Pocket Stories

Page 1

Déjà vu


Pocket Stories

Sadržaj 1. 2. 3. 4.

3 Profil……………………………………………………………………………………….. 8 Divljina Tri sestre…………………………………………………………………….. 11 Mimikrija…………………………………………………………………………………. 15

Déjà vu……………………………………………………………………………

Naslovnu stranu ilustrovao Dobrosav Bob Živković

2


Pocket Stories

Déjà vu

Gegala je ulicom, trudeći se da poţuri i stigne što pre do svog stana. U rukama je nosila dve papirne kese pune namirnica koje je kupila u bakalnici, dve ulice niţe. Nije imala dovoljno novca za taksi, a ionako je više volela da šetnjom razbije monotoniju predvečerja. Oliv Kranc je ţivela sama. Deca su odavno otišla svojim putem, a njen muţ, doktor Frenk Kranc je preminuo. Prošlo je već osam godina od njegove smrti. Ona je zašla duboko u sedmu deceniju svog ţivota i kako su dani odmicali, pretvarajući se u mesece, a meseci u godine, svakodnevno je sebi postavljala pitanja o starenju: „Da li je sve trebalo da bude tako? Koliko ću još ţiveti? Hoće li biti nekoga pored mene kada budem umirala?― Sva ta pitanja bez tačnih odgovora su se svakodnevno nizala u njenoj glavi. Sve što je radila, vremenom je postajalo kliše. Svi ti starački problemi, uključujući i Alchajmera, predstavljali su za nju nešto otrcano i već viĎeno. Što se tiče Alchajmera, primetila je njegovo prisustvo, ali se ipak nadala da je neće poptuno pridobiti kao što se to desilo nekim njenim prijateljicama koje su odavno smeštene u staračke domove. Dok je prilazila svom stanu, ispred jednog ulaza u zgradu sedela je grupa mladih – četiri devojke i tri momka. Svi su bili afroameričkog porekla. Jedna od tih devojaka joj je poţelela dobro veče. GodpoĎa Kranc joj je odgovorila, nasmešila se i klimnula glavom. Prišla je svom ulazu. MlaĎi bračni par je upravo izlazio napolje.

Najverovatnije su krenuli u bioskop ili na večeru. Čovek je već sišao dole stepeništem, dok je njegova ţena ostala na ulaznim vratima pridrţavajući ih kako bi gospoĎa Kranc ušla unutra. GospoĎa Kranc joj se nasmešila i zahvalila. Ţena se takoĎe nasmešila i krenula dole ka svom muţu koji joj je na svom ručnom satu pokazivao da već kasne. Ona mu je uputila prekorni pogled, praćen prevrtanjem očiju i ušla u taksi koji ih je već čekao. GospoĎa Kranc je stigla stepeništem do svojih vrata jer je lift bio u kvaru. Ţivela je na petom spratu. Popeti se u njenim godinama na peti sprat bilo je ravno usponu na planinu, ovog puta sa dodatnim teretom – sa kesama u rukama. U desnoj ruci je nosila manju i lakšu papirnu kesu punu povrća iz piljarnice. U levoj ruci je nosila nešto veću kesu, u kojoj su bile ostale svakodnevne namirnice, poput hleba, mleka, jaja i ko zna još čega. Crna damska tašnica koju je uvek nosila, stajala joj je zaglavljena pod pazuhom desne ruke. Zastala je ispred svojih vrata i spustila kesu iz leve ruke na pod pored sebe. Svojom drhtavom rukom je započela pretragu za ključem po dţepovima sivog mantila koji je nosila već godinama. Trudila se da ga naĎe, no ključ nije bio tu. Shvatila je da je to pokazatelj da je Alchajmer prati u stopu i pokušava da je obmane svojim trikovima. Spustila je kesu iz desne ruke na pod. Uzela je svoju tašnicu koju je do tada drţala pod pazuhom. Odšnirala ju je i odmah našla ključ u prvoj pregradi, a onda 3


Pocket Stories se i setila trenutka dok je ključ ubacivala u tašnicu pre nego što je krenula u kupovinu. Jedan za nju, nula za Alchajmera. Otključala je vrata, pogledala levo, pa desno, podigla kese sa poda i ušla unutra, zatvorivši za sobom vrata. Uključila je svetlo i uputila se desno prema kuhinji gde je već bila uključena jedna neonska lampa iznad friţidera. Spustila je stvari na pult i otvorila friţider kako bi uzela flašicu vode. Sa flašicom u ruci se zaputila u dnevnu sobu koja je bila povezana vratima sa kuhinjom i trpezarijom, a u dnevnu sobu se inače moglo ući odmah iz predsoblja. Prošla je kraj ogromnih prozora koji su gledali na ulicu kojom je došla. Koračajući lagano ka fotelji polako je otkopčavala dugmad na svom sivom mantilu, skinula ga i prebacila ga preko dvoseda. Uključila je televizor. Odvrnula je zatvarač sa flašice i sipala vodu u čašu koja je već bila na malom staklenom stočiću ispred fotelje. Otpila je par gutljaja i vratila čašu na stočić. Sela je u fotelju i počela da menja TV kanale, kako bi našla nešto zanimljivo za gledanje. Zaustavila se na jednom kanalu gde je upravo počeo neki film. Bio je to još jedan od britanskih filmova, raĎenih u stilu brojnih romana Agate Kristi. No, ovaj je film imao nekog drugog autora u potpisu. Bilo je to delo nekog nepoznatog pisca. Na uvodnoj špici su se nizala razna imena, poznata i ona manje poznata. U glavnoj ţenskoj ulozi bila je izvesna Luiz Bakster. Oliv je ustala i prišla prozoru. Htela je da baci pogled na ulicu, dok špica ne proĎe. Dole levo, na uglu preko ulice, stajala je lokalna prostitutka u nadi da će neko zastati i osmotriti je, a u najboljem slučaju pozvati sa sobom. Kratka suknjica od nekakve sintetike presijavala se pod narandţastom svetlošću. U tom trenutku, auto koji je dolazio iz susedne ulice, napravi zaokret na raskrsnici i proklizavajući na mokrom asfaltu polete pravo ka ulazu u zgradu u kojoj ţivi Oliv. Ona prostitutka, na prvi pogled uplašena, dozivajući panično u pomoć, potrča ka autu, ali u trenutku nepaţnje i nju udari auto koji je naišao iz drugog smera. U jednom trenutku začuo se nekakav pucanj, ali Oliv nije znala šta je to puklo. Mladići i devojke koji su sedeli u blizini na

stepeništu, potrčali su preko ulice i utrčali u obliţnju zgradu. Stanari njene i susednih zgrada su istrčavali dole kako bi videli šta se dogodilo. Neki su silazili poţarnim stepenicama, a neki su takoĎe stajali kraj svojih prozora koje su otvorili kako bi imali bolji pogled na taj krkljanac. Pojavile su se i ekipe hitne pomoći, tu se stvorila i jedna policijska patrola koja je očigledno bila u poteri za onim zlosrećnim autom. A onda je Oliv čula nekoga kako trči gore, poţarnim stepenicama koje su bile baš ispred njenog prozora. Videla je dve osobe u tamnim odelima kako se penju gore. Ubrzo je jedna od njih pokucala na njen prozor. Oliv je stajala ispred svojih ulaznih vrata. U rukama su joj bile dve papirne kese pune namirnica i raznog zeleniša. Pokušavala je da pronaĎe ključ od ulaznih vrata u dţepu svog sivog mantila. Spustila je kesu iz leve ruke na pod ispred ulaznih vrata, kako bi sebi olakšala potragu za ključem. Njega nije bilo u dţepovima. Spustila je i papirnu kesu iz desne ruke na pod ispred ulaznih vrata. Otvorila je svoju malenu, damsku tašnicu, koja joj je bila okačena na desnom ramenu. Kao što je i očekivala, ali ipak sa malo zebnje, ključ je ipak bio u njoj. Pomislila je na „deja vu― efekat, ali kada neko ţivi sam često ima takav utisak, posebno ako ţivi svaki novi dan na isti način kao i prethodni. „Deja vu― je počeo da joj se dogaĎa češće nakon što je postala udovica, ali ovo veče je nadmašilo sve te prethodne dane i večeri. Imala je utisak da se sve neprestano ponavlja i da je jedino ona svesna toga. Sada je ukapirala da neće biti tako lako odupreti se Alchajmeru. To se on na kvarno poigrava sa njom. Otključala je vrata, podigla je kese, pogledala levo, pa desno i ušla unutra. Vrata su se lagano zatvorila za njom. Uključila je svetlo u predsoblju i krenula je desno prema kuhinji gde je već bila uključena jedna neonska lampa nad friţiderom. Spustila je one dve kese na pult kraj sudopere i otvorila friţider kako bi uzela flašicu hladne vode. Svetlost iz friţidera se razlila po kuhinjskim zidovima. Zaputila se u dnevnu sobu sa flašicom u ruci. Dnevna soba je bila vratima povezana sa kuhinjom i trpezarijom, i naravno sa predsobljem spreda. Prošla je kraj masivnih 4


Pocket Stories prozora koji su gledali na ulicu kojom je upravo došla. Otkopčala je dugmad na svom sivom mantilu, skinula ga i prebacila ga preko dvoseda. Uključila je televizor. Odvrnula je zatvarač sa flašice i sipala vodu u čašu koja je već bila na malom staklenom stočiću izmeĎu fotelje i televizora. Otpila je par gutljaja i vratila čašu na stočić. Sela je u fotelju i krenula da menja TV kanale, kako bi našla nešto zanimljivo za gledanje. Na jednom kanalu je upravo počeo film. Bio je to još jedan od britanskih filmova koji je ličio na filmove koji su snimljeni po romanima Agate Kristi. Ovaj film definitivno nije raĎen po bilo kom od njenih romana. Bilo je to delo nekog manje poznatoig pisca. Na uvodnoj špici su se nizala razna imena, poznata i ona manje poznata. U filmu igra izvesna Luiz Bakster, i to u glavnoj ţenskoj ulozi. Na samom početku filma prikazano je ogromno imanje nekog burţuja čije je ime bilo Dţon Ekrojd. Sam uvod je snimljen tako da gledalac stiče utisak kao da šeta po imanju Ekrojdovih. Posluga ţuri da sve dovede u red, pre nego što se pojave zvanice koje je Dţonova supruga, Meredit Ekrojd, pozvala na piknik tog vikenda. Svuda se mogu videti sluškinje kako ţure da pripreme stolnjake, onda kuvarice koje pripremaju korpe sa hranom, pa radnici u dvorištu koji šišaju ţivice i doteruju travnjake, zatim uvek smrknuti batleri koji obavljaju poslednje pripreme u ogromnoj kući gde je planiran i večernji koktel. Inače, sve se dešava na samom jugu Engleske, u blizini male varošice Šaford, krajem leta 1929. godine.

i nekoga kako trči poţarnim stepenicama koje su bile baš ispred njenog prozora. Videla je dve osobe u tamnim jaknama kako se penju gore. Ubrzo je jedna od tih osoba pokucala na njen prozor. Na ulici su se pojavile ekipe zaduţene za zbrinjavanje povreĎenih, gašenje poţara, uključujući i policiju. Nakon što je konačno ušla unutra, Oliv je uključila je svetlo u predsoblju. Krenula je desno prema kuhinji gde je već bila uključena jedna neonska lampa nad friţiderom. Spustila je one dve kese na pult kraj sudopere i otvorila friţider kako bi uzela flašicu hladne vode. Zaputila se u dnevnu sobu sa flašicom u ruci. Dnevna soba je bila povezana vratima sa kuhinjom i trpezarijom, i naravno spreda sa predsobljem. Prošla je kraj velikih prozora koji su gledali na ulicu kojom je upravo stigla. Dok je koračala ka fotelji polako je otkopčavala dugmad na svom sivom mantilu, skinula ga i prebacila ga preko dvoseda. Uključila je televizor. Odvrnula je zatvarač sa flašice i sipala vodu u čašu koja je već bila na malom staklenom stočiću izmeĎu fotelje i televizora. Otpila je par gutljaja i vratila čašu na stočić. Sela je u fotelju i krenula da menja TV kanale, ne bi li naišla na neku zanimljivu emisiju ili film. Na jednom kanalu je upravo počeo film i to film koji je već gledala više puta. Bio je to još jedan od britanskih filmova koji je ličio na filmove koji su snimljeni po romanima Agate Kristi. Bilo je to ipak delo nekog manje poznatoig pisca. Na uvodnoj špici su se nizala manje – više poznata imena. U glavnoj ulozi, Luiz Bakster, glumica koja je tokom osamdesetih godina dvadesetog veka bila na vrhuncu popularnosti. Oliv je ustala i prišla prozoru. Primetila je da na podu pored prozora postoji označeno polje „X―. Stala je na njega. Sada je već bila sigurna da se neko ili nešto poigrava sa njom i njenim pamćenjem. Uopšte nije mogla da se priseti kako je to „X― dospelo tamo. A radnja u filmu je već odmakla. Neka ţena je nepomično stajala kraj malog jezerceta i pogledom peglala nabore koje je povetarac pravio na površini vode. Bio je to jedan od onih tipičnih britanskih dana, kada se ne zna hoće li pasti kiša, ili će se iz

Oliv ustaje i prilazi prozoru. Ţeli da baci pogled na ulicu, jer je shvata da je taj film već gledala ranije. Iznenada, auto koji je naišao preko raskrsnice udara u jedno od stepeništa njene zgrade. Prostitutka, koja je stajala na drugoj strani ulice se uplašila i potrčala ka autu, ali je nju u trenutku nepaţnje udario drugi auto koji je išao iz drugog smera. Odjednom, pucanj zapara uši. Mladići i devojke koji su sedeli u blizini na stepeništu, potrčali su preko ulice i utrčali u susednu zgradu. Svuda je nastao meteţ. Oliv je čula korake po hodnicima svoje zgrade. Stanari su istrčavali dole kako bi videli šta se dogodilo. A onda je Oliv čula 5


Pocket Stories tmurnih oblaka pojaviti sunce. Tišinu je neprestano remetila škripa suve i zalomljene grane u vrbaku sa druge strane jezerceta. Na drugoj grani je stajao detlić, koji je toj škripi umerenim udarcima kljunom davao nekakav nepravilan ritam. Povremeno bi se i oglasila koja vrana skrivena u gustim krošnjama, a jato vrabaca je veselo obletalo oko njih dajući celoj toj slici nešto optimističnije tonove. „Izvinite, šta Vi radite ovde?―, upitala je devojka koja se odjednom pojavila iza leĎe one ţene. „Ja...izvinite, nisam Vas ni primetila. Posmatrala sam ovo predivno jezerce i ono drveće preko. Ovakav prizor se mora naslikati...ovakvu harmoniju sa nebom još nigde nisam videla. Ţao mi je što nisam ponela platno i boje sa sobom.―, odgovorila je ţena, koja je na sebi imala dugu haljinu beţ boje. Svoj šeširić je skinula i drţala ga u ruci. „Da li znate da ste upali na privatni posed? Ovo jezerce, kao i sve oko njega, pripada gospodinu Bentliju.―, rekla je to nekako hladnokrvno ona devojka u lepršavoj beloj haljini, krojenoj po poslednjoj modi. Ona je nosila svoj okrugli šeširić na glavi. „Zaista!? Izvinite, ali ja to nisam znala. Vidite ja sam gost Ekrojdovih. Mislila sam da i ovo pripada njima. Šetala sam onim putem i videla ovaj predivan prizor. Toga u Londonu nema...da se predstavim, moje ime je Kerol.―, rekla je to pruţajući ruku. „Ja sam Širli. Drago mi je. I ja sam njihova gošća. Što se tiče ovoga, moje je bilo samo da Vam kaţem. Znate, gospodin Bentli ne voli uljeze na svom imanju, a obično svi opčinjeni prirodom vole da doĎu ovde i posmatraju ovo.―, odgovorila je prušajući svoju hladnu ruku. „Hvala Vam na upozorenju. Imaću to na umu. Nadam se da ćemo se videti večeras na koktelu.―, rekla je Kerol. „Na ţalost, ja odlazim za dva sata. Krenula sam u kratku šetnju kako bih povratila snagu koja mi je potrebna za putovanje. Nadam se da će biti drugih prilika. Moj Vam je savet da se što pre vratite istim onim putem kojim ste došli. IzaĎite tamo gore na vrh breţuljka, do ostataka one drvene ograde.―, reče Širli, udaljavajući se ka starom drumu koji je

vodio prema drugom kraju imanja Ekrojdovih. „Znači, onamo gore, od onog raskršća ne smem da prelazim ovamo? Čak ni pored puta?―, upitala je Kerol. „Čak ni tu. Nipošto! Gospodinu Bentliju pripadaju ovo jezerce i onaj lug sa druge strane, kao i ova livada u kojoj vi sada stojite. Sad stvarno moram da idem. DoviĎenja!―, objašnjaval je Širli, gestikulirajući rukama a potom se okrenula i otišla gore ka vrhu breţuljka. Zamakla je iza ţbunja kraj puta i nestala u drvoredima jablanova koji su se nadnosili nad imanjem Ekrojdovih. Oliv je i dalje stajala kraj prozora i sve se ponovilo nepogrešivo tačno. Onako kako se desilo više puta te večeri. Auto – prostitutka – auto – pucanj – meteţ. Već je počelo da iritira to neprestano ponavljanje dogaĎaja i prizora. Poţelela je da iskoči iz svoje koţe i započne novi ţivot, ako je to ikako moguće u njenim godinama. Sve joj se smučilo. Opet su se pojavile one dve osobe kraj njenog prozora. Jedna je pokucala, druga je mahala dole i pokušavala da dozove nekoga. Dole je bilo puno ljudi, svi su nekuda jurili. Oliv je otvorila prozor. „GospoĎice Bakster, moraćemo da ponovimo ovu scenu još jednom, ali od trenutka kad dolazite do prozora. Reţiser je jako zadovoljan, ali zbog krana i tih snimaka iz vazduha jako je bitno da imamo jedan kontinuitet. Emili će Vam ponovo popraviti šminku. Inače, zamenili smo kaskadera koji glumi prostitutku. Ovaj se baš gadno povredio i...―, objašnjavala je asistentkinja reţije, dok je nešto zapisivala u karton koji je drţala. Luiz Bakster je već utrnula slušajući sve te istovetne informacije. Cela ekipa je već bila spremna za sledeću klapu. Dole na ulici je sve bilo besprekorno raščišćeno i na svome mestu, baš onako kako je i bilo pre nego što se desila sva ta gungula. Druga devojka, Emili, koja je stajala kraj asistentkinje, drţala je u ruci četkicu i nešto šminke kako bi dodala malo senke na lice Luiz Bekstor. Jedan od momaka iz ekipe je ušao unutra i isključio onaj film, baš kod scene kad policija izvlači utopljenicu iz onog jezerceta gospodina Bentlija. Bila je to Kerol. Dok su joj popravljali šminku, Luiz Bakster se setila te 6


Pocket Stories uloge koju je odigrala pre više od dvadeset godina. I sada, dosta starija, zavidela je sebi mlaĎoj. Taj stari film joj je doneo slavu i uspon u karijeri. Sada je dobijala samo uloge karakternih likova. Jureći za karijerom, ostala je sama uskačući u ţivote drugih. Ţivot koji je vodila Oliv Kranc bio joj je dosta blizak. Obe su bile usamljene, samo što je Oliv sve to imala pa izgubila na neki način, a ona, Luiz, nije se ni trudila da to stekne. Znala je da će celo snimanje proći u frustracijama onog trenutka kad je prihvatila da bude Oliv Kranc, ali je Luiz pre svega bila hrabra. Nakon što sve se vratilo u normalu, Oliv je ponovo sela u fotelju. Uključila je televizor i onaj skriveni DVD plejer u kome je bio disk sa njenim filmom i još nekim programima, kao simulacija promene TV kanala. Posle nekoliko trenutaka, dole na ulici, tj. na setu, začula se škripa kočnica.

7


Pocket Stories

Profil

Toma je prišao prozoru kako bi bolje osmotrio ulicu, ali tamo nije bilo nikog, ili je njegov prozor bio suviše prljav da bi se kroz njega moglo išta videti. Odlučio je da malo prošeta i krenuo ka izlaznim vratima. Danima nije izlazio iz svoje sobe u kojoj se miris memle potpuno odomaćio. Otvorio je vrata, izašao, zaključao ih i spustio se dole polukruţnim, uskim stepeništem koje je napravljeno za ljude malih stopala. Izašao je iz zgrade i u istom trenutku je začuo neke pozive i viku. U početku se nije obazirao, ali onda su pozivi, praćeni dobacivanjem postali još jači. „Tomo! Stani, sačekaj nas malo. A vidi ti njega! Zaboravio nas čovek.―, čulo se nečije dovikivanje sa druge strane ulice.

Uvek zavistan od prirode, ali sklon da je prilagoĎava sebi, mislio je da isto tako moţe prilagoditi sebi nešto što je i sam stvorio. Nesvestan svojih postupaka, upustio se u igru koja će doneti preokret njemu na štetu i promeniti svet kakav poznajemo. Ţelja za istraţivanjem i radoznalost koja je krasila onog prvobitnog čoveka, polako je iščezavala. Danas je dovoljno sesti u fotelju i odatle obaviti kupovinu, završiti sve poslove, popričati sa prijateljima, bilo onim blizu ili sa onima koji su davno otišli iz zemlje. Kompjuteri, ti mali prozori ka svetu većini su postali sve ono što je bitno u ţivotu. Poplava socijalnih mreţa na internetu učinila je da šarenoliki svet postane uniformisan, naravno plavom bojom kao i svi poslušni radnici. Sajtovi poput Majspejsa i Fejsbuka, doneli su ljudima nešto novo, potpuno nov način komunikacije, brz i jedinstven u svemu, sa puno jeftine zabave, glupih kvizova i dosadnih aplikacija. I dok su svi polako prelazili sa Majspejsa na Fejsbuk, stvorena je kritična tačka. Jednostavno, preko noći, svi ljudi su zarobljeni u sajberspejsu, a sajberspejs je svojim virtuelnim stopalom zakoračio u realnost. Na ulicama više nije bilo ljudi, već su se tuda šetali njihovi profili sa raznoraznih socijalnih mreţa, njihovi blogovi i skup svega onoga što je činilo jednu osobu na internetu. Njihovi profili su izgledali kao holografske projekcije snepšotova površine monitora i lebdeli

Pauza Niko nije ni slutio da će čovečanstvo biti poraţeno na takav način i to na sopstvenom terenu. Ono što se moglo videti u filmovima naučne fantastike na isteku dvadesetog i na početku dvadesetprvog veka, postalo je zbilja u bliskoj budućnosti, budućnosti koja se krije tu, odmah iza ugla. Čovek, snalaţljivo biće i lovac, neko ko je uspeo da opstane i preţivi sve teškoće kroz koje je ljudska vrsta prolazila i postane dominantan na celoj planeti, upao je u sopstvenu stupicu.

8


Pocket Stories

su nad površinom zemlje na visini nešto većoj od jednog metra.

neka greška. A ţao mi je voleo bih da mogu nekako da pomognem. Kapiram da ovako bagovit ne sluţi ničemu i nikome.―, rekao je Fejsbuk Toma. „Čuj njega! Ţao mu je. Pa što bi tebe bilo briga, ha?! Vidim, nabacio si tu neke nove profi fotke, izgledaš sav kao da si ispao iz nekog crtanog filma. Prepun si nekih aplikacija, koje su, uzgred morale da se pojave i kod nas na Majspejsu. Čista dosada, ako mene pitaš. A vidim da tebi nije dosadno. Pun ti je Zid nekih istrošenih kvizova. Čekaj da vidim ovaj ’Koja si baba? Nadţak baba ili obična bakuta.’ Pa ’Koja si velika ličnost bio u prošlom ţivotu?’ Zaista, ovo mi nije bilo potrebno da vidim. Već mi je muka. Da umem, povratio bih ovde na ulici.―, rekao je zlovoljni, zatamnjeni Tomin Majspejs profil. „Haos!―, uzviknuo je opet onaj drugi bez slike. Na ulicama, više nije bilo saobraćaja, jer više nije bilo nikoga da upravlja automobilima. Svuda je vrvelo od lebdećih Fejsbuk, ali i ostalih manje – više poznatih profila. Na trotoarima je umesto trafika i kioska brze hrane stajalo mnoštvo štandova i pultova na kojima su neki Fejsbuk profili nudili razne aplikacije, ali i kvizove. Pored svih tih profila, prostor je bio ispunjen raznim lebdećim pisamcima, šakama za bockanje, zahtevima za prijateljstvo, pozivima za aplikacije, grupe i fan stranice, i naravno, raznim obaveštenjima. Sve se to vrzmalo po vazduhu, proizvodeĎi dodatnu konfuziju u celoj toj zbrci. Bilo je i onih koji su beţali od zahteva za prijateljstvo, ali bilo je i nevidljivih profila. Oni su nesmetano krstarili ulicama i njih su mogli videti samo prijatelji. Bilo je i onih koji su sa oduševljenjem prihvatali sve aplikacije i rešavali sve kvizove, a bilo je i ovih drugi, rezigniranih i nezadovoljnih koji su sve to odbijali, tj. ignorisali.

Play „Ko ste vi?―, zastao je Tomin Fejsbuk profil kako bi bolje osmotrio dva Majspejs profila koja su mu se pribliţavala prelazeći ulicu. Kada su prišli bliţe shvatio je da su to njegovi, sada već napušteni profili sa Majspejsa. Onaj sa leve strane, sa zatamnjenim lejautom, bio je skroz popunjen, sa puno prijatelja i komentara, koji su se neprestano rolovali gore – dole. Sa leve strane je stajala neka stara, skenirana Tomina fotografija. Drugi Majspejs profil nije bio te sreće. Nije imao čak ni sliku, a pisalo je na vrhu, umesto punog imena i prezimena, samo „Toma―. Nije imao nikakav lejaut i od prijatelja je imao samo onog jednog, automatskog, osnivača Majspejsa, Toma Andersona. „O, pogledaj ko nam se to obradovao što nas vidi! A da, ti i ne moţeš da vidiš.―, reče zlovoljno onaj profil sa leve strane onom svom suparniku bez slike. „Jao, ja sam potpuno zaboravio na Vas. Na njega naročito. Ne sećam se kada sam ga uopšte napravio.―, reče Fejsbuk Toma. „Haos!―, uzviknu onaj Tomin Majspejs profil bez slike. „Haos! Jel čuješ ti njega!? IzluĎuje me. Od svih reči, morao je da izabere baš ovu. Da li znaš koliko puta dnevno moram da slušam jednu te istu reč od njega? Ne znaš, nikada nećeš ni znati. Dodelio si mi slepog kompanjona. Što mu barem nisi stavio neku sliku, da čovek vidi nešto? Ovako stalno moram da ga vodim sa sobom i da brinem o njemu. Ponaša se kao neka slepa dileja sa Turetovim sindromom.―, uzviknuo je Tomin podivljali Majspejs profil. „Ja...ja zaista ne mogu da se setim kada sam ga napravio. Sigurno je bila 9


Pocket Stories

Na svakom ćošku bio je postavljen po jedan Jutjub pult, gde su se neprestano emitovali razni muzički spotovi i video klipovi raznovrsnog sadrţaja. Pored svakog pulta stajali su Fejsbuk, ali i ostali profili koji su uzimali, bilo linkove, bilo embedovane html kodove za sebe. A bilo je i onih koji su samo postavljali svoje komentare ispod tih videa. Šaka sa isturenim kaţiprstom je stigla do Tome Fejsbuka i prikačila se na njegov profil. Neko ga je „bocnuo―. Bila je to njegova bivša devojka Ana, tj. njen profil koji je stajao sa druge strane ulice, baš pored pored pulta gde su stajale poreĎane aplikacije tipa: „Pošalji medu!, Pošalji cvet!, Šta misliš o svom prijatelju?―. Ana Fejsbuk je upravo uzela jedan kviz koji se jednostavno samo pojavio u vazduhu. Glasio je: „Koja si ti pevačica?―. Ono što je uplašilo Tomu Fejsbuka, bila je konstantacija da Ana nema samo jedan profil na Fejsbuku, već čitavih 14, plus jedan blog na Blogspotu. Ona je obrisala svoje Majspejs profile i uvek se kretala u društvu svih svojih Fejsbuk profila i svog bloga. Na nekim od svojih profila se pojavljivala lično ona, a neke je napravila predstavljajući se kao više poznatih ličnosti. Volela je da se igra sa lakovernim fanovima. Nakon što je Toma Fejsbuk bocnuo Anu, šaka sa izvučenim kaţiprstom se odvojila od njegovog profila i krenula preko ulice gde se prikačila na Anin profil. Primivši bockanje, Ana se okrenula i sa buljukom svojih profila krenula ka Tomi. „Brate, ko ti je ova?―, pitao je Tomin Majspejs profil. „To je Ana. Moja bivša devojka.―, odgovorio je Toma Fejsbuk. „Vidi ti to! On i devojku promenio, a ja to nisam znao. Da je bila sa mnom i dalje bismo bili zajedno. Na ovoj mojoj fotografiji si još uvek nabildovan. Nekada si bio magnet za devojke, a sada na tom Fejsbuku izgledaš tromo i

sav si se nekako naduo.―, odgovorio je Toma Majspejs. „Pa gde si ti Tomo? Sto godina se nismo videli. Šta se dešava sa tobom čoveče? Gde si ti?―, rekla je Ana Fejsbuk dok mu je prilazila. Njeni ostali profili su takoĎe prišli i poreĎali se oko Tome Fejsbuka i njegovih Majspejs profila. „Haos!―, uzviknuo je opet onaj bledunjavi Tomin Majspejs profil.

10


Pocket Stories

Divljina Tri sestre Oregon, Vilamet šuma druga polovina 30. Veka

Alekta je obrisala krv sa svog levog obraza, izvukla još jednu strelu iz tobolca i nanišanila jednog od volvoka koji joj se pribliţavao sa bočne strane. Njene sestre, Tisifona i Megajra, pomogle su joj da satera volvoke u jarugu iz koje je postojao samo jedan izlaz – dole pored Alekte. Tisifona je stajala sa gornje leve strane jaruge sa lukom i strelom spremnom za ispaljivanje. Iza Tisifone je bilo nešto malo sasušenog šipraţja, dok se preko jaruge, iza Megajre, koja je takoĎe strelom nišanila volvoke, prostirala nekadašnja Vilamet šuma u kojoj su one stanovale.

Alekta je čekala nekoliko trenutaka kako bi procenila koji od volvoka je najveći i najzdraviji kako bi imale dovoljno hrane za narednih par dana. Za razliku od zveri, one su uvek traţile ono najbolje u čoporu. Zmije sa njihovih glava su siktale nervozno, meĎusobno se ujedajući. To je najviše plašilo volvoke. Njihovo siktanje im je ledilo krv čineći ih suviše nervoznim da stoje mirno. Ovako sabijeni u ćošak i oni su počeli da napadaju jedan drugog. „Poţuri! Ustreli jednog od njih dok se nisu povredili.―, dobacila je Megajra. „Da. Zašto ti je potrebno toliko?! Nemamo vremena za saţaljenje.―, dodala je Tisifona sa nekom jetkošću u glasu.

Volvoci su jake ţivotinje, ogromni psi– vuci koji su nastali jako davno, kao pokušaj da se ove dve nekadašnje istorodne, a prirodno rastavljene vrste ponovo stope u jednu. Osim što su u genetskom eksperimentu korišćeni geni pasa i vukova, ubačeni su i neki drugi geni, geni iz porodice mačaka. Zato su i volvoci bili tako ogromni. Jer se u njima krila čvrstina i veličina lavova, rešenost tigrova i okretnost geparda. Gotovo svi volvoci su imali svetlosmeĎe, skoro riĎe krzno sa crvenkastim nijansama. Njihova visina kretala se od jednog metra do 1,70 m, a bilo je i onih reprezentativnih primeraka. Iako su bili ogromni, plašili su se Alekte i njenih sestara. Nekako su znali da njima trima ne mogu nauditi. One su uspele ovoga puta da sateraju četiri volvoka u zamku. A bio im je potreban samo jedan.

„Upamtite da je ovo moj ulov i da ja ispaljujem strele kada ja hoću!―, odbrusila im je ljutito Alekta spremna da ispali strelu. „Ako još budeš čekala ja ću ispaliti strelu! Nemamo vremena! Mogu da se pojave hoverinzi!―, uzviknula je Megajra. „Kad smo već kod hoveringa, pogledaj iza sebe!―, uzviknula je Tisifona Alekta je pogledala iza Megajre i videla jednog hoveringa kako im se pribliţava kroz suve krošnje drveća trudeći se da se sakrije u potpuno ogolelom granju. Volvoci su videli da je nešto odvuklo 11


Pocket Stories

paţnju Alekti. Oprezno su se zaputili prema njoj kako bi se provukli, ali im zmije nisu davale mira. Alekta je podigla luk i konačno je odapela strelu u hoveringa. Megajra je ispalila svoju strelu u volvoka koji se najviše pribliţio Alekti. Hovering je počeo da se okreće oko svoje ose, vrludajući i udarajući u grane osušenog drveća, a onda je propao dole. Alekta se prenula i jako brzo izvukla još jednu strelu iz svog tobolca kako bi dovršila ranjenog volvoka. Njena strela ga je pogodila u vrat. Volvok se stropštao na zemlju uz riku izmešanu cviljenjem i skičanjem koje je nadjačavalo urlikanje preţivelih volvoka. Alekta se sklonila u stranu kako bi propustila ostale volvoke da odu. Još uvek preplašeni, oklevali su da krenu i da ostave jednog od svojih, ali su Megajra i Tisifona krenule ka dnu jaruge i zmije su zaskičale još jače. Volvoci su poslušno krenuli i istrčali iz jaruge.

torbu. Ranac sa laptopom je zadrţao kod sebe i seo u auto. Patrik je vozio. „Pa kako si putovao? Znam da ne podnosiš avione baš tako dobro.―, rekao je Patrik. „Neverovatno lepo. Prespavao sam veći deo puta i probudio se kad smo bili blizu Portlenda. A onda sam se truckao u autobusu od Portlenda do Judţina. I tu sam dosta spavao. Šta sam drugo mogao?―, odgovorio je Kventin i nasmejao se. „Pa da. Tako je najbolje. UĎeš, zaspiš, ne osetiš ništa i probudiš se na drugoj strani sveta.―, dodao je Patrik, a Kventin se samo nasmejao. „Nego, rekao si mi dok si se jutros spremao za put, da ti je…ne znam, pomenuo si nekog pacova. Šta se dogodilo s njim?―, pitao je Patrik. „Da, pa rekao sam ti kako je neko bacio pacova na šoferšajbnu taksija u kome sam se ja vozio. To je bilo jutros kad sam krenuo ka aerodromu Lagardija. Neverovatno, ali opet to ne bi trebalo da me čudi. U Njujorku na svakog stanovnika doĎe po jedan pacov. To je onaj popularni mit, mada, u poverenju, mislim da je pacova mnogo više.―

Bila je to još jedna zora 2973. godine. Sestre su volele da love rano, da iznenaĎuju svoj plen, ali nisu znale koja je godina, niti ih je to interesovalo. Oregon, Judžin septembar 2012. godine Voţnja autom od grada Judţina do Piks Kuka ne traje dugo, ima tu svega pedesetak milja istočno do ovog malog gradića smeštenog u meĎu brdima nacionalnog parka Vilamet. Patrik Miler je pomagao svom prijatelju Kvenitnu Felpsu, koji je upravo doputovao iz Njujorka, da ubaci svoje torbe u prtljaţnik automobila. Veče se spuštalo nad gradom Judţinom.

„Čekaj, bacio?! Neko je bacio pacova?―, pitao je Patrik s nevericom. „Pa da, bacio. Šta misliš?! Ne postoje leteći pacovi. Još uvek nisu poleteli i nadam se da neće. Nisam video da ovaj ima krila. Sigurno ga je neko izbacio iz neke zgrade, kroz prozor, ili ga je neko sa ulice bacio na nas. Tada smo se čuli telefonom, sećaš se. Baš sam ti prenosio uţivo kako se sve odigralo, i kako je taksista izašao napolje i slučajno bacio pacova na nekog biciklistu koji je tuda prolazio. Onda je tu izbila tuča. Izašao sam i pokušao da izgladim stvar, ali nije vredelo. Nekako sam uspeo da izvučem svoje torbe iz prtljaţnika, platim

„Nemoj mi reći da nisi poneo snoubord?―, rekao je iznenaĎeno Patrik. „Pa nisam. Sećaš se moje povrede. Još uvek nisam siguran da bi moja noga podnela još jedno spuštanje niz liticu.―, odgovorio je Kventin i ubacio poslednju

12


Pocket Stories

taksisti koliko sam duţan, i potraţim drugi taksi jer je svaĎa kulminirala i prešla sa taksiste i bicikliste na sve ostale vozače koji su se tu zatekli. Dok sam odlazio, čuo sam pucanj. Neko je izvukao pištolj, verovatno. Sve to zbog jednog pacova.―

obodima Vilamet šume. Put je prolazio kraj reke Mekenzi. S vremena na vreme bi prošli kraj manjih gradića, a Kventin je pomislio kako ti gradovi imaju nešto što gradovi poput Njujorka nikad neće imati. Njujorkvaţi za grad koji ne spava i uvek je tu puno buke, guţve i jurnjave, dok je u malim gradićima sve daleko mirnije. Sve je okruţeno šumom, brdima, rekama u kojima se krije ţivotinjski svet, daleko pitomiji od ţivota na ulicama velegrada. U velikim gradovima uglavnom ţive pacovi i ljudi.

„Pitam se, kako si uopšte stigao do aerodroma?―, rekao je Patrik dok su napustali Judţin. „Pa ako hoćeš da čuješ detalje biće mi potrebno dosta vremena da tu priču ispričam…jesi li siguran da ţeliš da ti pričam o tome? Poslednje što ţelim je da te smorim.―, odgovorio je Kventin.

Mesto u kome ţivi Patrik zove se Piks Kuk. Nalazi se u jednoj od nacionalnih šuma Oregona – Vilamet šumi. Vilamet šuma je zajedno sa Dešuts šumom sastavni je deo divljine Tri sestre. Oblast koju zauzima ova divljina spada u drugu najveću oblast u Oregonu i sastavni je deo lanca Kaskadnih planina, a ime je dobila po vulkanskim vrhovima Tri sestre, koji takoĎe pripadaju ovom planinskom vencu.

„Ne. Insistiram! Molim te pričaj, bar ćemo tako skratiti put.― „U redu. Ako ti tako kaţeš.― „Biciklista je u tom trenutku prolazio tuda i nosio neke letke. Ovaj je taksista zastao nasred ulice, pa su nam svi trubili i vikali da se sklonimo sa ulice. On je zgrabio onog pacova i bacio ga iza sebe, meĎutim, pacov je udario onog biciklistu u lice…―, govorio je Kventin.

Da li je to bila ironija ili ne? Niko nije ni pretpostavio kad je nazvao ovu divljinu divljinom Triju sestara, da će kroz hiljadu godina tu zaista boraviti tri sestre, ali ne Fejt, Houp i Čeriti, kako su prvi doseljenici nazvali ova tri davno ugašena vulkana, već Alekta, Tisifona i Megajra, tri sestre preuzete iz grčke mitologije kao inspiracija za genetski eksperiment. Niko nije ni slutio da će one gospodariti tim prostranstvom, širiti strah oko sebe i izazivati izvesno strahopoštovanje kod prisutnog ţivog sveta. Kao da je neko namerno hteo da se poigra sa nazivom ove oblasti.

„U lice!? Čekaj…skroz onako po faci ili ga je okrznuo!? Uţas! Nastavi dalje!―, rekao je Patrik sa gaĎenjem u glasu. „Pa da…po licu…licu…elem, gde sam ono stao? Pa da, preko cele face…nego ako si gadljiv…moţemo da pričamo o nečem drugom?― „Ma samo ti nastavi! Ne, kreni iz početka! Kako je sve počelo, od samog trenutka kad si izašao iz zgrade. Tebi se uvek dešavaju neke čudne stvari―, rekao je Patrik.

Originalne tri sestre, Erinije, rodile su se nakon što su Titani iz turobnog podzemnog sveta Tartar, predvoĎeni Kronom, najmlaĎim od njih, kastrirali svoga oca Urana osvetivši mu se zato što ih je on strpao u Tartar. Nekoliko kapi krvi je palo na Geu, i tako su roĎene Alekta, Megajra i Tisifona. Zato Erinije

„Dobro. Izašao sam prvo do obliţenje pekare da kupim sebi doručak. To je bilo pre nego što sam krenuo. Ušao sam u pekaru i…―, započeo je Kventin svoju priču. Svetla grada su ostajala daleko iza njih dok su se pribliţavali prvim oskudnim 13


Pocket Stories

osvećuju zločine krivokletstva.

roditeljoubistva

i

Tri Erinije su starice stravičnog izgleda sa zmijama umesto kose, sa psećim glavama i kao ugljen crnim telima, sa krilima kao u slepog miša i zakrvavljenih očiju iz kojih curi krv. Njihova je duţnost bila da slušaju sve ţalbe smrtnika, da sve njihove probleme i nevolje po pravilu rešavaju hvatanjem zločinaca bez odlaganja, proganjajući krivce bez odmora, od grada do grada, iz zemlje u zemlju. Nije bilo mudro pominjati im imena u razgovoru i zbog toga su dobile neobičnu zamenu za svoja imena — Eumenide; što znači „milostive―. Erinije iz Oregona nisu imale krila, kao one prave, iz mita. Neko je ţeleo da ih zadrţi na zemlji. Erinije su bile samo deo projekta „Erinija 2―, koji je izvodila kompanija „Tajrem & Foks―. Pošto je taj projekat uspeo, one su posle višegodišenjeg ispitivanja puštene na slobodu i to baš u divljinu Tri sestre. Naravno, ta divljina u budućnosti nije ni slabašna senka ove sadašnje zelene divljine prepune ţivota. Na kraju, ţelim samo da dodam da su hoverinzi mali lebdeći roboti koji sluţe kao osmatrači teritorije. Izgledaju kao diskovi, prečnika od nekih 30 cm.

14


Pocket Stories

Mimikrija „Vas dvojica! Stanite! Kuda mislite da ste krenuli!?―, uzviknula je devojka iz polumračne kuhinje u kojoj je sedela kraj stola za četiri osobe. Njena valovita smeĎa kosa se presijavala na slaboj svetlosti koja je dolazila iz predsoblja. „Ko je to?! Mislili smo da je kuća prazna. Gospodin i gospoĎa Simons su otišli pre pola sata...ko si ti? Otkud ti ovde!? Mislili smo...jesi li ti njihova sluţavka? Mislili smo da nema nikoga.―, ponavljao je jedan od provalnika. „Sluţavka!? Da, vama na usluzi! Vragolani moji, duhoviti ste. Nisam, ali poţelećete da sam sluţavka. Kao što vidite, kuća nije prazna. Ja sam ušla unutra pre vas dvojice...što znači da ćete morati da se povučete i prepustite sav plen meni.―, reče to repetirajući pištolj koji je drţala u desnoj šaci. „Oooo! Polako mala! Nismo mislili ništa loše. Nedeljama motrimo na ovu kuću, ali tebe nismo primetili u okolini. Ko si ti? Jesi li član porodice ili si i ti provalila ovamo kao i mi? Moţemo da udruţimo snage i podelimo plen. Simonsovi mi deluju...―, rekao je drugi provalnik, nešto krupniji i daleko pribraniji od svog kompanjona. „Jeste li vi gluvi? Rekla sam vam da sam provalila ovamo pre nego što ste vi ušli. Ne zezajte se sa mnom! A sad...tišina! Ova ’mala’ ne deli ništa sa vama. Jasno!? Da vidim šta to imate u rukama! Brzo, bacite sve na pod. Šta!? Imate samo pajsere? Šalite se! Krenuli ste u provalu naoruţani pajserima, pajseri jedni! Gde vam je oruţje?!―, reče devojka sa podsmehom u glasu dok je istovremeno svojim pištoljem nišanila čas jednog, čas drugog.

„Vidiš, lepo sam ti rekao da ovu kuću zaobiĎemo. Ne mogu...ja ne mogu ovo...―, rekao je onaj manji provalnik. „Tišina! Ti mali! Da, ti. Daj, reci mi kako se zoveš! Šta ti je? Što si se zagrcnuo?―, dreknula je devojka. „Ed...Edvard.―, rekao je to drhtavim glasom pokušavajući da doĎe do daha. „U redu. Zvaću te Edi. Ti, veliki! Reci mi svoje ime.―, izgovorila je to dosta tiše. „Lojd. Molim te zovi me Lojd. Mala, a reci nam kako se ti zoveš?―,pitao je Lojd, sada već ohrabren. „Andrea. Eto, samo da me ti ne bi zvao ’mala’. Pa šta vam je momci? Što ste se prepali toliko? Neću vam ja ništa. Samo ćemo se malo igrati.―, dodala je šaljivo Andrea. „Da li ti je neko ikada rekao da ličiš na Hilari Svonk?―, upitao je ohrabreno Lojd. „Da, rekli su mi ljudi. Nego...Lojd, tako beše? Vidiš li onu komodu tamo kraj ulaza u trpezariju? PriĎi joj i otvori prvu fioku.―, pokazivala mu je to pištoljem, ali brzim pokretima, kako se ne bi opustio. Dok je prilazio, ona je izvukla još jedan pištolj koji joj je stajao pozadi, uvučen u pojas farmerki koje je imala na sebi. Gore je nosila tesnu majicu i kratku teksas jaknu. Sada je obojicu imala na nišanu. „Ovu ovde? Na nju misliš?―, rekao je Lojd, iznenaĎen što vidi dva pištolja. „Da, na nju. Otvori je! Unutra ćeš naći jedno uţe. Donesi ga ovamo!―, govorila nervozno Andrea. Lojd je izvukao uţe, pogledao u Edija, pa u Andreu, ćušnuo onu fioku

15


Pocket Stories

nazad i vratio se na svoju prvobitnu poziciju i dobacio Andrei uţe. „Sedi Lojde! Edi, doĎi ovamo!―, rekla je to ćušnuvši nogom jednu stolicu ka Lojdu. „Da ti ne radiš za policiju moţda?―, pitao je Lojd dok je sedao na stolicu. „Ne budi smešan. Zašto bih se mučila sada sa vama? Policija bi odavno bila ovde. Edi, veţi ga! Uzmi ovo uţe i veţi skota!―, rekla je Andrea. „Čekaj! Pa zašto to radiš? Zašto nas ne pustiš da odemo?―, uzviknuo je usplahireno Lojd, dok mu je Edi vezivao ruke pozadi. „Da odete? Čudno pitanje. Hteli ste da opljačkate kuću koju ja već mesecima vrebam. Nedeljama sam proučavala navike Simonsovih, detaljno sam istraţila svaki kutak ove kuće, pronašla sam nacrte na internetu, pronašla sam način da isključim alarme. I šta sad? Ušunjate se vas dvojica i upropastite mi sve. Ne, to se meni ne dogaĎa...Veţi to jače Edi! Nemoj da se odveţe, pucaću u tebe bez razmišljanja. Vidiš Lojd, Edi je moja desna ruka. Ti za sada ostaješ ovde, ako ţeliš da Edi preţivi. Zategni to lepo Edi! Evo ti, uzmi ovu krpu i stavi mu je u usta, pa sve to oblepi ovom lepljivom trakom. Evo ti! Ne ţelim da ovaj majmun privuče paţnju komšija. Edi, ti i ja idemo sada gore, na sprat. Pokazaću ti gde su sefovi. Šta! Muka ti je? Prestani da cmizdriš Edi. Ako mi se pridruţiš, moţda te pustim da pobegneš sa mnom.―, govorila je Andrea dok ih je i dalje obojicu drţala na nišanu. „Andrea, molim te...spusti taj pištolj. Izbezumljuješ me! Ja ne podnosim oruţje tako dobro. Molim te, pusti mene i Lojda da odemo. Nikome nećemo reći šta se ovde dogodilo. Samo nas pusti da izaĎemo.―, rekao je Edi. „Dobro. Evo spustiću jedan pištolj. Lojda smo vezali. Evo...vraćam ga gde je i bio. U moj pojas. Daj Edi, ne budi šmizla! Jel’ me čuješ? Ne budi šmizla! I

da hoću da te pustim, ne mogu. Ova kuća je snabdevena najboljim bezbednosnim sistemom. Uspela sam da isključim alarme, ali postoji druga stvar. Svi smo sada u klopci. I ti, i Lojd, a i ja zajedno sa vama. Ti ćeš mi pomoći da izaĎemo. Svi ulazi, sva vrata, prozori...ništa se ne moţe otvoriti, a da se ne aktiviraju sekundarni alarmi, do kojih nisam mogla dopreti.―, govorila je Andrea smireno, uputivši mu „pseći pogled― u kombinaciji sa napućenim usnama. Edi je zaţalio što je uopšte poslušao Lojda da krenu u provalu, zaţalio je što je ustao tog jutra, zaţalio je što je pokazao Lojdu kuću Simonsovih. Zaţalio je što nije krenuo sa Meri. Ona bi uvek znala kako da ga izvuče iz takvih situacija, a činjenica da ona nije sa njim govorila je mnogo o njegovoj situaciji. Meri je ponekad pomagala obojici u provalama i kraĎama, ali je najviše volela da svoj posao odraĎuje solo. Meri je bila Edijeva starija sestra, a Edi je primetio da i Andrea radi sve sama, baš kao i Meri. „Edi, hajdemo gore. Tamo su im sefovi. Hajde da ih otvorimo, orobimo i da beţimo odavde.―, rekla je Andrea, dodirujući Edijevo rame slobodnom šakom. Edi je joj je uputio prekoran pogled, ali se brzo setio svog poloţaja pa je pokušao da izbaci svoju pitomost u prvi plan. Pogledao je u Lojda koji je sedeo mirno, okrenut ka prozoru kuhinje na kome su bili spušteni venecijaneri. Krenuo je gore, a Andrea za njim. „Znaš Edi, iz priča koje sam čula, Simonsovi su veoma bogati ljudi. Ne očekujem da ćemo u sefovima pronaći puno gotovine. Više očekujem neke dragocenosti.―, rekla je Andrea. „Ne zanima me! Neka su i sve same zlatne poluge, ne ţelim da znam za to, za njih, za ovu kuću, za tebe! Jesi li me čula!? Kad odemo odavde, nećemo se više sresti.―, povikao je Edi. 16


Pocket Stories

„Da, naravno sve će tako biti. Svako će na svoju stranu, ali ti Edi zaboravljaš da sada ja drţim pištolj i da će biti kako ja kaţem sve vreme koje budeš proveo sa mnom. To znači da ćeš biti poslušan. Ja ne volim neposlušnu decu―, odgovorila je Andrea. „Dobro, dobro! Sam mi reci gde su sefovi?―, Edi je već postao nestrpljiv. „Sefovi! Pa u spavaćoj sobi. Gde bi bili?―, rekla je Andrea. Prišla je i otvorila vrata spavaće sobe. Naizgled obična soba sa ogromnim leţajem i ogromnim plakarom. Andrea je prišla vratima plakara i otvorila ih. Ušetala je meĎu suknje i haljine gospoĎe Simons, odbacila jednu hrpu odeće, koja je bila naslagana po bojama na polici. Strgnula je neke vešalice na kojima su takoĎe bile okačene neke haljine i kaputi. Andrea se pitala šta je to sa starijim ţenama. Vole da čuvaju nešto što više nikad neće moći da obuku, tj. da stanu u tu odeću. Baš u tom trenutku, za oko joj je zapao jedan kaputić i rešila je da i njega ponese sa sobom. Ionako nema vremena da obilazi butike. „Edi, potrebna mi je tvoja pomoć! Zar ne vidiš da se davim u odeći ove matore kokoške? PriĎi! Prihvati se posla. Evo ga sef! Tu je i drugi.―, govorila je dok je pokušavala da pomeri višak odeće koji joj je stajao na putu ka sefu. Drugom rukom je i dalje drţala Edija na nišanu. „Edi, znaš šta smo zaboravili? Pajsere. Ostali su dole. Trebaće nam kako bismo uklonili ovaj drveni okvir od plakara koji ometa naš prilaz do brave. Ne brini, znam kombinacije. Otvaranje će biti najlakši deo posla.―, pozvala je Edija. U ruci, ispred sebe je drţala jednu vešalicu na kojoj je bio onaj kaputić i pokušavala da vidi kako joj stoji u ogledalu na vratima plakara. „Mogu da odem dole i donesem pajser.―, rekao je Edi zbunjeno, ali u

nadi da će uspeti nekako da se izbavi iz kandţi ove mlade ţene. „Da, naravno! Odveţi Lojda i povedi ga ovamo da nam pomogne! Edi, pa nisam ja toliko glupa. Da te pustim sada samog i da odveţeš onog balvana. Idemo zajedno dole. Bićemo brzi.―, rekla je to sarkastčno. Sjurili su se dole. Edijeve oči su se već potpuno navikle na polumrak. Jedna komoda u predsoblju mu je privukla paţnju. Do nje je bila jedna polica sa porodičnim fotografijama. Andrea je uletela u kuhinju i sagnula se da uzme pajser. „Edvarde, smesta doĎi ovamo! Poţuri! Nešto nije u redu sa Lojdom. Nešto mu se dogodilo!―, uzviknula je osmotrivši prethodno Lojda koji je sedeo i dalje vezan, ali potpuno nepomičan. Edi je ušao u kuhinju i prišao Lojdu. Sada se već uplašio. Lojd nije davao nikakve znake prisutnosti. Edi je počeo da mu skida lepljivu traku kojom mu je oblepio donji deo lica. Izvukao mu je onu krpu iz usta, ali nije bilo nikakve reakcije od strane Lojda. „Ti bolesna, perverzna kučko! Naterala si me da ubijem druga! Vidiš da se ugušio!―, zavapio je Edi. „Ne dernjaj mi se ti mala retardirana nakazo! Vidiš da je i dalje ţiv! Evo, opipaj mu puls!―, uzvratila mu je, dok je rukom opipavala puls na Lojdovom vratu. „Ovo nije trebalo da se desi, ovo nije trebalo da se desi, ovo nije trebalo da se desi...―, Edi je upao u šok. „Edi! Edi, slušaj me Edi! Slušaj me jebena protuvo! Kao što vidiš, Lojd je ţiv, samo je malo katatoničan. Razumeš!? Dok ti i ja završimo ono gore, on će se potpuno oporaviti i moći ćete da odete obojica. Pustiću vas! Jel’ to u redu?―, uzviknula je Andrea vidno iznervirana. „Ne, neće biti u redu! Od samog početka igraš dvostruku igru. Ti nisi 17


Pocket Stories

provalila u ovu kuću. Ti u njoj ţiviš, jel’ tako!? Ti si Andrea Simons...ti si...njihova kćerka! Trebalo je da znam. Video sam vaše porodične fotografije na onoj polici. Kako to ranije nisam primetio? Ako si već htela da igraš tako, zašto ih nisi sklonila?―, Edi je pokazao zube po prvi put te večeri. „Jesam, priznajem. Ja sam njihova kćerka. Dok ste vi osmatrali kuću, ja sam osmatrala vas. Priznajem, bilo mi je zabavno. Niste me mogli videti. Iz ove kuće nisam izašla već nekoliko godina. Patim od agorafobije. Bilo mi je dosadno pa sam htela da priredim sebi jednu malu predstavicu. A i moji su puni k’o brod. Ne bi im nedostajalo ništa šta god im vi uzeli. A sada Edi...pa imaćemo malu promenu plana. Znaš gde stoji konopac. Idi uzmi ga i sedi ovde. Moraću da veţem i tebe. Hajde, učini to! Šta čekaš!?―, rekla je to, ali sa daleko većom hladnoćom u glasu. Edi je već bio omamljen. Sve ovo mu je izgledalo neverovatno i neočekivano. Prišao je komodi, izvukao prvu fioku i uzeo konopac. Prišao joj i mehanički seo na stolicu koju mu je prinela. Sedeo je sa Lojdove desne strane. Andrea mu je vezivala šake pozadi. Nije progovorila nijednu reč. Kad je završila sa vezivanjem, rekla je da će pozvati policiju koja će ih obojicu uhapsiti. Lojd se već osvestio, ali mu je još uvek sve bilo zamućeno u glavi i pred očima. Andrea je izašla do predsoblja i uzela jednu uramljenu sliku sa police. Vratila se do kuhinje i postavila je na onaj sto za četiri osobe. Na izlazu iz kuhinje je upalila svetlo. Edi je video njenu sliku, velikog formata, uramljenu sa natpisom i donjem uglu i crnim florom sa desne strane. Pisalo je: „Naša voljena kćer, Andrea Simons 2025 – 2054―. „Patetično, zar ne? Nisu mogli da se sete boljeg natpisa.―, dodala je Andrea koja je stajala iza njih dvojice, naslonjena na vrata kuhinje.

U tom trenutku, Ediju se jako slošilo. Glava mu je klonula, a onda je čuo neke glasove i neku buku. Pomislio je da je verovatno već stigla policija, i da će konačno uhapsiti Lojda i njega. Sutradan, u dnevnim novinama, izašao je članak sa kratkim intervjuom čiji je naslov bio: „Kuća prošla test―. „Juče se na poligonu za testiranje bezbednosnih kućnih sistema, još jedna kuća pokazala najsigurnijom i najbezbednijom kada su u pitanju provale i provalnici. Provalnici, Edvard Hejz (23) i Lojd Tejlor (29), uhapšeni su kasno sinoć u jednoj od tih kuća. Poligon za testiranje izgleda kao i svako drugo prigradsko naselje i ispunjeno je toplom porodičnom atmosferom, tako da provalnici nisu posumnjali da se od samog početka neko poigrava sa njima. Ovaj tandem, od ranije poznat policiji, uhapšen je nakon što je prvobitno onesposobljen u kući. Ovakve kuće će u skorijoj budućnosti biti od velike pomoći policiji. Gospodin Simons, tvorac Androhoum bezbednosnih sistema, ţivi sa svojom suprugom u oglednoj Androhoum kući, koja je juče bila na meti provalnika. On se nakon hapšenja dvojice provalnika, obratio novinarima. U kratkom intervjuu je rekao sledeće: „Da li je istina da u Vašoj kući obitava duh vaše preminule kćerke? To je izjava jednog od provalnika...“ „Ne, u našoj kući nema duhova. Ne postoji nikakvo prisustvo natprirodnog, kako je izjavio jedan od provalnika nakon hapšenja. Ono što su oni mogli videti, osetiti, dotaći...to nije bio duh. To je bila holografska projekcija kombinovana sa nanobotima nove generacije. Holografski prikaz neke osobe nije sasvim dovoljan kada govorimo o Androhoum bezbednosnim 18


Pocket Stories

sistemima. Nanoboti joj daju realističnost, nezavisnost i potpunu prilagoĎenost situaciji. Na taj način, holografska projekcija moţe da pomera stvari, drţi razne predmete u rukama, a da uopšte ne izgubi ni zrno verodostojnosti. Dakle, holografska projekcija je sama srţ Androhoum bezbednosnih sistema. To znači da sama kuća preuzima borbu protiv uljeza. Ona sama odlučuje u kom će pravcu ići, ona odlučuje na koji će način onesposobiti protivnika, ona odlučuje kada će pozvati policiju. Da li će to biti vezivanje, kao u ovom slučaju, ili jednostavno zatvaranje uljeza u neku od prostorija u kući sa kombinacijom ispuštanja bezopasnog gasa, koji će omamiti protivnika i primiriti ga dok ne doĎe policija, na kući je da odluči. Kuća, odnosno njen humanoidni prikaz je potpuno autonoman. Ona je sposobna da uči od protivnika, da pamti i da to koristi protiv njih. Ovom savršenom mimikrijom moţe da ih pridobije i da ih natera da rade sve po njenoj volji. Ona moţe da ih okrene jedne protiv drugih. Ono što je sigurno, ona nije programirana da ubije. To je nepotrebno, kada se zna da će policija doći po njih. Uljezi ne mogu nauditi kući, tj. njenom humanodinom prikazu.―

Svaka kuća sa ovakvim sistemom ima funkciju biranja lika koji će je predstavljati. O tome odlučuje vlasnik kuće. Konkretno, mi, moja supruga i ja, odabrali smo lik naše kćerke Andree koja je tragično stradala pre dve godine u svom stanu, u Torontu, kada su se preko noći unutra uvukli provalnici, opljačkali je i ubili.― „Hoćete da kažete da bih ja recimo u svojoj kući, ako bih imala Androhoum sistem, mogla da postavim lik nekog glumca, glumice, tj. bilo koje popularne ličnosti, a takoĎe i ličnosti koje su deo moga okruženja, odnosno moje porodice?“ „Naravno. Što se tiče poznatih ličnosti, morali biste da dobijete njihovu saglasnost i autorska prava o korišćenju njihovog lika u privatne svrhe. Mnogi od njih to već rade, odnosno posuĎuju svoje likove Androhoum sistemima, i ostvaruju izuzetne prihode na taj način. Mnogi naši klijenti traţe novopečene glumce, glumice, a ima i onih koji vole klasiku, pa se odlučuju za glumce i glumice koji su bili popularni na početku 21. veka, pa i za one iz 20. veka. Mi smo imali jedan mali problem baš sa tim u vezi. Dok je bila ţiva, naša kćerka je imala je neverovatne fizičke sličnosti sa glumicom Hilari Svonk iz mlaĎih dana, odnosno sa početka njene glumačke karijere. Kada smo izabrali lik naše kćeri za našu kuću, ta vest je nekako stigla do Hilari Svonk i njenih agenata i advokata. Uspeli smo da dokaţemo da lik koji koristimo za naš Androhoum sistem pripada našoj kćeri. Te nesuglasice su iza nas, a mi smo ostvarili saradnju i sa samom Hilari Svonk.―

„Šta će se dogoditi sa provalnicima? Čuli smo da je jedan od njih otpremljen u duševnu bolnicu, u Torontu. Mnogi njegovi prethodnici su prilikom testiranja ovih sistema završili na isti način.“ „To je već problem provalnika. On je tako doţiveo kuću, odnosno ličnost koja je bila izabrana da bude humanoidni prikaz kuće. Verovatno je došlo do podsvesnog vezivanja, odnosno stokholmskog sindroma. To se dešavalo mnogim njihovim prethodnicima koji su dolazili u dodir sa ovakvim sistemima. 19


Pocket Stories

20


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.