON, Richard (ur.), The Cultural Study of Music: A Critical Introduction, New York: Routledge, str. 19-30.

DAHLHAUS, Carl (2003): Estetika glazbe, Zagreb: AGM. DISSANAYAKE, Ellen (2000): Antecedents of the Temporal Arts in the Early Mother-Infant Interactions, u: WALLIN et al. (ur.), The Origins of Music, Cambridge, Massachusetts: MIT Press, str. 389-410.

DISSANAYAKE, Ellen (2009): Bodies Swayed to Music. The Temporal Arts as Integral to Ceremonial Ritual, u: MALLOCH, Stephen & TREVARTHEN, Colwyn (ur.), Communicative Musicality: Exploring the Basis of Human Companionship, New York: Oxford University Press, str. 533-544.

4 Detaljnije se ovom problemu posvetio P. Bourdieu (1979): La Distinction: Critique sociale du jugement, Paris: Les Éditions de Minuit.

28

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

22.

FREEMAN, Walter J. (2000): A Neurobiological Role for Music in Social Bonding, u: WALLIN et al. (ur.), The Origins of Music, Cambridge, Massachusetts: MIT Press, str. 411-424.

GOEHR, Lydia (1992): The Imaginary Museum of Musical Works: An Essay in the Philosophy of Music, Oxford: Clarendon Press.

JUSLIN, Patrik & SLOBODA, John (ur.) (2010): Handbook of Music and Emotion: Theory, Research, Applications, London: Oxford University Press.

KANT, Immanuel (1976): Kritika moći suđenja, Zagreb: Naprijed.

KIVY, Peter (1993): The Fine Art of Repetition: Essays in the Philosophy of Music, New York: Cambridge University Press.

KOECHLIN, Charles (2009): L’art populaire ancien, u: DUCHESNEAU, Michel (ur.), Musique et société, Sprimont: Mardaga, str. 95-108.

MITHEN, Steven (2006): The Singing Neanderthals, Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.

PARNCUTT, Richard (2009): Prenatal and Infant Conditioning, the Mother Schema, and the Origins of Music and Religion, Musicae Scientiae, br. 13/2, str. 119-150.

PATEL, Aniruddh (2008): Music, Language, and the Brain, Oxford: Oxford University Press.

PINKER, Steven (1997): How the Mind Works, New York: W. W. Norton & Company.

REBUSCHAT, Patrick, et al. (ur.) (2012): Language and Music as Cognitive Systems, New York: Oxford University Press.

TOLSTOY, Leo N. (1995): What is Art? (Prijevod R. Pevear & L. Volokhonsky), London: Penguin.

TRIPPETT, David (ur.) (2012): Carl Stumpf: The Origins of Music, London: Oxford University Press - The European Society for the Cognitive Science of Music.

WALLIN et al. (ur.) (2000): The Origins of Music, Cambridge, Massachusetts: MIT Press.

29

O psihološkim temeljima kulture: Ogled iz kognitivne antropologije Aleksandar Joksić “Najbolje pobijanje kulturnog relativizma je aktivnost samih antropologa koji ne bi mogli razumjeti ili živjeti s drugim ljudskim skupinama kada žitelji tih skupina ne bi dijelili pretpostavke koje su zapravo vrlo slične pretpostavkama etnografa. Kao ribe nesvjesne postojanja vode, interpretatori plivaju od kulture do kulture tumačeći kroz univerzalnu ljudsku metakulturu. Metakultura informira svaku njihovu misao, no oni još nisu primijetili njezino postojanje.“ (Dan Sperber, Anthropological Knowledge; citirano prema Tooby i Cosmides, 1995) Svakodnevna je pojava da nam se pogled slučajno sretne s tuđim.

Je li posrijedi doista slučaj ili nešto više? Istraživanja iz psihologije percepcije pokazuju da izravni pogled snažno privlači pažnju pojedinca. Oči su informacijski najzasićeniji dijelovi lica pa to nije neočekivano. Izravni pogled privlači pažnju više od neizravnog pogleda (npr. povećava Stroopov učinak1); stvara veće uzbuđenje (fiziološki mjereno), a u zadacima vizualne pretrage ljudi brže detektiraju izravni od neizravnog pogleda (Conty, Gimmig, Belletier, George i Huguet, 2010; Nichols i Champness, 1971).

Nadalje, slike s izravnim pogledom ljudi procjenjuju privlačnijima; djeca stara samo tri dana više gledaju u slike s izravnim pogledom, a pogled u nekoga tko izravno gleda u nas poboljšava njegovu identifikaciju, razlikovanje spola i slično (Conway, Jones, DeBruine i Little, 2008; Farroni, Csibra, Simion i Johnson, 2002; Macrae, Hood, Milne, Rowe i Mason, 2002). U tom smislu neki

Slika 1. Pietro Perugino, Portret mladića, oko 1480. godine

30

istraživači govore o specijaliziranom moždanom mehanizmu koji stvara tzv. eye contact effect, efekt susreta očima, pojavu pri kojoj određeni specijalizirani psihološki mehanizmi omogućuju automatsko detektiranje izravnog pogleda iz vizualne okoline te izazivaju modulaciju kognitivnog procesiranja i bihevioralnih odgovora (Senju i Johnson, 2009). Drugim riječima, izravni pogledi iz naše okoline automatski prisvajaju ograničene resurse mehanizama za informacijsko procesiranje, poglavito pažnje, nauštrb drugih vizualnih podražaja iz okoline.

Relevantnost ovih nalaza za umjetnost na primjeru evolucije slikarskih portreta pokazao je Olivier Morin (2013). Renesansni portreti s izravnim pogledima postali su poznatiji, a u suvremenim umjetničkim knjigama zastupljeniji od portreta s neizravnim pogledima, odnosno od onih koji gledaju „u stranu“. Izravan pogled posebno popularizira portrete koji prikazuju anonimne osobe, dok se efekt izravnog pogleda na portretima s poznatim osobama nije pokazao značajnim. Morin to objašnjava činjenicom da poznatost lica predstavlja prednost pri izboru promatračkog interesa pa stoga za poznata lica nije presudno da budu portretirana izravnim pogledom.

Budući da su druga istraživanja pokazala da kroz vrijeme postoji dosljednost prosudbe kritičara umjetnosti u pogledu kvalitete djela, to bi moglo značiti da su portreti s izravnim pogledima bili privlačni gledateljima u renesansi, baš kao i danas. U drugom istraživanju Morin je pokazao da se u Renesansi povećao relativni broj portreta koji gledaju u gledatelja; svakog desetljeća 16. stoljeća portreti s izravnim pogledom bili su vjerojatniji za 20% i promjena je bila trajna, a ne ciklična fluktuacija. Ovi portreti nisu u potpunosti istisnuli one s neizravnim, već su otprilike u 17. stoljeću sačinjavali oko 75% europskih portreta. Razlog tome, misli Morin, može biti što je vizualna atrakcija izravnog pogleda, kao i drugih psiholoških atrakcija (poput atrakcija prema alkoholu, ili soli u hrani), ovisna o količini: prevelika količina može biti loša i/ ili dovesti do zasićenja.

Morin razmatra tri moguća objašnjenja ove promjene. Prvo, do promjene dolazi zbog društvene promjene i nema veze sa slikarima i njihovim stilom. Po ovom objašnjenju, slikari naprosto objektivno bilježe renesansnu promjenu u mentalitetu (npr. buržujska jednakost, protestantska jednostavnost itd.) koja utječe na govor tijela ljudi. Drugo, do promjene dolazi zbog intrapersonalne promjene: slikari tijekom života mijenjaju svoj stil kada iz vlastitog i tuđeg iskustva shvate da klijenti preferiraju portrete s izravnim pogledom. I treće, radi se o međugeneracijskom efektu: novije generacije slikara započinju stilom koji se razlikuje od stila dotadašnjih generacija. Morin nalazi dokaze u prilog ovoj zadnjoj hipotezi. Što je, dakle, dovelo do toga da renesansni portreti postupno evoluiraju tako da izravni pogled postane sve istaknutije stilsko obilježje? Riječ je, po Morinu, o kombinaciji kognitivne privlačnosti, kulturalne selekcije i demografske promjene. Moguća su dva scenarija. Prema prvome, mlađi su slikari transformirali stil starijih dok su ga kopirali. (Kopiranje postojećih djela bila je naime standardna slikarska vježba.) Te transformacije su proizlazile iz kognitivnih ograničenja (vizualne preferencije i pristranos-

31

Slika 2. Leonardo da Vinci, Mona Lisa, 1503-1506.

ti) mlađih slikara. Prema drugome, oni su već u fazi učenja bili izloženi pristranom uzorku slika koje su reproducirali – „pristranom“ jer su u njemu bili zastupljeniji potreti s izravnim pogledom u odnosu na portrete s neizrazvnim pogledom. Bilo kako bilo, mlađe generacije slikara reproducirale su stil koji koincidira s kognitivnom privlačnošću izravnog pogleda.

Morinova hipoteza ne kaže da u svim tradicijama portreta trebamo očekivati dominaciju portreta s izravnim pogledom. U mnogim tradicijama, poput indijske ili japanske, izravni je pogled rijetko prisutan. Mnoge kulture, posebno u iznimnim kontekstima, prešutno zabranjuju „zurenje“. Primjerice, na starim službenim korejskim portretima neizravni je pogled norma. Hipoteza samo kaže da će tijekom vremena u tradicijama u kojima smjer pogleda smije slobodno varirati tako da na njima možemo naći izravni ili neizravni pogled, portretima početi dominirati izravni pogled.

Ali zašto je izravan pogled uopće kognitivno privlačan? Zašto um sadrži specijalizirane mehanizme za njihovu detekciju? Pogled u nas znači da smo predmet nečijeg interesa, želja ili vjerovanja, dakle mentalnih stanja drugih ljudi, pa je analiza pogleda sastavni dio teorije uma, tj. sposobnosti da drugim bićima pripišemo mentalna stanja.

Pristranost u raspodjeli ograničene energije pažnje pri procesiranju takvih podražaja mogla bi imati veliku adaptivnu vrijednost; od detektiranja potencijalnih grabežljivaca i namjera neprijatelja, do zainteresiranih reproduktivnih partnera/ica. Poznato je, prim-

32

jerice, da brojne životinjske vrste, leptiri, ptice ili ribe, posjeduju tjelesna obilježja koja nalikuju očima. Fiktivne oči služe kao antipredatorske adaptacije; one obeshrabruju potencijalne napade drugih životinjskih vrsta time što imitiraju oči njihovih prirodnih neprijatelja (Stevens, 2005; Vallin i sur.,2005). Pažnja usmjerena prema nama postavlja ograničenja našem ponašanju; ona nas usmjerava prema društveno poželjnom ponašanju. Istraživanja su naime pokazala da puka prisutnost očiju promovira naše prosocijalno ponašanje2 te aktivira zabrinutost osobe za vlastitu reputaciju (Manesi, Lange i Pollet, 2016).

Epidemiologija reprezentacija Morinova istraživanja portreta pokazuju da evolucijski aspekti ljudske psihologije mogu objasniti zašto su nam određeni kulturni elementi psihološki privlačniji. Oni stoga postaju bitan dio objašnjenja njihove kulturne dominacije. Takav pristup kulturnoj evoluciji karakterističan je za „epidemiologiju reprezentacija“ Dana Sperbera, francuskog antropologa i kognitivnog znanstvenika, koji kulturu promatra kao epidemiološku pojavu te nastoji odgonetnuti kako evoluirane dispozicije, sposobnosti i kompetencije uma prenose, usmjeravaju, ograničavaju, održavaju i transformiraju kulturu (Sperber, 1996).

Proučavanje mikroprocesa kulturne transmisije – psiholoških procesa unutar mozgova ljudi i promjena koje ljudi unose u svoju okolinu (npr. tako što proizvode zvukove putem govora ili proizvode različite artefakte) u interakciji s drugim ljudima – često se zanemarivalo pri tumačenju kulture. Na kulturu se znalo gledati kao na neki tobože autonomni sustav – kao „sustav znakova“ - za čije je objašnjenje dovoljno poznavati odnose među različitim elemenatima (znakovima) unutar sustava, a psihologiju i biologiju kao „izvanjski“ utjecaj etiketirati „psihologizmom“ ili „biologizmom“ te prognati kao faktore nedostojne razmatranja. U takvoj viziji postoji oštra dihotomija između „prirode i kulture“, a „u kulturi nema ničeg prirodnog“. Implikacija – doduše, često prešutna - ovakvog pogleda je ta da je kultura „društveni konstrukt“ koji nekako slobodno lebdi iznad naših glava nemajući s tim glavama nikakve veze osim u nekom trivijalnom smislu da ga omogućuje zbog generalnih sposobnosti učenja i pamćenja. Problem s navedenim stajalištem ovako artikulira Sperber: „Malinowski je tvrdio da se kulturne činjenice trebaju djelomično objasniti u psihološkim terminima. Ovo stajalište je često nailazilo na sumnju, čak i prijezir, kao da se radi o naivnoj grešci koja se da lako razotkriti. No, ono što ja smatram greškom su argumenti usmjereni protiv ovog stajališta, i ono što ja smatram naivnim je vjerovanje da ljudske mentalne sposobnosti omogućuju kulturu, no ni na koji drugi način ne određuju njen sadržaj i organizaciju“ (Sperber, 1996: 57).

U „konspirativnim“ teorijama kulture pak, kultura je produkt „hegemonije“ određenog uskog i privilegiranog društvenog sloja koji manipulira kulturnom transmisijom iz vlastitih, najčešće materijalnih, interesa.

33

S druge strane, naturalistički pristup polazi od mikro-procesa kulturne transmisije da bi došao do makro-strukture kulture; njenog sadržaja i promjene. Svojstva mikroprocesa – procesa svjesne ili nesvjesne razmjene informacija među pojedincima, kao i kognitivnih kompetencija koje tu razmjenu omogućuju, usmjeravaju i daju joj sadržaj – otkriva nam najbolja trenutno dostupna znanost o umu – kognitivna znanost.3 Reprezentacije se šire populacijom, no što su reprezentacije? Objekt je reprezentacija nečega za nešto, neki sustav obrade informacija (kao što je um, odnosno pojedini njegov psihološki mehanizam). Mogu se razlikovati mentalne reprezentacije, tj. one koje su unutar sustava koji obrađuje informacije, i javne reprezentacije koje postoje van toga sustava, no koje sustav može procesirati kao inpute. Primjerice, recept za neko jelo je javna reprezentacija kada je javno dostupan; zapisan na papiru ili prenošen usmenom predajom. No, osoba čitanjem ili slušanjem formira mentalnu reprezentaciju recepta koju može zapamtiti, zaboraviti, izmijeniti, prevesti u tjelesne pokrete ili prenijeti drugoj osobi.

Reprezentacija postaje kulturni fenomen onda kada postane relativno trajni i stabilni fenomen na razini populacije. To znači da one reprezentacije koje bi bile u glavi, ili rukama samo jednog pojedinca, ili koje bi se naglo proširile populacijom pa ubrzo nestale, ne tvore kulturu. Ljudski um je podložan kulturnim reprezentacijama kao što je ljudski organizam podložan bolestima. Za razliku od bolesti, reprezentacije ne moraju biti štetne, niti moraju biti korisne da bi bile uspješne. Također, dok je kod prijenosa zaraznih bolesti replikacija (virusa ili bakterija) pravilo, a mutacije prije iznimka, kod kulturne transmisije vrijedi obrnuto: reprezentacije se transformiraju gotovo kod svakog prijenosa.4 Primjerice, na svijetu trenutno postoje vjerojatno milijuni različitih mentalnih i javnih reprezentacija priče o Crvenkapici.

Neke reprezentacije se uspješnije šire populacijom od drugih.

Neke se polako prenose s generacije na generaciju i zovu se tradicije, a neke brzo dolaze i odlaze i nazivamo ih modom.5 Stoga, „objasniti kulturu znači odgovoriti na sljedeće pitanje: zašto su neke reprezentacije uspješnije u ljudskim populacijama, „zaraznije“ (eng.catching) od drugih?“ (Sperber, 1996: 58). To znači proučavati kauzalne lance u kojima su uključene mentalne i javne reprezentacije: „Postoje, stoga, dvije klase procesa relevantnih za epidemiologiju reprezentacija: intra-individualni procesi mišljenja i pamćenja te inter-individualni procesi kod kojih reprezentacije jedne osobe utječu na one drugih ljudi kroz modifikaciju njihove zajedničke fizičke okoline. Intra-individualni procesi su čisto psihološki. Inter-individualni procesi se tiču inputa i outputa mozga – to jest, sučelja između mozga i njegove okoline; oni su djelomično psihološki, a djelomično ekološki.“ (Sperber, isto: 62) „Epidemiologija reprezentacija“ nije ime za teoriju kulture. Traganje za generalnom teorijom kulture čini se uzaludnim: „Različite kulturne pojave – recimo, pogrebni rituali, mitovi, lončarija i klasifikacija boja – mogle bi potpasti pod vrlo različite eksplana-

34

torne modele. Epidemiološka analogija sugerira općeniti pristup, tip pitanja koje možemo pitati, načine konstruiranja pojmova i pluralnost ne previše grandioznih teorijskih ciljeva“ (Sperber, isto: 60-61).

Možemo se pitati kako i koja specifična svojstva ljudskih kognitivnih sposobnosti utječu na kulturni prijenos reprezentacija te koja specifična svojstva mentalnih i javnih reprezentacija omogućuju tim reprezentacijama bolji uspjeh u odnosu na druge.

Sposobnosti učenja, pažnje, pamćenja i imitacije neki su od primjera kognitivnih sposobnosti koje imaju bitnu ulogu u tom procesu.

Na pamtimo ni posvećujemo pažnju svim podražajima svo vrijeme. Ne oponašamo sve ljude svo vrijeme, niti učimo sve informacije i odnose jednako lako. Niti bi to bilo adaptivno. Činjenica da se za ograničene resurse naše pažnje i pamćenja natječe gotovo neograničeni broj podražaja znači da će ove sposobnosti biti visoko selektivne u pogledu toga koji podražaji će imati prednost pri procesiranju. Za očekivati je da će pristranosti u selektivnosti reflektirati adaptivne probleme okoline u kojoj su se te pristranosti selektirale. Primjerice, istraživači životinjskog ponašanja su davno pokazali da je bihevioristička pretpostavka o ekvipotencijalnosti kriva, da se podražaji ne uparuju jednako lako s bilo kojim drugim podražajima ili odgovorima.6 Jedan od najvažnijih zaključaka evolucijske psihologije jest da mozak nije općenamjenski stroj za obradu informacija, već da pokazuje funkcionalnu specijaliziranost – specijaliziranost za obrađivanje informacija najrelevantnijih za obavljanje određenih adaptivnih funkcija, odnosno najrelevantnijih za rješavanje adaptivnih problema iz naše evolucijske prošlosti (Cosmides i Tooby, 1994; Carruthers, 2003; Barrett i Kurzban, 2006). Psihološki mehanizmi zaduženi za detektiranje zmija, prepoznavanje lica, usvajanje jezika, prepoznavanje srodnika, izbjegavanje incesta, pripisivanje mentalnih stanja, detektiranje kršitelja normi, samo su neki tipični primjeri predloženih mentalnih adaptacija ili modula.

Međutim, modularnost uma sugerira da kulturni prijenos vjerovanja, normi ili praksi nije gladak, nepristran i neselektivan proces, već je podložan filtraciji od strane pristranih i visokoselektivnih psiholoških mehanizama i dispozicija koje – suprotno pretpostavkama socijalnog konstruktivizma - onemogućuju posvemašnju arbitrarnost usmjerenja kulturne promjene: kao što um nije beskonačno fleksibilna glina koju roditelji mogu po hiru oblikovati, tako ni staze kojima se kreće kultura nisu potpuno arbitrarne, niti je odabir bilo kojeg kulturnog sadržaja jednako vjerojatan. U odnosu na prostor mogućnosti smjerova i sadržaja, stvarni putevi i sadržaji zapravo zauzimaju mali dio.

Spomenuti modul za prepoznavanjem lica objašnjava međukulturalnu raširenost portreta, ali i drugih kulturnih artefakata koji aktiviraju taj specijalizirani mehanizam, poput karikatura, maski i izmišljenih lica. Evolucijska perspektiva odbija uzeti ove prakse zdravo za gotovo i po uzoru na Williama Jamesa pokušava „prirodno učiniti čudnim“, pozivajući nas da zamišljamo kontrafaktičke alternative ne bi li otkrili (evolucijske) izvore određenih ponašanja (Cosmides i Tooby, 1997). Tako se, na primjer, možemo

35

Slika 3. Richard Norwitz, rimske smrtne maske

Slika 4. Karikatura Charlesa Darwina, autor nepoznat

pitati zašto ne postoji kulturna raširenost reprezentacija laktova, koljena ili nekih drugih dijelova tijela.

Međutim, valja primjetiti da se sustav za prepoznavanje lica aktivira navedenim artefaktima samo zato što nije savršeno dizajniran. Kao što sustav za detektiranje zmija aktiviraju inputi koji nisu zmije, tako i sustav za prepoznavanje lica aktiviraju objekti koji nisu lica (tzv. lažno pozitivne greške). I kao što se prvi sustav ne aktivira uvijek kada je zmija prisutna (npr. zbog prirodne kamuflaže zmije), tako se ni drugi sustav ne aktivira nužno kada je lice u vizualnom polju (tzv. lažno negativne greške). To je moguće samo zato što uvjeti za inpute pojedinog modula – uvjeti koje podražaj mora zadovoljti da bi bio prihvaćen i procesiran – nisu savršeno adekvatni (Sperber i Hirschfeld, 2004).7 Također valja primjetiti da postojanje ovog evoluiranog modula i njegovog nesavršenog dizajna objašnjava kulturnu raznolikost (različiti artefakti), ali i kulturalnu stabilnost određenih reprezentacija u populaciji (Sperber i Hirschfeld, 2004). Evoluirane dispozicije i pristranosti u tom smislu mogu biti kulturalni atraktori, točke u prostoru mogućih konfiguracija prema kojima transformacije konvergiraju (Sperber, 1996; Claidière i Sperber, 2007; Morin, 2013; Claidière, Scott-Phillips i Sperber, 2014; Miton, Claidière i Mercier, 2015). Pristranost pri detektiranju izravnih pogleda i prepoznavanja lica su samo neki od primjera. Oni utječu na vjerojatnost da će se pojedine kulturne reprezentacije kretati u određenom smjeru.

36

Evo još jedan primjer atraktora na primjeru semantičkog učenja.

Kada djeca uče značenje termina „crveno“, ona ne uzimaju kao značenje onu nijansu crvenog koja im je prva pokazana kao „crveno“, niti uprosječuju sve pokazane primjere „crvenog“ da bi došli do značenja. Umjesto toga, ljudi imaju perceptivnu dispoziciju da određenu nijansu crvenog doživljavaju kao prototipsku (tzv. fokalne boje), i ta dispozicija utječe na usvajanje značenja riječi na način da će dijete, ako dobije kao primjer „crvenog“ nijansu koja nije prototipska, svejedno odstupati od dobivenog uzorka prema prototipskom primjeru koji tako služi kao „atraktor“. Budući da se ljudi slažu u tome koja nijansa je prototipska, ova perceptivna dispozicija, s obzirom na potencijalne razlike u uzorcima na kojima su pojedinci učili termine za osnovne boje, stabilizira značenja termina boja u populaciji. U usporedbi s tim, budući da ne postoje slične perceptivne dispozicije za ne-osnovne boje, njihova značenja – poput značenja riječi „indigo“ – neće biti jednako stabilizirana te će postojati veća varijacija u njihovoj interpretaciji (Claidière, Scott-Phillips i Sperber, 2014).

U nastavku ćemo razmotriti primjere kako pojedine kognitivne sposobnosti mogu biti relevantne za objašnjenje kulturnih pojava.

Pažnja Iz evolucijske perspektive selektivna usmjerenost pažnje trebala bi reflektirati adaptivne probleme iz evolucijske prošlosti. U tom smislu je za očekivati određenu razinu dijakronijske i sinkronijske (međukulturalne) dosljednosti u tipu sadržaja koji privlači ljudsku pažnju. Istraživanje Davisa i McLeod (2003) analiziralo je senzacionalne vijesti na 736 novinskih naslovnica iz osam zemalja u rasponu od 1700.-2001. godine da bi pokazalo veliku istovrsnost sadržaja. Frekvencije određenih kategorija vijesti pokazuje stabilnost kroz vrijeme i mjesto, a teme vijesti odgovaraju velikim temama iz evolucijske psihologije osporavajući radikalnu tezu o „socijalnoj konstrukciji“ sadržaja: smrt, ubojstvo ili tjelesni napad, pljačka, ugled, junaštvo ili altruizam, samoubojstvo, bračne teškoće poput nevjere, ozljede djece, napuštene ili siromašne obitelji, pružanje otpora, silovanje ili seksualni napadi.

U navedenim kategorijama nije teško prepoznati opetovane motive književnih, filmskih i drugih umjetničkih djela pa su tako Cox i Fisher (2009) analizirali naslove suvremenih ljubavnih romana da utvrde da li je njihova popularnost povezana s adaptivnim problemima svojstvenim za ženski spol (najčešće potrošače tog tipa literature); problema koji proizlaze iz činjenice da je ženski spol onaj koji kod ljudi više investira u potomstvo. Prema teoriji roditeljskog ulaganja, veća investicija implicira veći trošak suboptimalnog parenja što predviđa spolne razlike u preferencijama prema reproduktivnim partnerima, najbitnija od kojih je ona da je ženski spol izbirljivi pri odabiru partnera (Trivers, 1972). Pokazalo se da su najčešće riječi u naslovima bili, redom, ljubav, nevjesta, beba, muškarac i brak, a uobičajene teme naslova uključivale su obvezivanje, reprodukciju, maskuline/visoko rangirane udvarače i resurse. S druge strane, drugo predviđanje teorije roditeljskog ulaganja jest da će se spol koji ulaže manje u potomstvo – a to je kod ljudi muški spol – više natjecati s pripadnicima istog spola za

37

seksualni pristup spolu koji ulaže manje. Za očekivati je onda da se ta tendencija kod muškog spola manifestira u većoj potrošnji kulturnih proizvoda koji uključuju neku vrstu natjecanja ili sukoba, poput ratnih priča, kao i u većoj motivaciji za praćenje natjecateljskih aktivnosti, poput sporta.

Slično tako, sadržajna analiza stihova najpopularnijih glazbenih hitova otkriva teme relevantne za odabir, privlačenje, čuvanje i zadržavanje (reproduktivnih) partnera. U popularnijim pjesmama prisutniji su navedeni motivima, a zastupljenost motiva pokazuje relativnu stabilnost kroz vrijeme (Hobbs i Gallup, 2011).

Navedena razmatranja uklapaju se u novo područje darwinističke književne kritike koja nastoji analizirati evolucijsku logiku u pozadini ponašanja likova književne fikcije (Caroll, 1995). To, dakako, ne znači da je književnost, ili umjetnost općenito, „adaptacija“.

Vjerojatnije je da naše uživanje u književnim djelima nusprodukt drugih mentalnih adaptacija. Mnoge umjetnosti, kako ističe Steven Pinker „možda su nusprodukti dviju značajki: motivacijskih sustava koji nam daju užitak kada doživljavamo signale koji koreliraju s adaptivnim ishodima (sigurnost, seks, poštovanje, informacijama bogate okoline), i tehnološkog znanja koje stvara pročišćene i koncentrirane količine tih signala (poput slika krajolika, erotike ili junačkih priča).

Književna fikcija može, barem djelomično, biti tehnologija za stvaranje užitka koja kooptira jezik i slikovnost kao naprave za virtualnu stvarnost i koja dozvoljava čitatelju da uživa u ugodnim halucinacijama poput istraživanja zanimljivih teritorija, pobjeđivanja neprijatelja, druženja s moćnim ljudima i osvajanja privlačnih partner(ic) a...Postoje dobri razlozi zašto bi ljudi (ili bilo koji drugi kompetitivni socijalni djelatnici) žudili za tračom koji predstavlja vrstu provjere mogućih saveznika i neprijatelja. Sa svojim sveznajućim pripovjedačem koji otkriva mane zanimljivih nestvarnih ljudi, fikcija bi mogla biti oblik simuliranog trača“ (Pinker, 2007).

Pamćenje i učenje Ono što vrijedi za pažnju, vrijedi i za pamćenje, učenje i razumijevanje. Informacije koje su najvažnije za rješavanje adaptivnih problema lakše i učinkovitije će se enkodirati, pohranjivati i prisjećati (Klein, Cosmides, Tooby i Chance, 2002) i ta činjenica će stoga utjecati na lakoću kojom se određene informacije i sadržaji prenose i održavaju u populaciji. Da uzmemo Sperberov (19996) primjer, neke reprezentacije poput Gödelovog dokaza je teško razumijeti, a neke poput broja od 20 znamenki nije teško razumijeti, ali ih je teško zapamtiti. Neke emocionalne reprezentacije je teško prenijeti bez gubitka i promjene informacija, a neke poput priče o Crvenkapici ili popularne melodije je teško zaboraviti.

Kao što je već neko vrijeme poznato iz kognitivne psihologije, pamćenje nije objektivna snimka događaja, a prisjećanje nije vjerna reprodukcija pohranjenih informacija (Bartlett, 1920).

Selektivnost, lažna sjećanja, konfabulacije i druge distorzije su

38

Slika 5. Himera, biće iz grčke mitologije s tijelom lava, kozje glave i zmijskog repa. Primjer narušavanja pretpostavki o biološkim pojavama.

prije pravilo nego iznimka te ukazuju na rekonstruktivnu prirodu pamćenja. Jedna od eksperimentalnih metoda pomoću koje se proučava utjecaj pamćenja – kao i uostalom drugih psiholoških sposobnosti i dispozicija – na kulturni prijenos su transmisijski lanci; ispitanicima je iskomuniciran neki sadržaj, recimo priča, koji oni moraju prenijeti drugim ispitanicima. Ova nam metoda omogućuje višestruke uvide: koje distorzije ljudi unose u opise, koji pojmovi privlače najviše pažnje, koje pojmove je najlakše/najteže zapamtiti i slično.

Za natprirodne pojmove - kakve nalazimo u religijama, mitovima, praznovjerjima, legendama, pričama za djecu - zapaženo je da posjeduju svojstvo minimalne kontraituitivnosti koja pospješuje njihovo pamćenje. Ti pojmovi narušavaju neka intuitivna očekivanja određene domene ili kategorije držeći pri tome nenarušena očekivanja te domene i dalje istinitim (Boyer, 1994). Evo nekih: Narušavanje pretpostavki o fizičkim pojavama, tzv. pučke fizike ili naivne mehanike: bića koja istovremeno mogu biti na dva mjesta, pojavljuju se i nestaju, koja postoje ali su nevidljiva, prolaze kroz čvrste objekt i tako dalje (bogovi, duhovi, duše) Narušavanje pretpostavki o biološkim pojavama, tzv. pučke biologije: bića koja istovremeno pripadaju različitim vrstama ili posjeduju svojstva različitih vrsta, ili se transformiraju iz jedne životinjske vrste u drugu (stablo koje govori, kentaur, minotaur) Narušavanje pretpostavke o psihološkim pojavama, tzv. pučke psihologije ili teorije uma: bića koja znaju prošle ili buduće događaje, fizički predmeti ili bezumna bića koja misle, osjećaju i pamte (sveznajući bogovi, vidovnjaci, bića sposobna za izvanosjetilnu percepciju i telepatiju) Duh je, primjerice, posebna vrsta osobe. On narušava standardna očekivanja vezana za fizičke objekte (nevidljiv je, prolazi kroz zidove), no u skladu je s drugim očekivanjima karakterističnim za osobe (percipira, pamti percipirano, ima želje i djeluje da realizira želje). Po Pascalu Boyeru (2001), eksplicitno narušavanje očekivanja vezanih za određenu domene privlači ljudsku pažnju,

39

no to narušavanje je minimalno u smislu da ono i dalje dozvoljava osobi da rezonira o postuliranom biću ili pojavi. Ta kombinacija, smatra se, čini memorijski optimum koji pospješuje njihovu kulturnu transmisiju i objašnjava zašto su navedeni pojmovi međukulturalno rašireni (Barrett i Nyhof, 2001).

Ne radi o bilo kakvoj kontraintuitivnosti ili bizarnosti nego upravo o onoj koja na minimalan način narušava očekivanja koja proizlaze iz kognitivnih mehanizama specifičnih za domenu. Pučka biologija, fizika i psihologija su neki od predlaganih evoluiranih modula dizajniranih za učenje, kategoriziranje i rezoniranje o biološkoj, fizičkoj i psihološkoj domeni (za popis literature s razvojnim, komparativnim i neurokognitivnim dokazima u prilog tome vidi Sperber i Hirschfeld, 2004; Kinzler i Spelke, 2007).

Iako nevezano izravno za pamćenje, spomenut ćemo i to da osim navedenih modula postoje dokazi u prilog postojanju pučke sociologije, sustava specijaliziranog za identificiranje i rasuđivanje o

Slika 6. Primjer narušavanja pretpostavki o fizičkim pojavama

potencijalnim saveznicima, neprijateljima i članovima društvenih grupa (Sperber i Hirschfeld, 2004; Kinzler i Spelke, 2007). Budući da znakovi pripadnosti određenoj grupi – baziranoj na teritoriju, spolu, unutargrupnom statusu, dobi, etnicitetu, srodništvu, ili nekom drugom interesu - pružaju osnovu za interpretiranje i predviđanje ponašanja drugih ljudi, smisleno je očekivati osjetljivost ljudi na takve znakove.

Ljudi pokazuju sklonost stvaranju koalicija, praćenju pripadnosti drugih ljudi koalicijama, i kategoriziranju sebe i drugih u grupe.

Eksperimenti s minimalnim grupama pokazuju da djeca vrlo rano stvaraju međugrupne podjele na često arbitraranim osnovama (recimo, podjela između onih koji imaju značku i onih koji ju nemaju) te pokazuju preferenciju prema članovima vlastite grupe.

Dokazi, stoga, sugeriraju da imamo urođenu sklonost svrstavanju u grupe i razmišljanju u terminima „Mi nasuprot Oni“, i taj nalaz se čini izuzetno važnim za međugrupno ponašanje, a posebno za političko ponašanje kao podvrstu. Vješt političar će, naime, popularnost često osiguravati stvaranjem podjela i mobiliziranjem kod glasača psihologije Mi-Oni, a glasači - posebno oni radikalni-

40

jih stranki ili grupa – često će nositi znakove koji odaju pripadnost grupi te omogućuju raspoznavanje među saveznicima. Kao što se prirodni spolni dimorfizam može kulturalno pojačavati tako da žene šminkom ili specifičnim odjevanjem naglašavaju pripadnost ženskom spolu, a muškarci naglašavaju pripadnost muškom spolu (npr. sako širi ramena), tako se grupna solidarnost i nanošenje štete autsajderu može pojačavati srodničkom terminologijom koja evocira motivaciju karakterističnu za srodničke grupe (Abou-Abdallah, Kashima i Harb, 2016).8 Političari, kao i članovi grupe međusobno, posezat će često za fiktivnim srodništvom nazivajući se „braćom i sestrama“.

Kognitivne pristranosti i ograničenja Natprirodni pojmovi ilustriraju kako određena svojstva reprezentacija – dakako, u interakciji s umom i njegovim posebnostima - utječu na širenje tih reprezentacija i njihovu stabilnost. Iako taj nalaz nije relevantan samo za proučavanje religije već i bilo koje druge prakse u kojoj ti pojmovi nalaze primjenu, poput književnosti (Norenzayan, Atran, Faulkner i Schaller, 2006)., on čini jedan od nalaza rastućeg područja kognitivističkog i evolucijskog pristupa religiji. Neki poznati nalazi iz tog područja sugeriraju, primjerice, postojanje hiperaktivnog kognitivnog mehanizma za otkrivanje agensa ili namjera (eng. hyperactive agent detection device, HADD) i ograničenost simulacije kao objašnjenja intuitivnosti i, stoga, raširenosti vjerovanja u zagrobni život.

Prvi od njih, HADD, polazi od pretpostavke da je (reproduktivni) trošak izostanka reagiranja na postojeću opasnost (lažno negativne greške) veći od troška reagiranja na nepostojeću opasnost (lažno pozitivne greške) i ta je razlika u trošku bila dovoljna da prirodna selekcija favorizira hiperaktivnost detektora namjernog djelovanja, pogotovo kada su situacije nejasne (Barrett, 2000). Šum u grmlju, umjesto rezultat vjetra, postaje tako rezultat prikradanja grabežljivca ili neprijatelja. Ova pretjerana pristranost prema detekciji namjernog djelovanja, smatraju neki, tvori kognitivnu osnovu za vjerovanje u Boga, odnosno natprirodno tumačenje prirodnih pojava i događaja (Barett, 2000).

Prema hipotezi ograničene simulacije, vjerovanja u zagrobni života i postojanje duše dolaze nam prirodno zbog kognitivnih ograničenja; konkretnije, zbog nemogućnosti da simuliramo kako bi izgledalo kada ne bismo imali svijest, misli ili osjećaje (Bering, 2011). Ne možemo zamisliti kako bi to bilo nemati misli jer samo zamišljanje podrazumijeva stvaranje misli. Posljedično, ne možemo zamisliti ni smrt kao stanje odsustva mentalnih stanja. Možemo pokušati zamisliti smrt kao vječno gledanje mraka, no gledanje mraka nije isto što i ne-gledanje koje se možda čini prikladnijom analogijom.

Ovo kognitivno ograničenje, smatra Jesse Bering, stvara dispoziciju prema vjerovanju u kontinuitet mentalnih stanja nakon smrti.

Predškolska djeca su sklonija pripisivanju mentalnih stanja mrtvim bićima nego starija djeca što je suprotno onome što bismo očekivali da je podrijetlo takvih vjerovanja isključivo u kulturnoj indoktrinaciji (Bering, 2006).

41

Imitacija Osim što nas je prirodna selekcija opremila psihološkim sposobnostima i pristranostima učenja o određenim adaptivno važnim domenama, ona je od nas stvorila i kulturnu vrstu tako što je dizajnirala našu sposobnost za kulturalnu transmisiju (Henrich, 2015). Za razliku od individualnog učenja, pri kojem pojedinac izravno uči opažajući vlastitu okolinu, kulturalno učenje odnosi se na usvajanje informacija od drugih pripadnika vlastite vrste. Te informacije se usvajaju zaključivanjem o preferencijama, ciljevima, vjerovanjima, strategijama drugih ljudi ili imitiranjem njihovog ponašanja. Pristup Petera Richersona, Roberta Boyda, Josepha Henricha i suradnika - poznatiji pod imenom teorije dvostrukog nasljeđivanja (odnosno koevolucije gena i kulture), ističe pristranosti u kulturalnom učenju (McElreath i Henrich, 2007). Naime, budući da svi ljudski izvori informacija ne utječu podjednako na preživljavanje i reprodukciju, posve neselektivno kulturalno učenje i oponašanje nije prihvatljiva pretpostavka. Primjerice, djeca imaju više povjerenja prema roditeljima i ljudima iz neposredne okoline. Iz evolucijske perspektive to ima smisla jer roditelji imaju genetski interes da djecu opskrbe adaptivnim informacijama te da im služe kao adaptivni modeli.

S obzirom da nalaženje adaptivnih informacija uključuje trošak, pojedinci će prema toj teoriji bolje prolaziti ako obraćaju više pažnje, odnosno ako uče i oponašaju ljude sa znakovima prestiža, uspjeha, vještine u adaptivno važnim zadacima (poput lova, izrade alata ili zavođenja), pouzdanosti, ili sličnosti samima sebi po dobi, spolu, ili etnicitetu. Oponašanjem ljudi koji mu sliče, pojedinac će prije steći preferencije ili ponašanja koja će mu biti od koristi.

Primjerice, pristranost prema oponašanju ljudi istoga spola omogućuje dječacima da troše manje vremena na učenje nepotrebnih stvari, poput specifično ženskih aktivnosti kao što je dojenje.

Emocije Dosada smo govorili gotovo isključivo o kognitivnim sposobnostima i pristranostima koje kanaliziraju smjer kulturne promjene i utječu na selekciju i stabilizaciju nekih mentalnih i javnih reprezentacija u populaciji. No, kako su informacije koje izazivaju emocionalne reakcije obično važne, a emocionalna pobuđenost pospješuje pamćenje pojava, i emocijama bismo trebali pripisati snagu kulturalne transmisije. Shaun Nichols (2002) primjerice pokazuje da su se norme pristojnosti sa zabranama ponašanja koja izazivaju emociju gađenja češće prenosile generacijama od normi koje su zabranjivale emocionalno neutralna ponašanja.9 Ali postoje i obrnuti primjeri, kada nas emocije sprječavaju da prihvatimo „razumna“ rješenja. Emocije naime ograničavaju određene vrste transakcija (Roth, 2006). Primjerice: premda postoje dobri argumenti za postojanje tržišta za transplantaciju organa (Becker i Elias, 2007), ljudima je duboko odbojna ideja da organi postanu podložni kupovini i prodaji, i time treba objasniti proširenost zakona koji takve interakcije zabranjuju.

42

Zaključne primjedbe Kultura se odnosi na relativno trajne i stabilne, mentalne i javne reprezentacije na razini populacije. U skladu s tim, objasniti kulturu znači objasniti zašto se u populaciji neke reprezentacije lakše šire i zadržavaju od drugih. Za to je potrebno poznavati specifična svojstva reprezentacija, ali isto tako i uma koji ih procesira. Budući da je evolucija i prirodna selekcija oblikovala taj um, objašnjenje kulture koje ne bi uzimalo u obzir biološke faktore ne bi bilo potpuno.

U radu smo se usredotočili na kognitivne sposobnosti, pristranosti i ograničenja pažnje, pamćenja, učenja i imitacije, koje igraju bitnu ulogu u kulturalnoj transmisiji. Na nizu kulturnih pojava; od umjetnosti, političkog ponašanja, učenja jezika do religije uočili smo njihovu važnost. Specifične pristranosti i selektivna obilježja spomenutih sposobnosti reflektiraju adaptivne probleme iz naše evolucijske prošlosti. Ali ta adaptivnost ne implicira da su njihove posljedice također adaptirane ili adaptivne. Jaka preferencija prema masnoj i slatkoj hrani bila je adaptivna u okolini koja je oskudijevala visokoenergetskim resursima, no ova dispozicija u moderno vrijeme stvara podložnost prekomjernoj težini. Portreti s izravnim pogledom, ili natprirodni pojmovi, nemaju izravne posljedice za biološku podobnost gledatelja, kao što ih nemaju niti imitacije samoubojstva.10 Evolucijska perspektiva kulturnih fenomena ne implicira postavljanje grandioznih pitanja poput „je li umjetnost/religija adaptacija?“. Umjetnost i religija ne postoje u onom smislu u kojem bi postavljanje takvog pitanja bilo smisleno (Boyer, 2008). Evolucijska perspektiva, naprotiv, objašnjava određene aspekte umjetnosti i religije, neovisno o tome jesu li oni adaptacije ili njihovi nusproizvodi.

Povijest bilo kojeg kulturnog fenomena – umjetnosti, ideja, religije – mora postavljati pitanje zašto je neke reprezentacije lakše ili teže internalizirati, zapamtiti ili eksternalizirati. Unatoč golemom napretku bihevioralnih znanosti na tom području, te nove spoznaje nisu okrznule mnoge društveno-humanističke i sveučilišne odjele te u njima i dalje vlada business as usual. Njihovi institucionalni odnosi pokazuju čvrstu sklonost prema statusu quo zbog akademskog teritorijalizma i straha od „scijentizma“, a djelomično i zbog neodrživog poricanja pojma ljudske prirode odnosno zbog toga što operiraju krivom slikom uma kao prazne ploče na kojoj kultura i društvo ispisuju svoje utjecaje (Pinker, 2008). Ali kriva slika ljudskog uma za posljedicu će imati i krivu sliku proizvoda toga uma – kulture. „Oni bi se mogli složiti da se kultura mora psihološki implementirati, no tvrdit će da je ljudski um takav da se ova implementacija lako može postići i da ona ne utječe na sadržaj kulture. U većini literature, za intra- i inter-individualne procese se, bilo implicitno ili eksplicitno, pretpostavlja da osiguravaju jednostavnu i laku cirkulaciju bilo koje zamislive reprezentacije. Mogućnost da ljudske kognitivne i komunikacijske sposobnosti mogu funkcionirati bolje na nekim nego drugim reprezentacijama općenito se zanemaruje. Transformacije uzrokovane pohranjivanjem i prisjećanjem se rijetko kada uzimaju u obzir: kao da je prisjećanje puko obrtanje učinka pohranjivanja. Slično tako, za inter-individualne procese se smatra da se sastoje od izravne imitacije, ili automatskog

43

kodiranja i dekodiranja reprezentacija. Kada bi ove pretpostavke bile točne, kauzalni mikromehanizmi transmisije reprezentacija bili bi nevažni; bilo koja reprezentacija bi neizmjenjeno tekla kroz kanale društvene komunikacije s glatkom oscilacijom između neograničeno ponavljanih mentalnih i javnih formi. Epidemiologija reprezentacija bi se u tom slučaju bavila trivijalnostima.

Ništa se ne bi izgubilo razmatranjem kulturnih reprezentacija u čisto apstraktnim terminima. Međutim, ekspliciranje ovih psiholoških pretpostavki dovoljno je za pokazati njihovu potpunu naivnost“ (Sperber, 1996: 65).

Literatura 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

Abou-Abdallah, M., Kashima, Y., i Harb, C. (2016). “Brothers” in Arms: Does Metaphorizing Kinship Increase Approval of Parochial Altruism?. Journal of Cognition and Culture, 16(1-2), 37-49.

Barrett, H.L. i Kurzban, R. (2006). Modularity in cognition: framing the debate. Psychological Review, 113(3), 628–647.

Barrett, J.L. i Nyhof, M. (2001). Spreading non-natural concepts: the role of intuitive conceptual structures in memory and transmission of cultural materials. J. Cogn. Cult. 1(1), 69–100.

Barrett, J. L. (2000). Exploring the natural foundations of religion. Trends in Cognitive Sciences, 4(1), 29-34.

Bartlett, F.C. (1920). Some experiments on the reproduction of folk-stories. Folklore, 31(1), 30-47.

Becker, G. S., i Elias, J. J. (2007). Introducing incentives in the market for live and cadaveric organ donations. The Journal of Economic Perspectives, 21(3), 3-24.

Bering, J. (2006). The folk psychology of souls. Behavioral and brain sciences, 29(05), 453-462.

Bering, J. (2011). The Belief Instinct: The Psychology of Souls, Destiny, and the Meaning of Life. New York: W. W. Norton & Company, Inc. Boyer, P. (2001). Religion explained: the evolutionary origins of religious thought. Basic books.

Boyer, P., i Bergstrom, B. (2008). Evolutionary perspectives on religion. Annual Review of Anthropology, 37(11).

Carroll, J. (1995). Evolution and literary theory. Human Nature, 6(2), 119-134.

Claidière, N., Scott-Phillips, T.C., i Sperber, D. (2014). How Darwinian is cultural evolution?. Philosophical Transactions of the Royal Society of London B: Biological Sciences, 369(1642), 20130368.

Claidière, N. i Sperber, D. (2007). The role of attraction in cultural evolution. Journal of Cognition and Culture, 7(1), 89111.

Carruthers, P. (2003). The mind is a system of modules shaped by natural selection. U: Hitchcock, C. (ur.). Contemporary Debates in the Philosophy of Science. Blackwell.

44

15. Conty, L., Gimmig, D., Belletier, C., George, N. i Huguet, P. (2010). The cost of being watched: Stroop interference increases under concomitant eye contact. Cognition, 115, 133–139.

16. Conway, C. A., Jones, B. C., DeBruine, L. M., i Little, A. C. (2008). Evidence for adaptive design in human gaze preference. Proceedings of the Royal Society/Biological Sciences, 275, 63–69.

17. Cosmides, L. i Tooby, J. (1994). Origins of domain specificity: The evolution of functional organization. U: Hirschfeld, L. i Gelman, S. (ur.). Mapping the Mind: Domain specificity in cognition and culture. New York: Cambridge University Press.

18. Tooby, J. i Cosmides, L. (1992). The psychological foundations of culture.U: Barkow, J., Cosmides, L. i Tooby, J. (ur.), The adapted mind: Evolutionary psychology and the generation of culture (19-136). Oxford: Oxford University Press.

19. Cosmides, L. i Tooby, J. (1997). Evolutionary psychology: A primer. http://www.cep.ucsb.edu/primer.html 20. Cox, A. i Fisher, M. (2009). The Texas billionaire’s pregnant bride: An evolutionary interpretation of romance fiction titles. Journal of Social, Evolutionary, and Cultural Psychology, 3, 386-401.

21. Davis, H. i McLeod, S.L. (2003). Why humans value sensational news: An evolutionary perspective. Evolution and Human Behavior, 24(3), 208–216.

22. Dawkins, R. (1989). The selfish gene (third edition). Oxford: Oxford University Press.

23. Farroni, T., Csibra, G., Simion, F., i Johnson, M. H. (2002).

Eye contact detection in humans from birth. PNAS, 99, 9602–9605.

24. Garcia, J., Ervin, F.R. i Koelling, R.A. (1966). Learning with prolonged delay of reinforcement. Psychonomic Science, 5, 121-122.

25. Henrich, J. (2015). The secret of our success: How culture is driving human evolution, domesticating our species, and making us smarter. Princeton University Press.

26. Hobbs, D.R i Gallup, G.G. (2011). Songs as a Medium for Embedded Reproductive Messages. Evolutionary Psychology, 9(3), 390-416.

27. Kinzler, K. D., i Spelke, E. S. (2007). Core systems in human cognition. Progress in brain research, 164, 257-264.

28. Klein, S. B., Cosmides, L., Tooby, J. i Chance, S. (2002). Decisions and the evolution of memory: Multiple systems, multiple functions. Psychological Review,109(2), 306-329.

29. McElreath, R. i Henrich, J. (2007). Dual inheritance theory: the evolution of human cultural capacities and cultural evolution. U: Dunbar, R. i Barrett, L. (ur.), Oxford Handbook of Evolutionary Psychology. Oxford: Oxford University Press.

30. Macrae, C. N., Hood, B. M., Milne, A. B., Rowe, A. C., i Mason, M. F. (2002). Are You Looking at Me? Eye Gaze and Person Perception. Psychological Science, 13, 460–464.

45

31. Manesi, Z., Van Lange, P. A., i Pollet, T. V. (2016). Eyes Wide Open: Only Eyes That Pay Attention Promote Prosocial Behavior. Evolutionary Psychology, 14(2), 1474704916640780.

32. Miton, H., Claidière, N., i Mercier, H. (2015). Universal cognitive mechanisms explain the cultural success of bloodletting. Evolution and Human Behavior,36(4), 303-312.

33. Morin, O. (2013). How portraits turned their eyes upon us: visual preferences and demographic change in cultural evolution. Evolution and Human Behavior,34(3), 222-229.

34. Nichols, A., i Champness, G. (1971). Eye gaze and the GSR. Journal of Experimental Social Psychology, 7, 623–626.

35. Nichols, S. (2002). On The Genealogy Of Norms: A Case For The Role Of Emotion In Cultural Evolution. Philosophy of Science, 69(2), 234-255.

36. Norenzayan, A., Atran, S., Faulkner, J., i Schaller, M. (2006).

Memory and mystery: The cultural selection of minimally counterintuitive narratives.Cognitive Science, 30(3), 531-553.

37. Pinker, S. (2008). Prazna ploča: moderno poricanje ljudske prirode. Zagreb: Algoritam.

38. Pinker, S. (2007). Toward a consilient study of literature. Philosophy and Literature, 31(1), 162-178.

39. Roth, A. E. (2006). Repugnance as a constraint on markets (No. w12702). National Bureau of Economic Research.

40. Seligman, M. i Hager, J. (1972). Biological boundaries of learning. New York: Appleton-Century-Crofts.

41. Senju, A., i Johnson, M. H. (2009). The eye contact effect: mechanisms and development. Trends in cognitive sciences, 13(3), 127-134.

42. Scott-Phillips, T. (2015). Speaking our minds: Why human communication is different, and how language evolved to make it special. London: Palgrave Macmillan.

43. Sperber D. (1996). Explaining culture: a naturalistic approach.

Oxford, UK: Blackwell.

44. Sperber, D., i Hirschfeld, L. A. (2004). The cognitive foundations of cultural stability and diversity. Trends in cognitive sciences, 8(1), 40-46.

45. Sperber, D, i Wilson, D (1986). Relevance: Communication and Cognition. Oxford: Blackwell and Cambridge: Harvard University Press.

46. Stevens, M. (2005). The role of eyespots as anti‐predator mechanisms, principally demonstrated in the Lepidoptera. Biological Reviews, 80(4), 573-588.

47. Trivers, R. (1972). Parental investment and sexual selection.

U: Campbell, B. (ur.), Sexual selection and the descent of man: 1871-1971. Chicago: Aldine.

48. Vallin, A., Jakobsson, S., Lind, J. i Wiklund, C. (2005). Prey survival by predator intimidation: an experimental study of peacock butterfly defence against blue tits. Proceedings of the Royal Society of London B: Biological Sciences, 272(1569), 1203-1207.

46

Bilješke 1 2 3

4

5

6

7

8 9

Razlika u boji kojom je napisana riječ i boje koju dana riječ denotira povećava vrijeme koje je potrebno ispitaniku da imenuje boju riječi. Ta se pojava se naziva Stroopov učinak.

Ponašanje koje je motivirano pomaganju drugima.

Valja posebno naglasiti ovo „najbolja trenutno dostupna znanost“ budući da je u prošlosti već bilo psiholoških teorija kulture, poput različitih psihoanalitičkih teorija, no koje su do danas izgubile utjecaj i značaj.

U pozadini ovog stava je specifično razumijevanje oblika komunikacije kakav je karakterističan za ljude, a koji Sperber, zajedno s Deirdre Wilson, opisuje teorijom relevantnosti (Sperber i Wilson, 1986). Za razliku od shvaćanja komunikacije kao procesa kodiranja i dekodiranja značenja, ovdje razumijevanje nije proces vjerne reprodukcije (replikacije) misli govornika u umu recipijenta, nego proces konstrukcije misli koje su manje ili više slične govornikovoj, a taj proces je vođen očekivanjem relevantnosti (vidi ScottPhillips, 2015 za recentnu diskusiju).

Epidemiologiju reprezentacija valja razlikovati od memetike, modela kulturne evolucije kojeg uvodi Richard Dawkins, a kod kojega se najmanje jedinice kulture (od priča do alata) – koje naziva memima - nasljeđuju, mutiraju i selektiraju poput gena (Dawkins, 1989). Jedan od najvećih problema ove teorije je da se ideje, za razliku od gena, ne kopiraju vjerno te ne mutiraju putem slijepog i nasumičnog procesa već je njihova proizvodnja vođena anticipiranjem njihovih posljedica.

Kod tzv. Garcijinog efekt štakori bi mučninu koju bi istraživači eksperimentalno izazvali radijacijom prije povezivati s hranom (okusom) koju su jeli prije nastupa mučnine nego s vizualnim ili zvučnim podražajima (Garcia, Ervin i Koelling, 1966). Zaključak je da životinje dolaze na svijet „pretprogramirane“ da neke stvari uče s lakoćom.

Slično tako, ljude je lakše uvjetovati da razviju strahove prema pojavama koje su predstavljale opasnost u našoj evolucijskoj prošlosti – poput zmija – nego prema modernim opasnostima poput automobila (Seligman i Hager, 1972).

Sperber i Hirschfeld (2004) razlikuju pravu (eng. proper) i stvarnu (eng. actual) domenu. Inputi koji aktiviraju određeni modul tvore stvarnu domenu modula, no oni se mogu razlikovati od inputa za čije je procesiranje modul dizajniran što tvori pravu domenu. Drugim riječima, zmije su prava domena modula za detektiranje zmija (a ako aktiviraju modul i stvarna), no štap ili neki gmizavi objekt na podu je stvarna domena istog modula. Isto vrijedi za prava ljudska lica s jedne strane, i portrete, maske i karikature s druge. Tip informacija koji se kulturalno proizvodi da aktivira određeni modul oni nazivaju kulturalnom domenom modula. Spomenuti artefakti su onda kulturalna domena modula za prepoznavanjem lica.

U tom smislu bi šminka, odjeća i srodničke metafore bile kulturalna domena pučke sociologije (vidi fusnotu 6).

Da čitatelj dobije bolju predodžbu razlike između dvaju tipa normi neka usporedi norme koje zabranjuju pljuvanje

47

10

na pod – čija je evolucija prilično fascinantna – s normama koje izgledaju potpuno arbitrarne poput norma na koje rame staviti dobiveni ubrus.

Kada se ubije slavna osoba dolazi do povećanja stope samoubojstava i postoji tendencija da se imitatori i prestižne osobe poklapaju po dobi, spolu i etničkoj skupini (Henrich, 2015).

49

Imaju li bogati više djece – pitanje odnosa BDP-a i stope fertiliteta na nacionalnoj razini Katarina Pera Uvod Strategije izbora partnera kod muškaraca i žena u pravilu se dijele na one dugoročne i kratkoročne. Dugoročne strategije podrazumijevaju odabir osobe koja će biti podobna za proces podizanja potomstva te biti spremna ulagati u djecu. Kada govorimo o ženskim preferencijama u kontekstu izbora dugoročnog partnera, bitno je za naglasiti da se od poželjnog partnera očekuje prvenstveno to da on ulaže ekonomske resurse kako u djecu, tako i u nju samu.

Uzevši to u obzir, ne iznenađuje činjenica da brojna istraživanja pokazuju to kako je socioekonomski status puno važniji čimbenik poželjnosti za muškarce nego za žene (Buss, 1998; Buss i Schmitt, 1993).

Upravo socioekonomski status možemo smatrati jednom od glavnih odrednica muškarčeve reproduktivne podobnosti (Buss, 1998) – muškarci koji imaju bolji položaj u društvu te veće prihode, načelno će biti i poželjniji potencijalni partneri i očevi. Možemo li tu tvrdnju apstrahirati onda i na razinu države, odnosno, trebamo li se zapitati hoće li bogatije države, one s većim brojem bogatih muškaraca, imati i veći broj rođene djece (veću stopu fertiliteta)?

Takvoj dedukciji protivi se spoznaja da su države s najvećim prirodnim prirastom upravo one smještene u ekonomski najsiromašnijim dijelovima svijeta (npr. Teitelbaum, 1975).

Kako onda pomiriti te dvije činjenice? U svrhu toga, potrebno je prvo pobliže ispitati povezanost ekonomskog razvitka države i stope fertiliteta te taj odnos prikazati u svjetlu moderne evolucijske teorije.

Analiza podataka i rezultati Korelacijska analiza provedena je na podacima vezanima uz ukupnu stopu fertiliteta pojedine države te BDP po glavi stanovnika (per capita). U analizu je uvršteno 217 država i teritorija. BDP je mjeren metodom pariteta kupovne moći (PKM ili PPP) te je izražen u dolarima. Razina fertiliteta odnosi se na procjenu broja djece koju bi svaka žena rodila da doživi kraj svoje fertilne dobi.

Podaci datiraju iz siječnja 2014. godine te su preuzeti s web stranice www.indexmundi.com.

S obzirom da je inspekcijom dijagrama raspršenja (Slika 1) utvrđeno kako ispitivana povezanost nije linearna te kako raspršenje rezultata u varijabli kriterija nije jednako za sve razine prediktorske varijable, odlučili smo se za izračun neparametrijskog koeficijenta korelacije, Spearmanovog ro, koji operira na rangovima.

Dobivena korelacija iznosi ro=-0,694; p<0.001. To znači da s porastom BDP-a razina fertiliteta opada.

Nakon toga provedene su dvije dodatne korelacijske analize ve-

50

zane uz položaj žena u svakoj od država, koje se temelje na podacima World Gender Gap Reporta za 2015-u godinu iza kojeg stoji World Economic Forum. Odabrane su one države kod kojih je udio ukupnih povoljnih ishoda koje ostvaruju žene u različitim sferama života (politička moć, karijera i sl.) prosječno niži od 0.7 (70%) u odnosu na one koji pripadaju muškarcima. Na tom subsetu podataka provedena je korelacijska analiza povezanosti BDP-a i fertiliteta kao i analiza povezanosti razine mogućnosti koju žene imaju u društvu i fertiliteta. Razina mogućnosti koje žene u pojedinoj državi ostvaruju u originalnim podacima prikazan je već spomenutim udjelom ostvarenih pozitivnih ishoda. Više o metodama izračuna tih koeficijenata moguće je naći u samome doukemtnu. Za obje analize ponovno je korišten Spearmanov ro i to zbog ograničenog broja jedinica analize (27).

Rezultati analize pokazuju da u navedenom poduzorku fertilitet žena raste kako se povoljnost njihovog položaja smanjuje (ro=0,38; p=0.05) te kako i tu, unatoč restrikciji ranga, postoji negativna povezanost totalnog fertiliteta i BDP-a (ro=-0,64; p<0,001).

Slika 1. Povezanost stope ukupnog fertiliteta izraženog u očekivanom broju djece po ženi i BDP-a po glavi stanovnika izraženog u američkim dolarima.

51

Slika 2. Odnos položaja žena u društvu izraženog rangom pojedine zemlje i totalnog fertiliteta (izraženog u predviđenom broju djece po ženi) na selekcioniranom subsetu podataka.

Veći rang znači niži (lošiji) rezultat kad je ravnopravnost žena u pojedinoj državi u pitanju.

Slika 3. Odnos totalnog fertiliteta (izraženog u predviđenom broju djece koje će žena roditi) i BDP-a (izraženog u američkim dolarima) na selekcioniranom subsetu podataka. Veći rang znači niži (lošiji) rezultat kad je ravnopravnost žena u pojedinoj državi u pitanju.

52

Rasprava Uvidom u rezultate moguće je utvrditi kako povezanost broja djece i BDP-a na makrorazini postoji, kao i to da je riječ o složenom fenomenu. Naime, iz dijagrama raspršenja jasno je vidljivo da se tu pojavljuju dva zasebna nalaza – prvi bi bio taj da je spomenuta povezanost prisutna, ali lokalizirana u dijelu grafa u kojem se nalaze podaci za zemlje u razvoju (Slika 1) – kod onih manje ekonomski razvijenih, veći BDP povezan je uz niži fertilitet. Također, zanimljivo je to da je raspršenje upravo u tom prvom dijelu izrazito, što znači da, iako novac igra značajnu ulogu, postoji još varijabli koje su u tom kontekstu značajne i koje tako pridonose opaženim razlikama. Drugi značajan nalaz bio bi taj da povezanost BDP-a i stope fertiliteta kod razvijenijih država u potpunosti nestaje, što je vidljivo iz potpuno ravne linije na već spomenutom grafu. Zaključno, jasno je kako smjer opisanih grupnih razlika nije istovjetan individualnim nalazima prema kojima imućniji muškarci imaju veću stopu reproduktivnog uspjeha.

Zbog toga, prvo ćemo se pozabaviti mogućim teorijskim objašnjenjem činjenice da razvijene zemlje stagniraju kad je prirodni rast u pitanju, odnosno, da siromašni muškarci koji žive u zemljama u razvoju imaju prosječno veći broj potomaka od onih imućnih, koji žive u, uvjetno rečeno, „razvijenim“ dijelovima svijeta.

Prva hipoteza kojom bi se taj fenomen mogao objasniti počiva na relativnom odnosu ekonomske moći muškaraca i žena, što bi značilo da nije ukupni ekonomski status (muškarca) ono što je najprediktivnije za njegovu poželjnost u smislu reprodukcije, već relativan odnos prihoda muškaraca i žena. Prema toj hipotezi, muškarac ženi nije privlačan toliko zbog toga što je imućan, nego zbog toga što je imućniji od nje, odnosno, ekstremnije – zato što ona uopće nije imućna i zbog toga što joj onda nužno treba netko kako bi je uzdržavao.

Upravo ovaj drugi dio te hipoteze svoju potvrdu dobiva u izračunatoj povezanosti između položaja žene u društvu i fertiliteta koja nam otkriva da žene, u onim društvima u kojima nemaju mnogo mogućnosti da same ostvare neki (financijski) uspjeh imaju više djece i da je taj efekt to izraženiji što je njihov položaj lošiji. Graf koji opisuje spomenuti odnos prikazan je na Slici 2. Ono što se može također uočiti iz slike jest da povezanost nije izrazito velika, ali to dijelom pripisujemo i odsustvu podataka za mnoge države koje bi vjerojatno ušle upravo u to kateogoriju, a za koje na jednom ili oba parametra nismo mogli pronaći rezultate u korištenim bazama. To su primjerice DR Kongo, Zimbabve, Zambija i sl. Također, zanimljivo je napomenuti i kako upravo važnost ženinog položaja u društvu ističe i Oppenheim Mason (1987) baveći se problemom predikcije fertiliteta žena u pojedinim državama u razvoju.

Navedeno gledište na neki način podupiru i rezultati istraživanja Gangestada i Bussa (Gangestad i sur., 2006; Gangestad, 1993; Buss, 1989) koji su se bavili međukulturalnim sličnostima i razlikama u poželjnosti pojedinih osobina partnera. Glavna svrha njihovog istraživanja bila je potvrditi da su određene razlike u preferencijama kad je odabir partnera u pitanju univerzalne, a jedna od njih bila je upravo i sklonost žena da biraju imućnije muškarce. Iako su

53

oni u tome i uspjeli našavši prilično konzistentne nalaze, ono što je u ovom kontekstu zanimljivo jesu razlike među državama koje su se pritom ipak pojavile. Te razlike upućuju na to da sklonost žena da biraju bogatog supruga ide u tom smjeru da one češće traže imućnijeg partnera onda kada same ne mogu stjecati resurse ili su u tome uvelike ograničene (Buss, 1989). Također, Gangestad (1993) u svojem istraživanju nalazi značajnu negativnu korelaciju između toga koliko je ženama imetak partnera bitan i koliko one same imaju priliku zarađivati. Zbog toga, najveće razlike u tome koliko muškarci i žene cijene visok socioekonomski status nađene su u Latinoameričkim zemljama, Africi te nekim Azijskim zemljama dok je u Španjolskoj, primjerice, taj efekt mnogo manje robustan te u spomenutom istraživanju čak niti ne dostiže statističku značajnost (Buss, 1989; tablica na str. 6).

Upravo je razlika Španjolske i Latinoameričkih zemalja veoma zanimljiva za ovaj problem – te države usklađene su po dominirajućoj (katoličkoj) religiji, kulturnom nasljeđu i jeziku, a različite po ekonomskim mogućnostima žena, što onda eliminira mnogo drugih mogućih objašnjenja za ovu razliku.

Ovakav nalaz potiče raspravu o odnosu biologije (evolucije) i kulture. Čini se kako rezultati izneseni u tekstu najviše idu u prilog modelu koji kaže da biologija kulturu drži na uzici - „on leash“ (Wilson, 1978). Ako se ponovno vratimo primjeru sa Španjolskom, on nam može pokazati to kako se kultura ponekad „otrgne s te uzice“ i to na način da se evolucijski uvjetovane razlike među spolovima značajno smanje, dok, s druge strane, podaci dobiveni na ostalim državama ipak pokazuju da čak i zapadnjačka kultura koja zadnjih desetljeća glorificira sliku samostalne žene-karijeristice ipak još uvijek nosi određeno breme evolucijskog nasljeđa.

Također, kad govorimo o kulturalnim čimbenicima, svakako moramo spomenuti i problem dostupnosti kontracepcije – time bismo mogli objasniti i to što se povezanost BDP-a i fertiliteta na nacionalnoj razini pojavljuje tek kod ekonomski najmanje razvijenih država – naime, kod onih razvijenijih obično su barem neki oblici kotracepcije dostupni i tu onda nije toliko bitno radi li se o nekoj izuzetno gospodarski razvijenoj državi ili nekoj s prosječnim BDP-om, već neka druga skupina faktora objašnjava varijabilitet prisutan u toj kateogriji.

Druga hipoteza vezana uz mehanizam kojim bi se mogli objasniti opaženi obrasci odnosa fertiliteta i bogatstva stanovnika pojedinih država ponovno kreće od vezanosti fenomena uz najmanje bogate države. Objašnjenje utemeljeno na evolucijskoj psihologiji moglo bi tako glasiti da žene u onim društvenima u kojima je manje resursa i manje pojedinačnih izvora prihoda (dobrostojećih muškaraca) razvijaju posebne strategije zadržavanja tih muškaraca u vidu imanja većeg broja djece, posebice one muške, koja se od davnina smatraju poželjnijom (npr. Markle i Nam, 1971).

To može djelovati kao jako rizična strategija (što ako muškarac ode i ostavi je samo sa svom tom djecom?) te ona to sigurno to i jest. Ipak, ono zbog čega ta strategija ipak nije (toliko) iracionalna jest činjenica da upravo ti, imućnij muškarci, u okolnostima kad prijeti izvjesna smrtna opasnost njihovom potomstvu, pokazuju veću sklonost da sve potomke drže na okupu („putting all eggs

54

in one basket“), odnosno, u zajednici s jednom partnericom, kao što naglašvaju White i sur. (2012). Tako se, dakle, i ženama isplati imati više djece kad u općenito nepovoljnom životnom okruženju ekonomski slabije razvijenih država nađu imućnog muškarca.

Ono što im pruža svojevrsnu zaštitu je to što on, ukoliko ima dovoljno djece s njom, prema spomenutom modelu, neće imati potrebu tražiti dalje priliku za stvaranje potomstva.

U tom kontekstu zanimljivo je pogledati i odnos BDP-a i fertiliteta na selekcioniranom poduzorku zemalja s najizraženijom neravnopravnosti žena (a koje su uz to prosječno niže i u poretku po BDP-u) (Slika 3). Dok je na podacima koji uključuju sve države taj odnos zakrivljen i nekonzistntan, ovdje je povezanost linearna te, na neki način, jasnija i to unatoč tome što, kao što smo već naglasili, podaci za pojedine države iz ove kategorije nedostaje pa to uzorkuje restrikciju ranga (koja obično smanjuje korelaciju). To bismo mogli protumačiti time da žene koje nemaju mnogo drugih mogućnost uzdržavati same sebe imaju mnogo djece i to tim više što je BDP države niži te je, posljedično, veća vjerojatnost da će se pojaviti spomenuti „all eggs in one basket“ fenomen. Dakako, iako se taj obrazac možda može pripisati upravo iznesenoj hipotezi, valja imati na umu da je riječ o korelacijskom nalazu i da mnogi drugi faktori mogu također biti u njegovoj pozadini.

Naposljetku, valja naglasiti to kako je sam fenomen povezanosti materijalnog blagostanja i reproduktivnog uspjeha iznimno zanimljiv zbog određene kontradikcije koju nosi sam u sebi – iako je svima u cilju dalje prenijeti svoje gene, ljudi s više resursa imaju manje djece, a oni koji si mogu priuštiti odgoj više djece imaju ih manje.

Iz iznesene rasprave vidljivo je kako je fenomen veće reproduktivne vrijednosti muškaraca s višim prihodima nije opažljiv na makrorazini. Ipak, niti na mikrorazini situacija nije toliko jednostavna – mnogo je faktora koji, izuzev procjene nečijeg reproduktivnog fitnessa, naposljetku utječu na konačni broj djece koju će ta osoba imati, pogotovo s obzirom na činjenicu da je, upravo zbog već iznesene problematike vezane uz kontracepcije, kognitivni aspekt i planiranje u tom kontekstu izraženije danas nego što je to slučaj bio ikad prije. Zbog svega toga bit će zanimljivo pratiti daljnja demografska kretanja kao i korpus istraživanja na tu temu.

Literatura 1.

2.

3.

4.

Buss, D. M.(1998). Sexual Strategies Theory: Historical Origins and Current Status. The Journal of Se Research, 35 (1), 19-31.

Buss, D. M.(1989). Sex differences in human mate preferences: Evolutionary hypotheses tested in 37 cultures. Behavioral And Brain Sciences.12,1-49.

Buss, D. M. i Schmitt, D. P.(1993). Sexual Strategies Theory: An Evolutionary Perspective on Human Mating. Psychological Review. 100 (2), 204-232.

Gangestad, S. W.,Haselton, M. G. i Buss, D. M.(2006). Evolutionary Foundations of Cultural Variation: Evoked Culture and Mate Preferences. Psychological Inquiry: AnInternational

55

Journal for the Advancement of Psychological Theory. 17 (2), 75-95.

5. Gangestad, S. W. (1993). Sexual selection and physical attractiveness: Implications for mating dynamics. Human Nature.4(3), 205-35.

6. Markle, G. E., & Nam, C. B. (1971). Sex predetermination: Its impact on fertility. Social Biology, 18(1), 73-83.

7. Oppenheim Mason, K. (1987). The impact of women’s social position on fertility in developing countries. Sociological forum. 2 (4), 718-745.

8. Teitelbaum, M.S. (1975). Relevance of Demographic Transition Theory for Developing Countries. Science. 188 (4187), 420-425.

9. White, A. E., Li, Y. J., Griskevicius, V., Neuberg, S. L., & Kenrick, D. T. (2013). Putting All Your Eggs in One Basket Life-History Strategies, Bet Hedging, and Diversification. Psychological Science, 24(5), 715-722.

10. Wilson, E.O. (1978). On Human Nature.Harvard University Press.

57

Nietzsche, nadčovjek i transhumanizam Stefan Lorenz Sorgner Bostrom poriče da je Nietzsche predak transhumanističkog pokreta jer tvrdi da su postojale samo neke „površne sličnosti s Nietzscheanskom vizijom”. Za razliku od Bostroma mislim da se na temeljnoj razini mogu naći značajne sličnosti postljudskog i nadljuskog. Čini mi se da je Nietzsche objasnio važnost nadljudskog govoreći o dimenziji koja nedostaje transhumanizmu. Da bih objasnio svoje stajalište, usporedit ću prvo pojam postljudskog s Nietzscheovim nadljudskim i usredotočiti se na njihove sličnosti. Potom ću kontekstualizirati nadljudsko u Nietzscheovoj općoj viziji kako bih pokazao da postoje neke dimenzije koje nedostaju transhumanističkog misli.

Kada sam se prvi put upoznao s transhumanističkim pokretom, odmah sam pomislio da postoje brojne sličnosti transhumanizma i Nietzscheove filozofije, pogotovo u pojmu postljudskog i Nietzscheovog nadčovjeka. To želim pokazati u ovom članku. Koristim termin „nadljudsko” umjesto „nadčovjek”. Otkrio sam, međutim, kako Bostrom kao vodeći transhumanist poriče tvrdnju da je Nietzsche predak transhumanističkog pokreta. On tvrdi kako postoje samo „neke površne sličnosti s Nietzscheanskom vizijom.”

U suprotnosti s Bostromom, smatram da se značajne sličnosti postljudskog i nadljudskog mogu naći na osnovnoj razini. Habermas se slaže sa mnom u tom pogledu. Međutim, čini se da ih oba smatra apsurdnim. On tvrdi da su transhumanisti gomila ludih intelektualaca koja srećom nije uspjela dobiti potporu za svoje elitističke stavove (Habermas 2001, 41).1

1 Postljudsko i Nietzscheovo nadljudsko Prije nego što se usredotočim na usporedbu postljudskog i nadljudskog kod Nietzschea, osvrnut će na neke temeljne probleme Bostromove verzije transhumanizma, kod kojih se pojam postljudskog može naći i u odgovarajućim načelima unutar Nietzscheove misli. Dat ću kratku usporedbu njihovih dinamičkih viđenja prirode i vrijednosti te njihovih stajališta glede ljudske prirode, unaprijeđenja, obrazovanja, ponovnog vrednovanja vrijednosti i evolucije prema višoj vrsti.

1.1 Evolucija ljudske prirode i vrijednosti Prvo, transhumanisti i Nietzsche imaju dinamičan pogled na prirodu i vrijednosti. „Transhumanisti vide ljudsku prirodu kao rad u tijeku,“ kaže Bostrom (2005b, 1). To čini i Nietzsche. Uvjeren je u dinamičnu volju za moći, metafiziku koja je primjenjiva na ljudska i sva druga bića, i koja implicira da sva druga bića trajno prolaze kroz neku promjenu.2 Ništa nije vječno postojano. Prema Nietzscheu ljudska su bića organizmi koje čine pojedini kvanti moći ili konstelacije volje za moći. Njegovu je koncepciju moguće pojasniti pozivanjem na Leibnizovu monadologiju. 3 Kvant moći je poput monade jedinstveni entitet. U suprotnosti s monadom, može doći u doticaj s drugim kvantima moći, može rasti, može se hraniti (što treba shvatiti metaforički) i ima pogled na svijet. Ovaj stav kvantu

58

omogućuje da odluči što da učini sljedeće, a to pak ovisi o njegovim mogućnostima i njegovom poimanju moći u kojem se koristi iznimno široka i otvorena koncepcija moći. Svako stanje u kojemu je kvant moći jači, sposobniji od drugih, i ima potencijal da dominira drugima, predstavlja stanje moći.

Prema Nietzscheu svi entiteti stvoreni su od takvih konstelacija moći. Dinamika moći također stoji iza procesa evolucije, koja je urodila ljudskom vrstom, životinjama i biljkama. Svi organizmi nastali su jer su uvjeti bili takvi da je njihovo stvaranje bilo najbolji mogući način za ostvarivanje težnje moći prethodnih organizama.

Napokon, nastala su i ljudska bića.

Međutim, vrsta „ljudsko biće”, kao svaka vrsta nije vječno ustaljena i nepromjenjiva. Nastala je, može izblijediti iz postojanja, i može evoluirati u drukčiju vrstu. Pojedini članovi imaju ograničeni potencijal određen njihovim pripadanjem specifičnoj vrsti. Svaka je vrsta zajednica čiji članovi imaju potencijal da se razmnožavaju, ali oni imaju i određene granice.

Ljudsko biće ima samo ograničen potencijal i kapacitet jer pripada ljudskoj vrsti i svaka vrsta je definirana svojim granicama. Ne može nadići te granice. Ako ljudsko biće stekne posebna svojstva onda ih ne može prenijeti svojim potomcima, smatra Nietzsche.

Međutim, određena vrsta lamarkizma kod Nietzscheu se također može naći, jer on ističe da se određene tendencije mogu naslijediti. Ako čovjek voli jesti dobro i uživati u društvu žena onda je preporučivo njegovom sinu da ne živi čedan i asketični život. (KSA, 4, 356-68).

U određenom društvenom i pojedinačnom stanju koje Nietzsche ne opisuje detaljno, vrsta može evoluirati – to uvjerenje dijele i transhumanisti. Bostrom ističe: „Tipično razumijevanje je da bi bilo naivno misliti da ljudsko stanje i ljudska priroda mogu ostati iste mnogo duže.” (Bostrom, 2001).

Nietzsche možda nije optimističan kao Bostrom: on se ne protivi tome da će uskoro započeti evolucijski napredak u koji su uključena ljudska bića. Međutim, on se slaže s transhumanistima da će se to naposlijetku ipak dogoditi ako ljudska vrsta ne prestane postojati.

U dodatku ontološkoj dinamici koja se može pronaći u transhumanizmu i u Nietzscheovoj filozofiji pokazuje se da se ona može primijeniti i na razinu vrijednosti. Bostrom kaže: Transhumanizam je dinamična filozofija koja evoluira uz nove, dostupne informacije, ili uz nove izazove..Transhumanistička vrijednost sastoji se u kultiviranju stava preispitivanja i spremnosti da se revidiraju vlastita uvjerenja i pretpostavke. (Bostrom 2001).

Nietzsche se slaže da su vrijednosti prošle kroz mnoge promjene.

On izlaže vlastito tumačenje evolucije vrijednosti u svojoj knjizi Genealogija morala (KSA, 5, 257-89). Vrijednosti se mijenjaju na raznim razinama, na društvenoj, kulturalnoj i na osobnoj. Nietzscheov koncept moći može se promijeniti uslijed novih iskustava i uvida. Sadržaj pojma moći je perspektivan (Sorgner 2007, 79-83).

Nema apsolutnih i neizmjenjivih vrijednosti, jer nema platonističkoga carstva ideja u kojemu nešto može ostati ustaljeno.

59

1.2 Znanost, poboljšanje i obrazovanje Nietzsche i transhumanisti imaju pogled na svijet koji se značajno razlikuje od klasičnog kršćanskog ili onog koji je naslijedio brojne kršćanske vrijednosti. Kako je danas moguće pronaći mnoge elemente kršćanskog razmišljanja u sustavu vrijednosti mnogih ljudi i Nietzsche i transhumanisti podržavaju ostvarivanje reevaluacije vrijednosti.

Bostrom tvrdi: „Transhumanisti ističu da naši prihvaćeni moralni precepti i intuicije načelno nisu dovoljni da vode politiku.” (Bostrom, 2001). Stoga predlaže vrijednosti koje uzimaju u obzir dinamični pogled svijeta: Možemo zbog toga uključiti na naš popis transhumanističkih vrijednosti promoviranja vrijednosti koja se tiču odgovora na pitanje od kuda smo i kuda idemo. Ova vrijednost zaokružuje druge: kritično mišljenje, otvorenost, znanstveno ispitivanje i otvorena rasprava važne su potpore povećanju drušvene intelektualne spremnosti. (Bostrom 2001.)

Nietzsche se slaže. Njegovo poštovanje prema kritičnom razmišljanju golemo je. Većina ga smatra jednim od najžešćih kritičara moralnosti religije. Nadalje, neizmjerno cijeni znanstveno traganje (Sorgner 2007, 140-45), iako se njegovo poštovanje prema znanosti često podcjenjivalo. U raznim odlomcima Nietzsche ističe da će znanstveni duh vladati budućnošću: mnogi će ljudi u budućnosti njegovu filozofiju smatrati mogućom i njegov bi način razmišljanja trebao biti privlačan ljudima naklonjenim znansti.

Nietzscheovo poštovanje prema znanostima priznala je većina vodećih stručnjaka za Nietzschea.4 Njegova teorija vječnog ponavljanja zasnovana je na premisama zajedničkim većini znanstvenika.

Njegova antropologija volje za moći ima mnogo sličnosti znanstvenima. Premda je kritičan prema Darwinu, Nietzsche ima teoriju evolucije. Nietzsche je često najkritičniji prema misliocima koji su najbliži njegovom razumijevanju stvari. U Darwinovom slučaju, Nietzscheova se kritika uglavnom temelji na njegovoj filozofiji prema kojoj ljudska bića teže isključivo moći. Stoga je koncept koji implicira da je borba za postojanje ili volja za životom temeljni ljudski poriv, istodobno i onaj koji osjeća potrebu za razlikovanjem (Sorgner 2007, 62). Borba za postojanje predstavlja samo marginalni izraz temeljne volje za moći.

Kada imaš volju za moći onda ti je u interesu poboljšati se. Poboljšanje je upravo ono na što ciljaju transhumanisti. Transhumanisti pišu u korist tehnologije i drugih sredstava koji bi se mogli koristiti „za poboljšanje ljudskog intelektualnog, fizičkog, i emocionalnog kapaciteta” (Bostrom 2001) tako da postljudi uopće mogu nastati. Bostrom primjerice ističe da transhumanisti vrednuju tip liberalizma koji implicira da ljudi imaju pravo izabrati da „žive mnogo duže i zdravije živote, poboljšavaju svoje pamćenje i druge sposobnosti, oplemenjuju svoja emocionalna iskustva i subjektivni osjećaj dobrobiti i načelno postižu veću kontrolu svojih života.”

(Bostrom 2005b, 1). Bostrom se detaljnije bavio problemima vezanim uz pitanje o kojim je posljedicima tih zahtjeva riječ. Važno je istaknuti da on, nasuprot Habermasu, dopušta mogućnost da roditelji biraju genetski sastav svoje djece.

60

Habermas razlikuje djecu koja postaju to što jesu i onu koja su stvorena na određeni način (Habermas 2001, 41, 45, 80-93), i tvrdi sljedeće. Prvo, roditeljski čin nametanja genetskog sastava trebao bi biti nemoralan jer će se djeca osjećati determiniranijom ako su njihov genetski sastav odabrali njihovi roditelji, negoli ako su to što jesu postali slučajno (Habermas 2001, 53-55). Drugo, trebala bi postojati razlika između obrazovanja djece i odlučivanja o njihovom genetskom sastavu (Habermas 2001, 31, 81-114). Djeca bi trebala ostati slobodna učiniti nešto protiv metoda vlastita obrazovanja (Habermas 2001, 100) a obrazovanje bi trebalo pružiti samo one kvalitete koje se same mogu promijeniti. Genetski sastav međutim ne može se promijeniti (Habermas 2001, 111).

Zbog toga su prema Habermasu odabir genetskog sastava djece i njihovo obrazovanje, moralno gledano, dvije bitno različite vrste njihova moralnog vrednovanja.

Bostrom ukazuju na sljedeće: „Transhumanisti smatraju da ne postoji posebna etička zasluga u igranju s genetskim ruletom. Prepuštanje šansama i slučajnostima da određuju genetski identitet našoj djeci može nas poštedjeti da se izravno suočimo s nekim teškim izborima.” (Bostrom 2001). I zato Bostrom jednostavno odbacuje prvi Habermasov argument. Čini se da je u njegovom stajalištu implicitno da većina roditelja voli svoju djecu, a iz toga slijedi da je većini roditelja dobro – cilj razvoja njihove djece. To dobro može biti nešto što roditelji smatraju dobrim ili nešto što smatraju interesom svoje djece. Bez obzira kojem poimanju dobra su roditelji skloni, obično je bolje da roditelji odlučuju, negoli da djetetov genetski potencijal ostane rezultat genetskog ruleta, odnosno slučajni ishod. Stoga Bostrom arugmentira da je i druga Habermasova kritika pogrešna. Ako je genetski dizajn koji roditelji odaberu bolji od onoga koji bi dobili slučajem, onda je moralno nevažnije je li on nepromjenjiv, naime ako je riječ o stanjima i kvalitetama koje su trajnije od onih koje je moguće razviti obrazovanjem. Mogli bismo čak doći u iskuštenje i reći da je u većini slučajeva čak bolje da se te kvalitete ne mogu promijeniti, jer su dobre za dijete. Ovdje važno istaknuti: nije baš jasno je li Habermasova druga poanta točna. Možda je slučaj da su mnoge kvalitete koje netko razvije na temelju obrazovanja toliko duboko usađene u ličnosti da se ni one ne mogu značajno izmijeniti.

Kritičari genetskog inženjeringa također ističu opasnosti vezane za nove tehnološke metode: neke će stvari na početku svakako poći po zlu i ne smijemo se poigravati ljudskim bićima ili ponašati se prema njima isključivo kao sredstvima. Što se tiče takvih bojazni, Bostrom odgovara: „Transhumanizam je sklon pragmatizmu, […] on zauzima konstruktivan pristup problemima i izazovima, favorizira prokušane metode, i on je skloniji tome da nešto poduzimamo negoli da sjedimo i žalujemo“ (Bostrom 2001). U pravu je, jer svi znanstvenici i tehničari koji imaju nove ciljeve moraju biti hrabri kada ulaze u nove, potencijalno opasne vode. Isto vrijedi i za istraživače na području genetskog inženjeringa. Ne bismo otkrili Ameriku ili razvili cjepivo protiv malih boginja da nije bilo dovoljno hrabrih ljudi da učine stvari koje su bile potrebne za izvršavanje ovih zadataka.

U Nietscheovu omiljenom poimanju moralnosti hrabrost je značajna vrlina. Nietzsche naglašava važnost znanosti za nadolazeća

61

stoljeća i ne odbija takav razvoj. S obzirom na spomenute dvije premise, ne možemo isključiti mogućnost da bi Nietzsche bio sklon genetskom inženjeringu premda ističe važnost obrazovanja za onaj odsudni evolucijski korak prema nadljudskome. Ako genetski inženjering i liberalnu eugeniku možemo shvatiti kao posebnu vrstu obrazovanja, kao što to drže transhumanisti, onda je moguće da bi taj stav dijelio i Nietzsche jer je u njegovoj etici obrazovanje igralo važnu ulogu. Prihvaćao je znanost i podržavao poboljšanje i ostvarenje nadljudskog.

1.3 Perspektivna vrijednosti i renesansnog genija Transhumanisti ne namjeravaju nametati svoje vrijednosti drugima jer „oni ističu osobnu slobodu i osobni izbor na području tehnologija poboljšanja“ (Bostrom 2005b). Jedan je razlog za to, prema Bostromu, „činjenica da se ljudi bitno razlikuju po idejama o tome u čemu se sastoji njihovo osobno savršenstvo“ (Bostrom 2001). A drugi razlog „za ovaj element individualnosti jesu loši rezultati prethodnih postignuća u kolektivnom donošenju odluka na području ljudskog poboljšanja. Pokret eugenike na primjer potpuno je diskreditiran“ (Bostrom 2001). Bostrom ovdje koristi riječ „eugenika“ isključivo za državno upravljanu eugeniku: to ne smatram korisnim načinom korištenja tog pojma (Sorgner 2006, 201-209). Uz to on predlaže stav kojeg možemo nazvati perspektivnim viđenjem vrijednosti. Takav stav brani i Nietzsche.

Svaka konstelacija moći, i stoga svako ljudsko biće prema Nietzscheu ima drukčiju perspektivu svijeta i kao što svaki koncept moći ovisi o tome tko je netko i kakvu je imao povijest, svako ljudsko biće ima jedinstveni koncept moći i prema tome jedinstvenu zamisao „od čega bi se sastojalo njegovo vlastito savršenstvo,“ Sam Nietzsche ima jasan koncept moći i onoga što smatra najvišim osjećajem moći, a to je izravno povezano s klasičnim idealom (Sorgner 2007, 53-58). Čini se da sličan ideal podržavaju transhumanisti. Prema Bostromu (T)ranshumanizam od sekularnog humanizma preuzima ideal potpuno razvijene i dobro zaokružene osobnosti.

Ne možemo svi biti renesansni geniji, no možemo naginjati stalnom oplemenjivanju i proširivanju vlastitih intelektualnih obzora. (Bostrom 2001.)

Kod Nietzschea ne samo da ne možemo pronaći oblik „potpuno razvijene i dobro zaokružene ličnosti“ već niti težnju „stalnom oplemenjivanju i proširivanju naših intelektualnih obzora.“ Kod njega se takvi oblici zovu „nadilaženjem“ (KSA, 4, 146-49). Viša ljudska bića trajno žele nadići sebe, postati snažnija u raznim ljudskim obilježjima kako bi konačno nastalo ono nadljudsko. U transhumanističkoj misli, Nietzscheovo nadljudsko često se naziva „postljudskim.“ 1.4. Postljudsko, transljudsko i Nietzscheovo nadljudsko Tko je postčovjek? Koje on ima kvalitete? Jedino zajedničko obilježje prihvatljivo svim transhumanistima jest tvrdnja da nam „nedostaje kapacitet da stvorimo realistično, intuitivno razumijevanje što to znači biti postljudski” (Bostrom 2001). Međutim,

62

razni transhumanisti pokušali su detaljnije opisati postljudsko.

Prema Bostromu, F. M. Esfandiary imao je sljedeću koncepciju: „transčovjek je ‘prijelazni čovjek’, netko tko vrlinom svoje uporabe tehnologije, kulturalnih vrijednosti i životnog stila tvori evolucionarnu vezu prema nadolazećoj eri postčovječanstva“ (Bostrom 2005a, 12). Transčovjek bi još uvijek pripadao vrsti ljudskih bića koja su, međutim, u nekim vidovima već razvila kvalitete koje rastežu pojam ljudskog bića i imaju potencijal da postanu temelj evolucijskog koraka prema novoj vrsti. Nova vrsta koja predstavlja daljnji stupanj evolucije naziva se postljudima. Transljudi i ljudska bića imaju sposobnost da se razmnožavaju, no postljudi se s ljudima ne bi miješali, baš kao što se ni mi ne razmnožavamo s velikim čovjekolikim majmunima, bar ne na seksualni način. Možda će se postljudi čak morati oslanjati na tehnološke načine razmnožavanja.

Bostromov je pojam postljudskog različit od Esfandiaryevog: „Postljudskim kapacitetom smatram načelnu sposobnost bitnog nadilaženja maksimuma koji može postići bilo koje trenutno ljudsko biće, a da se pri tome ne oslanja na nova tehnološka sredstva“ (Bostrom 2008, 1). Postljudske sposobnosti stoga ne mogu biti identične kvalitetama trenutno postojećih ljudskih bića. Međutim, Bostrom također misli da se možemo razviti u takvo biće.5 On stoga ne govori o nama kao bićima koja mogu evoluirati u novu vrstu sa sposobnostima mnogo kompleksnijim od naših, već misli da se bilo koji čovjek tehnološkim ili drugim sredstvima može razviti u postljudsko. On čak tvrdi: „Ovo bi osobnom identitetu moglo omogućiti da se sačuva tijekom preobrazbe u ono postljudsko.“ (Bostrom 2008, 15). Bostrom je čini se imao na umu da sadašnja ljudska bića, kao i postljudi, pripadaju vrsti koja ima potencijal za seksualno razmnožavanje. Postljudi nisu zasebna vrsta, već posebna grupa ljudi sa sposobnostima koje zasada ne možemo zamisliti, no koja može uključivati poboljšanje svim ljudskih osobina: fizioloških, emocionalnih ili intelektualnih. Bostrom misli da ćemo takve sposobnosti najvjerojatnije dobiti tehnološkim sredstvima.6 Dopustite mi da razjasnim neke opcije Bostromovih načelnih poboljšanja. Koristit ću zamisao eugenike koju on ne koristi, već koju smatram prikladnom.7 Imali smo primjere državno upravljane i liberalne eugenike. Državno upravljana eugenika je vrsta eugenike koja je postojala u Trećem Reichu, moralno prezriva, i za koju svi ozbiljni zapadni etičari smatraju da je treba izbjegavati. O liberalnoj eugenici se s druge strane danas raspravlja kao moralno legitimnoj mogućnosti, pa učenjaci, poput Nicholasa Agara (1998) podržavaju neke postupke povezane sa liberalnom eugenikom.

Transhumanisti, kao što sam već spomenuo, smatraju liberalnu eugeniku moralno legitimnim načinom poboljšavanja ljudskih bića. Državna i liberalna eugenika su međutim heteronimne vrste eugenike, što znači da ljudi odlučuju o poboljšanju drugih ljudi. U slučaju državno upravljane eugenike odlučuje država, a u slučaju liberalne eugenike roditelji imaju pravo odlučiti što treba učiniti potomstvu. Čini se da transhumanisti ističu još jednu vrstu eugenike za koju predlažem da je nazovemo - autonomnom. Ljudi za sebe mogu odlučiti žele li se tehnološkim sredstvima preobraziti u postljude. S obzirom na teme Bostromovih članaka, čini se da je po njemu ovo čak dominantan način nastajanja postljudi (Bostrom 2008, 24).8

63

S obzirom na gorespomenutu analizu dvaju poimanja postljudskog, tvrdim da je Nietzscheova koncepcija viših ljudi i nadljudskoga vrlo slična Esfandiaryevoj koncepciji transljudskog i postljudskog, ali ne i onim Bostromovim. Prema Nietzscheu, pojedini članovi ljudske vrste imaju sposobnost razvijanja samo određenih, ograničenih kvaliteta. Svim vrstama trebalo bi biti karakteristično da se njihovi članovi mogu razviti samo unutar određenih granica.

Evolucija se može dogoditi ako postoje neki uvjeti, koje Nietzsche ne spominje. Prema Nietzscheu, evolucija nije postupni razvoj jedne vrste u drugu već se ona odvija u koracima. Ako su uvjeti unutar jedne vrste takvi da se može postići evolucijski korak, razni parovi istodobno rađaju članove iste vrste. Parovi koji rađaju nadčovjeka moraju imati kvalitete o kojima bi Nietzsche govorio kao onima viših ljudi. Jedan od uvjeta potreban za evolucijski korak je da postoji mnogo viših ljudi. Normalno, viši čovjek svojim potomcima ne može jednostavno prenijeti svoje iznimne sposobnosti. Međutim, ako postoji mnogo viših ljudi i ako su prisutni neki drugi uvjeti, takav evolucijski korak se može dogoditi (KSA, 13, 316-317).

Viši ljudi još uvijek pripadaju ljudskoj vrsti, no imaju neke posebne sposobnosti koje bi nadčovjek također mogao imati. Međutim, viši ljudi svojim potomcima ne mogu prenijeti njihove specijalne sposobnosti seksualnim razmnožavanjem. Viši ljudi akcidentalno imaju potencijal i oni ga moraju dodatno razviti ulaganjem značajnog truda. Prema Nietzscheu, Goethe predstavlja najbolji primjer višeg čovjeka (KSA, 6, 151-152). Nietzscheovi viši ljudi zasnovani su na posebnoj prirodi, a nju su stekli - slučajem. Njihova priroda omogućuje im da se razviju u više ljude ako teškim radom na vlastitom poboljšanju ostvare svoj potencijal. Ovdje on pogotovo naglašava razvoj intelektualnih kapaciteta, i sposobnosti tumačenja. Nietzsche ne misli na tehnološke načine poboljšanja – Bostrom u tome ima pravo. Međutim, Nietzsche niti ne isključuje dodatnu mogućnost tehnološkog poboljšanja.

Nadljudsko ima značajno drukčiji potencijal od onoga viših ljudi. Zasad niti jedan nadčovjek nije postojao, no normalni kapaciteti nadčovjeka nadilaze čak i sposobnosti višeg čovjeka. Kao svaka vrsta, nadčovjek ima ograničenja, no njegova su ograničenja drukčija od ograničenja ljudske vrste. Nadljudsko se postiže evolucijskim korakom koji potječe iz grupe viših ljudi. Nietzsche ne isključuje mogućnost da tehnološka sredstva dovedu do evolucijskog iskoraka. Njegovi komentari uvjeta za evolucijski iskorak prema nadljudskom nisu precizni, ali po tome je njegov stav sličan onome transhumanista. Ipak, on smatra da će znanstveni duh vladati nadolazećim milenijima i da će ovaj duh dovesti do kraja dominacije dualističkog koncepta Boga i metafizike, te do početka veće vjerodostojnosti njegova načina razmišljanja.

S obzirom na ovu kratku karakterizaciju viših ljudi i nadljudskog prisiljen sam zaključiti da su Nietzscheovi viši ljudi slični Esfandiaryevom konceptu transljudskog i da Nietzscheovog nadljudsko ima mnogo sličnosti Esfandiaryevom postljudskom. Što možemo reći o Bostromovom konceptu postljudskog u usporedbi s Nietzscheovim konceptima?

Bostrom smatra da je „(m)oguće prihvatiti ekspanzivni stav o tome što znači biti čovjek. Tada ‘postčovjeka’ treba shvatiti kao zamišljaj određene, moguće vrste ljudskog postojanja.“ (Bostrom

64

2008, 24). Bostrom također drži da postljudi imaju sposobnosti koje se ne mogu naći u današnjim ljudima. Budući da Nietzsche tvrdi da ljudskih bića kao vrsta moraju imati stroga ograničenja, prilično je malo vjerojatno da bi zamisao o ljudskim bićima sa sposobnostima koja još ne postoje bila u skladu s njegovom njegovom filozofijom. Iz toga možemo zaključiti da Nietzsche i transhumanisti u njihovim antropologijama i vrijednostima dijele mnoge karakteristike, no Nietzscheov koncept nadljudskog ne odgovara konceptu postljudskog svih transhumanista. Međutim, postoje transhumanisti čiji koncept postljudskog nosi mnogo značajnih sličnosti onome Nietzscheovog nadljudskog.

2 Nadljudsko i Nietzscheova nada za budućnost Transhumanisti nisu objasnili zašto i kako su izabrali svoje vrijednosti, i zašto žele ostvariti postljude. Nietzsche međutim objašnjava zašto je nadljudsko važno za njegovu filozofiju. Nadljudsko može biti čak i krajnje utemeljenje za njegov stav.

Nietzsche je filozofe smatrao stvarateljima vrijednosti koje su utemeljene u osobnim predrasudama.9 A vlastite predrasude smatra onima koje će odgovarati duhu nadolazećih stoljeća. „Duh” se ovdje ne odnosi na nematerijalni nous u platonističkom smislu ili neku sablasnu duhovnu supstancu. „Duh” u Nietzscheovim spisima odnosi se na tjelesnu sposobnost tumačenja, preko sredstava jezika, sposobnost utemeljenu na fiziološkoj snazi. On razlikuje duhovni i znanstveni duh. Slabo reaktivna ljudska bića koja ne mogu ispuniti njihove želje ovdje i sada utjelovljuju religiozni duh i zbog čega čeznu za dobrim životom poslije smrti. Ovaj duh bio je dugo dominatan među ljudima. Međutim, ljudska su se bića naposljetku osnažila i stoga sve više razvijaju znanstveni duh. Važnost znanstvenog duha značajno se povećala, pogotovo od renesanse. Nietzsche očekuje da će ovaj duh postati još dominantniji u budućnosti. Kako bi njegov pogled na svijet trebao biti privlačan znanstvenom duhu, on bi trebao postati sve atraktivniji ljudima budućnosti.

Prema Nietzscheu, Platona možemo smatrati predstavnikom filozofije zasnovane na religioznom duhu, a Nietzschea samog predstavnikom filozofije zasnovane na znanstvenom. Kršćanstvo koje je dugo dominiralo zapadnim zemljama moramo smatrati platonizmom za narod. Nietzscheova namjera i cilj bili su da izokrene platonizam. O vlastitoj filozofiji on govori kao o izokrenutom platonizmu. Na isti način kao što je kršćanska misao dominirala stoljećima, njegov znanstveni način razmišljanja trebao bi vladati nadolazećim stoljećima. U skladu s tim, izvrnute verzije glavnih elemenata platonsko-kršćanskog razmišljanja moraju se naći u Nietzscheovoj misli.

Središni aspekt kršćanstva, prema Nietzscheu, jest osobni život poslije smrti. To je ono što kršćansko razmišljanje mnogima čini privlačnim i daje smisao njihovim životima. Ako je moj prikaz Nietzcheove misli točan, onda obrnuta verzija osobnog života poslije smrti odnosno koncepcija koja daje značenje životu ljudskih bića također mora biti dio njegove misli. Ovdje se nadljudsko isprepliće s vječnim ponavljanjem – Nietzscheovom teorijom ovosvjetskog spasenja – s kojom se ovdje neću baviti.

65

Nadljudsko predstavlja smisao smrti. U Nietzscheovoj koncepciji nadljudsko bi trebalo predstavljati ideju davanja smisla, ideju koja bi trebala zamijeniti kršćanski pogled na svijet. U interesu je naprednijih ljudi da trajno pokušaju nadići vlastite sposobnosti.

Krajna vrsta nadilaženja jest nadilaženje ljudske vrste, i tkogod je željan trajno nadići sebe može se smatrati pretkom nadljudskog.

Na ovaj način nadljudsko bi trebalo dati značenje ljudskim bićima.

Nije transcendentalno već zemaljsko, imanentno, ono prikladno znanstveno usmjerenim ljudima koji bi napustili vjeru u život poslije smrti. C. G. Jung naglašava: „Čovjek ne može podnijeti život bez smisla.”10 Nietzsche i Platon bi se složili. Slutim da se transhumanistički koncept postljudskog ne može u potpunosti cijeniti ako ne uzme u obzir aspekt osmišljavanja života, ili ako isključimo sve reference na kvazireligijske pojmove. Bostrom u drugačijem kontekstu predlaže sljedeće: Mnogi ljudi s religioznim uvjerenjima obično su navikli na ideju radikalne transformacije u svojevrsna postljudska bića, naime u trenutku prekida njihove trenutne fizičke inkarnacije. Mnogo od njih također vjeruju da bi takva transformacija bila vrlo dobra za osobu koja se transformirala. (Bostrom, 2008 16-17).

Slutim da se vrijednost nadljudskog ne može opravdavati drukčije doli individualno, za pojedinca koji vjeruje da takvo poimanje osmišljava njegov život. „Želim biti predak postčovjeka.“ Pretpostavljam da se Bostrom slaže s ovom slutnjom. Možda bi on izrazio strah pred miješanjem znanstvenih i religioznih kategorija. Ja s druge strane smatram da to može osnažiti pojam postljudskog, naime ako prihvatimo da takav pojam ima i funkciju osmišljavanja života, funkciju utemeljenu na znanstvenim nadama, na važnosti svijeta osjeta i imanentnim ciljevima i naposljetku funkciju koja doduše stoji u opreci s kršćanskim životom poslije smrti. Nietzsche je smatrao da je ono nadljudsko smisao zemlje. Smatram da se važnost posthumanog može cijeniti samo ako priznamo da je njegovo krajnje utemeljenje osmišljavanje života za znanstveno usmjerene ljude. Ne smatram da u tome ima išta pogrešno ili odvratno.

Za njemačku verzija članka vidi: Sorgner, S.L. (2009), „Nietzsche, der Übermensch und Transhumanismus,“ u N. Knoepffler i J. Savulescu, ur., Der neue Mensch. Enhancement und Genetik. Freiburg i B.: Alber Verlag. Rad je izvorno objavljen u Journal of Evolution and Technology, 20 (1), ožujak 2009, str. 29-42.

Preveo Goran Mihelčić

Bilješke 1

2

Britanski stručnjak za Nietzschea Ansell-Pearson (1997) samo priznaje neke sličnosti Nietzschea i transhumanizma.

U sljedećim odlomcima, sažimam svoje čitanje Nietzscheove metafizike volje za moći. (Sorgner, 2007, 39-76).

66

3 4

5

6

7 8

9

10

Vidi Sorgner 2007, 50.

Usporedi Babich 1994; Birx 2006, vol. 4, 1741-1745; Moore/ Brobjer 2004. „Pretpostavimo da se razvijemo u biće koje ima postljudski zdravstveni vijek i postljudske kognitivne i emocionalne kapacitete.“ (Bostrom 2008, 5). „Možemo primijetiti, međutim, da nije vjerojatno da bismo praktično mogli postati postljudi osim bez okretanja naprednoj tehnologiji.“ (Bostrom 2008, 22).

Usporedi Sorgner 2007, 53-58. „To dolazi trivijalno iz definicije ‘postljudsko’ dano u ovom radu da nismo postljudski u trenutku pisanja. Ne dolazi, bar ne na ijedan očiti način, da postčovjek ne bi također mogao ostati ljudsko biće. Ovo ovisi o tome koje značenje pripisujemo riječi ‘čovjek’. Moguće je prihvatiti široki pogled što znači biti čovjek u kojem slučaju ‘postčovjek’ treba razumijevati kao označavanje određenog mogućeg tipa postojanja – ako sam u pravo, neizmjerno vrijednog tipa.“ (Bostrom 2008, 24) Sljedeći odlomci su sažetak mog čitanja Nietzschea detaljno opisanog u mojoj monografiji Metaphysics without Truth (2007).

Usporedi Stevens 1994, 126.

Literaura 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

Agar, N. (1998). Liberal eugenics. Public Affairs Quarterly, 12(2): 137–55.

Ansell-Pearson, K. (1997). Viroid life: Perspectives on Nietzsche and the transhuman condition. London: Routledge.

Babich, B.E. (1994). Nietzsche’s philosophy of science. Albany: State University of New York Press.

Birx, H.J. (2006). „Nietzsche.“ U: H. J. Birx (ur.), Encyclopedia of anthropology, 5 vol., Thousand Oaks, California: SAGE Publications.

Bostrom, N. (2008). „Why I want to be a Posthuman when I grow up.“ U: B. Gordijn and R. Chadwick (ed.), Medical enhancement and posthumanity. Heidelberg et al.: Springer, 107-137. (http://www.nickbostrom.com/posthuman.pdf) Bostrom, N. (2005a). A history of transhumanist thought.

Journal of Evolution and Technology 14 (1), (http://www. nickbostrom.com/papers/history.pdf) Bostrom, N. (2005b). Transhumanist values. Review of Contemporary Philosophy (4), (http://www.nickbostrom.com/ ethics/values.pdf) Bostrom, N. (2001), “Transhumanist values”. (18.04. 2001, http://www.nickbostrom.com/tra/values.html) Habermas, J. (2001), Die Zukunft der menschlichen Natur.

Auf dem Weg zu einer liberalen Eugenik?, Frankfurt am Main: Suhrkamp.

67

10. Moore, G. i Brobjer, T.H. (ur.) (2004), Nietzsche and science.

Aldershot: Ashgate.

11. Nietzsche, F. (1967). Sämtliche Werke. Kritische Studienausgabe in 15 Bänden. Hg. v. G. Colli u. M. Montinari, München/ New York: Deutscher Taschenbuch Verlag. (Dalje u tekstu: “KSA”).

12. Sorgner, S.L. (2007). Metaphysics without truth. On the importance of consistency within Nietzsche’s philosophy. Revidirano izdanje. Milwaukee, WI: University of Marquette Press.

13. Sorgner, S.L. (2006). „Facetten der Eugenik” u S.L. Sorgner, H.J. Birx i N. Knoepffler (ur.), Eugenik und die Zukunft.

Feiburg i. B.: Alber Verlag, P. 201-209.

14. Stevens, A. (1994). Jung. Oxford: Oxford University Press.

Razgovori

71

Lee Alan Dugatkin „Čovjekoljublje dolazi iz gena, a ne iz religija“

1

Prof. Dugatkin autor je više od 150 znanstvenih članaka o evoluciji i ponašanju u najpoznatijim časopisima kao što su Nature, PNAS i The Proceedings of Royal Society of London. Održao je predavanja na više od 100 sveučilišta diljem svijeta, uključujući Sveučilišta Harvard, Oxford i Cornell. Objavio je tri knjige o evoluciji suradnje: „Cooperation among Animals: An Evolutionary Perspective“, „Cheating Monkeys and Citizen Bees“ i „The Altruism Equation: Seven Scientists Search for the Origins of Goodness“.

Autor je dvaju sveučilišnih udžbenika: „Principles of Animal Behavior“ i „Evolution“ u koautorstvu s Carlom Bergstromom te nekolikoznanstveno-popularnih knjiga kao što su primjerice „Mr. Jefferson and the Giant Moose“ i „The Prince of Evolution“.

Za svojeg gostovanja u Zagrebu američki evolucijski biolog svjetskog glasa dr. Lee Alan Dugatkin održao je niz predavanja u kojima je predstavio brojne znanstvene studije koje pokazuju da osobine kao što su empatija i altruizam nisu svojstvene samo ljudima već i životinjama te da su se one razvile prirodnom selekcijom kroz evoluciju, a ne isključivo zahvaljujući društvenim utjecajima kakve stvaraju kultura, obrazovanje i religije. Prije predavanja o ruskom evolucionistu i anarhistu Petru Kropotkinu, u kojem je u šali najavio da će emigrirati u Hrvatsku ako na predsjedničkim izborima u SAD-u pobijedi Donald Trump, Dugatkin nam je dao ekskluzivan intervju u kojem je odgovorio na brojna zanimljiva i aktualna pitanja.

72

...

Brojni teolozi i vjerski čelnici danas upozoravaju da bi s jačanjem ateizma i slabljenjem utjecaja religije u svijetu, moglo nestati višeg smisla i etičkih načela koja ona promiče, a s time i altruističkog ponašanja ljudi. Što pokazuju znanstvena istraživanja? Možemo li zaključiti da altruizam prethodi onome koji se doživljava posljedicom vjerskih učenja?

Na temelju fosila iznimno je teško utvrditi kako su se ljudi ponašali dugo prije pojave religije. No upravo su zbog toga za nas vrlo važna istraživanja o altruizmu koja evolucijski biolozi provode na primatima i drugim životinjama. Istraživanja na čimpanzama, bonoboima i gorilama pokazuju da kod njih postoje jaki znaci altruizma mada u mnogo jednostavnijem obliku nego u ljudskom druš-

tvu. Organizirane religije stare su negdje oko 10.000 godina, a altruizam kod naših bliskih srodnika bonoboa i čimpanza pokazuje da je postojao i prije nego što su se oni odvojili od nas na evolucijskom stablu, što znači prije mnogo milijuna godina. Dakle, možemo s priličnom sigurnošću reći da altruizam prethodi religiji, a ne obratno.

Postoje neki eksperimenti koji su pokazali da vjernici na testovima altruizma ne pokazuju bolje rezultate od ateista. Što nam to govori?

Neka novija istraživanja utvrdila su da su djeca iz obitelji vjernika čak manje altruistična od druge. Mislim da možemo reći da altruizam igra važnu ulogu u religiji no uglavnom samo kada govorimo o tzv. altruizmu unutar grupe. Drugim riječima religije potiču ljude

da budu vrlo altruistični prema onima koji dijele ista vjerska uvjerenja, ali ne nužno i prema pripadnicima drugih skupina. Tako se stvara vrlo uzak koncept altruizma. Generalno gledano ne čude me podaci koji pokazuju da religiozni ljudi nisu ništa altruističniji od ateista.

Među znanstvenicima se često vode rasprave o tome što je važnije – priroda ili odgoj, geni ili kultura. Što evolucijska biologija govori o tome?

To je dobro pitanje. Zbog toga je važno altruizam promatrati u vrlo širokoj perspektivi.

Altruizam drugih vrsta uglavnom se temelji na genima. Kultura može igrati neku ulogu čak i kod životinja, međutim ne ni približno tako veliku kao kod ljudi. Dakle, to što neki naši bliski srodnici pokazuju altruizam nikako ne znači da kultura nema nikakvu ulogu u razvoju altruizma u ljudskom društvu. Primjerice, znamo da je jedan od velikih poslova roditelja da malu djecu nauče kako da budu altruistična, da se socijaliziraju. U našoj prirodi prisutna je snažna sebičnost pa moramo učiti kako da dijelimo i bude-

mo ljubazni prema drugim ljudima. Dakle, u usporedbi s drugim vrstama, altruizam je kod ljudi većim dijelom rezultat kulture. No istovremeno postoje studije, među ostalim i s identičnim blizancima, koje pokazuju da isti genetski temelji altruizma koji postoje u brojnim životinjskim vrstama postoje i kod ljudi.

Mi dijelimo nekoliko ključnih gena koji kod pojedinaca postoje u različitim varijacijama, a koji u značajnoj mjeri određuju koliko će netko biti altruističan. Naravno, to što netko nema prave varijacije gena ne znači da neće biti altruističan; on će ga morati više učiti kroz život.

Kako se ova ideja o razvoju altruizma uklapa u sliku o tzv. ‘sebičnom genu’ kao temelju evolucije? Mislite li da su neki ljudi krivo shvatili Richarda Dawkinsa zbog naslova njegovog bestselera?

Naziv knjige ‘Sebični gen’ svakako može zbuniti. Netko može zaključiti da prirodna selekcija nikada neće poticati altruizam već isključivo sebičnost. No Dawkins, kada govori o sebičnom genu, zapravo zastupa ideju da će evolucija favorizirati svaki oblik pona-

šanja koji organizmu omogućuje pristup većim količinama resursa kao što su primjerice hrana, spolni partneri, udobnost, sigurnost i sl. U mnogim slučajevima to će biti osobine koje će jedinki omogućiti da pobijedi druge, međutim bit će i mnogo slučajeva u kojima

73

će suradnja s drugima biti najbolje rješenjeza pojedinca. Dakle, u tom smislu sebični geni mogu biti itekako altruistični. Dawkins govori o tome posebno u kontekstu altruizma među članovima obitelji. Naime, kada se netko iz altruističnih pobuda žrtvuje za članove obitelji, on zapravo osigurava preživljavanje više kopija svojih gena koje postoje u njego-

vim rođacima. Dakle, u tom smislu altruizam je vrlo sebičan. U prilog tome govori i poznata jednadžba Williama Hamiltona iz 1975. koja je pokazala da će altruizam biti to izraženiji što je genetska sličnost jedinki veća, odnosno što su rođaci bliži. Ona je potvrđena u brojim istraživanjima.

Neki kritičari reći će da je takav pristup istraživanju ljudskog ponašanja i psihologije na rubu pseudoznanosti, odnosno da se uglavnom temelji na promatranju, a ne na egzaktnim, mjerljivim i ponovljivim eksperimentima. Kakav je vaš odgovor na to?

U istraživanjima altruizma iz evolucijske perspektive mi koristimo tzv. operativnu definiciju altruizma. To je definicija koja nam omogućuje da mjerimo ono o čemu govorimo. Sa znanstvene točke stajališta mi ne istražujemo je li neka jedinka imala nekakve određene emocije ili namjere biti ljubazna i pomagati drugima. Ono što je za nas jedino važno jest je li neka njezina aktivnost, koja je za nju predstavljala žrtvu, i u tom smislu bila evolucijski skupa, drugima bila korisna. A takav altruizam definitivno se može mjeriti. Primjerice možete mjeriti što će se zbivati kada neka životinja drugima šalje znakove upozorenja da se približava neprijatelj. S jedne strane takva će životinja biti u povećanoj opasnosti, a s druge ona će smanjiti opasnost za ostale. U takvim situacijama mi možemo izići na teren i mjeriti sve čimbenike te zaključiti da je neka aktivnost altruistična jer škodi pojedincu dok koristi drugima ili pak da nije altruistična jer ne postoji stvarno žrtvovanje za druge. Zaključke konačno možemo osloviti s etičke ili filozofske točke stajališta, ali i ne moramo. U

tom smislu mi ne govorimo o tome je li nešto ispravno ili nije, već samo o tome je li to za druge korisno ili ne.

Istina je da su u početku istraživanja evolucije u ponašanju uglavnom bila promatračka, međutim danas možemo kreirati ozbiljne znanstvene eksperimente. Primjerice možemo stvoriti skupine ljudi s više altruističnih pojedinaca i gledati kako funkcioniraju u usporedbi sa skupinama koje ih imaju malo.

Možemo ukloniti dokazano altruistične ljude i vidjeti hoće li drugi preuzeti tu ulogu. Drugim riječima možemo manipulirati stvarima, kako na terenu, tako i u laboratorijima. Također možemo mjeriti genetsku povezanost sudionika uz pomoć novih tehnika dekodiranja. Dakle, ta je znanost danas puno više od opservacijske. Zato su bile važne 1960-te kada su znanstvenici pronašli prve matematičke modele koji su davali prilično precizna predviđanja altruizma. Prije toga lako ste mogli upasti u zamku da vidite ili ne vidite neko dobro u ljudima i životinjama jer ste htjeli promovirati određenu sliku svijeta.

Neki humanistički znanstvenici reći će da je takvo istraživanje ljudske prirode i ponašanja redukcionističko i scijentističko. Što mislite o tome?

Istina je da je to redukcionizam. Mi u biti želimo shvatiti temeljne koncepte pa jesmo redukcionisti u smislu da želimo vidjeti hoće li prirodna selekcija favorizirati neku genetsku varijaciju ili čak neku kulturnu varijantu. No to je dobra stvar jer nam omogućuje predstavljanje vrlo preciznih predviđanja.

Drugi, još radikalniji argument humanista koji se često čuje jest da genetika ne može reći

ništa o ljudskom ponašanju. To jednostavno nije točno. Postoje beskonačne količine podataka iz bihevioralne genetike koji govore da je dobar dio ljudskog ponašanja u korelaciji s genetskim varijacijama. Dakle, jednostavno je smiješno ne priznati da je ljudsko ponašanje, barem u određenoj mjeri, vođeno genetikom.

Vi možete željeti da to bude istina, ali to jednostavno nije tako!

Razgovor vodio: Nenad Jarić Dauenhauer

Reference 1

Zahvaljujemo uredništvu t-portala i autoru Nenadu Jariću Dauenhaueru za ustupanje autorskih prava na tekst i fotografije

74

Johann Roduit „Koje granice postaviti poboljšanju čovjeka?“ Rasprava kojom dominira pitanje: što je to ljudsko biće?

Povećanje čovjeka: između poboljšanja i dehumanizacije Hoće li u bliskoj budućnosti, kad će se naši „prirodni“ organi i udovi moći smatrati zastarjelima u usporedbi s bioničkim organima i udovima , naše zdravstveno osiguranje još uvijek pokrivati troškove klijenata koji preferiraju, možda legitimno, ne zamijeniti biološko bioničkim? Ukratko, hoćemo li još uvijek imati pravo ostati ljudi, bez da neminovno postanemo poboljšani?

Neki već daju argumente da bioničke proteze daju prednost onima koji ih koriste pred osobama koji imaju samo biološke udove.

Tijekom nedavnog TED govora, atletičarka i glumica Aimee Mullins, kojoj su amputirane obje noge, a koja raspolaže s dvanaest pari različitih umjetnih nogu, kaže da se osjeća privilegiranom u odnosu na svoje „zdrave“ prijatelje. Ona zapravo može po želji birati veličinu.

Ova problematika čini dio etičke rasprave o poboljšanju čovjeka. Pitanje koristiti li i kako tehnologije kojima bi se poboljšao čovjek ne bi trebalo ostati rezervirano samo za znanstvenike. Na početku rasprave rodila su se ekstremna stajališta. S jedne strane nalaze se biokonzervativci, za koje su sva poboljšanja čovjeka problematična sa stanovišta etike, budući nisu humana; s druge, transhumanisti, prema kojima se ove nove tehnologije trebaju koristiti za poboljšane čovjeka, čak i ako bi to značilo da više ne bismo bili „samo ljudi“.

Općenito, teško je biti za ili protiv svih tehnologija poboljšanja. Stoga, možemo odlučiti biti kritični prema štetnoj upotrebi nekih tehnologija u jednom kontekstu, istovremeno podržavajući druge vrste poboljšanja u drugom kontekstu. Primjerice, možemo biti protiv uzimanja lijekova za poboljšanje svojih akademskih sposobnosti, ali prihvatiti uzimanje droge za poboljšanje svojih sportskih postignuća, budući jei obrnuto isto tako moguće.

Kako bismo odgovorili na ove izazove, naša se razmišljanja mogu osloniti na određene bioetičke osnovne principe, kao što je dis-

tributivna pravda (Tko će imati pristup i po kojoj cijeni ovim tehnologijama?), autonomija pojedinca (Imamo li izbora ili se moramo poboljšati?) i rizik (Je li opasno koristiti te tehnologije?). Prvo ispitivanje ovih principa, koje funkcionira kao preliminarni test, omogućuje nam da odredimo predstavljaju li planirana poboljšanja problem. Drugim riječima: ako neko poboljšanje prekrši ove principe, ono predstavlja etički problem.

Međutim, ovi bioetički principi ne idu uvijek u srž problema . Možemo dobro zamisliti poboljšanje ili unapređenje čovjeka koje – poštujući ove principe – svejedno stvara određeni nemir. Pilula „soma“, koju Huxley spominje u knjizi Vrli novi svijet dobra je ilustracija onoga što slijedi. U toj fikciji, svakom stanovniku dijeli se jedna pilula za poboljšanje, soma.

Ona sprječava da se osjećaju nesretni, nema neželjnih učinaka i promiče društvenu koheziju. Ona ne prijeti autonomiji pojedinaca i ne predstavlja nikakvu opasnost za njihovo zdravlje. I, na kraju - poštuje, dakle, osnovne principe bioetike.

Međutim, tu se nameću i druga pitanja: prijeti li možda ta vrsta poboljšanja dostojanstvu, autentičnosti ili ljudskoj prirodi? Ta nas fikcija suočava s nelagodom. Ima poboljšanih ljudi koji su poštivali bioetičke principe kako bi se usavršili, svejedno priznajući da su dehumanizirani. Nitko još nije stupio u obranu takve pilule. Međutim, ovaj imaginarni scenarij zaslužuje obogatiti ovu raspravu upućujući nas prema centralnom pitanju ove rasprave: „Što je ljudsko biće?“ Treba se podsjetiti da je ovo rasprava o poboljšanju ili povećanju čovjeka.

Iako je jako teško dati jasan odgovor na ovo pitanje, možemo ponuditi neke odgovore koji bi mogli pomoći ljudskom biću da vodi prikladan život, odnosno, bude zadovoljno. Filozofkinja Martha Nussbaum sugerira popis od deset mogućnosti koje su, prema njenom mišljenu, bitne za svakog čovjeka kako bi vo-

75

dio sretan život i to u bilo kojem kontekstu.

Mogućnosti kao što su tjelesno zdravlje, tjelesni integritet, mogućnost života u društvu i mogućnost osjećanja emocija čine dio tog popisa i pridonose elemente odgovoru na naše pitanje: „Što je to ljudsko biće?“ Ove mogućnosti postaju mjere zaštite ili referentne točke koje nam pomažu utvrditi je li neko poboljšanje stvarno poboljšanje, a ne dehumanizacija koja će nauditi našim sposobnostima, točnije, našoj ljudskosti. Pobolj-

šanje čovjeka koje osobi oduzima mogućnost života u društvu postaje dehumanizirajući razvoj, te, posljedično, lažno poboljšanje.

Poimanje ljudskog bića još uvijek ima mjesto u ovoj raspravi. Sposobnosti koje navodi Martha Nussbaum daju nam referentne točke koje nam omogućavaju da budemo kritični prema nekim poboljšanjima i bez da ih sve odbacimo. To dokazuje da je moguće poboljšati se uz zadržavanje granica, a sve u svrhu toga da se izbjegne dehumanizacija.

Prevela: Ana Strukan

76

Stefan Lorenz Sorgner „U sumnji za slobodu“ Dr. Stefan Lorenz Sorgner je ravnatelj i suosnivač mreže Beyond Humanism te član Instituta za etiku i emergentne tehnologije (IEET). Autor je i izdavač desetak knjiga poput Transhumanizam (2016.) ili Ljudsko dostojanstvo po Nietzscheu (2010.). Širem svijeta traženi je predavač na forumima poput TEDx i World Humanities Forum, te redoviti sugovornik u renomiranim medijima (npr. DIE ZEIT). Njegova glavna područja rada i istraživačkog interesa su bioetika, meta-, post- i transhumanizam, te Nietzscheova filozofija i filozofija glazbe. Po procjeni prof. dr. Rainera Zimmermanna iz Identity Foundation on je „njemački vodeći post- i transhumanistički filozof.“ Stefan Lorenz Sorgner je uvjeren da područje genetskog napretka niti jedan dio življenog svijeta neće ostaviti netaknutim...

Za pristalice transhumanizma govori se da zastupaju kvazi-religioznu ideologiju koju možemo smatrati strategijom suočavanja sa strahom od smrti. Što mislite o takvim tumačenjima?

Uistinu je tako da mnogi transhumanisti govore o besmrtnosti. Kritičari transhumanizma takve izjave rado preuzimaju kako bi im predbacili navodna religiozna obećanja spasenja. Činjenica jest: transhumanizam ne poznaje rituale, molitve, mitove, kultistička djelovanja ili neosporive dogme. Čak štoviše, on polazi od toga da bi svaku procjenu trebalo revidirati kada su date čvrste, empirijski utemeljene indicije za takvu reviziju. Jedino temeljno stajalište koje dijele transhumanisti jest ono koje kaže da se na temelju korištenja tehnike povećava vjerojatnost probijanja kroz trenutne granice bivanja čovjekom čime se ujedno i povećava vjerojatnost življenja dobrog života.

Također, prije spomenuta vjera u besmrtnost ne postoji kod onih transhumanista koje vrijedi shvatiti ozbiljno. Besmrtnost znači ili da osoba nije u stanju umrijeti ili da ne mora umrijeti ukoliko ne postoji želja za time. Obje varijante ne mogu se identificirati s transhumanizmom jer većina transhumanista zastupa naturalističku, nedualističku odnosno imanentnu antropologiju.

Pred takvom ontološkom pozadinom o osobnoj besmrtnosti ne može se niti razmišljati.

Takva zamisao mora uvijek uzimati u obzir i budućnost svemira. Postoji mogućnost da će

se svemir nekada ohladiti i da će doći do potpunog mirovanja. Kako bi u takvom scenariju mogao biti zamišljen nastavak ljudskog života? Drugi scenarij je onaj koji govori o kolapsu svemira u kojem se cijeli svijet objedinjuje u jednoj točki beskonačne gustoće. U okviru takvog scenarija ne može se ozbiljno razmišljati o nastavku ljudske egzistencije.

Ova razmišljanja trebaju pojasniti kako spominjanje besmrtnosti u transhumanista ne treba shvatiti doslovno. Besmrtnost služi kao utopija čiji je zadatak retoričke prirode, kao što je to slučaj s većinom utopija kroz povijest filozofije. Za njima se posezalo ne zbog toga što se polazilo od mogućnosti realizacije istih, nego zbog pojašnjenja relevantnosti određene spoznaje. Ovdje je spoznaja posebne relevantnosti spoznaja dugovječnog života, odnosno zdravog života. Većina ljudi naime ne teži dugom životu već zdravom životu dugoga trajanja.

Povijest čovječanstva pokazala je da je trajanje ljudskog života vrlo fleksibilno te da je moguće uz pomoć tehnike radikalno produljiti zdravi ljudski život. Taj je postupak u interesu većine ljudi. Iz tog razloga trebalo bi još više poticati istraživanja na tom području.

Ovo je ključna izjava koja se u kontekstu tematiziranja besmrtnosti treba isticati.

Između ostalog Vi ste i zagovornik genetskih analiza kao preduvjeta za odgajateljski proces. Nadalje, rečeno je kako bi one mogle imati i enormni potencijal za organizaciju osiguranja i razviti se u preduvjete za zaposlenje. Ne mislite li da je vjerojatno da bi takva analiza stvorila svojevrsni dodatni kastinski sustav? Vjerujete li da – jednom uspostavljeni – DNA testovi povećavaju, a ne smanjuju, pravo pojedinca na samoodređenje?

77

Ukazao sam na relevantnost genetičkih istraživanja za odgoj. S jedne strane sam prikazao kako genetske modifikacije i odgoj predstavljaju strukturno-analogne procese, koje iz tog razloga treba i ocjenjivati moralno-analogno.

Iz toga slijedi da ne moraju sve genetske modifikacije biti moralno pogrešne, što stoji u kontrastu s izjavama svih vodećih njemačkih etičara. Habermas i Sloterdijk smatraju genetske mjere poboljšanja moralno iskvarenima.

Nadalje sam pokazao da genetske analize mogu zadobiti enormnu relevantnost u okviru odgoja, jer se spoznaje na tom području na temelju mogućnosti Big Gene Data nalaze u stalnom procesu poboljšavanja. Podrazumijeva se da budući poslodavci i osiguravatelji imaju ogroman interes za podatke koji nastaju na taj način. Polazim od toga da će socijalne, ekonomske i etičke posljedice toga biti ogromne. Iz tog razloga i spominjem tu temu. Ne polazim od toga da je nužna posljedica genetski kastinski sustav ili druge krajnje problematične društvene posljedice.

Kako epigenetika, tako i mogućnosti genetskih modifikacija upućuju na to da genetska

stanja ne moraju biti nepromjenjiva svojstva.

Također između tehnike genetske analize i pitanja prava na samoodređenje ne postoji nužna korelacija. To je više političko pitanje, kako želimo tretirati te podatke i koje značenje pridajemo autonomiji i privatnosti unutar našeg zakonodavnog sustava. Meni je jako važna norma negativne slobode. Trebali bismo se neprestano podsjećati koje neizmjerno postignuće predstavlja ta norma i koje borbe su bile potrebne u okviru prosvjetiteljstva kako nam crkveni ili aristokratski vladari ne bi propisivali kako živjeti vlastiti život, odnosno kako bi imali pravo da živimo shodno s našom vlastitom idiosinkratskom idejom dobra.

U odnosu na to zauzimamo, kako u povijesti čovječanstva, tako i u suvremenom kulturnom kontekstu, jednu vrlo posebnu ulogu i trebali bi se žestoko truditi da spriječimo nastanak novih paternalističkih struktura. Nove tehnike i pravo njihova korištenja dio su procesa sprječavanja nastajanja novih paternalističkih struktura. (...)

Kritički humanistički promatrači poput berlinskog pravnika Thomasa Heinrichsa smatraju da je transhumanizam „neoliberalni, prema vladanju orijentirani politički projekt (...), koji služi stvaranju nove elite i iza kojeg stoje gospodarski interesi.“ Također, filozof i predsjednik Njemačkog humanističkog društva Frieder Otto Wolf upozorava u intervjuu na scenarije poput „Stvaranja nove klase biološko-tehnološki poboljšanih superbogatih u jednom svijetu u kojem još uvijek mnogi umiru od gladi i medicinski odavno lako lječivih bolesti.“ Koje argumente suprotstavljate tim izjavama?

Prvi spomenuti prigovor identificira malu, ali učinkovitu grupu Silicon-Valley-transhumanista s transhumanizmom. Tamo naseljena varijanta transhumanizma potvrđuje jedan oblik libertarijanizma uz kojeg mogu dolaziti i uistinu potencijalno problematični socijalni izazovi. Ovo usmjerenje svakako ne reprezentira transhumanizam. Većina akademski ozbiljno shvaćenih transhumanista naseljeni su u krugu instituta Institute for Ethics and Emerging Technologies. Oni u pravilu dijele jedno odlučno socijalno-liberalno demokratsko političko usmjerenje. Slučaj je dakle da transhumanizam potvrđuje jedan oblik liberalizma. Širina zastupljenih političkih pozicija zauzima cjelokupni spektar od libertarijanizma do liberalne socijaldemokracije.

Ovime sigurno nije rečeno da izazovi koje je naveo Frieder Otto Wolf nisu relevantni.

Upravo suprotno. Ipak su upravo ta pitanja

ona koja transhumanisti intenzivno obrađuju i prenose u društvo. Samo na taj način možemo na moralno primjeren način biti pripremljeni na izazove koji će se nužno pojaviti. Polaziti od toga da se tehnološke inovacije više neće dogoditi ili da se više ne trebaju dogoditi, nije niti željena niti realistična varijanta. Ako se istraživanje ne smije vršiti u nekoj zemlji, provodit će se u nekoj drugoj.

Ukoliko bi neki proces bio zabranjen na cijelome svijetu, opstat će opcija istraživanja van područja vladanja nacionalnih država, primjerice na zagašenim naftnim platformama, što se naziva seastanding. Mi moramo dakle polaziti od stalnog tehničkog unaprjeđenja.

No odlučujuće pitanje je ipak sljedeće, kako ćemo se na političkoj razini ophoditi s povezanim socijalnim posljedicama. Uz ovo navodim dvije kratke napomene koje upućuju na to da nastale posljedice ne moraju nužno biti problematične:

78

Mogućim socijalnim nepravdama unutar jedne države može se pristupiti primjerice kroz odgovarajuće ustrojenje zdravstvenih osiguranja. Uzmimo cijepljenje za primjer jer se pritom bavimo transhumanističkom tehnikom poboljšanja. Kroz cijepljenje na kraju zadobivamo svojstvo koje prije nismo posjedovali. Mnoga cjepiva su ipak pouzdana i od velike koristi. Iz tog razloga je cijepljenje protiv posebno važnih bolesti, primjerice rubeole, uvijek plaćena zdravstvenim osiguranjem. Posebnija cjepiva, npr. protiv hepatitisa mogu u posebnim uvjetima (npr. putovanje u posebno pogođeno područje) isto biti plaćena od javnih zdravstenih osiguranja. Izdaci za posebna cjepiva moraju biti plaćena na vlastiti trošak. Na taj način moglo bi se djelovati i pri drugim Enhancement tehnikama. Pretpostavimo da su, na pouzdan način, moguće genetske modifikacije produljenja trajanja zdravog života za 30 godina. Takva tehnika je u općem interesu i mnogi bi se rado njome okoristili. U takvom slučaju bi ta tehnika

ubrzo postala jeftinija. Osim toga,prednost povezana s tom tehnikom toliko je velika da bi zdravstveno osiguranje trebalo snositi troškove.

Pitanje globalne pravednosti neovisno je o pitanju nacionalne pravednosti. U vezi s time trebalo bi se uzeti u obzir sljedeće razmišljanje. Biotehnološka istraživanja razvila su lijekove za uspješno liječenje HIV-a. Mogućnost potpunog izlječenja još nije dana, no postoji mogućnost kontroliranja infekcije HIV-om do te mjere da je moguće dostizanje približno normalnog trajanja života. Troškovi takvog liječenja su u takozvanom Prvom svijetu veoma visoke. Na svu sreću, postoje mnogi proizvođači generičkih lijekova koji mogu garantirati uspješno liječenje i u zemljama u razvoju. To ne znači da je trenutna situacija savršena. No ipak je bolje posjedovati djelotvorne lijekove za HIV nego da oni ne postoje. Problem pravednosti time ne ovisi o tehnikama nego mnogo više o političkim odlukama o ophodnji s tim tehnikama.

Možete li ukratko opisati kako će korištenje transhumanističkim idejama, po Vašem mišljenju, utjecati na jedan koncept poput „ljudskog dostojanstva“? Filozof i katolički teolog Heiner Bielefeldt zastupa stav da u svjetlu transhumanističkih pokušaja definiranja pojam jednakosti neće više imati oslonac.

U početku sam već spomenuo da transhumanisti plediraju da se identifikacija pojma osobe odvoji od ljudske vrste, jer usporedno s njome ide i već dugo ustaljena tradicija specizma, što znači moralno neopravdivo preferiranje članova jedne vrste. To je slučaj kada oplođena ljudska jajna stanica zadobiva višu moralnu pažnju, samo jer se radi o ljudskoj stanici, nego trudna odrasla ženka gorile.

Katolički pojam ljudskog dostojanstva naprotiv, obuhvaća već ljudske jajne stanice izravno nakon oplodnje. Takva stanica ima jednako moralno značenje kao odrasli čovjek. Zanimljivo je da katolička crkva zastupa takvu poziciju tek od 19. stoljeća. Prije toga se polazilo od postepenog zadobivanja duše koja po Tomi Akvinskome kod muškaraca započinje vremenski prije nego li kod žena. Životinje, biljke i stolovi ne posjeduju takvu razboritu dušu.

Takvo mišljenje je u Njemačkoj na pravnoj razini i dalje važeće jer ovdje samo ljudi mogu posjedovati dostojanstvo, dok životinje, biljke i stolovi formalno padaju pod materijalno pravo. Doduše, ističe se da životinje nisu stvari. Unatoč tome ih se pravno treba tretirati kao stvari. Po mome mišljenju, takva me-

tafizički nabijena antropologija, nije jedna na kojoj bi trebala biti utemeljena liberalno-demokratska država, jer na taj način pluralnost ljudskih svjetonazora ne može biti prikladno reprezentirana.

No, to također i znači da prijedlog zamjene pravno prevladavajuće dualističke antropologije jednom monističkom, ne može biti prikladni prijedlog. Time se jedan fundamentalistički svjetonazor samo zamjenjuje drugim.

Prikladnije od ontološkog zahvaćanja dostojanstva bilo bi ispunjavanje pojma isključivo normativno, primjerice kroz norme slobode, jednakosti i solidarnosti. U tome slučaju bilo bi načelno moguće proširiti pojam dostojanstva, ili barem pojam osobe, na čovjekolike majmune, dupine i jednom možda i na računala.

Bi li ta mišljenja bila izazov za ljudsku jednakost? Da. Uistinu. Moralna, ljudska jednakost između oplođene jajne stanice i odraslog čovjeka ne bi više postajala. Moguće je da će jednom u dalekoj budućnosti doći do toga da se superinteligentnim i samosvjesnim računalima dodijeli dostojanstvo i time nastane moralna jednakost računala i ljudi.

79

Bi li to bilo problematično? Mislim da ne. Za mene je odlučujuće odvojiti pojam osobe od bivanja čovjekom i na pravnoj razini, u kontekstu pojma dostojanstva, jače se koristiti normama nego ontologijama, koje predstavljaju osobna mišljenja. One se mogu sasvim radikalno razlikovati jedna od druge. Slobo-

da, jednakost i solidarnost naprotiv, predstavljaju norme za koje smo se složili i za čiju relevantnost se ja zalažem. Sretan sam da živim u društvu u kojoj je takva procjena većinski dijeljena. (...)

Preveo: Majama Ramun Milićević

Antropologija prostora

83

Polukolonijalno/poluorijentalno?

Dalmacija kao turističko odredište u 19. i ranom 20. stoljeću Peter Stachel Posvećeno osoblju i gostima hotela „Mali Imperijal“ Parlamentarni zastupnik: Nadam se da neće biti neprimjereno ako si dopustim slobodu da od visočanstava iz ministarstva zatražim objašnjenje o nepoželjnom razvoju događaja u Dalmaciji?

Ministar von Hasner: Objašnjenje?

Ministar Giskra: Nepoželjnom?

Ministar Herbst: Razvoju?

Ministar Wagner: Dalmaciji?1 U proljeće 1909. godine austrijski je pisac i novinar Hermann Bahr (1863-1934) posjetio Dalmaciju, jedno od svojih omiljenih putnih odredišta. U to je doba putovanje do te danas vrlo razvijene i iznimno popularne destinacije bilo vrlo dosadno i zahtjevno: Suedbahn (Južna željeznica) je Bahra poveo od Beča do Trsta, u kojem je noćio, kako je trpko primijetio - u „jednom groznom hotelu“ – „Trstu i dalje nedostaju hoteli koji bi barem napola zadovoljavali standarde očekivanja jednog Europljanina. To, usput rečeno, vrijedi i za Beč... U tom je smislu Beč pravo predgrađe Istre i Dalmacije“2, a potom je svoje putovanje nastavio na palubi Barona Gautscha, austrijskoga parobroda pod zaštitom Lloyda3 koji je transport pokrenuo godinu ranije, pa je tako preko Capo d’Istria (Kopra), Pirano (Pirana) i Brioni (Brijuna) do Pule, preko Lošinja, Zadra (glavnoga grada kraljevske zemlje Dalmacije), i „Spalata“4 (Splita) putovao sve do Gravose odnosno Gruža, dubrovačke luke.

Nekoliko dana po povratku u Gruž s izleta u Cattaro (Kotor), čekalo ga je neugodno iznenađenje - ispitivanje policije koja mu je oduzela i kameru, „Kodak“, kako s izvjesnom količinom ponosa bilježi Bahr. Optužila ga je za fotografiranje ključnih vojnih objekata, te je jedva izbjegao hapšenje, bio je uvjeren, i to zato jer je dubrovačka policija znala za njegove dobre kontakte s novinama.5 Čini se bizarnim da je pred stotinu godina u Dalmaciji obična kamera, danas sveprisutni dio turističke prtljage, mogla prouzročiti takvu pometnju. Tim više što su turistički vodiči po Dalmaciji iz toga vremena ozbiljno raspravljali o dobrim i lošim stranama nošenja privatnoga oružja na put: „U određenim okolnostima, revolver može postati Vaš najpouzdaniji prijatelj na putovanju.“6 Kako bilo, činjenica je da turistički vodič Nach dem Sueden (Prema Jugu), koji je godišnje objavljivala Austrijska transportna kompanija Lloyd od 1913. godine, uključivao i posebnu sekciju „O fotografiranju u Dalmaciji“ u kojoj se jasno ističe upozorenje o posljedicama fotografiranja na područjima od vojnog značaja – „Nažalost, fotografiranje je zbog vojnih razloga često zabranjeno upravo u najzanimljivijim i najljepšim krajolicima“7 – i po svemu

84

sudeći, takvo je upozorenje bilo rezultat afere s „Kodakom“ koju je publicirao upravo sam Bahr. Međutim, okolnosti koje bi danas bile posve neobične, jasno upućuju na zaključak da se dalmatinska obala smatrala područjem od velike vojne važnosti, a cijela se zemlja smatrala svojevrsnom proširenom „krajinom“. Prije 1878., kada je Habsburška monarhija preuzela administraciju teritorija pod upravom Otomanskog carstva, Bosnu i Hercegovinu, putovanja u stvarno rubna područja – kojima su haračili haramije, prevaranti i šverceri8 - bila je podložna krutim ograničenjima, i bila su dopuštena samo pod vojnim nadzorom. Sve do sredine 19. stoljeća, kretanje putnika u pograničnim regijama bilo je moguće samo s posebnom službenom autorizacijom, a regulacije su iziskivale pratnju dvaju „pandura“ te „zdravstvenu gardu“.9 Posebnoj vojnoj jedinici, Forza territoriale, bila je određena dućnost kontrole i zaštite tog velikog područja.

Bahrovo raspoloženje na putovanju po svemu je sudeći bilo pokvareno nemilom konfrontacijom s vlastima. Bilo kako bilo, u prilično subjektivno obojenom izvješću s putovanja koje je objavio iste godine pod naslovom Dalmatinsko putovanje, Bahr je izrazio neobično oštru kritiku austrijske administracije u Kraljevini Dalmaciji.10 Premda je izražavao simpatije za pratitelje i putnike na brodu,11 u hotelima, na soareji u Solinu,12 i na javnim trgovima, prema ljudima koji su reprezentirali „pravi“, naime nadnacional-

85

ni – „austrijski identitet“, upravo u skladu s austro-slavenskom orijentacijom prirodno sklonom priželjkivanju i pogrešnim tumačenjima, on je kritizirao gotovo sve stvari povezane s „carskom“ i „kraljevskom“ (k.u.k.) administracijom: hvalisavog austrijskog poručnika za stolom Hotela Imperijal u Dubrovniku koji je likovao zbog uvjerenja o neminovnosti rata,13 „odvratnog austrijskog lika u nekoj vrsti uniforme, utjerivača poreza, što li?“,14 koji ga je u Kotoru grubo ispitivao o smislu autorova putovanja, da bi se dotični lik, neposredno nakon Bahrova jednako grubog odgovora „U Austriji službenik nikada ne zna ima li njegov potčinjeni za strica nekog carskog savjetnika, pa tada prestaje biti njegov potčinjeni“,15 pretvorio u ideal podložnosti. Austrijski „službeni pametnjakovići još uvijek ne razumiju da se negdašnji njemački „Ostreich“ (istočno carstvo) pretvorio u slavenski Westreich (zapadno carstvo)“,16 a habsburška administracija i dalje djeluje po načelu: „Grubost je najbolja vladavina, jer kada više nije gladan, čovjek postaje isuviše hrabar“.17 Stanovnici carstva, prema isuviše optimističnome Bahru (i bez ikakva znanja o hrvatskom i srpskom nacionalnom pokretu),18 nema nikakvu drugu želju doli da „budu dobri Austrijanci“,19 kojima se stalno poriče pravo da postanu „administrativne osobe“ - Austriacus insapiens“.20 Doista, administracija ne postiže ništa, već samo podiže „Austrijski zid“: „Iza austrijskoga zida počinje Orijent, i naše se vrijeme prestaje kretati.... Simbol naše administracije u Dalmaciji... sastoji se u tome da staru zemlju ostavimo kakva jest, ali da pred njom sagradimo austrijski zid kako bismo je sakrili.“21 U biti, austrijska administracija prema Bahru, „ovdje živi kao u neprijateljskoj zemlji“.22 Takva gruba kritika vapila je za suprotstavljanjem. Novinar Leopold von Chlumecky (1873-1940) – dobar prijatelj vrhovnog vojnog zapovjednika Franza Conrada von Hoetzendorfa, koji je pak imao dobre kontakte s nadvojvodom Franzom Ferdinandom, von Chlumecky dakle, koji je kao državni službenik bio tri godine

86

stacioniran u Dubrovniku, u uvodniku časopisa Oesterreichische Rundschau, već u ožujku 1909., dakle prije objavljivanja Bahrove knjige,23 govori o „subverzivnoj kritici“ i „zlobnoj laži Bahrova ruganja“.24 Chlumecky sarkastično prepričava aferu s kamerom, i optužuje Bahra za nepoznavanje stvarnih okolnosti, i za naivnost, te zaključuje svoj članak tvrdnjom kako je jedina greška austrijske administracije u prošlosti bila u tome što je od stanovnika očekivala nešto za što oni očito nisu bili sposobni: „trijezan, ozbiljan rad“.25 „Sve dok nam Bahr ne ponudi neki drugi recept, mnogi će od nas i dalje vjerovati da je najbolje Dalmacijom upravljati kao kolonijom, u koju prvo sve moramo donijeti izvana. Sve: ljude, stimulacije i ideje.“26 Danas, nakon više od stotinu godina, možda se čini posve nebitnim koja je poanta tih dvaju protivnika bila točna. S obzirom na činjenicu da je Dalmacija bila jedna od najnerazvijenijih kraljevskih zemalja Monarhije, nema sumnje da je Bahrova kritika inercije i arogancije austrijskih administrativnih tijela bila opravdana.

S druge strane, Chlumecky je bio u pravu kada je Bahru prigovorio nepoznavanje lokalnih okolnosti, romantično motivirano i ideološko priželjkivanje. Iz današnje perspektive, međutim, mnogo je zanimljivije promatrati dva termina koja se pojavljuju na ključnim mjestima Bahrova i Chlumeckyjeva teksta, pojmove koji su bili od velike važnosti u bavljenju Dalmacijom od 18. stoljeća nadalje: riječ je o pojmovima „Orijenta“ i „kolonije“. U temeljitoj studiji o prerspektivama Dalmacije u razdoblju prosvjetiteljstva, američki povjesničar Larry Wolff slaže se s procjenom talijanskog kolege Marina Berenga (1928-2000) iz 1954. godine, prema kojoj je već i venecijanska administracija u Dalmaciji bila „polu-kolonijalna.“27 Ta je procjena bila točna, tvrdi Wolff, ali joj moramo dodati i to da je „prosvjetiteljstvo otkrilo Istočnu Europu... u obliku polu-orijentalizma“.28 Polu-kolonijalno i polu-orijentalno: ti atributi nesumnjivo su oblikovali sliku Dalmacije u 19. stoljeću i odigrali su razmjerno važnu ulogu u isticanju turističkog interesa za tu zemlju.

Dalmacija se smatrala dijelom Balkana, pa su opisi tog područja uključivali brojne balkanske kulturne stereotipe.29 Dalmacija međutim topografski i kulturno ne korespondira s idejom „drugoga“, tvrdi Wolff, pa se zbog toga smatrala tranzicijskom zonom, „pragom prema Bliskome Istoku“30 (u smislu u kojem se taj termin koristio u ono vrijeme), „zemljom u kojem Istok susreće Zapad“, a o tome svjedoči i podnaslov engleskog zapisa s putovanja iz 1898., putopisa koji je tada bio prilično popularan.31 Bio je to fiksan topos kojim su se autori obilato služili u svojim razmišljanjima i zapisima o Dalmacija. „Ovdje se nalazimo na granici Orijenta“,32 pisao je Theodor Schiff (1831-1882) u svojoj knjizi o Dalmaciji. Schiff, koji je odrastao u Dalmaciji, da bi se kasnije zaposlio kao poštansko-telegrafski službenik u Beču, dodao je: „Trenutno Dalmacija vrlo bitno zaostaje u svom fizičkom i moralnome razvoju“.33 Dvadesetpet godina ranije, putopisac Ida von Reinsberg-Dueringsfeld (1815-1876) već je izabrala naslove dvaju poglavlja svojeg putopisa o Dalmaciji „Orijent“ i „Odlazak s Orijenta“, te je koristila igru riječi s imenom broda na kojem je plovila – brod se zvao Orijent.34 Šezdeset godina nakon Dueringsfeldove, njemački prirodnjak i putopisac Kurt Flooericke (1869-1934) sekundirao je takvim stavom o Dalmaciji, te pričao o „posrednoj karici između Okcidenta i Orijenta“35: „Sve ratove koji su se ovdje odvijali... moramo pro-

87

matrati kao sukobe Okcidenta i Orijenta oko provincije od značaja za trgovinu, u zemljopisnom i vojno-političkome smislu, oko područja koje je napokon pripalo Okcidentu.“36 „Austrijanac ima unutar svojih granica sve... dio Orijenta u Dalmaciji,“37 pisao je godine 1913. bavarski putopisac Arthur Achleitner (1858-1927).

Achleitner je putovao Dalmacijom tragovima Hermanna Bahra kojeg je iznimno poštovao, i poput Bahra, kritizirao je pomanjkanje interesa za Dalmaciju među stanovnicima Austrije.38 A popularni turistički vodič objavljen 1899. tvrdio je o Dalmaciji sljedeće: „Dalmacija, bogata prirodnim ljepotama i povijesnim spomenicima, zemlja je kontrasta; istodobno, kao europoska zemlja, ona je zemlja tranzicije. Njezine obale gledaju prema Italiji, otkuda je kao iz ishodišta zapadna kultura započela svoj pobjedonosni marš svijetom kojim je vladao Rim. Ali s one strane istočnog planinskog zida počinje Orijent, koji se tijekom stoljeća ponašao osvetnički, predstavljao ugrozu, i tek je odnedavno, otkad je Austro-ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, on počeo pružati ruku Zapadu, što je predstavljalo blagoslov za zemlju sredini -Dalmaciju.“39 Pojmovi „orijenta“ i „egzotičnoga“ počeli su okoštavati, posebno u opisima lokalne vegetacije. Pjesnik i putopisac iz Hessena, Heinrich Wilhelm Stieglitz (1801-1849) osjećao je da je „prebačen na sjeverne obale Afrike, koje su ga podsjećale na slike Alžira“; a kada je opazio dalmatinske palme „to ga je transponiralo u očinsko carstvo – udaljeni Orijent“.40 Prema riječima bavarskog putopisca Heinricha Noea (1835-1896), iznimnog poznavatelja regije, Ombla (Rijeka Dubrovačka) u Gružu, otkrivala je „spektar boja Orijenta“41: „Ovo je dio Dalekoga Istoka“.42 Na sličan su se način etnografski isticale vrijednosti i ilustracije „orijentalnog kulturnog elementa“, primjerice u opisima žustre organizacije „turske tržnice“ u Dubrovniku,43 ili na crnogorskoj tržnici u Kotoru.44 Kada se Hermann Bahr poduhvatio svoje dokumentacije* u „Putu po Dalmaciji“, Dalmacija je bila manje od stoljeća pod habsburškom administracijom. Od početka 15. stoljeća, regijom je de facto vladala Mletačka republika, odnosno de iure od sporazuma u Sremskim Karlovcima 1699. U praksi Venecija je Dalmaciju tretirala kao koloniju; ona je eksploatirala resurse te regije (ekstenzivna degeneracija krajolika u krš posljedica je pretjerane eksploatacije šuma u vrijeme Serenissime), a lokalne je elite lišavala moći. Istodobno, Venecija je bila formativna na kulturnome planu: „Unatoč stalnoj i nepopularnoj vojnoj prisutnosti Venecije, zajednice u Dalmaciji pridržavale su se talijanskih običaja, zakona i tradicija, jer se čini da... nisu postojale druge alternative... prema kojima bi se stanovnici mogli orijentirati.“45 Talijanski je bio službeni jezik u obalnim gradovima sve do kraja 19. stoljeća, pa su ga i Habsburzi početno koristili kao službeni jezik kraljevske zemlje, koji je zamijenjen hrvatskim tek desetljećima kasnije. Ali po analogiji s Hermann Bahrovim „austrijskim zidom“, Heinrich Noe je u tome vidio samo „talijanski lak, koji su mogli uočiti svi koji su se iskrcavali u obalnim gradovima“. Unatoč tomu, taj se lak držao „tek ovlaš za pravi sadržaj, stoga je manje vrijedan od naljepnice na bocama“.46 Theodor Schiff je stvari vidio malo drukčije, i konzistentnije u smislu ideje zone kulturne tranzicije: „U obalnim gradovima sjeverne i središnje Dalmacije... tzv. „bolja klasa“... uglavnom je talijanskog podrijetla, ljudi govore talijanski u obitelji s venecijanskim naglaskom, i pridržavaju se venecijanskih običaja

88

i tradicija s nevjerojatnom upornošću sve do današnjega dana. U unutrašnjosti, s druge strane, i u južnim gradovima... potom na otocima, dominiraju slavenski jezici, običaji, tradicije i obiteljska imena. Stanovnici planinske unutrašnjostigotovo su isključivo Slaveni. Općenito, kulturni element reprezentira dio stanovništva koji govori talijanski, dok se dalmatinski Slaveni, s izuzetkom stanovnika Dubrovnika – još uvijek žive u nezavidno primitivnim uvjetima.“47 Bilo kako bilo, putopisna literatura i turistički vodiči iz 19. stoljeća svim mjestima i regionalnim nazivima daju talijanska imena (slavenska imena dodana su tek u iznimnim slučajevima). Međunarodni turistički vodiči održavali su tu praksu između 1918. i 1938., osim vodiča koji je objavljivao „Službeni biro za putovanja Kraljevine Jugoslavije“, i koji se pojavio uz ostale i na njemačkome – vodič koji je dosljedno koristio slavenska imena za mjesta koja se danas još jedino upotrebljavaju.48 Zbog toga se ne moramo čuditi što je njemački pisac Ernst Juenger (1895-1998), koji je po prvi puta putovao u Dalmaciju godine 1932. priznao: „Prema karti fantazije koju nosimo u glavama o zemljama koje još nismo vidjeli, to je područje živjelo u mojoj mašti kao svojevrsna proširena Italija.“49 Pogrešna prosudba, kako je Juenger sam priznao.

Na početku 19. stoljeća, slavenski jezik dominantno je koristila seljačka populacija koja je živjela u jadnim uvjetima, u rijetko naseljenim krajevima zaleđa. Ta etnička skupina,50 koju su pogrdno zvali „Morlacima“, služila je u brojnim opisima zemlje kao negativna slika o jednoj nerazvijenoj civilizaciji, ali s druge strane i kao svojevrsni egzotični element. Unatoč religioznoj pripadnosti, seosko stanovništvo prihvaćalo je način života muslimanske populacije u susjednom Otomanskom carstvu. „Morlak nikako ne misli da je Turčin“, komentirao je Theodor Schiff, „ali on poštuje turske običaje i invencije. To poštovanje tendira imitaciji, jer su mu ti običaji materijalno i moralno bliži od onih koji vladaju u civiliziranome stanju.... stanju koje pretpostavlja izvjestan stupanj kulture.“51 I obrnuto, kaže Schiff, slavensko stanovništvo u Bosni i Hercegovini koje se preobratilo na Islam prije mnogo generacija, zadržalo je neke kulturne karakteristike: „Bosanski Turci ne koriste uvijek, ili tek rijetko, njihovo pravo na poligamiju. Oni jednostavno nisu muslimani po podrijetlu, i teško prihvaćaju pravu orijentalnu ravnodušnost koja je potrebna da se podnese život s više žena.“52 Otomansko je carstvo ostalo važan politički faktor u Dalmaciji tijekom gotovo cijele venecijanske vladavine, između ostaloga i zbog toga što je bio jedina važna regionalna sila koja je podržavala Dubrovačku republiku u sukobu s Venecijom. Međutim, zbog promjena brodskih trasa koje su se dogodile od otkrića Novoga svijeta, i uništenja od posljedica jakog potresa godine 1667. Dubrovnik, koji je i dalje računao s potencijalom svojih moćnih fortifikacija (i danas omiljenih turističkih atrakcija), počeo je bilježiti teške gubitke moći i utjecaja.53 U kasnim godinama 18. stoljeća napoleonski ratovi doveli su do fundamentalne promjene u odnosima moći. Kada su francuske trupe razorile Mletačku republiku, Dalmacija je prvo potpala pod Austriju Sporazumom u Campo Formio godine 1797., da bi osam godina kasnije došla pod francusku vlast Mirom u Presburgu.

89

90

U isto se vrijeme pod francuskom vojnom silom (godine 1808.) raspala i Dubrovačka republika. Tijekom kratkoga razdoblja Dalmacija je postala dijelom Kraljevine Italije koju je stvorio Napoleon, dio kojim se izravno administriralo iz Francuske, odnosno od 1809. kao dijelom Ilirskih provincija, prije negoli je na Bečkome kongresu godine 1814.-15, potpala pod Habsburge ovaj put na više od stotinu godina. Dalmacija je postala neovisna krunska zemlja, koja se protezala od Raba do Boke kotorske, koja danas pripada Crnoj Gori.54 Krunska se zemlja podijelila na četiri administrativna područja: Zadar i Split, svako područje s oko 150.000 ljudi; Dubrovnik i Kotor s oko 50.000 stanovnika. Zadar je postao glavni grad i sjedište guvernera, provincijske vlade (Gubernium), centrala provincijalne porezne administracije (Finanzamtslandesdirektion), i sjedište Višeg regionalnog suda (Oberlandesgericht). Četiri regionalna suda (Kreisgerichte) u Splitu, Dubrovniku, Kotoru i Šibeniku nadzirala su 33 okružna, prvostupanjska suda (Bezirksgerichte). Administrativno, krunska je zemlja bila podijeljena u 13 okruga, a svim okruzima upravljao je Okružni guverner. Lučke vlasti nisu bile pod ovlastima regionalne administracije, već pod izravnom kontrolom Carske i kraljevske središnje morske uprave (k.k. Central-Seebehoerde), sa sjedištem u Trstu, a ta je uprava nadzirala četiri regionalne lučke uprave u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Meglinu (Herceg Novi u Boki Kotorskoj).55 Oko godine 1890. više od pola milijuna ljudi živjelo je u toj zemlji, četiri petine na kopnu i jedna petina na brojnim otocima.56 Politički status krunske zemlje dugo je ostao sporan. Zagovornici hrvatskog nacionalnog pitanja željeli su Dalmaciju ujediniti s kraljevinom Hrvatskom-Slavonijom, koja je sa svoje strane bila povezana s kraljevinom Mađarskom; i upravo zbog toga su Mađari, u rijetkom trenutku savezništva s Hrvatima, zastupali takvu uniju.

Dalmacija je stoga zadržala svojevrsni provizorni „posebni status“, koji se na nju negativno odrazio. Zemljom je izravno vladao guverner odaslan iz Beča. A vlastiti je parlament ona dobila tek 1861. Posljedica toga bila je da je putovanje u Dalmaciju i ostatak monarhije s pravnog gledišta ostao mukotrpan. Sve do promjene zakona o putovnicama godine 1857. građani Monarhije nisu uživali neograničenu slobodu putovanja i trebali su imati putne dokumente koje bi im izdavale regionalne vlasti, čak i za putovanja unutar pojedine zemlje. Vodič po Habsburškoj monarhiji objavljen 1844. godine suho bilježi: „Mađarska, Dalmacija, slobodne luke i gradovi, međutim, izgledaju kao da pripadaju stranim zemljama.“57 U tim uvjetima nije bila zamisliva ikakva promocija putovanja u Dalmaciju. A unija Austrije i Mađarske iz 1867. odredila je pravni status Dalmacije tako da ju je proglasila krunskom zemljom austrijskog dijela carstva.

Zbog dostupnosti, kada je riječ o razvoju turizma, Dalmacija je ostala prilično deprivilegirana. Dovršetak južne željeznice godine 1857. omogućio je putovanje iz Beča za Trst u jednome danu, i time je započeo turizam Sjevernog Jadrana.58 Međutim, dalmatinska je obala ostala izvan utvrđenih trasa kojima bi plovio moderni promet. Tek od 1836. ona je postala dostupna kada su parobrodi Austrijskog Lloyda kretali iz Trsta prema redovitom redu vožnje, prvo kao dio poštanskih veza, ili mađarskim brodovima Ungaro-Croata koji su kretali iz Rijeke na morsko putovanje koje je početno trajalo nekoliko dana. Već prema dobu dana u kojem

91

se kretalo na put, odnosno broju stanica i dužini zastajkivanja, putnici su na putu od Trsta do Rijeke trebali računati da će na palubi broda provesti između dvije i četiri noći.59 Posebno utvrđenim ekspres-linijama putovanje od Trsta do Rijeke i dalje je trajalo gotovo 24 sata. Još 1913. Arthur Achleitner je u svom putopisu po Dalmaciji tvrdio kako „trenutno, putovanje u Dalmaciju još uvijek nosi onaj jaki dojam istraživačkih ekspedicija, na kojima je užitak povezan s mukom.“60 Premda je morsko putovanje uzduž obale bilo mukotrpno, neki su ga opisali „posebno romantičnim iskustvom“. Jedan je takav autor bio Franz Swida (1852-1939), učitelj i putopisac iz Graza koji je 1882. napisao: „Ne poznajem nijedan ugodniji način putovanja doli na palubi parobroda, poput onih koje je koristio Lloyd na putovanjima u Dalmaciju. Čovjek može udobno sjediti u fotelji na slobodnom dijelu palube ili se šetati i promatrati lijepi prizor. Proširena jedra štite od sunca. Vrućina se ne osjeća pretjerano, jer gotovo uvijek puše povjetarac. Dosada, za koju se katkada kaže da je stalni gost na brodovima otvorenog mora, ovdje se ne pojavljuje niti trenutka. Premda je družina bila manje ugodna negoli na mojim drugim putovanjima, tome se moglo doskočiti jer obala nikada nije bila izvan vidika. Brojne litice i otoci, često poprskani crkvama i samostanima, tu i tamo malim hridima, maslinicima i drugim plantažama, stalno su nam iznova privlačili pažnju. Osim toga svojom raznolikom igrom boja, i životom u i iznad valova, more je bilo sjajno.“61 Putovanje je vjerojatno bilo manje romantično siromašnijim putnicima koji su također putovali parobrodima, stanovnicima regije koji su si rjeđe mogli priuštiti kabinu, pa su noći morali provoditi na otvorenoj palubi – detalj na koji Swida katkada aludira.62 Unatoč takvim razmjerno romantičnim opisima, veliki troškovi takvih dugih i mučnih putovanja značili su da je Dalmacija uglavnom privlačila relativno bogatiju publiku, kojoj je međutim adekvatna turistička infrastruktura na kopnu – nedostajala. Prije motorizacije, kopneno putovanje destinacijama u Dalmaciji uopće nije dolazilo u obzir.63 Još početkom 1950-ih, njemački putopisac Kasimir Edschmid (1890-1966) pisao je: „Pametni ljudi obično putuju brodom. Oni smjeliji, ako imaju automobil, pokušavaju se probiti teškim putevima. I ako zapnu, to je dio avanture. Rijetko se može vidjeti koji automobil.“ Unatoč tomu, Edschmid točno proriče: „Ali s vremenom to će se potpuno promijeniti.“64 Zbog toga je ironija da je postupna izgradnja cesta, željeznica i mreža rječnih brodova na Balkanu tijekom 19. stoljeća doprinijela ekonomskom propadanju Dalmacije. Dok su se namirnice ranije transportirale do dalmatinskih luka i dalje brodovima, sada su se mogle mogle izbjegavati mučne rute preko planina dalmatinske obale.65 Premda je akvizicija Dalmacije Habsburšku monarhiju pretvorilo u dominantnu silu ovog dijela Jadrana i zapadnog Balkana, gubitak ekonomske važnosti koji se dogodio zbog promjene transporta dobara dove je do zanemarivanja gradnje infrastrukture. Monarhija je dopustila da Dalmacija degenerira u jedno od njegovih „sirotišta“, do te mjere da su mnogi komentatori otvoreno počeli hvaliti reformističke političke poteze iz godina pod francuskom vlašću. „Općenito treba reći da su u ono kratko vrijeme postojanja „Ilirske kraljevine“ Francuzi za Dalmaciju napravili gotovo više negoli što je Austrija napravila sve donedavno. Neka

92

onda netko riješi tu jednadžbu“, pisao je Theodor Schiff.66 Kurt Floericke se složio: „Bez obzira na to koliko je kratko trajala francuska vladavina, nepristrana procjena dovest će nas do toga da priznamo kako je ona Dalmaciji donijela velike pomake i bogati urod, za razliku od pristranih austrijskih patriota i izvjestitelja koji pristrano tvrde drukčije... Primjerice i danas su najbolje ceste one koje su nastale u toj kratkoj eri francuske vladavine...“67 Nadalje, Floericke opominje austrijsku administraciju jer je u Dalmaciji „nažalost zaposlila pretjerano veliku vojsku birokrata“.68 I Arthur Achleitner je kritizirao vlasti zbog toga što je „isuviše dugo, predugo, zapostavljala Dalmaciju, pa su njezina bogatstva za Monarhiju bila gotovo zaboravljena. Ta već otprije siromašna zemlja sada je naišla na nove teškoće“,69 ali je svoj sud dodatno kvalificirao na sljedeći način: „Jedno od iznimnih svojstava Dalmacije jest što se njezini ljude glasno i oštro bune protiv guvernera, dok istodobno u tišini uzimaju zdravo-za-gotovo pozitivna postignuća regionalnih vlasti.“70 Nakon što je Habsburško carstvo godine 1978. na Kongresu u Berlinu preuzelo administraciju provincija Bosne i Hercegovine, graničnih područja Dalmacije, i još uvijek formalno dijelova Otomanskoga carstva, sve do njihove potpune austrijske aneksije godine 1908 – uloženo je mnogo napora da se opravdaju austrijski zahtjevi nad tim teritorijima, i to se činilo ekspanzijom i modernizacijom regionalne infrastrukture. Te pothvate pratila je golema kolonijalna propaganda.71 Međutim, u Dalmaciji, koja je već pripadala Habsburškoj kruni od Bečkog kongresa, takvi su se napori očito smatrali nepotrebnima, pa se takvi poduhvati nisu ni započinjali. Pojam „austrijskog Sibira“, prema Sir J. Gardner Wilkinsonu, engleskim posjetiteljem Dalmacije, bila je „vrlo općenita primjedba“72, i možda izgleda pretjerana, ali austrijski motociklistički pionir Adolf Schmal-Filius (1872-1919) primijetio je s izvjesnim iznenađenjem na motociklističkom putovanju kroz Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju kako su ceste, i uglavnom državni hoteli u Bosni i Hercegovini znatno bolji negoli u Dalmaciji. Njegov je boravak u Splitu bio „gori i skuplji“ negoli u Bosni, premda je Split važio za „najudobniji grad Dalmacije“.73 Hermann Bahrova kritika površnosti austrijske administracije u Dalmaciji očito nije bila daleko od istine.74 Statistički podaci o ekspanziji cesta i puteva očito potkrijepljuje takav sud. Između 1880. i 1910. prosječna gustoća cesta na 100km2 kopna povećavala se s 19 na 30km, a to pokazuje da se Dalmacija nalazila na donjoj granici zemalja Habsburške krune, premda istodobno treba reći da je taj broj bio viši negoli u nekim današnjim austrijskim zemljama (Salzburg, Koruška, Tirol, Voralberg). Ceste su se međutim općenito gradile skromno. A mreža željeznica, od bitno većeg značenja za transport u udaljenije krajeve, prošao je mnogo gore negoli sustav cesta. Godine 1880. Dalmacija je imala samo 104.8km željezničkih pruga, daleko ispod svih ostalih krunskih zemalja (odnosno tek 0.9% od ukupnog želježničkog sustava Monarhije). Premda se dužina željezničkih trasa do godine 1913. gotovo udvostručila, to je područje i dalje statistički bilo posljednje.75 Sustav željeznica za turizam koji se počeo razvijati krajem 19. stoljeća nije bio praktično ni od kakvog značenja.

Stoga se sve do kraja 19. stoljeća Dalmacija smatrala perifernom europskom regijom, tranzicijskom zonom prema Orijentu. Indi-

93

vidualna putovanja u po njoj, koju su objavljeni putopisi opisivali kao egzotičnu avanturu, bila su povezana s velikim teškoćama i značajnim troškovima. Putopis iz kasnog 17. stoljeća izrijekom je upozoravao putnike na „vrlo neugodni smještaj“ u lokalnim gostionicama: „Ljudi ne bi trebali putovati u te zemlje zbog ugode“.76 Kada je škotski arhitekt Robert Adam (1726-1792) putovao u Split godine 1757. kako bi ispitao ruševine antičke Dioklecijanove palače – u koju je ugrađen stari grad Split – te ih vizualno zabilježio nizom drvoreza i linoreza, organizirao je putovanje u stilu ekspedicije koju je trebao podržavati cijeli tim. Ali putopis koji je početno trebao postati predgovor njegovom djelu o palači nikada nije objavljen.77 Za razliku od toga dvosveščani putopis talijanskog augustinca, svećenika Alberta Fortisa (1741-1803) objavljen u Italiji godine 1774., i ponovno tiskan u Njemačkoj dvije godine kasnije, a potom, opet samo dvije godine kasnije preveden na engleski i francuski, postao je pravi bestseller.78 Fortis je u Dalmaciji živio mnogo godina; njegovi opisi zemlje i ljudi pokazali su se toliko informativni da su još dugo služili austrijskoj administraciji kao izvor informacija, a putopisi i njegovi opisi Dalmacije citirali su se još dugo – sve do kraja 19. stoljeća.79 Fortis zadovoljava strašnu žeđ svojih čitatelja prema egzotičnome, posebno u svojim opisima Morlaka. Taj je dio knjige u Njemačkoj objavljen kao neovisna publikacija prije prijevoda cijeloga djela.80 Premda u svojim opisima Fortis priznaje da su Morlaci u izvjesnoj mjeri bili zapostavljeni i nazadni zbog stalnog ratovanja s Otomanima, sve u svemu njihov je opis nalik na modernu verziju plemenitog divljaka: „Morlak, plemenit i dobronamjeran po prirodi, svakom putniku otvara vrata; zbog svojevrsnog instinkta koji mu dobro služi, on gostima daje što ima… U morlačkim sam zemljama tko zna koliko puta dijelio stol s ljudima koji me nikada prije nisu vidjeli.“81 Morlački običaji naravno pokazivali su brojne nedostatke s obzirom na standarde civiliziranosti: „Domaćinstvo je obično vrlo zapostavljeno. Po tome oni su nalik na Hotentote.“82 Fortis se posebno usredotočuje na praksu krvne osvete, koja je prema njegovim riječima vrlo rasprostranjena: „Krvna se osveta nasljeđuje s oca na sina; a majke ne zanemaruju svoju dužnost da svojim mladim sinovima usađuje dužnost osvete njihovih ubijenih očeva; one im svakodnevno pokazuju okrvavljenu odjeću ili oružje ubijenoga. Žudnja za osvetom toliko je skopčana s krvlju ili prirodom Morlaka da je ni svi svjetski misionari ne bi mogli iskorijeniti… Za te je ljude osveta i pravda – jedan te isti pojam.“83 Krvna je osveta jedan od najproširenijih kulturnih stereotipa balkanske regije te mu je u brojnim opisima Dalmacije dano mnogo prostora. Njemački putopisac Johann Georg Kohl (1808-1878), koji je godine 1850. jašući na mazgi proputovao Dalmacijom i Crnom Gorom, posvetio je krvnoj osveti cijelo poglavlje.84 I kasniji opisi Dalmacije prepuni rasprava o toj temi. Primjerice, u Swidinom svesku o Dalmaciji objavljenom 1882., u knjizi koja se pojavila u seriji knjiga koje je objavljivao geograf Friedrich Umlauft (1844-1923) o krunskim zemljama Habsburške monarhije, nalazimo sljedeći komentar: „S krvnom je osvetom gotovo; osobna sigurnost urođenika nigdje nije ugrožena (a ni u ranije doba nije bilo nikakve opasnosti za strance).“85 Unatoč takvim tvrdnjama o sigurnosti, vodiči objavljeni nakon kraja stoljeća ipak ponavljaju tu temu: „U nekim dijelovima Dalmacije… još uvijek postoji krv-

94

na osveta, koju sudstvo dosad nije uspjelo iskorijeniti“, tvrdio je Hartlebenov Illustrierter Fuehrer durch Dalmatien (Ilustrirani vodič po Dalmaciji) godine 1902.86 Stereotip o stanovnicima „ogrezlim o oružje“87 razotkrivali su se u brojnim vodičima, posebno o Crnogorcima u Boki Kotorskoj, u kojoj se „svi muškarci šeću okolo s malim arsenalom oružja okačenim o svoj pojas“.88 „Mnogi ponosni sinovi planina smatraju nečasnim pojaviti se (u javnosti) bez oružja.“89 Bez obzira jesu li takve tvrdnje faktično ispravne (kao što se čini), kulturni stereotipi bili karakteristični po tome kako su izvjesnu količinu straha od egzotičnoga koristili kao vrstu promocije turističke destinacije: s jedne su je strane prikazivali stranom i stoga zanimljivom, dok su s druge strane stalno tješili putnike da nema nikakve opasnosti.

Kada je riječ o individualnim putnicima i njihovim literarnim putopisima o kojima ovdje pričamo, još uvijek ne možemo govoriti o turizmu kao o socio-kulturnom fenomenu na način kako ga je definirao sociolog Georg Simmel (1858-1918): „pothvat velikih razmjera zbog užitka u prirodi“, koji uključuje „prosječno raspoloženje“.90 U Dalmaciji su se začeci tog „prosječnog osjećaja“ mogli primijetiti tek zadnjih decenija habsburške vlasti. Stoga je u predgovoru svesku o Dalmaciji koji je godine 1892. objavio Kronprinzenwerk – riječ je o izdavačkome projektu koji je djelomično financirala država, i u kojem su se nalazile luksuzne ilustracije krunskih zemalja91 - prikazivale su razvoj turizma u Dalmaciji kao projekt budućnosti: „Kada jednoga dana u Austro-ugarskoj postane uobičajeno da bogata srednja klasa počne uživati u blagodatima koje južno sunce i zrak pruža našoj obali, kao što to inače biva, u izvjesna doba godine doći će do velikog pokreta iz unutrašnjosti carstva prema tim obalama. Zbog toga je potrebna željeznica.

Kada jednom počnemo koristiti tu željeznicu, doći ćemo ovamo u proljeće, da produžimo blagu jesen, ili da zimi uživamo u suncu i svježem zraku i u aromi vegetacije. Na kopnu, zbog zimskih toplina, razvijat ćemo tri područja – po sljedećem redu: Prvo, rivijeru između Trogira i Splita, a potom okolicu Dubrovnika i Kaštela.*“92 Pridjev „bogat“ nije bio izabran nasumce. Kao što smo rekli, zbog zemljopisnog položaja Dalmacije putovanje je bilo mukotrpno, složeno i skupo. Kratki boravak koji omogućuju zračne linije, danas posve uobičajeno sredstvo masovnog turizma, nije dolazio u obzir. „Ilustrirani vodič po Dalmaciji“ iz 1899. – koji je pokrenuo Verein zur Foerderung der volkswirtschaftlichen Interessen des Koenigreichs Dalmatien (Udruga za promociju ekonomskih interesa kraljevine Dalmacije), koja je bila pod patronatom prijestolonasljednika nadvojvode Franza Ferdinanda – predlagao je mjesec dana kao minimalno trajanje putovanja po Dalmaciji, te je detaljno obrazlagao koliko dana treba provesti na kojoj lokaciji.93 Vodič objavljen za Dalmaciju godine 1909. opisivao je razne rute od Beča do Dalmacije, a putne je troškove procjenjivao između 70 kruna (danas otprilike €350), kao najjeftinije putovanje, i 150 kruna (danas otprilike €750) u najskupljoj kategoriji,94 ali u tu cijenu nisu bile uključene cijene obroka na brodu.95 Između 1900., putnički parobrodi, a osim dviju velikih kompanija Austrijskog Lloyda i Ungaro-Croata, djelovalo je još nekoliko regionalnih kompanija – nudili su specijalnu zajedničku uslugu: 30-dnevnu povratnu kartu na svim linijama. Cijena po osobi bila je 90 kruna (danas oko €540),96 pri čemu putovanje do obale i natrag, obroci

95

na brodu, te smještaj i jelo na kopnu, nisu bili uključeni u cijenu.97 Od 1912. putnički brodovi Austrijskog Lloyda povezivali su Trst s Dalmacijom „gotovo svakodnevno“.98 Kada je Hermann Bahr krenuo na put godine 1909. Austrijski Lloyd imao je sedam putničkih usluga tjedno od Trsta (jedan dnevno radnim danom i dvije linije subotama, jednu ujutro i jednu navečer), dok je Ungaro Croata održavao četiri brze linije iz Rijeke ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom.99 Destinacije koje su turisti birali bile su u svakom slučaju na obali, dok je zaleđe zbog gotovo nepostojeće transportne infrastrukture, i zbog koje se Dalmacija predstavljala kao „nazadna zemlja“, kako je primijetio Kurt Floericke,100 ostajalo skriveno od turističkih pogleda.

Putnici i posjetitelji koji su si mogli priuštiti takav trošak pridavali su veliku važnost primjerenom i dobro opremljenom smještaju na kopnu. Hoteli koji su ispunjavali „međunarodne standarde“ počeli su se pojavljivati u većim gradovima regije kasnih godina 19. stoljeća i u prvim godinama 20. stoljeća. U cijelom tom razdoblju izgradnju su financirali investitori izvan Dalmacije. Tako je primjerice 1. Oesterreichische Hotel- und Curorte Actiengesellschaft (Prvo austrijsko hotelsko i turističko dioničko društvo) koje je osnovao ravnatelj Austrijskog Lloyda baron Victor von Kalchberg, započelo s izgradnjom Hotela Imperial u Dubrovniku koji je otvoren u siječnju 1897. Kalchbergu je ideja pala na pamet tijekom njegova boravka u gradu godine 1893. te je projekt naručio od bečkog arhitekta Ludwiga Tischlera (1840-1906), koji je dizajnirao brojne zgrade na bečkoj Ringstrasse. Štoviše, austrijski su investitori izgradili i tramvaj od luke u Gružu do grada Dubrovnika, koji je započeo s radom godine 1912.101 U drugom i posljednjem izdanju Oesterreichisch-Ungarische Reisehandbuch (Austro-ugarski turistički vodič) navodio je barem jedan hotel koji se preporuča u svakoj važnijoj dalmatinskoj destinaciji.102 Između 1885-90., turizam se u Dalmaciji počeo bitnije razvijati od one početne vrlo nerazvijene faze, te se počeo naglo intenzivirati, ali brojni kritički komentari i izvješća s putovanja svjedočila su kako je taj razvoj bio selektivan i ograničen na pojedine lokacije na obali i na pomorske veze. Turistička infrastruktura koja bi pokrivala veća područja regije nije postojala ni na obali sve do 1914. Unatoč tim ograničenjima, objavljivanje brojnih turističkih vodiča potvrđivao je da interes za Dalmaciju kao turističku destinaciju sve više raste.103 Do 1880-ih godina na njemačkom su se objavljivali brojni turistički žurnali, ali za Dalmaciju se nije pojavio nijedan koristan. Baedeker, vodeći izdavač za turističke vodiče, osnovan 1827., u svojim je njemačkim izdanjima stalno zaobilazio Dalmaciju, zbog čega je Arthur Achleitner mrgodno pisao: „Taj univerzalni Baedeker stalno ignorira ovu zemlju“.104 Vodiči su tipično isticali naslove poput „Austrija (bez Dalmacije, Mađarske i Bosne)“105 Prvi Baedeker za Dalmaciju pojavio se tek 1929. i to u jednom jedinom izdanju.106 Nedostatak je 1883. popunila kompanija Hartleben objavljivanjem prvog (ikad publiciranog) turističkog vodiča po Dalmaciji,107 i taj je vodič do 1914. doživio najmanje petnaest izdanja.108 Već smo spomenuli Illustrierter Fuehrer durch Dalmatien iz godine 1899., koji je očito bio tiskan u mnogo primjeraka. Taj je vodič naručila Verein zur Foerderung der volkswirtschaftlichen Interessen des Koenigreichs Dalmatien (Udruga za unaprjeđenje ekonomskih interesa kraljevine Dalmacije). Vodič je

96

oblikovao bečki autor Reinhard E. Petermann (1859-1932); on je slijedio uobičajeni format turističkih vodiča onoga vremena, ali je bio razmjerno pregledan i detaljan.109 Godine 1906. napokon se pojavio Praktischer Wegweiser durch Dalmatien, (Praktični vodič po Dalmaciji) Austrijskoga Lloyda, koji je uredio Erwin von Paska, i on se od tada svake godine obnavljao (u kasnijim se izdanjima pojavljivao pod naslovom Nach dem Sueden), a osim Dalmacije obuhvaćao je i Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i Krf.110 Taj je vodič dopunjavao Officielles Reisehandbuch des Oesterreichischen Lloyd (Službeni vodič Austrijskoga Lloyda), koji je po stilu vodiča bio slično dizajniran.111 U razmaku od samo par godina potencijalni turisti mogli su već birati između nekoliko ažurno informiranih turističkih brošura i vodiča.112 Čudno je da se u Baedeckerovom programu na njemačkome jeziku Dalmacija zanemarivala kada znamo da su izdanja na engleskome jeziku po prvi put objavljena u vodiču za „Južnu Njemačku i Austriju, uključujući Mađarsku, Dalmaciju i Bosnu“ godine 1891. uključivala već relativno detaljne opise Dalmacije (uključujući i Bosnu).113 Uvodni odlomci isticali su orijentalni karakter Dalmacije: „Dalmacija je više orijentalna negoli europska po karakteru, pa čak i s Italijom ima malo što zajedničko.“114 Tekst je isticao slikovite kostime ruralne populacije koji su u međuvremenu – doslovno – počeli učiti čitati i pisati.115 Kvaliteta smještaja na kopnu općenito je bila slaba, posebno u Zadru i Kotoru, zbog čega vodiči sugeriraju da se smještajem ostane na brodovima Austrijskog Lloyda. „Najbolji smještaj u Dalmaciji je Lloydov parobrod, to se mora reći,“116 dok su istodobno parobrodi manjih privatnih oeratera bili „jeftiniji, ali zato mnogo slabiji“. Dok su kavane „u talijanskome stilu“, i pivo bili „općenito dobri“, te u engleskome Baedekeru naišli na razmjerno razumijevanje, komentari o lokalnim svratištima bili su neodređeni: „Hrana je bezlična“. Istodobno, čitatelja se uvjerava: „Javna je sigurnost sada napokon osigurana.“ Štoviše, možda nije naodmet istaknuti kako vodiči sada kažu da je nošenje putovnice „poželjno, ali ne i nužno“.117 Kasnija su izdanja gotovo doslovno ponavljala isti tekst, ali je u izdanju 1905. godine dodano upozorenje o smještaju na obali: „Putnicima koji ne očekuju previše gostionice u Dalmaciji bit će općenito podnošljive, premda je u većini hrana bezukusna, a higijena nedostatna.“118 Činjenica da je englesko za razliku od njemačkoga izdanje Baedekera uključivalo posebnu sekciju o Dalmaciji i Bosni, upućuje na zaključak da se od turista s engleskog govornog područja očekivao veći interes za regiju negoli od njemačkih. Tu pretpostavku podržavaju Barova119 i Achleitnerova120 kritike bogatih Austrijanaca koji nemaju interes za putovanje u Dalmaciju, kao i brojni putopisi o Dalmaciji na engleskome jeziku koji su se intenzivno objavljivali posljednjih godina 19. stoljeća i prvih godina dvadesetog.121 Ta izvješća opisuju popularni itinerer koji je vodio iz Trsta i Istre preko Kvarnera do Dalmacije; on se nastavljao do Crne Gore, Bosne i Hercegovine, te završavao na Krfu ili u Istambulu. U tom smislu Dalmacija nije bila „destinacija“ već jedna od stanica na dužem turističkom itinereru. Struktura njemačkih turističkih vodiča slijedila je takav izbor putovanja.

Opisi iz njemačkih vodiča bili su nalik sklonostima turista iz engleskog Baedekera, premda je u njima glavni fokus bio na „sunča-

97

noj zemlji Dalmaciji“, na ljepoti golog krajolika i na moru, antičkim razvalinama, i povremeno na čistom morskom zraku „… koji nadilazi i najčišći zrak šuma i planina. Na moru nema bakterija koje bi mogle ugroziti organizam, i to objašnjava blagotvorni utjecaj morskih putovanja za dišne organe, a na sličan način i more djeluje na živce: nema disharmoničnih dojmova i zvukova.“122 Hrvatski povjesničar Ivan Pederin tvrdio je da se zahvaljujući „bogatom nasljeđu klasične Antike“ Dalmacija u očima obrazovane klase putnika njemačkog govornog područja percipirala kao „nešto posebno“.123 Doista, osim privlačnosti egzotičnoga, putopisi i vodiči isticali su antičke ostatke (posebno u Splitu i Saloni), dijelom i znakove kulture iz srednjega vijeka i renesanse, što je sve-usvemu činilo priznati obrazovni korpus.* Karakterističan primjer takve perspektive jest posthumno objavljena knjiga o Dalmaciji putopisca Alexandera von Warsberga (1836-1889) koji je caricu Elisabeth sporadično pratio na njezinim putovanjima – autora koji je Dalmaciju predstavio kao svojevrstan pejzažni, arhitektonski muzej na otvorenome. Njegova je knjiga začinjena brojnim stranicama arhitektonskih opisa i prepuna je detalja pisanih s ljubavlju. Iz njegove povijesne perspektive, stanovništvo je bilo tek ornamentalni dodatak „kao da ga je netko primjereno stvorio kako bi ukrasilo ruine.“124 Bila je to visokoparna perspektiva, ali Warsberg po takvim stavovima nije bio usamljen. Hermann Bahr je tvrdio kako je Warsbergovu knjigu ponio sa sobom na putovanje, ali gotovo uvijek spominje autora a ne knjigu – i to kao „svojeg“ Warsberga.125 „Mišljenje da se danas ne može posjetiti i uživati u Dalmaciji a da se ne lišimo blagodati“, tvrdio je vodič Austrijskog Lloyda, „zastarjelo je… i u praksi opovrgnuto.“126 Regionalni turistički vodič na sličan način komentira: „Nažalost zastarjela tvrdnja da se po Dalmaciji, najjužnijoj austrijskoj krunskoj zemlji, može putovati samo uz velike teškoće, s velikim troškom u vremenu i novcu, i bez najosnovnijeg komfora i udobnosti, i dalje je vrlo proširena.

Tu pogrešnu koncepciju najbolje opovrgava dobrodošla činjenica da sjajnu Dalmaciju, taj biser jadranskih zemalja, sve više dotiče veliki međunarodni tok turizma.“127 Za razliku od toga: „Svaki nas dan sve više približava Orijentu“,128 tvrdio je Hartlebenov Illustrierter Fuehrer durch Dalmatien (Ilustrirani vodič po Dalmaciji) iz 1902., i dodao kako se kvaliteta hotelskog smještaja u zadnjih nekoliko godina stalno poboljšava, ali da su gostionice u malim gradovima „prosječne, premda zadovoljavaju umjerene zahtjeve“. Međutim „u higijenskom smislu vinske taverne ostavljaju još mnogo štošta što bismo mogli očekivati.“129 Knjiga izrijekom ističe „važnu razliku u udobnosti ovisno o tome putuje li se kopnom ili morem“.130 Ona implicite sugerira da se ne ostaje duže na kopnu: „Putovanje po Dalmaciji… bitno se razlikuje od putovanja po našim kultiviranim zemljama. S obzirom da su sredstva prijevoza neudobna, i da je opskrba i smještaj neadekvatan, ture po unutrašnjosti… još su uvijek rijetke.“131 Slično se tvrdi i u turističkom vodiču Reinharda Petermana iz 1899. godine: „Kada posjećujete manja mjesta, posebno u unutrašnjosti, putnik mora na umu imati činjenicu da se nalazi na teritorijima koje turizam još nije dotaknuo. Kada putuje takvim područjima, kako bi imao što više udobnosti, primjereno je izabrati veće gradove… kao fiksne destinacije.“132

98

Slika o „polu-orijentalnoj“ zemlji koja je upravo zbog toga privlačna i zanimljiva, premda u nekom smislu ne može zadovoljiti „zapadnjačke“ zahtjeve, primjenjivala se i na stanovništvo. Putopisna literatura često ističe živopisni karakter „iznimno raznolikih pučkih kostima Dalmacije“:133 „Treba spomenuti da nacionalni kostim u Dalmaciji nije poput onoga u većini alpskih krajeva, nošnja koju stanovnici nose tek tu-i-tamo, već je uobičajeni, obični pučki kostim. Osobno sam vidio djevojke u poljima, pokrivene nakitom, baš kao što ih se oslikava na slikama, samo nešto prljavije.”134 Koliko je tvorbena bila ta slika, i do koje je mjere ona bila oblikovana turističkim pogledom, potvrđuje primjedba Adolfa Schmala-Filiusa iz njegova putopisa iz 1908.: „Narodna nošnja i dalje je živopisna, ali kada smo ugledali likove u gradskoj nošnji, doslovno smo prizor doživjeli kao uvredu za oko.“135 Treba istaknuti da je nekoliko turističkih vodiča zabilježilo duboko ukorijenjeno praznovjerje, posebno vjeru u magičnu moć amuleta poznatih kao „zapisi“, kao posebno tipično obilježje stanovništva, čime se željela istaknuti njihova egzotičnost.136 Na ovome mjestu trebamo se prisjetiti i stalnog ponavljanja priča o krvnoj osveti, o kojima smo pisali ranije. Istodobno, tekstovi jednodušno ističu kako su se ta egzotična obilježja domestificirala radom državne administracije, tako da će ih putnici ovdje sresti tek u posve bezopasnom obliku. Stoga se najugodniji socijalni kontakti s lokalcima, prema Hartlebenovom vodiču, mogu se doživjeti u Zadru, „doslovno – gradu prepunom vojnika i oficira“, a najšaljiviji su u Dubrovniku, u kojem „ne možemo izbjeći čvrst ali benevolentan utjecaj regimente Dubrovačke republike.“ O „samo dobrim stvarima“ izvješćuje se čak i u „odnosu prema crnogorskom stanovništvu“, koje se tradicionalno smatralo buntovnim, dok se ćudljivost i suzdržljivost „primjećuje jedino među albanskim stanovnicima“.137 Premda su turistički vodiči i dalje raspravljali o koristima i štetama privatnog nošenja oružja, svi su vodiči bez iznimke ponavljali tvrdnje iz engleskog izdanja Baedekera, te isticali kako je putovanje po Dalmaciji sigurno. „Od Velebita do Orjena i Lovćena. ako koristite vodiča za koji je pouzdani izvori tvrde da su korisni, posve je suvišno poduzimati dodatne mjere sigurnosti“, tvrdilo se u Petermannovom turističkom vodiču,138 dok Hartlebenov vodič detaljno, gotovo sumnjičavo, opisuje sigurnosno pitanje: „U sjevernoj Dalmaciji u ranija vremena sigurnost nije bila na visini. U međuvremenu, danas više ne čujemo glasine o sumnjivim incidentima. U središnjoj i južnoj Dalmaciji čovjek putuje sigurno kao i u bilo kojem području središnje Europe…. Na potezu između Kotora i Cetinja ništa nije zadesilo putnike od pamtivijeka. Slično možemo reći i za pogranična područja s Hercegovinom, pa je opasnost za osobnu sigurnost putnika tako dobra da na sigurnosno pitanje možemo zaboraviti. U Crnoj Gori putovanje je posve sigurno…“139 Inzistiranje na pitanjima sigurnosti na svim putničkim rutama koje se spominje u svim vodičima, možemo objasniti tipičnim balkanskim „toposom“; izvješća o susretima s naoružanim kradljivcima i haramijama često su se naime pojavljivala u putopisima po Dalmaciji sredinom 19. stoljeća.

Za turističku konstrukciju slika tipičnih za Dalmaciju oko 1900. godine karakterističan je uvodni odlomak Hartlebenovog turistič-

99

kog vodiča, koji osim „prirodnog krajolika te zemlje“ hvali „povijesne, antičke, etnografske i socijalne dojmove koji se mogu steći na licu mjesta“, kao „korisnu promjenu od više ili manje poznatih prizora iz drugih zemalja,“ premda istodobno treba prihvatiti da „Dalmacija ne može nadići stare kultivirane zemlje juga i zapada.

Prirodno, o toj zemlji govorimo pod pretpostavkom da je čitatelj dovoljno upoznat s drugim vrlo posjećenim zemljama i zbog toga (tek tada) promjena destinacije može biti dobrodošla.“140 Dalmacija se tako pretvara u utočište unutrašnje egzotičnosti, kao „ono strano unutar našega“, kao romantična ornamentacija i kontrapunkt modernom životu: kao zemlja u kojoj u prekrasnim krajolicima i na pozadini romantično odumrle povijesne kulture primitivni „plemeniti divljaci“ plešu u živopisnoj odjeći, u kojoj je zrak bez „bakterija koje mogu ugroziti organizam“, i u kojoj je život slobodan od „disharmoničnih dojmova i zvukova“. Sve se to naravno zbiva pod sigurnom zaštitom poretka za koji se brinu austrijske vlasti, i sve to, barem kada je o obalnim gradovima riječ, prati „nezaobilazni komfor“ za koji putujuća javnost iz „kultivirane zemlje“ opravdano smatra da pripada nečemu na što polaže pravo i što ima pravo zahtijevati. Dalmacija: „nazadna zemlja“ ne samo u geografskom smislu već i po prometnoj infrastrukturi, ali također i s obzirom na dominantnu maštu. Kulturna znanstvenica Ursula Reber točno je okarakterizirala sliku Dalmacije koju izvode ti pojmovi, kao „rezervat istrgnutog podrijetla za europske turiste“, dostojan zaštite, i oblikovan „utopijskom retrogradnom požudom.“141 Pojmovi koji su bili tipični još i u vrijeme kada je Ernst Juenger, godine 1932., putovao i pisao svoj putopis: „S užitkom ćemo zaroniti u patrijarhalni element koji smo kod kuće izgubili još u vrijeme naših pradjedova.“142 Turizam na dalmatinskoj obali koji je potpuno zastao zbog Prvog svjetskog rata, ponovno se počeo obnavljati i intenzivirati ciljanim mjerama jugoslavenske države nakon 1918. pa je Baedekerov vodič iz 1929. primijetio: „Dalmacija… od kraja Svjetskoga rata počinje predstavljati putničku destinaciju koju iz godine u godinu posjećuje sve veći broj turista.“143 Međutim, ta će zemlja, danas iznimno popularna turistička destinacija Europe, tek od Drugog svjetskog rata postati odredište masovnog turizma u suvremenom značenju te riječi, ona će se približiti ostatku Europe tek otkako je zavladala individualna motorizacija, i zbog zračnih linija kao sredstava masovnog transporta. A relikvije infrastrukture iz ere Habsburške monarhije, poput Hotela Imperial u Dubrovniku (danas u vlasništvu Hilton Group), koji se u potpunosti vratio izvornoj funkciji godine 2005. nakon njegova djelomičnog uništenja 1990-ih u jugoslavenskom sukobu, Hotel Imperial u kojem se pred stotinu godina smjestio Hermann Bahr,144 još se i danas koriste.

Reference 1

2

Spitzer, Daniel: Die kriegerische Börse und die dalmatinische Frage, u: Spitzer: Wiener Spaziergänge. 2009., str. 43-47, here p. 46.

Bahr, Hermann: Dalmatinische Reise. Berlin 1909, str. 7-8.

100

3

4 5 6

7

8

9

10

11

Početkom rata 1914. brod je preuzela Carska ratna flota za prijevod provijanata, a potom se ubrzo vratio Lloydu, premda se brod i dalje povremeno koristio za vojne svrhe. Međutim, 13. kolovoza 1914., zbog greške u komunikaciji, brod je naišao na minu koju je postavila sama ratna flota neposredno uz otok Brijuni, i zbog toga je stradalo 147 osoba. Osim izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, i rođaka posade, među žrtvama su bili i turisti zatečeni u Dalmaciji i iznenađeni početkom ratnih zbivanja. Za izvješće očevidaca s broda vidi: Pfeiffer, Hermann: Halt dich an mich und eile! Der Untergang der Baron Gautsch ur. Ingrid Pfeiffer, Wien 2014.

Stariji izvori, osim imena Spalato, navode i ime Spalatro.

Bahr: Dalmatinische Reise, pp. 84-85.

Vidi: Illustrierter Führer durch Dalmatien (Abbazzia – Lussinpiccolo) längs der Küste von Albanien bis Korfu und nach den Ionischen Inseln (A. Hartlebens Illustrierter Führer 12. Handbuch für Touristen). 5th edition, Wien/Pest/Leipzig 1902, p. 14. U slučaju Dalmacije, smatralo se da nošenje oružja „nije nužno“. Spomenuti navod odnosi se na moguće ekskurzije u Albaniju.

Reiffenstein, Bruno: Photographieren in Dalmatien, u: Paska, Erwin von: Nach dem Süden. Praktischer Wegweiser für die österreichisch-ungarische Riviera, Istrien, Dalmatien und die montenegrinische und albanische Küste bis Korfu mit Berücksichtigung von Bosnien und der Hercegovina sowie den Zugangslinien aus Österreich-Ungarn und Deutschland nach der Adria. Verlag: Österreichischer Lloyd, 8. Jahrgang.

Wien 1913, str. 71-76, ovdje str. 75. Identičan tekst pojavio se i u izdanju iz 1914., posljednjem koje je objavio Austrian Lloyd (na str. 101–103).

Vidi: Helmedach, Andreas: Beute im Alltag des Grenzraums.

Dalmatien, Bosnien und die Herzegowina im 17. und 18.

Jahrhundert. In: Carl, Horst/Bömelburg, Hans-Jürgen (eds.): Lohn der Gewalt. Beutepraktiken von der Antike bis zur Neuzeit. Paderborn 2011, str. 201-222. Glavni provijant za Monarhiju bio je duhan, znatno jeftiniji od duhana dostupnog u Austriji. Bio je podložan državnom monopolu i porez na duhan bio je vrlo visok.

Vidi: Schmidl, A. A.: Das Königreich Dalmatien (Das Kaiserthum Oesterreich, 8). Stuttgart 1842, str. 56.

Vidi posebno: Erstić, Marijana: Die Ambivalenz des vertraut Fremden. Dalmatinische Reise von Hermann Bahr. U: Kabić, Slavija/Lovrić, Goran (eds.): Mobilität und Kontakt.

Deutsche Sprache, Literatur und Kultur in ihrer Beziehung zum südosteuropäischen Raum. Zadar 2009, pp. 249-257.

Erstić ovdje s pravom ističe: „Ovdje za Bahra nije ključan informativni aspekt, već osobni dojmovi i senzacije.“ str. 253.

Vrlo se često koristi topos da su jadranski brodovi – civilni i vojni – posebno razotkrivali raznolikost „stare Austrije“.

Vidi: Bahr: Dalmatinische Reise, pp. 22-23; even before: Schiff, Theodor: Aus halbvergessenem Lande. Culturbilder aus Dalmatien. Wien 1875, p. 142; Desetljećima kasnije: Jünger, Ernst: Dalmatinischer Aufenthalt, in: Jünger: Tagebücher VI. Reisetagebücher (Ernst Jünger: Sämtliche

101

12 13 14 15 16

17 18

19 20 21 22 23

24

25 26 27

Werke 1. Abt. Tagebücher). Stuttgart 1982, str. 9-35, ovdje str.

13-14. Vidi također i: Kunsti, Erich von: Verlorener Strand.

Erinnerungen eines österreichischen Linienschiffsleutnants.

Berlin/Wien/Leipzig 1938.

Vidi: Bahr: Dalmatinische Reise, str. 92-98; kao i str. 56.

Ibid., p. 60-61.

Ibid., p. 44.

Ibid., p. 45.

Ibid., p. 76. Ovakvi izrazi pojavljuju se u nekoliko Bahrovih publikacija.

Ibid., pp. 75-76.

Vidi: Cetnarowicz, Antoni: Die Nationalbewegung in Dalmatien im 19. Jahrhundert. Vom „Slawentum“ zur modernen kroatischen und serbischen Nationalidee. (Menschen und Strukturen. Historisch-sozialwissenschaftliche Studien, 16).

Frankfurt a.M. 2008; See as well: Clewing, Konrad: Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung. Dalmatien in Vormärz und Revolution. (Südosteuropäische Arbeiten, 109). München 2001.

Bahr: Dalmatinische Reise, str. 74.

Ibid., str. 101.

Ibid., str. 34.

Ibid., str. 123.

Chlumeckyjeva kritika bila je reakcija na Bahrov članak objavljen u bečkom Neue Freie Presse, 2. ožujka 1909. i koji se uglavnom bez izmjena ubacio u rukopis knjige. Bahr je Chlumeckyjevu kritiku i vlastiti odgovor uvrstio u rukopis svoje knjige. Brojne reakcije na Bahrovu knjigu uputili su i hrvatski i srpski intelektualci, pri čemu su komentari bili uglavnom pozitivne, dok su negativne, u doba Jugoslavije, uglavnom bile negativne. Vidi: Ehgartner, Eugenija: Hermann Bahrs Reise in eine österreichische Provinz. U: Most/Die Brücke.

Literarisches Magazin 3-4 1996, str. 121-128, posebno str.

121-123, str. 126. Vidi također: Pederin, Ivan: Österreichs Weg an die Adria. Das Bild Dalmatiens in der Reiseliteratur bis zu Hermann Bahr. U: Österreich in Geschichte und Literatur 20, 1 (1976), str. 33-48, posebno str. 40-43. Pederin je također primijetio kako je uspjeh Bahrove knjige doveo do povećanog zanimanja za Dalmaciju, zbog kojih je, između ostaloga, otvoren i niz „dalmatinskih vinskih taverni“ u Beču, str. 43 (s bilješkama, str. 47-48.).

Chlumecky, Leopold Freiherr von: Hermann Bahrs Dalmatien, in: Österreichische Rundschau (March 15th 1909), str. 486-487, ponovno objavljeno u: Ifkovits, Kurt (ed.): Hermann Bahr – Jaroslav Kvapil. Briefe, Texte, Dokumente (Wechselwirkungen. Österreichische Literatur im internationalen Kontext, 11). Bern et al. 2007, pp. 492-495, here p. 493.

Chlumecky: Hermann Bahrs Dalmatien., str. 494.

Ibid., str. 495.

Vidi: Berengo, Marino: Problemi economico-sociali della Dalmazia veneta alla fine dell ‘700, u: Rivista storica italiana 66 (1954), str. 469-510, ovdje str. 470.

102

28

29

30

31

32 33 34

35

36 37

38

39

40

41

42

Wolff, Larry: Venice and the Slavs. The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment. Stanford 2011, str. 9.

On stereotypes of ‘The Balkans’ and related value judgements, compare: Todorova, Maria: Imagining the Balkans, New York et al. 1997; Bjelić, Dušan I./Savić, Obrad (eds.): Balkan as Metaphor. Between Globalization and Fragmentation.

Cambridge, Mass. 2002; see as well: Mazower, Mark: The Balkans. From the End of Byzantinum to the Present Day, London 2001. In relation to travel journals in particular, see: Jezernik, Božidar: Wild Europe. The Balkans in the Gaze of Western Travelers. London 2004.

See Miller, William: The Threshold of the Near East: Istria and Dalmatia, in: Miller: Travels and Politics in the Near East. New York 1898, pp. 1-40.

Holbach, Maude M.: Dalmatia, the Land where East meets West. London 1908.

Schiff: Aus halbvergessenem Lande, p. 121.

Ibid., p. 155.

Düringsfeld, Ida von: Reise-Skizzen 5: Aus Dalmatien. Vol. 2.

Prag 1857, pp. 164-177 and pp. 178-184. The criticism of the pretentious behaviour of regional officials in Düringsfeld’s account is striking and recalls Bahr’s account written half a century later. For Düringsfeld see: Grubišić Pulišelić, Eldi: Dalmatien als Heterotopie in Ida von Düringfelds ReiseSkizzen. In: Kabić/Lovrić (Hgg.): Mobilität und Kontakt, pp.

265-276; Matl, Josef: Preradović, Kukuljević, Düringsfeld in Dubrovnik. In: Matl: Südslawische Studien. München 1965, pp. 326-336, especially pp. 332-336.

Floericke, Kurt: Dalmatien und Montenegro. Blicke ins „Kulissenland“. Berlin 1911, p. 8.

Ibid., p. 11.

Achleitner, Arthur: Reisen im slawischen Süden. Dalmatien und Montenegro. Berlin 1913, p. 103.

‘It’s no wonder that the Austrian travels so little when he has everything within the black-yellow posts. And he is uninterested in his own country, since it is simply Austria and not abroad! Why tour Dalmatia, if it belongs to Austria’.

Ibid., pp. 103-104.

Petermann, Reinhard E.: Führer durch Dalmatien. Herausgegeben vom Vereine zur Förderung der volkswirtschaftlichen Interessen Dalmatiens. Wien 1899, p. 1.

Stieglitz, Heinrich: Istrien und Dalmatien. Briefe und Erinnerungen. Stuttgart/Tübingen 1845, p. 206.

Noé, Heinrich: Das Festland, in: Die österreichischungarische Monarchie in Wort und Bild: Dalmatien. Wien 1892, pp. 3-32, here p. 24.

Ibid., p. 22. This statement relates to an arboretum that dates back to 1492 at least – the aqueduct that is still in use today went into operation in that year – on an estate belonging to the aristocratic Gučetić-Gozze family from Ragusa.

The arboretum at Cannosa (Trsteno) close to Dubrovnik is composed of regional as well as specially imported

103

43 44

45

46

47 48

49

50

51 52

exotic plants, and was considered a unique attraction. See: Schweiger-Lerchenfeld, Amand Freiherr von: Die Adria.

Land- und Seefahrten im Bereiche des adriatischen Meeres.

Wien/Pest/Leipzig 1883, pp. 322-323. The arboretum is now owned by the Croatian State and is a protective area.

Stieglitz: Istrien und Dalmatien, pp. 282-283.

Swida, Franz: Dalmatien, in: Swida: Krain, Küstenland und Dalmatien (Die Länder Oesterreich-Ungarns in Wort und Bild ). Wien 1882, p. 39.

Stanić, Michael M.: Dalmatien. Kleine Kulturgeschichte einer europäischen Städtelandschaft. Köln/Weimar/Wien 2008, p.

157.

Noé, Heinrich: Dalmatien und seine Inselwelt, nebst Wanderung durch die Schwarzen Berge. Wien/Pest/Leipzig 1870, p. 35.

Schiff: Aus halbvergessenem Lande, pp. 15-16.

Vgl. z.B.: Illustrierter Reiseführer durch Slovenien, das kroatische Küstenland, Dalmatien, Montenegro, Bosnien und die Herzegovina. Herausgegeben vom Offiziellen Verkehrsbüro der Serben, Kroaten und Slovenen in Wien. Wien/Leipzig 1929. In contrast to the majority of international travel guides, a guide produced by the Berlin publishing house Grieben-Verlag used the Slavic place names in most cases, though not consistently. See: Dalmatien und die Kroatische Adria (Griebens Reiseführer, 161). 3rd edition, Berlin 1928.

Jünger: Dalmatinischer Aufenthalt, p. 11. On Germanlanguage travel literature on Dalmatia in the 20th century, compare Kabić, Slavija: Vom Erlebnis Dalmatiens und der Adria in den Werken deutschsprachiger Autoren im 20.

Jahrhundert. Über (Zu-)Flucht, Rettung und Genuss. In: Kabić/Lovrić (eds.): Mobilität und Kontakt, pp. 319-330.

Neither the origin nor the exact meaning of the term are clear. It was mainly used to refer to the peasant, Slavicspeaking rural population of Dalmatia as a whole, while some sources employed it in a limited sense for the Serbian or Bosnian population in the wider area of Zara (Zadar) and Spalato (Split) in so far as they lived in the mountains.

The Slavic population on the numerous islands was clearly excluded. See e.g. Oesterreichische National-Encyklopaedie oder alphabetische Darlegung der wissenswürdigsten Eigenthümlichkeiten des österreichischen Kaiserthumes, Vol. 3., Wien 1838, p. 708.

On the problems of the term ‘Morlach’ and of literary ‘Morlachism’, also compare: Zeman, Mirna: Reise zu den „Illyrern“. Kroatienstereotype in der deutschsprachigen Reiseliteratur und Statistik (1740-1809). München 2013, pp.

73-83. As well: Pederin, Ivan: Die Morlaken in der deutschen Reiseliteratur. In: Die Welt der Slaven. Halbjahresschrift für Slavistik 19-20 (1974-75), pp. 273-298.

Schiff: Aus halbvergessenem Lande, p. 88.

Ibid., p. 105.

104

53

54

55

56

57

58

59

60 61 62 63

Vgl. Harris, Robin: Dubrovnik. A History. London 2003; For social history see especially: Trančik, Martin: Abgrund – Brückenschlag. Oberschicht und Bauernvolk in der Region Dubrovnik im 19. Jahrhundert (Basler Studien zur Kulturgeschichte Osteuropas, 4). Zürich 2002.

In the first half of the 19th century in particular, the Bocche di Cattaro was known as ‘Austrian Albania’, evidently a term taken over from Venetian times when the region was called Albania veneta.

Vgl. Staatshandbuch der Kronländer Siebenbürgen, Wojwodschaft und Banat, Croatien und Slawonien, Dalmatien und Militär-Gränze für das Jahr 1859 (Hof- und Staatshandbuch des Kaiserthums Oesterreich für das Jahr 1859. 5. Vol. Wien 1859, pp. 206-207.

Vgl. Petermann: Führer durch Dalmatien, pp. 59-61.

The population census of October 31st, 1857, indicated that the population was around 20 percent lower at that time: 404,499 inhabitants. However, over the following eight years it grew by around 40,000. See: Statistisches Jahrbuch der Österreichischen Monarchie für das Jahr 1866. Herausgegeben von der K.K. Statistischen CentralCommission, Wien 1868, pp. 7-10. On December 31st, 1869, the civilian population of Dalmatia – without military personnel – was given as 442,796. See: Statistisches Jahrbuch für das Jahr 1869. Herausgegeben von der K.K. Statistischen Central-Commission. Wien 1871, p. 14. Mountainous Dalmatia was remarkably sparsely populated in comparison with the other crown lands. The population in relation to area was smaller only in Tyrol and Vorarlberg. Springer, Johann: Statistik des österreichischen Kaiserstaates. Vol. 1.

Wien 1840, p. 103, p. 111. In relation to its area, the number of towns was the lowest of all the Monarchy’s crown lands (13 towns in 1857). Petter, Franz: Dalmatien in seinen verschiedenen Beziehungen. Vol. 1. Gotha 1857, p. 13.

Schmidl, A. Adolf: Handbuch für Reisende. Kaiserthum Oesterreich. Wien 1844, p. 3.

See: Sachslehner, Johannes: Abbazia. K.u.K. Sehnsuchtsort an der Adria. Graz 2011.

See: Deisinger, Josef K.W.: Souvenir an das Grand-Hotel Gravosa. Gravosa 1909, p. 43.

Achleitner: Reisen im slawischen Süden, p. 74.

Swida: Dalmatien, p. 8.

Ibid., p. 27.

Dalmatia was a destination for early motorized tourists even before 1914, as several travelogues reveal: See: Filius [Schmal, Adolf]: Eine Automobil-Reise durch Bosnien, die Hercegovina und Dalmatien, hrsg. und mit einer Einleitung versehen v. Elmar Samsinger. Wien 2012 [Original: Vienna 1908, before printed in the Allgemeine Automobil Zeitschrift 1907]; Hutchinson, Frances Kinsley: Motoring in the Balkans Along the Highways of Dalmatia, Montenegro, the Hercegovina and Bosnia. Chicago 1909; Meriwether, Lee: Seeing Europe by Automobile. New York

105

64

65

66 67 68 69 70 71

72

73

74

75

76

1911, pp. 358-390; Trevor, Roy: My Balkan Tour. New York 1911. On the road network and postal connections (which were unsuited for passengers) in the mid-19th century, see: Schmidl: Das Königreich Dalmatien, p. 56.

Edschmid, Kasimir: Prozession in Rogoznica. In: Edschmid: Kleines europäisches Reisebuch. Frankfurt a.M. 1958, pp.

208-219, here p. 209. The first edition appeared in 1953 under the title Europäisches Reisebuch (European Travel Book).

Vgl. Stavrianos, L[eften] S[tavros]: The Balkans Since 1453.

With a New Introduction by Traian Stojanovich. 4th edition, London 2008, p. 207 [Original: 1958]. See as well: Helmedach, Andreas: Das Verkehrssystem als Modernisierungsfaktor.

Straßen, Post, Fuhrwesen und Reisen nach Triest und Fiume vom Beginn des 18. Jahrhunderts bis zum Eisenbahnzeitalter.

München 2002.

Schiff: Aus halbvergessenem Lande, p. 58.

Floericke: Dalmatien und Montenegro, p. 17.

Ibid., p. 19.

Achleitner: Reisen im slawischen Süden, p. 35.

Ibid., p. 34 See: Stachel, Peter: Der koloniale Blick auf BosnienHerzegowina in der ethnographischen Popularliteratur der Habsburgermonarchie, in: Feichtinger, Johannes/Prutsch, Ursula/Csáky, Moritz (eds.): Habsburg postcolonial.

Machstrukturen und kollektives Gedächtnis (Gedächtnis – Erinnerung – Identität, 2). Innsbruck u.a. 2003, pp. 259-275.

Wilkinson, J. Gardner: Dalmatia and Montenegro. With a Journey to Mostar in Herzegovina, and Remarks on the Slavonic Nations etc. Vol. 1. London 1848, p. 89.

Filius: Eine Automobil-Reise durch Bosnien die Hercegovina und Dalmatien, pp. 158-159.

In his city history of Dubrovnik Robin Harris supports this criticism of the Austrian authorities but also cites several positive examples of modernisation, adding that Yugoslav historiography was prone to exaggeration in its accounts of grievances. See: Harris: Dubrovnik, pp. 412-414.

Vgl. Gottsmann, Andreas: Das Bild Dalmatiens und der Dalmatiner in der österreichischen Reiseliteratur des 19. und frühen 20. Jahrhunderts. In: Österreich in Geschichte und Literatur 43,2 (1999), pp. 72-73. The lack of suitable railway connections was frequently made responsible for the ‘underdevelopment’ of Dalmatia. See as well: Lesker, Bernhard: Eine Fahrt an die Adria, Stuttgart 1895, p. 131.

This account, written by a Catholic priest from Hessen who lived for decades in Dalmatia, also stated: ‘I have no doubt that the Southern Slavs, and especially the Dalmatians, still have a great future if liberalism and particularly the modern nationality swindle does not manage to tear this noble people from the life-bringing source of true faith and to corrupt it’. Ibid. About Lesker see: Pederin: Österreichs Weg an die Adria, pp. 35-36.

Spon, Jacob/Wheler, George: Italiänische, Dalmatische, Griechische und Orientalische Reise-Beschreibung. Worinn

106

77

78

79

80

81 82 83 84

85 86

allerhand merkwürdige, vormals in Europa unbekannte Antiquitäten enthalten etc. Nürnberg 1681, p. 19. The authors undertook their journey in 1675–76.

Adam, Robert: Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalato in Dalmatia. Printed for the Author. London 1764. See as well: Wild Bićanić, Sonia: British Travellers in Dalmatia 1757–1935. Zaprešić 2006, pp. 10-35.

Fortis, Alberto: Viaggio in Dalmazia. 2 Vol. Venezia 1774; germ.: Reise in Dalmatien. 2 Vol. Bern 1776. On Fortis and other travellers to Dalmatia in the 17th and 18th centuries, see: Fine, John V.A.: When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans. A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. Ann Arbor/MI 2006, pp. 358–370. Saxon naturalist Ernst Friedrich Germar (1786–1853) who toured Dalmatia in 1811 reported in his travel journal that many educated Dalmatians had criticized Fortis’s accounts as unreliable and incorrect. Personally, however, he noted that he had: ‘wandered Dalmatia with his [Fortis’] travel account in my hand and always found him an accurate, good observer’.

Germar, Ernst Friedrich: Reise nach Dalmatien und in das Gebiet von Ragusa. Leipzig/Altenburg 1817, p. 92.

Vgl. Matl, Josef: Ragusa (Dubrovnik) in der deutschen Literatur. In: Matl: Südslawische Studien, p. 351.

[Fortis, Alberto:] Die Sitten der Morlacken, aus dem Italiänischen übersetzt. Bern 1775. On Fortis’ account of the Morlachs, see among others: Wolff, Larry: The Enlightened Anthropology of Friendship in Venetian Dalmatia: Primitive Ferocity and Ritual Fraternity Among the Morlacchi, in: Eighteenth-Century Studies 32/2 (1998-99), pp. 157-178; Wolff: The Adriatic Origins of European Anthropology, in: Cromohs 10 (2005), S. 1-5, URL: http://www.cromohs.unifi. it/10_2005/wolff_adriatic.html (Seen: 04.08.2012).

[Fortis:] Die Sitten der Morlacken, p. 19.

Ibid., p. 22.

Ibid., pp. 26-27.

Kohl, Johann Georg: Bemerkungen über die bei der Blutrache herrschenden Gewohnheiten, in: Kohl: Reise nach Istrien, Dalmatien und Montenegro. Vol. 1. Dresden 1851, pp. 406442. Regardless of his ethnographic interest, Kohl was shaped by cultural prejudices against ‘the Slavs’ whom he considered ‘as little more than a dark, lethargic mass of a people’. Kohl, Johann Georg: Die Slawen und die panslawistische Tendenz.

Leipzig 1851, p. 157. On negative stereotypes against ‘the Slavs’ in the German-speaking area, see: Džambo, Jozo: Die Slawen – deutsche und österreichische Zerrbilder. In: Becher, Peter/Džambo, Jozo (eds.): Gleiche Bilder, gleiche Worte.

Deutsche, Österreicher und Tschechen in der Karikatur (1848-1948). München 1997, pp. 29-44. About Kohls see: Elsmann, Thomas: Johann Georg Kohl. Ein Leben zwischen der Alten und der Neuen Welt. Bremen 2010.

Swida: Dalmatien, p. 44.

Illustrierter Führer durch Dalmatien (Abbazzia – Lussinpiccolo), p. 6.

107

87 88 89

90

91

92 93 94

95

96

97

98

99 100

101

Swida: Dalmatien, p. 39. The travel accounts by Kasimir Edschmid from the period immediately following World War II mention several times that Montenegrin men would sport firearms or at least daggers in public Stieglitz: Istrien und Dalmatien, p. 226.

Schiff: Aus halbvergessenem Lande, p. 120.

Swida: Dalmatien, p. 39. The travel accounts by Kasimir Edschmid from the period immediately following World War II mention several times that Montenegrin men would sport firearms or at least daggers in public Simmel, Georg: Alpenreisen, in: Die Zeit 41 (Wien 13.07.1895), pp. 23-24, here p. 23 On the Kronprinzenwerk, see among others: Stachel, Peter: Die Harmonisierung national-politischer Gegensätze und die Anfänge der Ethnographie in Österreich, in: Acham, Karl (ed.): Geschichte der österreichischen Humanwissenschaften.

Vol. 4: Geschichte und fremde Kulturen. Wien 2002, pp. 323367, especially pp. 359-367.

Noé: Das Festland, p. 26.

Petermann: Führer durch Dalmatien, p. 6.

Deisinger: Souvenier an das Grand Hotel Gravosa, p. 46. The value of a Krone in 1909 was equivalent to approx. five Euros in 2013.

The prices of meals on Austrian Lloyd express steamers on Dalmatian lines in 1911: First class – breakfast 1.5 Kr., lunch 6 Kr., afternoon 1.5 Kr., dinner 4 Kr.; Second class – breakfast 1.2 Kr., lunch 4 Kr., afternoon 1.2 Kr., dinner 2.6 Kr. On Austrian Lloyd mail steamers on Dalmatian lines: First class – breakfast 1.2 Kr., lunch 4.5 Kr., dinner 2.8 Kr.; Second class – breakfast 1.2 Kr., lunch 3.5 Kr., dinner 2 Kr. See: Paska, Erwin von [(Ed.)]: Praktischer Wegweiser durch Dalmatien.

Mit Berücksichtigung von Istrien, Bosnien, Herzegowina, Montenegro und der Küste bis Korfu. 6. Jahrgang. Wien 1911, p. 85.

The value of the Krone around 1900 was approx. 20 percent higher than ten years later.

See: Die Südbahn und ihr Verkehrsgebiet in Österreich-Ungarn. Herausgegeben von der k.k. priv. Südbahn-Gesellschaft, Chefredacteur: Hugo Bürger. Wien/Brünn/Leipzig [1899], p. 466; Petermann: Führer durch Dalmatien, p. 10.

Rosenstein, N. (ed.): Österreichisch-ungarisches ReiseHandbuch. Kompendium der österr. u. ungarischen Eisenbahnen und Schiffsgesellschaften. Wien 1912, p. 180.

Deisinger: Souvenier an das Grand Hotel Gravosa, p. 43.

See. Floericke: Dalmatien und Montenegro. Blicke ins „Kulissenland“. For the explanation of the title see especially p. 20.

The line, whose trams where produced in Graz, remained in operation until 1970. Today, a bus service operates on the same route. Before 1912, it was necessary to rent Fiaker (hackney carriages) to cover the stretch. In 1909, the cost was 1 Krone.

108

102

103

104 105

106

107

108

109

110

111

112

E.g. the Grand Hotel and the Imperial in Ragusa, the Bristol in Zara, the Zentral-Troccoli in Spalato, the Hotel Stadt Graz in Cattaro, and the Kuranstalten in Arbe. The not yet listed Kurhotel Kaiserin Elisabeth in Lesina (Hvar) should also be mentioned. See: Rosenstein: Österreichisch-ungarisches Reise-Handbuch, pp. 368-388.

O poviijesti turističkih vodiča kao literarnoga žanra vidi: Parsons, Nicholas T.: Worth the Detour: A History of the Guidebook. Stroud 2007.

Achleitner: Reisen im slawischen Süden, p. 74.

Vidi na pr.: K. Baedeker’s Handbuch für Reisende: Österreich (Ohne Dalmatien, Ungarn und Bosnien). 25. Auflage, Leipzig 1898, kao i brojna druga ranija i kasnija izdanja, dijelom pod naslovom Süddeutschland und Österreich (Južna Njemačka i Austrija).

Baedeker, Karl: Handbuch für Reisende: Dalmatien und die Adria. Westliches Südslawien, Bosnien, Budapest, Istrien, Albanien, Korfu. Leipzig 1929.

Illustrirter Führer durch Dalmatien, längs der Küste von Albanien bis Korfu nach den Ionischen Inseln, Wien/Pesth/ Leipzig 1883.

Vidi: Samsinger, Elmar: Einführung zu einer AutomobilReise am Balkan im Jahr 1907, in: Filius: Eine AutomobilReise durch Bosnien die Hercegovina und Dalmatien, pp.

7-100, here p. 42.

Petermann: Führer durch Dalmatien; Francusko izdanje pojavilo se samo godinu nakon njemačkog. Pretpostavka da je bila riječ o velikoj nakladi proizlazi iz činjenice da se to jedinstveno i razmjerno elaborirano djelo danas može često jeftino naći u antikvarijatima.

Točni detalji na naslovnoj stranici varirali su od godine do godine. Vodiči su objavljeni u novinskoj kući Christoph Reisser’s Söhne u Beču i vjerojatno su povremeno bili slobodno distribuirani među mušterijama Austrijskoga Lloyda prilikom kupnje aranžmana (na to upućuje memorandum u četvrtom izdanju iz 1909, koju posjeduje Austrijska nacionalna biblioteka u Beču.)

Bürger, Hugo (Chefredacteur): Der Oesterreichische Lloyd und sein Verkehrsgebiet. Officielles Reisehandbuch, hg. v. der Dampfschiffahrts-Gesellschaft des Oesterreichischen Lloyd. Vol. 1: Istrien, Dalmatien, Herzegowina und Bosnien.

Wien/Brünn/Leipzig [1901].

Na zaključak o sve većem interesu za Dalmaciju kao putničku destinaciju upućuje i objavljivanje niza popularnih predavanja koje su održavali povjesničari umjetnosti, etnolozi itd. u Beču. Vidi: Brückner, Eduard (Hg.): Dalmatien und das Küstenland. Vorträge, gehalten im März 1910. Wien 1911. Dodatno, regionalni turistički vodiči pojavili su se i na njemačkome, vidi: Deisinger, Josef: Neuer Dalmatien Führer: mit besonderer Berücksichtigung von Istrien, einem Anhange: Die neuen Touristenländer Bosnien und Herzegovina sowie einer Übersichtskarte der Adrialänder, Eisenbahn- und Schiffahrtsplätzen, Gravosa [about 1900]; Deisinger, Josef: Souvenir an das Grand-Hotel Gravosa.

109

113

114 115 116

117

118

119 120

121

122 123

124

Baedeker, K[arl]: Handbook for Travellers: Southern Germany and Austria, including Hungary, Dalmatia and Bosnia. Seventh Edition, Remodelled and Augmented.

Leipsic [!] 1891.

Ibid. p. 424.

Ibid. p. 425.

Vidi: Ibid., p. 426, kao i: Achleitner: Reisen im slawischen Süden: „Doista dobar mali hotel, ta jahta na austrijskome moru“, str. 79.

Svi su citati iz: Baedeker, K[arl]: Handbook for Travellers: Southern Germany and Austria, including Hungary, Dalmatia and Bosnia. Seventh Edition, Remodelled and Augmented. Leipsic [!] 1891, p. 426.

Baedeker, Karl: Handbook for Travellers: Austria-Hungary, Including Dalmatia and Bosnia, Tenth Edition Revised and Augmented. Leipzig 1905, p. 293.

Vidi: Bahr: Dalmatinische Reise. ‘... sunčana zemlja poznata tek nekolicini Austrijanaca, koji za nju pokazuju neznatan interes, jer ta zemlja pripada Austriji. U inozemstvu, ljudi razmišljaju o Dalmaciji… posve drukčije. Sunčana zemlja, njezini gradovi i prirodne ljepote sada privlače veliku pozornost, vrijeme i novac žrtvuju se za takvo putovanje, i to s užitkom.“ Achleitner: Reisen im slawischen Süden, pp. 73-74.

Da spomenemo samo nekoliko primjera: R.H.R.: Rambles in Istria, Dalmatia and Montenegro. In One Volume. London 1875; Creagh, James: Over the Borders of Christendom and Eslamiah: Hungary, Slavonia, Serbia, Bosnia, Hercegovina, Dalmatia and Montenegro to the North of Albania in the Summer of 1875. 2 Vol’s. London 1876; Jackson, T.G.: Dalmatia, the Quarnero and Istria. 3 Vol’s. Oxford 1887; Snaffle: In the Land of the Bora. Camp Life and Sport in Dalmatia and the Hercegovina. London 1897; Jackson, F[rederick] Hamilton: The Shores of the Adriatic. The Austrian Side: The Küstenlande, Istria and Dalmatia. London 1908; Henderson, Percy E.: A British Officer in the Balkans.

The Account of a Journey Through Dalmatia, Montenegro, Turkey in Austria, Magyarland, Bosnia and Hercegovina.

London 1909; Barrington, Mrs. Russell [Barrington, Emilie Isabel]: Through Greece And Dalmatia. A Diary of Impressions, Recorded by Pen and Picture. London 1912; Hichens, Robert: The Near East. Dalmatia, Greece and Constantinople. London 1913; Moqué, Alice Lee: Delightful Dalmatia. New York/London 1914; see the mentioned reports on travels by automobile.

Petermann: Führer durch Dalmatien, str. 10-11.

Pederin: Österreichs Weg an die Adria, p. 34. U ovoj obuhvatnoj referenci na tragove antičke i srednjovjekovne kulture, putopisi o Dalmaciji na njemačkome jeziku, prema Pederinu, obično su se razlikovali od izvješća iz drugih područja koja su nastanjivali Slaveni.

Warsberg, Alexander von: Dalmatien. Tagebuchblätter aus dem Nachlasse. Wien 1904, str. 100

110

125

126

127 128

129 130 131 132 133 134 135

136

137

138 139 140 141

142 143

144

Bahr: Dalmatinische Reise, str. 42 i analogno također str. 5051.

[Paska, Erwin von:] Praktischer Wegweiser durch Dalmatien.

Mit Berücksichtigung von Bosnien, Herzegowina, Montenegro und der Küste bis Corfu. [3rd edition]. [Wien] 1908, p. 5.

127 Deisinger: Neuer Dalmatien Führer, str. 3.

Illustrierter Führer durch Dalmatien (Abbazzia – Lussinpiccolo), str. 14.

Ibid., str. 17 Ibid., str. 20.

Ibid.

Petermann: Führer durch Dalmatien, p. 14.

Bürger: Der Oesterreichische Lloyd, p. 14.

Swida: Dalmatien, p. 22.

Filius: Eine Automobil-Reise durch Bosnien die Hercegovina und Dalmatien, pp. 153-154.

Vidi: Bürger: Der Oesterreichische Lloyd, p. 14; Führer durch Dalmatien (Abbazzia – Lussinpiccolo), p. 12.

Führer durch Dalmatien (Abbazzia – Lussinpiccolo), p. 20.

Pojam ‘Albanese’ (u originalu: Albanesen) možda se odnosio na Crnogorce koji su živjeli u Boki Kotorskoj.

Petermann: Führer durch Dalmatien, str. 13.

Führer durch Dalmatien (Abbazzia – Lussinpiccolo), str. 16.

Ibid., str. 14.

Reber, Ursula: Periphere Angelegenheiten / Angelegenheiten der Peripherie. Einschreibungen in eine Karte von „Adiáphora“, p. 2. U: Kakanien revisited, http://www. kakanien.ac.at/beitr/postcol/UReber3/ (seen: 13.08.2012).

Vidi također: Perica, Ivana: „Der Ruf des freien und ungezähmten Verwandten“. Dalmatinischer Raum aus der Sicht des konservativen Antimodernismus. U: Kabić/Lovrić (eds.): Mobilität und Kontakt, str. 403-417.

Juenger: Dalmatinischer Aufenthalt, str. 12.

Baedeker: Handbuch fuer Reisende: Dalmatien und die Adria, S. V. Nakon djelomičnog uništenja hotela tijekom opsade Dubrovnika koju je izvršila JNA godine 1991.-1992. ograničeni opseg hotelskih usluga improvizirao se u susjednoj zgradi, u tzv. Malom Imperialu.

111

U potrazi za kinima na Korčuli Ivan Ramljak Blaćane bi najlakše bilo opisati kao korčulanske Hercegovce. I sasvim je moguće da ni njima ta karakterizacija ne bi bila mrska.

Osim što strašno brinu za dobrobit ‘svojih’, kako na otoku tako i na kopnu, i što zdušno štuju sve što je hrvatsko, imaju i najveće rodiljne naknade, od 5 za jedno, do čak 72 tisuće kuna za četvrto dijete.

Koji god da dan stignete u mjesto s najduljim drvoredom u državi (neki kažu i drugim u Europi nakon berlinskog Unter den Linden, no ta informacija vjerojatno je točna kao i ona da je Marko Polo iz Korčule; osobno poznajem turističke djelatnike koji su to krajem 60-ih izmislili), kao što sam ja tog ranog lipnja 2014., odmah ćete primijetiti neobično živahnu aktivnost na njegovim ulicama.

I ne, ne radi se tu o tipičnoj predsezonskoj gužvi u kojoj se u svaki preostali komadić trgova i šetnica ušarafljuju metalne konstrukcije za štekate i u panici dovršavaju sanitarni čvorovi u vlažnim konobama prenamijenjenim u apartmane. U Blatu će vam put prepriječiti poljoprivredni strojevi (tamo i dalje djeluje najstarija hrvatska kontinuirano funkcionalna težačka zadruga Blato 1902.) ili šleper pun stupova za vjetroelektrane iz tvornice Radež. Jer u Blatu, što bi rekao Frank Sobotka u ‘The Wire’, ‘ljudi još proizvode neka sranja’.

Sjedeći tako uz spomenuti drvored i gledajući sav taj za Korčulu neobični mravinjak, dočekao sam svoga domaćina Franu, koji mi je trebao objasniti povijest blajskih kinematografskih aktivnosti kroz 20. stoljeće. Kao što sam to i očekivao jedno od prvih sumnjičavih upućenih mi pitanja bilo je: ‘A čiji si ti?’ Na sreću imao sam spreman odgovor, bez kojeg se vjerojatno i ne bi upustio u ovu akciju: ‘Od pokojnog doktora Pansinija.’ U tom trenutku vrata se obično otvaraju, jer na otoku skoro svi stariji od 50 imaju nekoga kome je moj dida spasio sluh, vid ili čak život. Apsurd u cijeloj priči je da je on preminuo kad sam imao jednu godinu, tako da čovjeka koji mi pomaže da realiziram svoje fiks ideje zapravo nisam ni poznavao.

Frane mi kaže da se okrenem prema obližnjem nogometnom igralištu ŠK Zmaj na Zlinjama. ‘Vidite onu kuću, tamo je sve počelo’.

112

Laganim hodom dolazimo do oveće duguljaste kamene kuće na rubu dosta dobro uređenog, ali i nezgrapno u okoliš uguranog igrališta, koja se osim činjenice da stoji praktički na mjestu gdje je na normalnim nogometnim igralištima klupa za trenere i igrače u pričuvi, ničim ne razlikuje od stotine istih takvih kuća po dalmatinskim mjestima. ‘Tu je bilo kino ‘Beograd’ Marka Petkovića’, kaže Frane, također Petković. Kao što je Petković bila i lokalna svetica ‘Blažena Marija od propetog Isusa’ koju je jedna njena 90-godišnja sumještanka večer prije pred mojim ušima nazvala ‘bezobraznom gudom (svinjom - op. a.) i šporkujom’.

Marko Petković bio je pak kapitalist iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Posjedovao je mlin i uljaru, a onda je 1921. prizemlje svoje kuće preuredio u amfiteatralnu kino-dvoranu. Iz Trsta je donio kino-projektor (vjerojatno marke Pathé Freres) i dvadesetak naravno nijemih filmova, i cijelu obitelj - ženu i tri kćeri, zaposlio u kinu. Jedna kćer prodavala je karte i bila računovotkinja, druga ih je cijepala, a treća se brinula za red u dvorani, dok je žena u susjednoj sobici pekla kolačiće koji su se prodavali na blagajni. S obzirom na to da su filmovi bili titlani na talijanski, Frane je angažirao simultanog prevoditelja, studenta farmakologije Ivu Andrijića Malandrina, koji pak nije savršeno vladao jezikom, pa je često improvizirao radnju. Tako se znalo dogoditi da gledatelji gledaju film koji su već vidjeli, a da je njegova radnja ponešto drugačija nego što je se sjećaju. Možda najzanimljivija anegdota vezana za prvo blajsko kino ona je kad se u vrijeme korizme 1933. zapalio film o životu svetog Frane Asiškog. Tada se naime upotrebljavala nitratna filmska vrpca koja je bila izuzetno nestabilna i zapaljiva.

(Kasnije ju je krajem 50-ih zamijenila acetatna, a danas je diljem Europe zakonom zabranjeno čak i njeno čuvanje u arhivima. U SAD-u, točnije u Rochesteru, ‘rodnom’ gradu danas uglavnom propalog Kodaka, na sreću i dalje postoji festival nitratnog filma The Nitrate Picture Show koji organiziraju ljudi iz George Eastman Museuma.) Budući da je sam bio i projekcionist, nastradao je vlasnik kina Marko Petković, kojeg je od sigurne smrti spasio njegov pomoćnik, izvukavši ga gorećeg iz kuće i bacivši ga na zemlju.

Nakon tog incidenta Petković je vrpce na neko vrijeme zakopao u vrt, no ljubav prema filmu ga je gonila dalje, pa je uskoro opet otvorio kino. Ono što je kumovalo njegovom kraju bila je nevolja sasvim druge vrste. Naime, iako je pomagao partizanima, davajući im namirnice dok su se skrivali u okolnim šumama, Petković nije zatvorio kino za vrijeme talijanske okupacije, misleći da Blaćanima ipak treba pružiti neke blagodati normalnog života. Dolaskom kolektivizacije 1948. to mu je uzeto za dodatnu otegotnu okolnost i nova država mu je otela i mlin i uljaru i kino, pa čak i kuću.

Jedna od kćeri završila je u zatvoru zbog navodnog šurovanja s Talijanima, a na mjestu nekadašnjih vinograda uz kuću izgrađen je nogometni teren. Stolice i tehnika iz kina preseljene su u obližnju Sokolanu (bivšu gimnastičku dvoranu društva Jugoslavenski sokol), a Marko Perković nikad više svojom nogom nije stupio u nju. Umro je šest godina kasnije, Blaćani kažu ‘od tuge za kinom’. ...

U Postira na Braču put me dosad navodio samo po ‘pitanjima srca’.

Oba puta u osjetljivo doba krhkih mi dvadesetih, oba puta na čudan način vezano uz događaje koji bi (bar neki) Hrvati označili

113

bitnima. Prvi put bilo je to u noći četvrtog na peti kolovoza 1995., kad sam potpuno sam pješačio kroz šumu nekoliko kilometara od Splitske gdje sam bio smješten, do uvale Lovrečina iza Postira kako bi budućoj zvijezdi domaćeg teatra osobno javio da se nećemo moći vidjeti sutradan na Fjeri u Bolu, kako smo se bili dogovorili, jer moji domaćini moraju hitno u Zagreb i ja nemam gdje spavati. Naime, ljudi su bili srpske nacionalnosti i bojali su se da će im netko zamjeriti ako nisu na radnim mjestima dok se događa Oluja. Zvijezda je moj dolazak dočekala vrlo stoički, čvaknuvši ecstasy i krenuvši se drpati s momkom koji joj ga je donio, lagano naslonjena na zid ostataka kršćanske bazilike iz 5. stoljeća.

Drugo postirsko iskustvo bilo je dosta slično prvom. Djevojka u pitanju bila je razmažena jedinica hipi roditelja, koja za razliku od ranije spomenute, nije odrasla okružena zagrebačkom umjetničkom kremom, nego pod staklenim zvonom - bez televizora, radija, dnevne štampe i bilo čega što bi je moglo pripremiti za život u današnjem društvu. No, bez obzira na to, bila je jednako pogubljena, prevrtljiva i nepouzdana kao i njena prethodnica. Tada sam na sreću već imao auto, svoj legendarni Renault 4, s kojim sam prošao sve otoke na koje se s vozilom može doći, pa bar zbog nje nisam trebao pješačiti. I dok sam se tako tog 15. kolovoza 2000. s autom približavao Postirama, vijugavom, ali ipak relativno sređenom cestom, kod također prije spomenute uvale Splitske vidio sam čudan prizor. Parkirani policijski automobil kraj provalije u kojoj je bio na stranu okrenuti Grand Cherokee. Usporio sam, ali ne i stao. Kraj auta je stajao vidno uznemireni stariji muškarac držeći djevojčicu u naručju.

114

...

Razlog za moj treći dolazak u Postira bilo je istraživanje o ljetnim kinima na otocima kao priprema za snimanje dokumentarnog filma o istoj temi. Nimalo spektakularno nekad ribarsko i težačko naselje na sjevernoj strani Brača, onoj koja gleda prema Splitu, kao i gotovo sva obalna na tom otoku, fino se prokurvalo blagodatima turizma. Polovica velikog plodnog polja koje je zauzimalo centralni dio mjesta pretvoreno je u dva (!) nogometna igrališta, a tvornica sardina, nekad ponos Postira, preseljena je izvan mjesta, da bi na njenoj lokaciji bio izgrađen velebni hotel od bijelog kamena pod imenom Pastura. Slična stvar dogodila se s kinima. Ljetno i zimsko bili su jedno do drugog, unutar i izvan Doma kulture, jednog od nekoliko tisuća koji su bili izgrađeni u 50-im godinama prošlog stoljeća diljem bivše države, u gotovo svim mjestima koja su imala više od petstotinjak stanovnika. Nisam uspio saznati da li je kao u slučaju mnogih kina na otocima novac za aparaturu došao iz emigracije, koja je odmah nakon rata pobjegli od te iste države (na taj način nenamjernom sinergijom politički suprostavljenih strana profitirao je narod, nešto što se iz sadašnje perspektive može činiti totalnim science fictionom), no čuo sam za jedan drugi postirski specifikum.

Ono što je krasilo tamošnje kino, a na što nisam naišao ni na jednoj od 60-tak lokacija na kojima je bilo kina na našim otocima, je projekcijska kabina s pokretnim podom, koji se mogao okrenuti za 180 stupnjeva, tako da se jedna oprema (dva neuništiva Iskrina 35 milimetarska projektora marke NP-21) koristila za ljetno i za zimsko kino. Dvorana je imala oko 500 mjesta, a slične veličine je bilo i vanjsko kino. Projekcije su u pedesetima bile krcate, da bi pojavom prvo televizije, pa videa splasnulo oduševljenje s kinom.

Početkom devedesetih kino je prestalo sa radom, da bi nedavno zgrada bila srušena i na njenom mjestu izgrađen još jedan hotel - Lipa.

115

Prva osoba od koje sam probao dobiti informacije o događanjima u Postirama bio je bivši projekcionist Tonči Vlahović Musa, no on me odbio s obrazloženjem da je ‘nagle naravi’. Kasnije sam saznao da je ljut na stanovitog Stjepana Terzića ‘Stevu’, ‘kralja’ bračkih kina, 80-godišnjeg čičicu na štakama koji je preživio srčani i moždani udar, ali koji je dugi niz godina ‘držao’ gotovo sve od osam bračkih dvorana. U jednom trenutku bio je toliko jak da je čak u Supetru organizirao distributerski sajam na koji su došle sve važne firme iz bivše države. Nažalost, ni on nije bio od neke koristi budući da mi je samo pričao o trafostanicama koje je postavljao po otoku (njegov hobi), i vrstama sustava grijanja koja je instalirao u kina. Jedino što je bilo zanimljivo je fotografija njega s Titom, na kojoj je u smeđem kožnjaku i s cigarom u ustima uspio ispasti veća faca od JB-ja. Sljedeći sugovornik na kojeg sam upućen bio je Anto Franceschi Rasko (izgovara se nešto poput: Roško), projekcionist koji je u kinu radio prije Muse. Prema njihovoj kući usmjerila me njegova žena koja prodaje povrće na lokalnoj tržnici.

Roška, krupnog 70-godišnjaka u plavom radničkom odijelu, ulovio sam baš u trenutku kad se spremao poći u polje. No, nije bio problem da mi prije toga ispriča svoja iskustva iz povijesti kina.

Prvih 15-tak minuta proteklo je u uobičajenim prepričavanjima anegdota o lokalnim filmofilskim redikulima (poštar kojeg su zvali Balala jer je obožavao film ‘Plesala je jedno ljeto’), kao i dogodovština s projekcija, da bi na moje uobičajeno pitanje: ‘A da li se sjećate nekog određenog filma koji vas se posebno dojmio?’, Roško ušutio i zagledao se kroz prozor, u daljinu. Dobro, pomislio sam, možda ima problem s pamćenjem. Ne bi bio prvi takav kojeg sam intervjuirao. No, i nakon tridesetak sekundi Roško je i dalje bio nijem, gotovo bezizražajnog lica. ‘Gospodine, jeste li dobro?’, pitao sam ga nakon što sam primijetio da u šaci stišće drveni otvarač za boce. Možda sam mu trigerirao neko loše sjećanje. Možda je ljut... ili tužan, pomislio sam. Tišina je i dalje vladala, čulo se samo zujanje frižidera. ‘Da li želite da odem?’, pitao sam, ali odgovora nije bilo. Roško je samo, nakon još malo tišine, bez riječi ustao, vidno uzdrmanog hoda otišao do kuhinjskog elementa par metara iza sebe i natočio si čašu vode. U pokušaju ispijanja dobar dio mu se prolio po radnom odijelu. No, kao da mu to nije smetalo, sjeo je nazad na stolicu gdje je i prije bio pozicioniran, i nastavio zamišljeno gledati u daljinu. Ja sam ga još jednom pitao da li je dobro i želi li da odem, a onda sam se digao i zaista izašao iz kuće. Vrag mi nije dao mira pa sam otišao do njegove žene na tržnicu i rekao joj da se nešto čudno dogodilo u razgovoru s njenim mužem. Ona se začudo nije iznenadila, samo je promrmljala nešto kao ‘pa nije valjda opet’, i otišla prema kući. Nakon dva dana dobio sam telefonski poziv iz Postira s informacijom da je Roško imao moždani udar i da su ga kasnije tog dana nakon što sam ga bio posjetio operirali u bolnici u Supetru. Njegova žena mi je poručila da mu je moj posjet vjerojatno spasio život, jer da je otišao u polje - iz njega se ne bi više vratio.

Ä&#x152;itaonica

119

Arthur Koestler Jogi i komesar Zamišljam instrument koji će nam omogućiti da razdvojimo obrasce socijalnog ponašanja baš kao što fizičar razlama zraku svjetlosti.

Pogledamo li kroz taj sociološki spektroskop, u našem difrakcijskom ogledalu tada bismo vidjeli kako se pred nama širi spektrum duginih boja svih mogućih ljudskih stavova prema životu. Cijelo to zamršeno klupko postalo bi uredno, jasno i razgovjetno.

Na jednome kraju spektra, očito na njegovom infracrvenome kraju, nalazi se Komesar. Komesar vjeruje u Promjenu Izvana. On vjeruje da se sve nedaće čovječanstva, uključujući konstipaciju i Edipov kompleks, mogu riješiti i ozdraviti Revolucijom, radikalnom reorganizacijom sustava proizvodnje i distribucijom dobara; on vjeruje da takav cilj opravdava upotrebu svih sredstava, uključujući i nasilje, ruse*, prevaru i trovanje; on vjeruje da je logično razmišljanje nepogrešivi kompas, a svemir je za njega neka vrsta golemog urarskog mehanizma u kojem će se, jednom kada pokrenemo velik broj elektrona u njemu, oni zauvijek okretati predvidljivim putanjama. Tko god misli drukčije za njega je eskapist. Taj kraj spektra ima najmanju frekvenciju vibracija, on predstavlja na neki način najgrublju komponentu zrake svjetlosti, ali on sadrži i najveću količinu topline.

Na drugome kraju spektra, na kojem valovi postaju tako kratki i visoko-frekventni da ih oko više ne vidi, bez boje i topline, ali na kraju u kojem prodiru u sve, sjedi jogi: on se topi u ultra-ljubičastome. On nema primjedbi na to da svemir smatramo urarskim mehanizmom, ali on misli da bi se jednakim pravom on mogao zvati i glazbenom kutijicom ili jezercem s ribicama. On vjeruje da su Ciljevi nepredvidljivi, te da se broje isključivo Sredstva. On u svim okolnostima odbija nasilje. On vjeruje da logično razmišljanje kao kompas gubi bilo kakvu vrijednost upravo u onoj mjeri u kojoj se um približava magnetnim polovima Istine i Apsoluta, a jedino se to računa. On ne vjeruje da se išta može poboljšati nekom izvanjskom organizacijom, već da se sve može poboljšavati pojedinačnim naporima iznutra; i tko god misli drukčije je – eskapist. On ne vjeruje da se dužničko ropstvo koje su nad seljacima Indije uveli kreditori treba ukidati financij-

skim zakonima, već duhovnim sredstvima.

On vjeruje da je svaki pojedinac – sam; ali je nevidljivom pupčanom vrpcom priključen onom sveobuhvatnome; on vjeruje da se njegove kreativne snage, njegova dobrota, ispravnost i korisnost mogu hraniti isključivo preko kanala te pupčane vrpce; i njegov je jedini zadatak tijekom ovozemaljskoga života da izbjegne bilo kakvo djelovanje, emociju ili misao koja bi mogla prekinuti tu vrpcu. To izbjegavanje može se održati pomoću teške, razrađene tehnike, pomoću jedine tehnike koju on prihvaća.

Između ta dva ekstrema rasprostire se kontinuirana sekvenca spektralnih linija umjerenijih ljudskih stavova. Što se više približavamo središtu, spektar postaje maglovitiji i „vuneniji“ - složeniji. S jedne strane, zbog veće količine vune* na golim spektralnim tijelima, ona izgledaju pristojnija, a komunikacija s njima civiliziranija. S ogoljelim Komesarom nema razgovora – on se odmah počinje udarati u prsa, a potom će Vas odmah, u svojem smrtonosnom zagrljaju - zadaviti, bez obzira jeste li mu prijatelj ili neprijatelj. Nema rasprave ni s ultraljubičastim kosturom, jer za njega riječi ne znače ništa. Možete se prepirati s poslijeratnim planerima, fabijancima, kvekerima, liberalima i filantropima. Ali rasprava Vas neće odvesti nikamo, jer glavni problem ostaje pri Jogiju i Komesaru, između fundamentalnih koncepcija Promjene Izvana, i Promjene Iznutra.

Isuviše je lako reći da je sve što trebamo neka sinteza – sinteza između sveca i revolucionara; ali dosada to nikada nitko nije postigao.

Sve što smo uspjeli postići jest stvaranje različitih motley* oblika kompromisa –zamagljenih i neodređenih traki spektra: kompromis, ali ne sintezu. Očito se dva suprotstavljena elementa ne miješaju, i možda je u tome razlog što smo stvorili takav kaos od naše Povijesti.

Razlog zašto do sada nismo stvorili sintezu možemo objasniti na različite načine. Ono što se isprva čini sukobom načela, često je sukob naglasaka, ali time nimalo nismo lakšali pomirenje. Komesarove emocionalne energije fiksirane su na odnos pojedinca i društva;

120

Jogijeve pak, na odnos pojedinca i svemira.

Ponovno: isuviše je lako reći da je sve što trebamo samo malo uzajamnog napora. Isto bismo tako od homoseksualca mogli tražiti samo malo više napora prema suprotnome spolu, i obrnuto.

Ali čak i kada bismo uspjeli podesiti ravnotežu naglasaka, i kada bismo postigli funkcionalni kompromis, ipak bi preostala kontradikcija metode. Svi pokušaji da se postigne unutarnja promjena čovjeka promjenom poretka i okoline do sad su propali, od Spartakove Države Sunca preko inkvizicije i reformacije do Sovjetske Rusije. Taj je poraz čini se ukorijenjen u dva uznemiravajuća fenomena koja bi Kant možda nazvao Antinomijama Primijenjenog Uma. Prvi je antinomija Serpentine; drugi je Antinomija Kosine.

Vrh utopije je strm; put koji vodi k vrhu pun je zahtjevnih zavoja i serpentina. Dok se putem krećete uzbrdo, nikada ne vidite vrh, vaš je smjer tangenta koja ne vodi nikuda. Gura li se velika masa ljudi tim serpentinama, prema fatalnim zakonima inercije ona će odgurati svog vođu preko ruba ceste, a potom će otići za njim, i cijeli će pokret tangencijalno odletjeti – uništa! To se zbiva u većini revolucionarnih pokreta, u kojima je masovni impuls jak, a intercija mase konvergira u nasilnu centrifugalnu silu. S druge strane, u opreznijim reformističkim pokretima, ubrzanje i sila ubrzo blijedi, pa se spirala prema gore ubrzo pretvara u kruženje okolo-naokolo, a da se nikada ne postiže visina, i ono se napokon degenerira u spiralu prema dolje; recimo u sindikalnom pokretu.

Proroci Promjene Iznutra, koji pokušavaju koristiti pogon organiziranog uspona uhvaćeni su u antinomiju serpentine, i dijele sudbinu motora: ili zajedno s njim odlete s ceste – kao što je slučaj s Inkvizicijom; ili postupno

klize prema dolje – poput državnih crkvi u liberalno doba.

Drugi izvor poraza je Antinomija Kosine, tj. antinomija Ciljeva i Sredstava. Ili su Sredstva potčinjena Ciljevima ili je obrnuto. U teoriji možete izgraditi elaborirana dijalektička, liberalna, konvencionalna ili religijska svratišta na pola puta; ali pod teretom odgovornosti, ili suočeni s praktičnim odlučivanjem, morate se odlučiti za jedno ili drugo. Jednom kada se odlučite (za ciljeve ili sredstva) naći ćete se na kosini. Ako ste izabrali da potčinite Sredstva Ciljevima, kosina će vas nagnati da počnete sve dublje i dublje kliziti, kao na pokretnom ćilimu, prema zdravorazumskim stavovima. Primjerice: Pravo na samoobranu – napad je najbolja obrana – povećanje grubosti skraćuje borbu itd. Drugi dobro poznati obrazac Kosine i klizanja nizbrdo započinje „kirurškim nožem“ a završava Moskovskim Istrebljenjima. Fatalni mehanizam tog klizanja bio je poznat već Pascalu: „Čovjek nije ni anđeo ni zvjer; i njegova je bijeda u tome da onaj tko želi djelovati poput anđela, djeluje poput zvjeri.“ Alternativnu metodu u velikim razmjerima iskušao je, po našem sudu, samo jednom u povijesti – Ghandi. Njegova je kosina započela Satyagrahom i postupno je klizio prema današnjoj poziciji nenasilja prema japanskoj agresiji: Japanci će možda pobiti milijun Indijaca, ali oni će se jednoga dana toga zasititi, i tako će se moralni integritet Indije sačuvati.

Očito, perspektive za mase običnih ljudi u tom izvrnutom makjavelizmu nisu ništa bolje negoli pod vodstvom Komesara. Jedna kosina vodi k Inkviziciji i istrebljenju; druga vodi pasivnom prihvaćanju bajoneta i silovanja, selima bez kanalizacije, septičnim kolijevkama i trahomi. Jogi i Komesar mogli bi proglasiti remi. (preveo: Darko Polšek)

121

Douglas Freeman Diltheyev san, Zagreb:Jesenski-Turk, 2016.

Moja knjiga iz 1983. godine, Margaret Mead i Samoa: Stvaranje i rušenje antropološkog mita, sadrži potanko opovrgavanje općeg zaključka Meadove iz 1928., a napose prikaza seksualnih običaja Samoanaca na kojemu se njezin opći zaključak temelji. Prikaz Meadove je toliko netočan (kao što je Eleanor Gerber izvijestila 1975. godine) da su mnogi Samoanci vjerovali da njezine »kazivačice mora da su pričale laži kako bi je zadirkivale«. Godine 1983., međutim, posve je nedostajalo podupirućih dokaza za takvo uvjerenje. A onda me, 1987. godine, dok sam bio u posjetu Američkoj Samoi, pokojni Galea’i Poumele, visoki poglavica Fitiute i tadašnji tajnik za samoanske poslove vlade Američke Samoe, upoznao s Fa’apuom Fa’amu, koja je 1926. godine bila najbliža samoanska prijateljica Meadove.

Upravo se vratila na svoj rodni otok Ta’u, nakon što je od ranih 1960-ih bila živjela na Ha-

vajima. Prema svjedočenju koje je Fa’apua’a Fa’amu pod zakletvom dala Galea’i Poumeleu, video-zapis kojega je snimljen 13. studenoga 1987., ona i njezina prijateljica Fofoa (koja je preminula 1936. godine), za vrijeme putovanja s Meadovom, u ožujku 1926. godine, na otok Ofu, potpuno su obmanule Margaret Mead u pogledu seksualnih običaja Samoanaca.

Od 1987. godine postojala je, dakle, jasna potreba da se svjedočenje pod zakletvom Fa’apue Fa’amu provjeri s obzirom na okolnosti samoanskog terenskog rada Meadove. Tražila se minuciozna provjera svih dostupnih primarnih izvora. Za savjesnog historičara, stiglo se do točke na kojoj se više nije moglo izbjeći pitanje: Što se zapravo dogodilo za vrijeme kratkog boravka Margaret Mead na udaljenim otocima Manu’a sredinom 1920-ih?” ...

Kao što je Meadova zapisala u svojim terenskim bilješkama, »čak ni djevojke iz običnih obitelji« nisu »nikada slali iz sela u selo sâme, bez starije žene«. Nadalje, »nije se smatralo ispravnim poslati djevojku tamo gdje je bilo mnogo muškaraca«. Tu je Meadova točno obaviještena o tome kako se na Samoi nastojalo na svaki način zaštititi djevičanstvo ne samo taupou, nego i djevojaka iz »običnih obitelji«. Ta je zaštita djevičanstva u tradicionalnom društvu Samoe služila tome da muškarac, a napose muškarac visokog ranga, bude siguran da je žena s kojom se vjenčava virgo intacta, koju nije posjedovao ni jedan drugi muškarac, što se smatralo imperativom za održavanje muške časti i prestiža. Nadalje, ta je zaštita žena zrelih za udaju bila povezana sa specifično samoanskim običajem formalne provjere djevičanstva na vjenčanju, ručnom

defloracijom »nevjeste« pred svjedocima, od strane muškog predstavnika »mladoženje«....U svom izvješću Nacionalnom istraživačkom vijeću SAD-a od 6. siječnja 1926., Meadova točno izvješćuje (kao što joj je rekla To’aga) da je u slučaju taupou, a također i na vjenčanju djevojaka nižeg ranga, »predstavniku mladoženje dopušteno provjeriti djevičanstvo nevjeste«. To je točan prikaz tradicionalnih seksualnih običaja Samoanaca. No potom, u tom istom izvješću, te unatoč činjenici da se uopće nije upustila u izravno istraživanje seksualnog ponašanja adolescentica, Meadova dodaje potpuno proturječnu i posve netočnu informaciju da na Manu’i postoji »široka tolerancija prema predbračnim spolnim odnosima«. To je, dakle, preduvjerenje s kojim je Meadova došla na Samou. ...

Bilo je to u subotu, 13. ožujka 1926. godine, dok je bila sâma s Fa’apuom i Fofoom na nekoliko sati, kad je Meadova uhvatila priliku ispitati ih. Prema Fa’apui, Meadova je Fofoi i njoj iznijela besmisleno nagađanje (tako im se barem činilo) da su, unatoč snažnom naglašavanju djevičanstva u fa’a Samoi, i u kršćanskoj crkvi, koje su svi Manuanci u to

vrijeme bili sljedbenici, neudane samoanske djevojke bile, potajno, promiskuitetne. Na taj je način Meadova nastojala potvrditi svoje preduvjerenje da na Samoi postoji »veliki promiskuitet između puberteta i braka«. Kad bi samo mogla od Fa’apue i Fofoe dobiti jasnu potvrdu o predbračnom promiskuitetu, za koji je vjerovala da potajno postoji na Ma-

122

nu’i, tada bi ustanovila kulturni obrazac koji bi joj omogućio naći ono što joj je očajnički trebalo – prihvatljivo rješenje problema koji je Boas od nje zahtijevao da istraži u sklopu svoje istraživačke stipendije. Boas ju je naveo vjerovati da kazivačice poput Fa’apue i Fofoe mogu govoriti u ime kulture koja ih je oblikovala.

Na Samoi nije prihvatljivo, u običnom razgovoru, »javno raspravljati o seksualnosti«. Stoga su se, u svojoj nelagodi uslijed izravnosti Meadove, Fa’apua’a i Fofoa, kriomice uštinuvši jedna drugu, mirno složile sa svime što im je ona sugerirala, rekavši joj, uz prikladno preuveličavanje, da su i one, poput ostalih mladih žena i djevojaka, uobičajeno provodile noći s pripadnicima suprotnog spola. Pritom su se one, u šali, upustile u ono što je Tim O’Meara nazvao »rekreativnim laganjem«, što je »jedan od glavnih oblika zabave« među

Samoancima. To je također običaj koji je uvelike dio samoanske kulture.

Kao što je Fa’apua’a primijetila pokojnom Galea’i Poumeleu, kad ju je intervjuirao u Fitiuti 13. studenoga 1987. godine: »Kao što znate, samoanske su djevojke sjajne lažljivice kad se treba šaliti, a Margaret je prihvatila naše izmišljene priče kao da su one istinite.« Prema Fa’apui, ona i Fofoa bile su u dosluhu, govoreći Meadovoj ono što su govorile, zbog nelagode pri njezinom upornom ispitivanju o temi seksualnosti. Uživale su, poput pravih Samoanki, na račun gostujuće Amerikanke.

Nisu imale pojma da je Meadova antropologinja, koja će, uzevši da su njihove neistine i hiperbole istine, objaviti to u knjizi. Da je Meadova samo posumnjala, komentirala je Fa’apua’a, one bi odmah priznale da su se samo šalile. No Meadova nikad nije posumnjala. (preveo: Vanja Borš)

123

Luka Šešo Vile, more, vukodlaci – nadnaravna bića hrvatskih vjerovanja Jesenski-Turk 2016. (poziv na čitanje) Potkraj 2002. godine kolega povjesničar i etnolog Trpimir Vedriš ispričao mi je kako mu je jedna grupa speleologa rekla da im je domaće stanovništvo tijekom istraživanja špilja samoinicijativno tvrdilo da u jamama još uvijek žive vile te da se po brdima skupljaju vještice. Neki su im govorili o vukodlacima i drugim bićima koja se još uvijek mogu sresti u tim krajevima. Iste godine nekoliko me kolega etnologa obavijestilo da su na terenskim istraživanjima drugih vidova duhovne kulture nailazili na još uvijek živopisna pripovijedanja o nadnaravnim bićima u koja su njihovi sugovornici, navodno, sami vjerovali. Takvi podaci ubrzo su se pokazali istinitima. Na prvom terenskom istraživanju koje sam poduzeo na području zaleđa Biokova uspostavilo se da gotovo svi u manjim mjestima znaju za nadnaravna bića poput vještica, mòra, vila i vukodlaka. Neki su o njima iznosili podatke prema pričanjima starijih ljudi, neki su iznosili cijele priče, dok su neki svjedočili o vlastitom susretu s nadnaravnim bićem. Ovakvo stanje na terenu suočilo me s mogućnošću da na području dalmatinskog zaleđa još uvijek mogu naći kazivanja o nadnaravnim bićima u koje neki ljudi još uvijek vjeruju svjedočeći o susretu s njima.

Najrasprostranjenije od svih vjerovanja u nadnaravna bića zasigurno je ono u vile koje se u raznim varijantama javljaju u svim europskim kulturama.

Upoznat s raširenošću i kompleksnošću vjerovanja u vile, rumunjski povjesničar religije Mircea Eliade smatra da bi se razvoj europske magije mogao razjasniti objašnjenjem povijesti božice Dijane iz pokrajine Dacije. Tim tragom mogla bi se također razjasniti povijest i značenje vila. Naime, Eliade u rumunjskoj narodnoj kulturi, koja za razliku od zapadnih romanskih kultura nije bila pod utjecajem crkvenih zabrana i korektivnim režimom učene kulture, vidi zanimljive poredbene elemente oko problema vila. U rumunjskom jeziku božica Dijana naziva se zîna (dzina), što znači ‘’vila’’. Te rumunjske zîne imaju sve osobine

vila poput besmrtnosti, ljepote, nevidljivosti i moći da uzrokuju psihološka oboljenja, reumatizam, epilepsiju, koleru, kugu. Ta ista oboljenja koja uzrokuje vila (Dijana) liječi tajno bratstvo koje kroz svoje plesove i rituale za pomoć zaziva svoju zaštitnicu, tu istu vilu koja je i uzrokovala oboljenja - Doamna Zînelor, odnosno «Kraljicu vila», božicu Dijanu. Sve to ukazuje da su određena tračko-ilirska i grčko-rimska ženska božanstva i njihovi kultovi imali važnu ulogu u stvaranju kasnije slike vila (i vještica). Kultovi Magna Mater, boginje s Krete i Frigije, kao i kultovi Artemide iz Male Azije i Grčke, zasigurno su se kasnije, u prvim stoljećima naše ere, posredstvom rimskih legija širili duž rimskog teritorija i stvarali amalgam s postojećim sličnim vjerovanjima u bogove, demone plodnosti i duhove prirode.

Prema Akademijinu rječniku, vile su natprirodna ženska bića; u klasičnoj mitologiji polubožanstva, koja borave u gorama, šumama, vodama, moru, oblacima; čovjeku su sklona dok ih kakogod ne povrijedi... Lijepo i mlado žensko čeljade. Opis vila dao je i Ivan Kukuljević: U opće je svaka Vila žena krasna, uvěk mlada, lica blěda, i obučena je u bělo. Ima dugu plavetnu kosu, koja joj niz čelo i ledja raspletena visi do zemlje. Da koja i jedan vlas izgubi, taki bi umrla. U kosi kažu da joj stoji i snaga i život. Telo je njezino tanko kao jela, lagahno kao u ptice, jer ima (kadkad i zlatna) krila. Oči njezine sěvaju kao munja, glas njezin tako je mio i blagozvučan, da onoga za života srce boli od miline, koi je jedanput Vilu pěvati čuo, te od onog časa nemože više slušati čověčeg glasa. Tko ju jedanput vidi, taj ne nalazi više dražesti u zemaljskih lěpotah.

I kod brojnih drugih hrvatskih pisaca i sakupljača građe o narodnom životu prevladava isključivo opis vile kao prekrasne mlade djevojke rumenih obraza i duge kose, vitka stasa i uvijek odjevene u bijelo. O vilama se često

124

govori da su visoka rasta, lica najljepšeg što je Bog stvorio i da su lijepe kao anjeli. U Akademijinu rječniku ponuđeni su i opisi vile iz djela starijih hrvatskih književnika pa je tako vila: lijepa, gizdava, bijela, hitra, uzorita, naudna, mlada, najljepša, najstarija, najmlađa, bjelogrla, prebijela, sjetna, smiona, tanka, zlogučna.

U dalmatinskom zaleđu danas se sve manje mogu naći kazivanja o vilama, ali moji sugovornici još uvijek govore o vilama te ističu da su vile jako lijepe, mršave i češljaju duge kose.

Međutim, osim skladnog antropomorfnog oblika, u gotovo svim pričama i kazivanjima javljaju se animalni oblici kao nedostaci koji nagrđuju vilinsku pojavu i koji je čine potpuno suprotnom od slike idealnog antropomorfnog sklada.

Tako vile imadu do koljena noge od mazge, pa ko ij vidi, da im se za boga čuditi ni smijati ne smije. U Zaostrogu na nogan imadu kopita ko koń oli tovarna živina. Stogar one, ka’ je ko š ńiman, uvik sakrivaju noge, da in se kopita ne vide. U Poljicima se, pak, spominje da na livadan i sijanican nađu se tragovi okrugli od kopita. To su vile igrale, a magareće noge karakteristične su i za druge dijelove Dalmacije i zaleđa poput Makarskog primorja, Lovreča ili Sinjske krajine. Neki moji sugovornici istaknuli su da se mogu vidjeti tragovi vilinskih kopita u stijenama jer su im noge kao štake s kopitima.

Na otoku Cresu vile, pak, imaju goveđe noge, a kako su lahke kako pero, pak moru letit po ajeru, kako tić, a letjet mogu i u Poljicima, gdje se priča da imaju i krila. Zanimljivo je da se vile u Dalmaciji javljaju i u obliku sirena, odnosno da im je tijelo od struka naniže u

obliku ribe te se nazivaju morskim curama ili morskim ženama.

Djeca se danas igraju s Barbie vilama, uživaju u vili Zvončici iz romana Petar Pan Jamesa Barryja, u trgovinama se nude šarene slikovnice koje vile prikazuju u njihovoj idealiziranoj ljepoti, ne ukazujući ni u jednom segmentu na činjenicu da je ovo biće bilo često povezivano sa smrću ili se pretapalo s pojmom vještica. Naime, u svim kulturama i narodima gdje se mogu pronaći vjerovanja u vile ili neke njihove varijante, u prošlosti je njihovo značenje bilo povezano s određenim tipom mrtvih osoba, demonima ili zlim duhovima.

Tako su vilinskim bićima najčešće postajale duše prerano preminulih djevojaka, odnosno, prema ruskim i ukrajinskim vjerovanjima, vile (rusalke) nastaju od duša nekrštene djece ili djevojaka koje su počinile samoubojstvo te nisu bile dostojne kršćanskog ukopa. Vilama su postajale i duše osoba koje su umrle nasilnom smrću, poginuli vojnici, djeca i njihove majke koje su umrle pri porodu, odnosno oni ljudi koji su poginuli «zlom smrću». Takvo tumačenje danas vjerojatno dugujemo crkvenoj adaptaciji vjerovanja u duhove i pojavljivanje nadnaravnih bića. Često se, stoga, vjerovalo da se nespokojni mrtvi vraćaju na ovaj svijet i traže način da otkupe svoje grijehe. Katkad je takvim dušama Bog dopuštao da se vrate na ovaj svijet kako bi iskupili svoje grijehe, a katkad i zato da uvjere ljude da duša živi i nakon smrti. O tome svjedoči i podatak iz Poljica: Oni koji nisu u teškom smrtnom griju priminuli, ali koji nisu ni sasvim čisti u duši, ne mogu odma’ prid Boga doć u raj, nego valja da nikoliko vrimena - koliko ji’ Bog osudi - odastanu u prigatoriju ili čistilištu i trpu strašne ognjene muke. Ove duše, pripovida se, da su se više puta objavljivale, vraćale se s onog svita i pitale za pomoć sveti molitava, da se škapulaju od ti’ muka. Grišna je dojedna kršćanska duša, koja jin uskrati pomoć, jer kad one duše prigatorija pojdu u raj, molu se pred lišcem božjim i za one dobre kršćane, koji su za ńe molili. One duše, koje su u raju, ne vraćaju se, jer in nije nikakva potriba – ka’ u slavi nebeskoj. Čuje se kadikad pripovidat, da je Bog propušća’ i dušan iz pakla, nek se objavu svitu i prikažu strašne muke, samo da se čuvaju od grija...

Kronike

127

Kongres „Prapovijest uma“ Zagreb, 12. lipnja 2015.

U okviru festivala „Francuske u Hrvatskoj“ 12. lipnja 2015. U Arheološkom muzeju u Zagrebu održan je međunarodni znanstveni skup „Prapovijest uma“. Uz J. Balen iz Arheološkog muzeja skup su organizirali D. Polšek i I. Karavanić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dan uoči skupa priređeno je primanje u Arheološkom muzeju, a dan nakon stručni izlet u Krapinu.

Na skupu su sudjelovali vodeći francuski znanstvenici u istraživanju starijeg kamenog doba. Nakon kratkog uvodnog govora organizatora čuveni povjesničar, profesor Henry de Lumley, s Instituta za ljudsku paleontologiju u Parizu, održao je predavanje „Glavne etape morfološke i kulturne evolucije čovjeka: nastajanje svijesti“. Slijedeći paleoantropološke i arheološke nalaze dao je cjelovit pregled biološke i kulturne evolucije čovjeka od pojave uspravnog hoda, prije približno 7 milijuna godina, preko ovladavanja vatrom i simetrijom, prvih pokopa, eksplozije simboličnog načina razmišljanja, do pojave sjedilačkog načina života i prvih pisama. Time je zorno pokazano kako se čovjek izgrađivao kroz daleku prošlost, stekavši umijeća koja su uzidana u temelje kasnijih društvenih, tehničkih i kulturnih postignuća.

Drugo predavanje „Načini preživljavanja neandertalaca: primjer Krima (Ukrajina)“ održala je dr. Marylène Patou-Mathis iz Prirodoslovnog muzeja u Parizu. Iznijela je rezultate detaljnih zooarheoloških analiza s više krimskih nalazišta koja povezujemo s neandertalcima te strategije njihova opstanka.

Krim je tijekom zadnjega ledenog doba bio dijelom velike istočnoeuropske stepe te nije bio poluotok. Dobiveni rezultati vrlo su važni za cjelovitu rekonstrukciju ponašanja neandertalaca a osobito strategija opstanka koje se temelje na lovu.

Dr. Jean-Philippe Rigaud s Instituta za prapovijest i geologiju kvartara Sveučilišta u Bordeauxu u predavanju „Prijelaz srednjega u gornji paleolitik u Akvitaniji“ govorio je o arheološkoj kulturi (šatelperonijen) zadnjih neandertalaca u zapadnoj Evropi. Središnje pitanje te teme bilo je njen nastanak koji dio znanstvenika tumači kao posljedicu kulturalnog kontakta između neandertalaca i ranih modernih ljudi, dok drugi drže da su tu kulturu razvili neandertalci prije dolaska modernih ljudi. Stavovi se temelje na divergentnim interpretacijama arheoloških podataka koja je Rigaud kritički revidirao.

Dr. Jean Clottes, čuveni međunarodni ICOMOS-ov i UNESCO-ov ekspert za stijensku umjetnost zbog bolesti nije bio u mogućnosti doći. Njegovu prezentaciju održao je dr.

Jean-Phillipe Rigaud predočivši auditoriju najljepša ostvarenja europske paleolitičke stijenske umjetnosti uz mnogobrojne podatke do kojih se došlo kroz protekla desetljeća intenzivnog istraživanja te materije.

Predavanje „Drevne i suvremene migracije ljudskih populacija kao prilog razumijevanju genetskog sastava Europe“ održao je profesor Florin Grigorescu sa Sveučilišta u Montpellieru.

U svoja predavanja francuski su znanstvenici unijeli rezultate dugogodišnjih istraživanja što je skup činilo posebno zanimljivim i suvremenim. Organizatorima festivala „Francuske u Hrvatskoj“, dugujemo posebnu zahvalnost što su prepoznali važnost suvremenih otkrića i rekonstrukcija ponašanja paleolitičkih ljudi te omogućili hrvatskim znanstvenicima, studentima i široj javnosti susret s vodećim francuskim znanstvenicima.

Ivor Karavanić

128

ECBB 2016 Od 12. do 15. srpnja u Beču je održana osma konferencija ECBB – European Conference on Bihevioral Biology. Teme radova prezentiranih na konferenciji pokrivali su širok raspon istraživačkih problema – od vokalizacije, ličnosti kod subhumanih vrsta i novih metodoloških dostignuća u praćenju kretanja i komunikacije kod jedinki do suradnje i kognicije. Ipak, svojevrsni zajednički nazivnik pod koji se može podvesti taj raznoliki skup istraživanja svakako su grupni procesi – tako je, primjerice, fokus kod simpozija vezanog uz kogniciju bio ne na pojedinačnom učenju kod jedinke, već na razvoju kulture i prijenosa znanja među pticama koje žive na određenom izdvojenom prostoru.

Da će upravo u tome smjeru konferencija krenuti bilo je jasno od prvog predavanja koje je održala prof. dr. Barbara König, koja je u svojem radu o dijeljenoj skrbi u potomstvu kod poljskih miševa progovorila o mehanizmu tzv. socijalne selekcije. Mada se ne slažu svi da se na taj mehanizam može gledati kao na zaseban entitet, odvojen od prirodne selekcije, on svakako predstavlja zanimljivu istraživačku nišu.

Od ostalih keynote speakera tu su još bili i dr.

Sonja Koski, jedna od najvažnijih istraživačica ličnosti kod subhumanih vrsta, priv.-doz.

Dr. Friederike Range koja se bavi komparativnim istraživanjima suradnje kod vukova i pasa te prof. Ben Sheldon koji se bavi proučavanjem fenotipske plastičnosti. Konferencija je zatvorena intrigantnim predavanjem prof. dr. Iaina D. Couzina koji je predstavio matematičke modele grupnog kretanja koji se primjenjuje na jatima ptica i plovama riba, a razvijen je upravo na ribama.

Na kraju valja spomenuti kako je konferencija okupila velik broj mladih istraživača s interesom za nabrojena područja te kako je zbog iznimno velikog broja prijavljenih postera poster-sekcija održana u dva bloka, tijekom kojih je prezentirano preko 180 radova. Sve to upućuje kako se pred bihevioralnom biologijom nalazi plodna budućnost, a zanimljivo će biti vidjeti u kojem će je smjeru odvesti viđeni odmak od onih najviše proučavanih vrsta, poglavito primata, i onih dosad najviše istraživanih tema, kao što su to spolna selekcija i parenje. Više o konferenciji na: http://ecbb2016-vienna.com/ Katarina Pera

Međunarodna konferencija InASEA Sofija 15.-17. rujna 2016.

8. međunarodna InASEA konferencija održana je u Sofiji, Bugarska, 15. do 17. rujna 2016. godine. Riječ je o bienalnoj etnološkoj i antropološkoj konferenciji međunarodnog strukovnog udruženja za jugoistočnoeuropsku antropologiju (inasea.net). Udruženje je osnovano 1996. godine da potakne akademsku i istraživačku suradnju među znanstvenicima koji se bave prostorom jugoistočne Europe.

Ovogodišnja konferencija nosila je naslov Balkan Life Courses: Family, Childhood, Youth, And Old Age in Southeast Europe. Tematizirala je sociokulturne aspekte tradicija

i transformacija u okviru životnoga ciklusa pojedinca i obiteljske sfere. Cilj je konferencije bio propitati etnološke i antropološke teorijsko-istraživačke pristupe izazovima i problemima ljudskoga životnoga ciklusa. Na konferenciji je problematiziran niz tema poput politika, praksi i reprezentacija starenja, novih reproduktivnih tehnologija, ljudskih prava, demografskih promjena, obiteljskih rituala i okupljanja, roditeljstva, međugeneracijskih odnosa, djetinjstva, odrastanja i rada.

Program je imao oko 30 panela i 3 plenarna izlaganja. Više o konferenciji na: http://inasea.net/?page_id=35 Tihana Rubić

129

Studentska konferencija “Border Crossings” Zagreb 22.-23. travnja 2016.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 22. i 23. travnja 2016. godine, održana je 14. međunarodna “Border Crossings” studentska konferencija “Ethnographies of (un) certainty, (in)equality and hope(lessness): Challenges and possibilities for anthropology today”. Izlagači na konferenciji su bili studenti društvenih znansoti i humanistike, s raznih europskih i drugih sveučilišta. Ovogodišnju konferenciju činilo je 50 prezentacija s ukupno 100 izlagača, u okviru 8 panela.

Akademska mreža Border Crossings Network (http://www.border-crossings.eu/) organizira i potiče suradnju sveučilišta i njihovih sastavnica na području jugoistočne Europe.

Trenutno su u mrežu uključene Bugarska, Grčka, Hrvatska, Makedonija, Rumunjska, Slovenija, Srbija i Turska. Osim organizacije međunarodnih događanja, studentske konferencije i ljetne škole, mreža redovito objavljuje zbornike radova: Balkan Border Crossings: Proceedings from the Konitsa Summer School i Balkan Border Crossings: Contributions to Balkan Ethnography. Ove se godine Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu službeno pridružio ovoj akademskoj mreži.

Svake godine konferencijom se nastoje predstaviti aktualna studentska istraživanja i ključne istraživačke teme u lokalnoj, regionalnoj i globalnoj sociokulturnoj perspektivi. U pozivu za prijavu rada za ovogodišnju konferenciju, postavljena su važna pitanja poput: kako se konstruiraju, vrednuju i zagovaraju različiti načini suvremenog društvenog života. Koji su oblici i prakse nejednakosti, nesigurnosti i beznađa? Kako ljudi definiraju osjećaje i stanja, kako upravljaju njima te kako su oni međusobno povezani? Kako su institucionalizirani i kako su definirani u javnom diskursu? Koji su politički, ekonomski, društveni i ekološki uvjeti i implikacije nesigurnosti, nejednakosti i beznađa? Mogu li se sigurnost, jednakost i nada opisati kao utopijski projekti? Kako antropolozi reagiraju na ove mogućnosti i kako se pozicioniraju u kompleksnim istraživačkim situacijama? Koji tip istraživačkih strategija i metodologija koriste i razvijaju? Koje oblike izvještavanja o svojem istraživanju odabiru? Kako rade na vidljivosti i primjenjivosti svojih istraživačkih projekata? Više o konferenciji na: http://www.border-crossings.eu/student-conferences/2016-zagreb Tihana Rubić

Ljetna škola „Konitsa International“, 2016.

Ljetna škola Konitsa International Summer School in Anthropology, Ethnography and Comparative Folklore in the Balkans je redovita godišnja aktivnost akademske mreže Border Crossings Network. Škola se svake godine održava u Konitsi, na jugozapadu Grčke. Ove je godine škola nosila naslov: New trends in economic anthropology: Labour, finance, and solidarity in a turbulent world, i posebno se usredotočila na teme iz područja ekonomske antropologije, antropologije rada te kulturne ekologije. Posebna gost predavač bio je prof. Johnatanom Perryjem (London School of Economics).

Nadgradnja suradnje zagrebačkog odsjeka i akademske mreže sastojalo se u pozivnim

predavanjima četiri nastavnika, etnologa i kulturnih antropologa s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilita u Zagrebu (I. Grgurinović, T. Komar, M. Rajković Iveta i T. Rubić).

Panel su činila predavanja i radionički dio, s primjerima i rezultatima istraživanja u suvremenoj hrvatskoj etnologiji i kulturnoj antropologiji, s posebnim osvrtom na migracijska, manjinska i socioekonomska pitanja. Škola je uključivala i tjedni terenski rad sviju studenata, pod mentorstvom raznih nastavnika, te sudjelovanje na praktično-teorijskim radionicama terenskog video-snimanja i etnografskoga filma.

Tihana Rubić

130

ICEB 2015 Druga po redu konferencija ICEB – International Conference on Evolution and Behaviour održana je u Zagrebu, u prostorima Matice hrvatske, od 27. do 29. studenog. Glavni organizatori bile su udruge studenata Sveučilišta u Zagrebu u bliskoj suradnji s odsjecima na njihovim matičnim fakultetima – Klub studenata Antropologije „Anthropos“, Klub studenata psihologije „STUP“ i Studentska sekcija za neuroznanost, a ove godine pridružila im se i Udruga studenata „BIUS.“ Upravo iz navedenog vidljive su dvije glavne okosnice konferencije – interdisciplinarnost i okrenutost prema istraživačima koji se nalaze u ranom stadiju svoje karijere.

Konferenciju je otvorio predsjednik udruge „Anthropos“, Lovre Čulina. Nakon njega, okupljenima su se obratili članovi savjetnog odbora, prof.dr.sc. Darko Polšek i dr.sc. Vanja Borš, progovorivši o mogućnostima razvoja interdisciplinarnosti na ovim prostorima te, jednako važno, studentskih inicijativa koje za cilj imaju njezino promicanje.

Prvog dana konferencije održano je i plenarno predavanje tijekom kojeg je dr. sc. Natalie Uomini predstavila sve izazove integrativnog pristupa u znanstvenome radu – od razlika u paradigmama koje dominiraju u pojedinom području do poteškoća do kojih može doći zbog razlika u strukturalnome oblikovanju rada. Idućeg dana program je otvorilo predavanje pozvanog predavača dr. sc. Karla Grammera koji je govorio o poimanju lijepoga kad je ljudski izgled u pitanju te utjecajima tzv. darvinijanske estetike.

Ostatak programa činila su izlaganja profesora iz Hrvatske i iz regije te ona nekolicine studenata, pokrivši tako veoma širok spektar tema – od kognicije, heuristika i ličnosti do religije te potrebe za tjelovježbom. Program je također upotpunjen dvjema radionicama koje su za cilj imale na interaktivan način prikazati metodologiju evolucijske biologije, odnosno, socijalnih procesa kod paukova.

Konferencija je završena posjetom Muzeju krapinskog pračovjeka.Više o konferenciji na: http://www.iceb-cro.com/ Katarina Pera

131

Antropološki kalendar 10

10

30

2006. – Umro je američki antropolog Clifford Geertz. Rođen je u San Franciscu 1926. godine, a nakon Drugog svjetskog rata studirao je filozofiju i antropologiju. Po kraju studija proveo je dvije i pol godine živeći na indonezijskom otoku Javi o čemu je napisao doktorsku disertaciju. Nakon doktorata vratio se u Indoneziju, točnije otoke Bali i Sumatra. Svoja iskustva iskoristio je za pisanje niza utjecajnih knjiga, Religion of Java (1960), Agricultural Involution (1963) i Peddlers and Princes (1963). Bavio se i proučavanjem Maroka (Islam Observed, 1968) i uspoređivao ga s društvom u Indoneziji. Njegovo najpoznatije djelo je zbirka eseja The Interpretation of Cultures (1973), koja ga je učinila najutjecajnijim kulturnim antropologom svojeg vremena. Iduće godine (1974) uredio je zbornik Myth, Symbol, Culture o simboličkoj antropologiji. Geert je time postao najveći zagovaratelj simboličke antropologije, paradigme prema kojoj je kulturu važno razumjeti kroz njenu simboliku. Smatrao je da proučavanje jezika, filozofije i književnosti može biti glavna, a ne sporedna spoznajna struja u društvenim znanostima, dijelom i pod utjecajima filozofije Ludwiga Wittgensteina i Gilberta Rylea. Geertz se smatra najvažnijim kulturnim antropologom druge polovice 20. stoljeća u Sjevernoj Americi.

2006. – Umro je američki ekonomist Milton Friedman. Rođen je 1912. godine u New Yorku, a njegovi roditelji bili su siromašni židovski emigranti iz Rutenije (današnja Ukrajina). Friedman se tijekom obrazovanja pokazao vještim matematičarom, a odlučio se za ekonomiju jer je smatrao da može spriječiti pojavu nove Velike depresije. Od 1930ih pa do svoje smrti započeo je svoju dugogodišnju karijeru u državnim i akademskim institucijama. Friedman je bio pripadnik tzv. čikaške škole među kojima su bili i Robert Fogel te Thomas Sowell. Nakon Drugog svjetskog rata postao je jedan od najistaknutijih protivnika dotadašnje kejnezijanske politike prema kojoj država treba za recesije povećati potrošnju kako bi poboljšala oporavak ekonomije. Friedman je razvio vlastita gledišta prema kojima je trebalo svesti državni intervencionizam na minimum jer u protivnom moderne ekonomije počinju ovisiti o radu središnjih bankarskih institucija. Bio je pobornik monetarizma, škole koja se brinula o ovisnosti inflacije o količini novca u optjecaju. Njegovo najpopularnije djelo je knjiga Capitalism and Freedom objavljena 1962. godine u kojoj argumentira da je ekonomska sloboda nužan preduvjet političke slobode. Osim toga Friedman se bavio razvitkom hipoteze o trajnom dohotku te kritikom dotad dominantne teze o Phillipsovoj krivulji nezaposlenosti i inflacije. U statistici je pomogao razvitku sekvencijalne analize uzoraka. Friedman je bio ekonomski savjetnik republikanskom kandidatu za predsjednika Barryu Goldwateru te neslužbeni savjetnik američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu i britanskoj premijerki Margaret Thatcher. Friedman se redovito uz Johna Maynarda Keynesa smatra najutjecajnijim ekonomom 20. stoljeća.

2006. – Umro je kanadsko-američki ekonomist John Kenneth Galbraith. Galbraith je rođen 1908. u siromašnoj obitelji škotskog podrijetla u Iona Station u kanadskoj provinciji Ontario. Završio je studij poljoprivredne ekonomije, a zahvaljujući svojem talen-

132

tu počeo je predavati na sveučilištima u Harvardu i Princetonu.

Po naturalizaciji u SAD otišao je na studij u Cambridgeu gdje se susreo s idejama Johnom Maynardom Keynesa. Galbraith je započeo rad u ministarstvu poljoprivrede tridesetih godina, a u vrijeme Drugog svjetskog rata postao je dio Ureda za upravljanje cijenama koji je od šestero ljudi narastao na instituciju od više od 10 000 ljudi. Galbraith je ovo smatrao svojim najvažnijim životnim postignućem makar je 1943. morao napustiti ured zbog političkog pritiska protiv njegovih navodnih komunističkih sklonosti. Galbraitha je zaposlio Henry Luce, izdavač uglednih časopisa Time i Fortune. Od 1943. do 1948. bio je urednik časopisa Fortune, pisao je članke, držao govore poduzetnicima i političarima i često bio stručni svjedok na saslušanjima u Kongresu. Galbraith je postao utjecajan među političarima i poduzetnicima pa je u više navrata vršio više državne funkcije. Bio je savjetnik predsjednik Johnu F. Kennedyu koji ga je imenovao za veleposlanika u Indiji gdje je postao prijatelj indijskog premijera Jawarharlala Nehrua.

U ekonomiji je bio utjecajna i kontroverzna ličnost jer je kritizirao pretjerano oslanjanje na matematiku i podcjenjivanje utjecaja konteksta, pogotovo državne politike. Njegovu trilogiju (popularno zvana „Američki kapitalizam“) činile su The Affluent Society (1958), The New Industrial State (1967) i Economics and the Public Purpose (1973). Pisane su na jednostavan način, dostupan i laicima. Osobito je utjecajna bila prva knjiga koja je pozivala na ulaganje viškova u infrastrukturu i obrazovanje i utjecala na državnu politiku borbe protiv siromaštva pod predsjednicima Kennedyem i Johnsonom. Neka njegova djela, poput The Great Crash, 1929 (1955) postala su ponovno popularna u novije vrijeme jer su upozoravala na probleme tržišta bez državnom nadzora, kao što se dogodilo za Velike recesije. Njegova važna djela su i The New Industrial State (1967) o ulozi korporacija na države, Economics and Public Purposes (1973) koja se osvrnula na ulogu struktura u velikim tvrtkama i ulozi žena u ekonomiji, A Short History of Financial Euphoria (1994) u kojima opisuje ulogu psihologije masa na stvaranje spekulativnih mjehura kroz više stoljeća. Galbraith je neizravno i izravno utjecao na društvene znanosti, poglavito kroz pružanje novog pogleda na ulogu korporacija.

1996. – Preminuo je američki astronom i intelektualac Carl Sagan.

Sagan je rođen u New Yorku 1934. u obitelji židovskih imigranata iz Ukrajine. Od djetinjstva je bio fasciniran znanošću, osobito astronomijom. Doktorirao je fiziku, a već kao student počeo se baviti pitanjem podrijetla života. Radio je kao savjetnik NASA-i pri čemu je bio odgovaran za dodavanje univerzalnih poruka mogućim nezemaljskim bićima na sve svemirske sonde koje su bile upućene izvan Sunčeva sustava. Sagan je poznat po protivljenu programima razvitka svemirskog čunka i Međunarodne svemirske postaje jer je smatrao da su robotske misije učinkovitije za znanost. Njegovo najveći znanstveni doprinos bio je rad na analizi atmosferskih temperatura na Veneri, no najpoznatiji je po znanstvenim eksperimentima o mogućnosti stvaranja života izvan Zemlje. Javno je upozoravao na opasnosti od globalnog zatopljenja, nuklearne zime (sumraka) nakon nuklearnog rata i neučinkovitosti antibalističkih obrambenih sustava. Potaknuo je financiranje programa traženja izvanzemaljske inteligencije i zagovarao je program traženja potencijalno opasnih asteroida u blizini Zemlje da

20

133

se spriječi mogući katastrofalni udar. Kontroverzan je i po svojim netočnim upozorenjima da bi gorenje naftnih bušotina u Kuvajtu moglo poremetiti svjetsku klimu i opasnosti od trovanja testosterona koje bi muškarce moglo navesti na genocidnost. Sagan je bio najpoznatiji znanstveni popularizator 20. stoljeća, pogotovo kao voditelj dokumentarne serije Cosmos: A Personal Voyage koja se bavila svemirom, mjestom čovjeka u njemu i podrijetlom života.

Sagan je napisao bestseler znanstveno-fantastični roman Contact (1985), Cosmos (1980), najprodavaniju znanstvenu knjigu u povijesti, The Dragons of Eden: Speculations on the Evolution of Human Intelligence (1977) nagrađenu Pulitzerovom nagradom, Broca’s Brain: Reflections on the Romance of Science (1979) i Pale Blue Dot: A Vision of the Human Future in Space (1994). U društvenim znanostima inspirirao je mnoge na bavljenje spekulativnim poljima antropologije budućnosti i ksenoantropologije.

20

20

20

1996. - Objavljena je kontroverzna knjiga Clash of Civilizations and the Remaking of World Order američkog politologa Samuela P. Huntingtona. Ona je razrada njegova utjecajnog eseja iz 1993. u kojemu je odgovorio na popularnu tezu Francisa Fukuyame (inače njegova bivšeg studenta) o pobjedi liberalne demokracije.

Centralna tema njegove knjige je da će se nakon kraja ideološkog Hladnog rata svijet vratiti prirodnom sukobu na razini kultura odnosno desetak glavnih civilizacija. Jedno od glavnih predviđanja je bio sukob zapadne civilizacije s islamskom. Knjiga se suočila s brojnim kritikama, ali je i ostavila veliki utjecaj na suvremene političare. Za društvene znanosti bila je produktivna zbog velikog broja radova koji su se uglavnom negativno osvrtali na njegove pretpostavke.

1996. – Dogodila se Sokalova afera. Alan Sokal matematičar je i fizičar koji je široj javnosti najpoznatiji po svojoj kritici postmodernizma i loše znanstvene metode. Godine 1996. akademskom časopisu Social Text sveučilišta Duke u Sjevernoj Karolini dao je na recenziju bizarno sročeni i besmisleni tekst Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity. Časopis ga je objavio nakon čega je Sokal otkrio da je članak namjerno napisao kao besmislicu i napao ljevicu i društvene znanosti zbog manjka kritičnosti. Ovo je bila najpoznatija bitka tzv. „znanstvenih ratova“ 1990ih u kojima je došlo do otpora postmodernističkim tendencijama antiintelektualizma. Sokal je zajedno s belgijskim fizičarom i filozofom znanosti Jean Bricmontom napisao 1997. knjigu Impostures Intellectuelles prevedenu na engleski 1998. kao Fashionable Nonsnse u kojoj su napali određene akademike društvenih znanosti za iskrivljavanja znanstvene terminologije i korištenje postmodernizma za opravdavanje ekstremnog relativizma. Sokal je 2008. objavio knjigu o aferi, Beyond the Hoax: Science, Philosophy, and Culture. Afera se često smatra primjerom do čega može doći kada se načela postmodernizma i interdisciplinarnosti provode do svog kraja.

1996. - Umro je američki filozof, fizičar i povjesničar znanosti Thomas Samuel Kuhn. Za studija fizike na Harvardskom sveučilištu susreo se s poviješću znanosti koja ga je navela na promišljanje o prirodni znanstvenog rada i napretka. Rezultat toga je djelo The Structure of Scientific Revolutions (1962), jedno od najvažnijih dje-

134

la povijesti i filozofije 20. stoljeća. U njoj koncipira znanstveni rad i misao paradigmama koje se sastoje od formalnih teorija, klasičnih eksperimenta i metoda u koje možemo vjerovati. Znanost nije kumulativne prirode, već povremeno dolazi do revolucija pristupa odnosno paradigmi. Paradigme su jedinstvene, a problem znanstvenog napretka svodi se na prihvaćanje paradigmi. Zbog toga je Kuhnov koncept istodobno naglašava i evolucijski pristup (odabir najbolje paradigme) i postmodernistički (jer umjesto nekog cilja naglašava ulogu prihvaćenosti od znanstvene zajednice). Pojam paradigmi, iako zasnovan na prirodnim znanostima, zbog koncipiranja znanosti kao društvenog pothvata najviše je odjeknuo u društvenim znanostima, pogotovo sociologiji. Osim toga poznat je po djelima The Copernican Revolution (1957), o razvoju heliocentrične teorije, The Essential Tension (1977), zbirci filozofskih eseja, Black Body Theory and the Quantum Discontinuity (1978) i The Road Since Structure: Philosophical Essays 1970-1993 (2000).

Kuhn se smatrao najvažnijim autorom povijesti znanosti, iako kritičari smatraju da se njegov rad često pogrešno interpretira i citira.

1996. – Objavljen je rad The Standard Error of Regressions Deidre N. McCloskey i Stephena T. Ziliaka u znanstvenom časopisu Journal of Economic Literature. U njemu su kritizirali pretjerano oslanjanje ekonomije na statističku značajnost i nastojali naglasiti da ekonomska i statistička značajnost nisu jedno te isto. Time je obnovljena rasprava u ekonomiji o prevelikom oslanjanju na matematičke modele, rasprava koja je postala umnogočemu relevantna u novije vrijeme u drugim znanostima.

1996. - Rođena je ovca Dolly, prva životinja uspješno klonirana iz stanica odrasle jedinke. Bilo je to djelo škotskih znanstvenika koji su je nazvali po američkoj country pjevačici Dolly Parton. Dolly je imala tri majke (jedna od njih je dala genetski materijal, jedna jajnu stanicu, a jedna je bila inkubator). Dolly je bila jedini uspjeh u 277 pokušaja prijenosa jezgre odrasle stanice u jajnu, a njeno stvaranje demonstriralo je da se geni u odrasloj stranici mogu vratiti u izvorno embrijsko stanje totipotentnosti. Dolly je preminula 2003., a smatra se da je metoda korištena za njeno stvaranje previše gruba za eventualno kloniranje ljudi. Ovaj događaj uzima se kao prijelomna točka za brojna bioetička pitanja.

1991. – Objavljen je rad kognitivnog znanstvenika Stevena Pinkera o učenju jezika u djece u znanstvenom časopisu Science. U njemu je objasnio da se svi ljudi rađaju s urođenim kapacitetom za jezik i stvaranjem jezičnih pravila, a rezultat je to evolucijski oblikovanog instinkta. Članak je proširen u popularno-znanstvenu knjigu The Language Instinct (1994). Knjiga je bila osrednje primljena jer su kritičari smatrali da samo rekapitulira postojeće teorije iz pedagogije, psihologije i lingvistike.

1991. – Umro je francuski filozof i sociolog Henri Lefebre. Lefebre je rođen u Hagetmau u Francuskoj, a diplomirao je filozofiju na sveučilištu u Parizu (Sorbonna). Od ranih dana radio je s nizom kolega na traženju filozofske revolucije, procesu koji ih je doveo u kontakt s dadaistima, surealistima i komunistima. Lefebre je postao član francuske komunističke stranke i najistaknutiji francuski marksist. Njegova djela utjecala su na Sartrea i brojne druge inte-

20

20

25

25

135

lektualce. U ranim dijelima isticalo se antistaljinističko djelo o dijalektici Dialectical Materialism (1940). Nakon Drugog svjetskog rata postao je profesor sociologije i iznimno utjecajan analitičar društvenih zbivanja, osobito studentskih prosvjeda 1968. godine. Lefebvre je najpoznatiji po ideji kritike svakodnevnog života.

Smatrao je da je u 20. stoljeću kapitalizam počeo kolonizirati ga i pretvarati ga u konzumerizam. Time se odmakao od izvornih marksističkih ideja smatrajući da je preuzimanje kontrole nad svakodnevnim životom, a ne sredstvima proizvodnje, najbitnije za stvaranje utopijanskog društva. Njegovo usmjeravanje na svakodnevnim život odjeknulo je i izvan lijevih krugova i utjecalo je na brojne kasnije intelektualce.

25

25

25

25

1991. – Umrla je američka forenzička antropologinja Mildred Trotter. Mildred je rođena u Monaci u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Doktorirala je anatomiju i okrenula se biološkoj antropologiji, specijaliziravši se na sveučilištu u Oxfordu pod poznatim britanskim antropologom Arthurom Thomsonom. Trotter je bila jedan od pionira brojnih tehnika biološke antropologije, a doprinijela je razvitku formula za izračun visine tijela ljudi temeljem dugih kostiju. Trotter je bila jedan od osnivača Američkog udruženja bioloških antropologa i prvi ženski predsjednik društva. Po njoj je prozvana nagrada Mildred Trotter za izvanredni doprinos studenata u biološkoj antropologiji.

1991. - Objavljen je utjecajni rad Institutions u časopisu The Journal of Economic Perspectives američkog ekonomista Douglassa Northa. U njemu je institucije definirao kao „ljudski osmišljena ograničenja koja strukturiraju političke, ekonomske i socijalne interakcije“ pri čemu ograničenja mogu biti formalna (zakoni) i neformalna (običaji). Ovisno o stadiju ekonomskom razvoja društva, prevladavaju određeni tipovi ograničenja. U selima su učinkovita neformalna preko društvene mreže, na tržnicama cjenkanje i klijentizam, a u urbanim sredinama formalne institucije koje zakonski štite prava. Radu je prethodilo objavljivanje knjige Institutions, Institutional Change and Economic Performance (1990), a smatra se jednim od temeljnih djela škole New Institutional Economics nastale sedamdesetih.

1991. – Objavljena je knjiga The Third Chimpanzee: the Evolution and Future of the Human Animal, američkog autora Jareda Diamonda. U njoj je Diamond nastojao objasniti uspjeh Homo sapiensa i euroazijskih naroda okolišnim faktorima. Pri tome je veliki naglasak dao dostupnosti usjeva i stočnih životinja, geografskih osi za komunikaciju i imunitetu na bolesti. Genocide je smatrao neizbježnim nakon susreta tehnološki naprednog i nazadnog društva. Ideje iz ove knjige kasnije je razradio u mnogo poznatijim djelima: Guns, Germs and Steel (1997), Why is Sex Fun (1997) i Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed (2005). Knjiga je bila veliki hit zbog svog interdisciplinarnog pristupa.

1991. - Objavljen je zbornik Recapturing Anthropology: Working in the Present. On je zasnovan na skupu 1989. na kojemu se nastojalo spasiti antropologiju od optužbe da je znanost pred raspadom zbog postmodernističkih kritika metodologije, razvoja novih subdisciplina i smjera. Autori su zagovarali spas antropologije radikalnim zaokretima prema srži znanosti, te distanciranje od

136

eksperimentalne etnografije. Ovaj zbornik smatra se jednim od najistaknutijih simbola krize suvremene antropološke znanosti.

1991. - Objavljena je knjiga The Third Wave: Democratization in the Late Twentieth Century američkog politologa Samuela P. Huntingtona. U njoj je iznio tezu da su se demokracije svijetom širile u tri vala. Prvi je bio u ranom 19. stoljeću vođen širenjem građanskog prava glasa u SAD i drugim zemljama, a završio je 1922. Mussolinijevim usponom na vlast. Drugi val je uslijedio nakon kraja Drugog svjetskog rata i završio je 1962. Treći val počeo je 1974. krajem diktature u Portugalu, a uslijedio je pad niza autoritarnih režima u Aziji, Južnoj Americi i Istočnoj Europi, a danas se smatra da je završio 2001. Teza je ponovno postala važna nakon 2010. kada se činilo da je Arapsko proljeće dovesti do stvaranja novih demokratskih režima. Smatra se prihvaćenijim Huntingtonovim dijelom.

1991. - Objavljena je knjiga Nous n’avons jamais été modernes: Essai d’anthropologie symétrique francuskog filozofa, antropologa i sociologa znanosti Brune Latoura. Prozvao ju je „antropologijom znanosti,“ a u njoj je pobio teze o modernosti društva i uveo vlastitu koncepciju nemodernizma (amodernizma). Modernizam je po njemu nepotrebno poništavao povijest prije njega, a antimodernizam i postmodernizam je branio pretjerano apstraktne koncepte. Prema Latouru ne postoje bitne razlike između prirode i kulture, te tehnologije i društva, a područja proučavanja raznih disciplina se značajno preklapaju. Knjiga je 1993. prevedena na engleski, a inspirirala je brojne znanstvenike.

1986. – Objavljena je knjiga Social Foundations of Thought and Action kanadsko-američkog psihologa Alberta Bandure. Bandura je rođen 1925. u Mundareu u kanadskoj provinciji Alberti, a postao je poznat po formuliranju socijalnih teorija učenja i samoefikasnosti. Banduru se često opisuje kao „najveći živući psiholog“ i među pet je najcitiranijih psihologa u povijesti. U knjjizi je proširio svoje doprinose u sveuobuhvatnu teoriju motivacije i ponašanja.

1981. – Preminuo je francuski psihoanalitičar Jacques Lacan. Rođen je 1903. u Parizu u obitelji miješanog židovskog i katoličkog podrijetla. Lacan je u mladosti pohađao isusovački studij i sudjelovao u političkom radu desničarskih pokreta, no kasnije se razočarao i desnom politikom i religijom. Nakon što nije primljen u vojsku okrenuo se studiju medicine i specijalizirao za psihijatriju. Počeo je kombinirati psihoanalitičke koncepte s učenjima Karla Jaspera, Martina Hideggera i Hegela. Njegov intelektualni rad rezultirao je širenjem njegovih interpretacija Freuda na filozofiju, lingvistiku, etnologiju, biologiju i topologiju. Ovaj proces nazivao je „povratkom Freudu.“ Psihoanalizi je doprinio razvitkom koncepata tri reda (imaginarno, simbolično i stvarno), drugoga, zrcalne faze razvitka i brojnih drugih, no njihova recepcija u psihologiji i psihijatriji bila je problematična. U kliničkoj praksi razvio je susrete varijabilnog trajanja. Lacan je prozvan najkontroverznijim psihoanalitičarom od Freuda, površnim intelektualcom i šarlatanom zbog povezivanja terminologije iz nevezanih polja, nekoherentnosti svojih djela i pseudoznanstvenosti. Usprkos kon-

25

25

30

35

137

troverzama ostao je do danas visoko utjecajan u određenim poststrukturalističkim školama i lingvistici.

40

40

40

45

45

1976. - Objavljena je knjiga The Selfish Gene engleskog biologa Richarda Dawkinsa. Predgovor knjizi napisao je Robert Trivers. Ona je njegovo najpoznatije djelo jer je njime široj publici predstavio gen kao temeljnu jedinicu na kojoj se vrši evolucija, kao i uveo pojam mem. Termin „sebični gen“ uveo je kako bi objasnio da je cilj evolucije replikacija gena, ne preživljavanje organizma, no termin je postao izvor polemika i nesporazuma. Knjiga je brzo postala bestseler i prevedena je na brojne jezike, a doživjela je više reizdanja.

Smatra se drugom najutjecajnijom knjigom o evoluciji u povijesti.

1976. - Objavljen je prvi svezak povijesti seksualnosti francuskog povjesničara i filozofa Michela Foucalta. Zvana Histoire de la sexualité, 1: La Volonte de savoir (povijest spolnosti: volja znanosti), posvetio se pitanju tradicionalnog portretiranja seksualnosti kao potisnute i doveo je u kontekst potrebe za tumačenje sadašnjeg i budućeg seksualnog oslobođenja. Uslijedili su drugi svezak o zadovoljstvu i treći o brizi za sebe. Knjiga je bila utjecajna s brojnim pozitivnim kritikama zbog originalnosti i odvažnosti te negativnim kritikama zbog anekdotalne metodologije.

1976. - Objavljena je knjiga Mankind and Mother Earth, posljednje djelo britanskog povjesničara Arnolda J. Toynbea. U njoj je nastojao predstaviti cjelovitu povijest čovjekove interakcije s okolišem, projekt na kojemu je radio posljednja dva desetljeća svojeg života nastojeći prikupiti informacije iz svih relevantnih društvenih i prirodnih znanosti. Cilj mu je bio prikazati da je okoliš utjecao na čovjeka i civilizaciju jednako kao i oni na okoliš, tada još razmjerno manjinsko mišljenje. Stanovništvo određuje njegove potrebe, kultura određuje kolektivno ponašanja, a okoliš određuje fizičke karakteristike tehnologije, kulture i infrastrukture. Iako je knjiga bila utjecajna, zasjenila su je druga Toynbeova djela.

1976. - Objavljena je knjiga francuskog intelektualca Jeana-Françoisa Revela, La tentation totalitaire (totalitarno iskušenje). Njemu je prethodilo istoimeno predavanje prethodne godine održano u Leidenu (godišnje predavanje u čast nizozemskog povjesničara Johana Huizinge). Revel je njime skovao termin „totalitarno iskušenje“ kao naziv za sklonost da se odobrava kratkoročna represija kao prijelazna faza radi dugoročnih utilitarnih ciljeva. Revel se u knjizi više bavio kritikom ljevice nego desnice jer se ljevica često skriva iza ciljeva općeg blagostanja. Revel smatra da je takvo iskušenje neovisno o političkom uvjerenju i univerzalno neovisno o kulturi ili ideologiji.

1971. – Izvršen je poznati Standforski eksperiment zatvora. Eksperiment je bio zamisao američkog psihologa Philipa Zimbarda s potporom američke mornarice. U eksperimentu su sudionici podijeljeni na čuvare i zatvorenike, no eksperiment je prekinut nakon samo šest dana jer su čuvari počeli pretjerno zlorabiti svoju ulogu i zlostavljati pritvorenike. Zimbardo je iskoristio eksperiment da postane svjetsko ime, tim više što su u američkom društvu vladali strahovi o društvenih nemira zbog ubojstava istaknutih političara i pobuna u zatvorima. Zimbardo je pripisao rezultate situacijskoj atribuciji odnosno vanjskoj situaciji i objavio 1972. knjigu Stan-

138

dford prison experiment: A simulation study of the psychology of imprisonment. Iako je eksperiment postao široko poznat, kritičari osobito u novije vrijeme optužuju Zimbarda zbog manjka kontrole, osobnog sudjelovanja i ohrabrivanja čuvara kao i nepotpune dokumentacije, pristranoj interpretaciji i manjku neutralnih promatrača zbog koji su dobiveni rezultati pretjerani. Eksperiment se, uz Milgramov, smatra jednim od najpoznatijih u psihologiji.

1971. – Objavljen je utjecajni rad američkog sociobiologa Roberta Triversa o evoluciji recipročnog altruizma. Njime je dan znanstveni okvir evolucijskom objašnjenju nastanka altruističnih ponašanja koja prividno predstavljaju trošak sudioniku no zapravo povećavaju vjerojatno preživljavanja pojedinaca. Ovo je bio jedan od poznatih pet radova kojima je Trivers preporodio evolucijsku psihologiju.

1966. – Objavljeno je djelo Human Sexual Response liječnika Williama H. Mastersa i Virginie E Johnsona o rezultatima njihovih istraživanja fiziologije seksualnih ponašanja i doživljaja 382 žena i 312 muškaraca između 1957. i 1965. Djelo je ustanovilo četverofazni ciklus seksualnog doživljaja, pobilo Freudovo tezu o razlici klitoralnog i vaginalnog orgazma, pokazalo da seksualnost ne nestaje u starijih osoba i druga dotadašnja kriva uvjerenja. Njihova knjiga privukla je brojne kritike ali i postala neočekivani bestseler, preveden na brojne jezike. Potaknula je interes za ovu sferu u više društvenih znanosti.

1961. – Kanadsko-američki psiholog Albert Bandura objavio je rad Transmission of aggression through the imitation of aggressive models u znanstvenom časopisu Journal of Abnormal and Social Psychology o eksperimentu s Bobo lutkom. U njemu je pokazao da su ženska i muška djeca oponašali nasilje na lutci nakon promatranja agresivnog ponašanja odrasle osobe. Nalazi su pokazali da djeca uče agresivno ponašanje po socijalnim uzorima te da je jedan od čimbenika i spol. Eksperiment je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih u psihologiji, dugogodišnji glavni argument protiv nasilja u medijima.

1951. – Objavljena je knjiga američkog filozofa Erica Hoffera The True Believer. Eric Hoffer rođen je 1898. u New Yorku njemačkim imigrantima iz Alsacea. Imao je šarolik rani život koji je uključivao brojne različite poslove (uključujući traženje zlata), a pokušao je i samoubojstvo. Neumorno je čitao i kasnije se okrenuo pisanju. Njegova prva knjiga The True Believer: Thoughts on the Nature of Mass Movements bila je posvećena njegovom razmatranju psiholoških razloga iza uspona totalitarnih sustava. Zastupao je tezu da je temeljni razlog potpore takvim pokretima široki osjećaj bezvrijednosti i sveprisutne korupcije. Knjiga je oduševila njegove suvremenike. Hoffer je kasnije objavio još nekoliko djela u kojima se bavio geopolitikom, povijesti i sociologijom. Preminuo je 1983. godine.

1951. – Objavljen je rad Effects of group presure on the modification and distortion of judgements u zborniku Groups, leadership and men poljsko-američkog psihologa Solomona Ascha. U njemu je po prvi put opisao rezultate svojih poznatih eksperimenta o pokoravanju socijalnom utjecaju. U jednostavnom zadatku procjene najdulje linije više od 36% sudionika dalo je netočan odgovor

45

50

55

65

65

139

pod utjecajem odgovora drugih. Rezultati eksperimenta privukli su veliku pozornost javnosti i drugih disciplina, pri čemu je došlo do određenog krivog predstavljanja rezultata (zanemarivanja izvještavanja o rezultatima kada su sudionici davali nezavisne odgovore). Eksperiment je ikonična ilustracija utjecaja konformnosti na ponašanje i rezoniranje.

70

70

70

1946. – Rođen je australski filozof Peter Singer. Njegovi roditelji bili su austrijski Židovi koji su napustili zemlju nakon Anschlussa (praroditelji su mu poginuli u koncentracijskim logorima). Singer je rođen u Melbourneu na čijem je sveučilištu studirao povijest, pravo i filozofiju. Za studija se odlučio posvetiti pitanju moralnosti, etike i prava kojime se neumorno bavi i danas. Objavio je niz utjecajnih i kontroverznih djela. Među njima se ističu Animal Liberation (1975) u kojemu je zagovarao jednaka prava za sva svjesna bića, u Practical Ethics (1979) nastojao je analizirati kako treba vrednovati interese ljudskih bića, A Darwinian Left: Politics, Evolution and Cooperation (1999) u kojemu zagovara uključivanje spoznaja dobivenih proučavanje evolucije u lijevu ideologiju.

Neka njegova gledišta su kontroverzna jer prava vezuje uz svjesnost pa podržava pravo na pobačaj i eutanaziju. U kasnijem životu promovira učinkoviti altruizam odnosno gledište prema kojemu treba altruistične činove optimizirati tako da najučinkovitije pomažu osobama koji žive u egzistencijalnom siromaštvu. Singer se smatra najutjecajnim i najčitanijim suvremenim filozofom za pitanje etike i morala.

1946. – Objavljena je knjiga austrijskog psihijatra U potrazi za značenjem. Viktor Frankl bio je austrijski Židov koji je se okrenuo psihijatriji, osobito proučavanju depresije u samoubojstava.

Ostao je u Austriji nakon Anschlussa te se uspio usprkos zabranama nastaviti baviti medicinskim radom do 1942. kada je deportiran u sustav koncentracijskih logora. Većina njegove obitelji ubijena je u Auschwitzu, a njegova supruga u Bergen-Belsenu.

Frankl je preživio i posvetio se inkorporaciji iskustava u svoju psihijatrijsku praksu. Već 1946. objavio je knjigu Trotzdem Ja zum Leben Sagen. Ein Psychologe Erlebt das Konzentratioslager koja je kasnije prevedena na velik broj jezika pod jednostavnijim imenom (na engleskom je poznata kao Man’s Search for Meaning). Frankl je došao do zaključka da je čak i u okolnostima velike patnje život smislen jer ima potencijalno značenje. Frankl je postao osnivač logoterapije, a tome je uvelike pridonijelo međunarodno priznanje njegove knjige. Franklov utjecaj proširio se i u druge društvene znanosti.

1946. – Preminuo je engleski ekonomist John Maynard Keynes.

Rođen je 1883. godine u imućnijoj obitelji u Cambridgeu, a za ekonomiju se odlučio pod utjecajem svoga oca, ekonomista i profesora na Sveučilištu u Cambridgeu. Odrastajući u dobu dugog mira i doba progresivizma prije Prvog svjetskog rata rano je usvojio uvjerenje da državne intervencije pod okriljem znanosti mogu riješiti većinu problema. Njegov rad u državnim službama počeo je u ministarstvu za Indiju, a ubrzo se počeo širiti njegov ugled kao talentiranog ekonomista. U vrijeme Prvog svjetskog rata istakao se svojim radom na osiguravanju likvidnosti britanske vlade za što je kasnije odlikovan te imenovan ekonomskim izaslanikom na Versajskoj mirovnoj konferenciji. U Versaju se Keynes bezuspješ-

140

no borio protiv nametanja prevelikih reparacija njemačkoj ekonomiji. Iste godine (1919) objavio je utjecajnu knjigu The Economic Consequences of the Peace u kojoj je napao Versajski ugovor zbog bešćutnosti i zametanja sukoba „reakcije i revolucije.“ Keynes je zbog te knjige dva desetljeća bio službeno neprihvatljiv za visoke državne funkcije jer je smatran politički problematičnim. Keynes je objavio nekoliko vrlo utjecajnih djela uključujući A Treatise on Probability (1921) u kojoj je nastojao uvesti vjerojatnost u ekonomsku matematiku, dvosvešćanu Treatise on Money (1930) u kojoj je napao pretjeranu štedljivost i zagovarao potrošnju u doba recesije, The Means to Prosperity (1933) u kojoj je ponudio preporuke za smanjenje nezaposlenosti. Kejnezijanska misao smatrala je da je glava ekonomska varijabla potražnja, ne ponuda, a ovjekovječena je u Keynesovom glavnom djelu, The General Theory of Employment, Interest and Money (1936). Keynes je za Drugog svjetskog rata postao jedan od ključnih ekonoma koji se brinuo za ratnu ekonomiju i pregovore koji su prethodili stvaranju Breton Woods sistema, buduće Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Keynes se uz Thomasa Friedmana smatra jednim od dva najveća ekonomista dvadesetog stoljeća i osnovačem moderne makroekonomije.

1941. – Objavljena je knjiga Escape from Freedom njemačkog psihologa, sociologa i psihoanalitičara Ericha Fromma. Fromm je bio potomak ortodoksnih Židova iz Frankfurta, a studirao je sociologiju na sveučilištu u Heidelbergu. Među profesorima su mu bili Karl Jaspers i Alfred Weber (brat Maxa Webera), no kasnije se specijalizirao za psihoanalizu. Fromm je 1934. emigrirao u Švicarsku, pa potom u New York. Godine 1941. objavio je svoju prvu knjigu koja mu je ubrzo postala najpoznatije djelo i jednim od temeljnih djela političke psihologije. Objavljenom u vrijeme najvećeg uspjeha nacističke Njemačke u Durgom svjetskom ratu, knjiga je opisivala psihosocijalne uvjete za uspon nacizma. Fromm je u njoj opisao razliku negativne slobode (slobode od) i pozitivne slobode (slobode za) i vezao velik dio misaonog života uz slobodu. Kada ljudi nemaju slobodu ili se ne mogu s njome suočiti pribjegavanju autoritarijanizmu, destruktivnosti i konformnosti. Knjiga je u više navrata utjecala na proučavanje sklonosti autoritarnim vođama.

1941. - Rođen je utjecajni engleski evolucijski biolog i ateistički aktivist Richard Dawkins. Dawkins je rođen u Britanskoj Keniji, a njegova obitelj vratila se u Englesku 1949. godine. Roditelji su mu prenijeli svoj interes za prirodne znanosti, pa je Dawkins upisao zoologiju na Oxfordu (profesor mu je bio poznati etolog Nikolaas Tinbergen). Dawkins je postao poznat po svojem radu na popularizaciji gena kao temeljne jedinice selekcije. Objavio je brojna popularno-znanstvena djela, uključujući The Selfish Gene (1976) i The Extended Phenotype (1982). Iako je poznatiji po prvoj, Dawkins smatra drugu svojim najvažnijim djelom jer uvodi koncept proširenog fenotipa, odnosno koncepta da geni mogu utjecati na okoliš organizma putem oblikovanja ponašanja jedinke (npr. brane dabrova ili termitnjaci). Dawkins je popularizirao i bihevioralni ekvivalent gena, mem, iako se Dawkins kasnije udaljio od memetike. Dawkinsov rad naišao je na kritike laika ali i stručnih kolega (poput palaentologa Stephena Jay Goulda i sociobiologa E.O. Wilsona) zbog pretjeranog redukcionizma. U kasnijem živo-

75

75

141

tu postao je najpoznatiji kao ateistički aktivist, kontroverzan po svojim antiteističkim uvjerenjima, a bavi se i kritikom konzervativnih političara, postmodernizma i pseudoznanosti.

80

80

80

90

1936. – Objavljeno je djelo Die Sexualitat im Kulturkampf (eng. naslov The Sexual Revolution) austrijskog psihoanalitičara Wilhelma Reicha. Reich je uveo pojam „seksualna revolucija“ i bio je poznat po svojim kontroverznim stavovima koji su kombinirali psihoanalitičke spoznaje s marksizmom i seksualnosti. Promovirao je pobačaje, slobodnu seksualnost, razvode i siromaštvo s ciljem da „spriječi, a ne liječi neuroze.“ Prvi dio djela analizira „krizu buržoaske seksualne moralnosti“, a drugi dio neuspjelu seksualnu revoluciju u Sovjetskom Savezu. Usprkos oslanjanju na marksizam i Reichovom bizarnom i pseudoznanstvenom ponašanju, djelo je postalo popularno među brojnim budućim feminističkim teoretičarima i pionirima kliničke terapije.

1936. – Preminuo je engleski matematičar i intelektualac Karl Pearson. Rođen je 1857. godine u imućnijoj obitelji. Bio je široko obrazovan na njemačkim i austrijskim sveučilištima, a tek kasnije u Cambridgeu. Proučavao je fiziku, metafiziku, fiziologiju, povijest, njemačku književnost i pravo. Najpoznatiji je po svojem doprinosu matematici kojem se okrenuo tek spletom okolnosti.

Bavio se statistikom, osobito njenim primjenama u biologiji, medicini, psihologiji i povijesti te je razvio koeficijent korelacije, hi-kvadrat testove i udaljenost, p vrijednost, analizu glavnih komponenti, histograme i druge temeljne koncepte. Među njegovim suvremenicima je bila utjecajna i njegova knjiga The Grammar of Science, objavljena 1892. u kojoj je raspravljao relativizam u fizici, antimateriju, četvrtu dimenziju i druge tada nove koncepte u fizici (osobito je utjecala na mladog Alberta Einsteina). Pearson je postao osobiti pobornik eugenike i bliski suradnik Francisa Galtona, smatrajući eugeniku bitnijom od Darwinove teorije evolucije.

Galton je postao njegovim zaštitnikom, a Pearson je zauzvrat postao njegovim službenim biografom. Pearson je postao pobornik negativne eugenike i zagovornik socijaldarvinističkog pogleda na svijetu, protivljeći se trošenju novca na ljude iz inferiornih i „parazitskih“ rasa. Pearson je kasnije postao prvi čelnik katedre za eugeniku na sveučilištu u Londonu po željama u Galtonovoj oporuci. Kasnije je osnovao odsjek za primijenjenu statistiku, a bio je i istaknuti socijalist i zagovornik ženskih prava.

1936. – Njemačko-američki psiholog Kurt Lewin objavio je djelo Principles of Topological Psychology u kojemu je predstavio svoju jednadžbu B = f (P, E) prema kojemu je ponašanje funkcija osobe u okolišu. Lewinova jednadžba jedno vrijeme je bilo temelj socijalne psihologije, a Lewin je bio jedan od njenih pionira. U svoje vrijeme je bila je revolucionarna jer je naglašava trenutnu situaciju, a ne dotadašnju povijest pojedinca kao presudnu za ponašanje.

1926. - Rođen je u New Yorku židovsko-američki ekonomski historiograf Robert William Fogel. Njegovi roditelji emigrirali su iz Rusije, a u mladosti je proživio Veliku depresiju i jedno vrijeme bio pripadnik američkih komunista. Iskusio je i brojne predrasude zbog braka s afrikoamerikankom. Komunizam je kasnije odbacio kao „neznanstven“ i doktorirao ekonomiju. Predavao je na sveuči-

142

lištima u Rochesteru, Chicagou, Harvardu i Cambridgeu. Njegov znanstveni opus uključivao je demografiju, sociologiju obiteljskih zajednica, filozofiju znanosti, fiziologiju i druge. Njegova važnija djela čine Railroads and American Economic Growth (1964) u kojemu je kritizirao dotada prevladavajuće uvjerenje da su željeznice bile ključne za američki ekonomski rast, Time on the Cross: the Economics of American Negro Slavery (1974, napisana s Stanleyom Engermanom) u kojemu je ustanovio da su južnjačke robovske farme bile produktivnije od sjevernjačkih, a i robovi su načelno imali bolje uvjete za život od industrijskih radnika na sjeveru, Without Consent or Contract: the Rise and Fall of American Slavery (1989) u kojemu se posvetio analizi ropstva i The Fourth Great Awakening and the Future of Egalitarianism (2000). Teze iz ovog djela prozvane su Fogelovom paradigmom. Prema njima SAD se ciklički kreću prema većoj jednakosti, većinom zbog utjecaja evangeličke religije. Četiri velika vjerska buđenja bila su odgovor na krize uzrokovane tehnološkim promjenama. Zajedno sa kolegom Douglassom C. Northom dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 1993. godine za primjenu kvantitativnih metoda i ekonomske teorije za objašnjavanje promjena. Njegovi znanstveni kolege prozvali su ga zaslužnim za ponovno ujedinjenje ekonomije i povijesti, a mnogi njegovi studenti kasnije su postali utjecajniji ekonomski historiografi.

1916. – Objavljen su radovi američkog psihologa Lewisa M. Termana The Measurement of Intelligence i The Uses of Intelligence Tests u kojima je predstavio svoju reviziju Binet-Simonova testa inteligencije i opisao rezultate i mogućnosti njegove primjene.

Terman je najzaslužniji za usvajanje prijedloga njemačkog psihologa William Sterna da se kvocijent inteligencije formulira kao omjer mentalne i kronološke dobi. Terman je poznat po sudjelovanju u prvoj masovnoj primjeni testova inteligencije na više od milijun i sedamsto tisuća novaka u vojsci za Prvog svjetskog rata i kasnijoj longitudinalnoj studiji nadarene djece.

1916. – Umro je američki genetičar Walter Sutton. Sutton je rođen 1877. u Utici u američkoj saveznoj državi New York. Prvotno je studirao inženjerstvo, no promijenio je studij u biologiju. Specijalizirao se za genetiku i 1902. formulirao je teoriju prema kojoj se mendelijanski zakoni nasljedstva mogu primijeniti na razini kromosoma u stanicama, zaključak do kojega je također nezavisno došao njemački biolog Theodor Boveri. Danas je ona poznata kao Boveri-Sutton teorija, a temeljem je moderne genetike. Sutton je preminuo u 39. godini od upale slijepog crijeva.

1916. – Rođen je turski povjesničar Halil İnalcık u Istanbulu. Potjecao je iz tatarske obitelji s Krima, a studirao je povijesne discipline. Posvetio se povijesti osmanskog carstva i smatran je najvećim stručnjakom za osmansku povijest. Susreo se i surađivao s brojnim utjecajnim povjesničarima 20. stoljeća poput Fernanda Braudela i Bernarda Lewisa. U svojem radu istaknuo se po istraživanju ekonomskog, društvenog i pravnog poretka u osmanskom carstvu. Nije pristao uz romantične, postmodernističke ili tradicionalne orijentalističke struje već je naglašavao metodologiju i rad na izvorima, doprinijevši ispravljanju mnogih krivih zaključaka.

Inalcik je umro oko mjesec dana nakon navršenih 100 godina,

100

100

100

143

2016. godine, ostavivši iza sebe brojna djela na engleskom i turskom. Ona uključuju History of the Ottoman Empire Classical Age / 1300 – 1600 (1973), The Ottoman Empire: Conquest, Organization and Economy (1978), Studies in Ottoman Social and Economic History (1985), The Middle East and the Balkans under the Ottoman Empire: Essays on Economy and Society (1993), From Empire to Republic: Essays on Ottoman and Turkish Social History (1995) i Essays in Ottoman History (1998).

100

100

100

1916. – Rođen je britanski molekularni biolog Francis Crick. Rodom iz sela kraj Northhamptoma u Engleskoj od rane dobi se zanimao za zoologiju i znanost, a jednim od uzora mu je bio Charles Darwin. Studirao je fiziku, a nakon Drugog svjetskog rata okrenuo se biologiji. Svoje znanje fizike nastojao je iskoristiti da riješi nekoliko temeljnih problema biologije, uključujući neurokemiju svijesti, molekularnu bazu nasljednih informacija i proces kako molekule postaju dio živih sustava. Crick se naučio rendgenskoj kristalografiji i razvio njenu metodologiju u genetici. Zajedno s Jamesom Watsonom 1951. razvio je model zavojite strukture DNK temeljem prethodnog rada Rosalind Franklin. Za ovo su dobili Nobelovu nagradu za medicinu 1962. i postali svjetski poznata imena. Crick se posvetio problemima proučavanja strukture virusa i sinteze proteina. Crick je kasnije postao kontroverzan zbog optužbi za prisvajanje rezultata Rosalind Franklin, ali i svojih pogleda o prirodnoj nadmoći muškaraca i bijelaca koje je dijelio s Watsonom.

1916. – Rođen je njemačko-britanski psiholog Hans Eysenck.

Njegovi roditelji bili su zabavljači (glumica i pjevač), a rano u životu emigrirao je u Ujedinjeno Kraljevstvo zbog dolaska nacista na vlast. Zbog nacionalnosti imao je problema s nalaženjem posla, no uspio je doktorirati psihologiju u Londonu. Istakao se kao briljatan psiholog ličnosti i sjajan profesor, poznat po samouvjerenim i samostalnim znanstvenim radovima. Napisao je više od 80 knjiga i više od 1600 radova, uključujući i svoju autobiografiju koju je nazvao Rebel with a Cause (1990). U psihologiju je 1951. uveo prve empirijske studije nasljednosti osobina ličnosti, prve tri dimenzije ličnosti (ekstraverzija, neurotizicam i psihoticizam) i brojne instrumente. Eysenck je bio osnivač utjecajnog znanstvenog časopisa Personality and Individual Differences. Bavio se i pitanjima političke psihologije, učinkovitosti psihoanalize, odraslim i nasilnim sadržajima u medijima, astrologijom i utjecajem pušenja na zdravlje. Poznate su njegovi kontroverzni pogledi o parapsihološkim eksperimentima i rasnim razlikama o inteligenciji.

Eysenck je umro 1997. godine, a njegov opus odrazio se na brojna antropološka i sociološka pitanja.

1916. - Rođen je američki intelektualac Herbert A. Simon u Milwaukeeu u saveznoj državi Wisconsin. Simonovi roditelji potjecali su iz Njemačke. U njegovom djetinjstvu na njega su utjecali njegov otac židovskog podrijetla koji ga je poučavao sustavnom radu i njegov ujak koji mu je posuđivao knjige o ekonomiji i društvenim znanostima. Simona je u početku najviše zanimala biologija, no posvetio se matematici zbog zdravstvenih razloga. Studirao je političku znanost i počeo se baviti proučavanjem ekonomije, no brzo se počeo baviti i drugim područjima. Prvo značajno djelo bilo mu je Administrative Behavior (1947) u kojemu je analizrao

144

ljudski proces donošenja racionalnih odluka. Tijekom života ovaj interes proširio je na polja ekonomije, kognitivne psihologije, sociologije i umjetne inteligencije. U ekonomiji je oblikovao polje mikroekonomije i uveo većinu postavki donošenja odluka u organizacijama. Pripisuje mu se termin „ograničene racionalnosti.“ Simon je napisao više od tisuću radova i 27 knjiga, a preminuo je 2001. godine.

1911. – Objavljena je knjiga The Mind of Primitive Man njemačko-američkog antropologa Franza Boasa. U njoj je Boas kritično napao tada popularne teze o superiornosti bijelaca. Pokazao je da uvjerenja o manjku kontrole, pozornosti, originalnosti, inteligencije i druga stereotipna uvjerenja o primitivnim društvima nisu točna. Zaključak knjige je da antropologija treba biti tolerantnija te da je glavna razlika između primitivnih i civiliziranih društava pomak od iracionalnosti prema racionalnosti preko postupnog nakupljanja znanja. Ovo djelo smatra se jednim od prijelomnih u postupku čišćenja antropologije od slabo argumentiranih stereotipnih uvjerenja.

1906. – Osnovan je The Journal of Abnormal Psychology, kasnije preimenovan u Journal of Abnormal Psychology and Social Psychology (izvorno ime vraćeno 1965.). Njegovo osnivanje pokrenulo je Udruženje američkih psihologa (APA), a u njemu je objavljen niz važnih radova koji su utjecali na psihologiju, sociologiju i druge vezane znanosti.

1871. – Objavljeno je djelo The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex engleskog naturalista Charlesa Darwina. U njemu je Darwin sustavno primijenio svoju teoriju evolucije da objasni nastanak ljudi i razjasnio koncept seksualne selekcije. Knjiga je samim time bila kontroverznija od Podrijetla vrsta jer se doticala pitanja odnosa civiliziranih i divljih rasa ljudi, a problematična je bila i teorija seksualne selekcije koje neki pioniri evolucije, poput Alfreda Russella Wallacea nisu prihvaćali kao zaseban oblik odabira.

1861. – Otkrićem francuskog liječnika i antropologa Paula Broce utemeljena je moderna neuropsihologija. Broca je bio liječnik koji se zanimao za antropologiju i evoluciju, a jedan od interesa bila mu je anatomija moždanih funkcija. Uspio je otkriti centar za govor u čeonom režnju, prozvan po njemu Brocino područje.

Brocin uspjeh prozvan je početkom moderne neuropsihologije i biološkog objašnjavanja čovjekovog misaonog života, a neki mu pripisuju i začetke moderne biološke antropologije.

1856. – Rođen je austrijski neurolog Sigmund Freud u moravskom gradu Freibegu (današnji Pribor u Češkoj). Njegovi roditelji bili su Židovi iz Galicije (u današnjoj Ukrajini) srednjeg staleža.

Freud je na sveučilištu u Beču upisao pravo, no okrenuo se zoologiji (osobito proučavanju jegulja) i fiziologiji. Po završetku studija posvetio se radu u bolnici, no 1886. otvorio je privatnu ordinaciju za neurotske poremećaje. U isto vrijeme se u Parizu upoznao s radom francuskog neurologa Jean Martina Charcota koji je proučavao hiponozu. Freud je usvojio dio njegovih metoda za svoj klinički rad. Freud je postao prvi psihoterapeut i iskoristio je svoja iskustva za formuliranje svojih prvih teorija o ustroju uma,

105

110 145

155

160

145

svjesnom i nesvjesnom, interpretaciji snova i temeljnim porivima. Freud je postao iznimno utjecajan no s vremenom je većina njegovih pretpostavki i teorija opovrgnuta. Ostao je poznat kao začetnik psihoterapije i psihoanalitičke odnosno psihodinamičke škole. Nekoliko studija pokazalo je da je Sigmund Freud najcitiraniji znanstvenik u povijesti, a danas je utjecajniji u drugim disciplinama, poput komparatistike, nego u samoj psihologiji gdje su brojne njegove teze odbačene ili znantno izmijenjene (s iznimkom obrambenih mehanizama).

240

250

1776. – Objavljeno je djelo An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations škotskog ekonomista i filozofa Adama Smitha. Smith je knjigu napisao nakon gotovo dva desetljeća priprema i promatranja promjene ekonomije pod utjecajem industrije revolucije. Predstavljalo je svojevrstan nastavak njegovom prvom velikom djelu The Theory of Moral Sentiments.

U knjizu je opisao temelje klasičnog liberalizma i zastupao tezu da se slobodno tržište (slobodno od koncentracija moći) može samostalno regulirati kroz tržišne mehanizme. Prvo izdanje je rasprodano u šest mjeseci, a postalo je popularno i utjecajno naspram svih očekivanja. U manje od dvije godine od izdanja britanski parlament je uveo dva poreza pod utjecajem ideja iz knjige, a Smith je za života postao živuća legenda. Djelo se smatra temeljem ekonomije i jednim od najvažnijih djela ljudske civilizacije.

1766. – Rođen je engleski intelektualac Thomas Robert Malthus.

Završio je isusovački studij u Cambridgeu, a interes mu je još za studija privukla problematika gladi i rasta stanovništva. Godine 1798. objavio je svoj poznati An Essay on the Principle of Population kojeg je još pet puta proširio i revidirao. U njemu je ocrtao odnos između rasta stanovništva i dostupnosti hrane i doveo ga u vezu s krajnjim siromaštvom iako sam nije previđao buduću katastrofu. Njegovo djelo je utjecalo na golem broj znanstvenika i intelektualaca u 19. i 20. stoljeću. Malthus se osim toga bavio i politikom i ekonomijom. Poznate su njegove rasprave s Davidom Ricardom oko prirode rentijerske ekonomije, no njegovi suvremenici su smatrali da ih je izgubio zbog čega je Malthus postao izoliran. Malthus je bio prvi koji je pokušao organizirati i definirati terminologiju u svojem djelu Definitions in Political Economy (1827). Malthusovo promišljanje o rastu stanovništva postalo je prvo temeljno djelo ekonomije, sociologije i brojnih društvenih znanosti.

Goran Mihelčić