6 guido knopp hitlerovi pomocnici

Treći Reich bez Hitlera je nezamisliv. Bez njega, središta zlih emocija, nestao je poput priviđenja.

Njegova ubilačka egzistencija ovisila je samo o njemu. Bez Hitlera, bila je brod mrtvaca.

No diktator je ovisio o pomoćnicima koji su mu se potpuno stavili u službu. Oni, sljedbenici, bili su nositelji, štoviše, jamci njegove moći: Hitlerovi pokorni izvršitelji. Izvršavali su ono što je tiranin naredio, a katkad i više od toga.

Hitlerov Reich nije bio labava diktatura na čijem je čelu bio lijeni vagabund koji je puštao da stvari idu svojim tijekom i da ga događaji nose, koji je samo povremeno intervenirao u strukturu nacističke vladavine te kojega su na zločine morali prisiliti. Hitler je jako dobro znao da se nijedan od njegovih pomoćnika ne bi usudio učiniti nešto što je bilo nespojivo s njegovim ciljevima.

Goebbels, Goring, Himmler, Hefi, Speer, Donitz - šest karijera s različitim utjecajem u strukturi diktature. Psihogrami tih muškaraca pomažu nam odgovoriti na pitanje kako je „do toga" moglo doći? Jesu li to sasvim obični zločinci? Zločinci koji su imali istu kriminalnu energiju kakva je nadahnjivala njihova šefa? Ili su bili „sasvim obični Nijemci" koji su zahvaljujući nesvakidašnjim uvjetima i slučajnostima izgradili posebne karijere koje su im omogućile da počine nezamislive zločine.

Joseph Goebbels je bio najfanatičniji Hitlerov pomoćnik. Nadahnut dubokom vjerom u svog idola, kojega je uzdignuo do kultne figure, bio je pokretač Trećeg Reicha te osoba koja je nahuškala malograđanske smeđe-košuljaše da pale knjige, sinagoge i naposljetku ljude. Ubijao je riječima. Možemo li Hitlerovu moć smatrati mješavinom zavođenja i nasilja, tada je mali doktor bio mjerodavan za „zavođenje". Svoje suvremenike jednako je odbijao koliko i fascinirao. Svojom dojmljivom rječitošću, podrugljivim cinizmom i darom da

vjeru, mržnju i odanost raspiri u svoju korist taj je zavodnik uvelike nadmašio prosjek okrutne nacističke vladavine.

Bio je sklon ekstremima: plačljivost bi se združila sa silovitošću, samo-sažaljenje s pretjeranim samoočekivanjem, borbena narav s beznadnom bezvoljnošću, osjećaj manje vrijednosti s pretjeranom samouvjerenošću, čežnja za izbavljenjem sa željom za uništenjem. Duboka pobožnost roditelja bila je osnova njegove nepokolebljive vjere, skromno podrijetlo poticaj za bezgraničnu ambiciju, zakržljala noga razlog za nemilosrdnu mržnju prema ljudima. Ipak, nikad se nije uspio osloboditi stigme osobenjaka, kojeg su svi podozrivo gledali - pa i u nacističkom pokretu. čak se i njegov odnos prema Hitleru u emocionalnom smislu pokazao jednosmjernom ulicom. Vjerni se pristaša bezuvjetno predao svom učitelju; do samoodri-canja je podredio cijelu svoju egzistenciju vezanosti uz vladara. Hitler je cijenio Goebbelsovu vjernost, njegov oštar intelekt i uglađenu retoriku, ali u osobnom odnosu te kod donošenja važnih odluka prema njemu se ponašao suzdržano.

Koliko je zaljubljenik bio ovisan o iskazima naklonosti svoga idola („poput alkoholičara ovisnog o piću"), toliko je svesrdno oblikovao javnog idola Hitlera. Prikazivao ga je kao Mesiju koji će narodu donijeti izbavljenje. Mit Fuhrera koji je stvorio, (a čiji je vjerni sljedbenik osim Goebbelsa bio i sam Hitler) kulminirao je u rečenici: „Ftihrer uvijek ima pravo." Šef propagande Trećeg Reicha želio je u svakom trenutku upravljati svačijim osjećajima, htijenjima i mislima. Ono što je bilo nametanje jednoumlja i jednoznačno djelovanje, u njegovoj je propagandi postajalo nacionalnom zajednicom u koju su se svi zaklinjali.

Njegovo oružje u bitki riječima za naklonost ljudi bilo je uvijek isto: jednostavne poruke i lako pamtljive formule. Bio je dovoljno lukav da shvati kako svijest najdjelotvornije zamućuju poluistine, a ne otvorene laži.

No kako se bližio zasluženi kraj, samo su prikrivene laži pomagale da se održi moral naroda. Kad su prestale djelovati ohrabrujuće parole, zamijenio ih je primamljivim obećanjima ,,o čudotvornom oružju", nemilosrdno je tjerao djecu vojnike u sigurnu smrt te i vlastitu djecu povukao sa sobom u grob: „Najkatastrofalnije je dovoljno katastrofalno!"

Od svih Hitlerovih sljedbenika on je najfanatičnije mrzio Židove. Njegov antisemitizam nije bio posljedica naopake rasne teorije već mržnje prema samom sebi. U dvojbenim pitanjima bio je službeni huškač te ga je Himmler nazvao stvarnim tvorcem „konačnog rješenja".

Joseph Goebbels bio je glas ludila. Budući da je taj idejni začetnik i sam rano spoznao kriminalnost režima i branio ga kao „višu potrebu", posebno je velik zločinac.

Napola ratni huškač, napola komedijant - kao nijedan drugi Hitlerov pomoćnik Hermann Goring utjelovljuje žovijalnu dvoličnost režima: narodu bliska vojničina i beskrupulozna osoba željna moći.

Kao jedan od najstarijih Hitlerovih političkih suputnika, Goring je Hitlera uveo u visoko društvo i pomogao demagogu da se uzdigne u visine neograničene moći. Visokoodlikovani junak Prvog svjetskog rata pomogao je Hitleru ostvariti karijeru i do kraja je rata slovio kao „drugi čovjek" nakon Fuhrera. Iako je odavno dospio na zao glas, jer je njegov Luftivaffe1 zakazao, otpuštanje „korumpiranog morfinista" iz Hitlerove bi perspektive za re1 Luftivaffe - Ratno zrakoplovstvo žim značilo priznavanje poraza. Uspon i pad Hermanna Goringa stoga najbolje odražava političke odnose u Trećem Reichu. Njegova pokretačka snaga nije bila poslušnost uvjetovana odanošću kao kod Goebbelsa, nego bezuvjetna pohlepa za moći. Zagriženo se borio za položaje, titule i imetak, u čemu je uživao kao nitko drugi. Bio je umišljen, gramziv i tašt, ali ipak popularniji od bilo kojeg drugog Hitlerova podanika. Ljudi su voljeli uvijek raspoloženog rajhsmaršala jer nije bio ciničan kao Goebbels i odsutan duhom kao Hitler. čini se da nije bio ni podvojena ličnost poput nekih drugih izvršitelja nacističke vlasti. „Hermann će postati ili velik čovjek ili kriminalac", predskazivala je majka govoreći o izrazito egocentričnom karakteru svoga sina. Goringa u nacistički pokret nisu privukli „momci s naprtnjačama što su lokali pivo". „Stupio sam u Stranku zato što sam bio revolucionar, a ne zbog ideoloških gluposti." Njegova se stranka zvala Hitler.

On nije bio nastavnik poput Himmlera, kmet poput Rohma, ni očajnik kakav je bio Goebbels. Imao

je nešto što je nedostajalo grubijanima iz „pokreta": podrijetlo iz ugledne obitelji, uglađene manire i dar da ljude pridobije za sebe. No najvažnije je to što je u odlučujućim trenutcima bio „proračunato hladan". Iza njegove pretjerane sklonosti raskoši i taštine skrivao se grubijan koji je bio rođen za državne zločine. Umorstva nakon inscenirane Rohmove afere 1934. bila su njegovo djelo, isto kao i državni teror nad protivnicima režima u Pruskoj te koncentracijski logori. I on snosi dio odgovornosti za odvođenje stranih radnika na prisilni rad te za pomor Židova. Bez ikakvih nedoumica priznao je: „Ja nemam savjesti. Moja se savjest zove Adolf Hitler."

No drugi čovjek nije bio hazarder. Bojao se rizika koji bi donijelo širenje Hitlerova Reicha ratom, te se uzdao u daljnje ucjene za pregovaračkim stolovima Europe - a la Austrija i Sudeti. Goring: „Idemo na sve ili ništa." Hitler: „Ja sam u životu uvijek igrao na sve ili ništa." Nije ljubav prema miru ono što je drugog čovjeka režima potaknulo da se igra mišlju o sklapanju ugovora, nego opravdana zabrinutost da će agresivna ekspanzija na kraju uništiti Treći Reich, od kojega je toliko profitirao: „To je strašno. Hitler je poludio." Ali Goring je upao u klopku odanosti. Otvorena pobuna bila je nezamisliva. Pa se nakon Istočnog grijeha ponašao kao najrevniji i najagresivniji sljedbenik, iskazao se kao napuhani mlakonja, što su švedski liječnici dijagnosticirali već sredinom dvadesetih godina.

No kad je njegovo djelo, Luftmaffe, zakazalo, s Goringom je bilo gotovo. Namirisani Neron, utjelovljenje zloporabe moći i korupcije, odao se ovisnosti i strastima. Da je imao hrabrosti 1934. spriječiti Hitlera; da je prije Minhenske konferencije uspio generalski puč, da je Goring umjesto Hitlera stupio na čelo vlade i da je obustavio - kako je kasnije obećao Rooseveltu - „progon Židova" - možda ne bi bio izbio ni Drugi svjetski rat niti bi se dogodio Holkaust. Možda bi se Goringova nacistička država razvila u državu poput Francove Španjolske ili Mussolinijeve Italije. No da bi se to dogodilo, Goring nije smio biti Goring.

Tako je život okončao kao „nacist broj jedan", što već odavno nije bio - zarobljenik tlapnje da će ga tek budući naraštaji znati cijeniti: „Naše ćete kosti jednom položiti u mramorne ljesove." Njegove su kosti spaljene, ali mramornih ljesova nije bilo.

Rudolf Hefš bio je prvi „Hitlerov učenik", a to je i ostao sve do svoje smrti 1987. godine. Do samog je kraja nerazborito vjerovao u „dobre strane" režima. Bio je odan „kultu Fuhrera", no njegovo stvarno značenje u hijerarhiji tlačenja bilo je zanemarivo. Bio je prototip totalitarističkog podanika.

Rudolf Hefi želio je da ga vode.

Odgojen od dominantnog oca, nikad se nije oslobodio ukočene mladenačke plahosti. Disciplinu, ispunjavanje dužnosti, vjernost i poslušnost - ideale jedne ere od kojih je profitirao Hitler - Fritz Hefi usadio je u svog sina kao uporište za život. „Zamjenikov" život karakteriziraju dva lica: uzorni član Stranke koji se borio protiv korupcije i zloporabe položaja u sljedećem bi se trenutku premetnuo u oštra huškača koji je tražio uvođenje kazne batinanjem u okupiranoj Poljskoj. Hrabar i odlučan časnik iz Prvog svjetskog rata prema Hitleru je razvio poniznu odanost („moj Hessić"). „Zamjenik" lišen političkog utjecaja, kojeg su drugi sljedbenici ismijavali zbog njegove otuđenosti od stvarnosti, 1941. iznenada je skupio odlučnosti i hrabrosti da usred rata odleti neprijatelju.

Hefi nikad nije bio glava NSDAP-a2 - ali obilježio gaje od samog početka: fanatično, pobožno, fatalno vjerodostojan. Titula Fuhrer bila je Hefio-vo djelo. Iza njegove vlastite, višestruko krivo shvaćene titule "Fuhrerova zamjenika", koja je vrijedila samo unutar NSDAP-a nije stajala nikakva moć. Hitler nije trebao menadžera s vlastitim idejama, nego tajnika koji će dosadan rad u stranci držati podalje od njega. Tako je Hefi prije svega bio diktatorov sluga.

Režimski teror nije prikrivao samo hladnim birokratskim njemačkim, nego ga je uvjereno i provodio. Nirnberški rasni zakoni iz 1935. nastali su u Hefiovu uredu. Zabrana bavljenja profesijom za židovske odvjetnike i liječnike nosi njegov potpis. Još prije nego što je Hefi upoznao Hitlera, prema vlastitim je izjavama bio fanatičan antisemit koji je vjerovao u „židovsku svjetsku zavjeru".

Događaje vezane uz njegov legendarni let u Englesku zamagljuje mnoštvo legendi. Jedno je sigurno: Hitler nije znao ništa o sumanutom pothvatu svog „zamjenika". Hefi je, međutim, znao da Hitler priprema napad na Sovjetski Savez. Kako bi izbjegao opasnosti otvaranja druge ratne fronte, nadobudni je Parsifal, potpuno pogrešno tumačeći britanske stavove, pokušao postići sporazum s

Engleskom. Sanjao je o tome da kao 2 NSDAP - Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei - Nacionalsocijalstička njemačka radnička stranka dokaz svoje vjernosti Hitleru podastre sporazum s Engleskom. Hefi je i kasnije bio čvrsto uvjeren u Hitlerovo odobravanje.

Umjesto toga Hitler ga je proglasio ludim, pa je Hefi upao u agoniju neizvjesnosti koja je trajala sve do njegove smrti. „Najskuplji zatvorenik na svijetu" ubio se 1987. u Spandauu. Nakon što si je 1941. u britanskom zatvoru nekoliko puta pokušao oduzeti život, starac se objesio o električni kabel. Doista je bila riječ o samoubojstvu. To dokazuje ova knjiga.

Izborno geslo Heinricha Himmlera bilo je: „Biti više od onoga što se čini da jesi." Nikad nitko ne bi rekao da će baš taj bezličan čovjek postati najmoćniji Hitlerov tiranin. On je djelotvorno i nemilosrdno vodio brigu ,,o Hitlerovu odvozu smeća" (Schwerin von Krosigk). Hladna srca naređivao je ubijanje te mehanički, sustavno i temeljito provodio Hitlerov Holokaust. Koliko su ti zločini neopisivi, toliko je zločinac banalan. Nije smjerao napraviti ništa veličanstveno, čak ni veliko. Heinricha Himmlera suvremenici opisuju kao „potpuno beznačajnu osobu" (Albert Speer), kao „čovjeka bez posebnih svojstava" (general VValter Dornberger), kao „učitelja s istaknutim smislom za štednju" (dužnosnik SS-a3 Oswald Pohl).

U drugim vremenima razvio bi svoje darove kao učitelj. Da je to postao, kod djece bi razvijao sekundarne krjeposti: red, poslušnost, marljivost i štedljivost. Mogao je postati činovnik i sasvim se sigurno dokazati kao dragocjen član njemačke financijske birokracije: pedantan, nepodmitljiv i vjeran zakonu.

Kao što financijski činovnik potpisuje stotine poreznih prijava, tako je i Himmler izvršio svoj zadatak: genocid kao organizacijski problem. Na kraju se nije zabrinjavao zbog patnji žrtava nego zbog duševne boli 3 SS - Schutzstaffel - Zaštitni zdrug, paravojna organizacija u nacističkoj Njemačkoj, ili tzv. druga vojska Trećeg Reicha. Pripadnici Zaštitnog zdruga nosili su crne uniforme i posebno znakovlje.

Najpoznatiji ravnatelj SS-a bio je Heinrich Himmler. krvnika. Nijedna druga nacistička biografija ne dovodi toliko u pitanje njemačko humanističko obrazovanje kao njegova.

Najveći sukrivac - nije dolazio iz proleterskog podzemlja ili Brau-naua4. Himmler je potjecao iz sređene obitelji: katoličke i vjerne kralju, skromne i obrazovane, domaće i bavarske. Otac mu je bio prorektor na humanističkoj gimnaziji u Landshutu. Ondje je školu pohađao i Ludwig Thoma, ali i pjesnik Hans Carossa te kasniji savezni predsjednik Roman Herzog. U njoj su zajedno bubali latinske glagole. Što, ako ne humanističko obrazovanje, štiti od duhovnih ponora u koje se survao Heinrich Himmler?

Njegov ideal čovjeka bio je trijezan silnik spreman na žrtvu, a cilj mu je bio njihovo odgajanje.

Svojim je ljudima propovijedao poštenje i skromnost, a istodobno im naređivao nasilje i pomor.

Himmler nije bio intelektualac, zapravo je bio nespretan, plašljiv i neodlučan. Autoritet nije stekao zahvaljujući svojoj uvjerljivosti, nego nepokolebljivom nagonu da se domogne moći. Himmler nije želio položaj nego vlast. Ono čega se želio domoći nije bila kontrola nad državom, njegovi moćni aparati trebali su biti država po sebi.

Trijeznost i hladna racionalnost bile su dakako samo jedna strana njegova oprečna karaktera.

Istodobno se gubio u apsurdnom bućkurišu rasne teorije, alternativne medicine i narodnog okultizma. Slavio je opskurne svetkovine, inscenirao kultne ceremonije i za svoje mistične rituale podizao svetišta koja su drugi sljedbenici ismijavali.

To je zaboravljeno. Ono što je ostalo od Heinricha Himmlera odgovornost je za pomor milijuna i milijuna ljudi. Naravno da je i on „samo postupao po naredbama" i to je često rado naglašavao: („To je bila Ftihre-rova želja..."). No Hitler ne bi mogao naći boljeg aparatčika od njega (i bez obzira na to što nitko drugi osim Hevdricha ne bi došao u obzir). Bez 4 Rodno mjesto Adolfa Hitlera imalo sućuti, Himmler je organizirao nasilje „konačnog rješenja". čak ni na mjestima tih luđačkih zločina počinitelj nije imao osjećaja za žrtve. Za Himmlera je, naime, vrijedio esesovački mit: Tko

je nemilosrdan prema sebi, smio je biti nemilosrdan i prema drugima.

Upravo je taj poslušni izvršitelj, „vjerni Heinrich", zadnjih ratnih godina vodio očajničku dvostruku politiku. S jedne je strane organizirao tlapnje poput Volkssturma5 i Werwolfa6, a s druge je strane u tajnim razgovorima Zapadu nudio kapitulaciju - i ne shvaćajući da je njegovo ime već odavno postalo sinonimom za masovni zločin. Tako je naposljetku izdao i samog Fuhrera, kao što je jedanaest godina prije bez imalo ustručavanja izdao svoja prva dva zaštitnika, Ernsta Rohma i Gregora Strassera. „Tvoja se čast zove vjernost". Koliko je vrijedilo geslo esesovca koje je propagirao Himmler, pokazao je on sam.

Albert Speer cijeli je život poricao da je znao za Holokaust. Hitlerov najdraži arhitekt i ministar naoružanja, istina, jedini je u Niirnbergu priznao „kolektivnu odgovornost vodstva" za zločine režima, ali je izjavio da se on osobno „ne smatra krivim". Suodgovoran za porobljavanje i smrt tisuća radnika osuđenih na prisilni rad te za masovne progone Židova iz njihovih stanova, tvrdio je da do samog kraja nije znao za pomor Židova - laž na kojoj je gradio život.

Sin iz ugledne obitelji prilično je kasno postao članom NSDAP-a i nije se namučio na svom putu prema vrhu. Tankoćutni arhitekt želio je stva5 Volkssturm - Narodni juriš, osnovan 1944. U te borbene jedinice mobilizirani su muškarci između 16 i 60 godina, a trebale su biti potpora Wehrmachtu na fronti, obraniti „jezgru Njemačkog Reicha" te izvojevati „konačnu pobjedu". Budući da su bile sastavljene od stanovništva neiskusnog u borbama, imale su minimalnu borbenu moć, a pretrpjele su goleme gubitke. Poginulo je oko 175.000 pripadnika Narodnog juriša.

6 Wenwlf - Vukodlak, paravojne oružane formacije koje je Himmler osnovao 1944. prije sloma Trećeg Reicha. Trebale su djelovati iz podzemlja u borbi protiv saveznika te njemačkih kolaboracionista. U te su jedinice novačeni uglavnom mladi, neiskusni esesovci. rati Hitlerove građevine, koje su još tisućljećima nakon njega trebale svjedočiti o njegovoj vladavini.

Speer je „smeđoj ideologiji" podario kamenu formu, a mentor, spriječen u svojoj karijeri arhitekta, bio je oduševljen radom svog štićenika. Da je Hitler i imao prijatelja, piše Speer deset godina poslije, tada bi to bio on. Stadion za 400 000 gledatelja, novi Državni ured, centar glavnoga grada svijeta Germania - mjesta su cementirane bolesne težnje za isticanjem, usporedive samo s babilonskim građevinama.

Speer i Hitler bili su poput ljubavnog para, povezanog strašću prema gradnji. U tom je paru Speer bio žena koja je trebala iznijeti ono čime ju je Hitler oplodio. „Po Fiihrerovim zamislima", stajalo je na Speerovim nacrtima.

Ni prema svojoj obitelji nije gajio tako iskrene osjećaje - svu je svoju naklonost darovao Hitleru. „Za jednu bih veliku građevinu poput Fausta bio prodao dušu", prisjeća se Speer desetljećima kasnije. „Sad sam našao svog Mefista."

Zahvaljujući tom nesvakidašnjem odnosu, omiljeni je Hitlerov arhitekt imenovan „državnim ministrom za naoružanje i municiju". Energični Speer obećavao je čudo u naoružavanju. To je postigao na račun tisuća i tisuća radnika osuđenih na prisilni rad te zatočenika u koncentracijskim logorima. Njegova stalna borba za učinkovitost i veću proizvodnju rat je produžila mjesecima, ako ne i čitavu godinu.

Pritom sebe nije doživljavao kao počinitelja iz uvjerenja. Rado se smatrao umjetnikom kojemu je naposljetku bilo svejedno kojem cilju služi. Od ratnog protivnika prepoznat kao tehnokrat, dakako da je podlegao uzvišenom osjećaju posjedovanja moći. Očaralo ga je neograničeno raspolaganje ljudima i resursima. Tobožnji viši cilj nikada nije dopuštao pitanje o moralu na kojem se temeljio.

Bilo je dovoljno zahtijevati moralnost po sebi i za svoje ideale. „Poštovanje običaja i uglađenost bili su usađeni duboko u nas", tvrdio je Speer i nakon pada režima.

No najkasnije 1943. Speer je morao doznati za pomor Židova, kao što je bio obaviješten i o ubijanju duševnih invalida i „uništavanju radom". Iako nije bio aktivni antisemit, poput mnogih drugih, u užasnoj je ravnodušnosti zatvarao oči pred sramotnom istinom.

Ravnodušnost prema žrtvama, odobravanje skretanjem pogleda: Spee-rovo ponašanje tipičan je

primjer njemačke traume „moralno izgubljenog čovjeka". Daljnji život moguć je samo u izolaciji, u potiskivanju nepodnošljive istine. Nezainteresiranost, štoviše, poricanje je trebalo pojedinca osloboditi od odgovornosti i sačuvati od dubokog unutarnjeg konflikta. Onaj tko poput Speera nije sudjelovao u zločinima, smatra nedopustivim pitanje o krivnji. Tim više što im se, prema vlastitim izjavama, suprotstavljao.

Kad je Speer u zimi 1944./45. shvatio da će rat ubrzo završiti, u njemu je prevladao nagon za preživljavanjem: nije mu bilo ni četrdeset godina i, kako se pričalo, „tisućljetni Reich" nije bio sve na svijetu. Stoga je osujetio Hitlerovu luđačku naredbu „da se zemlja spali (...) kako ne bi još više otežao položaj njemačkog stanovništva". Zapravo je trebao nedirnuta industrijska postrojenja i pogone kao zalog svoje dobre volje prema zapadnim pobjednicima. Samog sebe potajno je već vidio kao neku vrstu „ministra obnove" u poslijeratnoj Njemačkoj.

Tako se Speer otvoreno izjasnio protiv Hitlera. Ipak je još jednom otišao u Državni ured, kako bi u bunkeru posljednji put posjetio svog zaštitnika - i to ne u naletu romantičnih osjećaja, ne bi li se oprostio od svog mecene. Tjerao ga je strah da bi ga Hitler mogao imenovati svojim nasljednikom ili ga barem staviti na listu ministara neke posthitlerovske vlade i time diskreditirati za spasonosnu suradnju sa saveznicima.

KNJIŽNICA ZELINA Vratolomni se let u okupirani Berlin isplatio: nakon razgovora u četiri oka, u Hitlerovoj je oporuci Donitz naveden kao Hitlerov nasljednik, a Speer nije spomenut ni jednom riječju. To ga ipak nije poštedilo dvadeset godina Spandaua. No s obzirom na činjenice koje u Niirnbergu nisu bile poznate, a za koje danas znamo, Speer je mogao proči mnogo gore.

Zašto se u našem sekstetu sljedbenika kao vojnik spominje baš on: Karl Donitz? On je bio simbol političkog vojnika koji je svojim krutim parolama ohrabrenja do samog kraja bio suodgovoran za stotine tisuća žrtava u kasnoj fazi rata. Pritom se baš Donitz smatrao prototipom nepolitičkog vojnika koji je samo vršio svoju dužnost i ništa više. Mnogi su mu to željeli vjerovati: za njih je prije svega bio spasilac milijuna izbjeglica. Pobjednik ga je, naravno, doživljavao kao „ratnog zločinca". Poslije su ga vrlo slikovito nazvali „vražji admiral". Upravo to pretjerivanje najbolje opisuje hladnokrvnog počinitelja iz uvjerenja.

Hitlerov nasljednik nikad nije bio član NSDAP-a, ali je uvijek bio uvjereni nacionalsocijalist. čeznući za „snažnim vodom", Donitz je Hitlera smatrao utjelovljenjem „spasitelja" kojega valja bezuvjetno slijediti: ,,U usporedbi s Fuhrerom mi smo obični jadnici".

Kao zapovjednik podmorničke flote, Donitz je kod svojih protivnika slovio kao „Rommel pomorskog rata". „Jedino čega sam se neprestano bojao bile su Donitzove podmornice", rekao je Churchill nakon rata. No pošto su saveznici razvili nove mogućnosti određivanja položaja radarom i Britanci mogli dekodirati šifrirane radiokomunikacije Nijemaca, početni su se trijumfi pretvorili u najstrašniji poraz koji je ikoji rod njemačke vojske ikad doživio: iz akcije se ne bi vratila tri od četiri člana posade podmornice.

Admirala neuspjeh nije uznemirio. „Boriti se, znači - žrtvovati se", hvalisao se u jednom propagandnom filmu te je taj izborni slogan nemilosrdno primjenjivao. Zabranio je spašavanje brodolomaca, bio izvršitelj nemilosrdnog vojnog sudovanja i svojim besmislenim zapovijedanjem u zadnjem valu mobilizacije uludo žrtvovao mlade, nedostatno obučene vojnike ratne mornarice.

Gdje prestaje sudioništvo? Gdje počinje odgovornost? Tko je u jednoj državi odgovoran za njezine postupke, ako ne njezin voda? To si pitanje Donitz nikada nije postavio. Do kraja se vješto izbjegavao suočiti s vlastitom prošlošću. O zločinima je režima šutio i žalio se na „nepravednu" presudu u Nurnberškom procesu.

Donitz je znao za pomor Zidova - ali o tomu radije nije želio ništa znati. Molbu da nešto poduzme protiv zločina je odbio: „Pa neću valjda uništiti svoj odnos s Hitlerom." Očuvanje vlastitog položaja u hijerarhiji vlasti nacističke države bilo mu je važnije.

Ako postoji ikoji poučni igrokaz o moralnom zakazivanju jednog časnika u jednoj diktaturi, tada je to Donitzov život.

Goebbels, Goring, Himmler, Hefi, Speer, Donitz - šest Hitlerovih pomoćnika, šest izvršitelja

njegove moći. Bez njih i mnogih drugih Hitler ne bi bio mogao održati svoju vladavinu.

No tek se danas pokazuje da zloslutno upozorenje na opasnost, stvarni Istočni grijeh dvadesetog stoljeća nije bio rat sa svojim vidljivim strahotama, već skriveni zločin: Auschwitz - sinonim za planski pomor. Rat, ma koliko on bio strašan za svoje suvremenike, u trijeznim se povijesnim razmatranjima sve više potiskuje u pozadinu te se nakon više od pedeset godina doima plaštem ispod kojega se mogao sakriti i odvijati Holokaust.

Naravno da njegovi izvršitelji nisu bili samo „Hitlerovi pomoćnici" nego i pomoćnici pomoćnika: gotovo pola milijuna Nijemaca neposredno je počinilo zločin.

Jednom američkom sociologu to međutim nije dovoljno: „Hitlerovi pomoćnici" bili su svi Nijemci, misli Daniel Goldhagen. Njegova provo-kantna teza glasi: nije Hitler sam, nisu samo njegovi sljedbenici, a pogotovo ne sumnjiva skupina sadističkih nacista, bili poslušni izvršitelji „konačnog rješenja". Ubojice su bili i „sasvim obični Nijemci", stotine tisuća ljubaznih očeva obitelji.

Gonjeni „pogibeljnom mržnjom", „halucinatornim doživljavanjem Židova kao prijetećeg zla", tvrdi on, „Nijemci" su došli do „uvjerenja" da su Židovi zaslužili smrt. Također tvrdi da nisu ubijali zato što su na to bili prisiljeni, te iz slijepe poslušnosti ili zbog straha od kazne. Nego da su ubijali dragovoljno, okrutno i s veseljem. „Nijemci su", tvrdi taj američki sociolog, „već najmanje sto pedeset godina željeli i smatrali potrebnom likvidaciju Židova. Također tvrdi da je tlo za program istrebljenja bilo pripremljeno mnogo prije nego što je Hitler došao na vlast. I da je totalitarni režim samo ozakonio nacionalnu krvoločnost. „Umišljenost u vlastitu veličinu nije se ograničavala na to da su Nijemci proveli sumanute planove kriminalnog luđaka; Nijemci su, štoviše, misli on, zastupali mišljenje da je takvo radikalno postupanje potrebno; kako bi osigurali egzistenciju svog naroda, projekt uništenja Židova smatrali su potrebnim nacionalnim programom."

Opet kolektivna krivnja?

Bez obzira na to što pogibeljni antisemitizam nije tipično njemački specijalitet, nego korijene ima u Austriji i Mađarskoj, Rusiji te Rumunjskoj prije Prvog svjetskog rata; bez obzira na to što Goldhagenova teza ignorira gotovo potpunu asimilaciju njemačkih Židova prije 1933.; neovisno o tome da se antisemitizam u Njemačkoj (kao što je između ostalog pokazala jedna američka studija), počeo razvijati već na kraju Weimarske Republike; ne uzimajući u obzir to da je Hitler 1932. iz izborne kampanje sasvim izbacio antisemitizam, jer njime se, naravno, nisu mogli dobiti novi glasovi - dakle, neovisno o tome desetci tisuća ne-Nijemaca - Luk-semburžana, Poljaka, Letonaca, Litvanaca, Rumunja - priključili su se Himmlerovim eskadronima smrti. Pa ako je mržnja prema Židovima u Nijemcima i probudila želju za ubijanjem - zašto se onda ubijalo i Sinte, Rome, invalide, svećenike, komuniste i Jehovine svjedoke?

Jesu li svi Nijemci „krivi" ili samo počinitelji zločina? Da su Nijemci oduševljeno bili za Holokaust, tada bi za njega svi bili morali znati. A jesu li znali? Kad postavimo pitanje koliko su „Nijemci" znali, tada najprije moramo odrediti što su i kada trebali znati?

Da su nacisti bili antisemiti, to su znali svi. Da se nakon 1933. Židove u Njemačkoj progonilo, također je bilo poznato. Židove označene žutom zvijezdom moglo se vidjeti na ulicama u rujnu 1941. Deportacije Židova nakon listopada 1941. nisu se više mogle prikrivati.

Ali one su bile „državna tajna" čija se izdaja kažnjavala smrću. Pritom se nadasve misli na masovna strijeljanja u zaleđu Istočne fronte i na „stvarni Holokaust" u logorima smrti, Auschvvitzu, Belzecu, čelmnu, Majdaneku, Sobiboru i Treblinki. Te su se "klaonice za ljude" namjerno podizale izvan Njemačke. Zašto bi, međutim, kako misli Goldhagen, svi Nijemci priželjkivali smrt Židova?

1943. svim je gaulajterima7 izdana Bormannova direktiva: „Svakako treba izbjegavati bilo kakve rasprave o budućem 'konačnom rješenju'." Himmler je pred gaulajterima tek 1943. službeno izjavio da je Fiihrer odlučio istrijebiti Židove i nadodao: „Možda ćemo jednom kasnije imati prilike razmisliti hoćemo li njemačkom narodu o tomu nešto više reći."

Narod je trebao vjerovati da su deportirani Židovi još uvijek živi, negdje na Istoku. Ali nisu li stotine Nijemaca na fronti i u domovini mogle dovoljno toga naslutiti i vidjeti? Mnogo je toga procurilo u javnost kao, na primjer, zločini postrojbi za posebne namjene. Tri milijuna redova služilo 7 Gaulajter - najviši pokrajinski nacistički opunomoćenik, izravno odgovoran Hitleru.

je vojsku na Istočnoj fronti. Neki su od njih bili svjedoci strijeljanja. Nitko im nije naredio da o tome šute. U pismima koja su stizala vojnom poštom vojnici o tomu nisu pisali. Pisma su se cenzurirala. No kad su redovi bili na dopustu, o tome su, naravno, pričali kriomice: svojim suprugama, roditeljima, braći i sestrama.

Tko je u Hitlerovoj Njemačkoj što i kada znao, danas se ne može točno utvrditi. Treći Reich nije poznavao demoskopiju. Mi smo to nadoknadili pet desetljeća poslije. Reprezentativna anketa medu stanovništvom koju je provela istraživačka skupina Izbori, koja se ljeti 1996. na nalog uredništva za suvremenu povijest ZDF-a bavila tim pitanjem, došla je (uza sav oprez prema „naknadnoj demoskopiji") do senzacionalnog rezultata; 6% ispitanika starijih od 65 godina izjavilo je da su i sami prisustvovali masovnim strijeljanjima Židova nakon napada na Sovjetski Savez., 15% izjavilo je da su već tada čuli za to. Prenesemo li rezultat te ankete na tadašnje cjelokupno njemačko stanovništvo, tada je 21% Nijemaca, dakle oko 17 milijuna njih, znalo i čulo za pokolje. Ipak, 76% ispitanika izjavilo je da su za masovna strijeljanja doznali tek nakon rata.

Iznenađujući su pak brojevi u vezi s odgovorom na pitanje tko je znao za pomor Židova u koncentracijskim logorima. Treba imati na umu da su logori smrti bili bolje izolirani i da iz njih nisu mogle prodrijeti vijesti o užasnim događajima. Ipak, preko 8% ispitanih Nijemaca iznad 65 godina starosti reklo je da su „sami shvatili kako se u koncentracijskim logorima ubija". Osam posto! To je, preračunato, šest milijuna Nijemaca! 19% ispitanika izjavilo je da su već tada čuli za ubijanje Židova u koncentracijskim logorima, a 70% njih odgovorilo je da su za to doznali tek nakon 1945. Prenesu li se ti brojevi na cjelokupno njemačko stanovništvo, tim ćemo zbrajanjem dobiti užasan rezultat: 22 milijuna Nijemaca znalo je i čulo za pomor Židova u koncentracijskim logorima. Neka, dakle, nitko ne kaže da se u „narodu počinitelja" još danas prešućuju i potiskuju neke stvari. Te su brojke, uza sve pridržaje, stvar od političke važnosti.

Ali znati ne znači i odmah nešto htjeti. Daniel Goldhagen misli da nijednog Nijemca nisu mučile moralne skrupule. No kako da si onda objasnimo sasvim drukčija tadašnja izvješća, kao npr. dnevničku bilješku Victora Klemperera o uvođenju „židovske zvijezde" u rujnu 1941.? Klem-perer bilježi kako je nahuškana mladež prema njemu drska. No mnogo češće nailazi na izraze ljubaznosti, pa i posramljenosti. Stanovnici Dresde-na daju mu na znanje da se ne slažu s time kako se postupa prema njemu i njegovima. Isto tako strahuju da bi zbog najmanje geste solidarnosti i njih same netko mogao prijaviti. Zar tako reagira narod opsjednut „antisemitizmom čiji je cilj eliminacija"? čak i Goebbels ministru naoružanja kaže da uvođenje židovske zvijezde nije polučilo željeni učinak: „Ljudi posvuda izražavaju simpatije prema Židovima. Ova nacija jednostavno još nije zrela, prepuna je idiotske sentimentalnosti." Nacistički režim itekako se zanimao za raspoloženje javnosti.

Mnoga tijela vlasti - Služba sigurnosti8, policija, uprava i pravosuđe - sastavljala su tjedna izvješća o raspoloženju naroda, skupljala ih na lokalnoj razini, a njihovi su sažetci ulazili u državna izvješća Službe sigurnosti. Objavljivala su se ta izvješća - ali ne i ona koja su prethodno skupljena na pokrajinskoj i lokalnoj razini. Njih će uskoro skupiti jedan istraživački projekt Sveučilišta iz Stuttgarta i Jeruzalema (pod vodstvom Eberharda Jackela i Otta Dov-Kulka): tisuće pojedinačnih izvješća - jedini znanstveno pouzdani primarni izvor na osnovi kojega se može procijeniti što i koliko su Nijemci znali i kako su to prosuđivali. Slijede citati iz tih izvora.

Iz njih proizlazi da je stanovništvo umnogome prihvatilo Nirnberške zakone. Ono što su Nijemci odbijali, bili su divlji pogromi. Iz stotina iz8 Sicherheitsdienst (SD) - Služba sigurnosti, kao dio SS-a osnovao ju je HimirUer 1931. g. SD je bila unutarnja obavještajna služba NSDAP-a čiji je zadatak bio nadzor političkih protivnika i članova partije. Kasnije se spojila sa sigurnosnom policijom. vješća o Kristalnoj noći 1938. proizlazi da Nijemci te ispade nisu odobravali. U tom smislu piše i predsjednik vlade iz Mindena u Vestfaliju: „O akciji koju je naredila Stranka svi smeteno šute, ljudi se stide."

Na jednom drugom mjestu piše: „Narod i stranački krugovi su potišteni." U jednom izvješću iz Stuttgarta o pogromu iz mjeseca studenoga piše: "Akcija protiv Židova posvuda je naišla na kritiku.

Ističe se da uništavanje židovskih trgovina i sinagoga nikako nije bilo u četverogodišnjem planu."

Ovdje se nije argumentiralo moralno, nego ekonomski. U pojedinačnim se slučajevima doznalo i za javne izraze simpatije. Tako je neki osamdesetjednogodišnji pukovnik, član NSDAP-a, nakon 9. studenog 1938. jednom Židovu poslao buket cvijeća kako bi mu izrazio svoje suosjećanje.

Ali tako nije bilo posvuda i to sasvim sigurno ne vrijedi za sve Nijemce. No posvuda je vladao osjećaj stida.

Kako je stanovništvo reagiralo na deportacije sugrađana židovskog podrijetla nakon listopada 1941.?

Iz izvješća je također vidljivo da se kritički gledalo na označavanje Židova žutom zvijezdom u mjesecima prije deportacije: „Obilježavanje Židova se odbija." A potom se nižu kritičke primjedbe na akcije o kojima se u novinama nije moglo ništa pročitati. U jednim vestfalijskim novinama piše: „Govori se kako u Rusiji Židove šalju na rad u bivše sovjetske tvornice, dok starije i bolesne Židove strijeljaju. Neshvatljivo je da se prema ljudima može postupati tako brutalno; bez obzira na to jesu li Židovi ili Arijci, sve je ljude stvorio Bog." U jednom drugom izvješću može se pročitati: „Primjećujemo da mnogobrojni stariji članovi naše nacionalne zajednice kritiziraju odvođenje Židova iz Njemačke. Unutar crkvenih krugova boje se da bi njemački narod jednog dana mogla snaći Božja kazna."

Koliko je stravičnih pojedinosti doprlo do Nijemaca u domovini, pokazuje jedno izvješće Službe sigurnosti iz Erfurta: „Šire se sulude glasine o angažmanu Sigurnosne policije9 na zaposjednutim područjima. Tako se među ljudima govori da Sigurnosna policija ima zadatak istrijebiti sve Židove na zaposjednutim područjima. Govori se da je skupljeno i strijeljano tisuće Židova te da su prije toga morali iskopati vlastite grobove. Strijeljanja Židova na trenutke su poprimila takve razmjere da su čak i pripadnici streljačkih vodova doživljavali slom živaca." To je bio poprilično točan opis onoga što se događalo. No strah i pribojavanja Nijemaca opovrgavaju sve teze da su „Nijemci" bili ravnodušni i otupjeli — da ne spominjemo pretpostavku kako su Nijemci oduševljeno pozdravljali Holokaust. „Među narodom se mnogo govori o tomu kako svi Nijemci u Americi, da bi ih se obilježilo, moraju na lijevoj strani prsiju nositi kukasti križ, isto onako kako se u Njemačkoj obilježavaju Židovi. Nijemci u Americi teško ispaštaju za to što se u Njemačkoj tako loše postupa sa Židovima", stoji u izvješću iz Mindena.

Kad je 1943. u Katinu otkrivena masovna grobnica, u koju je sovjetska tajna služba bacila pobijene poljske časnike, i kada su nacisti to otkriće iskoristili za antisovjetsku huškačku kampanju, Gestapo je zabilježio „da je velik dio stanovništva tu propagandu doživio kao čudnu i dvoličnu, jer su Nijemci masovno ubijali Poljake i Židove". Zar tako reagira narod koji „konačno rješenje" doživljava kao nacionalni projekt? činjenice iz neobjavljenih izvora i demoskopski izvori se podudaraju: mnogi su Nijemci mnogo toga znali, to su potiskivali i šutke trpjeli, ali nisu to željeli. Takvo mišljenje i nadalje zastupa velika većina od naših 1285 ispitanika.

Oko 30% Nijemaca 1996. izražava svoje uvjerenje da su tadašnji suvremenici znali za umorstva Židova, a čak 62% ih zastupa drukčije mišljenje. Jedan i pol posto njih misli da je većina Nijemaca čak podupirala ubi9 Sicherheitspolizei - tijelo u nacističkoj Njemačkoj unutar kojeg je djelovala Tajna državna policija (Gestapo). Nastala je iz bivših političkih policija njemačkih zemalja i kriminalističke policije. janje Židova. Oko 22% smatra da je narod to „prešutno trpio". Samo 6% Nijemaca 1996. misli da je većina ljudi „osuđivala" pomor Židova. Narod je ponekad mnogo pametniji nego što to povjesničari misle.

Da su barem to više „osuđivali"! Kad su kardinali Faulhaber i Galen sa svojih propovjedaonica javno osudili ubilačku akciju T4, službeno uvijeno nazvanu „usmrćivanje iz samilosti", Hitler ih je smijenio. Kad su početkom 1943. u Berlinu nežidovski supružnici onih Židova koji su trebali biti odvedeni u logore smrti protiv toga prosvjedovali na sabirnim mjestima (tzv. Slučaj Rosenstrasse), mnogi su Židovi s popisa pušteni na slobodu. Barem u Njemačkoj režim je želio izbjeći bilo kakvu pozornost u javnosti. Sve se trebalo odvijati uredno i mirno - sve do plinskih komora. Bi li slični

masovni prosvjedi u tuzemstvu i inozemstvu mogli spriječiti ili prijevremeno okončati Holokaust?

To, međutim, nitko nikada nije pokušao.

Tko snosi odgovornost za zločin stoljeća, pomor europskih Židova? I to smo pitanje postavili Nijemcima 1996. godine. Gotovo 70% ispitanika odgovorilo je - Hitler - u sprezi sa svojim sljedbenicima (37%) i SS (32%). Samo je 20% ispitanika za umorstvo Židova okrivilo „sve Nijemce". Pritom upada u oči da su mladi ljudi ispod 30 godina skloni tome da jedan dio odgovornosti pripišu „svim Nijemcima" (35%), dok je tako mislilo samo 5% Nijemaca starijih od 65 godina.

Ma koliko „Nijemci" bili krivi za zločine, bez Hitlera bi Treći Reich bio nezamisliv. To ne znači svaljivanje krivice na jednog čovjeka. No njegova je kriminalna energija oslobodila kriminalnu energiju drugih. Hitler je svoje pomoćnike držao čvrsto u šaci. Oni su izvršavali ono što je Hitler naredio - ili ono što je po njihovu mišljenju Fiihrer smjerao. Ubijanje Židova nije bilo posljedica kaotičnih tijekova u strukturi diktature, već državni zločin koji je Hitler svjesno organizirao. Hitler nije samo započeo ubijanje, nego je njime i upravljao - preko svojeg izaslanika Himmlera.

Bez Hitlera ne bi bilo napada na Sovjetski Savez, bez Hitlera ne bi bilo Holokausta.

No to ne oslobađa krivnje pomoćnike i pomoćnike pomoćnika. Jer Hitlerov je Holokaust provelo mnogo malih izvršitelja, koji su se kasnije pozivali na nužnost izvršavanja zapovijedi - nisu to bili psihopati, nego sasvim obični Nijemci iz naroda pasivnih sljedbenika.

Ali njihovo ubijanje nipošto nije bilo predodređeni logički produkt njemačke suvremene povijesti, kao što to nije bio ni Hitler. Od Leuthena preko Langemarcka put ne vodi ravno do Auschvvitza. Od Luthera preko Bismarcka put ne vodi izravno k Hitleru. Jer u povijesti ništa nije nužno. To vrijedi upravo za Hitlerovo takozvano prisvajanje vlasti koje je zapravo postignuto smicalicama. Iako je uvijek postojala mogućnost da se tako dogodi, nije se moralo tako dogoditi.

Sramota ostaje: milijuni Nijemaca sve su promatrali i odvraćali pogled. Milijuni su ipak znali dovoljno da bi točno znali kako ništa više ne žele znati. Stotine se tisuća Nijemaca pokazalo Hitlerovim poslušnim izvršiteljima.

No ono što ih je pokretalo nije najčešće bio samo ubilački antisemitizam. Bila je to prilika, koju im je nudio sotonski režim, da ižive svoje najniže, najogavnije nagone - ne samo protiv Židova.

U Njemačkoj je to bilo moguće: ako je to bilo moguće ondje, tada je moguće posvuda. Povijest je dokazala da genocid u dvadesetom stoljeću nije njemački izum: i u Staljinovim gulazima, u Turskoj, Kini i Kambodži dogodila su se masovna ubojstva milijuna ljudi. Ono što Holokaust Židova čini jedinstvenim jest tvornički planirana provedba zločina.

Nas koji smo rođeni nakon rata ne može se okriviti za Auschvvitz. No mi smo dužni sjećati se, sjećati se u borbi protiv zaborava i potiskivanja. To ne znači kolektivnu krivnju nego kolektivnu odgovornost.

Valja razmisliti o tome kako sasvim običan čovjek u krajnje posebnim okolnostima može postati zločinac kad ga na to ohrabri kriminalna država. Što čovjeka čini nečovječnim? Razmišljati o tomu znači spriječiti da ikada više čovjek čovjeku postane vuk. Bosna i Ruanda dogodile su se nedavno.

Sve pouke iz njemačkog Holokausta, sve slike i izvješća, nisu uspjele promijeniti ljudsku prirodu.

No one mogu utjecati na to da se u našoj zemlji nešto slično ne dogodi ponovno. Mislim da je to dovoljno važan zadatak.

Sada sam se naučio odricati. I beskrajno prezirati ljudski ološ.

Nad mene i žene nadvilo se prokletstvo.

Ovdje je jedan koji zna put. Njega želim postati dostojan.

Hitler sa mnom razgovara ljubazno i prisno. Kako sam mu samo drag.

Jedan od najboljih viceva demokracije zauvijek će biti taj da je demokracija svojim smrtnim neprijateljima omogućila sredstva kojima su je uništili.

Od boljševika se posebno u propagandi može mnogo naučiti.

Dobro i svrsishodno bilo je to što barem jedan dio Židova mislio: pa neće se valjda dogoditi ono najstrašnije.

Ta se židovska kuga mora istrijebiti. Posve i potpuno. Od nje ništa ne smije ostati.

Na juriš narode!

Ući ćemo u povijest kao najveći državnici svih vremena. Ili kao najveći zločinci.

Goebbels Znaš da ne podnosim taj pretjerani antisemitizam. Ali ne mogu reći ni da bi mi Židovi mogli biti dobri prijatelji. Mislim da se ne mogu iskorijeniti psovkama i raspravama, a pogotovo ne pogromima; kad bi se to i moglo učiniti na taj način, tada bi to bilo vrlo neplemenito i nedostojno čovjeka. Goebbels Anki Stalherm, 1919.

On nas je ponovno naučio staroj njemačkoj vjernosti, ostat ćemo uz njega do pobjede ili propasti.

Zahvalimo sudbini da nam je dala tog čovjeka, kormilara u nevolji, apostola istine, vođu u slobodu, pobornika, fanatika ljubavi, kolovođu u svađi, junaka vjernosti, simbol njemačke savjesti. Goebbels o Hitleru, 1924.

Njemačka čezne za jednim čovjekom, jednim vodom, kao što zemlja ljeti čezne za kišom. Gospode, daj njemačkom narodu čudo! čudo!! Vođu!!! Goebbels, 1924.

On će uskoro slušati samo svoje generale i bit će mi vrlo teško. Goebbels, 1938.

Zašto nam se žena jednostavno ne može pridružiti? Može li se žena odgojiti? Je li ona stvarno manje vrijedna? Žene mogu biti junakinje samo u iznimnim slučajevima! Goebbels, 1925.

Meni je tip dr. Goebbelsa oduvijek bio stran, ali suzdržavao sam se u svojem mišljenju. No danas je on najomraženiji čovjek u Njemačkoj. Prije smo se ljutili na židovske direktore koji su seksualno iskorištavali svoje namještenike. Danas to čini dr. Goebbels. Himmler, 1939.

Mi Nijemci ne znamo živjeti, ali umirati, to znamo sjajno! Goebbels, 1932.

Da sam rekao ljudima: skočite s trećeg kata - oni bi to učinili. Goebbels nakon govora o „Totalnom ratu" u Palači sportova, 1943.

To je tajna propagande: onaj koga propaganda želi zahvatiti, sasvim prožeti idejama propagande, ne smije primijetiti da je njome prožet. Razumije se samo po sebi da propaganda ima namjeru, ali ta namjera mora biti tako pametno i spretno prikrivena, da onaj kojega ta namjera treba ispuniti, to uopće ne osjeti. Goebbelsov govor pred intendantima i direktorima radijskih društava, 1939.

Nevjerojatno kakav je govornički i organizacijski dar taj čovjek pokazao. Svemu je bio dorastao. članovi NSPD-a iskazivali su mu veliko poštovanje. SA10 bi za njega bio otišao i u smrt. Goebbels, to je, eto, bio naš Goebbels. Horst Wessel, 1926.

Mičite mi s očiju tog hvalisavog šefa propagande pakla, zvanog Goebbels, tjelesnog i duševnog invalida, koji neljudskom podlošću svjesno želi uzdignuti laž do Boga, jedinog vladara svijeta.

Thomas Mann, 1933.

10 SA - Sturmabteilung - 1921. g. Hitler nalaže osnivanje borbenih odreda unutar NSDAP-a koji su trebali provoditi teror nad Židovima i političkim protivnicima. U vrijeme kada im je zapovijedao Ernst Rohm, od 1931. do 1934., postaju velika politička snaga u zemlji koju dovode na rub građanskog rata, ali i opasnost za nacističko vodstvo pa je protiv Rohma i njemu bliskih suradnika 1934. izvršen puč. SA slabi, a njegovu ulogu od 1934. preuzima SS. Zaštitni znak SA bile su smeđe uniforme i kukasti križ na rukavu.

Tisak danas više nije neprijatelj, nego je suradnik vlade. Tisak i vlada zapravo teže istom cilju.

Goebbels, 1934.

On je nesumnjivo bio najinteligentniji od svih tih ljudi. Bio je visokoobrazovan, što se jasno osjetilo u njegovu rječniku i načinu govora. Za razliku od Gorin-ga, Himmlera i Bormanna, bio je sposoban zadržati odmak od svakodnevnih događaja. Bio je egocentrik, ali ne i kukavica. Govorio je Hitleru što je mislio, čak i kad je mislio da je rat pri kraju - i Hitler ga je uvijek saslušao. Goebbels je za mene uvijek bio genij propagande, i vjerujem - baš se tako može reći - da je on stvorio Hitlera, kao i Hitler njega. On je bio vrlo složena ličnost - potpuno hladan. Ondje gdje je nacionalsocijalizam bio najgori - u mjerama protiv Židova u Njemačkoj - on je bio pokretačka snaga. Speer, 1979.

Veliki kolodvor za malog doktora: kad je dvadesetdevetogodišnji doktor filologije, Paul Joseph Goebbles, 8. travnja 1926. izišao na trg ispred min-henskog Glavnog kolodvora, već ga je čekao blistavo kromirani mercedes s kompresorom i vozačem. Zahvaljujući „divovskim" plakatima uz cestu, koji su najavljivali nastup ,,dr. Goebbelsa" sljedećeg dana u Biirgerbraukel-leru, vožnja do

hotela za došljaka se pretvorila u trijumfalnu povorku. „Kakav prijam", oduševljeno bilježi u svoj dnevnik. Kad je očinski domaćin navečer i osobno obišao svog gosta, Goebbelsa obuzima potpuno blaženstvo: „Hitler je nazvao. Želi nas pozdraviti", likuje Goebbels u dnevniku. „Dolazi za četvrt sata. Velik, zdrav, prepun života. Drag mi je. Postiđen sam koliko je dobar prema nama."

Govorniku na gostovanju domaćin velikodušno stavlja na raspolaganje svoju limuzinu kako bi mogao otići na kratki izlet do Starnbergerseea, prije negoli sljedeće večeri pristupi pomoćničkom ispitu u Burgerbraukel-leru: „Dajem sve od sebe. Ljudi mahnitaju i galame. Na kraju me Hitler zagrlio. U očima su mu suze. Osjećam nešto nalik sreći." Val zanosa preplavljuje Goebbelsov dnevnik: „Pokoravam se većem, političkom geniju!" Tom slavospjevu poslije dodaje još jednu strofu: „On je genij. Instrument božanske sudbine, koji stvara sam po sebi. Potresen stojim pred njim. Takav je on: poput djeteta, drag, dobar, milostiv. Lukav, pametan i okretan poput mačke, i div što riče poput golemog lava. čovječina! Muškarac!"

Za mladog je obožavatelja Hitler bio više od očinske figure i uzora. Tog demagoga iz druge ruke Goebbels sa žarom uzdiže do Mesije i izbavitelja u ljudskom liku. Njegov nagon psa lutalice da nekome bude odan nalazi svoju ikonu u Hitleru. „Nije važno u što se vjeruje", progovara Goebbels kroz junaka svog kićenog romanesknog pokušaja, Michaela Voormanna, „važno je da se vjeruje." Nakon prekida s katoličkom po-božnošću te nakon lijevog revolucionarnog zanosa sada u žarkoj vjeri obožava zemaljsku pojavu obasjanu svjetlom koja je trebala postati misao vodilja njegova postojanja, a njegovu propalu egzistenciju ispuniti novim sadržajem. „Rado bih se rastao od života koji je za mene bio samo pakao", u svom se dnevniku dvadesetdvogodišnji Goebbels povjerava budućim naraštajima. Ali teatralni odlazak odgođen je za poslije i Goebbels je silom prilika morao nastaviti živjeti bijednim životom siromašna studenta.

Pomoću male stipendije katoličke Udruge Albertus Magnus, pokojim satom privatne poduke, neprestanim posudbama od prijatelja, dobicima iz zalagaoni-ce, te uz novčanu pomoć koju njegov otac odvaja od male plaće, student germanistike jedva je mogao preživljavati. Dogodilo bi se da nije jeo i po nekoliko dana. Ma kamo ga njegova studentska odiseja vodila - u Bonn, VViirzburg, Freiburg, Miinchen ili Heidelberg - neprestano ga je pratio usud velikog siromaha.

Iskustvo materijalne oskudice u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata te njegova osobna bijeda stvorili su sliku svijeta u kojoj je marljivac prikazan kao žrtva mračnih intriga. „Zar nije besmisleno", piše frustriran 1930. svojoj mladenačkoj ljubavi, Anki Stalherm, „da ljudi sa sjajnim duhovnim darovima osiromašuju i propadaju, jer novac koji bi im mogao pomoći drugi potrate, spiskaju i rasipaju?"

Tako je Goebbels portretirao sebe samog: osjećao se pozvanim za nešto više, bio je uvjeren u svoju slavnu budućnost pisca, idealista, čovjeka koji će promijeniti svijet. Prvi koraci na njegovu životnom putu, kad se počeo uspinjati na društvenoj ljestvici, doista su vodili ravno prema vrhu.

Rođen 29. listopada 1897. u donjorajnskom gradiću Rhevdtu kao treći sin knjigovođe, koji se upornim radom od nadničara uzdigao do skorojevića, nadareni je dječak pohađanjem gradske realne gimnazije prekoračio klasne ograde koje su u ono doba bile jasno određene. Uživao je u privilegiju da može pohađati satove klavira i steći humanističku naobrazbu. Kao najboljem u svojem godištu bila su mu širom otvorena vrata sveučilišta. Za potomka iz nižeg građanskog sloja taj je uspjeh istodobno bio zadovoljština i nadomjestak. No pečat samotnjaka nije nosio samo zbog svog podrijetla. „Zašto ga je Bog učinio takvim da mu se ljudi ismjehuju i rugaju?" tuži se kroz lik svog romana, Michaela Voormanna. „Zašto nije smio kao i svi drugi voljeti sebe i život?" Taj krik prožet mržnjom prema sebi i samosažaljenjem odjekivao je do kraja njegova života. Pristup svijetu bezbrižnih i zdravih, Josephu Goebbelsu bio je zapriječen već od djetinjstva. U dobi od četiri godine slabašan se dječak razbolio od upale koštane srži u potkoljenici. Unatoč svim naporima liječnika, noga je zaostala u rastu. Zakržljalu je nogu Goebbels cijeli život vukao omotanu u neugledno ortopedsko pomagalo. Drugi su se igrali, plesali ili se bavili sportom - dječak hendikepiran u hodu uvijek je bio sporedna figura. Kad se 1914., zaražen općom ratnom euforijom, prijavio na novačenje, liječnik je samo umorno odmahnuo rukom. „Kad bi vidio kako drugi trče,

ludiraju se i skaču", piše Goebbels u Michaelu, „rogoborio bi protiv svog Boga koji mu je (...) to učinio, tada je mrzio druge jer nije kao i oni, smijao se majci što je voljela bogalja poput njega."

U skrovitosti svog tavanskog sobička naučio je strasno mrziti: sebe u svojoj neuglednosti, druge, koji ga nisu shvaćali ozbiljno ili su mu se rugali te ga sažalijevajući ponižavali, te naposljetku, cijelo čovječanstvo. „Sada sam se naučio odricati ", olakšava si dušu pišući dnevnik. ,,I prezirati ljudski ološ!"

Zloća kojom poslije secira tuđe slabosti, žudnja za osvetom kojom je progonio sve osobe od povjerenja i protivnike, nepovjerenje zbog kojega je posvuda vidio izdaju i pakost, te nesposobnost za suosjećanjem imaju korijene već u prvim poniženjima koja je doživio. Iskustvo ga je istodobno poučilo da tjelesne nedostatke prikrije izrazito energičnim nastupom. Nije slučajno što je na pozornici odavao dojam važnosti. Dojmljivim frazama i snažnim gestikuliranjem uspio bi očarati sve oko sebe. Dosjetljivim govorima i oštrinom duha odvratio bi pozornost sa svoje vanjštine.

Uspjeh koji mu je bio uskraćen na sportskom igralištu i ratištu, žilavom bi upornošću postigao u školskoj klupi i za pisaćim stolom. U studenom 1921. okrunjena je Goebbelsova želja za usponom: doktoriravši na Heidel-berškom sveučilištu, student se uzdigao do „gospodina doktora". Satima je vježbao vlastoručni potpis ukrašen akademskom titulom. Svoje ime ubuduće više nikad neće rabiti bez ukrasne titule. Na ulicama rodnog Rhevdta susjedi ga pozdravljaju s osobitim poštovanjem.

Stjecanje sveučilišne titule dvadesetčetverogodišnjaku je obećavalo društveno priznanje i osobni trijumf. No umjesto u nekoj službi, našao se u tavanskom sobičku roditeljskog stana. Sama titula nije ga izbavila od materijalne bijede. U sljedeće dvije i pol godine ambiciozni mladić na bolan način postaje svjestan da i „doktori" moraju tražiti posao od kojeg se može živjeti te da moraju pisati molbe za posao. U svojem sobičku neshvaćeni pisac stvara mnbštvo pjesama, članaka i rasprava - ali vanjski je svijet za to slabo mario. Osim što je šest njegovih članaka objavljeno u novinama VJestdeutsche Landeszeitung, javnost nije obraćala pozornost na pisca što je živio poput pustinjaka.

Kad je bio prisiljen potražiti posao u kolnskoj podružnici Dresdenske banke, doživio je to kao osobni bankrot. Umjesto pred istaknutim auditorijem, njegov zvonki glas odjekivao je dvoranom burze dok je izvikivao tečajeve dionica. Omražena služba u „hramu materijalizma" samo je povećala njegovo gađenje prema „ogavnom plesu oko zlatnog teleta". „Govorite o ulaganju kapitala", pišući dnevnik, Goebbles se ljuti na špekulacije u godini inflacije 1923., „ali iza te lijepe riječi ne skriva se ništa drugo doli životinjske gladi za 'još'. Kažem životinjske: no to je uvreda za životinje, jer životinja jede dok se ne zasiti." Na plodnom tlu antikapitaliz-ma proklijali su prvi antisemitski nagoni. Latentno prisutne predrasude, kakve su u nižem sloju katoličkog građanstva bile stvar lošeg odgoja, zgusnule su se u kobnu teoriju zavjere. U „međunarodnom židovstvu" Goebbels je otkrio odgovarajućeg žrtvenog jarca za tadašnju ekonomsku bijedu i osobnu materijalnu oskudicu. Po njegovu mišljenju plod sumnjive židovske rabote nije bio samo zapadni materijalizam - „utjelovljenje zla" - nego i međunarodni marksizam. A potajnim je organizatorima i ovdje i ondje zajedničko to da žele potpuno ukloniti svaku nacionalnu vladavinu. Hranjen odgovarajućim književnim djelima svog vremena, iz te misaone muteži Goebbels crpi „neumoljivu logiku" da samo „egzistencijalna borba" protiv „međunarodnog židovstva" može otvoriti put u „bolju budućnost".

Poznanstvo s konkretnim ljudima židovskog podrijetla još uvijek se očito nije kosilo s njegovim uvjerenjima. Heidelberški povjesničar književnosti, kojega je Goebbels izrazito cijenio, Friederich Gundolf, bio je Židov, kao što je to bio i njegov mentor za doktorski rad, Max von VValdberg, te dobar obiteljski prijatelj, odvjetnik, koji je mladom pjesniku davao privatne satove iz književnosti.

Neočekivano priznanje njegove zaručnice, učiteljice Else Janke da joj je majka Židovka, iznenadilo ga je, ali nisu se rastali - zasad. Ali kad se Goebbels kasnije uzdigao do stranačkog predstavnika, zaručnicu je odbacio poput mrskog relikta mladenačkih dana.

Potom je izbačen s posla. Nakon tri četvrt godine karijera bankovnog službenika naprasno je okončana. Kako bi pred obitelji sakrio sramotu, Uzorna obitelj; bračni par Goebbels sa svojom djecom i Goebbelsovim posinkom Haraldom

Quandtom Vjenčanje bi mi bilo prava muka! Eros u meni glasan je! Goebbils, 1926. nezaposleni Goebbels još se tjednima pretvarao da odlazi na posao u Koln, dok ga materijalna oskudica nije prisilila na priznanje. „Zbog živčanih smetnji koje su me snašle uslijed prekomjernog rada i jedne nesreće bio sam prisiljen napustiti posao u Kolnu". Tako opisuje svoj neuspjeh, u krasopisom napisanoj molbi, natječući se za mjesto urednika u berlinskoj izdavačkoj kući Mosse. No uljepšavanja mu ne pomažu. Odbijaju ga i u listu s dugom tradicijom Vossischer Zeitung te u liberalnim novinama Berliner Tageblatt. Neprihvaćanje u glavnom gradu uklopilo se u njegovu sliku svijeta, s obzirom na to da su vlasnici i vodeći novinari bili židovskog podrijetla. Svijet koji ga nije prihvatio i koji mu je onemogućio zarađivanje za život činio mu se „požidovljen". „Živim u neprestanoj nervozi i nemiru", tuži se Goebbels u svom dnevniku. „Ta bijeda parazita!

Razbijam si glavu kako da okončam to ponižavajuće stanje. Kao da mi ništa ne želi - ne može poći za rukom. čovjek najprije mora odbaciti sve ono što smatra vlastitim nazorima, građanskom hrabrošću, osobnošću, karakterom, kako bi u ovom svijetu protekcije i karijerizma i sam postao brojem. Ja još nisam postao broj. Ja sam jedna velika nula." No u Munchenu je putujući politički propovjednik već postao netko i nešto. Vijesti o Hitlerovu neuspjelom puču propalog su pisca trgnule iz letargije. Sa sve većim oduševljenjem Goebbels prati teatralne nastupe glavnog glumca u sudskom postupku koji se u Munchenu vodi zbog veleizdaje. „Ono što su oni ondje rekli", klanjao se poslije svojem novom proroku, „to je katekizam nove političke vjere u očaju bez-božnog svijeta.

Nisu šutjeli. Bog im je dao da opišu naše patnje. Naše su muke saželi u riječi izbavljenja, oblikovali su rečenice vjere u nadolazeće čudo."

Zaražen vjerom u čudo, Goebbles bi u svom rajnsko-vestfalijskom zavičaju s jednim prijateljem iz školskih dana ponekad otišao na priredbe s diskusijama i na sastanke Pučko-socijalnog bloka.

Maglovita mješavina kukavičluka, podlosti, pretjerane želje za isticanjem i štreberstva, koja je ondje prevladavala, unijela je zraku svjetla u njegovu sumornu egzistenciju: smio je objavljivati! Volkische Freiheit, borbeni letci stranke koja se odcijepila, bio je voljan objaviti polemičke članke ,,dr. G-a." - zasad, međutim, bez naknade.

Uskoro su gotovo svi novinski prilozi potjecali iz Goebbelsova pera, a vrlo brzo nakon toga preuzeo je i uredništvo - ,,s idealizmom i nezahval-nošću" kao plaćom, ali ipak uz veliku zadovoljštinu: „Malo, sasvim malo sam sretan. Prvi vidljivi uspjeh mojih nastojanja", bilježi urednik u svom dnevniku. „Sad sam ponovno gore."

Stranačka aktivnost novom je članu donijela uspjeh na govornici. Nakon početnog ismijavanja vanjštine mršavog govornika niska rasta s nerazmjerno velikom glavom, koje je podnio čeličnih živaca, uspio je očarati svoje slušateljstvo. Od neobično privlačna zvuka njegova glasa koji bi nadjačao i najveći metež, od jasnih i oštrih formulacija razumljivih svim članovima stranke, od neobuzdane agresije i britke oštroumnosti, slušateljstvo bi pobožno zanijemjelo. Uvjerljivim prividom unutarnje strasti uspio bi oduševiti publiku. On bi pak ostao potpuno hladan i pozorno proučavao svaku reakciju. Nepogrešivim instinktom nalazio bi izričaje koji bi slušatelje u pravom trenutku pogađali u živac. čas laskavo, čas zajedljivo, čas vedro, čas tužno, iz svog repertoara izabirao je način izražavanja koji je najbolje odgovarao raspoloženju u dvorani. Najveće odobravanje požeo bi kad bi se britkim sarkazmom obrušio na svoje protivnike; uspjeh mu je bio zajamčen kad bi predbacivanja i upadice pretvorio u oštre protunapade. Svaki govor za njega je bio težak fizički rad, nakon njega bi promukao, iscrpljen i obliven znojem oteturao s govornice. Svaki pokret tijela pozorno bi proučio, izraz lica promišljeno upotrijebio. Rukopis je pedantno određivao tijek govora, a sadržaj je bio smišljen za pisaćim stolom. Govornikova meta nisu bili istinoljubivost, poštenje i um mase, nego njezin razum. Pouzdavao se u djelovanje igre riječi, dosjetki i razo-ružavajućih argumenata.

Svoje slušateljstvo mogao je nahuškati, očarati i zaprepastiti. Nikada ga nije dovodio do ekstaze.

Dok je Hitler u nastupima svoje pristaše dovodio u stanje sladostrasne opijenosti, Goebbels ih je zavodio psihološki promišljenim umijećem nagovaranja. „Postajem demagog najgore vrste",

ponosno je tvrdio za sebe samog.

U političkoj kliki, koju baš i nisu krasili briljantni retoričari, ubrzo se pročulo za nadarenog govornika. Mjesni odbori otimali su se za njegove nastupe, i Goebbels je, u međuvremenu napredovavši do voditelja poslova pokrajinske upravne jedinice, po cijelom Reichu svaku večer poput zabavljača držao govore u stranačkim lokalima i dvoranama. Za magnetsku privlačnost malog doktora ubrzo je doznao Hitler, netom pušten iz zatvora. Nakon što mu je Goebbelsov mentor, voditelj pokrajinske organizacije NSDAP-a, Gregor Strasser, svratio pozornost na nadarenog agitatora, Hitler je sa simpatijama usmjerio pogled na devet godina mlađeg sljedbenika: „Stoji pred nama. Pruža nam ruku. Poput starog prijatelja. A te velike plave oči! Poput zvijezda.

Veseli se što me vidi", 1925. Goebbels, ganut, bilježi u svoj dnevnik. Jasno je tko to stoji pred njim: „budući diktator". Neravnopravnom prijateljstvu dvojice muškaraca nije škodilo što je Goebbels slovio kao predstavnik „lijevog", socijalistički orijentiranog krila stranke.

Kad je 1926. u Bambergu trebalo riješiti unutarstranačku svađu između Sjevera i Juga, „revolucionarna" frakcija sve je nade položila u rječitog doktora. Ali nakon Hitlerova višesatnog monologa Goebbels je pognuo glavu i „šutio kao zaliven". „Načelo vođe" isključuje svaku raspravu. Karizma njegova novog idola zasjenila je sve sumnje prema „šlamperaju i nemarnosti" u minhenskoj središnjici Stranke: „Adolfe Hitleru, volim te, jer si istodobno velik i jednostavan."

No nije bila odlučujuća Hitlerova jednostavnost. Siromašnom sinu iz nižeg građanskog sloja više je godila pompa i vanjski sjaj kojima mu se njegov očinski pokrovitelj dodvoravao u Miinchenu.

Nije to činio bez primisli. S dosjetljivim agitatorom, koji će pridobiti podmladak, Hitler je imao ozbiljnije planove: kao novi gaulajter Berlina i Brandenburga, Goebbels je trebao osvojiti dobro utvrđene ulice „crvenog" glavnog grada. Odabranik je isprva, istina, oklijevao i koketirao, ali je ubrzo prepoznao priliku svog života: položaj koji je obećavao i zadaću koja je odgovarala njegovoj borbenosti. 7. studenog 1926. krenuo je iz Eberfelda u Berlin - bilo je to putovanje u jednom smjeru.

Gaulajter je u milijunskom gradu došao na čelo male sekte od 300 članova. Stranka nije imala politički mandat, ali je zato imala izrazitu sklonost prema samouništenju. Uz Hitlerovu punomoć Goebbels je odlučno razdvojio svađalice i proveo svoje pravo zapovijedanja. Osnovao je Zajednicu požrtvovnosti za skupljanje novčanih priloga i školu govorništva za izobrazbu podmlatka. Ali time nije pridobio pozornost javnosti. „Berlin treba senzacije kao riba vodu", shvatio je samouki političar. „Ovaj grad živi od toga, i svaka politička propaganda koja to nije prepoznala promašit će svoj cilj."

Goebbels je stoga ispunio sve ono što su obećavali udarni naslovi u novinama: kao mjesta marševa i okupljanja, namjerno je birao komunističke revire u radničkim četvrtima te računao na djelovanje time izazvanih, dvoranskih i uličnih tučnjava. U tu svrhu unovačio je vlastiti mobilni bati-naški odred. Njegova planska norma bila je izazivanje što većeg nereda: ,,U nemirima u kojima šteta premašuje 400 maraka stupa na snagu Zakon o neredima. Naravno, to spominjem onako usput", svoje suborce kolovođa je arogantno instruirao.

Kad je na demagogove rasističke tirade netko jednom dobacio: „Pa ni vi baš ne izgledate kao germanski mladac!", on je, zapjenjen od bijesa, svojim razbijačima dao mig da smutljivcu očitaju lekciju. No imao je peh što se kasnije ispostavilo da je osoba koju su pretukli bio evangelički pastor. Taj ispad berlinskom je načelniku policije bio dobrodošao povod da raspusti Goebbelsovu smeđu gardu.

Goebbels je zabranu, međutim, pretvorio u svoju korist. SA se pres-trojio u naizgled bezazlene grupice poput kuglačkog kluba Devetka, plivačkog društva Visoki val ili planinarskog saveza Stari Berlin, a partijski marševi preselili su se izvan Berlina. Svoj glas, koji je zbog zabrane bio prisiljen na šutnju, govornik je zamijenio novim glasilom: borbenim tekstovima programatskog naslova Der Angrijf1. U tim se novinama neprestano napadalo jednog čovjeka: zamjenika načelnika berlinske policije, Bernharda Wei6a. Kao čuvar zakona, na Goebbelsovoj listi za odstrel nije bio među prvima samo zbog toga što je bio odlučni branitelj demokratskog sustava. Smeđi rasistički huškači proglasili su Bernharda VVeifia prototipom svog neprijatelja. Prozvan pogrdnim imenom Izidor, postao je meta podmukle klevetničke kampanje i izrugivanja koja su se hranila raširenim

antižidovskim predrasudama. Berlinčani su se najčešće smijali izmišljenim pakostima i pretjeranim karikaturama. S Izidorom je postao poznat i Goebbels. Tvorac karikatura nije se, međutim, zabrinjavao zbog dugotrajnih sudskih sporova zbog uvreda - oni su mu priskrbili još veću pozornost u javnosti.

No na izborima mu ta slava nije koristila. Nakon što je 27. siječnja 1925. Stranci ponovno dopušteno djelovanje, NSDAP u Berlinu je 1928. dobio tijesnih 2,6% glasova. Za Goebbelsa su izbori ipak značili velik skok prema gore: negdašnji puki siromah prvi je put othramao stubama u njemački Reichstag. Demokratski mandat Goebbelsu je u javnosti dao djelotvorno borilište za napad protiv demokracije. „Ja nisam član Reichstaga", rugao se u Angriffu. „Ja sam NI. Ja sam VBVK. Nositelj imuniteta, vlasnik 11 Der Angrijf- napad besplatne vozne karte. Što se nas tiče Reichstag? ..." Mi smo izabrani protiv Reichstaga i svoj ćemo mandat ispuniti onako kako to želi naš nalogodavac. (...) Mi ulazimo u Reichstag, kako bismo se u arsenalu demokracije opskrbili njezinim vlastitim oružjem. (...) Ne dolazimo kao prijatelji, kao netko neutralan. Dolazimo kao neprijatelji! Kao vuk koji upada u stado ovaca, tako mi dolazimo.

Novostečeni imunitet antiparlamentarnog je parlamentarca štitio od progona pravosuđa, govornicu je upotrijebio za tirade protiv Republike, a zastupničke su plaće punile kase okružnih upravnih jedinica. Politička borba odvijala se, međutim, na ulici. Kako je gospodarska kriza povećavala vojsku nezaposlenih i ljudi lišenih životnog oslonca, tako su se sve više zaoštravali okršaji između politički zaraćenih brigada.

Krvave tučnjave nisu samo izazivale neprestanu pozornost tiska nego su poslužile i kao svježi propagandni materijal. Goebbels je tako običavao u prvi red ispred govornice postaviti nasilnike iz SA dojmljivo zavijenih glava. Još učinkovitijim pokazali su mu se „pravi mučenici" iz vlastitog tabora. Svakom poginulom pristaši SA Goebbels je, neovisno o stvarnim okolnostima smrti, ispjevao patetičan hvalospjev. Pokop bi pretvarao u propagandni spektakl. Taj kult mrtvih dosegao je vrhunac kad je dvade-settrogodišnji član SA, Horst VVessel, poginuo u pucnjavi u svodničkom miljeu. Smrt mladog suborca za Goebbelsa je bila rođenje mita o junaku. „Netko mora postati primjerom i žrtvom!" deklamirao je nad otvorenim grobom. „Pa neka, ja sam spreman!" Brzo je reagirao i pamflet koji je sročio Horst VVessel preradio u poletnu himnu što je kasnije trebala postati temeljni inventar rituala Trećeg Reicha.

Ta se borbena pjesma pjevala i kad se Goebbels u govorničkom dvoboju izravno sukobio s komunističkim protivnikom, VValterom Ulbrichtom. Najprije su se, zagrmjevši, sukobile Pjesma Horsta Wessela i Internacionala, a zatim šake. Zaglušujuća buka dvoranske tučnjave s više od 100 ozlijeđenih ugušila je raspravu. Kad je gaulajter procijenio da bi to bilo korisno, nije se ustručavao protiv Republike šurovati ,,s crvenom bagrom". Mnoga sredstva kojima se služio, poput zbornih govora, orkestara, masovnih demonstracija, plakata jakih boja, stranačkih ćelija u pogonima i reklamiranja od vrata do vrata, ionako je preuzeo od svojih političkih protivnika.

U crnoj kožnoj jakni i drhtava glasa, mršavi narodni tribun u radničkim je lokalima od sebe napravio zagovornika „malog čovjeka". Siromaštvo mase koristio je kao materijal za vatrene govore. Gospodarsku krizu proglasio je objavom stečaja „sustava" i njegove „politike ispunjenja".

Po jednostavnom uvijek nanovo rabljenom obrascu kapitaliste i Židove okrivljavao je da guše „poštenog Nijemca". Poput propovjednika narod je učvršćivao u vjeri u „nacionalno uskrsnuće" te Hitlera kao njegova izbavitelja. Politički prorok prema svojim učenicima, sljedbenicima njegove riječi, pritom nije osjećao ništa doli prezira. „Mase ostaju ono što su oduvijek bile: glupe, proždrljive i zaboravljive."

U ophođenju prema stranačkim kolegama vrlo je brzo usvojio sva raspoloživa sredstva moći i spletaka. Oportunist koji je oponašao ideologije, ali ih nikada nije pounutrio, uvijek je umio pravovremeno stati na stranu glasačke većine. Kada se njemu odani berlinski SA, pod vodstvom Wal-tera Stennesa, otvoreno pobunio protiv minhenske središnjice, nakon početnog odobravanja Goebbels je na Hitlerovu naredbu uzvratio udarac. „Izdajice ću naglavačke izbaciti iz Stranke", hrabrio je sam sebe u dnevniku i stranku neumoljivo „očistio" od žestokih oporbenjaka. Strah od

gubitka Hitlerove zaštite nadjačao je njegovu odanost kolegama. Jednako je beskompromisno postupio kad je trebalo eliminirati braću Gregora i Otta Strassera, svoje negdašnje političke suputnike. Hitler mu je osobno dao potpunu slobodu da stranku „nemilosrdno očisti" od „neukorijenjenih literata i kaotičnih salonskih boljševika". čovjek izvanredne veličine; Goebbels, tvorac mita u koji je i sam vjerovao Nikad se nije žurio. Bio je proračunat i hladan. Ledeno hladan i dijaboličan. Otto Jacobs, stenograf Iz zahvalnosti za dosljednu i vjernu poslušnost i agitatorsko umijeće majstor je svog vazala promaknuo u voditelja Državne propagande NSDAP-a. Trajna izborna bitka u fazi kapitulacije Weimarske Republike omogućila je Goebbelsu da pokaže svoju organizacijsku, propagandističku i govorničku vještinu. Lebdeći u zrakoplovu iznad Njemačke, režiser izborne bitke u neumornom je akcionizmu prošao cijeli Reich i na javnim političkim skupovima vodio kampanju koja je Hitlera stilizirala u sve-nazočnog donositelja spasa te ni njemu nije dopuštala trenutak predaha. „čovjek se od tolikog posla ne može pribrati", bilježi u dnevnik iscrpljeni Goebbels. „Željeznicom, autom i zrakoplovom putuje se po cijeloj Njemačkoj. Pola sata prije početka dođeš u grad, ponekad i kasniš, pop-neš se na govornicu i govoriš. (...) Kad je govor završen, u takvom si stanju kao da su te odjevenog izvukli iz kade pune vruće vode. Zatim ulaziš u auto i ponovno se voziš dva sata."

Usprkos naporima i financijskoj oskudici, ta strašna strka za propagandista je bila jedno od najsretniji razdoblja života. U stranci čiji je program bila propaganda slovio je kao čovjek vremena.

Za govornicom se mogao prepustiti svojoj strasti za samopredstavljanjem. Služeći se plakatima, natpisima, letcima, gramofonskim pločama, zvučnim filmovima, novinskim kampanjama, demonstracijama, marševima, velikim političkim skupovima, upotrijebio je sva raspoloživa sredstva za manipulaciju masama. No prije svega je kao savjetnik i prijatelj mogao biti u stalnom kontaktu sa svojim učiteljem. Trebali su ga, bio je poznat i nagrađen: sve boljim izbornim rezultatima i ohrabrujućom Fiihrerovom pohvalom.

No unatoč njegovim uspjesima u smeđem ga taboru nisu prihvatili. U stranci čiji zaštitni znak nije bila produhovljenost, nego snaga mišića, visok stas i plava kosa, kao propali intelektualac bio je dvostruko hendikepiran. Duh i tjelesna mana za cijeli su ga život obilježili kao osobenjaka kojeg su svi podozrivo gledali: ,,U stranci nemam prijatelja: osim Hitlera", povjerava svome dnevniku. „On mi u svemu povlađuje. On će mi uvijek biti zalede." „Šef" je to i učinio, kad je Goebbels 1931. stao pred oltar s Magdom Quandt, rođenom Ritschel, tada u već blagoslovljenom stanju. Svojim je kumstvom Hitler blagoslovio brak koji nije bio samo u potpunom skladu s nacističkim nazorima nego je skorojeviću donio prestiž u svakom pogledu.

Mladoženja se mogao kititi suprugom koja je bila podrijetlom iz vrlo ugledne obitelji i do rastave bila oženjena najbogatijim njemačkim industrijalcem, te se lijepa stasa i sa svesrdnom pobožnošću predala Hitlerovoj Stranci. Promjena položaja popraćena je i promjenom stana: buržoaska rezidencija Quandtovih na Reichskanzlerplatzu postala je sastajalištem smeđeg društva i drugim domom Hitleru, koji je ovdje našao zamjensku obitelj.

U obližnjem hotelu Kaiserhof, središnjici izborne kampanje njegove stranke, Goebbelsovo je neumorno spletkarenje 30. siječnja 1933. doživjelo trijumf. Ponijemčeni Austrijanac, Adolf Hitler, postao je kancelarom Reicha, Republika je potiho srušena, a Goebbels je slavio: „Ono što se događa u našim srcima, neopisivo je. čovjek bi najradije plakao i smijao se."

Zapravo je bio itekako zabrinut. Jer dok je njegova nacistička horda raskošnim bakljadama slavila „prisvajanje vlasti", propagandista je obuzela duboka depresija: unatoč Hitlerovu „svečanom" obećanju, u vladi „nacionalne koncentracije" za nasilnog se agitatora nije našlo mjesta. Goebbels se morao zadovoljiti time da posljednji put krene u izbornu borbu i državni radio upregne za svoje interese. Nijedan drugi suvremeni političar nije poput Goebbelsa shvatio koje mogućnosti manipulacije nudi taj medij. Goebbels je odlučio da Hitler nastupa samo u onim gradovima koji su imali prijenosnike. Tako su Hitlerovim govorima prethodila vatrena izvješća radijskog reportera Goebbelsa. Uvjeren u svoje poslanje, pozivao je narod na buđenje. Otvoreno nasilje i skriveni teror države, posebno nakon požara u Reichstagu, učinili su preostalo kako bi se učvrstila Hitlerova samovlada. Nakon što su se novi

vlastodršci riješili svojih konzervativnih koalicijskih partnera, i bubnjar je dobio priliku. Mali čovjek iz Rhevdta stigao je na cilj jedne etape -14. ožujka 1933. Goebbels je položio prisegu prilikom preuzimanja dužnosti „ministra za prosvjećenje naroda i propagandu".

Osobno se, dakako, zakleo u nešto sasvim drugo, a ne u to da će njemački narod štiti od zla. „Mač naše srdžbe jednog će se dana sručiti na zlotvora i u njegovoj ga drskoj oholosti sravniti sa zemljom", zlokobno je prorokovao u svom dnevniku. Za okorjelog je neprijatelja ljudi „nacionalna revolucija" značila mnogo više od same promjene položaja i službe. Trenutak pobjede za njega je trebao biti i trenutak obračuna.

Zasad su sasvim drukčije računice odredile njegove termine u kalendaru. Prema već gotovim planovima Goebbels je za nekoliko dana ni iz čega stvorio ministarstvo koje je u njemačkoj povijesti bilo bez presedana. Nikad se prije nije krenulo u tako silovit otvoreni napad na ljudsku svijest.

U feudalnoj Schinkelovoj palači na VVilhelmplatzu, pokraj koje je kasnije dao nadograditi strogo funkcionalnu novogradnju, ministar je oko sebe okupio skupinu mladih visokoobrazovanih stranačkih kolega, koji nisu imali nikakvog administrativnog iskustva. Uredno raspoređeni u odjele za propagandu, film, radio, kazalište, umjetnost, glazbu i tisak, razmiljeli su se po cijeloj zemlji provodeći besprimjernu reklamnu kampanju. Cilj ministra propagande glasio je: „Ljude ćemo tako dugo obrađivati dok ih ne pridobijemo za sebe."

Nakon osvajanja državne vlasti valjalo je vladati i mišljenjem ljudi. Poruke su bile jednostavne i lako pamtljive: „Ti si ništa, tvoj narod je sve." - „Jedan narod, jedna država, jedan vođa." - „Židovi su naša nesreća."

Zloduh tih poruka vraćao je u mračna vremena, a za njihovo su širenje služila najsuvremenija sredstva. Kino-platna su postala mjestom projekcija nada i ushićenja. Razglasi na javnim mjestima i jeftini radiouredaji, marke Volksempfiinger - u narodu nazvani Goebbelsova njuška - novim su gospodarima u cijeloj zemlji podarili auru medijske sveprisutnosti. Masovna geometrija velikih javnih političkih skupova, mistična privlačnost vatre, boja i zastava, kultni kalendar jedne religije, koja je narodu ponuđena kao zamjenska, „pripadnicima nacionalne zajednice" nisu dopuštali da se osvijeste.

Tko se još imalo uzdao u svoj razum, itekako se morao namučiti da iz poplave krivih informacija, eufemizama i poluistina stvori sliku stvarnosti. Goebbels je bio dovoljno prepreden da shvati kako svijest najdjelotvornije zamućuje manipulirana istina, a ne otvorena laž. Bio je uvjeren da masu može oblikovati prema svojoj volji: „To je tajna propagande", poučavao je svoje stranačke kolege. „Onaj koga propaganda želi zahvatiti, sasvim prožeti svojim idejama, ne smije primijetiti da je njome prožet. Razumije se samo po sebi da propaganda ima namjeru, ali ta namjera mora biti tako pametno i spretno prikrivena, da onaj na kog je ona usmjerena to uopće ne osjeti."

Tvorac mišljenja za to je trebao puke izvršitelje. Za razliku od filma, radija i novinskih agencija koje su se neograničeno zlorabile od samog početka, tisak je za potrebe režima tek trebalo preorati.

Jer kukasti je križ bio istaknut tek na 5% novina. Prikriveno preuzimanje ostalih listova trebalo se provesti do kraja rata. Novi šef tiska poslužio se bitno djelotvornijom metodom: podržavio je novine. Država se zakonom pobrinula da „novinari" ispunjavaju svoju dužnost. Svaki je novinar morao imati dozvolu za rad i poštovati zapovijedi vlasti. Umjesto otvorene prethodne cenzure, detaljne službene formulacije i dodvornička poslušnost oblikovali su novinarska izvješća do željenog tona. Iako je Goebbels tisak rado uspoređivao s orkestrom koji različitim instrumentima i dinamikom treba intonirati istu melodiju, iz šume tiskovina ubrzo je odjekivao tih i jednoličan zvuk. Solistička mjesta što su nekoć virtuozno nadahnjivala tisak glavnoga grada sada su bila prazna. ,,I ovdje se mora provesti temeljito čišćenje", naredio je dirigent čim se domogao svoje palice. „Mnogi od onih koji ovdje sjede i oblikuju javno mnijenje za to su posve neprikladni. Ubrzo ću ih istrijebiti."

Zabranivši umjetnicima židovskog podrijetla da se bave svojim pozivom, što je duhovnu elitu prisililo na egzodus, neuspjeli je književnik zadovoljio svoju želju za osvetom zbog dugogodišnje zapostavljenosti. Patetičnim vatrenim govorom blagoslovio je spaljivanje književnih djela kakva on nikada ne bi mogao stvoriti.

Poticanjem divlje nasilničke akcije nekadašnji se siromah želio osvetiti židovskim poslovnim ljudima zbog svog materijalnog neuspjeha. „Ja sam najradikalniji", tvrdio je smatrajući se novim Robespierreom. „Novi tip. čovjek revolucionar." Nakon jednog dana režim je prekinuo bojkot.

Izdvajanje Židova prebačeno je na pseudolegalni službeni kolosijek.

Dijaboličnom pronicavošću agitator je ovladao strategijom prijevara: „Ako u propagandi kažem: 'Židovi više nemaju što izgubiti!' - onda se ne trebate čuditi ako se bore", poučio je 1935. svoje sljedbenike. „Ne, to uvijek mora ostati nedorečeno. Kako je to, na primjer, u svom govoru majstorski učinio Ftihrer: 'Nadamo se da će - ah, ti zakoni o Židovima omogućiti da se ostvari podnošljiv odnos između njemačkog i židovskog naroda. To ja zovem vještinom! To je umijeće!' Da je odmah iza toga rekao: 'To su današnji zakoni o Zidovima; nemojte misliti da je to sve, sljedeći mjesec (...) donijet ćemo nove i to takve da ćemo ih siromašne kao crkvene miševe ponovno smjestiti u geto' - ne bi bilo čudo što bi Židovi protiv nas mobilizirali cijeli svijet. Ali ako im date šansu, i najmanju mogućnost da prežive, Židovi će reći: '(...) Djeco, smirite se, možda će sve to dobro završiti!'" Voditelji propagande izlaganja bi svog nadređenog popratili smijehom.

Sjene rasne politike u javnosti su vješto prikrivene vatrometom svjetlosnih efekata. U kinu, na radiju, na razglednicama, Nijemcima se prikazivalo kako se ostarjeli feldmaršal von Hindenburg u Potsdamu - kao predstavnik konzervativne elite - rukuje s austrijskim desetarom. Prikazivano im je kako milijuni radnika na „svoj" novi praznik bez obzira na klasnu pripadnost slave iluziju „nacionalnog pomirenja". Gledali bi kako bivši nezaposleni s lopatama na ramenu kreću u „radnu bitku" ne bi li cijelu zemlju iskrižali beskrajnim asfaltnim trakama. U religioznom bi zanosu vidjeli da osamljeni muškarac na počasnom mjestu iznad jednolikih ljudskih blokova više nije Hitler, više nije kancelar, nego Ftihrer - lik obasjan svjetlošću, netko s drugog svijeta. Kult vladara bio je Goebbelsovo najdjelotvornije propagandno djelo - baš nikakav problem za učenika koji je i sam podlegao mitu što ga je stvorio.

Ceremonijar se nije mogao potužiti na nedostatak posla. U rujnu 1933. svoj je propagandni dar imao prilike isprobati u Ženevi na sastanku Lige naroda. Hitlerovu politiku nije samo veličao nego bi rado bio u njoj i sudjelovao kao savjetnik i ministar vanjskih poslova. Učitelj bi poslušao marljive savjete svog vjernog pristaše, ali je pravac određivao sam. Tako se ministar propagande morao pomiriti s tim da će s vanjskim poslovima i drugim resorima morati neprestano ratovati oko određivanja političkog smjera i nadležnosti. Kad bi neki suparnik malog doktora upozorio da se obuzda, tad bi pomagao samo ogorčen posjet Fuhreru koji bi, međutim, obično pokušao udovoljiti svim svadljivcima.

Gobbels je znao da mu samo Hitlerova naklonost jamči preživljavanje u vučjem čoporu. Tako je 30. lipnja 1934., prestrašen, brže-bolje stao na gospodarevu stranu, shvativši da je vodstvo SA oko Ernsta Rohma, uz još desetke omraženih osoba, bilo izdano. Zauzvrat mu je povjeren zadatak da to podmuklo umorstvo 200 političkih protivnika u javnosti opravda učinkovitim lažnim tvrdnjama kako je to zapravo bilo gušenje državnog udara.

Rohmovi ortaci ili inozemni „židovski tisak koji širi lažnu propagandu" strastvenom napadaču nisu bili posebno privlačni. Goebbelsov je „pir" bila „borba"; sada, kad su politički protivnici ušutkani, i kad su „Heil" povici nadglasali i najmanji glas neposlušnosti, postupno su prestali i njegovi verbalni napadi. Prebacuje se na sporedno ratište, borbu protiv crkve. Bivši ministrant zagriženo se okomljuje na svećenstvo koje se odupire tomu da ga potpuno preuzme državna religija, koja se nudi kao nadomjestak. Kao i uvijek, uz Hitlerov je blagoslov izmislio jezive priče o moralnim izopačenostima crkvenih ustanova i pokrenuo niz sudskih postupaka protiv svećenika i redovnika.

No popularnost time nije mogao steći. Raspoloženje naroda, za propagandista neizostavni seizmograf njegovih kampanja, i dalje je bilo negativno. Goebbels je morao obustaviti gnjusnu vojnu.

Agresivni se agitator s godinama promijenio u upravitelja goleme tvornice snova za proizvodnju privlačnih tlapnji. Plebiscit je pokazao da narod gotovo neograničeno podržava režim. Bubnjar se povukao u drugi plan. Sve manji utjecaj u režiranju zapovijedanja Goebbels je na privatnom planu nadoknađivao pretjeranim gomilanjem statusnih simbola. S obitelji je 1936. preselio u feudalnu vilu od cigle, nekoć u židovskom posjedu, što se nalazila na slikovitom poluotoku Schwanenwerder na

jezeru VVannsee. Iznos od 350 000 rajhsmaraka potrebnih za kupnju vile Goebbels je dobio od glavnog nakladnika NSDAP-a, Maxa Amanna - kao „predujam" za objavljivanje njegova dnevnika 20 godina nakon njegove smrti. Gaulajter je vlasnika obližnjeg zemljišta, također Židova, prisilio da mu za smiješno nisku cijenu proda svoj posjed. Kako bi upotpunio predstavu o uspješnom čovjeku, svoj je vozni park Goebbels proširio Mercedesovim sportskim dvosjedom te si osim motornog čamca Baldur priuštio i veliki jedrenjak, koji ga je, kako je priznao, ipak prilično stajao. Željezni čovjek odgovornosti određeni vanjski status je smatrao potrebnim s obzirom na svoj život prepun odricanja kakav je pred publikom vodio kao osoba koja zapovijeda: „Kad bih vam nabrojio", pravdao se pred stranačkim kolegama, „čega se sve odričem u životu jer sam ono što jesam, ispostavilo bi se da 80% onoga što svatko drugi može, ja ne mogu. Ne mogu otići u restoran, ne mogu otići u hotel, u bar, ne mogu otići u varijete, ne mogu, kad mi se prohtije, sjesti u auto i odvesti se u nepoznato, ne mogu šetati ulicom i ne mogu se posvetiti obitelji, a kad kupujem novo odijelo, moram prvo provjeriti je li proizvođač Židov."

Zbog toga se Goebbels nije trebao zabrinjavati: za gospodina ministra šivala su se ponajviše bijela odijela, a njegov krojač, razumije se, bio je član Stranke. Ruke su mu uvijek bile pomno njegovane, a njegov pobočnik plemićkog podrijetla poučio ga je pravilima lijepog ponašanja. Tako oboružan, berlinski je namjesnik u povodu Olimpijskih igara održanih 1936. pozvao više od 3000 gostiju iz cijelog svijeta na raskošno okićen Otok paunova u Havelu. Nenadmašivo raskošno slavlje trebalo je sa sportskog spektakla skrenuti pozornost na osobu koja je bitno sudjelovala u njegovoj organizaciji. Zahvaljujući junačinama iz „razdoblja borbe", koje je također pozvao, bal se zbog ispada i tučnjava pijanih gostiju naposljetku pretvorio u društveni skandal.

Skorojević je i dalje neumorno radio na svom portretu „svjetskog čovjeka". U bratskoj državi talijanskog ducea, Mussolinija, idola kojeg je obožavao, na filmskim se festivalima običavao pojavljivati kao izaslanik Reicha. Kod kuće je isposlovao da mu berlinski gradonačelnik na jezeru Bogensee u sjevernom dijelu grada pokloni brvnaru, koja se ministru vrlo brzo učinila „premalenom i nepraktičnom". Stoga ju je dao proširiti u pravo malo gospodarstvo s pet povelikih zgrada u ladanjskom stilu. Kuća je imala dvadeset jednu sobu, uključujući dvoranu za projekciju filmova, klimatizacijske uređaje, grijanje na topli zrak, pet kupaonica, tapiseriju vrijednu 25 000 rajhsmaraka, električno pomične prozorske kapke i kućni bar. Susjed Goring, državni ravnatelj šuma, nije mario za zabranu gradnje u zelenom pojasu. Ali 2,26 milijuna rajhsmaraka nije se nažalost moglo zanemariti. Praktično je bilo to što je naručitelj radova istodobno bio direktor filmske industrije koja je u međuvremenu nacionalizirana. Tako je UFA12 susretljivo podmirila troškove.

Financiranje treće obiteljske kuće Goebbels je mirne duše prepustio državi. Jer službena ministrova palača u vladinoj četvrti služila je, kako je objašnjavao sumnjičavim savjetnicima u financijskom resoru, za ispunjavanje reprezentativnih obveza koje su mu dodjeljivane, a za tako plemenit cilj ukupan iznos od 3,2 milijuna nije mu se činio previsok. Ta samo je za opremanje prizemlja i privatnih odaja utrošeno pola milijuna rajhsmaraka. Pri prvom razgledavanju gradilišta vlasnik kuće ipak nije bio zadovoljan, što je posvjedočila pet stranica duga lista reklamacija. Zahvaljujući manjoj preraspodjeli sredstava u proračunu njegova ministarstva ministrovim se željama za izmjenama ipak udovoljilo na račun fonda za umjetnost i kazalište.

Reprezentativni posjedi tvorili su prikladan okvir za javno prikazivanje uzorne obiteljske idile.

Gospođa Magda ispunila je, u skladu s nacističkom natalitetnom doktrinom, svoju normu rađanja i „Fiihreru poklonila" šestero djece: Helga (rođena 1932.), Hilde (1934.), Helmut (1935.), Holde (1937.) i Heide (1940.) bili su tako poslušni, plavokosi i pobožni kako je prvi ministar propagande Reicha mogao samo poželjeti. Statirali bi odjeveni u bijele haljinice kad bi „ujak Ftihrer" izvodio svoj omiljeni nastup kao prijatelj djece. Posjetitelje bi dočekali u dvoredu, ljubazno ih pozdrav12 UFA - skraćenica za Universum Film AG, Universum film d.d. - njemačka filmska tvrtka osnovana 1919. godine Hitlerovi pomoćnici: Goebbels, Goring, Himmler; Goebbels prvi s desna od Hitlera Hitler se divio Goebbelsu i cijenio ga, ali u tom nije bilo ničeg prijateljskog. Hitler je znao za

Goebbelsovu slabost: da je svoj položaj često koristio kako bi se udvarao glumicama. A to nimalo nije odgovaralo Hitlerovoj naravi. Traudl Junge, Hitlerova tajnica ljajući s povikom „Heil!", a tisak ih je zajedno s ministrom i suprugom prikazivao kao uzornu obitelj Trećeg Reicha.

No nije bilo mnogo prigoda za idilične grupne fotografije. Poduzetni šef propagande u ministarskoj je stolici vrijeme provodio od ranog pri-jepodneva do kasne večeri, vrlo često i na kraju tjedna.

Rokovnik mu je bio ispunjen filmskim predstavama, prijemima, posjetima filmskim studijima i putovanjima. Ako bi ostalo vremena, nije ga trošio na bračne dužnosti nego na gotovo prisilnu strast za drugim ženama. „Svaka me žena uzbuđuje do ludila" - povjerio se 1926. svom dnevniku. „Jurim naokolo poput gladnog vuka, a pritom sam plašljiv poput malog djeteta." Ženskara je od te neugodnosti kasnije poštedjela činjenica što je većina dama na koje bi bacio oko ovisila o njemu. Goebbelsova je bila zadnja kad se radilo o dodjeli uloga; on je odlučivao o karijerama. Bilo bi pogrešno njegove ljubavne avanture pripisati samo „moći Erosa". Duhoviti udvarač itekako je znao očarati rječitošću, oštroumnošću i komplimentima.

Od uspješnih osvajanja mnogo mu je važnije bilo da ga prati glas osvajača. „Berlin je tada bio grad glasina", prisjeća se Stephane Roussel, svojevremeno dopisnica iz Berlina za francuske novine Le Mattine. „Naš posao nije uvijek bio lagan. Doći do informacija i proslijediti ih; i jedno i drugo bilo je opasno. No do jedne smo stvari lako dolazili, jer Goebbelsu je bilo važno da se o tome priča: o Goebbelsu zavodniku. I o najsitnijim pojedinostima njegovih afera s glumicama, uglavnom filmskim zvijezdama. Javnost je trebala znati je li ova ili ona žena provela noć s velikim malim Goebbelsom."

Bez obzira na to je li se poziv na čaj ograničio na ljubazan razgovor ili je slijedio i epilog, zavodniku je stalo do toga da se o njemu šire glasine kao o Casanovi. Šaputava propaganda u vlastitom interesu. Radije je slovio kao „jarac iz Babilona" nego kao šepavi Mefisto. Kao Don Juan mogao je prikriti svoje komplekse i vrlo se neskromno uvrstiti u galeriju predaka svjetske povijesti. „Francuski Luj XIV., Karlo Engleski i Napo-leon", smjelo je izjavio, „bili su sa svim ženama koje su im se svidjele, pa ih je narod ipak obožavao". Njemu su i afere bile statusni simboli, a žene samo ukrasni dekor. U svojem oholom preziranju žena nije zaostajao za svojim učiteljem: „Ženi je zadatak da bude lijepa i rodi djecu", tvrdio je romanopisac Goebbels. „To uopće nije grubo i nesuvremeno kao što se čini. Ženka ptice uređuje se za mužjaka i za njega sjedi na jajima. Muškarac se zato brine za hranu. Inače čuva gnijezdo i odbija neprijatelja."

Ali čak ni borbeni Papageno nije bio otporan na osjećaje. Jedna bračna nevjera pretvorila se u fatalnu ljubavnu aferu. „Sat iskušenja", asocijativno se zvao film u kojem je Goebbels skrenuo pozornost na češku glumicu Lidu Baarovu. Zatim je započela uobičajena igra: cvijeće, pozivi, uloge i udvaranje. Dvadesetdvogodišnjakinji, u to doba još uvijek zaručenoj s glumcem Gustavom Frohlichom, nakon početnog se oklijevanja svidio ministar koji joj se udvarao. A Goebbels je proživljavao svoju drugu mladost. Kad god je to mogao, mladu bi ženu poveo na ladanje na Bogensee, gdje im nitko nije smetao. Bezuspješno se okušavao kao kuhar amater, svojoj je gošći svirao na klaviru i sve se više uplitao u djetinjastu romancu. Producent je išao tako daleko da je lansirao film s Lidom Baarovom u glavnoj ulozi, za koji je kao predložak otvoreno uzeta njihova ljubavna priča, ali koji je ubrzo završio na crnoj listi filmskih kritičara. Bez imalo se ustezanja ljubavni par počeo pojavljivati u javnosti na filmskim premijera-ma, sve dok se o toj aferi nije počelo pričati po gradu i cijeloj državi. Kad je, što je bilo neizbježno, supruga, koja baš i nije uvijek držala do bračne vjernosti, doznala za aferu, pokušali su se snaći u menage a trois. Život utroje s mladom suparnicom nije mogao dugo potrajati. Goebbelsovo zaklinjanje u vjernost vrlo se brzo pokazalo zavaravanjem pa se iznervirana supruga naposljetku odlučila na razvod.

No o takvim su razvodima u Trećem Reichu odlučivali šefovi. Minis-trovi suparnici na Hitlerovu dvoru nisu propuštali priliku da glavnog suca obavijeste o svim pojedinostima pikantnih afera.

Prema razuzdanom životu svog učenika učitelj je bio prilično blagonaklon. Ali skandal oko rastave baš sada, kad je vjenčanje ministra obrane, Wernera von Blomberga, s bivšom prostitutkom izazvalo toliki bijes? Ljubavna veza s čehinjom u trenutku kad diktator planira okupaciju njezine domovine?

Ministar propagande koji je spreman povući se i otputovati iz zemlje, baš sada kad se u inozemstvu

valja pokazati jakim? Za Hitlera to nije dolazilo u obzir. Preuzeo je stvar u svoje ruke, što se Goebbelsa, koji je strasno varao svoju ženu, itekako dojmilo. Naredio je da se par pomiri i Goebbelsu zabranio svaki kontakt s Lidom Baarovom. Filmska karijera mlade dive naprasno je okončana. Gestapovci i prislušni uređaji od tog su trenutka pratili svaki njezin korak. Razdvojeni ljubavnici bavili su se mišlju o samoubojstvu, a Goebbelsov dnevnik preplavilo je larmoajantno samosaža-ljenje: „Živim kao u snu. Život je tako nemilosrdan i okrutan."

Ne samo da su mu zavidjeli na njegovoj ljubavnoj sreći, nego se na neskrivenu radost svojih protivnika izložio i opasnosti da izgubi naklonost svemogućega. Na pomolu je bila katastrofa. U centru moći Goebbels je dospio na sporedni kolosijek. Prijmovi i sastanci u to doba održavali su se bez njega.

Hladne gospodareve zapovjedi malog su doktora preplašile i dojmile ga se. Bilo je jasno da se mora pokoriti sučevoj odluci. Hitlerova naklonost bila mu je važnija od bilo kakvih vlastitih osjećaja. „Bit ću čvrst", naređuje sam sebi u dnevniku, „iako se osjećam kao da će mi puknuti srce. Sada počinje nov život. Težak i nemilosrdan, posvećen obvezama. Mladost je prošla."

Nakon kratke poštede, Lida Baarova uz Goebbelsov je pristanak protjerana u Prag, kamo su na njezinu nesreću ubrzo ponovno umarširale njemačke trupe. A zavađeni supružnici pod Hitlerovim su nadzorom na Berghofu sklopili novi bračni savez. Afera je riješena. Goebbels je osjetno izgubio na ugledu.

Zbog toga su morali ispaštati drugi. Prigoda da se ponovno pokaže kao marljiv i fanatičan potrčko pružila mu se na godišnjem susretu u sjećanje na Hitlerov diletantski pokušaj puča 1923. „Stari borci" u Miinchenu su 9. studenoga primili vijest da je ataše njemačkog veleposlanika podlegao hitrima židovskog atentatora koji je prosvjedovao zbog protjerivanja svojih roditelja. To je bio prikladan eksploziv za političkog potpirivača vatre, prilika da svoj bijes iskali na „zločinačkoj židovskoj bagri" te da se kao i u „vremena borbe" istakne kao najradikalniji buntovnik. Inscenirani izgredi, kamuflirani kao izljevi bijesa naroda - to je bio njegov teren, otkad su njegovi izvršitelji u Berlinu napali prolaznika „nalik Židovu" i bijelim miševima i smrdljivim bombicama onemogućili projekciju filma Na Zapadu ništa novo.

Ovaj je put huškanje imalo smrtne posljedice: „Odmah ću izdati odgovarajuće naloge policiji i stranci. Zatim ću se sukladno tomu obratiti stranačkom vodstvu", Goebbels u dnevniku opisuje svoj poguban vatreni govor. „Burno odobravanje." Smeđe postrojbe za brzo djelovanje znale su što im je činiti. Pristaše SA po cijelom su Reichu počele paliti sinagoge, uništavati i pljačkati trgovine židovskih vlasnika te ubijati pripadnike prezrene manjine. Više od 20 000 ljudi poput životinja je natovareno na kamione i odvezeno u koncentracijske logore. „Iz usmene naredbe šefa propagande cjelokupno je stranačko vodstvo shvatilo da Stranka u javnosti neće nastupiti kao pokretač, ali da će zapravo sve organizirati i provesti", stoji u jednom internom stranačkom izvješću. Organizator se silno veselio pogubnom odjeku svog inicijalnog paljenja. „Idem u hotel, odande ću vidjeti crveno nebo. Sinagoga gori", zabilježio je u dnevnik s jezovitim ponosom. „Gašenje požara dopustit ćemo samo onoliko koliko je potrebno da se vatra ne proširi na obližnje zgrade. Inače, neka sve izgori. Jedinica za posebne zadaće obavlja grozan posao. (...) Na putu u hotel čuo sam kako zveckaju stakla. Bravo, bravo.

Sinagoge gore poput velikih koliba. Njemačko vlasništvo nije ugroženo."

Ali ugrožen je bio ugled režima. Potpirivač vatre tako nije požeo hvalu, nego oštru kritiku zbog svoje pretjerane revnosti i izgreda koje nitko nije mogao kontrolirati. Himmler i Hevdrich smatrali su to zadiranjem u svoje područje mjerodavnosti, Goring se tužio na gospodarsku štetu, a Hitler je strahovao zbog ugleda Reicha u inozemstvu. Udaljavanje Židova iz zemlje trebalo se odvijati „potiho", birokratski i uredbama. Poslije je i bilo tako.

Prosvjedi diljem svijeta brzo su se stišali i Goebbels je ponovno došao u povoljan položaj. Hitler je svog pomoćnika držao podalje od vladinih poslova, ali mu je bio potreban da narod mentalno naoruža za predstojeći rat.

Na Hitlerov pedeseti rođendan Goebbelsovi su propagandisti prikazali šefa države kao borbenog vojskovođu koji na novoizgrađenoj istoč-no-zapadnoj berlinskoj osi prisustvuje najvećoj vojnoj paradi u njemačkoj povijesti. Zastrašujući vojni mimohod djelovao je poput objave rata. Bubnjar je

te signale primio s velikim optimizmom: „Na blistavoj sunčanoj svjetlosti sja božica pobjede.

Predivan znak."

Goebbels zapravo nije bio svjestan da bi rat sa Zapadom mogao uzdrmati konstrukciju već stvorenoga. Kao zloduha rata optužio je Hitlerova ministra vanjskih poslova, Joachima von Ribbentropa. Zaprepašteno je pratio kako njegov suparnik u Moskvi kuje pakt sa zakletim Hitlerovim neprijateljem, Staljinom. Iako je, čvrsto uvjeren u „Fiihrerov genij", taj sporazum proglasio „genijalnim propagandnim potezom", savez sa „svjetskim neprijateljem broj 1" ipak mu se činio „pomalo čudnim".

Isto je vrijedilo za Hilterovu odlučnost da započne rat. Prema zapovijedima, ministar propagande širenjem je lažnih vijesti o užasima koje su počinili Poljaci pripremio tlo za pokoravanje istočnog susjeda, kojemu je nekoć osobno potvrdio Hitlerove miroljubive namjere. Potajno se, međutim, nadao da će zapadne sile biti suzdržane i da prepad neće proglasiti povodom za rat. Krhki civil nadao se da, skriven iza silnih epoleta vojne uniforme, neće potpuno nestati iz Hitlerova vidokruga.

Ta se samoobmana, međutim, pokazala slabom računicom. London i Pariz Reichu su objavili rat, a Goebbelsa, „utučenog i povučenog u sebe", kako je primijetio jedan promatrač, na trenutak je obuzela sumnja u „Fiihrerovu nepogrešivost".

Nisu samo munjevite pobjede i pasivnost Britanca i Francuza vrlo brzo razbile sve sumnje, nego i bomba što je eksplodirala devet mjeseci prije. Bomba koju je samoinicijativno napravio hrabri stolar, Georg Elser, eksplodirala je navečer 8. studenoga 1939. u minhenskom Burgerbrdukelle-ru samo nekoliko minuta pošto je Hitler prijevremeno izašao iz dvorane. Njegov pratitelj, koji je vjerovao u čuda, u tom je događaju vidio znak providnosti: „Svemogući ga štiti", mudrovao je Goebbels u dnevniku. „Umrijet će tek kad ispuni misiju."

Vojskovođina misija bila je likvidacija poljske elite, porobljavanje njezine radne snage i protjerivanje židovskog stanovništva u geto. Goebbels je i u tomu želio sudjelovati i svoje je inspekcijsko putovanje u okupiranu Poljsku iskoristio za poticanje rasne mržnje. Susret s bijedom do koje je u Lodzu dovela njemačka tiranija u dnevniku je opisao kao posjet zoološkom vrtu uvijek vodeći računa o tome da nađe potvrdu svojih predo-džaba o neprijatelju: „Vožnja kroz geto.

Izlazimo iz auta i sve temeljito razgledavamo. To je neopisivo. To više nisu ljudi, to su životinje.

Stoga to nije humanitarni zadatak, nego kirurški. Moraju se napraviti rezovi, i to najradikalniji."

Zato se sljedećeg dana brže-bolje najavio svojem Fiihreru ne bi li mu se preporučio kao revni antisemit: „Kod Fiihrera. Podnosim izvještaj o svojem putu u Poljsku za koji Fiihrer pokazuje veliko zanimanje. Posebno za moje objašnjenje židovskog problema. Židov je otpadni proizvod.

Više klinički nego socijalni slučaj." Svog učitelja u to nije trebao uvjeravati. Pretvaranje Hitlerove objave rata Židovima u administrativnu politiku bio je teren na kojemu je, kako je poslušnik mislio u ono doba u kojem je odlučivala vojska, mogao skupiti još mnogo bodova. Osim toga, ta je politika došla kao naručena piscu iz sjene što je žudio za osvetom. „Kod Fiihrera prosvjedujem protiv toga da se kod podjele namirnica prema Židovima postupa na isti način kao i prema Nijemcima. To će se odmah ukinuti", bilježi za sljedeće naraštaje. „Ispričao sam Fiihreru o našem filmu 0 Židovima. I on je iznio neke svoje ideje. Općenito gledano, film nam je trenutačno vrlo vrijedno propagandno sredstvo."

Film se zvao Vječni Židov i bio je prava huškačka škrabotina proizašla iz vještičje kuhinje šefa propagande. Ljude se izjednačilo sa štakorima. Fizičkom uništavanju prethodilo je uništavanje riječima i slikom. „Antisemitski film kakav samo možemo poželjeti", veselio se dirigent filmskog koncerta, koji je dosad služio samo za razbibrigu i zabavu.

Goebbels je i za Hitlerove vojne pohode naručivao skladanje propagandne prateće glazbe. Svaki napad bio je popraćen publicističkom slavom. Ministar propagande potpirivao je mržnju protiv britanskih „plutokrata" 1 francuskih „ratnih huškača", po potrebi provodio moralnu mobilizaciju ili je pak skretao pozornost s vojnih osvajanja. Na nišanu tvorca javnog mijenja nije bilo samo domaće stanovništvo.

Vješto napravljeni letci, radioemisije na stranom jeziku, tajni odašiljači u neprijateljskim zemljama imali su za cilj potkopati borbeni moral neprijatelja. Najveća medijska bitka vodila se za Englesku.

Britanski premijer Churchill karikiran je kao pijanica u željeznom stisku „židovske plutokracijske klike".

Narodni tribun; Goebbels drži jedan od svojih govora Naš cilj je uništiti Židove. Bez obzira na to hoćemo li rat dobiti ili ćemo biti pobijeđeni, taj cilj moramo postići i postići ćemo ga. Bude li njemačka vojska prisiljena na povlačenje, na tom će putu uništiti i posljednjeg Židova na Zemlji. Goebbels, prije 1944.

Goebbels je bio u svom elementu. Konačno je opet imao neprijatelja. Mogao je napadati i odgovarati na napade kao u doba „borbe", koje su se svi prisjećali kao blaženih vremena. Opet je smio naviještati pobjede.

Kada se vojskovođa vratio u Berlin s potpisivanja primirja s Francuskom u Compiegnu, istom mjestu u kojem je njemačka vojska 1918. položila oružje, njegov mu je štitonoša pripremio nevjerojatan doček. Iznad polja cvijeća i između nepreglednog dvoreda mase što mu je klicala lebdio je ratnik kojega su mnogi doživljavali nadnaravnim svjetlećim likom. Ponižavajuću kapitulaciju u Prvom svjetskom ratu zamijenio je trijumf. „Sramota je izbrisana. Osjećamo se ponovno rođeni!" klicao je Goebbels u svom dnevniku. Zaboravljene su brige i strahovi koji su ga mučili na početku rata. „Ovo je Božja presuda koja se nekom višom povijesnom sudbinom izvršava preko nas. Ftihrer je tako ljudski dirljiv i drag. On je najveći povijesni genij kojega smo ikada imali. čast je smjeti mu služiti." čast da bude upućen u njegove nakane, ipak, i nadalje mu je ostala uskraćena. Dok je Hitler već odavno kovao planove o napadu na Rusiju, Gobbels se žalostio zbog pakta s „boljševičkim čovjekom niže rase". Kad je sovjetski ministar vanjskih poslova, Vjeceslav Molotov, krajem 1940. posjetio Berlin, iskompleksirani se „pripadnik više rase" s gađenjem izrugivao fizionomiji moskovskih gostiju: „Nijedna lijepa glava. Kao da su u potpunosti željeli potvrditi naše teoretske uvide u bit boljševičke masovne ideologije." Tisku je zabranio i najmanju rečenicu koja bi pohvalila rusku kulturu i ruski način života, a svoje je novinarske poslušnike oštro opomenuo da „iz tiska odstrane svaki trag boljševičke ideologije i boljševičkih nazora." I u anatemiziranju Istoka bio je politički odan vazal svog Fiihrera. Kao i on nestrpljivo je čekao početak ideološkog križarskog rata: „Jednom se moramo razračunati i s Rusijom. Kada, to ne znam, ali znam da se moramo razračunati."

Hitler je Goebbelsa o tomu obavijestio u ožujku 1941. Za pripremu najvećeg pokreta trupa svih vremena više mu je nego ikad trebala pomoć propagandističke potpore i taktičkih manevara za odvraćanje pozornosti. „Velika akcija tek slijedi: protiv R.", ponosno je zabilježio Goebbels s nestrpljenjem očekujući akciju. „Sve se brižno skriva, samo ih je nekolicina upućena. Sve će početi velikim premještanjem trupa na Zapad. Po-sumnjat će se na sve, samo ne na napad na Istok.

Pripremat ćemo lažni napad na Englesku, a zatim se munjevitom brzinom vraćamo i udaramo na Istok."

Ministra propagande u tom je manevarskom zavaravanju dopala posebna uloga. U nacističkom glasilu Volkischer Beobachter napisao je članak 0 okupaciji Krete, u kojem se između redaka aludiralo na kopneni manevar na britansko otočje, a zatim je uz veliku halabuku, prije nego što su novine puštene u prodaju naredio da se zaplijene svi primjerci. Inozemni su promatrači iz toga trebali zaključiti kako se autor izbrbljao o njemačkim ratnim planovima. Praćen insceniranjem predstojeće invazije te bujicom proturječnih lažnih vijesti, propagandistički je pothvat doživio uspjeh. čak je i u Moskvi nastalo potpuno iznenađenje kada je u zoru 22. lipnja 1941. započeo napad na Sovjetski Savez. „čuje se kako povijest diše", stihotvori Gobbels u svom dnevniku. „Veličanstveno je, čudesno je to vrijeme u kojem se rađa nova država. Istina, bolno, ali uzdiže se prema svjetlu." Muška je primalja za to sve temeljito pripremila. Zlorabeći zvukove fanfara iz Lisztova djela Les Prelu-des, naručio je skladanje glazbenog lajtmotiva za specijalne vijesti o operaciji Barbarossa. U tajnosti je dao kopirati Hitlerov poziv upućen osamsto tisuća članova nacionalne zajednice. Sad je na njemu bio red da Nijemcima objasni kako je rat prihvatljiv. „U psihološkom smislu cijela je stvar problematična.

Usporedba s Napoleonom itd.", zaključio je Goebbels već 1 ranije, i to s pravom, s obzirom na riskantno širenje rata na drugu, golemu frontu na Istoku, protiv nekadašnjeg partnera u paktu. „To ćemo nadvladati antibolješvizmom."

A u tome je bio vrstan majstor. Skeptičnom stanovništvu njegova je propaganda napad na Sovjetski Savez predstavila kao „europski križarski rat protiv boljševizma". U tom „djelu svjetske povijesti" Fiihrer je prikazan kao „Vođa" koji je u zadnji čas spriječio „mongolski juriš". Izmišljena priča o Hitlerovu preventivnom udaru uspješno je prikrila pravi karakter pohoda jednog svjetonazora, čiji je cilj bio potpuno uništavanje neprijatelja. U svom dnevniku Goebbels je otvoreniji: „Ono protiv čega se cijeli život borimo, sada ćemo i uništiti." Svoje je sumnje potiskivao pretjeranim optimizmom: „Bolješvizam će propasti poput kule od karata. Pred nama je pobjednički pohod bez premca", uvjeravao je sam sebe. „Rusku borbenu moć ocjenjujem vrlo niskom, još nižom nego što to misli Fiihrer. Ako je ikoja akcija bila sigurna, onda je to ova."

Sigurno je, međutim, bilo da se ta prognoza već nakon nekoliko pobjedom obilježenih tjedana pokazala samoobmanom. Već mjesec dana nakon početka napada na Sovjetski Savez otriježnjeni je vojskovođa svom odanom prijatelju priznao svoju krivu procjenu: „Fiihrer mi podrobno opisuje stanje na ratištu. Prošlih je tjedana bilo prilično kritično. Rusku smo silu, a posebno opremu sovjetske armije, sasvim podcijenili. Nismo imali ni približnu sliku o tomu čime boljševici raspolažu." To je priznanje prvi put zasjenilo aureolu nepogrešivosti „najvećeg vojskovođe svih vremena". „Fiihrer ]e ljutit sam na sebe što se dao zavarati vijestima iz Sovjetskog Saveza o potencijalu boljševika. (...) To ga je jako potreslo. Prošao je kroz tešku krizu", zapisao je šef propagande, dok su njegovi slikopisi Nijemce zasipali vijestima o pobjedama. Vojska je potonula u blato, i s prvim mrazom stala. Njemački su vojnici u zimi pred Moskvom čuvali stražu braneći se od dobro naoružanih sibirskih jedinica. U beskrajnoj uobraženosti njemačko je vodstvo svojim vojnicima uskratilo odgovarajuću zimsku opremu.

Kriza, to je bila konjuktura za malog doktora. Civil koji nije odslužio vojsku i koji nikad nije ostvario svoje snove o velikom vojskovođi, odjeven u preveliku uniformu, nalikovao je liku iz šale.

Ali kao nacionalni propovjednik rata pobirao je lovorike. Bio je uvjeren da ono što nije polazilo za rukom vojsci na terenu, on može nadoknaditi retoričkom mobilizacijom. Konačno je dočekao da ravnodušno društvo preobrazi u „zajednicu jednoumlja koju je snašla ista sudbina". U velikoj kampanji koju je pokrenuo skupljale su se tone vune i zimske odjeće kao „božični dar domovine za frontu". Umjesto pobjedničkog raspoloženja zahtijevao je spremnost na žrtvu, kao što je to u svojoj krilatici o „krvi, znoju i suzama" zahtijevao njegov protivnik, Churchill, kojemu se potajno divio.

Tko se oružjem nije borio na fronti, u domovini je morao neumorno proizvoditi oružje i sve što je potrebno za opskrbu vojske, zahtijevao je Goebbels.

To je vrijedilo posebno za građane židovskog podrijetla u njegovoj upravnoj jedinici: „Od njih ću ultimativno zahtijevati da se ili što prije uključe u radni proces ili da računaju s tim da će od 78 000 Židova sljedovanja racionirane opskrbe hranom dobiti samo 23 000 Židova koji rade. Budu li Židovi zbog toga počeli gladovati, to će ih potaknuti da se prihvate posla."

Zapravo mu nije bilo toliko važno iskorištavanje te prezrene manjine, koliko njezino javno ponižavanje. Budući da su „jaki sentimentalni otpori" usporili njegovu namjeru da „Berlin pretvori u grad bez Židova", Židovima je čekanje na smrt trebalo postati paklom. Dosjetljiviji i perfidniji od drugih antisemita, Gobbels je neprestano smišljao nove diskrimi-nirajuće mjere za Židove: Postupno im je zabranio posjedovanje bicikala, pisaćih strojeva, knjiga, gramofona, hladnjaka, peći, radioprijamnika, vožnju sredstvima javnog prijevoza, posjet kinima, operi, kupalištima, parkovima te ih je naposljetku potjerao iz vlastitih stanova. Njegov, mržnjom obuzet mozak, smislio je javno obilježavanje progonjenih Davido-vom zvijezdom. Likujući je zapisao u dnevnik kako je Hitler popustio njegovu navaljivanju. Gobbels je želio sačuvati glas radikalnog i fanatičnog rasista jer sada je jako dobro znao kako se u zaleđu Istočne fronte ostvaruje plan o pomoru Židova. Itekako je dobro bio upućen u to da je „konačno rješenje židovskog pitanja" zapravo značilo smrt gušenjem milijuna ljudi: „Iz glavne upravne oblasti, počevši kod Lubljina, Židovi se protjeruju na Istok", zapisuje u dnevnik 27. ožujka 1942. „Tu se primjenjuje prilično barbarski, pobliže neopisiv

postupak, nakon kojega neće preostati mnogo Židova. Ugrubo izračunato, možemo reći da 60 % njih mora biti likvidirano, dok se 40 % njih može iskoristiti u radnom procesu. Bivši bečki gaulajter, koji provodi tu akciju, čini to vrlo oprezno i prilično neprimjetno. Nad Židovima se izvršava kazna koja je, doduše, barbarska, ali su je svakako zaslužili."

Ministar propagande ni u javnosti nije tajio što zna. U dojmljivo napravljenom tjedniku Das Reich 18. studenog 1941. moglo se pročitati kako se, gotovo doslovce, pokušava opravdati za genocid.

Nastavljajući se na Hitlerovu presudu o pogubljenju s početka rata, kolumnist Goebbels zapisao je: „Upravo smo svjedoci obistinjavanja proročanstva, a Židove je snašla sudbina, koja je, istina, teška, ali su je zaslužili. Sućut ili sažalijeva-nje u ovom su slučaju neumjesni."

Goebbels je itekako bio svjestan da će tim zločinom stoljeća zauvijek porušiti sve mostove prema međunarodnoj zajednici. Shvatio je da nema povratka pa je rat po njegovu mišljenju imao smisla samo zato da se odgodi dan konačnog obračuna - potpuno u skladu s onim što je želio njegov učitelj: „Fiihrer kaže - s pravom ili ne - da moramo pobijediti. To je jedini put", zabilježio je u dnevnik i dodao: „Ionako imamo toliko putra na glavi da moramo pobijediti, inače će naš cijeli narod, s nama na čelu, što nam je drago, biti izbrisan s lica zemlje."

Goebbels je svojim suradnicima povjerio da će se on osobno pobrinuti za svoju smrt. Znao je da nema što izgubiti i tu je spoznaju pretvorio u lajtmotiv svoje propagande. „Sve ili ništa, pobjeda ili propast", odgovor ministra propagande na poraz na fronti, kao što se pokazalo kod Staljin-grada, bio je „totalni rat": više nitko nije mogao pobjeći ratnom stroju. Tko nije mogao dokazati „da vrši neku djelatnost nužnu za vođenje rata", dobio je obvezu oružane službe ili obvezu rada u tvornicama oružja. Milijunska vojska, koja je tako unovačena, trebala je donijeti preokret u „konačnoj bitki". Amaterski strateg nije dobio podršku za svoje okrutne vizije. Njegovo glavno oružje i dalje je bila riječ.

Tako je Goebbels u svojem poznatom zloglasnom govoru u Palači sportova 18. veljače 1943. zahtijevao plebiscit o svojoj fiksideji o „totalnom ratu". Zahvaljujući svojim psihološkim lukavstvima uspio je brižno odabrani auditorij uvjeriti u ono što je želio. Prema svim pravilima govorničkog umijeća upotrijebio je sva sredstva, od laskanja do anatemiziranja, od obećavanja do prijetnji, od izrugivanja do mržnje, izazivao je u ljudima ponos, zavist, strah i stupnjevanom bi dramaturgijom slušateljstvo doslovce raspametio. Sugestivnim pitanjima na kraju bi polučio ne samo odobravanje nego bi slušateljstvo dovodio u stanje opojne ekstaze. Isto tako hladno i proračunato kao stoje prethodno osmislio i uvježbao svaku pojedinost svog nastupa, nakon govora je u užem krugu sudio o svom slušateljstvu: „Da sam im naredio da skoče s krova nebodera, oni bi to učinili."

Svojim govorom nad govorima narodni si je tribun u Reichu osigurao veliki ugled. Dok su se drugi rukovodioci režima povlačili iz javnosti, dok se Hitler u javnosti gotovo više i nije čuo, okretni je agitator neprestano putovao kako bi pomoćnicima Protuzračne obrane uručivao odlikovanja, ljudima koji su sve izgubili u bombardiranjima predao dodatna sljedovanja namirnica, radnike u tvornicama oružja poticao na što veći učinak ili pak preko radija propovijedao kako je potrebno žrtvovati se.

Kako bi i sam bio primjerom, Goebbels bi goste pozivao kući na oskudne objede spravljene od namirnica koje su se mogle dobiti samo za točkice. Njegova supruga s kojom se pomirio neko je vrijeme, što je u javnosti itekako zapaženo, tramvajem išla na posao u Telefunkenovu tvornicu.

Ratna svakodnevica i noći provedene u skloništima od zračnih napada u zemlji su izbrisali zadnje tragove mira. No Goebbelsove totalitarne halucinacije nisu više imale veze sa stvarnošću. Tek kad je Hitler nakon pokušaja atentata 20. srpnja 1944. oko sebe vidio još samo izdaju, vjernije poslušnik, koji je u Berlinu željeznom odlučnošću krvavo ugušio pokušaj državnog udara, došao u centar moći. Ambiciozni je karijerist stigao do cilja. Kao državni opunomoćenik za „totalnu mobilizaciju" imao je ovlasti da u cijeloj državi ukloni i zadnje ostatke društvenog života i sve proizvodne pogone pročešlja u potrazi za rezervama za frontu i naoružanje. Sam Goebbels takvu je dužnost nazvao „ratnom diktaturom".

Iako su birokracija i poznanstva smanjili razmjere tog masovnog novačenja, Nijemci su shvatili što

„totalni rat" doista znači. Na brzinu ustrojeni bataljuni logističke potpore nisu više mogli spriječiti slom njemačke fronte na Istoku i pobjedonosno napredovanje saveznika na Zapadu - samo su produljili strahote.

Ni sam Goebbels više nije imao iluzija o mogućnosti „konačne pobjede". „Stanje na Istoku sve me više zabrinjava", zaključuje u dnevniku sredinom 1944. „Fronta bi se ipak negdje morala moći zaustaviti. Ako se stvari nastave ovako razvijati, Sovjeti će ubrzo biti na našoj istočnopruskoj granici. Sve sam očajniji i pitam se što će Fiihrer poduzeti da to spriječi."

No u svojim javnim nastupima Goebbels je izmišljotinu o predstojećem preokretu pretvorio u opće vjerovanje. U neprestano novim varijaGotova je pjesma; Goebbelsov napola izgorjeli leš (1945.)

Posljednjih mjeseci Goebbels je postao svjestan da se na pobjedu ne može računati. Usprkos tomu i on i Hitler cijelo su vrijeme bili uvjereni da savez između zapadnih sila i Sovjetskog Saveza neće potrajati. Obojica, doduše, više nisu vjerovala u pobjedu, ali su vjerovali u mogućnost prihvatljivog mira. VVilfred von Oven, osobni Goebbelsov referent cijama rat je uspoređivao čas s vrućicom, čas s maratonskom utrkom ili pak promjenjivim vremenom kako bi metaforama učinio vjerodostojnim izglede za „konačnu pobjedu". Budući da vijesti s fronte više nisu mogle jačati nadu, Goebbels je posegnuo za posljednjim propagandnim oružjem - vjerom, koju nije mogla pomutiti nikakva stvarnost: pobuđivao je vjeru u čudo. Najprije je obećavao tajno „čudotvorno oružje" čija je prednost bila ta da mu se moglo pripisati čudotvorno djelovanje, jer ga nitko prije nije upotrijebio. Zatim je nagovijestio skori slom saveza zapadnih sila, koji će kao i u Sedmogodišnjem ratu potpuno izmijeniti situaciju. Tek na kraju, kad su sovjetski vojnici prodrli do razrušenog Berlina, obećavao je oslobađanje grada s pomoću legendarne armije Wenck koja je, međutim, postojala samo na njegovu stolu sa zemljopisnim kartama. Što se više bližio kraj, to je manje bilo onih koji su vjerovali takvim obećanjima. Većini je još jedino bila važna borba za vlastito preživljavanje. Žrtve koje su mu vjerovale našao je među onima koji u svom životu nisu čuli drukčije poruke. Najmlađi su vjerovali njegovim riječima, dali se zaslijepiti lažnim obećanjima i oduševiti njegovim borbenim riječima ohrabrenja.

Kad su Hitlerova mladež i starci s protutenkovskim ručnim bacačima raketa marširali pokraj njegove visoko uzdignute ruke, tada se i Goebbels konačno osjećao kao vojnik. „Narodni juriš" bio je gaulajterova posljednja javna zapovijed. Njome je namjeravao inscenirati obranu „berlinske utvrde" kao junačku završnicu svog „totalnog rata". Taj ep o propasti neposredno pred kraj rata životom su morali platiti desetci tisuća ljudi. Organizator krvoprolića već je odavno izgubio svaki dodir sa stvarnošću. Njegovo zadnje propagandističko djelo bila je legenda koju je on izmislio.

Kako bi svoju veličinu sačuvao za nadolazeće naraštaje, svoje je govore dao prebaciti na mikrofilmove i odvesti iz glavnog grada. Nakon što su grad napustili i drugi Hitlerovi sljedbenici, on se želio prikazati kao posljednji vjerni drag, koji uz svog Fuhrera ostaje do kraja. Kako bi mu bio što bliže, s cijelom je obitelji preselio u mračni Hitlerov bunker ispod Državnog ureda. Konačno je dobio ono za čim je žudio cijeli život: njegov je učitelj bio samo njegov. Skupa s njim želio je ući u povijest kao „mučenik" vlastitog ludila.

Ali Hitler je Goebbelsu pomrsio račune kada ga je u svojoj političkoj oporuci imenovao svojim nasljednikom i kancelarom propale države. Predviđeni upravitelj ostavine nije, dakle, sa sebe smio skinuti odgovornost! Morao je odgovarati za najstrašnije poglavlje njemačke povijesti! Goebbels je na trenutak bio strašno razočaran. Ali nakon što je Hitler 30. travnja napustio ovaj svijet, više nije mogao kontrolirati provođenje svojih zapovijedi. ,,U deliriju izdaje, koja ovih kritičnih dana okružuje Fuhrera, mora se naći bar netko tko će do njegove smrti bezuvjetno biti uz njega, iako je to u suprotnosti s formalnom, konkretno obrazloženom zapovijedi kakva je u njegovoj političkoj oporuci", opravdavao je Goebbels u dodatku oporuci svoje bijedno samoubojstvo. „Prvi put u životu moram kategorički odbiti izvršenje Fiihrerove zapovijedi. Moja djeca i žena pridružit će se tom protivljenju."

Djecu nitko ništa nije pitao. Nisu ni slutila da je otac nakon vlastite potpune propasti i njih osudio

na smrt. Ona su bila posljednja žrtva njegova bijesom zaslijepljena fanatizma.

Drugi čovjek HERMANN GORING Od prvog trenutka kad sam ga vidio i čuo, potpuno sam mu se predao.

Ja nemam savjesti! Moja se savjest zove Adolf Hitler.

Svaki metak koji izađe iz cijevi policijskog pištolja moj je metak.

Svaki put kad sam u Hitlerovu prisustvu, srce mi padne u pete.

Ja sam, eto, čovjek renesanse, volim raskoš.

Tko je Židov, određujem ja.

Tko muči životinje, vrijeđa njemački nacionalni osjećaj.

Ne bih želio biti Židov u Njemačkoj.

Grozno - Hitler je poludio.

Barem dvanaest godina pristojnog života.

Naše kosti jednom ćete položiti u mramorne Ijesove.

Goring Dolazi Goring. Stari gad. Želi postati general. Zašto ne odmah ifeldmaršal. Gbri-ng ima nerealne planove. Drskim isticanjem samog sebe blamira druge. Nadajmo se da debeli neće dugo. Goebbels, Dnevnik, 1933.

Mirne duše mogu reći da je rat gotov: rajhsmaršal je cijelo vrijeme bio pod utjecajem morfija.

Doživio sam da na sastancima koji su duže trajali i kad je morfij prestao djelovati rajhsmaršal zaspi usred sastanka. I to je bio vrhovni zapovjednik Luftzvajfea! Helmut Forster, general Luftmajfea, svibanj 1945.

Igrat ćemo na sve ili ništa! Goring Hitleru, 1938. ]a sam u svom životu uvijek igrao na sve ili ništa! Hitlerov odgovor Možemo biti sretni ako Njemačka nakon ovog rata zadrži one granice koje je imala 1933. Goring, 1942.

Fuhreru! Osobno vam jamčim opskrbu iz zraka za 6. armiju u Staljingradu. Možete se u to pouzdati.

Goring, 1942.

Ovime vas ovlašćujem da poduzmete sve potrebne organizacijske mjere za ukupno rješenje židovskog pitanja u Europi na području njemačkog utjecaja. Budu li za to potrebne i druge središnje mjerodavne vlasti, i one se moraju u to uključiti. Nadalje vam nalažem da mi što prije podastrete zaokruženi nacrt organizacijskih, činjeničnih i materijalnih mjera za pripremu provedbe željenog cilja konačnog rješenja židovskog pitanja. Goring Hevdrichu, 31. srpnja 1941.

Nikad nisam izrazio svoje slaganje s tim da se jedna rasa u odnosu na drugu naziva višom rasom, već sam naglašavao raznolikost rasa. Goring pred Nirnberškim sudom za ratne zločine, 1946.

Ako sam se svečano zakleo na vjernost, tada tu zakletvu ne mogu prekršiti. 1 meni je bilo paklenski teško poštovati tu zakletvu, vjerujte mi! Pokušajte vi dvanaest godina glumiti prijestolonasljednika, uvijek biti vjerni kralju, a ne slagati se s mnogim njegovim političkim akcijama, i pritom se ne moći suprotstaviti te iz situacije morati izvući najviše što možete. Goring u Niirnbergu sudskom psihologu, Gustavu Gilbertu, 1946.

S tim Hermann Goring nije računao, ali na optuženikovu licu ništa se nije moglo vidjeti. Izgledao je pospano, dok je klonulo sjedio na svom mjestu u optuženičkoj klupi, očiju prekrivenih dlanovima, pokatkad podižući glavu da pogleda ulijevo. Na prednjem zidu zgrade Nirnberškog suda između dvaju glomaznih portala razapeto je filmsko platno. U dvorani je polumrak, samo su optuženička klupa i sudački stol poput pozornice obasjani svjetlom reflektora. U dvorani vlada tišina. Tišina što odaje paralizirajući užas, i koju samo pokatkad narušavaju ridanje i uzdasi, kao da cijela dvorana proživljava noćnu moru. Goring izbjegava gledati slike, filmski dokazni materijal 2430-PS, ali preko slušalica sluša prijevod američkog govornika: „U tom koncentracijskom logoru blizu Leipziga živo je spaljeno više od 200 političkih zatvorenika. Preostali od ukupno 350 zatvorenika strijeljani su kad su nahrupili iz baraka..." Službeni film o činjenicama koji je napravila američka optužba 29. studenoga 1945. sat vremena opisuje zločine u koncentracijskim logorima - umorstva za koja je kriv i Hermann Goring, drugi čovjek Trećeg Reicha. On te zločine drsko poriče i skriva se

iza maske žovijalnog naivčine, koji se brani cinizmom. „Bilo je to tako lijepo popodne", potužit će se navečer u svojoj ćeliji. „Moj telefonski razgovor o austrijskoj aferi pročitali su naglas, i svi smo se tome smijali. A zatim taj grozan film koji je sve pokvario."

Nepodnošljive snimke nisu pokvarile samo Goringovo raspoloženje. One su prije svega uništile drsku iluziju da je verbalnim obmanama moguće prikriti, štoviše, poricati zločine bez presedana. No tijekom pedeset osam sati unakrsnog ispitivanja Goring je dobio priliku da upotrijebi sav svoj govornički dar, šarm i drskost. No slike su bile jače od riječi. Potpuno svjestan toga, povlači se u puževu kućicu neznanja.

Goring glumi nevinoga. Nekadašnji čovjek željan moći tvrdi da nije znao za masovna ubijanja, iako je bio upleten u sve radikalne akcije nedostojne čovjeka, iako je potpisao gotovo sve zakone usmjerene protiv Židova, uredbe i naredbe za ubojstva, te iako je upravo on Reinharda Hevdricha, šefa Državnog glavnog ureda za sigurnost, opunomoćio da pripremi „ukupno rješenje židovskog pitanja". Goring skida slušalice kad se iznose dokazi o tomu kako je pridonio porobljavanju i umorstvu milijun i pol ljudi. Ne, on se toga ne može sjetiti, "što ste na višem položaju", pokušava uvjeriti svog branitelja, „to manje znate o onomu što se odvija ispod vas." „Zar nikada niste doznali za zvjerstva za koja je doznao cijeli svijet?" inzistirao je sudski psiholog Gustave Gilbert. „Ah, o tome se svašta čulo, ali, naravno, čovjek u nešto slično ne bi povjerovao." „Ah, to masovno ubijanje", popustio je jedan trenutak. „Sve je to strašna sramota. Radije ne bih o tomu pričao, niti na to mislio." Šutnju o vlastitim zločinima zahtijevao je i od drugih počinitelja, koji su u svojstvu svjedoka sjedili pokraj njega u optuženičkoj klupi i koje su ispitivali o genocidu. Goring je i nadalje uvjeren da još uvijek može drugima zapovijedati, pa ga obuzima beskrajan bijes kad je general SS-a, Erich von dem Bach-Zelewski, bez uvijanja progovorio o masovnim ubijanjima. čini se da na tren gubi prisebnost, skače, i stražari ga jedva uspijevaju obuzdati. „Zbilja si prljava, prokleta izdajnička svinja!" psuje Goring. „Prokleti gad! Dovraga! Prokletstvo! Vražji, pokvareni praznoglavi kučkin sin! On je bio najozloglašeniji ubojica u cijelom tom prokletom udruženju. Prodaje dušu da bi se spasio, bijednik!"

Goring pritom neobično izgleda. Preširoke jahaće hlače i plavosiva jakna bez ordena i oznaka činova poput jedra na bonaci klate se oko tijela muškarca koji je nekoć težio sto pedeset kilograma.

U zarobljeništvu je omršavio 40 kilograma. Oslobodio se ovisnosti o morfiju i čini se da je nakon prisilnog liječenja u odličnoj fizičkoj kondiciji. Taj Goring više ne nalikuje „mekušcu što se blesavo smiješi", kako ga je na početku zatočeništva nazvao američki zapovjednik zatvora, Burton C. Andrus. U dvorani Nir-nberškog suda njegov pogled ponovno odaje odlučnost kojom je Hitleru prokrčio put do vlasti i bezobzirno uklonio političke protivnike. Nastupa tako samosvjesno kao da je pobjednik, iako zna da ga čekaju vješala. Sudski proces bio je Goringov posljednji nastup i on je čvrsto odlučio da sebi i nacizmu podigne spomenik - ne kao „drugi čovjek" nakon Hitlera, nego, kako su pisali američki listovi, kao „nacist broj jedan". čovjek kojega je Hitler odabrao za svog nasljednika bio je kao stvoren da na optuženičkoj klupi utjelovi jednu strahovladu. Nakon što je Hitler sa sebe skinuo odgovornost, silina optužaba pogodila je najviše njega, „najvjernijeg sljedbenika": urota protiv mira, priprema osvajačkog rata, zločin protiv čovječnosti - Goring je optužbe mirno saslušao. „Pobjednik će", zabilježio je na optužnici, „uvijek biti sudac, a pobijeđeni će biti optuženik." Pred svojim je sucima želio nastupiti suvereno, mudro i nadmoćno, ali ga je poput glumca mučila trema. „Lagano podrhtavanje ruku i grčevit izraz lica", primijetio je Gilbert prije početka suđenja, „odavali su da je nervozan i napet, a generalnu probu započeo je s ulogom plemenitog mučenika koji se na sceni upravo sprema odglumiti zadnji čin." Drugog dana sudske rasprave, nakon višemjesečnog čekanja u ćeliji je konačno započela predstava. „Prije nego što odgovorim na pitanje Visokog suda osjećam li se krivim ili ne ...", počeo je Goring naširoko objašnjavati, ali ga je predsjednik suda odmah opomenuo da se bez okolišanja izjasni osjeća li se krivim ili ne. Goring je tek tada rekao: „Ne osjećam se krivim u smislu optužnice."

Optuženi je imao još dovoljno prilika da glumi ulogu nedužnoga i položi račune za svoj život

obilježen potrebom za isticanjem i pohlepom, nezasitnom glađu za luksuzom, moći i priznanjem.

Od pilota lovačkog zrakoplovstva u Prvom svjetskog ratu napredovao je do vrhovnog zapovjednika Luftzvaffea, gospodarskog diktatora i „dužnosnika s najviše mjerodavnosti", koji je položaje, ordene i umjetnička djela skupljao kao što drugi skupljaju poštanske marke - osoba promjenjive ćudi koju su svakako etiketirali: napuhanom, taštom marionetom; trijeznim arogantnim zločincem; oficirom ovisnim o heroinu i zavedenim pogrešnim nazorima. Rječit i lijepa ponašanja, utjelovljivao je žovijalno lice Trećeg Reicha: omiljen, korpulentan, brutalan - „namirisani Neron", kojega je Hitler najprije zvao „prijateljem", a potom prokleo kao „nesposobnjakovića", jer njegov Luftzvaffe nije mogao ispuniti obećanja te je rat završio katastrofom, dok je on nalik napuhanom papagaju, u izmišljenim uniformama, daleko od svake zbilje i pod utjecajem droga živio lagodnim životom. „Bio je spretan, lukav, hladnokrvan, hrabar i čelične volje", okarakterizirao ga je francuski veleposlanik Andre Franc,ois-Poncet. „I bio je cinik. Iako mu nisu bili strani velikodušnost i viteštvo, znao je biti i neumoljivo okrutan." Goring je sebe doživljavao mnogo ljubaznijim: „Ja sam ono što sam oduvijek bio, posljednji čovjek renesanse."

Sklonost prema raskoši i pompi gajio je od djetinjstva, još iz vremena provedenog u dvorcu Mauterndorf i zamku Veldenstein, te na imanjima svog dobrostojećeg krsnog kuma, dr. Hermmana Rittera von Epsteina, napola Zidova. Njega i njegovu djecu bračni je par Goring primio k sebi - ali ne bez koristoljublja, jer mu je Hermannova majka Franciska bila ljubavnica. Epstein, koji je vodio romantično-barokni život, Goringu je usadio ljubav prema srednjovjekovnoj maskeradi. Ondje gore, u svom „zamku", sanjario je o vitezovima i kraljevnama, pozirao kao burski general i Robin Hood, a mnogo se više zanimao za pustolovine nego dosadnu školu i cjepidlačke obveze u ansbachskom internatu.

Markirao je, uskraćivao posluh i nekoliko je puta pobjegao od kuće. Komentar njegove majke: „Hermann će postati ili velik čovjek ili kriminalac."

Tek je njegovim nastavnicima na Vojnoj akademiji u berlinskoj četvrti Lichterfelde pomoću pruske discipline i vojnog drila pošlo za rukom obuzdati Goringov zahtjevan temperament. Tvrdoglav i svojeglav dječak na vojnoj je akademiji postao ambiciozan kadet. činilo se da mu je odvajanje od roditelja i njihova čudnog života utroje s krsnim kumom donijelo olakšanje. 1911. završni je ispit položio s ocjenom „odličan". Postao je poručnik, bilo mu je 19 godina, ponosno je nosio carsku uniformu i imao pristup elegantnom berlinskom društvu. Mladi je časnik nove pustolovine, međutim, naslućivao u zraku, a ne na kopnu. Kad je izbio Prvi svjetski rat, prijavio se u Carske zrakoplovne jedinice, položio ispit za pilota i 1916. sudjelovao u prvim zračnim bitkama. Slovio je kao pustolov. Zahvaljujući hrabrosti koju je pokazao u akcijama ubrzo je preuzeo zapovjedništvo nad lovačkom eskadrilom. Među kolegama se, doduše, govorkalo da Goring pretjeruje u broju oborenih zrakoplova. No car Wilhelm letačkom je asu 2. lipnja 1918. nakon 18 službeno priznatih pobjeda u zračnim okršajima uručio najviši njemački orden za posebnu hrabrost, Pour le mirite odlikovanje od kojega je još dugo izvlačio korist. Stiliziran u junaka, Goring je ponosno pokazivao tzv. Plavog Maxa te još jedan drugi statusni simbol: štap za šetnju legendarnog Crvenog baruna, Manfreda von Ric-hthofena, čijim je omraženim Richthofenovim cirkusom Goring zapovijedao kao posljednji zapovjednik lovačkog odreda. Elita njemačkog lovačkog zrakoplovstva uz velike se gubitke protiv nadmoćnijeg neprijatelja borila do samog kraja. No nijedno obaranje zrakoplova nije zrakoplovne jedinice toliko pogodilo kao iznenadna vijest o primirju. Sve su se žrtve činile uzaludnima. Goring se s time nikad nije pomirio. Kad se u podrumu aschaffenburške vijećnice raspuštala eskadrila, svečano je prisegao pred časnicima: „Naš će čas ponovno doći!"

No Versajskim ugovorom Njemačkoj je zabranjeno ratno zrakoplovstvo. Postiđeni Goring pobjegao je u Švedsku, gdje su mu se divili kao pilotu za akrobatske letove i gdje se zaposlio kao padobranac te pilot zračnog taksija.

Na imanju jednog švedskog plemića navrat-nanos zaljubio se u privlačnu Carin von Kantzovv. Kći švedskog časnika, sklona maštanju, bila je, doduše, udana, ali očarana odlučnim šarmom njemačkog pilota, napušta supruga i sina te s ljubavnikom odlazi u Njemačku, gdje se 1922. za njega udaje.

Budućnost tridesetogodišnjeg umirovljenog kapetana u VVeimarskoj Republici bila je neizvjesna.

Goring je više iz nužde nego zbog sklonosti u Miinchenu studirao povijest i ekonomiju. Pilot koji je

bio u ratu više je čeznuo za prijateljstvom, junačkim podvizima i „snažnim vodom", koji će Njemačkoj vratiti staru moć, nego za znanstvenim spoznajama. Novog „cara" Goring je susreo jednog jesenjeg popodneva na javnom političkom skupu na minhenskom Konigsplatzu. Taj ga je čovjek odmah očarao i ubrzo se našla prigoda da se s njim nađe na „konzultacijama". On je njegovu životu trebao dati novi smjer. Upravo je to želio čuti: da je Versailles sramota, da su Zidovi i komunisti za sve krivi, da domovinu treba spasiti. Goring je takvog Hitlera smatrao sposobnim da Njemačku oslobodi jarma koji su joj nametnuli pobjednici. „Od prvog trenutka", pisao je dvije godine poslije, „kad sam ga vidio i čuo, potpuno sam mu se predao". I Hit-leru se svidjela visoko odlikovana vojničina: „Veličanstveno! Ratni heroj s Pour le merite. - zamislite! Odlična propaganda! Osim toga, ima novca i ne stoji me ni pfeniga." Goringov ugled obećavao je korist mladoj stranci. Zovijalni vojnik okićen ordenima i fanatični demagog - bio je to pakleni 98 ,.,,, ,^.u,,*;.^.^ .T,T HITI CDAVI savez. Kad je Hitler svom novom poslušniku povjerio zapovijedanje SA odredima, Goebbels se, dirnut, svečano zakleo: „Svoju Vam sudbinu povjeravam u dobru i u zlu, pa stajalo me to i života."

Hitlerova stranka i program Goringa su zanimale tek usput, monotone svakodnevne obveze zapovjednika SA nisu mu se sviđale. Iako je od SA u kratkom roku napravio privatnu vojsku velike borbene moći, radije je uživao u ugodnim stranama svog položaja, naručivao šivanje izmišljenih uniforma, prezirno i s visoka gledajući na „bavarske momke s naprtnjačama što su lokali pivo".

Prema „stranačkim kolegama" ponašao se podcjenjivački pa ne čudi da je Goring unutar stranke bio bez ikakva utjecaja. Ideologija je za njega bila „gluparija". Njegova se stranka zvala Adolf Hitler.

Za njega je bio spreman dati i život. S njim je u Reichu želio dijeliti moć.

9. studenoga 1923., jednog sumornog i prohladnog dana, na minhen-skim se ulicama trebalo odlučiti tko će, a tko neće imati moć. Oko podneva prema Odeonsplatzu počela je marširati SA kolona i članovi jedinica za posebne zadaće. Na čelu je bio Hitler, general Ludendorff i Goring.

Poklici i „Heil!" koje su uzvikivali promatrači budili su nadu da će preuzimanje vlasti uspjeti.

Nekoliko metara ispred Feldherrnhalle prolomio se, međutim, hitac, a zatim je s druge strane ulice krenula cijela salva. Bavarska zemaljska policija gađala je prvi red kolone što je marširala. Puškaranje je trajalo šezdeset sekundi. Poginulo je četrnaest pučista i tri policajca. Hitler se srušio na tlo.

Goring je pogođen u kuk i teško ranjen, nepokretan ležao na asfaltu. Nakon nekoliko sekundi bez svijesti i obliven krvlju, vukući se po tlu sklonio se od metaka. Pripadnici SA odreda ubacili su ga u neka kola i pružili mu prvu pomoć u prodavaonici namještaja židovskog vlasnika, Ballina. Zatim je počeo bijeg pred policijom. Zajedno s Carin, Goring je otputovao u Austriju gdje su mu liječnici u insbruškoj bolnici prvi put dali morfij - drogu koja ga je učinila ovisnikom, ali samo nakratko umanjila bolove. Neuspjeh u Miinchenu naglo je prekinuo njegov politički uspon.

Bavarska vlada za njim je raspisala potjernicu. On je, za razliku od Hitlera, bio na slobodi, ali bolovi su mu usprkos morfiju zadavali nepodnošljive muke. I Goringov osobni liječnik, dr. Ramon von Ondarza, te medicinska sestra koja ga je dugo godina njegovala nakon rata potvrdili su da je Goring bio teško ranjen u mošnju. Od tog ranjavanja Goring je bio uvjeren da ne može imati djece.

Hilter koji je bio zatočen u Landsbergu zamolio je Goringa u bijegu u Austriji da odmah otputuje u Italiju i stupi u kontakt s Mussolinijem. Njegova ljubaznost i blistav orden ducea trebali su potaknuti da s dva milijuna lira pomogne uzdrmanom „pokretu" s druge strane Alpa - tlapnja.

Mussolini nije ni primio Hitlerova izaslanika koji je došao moljakati. Dok je Goringova imovina u Reichu bila zaplijenjena i Ernst Rohm preuzeo SA, bračni par Goring, razočaran i bez ikakvih sredstava, pobjegao je Ca-rininim roditeljima u Švedsku. Ali od bolova od ozljede Hermann Goring nije, naravno, mogao pobjeći. Gotovo je svakodnevno primao morfij. Nekoć vitak, lijep muškarac sada je natekao, udebljao se, patio od zaboravljivosti i bio opsjednut time da više neće moći živjeti bez droge. Kad bi nastupili apstinencijski simptomi Goring bi izgubio kontrolu nad samim sobom, a jednom si je čak želio oduzeti život. Takvo je stanje bilo neodrživo: u psihijatrijskoj bolnici za opasne psihičke bolesnike u Langbrou blizu Stockholma ovisnik je pokušao pobijediti svoju ovisnost i suprugu Carin osloboditi te more. „Biti morfinist isto je kao da počinjavaš samoubojstvo - svaki dan propada jedan djelić tvoga tijela." Sve očajnija, promatrala je kako Goringu očito

nedostaje snage i volje da svlada svoju ovisnost. „Ti si opsjednut zlim duhom i nekom zlom silom i tijelo ti postupno slabi. Spasi se, i tako spasi i mene!"

Goring je i dalje bio ovisan o morfiju. „Brutalni histerik slaba karaktera", zapisali su švedski liječnici u bolesnički karton. Liječnici su utvrdili da je depresivan, suicidalan, egocentričan i „da mrzi Židove". 7. listopada 1925. ipak su ga otpustili kao pacijenta koji nije pokazivao znakove duševne poremećenosti, kako je ustvrdio profesor Olov Kinberg. Goring se službeno smatrao izliječenim. No zapravo je bio bolestan - ovisnik koji si je svakodnevno ubrizgavao i do 50 miligrama morfija. Nitko osim Carin nije smio znati za njegov život u sjeni droge, ali budući da je sve više dolazio u središte javnosti, sve je više glasina kružilo o morfinistu na čelu države.

Još su ga godine dijelile do moći za kojom je čeznuo. Goring je počeo od nule kada se 1927. nakon amnestije političkih zločinaca vratio u Njemačku, probio kao opunomoćenik te se ponovno pokušao snaći u politici. Fiihreru, koji je odavno izašao iz Landsberga, čovjek poput Goringa došao je kao naručen. Za imperijalnog moćnika preostalo je upravo ono mjesto koje je još valjalo popuniti u uskom krugu oko Hitlera. On nije bio malograđanin kao Hitler, kmet poput Rohma, ni očajnik kakav je bio Goebbels. Imao je nešto stoje nedostajalo grubijanima iz „pokreta": podrijetlo iz ugledne obitelji, uglađene manire i dar da ljude pridobije za sebe. Zahvaljujući Pour le mirite bila su mu otvorena vrata carskog dvora i trezora novčane aristokracije. Kao politički opunomoćenik u Berlinu, Goring je berlinsko visoko društvo trebao pridobiti za Hitlera, i doista, nije mu samo pošlo za rukom da ga na audijenciju primi predsjednik Reicha, nego je uspio napuniti praznu stranačku blagajnu - dobrovoljnim prilozima Kruppa, Thyssena, Njemačke banke, BMW-a, Lufthanse, Heinkela, Messer-schmitta...

Kao član Reichstaga kretao se u najutjecajnijim krugovima među plemstvom, moćnim financijašima i industrijalcima, gdje je zabavnim čavrljanjem i proračunatim šarmom za Hitlera izvojevao pobjede na društvenoj sceni. Iako se Goring unatoč tabletama za mršavljenje sve više debljao, iako je patio od nesanice i iako ga je 17. listopada 1931. pogodila CariniAmbiciozni kadet; Goring kao časnik zrakoplovstva u Prvom svjetskom ratu Moram priznati, da mi se - kao i Hitleru - Goring sviđao. Upoznao sam ga kao šarmantnog i vrlo inteligentnog čovjeka i nadalje sam ga doživljavao kao indi-vidualca i ekscentrika, a ne kao bolesnog ili zlog čovjeka. Speer, 1979. na smrt, nije mu nedostajalo poleta da prepredenošću i beskrupuloznim spletkarenjem Hitleru pomogne da se domogne vlasti. Kao izabrani predsjednik Reichstaga obećanjima je i poklonima podmitio sina predsjednika Reicha, Oskara von Hindenburga, pridobio je vojsku na Hitlerovu stranu i ostarjelog predsjednika Reicha u iscrpljujućim pregovorima naveo da Hitlera imenuje kancelarom. „Najsretniji trenutak" u Goringovu životu, zabilježio je Joseph Goebbels u svom dnevniku, bio je kada je „taj častan vojnik dječjeg srca Hitleru donio vijest da više nema prepreka za preuzimanje vlasti." Za taj trijumf bio je bitno zaslužan Goring, tako da je za te usluge Hitler svog pomoćnika nagradio nizom položaja: državnog ministra, najprije bez portfelja, državnog povjerenika za zrakoplovstvo i privremenog pruskog ministra unutarnjih poslova.

Goring je tako postao neka vrsta generalnog Hitlerova opunomoćenika koji je potajno trebao ustrojiti ratno zrakoplovstvo. Zapovijedao je najsnažnijim policijskim formacijama u Reichu sredstvom moći kojim se Goring, što se inače izdavao za ugodna čovjeka, poslužio neočekivanom brutalnošću. Salonski lav pokazao je pandže i nad političkim je protivnicima, i komunistima i socijaldemokratima, pod krinkom prividnog legitimiteta provodio teror. Izvanrednim uredbama, koje bi potpisao predsjednik Reicha, postavio je temelje vladavini terora. Više nije imao dlake na jeziku: „Sunarodnjaci, moja razmišljanja neće oslabiti nekakva pravna kolebanja. Moje mjere neće oslabiti nekakva birokracija. Ja ovdje imam provesti pravdu, samo uništavati i istrijebiti, ništa više!"

Goringu nije teško palo održati ta obećanja. U Prusiji je 50 000 članova SA, SS-a i „čeličnih kaciga" pretvorio u „pomoćnu policiju", „očistio" je javnu upravu i policijske uprave i prije zadnjih parlamentarnih izbora - koji više nisu bili slobodni - pokrenuo je neviđenu hajku na političke protivnike.

Policija se „spletkarenju protudržavnih organizacija" trebala suprotstaviti najoštrijim sredstvima" i „ako je to potrebno, bezuvjetno upotrijebiti i oružje". Pištolji su zamijenili gumene palice, a Goring je huškao vjeran svojoj krilatici: „Svaki metak iz policijskog pištolja, moj je metak." Smeđu se rulju više nije moglo zaustaviti. Bande razbijača nesmetano su harale u prisustvu policije. Joseph Goebbels s poštovanjem je zabilježio u dnevnik: ,,S osvježavajućom odlučnošću Goring uvodi reda u Prusiji. Sposoban je za radikalne stvari i ima živaca za oštru borbu."

Iz Goringove perspektive mnogo je toga govorilo u prilog tome da rat treba najprije objaviti KPD13-u. Ljevica je zapravo bila slaba i razjedinjena. Progonjeni protivnici služili su se parolama umjesto nasiljem. Hilter, Goebbels i Goring ipak su se grčevito uhvatili propagandistički djelotvorne ideje da bi im „komunjare" u zadnji tren mogle osporiti vlast. činilo se da bi se te vizije mogle i obistiniti, jer je u noći na 27. veljače 1933. kupola Reichstaga osvanula u plamenu. Tko je podmetnuo požar? Komunist koji je uhićen na mjestu događaja i poslije osuđen na smrt, Marinus von der Lubbe? KPD? Ili nacisti s Goringom na čelu? Reichstag je podzemnim hodnicima bio povezan s palačom predsjednika Reichstaga, Goringa. Je li Goring naredio podmetanje vatre, iako je izgorjelo nekoliko naslijeđenih predmeta, koji su Goringu bili dragi? Uvjerljivih dokaza tko je izazvao požar nema ni dan-danas. Odlučujuće je, međutim, da je Goring zapaljeni Reichstag, simbol Republike, smatrao razlogom da pokrene hajku na komuniste i druge protivnike. Prvi je stigao na mjesto događaja i prvi je pustio glas da je riječ o puču ljevice, ne bi li tako legitimirao državni udar zdesna. „To je početak komunističkog ustanka", izderao se Goring na kasnijeg šefa Gestapa14, Rudofa Dielsa, nadglasavajući zvuk sirena. „Krećete u napad! Ne smije se izgubiti ni minuta!" Još iste noći izdane su zapovi13 KPD - Kommunistische Partei Deutschhnds - Njemačka komunistička stranka 14 Gestapo - Geheime Staatspolizri - Tajna državna policija jedi da se uhiti preko 4000 dužnosnika KPD-a, da im se zatvore uredi i zabrane novine, a omraženi pisci, poput Carla von Ossietzkva, stave u „preventivni zatvor". Još i prije nego što se munjevitom brzinom proširila vijest o požaru, Goring je sastavio crne liste s imenima žrtava.

Od 28. veljače 1933., kad je s Uredbom o podmetanju požara u Reichstagu uvedeno trajno izvanredno stanje, izvan zakona su stupila osnovna prava, kao, na primjer, sloboda pojedinca. Javni je teror „legaliziran". Goringu više ništa nije stajalo na putu. Po njegovim se naredbama političke protivnike, ali i homoseksualce i Jehovine svjedoke odvodilo u koncentracijske logore. Goring je naredio da se u Oranienburgu i Papenburgu otvore popravilišta i mučilišta, nazvana „logorima za preodgoj". Krajem srpnja 1933., pola godine nakon Hitlerova preuzimanja vlasti, logori s 27 000 političkih zatvorenika bili su pretrpani. Uhićenja su, naklapao je Goring u statusu svjedoka u Nurnbergu, bila „politička odluka najviših državnih tijela donesena radi nužne obrane države". I da je, naravno, u logorima, sasvim sigurno bilo i strahota, batina i „grubosti". „Što ima prednosti, ima i nedostataka", ali: „Ja sam, naravno, izdao zapovijed da se takve stvari ne smiju događati." No stanje se u logorima nije mijenjalo. U razgovoru sa zatočenicima, kao npr. s Ernstom Thalmannom, predsjednikom komunističke stranke, zažalio je zbog uporabe fizičke sile, ali je rekao da nije mogao svugdje biti prisutan. Thalmann je vraćen u koncentracijski logor i 18. kolovoza 1944. strijeljan u Buchenwaldu - u trenutku kada koncentracijski logori više nisu bili u Goringovoj mjerodavnosti, nego državnog vođe SS-a, Heinricha Himmlera, koji je po Hitlerovoj želji preuzeo Goringovu tvorevinu, Gestapo. Strastveni lovac u srpnju 1934. za utjehu je dobio dvije nove dužnosti: ravnatelja državnih šumarija i državnih lovišta. Zakon o lovu koji je donio Goring vrijedi još i danas a zabranjuje vivisekciju. Očito mu je bila važnija dobrobit divljači nego njegovih političkih protivnika. „Tko muči životinje", pisalo je na drvenoj pločici u njegovoj radnoj sobi, „vrijeđa njemački nacionalni osjećaj." Želio je znati što osjeća narod, a ponajviše što osjećaju njegovi suparnici. Zato si je ubrzo nakon preuzimanja vlasti osnivanjem Istražnog ureda državnog ministarstva zrakoplovstva osigurao nepresušan izvor informacija. Iz njega je crpio korisne podatke kako bi spletkarenjem sačuvao premoć u borbi za vlast. Oko 3000 suradnika prisluškivalo je u udarno vrijeme telefonske veze u Državnom uredu, ministarstvima, stranačkim uredima i veleposlanstvima. Stručnjaci za prisluškivanje dvadeset četiri sata na dan dešifrirali su kodirane tekstove i sve zapisivali ne bi li

utažili šefovu glad za vijestima iz politike i privatnih života. Bilo intimna šaputanja između Goebbelsa i Lide Baarove, bilo političke rasprave između inozemnih dopisnika - Goringovi prisluškivači marljivo su bilježili svaku riječ, ma koliko bila banalna. „Stoje to?" šalila se na telefonu supruga nekadašnjeg kancelara Reicha, Kurta von Schleichera. „Bez i to nitko ne želi biti.

S i to žele svi biti! I, predaješ se?" Odgovor: Arijski.15 Cerekajući se i udarajući dlanovima o bedra, Goring je takvim „vijestima" zabavljao kolege. Druga „saznanja dobivena istražnim radnjama", zapisana na „smeđim listovima", držala su se u strogoj tajnosti. Bili su to politički eksplozivni podatci koji su Ernsta Rohma stajali života.

Iz „izvješća o rezultatima istražnih radnji" Goring je doznao da je nezadovoljni revolucionar prema Hitleru sve kritičniji. Već je duže vrijeme zahtijevao da se „očiste" stranka i SA. Sada mu se ponudila prilika za obračun s Hitlerovim bliskim prijateljem, koji je defacto bio ono što je on želio postati: drugi čovjek stranke. Hitler je osobno vodio akciju ubijanja na Jugu. Goring i Heinrich Himmler vukli su konce u Berlinu i u Sjevernoj Njemačkoj - za Goringa još jedna prigoda da se Hitleru preporuči kao dobrovoljni krvnik. Na staroj Vojnoj akademiji u berlinskoj četvrti Lichter15 Igra riječi: Arisch - arijski, Arsch - guzica felde dao je strijeljati 43 navodna pučista. Bilo je to prvo masovno ubijanje koje je naručio režim.

Goring se zbog njega nije pokajao ni u Nurnbergu: „Ti pripadnici SA bili su gomila perverznih bandita! Prokleto je dobra stvar da sam ih uklonio, inače bi oni nas bili ubili."

Hitleru se svidjelo kako je njegov „najvjerniji sljedbenik" u krizna vremena „hladnokrvno" postupao. Vojničina Goring se iskazao. To što ideološki baš nije bio potkovan, nije smetalo. Goring je uživao Hitlerovo povjerenje, i ropski mu je služio, poričući samog sebe. Već je sama Hitlero-va prisutnost bila dovoljna da Goring izgubi svaku sposobnost kritičkog prosuđivanja. „Trudim se", navodno je rekao ministru gospodarstva, „ali svaki put kad sam u njegovu društvu, srce mi padne u pete." Strahopoštovanje prema Hitlerovoj moći jest ono što je od njega napravilo dobrovoljnog izvršitelja, koji je Hitleru bio vazalski odan i obožavao ga poput idola. „Tko god poznaje odnose kod nas", napisao je 1934. u svojoj knjizi Građenje jedne nacije, „zna da svatko od nas ima onoliko moći koliko mu je Ftihrer želi dati. Samo s Fuhrerom i uz njega čovjek ima stvarnu moć i u rukama su mu najjača sredstva državne moći, ali ako netko do toga dođe protiv njegove volje i želje, istog trenutka gubi svu moć. Jedna Fiihrerova riječ, i odmah padaš..." Goringova se odanost isplatila. Kad je Hitler nakon Hindenburgove smrti postao „Fiihrerom i kancelarom Reicha" i kad je Goring od časnika Luftioaffea tražio da se zakunu na vjernost Hitleru, u prosincu 1934. ispunila se njegova najveća želja. Tajnim dekretom Hitler ga je imenovao svojim nasljednikom. Sada je bio priznat kao drugi čovjek, budući tiranin. San o apsolutnoj moći postala je pokretačkom snagom njegova života.

Svima je trebalo pokazati koliko je daleko dogurao. Na berlinskom Kaiserdammu uselio je u raskošni stan s namještajem glomaznim poput njega samog. Uposlio je poslugu i palaču pruskog premijera dao preurediti na račun poreznih obveznika. Za Goringa novac više nije igrao ulogu.

Samo mu je duhanski koncern Reemtsma sve do 1943. godišnje doznačivao i milijun rajhsmaraka, a njemačka automobilska industrija podmitila ga je jahtom Carin II u vrijednosti od milijun i pol rajhsmaraka; da bi je se zauzvrat sjetili kod narudžaba za proizvodnju oružja. „Debeli Hermann", kako su ga zvali u narodu, punim je plućima uživao u svom usponu. Neograničeno se prepustio tjelesnim užitcima. Poslužitelj, Robert Kropp svog je gospodara noću često posluživao pivom, sendvičima i kolačima s tučenim vrhnjem. Krajem 1933. Goring je dosegao 140 kilograma. „Imao je proporcije uobičajene za njemačkog tenora", rugao mu se vašingtonski veleposlanik VVilliam C. Bullet. „Stražnjica mu je promjera od barem jednog jarda. Budući da je na sebe navukao tijesnu uniformu, bio je to jedinstveni prizor." Goring je bez ustezanja grabio sve što mu se svidjelo: nakit, slike, uniforme, ordene... Kabaretkinja Claire VValdoff jako je dobro opisala njegovu pretjeranu sklonost raskoši: „Debeli orden lijevo, debeli orden desno, a u sredini debeli trbuh." Kralj Sunca Trećeg Reicha u Schor-fheideu, idiličnom šumovitom krajoliku s jezerima sjeverno od Berlina, dao je sagraditi raskošnu rezidenciju koja je stajala milijune, a novcem iz proračuna Ministarstva zrakoplovstva i Državnog ministarstva opremio ju je ruskom parnom kupelji, kinom, gimnastičkom dvoranom i salom za prijeme visine crkvene lađe. Gdje su nekoć u lov išli markgrofovi i pruski kraljevi, kućedomaćin Goring zvao je industrijalce i diplomate na lovačka druženja ili se

nostalgično prisjećao srednjovjekovnog svijeta snova iz djetinjstva.

Odjeven u kožno lovačko odijelo te s lukom i strjelicom u rukama odlazio bi u dugačke vožnje kočijom, a večeri provodio za upravljačkom pločom električne željeznice, igračke pretjeranih dimenzija, poklona Pruskog državnog kazališta, koju je poput malog djeteta ponosno pokazivao veleposlanicima, pa i Francuzu Francois-Poncetu. Prizor je diplomatu otkrio kakvim se mislima bavi Goring. „Dok mi je pokazivao igračku", prisjeća se diplomat, „jedan od nećaka doviknuo mu je: 'Ujače Hermann, pusti francuski vlak!' Vlak je izišao iz spremišta. Nećak je po jednoj od žica razapetih iznad krajolika pustio da klizne mali zrakoplov iz kojega su padale bombe s upaljačima kojima je dječak pokušao pogoditi francuski vlak."

Vlastelinski posjed Goring je nazvao po svojoj prvoj supruzi Carinhall. Samo za nju, koju je cijeli život obožavao poput svetice, na obali jezera dao je sagraditi granitnu grobnicu. U ljeto 1934. lijes s Carinim tijelom prevezen je iz Švedske u Schorfheide, gdje je sada uz Goringa druga žena uživala u ugodnim stranama moći. Plavokosa glumica Emmy Sonnema-nn s ulogom Gretchen u Faustu u kazališnoj je provinciji stekla skromnu slavu. 10. travnja 1935. udala se za, kako se govorilo, neplodnog muškarca, koji je vrlo smireno otrpio kada su „prijatelji" na kraju ceremonije vjenčanja u zrak pustili dvije rode. Goring nije podnosio vojne svećenike u Luftivaffeu, ali je suprotno stranačkim običajima inzistirao na crkvenom vjenčanju. Vjenčanje jedino nije smjelo predugo trajati. Biskup Reicha, Ludwig Miiller, za propovijed u berlinskoj katedrali dobio je ni više ni manje nego pet minuta. Goringu je od pobožnih riječi mnogo važniji bio popratni program. Deset generala Luftzvaffea, 30 000 vojnika, šest orkestara i najnoviji zrakoplov na nebu iznad Berlina vjenčanju su podarili sjaj svečanog državnog čina. Pomalo razdražen, londonski je veleposlanik sir Eric Phipps primijetio: „Sad mu preostaje još samo jedno - ili prijestolje ili stratiše." Goring je vjenčanje bez skrivanja pretvorio u vojnu paradu. Već je mjesec dana ranije, kao da otkriva spomenik, pokazao čime se on i državni tajnik, Erhard Milch, bave još od 1933.: Njemačka je raspolagala Luftivaffeom, koji više nije bio privjesak vojske, nego je unaprijeđen u samostalni dio Wehrmachta.

Kao vrhovni zapovjednik Luftzvaffea Goring je stekao politički ugled. Sada je pripadao vojnoj eliti i zapovijedao MinisKorumpirani morfinist; Goring u Hitlerovom društvu Ako su katolici uvjereni kako je Papa u svim religioznim i moralnim stvarima nepogrešiv, tada i mi nacionalsocijalisti s istim unutarnjim uvjerenjem jednostavno proglašavamo da je Fiihrer za nas nepogrešiv. Goring, 1942. tarstvom zrakoplovstva s 2800 soba i navodno 1600 borbeno spremnih letjelica. Zapravo je riječ bila o 200 zastarjelih zrakoplova.

Još prije preuzimanja vlasti Goring se pokazao radikalnim zagovornikom brzog naoružavanja. Sada, kao vrhovni zapovjednik Luftzvaffea, bio je u mogućnosti požuriti skupo naoružavanje ratnog zrakoplovstva koje je iziskivalo velike količine sirovina, te Hitleru staviti na raspolaganje jako napadačko oružje. „Zamišljam kako posjedujemo ratno zrakoplovstvo", poručio je za budućnost poručnicima avijatičarima prilikom njihove zakletve, „koje će se, kad kucne čas, poput osvetničkog kora obrušiti na neprijatelja. Protivnik mora imati osjećaj da je izgubio i prije nego što je uopće započeo borbu s nama." U ljeto 1935. - upravo je za sve proglašena vojna obveza - Goring je od Hitlera zahtijevao da što prije udvostruči tadašnje ratno zrakoplovstvo, no s obzirom na nedostatak sirovina bio je to iluzoran plan. Kako bi poboljšao sirovine i „osigurao daljnju obrambenu sposobnost", Hitler je Goringu, svojem čovjeku za sve, u travnju 1936. povjerio vođenje Ureda za sirovine i devize. U četiri godine, zahtijevao je Hitler u jednom tajnom spisu, njemačka vojska mora biti "spremna za akciju, a njemačko gospodarstvo osposobljeno za rat". Prigovore nije priznavao.

Gospodarski su problemi za Hitlera bili „problemi volje", i smatrao je da samo Goring ima dovoljno snažnu volju. „On je najbolji čovjek kojega imam, (...) odlučan čovjek koji zna što se od njega traži i kako će to provesti." Iako je taj čovjek za gospodarska pitanja bio laik, Hitler mu je 1936. za jedne šetnje na Obersalzbergu povjerio dužnost koja ga je po moći učinila drugim čovjekom države: kao „povjerenik za četverogodišnji plan" s najvišeg je mjesta dobio naredbu da ubrza naoružavanje, „izbori slobodu prehrane za njemački narod", a prije svega da pripremi sirovine i devize za „rat u

miru". Poput Hitlera, i Goring je sanjao o gospodarski nezavisnoj Njemačkoj - pa je narodu namijenio umjetne proizvode kao npr. umjetni med i umjetne tkanine, dok je on za sebe naručivao izmišljene uniforme i odijela od najfinijeg sukna. „Goring je isto toliko smiješan koliko opasan", smatrao je francuski diplomat Robert Coulondre. „Smiješno je kad je nesretan zbog toga što za svoju zbirku ne može nabaviti Napoleonov maršalski štap; ali bolje nam je da strahujemo kad govori o svojim zrakoplovima i topovima čiju je proizvodnju ubrzao divljačkom energijom."

Topovi umjesto maslaca: zrakoplovi, tenkovi, brodovi bili su važniji od osobne potrošnje i solidnih državnih financija. Na upozorenja stručnjaka, kao npr. Hjalmara Schachta, uglednog državnog ministra gospodarstva i predsjednika Državne banke, Goring se nije obazirao. Kao i na početku diktature sve je svoje snage upotrijebio za to da gušeći svaki otpor žurno provede Hitlerovu politiku. Onomu tko je znao zbrojiti jedan i jedan bilo je jasno: Bude li pretjerano naoružavanje prisilno ubrzalo odluku o započinjanju rata, izbjeći će se propast države. „Naoružavanje se mora nastaviti", u prosincu 1936. Goring je izričito opomenuo vodeće industrijalce. „Kad pobijedimo, u dovoljnoj ćemo mjeri nadoknaditi štetu privredi. (...) Ne smijemo računati koliko to stoji. (...) Sada igramo u najviši ulog. Ima li išta isplatljivije od narudžaba za proizvodnju oružja?" Još je jasniji bio 2. prosinca 1936. prilikom obraćanja zapovjednom kadru Luf-tivaffea: „Opće stanje vrlo je ozbiljno. Poželjno je održavati mir do 1941., ali ne možemo znati hoće li i prije toga doći do komplikacija. Već smo u ratu, samo što se ne puca." To je, međutim, bila poluistina. U isto vrijeme njemačka Legija Kondor sudjelovala je u španjolskom građanskom ratu pomažući fašističkom diktatoru, generalu Franciscu Francu - za Luftzvaffe je to bila prigoda, kako je Goring rekao, „da u oštroj paljbi isproba služi li svrsi nedavno razvijeni materijal."

Taj rat u miru u svakodnevici je vrlo rano uzeo danak. Izdatci za naoružanje koji su vrtoglavo rasli išli su na račun stanogradnje i opskrbe namirnicama. Nedostajalo je sirovina i deviza, a ubrzo i radne snage. Još prije početka rata navodnom „narodu bez životnog prostora" nedostajalo je ljudstva za ispunjavanje režimskih planova naoružanja. Problem željezne rudače Goringu je zadavao posebno velike glavobolje. Kad se u srpnju 1941. osjetila drastična nestašica čelika i željeza te je i slobodno tržište prijetilo zapadanjem u krizu, Goring je kao u nekom iznenadnom napadu ubrzao nacifikaciju rurske industrije. Otvaranjem Državnih tvornica Her-mann Goring patron je naložio da se u Salzgitteru ni iz čega izgradi najveći europski koncern za proizvodnju čelika te da se izradi nacrt koji bi grad pretvorio u tvornicu skromnog imena Hermann Goring grad - trenutačni vrhunac bolesnog nagona za samoisticanjem. Hjalmar Schacht više nije želio sudjelovati u tom pogubnom ludilu naoružavanja jednog diletanta što se šepirio poput pauna. U studenom 1937. ministar je morao napustiti svoju dužnost - trijumf u kojem je Goring, kratko vrijeme njegov nasljednik, svojski uživao. Telefonski ga je podrugljivo obavijestio: „Sada ja sjedim u vašoj fotelji."

Goringova pohlepa ubrzo se usmjerila na sljedeću, još važniju dužnosti. „Obilje svojih počasti", primijetio je ministar financija, Lutz Schwerin von Krosigk, „želio je okruniti položajem ministra rata". To je bio general-feldmaršal VVerner von Blomberg i upravo se oženio drugi put. No mlada je, prema onom što su govorili policijski dosjei, bila „dama s prošlošću", prostitutka i model za akt fotografije. Vjenčanje se pretvorilo u moralni i politički skandal i Goringu poslužilo kao još jedan adut. Goring je čvrsto računao s tim da će on naslijediti Blomberga koji je postao nepoželjan.

Kandidat je poput pauka pleo mrežu prljavih spletaka u koju je trebao upasti njegov najjači suparnik, vrhovni zapovjednik vojske, general pukovnik barun VVerner Fritsch. Jedan drugi policijski dosje, koji je Goring žurno pribavio, optužio je von Fritscha da je homoseksualac neutemeljene optužbe, ali dovoljne da von Fritscha prisile na ostavku. Već se činilo da je potajni organizator visoko na vrhu, ali komedija je završila velikom pljuskom za Goringa.

Hitler je sam sebe izabrao za vrhovnog zapovjednika Wehrmachta i kandidata gladnog položaja udobrovoljio još jednom titulom: „feldmaršal". 1. ožujka 1938. romanist, Victor Klemperer, njemačko-židovskog podrijetla zabilježio je u svom dnevniku: „Danas, na pokladni utorak na berlinskom karnevalskom slavlju Hitler je Goringu svečano uručio štap maršala. Nisu ni svjesni

koliko su smiješni."

Riješivši se uz Goringovu pomoć Blomberga i Fritscha, Hitler je bez krvoprolića uklonio najutjecajnije osobe koje su bile protiv rata. Goring je znao što Hitler želi, otkako je njemu i najvišim vojnim licima na tajnoj konferenciji 5. studenog 1937. priopćio da „pitanje životnog prostora" želi riješiti najkasnije od 1943. do 1945., a po mogućnosti i prije. Hitler još uvijek nije želio rat. Još uvijek je opominjao Goringa da „zastupa takvu političku liniju koja neće dovesti do brahijalnih rješenja". To se prije svega odnosilo na „pitanje Austrije". Hitler je svoju domovinu mirnim putem želio dobiti „natrag u Reich" i u Goringu je našao žestokog i odlučnog pomoćnika koji je bez ikakvih skrupula i protivno volji svojih saveznika, kao na primjer Italije, požurivao Anschluss16 te Hitlera, štoviše, poricao da Beč, bude li to potrebno, pokori i silom. Kao što trener bodri boksača, tako je Goring neodlučnog Hitlera poticao na ofenzivu i naposljetku se i sam popeo u ring kad je austrijski kancelar Kurt von Schussing najavio referendum za nezavisnost zemlje.

I doista, Goring je tih burnih dana prije austrijskog kraja u Državnom uredu poput vojskovođe vukao konce preko telefona. U 27 telefonskih razgovora između Berlina i Beča, Goring je 11. ožujka 1938. otvorio put Anschlussu. Od kancelara Kurta von Schussinga ultimativno je tražio ostavku i kao Hitlerov nasljednik predstavio novog namjesnika za Beč, Arthura Sey6a-Inquarta.

Savezni predsjednik, Wilhelm Miklas, odbio je 16 Anschluss - priključenje nacista imenovati namjesnikom za Beč. Kad je bilo jasno da će Italija i Engleska šutjeti, Goring je ,,u Fiihrerovo ime" naredio ulazak trupa u Austriju. Tek nakon sat i pol izdiktirao je ciničan telegram u kojem Sey6-Inquart u ime „provizorne austrijske vlade" Berlin moli za „što brže slanje njemačkih trupa". U tom trenutku Goringova je želja već odavno bila ispunjena. „Manje je Ftihrer, a više sam ja", dao je u Nurnbergu izjavu za zapisnik o tomu kako su se stvari doista odvijale, „odredio tempo i čak sam zanemarujući Fiihrerovo kolebanje pokrenuo razvoj događaja." Prvi se put jasno vidjelo da se Hitler i Goring nisu savršeno slagali. U savezu te dvojice pojavile su se prve, jedva vidljive pukotine koje je prikrio brzi trijumf. Hitler nije smio dopustiti da Goring još jednom preuzme vodstvo.

Kao ni Hitler, Goring se nije želio odreći izravnog kontakta s razdraganim masama. U Linzu je iskoristio priliku da otvoreno kaže kako je s ulaskom trupa na vrata pokucao i sustavni teror: „Grad Beč ne možemo više smatrati njemačkim gradom. Grad koji ima više od 30 000 Židova ne može biti njemački grad. Ali Beč mora ponovno postati njemački." Još u trenutku euforije ujedinjenja Goring je naredio da se trgovina što prije temeljito i brižno „arizira" te da se Židove prisili na odlazak u inozemstvo. „Povjerenik za četverogodišnji plan" i u Reichu je pokrenuo egzodus Židova.

Pred zakonom su Židovi već bili građani drugog reda, otkako je Goring kao predsjednik Reichstaga u rujnu 1935. u Nurnbergu donio „rasne zakone" i tom prilikom kukasti križ proglasio „svetim simbolom" u borbi protiv „Židova kao uništavača rase".

Goring se na riječima isticao kao netko tko fanatično mrzi Židove, ali je njegov odnos prema Židovima do samog kraja bio nejasan i za čovjeka iz najbližeg Hitlerova okruženja netipično slojevit i nedogmatičan. Bio je zločinac u sjeni, s kojim se katkad moglo razgovarati: Židovima od kojih je imao koristi, primjerice trgovcima umjetninama, Goring, čiji je krsni kum također bio napola Židov, izdavao je propusnice - u skladu sa svojom svojeglavom krilaticom: „Tko je Židov, određujem ja." Držao se i drugog čovjeka Luftzvaffea, također napola Židova, Erharda Milcha, koji je poslije postao general-feldmaršal, i supruzi Emmy pomogao da kolege iz kazališta, Židove, spasi od uhićenja SS-a i Gestapoa. Glumica Kathe Dorsch, koja se Goringu sviđala, 1936. umirivala je pisca Carla Zuc-kermavera: „Ako te uhvate, odmah idem Goringu i plakat ću tako dugo dok te ne puste."

Njezine su suze tako nekima otvorile vrata logora. Goringov antisemitizam doista je ovisio o njegovim sklonostima i njegovu raspoloženju. Njegova mržnja prema Židovima, s obzirom na to da je bio vodeći nacist, bila je obilježena „osjećajem obveze" te dodvorničkom poslušnošću prema Hitleru čija je rasna ideologija iz oportunističkih razloga postala i Goringovo uvjerenje. Za sebe je tvrdio da je ublažavao Hitlerovu politiku prema Židovima, a nećaku, Klausu Riegelu, kako je tvrdio, rekao je da Židove, doduše, želi ukloniti iz političkog i gospodarskog života, ali da nikome

ne želi učiniti išta nažao.

Iako Goringov antisemitizam nije bio onako radikalno usmjeren na ubijanje Židova, kao onaj Josepha Goebbelsa, iza fasade tolerancije skrivala se duboko ukorijenjena mržnja prema Židovima, koja je bila uočljiva već 1925. u švedskoj psihijatrijskoj klinici Longbro i u Trećem Reichu ga učinila pokretačkom snagom za progon Židova. Te mržnje nije poštedio čak ni stare drugove. Kad mu je jedan židovski zlatar, nekoć letač u lovačkoj eskadrili pod njegovim zapovjedništvom, zabrinut ispripovijedao o prijetećim pismima usmjerenim protiv Židova, Goring se najprije pokazao dobronamjernim: „Ne zabrinjavaj se. Ja ću se za to pobrinuti". Drug koji mu se obratio za pomoć tada je, međutim, naglasio da je i on Nijemac. Goring se izderao na njega: „Za bivšeg druga sve ću učiniti. Ali osporavam ti pravo da se nazivaš Nijemcem. Ti nikad nisi bio Nijemac. Ti si Židov."

Po Goringovu mišljenju Židove se „svim sredstvima" trebalo ukloniti iz gospodarstva. Pogrome koje je u Kristalnoj noći 9. studenog 1938. smislio Joseph Goebbels kritizirao je, ali ne zbog toga što je suosjećao sa sugrađanima židovskog podrijetla, nego iz isključivo gospodarskih razloga. „Bilo bi mi draže da ste ubili dvjesto Židova umjesto što ste uništili tolike vrijednosti." Dva dana nakon noći u kojoj su gorjele sinagoge Goring je sve strane koje su u tomu sudjelovale pozvao na „odlučujuću" sjednicu u Državno ministarstvo zrakoplovstva radi, kojeg li cinizma, okončavanja izgreda: „židovsko pitanje" odsad se mora sažeti i riješiti „ovako ili onako". ,,U telefonskom razgovoru Fiihrer me jučer upozorio da odlučujuće korake sada poduzimamo iz središnjice." Tako je Goringu dodijeljena uloga najvišeg koordinatora za „rješenje židovskog pitanja", po njegovu mišljenju „opsežnog gospodarskog problema" koji je „udarac po udarac" želio riješiti „ariziranjem" gospodarstva. Pod Goringovim predsjedavanjem skupština je odlučila osnovati Središnjicu za iseljavanje Židova i njemačke Židove obvezati na plaćanje milijarde maraka - kao „naknade" za ono što su opustošili SS i SA. Vidljivo zadovoljan Goring se obratio okupljenima: „Uostalom, još jednom moram ustvrditi: ne bih želio biti Židov u Njemačkoj."

Tih se dana Goring nije bavio samo „problemom Židova". Neposredno nakon „priključenja" Austrije usredotočio se na Hitlerov sljedeći vanjskopolitički cilj: Sudete. Zahvaljujući dokumentima ukradenim iz arhiva austrijskih veleposlanstava u Berlinu, Pragu, Parizu i Londonu, te zapisniku prisluškivanja njegova Istražnog ureda Goring je znao koliko se Engleska i Francuska boje rata. Ta činjenica osnažila ga je u namjeri da sudetsko pitanje riješi sličnim sredstvima ucjene kakva je u ožujku 1938. upotrijebio u Austriji. No plan mu nije uspio. Ovaj put je Hitler odredio tempo.

Goring se ponovno našao u ulozi promatrača. „Slijepo crijevo Europe" - čehoslovačku, želio je mirnim putem „raskomadati" i podijeliti između Poljske, Mađarske i Njemačke. „Posezanje za Pragom", pribojavao se Goring, „moglo bi izazvati zapadne sile i pokrenuti svjetski rat." Hilter je u međuvremenu visokim časnicima i službenicima iznio svoju „nepromjenjivu odluku" da čehoslovačku u dogledno vrijeme „razbije vojnom akcijom".

Goring je oprezno iznio svoje sumnje: Zar ne bi bilo bolje da se Reich najprije potpuno naoruža kako bi se smanjila opasnost napada na Njemačku? Hitler se nije obazirao na prigovore svoga sljedbenika. Želio je napasti. Mir je sada bio još samo predratno stanje.

Goring se ogradio od Hitlerovih ratnih planova, ali se i dalje itekako trudio da mu bitno ne proturječi. Iz dugogodišnjeg je iskustva znao da tvrdoglavo protivljenje Hitlera samo učvršćuje u njegovim namjerama. Umjesto da mu se suprotstavi, Goring se potrudio naći druga rješenja ne bi li ipak spriječio „veliki rat". Londonu i Parizu nagovijestio je spremnost na pregovore i primamljivim obećanjima i prijetnjama zapadne sile pokušao odvratiti od akcije. Goring, naravno, nije bio politički umjerenjak, ali u usporedbi s Hitlerom nije ni izdaleka bio takav tvrdolinijaš, a osim toga bio je pristaša fiksideje o njemačko-britanskoj prevlasti u Europi. Hitler u međuvremenu, međutim, više nije želio ni čuti za svečana zaklinjanja u mir, u koji je po njegovim nalozima Goring prilikom lovačkih druženja u Schorfheideu uvjeravao britanske diplomate. Wehrmachtu je 1. listopada 1938. izdana zapovijed da bude u stanju pripravnosti. Sve je mirisalo na rat. Sve pesimističniji Goring grozničavo je tražio izlaz.

Na skupu stranke u Nurnbergu ravnatelj državnih šuma obećao je britanskom veleposlaniku, sir Nevilleu Hendersonu, četiri najbolja njemačka jelena, ako Engleska prestane štiti Prag. Od britanskog diplomata Goring je nekoliko puta zahtijevao da se Hitler i premijer Neville Cham-

berlain nađu u četiri oka. Iako je Chamberlain, kojemu je stalo do mira, ozbiljno shvatio Goringovu želju, stanje se i dalje zaoštravalo. Hilter je ultimativno tražio predaju njemačkih sudetskih područja. činilo se da je engleskoj mirovnoj politici konačno došao kraj. I da će se ostvariti Gorin-gova noćna mora. 28. rujna 1938., kratko prije isteka ultimatuma, zasiktao je na Ribbentropa: „Ako sada izbije rat, ja ću njemačkom narodu reći tko je za to kriv." Ribbentropp mu je bijesno uzvratio neka se više ne usudi s njime tako razgovarati. Dva najviša predstavnika režima izvrijeđala su se u Hilterovoj prisutnosti poput „dviju primadona prije generalne probe", tvrdi jedan očevidac. Navodno je Goring poslije tvrdio kako je Fiihreru rekao da ne želi rat, jer zna što rat znači. Ali ako, nastavio je Goring, Ftihrer izda naredbu za pokret trupa, „ja ću prvi sjesti u zrakoplov i povesti druge." Goring je to doista rekao, ali ne u tom razgovoru u Državnom uredu niti je to rekao u Hilterovoj prisutnosti. Goring nikada nije smogao hrabrosti da u izravnom razgovoru s Hitlerom izričito brani svoje mišljenje.

Prema svom se Fiihreru razmetljivi neumorni momak ponašao ponizno i poput prave mu se ulizice gotovo nepodnošljivo dodvoravao. Goringova dilema zvala se Hilter. Od nje nije mogao pobjeći. „Bio je", kako je primijetio veleposlanik Francois-Poncet, „osjetljiv i uvredljiv. Zatim bi se poput Ahila povukao u šator. Ali Hitler bi ga brzo pozvao natrag, potapšao po ramenu i rekao: Moj dobri Goring! Goring bi pocrvenio od sreće i sve bi bilo zaboravljeno..."

Hilteru se, međutim, nasljednik kojega je sam odabrao, više nije onako sviđao kao pred kraj prošle godine. Otkako je Mussolini na „nesretnoj Minhenskoj konferenciji" kompromisnim dogovorom, koji je osmislio Goring, miru barem nakratko dao priliku, Hilter i njegov drugi čovjek osjetno su se otuđili. Kraj čehoslovačke države bio je, doduše, zapečaćen potpisivanjem Minhenskog sporazuma, ali tom se uspjehu veselio Goring, dok je Hitler bio oneraspoložen i optužio svog sljedbenika za „kukavičluk". Morao je odgoditi svoj rat, i za to je s pravom okrivljavao i Goringa. U Hitleru je proklijala sumnja da njegov podložnik više ne podržava onako bezuvjetno njegov bezobziran prostorni i rasni program Ja sam čovjek renesanse; Herman Goring Želite li doista učiniti nešto novo, u tomu vam neće pomoći dobri. Oni su samodostatni, lijeni, imaju svog dragog Boga i tvrdoglavi su-s njima to nije moguće izvesti. Dajte mi prepredene nitkove. Goring svom branitelju u Niirnbergu, 1946. kao što je to činio pokorni ministar vanjskih poslova. U nadolazećim mjesecima Ribbentrop je preuzeo ulogu koju je Goring odigrao prilikom priključenja Austrije. On je i dalje formalno ostao „drugi čovjek" u državi, ali u onim sudbonosnim proljetnim i ljetnim mjesecima njegova je moć sve više slabjela, iako se sačuvao privid „prijateljstva" između Fiihrera i njegova „najvjernijeg sljedbenika".

Odluke iz Miinchena brzo su zaboravljene. Sada je vjetar puhao iz drugog smjera. Znakovi su najavljivali oluju. Hilter se spremao uništiti čehoslovačku. U ožujku 1939., u subotu, danje znak za početak ofenzive, a čehoslovačkoj ultimatum: Prag jednostavno mora prihvatiti okupaciju češke i Moravske. Goringa su iz svega toga isključili. Oslabljena zdravlja, liječio se u toplicama u San Remu. Šetnje i partije tenisa bile su u neobičnoj suprotnosti s teškom krizom što je zahvatila cijelu Europu. Hitler je osobno naredio Goringu da ode na taj godišnji odmor kako bi on nesmetano mogao pripremiti smrtonosni udarac čehoslovačkoj. „Njegov boravak u Italiji", izjavio je, „umirit će tamošnje uznemirene duhove." Tako je Goring tek na dan ulaska trupa, 15. ožujka 1939., doznao što je Hitler planirao njemu iza leđa. „Razljutio sam se", prisjećao se u Niirnbergu, „jer se o svemu odlučilo bez moga znanja. Ja sam savjetovao strpljenje i naglašavao da bi kršenje Minhenskog sporazuma značilo gubitak prestiža za Chamberlaina, što bi vjerojatno dovelo Churchilla na vlast.

Hitler me nije slušao." Hitler je očito želio izbjeći da se Goring u Miinchenu zalaže za mir.

U međuvremenu se stanje sa čehoslovačkom pogoršalo. Mađarska je zahtijevala karpatsku Ukrajinu, Slovačka je proglasila nezavisnost, nacisti su uzvikujući „Sieg Heil!" marširali VVenzelovim trgom u Pragu. U toj teškoj situaciji čehoslovački je predsjednik, Emil Hacha, hrabrošću očajnika otputovao u Berlin. Samostalnu čehoslovačku - to je političar bolestan na srce namjeravao izmoliti od Hiltera. Misija je završila ponižavajućom, čovjeka nedostojnom dramom, u kojoj je netom oporavljeni Goring imao jednu od

glavnih uloga. Hachi, koji je došao moliti, Hilter je pokazao smrtnu presudu za njegovu zemlju i od njega zatražio da se „ulazak njemačkih trupa odvije na podnošljiv način". Hacha, kojega je obuzela iznenadna malaksalost, svojim je potpisom trebao zapečatiti sudbinu višenacionalne države.

Vjerojatno zato da se dodvore Hitleru, Goring i Ribbentrop nadmetali su se u drastičnim opisima onoga što će se „sasvim sigurno" dogoditi, ako Hacha ne potpiše: „U roku od dva sata Prag ćemo pretvoriti u prah i pepeo." „Stotine bombardera čekaju na znak za polijetanje, koji će se dati sutra ujutro u 6 sati, ako potpis izostane." Slomljen Goringovim psihičkim terorom, Hacha je potpisao.

Takozvana „preostala češka" od tog trenutka zvala se „Državni protektorat češka i Moravska".

Goring se još jednom morao pokoriti Fiihrerovoj volji. Aktivni otpor, ili čak otvorena kritika, po njegovu mišljenju značili bi „izdaju" čovjeka kojem je imao zahvaliti sve što je postigao u svojoj političkoj karijeri. Goring se našao u klopci odanosti. Nekoć neosporno „drugi čovjek", nakon Ribbentropova uspona spao je na Hitlerova potrčka. Pošto je godinama bio Hitlerova osoba od povjerenja, sada se morao pomiriti s time da Hit-ler i njegov ministar vanjskih poslova važne planove kuju bez njega. Taštog i egocentričnog čovjeka žednog moći ništa nije toliko boljelo koliko osjećaj da je izgubio političku moć, i da se na njega više ne obaziru. Za to nije optuživao Hitlera; njemu je ostao vjeran i odan. Svoj bijes usmjerio je na suparnika iz vanjskih poslova, Joachima von Ribbentropa, kako je rekao, „prvog papagaja Njemačke", „kriminalnu budalu" i „taštog moćnika" koji je podupirao Hitlerovu agresivnu ratnu politiku i tako Goringa nadmašio u utjecaju i prestižu.

Kad je 22. svibnja 1939. bez Goringa dogovoren čelični pakt17, vojni savez između Njemačke i Italije, i kad ga je Ribbentrop zamolio da na fotografiji ispod koje će se staviti potpis pozira iza njega, Goringu nije preostalo ništa drugo nego da prizna svoju nemoć: „Pa nisam lud; ja čak ni ne znam što se tu potpisuje."

Hilter je u javnosti, međutim, i dalje podržavao svog vjernog druga koji ga je u politici pratio od 1922. g. Jugoslavenskom je princu Pavlu šef države rekao: „Nisam sam. Imam najboljeg prijatelja na svijetu. Imam Goringa". A kad je Emmy Goring, s obzirom na to da Hilter nije bio oženjen, „prva dama" Reicha, na opće zaprepaštenje rodila djevojčicu, Hilter je Eddi, koja je dobila ime po Mussolinijevoj kćeri, bio krsni kum. To ipak nije umanjilo podrugljive primjedbe o novom članu obitelji Goring. Narod se šalio: Što znači ime EDDA? Odgovor je glasio: Vječna hvala pobočniku18. Kabaretist Werner Finck rugao se da bi se dijete trebalo zvati Hamlet: biti ili ne biti.

Goring mu je to zamjerio i Finck je dospio u koncentracijski logor. Jer, koliko god se debeli veseljak predstavljao bliskim narodu i šaljivčinom, onima koji su ga ismijavali, vrlo brzo bi prisjeo svaki smijeh. Kad se Goring 1936. na oklopnjači Deutschland razbolio od morske bolesti i kad je povraćao preko ograde palube, dva su ga drska poručnika nazvala „državnim stručnjakom za hranjenje riba" u mrežastoj potkošulji. I ta je šala kažnjena zatvorom. „Najbolji Hitlerov prijatelj" vozio se na dva kolosijeka: s jedne se strane hvalisao tehnički navodno najmodernijim i brojčano najjačim ratnim zrakoplovstvom na svijetu, koje zapravo uopće nije bilo naoružano za duži rat, a s druge se strane svim silama trudio nagoditi s Londonom - u iluzornoj nadi da se „drugim Mvinchenom" može spasiti mir, kako bi on nesmetano mogao nastaviti luksuzan život. Iz Carinhalla je neprestano 17 Kako bi učvrstile međusobne veze i podržale jedna drugu u agresivnim pohodima, Njemačka i Italija sklopile su na taj dan 1939. ugovor o vojnoj i političkoj suradnji, nazvan čelični pakt ili Osovina Rim-Berlin.

18 Igra riječi - Ewiger Dank Dem Adjutanten sklapao nove političke veze. Nekoliko ga je puta posjetio višestruki milijunaš, direktor švedskog koncerna Electrolur, Axel Wenner-Gren, koji je mogao doći do Chamberlaina. Goring je svog specijalnog izaslanika, visoko pozicioniranog dužnosnika ministarstva, Helmuta VVohlthata, u London slao četiri puta. Plemstvo je zamolio da posreduje kod svojih engleskih članova obitelji. Ali njemačko-britanski odnosi još su se više pogoršali, kad su Hitler i Staljin sklopili Pakt o nenapadanju i kad je britanski veleposlanik u Berlinu najavio da će Chamberlainova vlada stati na stranu Poljske. Kad je Hitler krajem kolovoza naredio početak Slučaja Bijelo, tj. napad na Poljsku, državni tajnik Milch u dnevnik je zabilježio: ,,G. uli sati priopćava namjere! G. nervozan!"

Vrijeme je istjecalo, ali nije više bilo šansi da se bačva baruta deaktivi-ra u posljednji trenutak.

Goring je znao da se Hitlera, kad jednom nešto odluči, ne može nagovoriti da promijeni mišljenje, tim više što Goringo-vo mišljenje Hitleru više nije bilo važno. No nije odustao od još jednog pokušaja da Englesku drži podalje od njemačko-poljskog rata. Ostale su mu dvije nade. Da je Hitler u svojoj igri na sve ili ništa blefirao i da je ispitivanje terena u Londonu, koje je naložio Šveđaninu Birgeru Dahlerusu, urodilo plodom.

Tog industrijalca s moćnim vezama u Engleskoj i Njemačkoj Goring je poznavao od 1934. Kao i Goring, i Dahlerus je bio uvjeren da Engleska neće ući u rat i „posljednji pokušaj spašavanja mira" bio mu je zanimljiv samo iz ekonomskih razloga. Tih sudbonosnih ljetnih dana Dahlerus je kao mirovni glasnik putovao između Londona i Berlina. čovjeku u kojeg je polagao sve nade Goring je omogućio pristup Hitleru, koji se pak sa svoje strane nadao da će Engleska ostati neutralna pa je sve odlučnije zahtijevao da se djeluje umjesto da se pregovara. Goringova je neodlučna namjera da preko Dahlerusa spriječi rat propala. Zahvaljujući doušničkim izvješćima svog Istražnog ureda znao je da će Engleska i Francuska pomoći Poljskoj, a da se Italija odbija boriti na njemačkoj strani. Hitlera je još jednom pokušao odvratiti od njegove odluke.

Goring: „Ali igramo na sve ili ništa."

Hitler: „Ja sam uvijek igrao na sve ili ništa." činilo se da je borba protiv rata definitivno izgubljena. Goring se, međutim, još jednom potrudio da preko Dahlerusa u Londonu dobije termin za razgovor radi posredovanja. Bio je u velikoj neizvjesnosti. Motori dvaju Ju 52 su se zagrijavali, sluga je glačao smoking, a tjelohraniteljima je naređeno da odjenu najbolja odijela. Ali naivna nada da će se Ujedinjeno Kraljevstvo u zadnji tren odgovoriti od ulaska u rat je propala. Engleska i Francuska ušle su u rat. Dok je Luftivaffe prodirao duboko u poljski teritorij, Goring se potužio svom prijatelju i državnom tajniku: „To je strašno.

Hitler je poludio."

Utučenost nije dugo potrajala. Nakon Hitlerova najnovijeg iskaza naklonosti zaboravio je koliko je gurnut na sporedni kolosijek. 1. rujna 1939., prvog dana rata, Hitler je izjavio u Reichstagu: „Dogodi li mi se nešto u ovoj borbi, moj nasljednik bit će stranački drug Goring." Ta je „utjeha" Goringa dokraja korumpirala i zapečatila njegovu ovisnost o Hitleru. Naredba -pismeno potvrđena 29. lipnja 1941. - pretvorila ga je u obično Hit-lerovo oruđe. Za Hitlera je određivanje nasljednika bila čista formalnost. Ali za Goringa je to bio dokaz da ponovno pripada najužem krugu oko Hitlera. Samo nada da će jednom naslijediti Fuhrera nadoknadila je ponižavajući gubitak moći tijekom rata i slom „njegovih" zračnih snaga.

Zabljesnut nestvarnim brojkama o stanju zračnih snaga te obmanut navodnim „konstruktorskim uspjesima", kojima su ga zavaravali inženjeri iz pogona za isprobavanje ratnih zrakoplova u Rechlinu, Goring je od svog ratnog zrakoplovstva očekivao nemoguće. Zapravo nije bio dovoljno ponosan na teške bombardere dalekog doleta koji bi jedini bili dorasli strateškim zahtjevima dužeg zračnog rata. Luftzvaffe je bio dostatno naoružan za blickrig protiv Poljske ili Francuske, ali ne i za borbu s britanskim ratnim zrakoplovstvom.

Za akciju su bila spremna samo četiri bombardera tipa Ju 88. Bombarderi za duge staze postojali su samo na crtaćim daskama Heinkelovih konstruktora u Rostock-Marieneheu. Dana 29. travnja 1937.

Goring je osobno odgodio izradu bombardera dalekog doleta. Bilo je jasno: s ovom flotom nije bilo moguće izvesti strateške napade bombarderima koji bi polučili senzacionalan uspjeh. Početak rata Luftwaffe je dočekao nespreman.

Brza pobjeda nad dvadeseterostruko slabijim poljskim zračnim snagama prikrila je stvarne slabosti i pojačala Goringovo potpuno prepuštanje zanosnoj euforiji pobjede. U prvom velikom zračnom napadu na neki grad naredio je da 400 zrakoplova zapadni dio utvrđene Varšave sravni sa zemljom kako bi se kasnije hvalisao da pobjedu nad Poljskom Reich može zahvaliti samo Luftzvajfeu.

Nakon razaranja Varšave 14. svibnja 1940. slijedio je napad na Rotterdam koji je bombardiran, iako su ondje upravo bili u tijeku pregovori za predaju. Rat koji je Goring još uvijek želio zaustaviti s jedne mu je strane pružio neslućene mogućnosti da se istakne pred Hitlerom. No s druge je strane bio svjestan da gospodarstvo nije pripremljeno za rat. Nije se samo zato nastavio truditi da privatnim kanalima postigne pristojan mir s VVashingtonom i Londonom. Preko vlasnika

multinacionalnog naftnog koncerna, VVilliama Rhodesa Davisa, Goring je predsjedniku Rooseveltu poslao mirovne signale. Njegova se ponuda činila gotovo senzacionalnom: on kao kancelar odmah bi ustupio Poljsku i obustavio progon Židova. Predsjednik SAD-a pozitivno je reagirao i Njemačkoj zajamčio granice koje je imala prije 1914. te povrat kolonija.

Birger Dahlerus istodobno je - uz Hitlerov pristanak - ponovno ispitivao teren u Londonu. Svi su se pokušaji ponovno izjalovili. Nestala je iluzija o miru. Vrijedila je Hitlerova parola: „Svaka je nada u kompromis djetinjasta, pobjeda ili poraz."

3. rujna 1939. Goring je sumnjičavo izjavio: „Ako izgubimo ovaj rat, neka nam se nebo smiluje."

Goring je računao s dugim ratom na više fronti. Probudila su se traumatična sjećanja na studeni 1918., ali usprkos svim sumnjama od početka je sudjelovao u Hitlerovu razornom ratu. Štošta je pokušao ne bi li ga spriječio; a sada je želio sve poduzeti da taj rat dobije. Kao suodgovorna osoba potpisao je Hitlerovu „naredbu o ponjemčivanju" okupiranih područja te donio smjernice za gospodarsku pljačku Poljske. Ako već nije mogao obuzdati Hitlera, onda je barem želio biti njegov poslušni i vjerni vojnik. Hitlera se, dakako, nimalo nisu dojmila Goringova nastojanja. Planirao je rat na Zapadu, Slučaj Žuto. 17. siječnja 1940. trebao je početi napad na Francusku, ali je neočekivani događaj u Belgiji zaustavio bojni stroj. Kurirski zrakoplov Luftivaffea s tajnim zapovijedima za akciju morao je prisilno sletjeti blizu Mechelena. Tako se doznalo što je Njemačka planirala na Zapadu. Goring je bio izložen kritici. Hitler mu je predbacivao - i od šefa Luftivaffea zatražio žrtvenog jarca: otpuštanje jednoga od najsposobnijih zapovjednika, generala zrakoplovstva, Hellmutha Felmva. Hitler je u međuvremenu odgodio napad za proljeće.

Goring je počeo bježati u nestvaran svijet. Tako je neki vrač koji zaziva kišu za honorar od nekoliko milijuna maraka trebao isposlovati dobro vrijeme za napad. Prije toga je neki gatar trebao otkriti zašto Velika Britanija nije intervenirala prilikom napada na Poljsku. Kad je Žuto konačno započelo, Goring je za odlazak na frontu naručio izradu monstruoznog zapovjednog vlaka Azija - s posebnim vagonom za šest automobila s fotografskim laboratorijem i bolničkim odjelom. U naivnoj obijesti hvalisao se da će britanske i francuske trupe koje su bile opkoljene kod Dunkerquea zaustaviti samo s pomoću Luftivaffea. Hitler je rado slušao takva prazna obećanja. „Kad razgovaram s Goringom", rekao je tih dana Albertu SpeeNi riječi protiv Fuhrera; Goring nakon predaje 9. svibnja 1945. ispod zastave američke vojske (teksaške 36. divizije) Ah, to masovno ubijanje. Sve je to strašna sramota. Radije ne bih o tome pričao, niti na to mislio. Goring, 1945. ru, „za mene je to poput ljekovite kupke, nakon toga se osjećam svježe. Oduševljava me način na koji iznosi stvari."

No hvalisave riječi nisu uvijek pratila i djela. U Dunkerqueu je Luf-tivaffe doživio svoj prvi poraz.

Ratno je zrakoplovstvo prvi put izgubilo prevlast nad neprijateljskim zračnim prostorom. Sada se jasno pokazalo da Goring uopće nije znao koje su bile sposobnosti njegovih bombarder-skih i lovačkih odreda. Pogreške njegove kadrovske politike, postavljanje starih drugova na najviše pozicije, počele su se osvećivati na koban način. Nekadašnjeg letačkog asa Ernsta Udeta, ratnog druga iz Prvog svjetskog rata, iz prijateljskih je pobuda imenovao glavnim oružarnikom ratnog zrakoplovstva, a on ni izdaleka nije bio dorastao složenim zadatcima - kobna odluka: pod Udetovim pokroviteljstvom započela je fatalna serija tehničkih kvarova i pogrešnih kadrovskih odluka.

Zajedno s Goringovim tehničkim neznanjem i nemarnim neobaziranjem na protivnikovu snagu, zapečaćena je sudbina Luftivaffea. Prekomotan i prelakovjeran u odnosu prema lošim savjetnicima te zaokupljen mnogim drugim zadaćama, opremanje ratnog zrakoplovstva Goring nije vodio čvršćom rukom. Udet je bio jedna, a Goring odlučujuća slaba točka na čelu Luftivaffea.

Prve znakove opasnosti u drugi je plan potisnulo ushićenje zbog brze pobjede nad Francuskom, Nizozemskom i Belgijom. Goringova egocentrična narav rijetko je dopuštala samokritiku. Lakše mu se bilo prepustiti oduševljenom kovanju u zvijezde Fiihrerova genija i Hitlera opjevavati kao Grb'faza19 - „najvećeg vojskovođu svih vremena". Njegov brat Albert tu je pohvalu iskrivio u Grovaz20 - „najveći zločinac svih vremena". Jedva je izbjegao koncentracijski logor, dok je Goring

ubirao lovorike zbog svoje odanosti Hitleru. Nakon uspješnog vojnog pohoda na Zapad njegov mu je idol uručio Veliki križ Željeznog križa. Svog najvjernijeg sljedbenika 19 Grofaz - skraćenica od Grosster Feldherr aller Zeiten - najveći vojskovođa svih vremena 20 Grovaz - skraćenica od Grosster Verbrecher aller Zeiten - najveći zločinac svih vremena Hitler je istodobno promaknuo u rajhsmaršala. Tako je sačuvana razlika u činu u odnosu na generale pukovnike, koji su nakon vojnog pohoda na Francusku promaknuti u feldmaršale. Goring je ponovno gledao optimističnije na budućnost.

Nakon britanskog povlačenja iz Dunkerquea 4. lipnja 1940. Hitler je računao na to da će Engleska „popustiti" i otvoriti put „razumnom sklapanju mira". Novi engleski premijer, Winston Churchill, želio je sve drugo osim mira s Hitlerom, iako se Hitler u javnosti kleo da ne želi uništiti Britansko carstvo te da pregovorima s njime želi postići mir. Njemački je diktator polazio od drukčijih pretpostavki. Nakon kapitulacije Francuske 25. lipnja 1940. doista se činilo mogućim ono što je godinama bilo geslo njegove vanjske politike: „Približavanje Engleskoj na osnovi podjele svijeta." I Hitler i Goring su se nadali da će London ubrzo promijeniti smjer i približiti se Njemačkoj. Kad se to nije dogodilo, Hitler je posegnuo za posljednjim sredstvom: prisiljavanje Engleske na nagodbu.

Dana 21. srpnja 1940. Goring je zapovjednicima Luftmaffea u Carinhallu naredio da sustavno pojačaju napade na Englesku i unište Kraljevsko zrakoplovstvo. 13. kolovoza 1940., na dan Orlova napada s 1485 akcija zračnih flota 2,3 i 5 započela je jedna od odlučujućih ratnih zračnih bitaka vatreno krštenje Luftivaffea, koji je dotad s lakoćom svladavao slabijeg protivnika.

Već nakon nekoliko dana Kraljevsko se zrakoplovstvo po borbenoj snazi i broju lovaca pokazalo ravnopravnim protivnikom. činilo se da su Goringove fantazije o pobjedi u roku od pet tjedana pale u vodu. Suvremena britanska protuzračna obrana tvrdoglavo se oduprla njemačkom Luftmaffeu, kojim se djelomice diletantski zapovijedalo, a i više od toga: Kraljevsko zrakoplovstvo 25. kolovoza 1940. bilo je spremno za prvi zračni napad na Berlin. Štete su bile male, ali ti iznenadni napadi nagovijestili su razarajuća bombardiranja velikih gradskih površina kakva su uslijedila posljednje dvije godine rata. Goring tada nije bio nervozan samo zbog žilavog otpora britanskih lovaca koji su bili fleksibilniji od Luftmaffea. Hitlerove su zapovijedi nagovještavale rat sa Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskim Savezom. Već 21. lipnja 1940. Hitler je vrhovnom zapovjedniku vojske, generalu pukovniku von Brauchitschu, naredio da izradi plan vojnog pohoda na Istok. U kolovozu 1940., izjavio je Goring svom branitelju u Nurnbergu, „tri je sata pokušavao odvratiti Hitlera od napada na Rusiju - nažalost, uzalud". Dokaza da se taj razgovor odvio nema, ali vrlo je vjerojatno da je Goring Hitleru preporučio da najprije pričeka kraj „zračne bitke" za Englesku. Nadao se da će pobjedom nad Kraljevstvom dugotrajno poboljšati svoj položaj kod Hitlera. Jer kad bi mu uspjelo onesposobiti britansku protuzračnu obranu, ne bi bilo zapreke za invaziju na britansko otočje. Pobjeda bi bila jednaka privremenoj odluci u ratu. Goringov pretjerani optimizam ubrzo se pretvorio u potištenost. Britanski su obrambeni lovci odolijevali, a ni noćni zračni napadi na London nisu polučili željeni uspjeh.

Zračna je bitka prouzrokovala nepodnošljivo velike gubitke od kojih se Luftivaffe više nije mogao oporaviti. Do listopada 1940. nad Engleskom se srušilo 1700 njemačkih zrakoplova, dok je britansko zrakoplovstvo izgubilo „samo" 915. Time su izgledi za invaziju na britansko otočje, operaciju Morski lav, pali na nulu. 7. listopada 1940. general Hoffmann von VValdai, zapovjednik Luftmaffea, kratko je procijenio: „Da bi se pobijedilo Engleze, potrebno četverostruko više. Rat na dvije fronte nemoguć." 11. svibnja 1941. 500 bombardera Goringova Luftmaffea poletjelo je u veliki zračni napad na London, posljednji u sljedeće dvije i pol godine.

Goring je izgubio više od jedne bitke. A činilo se da je Hitler potpuno izgubio povjerenje u Goringa.

Nakon sloma na nebu iznad Londona postao je svjestan da su parole njegova sljedbenika o nepobjedivom Luftmaf-feu samo plod bogate mašte. Goring je izgubio ugled, pogotovo zato što je tijekom zračne bitke za Englesku otišao u lov u Rominter Heide te ga je više zanimala potjera za djelima slavnih slikara nego njegova dužnost zapovjednika Luftzvaffea.

Baš na vrhuncu zračne bitke Goringova se pohlepa za vrijednim umjetninama pretvorila u gotovo bolesnu gramzivost. Vojska agenata po njegovu je nalogu pročešljala okupirane europske zemlje u potrazi za umjetničkim djelima za njegov privatni muzej u Carinhallu. Posvuda na okupiranim

područjima, u Parizu, Amsterdamu ili Bruxellesu, „kralj crnog tržišta" (Heinrich Himmler), kao omamljen, zgrtao je sve što je bilo vrijedno i čiji se vlasnik nije mogao točno utvrditi. Kao stalan posjetitelj pariškog muzeja Jeau de Paume naslađivao se djelima zaplijenjenim od francuskih Židova. Goringu su se sviđala Rembrandtova, van Dvckova i Rubensova djela.

To što su neka od tih djela slovila kao „izrođena", nije ga zabrinjavalo, dok god su se u inozemstvu mogla mijenjati za druga umjetnička djela. Gobleni, skulpture od mramora, alabastrene vaze, renesansne sunčane ure i orijentalno oružje - Goring je kupovao po načelu: što vrjednije i egzotičnije, to bolje. Njegova se pohlepa činila neutaživom. Dvorci Mau-tendorfi Veldenstein bili su prepuni ukradenog blaga, a u Carinhallu, gdje su skupocjene slike na zidovima visjele u četiri reda, vrijedne su se slike zbog nedostatka prostora morale ugrađivati u strop. Tavan je nalikovao skladištu za ukradeno umjetničko blago, koje je Goring po pretjeranim cijenama prodavao visokim stranačkim dužnosnicima. Najvrjednije su umjetnine, međutim, ostale u Carinhallu gdje je lopov planirao svoj plijen pokazati javnosti u galeriji Hermanna Goringa.

Kako bi krađa umjetnina dobila privid legitimiteta, Goring je u naredbi od 1. svibnja 1941. sam sebi dao neograničenu slobodu za pljačkaške pohode na europske muzeje. Jer, naposljetku, „neodgodiva zadaća nacionalsocijalizma jest zaplijeniti i u Njemačku dopremiti sav istraživački materijal i kulturna dobra tako označenih krugova". S pomoću tog trika uspio se domoći umjetnina prije drugih nacističkih veličina, koje su se zanimale za umjetnost. Do 1944. Goring je nagomilao umjetničkog blaga u vrijednosti od nekoliko milijuna maraka. Dok je za upravljačkom pločom igračke električne željeznice davao oduška svom nagonu za igrom, prema Njemačkoj su putovali vlakovi prepuni kulturnih dobara ukradenih po cijeloj Europi.

Za to vrijeme Hitler je planirao napad na Sovjetski Savez. Kad je 4. studenog 1940. tri vrhovna zapovjednika Wehrmachta upoznao sa svojim namjerama, generali su bili iznenađeni. Goring je Hitlera obasuo argumentima za izbjegavanje rata sa Sovjetskim Savezom, barem u tom trenutku. „Navečer sam", u Niirnbergu je Goring dao izjavu u zapisnik, „Fuhreru izložio sljedeće: da ga najusrdnije molim da u tom trenutku, a ni u dogledno vrijeme ne započinje rat protiv Rusije; nije da su me na to potakli neki međunarodnopravni ili drukčiji razlozi, moj je stav bio uvjetovan isključivo političkim i vojnim razlozima." Goring je upozoravao na opasnost od rata na dvije fronte, od rata sa SAD-om, od ruskih prostranstava i od Velike Britanije, koja bi u sjeni Istočne fronte mogla ponovno ojačati. Opominjao je da s obzirom na stanje ruskog naoružanja žurba nije primjerena. I da se najprije mora dobiti rat na Zapadu. Jer bi se inače moglo dogoditi da „odustanemo od relativno sigurne stvari u korist nesigurne". Na Goringove su se opomene svi oglušili. Pet tjedana kasnije, 18. prosinca 1940., Hitler je potpisao Naredbu br. 21. za početak operacije Barbarossa, napada na Sovjetski Savez. Goring je baš bio u lovu u Rominter Heide - još uvijek čvrsto uvjeren da će Hitler odustati od svojih samoubilačkih ratnih planova. Opet su ga zaobišli. Opet su mu dali do znanja kako je malen njegov utjecaj na diktatora, i vjerojatno je ljutnja bespomoćnog Hitlerova vazala natjerala na veleizdaju. Dana 9. lipnja 1941. Goring je obavijestio svoju kontakt osobu, Birgera Dahlerusa, da će Njemačka „oko 15. lipnja" napasti Sovjetski Savez. Dahlerus je odmah posegnuo za telefonom, pa su o tomu ubrzo bili obaviješteni britanski i američki veleposlanik u Stockholmu. 15. lipnja našli su se doušnik i njegov glasnik. Goring je bio još određeniji: napad će biti za sedam dana, u nedjelju 22. lipnja 1941.

U trenutku kad je donesena odluka Goring se više nije usudio Hitleru dosađivati opomenama.

Nekoć neraskidiva veza između njega i Hitlera sada je zabrinjavajuće olabavila, za što se pobrinuo još jedan Goringov suparnik. Martin Bormann, spletkar i šef ureda stranke, koji je imao izravan pristup Hitleru, sitničavom je točnošću bilježio svaku Goringovu krivu odluku, ne bi li osujetio Goringovu najveću želju - da naslijedi Hitlera.

Tih se dana Goring napadno trudio da Hilteru dokaže svoju spremnost na akciju. Odjednom je preuzeo ulogu radikalnog zagovarača Hitlero-va rasnog rata protiv „boljševičke opasnosti". Ruske se zarobljenike po njegovoj naredbi moralo „strijeljati bez prethodnog sudskog postupka". Kao „šef gospodarskog stožera Istok" naredio je bespoštedno iskorištavanje istočnih područja. Dok su ruski civili odvođeni na prisilan rad u Reich, Goring je naredio da se u bielovvieczkim šumama sto sela sravni sa zemljom - za privatno lovište. Goring se pred Hilterom iskazao kao muškarac luđačke

nasilnosti - spreman potpisati svaki dopis koji će još više pogoršati položaj Židova u Njemačkoj i Europi.

31. srpnja 1941. na vrhuncu varljive sigurnosti u pobjedu kao „povjerenik za četverogodišnji plan" po Hitlerovoj je zapovijedi opunomoćio Reinharda Hevdricha da „poduzme sve potrebne pripreme za ukupno rješenje židovskog pitanja na europskim područjima pod njemačkim utjecajem".

Holokaust koji je na Istoku započeo ubijanjima koja su provodile Postrojbe za posebne namjene trebao se proširiti na cijelu Zapadnu Europu, pa i na francusku Sjevernu Afriku. Goringova „punomoć" Hevdricha je proglasila vrhovnim „povjerenikom za Židove" za cijelu Europu odgovornim za ispunjavanje Hitlerova najvažnijeg cilja: uništenja europskih Židova. Dva tjedna nakon što je Hevdrichu izdao neispisani ček, zločinac u sjeni izjavio je da „Židovi nemaju što tražiti na područjima kojima vlada Njemačka." Što je Goring znao o pomoru u logorima smrti? „Nikad nam nisu dostavljali brojke ili neka izvješća", izgovarao se 21. ožujka 1946. u Niirnber-gu. Dokazano je: Goring je bio obaviješten o strijeljanjima u Bjelorusiji u zaleđu njemačke fronte, a najviše govori ono što je Jospeh Goebbels povjerio svom dnevniku nakon četverosatnog razgovora s Goringom: „Goring je potpuno svjestan što svima nama prijeti, oslabimo li u ovom ratu. O tomu nema nikakve iluzije. Pogotovo smo u židovskom pitanju otišli tako daleko da više nema povratka." U Niirnbergu je optuženik, međutim, tvrdio da nije ništa znao o strašnim događajima u logorima, da je uvijek samo naglašavao „različitost rasa" te je tvrdoglavo poricao pomor. „Kako bi u praksi bilo moguće ubiti dva i pol milijuna ljudi?" s nedužnim je izrazom lica u travnju 1946. pitao Gustava Gilberta. Psiholog je ponovio ono što mu je zapovjednik logora Auschvvitz, Rudolg H66, rekao o plinskim komorama te kako je taj pomor naredio Hitler. „Što bi bilo", zanimalo je Gilberta, „da je netko ubio čovjeka koji je naredio masovna ubijanja?" „Oh, to je lako reći", odvratio je Goring, „ali to nije bilo lako izvesti. Kakav bi to sustav bio u kojem svatko može ubiti vrhovnog zapovjednika, ako se ne slaže s njegovim zapovijedima! U vojnom sustavu mora biti poslušnosti."

Na početku vojnog pohoda na Rusiju poslušni je Goring Hitlera mogao izvještavati o sve većem broju zrakoplova koje je srušio „njegov" Luf-tzvaffe. Do kraja godine uništeno je 8000 sovjetskih zrakoplova. Ali izvan dometa njemačkih bombardera, iza Urala, Staljin je vrlo brzo ponovno naoružao crvene zračne snage. Već u studenom 1941. Hitler je postajao sve kritičniji prema Goringovim zrakoplovnim jedinicama. Luftzvaffe je postajao sve veći problem. Kad nije uspjelo istodobno osvajanje Moskve i Lenjingrada, Hitler se prvi put bitno umiješao u zapovijedanje ratnim zrakoplovstvom. Loše vrijeme poremetilo je planove stratega, a pogotovo kaotično organizirana proizvodnja zrakoplova nije držala korak s gubitcima.

Dok je Udet bio glavni oružarnik ratnog zrakoplovstva, iz tvorničkih hala mjesečno nije izlazilo više od 375 lovaca, a u jesen 1944., pod zapovjedništvom Alberta Speera, u najboljim se mjesecima proizvelo i više od 2500 zrakoplova.

Hitler se počeo prvenstveno oslanjati na kopnenu vojsku. Luftzvaffe je osjetno izgubio na ugledu. U toj kriznoj situaciji Goringa je snašao niz udaraca sudbine. Najprije si je 27. studenog 1941. glavni oružarnik ratnog zrakoplovstva, Ernst Udet, oduzeo život, nakon što ga je Goring proglasio jedinim krivcem za katastrofalno naoružanje zračnih jedinica. Neposredno prije nego što se Udet ustrijelio, na pločici je zabilježio: „Željezni, izdao si me." „Željezni" je bio Goringov nadimak. Ubrzo nakon toga na putu na svečani državni čin Udetova pokopa, poginuo je VVerner Molders, inspektor lovačke eskadrile. SAD je Hitleru objavio rat, ne konzultiravši se prethodno s Goringom, a u veljači 1942. Hitler je na mjesto „povjerenika za četverogodišnji plan" te ministra naoružanja umjesto Goringa imenovao mladog arhitekta Alberta Speera. On je preuzeo odgovornost za velik dio ratne privrede pa tako postao i glavnim odgovornim za četverogodišnji plan. Goring je sve više gubio vlast. Nakon britanskog napada 28. ožujka 1942. na stari dio Liibecka Hitler je kao „osvetu" naredio bombardiranje povijesnih britanskih gradova: Batha, Canterburvja i Extera. Taj pokušaj osvete na britanskom su otočju, aludirajući na turističke vodiče, nazvali Bedekerskim napadima.

Njemačke napade Britanci već duže vrijeme nisu shvaćali ozbiljno. Goring je pasivno morao promatrati djelovanje „svojih" zračnih jedinica. Hitlerova riječ bila je zapovijed.

Otresit, bez vlasti, načet drogom, povlači se u privatni život. Na sastanke je u Fuhrerov glavni stožer rajhsmaršal sve češće slao zamjenu. Počeo je bježati u sanjarski svijet umjetnosti, u Carinhallu se opijao Cezanneovim ili Van Goghovim slikama, otputovao bi u Pariz radi kupnje umjetnina i uživao u grotesknim nastupima u Rimu. Talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, opisao ga je kao „napuhanog i uobraženog" političkog klauna u impozantnoj samurovoj bundi koja izgleda kao „kombinacija automobilskog odijela iz 1906. i bunde skupe kurtizane u posjetu operi". Goring se sve više prepuštao privlačnoj dokolici. „1942.", prisjeća se Albert Speer, „bio je letargičan i nije imao volje za rad." Nekadašnji impulzivni poslušnik, koji je energično prionuo na ustrojavanje Luftivaf-fea i ostvarenje četverogodišnjeg plana, djelovao je pospano. „Doimao se", rekao je Speer, „nemirnim, istodobno bi se bavio s nekoliko nasumce odabranih ideja, skakao bi s teme na temu, i najčešće govorio nerealno". Jednom je najozbiljnije predložio da se lokomotive izrađuju od betona, jer je ponestalo čelika. Albert Keselring, glavni zapovjednik za Jug, zaključio je: „Goring iz 1934. /35. i Goring iz 1942./43. dvije su različite osobe. 30-tih godina energična, samosvjesna, borbena osoba, u 40-tima umoran kolerik koji se ostavio svojih patriotskih zadataka i više se nije mogao dokazati."

Iako rajhsmaršal „debelih prstiju prepunih prstenja" (šef generalštaba, Franz Halder) nije mogao održati svoje obećanje pa su njemački gradovi ubrzo bili izloženi na milost i nemilost „letećim utvrdama" i bombarderima Lancaster, Goring je zahvaljujući svojoj rutiniranoj srdačnosti u narodu i dalje bio začuđujuće omiljen. čak unatoč činjenici da su se zračni napadi na Reich dramatično zaredali. Samo je Kom između 1940. i 1942. doživio 104 vala bombardiranja. Tek je, međutim, „napad 1000 bombardera" u noći na 31. svibnja 1942. pokazao koliko je Luftivaffe bio bespomoćan pred žestokim zračnim napadima saveznika. 1500 tona bombi grad je poznate katedrale pretvorilo u hrpu ruševina. Do danas najveći zračni napad u ratnoj povijesti za Koln je značio katastrofalno razaranje. Samo je Luftivaffe zatvarao oči pred tom katastrofom. I dalje se hvalio „velikom pobjedom" te se u posebnim vijestima čak usudio veličati svoje pothvate. ,,S dosad utvrđenih 37 oborenih zrakoplova", tvrdilo se u izvješćima, „uništena je polovica neprijateljskih zrakoplova koji su ušli u zračni prostor Reicha. Jedan zdrug noćnih lovaca (...) srušio ih je 600." Toliko laži u jednoj rečenici čak je i Hitleru bilo previše. „Ftihrer je", zabilježeno je u ratnom dnevniku vrhovnog zapovjedništva Reicha, ,,s obzirom na gubitke iz psiholoških razloga odbio objaviti takvu vijest o pobjedi i smatrao ju je potpuno netočnom." To je prevršilo svaku mjeru. „Kad se Goring želio rukovati s Hitlerom", prisjećao se Goringov pobočnik, Karl Bodenschatz, „Hilter na njega uopće nije obraćao pozornost." U prisutnosti mlađih časnika na Goringa demonstrativno nije obraćao pozornost. Razgovori u četiri oka - ranije sasvim uobičajeni prorijedili su se. Važni sastanci već su se duže vrijeme održavali bez njega. No u užem krugu ljudi oko Hitlera on je možda bio jedini koji je stvari sagledavao realno. Slutio je što predstoji Reichu. S obzirom na premoć saveznika nije mu se pisalo dobro. „Možemo biti sretni", rekao je Goring krajem 1942., „ako Njemačka nakon ovog rata zadrži granice koje je imala 1933."

Pogotovo je prenapuhani administrativni aparat Ministarstva zrakoplovstva Hilteru zadavao probleme. Ne računajući uposlenike u bezbrojnim štabovima, samo u Goringovu privatnom uredu, koji je zauzimao cijeli jedan kat, radile su 104 osobe. U Luftivaffeu je radilo dva milijuna ljudi, pa je ratno zrakoplovstvo samo zbog toga stvaralo dugove koje je netko morao platiti. U bitki za Staljingrad Goring je konačno želio dokazati za što su njegove trupe sposobne. Zračni most, kakav je napravljen prethodne zime u Demjansku na Volgi, trebao je dovesti do obrata. U nadi da će popraviti svoj narušeni ugled Goring je Hitleru razmetljivo obećao: „Fiihreru! Osobno vam jamčim opskrbu iz zraka za 6. armiju u Staljingra-du. Možete se u to pouzdati." Šef Luftzvaffea, čije je raspoloženje variralo od ravnodušja do euforije, u obruč je namjeravao dopremiti 500 tona hrane, streljiva i goriva - s obzirom na prijevozne kapacitete i vremenske uvjete iluzoran plan. Pod utjecajem Goringovih uvjeravanja kako opskrba vojnika u neprijateljskom obruču „uopće nije loša" Hitler je naredio da se izdrži pod svaku cijenu. Iscrpljenim vojnicima, zarobljenim u snijegu i ledu, jedina je nada bio Luftmaffe. No njegov vrhovni zapovjednik radije je u luksuznom vlaku Azija otputovao u Pariz, odakle se vratio sa sanducima punim slika, tapiserija, srebrnih tanjura i mramornih kipova. čini se da mu Staljingrad nije bio ni na

kraj pameti. Stanje u zraku? Gobleni su mu bili važniji. Luftmaffe je u obruč dnevno dopremao u prosjeku samo 160 tona robe za opskrbu - premalo za preživljavanje. Kad se situacija pokazala bezizlaznom, Hitler je zapovjedništvo nad opskrbom Staljingrada iz zraka predao feldmaršalu Milchu, kojeg je cijenio zbog njegova organizacijskog dara. Hitler je znao: razmetljivi Goring je zakazao. Staljingrad je bio najveći neuspjeh u njegovoj karijeri. U Goringovu je osobnom kalendaru na dan kapitulacije ostataka 6. armije zapisano: „Cjelodnevni odmor u krevetu." čak je i iznenađeni Joseph Goebbles zaključio da je Goring kod Hitlera „strahovito izgubio" na ugledu. Hitler je, izdiktirao je 9. ožujka 1943. u svoj dnevnik, „izrekao vrlo oštru kritiku", jer se Goring „u svom vrhovnom stožeru uljuljkao u iluzije. (...) Goring voli čuti ugodne stvari; stoga mu njegova okolina prešućuje ono što je neugodno. (...) Fiihrer je bio strahovito bijesan na takvu neodgovornu Goringovu okolinu."

Hitler se, međutim, još više razbjesnio kad je britansko ratno zrakoplovstvo u ožujku rursku oblast zasulo kišom bombi, a u Hamburgu u pet velikih napada zapaljivim bombama u roku od osam dana, od 24. do 30. lipnja 1943., izazvalo takav požar da je zbog visokih temperatura Prihvatio bih da me strijeljaju; Goringovo oproštajno pismo prije samoubojstva 1946.

Goring je bio najzanimljivija pojava na Nirnberškim procesima. Sjedio je uspravno ili bi se bezobrazno nalakćen izvalio na stolcu. Govorom tijela pokazivao je da ne dopušta da mu itko išta predbaci. Izrazom lica i kretnjama davao je na znanje kako traži da mu se obraćaju s poštovanjem.

Susanne von Paczenskv, izvjestiteljica s Nirnberških procesa buktio i asfalt. Hamburg je snašla katastrofa kakvu je Goring priželjkivao Londonu. Kraljevsko je zrakopovstvo radarsko lociranje paralizirao pomoću „trakica od staniola"21. Njemački obrambeni lovci tako su oslijep-jeli, a Reich je noću ostao bez zaštite. Goring nije mogao odbiti angloameričke napade niti je uspio organizirati protuofenzivu.

Britanska eskadrila gotovo je neprestano izvodila sve preciznije strateške napade na njemačke gradove. Mannheim, Niirnberg, Darmstadt, Heilbornn - svaki veći grad postao je potencijalna meta.

Krov „europske utvrde" bio je širom otvoren, na cijelom nebu. U toj su se fazi sve nade usmjerile na „osvetničko oružje" na kojem se u Peenmiindeu grozničavo radilo. Kad nakon velike manevarske varke nije bombardiran Berlin, nego raketni pokusni centar, Hitler se strahovito razbjesnio. Trebalo je naći žrtvenog jarca. Bijes je trebao iskaliti na Goringu, ali u njegov se autoritet nije usudio dirati. Krivnju je prebacio na šefa generalštaba, generala pukovnika, Hansa Jeschonneka, kojega su Goringova nemarnost, neznanje i megalomanija natjerali u očaj. Izmučen optužbama, Jeschonnek je izvršio samoubojstvo pucajući si u glavu. Na pokojnikovu pisaćem stolu nađena je cedulja: „Više ne mogu surađivati s rajhsmaršalom. Živio FuhrerV Ni Hitler nije želio imati posla s Goringom. Sve ga je češće vrijeđao, ne samo u četiri oka. „Vaš Luftivaffe pravi je šlamperaj!!", predbacivao mu je Hitler ne želeći uvidjeti da se od Luftivaffea previše očekivalo. „Goring! Lufrvvaffe ništa ne valja! Vi ste za to krivi. Lijeni ste!" Hitler je na Gorin-gov bizantski način života u Carinhallu, Romintenu ili zamku Veldenstein u posljednje vrijeme gledao sa sve više negodovanja. Dok se Luftzvaffe borio da preživi, Goring je novog poslanika u Stockholmu, Hansa Thome-sena, pozvao na lov u Carinhall te nakon toga na modnu reviju. „Ujutro bi odjenuo „kratki haljetak" širokih nabranih rukava bijele boje", opisao 21 Britansko ratno zrakoplovstvo u napadima na njemačke gradove iz zrakoplova je bacalo trakice od staniola koje su ometale njemačke radare i protuzračnu obranu je diplomat i borac u pokretu otpora, Ulrich von Hassel, Goringov groteskni nastup, „dnevno je nekoliko puta mijenjao odijelo, navečer za stolom pojavio bi se u plavom ili ljubičastom kimonu, obuven u papuče ukrašene krznom. (...) Već bi ujutro nosio zlatni bodež za pašom, iglu za kravatu optočenu dragim kamenjem, a oko debela tijela opasao bi široki opasač prepun dragulja, a da ne spominjemo raskoš i broj prstenova."

No Hitler je Goringa i dalje zadržao kao vrhovnog zapovjednika - „iz državnopolitičkih razloga", kako je to rekao generalu pukovniku, Hein-zu Guderianu. Odabrani nasljednik u narodu je, međutim, i nadalje bio omiljen, od čega je režim imao koristi. No Goring je uvijek ostao faktor moći koji se nije moglo podcjenjivati jer se Hitler nije mogao osloboditi predodžbe „starog borca",

kakvu je o Goringu stvorio u doba borbe. Nakon Mussolinijeva pada 25. srpnja 1943. Hitler oduševljeno govori o Goringu kao da je hipnotiziran: „Rajhsmaršal je sa mnom prošao kroz mnoge krize, u krizama je uvijek hladno proračunat. Rajhsmaršal je u krizna vremena bešćutan i proračunat. Primijetio sam da je, kad je u pitanju sve ili ništa, oštar i nepokolebljiv. Boljega ne možete naći. Sa mnom je prošao kroz mnoge krize, najteže krize u kojima je bio hladno proračunat.

Uvijek kad je bilo teško, on bi postao hladno proračunat..." Unatoč neuspjesima - veza između Fiihrera i njegova najvjernijeg sljedbenika činila se neraskidivom. Goring se Albertu Speeru povjerio kako se više ne može riješiti Hitlera: „Ako sam se svečano zakleo na vjernost, tada tu zakletvu ne mogu prekršiti. I meni je bilo paklenski teško poštovati tu zakletvu, vjerujte mi!

Pokušajte vi dvanaest godina glumiti prijestolonasljednika, uvijek biti vjerni kralju, a ne slagati se s mnogim njegovim političkim akcijama, i pritom se ne moći suprotstaviti te iz situacije morati izvući najviše što možete." Nakon rata, u jednom od rijetkih trenutaka samokritike, odnos prema Hitleru Goring je nazvao „duševnom prostitucijom". „Politički gledano", pobočnik Josepha Goebbelsa, Rudolf Semler, 10. kolovoza 1943. zapisao je u dnevnik: „Goring je isto tako mogao biti i mrtav." Već su počele kružiti glasine o njegovoj smrti.

Zato je Hitler, kod kojega je Goring još uvijek uživao veliki ugled, predložio da se Goring pojavi u javnosti ne bi li ponovno stekao staru popularnost. Moglo se pretpostavljati da za čovjeka poput njega u toj situaciji pojavljivanje u narodu nije bilo bezopasno. No za šetnje Berlinom pokazalo se da zahvaljujući svojoj naglašenoj ljubaznosti i nesputanom šarmu Goring začudo još uvijek uživa simpatije ljudi. Poneki bi ga prolaznik pozdravio s „gospodine upravitelju", ali veće kritike od te podrugljive aluzije na njegovu izjavu „kako će postati upravitelj imanja" bude li ijedan neprijateljski zrakoplov ušao u zračni prostor Reicha, Goring nije morao otrpjeti. Očito se krivnja za bombardiranja i loše zapovijedanje Luftzvaffeom pripisivala drugima: najviše „vodstvu", a ne toliko „debelome". Prikazivan kao lik iz šala, Goring je ogorčenim žrtvama bombardiranja poslužio kao gromobran. Goring je, rugao se narod, nalikovao Tengelmannu22 - u svakom gradu poraz. A za njegov Luftivaffe se govorilo: „Lovci su na nebu, znači da je zračni napad prošao."

Takav crni humor temeljio se na istinitim činjenicama. U svibnju 1940. u zračno područje Reicha ušlo je 2000 savezničkih zrakoplova. Iz dana u dan sve je više bombi padalo na pogone za proizvodnju sintetskih goriva, rafinerije i pogone za proizvodnju oružja. U zimi 1944. situacija je postala bezizlazna. Luftzvaffe se počeo raspadati, njemački gradovi sravnjeni su sa zemljom.

Goring je svoje lovce ljutito nazvao kukavicama, a na Udeta se ljutio zbog kaosa u proizvodnji borbenih zrakoplova. Na Gallandovo navaljivanje da se zrakoplovi na mlazni pogon, prvi takve vrste u svijetu, koji su bili spremni za serijsku proizvodnju, odmah upotrijebe kao lovci, 22 Tengelmann - lanac prodavaonica namirnica Goring se oglušio ne bi li očuvao krhki mir s Hitlerom, koji je pak protivno svakom razumu zahtijevao da se Me 262 upotrijebe kao bombarderi.

Natezanje oko angažiranja prvih serijski proizvedenih mlažnjaka potrajalo je mjesecima. Tek u kasno ljeto 1944. ratnom su zrakoplovstvu isporučeni Me 262 kao i „blic-bombarder" Arado 234, bombarder s dva motora na mlazni pogon koji je mogao doseći brzinu od 800 kilometara na sat - prekasno da bi se izašlo na kraj sa savezničkim zrakoplovima na nebu iznad Njemačke. Ni rekordi u proizvodnji zrakoplova nisu mogli pomoći u borbi protiv kiše savezničkih bombi. 1944. iz tvornice oružja izašlo je 38 000 zrakoplova (1941., 11 000), ali nakon bombardiranja pogona za proizvodnju umjetnog goriva nestašica benzina paralizirala je lovce koji su tek sada počeli masovno izlaziti iz tvorničkih hala na parkirališta, gdje su, međutim, bili izloženi na milost i nemilost bombama. 6. lipnja 1944. Goebbels se povjerio svom dnevniku: „Naša je podređenost u ovom zračnom ratu katastrofalna. Fiihrer zbog toga strašno pati, a pogotovo zato što je Goring izravno i neizravno kriv. Ali Goringu ne može ništa, jer bi to uvelike štetilo autoritetu Reicha i Stranke."

I u Luftivaffeu je slabjelo povjerenje u vrhovnog zapovjednika. Goring, kao visokoodlikovani junak Prvog svjetskog rata, nekoć uzor mladim pilotima, više nije pokazivao razumijevanje za probleme svojih boraca. Koliko je loš bio odnos između vrhovnog zapovjednika i njegovih časnika, vidjelo se kad je 7. prosinca 1944. na sastanku na berlinskom jezeru VVansee, u ratu prekaljene avijatičare nazvao „kukavicama" i svim se lovačkim eskadrilama obratio uvrjedljivim govorom snimljenim na

ploče - bio je to otvoreni napad koji je zamalo izazvao pobunu. Raspoloženje se nije popravilo ni kada je Goring radi razjašnjavanja nesporazuma sazvao „parlament ratnog zrakoplovstva" s 330 vodećih časnika, a „izaslanike" službeno opomenuo da mogu „kritizirati sve i svakoga u Luftivaffeu - osim mene."

Goring je stjeran u škripac: nije više imao potporu ni u Hitleru ni u svojim borcima. „Od sredine do kraja 1945.", rekao je u Niirnbergu, „nestala je svaka nada."

Kad su se u siječnju 1945. sovjetske trupe približile idili Schorfheidea, Goring je naredio da suprugu Emmy i kćerku Eddu prebace u Bavarsku. Dok se Dresden pretvarao u pakao, pobrinuo se da se prve pošiljke njegova umjetničkog blaga sakriju u jedno rudarsko okno blizu Berchtesgade-na.

U Goringu se posljednji put rasplamsala nada u mir. Pregovorima sa saveznicima želio je sklopiti mir i potpuno pogrešno tumačeći činjenice, vjerovao je da postoji „prilika za remi". No potajno je računao na najgore - i sastavio oporuku.

Vrijeme opraštanja: 20. travnja 1945., na dan zadnjeg Hitlerova rođendana, Goring se posljednji put uputio u Državni ured ne bi li se još jedanput susreo s čovjekom kojem je slijepom odanošću pomagao u svim zločinima. Dvadeset godina ranije Goring se na sva usta hvalio da će uz Hitlera ostati do smrti. A sada mu je jedina briga bila da svog Fuhrera i opkoljeni glavni grad što prije napusti. „Goring je rekao", Albert Speer je opisao što se događalo, „da mora nešto žurno obaviti u Južnoj Njemačkoj. Hitler ga je odsutno pogledao. Uputivši mu nekoliko ravnodušnih riječi, pružio mu je ruku."

Goring se odvezao u Carinhall, vlastelinsko dobro osobno dignuo u zrak i povukao se u Obersalzberg. Bio je pod utjecajem droge, letargičan i natečen poput meduze, te kao i Hitler, olupina od čovjeka, ali pun nade da će konačno ostvariti svoj životni cilj: izaći iz Hitlerove sjene i naslijediti ga. Konačno on sam, jedini vladar! Vijest o Hitlerovu navodnom slomu živaca dovela ga je u stanje grozničave užurbanosti. Je li Hitler doista bio mrtav? Još istog dana, 23. travnja 1945., Goring je u Hitlerov berlinski bunker oko 22 sata poslao brzojav, koji će za njega imate teške posljedice. Već nakon prvog pročitanog retka Hitlera je oblilo crvenilo bijesa: „Moj Fiihreru, jeste li suglasni", stajalo je u telegramu, „da (...) sukladno vašoj naredbi od 29.06.1941. u svojstvu Vašeg zamjenika odmah preuzmem zapovijedanje Reichom uz potpunu slobodu djelovanja?" Ako je to pitanje Hitler doživio kao otvoreni napad, sljedeći je odlomak značio konačan lom s Goringom. „Ako ne odgovorite do 22.30 sati, pretpostavljat ću da ste lišeni slobode djelovanja. Preduvjet iz vaše naredbe smatrat ću ispunjenim te ću postupati za dobrobit naroda i domovine."

Bormann nije morao predugo razmišljati. Prepoznao je priliku da svom smrtnom neprijatelju zada konačni udarac. „Goring je izdajnik!" podržao je Hitlera u njegovu uvjerenju. „To mi je odavno jasno", zavikao je zajapureni Hitler. „Znam da je Goring lijen. Uništio je Luftmaffe. Bio je korumpiran. Njegovo je ponašanje omogućilo korupciju u našoj državi. Osim toga, godinama je ovisan o morfiju. To već dugo znam."

Malo poslije, viši vođa SS-ova jurišnog zdruga, Bernhard Frank, u Berchtesgadenu je zaprimio telegram koji je Bormann na brzinu napisao rukom: „Odmah opkolite Goringovu kuću i uz slamanje svakog otpora uhitite dosadašnjeg rajhsmaršala Hermanna Goringa. U potpisu: Adolf Hitler." 23. travnja 1945., oko 22 sata, Frank je na Obersalzbergu lupio petama u Goringovoj ladanjskoj kući nalik palači i navodnom izdajniku priopćio: „Gospodine rajhsmaršalu, uhićeni ste!" Šest dana poslije u svojoj „Političkoj oporuci" Hitler je naredio: „Prije svoje smrti, prijašnjeg rajhsmaršala Goringa izbacujem iz Stranke." Njegova optužba da je Goring bez njegova znanja pregovarao sa saveznicima bila je neutemeljena. Bormann je ostvario svoj cilj.

Goring je smatrao da ga Hitler ne shvaća i da je žrtva spletke. Iako nije on, nego vrhovni admiral Donitz, naslijedio Hitlera, Goring je smatrao da jedino on ima ovlasti da odlučuje o sudbini Njemačke. Beskrajno se precjenjujući, 6. svibnja 1945., Donitzu je ponudio da s Eisenhowerom kao „maršal s maršalom" pregovorima isposluje mir za Njemačku. Kad Donitz nije ni odgovorio, Goring se kao „oficir s najvišim činom u njemačkom Wehr-machtu" obratio izravno

Eisenhoweru - s molbom „da ga osobno primi", kako „bi se u ovoj bezizlaznoj situaciji spriječilo daljnje prolijevanje krvi". 7. svibnja 1945. rajhsmaršal je sa suprugom Emmy i kćerkom Eddom na putu do mjesta sastanka s američkom vojskom na brdskoj cesti blizu Rad-stadta dospio u američko zarobljeništvo. Goring je tada zadnji put vidio svoju obitelj kao slobodan čovjek. Iz njegova komentara mnogo se toga može zaključiti: „Barem dvanaest godina pristojnog života!" „Izgledao je oronulo", prisjećao se Leon Thanson, prevoditelj u luksemburškom zatvoreničkom logoru Mondorf, ,,i tražio je tablete. 'Bez tableta ne mogu živjeti', tvrdio je. Tek kad je treći dan dobio tablete, živnuo je i bio najrazgovorljiviji od svih zatvorenika." Ono što 1925. nije pošlo za rukom švedskim liječnicima, uspjeli su liječnici američke vojske. Pobjednici su „gospodinu Goringu" davali tablete parakodeina svakodnevno mu smanjujući dozu. Tih se dana Goring prvi put susreo s Gustavom Gilbertom. U 17 mjeseci koliko mu je još preostalo od života, Goringu se nitko nije toliko približio kao taj psiholog u američkoj vojsci. Gilbert je pomno proučio Goringa. Test inteligencije pokazao je natprosječan kvocijent inteligencije od 138. Za poznatog zatvorenika, koji se još uvijek nije prestao prenemagati, manje su laskavi bili rezultati testova osobnosti. „Otvoreno govoreći", objasnio je Gilbert Goringu, "pokazali ste da usprkos aktivnom, agresivnom karakteru nemate hrabrosti doista preuzeti odgovornost. U testu s mrljama odao vas je jedan pokret. Sjećate li se kartice s crvenom mrljom? Pokušali ste je otresti prstom, kao da mislite da se krv može obrisati prstom. Isto ste učinili tijekom procesa. Skinuli biste slušalice, kad su dokazi o vašoj krivnji postali nepodnošljivi."

Za međunarodni vojni sud u Niirnbergu nije bilo sumnje u Goringovu nepodnošljivu krivnju. „Nema nijedne olakšavajuće okolnosti", stajalo je u presudi, „jer Goring je često, gotovo uvijek bio pokretačka snaga, i zaostajao je jedino za svojim Fuhrerom. On je bio vodeća osoba u napadačkim ratovima, i kao politički i kao vojni vođa; bio je organizator robovskog rada, inicijator programa ugnjetavanja Židova te drugih rasa u zemlji i u inozemstvu. Sve je te zločine otvoreno priznao. (...) Njegova je krivnja po svojoj strahoti bez presedana. U svim materijalima vezanim uz ovaj sudski postupak za ovog čovjeka nema nijedne olakšavajuće okolnosti." „Goring je", primijetio je psiholog Gilbert, „prvi krenuo prema ćeliji, duga koraka, ukočena izraza lica i očiju izbuljenih od užasa. 'Smrt!' rekao je bacivši se na drveni ležaj. Iako je pokušao ostaviti dojam opuštenosti, ruke su mu drhtale. Oči su mu bile vlažne i teško je disao, kao da želi svladati duševni kolaps." Još iste večeri njemački zatvorski liječnik, dr. Ludwig Pflucker, morao mu je zbog srčanih smetnji pružiti medicinsku pomoć. Liječnik: "Presuda ga je jako uzrujala."

Jednomu je od prevoditelja rekao: „Svatko mora umrijeti, ali kad čovjek umre kao mučenik, postaje besmrtan. Naše ćete kosti jednog dana položiti u mramorne Ijesove." Protivno njegovoj volji branitelj je podnio molbu za pomilovanje. Goring sam nije želio moliti saveznike za milost.

Umjesto toga napisao je tri pisma: zatvorskom svećeniku, svojoj supruzi Emmy i Savezničkom kontrolnom vijeću, a u pismu je naglasio: „Bio bih prihvatio da me strijeljaju! No nedopustivo je da se njemački rajhsmaršal osudi na smrt vješanjem! To ne mogu dopustiti zbog Njemačke. Stoga biram smrt kakvom je umro veliki Hanibal."

15. listopada 1946. u 22.45 Hermann Goring zagrizao je u tanko staklo kapsule cijankalija. Tko mu je krišom dostavio otrov, do danas je sporno. Najprije se sumnjalo na Emmy Goring, koja ga je u zatovru smjela posjećivati, ali to se nije moglo dokazati. Pretpostavlja se da je smrtonosnu kapsulu u ćeliju prokrijumčario Jack. G. Wheeles, mladi američki časnik, koji je Goringa čuvao i kojemu je Goring poklonio zlatni prsten i sat. VVheeles je u međuvremenu umro i svoju tajnu ponio sa sobom u grob.

Dan nakon samoubojstva američki su vojnici u Munchen-Sollnu u pritok rijeke Isar, Convventzbach, istresli pepeo nekoliko leševa. Jedan od mrtvih zvao se George Munger. Američki vojnici bili su uvjereni da se opraštaju od stradalog kolege. Nisu ni slutili da je Munger bio Hermann Goring.

Nitko nije doznao gdje je prosut pepeo. ,,U neku rijeku negdje u Njemačkoj", bio je službeni odgovor. Pod svaku se cijenu htjelo spriječiti da se Goringov grob pretvori u hodočasničko mjesto, jer Goring je do samog kraja bio uvjeren da će mu se podići spomenik. Još je večer prije smrti

prorokovao: „Za pedeset-šezdeset godina u cijeloj će se Njemačkoj moći vidjeti kipovi Hermanna Goringa."

Zastao je i, nakratko oklijevajući, dodao: „Možda ne kipovi, ali svakako po slika u svakoj kući."

Izvršitelj Heinrich Himmler Kad god da se sastanemo, dužni smo se prisjetiti naših načela: krvi, odabira, snage.

Prema pripadnicima naše rase trebamo biti iskreni, uglađeni, vjerni, kolegijalni, ali ni prema komu više.

Homoseksualce moramo iskorijeniti.

Pravnici su zakonom dopušteni lopovi, prevaranti i izrabljivali. Žive li drugi narodi u blagostanju ili će crknuti od gladi, zanima me samo onoliko koliko ih možemo upotrijebiti kao robove u našoj kulturi.

Od drugih naroda uzet ćemo kvalitetnu krv, sličnu našoj, tako što ćemo im ukrasti djecu i odgojiti ih kod nas.

Imamo moralno pravo i naša je obveza prema našem narodu da ubijamo narod koji je nas želio ubiti.

Moj osobni ideal je umrijeti siromašan.

Himmler Očito vrlo nadaren učenik koji je zahvaljujući neumornoj marljivosti, velikoj ambiciji i pozornom sudjelovanju u nastavi postigao odlične rezultate. Himmlerov razrednik, 1914.

Uvijek se lijepo ponašao, bio je savjestan i marljiv. Iz Himmlerove maturalne svjedodžbe, 1919.

Himmler nije pretjerano inteligentan, ali je marljiv i poslušan. Goebbels, 1930.

Osjećao sam, što je neobično, da iz tog čovjeka zrači nešto mnogo strasnije nego iz njegova FUhrera, kod kojega sam prilikom triju vrlo različitih susreta uvijek osjetio neku slabost i opsjednutost. Kod Himmlera, ovog potonjeg nije bilo. On je ulijevao nelagodu svojom koncentriranom podčinjenošću, svojom uskogrudnom savjesnošću, neljudskom metodičnošću koja je u sebi imala nešto robotsko. Carl Jacob Burckhardt, 1938.

Napola je bio učitelj, a napola udarena luda. Speer o Himmleru, 1953.

Kako čujem, u Švapskoj Juri zavladalo je veliko uzbuđenje zbog bolnice „Grafe-nek". Stanovništvo prepoznaje sivi auto SS-a i vjeruje da zna što se odigrava u krematoriju iz kojeg se neprestano diže dim. Ono što se ondje događa tajna je i nije tajna.

To je uzrok vrlo lošeg raspoloženja i po mom mišljenju ne preostaje nam ništa drugo nego da tu bolnicu zatvorimo te na pametan i mudar način utječemo na mišljenje ljudi, tako da upravo u tom kraju počnemo prikazivati filmove o bolesnicima s nasljednim bolestima i duševnim bolesnicima.

Himmler, 1940.

Koncentracijski je logor sasvim sigurno oštra i stroga mjera. Težak rad koji stvara nove vrijednosti, uredan život, neizmjerna čistoća nastamba i tijela, besprijekorno jelo, strogo, ali pravedno postupanje, ponovno stjecanje radnih navika i obrtničkih vještina odgojne su metode. Geslo koje imaju ovakvi logori glasi: „Postoji jedan put u slobodu. On se temelji na: poslušnosti, marljivosti, poštenju, redu, čistoći, trijeznosti, istinoljubivosti, žrtvi i ljubavi prema domovini." Himmler, 1939.

Pa ja nisam želio uništiti Židove, moje su ideje bile sasvim drukčije. Sve je to na Goebbelsovoj savjesti. Himmler, 1942.

S antisemitizmom je isto kao s uništavanjem uši. Odstranjivanje uši nije pitanje svjetonazora. To je pitanje čistoće. Uskoro ćemo se riješiti uši. Himmler, 1943.

Rusi su rulja, i tu rulju valja zgaziti, izbosti, zaklati. To je, da upotrijebim brutalan primjer, slično kao kod svinje koju smo zaklali i koja treba polagano iskrvariti. Himmler, 1942.

0 tomu moramo otvoreno razgovarati, ali ipak u javnosti o tomu nikad nećemo govoriti. Mislim na evakuiranje Zidova. Na istrebljenje židovskog naroda. Riječ je o nečem što je lako izgovoriti. „Židovski se narod mora istrijebiti", reći će svi članovi Stranke, „jasno, to je u našem programu, eliminacija Židova, istrebljenje, 1 to ćemo provesti." A onda se svi mi, svih 80 milijuna Nijemaca, prisjetimo nekog dobrog Židova.

Naravno, svi drugi su svinje, ali onaj jedan odličan je Židov. Svi oni koji tako govore nisu vidjeli

ovo što ste vi vidjeli, nisu izdržali ovo što ste vi izdržali.

Himmler u obraćanju vodama SS-ovih jurišnih skupina, 1943.

Ako nacionalsocijalistička Njemačka treba propasti, tada i njezini neprijatelji i banda koja je sada u koncentracijskim logorima ne smiju doživjeti trijumf izlazeći iz logora kao pobjednici. 1 oni trebaju propasti zajedno s nama. To je jasna Ftihre-rova zapovijed, a ja se trebam pobrinuti da se ona točno i temeljito provede. Himmler, 1945.

Himmlerje oženio svoju bivšu medicinsku sestru. Bila je starija od njega. činilo se da brak nije bio suviše sretan, no unatoč tomu o ženama je uvijek govorio viteški uljudno. Prema ženama se ponašao viteški, dvosmislene izjave ili proste viceve nije podnosio, doživljavao ih je kao uvredu vlastite majke. Felix Kersten, Himmlerov liječnik i maser, 1952.

Himmlerje znao biti nježan otac, korektan nadređeni i pravi prijatelj. Istodobno, bio je opsjednuti fanatik, uvrnuti sanjar i instrument u Hitlerovim rukama, koji nije imao vlastitog ja i kojega je za Hitlera vezao osjećaj mržnje i ljubavi. Karl Wolff, Himmlerov pobočni .....A U gimnaziji je slovio kao marljiv. Njegov ga je razrednik hvalio kao „vrlo nadarena učenika koji je zahvaljujući neumornoj marljivosti, velikoj ambiciji i pozornom sudjelovanju u nastavi postigao odlične rezultate". U svim svjedodžbama isticala se njegova marljivost, inteligencija, točnost i ljubaznost. Kod dječaka nikad nitko nije primijetio sklonost nasilju. Njegov školski kolega, njemačko-američki povjesničar, George Hallgarten, miroljubivog dečka iz razreda poslije je opisao kao „najmilije janje koje čovjek može zamisliti". Dječak koji ni muhi ne bi učinio ništa nažao."

Uzoran dečko potjecao je iz dobre kuće, stekao je humanističko obrazovanje, imao najbolje ocjene te uspješno završio fakultet. Iako zbog velike kratkovidnosti nije mogao ostvariti vojničku karijeru, te onako neugledan nije ostavljao nikakav dojam, ipak bi bio napravio karijeru, makar skromnu.

Na studiju se posvetio svojoj strasti, biljkama i poljoprivredi. Tražio je poznanstva i priznanje te postao članom niza udruga. Nije upadao u oči, pogotovo ne nekom radikalnošću, buntovnim govorima ili revolucionarnim idejama. Nakon diplome brzo je našao namještenje - što u doba ekonomske krize nije bilo samo po sebi razumljivo.

Mogao je biti službenik i sigurno bi bio postao dragocjen član njemačke financijske birokracije: pedantan, nepodmitljiv, uvijek vjeran zakonu. Briljiranje nije bilo njegova jača strana. Wilhelm Hottl, jedan od njegovih najbližih suradnika, „u najboljem ga je slučaju smatrao običnim službenikom financijske uprave". „Prilično beznačajan službenik", glasio je preziran sud švedskog diplomata, grofa Folkea Bernadottea.

U druga vremena možda bi bio razvio svoje darove kao učitelj. Da je to postao, kod djece bi razvijao sekundarne krjeposti u prenesenom značenju: red, poslušnost, ispunjavanje obveza, čast, marljivost i štedljivost. „Učitelj s istaknutim smislom za štednju", tako je dužnosnik SS-a, Edwa-ld Pohl, definirao istaknute karakterne osobine svoga šefa. čovjek koji je poslije obnašao niz dužnosti čak je na vrhuncu karijere primao plaću od jedva 24 000 rajhsmaraka godišnje. To je džeparac u odnosu na korupcij-ske neumjerenosti koje su si priuštili drugi visoki dužnosnici vladajuće klike.

Mnogi suvremenici koji su ga bolje poznavali, karikirali su ga kao utjelovljenje srednjoškolskog profesora. Albert Speer opisao ga je, iako tek poslije, kao „napola učitelja, a napola udarenu ludu."

Njegova smiješna sklonost okultnomu, njegovo praznovjerje, strastveno bavljenje alternativnom medicinom ne bi prešli ogradu njegova vrta, da nije bilo Trećeg Reicha. Susjedi bi ga opisivali kao dragog, možda čudnog, a u najgorem slučaju pomalo udarenog - ali opasnog?

Vodio bi običan život, gotovo banalan - da ga okolnosti nisu navele na sasvim drukčiji put. Ono što je Hannah Arendt rekla o „banalnosti zla", odnosilo se na Adolfa Eichmanna, Himmlerova pomoćnika - ali to je isto tako vrijedilo za njegova učitelja. Heinrich Himmler bio je prije svega Hitlerov pokorni izvršitelj, koji je ubio milijune ljudi, a da na njih nije digao ruku. Bio je čovjek čije osobine i danas slove kao „tipično njemačke": djelotvoran, točan, savjestan u obavljanju dužnosti, podložan autoritetima, uredan i čist. Heinrich Himmler - njemačka karijera ili njemačka bolest?

Koliko su neopisivi zločini koji se povezuju s Himmlerovim imenom, toliko je neupadljiv čovjek koji ih počinio. Nije smjerao napraviti ništa veličanstveno, čak ni veliko. Heinricha Himmlera već njegovi suvremeni-

ci opisuju kao „potpuno beznačajnu osobu, koja je na neobjašnjiv način došla na visoku dužnost" (Albert Speer), kao „čovjeka koji nije smjerao učiniti ništa veličanstveno ili veliko" (general major VValter Donnerber-ger), i koji je bio upadljiv jedino po tomu što je bio neupadljiv. U njegovu karakteru nije „bilo ničega strašnoga ni demonskog", piše britanski povjesničar, Hugh TreyorRoper. Demonska je u Himmleru bila samo njegova djelotvornost. Kao što financijski činovnik potpisuje stotine poreznih prijava, tako je i Himmler izvršio svoj zadatak: genocid kao organizacijski problem. Na kraju se nije zabrinjavao zbog patnji žrtava nego duševne boli krvnika.

Heinrich Himmler rođenje 7. listopada 1900. kao drugi od trojice sinova u VVittelsbacher Strasse 2 u Miinchenu. Otac, Gebhardt Himmler, bio je ugledan gimnazijski profesor. Za nacističkog visokog dužnosnika Himmler je potjecao iz egzotičnih, sigurnih prilika. Obitelj je bila katolička i vjerna kralju, skromna i obrazovana, domaća i bavarska. Još 1941. čovjek koji je po službenoj dužnosti naložio progon svećenika prisustvovao je strogom katoličkom pogrebu svoje majke koju je obožavao do kraja života. Njegov otac Gebhardt bio je prorektor na landshutskoj gimnaziji, pobožan čovjek, do određenih granica duhovit, ali beskrajno pedantan. Bio je njemački nacionalist, ali nije bio antisemit. Visokoobrazovani gimnazijski profesor svoje je sinove odgojio u humanističkom duhu. Je li Himmler krivo shvatio Platona?

Iako Heinrichovi roditelji nisu bili bogati, slovili su kao dobrostojeći. Za to se pobrinuo ugledni krsni kum, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo, bavarski princ Heinrich. Otac novog stanovnika Zemlje bio je privatni učitelj sina VVittelsbachovih, a Himmlerov ujak bio je kraljevski kanonik.

Obitelj Himmler na bavarskom je dvoru visoko kotirala. Tako ju je dopala čast da princu „ponudi čašu šampanjca", kako je pisalo u obavijesti o rođenju upućenoj kraljevskoj kući, da bi se nazdravilo na Heinrichovu rođenju. To što je član kraljevske obitelji bio krsni kum sinu jednog učitelja, smatralo se velikom povlasticom. Veza između princa Heinricha i obitelji Himmler potrajala je i nakon smrti princa, koji je 1916. poginuo u ratu. Heinrich je iz ostavštine krsnog kuma kao poklon dobio posudbu koja je iznosila više od 1000 rajhsmaraka. Nije ga dakle materijalna bijeda natjerala u pandže nacizma. „Heinrich je često bio bolestan. Imao je 160 sati izostanaka, koje je, međutim, nadoknadio dodatnim satovima kod gospođice Rudet, pa je razred položio s vrlo dobrim", bilježi otac o Heinrichovu pohađanju osnovne škole. Još kao učenik, a poslije i kao SS-ov zapovjednik, svoje tjelesne nedostatke Heinrich je nadoknađivao marljivošću. Ciljevi landshut-ske gimnazije bili su da „na religioznoj osnovi učenike odgoje da budu krjeposni i marljivi, da steknu široko opće obrazovanje u duhu ljubavi prema domovini te da se osposobe za samostalan duhovni rad" - na prvi se pogled činilo da je kod Heinricha Himmlera to uspjelo: „Uvijek se ponašao pristojno i bio je marljiv", pisalo je u maturalnoj svjedodžbi od 15. lipnja 1919.

Odlikaš u povijesti, klasičnim jezicima i vjeronauku upisao se na stu-, dij poljoprivrede na Tehničkom sveučilištu u Munchenu. I kao učenik, a i student Henirich Himmler bio je neupadljiv, a kolege su ga opisivale kao „trapavog". U potrazi za poznanstvima, Heinrich se pokazao pravim klubašem: od Njemačkog društva za uzgoj, preko Društva prijatelja humanističke gimnazije do Starobavarskog streljačkog saveza učlanio se u najmanje deset društava - te katoličku crkvu: „Uvijek ću voljeti Boga, ostati vjeran crkvi", zapisao je tada u svoj dnevnik. U mladosti je - što je bilo obvezno - bio ministrant. U prosincu 1919. postao je članom katolički orijentirane Bavarske narodne stranke, iz koje je izašao nakon četiri godine, a onda se u kolovozu 1923. učlanio u jednu potpuno beznačajnu stranku.

Na kostimiranim plesnim zabavama tijekom minhenskog fašnika, običan smrtnik Heinirch prerušio bi se u turskog sultana. Jedino nije mogao piti koliko i drugi. Inače prilagodljiv student, u tom pogledu nije mogao biti dio bavarske svakodnevice. Studentska udruga Apollo procijenila je „da ne zadovoljava". Tek kad je liječnik potvrdio da ima osjetljiv želudac te više nije morao piti pivo, svečano je primljen u jedno studentsko mače-valačko udruženje.

Nije doživio neuspjeh u školi, nije prekinuo studij, nije promašio profesiju - njegov profesionalni razvoj, dakle, ne objašnjava zašto je Himmler postao masovni ubojica.

Jedino je njegova vojna karijera bila tamna mrlja. Tvrdio je kako je već u dobi od 17 godina sudjelovao u borbama u Prvom svjetskom ratu kao zastavnik uli. bavarskom pješačkom puku. Tako

bombastično Heinrich Himmler piše svoj službeni životopis, tiskan u Priručniku Velikog Reicha 1943. U to doba frontu nije ni vidio, a u borbama na Zapadu nije sudjelovao (rat na Istoku već je bio završen), iako je on ponekad tvrdio da je kao narednik bavarskog Tjelesnog puka već u dobi od 16 godina svoje ljude vodio ,,u bitku". Heinirch Himmler tada je počeo graditi laž svoga života.

Istina je bila mnogo skromnija.

Točno je da je Gebhardt Himmler u zadnjoj fazi Prvog svjetskog rata pokušao iskoristiti stare veze ne bi li sinu pomogao da ostvari vojničku karijeru. Učinio je to na navaljivanje mladog Heinricha, koji je pod svaku cijenu želio postati časnik, iako je otac zahtijevao da najprije završi školu. „Veselim se borbi, veselim se što ću biti vojnik", zapisuje u dnevnik odlikaš, koji je loše ocjene imao samo povremeno.

Kad je otac sinu konačno dopustio da napusti školu, kraljevska mornarica usprkos kraljevoj protekciji nije željela primiti kratkovidnog novaka „jer je osobama s naočalama bilo zabranjeno služiti vojsku u mornarici". Učenik koji još nije navršio ni sedamnaest godina prijavio se u kopnenu vojsku. Ali carevina je trebala obične vojnike, topovsko meso za frontu, koje bi nadoknadilo krvave gubitke u rovovima na francuskom tlu. Hein-rich je, međutim, težio nečem višem. Iz vojnog tabora u Regensburgu roditeljima šalje pismo koje potpisuje s miles Heinrich - zašto je, na kraju krajeva, učio latinski? Razmaženi klipan, koji je želio bolji položaj u društvu, bio je kao i običan puk oduševljen ratom koji se doživljavao oslobađanjem od stega epohe. Oduševljenje svime što je vojno - i tu je Heinrich Himmler bio dijete svog vremena. Himmler je želio sudjelovati u „poštenoj borbi" njemačke domovine, „svetoj borbi" i tako položiti svoj najteži ispit zrelosti. „Ja sam u duši vojnik", povjerava se svom dnevniku. U sljedeći oslobodilački rat „idem i ja, pa makar se ne mogao micati", bio je uvjeren vojnik koji je to htio biti i koji rat nije poznavao iz vlastitog bol-nog isukstva, nego samo iz knjiga što su ga veličale.

Hitler je poznavao ratne strahote, on je bio njihov proizvod. Njegova država bila je produženje pakla koji je doživio u rovovima, suvremene apokalipse. Himmler, za razliku od Hitlera, koji je takvu apokalipsu organizirao, cijeli je život sanjao o nekom arhaičnom svijetu: bakljama i mačevima, plugovima i oranicama.

Potencijalni ratnik nije bio mobiliziran. Prije nego što je završio svoju vojničku izobrazbu, nastupio je mir. Himmler je, doduše, položio dva tečaja za budućeg časnika. Ali za aktivno sudjelovanje u borbama na fronti bilo je kasno. Hitler je često govorio o svojim iskustvima s fronte, a ona su nedostajala čovjeku koji je u zadnjoj fazi sljedećeg rata bio na čelu vojske Visla, koja je trebala odbiti napad Crvene armije. Budući časnik koji je sanjao o veličanstvenim pobjedama nije doživio pokolj industrijaliziranog rata. Nikad nije doživio nijemi užas nevidljivih napada kemijskim oružjem, smrtonosne zračne napade, iznenadne tenkovske napade. Ništja nije narušavalo njegove idealizirane predodžbe o junačkoj borbi.

U travnju 1919. Heinrich Himmler pridružio se jednom od mnogobrojnih dragovoljačkih odreda kako bi se borio protiv Sovjetske Republike Bavarske. Silom se nudio različitim obrambenim organizacijama koje su se borile protiv demokracije, „sramotnog Versajskog ugovora" i naravno, protiv „marksističke diktature". Boreći se u dobrovoljačkim odredima Landshut, Oberland, 21. streljačkoj brigadi i Domobranima, bio je zapravo pripadnik paravojnih postrojbi. Dezorijentiran kao i mnogi, nesuđeni sudionik Prvog svjetskog rata tražio je uporište, potvrdu i objašnjenje - a nadasve svog idola.

U minhenskim studentskim krugovima tada su kružili antisemitis-tički pamfleti, koje je u potrazi za nekim orijentirom Himmler pročitao. Upoznao se s Rasom i nacijom, djelom Houstona Stewarta Chamberlaina, pročitao je Protokole sionskih mudraca, navodno dokumentirani dokaz pokušaja „židovske svjetske zavjere". Pedantan, kakav je bio, Himmler je za nadolazeće naraštaje ostavio listu knjiga, koje valja pročitati i od kojih je svaku posebno komentirao. Lista pokazuje sklonost blijedog dječaka ka knjigama o germanstvu i djelima o navodnoj svjetskoj zavjeri različitih grupacija: slobodnih zidara, jezuita, Židova.

No, da bismo objasnili proces kroz koji početkom dvadesetih godina prolazi Himmler, nije dovoljno pročitati te knjige. Himmler nije bio glup, ali njegova sposobnost kritičkog rasuđivanja bila je ograničena. Tražio je objašnjenje za složene i brze promjene koje su se događale u svijetu. Nemiri

izazvani društvenim i političkim promjenama izazvali su nesigurnost i potpirili strahove. Stari bi poredak sinu prinčeva učitelja osigurao sigurno mjesto u društvu. No životni planovi mladog Heinricha sada su bili poremećeni. Tražio je objašnjenja - i našao jedno i drugo u jednostavnim teorijama koje su našle žrtvenog jarca za svu tu nevolju: u onima o židovskoj svjetskoj zavjeri koja je germanskom junaku željela uskratiti zaslužene plodove njegova rada. Himmler je bio jedan od onih koji je rješenje tražio u vraćanju na zaboravljene tradicije.

Već je Gebhardt Himmler u svom sinu probudio ljubav prema germanskoj povijesti, za koju je gimnazijski profesor gajio posebnu strast. U Tacitovoj Germaniji Heinrich Himmler pronašao je „veličanstvenu metaforu kako su veliki, moralni i uzvišeni bili naši predci". Sin je konkretnu životnu situaciju, u kojoj se nalazio, doživljavao potpuno drukčijom od ideala o kojem je sanjao njegov otac. Njemački narod, smatrao je, odao se dekadenciji i nemoralu. On je, međutim, sanjao o starim, dobrim, germanskim vremenima. Njegova najveća želja bila je: „Opet moramo postati takvi." Apsurdne ideje o plemenitom germanskom junaku, koje je poslije zagovarao državni vođa SS-a, potjecale su iz ranih dvadesetih godina. 1924. Himmler je zapisao u dnevnik da iz „miješane rase" njemačkog naroda ponovno treba uzgojiti „čistokrvne" Germane. Pri tom je zamišljao neku vrstu kšatrijske kaste - novi je German trebao sličiti plemićkoj ratničkoj kasti u staroindijskom staleškom uređenju. To više biće trebalo je biti vezano uz svoju rodnu grudu i nadmoćno u odnosu na sve druge. Cilj takve romantično uljepšane predodžbe o budućem „raju germanske rase" bila je razgranata mreža novih gradova na Istoku s kultnim mjestima, obrambenim naseljima i teutonskim utvrdama - „bedemom germanske krvi".

Koliko su te rane sumanute ideje imale za posljedicu postupke ponižavajuće za čovjeka pokazalo se kad se Himmleru, za razliku od mnogih drugih sa sličnim idejama, pružila prilika da ih i ostvari. U svom dnevniku također je opisao preduvjete i popratne pojave svog „germanskog raja": između mjesta na kojima žive ljudi „nordijske krvi" trebalo je podići logore s „robovima koji bez obzira na posljedice grade naše gradove, naša sela, naša seoska dobra". Upravo je tako trebalo izgledati u istočnom dijelu Hitlerove Njemačke.

Sin profesora, koji se poviješću bavio kao hobijem, povijest je krojio onako kako to njemu odgovara. Tako su Germani, po Himmlerovu mišljenju, bili „narod koji je još u najranijoj povijesti imao vrlo visoku kulturu" i živio prema „nepisanim zakonima". „Što bi naši predci sada učinili?", bila je uobičajena Himmlerova fraza kad je trebalo donijeti neku odluku.

I očeve neprestane priče o srednjovjekovnoj njemačkoj povijesti kod sina su poslije urodile plodom.

Heinrich Himmler je Henrika I. Ptičara i Rikarda Lavljeg srca smatrao praocima velikog germanskog carstva. Hen-rik I. Ptičar dao se okruniti ne dobivši prethodno papin blagoslov i krenuo je u rat protiv Slavena i Mađara. U svom govoru povodom tisućite obljetnice smrti Henrika I., 2. srpnja 1936., SS-ov državni vođa podsjetio je na njegov „nedovršen zadatak": da Istok Europe otme Slavenima i kolonizira ga „njemačkom krvlju".

Dok je Himmlerova politička vizija već dvadesetih godina bila nasilno stvaranje Velikog Germanskog Reicha, njegovi su privatni ciljevi bili mnogo skromniji. Studirao je poljoprivredu, jer se nadao da će kao upravitelj nekog imanja „moći živjeti s nekom njemačkom djevojkom": idila na njemačkoj rodnoj grudi. Sve je moglo biti drukčije, i kod Heinricha Himmlera. Povijest nije jednosmjerna ulica.

Početkom dvadesetih godina mladi je student kovao planove o iseljenju. 23. studenog u dnevnik zapisuje: „Danas sam iz novina izrezao članak o iseljavanju u Peru. Kamo će mene put nanijeti: u Španjolsku, Tursku, na Baltik, u Rusiju, Peru? često o tomu razmišljam. Za dvije godine više neću biti u Njemačkoj." Nijedno mu se odredište nije činilo dovoljno dalekim. Godine 1942. u ruskom se veleposlanstvu raspitivao bi li kao upravitelj seoskog dobra mogao otići u Ukrajinu. čovjek koji je dvadeset godina poslije u Ukrajini uništavao žetvu i naredio strijeljanje židovskog stanovništva, sada je kao miroljubivi poljoprivrednik htio pružiti pomoć zemljama u razvoju. Da su mu to omogućili, Heinrich Himmler bi 1941.

Uvijek pristojan; Heinrich Himmler U Himmlerovu karakteru nije bilo ničega strašnog ni demonskog. Njegova hladnoća nije bila

ledena, nego beskrvna. Nije uživao u okrutnosti, bio je ravnodušan prema njoj. Tuđe skrupule nisu mu se činile vrijedne prijezira nego glupe. Hugh Trevor-Roper kao poljoprivrednik iz sasvim drugog kuta promatrao ulazak njemačkih trupa u Ukrajinu.

Sanjao je o Istoku, dok su njegovi stvarni obzori još uvijek bili ograničeni na Bavarsku. 1. kolovoza 1922. diplomirao je s prosječnom ocjenom 4,7. Inženjer poljoprivrede s netom stečenom diplomom odmah je našao namještenje kao poljoprivredni asistent u tvrtki za prodaju umjetnih gnojiva: Himmler je postao prodavač u Dušičnim gnojivima d.o.o. u Schliefiheimu.

Sada je mogao započeti život sasvim prosječnog građanina. Stidljivi Heinrich čak je našao „njemačku djevojku", medicinsku sestru iz Brom-berga, nekoliko godina stariju od njega. Kći protestantskog dobrostojećeg zemljovlasnika iz Zapadne Pruske odgovarala je idealnim predodžbama njemačke žene. Svaki režiser VVagnerove opere smatrao bi je idealnom za lik Walkiire: bila je visoka, plava, plavooka, i prilično krupna. Kad je Himmler - protivno volji svojih roditelja - 3. srpnja 1928. s njom stupio u brak, zahvaljujući njezinom mirazu uspio je ostvariti svoj san o vlastitom poljoprivrednom dobru: kod VValdtruderinga blizu Munchena mladi je bračni par kupio farmu pilića. čovjek koji je kasnije od „ljudskog materijala" uzgajao junačku rasu, započeo je kao uzgajivač domaćih životinja - uostalom, s osrednjim uspjehom.

Mnogo je spretniji bio u građenju karijere u NSDAP-u. Napokon, bio je „stari borac" i član stranke od 1923. Heinrich Himmler, pasivni promatrač, sudjelovao je u maršu na Feldherrnhalle. Noseći „državnu zastavu" pod zapovjedništvom Ernsta Rohma, zajedno s bratom Gebhardtom te još 400 suboraca zauzeo je Ministarstvo rata.

Dok su Rohm i Hitler morali u zatvor (Hitler u Landsberg, gdje je napisao Mein Kampf, a Rohm u Stadelheim), neupadljivog Himmlera vlasti nisu dirale. Nisu ga smatrale važnim i zbog toga je patio: „Ja sam običan pričalica, brbljavac, bez energije, ništa mi ne polazi za rukom", zapisao je u dnevnik.

Pošto je dao otkaz i ostao bez posla, svu je energiju i vrijeme 1925. uložio u Nacionalsocijalstički oslobodilački pokret, koji je širio propagandu pod vodstvom junaka iz Prvog svjetskog rata, Ericha von Ludendorffa. U to je vrijeme već upoznao Gregora Strassera. Ljekarnik iz Landshuta kandidirao se za Reichstag - a Himmler se kao njegov tajnik angažirao u izbornoj borbi. Za mjesečnu plaću od 120 rajhsmaraka na motociklu je kao nacistički dužnosnik prošao cijelu Donju Bavarsku i držao vatrene govore protiv Židova i kapitalista. Strasser je tada okupio ostatke nacističkog pokreta, a slovio je kao socijalist te je kasnije poražen u unutarstranačkim borbama lijevog krila s Hitlerom. Himmler je tada podržavao Strassera i njegova politička uvjerenja jednako beskompromisno kao što je poslije podržavao Hitlera. Kaotične prilike u NSDAP-u, koji je ponovno osnovan nakon što je 27. siječnja 1925. zabranjen, omogućile su mu brzo napredovanje u Stranci. Kao voditelj poslova NSDAP-ove pokrajinske upravne jedinice Landshut, vodio je brigu o stranačkim uporištima u pokrajini i već je iste godine postao zamjenikom gaulajtera Donje Bavarske i Gornje Falačke. Sljedeći koraci u karijeri: 1926. zamjenik gaulajtera u Gornjoj Bavarskoj i Švapskoj, zamjenik voditelja državne propagande i 1927., napokon, zamjenik vode SSa. Izgledalo je da je predodređen za drugog čovjeka, koji je svoj uspjeh postigao zahvaljujući apsolutnoj vjernosti prvom čovjeku, kojega je slijepo slušao. Hitler je trebao takve ljude. čovjek iz Braunaua u međuvremenu je izašao iz zatvora, i objavljena je njegova knjiga Mein Kampf. Himmler ju je pročitao. Njegov sud: „Unutra ima mnogo istine." Himmler je našao nadomjestak za svog Boga. Do-njobavarski stranački kolege ubrzo su s čuđenjem promatrali kako Strasserov tajnik u stranačkoj podružnici u Landshutu u četiri oka razgovara s Hitlerovim portretom.

Sredinom dvadesetih godina u Hitlerovu kasnije toliko omraženom Zaštitnom zdrugu (SS) bilo je jedva 200 ljudi. Hitler je uvidio slabost svoje bivše tjelesne garde: „Kad sam otišao u Landsberg, SS se raspao u nekoliko bandi koje su međusobno ratovale. Tada sam rekao sam sebi da trebam tjelesnu stražu koja će mi, iako mala, biti bezuvjetno odana i koja će krenuti i na vlastitog brata", početkom 1942. u razgovorima za stolom prisjećao se skromnih početaka.

Demagog Hitler znao je da mu treba posebna zaštita: ne samo da bi se obranio od političkih protivnika nego i od vlastitih stranačkih prijatelja. Trebao je vojsku koja će mu se zakleti na

vjernost. I trebao je čovjeka na njezinom čelu koji će mu biti odan: Heinricha Himmlera.

Kad je člana Zaštitnog zdruga pod brojem 156, 6. siječnja 1929., Hitler imenovao državnim vođom SS-a, SS je bio samo mali dio velikog Jurišnog odreda (Sturmabteilung, SA). SA se pod vodstvom Rohma svjesnog svoje moći, naime, pretvorio u pravu stranačku vojsku.

Za razliku od jurišnik odreda čija je snaga bila u brojnosti članstva, SS se od samog početka smatrao elitnom postrojbom. S crnim kapicama na kojima se isticala mrtvačka glava i crno obrubljenim kukastim križem na vrpci na rukavu svjesno su gradili dojam nibelunških23 junaka: „Kad svi iznevjere, mi ostajemo vjerni. Neka se na Zemlji za Vas uvijek vijori zastava." Takvu predodžbu tih trupa o sebi Hitler je rado podržavao: 4. srpnja 1926. na skupu NSDAP-a u Weimaru Josephu Berchtoldu, zapovjedniku Zaštitnog zdruga, na čuvanje je dao „krvavu zastavu" pod kojom se marširalo na Feldhernhalle.

Konačan je uspon SS doživio tek s dolaskom Heinricha Himmlera. Njega je još kao dijete očarala pretorijanska garda rimskog cara. Želio 23 Nibelunzi - u Sagi o Nibelunzima rod izrazito vjeran svom kralju je stvoriti gardu koja će se svom zapovjedniku zakleti na vjernost. Ta je vojska trebala provesti Hitlerovu volju - djelotvorno i bez postavljanja pitanja. Vidljiv znak bezuvjetne poslušnosti Fiihreru bile su kopče na opa-saču na kasnijim SS-ovim uniformama, na kojima je bilo ugravirano „Esesovce, vjernost je tvoja čast". To je geslo krasilo i oštrice počasnih noževa SS-a. Njime je Adolf Hitler u travnju 1931. odao priznanje berlinskim postrojbama SS-a, koje su pod zapovjedništvom Kurta Daluegea ugušile pokušaj puča radikalnog krila SA. To nije bila prva unutarstranačka svađa, a ni posljednja. Već je početkom tridesetih bilo jasno na koji je način Hitler namjeravao rješavati slične probleme - i uz čiju pomoć.

I Himmler je za sebe i svoju gardu smislio krilaticu. Ona je bila mnogo skromnija i odisala je katoličkim odgojem, iako ju je ukrao od starih Prusa: „Biti više od onoga što se čini da jesi."

Himmler sasvim sigurno nije bio samo podređeni „obožavatelj svog idola", kako ga je podrugljivo zvao Rohm. Bio je i mudar taktičar, koji je odlučno i neupadljivo, dobro odmjerenim koracima koračao putem prema moći - i to pravilnim tempom.

Pošto je Himmler stupio na dužnost SS-ova zapovjednika, postalo je jasno koja je uloga namijenjena SS-u u obračunu s Hitlerovim protivni-cama. Da je slamanje bilo kakvog otpora prema Hitleru bio Himmlerov jedini cilj, otvoreno je rekao u svojoj novogodišnjoj poruci 1934.: „Jedan od naših najvažnijih zadataka je da pronađemo sve otvorene i skrivene neprijatelje Hitlera i Nacionalsocijalističkog pokreta, protiv njih se borimo i uništimo ih."

U to vrijeme Zaštitni zdrug i njegov SS-ov državni voda, Heinrich Himmler, odavno su izašli iz sjene nekoć nadmoćnijeg SA. Broj od 200 članova, koliko ih je u SS-u bilo krajem 1928., sljedeće se godine upeterostru-čio, te je SS dosegao broj od 1000 članova. Nakon toga se članstvo svake godine udvostručavalo, dok u lipnju 1934. nije došlo do broja od 50 000 esesovaca. Već 1931. pod zapovjedništvom Reinharda Hevdricha nastala je ozloglašena Obavještajna služba, zametak kasnije Službe sigurnosti, djelotvorno policijsko tijelo blisko Stranci i njezinim grupacijama. Kamen kušnje pojavio se u lipnju 1934.

Bez Hitlera Goring i Himmler nikad ne bi udarili protiv Rohma. A bez Himmlera i Hevdricha, Hitler ne bi mogao prijeći u napad. Pošto se smicalicama domogao vlasti, Hitler je znao da mu SA više ne treba. Novi njemački kancelar više nije ovisio o bandama razbijača za izazivanje uličnih nereda. čovjeku koji se trebao brinuti za red i mir SA je sada mogao samo štetiti i spriječiti ostvarenje njegovih planova. Državni ministar obrane, Blomberg, dao je Hitleru do znanja da se može pouzdati u vojsku samo ako ona bude jedina oružana snaga. Među konzervativcima u privredi, politici i vojsci vladalo je nepovjerenje, štoviše strah od „proleterske narodne armije".

U interesu obojice Hitlerovih sljedbenika, Hermanna Goringa i Hein-richa Himmlera, kao i u Hitlerovu interesu bilo je slamanje moći SA. Rohm je bio Goringov najveći neprijatelj. Pomoću SA, Rohm je želio postati vojni zapovjednik Njemačke, izjednačen s političkim vođom, Adolfom Hitlerom. Rohm je također bio siguran da je neophodan, pa su njegovi zahtjevi da bude uz bok Hitleru postajali sve glasniji. Ali to je mjesto Goring predvidio za sebe.

I Himmler je bio Rohmov neprijatelj. To međutim nije razglasio na sva zvona. Naposljetku, SS je

formalno bio dio SA pa stoga podređen Rohmu, a pretorijanska je garda silom prilika bila dio nedisciplinirane smeđe rulje koje je govorila o kontinuiranoj revoluciji i razbacivala se socijalističkim parolama. Ako se SA ne podrežu krila, SS-ova je budućnost neizvjesna. Rohma je trebalo maknuti.

U pripremi akcije koja je u povijest, što ju je pisao nacizam, ušla pod imenom Noć dugih noževa, Himmlerove su postrojbe SS-a odigrale važnu ulogu. Uhođenje, denuncijacija i naposljetku ubojstva, to je bilo oružje SS-a u borbi za moć. Konce te, za smeđekošuljaše Bartolomejske noći vukao je Reinhard Hevdrich, koji je naložio krivotvorenje dokumenata što su trebali dokazati navodni predstojeći puč. Hitleru, koji je 28. lipnja 1934. boravio u Rajnskoj kao vjenčani kum esenskog gaulajtera Josepha Terbovena, vijesti o navodnom Rohmovu pokušaju puča prenio je Himmler osobno. Himmler je prenio lažnu vijest: Fiihrerovu moć i njegov život ugrožava zavjera velikih opsega.

Ta navodno planirana akcija bila je izlika i opravdanje za daljnje akcije. Sastavljene su crne liste na kojima su, osim imena vodećih ljudi SA, bila i imena ljudi koji s odredima SA i s izmišljenim pučem nisu imali nikakve veze. Bila je to odlična prilika da se pored Rohmova, naruče i ubojstva starih Hitlerovih neprijatelja, Kurta von Schleichera i Gustava von Kahra ili navodnih „izdajica", kao što je bio Gregor Strasser. S ubilačkom akcijom izvedenom 30. lipnja 1934. na nebu se konačno pojavila SS-ova zvijezda smrti.

Rohma koji nije ništa slutio Hitler je osobno pozvao na razgovor u Bad Wiessee. „Uhićen si", izvikao se Hitler na zbunjenog sudruga iz ratnih vremena, kad mu je, odjeven u kućni haljetak, Rohm u rane jutarnje sate otvorio vrata svoje sobe. Nekoliko su sati poslije u Berlinu uhićeni visoki dužnosnici SA čija su se imena našla na tzv. „državnoj listi". Žrtve te akcije Kolibrić bez mnogo su oklijevanja strijeljane u Vojnoj akademiji u berlinskoj četvrti Lichterfelde. U Miinchenu je bilo drukčije: ondje je Rohm prebačen u zatvor Steadelheim, gdje je bio zatočen 11 godina prije. Crnu listu s više od 100 imena, kojima je prijetila smrtna kazna, Hitler je osobno smanjio na 20 imena.

Nedostajalo je Rohmovo ime. Hitler je oklijevao potpisati smrtnu kaznu za starog suborca. Neki koji se bave nacističkim režimom to tumače kao potvrdu teze da je Hitler zapravo bio „slab diktator", kojim su njegovi sljedbenici manipulirali, a neke ga osobe - kao u ovom slučaju Himmler i Goring - usmjeravale onako kako je to odgovaralo njihovu interesu.

Točno je da su Hevdrich i Himmler konkretno isplanirali akciju. Točno je da je Hitler Rohma najprije želio „pomilovati", ali da su ga Himmler i Goring nagovorili da naredi smaknuće šefa SA. No točno je i da je i Hitler imao velike koristi od te akcije. Jedan od njegovih najopasnijih, najpopularnijih i najmoćnijih stranačkih suparnika više nije mogao ugroziti Fuhrera. Žrtvovaši Rohma i SA, Hitler je stekao veliku naklonost konzervativne elite. „Ftihrer štiti zakon" - naslov bombastičnog članka iz pera autora vrlo cijenjenog u novinarskim krugovima, koje je kontrolirao Goebbels, odražavao je mišljenje koje je prevladavalo u javnosti: konačno je došao kraj uličnom teroru.

Hitlerovo oklijevanje u tom kao i u mnogim drugim slučajevima nije rezultat diktatorove slabosti, nego njegova karaktera: pričekati dok se ne pruži radikalna mogućnost koja će ponuditi najbolje rješenje problema. Isto je tako točno da Hitler nije naknadno kaznio svojeglavo proširenje crnih lista. Rohm, koji je odbio počiniti samoubojstvo, ubijen je. Taj prljavi posao preuzeo je Himmlerov SS. Theodor Eicke, zapovjednik prvog koncentracijskog logora u Dachauu, ubio je Ernsta Rohma, čovjeka koji je u Hitlerovo ime krenuo u juriš na VVeimarsku Republiku. Hitlerov zamjenik, Rudolf Hefi, dao je tipično objašnjenje: „Budući da je bila riječ o biti ili ne biti njemačkog naroda, ne smijemo suditi o krivici pojedinaca."

Na kriminalističko pitanje: „Komu to koristi?" postoji i drugi odgovor, jer osim Hitlera, još je jedna osoba imala koristi od Noći dugih noževa - Heinrich Himmler. Moguće je da ni Goring ni Rohm nisu znali za Him-mlerovu računicu.

Himmler je često bio u Rohmovu društvu i zajedno s njim bio je kum Hevdrichovu prvom sinu.

Himmler je izdao Rohma i svoje je sudioništvo u Rohmovu uklanjanju skupo naplatio: od Goringa je preuzeo zapovjedništvo nad Gestapom. Tajna policija cijele Njemačke sada je bila u Himmlerovim rukama. Hevdrich je preuzeo šefovsko mjes-

HlTLER I GAULAJTERi; Himmler skroz slijeva Himmler se nije mogao nositi s Hitlerom kao osobom. Pouzdani svjedoci su mi pričali da bi ga Hitler s nekoliko riječi i pokretom ruke jednostavno pomeo i tako ponizio da se Himmler ne bi usudio progovoriti. Himmler je osobno zbog toga jako patio. Felix Kersten, Himmlerov liječnik i maser, 1952. to u uredu Tajne državne policije čije je sjedište bila nekadašnja Škola za primijenjenu umjetnost u Prinz-Albercht-Strasse 8 u Berlinu, a otad i adresa od koje je strepila cijela Njemačka. Zauzvrat je Himmler dao ubiti čovjeka koji ga je nekoć uveo u NSDAP i koji mu je bio neka vrsta mentora.

Državni vođa SS-a tu je priliku iskoristio da ubije i Gregora Strassera, u čijoj je službi radio kao zamjenik u Landshutu. I Rohma i Strassera - njihov nekadašnji zamjenik nije imao skrupula - svoja prva dva Fiihrera, jednostavno je naložio ubiti. Goebbels je 1929. zabilježio da je Himmler dobroćudan, i pomalo prevrtljiv: „Strasserov proizvod". Naloživši Rohmovo i Strasserovo ubojstvo, Himmler je pokazao da nije ni dobrodušan ni prevrtljiv. Bila je to njegova prva velika izdaja.

Judinu nagradu primio je u obliku Hitlerove naredbe od 20. srpnja 1934.: ,,S obzirom na velike zasluge SS-a, posebno u vezi s događajima 30. lipnja 1934., SS proglašavam samostalnom organizacijom unutar NSAP-a."

Himmleru je tako dodijeljen poseban položaj zahvaljujući kojem mu je omogućen izravan pristup čovjeku koji je bio jedini izvor moći u Trećem Reichu: Adolfu Hitleru. A on je to obilato iskoristio: 1939. za pripadnike SS-a donesen je poseban zakon. SS je na osnovi tog zakona, koji je vrijedio za sva vojna i civilna kaznena djela, bio izvan ratnog sudovanja VVehrmachta. SS je tako postao država u državi.

Osim toga skoka u stranačkoj karijeri, Himmler je nastavio graditi i svoju karijeru u državnoj upravi. Nakon dolaska NDSAP-a na vlast u Bavarskoj, Himmler je 9. ožujka 1933. kao privremeni načelnik policije preuzeo izvršnu vlast u Miinchenu. Mislilo se i na Reinharda Hevdricha, Himmlerovu desnu ruku, koji je postavljen za voditelja političkog odsjeka minhenske Kriminalističke policije. Službena objava tih kadrovskih promjena jasno je pokazala o čemu je riječ.

Trebalo je osigurati „da se i bavarska vlada pridruži nacionalnoj pobuni pod vodstvom Adolfa Hitlera". To je nagovještaj Fuhrerove države, koja je nakon Hindenburgove smrti zaklinjanjem vojnika na vjernost Hitleru u Njemačkoj počela naglo jačati. Zadatak policije nije više bio održavanje reda u državi, nego provođenje Hitlerove osobne volje.

Iz Bavarske je Himmler krenuo na osvajanje šefovskih mjesta u političkim policijama pojedinih njemačkih zemalja. U siječnju 1934. zapovijedao je cjelokupnom političkom policijom izvan Pruske. Na „Fuhrerov rođendan", 20. travnja, postao je zamjenik zapovjednika SS-a i inspektor Pruske tajne državne policije, najvažnije političke policije u Reichu. Iako je formalno bio podređen pruskom premijeru, Goringu, 20. studenog 1934. Goring je sve ovlasti prenio na Himmlera. Goring je dugo oklijevao sve ovlasti prenijeti na Himmlera, ali nakon rješenja problema „Rohm" svom je savezniku to dugovao. Tako je Goring morao podnijeti i prihvatiti Him-mlerov uspon do šefa njemačke policije pa se 1. listopada 1936. Gestapov zakon počeo primjenjivati na državnoj razini.

Politička policija, koja je dosad bila u nadležnosti pojedinih zemalja, centralizirana je. „Vođenje cjelokupne političko-policijske djelatnosti u Njemačkom Reichu u rukama je vođe SS-a Himmlera", ustvrdio je 1937. nacistički pravnik Hans Frank.

Na svojoj novoj dužnosti Himmler je mogao sudjelovati na sjednicama kabineta, s obzirom na to da je imao prava jednog ministra. Nastojanja državnog ministra unutarnjih poslova Fricka da policiju i dalje zadrži u svojoj nadležnosti, tako što bi Himmler kao „inspektor policije" bio podređen ministarstvu unutarnjih poslova, propala su.

Policija više nije bila državni organ, već instrument Fuhrerove vlasti pod zapovjedništvom čovjeka kojem su se svi rugali nazivajući ga „državni Heini" (Heinrich). Glasno mu se nitko nije mogao narugati, jer bi ga to stajalo života.

Naredbom od 26. lipnja 1936. Himmler je zahvaljujući svojoj novoj dužnosti uveo novu organizaciju njemačke policije: policijski general, Kurt Daluege, postao je šef Redarstvenih snaga u sklopu kojih je bila žandarmerija, temeljna

policija i gradska policija. ,,SS-ov general poručnik", Reinchard Hevdrich, šef Sigurnosne policije, preuzeo je političku i kriminalističku policiju. Iza toga dijeljenja policijskih tijela u dvije organizacije skrivalo se osamostaljivanje političke policije. Osim toga, kriminalistička policija došla je u nadležnost političke policije. Ustrojavanje dvaju glavnih ureda Redarstvenih snaga i Sigurnosne policije pokazalo je da je policija zapravo uklopljena u SS, jer je organizacijski oblik „glavnog ureda" bio nepoznat u državnoj upravi i preuzet je iz esesovačkog rječnika. Što zapravo misli novi šef policije, pokazao je 11. listopada 1936., kad je održao govor ispred Akademije njemačkog prava. Himmler je ondje svima dao do znanja da je u načelu protiv bilo kakvog postupanja države na zakonskim temeljima. Kavanskim manirama naklapao je o bespomoćnosti demokratski kontrolirane policije, koja se jedino trudi da ne upadne u klopku kada zločinci čuvare zakona pokušavaju prikazati nepravednima. Himmlerovo shvaćanje prava bilo je sljedeće: „Nije me briga ako je neki članak zakona u suprotnosti s našim postupanjem. Da bih ispunio svoj zadatak, činim u načelu ono što prema svojoj savjesti u svom poslu dugujem Fuhreru i narodu i što je u skladu sa zdravim ljudskim razumom. Sasvim je svejedno tuže li se drugi kako se krši zakon. Svojim smo radom zapravo postavili temelje novom pravu, pravu njemačkog naroda na život."

Zahvaljujući takvom stavu Himmler je postao Hitlerov najdjelotvorniji pomoćnik. I dok je SS Hitleru, dakako, poslužio kao instrument vladanja, Himmler mu je namijenio i drugi zadatak: SS je trebao biti zametak buduće više nordijske rase.

Još u proljeće 1933. SS je bio neka vrsta „profinjenog SA". Vulgarni smeđekošuljaši u očima mnogih građana nisu bili ništa drugo doli prostaci koji su po ulicama izazivali tučnjave. Tko je mislio da zbog vlastite karijere nakon dolaska na vlast treba pristupiti jednoj od nacističkih organizacija, a da se pri tom previše ne angažira, požurio se u SS ili u njezinu „sponzorsku" organizaciju s imućnim, ali inače pasivnm članovima. Iako je Hitleru bilo stalo do toga da se SS što prije pretvori u jedinice silovite udarne snage, koje će povećati i svoje članstvo, broj članova SS-a sporo se povećavao. Mnogo važnijim od povećanja članstva Himmler je smatrao skupljanje „pravog ljudskog materijala" u sklopu SS-a. U razdoblju od 1933. do 1935. člansku knjižicu SS-a dobilo je oko 60 tisuća ljudi. U usporedbi s 200 članova koliko ih je bilo 1929. to je bilo golemo povećanje. No usporedimo li taj broj s 3 milijuna članova, koliko je brojao SA krajem 1933., SS je bio relativno slab. Razlog za Himmlerovu suzdržanost prilikom novačenja esesovaca bio je slijedeći: „Od 100 kandidata u prosjeku je upotrebljivo 10 ili 15", izjavio je glavni zapovjednik SS-a. Mogućnost ulaska u SS bila je vrlo mala, jer je Himmler odlučio SS pretvoriti u rasnu elitu. „Nisam uzimao ljude ispod 1,70", odredio je kriterije za prijam koje ni sam nije ispunjavao. No u svojim zbrkanim predodžbama Himmler je polazio od toga da rasno punovrijedan čovjek mora biti određene visine. I crte lica morale su odavati „arijsku krv". Himmler bi osobno pregledao fotografije kandidata da provjeri „nemaju li vojnici neka obilježja koja bi našem njemačkom oku djelovala smiješno", a koja je uočio kod „idealnog tipa vojnika" poslijeratnih godina. Široke jagodične kosti ukazivale su na mongolsko ili barem slavensko podrijetlo - u to je Himmler bio siguran. On sam patio je što je „širokim jagodičnim kostima i okruglim licem podsjećao na Ostjaka", zabilježio je njegov maser i osobni liječnik, Kersten. Izučeni poljoprivredni tehničar svoje poznavanje Mendelove genetike primijenio je na ljudima: „Postupali smo poput uzgajivača sjemena, koji neku staru, dobru sortu, koja se pomiješala i izrodila treba ponovno uzgojiti, pa najprije prolazi poljem tzv. probranih trajnica u namjeri da, sudeći po vanjskim osobinama, selekcionira novog čovjeka." U posebnim propisima o sklapanju brakova Himmler će pokušati spojiti ljude „visoke genetske vrijednosti". 28. listopada 1939. cijelom SS-u izdana je naredba o reprodukciji. Najveća dužnost njemačkih žena i djevojaka „dobre krvi" bila je da zatrudne s vojnicima prije nego što oni odu u borbu. Pri tom je vrlo važno bilo: do začeća je trebalo doći uz najdublju moralnu odgovornost, a ne iz frivolne strasti.

Himmler je sanjao o visokim, plavokosim i plavookim junacima i želio je stvoriti germanski idealan tip: na svoju rasu ponosnog, čvrstog i dosljednog pripadnika više rase.

Takve fiksideje o rađanju našle su svoj neljudski odraz u „akciji Leben-sborn". Svaka je žena, smatrao je Himmler, po mogućnosti, morala spoznati sreću materinstva, ako je mogla dokazati da je

„rasno čista". Brak nije trebalo sklapati. Neudanim ženama Himmler je stavio na raspolaganje „pomagača za začeće". Šef SS-a gajio je velike planove za poslijeratno vrijeme: svaka žena imala je zakonsku obvezu da državi pokloni barem jedno dijete. Još za rata SS-u je izdana zapovijed da svaki zdravi esesovac, bio oženjen ili ne, mora imati barem jedno dijete - kao nadomjestak za ratne gubitke, koji su posebno pogodili „vrijednu esesovsku krv". U katoličkom duhu odgojen Himmler, smatrao je da je monogamija grijeh. Zabrana rastave i monogamija po njegovu su mišljenju bili nemoralni crkveni propisi, a siromaštvo djecom i nevjera posljedica krivog crkvenog nauka.

Nasuprot tomu, SS-ov se zagovaratelj politike rađanja oduševljavao islamom i njegovim prorokom Muhamedom: „On je svakom ratniku, koji se hrabro bori i izgubi život, obećao kao nagradu dvije lijepe žene. Taj jezik razumije svaki vojnik. Kad misli da ga to čeka na onom svijetu, rado će staviti život na kocku, s oduševljenjem će otići u bitku bez straha od smrti." Muškarci su po njegovu mišljenju trebali imati više žena kako bi mogli izroditi mnogo junaka. Ukidanje monogamije, osim toga, imalo bi još jednu prednost, objasnio je Himmler svom liječniku Kerstenu: „U slučaju bigamije, žene bi se međusobno poticale da u svakoj vezi postignu ideal, te bi one brkate i debele među njima potpuno nestale." Tako bi se spriječilo zasićenje muškaraca nakon godina monogamije i bilo bi više djece. Tako argumentiranih svjetonazora Himmler se, naravno, i sam pridržavao: osim žene Margarete imao je ljubavnicu koja mu je rodila dvoje djece. Obje još žive u Njemačkoj.

U Quedlinburgu, gradiću u Harzu, Himmler je upriličio obilježavanje 1000. obljetnice smrti njemačkog kralja Henrika I. i stvorio viziju SS-a kao jamca njemačke budućnosti: „Nastupili smo i stupamo u skladu s nepromjenjivim zakonima kao nacionalsocijalstički i vojni red nordijskih muškaraca, kao zajednica koja se zaklela na vjernost. Idemo putem koji vodi u daleku budućnost te želimo i vjerujemo: ne želimo biti samo unuci koji se bore za dobro, nego i predci kasnijih generacija potrebnih za opstanak njemačkog i germanskog naroda."

Marš u nordijsku maglu: kad god bi se govorilo o raju na Zemlji, koji je valjalo stvoriti, predodžbe nacističkih ideologa bile su maglovite. Ni Himmler nije bio iznimka. I njegove vizije budućnosti bile su samo krivo shvaćena prošlost. Budućnost je u nacizmu uvijek bila protivna modernome i bila je vraćanje na davne predke. Nijemci budućnosti u tom smislu nisu bili ništa doli Nibelunzi na raketama.

Vraćanje na staro kod Himmlera je poprimilo najvulgarnije oblike. Uzroci tomu mogu se tražiti u djetinjstvu. Mali Heinrich odrastao je blizu stare ljekarne, koja ga je očarala svojim prascima i ljekovitim travama, pilulama i mastima, posudicama i lončićima. Ta ga je strast pratila cijeli život.

Poslije je esesovcima i ženama koje su imale ratnu obvezu za doručak preporučivao luk i mineralnu vodu, kako bi što dulje mogli podnijeti teret rada. Podrobno se bavio „problemom krumpira kuhanog s ljuskom" i osobno mu je bilo vrlo važno da se taj „problem jasno riješi". Kad je SS kasnije izgradio cijeli poslovni imperij, za to su bile zaslužne i mušice državnog vode SS-a. Tako je 1945. SS iz vlastitih izvora pokrivao 75% njemačkih potreba za mineralnom vodom, između ostaloga i iz izvora Apollinaris u Bad Neuenahru.

Himmler je još kao student imao problema s pijenjem piva i kao SS-ov državni voda Nijemcima bi najradije bio zabranio piti pivo. Ali zato se oduševljavao medovinom, „visokovrijednim biološki uzgojenim napitkom" starih Germana.

Jedna od omiljenih tema bila mu je homeopatija. Korištenje kupki sa slamom od zobi poznavao je isto tako dobro kao i srednjovjekovne kure ljekovitim travama. Poslije je naložio da se u koncentracijskim logorima urede vrtovi s ljekovitim biljem. To mu je toliko bilo važno da je liječnik njegove majke, dr. Fahrenkamp, morao preuzeti nadzor nad vrtovima s ljekovitim travama u koncentracijskom logoru u Dachauu. Ljekovite trave trebale su uspijevati usred bijede i smrti i postati mali zeleni raj usred mračnog svijeta paklenih muka. Učenje starog Paracelsusa Himmler je cijenio koliko i liječenje vodom župnika Kneippa. Kod ispitivanja pothla-đenosti, koje je stožerni liječnik Luftivaffea, dr. Sigmund Rascher, provodio u Dachauu, šef SS-a je predložio da se napola smrznute ispitanike pokuša zagrijati pomoću „životinjske topline". Za taj pokus Rascheru su stavili na raspolaganje četiri žene iz koncentracijskog logora Ravensburg. Rascher je ustanovio da se zagrijavanje pothlađenih ljudi na takav način preporuča onda kad nema drugih mogućnosti

zagrijavanja. Rascher je bio poznat po pokusima čiji je cilj bila smrt ispitanika. Kad je nekoliko Rascherovih znanstvenih suradnika odbilo sudjelovati u takvim pokusima, Himmler je napisao gnjevno pismo generalu Luftzvaffea, Erhardu Milchu: „U tim 'kršćanskim' liječničkim krugovima liječnici misle kako je normalno da njemački avijatičar riskira život, ali da je život jednog zločinca presvet da bi se zbog njega okaljala savjest." Ljudskost nikad nije bila argument, samo korisnost.

Mi se danas možda i možemo rugati Himmlerovim starogermanskim simbolima kao što su rune i kresovi za proslavu zimskog solsticija, ili pak kultnim svečanostima koje je slavio uz svjetlo baklji. Tko se čudi Himmle-rovim mušicama, kao na primjer, ideji da vestfalijsko selo Wewelsburg pretvori u „centar arijskog svijeta", te sve to i još mnogo toga ismijava kao dokaz zabluda jednog bolesnog uma, treba se samo sjetiti da je tom ideologu pošlo za rukom da u SS-u stvori svijest o zajedništvu koja je zamjenjivala sve dotadašnje veze. „Tko se zakune na vjernost kukastom križu, nema više ništa što je samo njegovo", glasilo je geslo SS-a. Him-mler je članovima svoga reda dao osjećaj odabranosti. SS je mnogima bio „zamjenska obitelj".

Sam Hitler nije se zanimao za Himmlerove predstave i držao se podalje od esesovskog spletkarenja u Quedlinburgu. Ftihrer je ismijavao Him-mlerovo sektaštvo, nadriliječništvo, povijesnu romantiku i njegovanje pseudogermanskih običaja. Već se u Mein Kampfu izjasnio protiv „pseudoproučavanja narodnog okultizma". Još odlučnije je 1938. odbio isticanje nacionalnih obilježja svoga sljedbenika - ne imenujući pritom „svog vjernog Heinricha": „Na čelu našeg programa nije tajanstveno naslućiva-nje nego jasna spoznaja. Jao nama, ako zadatci pokreta ili države uvođenjem nejasnih, mističnih elemenata postanu nejasni. Opasno je podizati tzv. kultna mjesta, jer bi iz toga mogla proizaći potreba da se kasnije moraju smišljati tzv. kultne igre i radnje. Naš je kult isključivo: njegovanje prirodnog."

Ali Hitler je prihvaćao Himmlerovu nevjerojatnu djelotvornost. Unatoč njegovim iracionalnim sklonostima, postupanje SS-ova državnog vođe uvijek je bilo svrhovito. Hilteru su bili važni rezultati, a Himmler je jamčio rezultate. Zauzvrat je nesmetano mogao udovoljavati svojim mušicama i dati oduška svojim fantazijama, pa bi sa svojim ljudima svake godine održao mističnu svečanost u kripti quedlinburške katedrale ili bi u Sachsenheinu pokraj Verdena, gdje je Himmleru mrski Karlo Veliki „dao ubiti 4 500 Sasa", uz zvuke germanskih lurova svake godine na početku solsticija održao svečanost u sjećanje na sve predke koji se nisu mogli braniti.

Himmlerov je svijet snova iza kulisa bio itekako konkretan. Wewels-burg, „središte arijskog svijeta", funkcionirao je samo zato što je u sklopu naselja bio koncentracijski logor. Tako su se Himmlerova organizacijska moć i rasna ideologija spojile u opasni misaoni bućkuriš.

Himmler je svoju moć temeljio prije svega na osobnim vezama s Hitle-rom i neposrednoj podređenosti Hitleru. To što se uopće mogao koristiti mogućnostima koje su iz toga proizlazile, mogao je zahvaliti Reinhardu Hevdrichu, šefu Službe sigurnosti. Inteligentan i proračunati Hevdrich bio je dovoljno gladan moći da iskoristi neupadljivog Himmlera i u pravom trenutku zauzme njegovo mjesto. Hevdrich je objasnio Himmleru koliko je važan njegov položaj državnog vode SS-a: on je bio pokretačka snaga koja je SS učinila najmoćnijim tijelom izvršne vlasti u Trećem Reichu. Za Hevdrichov utjecaj na Himmlera znali su svi suvremenici: H.H.H.H.24 Himmlerov mozak zove se Hevdrich, kružio je vic Trećim Reichom.

Samo je jedan razlog zašto Himmler u organizaciji SS-a nikad nije imao ulogu zamjenika, a Hevdrich nikad nije došao do izražaja kao čovjek koji zapravo donosi odluke: Hevdrichova smrt nakon atentata čeških partizana u lipnju 1942. Ostavši bez Hevdrichove kriminalne energije, SS je ostao ono što je bio u trenutku njegove smrti. Sam Himmler nije znao potpuno iskoristiti moć koja mu je bila na raspolaganju. Naprotiv, dopustio je da ga uklope u staru hijerarhiju i kao državni ministar unutarnjih poslova postao je dio organizacijske strukture, koju je zajedno sa SS-om degradirao do potpune beznačajnosti. Prednosti koje je kao državni vođa SS-a imao u odnosu na niže esesovačke činove nije iskoristio. Da je Himmler članovima SS-a kao što su Martin Bormann ili Joachim von Ribben-tropp kao nadređeni SS-ov zapovjednik izdavao naredbe, nije poznato.

24 Igra riječi: H.H.H.H. - Himmlers Hirn heifit Heydrich - Himmlerov mozak zove se Hevdrich. čovjek za odvoz političkog smeća; Heinrich Himmler, 1943.

Himmlerje zapravo bio plah, nije baš bio siguran u sebe, niti je bio vojnički nastrojen ili pak brutalan. Njegov nastup prije je odavao plahog građanina. Traudl Junge, Hitlerova tajnica Zašto je Himmler svoj osobni uspon uspio povezati sa stvaranjem i jačanjem SS-a najtočnije objašnjava geslo „Tvoja čast je vjernost". „Vjernost" je doista značila apsolutnu poslušnost i bezuvjetno podaništvo.

Onoliko koliko je Hitler trebao vojsku koja bi politički pouzdano obavila svaki zadatak, ne pitajući pritom previše za zakon, isto je toliko na čelu te vojske trebao potpuno odanu osobu koja mu ne bi imala ambicije osporiti njegovu ulogu Fiihrera. Za razliku od Rohma, koji je kao zapovjednik SA slijedio svoj ciljeve, Hitler se godinama mogao pouzdati u Him-mlera, svog vjernog „Heinricha".

Himmlerov uspon, nije dakle bio stvar slučajnosti, a središnja uloga SS-a u Trećem Reichu bila je ispravna samo ako je bila dio Hitlerova svjetonazora. Upravo je to bila slaba točka SS-a: Himmler nije doživljavao SS samo kao pouzdanu vojsku velike udarne snage nego i kao elitnu jezgru nacističke ideologije. SS je trebao biti više od izvršnog organa nacističke politike. U esesovačkom muškom redu Himmler je vidio temelj buduće jedinstvene narodne države. Taj dvostruki cilj mogao je prouzročiti probleme, jer je u biti svakog elitističkog mišljenja da oni koji se smatraju boljima streme samom vrhu ili da barem budu izjednačeni s najvišim autoritetom. Elitističko mišljenje skriva u sebi oligarhijsko načelo, čiji je cilj samostalnost i koji je u suprotnosti s apsolutnom diktaturom pojedinca, koji, osim toga, nije dio te elite.

Razlog što se takva razorna snaga sve do kraja Hitlerove vladavine nije prometnula u puč Himmlerov je karakter. Jedan Hevdrich možda bi bio dovoljno ambiciozan da s pomoću snage SS-a ostvari vlastite ciljeve. Himmler je bio drukčiji: čak i kao državni vođa SS-a i šef njemačke policije s mnoštvom drugih dužnosti - od državnog povjerenika za promicanje njemačkog narodnog dobra do vojnih dužnosti u zadnjoj fazi Drugog svjetskog rata - ostao je ono što je bio na samom početku: vječni zamjenik, drugi čovjek, koji nije htio biti prvi. Stoga je SS ostao ono što je Hitler želio: apsolutno pouzdano oružje moći, koje je osiguravalo njegovu samovladu, koje je kao organizacija silne udarne moći izvršavala njegove naredbe, ne vodeći brigu o moralnim ogradama.

SS je bio instrument moći u Hitlerovoj državi mjera, a poznavao je samo jedan propis: Fiihrerovu volju. A Himmler je bio pravi čovjek koji će izgraditi takvo tijelo. Grof Lutz Krosigk, Hitlerov ministar financija, točno je rekao koja je tajna Himmlerova uspjeha: „Odvoz svojega političkog smeća Hitler nije mogao povjeriti prikladnijoj osobi nego njemu, koji je tu stravičnu organizaciju organizirao pedantno i nije znao za milost i kajanje."

Ako se ime Heinricha Himmlera povezuje s najmračnijim poglavljem njemačke povijesti, tada to nije stoga što je kao „ideolog" stvorio zbrkanu misaonu konstrukciju ili kao „tehničar moći" izgradio novu organizaciju. I Himmlerov doušnički aparat koji su izgradili šef policije i Službe sigurnosti, Himmlerova osoba od povjerenja, Reinhard Hevdrich te njegov nasljednik, Ernst Kaltenbrunner, nije bio ništa osobito - on je, ništa manje djelotvoran, na njemačkom tlu i u mnogim drugim državama našao mnogobrojne prethodnike i nasljednike. Pogotovo se ne smijemo ograničiti na vojne uspjehe SS-a. Ako SS danas i ima auru pustolovnosti, tada to nema veze s Waffen SS-om.

Osim Zdrugova mrtvačke glave koji su čuvali koncentracijske logore i Općeg zaštitnog zdruga, Waffen SS bio je samo dio Zaštitnog zdruga. Waffen SS koji je nastao iz „pričuvne vojske", postao je osim Wehrmachta drugom vojskom u zemlji.

No rasno argumentiranu borbu pod Himmlerovim vrhovnim zapovjedništvom vodili su drugi dijelovi SS-a. Njihov cilj nije bila pobjeda nad drugim vojskama nego istrebljenje cijelih naroda.

Heinrich Himmler stvorio je organizaciju koja je smrtonosnom djelotvornošću trebala ispuniti taj zadatak. Neprijatelji „ozdravljenja naroda" odavno su pronađeni. „Više nema sumnje", rekao je Himmler u svojem govoru 1935., „ da smo u borbi s protivnikom koji je već tisućljećima neprijatelj našeg naroda, a to su Židovi, slobodni zidari i jezuiti." Ubrzo je neprijateljima nazvao sve one koje on nije smatrao „njemačkima". Tu su spadale skupine naroda kao što su „slavenska niža rasa" ili „Cigani", oni koji misle drukčije, kao na primjer „komunisti i boljševici", bolesnici, kršćani, asocijalne osobe, homoseksualci i drugi. Teorijom o „čovjeku niže rase" Himmler je ozakonio istrebljenje onih koji su priječili ostvarenje Hitlerovih planova. Rat protiv Rusije, „rat u ratu", stvorio je potrebne

preduvjete za stvarni početak tog uništavajućeg rata.

Da bi ga vodio, Hitler nije mogao angažirati njemačke vojnike i časnike, za taj je rat trebao izvandržavnu organizaciju. I Wehrmacht je sudjelovao u ratnim zločinima, pa uniforma njemačkog vojnika nije ostala neokaljana, kako su to poslije željeli prikazati neki sudionici rata. Ubilačke su akcije, međutim, provodile postrojbe osnovane za tu svrhu.

Od Sigurnosne policije i pripadnika Službe sigurnosti Himmler je osnovao odrede smrti koji su u zaleđu fronte trebali obaviti „posebne zadatke". Šef Službe sigurnosti, Hevdrich, i ovdje neumoran organizator, zapovjednicima je te postrojbe, koju je na početku činilo 300 ljudi, u svibnju 1941. objasnio njezine ciljeve: „Eliminacija svih Židova, niže azijske rase, svih komunističkih dužnosnika i Cigana." Zapovjednici Postrojbi za posebne namjene svoje su „posebne zadatke" provodili s točnošću ponižavajućom za čovjeka. Otto Ohlendorf, jedan od četiri zapovjednika tih postrojbi, naveo je broj ljudi koje su njegove postrojbe strijeljale do kraja 1941. godine: oko 90 000. Hitlerovi pomoćnici pritom su pomno bilježili taj genocid i uredno zapisivali datume smaknuća te broj žrtava.

I tu je do izražaja došao Himmlerov mentalitet knjigovođe. činilo se da je pritom najveći problem bio, kao prilikom masovnog strijeljanja u ukrajinskoj dolini Babi Jar, kako da se izađe na kraj s velikim brojem žrtava.

Kako su se počinitelji nosili s takvim pokoljem? Himmlerov odgovor otkriva viziju moralno neokaljanog ubojice: „Želim pred vama otvoreno progovoriti o nečem vrlo teškom", izjavio je u svom govoru pred vođama SS-ovih jurišnih skupina na način od kojega čovjeku zastaje dah. ,,O tomu moramo međusobno otvoreno razgovarati. Mislim na evakuiranje Židova, na istrebljenje židovskog naroda. Riječ je o nečem što je lako izgovoriti: 'Židovski se narod mora istrijebiti', reći će svi članovi Stranke, 'jasno, to je u našem programu, eliminacija Židova, istrebljenje, i to ćemo provesti.' A onda se svi mi, svih 80 milijuna Nijemaca, prisjetimo nekog dobrog Židova. Naravno, svi drugi su svinje, ali taj jedan je odličan Židov. Svi koji tako govore, nisu vidjeli ovo što ste vi vidjeli, nisu izdržali ovo što ste vi izdržali. Vi najbolje znate što to znači vidjeti 100 leševa, 500 leševa, ili pak 1000 leševa. To izdržati, i pritom - neovisno o iznimkama uvjetovanim ljudskim slabostima - ostati pošten, ono je što nas je ojačalo."

Ostati pošten? Uništavanju ljudskog života prethodilo je ukidanje svih moralnih ograda. „Ima slučajeva", rekao je Himmler, „kada građanske vrijednosti zakažu i pojedinac mora biti i sudac i izvršitelj, ne zato što je krvožedan ili okrutan, nego zato što mu to nalaže „čast veće zajednice", zato da bi „očuvao dušu i život naroda". Himmler je za svoj SS stvorio poseban moral: „Fiihrer uvijek ima pravo", glasilo je prvo načelo, a „cilj opravdava sredstva", drugo.

Himmler ni u kom slučaju nije želio vojsku koja bi ubijala iz sadističkih motiva ili iz drugih razloga. Naprotiv, užas masovnog istrebljenja pokušao je prikazati kao državnu zadaću koja se mora izvršiti. „Prokletstvo velikih je da moraju ići preko leševa", rekao je Himmler, kad je u Minsku pripadnicima Postrojbe za posebne namjene pod zapovjedništvom Nebea, koji su na svom području djelovanja javno smaknuli 200 Židova, nakon prve salve pozlilo jer im u prvom naletu nije pošlo za rukom ubiti dvije žene. Himmler je u svom dvostrukom moralu išao tako daleko da je svojim ljudima dao pravo (čak i naredbu) da provode masovno ubijanje, istodobno osuđujući kradu zaplijenjene židovske imovine: „Imamo moralno pravo i naša je obveza prema našem narodu da ubijamo narod koji je želio ubiti nas. Ali nemamo se pravo obogatiti nijednim krznenim kaputom, satom, nijednom markom, cigaretom ili bilo čime drugim." Himmler je strepio nad čistoćom svog ideala i prijetio je drakonskim kaznama: „Neću dopustiti da se ovamo uvuče lijenost. Ondje gdje se lijenost zavukla, zajedno ćemo je iskorijeniti. Sve u svemu možemo reći da (...) naša unutrašnjost, duša i naš karakter nisu pretrpjeli štetu."

Da bi to postigao, žaljenja vrijednu žrtvu najprije je trebalo temeljito denuncirati i oduzeti joj pravo da bude ljudsko biće. „Ona naočigled biološki potpuno jednaka stvorenja s rukama, nogama i nekom vrstom mozga, s očima i ustima, ipak su sasvim drukčija, to su užasni stvorovi, to je samo pokušaj stvaranja čovjeka s crtama lica nalik čovjekovim. Njihovim bićem vlada užasan kaos, neobuzdana strast: bezimena volja za uništavanjem, najprimitivnija požuda, neskrivena podlost. Oni nisu ništa drugo doli ljudi niže rase!" izjavio je državni vođa SS-a 1942. g. Prema takvom biću ne

treba imati obzira - to je bila poruka koju je Himmler ponavljalo poput molitvenog mlina. Ovdje je odgovor na pitanje zašto čovjek koji se u lovu ustručava „pucati na jadnu životinju, koja nedužna, bespomoćna i ništa ne sluteći pase na rubu šume", bez ikakvih skrupula može narediti ljudski pokolj. Zato što po njegovu mišljenju postoje tri vrste živih bića - ljudi, životinje, ljudi niže rase.

Himmler je istodobno razmišljao o tomu kako se njemačkoj djeci nakon rata sustavno treba usaditi „ljubav prema životinjama" i kako udrugama za zaštitu životinja treba dati policijske ovlasti.

Himmler je humanost smatrao znakom „pretjerano profinjene i dekadentne civilizacije". Etičke vrijednosti koje su njegovu vojsku trebale držati na okupu, bile su sasvim drukčije: vjernost, iskrenost, poslušnost, snaga, ugladenost, siromaštvo i hrabrost. No ta se etika primjenjivala na ograničenu skupinu: „Za pripadnike SS-a mora vrijediti jedno načelo: prema pripadnicima naše rase trebamo biti iskreni, uglađeni, vjerni, kolegijalni, ali ni prema komu drugomu". Žrtvi oduzeti ljudsku bit, a svoje postupke proglasiti neophodnima i sve radnje provoditi mehanički - može li se tako objasniti dvoličnost Him-mlera i njegovih učenika-krvnika? Može li se uopće racionalno objasniti iracionalno postupanje čovjeka koji slaže košaricu s poklonima za kućnu pomoćnicu - a istodobno naređuje strijeljanje drugih Židova?

U bilješkama zapovjednika logora Auschwitz, Rudolfa Hofia, Him-mler je opisan kao proračunati planer i izvršitelj genocida. Iako je H66 pokušao vlastitu krivnju svaliti na svog poslodavca, njegove optužbe nisu izmišljene. H611 je rekao kako ga je u ljeto 1941. Himmler pozvao u Berlin i objasnio mu: „Ftihrer je naredio konačno rješenje židovskog pitanja. Mi, SS, moramo provesti tu naredbu. Postojeća mjesta za istrebljenje na Istoku ne mogu provesti te velike, planirane akcije. Ja sam za to odredio Auschvvitz." Upozoren od Himmlera da sve drži u najvećoj tajnosti, Hofi je organizirao genocid s Adolfom Eichmannom, voditeljem Odsjeka za židovska pitanja u V. uredu Glavnog državnog ureda za sigurnost. Jedan, Eichmann, savršeno je planirao prijevoz, a drugi, Holi, ništa manje revno, uništavanje žrtava. Obojica su svoj zadatak izvršavala isto toliko beskrupulozno koliko i bezosjećajno. Organizirali su ubijanje ljudi kao da je riječ o stvarima.

S Auschwitzom se pojavila sasvim nova vrsta koncentracijskog logora. „Rat je u logore unio vidljive strukturalne promjene i iz temelja promijenio njihov zadatak iskorištavanja zatočenika", zapisao je 30. travnja 1942. Oswald Pohl, voditelj gospodarskog odjela SS-a. ,,U prvom planu više nije interniranje uhićenika samo iz sigurnosnih, odgojnih i preventivnih razloga. U prvi plan sada dolazi mobiliziranje zatočenika kao radne snage u ratne svrhe." Ono što je Pohl eufemistički opisao kao „odgojne zadatke" ruga se stvarnoj ulozi koju su koncentracijski logori imali prvih godina Trećeg Reicha. Logori koji su izvorno bili u mjerodavnosti SA bili su glava ugnjetavačkog aparata. U njima su bili „skupljeni" svi oni koji su bili drukčijeg političkog mišljenja - od komunista i socijaldemokrata preko svećenika, Židova i slobodnih zidara do homoseksualaca i „asocijalnih osoba". Theodor Eicke, kojega je Himmler imenovao „inspektorom koncentracijskih logora i zapovjednikom Stražarskog zdruga", pobrinuo se da se od 1934. ujednače svi koncentracijski logori. Kao i u Dachauu, kojim je Eicke zapovijedao, posvuda je uveo propise o čuvanju logora i kažnjavanju zatočenika te je tako ujednačio strukturu i organizaciju svih logora. U Stražarskoj postrojbi bilo je oko 4000 esesovaca, organiziranih u Zdrug mrtvačkih glava. Himmler je u javnosti definirao zadatak logora: „Težak rad koji stvara nove vrijednosti, uredan život, neizmjerna čistoća nastamba i tijela, besprijekorno jelo, strogo, ali pravedno postupanje, ponovno stjecanje radnih navika i obrtničkih vještina odgojne su metode. Geslo koje imaju ovakvi logori glasi: „Postoji jedan put u slobodu. On se temelji na: poslušnosti, marljivosti, poštenju, redu, čistoći, trijeznosti, istinoljubivosti, žrtvi i ljubavi prema domovini." Stvarnost u logoru bila je sasvim drukčija od te idilične slike. Za mnoge zatočenike postojao je samo jedan izlaz: kao pepeo koji bi se dostavio članovima obitelji.

Daleko od očiju javnosti, zatočenici su zlorabljeni za užasne medicinske pokuse. Nijedan strukovni stalež u SS-u nije tako nisko pao kao onaj liječnički. Iako su liječnici prisegli s Hipokratom da će svugdje i svim sredstvima pomoći ljudima, iskoristili su bezakonje koncentracijskog logora i bespomoćne ljude mučili ,,u znanstvene svrhe". Kao žrtve su najčešće odabirana djeca. U „službi znanosti" u tijelo su im ubrizgavali uzročnike zaraza da bi se testirala djelotvornost protusredsatva.

Vivisekcija, pokusi sa snižavanjem krvnog tlaka i pothlađivanjem, sterilizacija zračenjem, liječenje upalnih rana sulfonamidima i „terminalni eksperimenti", dakle Mi smo jezgra više rase; šef SS-a Heinrich Himmler Nije imao auru masovnog ubojice. Ali valjda je upravo to ono zbog čega su masovni ubojice uspješni. Traudl Junge, Hitlerova tajnica istraživačke metode čiji je cilj od samog početka bila ispitanikova smrt - lista užasa je dugačka.

Na rampi na ulazu u Auschwitz i u druge logore zatvorenici su se „razvrstavali". Oni za koje je bio predviđen „poseban tretman" odmah su odvođeni u plinske komore, u kojima su nacistički silnici svoje žrtve ubijali visoko otrovnim ciklonom B za manje od 15 minuta. Tko je mogao poslužiti kao radna snaga, morao je duže patiti. Zatočenici su zlorabljeni kao jeftina radna snaga kako bi se povećala proizvodnja oružja. „Rad oslobađa" - taj cinični moto stajao je iznad ulaza u neke koncentracijske logore. Praksa je bila - ubijanje radom.

Na početku rata na području Reicha u šest velikih koncentracijskih logora bilo je oko 21 000 zatočenika, a taj se broj u sljedećem razdoblju osjetno povećao. 1940. iza ograda od bodljikave žice već je nestalo 800 000 ljudi. Ono što se događalo postajalo je sve užasnije i poprimalo sasvim novu kvalitetu. Osim koncentracijskih logora, počeli su se otvarati i logori smrti čiji je jedini cilj bio: uz što manji trošak ubiti što više žrtava. Klaonice za ljude: Auschwitz, Sobibor, čelmno, Majdanek, Treblinka i Belzec. Ti logori nisu bili na području Reicha, nego na teritoriju „generalne gubernije".

Nijemci za to nisu smjeli doznati.

Himmler je 1942. došao u Auschvvitz; prisustvovao je razvrstavanju žrtava i kroz špijunku na vratima promatrao gušenje plinom u plinskoj komori. Cijeli postupak nije komentirao niti jednom riječju. Hofi je to pravilno razumio: državni vođa SS-a bio je zadovoljan. Himmler je inspici-rao cijeli logor, pri čemu ga je Hofi upozorio na prenapučenost i s time povezanu opasnost da se zaraza proširi na stražare SS-a te na nisku radnu sposobnost zatočenika iscrpljenih glađu. Hofi je, dakle, potvrdio da je Himmler vidio svu tu bijedu, ali ga to nije uznemirilo. „Ne želim više čuti za teškoće!" izderao se na Hofia. „Za zapovjednika SS-a nema poteškoća, njegova je zadaća da poteškoće koje se pojave odmah sam riješi! Vi trebate razbijati glavu o tome kako, a ne ja!"

Koliko se ubijanje takvih razmjera moglo nesmetano odvijati? Treći Reich bio je carstvo tajni, a Himmler je bio majstor afektirane tajnovitosti. Goring je 1945. tvrdio da nije imao uvida u poslove SS-a: „Nitko izvan SS-a nije znao ništa o Himmlerovoj organizaciji." Sigurno je da se nije znalo za pojedinosti, ali može li se genocid zatajiti? Sasvim sigurno ne. čak je i zapovjednik logora, H6S, upozorio: „Već nakon prvih spaljivanja na otvorenom pokazalo se da se to neće moći tako provoditi duže vrijeme. Za loša vremena ili kad bi puhao jak vjetar, smrad paljevine širio se kilometrima uokolo i stanovništvo iz okolice govorilo bi o spaljivanju Židova, unatoč stranačkoj propagandi koja je to pokušala opovrgnuti. Svi pripadnici SS-a koji su sudjelovali u tim akcijama morali su šutjeti o svim događajima, ali ni teške kazne nisu uspjele spriječiti priče. Ubijanje Židova bilo je, istina, državna tajna, ali bilo je dovoljno ljudi koji su znali dovoljno da bi točno znali kako ništa više ne žele znati." Što ponajprije s onima koji su i sami ubijali? Počinitelji su se pozivali na izvanredno stanje u zapovjednoj liniji. Odgovornost se prebacivala na više razine. Iza svakog ubojice stajao je netko tko je naredio ubijanje. Da bi se oslobodili krivnje, svi su je htjeli prebaciti na vrhovnog zapovjednika.

Ali to nije tako jednostavno. Ni Hitler ni Himmler osobno nikoga nisu ubili. Himmler je svima oko sebe objasnio da mu je Hitler naredio da židovsko pitanje riješi ubijanjem. Dokaza u obliku pisanog dokumenta nema. Već u rujnu 1942., prema izjavama Felixa Kerstena, Himmler mu je rekao: „Ja nisam želio uništiti Židove, moje su ideje bile sasvim drukčije. Sve je to na Goebbelsovoj savjesti."

Bez obzira na to što je Himmler još štošta izjavio, činjenica je da je državni voda SS-a izdavao zapovijedi da se Židovi ubijaju. Tko se može pozvati na izvanredno stanje u zapovjednom lancu? Himmler je nakon Hitlera bio najmoćniji čovjek u Trećem Reichu. Ako je itko mogao bojkotirati Hitlerove naredbe, onda je to bio čelni čovjek SS-a. Ali on je sebe vidio kao oruđe „Božjeg čovjeka": „On nam je poslan u najvećoj nevolji, kad njemački narod više nije znao kamo; on je velika svijetla pojava koju nam germanstvo daje uvijek kada zapadne u stanje najveće

tjelesne, duševne i duhovne bijede. Na području duha takva je osoba bio Goethe, na političkom području Bismarck, a Fiihrer je to na svim područjima: političkom, kulturnom i vojnom." Himmler nije Hitlera smatrao ravnim samo Goetheu i Bismarcku, već je u njemu vidio spasitelja nacije. Jer za Himmlera je čovjek iz Braunaua bio prije svega jedno: Mesija. S obzirom na sve to, nisu vjerodostojni njegovi kasniji pokušaji da, suočen sa skorim porazom, svu krivnju svali na Hitlera kako bi se oslobodio krivnje.

Je li na nižim zapovjednim razinama vladalo izvanredno stanje? Na primjer, na Hofiovoj i Eichmannovoj, razini dvojice središnjih organizatora masovnog ubijanja? Za esesovca koji je stražario u koncentracijskom logoru? Za liječnika koji je na ulazu u logor razvrstavao ljude i poput Boga bio gospodar života i smrti? Svi oni pozivali su se na izvanredno stanje u zapovjednom lancu.

No, jesu li poznati slučajevi u kojima je neka osoba snosila posljedice zbog odbijanje izvršavanja zapovijedi?

Sigurno je da nitko nije bio prisiljen osim naređenih ubojstava počiniti i druge strahote. Himmler je jako vodio brigu o moralu svoje vojske, koja je s obzirom na ono što je radila mogla postati surova.

Stoga je nekoliko puta naglasio da esesovci moraju ostati „uglađeni". Nasilnički ispadi često su se objašnjavali ličnošću počinitelja. Naknadno ih opravdavati „izvanrednim stanjem u zapovjednom lancu", suprotno je povijesnoj istini. Tko je bio u Postrojbama za posebne namjene ili u Zdrugu mrtvačkih glava nije bio prisiljen na nasilje. Zar nije mogao po vlastitoj odluci odbiti službene propise i naredbe da ubija? Svakako su postojale mogućnosti za odupiranje takvim zapovijedima, mogućnosti koje nisu bile povezane s rizikom. Tko bi bio izjavio da nije dorastao tim zahtjevima ili bi se bez objašnjavanja šutke odupro, ne bi bio ugrozio život i zdravlje.

Nije se bilo nemoguće izdvojiti iz nacističkog ubilačkog stroja. To, naravno, nije bilo lako; lakše se danas pozivati na izvanredno stanje u zapovjednom lancu. Ali, ma koliko lako bilo, to je pogrešno.

Ni za jednog počinitelja nema opravdanja. Od Himmlera preko Hevdricha i Hofia do posljednjeg esesovca i liječnika u koncentracijskom logoru - bez njihove energije i bez njihova sudjelovanja luđačka istrebljivačka politika nacista ne bi bila moguća. Hitlerovi su pomoćnici bili brojni.

Zašto oni koji nisu bili potlačeni od tog sistema ništa nisu poduzeli? Saveznici su vrlo rano doznali da se započelo s genocidom. Zašto nisu bombardirali Auschvvitz i razorili taj ubilački stroj, kao što su razorili dresdensku Frauenkirche? Kako da Nijemcu koji je slušao neprijateljski radio, što je bilo opasno za život, i tako čuo za masovna ubijanja, predbacujemo što ništa nije poduzeo? Možemo li danas zahtijevati junaštvo koje je trebalo pokazati kad je, uz prijetnju interniranja u koncentracijski logor, trebalo prosvjedovati protiv Auschwitza, Sobibora i Majdaneka?

Tko danas drži moralne propovijedi i osuđuje ljude što nisu spriječili ubijanje, treba se pitati: kakva je građanska hrabrost danas? Koliko dugo su Pol Pot u Kambodži i Idi Amin u Ugandi ubijali dok se nije umiješao civilizirani svijet? Koliko dugo je međunarodna zajednica promatrala kako se Hotentoti i Tutsi ubijaju? Po čemu se pokolj nedužnih Muslimana u Srebrenici razlikuje od ubojstva nedužnih Židova u Babi Jaru? Danas nije potrebno biti junak da bi se protiv nečega prosvjedovalo?

Na kraju je izvršitelj postao izdajica. Himmler je poznavao berlinskog odvjetnika, dr. Carla Langbehna i tadašnjeg pruskog ministra financija, dr. Johannesa Popitza, koji su bili u krugu onih koji su planirali atentat na Hitlera. Nijedan od njih Himmlera sasvim sigurno nije upoznao s planovima za atentat, koji se trebao izvršiti 20. lipnja 1944., ako su za njih uopće i znali. Neosporno je da su Langenbehn i SS-ov general, Karl VVolff, Himmlerova osoba od povjerenja te njegov šef stožera, još puno prije 20. srpnja razgovarali o mogućnosti vođenja drukčije politike prema Zapadu te su tražili mogućnosti da se pregovorima okonča rat sa Zapadom. Lan-gbehn je zbog toga 1943. otišao u neutralno inozemstvo. To da su atentaori 20. srpnja uspjeli provesti svoj naum, bilo je moguće i zbog toga što Himmler nije ništa poduzeo da Gestapo otkrije planove o atentatu. Ker-sten je u Hochvvaldu pokraj Rastenburga, gdje je Himmler inače boravio, SS-ova državnog vodu pitao: „Je li moguće da vi pokraj tako razgranatog obavještajnog aparata niste znali za planirani atentat? „Neće li vam to uzeti za zlo?" Kerstenovo pitanje bilo je opravdano. I sam se Himmler bojao da to pitanje neće postaviti samo njegov maser.

Kerstenu nije morao odgovoriti, ali drugima je morao. Himmlerov šef Kriminalističke policije, Arthur Nebe, i njegov šef Službe za inozemna izvješća, VValter Schellenberg, i sami su bili aktivni

urotnici. Schellenberg je u svojim memoarima pisao da ga je Himmler nekoliko puta pitao što će se u Njemačkoj dogoditi „nakon Hitlera" i u „kojoj ladici skriva alernativu" ako rat s Rusijom pođe po zlu. činjenica je da je Himmler 17. srpnja 1944. odbio izdati pismeni nalog za uhićenje Carla Goerdelersa i Ludwiga Bečka. Voda SS-ova jurišnog zdruga, VVilli Hottl, Himmlerova osoba od povjerenja u inozemnom uredu Službe sigurnosti, spominjao je šefovu navodnu taktiku oklijevanja.

Nikad se neće doznati skriva li se iza toga namjera da se urotnike pusti da djeluju ili je Himmler jednostavno želio pričekati da vidi razvoj događaja. Sigurno je da je Himmler bio obaviješten o skupinama u Wehrmachtu koje su pružale otpor i o Kreisauškom krugu25. činjenica je također da se Himmlerov policijski aparat punom parom pokrenuo tek nakon što je propao prvi bombaški napad - ali tada savršeno i s ubojitom temeljitoš-ću. čak se ne može odbaciti teza da je Himmler želio drugima prepustiti da izvedu udar na Hitlera, što je s obzirom na razvoj rata, unatoč svoj „vjernosti", u međuvremenu počeo smatrati krajnjim sredstvom. Nakon neuspjela atentata SS-ov se državni voda potrudio da svoje kontakte s otporom prikaže u svjetlu koje bi za njega bilo najpovoljnije. Prikazao se kao profinjeni spletkar koji se osobno urotio s Popitzom ne bi li iz njega izvukao što više informacija. Teško da je Hitler povjerovao u takvu interpretaciju. Diktator, međutim, nije postavljao pitanja. čak ni nepovjerljivi Fiihrer nije mogao zamisliti da bi ga njegov „vjerni Heinrich" mogao izdati.

Tim ga je više pogodilo kad je doznao da ga je u zadnjoj fazi Trećeg Reicha i Himmler namjeravao ostaviti na cjedilu - u trenutku, kad to, uostalom, više nije bilo važno. 20. travnja 1945. Himmler je zadnji put posjetio Fiihrera u njegovu berlinskom bunkeru. Fiihrerov rođendan - zadnji praznik u potpuno razrušenom Trećem Reichu. Istodobno je na dobru Felixa Kerstena izaslanik Židovskog svjetskog kongresa čekao SS-ova državnog vođu. On je 21. travnja stigao u pratnji svoga šefa špijunaže, Schellenberga, oko dva sata ujutro. Ideja koju je Himmler iznio bila je apsurdna. „Vrijeme je da vi, Židovi i mi, nacionalsocijalisti zakopamo ratnu sjekiru", izjavio je zaprepaštenom izaslaniku, Norbertu Masuru. Ratnu sjekiru koju su nacisti iskopali, i kojom je Himmlerov SS mahao, jednostavno zakopati? Masur je, međutim, bio spreman pregovarati s krvnikom: „Nadam se da će naš susret mnogima spasiti život." Nisu željeli, niti su mogli voditi mirovne pregovore, nego su pokušali spriječiti da 25 Kreisauški krug (Kreisauer Kreis) - urotnici protiv Hitlera, ime su dobili po posjedu Kreisau, koji je pripadao grofu Helmutu Jamesu Moltkeu, pokretaču tog pokreta otpora. Atentat na Hitlera organizirali su 20. srpnja 1944. Atentat nije uspio, a većina je pobunjenika pogubljena. prilikom skorog njemačkog sloma nacisti zatočenike logora povuku sa sobom u ponor. Masur je tražio da se odmah puste na slobodu Židovi u logorima iz kojih zatočenici mogu doći do švicarske i švedske granice. Također je tražio da se u svim drugim logorima sa zatočenicima postupa humano sve do mirne predaje logora. Masur je podastro listu švedskog ministarstva vanjskih poslova s imenima švedskih, francuskih, norveških i židovskih zatočenika, koje su Nijemci držali kao taoce.

Oni su zajedno s 1000 Židovki iz koncentracijskog logora Ravensbriick trebali biti pušteni na slobodu. Dotad nemilosrdan, Himmler se pokazao spremnim pregovarati. Obećao je puštanje zatočenika, 1000 Židovki iz Ravensbriicka i nizozemskih Židova iz Theresienstadta. Logori su se saveznicima trebali predati neoštećeni. Zatočenici se, obećao je Himmler naivnog izraza lica, neće evakuirati. Istodobno, na samo nekoliko kilometara udaljenosti od mjesta gdje su se odvijali pregovori, logoraši iz Sachsenhausena krenuli su na marš smrti. Nekoliko dana prije toga Himmler je zapovjednicima koncentracijskih logora u Dachauu i Flussenbiirgu naredio da smjesta evakuiraju sve zatočenike. Nijedan zatočenik nije smio pasti u neprijateljske ruke. Predaja logora nije dolazila u obzir, jer je u Weimaru, kako je ispričao Himmler, došlo do ispada protiv civilnog stanovništva, pošto su se zatočenici iz logora Buchenvvald sami oslobodili. I to je bila laž.

Još 20. travnja Himmler je naredio osnivanje „pokretnih prijekih sudova", koji su, potpomognuti odredima za sprječavanje bijega, sastavljenih od pripadnika Sigurnosne policije i Službe sigurnosti, trebali blokirati središte Berlina te spriječiti bijeg civilnog stanovništva. Vojnici u bijegu i oni koji su se bili obvezni javiti na posljednji Hitlerov javni poziv, a za koje bi se posumnjalo da dezertiraju, odmah bi bili osuđeni na vješanje, kao zastrašujući primjer svima koji nisu bili spremni do kraja

ustrajati u besmislenoj borbi. U sebi je Himmler, dakako, već kapitulirao. Kad se opraštao od Kerstena rekao je: „Najvrjedniji dio njemačkog naroda propast će zajedno s nama. Sudbina drugih je nevažna." Nije ljudskost, nije kajanje, već ravnodušnost ono što je Himmlera učinilo toliko velikodušnim da je neke poštedio subine kakvu je namijenio milijunima. Ravnodušnost i pokušaj da se oslobodi krivnje: „Na mene će pokušati svaliti krivnju za sve ono što je Hitler napravio, a što sam ja pokušavao spriječiti." Bio je to trenutak njegove posljednje izdaje.

23. travnja Himmler je razgovarao sa švedskim grofom Folkeom Ber-nadotteom. Walter Schellenberg od početka je godine pokušavao nagovoriti SS-ova državnog vođu da bez Hitlerova znanja započne mirovne pregovore sa Zapadom. Budući da je Hitler i sam priznao poraz, Himmlera više ništa nije kočilo. U podrumu švedskog konzulata u Liibecku, gdje se sklonio od savezničkog zračnog napada, švedskom je diplomatu predložio nešto što je sve iznenadilo: „Kako bi se od ruske invazije spasio što veći dio Njemačke, spreman sam kapitulirati na Zapadnoj fronti - ali ne i na Istočnoj fronti." Bernadotte je obećao da će Himmlerov prijedlog prenijeti svojoj vladi. Smatrao je, međutim, da su šanse za odvojeno sklapanje mira male. Te primjedbe Himmler nije prihvatio. Nije sumnjao u to da će zapadne sile s njime htjeti pregovarati. Toliko je izgubio vezu sa stvarnošću da je već razmišljao o tomu treba li Eisenhoweru, svom pobjedničkom neprijatelju, pružiti ruku.

Sljedećeg dana najviši dužnosnici SS-a morali su bježati pred sovjetskim izvidnicama koje su se približavale. Zapad nije ni pomišljao na to da pristane na Himmlerovu mirovnu ponudu. No ponuda je dospjela u tisak. 28. travnja Londonski je radio javio: „Vrhovni zapovjednik SS-a tvrdi da je Hitler mrtav i da je on njegov nasljednik." Hitler je bjesnio zbog „najbesramnije izdaje u povijesti".

Goringov Luftivaffe trebao je uhititi Himmlera: svi su izgubili vezu sa stvarnošću. Budući da je Hitler svoju žeđ za osvetom morao utažiti odmah, našao je žrtvu koja je poslužila kao nadomjestak.

Bio je to Hermann Fegelein, Himmlerov časnik za vezu u Fuhrerovu bunkeru. Zbog navodnog je pokušaja bijega degradiran i kao „osoba koja je u sve bila upućena" osuđen na smrt po kratkom postupku. Fegeleinu nije pomoglo ni to što je bio oženjen sestrom Eve Braun. Zbog „tajnih pregovora koje ste bez mog znanja i protiv moje volje vodili s neprijateljem" Hitler je u svojoj političkoj oporuci Himmlera lišio svih dužnosti i naredio nastavak borbi. A potom se, izvršivši samoubojstvo, oslobodio odgovornosti.

Hitlerova se presuda Himmlera nije previše dojmila. 1. svibnja novi prvi čovjek Reicha susreo se sa smijenjenim državnim vođom SS-a. Admiral Donitz s Himmlerom je razgovarao u časničkoj kućici u Plonu, okružen vojnicima s podmornice - zaštitom za svaki slučaj. Himmler je bio lišen svoje dužnosti, ali nitko nije znao koliko je SS odan svom vođi. Donitz je u ladici pisaćeg stola imao napeti Broivning, kad je Himmler s mnogobrojnom pratnjom stigao iz svog zadnjeg boravišta u Kalkhorstu u liibeškom zaljevu i predao mu Bormannov telegram, u kojem je pisalo sve o događajima u Berlinu, a posebno o njegovu smjenjivanju. Himmler je čestitao Donitzu i ponudio mu da i dalje radi za njega kao drugi čovjek u državi. Želio je nastaviti karijeru koju je započeo kao zamjenik. Donitz je to odbio. ,,S druge pak strane nisam s njim mogao prekinuti sve odnose jer je policija bila u njegovim rukama." Himmler se još nekoliko puta u osobnim razgovorima pokušao domoći nekog položaja u državi nasljednici. 6. svibnja oko 17 sati Donitz je svojem gostu priopćio da ga više nikad ne želi vidjeti. Na putu u Donitzov ured Himmler je susreo novog ministra vanjskih poslova, Schvverina von Krosigka, kojemu je iznio svoje planove: Zapad će ubrzo imati problema s Rusima. Dodao je da će se on do tog trenutka - koji će brzo doći - sakriti. I da će, kad u svađi između Istoka i Zapada Njemačka bude dobila ulogu „jezičca na vagi", doći njegovo vrijeme: „Tada ćemo završiti ono što nismo uspjeli u ratu." Dodao je da će se dotad - Himmler je računao da će to potrajati dva do tri mjeseca IL, - skrivati. U prisutnosti malobrojnih vjernih sljedbenika naklapao je o tomu kako će SchleswigHolstein pretvoriti u SS državu.

22. svibnja 1945. bio je vruć proljetni dan. U Njemačkoj je dva tjedna prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi vladao kaos. Gradovi su bili razrušeni, ljudi bez domovine, prognanici i oni koji su sve izgubili u bo-mardiranju vukli su se prašnim seoskim cestama. Ostatke Hitlerova Wehr-machta

zarobili su saveznici. Odjenuvši civilnu odjeću, neki su pokušali izbjeći tu sudbinu. Drugima je uniforma njemačke vojske pružala zaštitu i nadali su se da će se kao „obični vojnici" osloboditi odgovornosti za zločine koje su počinili. U svom flensburškom boravištu Heinrich Himmler je prije kraja rata savjetovao Rudlofu Hofiu da nestane: „Što prije netragom nestati u Wehrmachtu", bio je moto onih kojima je prijetilo više od zarobljeništva. Ubojice su se namjeravale pomiješati s narodom kojeg su osramotili. Neki manje važni dužnosnici smeđe elite pokušali su zamesti svaki trag u anonimnom mnoštvu iz kojeg su došli prije dvanaest godina. Odavno najureni „franački Fiihrer", Julius Streicher, skrio se kao soboslikar u Bavarskoj, Robert Ley, nekoć voda Njemačke fronte rada, skrivao se iza imena dr. Distelmever, uobraženi bivši ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentropp, sklonio se kod prijateljice u Hamburgu.

Na rubu seoceta Barnstedt između Bremervordea i Hamburga 22. svibnja pojavila se malobrojna skupina ljudi u poderanoj odjeći. Zaustavila ju je britanska ophodnja. Nizak, mršav muškarac predstavio se kao narednik Heinrich Hitzinger, a kao isprava mu je poslužila krivotvorena osobna iskaznica. Iscrpljeni muškarac koji se doimao vrlo boležljivo nimalo nije nalikovao moćnom državnom vođi SS-a. Bio je bez brkova, preko lijevog je oka nosio crni povoj. Nitko nije slutio tko se to, odjeven u uniformu običnog njemačkog vojnika, kod Flensburga želi provući kroz anglosaksonske linije i prebaciti u Bavarsku. 12. svibnja muškarci u otrcanim uniformama bez epoleta u ribarskom su se čamcu prebacili preko Elbe. Automobile su morali ostaviti na drugoj obali. Bijeg su nastavili pješice: Himmler, njegov tjelohranitelj, Kiermaver, njegov referent, vođa tjelesnog zdruga SS-a Rudof Brandt, njegovi pobočnici, viši vođa jurišnog zdruga SS-a, Grothmann i vođa jurišnog zdruga, Macher, te još sedmeri-ca esesovaca. Svi su se predstavili kao demobilizirani pripadnici Tajne vojne policije.

Među njima je bio i profesor Karl Gebhardt, Himmlerov „prijatelj iz mladosti", šef klinike Hohenlychen, koji je zbog svojih pokusa nad ljudima u koncentracijskom logoru Ravensbriick također imao razloga bježati od savezničkog zarobljeništva. Nakon dugog su se pješačenja nekoliko dana skrivali na nekom seoskom dobru pokraj Bremervordea. Sljedeća etapa bijega trebao je biti prelazak Oste. No plan se izjalovio već na sljedećoj kontrolnoj točki. Britanski su vojnici malu skupinu priveli u logor 031 blizu Bramstedta. Englezi još uvijek nisu slutili kakvu su zvjerku uhvatili.

Način na koji su prema njemu kao naredniku Hitzingeru postupali Himmleru se nije činio prikladan s obzirom na važnost njegove osobe. Uhićenik je zamolio za „razgovor u četiri oka" s kapetanom T. Svlveste-rom. Već tijekom prvog razgovora sa zapovjednikom logora za saslušavanje 031 Himmler je skinuo povez s oka, stavio naočale i umornim glasom otkrio tko je. Nadao se susretljivosti. Ali dogodilo se suprotno: kao i milijuni njegovih žrtava u koncentracijskim logorima, morao se skinuti do gola. Za razliku od esesovskih silnika, Britancima nije, dakako, bilo važno svoj plijen iskoristiti, nego spriječiti samoubojstvo. Do njegova prijevoza u glavno zapovjedništvo u 2. britansku armiju u Liineburgu, kapetan Svlvester je osobno nadzirao važnog uhićenika. Pošto je izvršen tjelesni pregled, dobio je englesku uniformu kako u odjeći ne bi prokrijumčario kapsulu s otrovom.

Sljedećeg dana, 23. svibnja, Himmler je ponovno saslušan. Još uvijek nije upotrijebio ampulu s otrovom kakvu su svi nacistički dužnosnici Zatim je zagrizao; Himmler nakon samoubojstva 23. svibnja 1945. uvijek imali uza sebe. Britanski časnik koji ga je saslušavao, pukovnik N.L. Murphv iz Montgomervjeve obavještajne službe, naložio je ponovni tjelesni pregled. Kad je liječnik Himmleru pokušao pregledati usta, uhićenik je zagrizao u ampulu cijankalija koju je skrivao u zubnoj šupljini. „Istog smo trena starog gada okrenuli naglavačke", jedan od prisutnih oficira kasnije je zapisao u dnevnik. Iglom i koncem Englezi su pokušali Himmleru pričvrstiti jezik, ne bi li sredstvima za izazivanje povraćanja ili ispumpavanjem želuca odstranili otrov iz tijela. Svi pokušaji bili su uzaludni. Nakon dvanaestominutne agonije čovjek kojega su se u Trećem Reichu najviše bojali je umro. Leš nisu pokapali jedan dan. Američki i sovjetski oficiri pogledali su Himmlerove posmrtne ostatke. Izrađena je posmrtna maska. Sovjeti su bili skeptični. Oprezna procjena glasila je: moglo bi se raditi o Himmleru. Ali razloga za sumnju nije bilo. Mrtvac je bio Heinrich Himmler, Hitlerov

izvršitelj. 26. svibnja britanski su vojnici pokopali leš. Njegove kosti, anonimne i neobilježene leže u nekom šumarku pokraj Liinebruga. Tako Himmler barem na neki način dijeli sudbinu kakvu je namijenio milijunima svojih žrtva.

ZAMJENIK RUDOLF HEfi Ne poznajem se. Želim biti Hagen26 Stranke.

Vjerujemo da Fiihrer slijedi viši poziv radi stvaranja njemačke sudbine.

Nacionalsocijalizam i fašizam jednostavno bih nazvao zdravim ljudskim razumom pretočenim u političku formu.

26 Hagen von Tronje - okrutni junak iz Sage o Nibelunzima Korijeni nacionalsocijalizma su u ratu.

Zastupanje mira u našim velikim službenim govorima nisu samo puste priče.

Možete me ostaviti kad god to zaželite - i proglasiti me ludim.

Ne kajem se ni zbog čega.

Hefi Tu je čovjeku sve novo. Nedavno sam toplo umotan stajao na straži. Krajolik prekriven snijegom; na nebu blistaju zvijezde. Na nebu desno odjednom snažna svjetlost, a onda i slijeva. Mjesta u plamenu! Očaravajuće lijepo. Rat! Hefi roditeljima, 1914. (pismo) čini se da je i Kappova27 vlada propala. Tužno. Velik dio naroda vapio je za diktatorom koji bi napravio reda, borio se protiv židovskog gospodarstva, krijumčarenja i zelenaštva. Ali kad se pojavio čovjek koji požrtvovno, za dobro svih nas i na vlastiti rizik želi uzeti stvari u svoje ruke, molim te lijepo, svi se tuže na tog „remetitelja mira". Zidovi u našem tisku, koji znaju da bi moglo doći do napada na pripadnike njihove rase, čine sve što je u njihovoj moći da nove ljude obilježe kao „junkere", „reakcionare", „monarhiste" Ud. Hefi roditeljima, 1920. (pismo) Kad će se konačno srušiti umjetni zid između radnika i građana? Dok god židovska bagra ima od toga koristi, sasvim sigurno ne. Hefi roditeljima, 1920. (pismo) 27 VJolfgang Kapp - desničarski političar koji je 1920. s generalom von Liittwitzom pokušao srušiti vladu sastavljenu od socijaldemokrata, kršćana i demokrata. Puč nije uspio zbog općeg štrajka sindikata.

Ja osobno dotad nisam bio antisemit. činjenice iz 1918., a i one poslije, bile su toliko upadljive da sam morao prijeći na antisemitizam. Hefi, 1940.

Hefi: najuglađeniji, miran, ljubazan, pametan, suzdržan: privatni tajnik. Drag dečko.

Goebbels, 1926. (Dnevnik) Jedino se nadam da me Hefi nikada neće morati zamijeniti. Ne znam koga bi mi više bilo žao: Hefia ili Stranke. Hitler Goringu, 1937.

Ako mi se nešto dogodi, tada me najprije nasljeduje stranački drug Goring. Ako se nešto dogodi stranačkom drugu Goringu, tada me nasljeđuje stranački drug Hefi. Hitler, 1939.

Još i danas vidim svog muža pred sobom, kao da je bilo jučer. Popili smo čaj, nakon rukoljuba stoji na vratima dječje sobe, odjednom neobično ozbiljan, zamišljen, kao da oklijeva. „Kada se vraćaš?'" „Ne znam još točno, možda već sutra, ali sasvim sigurno sam u ponedjeljak kod kuće."

Nisam mu vjerovala. Ilse Hefi, neposredno prije Hefiova leta u Englesku Vi se zbilja ne šalite, „Fuhrerov zamjenik" je u Engleskoj? E pa, bio to on ili ne bio, ja idem u kino pogledati braću Marx. VVinston Churchill, 1941.

Svi mi imamo svoje grobove i sve smo osamljeniji, ali to moramo nadvladati, moja draga, milostiva gospođo! I meni nedostaju jedina dvojica ljudi za koje sam doista bio vezan: doktor Todt je mrtav, a Hefije odletio. Hitler udovici izdavača Huga Bruckmana, 1942.

Ako je moja procjena točna, Hitler nikada nijeprešao preko „izdaje" svoga zamjenika. ]oš neko vrijeme nakon pokušaja atentata izvršenog 20. srpnja 1944., potpuno krivo procjenjujući situaciju, kao jedan od uvjeta za sklapanje mira naveo je izručenje „izdajnika". Rekao je da mora biti obješen.

Kad sam mu kasnije o tome pričao, Hefije rekao: „On bi se sa mnom bio pomirio! I nemojte misliti

da 1945., kad je svemu došao kraj, ponekad nije pomislio: 'Nije li Hefi imao pravo'?" Speer o Hefiovu letu u Englesku Potpuno je ravnodušan, na koljenima mu je nekoliko listova papira i neprestano piše. Goring se saginje prema njemu i upozorava ga da je on na redu. Ali Hefi nevoljko odmahuje rukom i nastavlja pisati svoje tajanstvene bilješke, ne mareći za ono što se o njemu govori. čak nije stavio ni slušalice, i kad mu je Goring na kraju došapnuo sadržaj presude, popratio je to odsutnim kimanjem glave. Joe J. Hevdecker, američki novinar, 1946. Nurnberg „Lažni alarm", dočasnik Felicitv Ashbee odmahuje glavom, „netočna dojava s obale." Radarska postaja Ottercops Moss na istočnoj obali Škotske bila je na zlu glasu po tome što bi olujne oblake ponekad zamijenila s njemačkim bombarderima. Te večeri, 10. svibnja 1941., dojava je bila suviše neobična: jedan jedini zrakoplov iznad Sjevernog mora, na visini većoj od 5 000 metara brzinom većom od lovca letio je prema Škotskoj. Za iskusnu kontrolorku leta Ashbee to se protivilo svakoj logici. Ona je, istina, znala da je petsto njemačkih bombardera istodobno krenulo u noćni napad na London i da su takva masovna bombardiranja uvijek bila povezana s ovakvim skretanjima pozornosti. No sada, nešto prije 22 sata - neprijatelj je već ušao u zračni prostor nad južnom Engleskom - za nešto slično bilo je prekasno. Također je bilo isključeno da se u sumrak može raditi o izvid-ničkom letu njemačkog Luftivaffea.

Oko 22.08 sati dvije druge škotske radarske postaje potvrdile su dojavu postaje Ottercops Moss.

Nakon nekoliko minuta uljez je već letio iznad škotske obale. Kontrolori zračnog prostora Royal Observer Corpsa utvrdili su da je riječ o Messerschmittu BfllO. Dva britanska Spitfire lovca počela su ga slijediti. Ali bez radara u zrakoplovu i u sumraku bio je to bezuspješan pothvat. Messerschmitt je velikom brzinom u niskom letu letio iznad škotskog brežuljkastog krajolika. Poslije je pilot s oduševljenjem pričao o tom pothvatu: „Bajkovit prizor. Strmi bregoviti otoci obasjani punim Mjesecom u kasni sumrak."

Opasnost je zaprijetila tek kad je u Glasgowu alarmiran Defiant - noćni lovac. Ali njemački zrakoplov imao je sreće. Na nekoliko milja udaljenosti od engleskog noćnog lovca otvorio je pilotsku kabinu i s padobranom skočio u škotsku noć. Da je čekao nekoliko minuta duže, povijest bi bila siromašnija za jedno neobično poglavlje.

Skočivši one noći prvi put s padobranom, Fuhrerov zamjenik, Rudolf Hefi, prizemljio je na škotsko tlo. Bile su to njegove zadnje minute na slobodi. Nijedna druga epizoda Drugog svjetskog rata nije bila povod tolikim nagađanjima kao taj vratolomni pothvat. Pozadina događaja ni danas nije dokraja razjašnjena. Mali su izgledi da će se ta zagonetka ikada riješiti. Svi koji su sudjelovali u tom događaju više nisu među živima, a ključni podatci nedostaju. I nakon što je Velika Britanija 1992. otvorila veliki dio arhiva, ostaje otvoreno pitanje: Je li Hefi, na neuspjeh osuđeni anđeo mira, svojevoljno krenuo u misiju u Englesku, kako misli veliki dio istraživača, ili je samozatajno prenosio Hitlerovu poruku, kako misle neki povjesničari?

Rudolf Hefi je do kraja života 1987. u spandauskom zatvoru za ratne zločince šutio. Službeno nije smio govoriti ni o kakvoj političkoj pozadini svoga leta, ali ni onima koji su protivno zatvorskim propisima s njim vodili povjerljive razgovore o tomu nikad nije rekao ni riječi. Šutnja na koju se odlučio, njegov ponos, koji je graničio s tvrdoglavošću, u cijelom su ga svijetu naposljetku učinili kultnom figurom neonacista. On sam to nije želio. Svom sinu je rekao da skinheadse u pilotskim jaknama smatra „luđacima i idiotima". No nakon smrti postao je mučenikom za nove i stare konzervativce. Iako nedostaju uvjerljivi dokazi, ne misli samo obitelj HeB da je smrt iza zidina zatvora u Spandau misteriozna.

Nagađanja o letu u Englesku i o kraju u zatvoru ipak nam skreću pogled na biografiju Rudolfa Hefia. Gdje su korijeni tog čovjeka zbog kojih je postao povijesna tajna? Tko je bio čovjek koji je izbliza pratio Hitlerov uspon i pomagao potpuno zatajivši samog sebe? Koje su ga osobine učinile najodanijim Hitlerovim pomoćnikom i dovele ga do potpune opčinjenosti tim demagogom?

Ono što je zajedničko zavodniku i njegovu sljedbeniku mjesto je rođenja. Hefi je rođen u egipatskoj luci Aleksandriji, dakle, kao i Austrijanac Hitler, izvan one carevine koja je za obojicu bila cilj njihovih želja. Kao i kod Hitlera, i kod Hefia su se već u mladosti razvili snažni osjećaji prema

dalekoj domovini. Za dobrostojeću trgovačku obitelj Hefi iz Aleksandrije, carstvo je prije svega značilo romantičan nacionalni preporod. Među takozvanim inozemnim Nijemcima pretjerani je nacionalizam bio, dakako, vrlo raširen - „veći Nijemac od Nijemca", kako je kasnije primijetio jedan Hefiov sudrug.

Carev rođendan bio je najveći nevjerski praznik. Fritz Hefi, otac, tada ne bi išao u ured i kod kuće bi slavio uz bocu najboljeg vina. Daleko od socijalnih problema u državi Hohenzollerna, i za njega je 1871. osnovana carevina bila najveća nacionalna sreća. Kad bi obitelj Hefi u ljeto dolazila u njemačku domovinu, izbjegavala bi gradove u kojima se iza raskošnih wilhelminskih fasada skrivala bijeda tvorničkih radnika. Obitelj je radije ljetovala u svojoj vili u Reichholdsgriinu, u osami Fichtelskog gorja.

Kad mu se 1894. rodio sin Rudolf, Fritz Hefš bio je uvjeren da će sin jednom voditi tvrtku. Svog je potomka odgajao onako kako se odgajalo dobrostojeće Nijemce u inozemstvu: najprije njemačka mala škola i privatni učitelj, a od 1908. internat u rajnskom Bad Godesbergu. Rudolf je bio nadaren, iako ne pretjerano. Prirodne znanosti i matematika ležale su mu bolje od jezika. Odnos prema roditeljima odgovarao je odgojnim obrascima s početka stoljeća. Otac Hefi zapovijedao je obitelji najstrožim vojničkim tonom, „pri čemu bi nam se", kako se Rudolf Hefi kasnije prisjećao, „krv sledila u žilama". Pokazati osjećaje prema vlastitoj djeci - Rudolf je dobio još dvoje braće - bilo je u suprotnosti s patrijarhovom ćudi. Švicarsko podrijetlo obitelji, kalvinistički orijentiranoj te duga trgovačka tradicija, utjelovili su se u glavi obitelji. Uza sve nagomilano bogatstvo Fritz Hefi u svojoj je duši ostao prostodušni trgovac.

Hitlerov „šef tiska", Ernst Hanfstaengel, rekao je da ga je „zamjenikov" otac podsjetio na „pajdaša s kuglanja". Disciplinu, samodisciplinu, ispunjavanje dužnosti, vjernost i poslušnost - ideale jedne ere od kojih je, ne samo u ovom slučaju, profitirao Hitler - Fritz Hefi usadio je u svog sina kao uporište za život.

Za toplinu doma pobrinula se majka, Clara Hefi. Od nje je Rudolf naslijedio ljubav prema prirodi i glazbi, povjerenje u ljekovite trave te izrazito zanimanje za zvijezde. Pisma sinu u internat pisala je gotovo uvijek majka. Strah i divljenje prema očevu autoritetu, a na drugoj strani dubok i nježan odnos prema majci - ta dva suprotna pola Rudolfa su Hefia obilježavala cijeli život.

Hefiu je bilo svojstveno da, razapet između tih dviju krajnosti, nikada nije uspio naći uporište.

Cijeli život obilježavala su ga dva lica: nemilosrdan pustolov u tučnjavama iz „doba borbi" istodobno je bio osjećajan ljubitelj životinja, koji doslovce ni muhi ne bi učinio ništa nažao. Moralni apostol stranke koji se borio protiv zloporabe položaja u sljedećem bi se trenutku prometnuo u oštra huškača, koji je tražio uvođenje kazne batinanjem u okupiranoj Poljskoj. Hrabar i odlučan časnik Prvog svjetskog rata prema Hitleru je razvio poniznu odanost koja gotovo da i nije ostavljala prostora za vlastitu inicijativu. I naposljetku: zamjenik lišen političkog utjecaja, kojemu su se drugi sljedbenici ismijavali zbog njegove otuđenosti od stvarnosti, 1941. iznenada je skupio odlučnosti i hrabrosti da usred rata odleti neprijatelju.

Mladost Rudolfa Hefia mnogi interpretiraju kao sudbonosnu za kasniji život. No u to se doba nije dogodilo ništa što bi odudaralo od „normalnog". Bila je to prije sretna mladost bez materijalnih briga. U godberškom je internatu bio neupadljiv učenik. Očevoj želji da umjesto gimnazije završi trgovačku školu u Neuchatelu, Rudolf se, iako nevoljko, pokorio. Zapravo je više želio postati inženjer. U mirnija vremena bio bi postao dobar trgovac koji bi potajno tugovao zbog neispunjenih sklonosti prema prirodnim znanostima.

Bila su to, međutim, burna vremena. Kad su u kasno ljeto 1914. europski narodi podlegli nacionalnom zanosu i opijeni oduševljenjem krenuli u rat, bila je to velika prekretnica i za dvadesetogodišnjeg Rudolfa Hefia. Još u kolovozu dobrovoljno se javio u vojsku - protiv očeve volje. Bilo je to prvi put da sin odbija poslušati oca. Sjeme koje je zasadio pretjerani nacionalizam inozemnog njemačkog trgovca je proklijalo. Oca i sina je, istina, i dalje povezivalo međusobno poštovanje, ali je Rudolf Hefi autoritet potražio negdje drugdje.

Odlazak na frontu, kojem se toliko nadao, izostao je. Previše se Nijemaca dobrovoljno javilo u rat.

Rudolf Hefi najprije je morao vježbati strpljenje, a potom rukovanje oružjem u dvorištu kasarne. čekanje na prvu akciju postalo mu je mučenje. U besmislenu strahu da zbog očekivane brze pobjede

neće imati prilike opaliti ni hitca, njemački se novak nadao većim gubitcima na njemačkoj strani: „čovjek bi upravo morao željeti", pisao je majci, „ da se ti jadni momci ne vrate. Inače nije sigurno koliko ću još dugo čekati ni na nebu ni na zemlji."

Priliku da veličanstveno umiranje doživi iz prve ruke, Rudolf Hefi imao je četiri godine. Njegova jedinica, 1. bavarska pješačka pukovnija, borila se na Zapadnoj fronti. Kad je pješadinac Hefi položio svoju vatrenu probu, rat na Zapadu već je postao rovovski rat. No u pismima je svoje dojmove ipak opisao pun naivnog oduševljenja: „Mjesta u plamenu! Očaravajuće lijepo. Rat!" Hefi je posjedovao vještine „dobrog vojnika". Vojnička poslušnost bila mu je poznata iz roditeljske kuće, a i od oca naslijeđena odlučnost svidjela se nadređenima. Ljeti 1915. unaprijeđen je u čin dočasnika.

1917. već je bio poručnik.

Početno oduševljenje zamijenila je trijezna spoznaja da su izgledi za brzu pobjedu nad Francuskom bili varljiva iluzija. No vojnik Hefi nije znao za sumnje. „Nastaviti borbu, izdržati - na ratištu i kod kuće", obećavao je roditeljima 1916. na vrhuncu bitke kod Verduna te opisivao kako je i „sam oštro prosvjedovao protiv gunđala." Besmislenu smrt milijuna ljudi u rovovima i rupama od granata kako bi rat mogao pomiriti s vlastitom slikom svijeta - Hefi je obavio velikim patosom. U neobičnoj i stranicama dugačkoj baladi o bitki, „borac s fronte" stihotvorio je o „pobjedničkom pohodu", „paklenoj vatri" i o „sivim prilikama u iščekivanju".

No rane koje je zadobio na fronti nisu smanjile njegov polet. 1917., nakon što je zadobio prostrijelnu ranu na plućima za dlaku je izbjegao smrt. Ozdravivši, novopečeni poručnik prekomandiran je u pričuvnu satniju na Zapadnoj fronti. U toj satniji bio je i Austrijanac koji je izbjegao služenje Carske i kraljevske austrougarske vojske i radije dobrovoljno došao u vojsku njemačkoga cara: Adolf Hitler. Prilikom tog slučajnog susreta časnik i desetar, koji su kasnije s drukčije raspodijeljenim ulogama pisali povijest, nisu razmijenili ni riječi.

U proljeće 1918., nakon ponovnog prijavljivanja poručnik je premješten u novi elitni rod vojske, „zrakoplovne jedinice". Hefi je sanjao o letačkim asovima, barunu Richthofenu i kapetanu Goringu, čije zračne bitke za rat nisu bile presudne, ali je za njih znalo svako dijete. Tijekom izobrazbe za pilota, Hefi se u pilotskoj kabini pokazao vrlo vještim. No da bi postao ratni heroj, došao je prekasno. Poslan u akciju tek posljednjih dana Prvog svjetskog rata, nije oborio nijedan zrakoplov a ni sam nije pretrpio nikakve ozljede. Letenju je, međutim, ostao vjeran cijeli život.

Slom carevine u studenome 1919. Hefi je kao i većina njegovih drugova doživio kao nacionalnu katastrofu. I ne sluteći koliko je carska vlada pridonijela izbijanju rata, još uvijek ga je smatrao opravdanom obrambenom borbom njemačkog naroda. Započinjanje pregovora o primirju doživljavao je kao veliku pogrešku: „Ne stojimo lošije nego 1914.", pun prkosa pisao je roditeljima, „naprotiv, naši ljudi samo nakratko nisu bili čvrsti, i to zbog huškanja iz domovine te zbog spretno sročenih neprijateljskih letaka." Legenda o „nožu u leđa"28 - po Hefiovu mišljenju znalo se tko su krivci za to što je domovina „zakazala": lijevi. Da je general Ludendorff, koji je posljednjih godina rata bio vojskovođa, zapravo priznao poraz, kako bi davanjem ostavke izbjegao odgovornost, za to Hefi ni vojnici na fronti nisu željeli znati.

Izgubljeni rat kao neprestana, osobno doživljena bol, fatalni nesporazum oko izdaje političara u parlamentu - trauma je što je obilježila srca milijuna ljudi, unijela duboki razdor u VVeimarsku Republiku i podijelila narod. Rudolf Hefi stajao je na onoj strani rova koja je znala za samo jednu misao: „Jedino što mi daje snage", izjavio je u ljeto 1919., „nada je u osvetu." Tko će tu osvetu osjetiti na vlastitoj koži, Hefi je znao isto kao i njegov kasniji idol: ne samo komunisti i socijaldemokrati nego i Židovi. „Dotad nisam bio antisemit. činjenice iz 1918., a i one poslije, bile su toliko upadljive da sam morao prijeći na antisemitizam."

Miinchen, gdje se nastanio umirovljeni poručnik, za takvo se razmišljanje pokazao preopasnim. Pod socijalističkim premijerom, Kurtom Eis-nerom, bavarska je metropola osim Berlina bila drugi glavni grad revolucije. Po Konigsplatzu su patrolirali vojnici s crvenom trkom na rukavu. Novine su gotovo svakog dana izvještavale o političkim umorstvima. Hefi se najprije povukao s vatrene linije i u miru razmislio o toj „komediji prema ruskom uzoru".

Ni njemu se nije pisala blistava budućnost. Britanci su zaplijenili obiteljski posjed u Egiptu, pa su godine financijske bezbrižnosti prošle. U vili u Reichholdsgriinu roditelji su čekali da vide razvoj

događaja. Za 28 Dolchstoftlegende - „legenda o nožu u leđa", mišljenje je koje je nakon 1918. bilo rašireno u desno orijentiranim krugovima u Njemačkoj. Smatralo se da Njemačka Prvi svjetski rat nije izgubila vojno, nego zbog sabotaže iz domovine, „noža" koji je vojnicima na fronti domovina zabila u leđa. dvadesetpetogodišenjeg sina gubitak tvrtke u Aleksandriji i meteži u njemačkoj politici kulminirali su u tešku, unutarnju krizu. U jednom pismu poslije je priznao da se poigravao mišlju da si „prosvira mozak".

Prvo uporište očajnik je našao u stražnjim sobičcima minhenskog luksuznog hotela četiri godišnja doba. Ovdje su se potajno sastajali članovi udruge koja je u minhenskom registru društava uvedena kao Studentska skupina za germanski stari vijek. Iza bezazlenog imena skrivala se tajna lo-đa s desno radikalnim, antimarksističkim i antisemitističkim ciljevima, Društvo Thule. U njemu su se „nacionalističke" ideje spojile s proturevolu-cionamim planovima o državnom puču - inkubator za ideološku zlu kob koja će na vidjelo izbiti 14 godina kasnije.

Zaštitni znak Thule bio je kukasti križ, jedan od ideala „arijskog čovjeka". 1919. HeS je pristupio tajnom savezu i ubrzo preuzeo važne zadatke nabavke oružja, vrbovanja dragovoljaca i zapovijedanja jedinicama za sabotažu. Njegov subverzivni rad urodio je plodom kad su paravojni „dragovoljački odredi" uz pomoć Državne vojske29 u svibnju 1919. srušili Minhensku Sovjetsku Republiku. Dragovoljački je odred Epp svoj glavni stožer osnovao u prostorijama hotela četiri godišnja doba. Hefi se protiv ljevice borio i u službi dobrovoljačkih odreda.

U Društvu Thule njegov se neodređeni antisemitizam i san o ponovnom stvaranju velike nacije pretvorio u čvrstu mješavinu radikalnih ideja. I predodžba o „vođi" pod čijim bi se vodstvom Njemačka preporodila kod Hefia je naišla na živo odobravanje. Osim toga, u prostorijama društva upoznao je i kasnije političke suputnike i nacističke dužnosnike, Hansa Franka, Alfreda Rosenberga i Dietricha Eckharta. Nije sigurno je li u kontaktu s Thulom bio i tada još nepoznati govornik iz pivskih podruma, Hitler, kako je to poslije tvrdio Rudolf von Sebotendorf, glava organiza29 Rdchsivehr - Državna vojska - naziv za njemačku vojsku od 1921. do 1935. Taj je naziv dobila u Wei-marskoj Republici i zadržala ga u prvim godinama Trećeg Reicha. Hitler je Reichsivehr preimenovao u VJehrmacht. cije. Sigurno je, međutim, da su te ideje i mnogobrojni pripadnici Thule poslije pustili korijenje u NSDAP-u.

Rudolf HeL je u hotelu četiri godišnja doba našao svoju prvu političku domovinu. I na profesionalnom planu započinje novo poglavlje. Kao vojnik koji se borio na fronti mogao se i bez mature upisati na Minhensko sveučilište. čini se da je stjecanje sveučilišne diplome bilo potrebno da konačno pobjegne od ureda očeve tvrtke koji mu je još uvijek ozbiljno prijetio. Hefi se upisao na ekonomiju i povijest - više iz nužde nego što je to bio njegov profesionalni cilj.

U dvorani fakulteta sklopio je prijateljstva koja će kasnije na njega bitno utjecati. Geopolitiku je predavao umirovljeni general i profesor Karl Haushofer, ugledan čovjek s vezama u minhenskim društvenim krugovima. U starom ratnom junaku Hefi je našao nadomjestak za autoritet za kojim je čeznuo, a koji je godinama bio njegov otac. Hefi je postao profesorov asistent, profesora je sve češće privatno posjećivao te prihvatio njegova znanstvena uvjerenja. Haushoferove teze zapravo su prije bile dio političkog nego znanstvenog programa. Njegova osnovna ideja bila je da njemačkom narodu nedostaje „životni prostor", koji bi se mogao naći na Istoku. Da će se radi ostvarenja te luđačke ideje proliti rijeke krvi, toga u znanstvenom obrazlaganju te ideje nije bilo. Njegov asistent željno je upijao plan o stvaranju „životnog prostora".

Mladić koji je u dobi od dvadeset pet godina u minhenskim krugovima već stekao ugled, privatno je živio vrlo skromno: bez alkohola, cigareta, čak i bez plesa. Iako je bio sportski nastrojen, iz dobrostojeće obitelji i lijepa izgleda, čini se da ta naivčina u mladosti nije imala djevojaka. Ton ranijih pisama odaje bezličnu trijeznost koja bi se prometnula u fanatičnu opsjednutost samo kada se govorilo o Njemačkoj, politici i ratu. Na ono malo Hefiovih slika iz tih godina vidi se povučen muškarac čije čupave obrve optički još više pojačavaju taj dojam.

Veći Nijemac od Nijemca; Hitler u domu HeSovih

Hefi je uvijek pazio na ishranu. Nitko u obitelji nije jeo meso, a i vino se rijetko pilo. Kad sam tek došla k njemu u službu, nešto smo slavili i posluživalo se i vino. Goring, koji je također bio pozvan, rekao je: „Tko bi rekao da se kod Hefiovih može popiti tako dobro vino?" Hildegard Hefi, Hefiova privatna tajnica 1920. u skromnom pansionu u Schvvabingu upoznao je kćerku jednog časnika, Ilse Prohl - bila je to prva žena u životu tog čudaka. Susreta sa čovjekom koji će joj poslije postati suprugom Ilse Prohl ovako se prisjeća: „Kroz vrtna vratašca koja su vodila na ulicu banuo je mladić u sivoj vojničkoj uniformi s brončanim lavom dobrovoljačkog odreda Epp na rukavu i preskačući po tri stube hitao nevelikim stubištem. Trgnuo se, kad me pogledao krajnje mračnim, odbojnim pogledom ispod čupavih obrva, a zatim je, kratko, ali ljubazno se naklonivši, nestao! To je bio Rudolf Hefi!" Među njima dvoma nije se baš razbuktala neka strast. Hefiu je trebalo znakovito dugo da prihvati pomisao da uza sebe ima ženu. Ilse je svojim roditeljima opisao nimalo laskavo: iz jame „prepune zmija" izvukao je „jednu jedinu jegulju". No Ilse Prohl bila je više od prijateljice, zaručnice i supruge. Bila je jedna od prvih žena koje su pristupile NSDAP-u i u godinama prije vjenčanja pomagala mu je u političkom radu.

Nakon tog preokreta u privatnom životu, jedne svibanjske večeri 1920. slijedi događaj koji će mu promijeniti život: u jednoj minhenskoj pivnici Sterneckebrau, Rudolf Hefi prvi je put čuo govornika Njemačke radničke stranke (DAP), jedne od mnogih nacističkih disidentskih skupina u Bavarskoj.

U gostionici se okupilo oko četrdesetak slušatelja. Konobarica je posluživala pivo u vrčevima.

Prostorija je bila zadimljena. Govornik je bio nekoliko godina stariji od Hefia, imao je tamnu kosu, razdjeljak sa strane i gotovo pravokutno podrezane brčiće. Na informativnom letku DAP-a navedeno je njegovo zanimanje „slikar".

S jakim austrijskim naglaskom opisivao je događaje posljednjih godina: Versajski ugovor, „izdaju" građanske vlade nad njemačkim vojnicima na fronti, i Židove kao potajne organizatore. Njegovo se predavanje vrlo brzo pretvorilo u ekstatičku dreku. Hefi je bio očaran. Za njega je to bio događaj jednak obraćenju. činilo mu se da taj čovjek govori baš ono što on osjeća. Iste je noći banuo u sobu svoje prijateljice. „Kakav čovjek, kakav čovjek", mucao je oduševljen, „govorio je neki nepoznat čovjek, ne znam mu više ime. Ali ako će nas netko osloboditi od Versaillesa, tada je to taj čovjek, taj neznanac vratit će nam čast!" Ilse Hefi poslije je rekla da je njen suprug „postao druga osoba, živahan i vedar te da više nije bio potišten i ljut".

1920. Hitler je još bio daleko od toga da bude Fiihrer. Trenutačno se borio za vlast unutar malog DAP-a30. No već se tada mogla osjetiti snaga njegova govora. Hefi je bio medu prvima koji su podlegli toj demagogiji. Nakon nekoliko dana odlučio je krenuti za slikarom koji je držao govore.

Hitlerove još nesređene političke predodžbe zacijelo su velikim dijelom odgovarale onima koje su u nacističkom miljeu Thule prožele njegova budućeg sljedbenika. Obojica su bili teško ranjeni i osobno povrijeđeni slomom carske vojske. No Hefi je podlegao drugoj, unutarnjoj želji: čežnji za autoritetom. Nakon odvajanja od oca neprestano je bio u potrazi za uporištem. U vojsci je tu prazninu ispunila vojnička hijerarhija, a poslije nakratko njegov učitelj i prijatelj Karl Haushofer, koji mu je bio poput oca.

Sada se činilo da taj „čovjek" iz Sterneckerbrdua nije samo bio prikladan da bude nov, osobni autoritet, nego i da ga oslobodi od neprestanog bola zbog stanja nacije - bila je to za Hefia fatalna simbioza privatnih i političkih čežnji. Njegove želje poklopile su se s duhom vremena. U mnogobrojnim knjigama, pjesmama i člancima iz onog vremena govorilo se o „čovjeku" koji će spasiti naciju. Za Hefia je taj „čovjek" bio Hitler i od tog trenutka uzeo si je u zadatak da „spasitelja" nacije dovede do cilja.

Hitleru se odmah svidio mladi pomoćnik, koji mu se priključio poput apostola. Hefi je bio pouzdan, iz vremena Thule poznavao je utjecajne ljude i imao sposobnosti koje su odgovarale Hitleru koji je držao manične monologe - znao je slušati. Unutar još uvijek male stranke svi su se podsmjehivali dvojici toliko različitih muškaraca koji su zajedno odlazili čak i 30 DAP - Deutsche Arbeiterpartei - Njemačka radnička stranka u kavane: Hefi, momak iz građanske obitelji, suzdržan i lijepih manira - i Hitler, agitator skromna

podrijetla, koji je na druge ostavljao dojam lukava grubijana. Ništa nije upućivalo na to da je riječ o budućem njemačkom Fiihreru i njegovu zamjeniku.

Hefiovo oduševljenje „pučkim tribunom", kako je pun strahopoštovanja zvao Hitlera, ubrzo se pretvorilo u nesputani fanatizam. „Veličanstven čovjek", s pretjeranim je veseljem pisao svojoj sestrični: „Nedavno je jednim veličanstvenim govorom u cirkusu Krone oko 6000 Nijemaca svih društvenih slojeva potaknuo da svi zajedno zapjevaju njemačku nacionalnu himnu. Zapjevalo je i oko 200 prisutnih komunista." Kod Karla Haushofera, zabrinutog Hefiova pokrovitelja, takav ushit, naravno, nije izazvao oduševljenje. Školovani general potcjenjivački je gledao na arivis-ta Hitlera, koji nije imao ni duha ni obrazovanja. Naravno da je posrijedi bilo i malo ljubomore što je Austrijanac, koji je držao govore po pivskim podrumima, njegova najdražeg studenta uspio odvući sa sveučilišta.

Hefi je sve više postajao Hitlerovim tajnikom - posebno nakon što je 1921. prigrabio vlast u NSDAP-u. Pomagao je i na druge načine; s prijateljicom je lijepio plakate, dijelio informativne letke i na Hitlerovu naredbu organizirao prve „studentske satnije" unutar SA. Mladi dužnosnik jedva da je više pohađao predavanja. Natezanje između Hitlera i Haushofera oko Hefiove budućnosti je okončano. U dvoranskim tučnjavama s političkim protivnicima stekao je slavu smionog borca. To da mu je jedan komunist pivskim vrčem zadao otvorenu ranu na glavi, „zamjenik" je kasnije vrlo često ponavljao: „Tko je kao ja krvareći pred Fiihrerom..."

No, da bi stekao ugled u NSDAP-u, Hefiu je nedostajala jedna važna sposobnost. Nije znao držati govore! Kad bi stao na podij, govorio je ukočeno i u grču. Hermann Esser, govornik stranke iz njenih ranijih razdoblja, rekao je: „Pred tucetom ljudi Hefi ne može sastaviti složenu rečenicu."

Pouzdana Hitlerova pomoćnika u stranci su ipak počeli shvaćati ozbiljno. U novim stranačkim novinama Volkischer Beobachter 31. srpnja 1921. Hefi je objasnio stranački program koji je već tada sadržavao bitne točke iz kasnijih godina: bio je antiparlamentaran, antižidovski i antikapitalistički. Hefi, doduše, nije bio autor programa, nije bio glava stranke, niti je to ikada postao - no na samom ju je početku oblikovao: fanatičnu, vjernu, i na fatalan način vjerodostojnu. Dosljedno tomu počeo je graditi mit oko svog „tribuna". Titula za koju je dvanaest godina poslije znalo svako dijete Hefiovo je djelo. On je prvi nazvao Hitlera Fiihrerom.

U studenom 1923. Fiihrer se prvi put počeo spremati pisati povijest. U Bavarskoj je vladalo eksplozivno raspoloženje. Inflacija je dosegnula neslućene visine. Jedan kruh stajao je više od nekoliko bilijuna rajhsmaraka. Galopirajuća inflacija uništila je stotine tisuća egzistencija. Posebno se na jugu nevoljene VVeimarske Republike sve glasnije pozivalo na okončavanje „lošeg gospodarenja parlamenta". Godinu dana ranije Benito Mussoli-ni je u Italiji pokazao kako se u truloj državi dolazi na vlast. Hitler, istina, nije bio Mussolini, a njegov je NSDAP još uvijek bio disidentska stranka za koju s onu stranu granica Bavarske nitko nije znao, no vjerovao je da je dovoljno jak da stupi na scenu.

U pismu roditeljima - prvorazrednom dokumentu - Hefi istog dana opisuje što se dogodilo. U pismu stoji kako je bivši desetar umirovljenom poručniku, Hefiu, naredio da navečer bude spreman uhititi sve bavarske ministre: „častan i važan zadatak. Obvezao sam se na apsolutnu šutnju i razišli smo se do večeri." S Hitlerom, Goringom i šačicom naoružanih pripadnika SA pučist Hefi oko šest popodne ušao je u Biirgerbraukeller, gdje je zemaljska vlada održavala javni politički skup. „Hitler je skočio na stolac", opisivao je Hefi, ,,a za njim i mi iz njegove pratnje. Zapovjedili smo da svi zašute, na što se nitko nije obazirao. Hitler je zatim opalio hitac u zrak - to je djelovalo. Hitler je objavio: 'Ovog časa u Miinchenu počinje narodna revolucija, cijeli grad istog će trenutka zauzeti naša vojska. Dvoranu je opkolilo 600 ljudi.'"

Već se sljedećeg dana ispostavilo da je pokušaj puča bio dramatični blef, diletantski planiran i izveden poput operete. Prvi Hitlerov pokušaj puča krvavo je ugušen puščanom paljbom jedne policijske jedinice. Prisjećanje na četrnaest žrtava palih 19. studenog 1923. poslije se pretvorilo u mračni ritual koji se ponavljao jednom godišnje - uz svjetlo baklji, bubnjeve i sav patos koji su režimski ceremonijari umjeli stvoriti. To što je Rudolf Hefi uvijek marširao u prvom redu sa „starim borcima", bilo je svjesno iskrivljavanje povijesti, jer 9. studenog, prilikom krvavog neuspjeha ispred Feldherrnhalle, on nije bio ondje.

Njegov je zadatak bio da u to vrijeme pazi na taoce iz bavarske vlade, ministre Schweyera i VVutzelhofera. Kad je doznao da puč nije uspio, zaplijenio je jedan automobil i sa svojom dvojicom „štićenika" pobjegao u smjeru Bad Tolza. Daljnji tijek talačke situacije ponovno opisuje u pismu svojim roditeljima: kad je pao mrak, u nekoj usputnoj gostionici pokušao je pronaći smještaj za svoje neobične suputnike. „Pošto sam se vratio, automobil je iz nepoznatog razloga otišao.

Ministri su se vratili u Miinchen. Možda je to bilo najbolje rješenje." I doista, bijeg ministara koje je čuvao, i njegovo ponašanje nakon toga, nije nešto čime se Hefi u pokušaju provođenja puča može pohvaliti: još istog dana Rudolf Hefi je pobjegao preko granice u smjeru Salzburga.

Dok su Hitler i većina drugih pučista u pritvoru čekali na početak procesa, tajnik se skrivao. Ponaša li se tako vazal koji je svom gospodaru „odan poput psa", kako neki biografi opisuju mladog Hefia?

U osami alpskih skrovišta, koja je mijenjao, uživao je u prirodi, skijao, sastajao se s prijateljicom i ponovno se posvetio studiju ekonomije. čini se je to bilo posljednji put da se u životu pokolebao. U pismu roditeljima razmišlja: ,,U mojim godinama sam još uvijek bez dobrog namještenja, bez kuće, kučeta i mačeta..." Je li put natrag, u građansku egzistenciju, barem nakratko bio moguć? Je li se u Hefiu javila klica sumnje da će se nakon katastrofe koja se zbila 9. studenog stranka uspjeti oporaviti? Je li izblijedjela privlačna snaga njegova „tribuna", budući da je državna vlast naprasno prekinula njegov uspon?

Bjegunca su ponovno ohrabrile vijesti iz minhenske Vojne akademije, gdje je „narodni sud" trebao odlučiti o sudbini pučista. Hitler je proces iskoristio kao pozornicu za svoj govornički talent - a suci su mu pustili na volju. Fijasko ispred Feldherrnhalk pretvorio se u neočekivani trijumf. Novine su tiskale cijele odlomke Hitlerovih tirada u kojima se opravdavao. Kad je Hefi pročitao jedan novinski izvadak, oduševio se: „To je jedan od njegovih najboljih, najsnažnijih govora koje je ikad održao." čarolija je ponovno uspostavljena. Veleizdajnici su dobili blage kazne. Hitler je osuđen na pet godina zatvora u utvrdi i 200 rajhsmaraka kazne. Obećano mu je da će mu, bude li se dobro ponašao, nakon šest mjeseci kaznu pretvoriti u uvjetnu.

Poput apostola, koji je ponovno našao svoju vjeru, Hefi je krenuo u Miinchen. Htio se predati vlastima. „Lošije od učitelja neću proći", umirivao je roditelje. Nije imao puno vremena. U svibnju 1924. ukinut će se „narodni sudovi" u Bavarskoj. Ako zakašnjeli Hefi ne uspije izaći pred sud ovdje, prijetio mu je Visoki državni sud u Berlinu - s mnogo oštrijim kaznama. No nakon sudske rasprave koja je trajala nekoliko dana osuđen je na 18 mjeseci zatvora te kao i Hitler odveden u Landsberg.

Sljedeći mjeseci bili su odlučujući za Hefiov i Hitlerov odnos. U Lan-dsbergu je taj odnos između Fuhrera i zamjenika postao vrlo prisan i takvim ostao do njihova „razlaza" 1941. Hefiova karijera počela je ondje gdje je i završila: iza rešetaka. Uvjeti u zatvoru Landsberg bili su jednako blagi kao i postupanje sudaca s prevratnicima. U suvremenoj zgradi, koja L je više nalikovala sanatoriju, politički su zatvorenici uživali maksimalnu slobodu.

Kad je stigao Hefi, Hitler je već imao svoju sobu čija se vrata nikada nisu zatvarala. Osobe od povjerenja stanovale su na prvom katu, koji su ostali zatvorenici s puno poštovanja zvali „Brežuljak Feldherrn". Hefi je dobio sobu pokraj Hitlerove, jer je Hitler želio da mu njegov poslušnik bude blizu. „Tribun sjajno izgleda", tim se riječima zadovoljni Hefi javlja prijateljici Ilse. „Nije više mršav u licu. Prisilno mirovanje mu godi." Boravak u Landsbergu za Hiltera nije značio samo tjelesni oporavak, nego i priliku za političko sabiranje. Nakon neuspjelog prvog juriša, u luksuznom je zatvoru planirao budućnost „pokreta".

Hefi je pritom imao nekoliko uloga: ulogu partnera u diskusiji, osobe koja je Hitleru davala natuknice i ulogu pokusne publike. Njegov izravan utjecaj na misaonu tvorevinu koju je Hitler razvio i iznio u ispovjednoj knjizi Mein Kampf bila je mnogo veća nego što se pretpostavlja. Hefi pritom nije bio samo tajnik koji je autorov rukopis kucao na pisaćem stroju, nego i savjetnik. „Tribun je posebno prihvatio geopolitičke teze učitelja Haushofera". „Životni prostor" na Istoku, jezgra Haushoferove geopolitike, postala je glavnim zahtjevom vanjskopolitičkog dijela Mein Kampfa.

Sam Haushofer, kad su ga dva desetljeća poslije u Niirnbergu o tomu ispitivali Saveznici, naravno, odlučno je poricao svoje autorstvo ideje „životnog prostora". Tek nakon tvrdoglavog inzistiranja sudaca koji su vodili saslušanja, profesor je priznao: „Da, te ideje došle su do Hitlera preko Hefia, ali Hitler ih nikada nije razumio, on moje knjige nikada nije pročitao." Nekoliko tjedana nakon tog saslušanja Haushofer je počinio samoubojstvo.

Dvojica zatvorenika na „brežuljku Feldherrn" u zatvoru Landsberg nisu se samo politički zbližila.

Znakovit je prizor iz lipnja 1924., kad je Hitler naglas pročitao nekoliko stranica iz Mein Kampfa: kolovoško oduŽrtva halucinacija; Hefi za govornicom na jednom od stranačkih skupova Hefi je bio simpatičan luđak. Znali smo da je pomalo čudan, da, na primjer, vjeruje u liječenje ljekovitim travama. Bio je oduševljen Hitlerov pristaša i uvijek bi ga gotovo patetično najavljivao.

Zakleo mu se na vječnu vjernost, i toga se i držao. Hefi je bio religiozni nacionalsocijalist, sanjar i idealist, a bio je i čovjek s ozbiljnim shvaćanjem morala. Reinhard Spitzv, Ribbentropov referent ševljenje 1914., drugarstvo u rovovima, smrt drugova. Prizor u ćeliji pretvorio se u ganutljivu dramu: „Tribun je naposljetku čitao sve sporije, glas mu je zapinjao", pisao je Hefi Ilse Prohl, ,,a zatim je glavu oslonio na dlan i zajecao. Ne moram ti ni govoriti da sam u tom trenutku i ja izgubio pri-sebnost?" Zajedničke suze dvojice veterana Prvog svjetskog rata - nešto slično zauvijek zbližava. Kraj pisma: „Odaniji sam mu više nego ikad prije, volim ga."

Od tog trenutka Hefi se više nije mogao osloboditi Hitlerova utjecaja. Kojim god putem Hitler vodio stranku, Hefi će ga pratiti. Nove smjernice Hitler je zadao već u Landsbergu. „Zavirit ćemo i u Reichstag", rekao je. Trebat će nam više vremena da ih nadglasamo nego da ih ubijemo, no njihov će nam vlastiti ustav pomoći da uspijemo." Kad je Hefi pitao kada se nada preuzeti vlast, Hitler je odgovorio: „Za najmanje pet, šest godina." Trebala je samo godina dana više.

Zatim počinje polagano napredovanje do moći nakon izlaska iz Lan-dsberga, odakle ga je Ilse Prohl odvezla automobilom. Hitler je nanovo ustrojio stranku i pokušao „legalno" ostvariti svoj cilj.

Putovanja tijekom izborne kampanje, stranački javni politički skupovi i neprestani govori - NSDAP je započeo ustrajnu borbu za naklonost glasača. Iz početka je to bio mukotrpan posao. U drugoj polovici dvadesetih, u „zlatnim dvadesetima", njemačka se privreda oporavila od inflacije.

Neomiljena Republika činila se izdržljivijom nego što se to 1923., u godini krize, moglo pretpostavljati.

Bila su to teška vremena za radikale - na parlamentarnim izborima 1930. NSDAP nije dobio više od 2% glasova. Privatni tajnik stranačkog šefa i dalje je njegovao neobuzdani optimizam. „Doći će dan", prorokovao je roditeljima, „kad će njemački narod sam uzeti svoju sudbinu u ruke, u skladu s ustavom, ali ne onako kako su to mislili njegovi sastavljači." „Osim toga", pisao je, „u jednoj knjižici o astronomiji" pročitao je da „svi znakovi" idu u korist Hitleru. Datum pisma, 27. siječnja 1927. - prvi je znak njegovih astroloških sklonosti.

U tim godinama „borbe" Hefi je gotovo cijelo vrijeme bio u blizini svoga Fiihrera. Kao tajnik organizirao je Hitlerove svakodnevne obveze i putovao s njim od priredbe do priredbe. Nakon što je Hitler dva govora pred suzdržanom publikom ponovno pretvorio u bučne trijumfe, Hefi je, ponosan i zabrinut, zabilježio: „Na kraju ih je pridobio! Ali tribun je bio slomljen! Blijed poput sira, upao je i teturajući položio glavu na stol, glasa nerazumljivog od promuklosti. Nikad više to neću učiniti, dvije priredbe zakazati jednu iza druge."

Kad bi Hitler boravio u novokupljenoj kući VJachenfels na Obersalz-bergu, s njim je najčešće bio Hefi. U službenim prigodama oslovljavali su se s „vi", ali privatno su već odavno prešli na povjerljivo „ti". Drugi su sljedbenici ljubomorno primjećivali nesmanjenu Hilterovu sklonost Hefiu.

Alfred Rosenberg se potužio: „Hitleru se čovjek jednostavno ne može približiti, taj Hefi neprestano je uz njega." Drugi stranački dužnosnici Hefia su zbog njegove mirne i ulizivačke ćudi podrugljivo zvali „gospođica" Hefi. čini se da je radi nekih viših ciljeva Rudolf Hefi i prije 1933. o sebi stvorio predodžbu sluge. Užasavao se nastupa, razmetljivih govora i bilo kakvog oblika samoisticanja.

Goebbels, koji ga je prvi put upoznao 1926., zapisao je u dnevnik: „Hefi: najuglađeniji, miran,

ljubazan, pametan, suzdržan."

Ime Hitlerova pomoćnika njemačkoj javnosti i dalje je bilo nepoznato. Osim stranačkog šefa smeđekošuljaša strah su sijali drugi: barokni i brutalni Hermann Goring, Joseph Goebbels, koji je u Berlinu „vrbovao" za pokret i bivši časnik Državne vojske, šef SA, Ernst Rohm. Hefi je bio zadovoljan svojom ulogom, jer je zapravo bio mnogo utjecajniji nego što je bio poznat.

Polazeći od točne pretpostavke da njegova riječ Hitleru nešto znači, svi su mu se u stranci dodvoravali i poštovali su ga. Heinrich Himmler je Hefiu, na primjer, postupno dodjeljivao sve više esesovske činove, čak i čin „vrhovnog vođe jurišnih skupina" kao božični poklon 24. prosinca 1932.

Hefi je istodobno iskoristio svoj položaj posrednika između Hitlera i ostatka stranke, kako bi svog šefa zaštitio od dosadnih prepirki i poteškoća. Na taj način privatni je tajnik stvorio stranačku ulogu koordinatora i sandučića za pritužbe, a da mu to nitko službeno nije naložio.

Ti zadatci jedva su ostavljali prostora za privatni život. Ilse Prohl, koja je nakon sedam godina čekanja željela više od pokojeg zajedničkog planinarenja s prijateljem, namjeravala je prihvatiti namještenje u Italiji - iz poslovnih razloga, kako je rekla, ali i zato da se makne od čovjeka koji je, činilo se, radije bio u Fuhrerovoj blizini. Ali nije bio on taj koji je pogurao stvari, nego Hitler, koji se vjerojatno zabrinuo zbog ogovaranja čiji su razlog bili mnogobrojni neženje iz njegova okruženja. Ilse Hefi opisala je odlučujuću večer: „Sjedili smo s Hitlerom u nekoj gostionici. Kad sam spomenula svoj odlazak u Italiju, Hilter je odjednom spojio moju ruku i ruku Rudolfa Hefia i rekao: „Zar vam nikad nije palo na pamet da se udate za ovog čovjeka?"

30. prosinca 1927. jedno su drugome rekli da. Bilo je to jednostavno vjenčanje. Iz „ideoloških" razloga mladenci nisu željeli crkveno vjenčanje. ,,S nebom u njegovu uobičajenom značenju", objasnio je Hefi tu odluku svojim roditeljima, „ nas dvoje ionako nemamo veze." Kumovi su bili Hitler i Haushofer, koji još uvijek jedan drugomu nisu bili previše simpatični. Hefiovi roditelji nisu bili prisutni, jer su bili u Egiptu, gdje je Fritz Hefi ponovno pokretao svoj posao. Ilseina majka nije došla vjerojatno zato što je, kako je napisao Rudof Hefi, bila „sasvim drukčijih političkih uvjerenja" nego što su bila zetova.

San o obiteljskoj sreći novopečenoj gospođi Hefi ipak se nije ispunio. Par je, istina, uselio u mali stan na sjeveru Miinchena, ali je suprug veći dio vremena i dalje provodio uz „tribuna". Ilse Hefi za svog će života sreću uvijek morati dijeliti. Ubrzo nakon vjenčanja, lišena svih iluzija, jednoj se poznanici povjerila da se ponekad osjeća kao „učenica samostanske škole". No barem je bila sigurna od suprugovih ljubavnih grijeha. Ako se može vjerovati izvješćima - Rudolf Hefi je svojom tajanstvenom ćudi privlačio žene. No njegovo poimanje morala nikada mu ne bi dopustilo bračnu nevjeru.

Krjeposni suprug ostao je vjeran jednoj drugoj staroj ljubavi: letačkoj strasti. Nakon što je zbog nemogućnosti da leti morao pauzirati nekoliko godina, priliku da se ponovno popne u pilotsku kabinu dobio je kad je Volkischer Beobachter kupio jednomotorni zrakoplov. Hefi je za stranačke novine puno puta letio u reklamne svrhe. Kad god je to dopuštala satnica njegova šefa, sudjelovao je u sportskim kružnim letovima, kao na primjer u letovima „nad Njemačkom" i „letu na Zugspitz".

Kao njemački odgovor na prvi prekoatlantski let Amerikanca Charlesa Lindbergha Hefi je u ljeto 1927. planirao prvi prekoatlantski let, ali u smjeru Istok-Zapad. Američkog financijskog mogula, Henrvja Forda, telegrafski je zamolio za financijsku pomoć. Svi su znali da Henry Ford simpatizira njemačke naciste. Budući da mu se Ford zahvalio na ponudi, Hefi je propustio priliku da uđe u povijest kao letač.

No uspio je kao letač ući u sudske spise. U Hannoveru je 1931. leteći u niskom letu rastjerao jedan javni politički skup socijaldemokrata. U obrazloženju u kaznenoj prijavi podnesenoj protiv pilota stoji da je dva i pol sata zujao iznad glava svojih protivnika te da je na „najvratolomni-ji način" iznad uskih ulica između visokih kuća pratio jedan marš. Dva lica Rudolfa Hefia - isti čovjek koji je stranačkim kolegama upadao u oči zbog svoje oprezne i mirne ćudi, iznad prepunih ulica izvodio bi po život opasne letačke manevre. Ta sposobnost da odjednom odbaci svoju suzdržanost i odluči se na neku drugu krajnost, objašnjenje je za njegov let u Englesku deset godina kasnije.

U pismima iz spandauskog zatvora desetljeće između Landsberga i dolaska na vlast Hefi opisuje

kao najljepši dio svog života. Stranka je napredovala, Hitleru je bio bliži od svih drugih, a vizija da će „Njemačka vratiti svoju čast" činila se realističnijom nego ikad. Ono kako opisuju Hefia iz tih godina ne ukazuje na znakove kasnije duševne poremećenos-ti. U ono doba još nije bio kronični bolesnik, kakvim ga neki biografi žele prikazati.

Kad je stranka uselila u „smeđu kuću" na minhenskom Konigsplatzu i Hefi dobio svoj vlastiti ured koji je protivno arhitektovoj volji uredio u gotovo spartanskom stilu, Hefi je već odavno bio nešto poput „sive eminencije". Tajnik se istaknuo i u skupljanju dobrovoljnih priloga, iako još nije imao nikakvu službenu titulu. Unosni kontakti s rurskim industrijalcima, koji su još uvijek oklijevali zbog „socijalističkih" tonova u nacističkoj predizbornoj kampanji, bili su upravo Hefiova zasluga. „Doima se vrlo neporočno", rekao je jedan diplomat iz vanjskih poslova. Bolje od radikalnih stranačkih „izgrednika", između ostalog, bolje i od Goringa, trgovački je sin uspostavljao kontakte s industrijskim bogatunima. Njihovi velikodušni dobrovoljni prilozi omogućili su pokretanje izborne borbe koja je zasjenila sve druge stranke. „Samo kad bi Treći Reich nastao što prije. Za mnoge bi to bilo izbavljenje." Ostvarenje usrdne majčine želje koju je zaželjela 4. svibnja 1932. njen je sin doživio baš u godini ispunjenoj „nadom i bojazni". Zbog gospodarske krize, nezaposlenosti i agonije vlade NSDAP je prerastao u masovni pokret. S 37% glasova postigao je na srpanjskim izborima zadivljujući uspjeh. Ali Hitlerove želje da ga izaberu za državnog kancelara nisu se ispunile. Hindenburgova odbojnost prema „češkom desetaru" i opravdani strah konzervativaca od Hitlerova shvaćanja odanosti ustavu onemogućile su mu trijumf u vruće ljeto 1932.

Stranka je zapala u tešku krizu. Kao kod prenapetog luka, postojala je opasnost da, sada kad su unatoč izbornoj kampanji bili daleko od cilja, veza između Fiihrera i baze pukne. Zavladala je rezignacija i financijska kriza. Budući da industrijalci nisu htjeli odriješiti kesu, stranka je imala više od dvanaest milijuna rajhsmaraka duga.

Zbog krize, Rudol Hefi se razbolio. Teška furunkoloza prisilila ga je da u rujnu ode u sanatorij.

Majka koja je neposredno prije toga kod njega bila u kratkom posjetu smatrala je da je razlog bolesti upravo „posao". Kad se Hefi vratio na radno mjesto, situacija se dramatično zaoštrila. Na listopadskim izborima NSDAP je izgubio dva milijuna glasova. Prvi gubitci na parlamentarnim izborima! Hitlerova slava počela je blijedjeti.

Fuhrer je i unutar stranke počeo gubiti autoritet. Gregor Strasser, stari politički suputnik, koji je svojim „stranačkim pokrajinskim organizacijama" jamčio funkcioniranje stranke, 4. prosinca 1932. na svoju je ruku pregovarao s državnim kancelarom Schleicherom - za Hitlera i Hefia otvorena pobuna. To što je Strasser zbog zabrinutosti za opstanak „pokreta" zatražio razgovor s vladom, nije bilo važno. „Napali ste me s leda!", vikao je na njega Hitler. „Ne želite da postanem kancelar! Želite unijeti razdor u pokret!" Strasser više ništa nije razumio i bez riječi je napustio prostoriju. „Već je problem to što je jedan od nas boem", rekao je osobi od povjerenja, odmahujući glavom. „Ako je osim toga, i histeričan, to je katastrofa."

Navečer se Hitler doimao utučeniji nego ikada prije. „Ako se Stranka raspadne", mudrovao je, „okončat ću sve hitcem iz pištolja!" Nakon svih uspjeha, nakon neslućena uspona Stranke nitko nije računao s takvim udarcem. Goebbels je zapisao u dnevnik: „Svi smo vrlo deprimirani!" Te su se večeri u Kaiserhofii oko Hitlera okupili njegovi najvjerniji stranački drugovi. Bio je, naravno, prisutan i Hefi.

Njegova nibelunška vjernost uskoro je nagrađena. Gregor Strasser, koji je sudbinu stranke na trenutak uzeo u svoje ruke, nakon svađe s Hit-lerom noćnim je vlakom pobjegao u Italiju. Tako nije došlo do raskola koji je prijetio Stranci. No propalog će suparnika zbog njegova svojeglava postupka stići strašna Hitlerova osveta. Esesovski odredi smrt, koji su se na dan takozvanog Rohmova puča, 30. lipnja 1934. rasporedili po terenu, ubili su i Gregora Strassera.

Još u prosincu 1932. Hitler je raskomadao aparat moći koji je Strasser ostavio: osim njegova zamjenika, o alkoholu ovisnog aparatčika, Roberta Leya, Strasserovu je organizaciju naslijedio vjerni sluga Hefi. To je bila njegova prva stranačka dužnost uopće: vođenje „središnjeg političkog odbora". Rudolf Hefi preko noći je postao neka vrsta glavnog tajnika - s ovlastima koje su na papiru

dosezale do najnižih organizacijskih jedinica NSDAP-a: Hefi je kontrolirao cjelokupni stranački tisak i sve izabrane nacističke mandatare izvan Pruske. Hitlerova računica prilikom imenovanja tajnika u „nadzornika" lako se mogla prozreti: bezuvjetna Hefiova odanost trebala je spriječiti da se neki dužnosnik ponovno pobuni protiv Fiihrerova autoriteta.

Imenovanje tajnika na viši položaj Hitler je i javno potvrdio. Kad je Hitler išao na odlučujući razgovor s Franzom von Papenom, konzervativnim „savjetnikom" ostarjelog predsjednika, Hefi je bio u šefovoj pratnji. Ironično je da je upravo kriza u koju je stranka zapala, NSDAP učinila društveno prihvatljivim. Ona je pothranila iluzije „samostalnog igrača" von Papena kako će „zauzdati" šefa nacista. Taj se pokušaj pretvorio u opasnu avanturu.

Hefi je samo djelomice znao za zakulisne igre koje su 30. siječnja omogućile Hitlerovo imenovanje na dužnost državnog kancelara. Kao i većina stranačkih drugova Hefi je bio iznenađen i sretan. Bio je među prvima koji su Hitleru čestitali.

Rukovanje dvojice boraca s fronte, zatvorskih drugova i političkih suputnika bilo je dugo i srdačno.

Sljedećeg dana Hefi je supruzi poslao pismo sa zaglavljem državnog kancelara: „Draga moja curice! Pitam se sanjam lija sve to ili se to doista događa! Sjedim u kancelaro-voj radnoj sobi na VVilhelmsplatzu. Službenici nečujno hodaju na debelim sagovima i „gospodinu državnom kancelaru" donose spise."

Hitler je bio na cilju - ono što je slijedilo odgovaralo je njegovu obećanju da će iz Državnog ureda izaći samo kao leš. Dvanaest godina „tisućljetnog Reicha" i rijeke krvi dijelile su ga od konačnog ispunjenja njegova proročanstva.

Nakon što je na mala vrata i uz smicalice došao na vlast, postupnim je udarcima počeo preuzimati stvarnu vlast, koja je bila povezana s nekom vrstom opće mobilizacije njemačkog naroda. Požar u Reichstagu, Zakon o punomoći, razbijanje drugih stranaka, „stvaranje jednoumlja" u cijeloj Njemačkoj bila su uporišta diktature koja se uspostavljala zapanjujućom brzinom. Spomena vrijednog otpora nije bilo. U Njemačkoj „su se sva svjetla ugasila", primijetio je netko vrlo vidovito.

I za Hefia je počelo novo poglavlje. 21. travnja 1933. Hitler ga je imenovao „Fuhrerovim zamjenikom". Obećavajuća titula koja je i onda i danas dovodila u zabludu - što je očito bila i namjera. Jer nova titula Hefiu nije donijela nikakvu veću moć. Uloga zamjenika vrijedila je samo „unutar Stranke", a i ondje je Hefi kao voditelj „središnjeg političkog odbora" po rangu bio najjači čovjek nakon Hitlera.

Unapređenje je Hefiu značilo nešto sasvim drugo: kraj njegova suzdržanog nastupa u javnosti.

Zamjenik je došao u središte pozornosti. U jesen 1933. kao ministar bez portfelja postao je i članom vlade. čak se i medijski lutkar iz Ministarstva propagande iznenadio koliko je Hefi omiljen u narodu. Iako još nije bilo demoskopskih istraživanja o omiljenosti političara, Hefi je zajedno s narodu bliskim Goringom ubrzo postao najpopularniji nacist - nakon Hitlera, razumije se.

Na minhenskom Konigsplatzu u režiji „vicekralja bez moći" nastala je nova stranačka središnjica.

Jedan dio planirane monumentalne građevine sagradio se prije početka rata. Izgrađena je „Fuhrerova zgrada" i „upravna zgrada" NSDAP-a s „počasnim hramom" za poginule 9. studenog 1923. - u kamenu isklesana megalomanija. Zajedno s obližnjim zgradama koje su dokupljene, oko „smeđe kuće" narastao je kompleks za nekoliko tisuća stranačkih službenika - s vlastitom električnom centralom, podrumskim skloništem u podzemnom labirintu međusobno povezanih hodnika, zaštićenim i od „napada bojnim otrovima".

U novim zgradama bujao je zamjenikov aparat. Tajnik koji je uvijek radio u Hitlerovoj blizini postao je neka vrsta šefa upravnog tijela. U sve većem stranačkom imperiju radilo je stotine tisuća „političkih vođa", od gaulajtera do čuvara stambenog bloka. Mnoge su se službe preklapale s mjerodavnostima državnih tijela vlasti - bile su divlja izraslina koju je zapravo trebao obuzdati zamjenik. No Hefiu se nije svidio život dužnosnika.

Ubrzo je potražio vlastitog, marljivog tajnika. U svibnju 1933. za radno se mjesto javio dotad nepoznati šef „kase uzajamne pomoći NSDAP-a". Muškarac bikovske šije, član Stranke od 1927., doimao se pouzdanim radnikom s velikom sposobnošću provođenja svoje volje. Zvao se Martin

Bor-mann.

U srpnju 1933. „novi" je stupio na dužnost. Već u listopadu dobio je čin „državnog voditelja NSDAP-a". Vrtoglav uspon, o čijim se razlozima može samo nagađati. Sigurno je, međutim, da se Bormann odmah prihvatio posla i Hefia oslobodio od dosadnog ratovanja sa spisima. Osim toga, pred svojim je šefom dosljedno glumio pokornog lakaja. Bit će da je zamjenik koji ništa nije slutio od samog početka simpatizirao svog tajniNadam se da me neće morati zamijeniti; Hitler i njegov zamjenik Hefi Hefiova svečana ozbiljnost ponekad mi ide na živce! Hitler Heinrichu Hoffmannu, 1927. ka. U pismima se s njim ljubazno šalio nazivajući ga „moj Bormanić". No taj se prototip tehnokrata sve se više razvijao u moćnog čovjeka. često je odluke donosio u ime, ali i bez znanja svog nadređenoga. Beskrupulozan, žedan moći, lukav, na podmukli je način svog šefa uspio lišiti moći.

Da Hefi ništa nije primijetio, čini se neuvjerljivim. Vjerojatnije je da je zamjeniku bilo ispod časti boriti se za moć s tajnikom.

Rudolf Hefi, kao ni Hitler, nije volio spise. To je izravno rekao u jednom govoru održanom 12. rujna: „Spisima ne bi trebalo pridavati previše važnosti", te je prisutnim gaulajterima i okružnim načelnicima preporučio da „prosuđuju na osnovi osobnog dojma". No, isto kao i njegov idol bio se, međutim, u stanju iscrpno baviti pojedinostima, potpunim beznačajnostima. četiri sata dnevno izvještavali bi ga o svim stranačkim događajima. Tu je bilo riječi o pitanjima kao što je plan da se za Savez domovini vjernih Bavaraca iz Istočne Marke31 nabave nove zastave, ili o brigama okružnih načelnika u zbrinjavanju žrtava rata na svojem području mjerodavnosti.

Probleme koje je valjalo riješiti nije rješavao. Vladavina u Trećem Reic-hu polako se pretvarala u neprohodnu šumu različitih instanci. Ministarstva i stranačke službe više su energije trošili na sukob oko mjerodavnosti nego na obavljanje svojih zadataka. To je zapravo i bila Hitlerova namjera, koji je vjeran načelu „podijeli pa vladaj", namjeravao ostati nazamje-njiv. Osvetilo mu se to što je Hefiu povjerio najvišu stranačku dužnost. Stranačka je disciplina postala fraza. Pojedini gaulajteri sa zamjenikom su radili što ih je bilo volja. Sve veća grabežljivost „zlatnih fazana"32 iz pokrajinskih stranačkih ureda - bila je prije svega posljedica Hefiove nemoći.

No unatoč očitoj nesposobnosti da vodi Stranku, Hefi je u godinama prije rata bio središnja figura režima. Njegov utjecaj na mase bio je go31 Ostmarken - Istočna Marka, Austrija 32 Zlatni fazani - visoki nacistički dužnosnici lem. Hefiovi gotovo pobožni božični govori na radiju, masovna ritualna polaganja zakletvi Hitleru, koja je vodio uz svjetlost baklji i bubnjeve, stranački govori koje bi održao plamtećeg pogleda imali su velikog udjela u kobnoj masovnoj hipnozi. Floskule koje bi na kongresima stranke izvikivao u mikrofon pred 100 000 pristaša danas zvuče banalno - kao npr. kratka rečenica: „Hitler je Njemačka i Njemačka je Hitler." Takve svečane izjave imale su veliku sugestivnu moć nad suvremenicima.

Kao veliki svećenik Fiihrerova kulta Hefi je bio jedan od najdjelotvornijih „navjestitelja" svoga gospodara, kako je rado sam sebe zvao. Znakovito je bilo jedno masovno noćno prisezanje na minhenskom Konigsplatzu 1937., osvijetljeno desetcima baklji što su gorjele u pliticama; glasom što je pobožno drhtao Hefi je kao ceremonijar izgovarao riječi prisege, a desetci tisuća ljudi ponavljali su: „Adolfu Hitleru zaklinjem se na potpunu poslušnost čuvarima pokreta i vođama koje mi je odredio!"

Snimljeni, ti su prizori izgubili na svojoj jezovitosti. No još danas zapa-njuje nevjerojatni žar kojim je Hefi održavao te pseudosakralne svečanosti - tim više što je prema vlastitim tvrdnjama mrzio javne nastupe. Pred masama je stajao čovjek čija je vjera u Hitlera bila njegovo najvažnije uvjerenje. Njegova vlastita vjera učinila ga je vjerodostojnim. Unutarnja vatra najvećeg vjernog čuvara Fiihrerova kulta nije bila glumljena.

Revnost kojom je Hefi glumio glasnika svoga gospodara ponekad bi poprimila groteskne oblike.

Filmske snimke koje je Leni Riefenstahl snimila na kongresu stranke 1934. velikim su se dijelom pokazale neupotrebljivima, pa su se neke poslije morale ponovno snimiti u atelijeru. Albert Speer opisao je sljedeću scenu: „Hefž je bio prvi na redu za snimanje. Podigao je ruku isto onako svečano

kao što ju je podigao pred 30 000 ljudi na kongresu stranke. Sa sebi svojstvenim patosom i iskrenim uzbuđenjem ruku je okrenuo prema onom mjestu gdje Hitler, ovaj put, nije sjedio, i uspravno stojeći glasno rekao: „Moj Fiihreru, pozdravljam vas u ime stranačkog kongresa."

Hefi je isto tako slovio kao puritanac u Hitlerovu društvu, neporočan, pouzdan, uglađen. Mirna savjest Stranke: Hefi je jednom, kad je njegov vozač u dežurstvu prijevozne službe natočio benzin u Hefiov privatni sportski mercedes, iznos podmirio iz vlastitog džepa. Propaganda je ciljano njegovala takav „čist" imidž. Laudatio u novinama NS Rheinfront povodom četrdeset petog Hefiova rođendana hvalio ga je kao nekoga „tko opominje i bdije nad čistoćom i izvornošću, tako da sve što se događa u ime nacionalsocijalizma doista bude nacionalsocijalističko". S obzirom na ponašanje gaulajtera u njegovu području mjerodavnosti, to je bila nečuvena drskost.

Hefiova ironična samoocjena da je „Zid plača u pokretu" pogodila je srž stvari. Stotine pritužaba o zloporabi položaja i neprimjerenom ponašanju mjesnih partijskih dužnosnika u Miinchen su pristizale svakog dana. Mnogima se bavio zamjenik sam - borba za pravdu u službi nepravednosti.

Njegovo opominjanje smeđih dužnosnika nije, čini se, izazivalo više od smijeha. Kao kad je na kongresu stranke 1938. „političke voditelje" preklinjao da ne piju i ne puše i dnevno sat vremena posvete zdravlju, jer je „zdravlje nacionalsocijalističkih vođa zdravlje nacije".

Napredovanjem na višu stranačku dužnost započelo je udaljavanje iz okružja ljubljena Fuhrera. On je sada ionako više boravio u Berlinu. Njihov je odnos prvi put teže uzdrman 1934. Šef SA, Ernst Rohm, nakon „preuzimanja vlasti" počeo je u Stranku unositi nemir. Njegova stranačka vojska bila je nezadovoljna. Unosne službe koje su im obećane, smeđi razbijači nisu dobili. Rohm je otvoreno zatražio više moći za sebe i SA - na račun Državne vojske.

Hitler je najprije oklijevao, a zatim se odlučio protiv bliskog prijatelja. Državnu će vojsku, naime, još trebati. 30. lipnja Hitler je zapovjedio iznenadno uhićenje i likvidaciju cjelokupnog vodstva SA. Hefi je bio duboko razočaran - ne zbog ubojstava, nego zato što ga ni o čemu nisu obavijestili. Alfred Rosenberg opisao je kako je Hefi očajničkim dokazivanjem odanosti pokušao ponovno steći Hitlerovu naklonost te je osobno želio likvidirati uhićenog Rohma rekavši: „Treba maknuti najveću svinju." No Hitler je to zapovjedio nekom drugom.

Kad je neki esesovac pročitao listu s imenima ljudi osuđenih na smrt zamjenika je svladala provala osjećaja. Alfred Leitgen, njegov pobočnik, prisjećao se: „Moj šef bio je mrtvački blijed, ali izvana sasvim miran. Kad je pročitano ime Schneidehuber, odmahnuo je rukom, zabacio glavu i nešto promrmljao. Sagnuo se prema Hitleru i nešto mu došapnuo. Hitler je nevoljko odmahnuo glavom.

Hefi je pozelenio u licu. Otišao je u susjednu sobu. Kad sam krenuo za njim, dao mi je znak rukom da izađem. Savijao se od bolova, kao da ima grč u želucu. Oči su mu bile pune suza. Schneid-huber mu je bio prijatelj."

Dvostruka bol Hefia nije spriječila da se nekoliko dana nakon pucnjave 30. lipnja pridruži zboru glasova koji su opravdavali likvidaciju više od 200 ljudi i uljepšano je prikazivali kao „nužnu obranu države": „Kao što je stari pripadnik SA vjeran Fuhreru, tako je Fiihrer vjeran svom starom pripadniku SA. Fiihrer je kaznio krivce. Naš odnos prema SA opet je onaj od prije." Zar on sam kao student 1921. nije napisao pun nade: „Da bi došao do cilja, diktator će pregaziti i vlastite prijatelje!" „čista" savjest Stranke zapravo je bila isto tako radikalna i nasilna kao i svi drugi sljedbenici. Samo što se sve moralo odvijati „legalno". Isto tako intenzivno kako se Hefi prvih mjeseci nakon 30. siječnja okomio protiv „divljeg" terora SA, poslije se zanimao za „legalno" ustrojavanje vlasti.

Himmleru bi naložio da ga satima vodi kroz koncentracijski logor Dachau.

U ozakonjenom teroru protiv njemačkih Židova Hefi je aktivno sudjelovao. Nirnberški „rasni zakoni" iz 1935. nose njegov potpis kao i zabrana bavljenja profesijom za židovske odvjetnike i liječnike. Kao i drugi iz najužeg zapovjednog kruga, imao je dvojak odnos prema Zidovima. Tri dana nakon donošenja „rasnih zakona", Hefi je privatno nazvao starog prijatelja Haushofera i zajamčio mu da se njegova obitelj ne mora bojati. Haushoferova supruga prema rasnim zakonima bila je napola Židovka. No tijekom rata zamjenik je predložio da se u okupiranoj Poljskoj za Židove uvede kazna batinanjem. Aktivno je sudjelovao i u zataškavanju činjenica. 1935. na birokratskom njemačkom prezirno se izrazio: „Nacio-nalsocijalističko zakonodavstvo korektivno je interveniralo

protiv prevelikog stranog utjecaja."

Kod kuće, u vili Hefiovih u minhenskom predgrađu Harlaching, živjelo se upadljivo skromno.

Jedini visoki dostojanstvenik Trećeg Reicha nije pokušao iskoristiti svoj položaj da bi se obogatio.

Na proslavi necr-kvenog krštenja njegova sina bila je šačica odabranih gostiju. Crkveno krštenje nije dolazilo u obzir - dvije godine poslije Hefi se čak zalagao da se zabrani slanje kršćanske literature vojnicima na fronti. Hitler je bio kum. Zamjenikov potomak dobit će ime Wolf-Riidiger, Wolf prema ranijem Hitlerovu „imenu iz rata" i Riidiger prema vjernom junaku iz legende o Nibelunzima. Datum je bio povijesni, 9. studenoga 1938. Hefi i Hitler s uživanjem su se prepustili sjećanjima na zajednički pokušaj puča prije desetljeća i pol. Navečer je zazvonio telefon.

Kućedomaćin je obaviješten da u cijeloj Njemačkoj gore sinagoge, da se Židove zlostavlja i ubija.

Eufemističke službene formulacije tu će večer poslije nazvati Kristalnom noći. „Kad se vratio s telefona", prisjećao se Hefiov privatni tajnik, „bio je zelen u licu od bijesa." Opet su izigrali njegovo povjerenje. Zamjenika nitko nije obavijestio o planiranom pogromu, ni kum njegova sina. No taj je put i on bio užasnut onime što se događa po ulicama. Kad je rulja razbijala, to nije bio Hefiov stil. To nije bio „njegov" oblik nasilja. U telegrafskoj okružnici svim gaulajterima sljedećeg je dana pokušao spriječiti daljnje ispade. Ali zamjenikove naputke nitko nije shvaćao ozbiljno.

Hefiov bijes bio je iznimka. Inače je radije zatvarao oči pred stvarnošću. Kad ga je Friedrich Rupp, zamjenik ravnatelja jedne klinike u hesen-skom Stettenu, pismeno obavijestio da se u njegovoj bolnici u sklopu „programa eutanazije" sustavno ubijaju duševni bolesnici, zamjenik mu je kratko odgovorio da je njegov dopis zbog poštovanja mjerodavnosti proslijeđen SS-u.

Rudolf Hefi Njemačku je napustio prije nego što se zapravo počelo masovno ubijati Židove. Bi li i on isto tako sudjelovalo u Holokaustu kao što je prije rata sudjelovao u oduzimanju svih prava njemačkim Židovima, stoje ozakonila država? Hefi je sebe smatrao „radikalnim". „Nacionalsocijalizam" je primijenjena biologija, rekao je. 1934. u jednom radijskom govoru formulirao je definiciju „poslušnosti", koja se može razumjeti kao naputak koji će esesovačke ubojice poslije provoditi u Auschwitzu: „Vjernost u uvjerenju znači bezuvjetnu poslušnost koja ne pita za korisnost zapovijedi, koja ne pita za razloge zapovijedi, koja sluša radi poslušnosti." Takvi govori bili su priprema za zločin stoljeća.

U niirnberškoj sudnici ipak se skamenio kad je prikazan film o oslobađanju zatočenika iz logora smrti. činilo se da Hefi ne vjeruje kako je „končano rješenje židovskog pitanja" u njegovoj odsutnosti krenulo takvim zločinačkim putem. Za njega je postojalo samo jedno rješenje: filmovi su sigurno falsifikati. Nije li on do kraja osmislio Hitlerove ideje koje su mu bile poznate i prije nego što će zajednički formulirati Mein Kampf u Landsbergu? Je li slučajno što je Hefi u godinama kad se režimska „rasna politika" sve više počela radikalizirati počeo pokazivati patološke simptome? Na to bi mogao odgovoriti samo zatvorenik iz Spandaua.

Njegova bliža okolina primijetila je da zamjenik gubi vezu sa stvarnošću. Hefi je oduvijek bio sklon učenjima iz graničnog područja ljudske spoznaje. Astrologiji, kojom se sve ozbiljnije bavio zajedno sa svojim suradnikom i prijateljem Ernstom Schulteom-Strathausom, pridružile su se druge opskurne strasti: rašljari, gatari pomoću njihala, tumači snova i vidovnjaci zakazivali su sastanke kod zamjenika.

Hefia su sve češće mučili bolovi u želucu i žuči. Bolove nisu ublažili ni liječnici školske medicine, a ni nadriliječnici ni čudotvorni liječnici. Alfred Rosenberg pisao je kako je na savjet jednoga od tih „medicinara", Hefi liječnicima naložio da mu izvade sve zube gornje čeljusti ne bi li spriječio nepotvrđeni upalni proces. Njegovo se stanje ni nakon toga nije poboljšalo.

I Hitler je naravno primijetio da njegov zamjenik postaje sve veći čudak. To je pokazao sljedeći susret. Kad god bi Hefia pozvali na ručak u Državni ured, on bi naredio da mu potajno donesu limenu posudu s vegetarijanskim obrokom koji je bio pripremljen posebno za njega. Jednog dana Hitler je za to nekako doznao i pozvao Hefia na red: „Ja imam vrhunsku kuharicu dijetne hrane", prisjećao se Speer Hitlerovih riječi. „Ako vam je liječnik propisao nešto posebno, ona će vam to rado skuhati. Ali ne možete donositi vaše jelo od kuće." Hefi je svoje posebne prohtjeve pokušao objasniti posebnom dijetom. Ali na to mu je Hitler savjetovao da radije jede kod kuće. Speer: „Hefi

više gotovo i nije dolazio na ručak."

I u prisutnosti drugih sljedbenika Hitler je zbijao šale na račun svog neobičnog zamjenika, kojega je u razgovoru još uvijek prijateljski zvao „moj Hefiić". „Nadam se da me nikad neće morati zamijeniti", rekao je Goringu. „ Ne znam koga bi mi više bilo žao, Hefia ili Stranke." Na važne političke sastanke Hefia više nisu pozivali. Njegov šef štaba, naprotiv, uvijek je bio prisutan.

Kako mi je Hess to mogao napraviti?; Olupina Me 110 kojim je Hefi 2. svibnja 1941. prisilno sletio u Glasgovvu Hefi je bio krajnje složena ličnost. Tada se puno raspravljalo o okolnostima pod kojima je Hefi odletio u Englesku. One su doista bile vrlo čudne. Također se raspravljalo o tomu je li Hefi uopće u stanju pratiti i izdržati suđenje. Pitanje o njegovu gubitku pamćenja sasvim je sigurno bilo opravdano. Liječnički konzilij ipak je odlučio da je duševno sposoban pratiti suđenje. Lord Hartlev Shawcross, britanski tužitelj u Niirnbergu Hefi je umjesto toga sve više postajao putujući režimski predstavnik: humanitarna pomoć u zimskoj opremi, sastajanje uz kavu i kolače s Njemačkim djevojačkim zdrugom, uručivanje odličja „pripadnicama nacionalne zajednice" s mnogo djece, odavanje počasti invalidima Prvog svjetskog rata - takvi nastupi u njegovu kalendaru bili su sve brojniji kako je Hefi gubio Hitlerovu naklonost. „Mrzio je takve zadatke", prisjećala se tajnica Laura Schroedel. Ali nikada se nije izvlačio.

Ispunjavanje dužnosti kao najveća obveza, sin se nepokolebljivo pridržavao očevih načela.

Njemački napad na Poljsku 1. rujna Hefia nije iznenadio. U svojim je govorima već tjednima prije započeo propagandističku pripremu. Pet dana prije nego što su njemačke trupe prešle granicu, izjavio je uz uobičajeni patos: ,,U Fiihrerovoj smo vojsci, što bude, bude." A zatim je neponovljivom dikcijom rekao: „Najodgovornija za neodgovornost Poljske jest Engleska."

Dva tjedna prije Hefi je Haushoferu prorokovao da će rat biti samo „kratko nevrijeme, a ne duga kiša". Prijateljevu primjedbu da se nikad ne zna kakav „plimni val" slijedi nakon nevremena, nije čuo.

Zamjenik je Fuhrera viđao sve rjeđe. No Hefi je službeno ipak unaprijeđen. U svom govoru održanom 1. rujna - u vjerojatno najciničnijoj neslužbenoj objavi rata svih vremena („Od 5.45 uzvratit ćemo vatru") - Hitler je prvi put javno odredio svog nasljednika. Za svog prvog nasljednika Fiihrer je odredio Hermanna Goringa, a „Ako se nešto dogodi stranačkom drugu Goringu, tada je njegov nasljednik stranački drug Hefi!" Treći čovjek u Trećem Reichu - zapravo to nije bilo ozbiljno odavanje počasti, nego uvažavanje njegove omiljenosti u narodu. Hermannu Goringu, koji nije bio oduševljen svojim mogućim nasljednikom, Hitler je rekao: „Kad postanete Ftihrer Reicha, tada možete izbaciti Hefia i sami odrediti svog nasljednika!" Osim toga, Hitler je svog zamjenika imenovao članom „državnog ministarskog vijeća za obranu" - imenovanje koje je Hefia trebalo teretiti pred Nimberškim sudom. Obrambeno vijeće zapravo je bilo beznačajno političko tijelo i HeS nije sudjelovao ni na jednom njegovu sastanku.

3. rujna - njemačke trupe probile su se već duboko u Poljsku - zamjenik je ipak još jednom svratio u Državni ured. Bio je to dan kad je Engleska objavila rat. Sad je bilo jasno da se Njemačkoj ne sprema samo „kratko nevrijeme". Izbezumljeni Hitler vikao je na ministra vanjskih poslova: ,,I što sada?" Ribbentropp ga je, naime, neprestano uvjeravao da Britanci neće ući u rat. „Moje se djelo raspada", žalio se Hitler. Uzalud sam napisao knjigu. „Zapravo se samo jedna ključna teza iz Mein Kampfa izjalovila: prijateljstvo s Engleskom. Ljudi iz Državnog ureda koji su u Europi raspirili vatru rata na trenutak su se preplašili. Hermann Goring ispod glasa je mrmljao: „Ako izgubimo ovaj rat, neka nam se Bog smiluje." U napadu zbrkanog heroizma HeS je vojnički kratko zamolio za dopuštenje da se bori na fronti kao avijatičar. čovjek od 45 godina - Hitler je s nevjericom pogledao svog zamjenika i osornim mu tonom zabranio letenje na godinu dana. HeS je lupio petama i šutke napustio dvoranu.

Prethodno je prisustvovao bezuspješnom pokušaju da se London odvrati od ulaska u rat. Preko jednog švedskog diplomata Goring je Britance pitao bi li zrakoplovom mogao doći na Otok na pregovore. Posljednja slamka za koju se Hitler grčevito uhvatio. Odgovor je bio hladan: „Vlada Njezine Visosti nema vremena za diskusije s gospodinom feldmaršalom Goringom." Neuspio

pokušaj, i iz HeSove perspektive. On bi u Englesku bio odletio bez najave. Nisu li Chamberlainovi „letovi" radi posredovanja u mirovnim pregovorima iz 1938. postali dobra tradicija između „nordijskih" država?

Došlo je vrijeme brzih pobjeda. Jedan novi pojam obilježio je tu ratnu godinu: blickrig. I Rudolf HeS radovao se neočekivanim uspješnim ratnim pohodima u kojima je Hitlerov Wehrmacht pokorio pola Europe: I Poljsku, Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju, Francusku. No rat protiv Velike Britanije za zamjenika je ostao „nesreća". Je li slutio da je Njemačka protiv prkosnog Otoka vodila uzaludnu borbu?

Kad je britanska vojska kod Dunkerquea pobjegla preko mora, zamjenik je to protumačio kao jasan znak njemačke susretljivosti. Hitler je Londonu neprestano nudio mir: službenim putem i preko tajnih diplomatskih kanala. To bi bio mir koji bi mu dao otvorene ruke u Europi, a zauzvrat bi Britansko Carstvo ostalo neokrnjeno. Ali Churchill, novi premijer, nije ni pomišljao na mir s Njemačkom koja podjarmljuje svoje susjede i u kojoj je neskriveni teror postao državno načelo.

Drugi članovi vlade, najviše ministar vanjskih poslova, lord Halifax, sasvim bi sigurno bili spremniji na razgovor. Barem do početka njemačke zračne ofenzive kojom je Hermann Goring obećao pokoriti Englesku.

Churchillov stav poremetio je računicu na kojoj su se od nastanka Mein Kampfa temeljili Hitlerovi planovi. Posebno je zamjenik sve to doživljavao kao tragičan nesporazum. Da je rat iz perspektive Zapada postao borba za slobodu protiv diktature, nije mogao shvatiti. Zapravo je komunizam bio njihov zajednički ideološki protivnik - glasila je vrlo raširena kriva procjena koja će sve do kraja rata u Njemačkoj buditi lažne nade.

U ljeto 1940. sazrela je nova ideja. Možda je odlučujući trenutak bio ručak na Berghoffu kojem je prisustvovao i HeS. Rochus Misch, vojnik iz „Fiihrerove posebne jedinice", prisjećao se:"Odjednom je u prostoriju ušao šef državnog tiska i rekao: 'Moj Fiihreru, Englezi ne žele.' Na to je Hitler, sav očajan, rekao: „Bože, i što da ja sad učinim, da odletim u Englesku i pred Englezima se bacim na koljena?"

Od tog je trenutka HeG počeo voditi vlastitu vanjsku politiku. Zatražio je savjet starog učitelja, Karla Haushofera. Nakon što je Hefi 31. kolovoza posjetio obiteljsko imanje Haushoferovih, savjetnik je svom sinu napisao da sada valja spriječiti „strašnu kob". Dovoljno nejasno sročeno - jer sva je pisma čitao SS - to nije značilo ništa drugo nego da Haushofer svog prijatelja želi odgovoriti od nepromišljenih akcija.

Albrecht Haushofer, profesor kao i njegov otac, bio je spreman pomoći. Znanstvenik se osjećao obveznim pomoći Hefiu, budući da je Hefi štitio „nearijsku" obitelj. No to je bila opasna igra, jer se svaka veza s neprijateljem bez Hitlerova znanja smatrala veleizdajom.

Po Hefiovu nalogu Albrecht je počeo tražiti posrednika u Portugalu preko kojega bi se uspostavile veze s Engleskom. Cilj je bio sastanak s visoko rangiranim britanskim predstavnikom na neutralnom teritoriju. Za adresata te poruke Hefi je odabrao vojvodu od Hamiltona. Zašto je odabrao baš tog škotskog plemića, možemo samo nagađati. Sigurno je da ga je Albrecht Haushofer poznavao i da je taj strastveni sportski avijatičar Hefiu bio simpatičan. Hefi ga je nakratko sreo 1936., za vrijeme Olimpijskih igara u Berlinu. Ne zna se jesu li uopće razmijenili nekoliko ljubaznih riječi. Ali Hamilton je bio sve drugo nego utjecajan političar. Kao zapovjednik zračne obrane u Škotskoj imao je vojničku dužnost i gotovo nikakve veze s političkim Londonom. U svom romantičnom shvaćanju politike Hefi je vojvodu smatrao pravom osobom koja će ga povezati s engleskom krunom, čije je pravo značenje Hefi, kojemu je vanjska politika bila tek hobi, itekako precijenio.

Uloga Albrechta Haushofera kao Hefiova čovjeka u ispitivanju terena za sklapanje mira nikad nije bila potpuno razjašnjena. Albrecht Haushofer vjerojatno je igrao dvostruku ulogu. Unatoč tome što je imao dobre odnose s inozemstvom i što je suradnja s političkim naivcem Hefiom predstavljala opoziciju Hitleru, ona je za njega bila dvosjekli mač. Uspjeh je ionako smatrao nemogućim. U jednom je pismu upozorio Hefia da bi „svaki Englez koji bi imalo došao u obzir" ugovor potpisan

od Fiihrera smatrao „bezvrijednim komadićem papira". Ali Hefi je tvrdokorno ustrajao u svojoj ideji. Pođe li mu za rukom isposlovati sporazum, tada bi, nadao se, ponovno stekao Hitlerovo povjerenje. Vanjskopolitičke krive procjene pomiješale su se s iracionalnim osjećajima.

Albrecht Haushofer nije uspio uspostaviti kontakt. Britanska tajna služba zaustavila je poruku. Hefi se odlučio za samostalnu akciju. Kao parlamentarni zastupnik odletjet će u Englesku. Cilj je ponovno bio vojvoda od Hamiltona, koji je na svom obiteljskom imanju praktički imao uzletište. čini se da ga je Karl Haushofer podržao u toj nakani. Za jedne šetnje šumom ispričao je Hefiu „navodni" san u kojem ga je vidio kako hoda „dvorcima zidova ukrašenih tapiserijama" ne bi li dvjema velikim nacijama donio mir. Dobar znak za Hefia, koji je ionako u štošta vjerovao. Još je i iz engleskog zatočeništva svom savjetniku pisao melankolična pisma: „često mislim na Vaš san."

Pripreme su ga trgnule iz apatije u koju je zapao posljednjih mjeseci. U svoj dnevnik Goebbels je zabilježio: „Hefi je ponovno u formi. Ostavio je na mene izvrstan dojam." Za to, međutim, nitko nije smio doznati - ni Hitler, čiju je naklonost tim pothvatom namjeravao ponovno pridobiti. Puno se nagađalo o tomu je li Hitler zapravo bio obaviješten o zamjenikovu letu u Englesku i potajno upravljao cijelom akcijom. Mnogi povjesničari bavili su se tim pitanjem, ali nitko nije uspio dokazati da je Fuhrer za sve to znao. Naprotiv: okolnosti u kojima su se odvijale pripreme te reakcije nakon leta u Englesku jasno su pokazale da Hitler nikada nije odobrio taj pustolovni let.

Tipičan je bio već prvi Hefiov pokušaj da nekako nabavi zrakoplov. Kad je Ernsta Udeta, starog avijatičarskog druga i Goringova „glavnog oružarnika zrakoplovstva" zamolio da mu stavi na raspolaganje jedan „Messerschmitt za zabavu", on mu je rekao da to najprije mora odobriti Hitler.

Hefi se odmah smirio i odustao. „Ništa ne sluteći, on mi je", rekao je dvije godine poslije, „kao uvjet naveo Fiihrerovo odobrenje čija je zabrana da letim upravo bila istekla - isto sam tako mogao odmah otići u preventivni zatvor."

U Messerschmittovim tvornicama u Augsburgu „glasnik mira" našao je ono što je tražio. Pod izgovorom da mora provesti pokusne letove, dobio je lovca tipa BfllO koji je dao prilagoditi za svoj daleki put. Nitko nije sumnjao. „Ako je zamjenik želio zrakoplov", prisjećao se pokusni pilot, Fritz Voss, „nismo imali razloga da sumnjamo."

U jesen je započeo učiti napamet engleske riječi. Tajnici je izdiktirao svoj govor engleskim oficirima i od nje zatražio da mu dade časnu riječ da nikome o tomu neće govoriti. Diskretno se informirao o vremenskoj prognozi i nabavio je karte zračnog prostora s označenim zatvorenim zonama. 10. siječnja pokušao je prvi put. Prije nego što je poletio, svom je pobočniku Karl-Heinzu Pintschu predao dva pisma: oproštajno pismo Hitleru i pismo koje se moglo otvoriti četiri sata nakon njegova polijetanja. Dva sata nakon polijetanja vrijeme se pogoršalo i Hefi se vratio. Po povratku u Augsburg doznao je kako je Pintsch jedno od pisama već pročitao. U njemu je pisalo da je Hefi upravo odletio ,,u Englesku". Sada mu nije preostalo ništa drugo nego da se povjeri pobočniku te i od njega zatraži da mu dade časnu riječ kako o svemu nikada nikome ništa neće reći.

Nakon još jednog pokušaja polijetanja početkom svibnja, Hefi je još jednom otišao u Berlin. Hitler je tih dana imao samo jedno na pameti: pripreme za napad na Sovjetski Savez. Hefi je za to naravno znao i itekako bio svjestan opasnosti ratovanja na dvije fronte.

Navečer je još jednom razgovarao s Hitlerom u Državnom uredu. Mnogo se nagađalo i o sadržaju tog zadnjeg razgovora. Prema izjavama jednog policijskog službenika, koji je stražario ispred Hitlerove radne sobe, trajao je četiri sata. Na kraju su se obojica rastala u pomirljivom tonu i Hilter mu je rekao: „Vi ste bili i ostali stari tvrdoglavac." Sigurno je jedno: Hefi se još jednom uvjerio da je Hitlerova neispunjena želja sklapanja mira s Engleskom nepromijenjena. To potvrđuje jedan dosad neobjavljen dokument: u spisima koji su pronađeni nakon leta u Englesku bio je i rukopis od šesnaest stranica o političkim pregovorima.

On sadrži iste ponude koje je Hitler formulirao godinu dana ranije, prije zračnog rata s Engleskom: slobodne ruke u Europi i na Istoku kao protuusluga za neok-rnjenost Britanskog carstva. Bila je to ponuda za pregovore osuđene na neuspjeh, a koje je Churchill nekoliko puta osorno odbio. U svom rukopisu Hefi se ipak izričito poziva na podudaranje tih ponuda s Hitlerovim stavovima: „Nema interesa za razbijanje svjetskog carstva. Moj razgovor s Fuhrerom. Posljednji, 3. svibnja." U

rukopisu nema ni riječi o tomu da je Hitler upućen u planove leta - isto kao što je Hefi svaki put niječno odgovarao na pitanje dolazi li po Hitlerovu nalogu.

Jedan je astrolog položaj zvijezda 10. svibnja označio povoljnim. U svojoj se vili u minhenskom Herlachingu Hefi tog jutra dugo igrao sa sinom, tako dugo da se njegova supruga začudila. Ona se tog jutra nije dobro osjećala i ostala je u krevetu. Oko podneva njen se suprug pojavio u avijatičarskoj uniformi i oprostio se od nje. „Kad se vraćaš?" Na odgovor „sutra", Ilse je, sluteći zlo, rekla: „Ne vjerujem ti. Vrati se što brže. Nedostajat ćeš malome." - ,,I on će meni jako nedostajati."

Zajedno s Pintschom Hefi se odvezao u Augsburg. Svojim Messer-schmittom je poletio u 17.45.

Nešto poslije deset sati navečer padobranom je skočio u noćno nebo iznad Škotske. Bio je to trenutak u kojem je sve bilo gotovo. To je bio kraj jedne fiksideje, kraj karijere jednog od najvjernijih Hitlerovih sljedbenika i kraj Hefiove slobode. Drugu polovicu života zamjenik je proveo u zatvoru. U noći 10. svibnja 1941. činom smušenog heroizma Hefi se oprostio od stvarnosti.

Vijest o nadobudnom Parsifalu, Rudolfu Hefiu, u napetoj je međunarodnoj situaciji odjeknula poput bombe. Hitler najprije nije mogao povjerovati, a zatim je dobio napadaj bijesa. „Kako mi Hefi može učiniti nešto slično?" povikao je. Goebbels je u svoj dnevnik zapisao da si cijelu stvar može objasniti samo kao posljedicu Hefiova „liječenja molitvom i jedenja trava". Još istog dana Hitler je naložio uhićenje pobočnika i tajnice. Zatim je počeo oklijevati. Na trenutak se učinilo da čeka na vijesti iz Engleske.

Nikad se ne zna. Albrechta Haushofera odveli su na Berghof, gdje je pod nadzorom morao sastaviti dokument naslova: „Je li još moguć mir s Engleskom?"

Kad je nakon prvih vijesti iz Engleske postalo jasno da Hefiova misija nije imala ni najmanje izgleda za uspjeh, trebalo je na neki način ublažiti štetu. Što li će misliti Saveznici? Zajedno s Bormannom Hitler je sastavio radijsku vijest u kojoj je Hefi proglašen ludim, a koja se odnosila na njegovo oproštajno pismo, „čija zbrkanost, nažalost, ukazuje na tragove duševne poremećenosti", i koja „budi bojazan da je stranački drug Hefi žrtva priviđenja". No o aferi se govorilo i drukčije.

Jedna povjerljiva okružnica Državnog ministarstva propagande, upućena 4. rujna 1941. okružnim načelnicima NSDAP-a, priopćava kako je zamjenik u Englesku odletio „u vrlo jasnoj namjeri".

Barem je unutar Stranke trebalo pobuditi dojam da na čelu „pokreta" nema mjesta za luđake.

BBC-ove vijesti na njemačkom jeziku nekoliko dana nakon Hefiova dolaska ironično su objavile: „Danas nije doletio više nijedan državni ministar." Ali na Goebbelsovo veliko veselje izostala je britanska propagandna ofenziva. „Što bismo mi od toga napravili", primijetio je s olakšanjem šef propagande. Režim je poduzeo sve da što prije izbriše sjećanje na taj događaj. Slikopis iz drugog tjedna svibnja povučen je s kinoprograma, jer se u nekim prizorima pojavljivao zamjenik. Bolnice koje su nosile Hefio-vo ime, preimenovane su. Nakon višemjesečnog saslušavanja, Hefiovi pobočnici zatvoreni su u koncentracijski logor. Uhićen je i astrolog Ernst Schulte-Strathaus.

Ispunili su se snovi Martina Bormanna, koji se odmah ogradio od svog bivšeg nadređenog. Njemu su sada, istina, i službeno povjerene dužnosti koje je i prije obavljao, ali Hitler više nije imenovao svog zamjenika. Hefiu dakako nikada nije oprostio. Albert Speer prepričao je jedan razgovor s Hitlerom iz 1944.: Hitler je inzistirao, bude li Hefi ikada uhićen, „da se odmah izvede pred prijeki sud i pogubi". U jednom razgovoru za stolom Hefiu je, vrati li se, zaprijetio samo izborom: „strijeljanjem ili ludnicom". čini se da se propali diktator tek posljednjih dana Drugog svjetskog rata drukčije prisjećao svog nekadašnjeg političkog suputnika. Fiihrerov vozač, Kempka, Ilsi Hefi nakon rata je ispričao kako je Hitler posljednjih mjeseci rata o njezinom suprugu oduševljeno govorio kao o „idealistu kojem u pokretu nije bilo premca".

Hefiova priča nakon njegova skoka s padobranom prije svega je opis patoloških stanja. Churchill nije ni pomišljao na to da se prema Hitlerovu zamjeniku ponaša kao prema parlamentarnom zastupniku. Hefiov let u Englesku ni njemu nije odgovarao. Isto tako ni u Washingtonu ni u Moskvi nikako se nije trebao steći dojam da se vode mirovni pregovori. Vojvoda od Hamiltona se čudio: „Neobično je kako nas nacisti ne razumiju." Nakon mnogih saslušavanja, u kojima je Hefi stereotipno ponavljao da dolazi ,,u misiji čovječanstva", ali da nema novih ponuda, Britanci su ga bez komentara stavili iza rešetaka.

Na veliko razočaranje britanske vlade Hefi nije odao početak napada na Sovjetski Savez - čak ni nakon što su mu dali droge koje potiču na govorenje istine. Oni koji su ga saslušavali poslali su poruku u London da Hefi vrlo vjerojatno više nema veze sa stvarnošću. Iz zatvora je poslao još jedno oproštajno pismo Hitleru - dokaz potpune duševne rastrojenosti: „čovječanstvo nikad nije imalo bolju priliku tako uspješno služiti većem čovjeku i njegovoj ideji nego kao kad služi Vama i Vašoj ideji. Od srca Vam zahvaljujem na svemu što ste mi dali i bili. Pišem ove retke potpuNi zbog čega se ne kajem; Rudolf Hefi u svojoj ćeliji u nirnberškom zatvoru.

Hefi si je nekoliko puta pokušavao oduzeti život. čuo sam i za jedan pokušaj samoubojstva u zatvoru u Engleskoj. Još jednom se pokušao ubiti kad je ostao sam u Spandauu. Ali tada su mu poboljšali uvjete boravka u zatvoru. Tonny le Tissier, direktor zatvora u Spandauu no svjestan toga da nemam drugog izlaza - ma koliko mi se težak činio takav kraj. U Vama, moj Fuhreru, pozdravljam našu Veliku Njemačku, koja će doseći neslućenu veličinu. Možda će moj let unatoč mojoj smrti donijeti mir i sporazum s Engleskom. Živjeli, moj Fuhreru." Sljedećeg dana bacio se naglavačke niza zatvorske stube. No taj prvi od tri pokušaja samoubojstva nije uspio. Hefi je samo slomio nogu.

Dok se najpoznatiji zatvorenik Drugog svjetskog rata u Južnom Londonu sve više duševno gubio, armije Antihitlerovske koalicije spremale su se za napad na Veliku Njemačku, koju je Hefi toliko hvalio. Poznati je zatvorenik sve više trebao redovitu psihijatarsku pomoć. Grčevi u želucu postali su kronični. Stražari su dobili naputak da spriječe ponovne pokušaje samoubojstva. Hefiova pisma pritužbe pokazala su snažne simptome manije proganjanja: „Stavili su mi kiselinu u jelo. Nepce mi je u ranama." Ili: „Jelo ima okus po sapunu, vodi od pranja posuda, gnojivu, truloj ribi ili karbolu.

Najgore su izlučevine devinih i svinjskih žlijezda."

Od paranoidnih simptoma svoje bolesti Hefi je naposljetku pobjegao u tamu gubitka pamćenja.

Jedan od njegovih liječnika postavio je dijagnozu: „Hefi boluje od oblika amnezije karakterističnog za vojnike koji su u ratu bili izloženi velikim naporima." čini se da je Hefi i pred Sudom za ratne zločine u Niirnbergu na početku patio od gubitka pamćenja.

Rudolf Hefi optužen je po svim točkama sudskog postupka: zavjera, zločin protiv mira, ratni zločini i zločin protiv čovječanstva. U pravnom smislu bio je to upitan pothvat - jer zamjenik je Njemačku napustio prije početka masovnog ubijanja i nije zajedno s Hitle-rom vodio rat. Naposljetku se odustalo od zadnje dvije točke optužnice. Ali sve nade obitelji i branitelja u obustavljanje postupka zbog psihičke neuračunljivosti pale su u vodu, kad je u zbrkanom napadaju ljutnje optuženik izjavio da je njegovo „glumljenje gubitka pamćenja bilo isključivo taktičke naravi".

Izjavivši to, klonuo je na optuženičkoj klupi i prazna pogleda pratio što se događa. Je li ta pobuna bila navala besmislenog ponosa ili samo pokušaj da na sebe svrati pozornost? Rudolf Hefi ni na suđenju u Nurneb-rgu nije pokazao ni najmanji znak kajanja. Zatvoren, prepun herojske odbojnosti prema sudu, ustrajao je u idejnom svijetu, koji je napustio 1941.

Sovjetski tužitelj za Hefia je tražio smrtnu kaznu, ali Amerikanci su se zalagali za ograničenu kaznu zatvora. Na kraju su se dogovorili oko „doživotne". Možda bi presuda bila i blaža da Hefi nije održao svoju završnu .* riječ. Ukočena i prazna pogleda izjasnio se kao netko tko ne želi uvidjeti neke stvari. Kad mu je Goring došapnuo neka bolje šuti, izderao se na svog bivšeg protivnika: „Ne prekidajte me". Zatim je rekao: „Dopala me čast da velik dio života radim za najvećeg sina što ga je moj narod dao u posljednjih tisuću godina. čak kad bih mogao, to vrijeme ne bih izbrisao iz sjećanja. Ni zbog čega se ne kajem. Jednom će mi suditi Bog. Pred njim ću odgovarati i znam da će me osloboditi."

Posljednja rečenica bila je gotovo ista kao i Hitlerov završni govor pred narodnim sudom u Munchenu 1924.1946., u Njemačkoj razrušenoj bombardiranjem i izmučenoj glađu, to nitko nije čuo. Ali za Hefia je to bio pokušaj rehabilitacije, pokušaj povratka u krug sljedbenika. Nakon neuspjeja suludog dokazivanja ljubavi u noći 10. svibnja 1941. sad je ponovno bio Hitlerov pomoćnik.

Tom fatalnom anakronizmu ostao je vjeran do samog kraja. četiri desetljeća provedena u spandauskom zatvoru za ratne zločince za zamjenika su bila čekanje na smrt. Jednog je stražara pitao: „Zašto me ne puste da umrem?" Od 1966. bio je jedini zatvorenik

u najskupljem zatvoru na svijetu. Pušteni su svi drugi sljedbenici, i oni osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Kod Hefia su propali svi pokušaji zbog veta Sovjetskog Saveza, iako su mnoge osobe iz javnosti i diplomatskih krugova bile za to da se zatvorenik visoke dobi pusti na slobodu - vlade triju zapadnih pobjedničkih sila, savezni kancelar i savezni predsjednik. Desetljeća provedena u zatvoru Hefi je ostao vjeran sam sebi - ostao je čudakom. Tek je 1969. dopustio da ga posjeti obitelj.

Na kraju je Hefi, zatvorenik zatvora, koji je u doba hladnog rata preživio kao zadnji relikt Antihitlerovske koalicije, postao mučenikom za sve neonaciste na svijetu. Do danas ima onih koji ne vjeruju u savezničke tvrdnje o zamjenikovu samoubojstvu. Za to je u velikoj mjeri krivo nespretno ponašanje „četiriju sila": uništavanje dokaznog materijala, proturječne izjave u javnosti, površno obavljena obdukcija te naposljetku tajenje spisa i izvješća istrage - sve je to doprinijelo tajnovitim teorijama zavjere. Hefiova smrt, izazvana električnim kablom u vrtnoj kućici spandauskog zatvora, poput magneta je privukla samozvane stručnjake i sumnjive svjedoke. činjenice, međutim, govore nešto sasvim drugo. Posljednji zatvorski svećenik, Michel Rohring, rekao je da je ubrzano pogoršanje Hefšova zdravstvenog stanja u proljeće 1987. potpuno slomilo njegovu volju za životom. Kad je Rohring početkom kolovoza namjeravao otići na godišnji odmor, Hefi ga je preklinjao: „Nemojte ići, trebat ću vas." Oproštajno pismo nađeno kod zatvorenika također pobija tezu o umorstvu: „Napisano nekoliko minuta prije smrti", piše Hefi s unutarnje strane omotnice pisma poslanog snahi, u kojem zahvaljuje za godine pažnje i brige. Sin, WolfRiidiger Hefi, još uvijek smatra da je pismo falsifikat, budući da stil više ne odgovora onomu kojim je pisao njegov otac u vrijeme samoubojstva. Vještačenje koje se zatražilo to nije dokazalo.

Posljednji Hefiov njegovatelj u Spandauu, Tunižanin Abdullah Me-laouhi, pobrinuo se da se javnost počne zanimati za cijeli slučaj, kad se tri tjedna nakon smrti svog štićenika obratio tisku i ispričao kako je vidio dva nepoznata muškarca u američkoj uniformi, koji su stajali pokraj mrtvaca i izgledali poput „ubojica". Melaouhi je, dakako, u vrtnu kućicu u kojoj je zatvorenik pronađen, došao tek pola sata nakon Hefiove smrti. Obojica muškaraca u američkim uniformama bila su, naravno, oficiri na straži, Al Ahuja i bolničar. Ahuja: „Nije nas ni mogao poznavati, nikad se prije nismo sreli." Prihvatljivo objašnjenje, budući da stražarska satnija, koja se mijenjala svaki mjesec, u pravilu nije imala kontakte sa stalnim osobljem spandauskog zatvora. Abdullah Mellaouhi intervju je, uostalom, dao za masni honorar.

I druga obdukcija, koju je zatražila obitelj, poslužila je kao protuar-gument savezničkoj verziji.

Vještačenje uglednog minhenskog patologa, VVolfganga Spanna, doista je opovrgnulo savezničko izvješće britanskog profesora Camerona i dokazalo mu površnu obdukciju. No prijekor kolega odnosio se prije svega na sudskomedicinski postupak. Dokaze za umorstvo Spann nije pronašao.

Kad su ga o tomu pitali, izjavio je: „Iz našeg vještačenja to ne proizlazi. Ne možemo dokazati ničiju umiješanost."

No u slučaju Rudolfa Hefia još uvijek ima pitanja koja će se moći objasniti samo otvaranjem odgovarajućih arhiva. Dokumenti britanske tajne službe o letu u Englesku zasad su još nedostupni.

Pravila arhiviranja tako još uvijek pothranjuju nagađanja o dvjema velikim zagonetkama u zamjenikovu životu. Kako takvi misteriji mogu djelovati na manjinu vječnih konzervativaca, još jednom se pokazalo na Hefiovu pokopu u VVunsiede-lu, samo nekoliko kilometara udaljenom od Reichholgrena, domicila njegove mladosti. Budući da su tisuće desničara opkolile groblje, ceremonija se morala odgoditi. Godinu za godinom nepopravljivi hodočaste na dan zamjenikove smrti u VVunsiedel, zbog čega se obično angažiraju brojne policijske snage. Zabluda u koju je Rudolf Hefi vjerovao do samog kraja još uvijek nije otišla u grob.

Arhitekt ALBERT SPEER Bezuvjetno se divim Hitleru.

Kada je projektirao, bio je potpuno opušten i ležeran.

Prije svega sam -a to je vjerojatno bila najveća pogreška u mom životu - imao osjećaj da je čovjek.

Moglo bi se reći da sam mu ja nešto značio.

Za jednu veliku građevinu bio bih poput Fausta prodao dušu.

Općenito, moja je savjest čista, budući da nikad ništa nisam izjavio ni učinio protiv Židova.

Nisam ništa znao o Židovima.

Tko bez mog odobrenja iznajmi židovski stan, kazneno će odgovarati1.

Nisam ni pomišljao da se i mene to osobno tiče kad bi netko drugi u mojoj prisutnosti govorio da sve Židove treba ubiti.

Speer Po mojem mišljenju u državi postoje dvije odgovornosti. Jedna je za vlastiti sektor i za njega čovjek, samo se po sebi razumije, preuzima potpunu odgovornost. Osim toga, moje osobno mišljenje jest da za odlučujuće stvari postoji i mora postojati kolektivna odgovornost, ako ste medu onima koji vode zemlju, jer tko bi inače preuzeo odgovornost za tijek događaja? Speer u Niirnbergu, 1946.

Zamislite da vam netko kaže: moja je nepokolebljiva volja da se Deveta odsad smije izvoditi samo na usnoj harmonici. Speer VVilhelmu Furftvangleru, 1939.

Djeca su ga jedva poznavala. Stariju je djecu nešto bolje poznavao. Prije rata bi ponekad uzeo slobodan dan ili slično. Ali dvojica najmlađih praktički ga nisu poznavala. Djeca zapravo nisu imala oca. Ponekad, u kriznim trenutcima, zamislila bih kako Albertu kažem „vi". Margaret Speer Kad govorimo o Speeru, ne smijemo zaboraviti da on baš nije naše nacionalsocijalističke krvi. On je po prirodi tehničar i politika ga nikad nije previše zanimala.

Stoga je u ovim teškim krizama on ipak nešto neotporniji nego što su to pravi nacisti.

Goebbels, 1944. (Dnevnik) Moj Fiihreru, to je prvi put da ste nezadovoljni onim što sam ostvario na svom području rada.

Speer Hitleru, proljeće 1944.

Poručite Speeru da ga volim.

Hitler general-feldmaršalu Milchu, proljeće 1944.

Moj Fiihreru, Moja vjera u povoljan preokret naše sudbine do 18. ožujka bila je nepokolebljiva.

Ne mogu vjerovati u uspjeh naše dobre stvari, ako ovih odlučujućih mjeseci uništimo osnove za život našeg naroda. Stoga vas molim da ih vi osobno ne uništite. Neka Bog čuva Njemačku! Speer Speer, 1945.

Njemački je narod u ovom ratu pokazao jedinstveni stav, kojemu će se pravedna povijest u kasnijoj budućnosti diviti. Upravo u ovom trenutku ne smijemo tugovati i plakati za onim što je prošlo.

Samo ustrajnim radom možemo nastaviti živjeti svoju sudbinu. Speer, 3. svibnja 1945.

Sudac Jackson: Poznavali ste politiku nacističke stranke i mjere koje je vlada provodila protiv Židova, zar ne?

Speer: Znao sam da je nacionalsocijalistička stranka antisemitska i također sam znao da se Židovi evakuiraju iz Njemačke. Jackson: Sudjelovali ste i u provedbi evakuacije, zar ne? Speer: Ne. Saslušanje Alberta Speera na Nirnberškim procesima, 21. lipnja 1946.

Moram priznati da nisam dokraja pročitao Mein Kampf. Saslušanje Alberta Speera na Nirnberškim procesima, 21. lipnja 1946.

Nekoliko sam puta pokušavao Himmlera i druge isključiti iz vlade i prisiliti ih da odgovaraju za svoje postupke.

Saslušanje Alberta Speera na Nirnberškim procesima, 20. lipnja 1946.

Speer ne samo da je znao za metode kojima se stanovništvo s okupiranih područja deportiralo u ropstvo, nego je i sudjelovao u dogovorima na kojima su se donosile odluke o deportaciji milijuna ljudi. Speer je bio u bliskom kontaktu s Himmlerom: Himmler mu je slao zatvorenike za prisilni rad u tvornicama oružja; u sklopu mnogih pogona koji su bili u Speerovoj mjerodavnosti bile su podružnice koncentracijskih logora. To je pravo lice optuženika Speera... General R.A. Rudenko, glavni tužitelj za Sovjetski Savez, 1946. Živio sam u projektiranju Berlina i, koliko sam primijetio, ni danas se ne mogu otrgnuti od toga.

Kad duboko u sebi potražim razlog svoje sadašnje odbojnosti prema Hitleru, to je, osim sve one

okrutnosti koju je pokazao, pomalo i osobno razočaranje što je političkim igrama ustrajao u ratu i time uništio moje životne planove. Speer, 1953.

Milijun puta postavio sam si pitanje bih li se drukčije ponašao da sam za sve znao. Odgovor je uvijek isti. Tom bih čovjeku nekako bio pokušao pomoći da dobije svoj rat. Speer, 1979.

Mješavina pivskih para i dima cigareta bila je dio atmosfere „Novog svijeta", isto kao i „najduži šank u Njemačkoj". Zapuštena „svečana dvorana" u Hasenheide, glavnoj ulici berlinske radničke četvrti Neukolln, vidjela je i bolja vremena.

Te večeri 4. prosinca 1930. došla je, međutim, publika iz "viših krugova". Taj put nije bilo plesnjaka za stanovništvo predgrađa, niti su agitirali komunisti. Ovaj su put naprijed, za stolovima na pozornici, prevladavale uškrobljene košulje, visoki ovratnici šiljastih vrhova i tamna odijela. Iza: kapice i šarene zastavice. Ondje su sjedili visokoškolski profesori i studenti kojima je voditelj priredbe rekao da su još dva pripadnika SA upravo „pala kao žrtva crvene krvoločne zvijeri".

Bademveilerski marš odjeknuo je dvoranom. Mladić koji je sjedio na galeriji i koji je prvi put bio na nekom političkom skupu ustao je, kao i drugi mladi ljudi oko njega, studenti arhitekture Visoke tehničke škole, koji su ga ovamo doveli. Visok, elegantno odjeven mladić bio je profesorov asistent.

Govor je držao Hitler. Prilagodio se okolini, pa je imao tamno odijelo i kravatu. Glas mu je bio tih, ali prodoran. Ono što je zatražio od ljudi sa sveučilišta bilo je vrlo jasno: „Iz ovog naroda treba ponovno stvoriti organizaciju najvrjednijih, organizaciju idealizma."

Kako to biva u takvim prilikama, vuk se obuzdao. Demagog je te večeri prešutio koga smatra manje vrijednim i što kani napraviti s ljudima koji spadaju medu njih. Nije bilo rasprave. Samo što se u gotovo svakoj rečenici zazivala nacija, narod, domovina: „Koje li sreće za naš narod ako duh jednog pripadnika SA ili SS-a postane duh preostalih 40 milijuna. U tom se trenutku prolomio „oduševljeni pljesak".

Nekoliko mjeseci poslije, 1. ožujka 1931., elegantan mlad čovjek pristupio je NSDAP-u s članskim brojem 474481.

Zašto je Albert Speer postao nacionalsocijalist? „Ja nisam izabrao NSDAP, ja sam se priključio Hitleru, čija me se pojava pri prvom susretu snažno dojmila i otada je se više nisam mogao osloboditi." Zar u svemu tome nije bilo računice?

Gerhard Kosel dobro se sjeća Speera iz onih dana. I on je studirao arhitekturu, ali Kosel je bio komunist. Na Visokoj tehničkoj školi Speer je bio njegov najveći protivnik: „Pod njegovim vodstvom organizirala se cijela jedna skupina."

Kosel se prisjeća da je i Speer držao govore. Njih dvojica su se zbližili nakon jedne priredbe s diskusijom u berlinskoj prigradskoj četvrti Niko-lassee. Speer, njegova mlada supruga i Kosel šetali su se obalom VVanseea do ranih jutarnjih sati. „Speer je polazio od toga da budućnost pripada Adolfu Hitleru", pripovijeda profesor Kosel u svom stanu na Strausberger Platzu u Berlinu. Odonud ima lijep pogled na TV toranj koji je projektirao. „Govorio je o svojim razgovorima s Hitlerom i veličanstvenim perspektivama za razvoj arhitekture, dođe li Hitler na vlast."

Je li Kosel siguran u to što govori? Speer tvrdi, i u to se zaklinjao pred Nurnberškim sudom, da je Hitlera upoznao tek 1934. Na VVanseeu su, međutim, razgovarali već 1931. „Da", rekao je Kosel, „iz njegovih izlaganja proizlazi da je s Hitlerom puno razgovarao o arhitekturi i umjetnosti."

I Je li to bilo samo hvalisanje nacista koji je upravo ušao u stranku i koji je u nju htio pridobiti jednog komunistu? Bilo kako bilo, činjenica je da je Albert Speer prvu narudžbu dobio tek kad je berlinski ogranak NSDAP-a 1932. zatražio projektni nacrt za restauraciju novokupljene „zgrade pokrajinske uprave" u VoSstrafie, u središtu berlinske vladine četvrti. Nakon obavljena posla investitor, Joseph Goebbels, arhitektu je uputio pismeno „priznanje za njegov rad i najiskreniju zahvalu": „Posebno smo zadovoljni što ste unatoč kratkom roku uspjeli završiti rekonstrukciju zgrade pa smo izbornu kampanju mogli započeti u novoj zgradi podružnice."

Pouzdano i brzo obaviti naručeni posao - taj je glas pratio Speera i postao temeljem njegova uspjeha.

Hitler nije bio državni kancelar ni tri mjeseca, kad je Speer dobio sljedeću, ne baš svakidašnju narudžbu: trebao je dekorirati jednu nacističku priredbu.

1. svibnja 1933. za novije režim bio strateški datum. Dan borbe političkog protivnika pretvoren je u praznik „nacionalne zajednice". Na uzletiš-tu berlinske zračne luke Tempelhof Hitler je namjeravao održati prvi javni politički skup Trećeg Reicha. Očekivale su se stotine tisuća posjetitelja. Bila je to demonstracija moći, kako bi se načetu ljevicu još više obeshrabrilo i tako uplašilo da se ne suprotstavi smeđem teroru.

Albert Speer trebao je inscenirati Fuhrerov nastup. Nepoznati je arhitekt dobio priliku da na radiju objasni svoje planove. „Pritom smo se uvjerili da zbog tisuću metara dugačkog uzletišta sredinu gdje je govorio Hitler, moramo što dojmljivije urediti kako bi to dovoljno snažno djelovalo i na one najudaljenije slušatelje." Što dojmljivije prikazati Hitlera - mladi arhitekt Speer brzo je shvatio što je bit povjerenog mu zadatka. Hitler se oduševio Speerovim konceptom.

Odmah nakon toga Goebbels je mladog arhitekta imenovao „voditeljem Ureda za umjetničko oblikovanje javnih političkih skupova". To je bio prvi korak u napredovanju u službi, ali još uvijek nije bilo ono o čemu je Speer sanjao. Za projektiranje zgrada bio je zadužen netko drugi: Hitle-rov arhitekt bio je profesor Paul Ludwig Troost. Hitler se divio Troostu i zvao ga najvećim „graditeljem nakon Schinkela", ali prilikom posjeta atelijeru minhenskog profesora Hitler je uvijek bio u ulozi učenika - što baš i nije idealan osjećaj za čovjeka koji se smatrao genijem.

Hitler se, naime, i sam želio profilirati kao arhitekt. Tako je već početkom dvadesetih godina skicirao monumentalne građevine svog budućeg Reicha. Arhitekturu je smatrao „kraljicom umjetnosti", citira Speer 1936. iz Mein Kampfa (knjige koju, kako je tvrdio, nije baš cijelu pročitao). Hitler je, kako je mladi arhitekt pročitao u Mein Kampfu, „vjerovao da se može ostvariti moj san o lijepoj budućnosti - iako će za to trebati dosta godina. Uvijek sam bio uvjeren da ću se proslaviti kao arhitekt."

Sada Hitler, istina, nije bio graditelj, ali je bio naručitelj gradnje. Svu je pozornost usmjerio na „glavni grad pokreta": „Kuća njemačke umjetnosti i Fiihrerove zgrade na Konigsplatzu prve su lijepe građevine novog Reicha", izjavio je prilikom polaganja kamena temeljca. Uz glavnog arhitekta Troosta nije, međutim, bilo mjesta za nekog drugog arhitekta.

Ambicioznog Alberta Speera ipak je dopao cijeli niz narudžaba za izradu kulisa za Hitlerove javne političke skupove: zastave, orlovi, reflektori, tribine. čudno je da je sve te narudžbe navodno dobio bez Hitlerova posredovanja: Speer tvrdi da je i narudžbu za arhitektonsko osmišljavanje Pobjedničkog kongresa stranke u rujnu 1933. dobio, a da nije osobno poznavao Hitlera.

Prilikom renoviranja Državnog ureda u Berlinu dvadesetosmogodiš-njak je 1933. dobio priliku raditi na pravom gradilištu, ali samo kao voditelj gradnje u Troostovoj službi. Tek ondje ga je primijetio Hitler, opisuje I Speer u svojim Sjećanjima. U potrazi za „mladim, darovitim arhitektom, dovoljno neiskusnim da se na njega može utjecati", Hitler je naišao baš na njega.

Poslije je Speer sve uvjeravao da ga je tada zavela moć. Nije li se to dogodilo mnogim drugim Nijemcima? Arhitekt nikada nijednom riječju nije spomenuo da je uporno krčio put do Hitlera i da je vrlo rano i svjesno u njemu prepoznao šansu svog života. „Za jednu veliku građevinu bio bih poput Fausta prodao dušu", pisao je Speer u svojim Sjećanjima o susretu na berlinskom gradilištu. „Sada sam našao svog Mefista."

Tek sada? Taj Faust je već dugo poduzimao sve ne bi li svog Mefista prikazao u što ljepšem svjetlu - u nadi da će ga bogato nagraditi.

Početkom 1934. „neočekivano" je umro Paul Ludwig Troost. Slučaj ili namjera: istodobno je Hitler svoju pomamu za izgradnjom preusmjerio na Niirnberg. Speer i Hitler konačno su se sreli: posrijedi je bilo proširivanje terena na kojem će se održati kongres stranke.

Jedan od rijetkih filmskih dokumenata iz tog vremena ilustrira odnos između dvojice: Speer i Hitler dolaze na gradilište. Najprije govori Speer, objašnjava projekt. Zatim je Hitler na redu. Stavlja naočale, uzima blok i olovku. Položivši blok na koljeno, počinje skicirati. Speer, spuštenih ruku,

promatra učitelja. „Tako se to radi, Speer" - Ftihrer mu stavlja skicu u ruke.

Speer, koji je htio biti „samo arhitekt", tada je napisao: „Fiihrer mora graditi kao nacionalsocijalist.

Kao nacionalsocijalist on određuje, jednako kao što određuje volju i izraz pokreta, čistoću i jasnoću arhitektonske ideje, izražajnu snagu, jasnoću građevinske zamisli, plemenitost materijala i, što je najvrjednije i najvažnije, novi unutarnji smisao, pa tako i sadržaj svojih građevina. Graditeljstvo za Fuhrera nije razbibriga, nego važna stvar čiji je zadatak da volju nacionalsocijalističkog pokreta izrazi u kamenu."

Speer bi se suprotstavio samo onda kad bi Hitler zahtijevao da dužina neke zgrade bude 100 metara, pričala je Gerdy Troost, pomalo zavidna udovica minhenskog arhitekta. Njegov bi protuprijedlog bio: „200 metara, moj Fuhrerul" Tribina uz pistu za cepelin, Speerova prva velika „kamena građevina" bila je dugačka 390 metara dvostruko duža od rimskih termi u Ca-racalli, kako se Speer s ponosom prisjećao. Kasnije je izjavio da ga je svrha građevine smetala: „Ispostavilo se da sve narušava neophodna počasna tribina, koju sam na sredini građevine sa stubama pokušao napraviti što neupadljivijom." Speer je doista napisao „neupadljivom"!

U svojoj službenoj brošuri o Prostoru za kongres stranke u Nurnbergu Speer je pisao sasvim drukčije: „Mjesto na kojem stoji Fuhrer arhitektonski je istaknuto i točno određeno. On stoji pred okupljenima koji su poredani domarširali pred njega. To „oči u oči" Fiihrera i naroda, naroda i Fiihrera, određuje izgled cijelog terena. (...) U sredini, gotovo uza sam travnjak, Fuhrerovo je mjesto. Neizbježnim usmjeravanjem masa arhitektonskim elementima postiže se da svaki sudionik pred sobom doživi suzvučje volje (•••)." I naposljetku: „Ta se arhitektura ne može razumjeti, a da si čovjek ne predoči u nacizmu stvoreni oblik marša kao političkog sredstva."

Speerova arhitektura bila je u kamenu izražena demonstracija političke moći. Bez njegove inscenacije ona ne bi došla do izražaja. Hitlerov ceremonijar najviše je volio noć i svjetlo reflektora.

Tako se mogao služiti svim efektima. Između ostalog i bakljama, svjetlom vatre, zastavama, kolonama u hodu - te glazbom Richarda VVagnera, uvertirom u operu Rienzi, Hitlerovu omiljenu operu.

Vrhunac svega bila je svjetlosna kupola. Takav oblik hitlerovskog zavođenja Speer će kasnije naizgled naivno nazvati svojom „najljepšom prostornom tvorevinom": 130 najsuvremenijih protuzračnih reflektora u razmaku od 12 metara postavljeno je oko okupljenog mnoštva od 150 000 ljudi. Zrake svjetla dosezale su 6 do 8 kilometara u nebo: „Sve koji su večeras ovdje proći će sveta jeza i osjetit će mit Njemačke, koji može stvoriti samo njemački rod", stihotvorila je službena lirika Kongresa stranke.

Arhitekt nije nikada ni jednom riječju izrazio žaljenje zbog zavođenja cijelog naroda. „Moj zadatak nije bio politički", poslije je, kad se sve raspalo, navodno drsko tvrdio čak i pred Hitlerom. Speerov najveći projekt u Nurnbergu bio je Njemački stadion. Trebao je primiti 400 000 gledatelja! Na gradilištu je Hitler izjavio da će se Olimpijske igre ubuduće održavati samo ondje! Potraži li danas netko ostatke „najvećeg stadiona na svijetu", pronaći će ribnjak: golemu jamu gradilišta, SS je poplavio neposredno pred kraja rata.

Takav kraj svojih građevina Speer, naravno, nije zamišljao. One su kao „potvrde političke volje trebale još tisućljećima svjedočiti o tom veličanstvenom vremenu", prorokovao je Speer. U tu svrhu donio je uredbu o posebnom postupku izgradnje: Zakon o ruševinama. Zahvaljujući tom zakonu Hitlerovim palačama trebali su se svi diviti i onda kad postanu ruševine - kao antičkim hramovima.

Osim piste za cepelin do početka rata bila je gotova i gruba konstrukcija Kongresne dvorane jedine građevine u Nurnbergu koju Speer nije projektirao nego je samo nadzirao njezinu izgradnju.

I taj prvi div među „građevinama Reicha" (Hitler je bio prisutan prilikom polaganja kamena temeljca) služio je samo kao kulisa - isključivo za Hitlerov govor koji bi jednom godišnje održao pred 50 000 izaslanika na kongresu stranke.

Kao da mu dolazi ljubavnica; Speer i Hitler iznad projekata za rekonstrukciju Berlina (1937.).

Hitler bi na dva-tri dana ostavio državničke poslove i sa Speerom izrađivao projektne nacrte.

Reinhard Spitzv, Ribbentropov pobočnik

Uskoro će u cijelom Reichu biti kao u Nurnbergu, sanjao je Speer: „Izgled gradova neće obilježavati robne kuće i upravne zgrade banaka i koncerna, nego Fiihrerove građevine..."

Naručitelj gradnje, Hitler, arhitekta Speera želio je u svojoj blizini i na Obersalzbergu. Obitelji Speer Hitler je 1935. poklonio staru vilu, udaljenu od Berghofa samo nekoliko minuta hoda. Pokraj kuće izgrađen je atelijer. Speer i njegova supruga Margret pripadali su uskom krugu oko Hitlera, a na terasi Berghofa bili su stalni gosti.

U to vrijeme Reinhard Spitzv, ministar vanjskih poslova, bio je časnik za vezu u Hitlerovu alpskom boravištu. „Fiihrer mu je bio izrazito naklonjen", prisjećao se Spitzv Speera. „Kad je on bio tamo, on je odlučivao. Hitler je bio oduševljen kao da mu u posjet dolazi ljubavnica. Međusobno su se ispravljali, brisali crtež i posezali za istom olovkom. Bio je užitak gledati kako kongenijalno rade.

Ali za nas tajnike to je, naravno, bila prava katastrofa, jer bi posao stao na dva- tri dana. Kad je Speer bio ondje, znalo se da on određuje satnicu i tada je jednostavno sve stalo." „Najljepši trenutci Hitlerova života", rekao nam je Spitzv, „sasvim su sigurno bili oni provedeni sa Speerom."

Psiholog Alexandar Mitscherlich smatrao je da je odnos između Hitlera i Speera imao „snažnu homoerotičnu komponentu": ,,U tom bratimljenju Speer je očito imao ulogu žene. On je trebao iznijeti ono što je Hitlera nadahnulo i čime ga je Hitler oplodio. Hitler mu je (...) stavio svijet pod noge. To obično muškarac čini za neku ženu."

Negdje u ljeto 1936. Hitler je svom Speeru doista stavio svijet pod noge. Rekao je da mora naručiti „najveći arhitektonski projekt" ikada napravljen. Usporediv, kako je rekao, s babilonskim i staroegipatskim građevinama. Speer je trebao izgraditi Germaniu, glavni grad svijeta. Početkom 1937. Hitler je svog arhitekta imenovao „glavnim građevinskim inspektorom za rekonstrukciju glavnog grada" i dao mu titulu „profesora".

Novi Državni ured bio je jedina velika zgrada koja je izgrađena prema Speerovim nacrtima. Od njega nije ostalo ništa osim hrpa fotografija i gotovo potpuno nezanimljivog filmskog materijala.

Stil i snaga te arhitekture naslućuje se samo na fotografijama u boji. U svojim najboljim rješenjima (dvorani s mozaikom i okrugloj dvorani) kao imitacija antike i talijanske renesanse - dojmljiva je hladna raskoš. A u najlošijim (fasada i počasno dvorište) prisutna je deprimantna monotonija od nordijskog granita, glomaznih stupova i kipova na pročelju s prozorima, nakalemljenih na fasadu.

Ta je građevina za Hitlera bila dio njegova političkog programa. ,,U prosincu 1937. i siječnju 1938. odlučio sam riješiti austrijsko pitanje i tako osnovati Velikonjemački Reich. Stari Državni ured više ni u kakvim okolnostima nije mogao poslužiti ni u službene, a ni u reprezentativne svrhe."

Hitleru se žuri. Sredinom siječnja 1939. na novogodišnjem prijemu, tom monumentalnom arhitekturom želi ostaviti dojam na okupljene veleposlanike. 11.1. 1938. Speeru službeno nalaže početak gradnje. Speer, dakle, ima točno godinu dana vremena.

Za Speera je to kamen kušnje: sada konačno mora i može na velikoj građevini dokazati za što je sposoban. Novac ne igra ulogu, a birokratskih i pravnih prepreka (građevinskih dozvola!, prigovora!) nema. U roku od dva mjeseca iseljene su i srušene sve kuće u Vofistrasse.

Willi Schelkes, jedan od Speerovih najbližih suradnika iz Uprave građevinske inspekcije glavnog grada prisjeća se: „Bio je veličanstveni organizator pa grube građevinske radove nije povjerio samo jednoj tvrtki nego trima, četirima ili pet, tako da se s gradnjom moglo započeti istodobno na nekoliko mjesta. Samo je na taj način u vrlo kratkom vremenu mogao sagraditi tako veliki objekt."

U zadnjoj fazi gradnje na zgradi istodobno je radilo 8 000 radnika svih struka. Neprestano se čistilo iako se još posvuda zabijalo čavle, pililo i ukrašavalo. Speer se svakako želio držati roka i pred Fuhrerom pokazati uspješnim.

Dva dana prije isteka roka Hitler se na gradilište dovezao autom. Filmske snimke pokazuju ga pokraj Speera, koji gotovo da puca od ponosa. Doista je sve gotovo i Hitler svog arhitekta obasipa pohvalama: „To što je i kako je uspjelo ovo djelo, isključiva je zasluga genijalnog arhitekta, njegovih umjetničkih darova i nevjerojatnih organizacijskih sposobnosti. (...) Ono dokazuje genijalnost graditelja i arhitekta Alberta Speera."

Unatoč svemu Hitler se zgradom planirao koristiti nekoliko godina. Od 1950. trebala je „poslužiti u druge svrhe". Ovdje je trebao stolovati njegov nasljednik, Rudolf HeS. Sam Ftihrer još će se

jednom preseliti, u novo središte Reicha, koje se trebalo izgraditi tik uz Brandenburška vrata. Točno ondje gdje se danas okreću dizalice koje grade ured kancelara i vladine zgrade Berlinske Republike trebalo je biti središte glavnog grada svijeta, Germania. Na svim crtežima Speer namjerno bilježi da su tadašnji projekti nastali „prema Fuhrerovim zamislima".

Nova „Fiihrerova palača" trebala se izgraditi na Velikom trgu preko puta starog Reichstaga (koji je Hitler namjeravao sačuvati kao muzej). Okružena palačama Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta i Velikog paviljona, najveće građevine na svijetu, 300 metara visoke dvorane s kupolom, koja je mogla primiti 180 000 ljudi. Na vrhu se uzdizao orao s kukastim križem u kandžama. 1939. Hitler je arhitektu naredio da nacistički simbol zamjeni Zemljinom kuglom.

Prema Hitlerovoj zamisli jednom godišnje ovamo će dolaziti izaslanstva pokorenih naroda i diviti se. Okončavanje ludila zvanog Germania planiralo se za 1950.

To mi se sviđa; Adolf Hitler i njegov osobni arhitekt nedugo nakon okupacije Pariza, 23. lipnja 1940.

Speer je bio vrlo korektan, privlačan džentlmen. Sigurno je i da je bio čovjek koji bi se snašao u svakom režimu. Nije bio ulizica, ali zbog zajedničkih darova i interesa njegov odnos prema Hitleru bio je vrlo dobar. Reinhard Spitzy, Ribbentropov pobočnik večeri: „Istina, pričalo se da bi se nešto moglo dogoditi - ali kad se to dogodilo, iznenadilo nas je, jer nismo to očekivali."

Braća su te večeri imala posjetu. Oko deset ili deset i pol djevojke su htjeli otpratiti kući. Na stubištu su im prišla dva muškarca. „Zaustavili su nas i pitali tko smo. Zatim su nam objasnili da se moramo oprostiti od djevojaka i vratiti gore u stan. Ondje su nam rekli da u jednom kovčegu smijemo ponijeti samo najnužnije stvari. Sve drugo morali smo ostaviti. Tako su nas izbacili iz stana."

Još iste večeri obitelj je morala predati ključ. Novac, nakit, fotografska oprema VVernera Krischa sve je zaplijenjeno. Sinagoga u Levetzovstras-se pretvorena je u prihvatni centar za „iseljene stanare": „ondje su gestapovci prekapali po kovčezima, vadili i oduzimali što im se svidjelo", sjeća se VVerner Krisch.

Kamionima su ih odvezli na kolodvor Grunewald. Obitelj je vlakom prebačena u geto Litzmannstadt (poljski grad Lodž). VVerner Krisch više nikada nije vidio brata i roditelje. On sam preživio je Auschwitz, Sachsen-hausen i naposljetku marš smrti u Buchenwald.

Speer je o tim godinama pisao: „(...) Mora da sam imao osjećaj kako se mene osobno ne tiče kad sam čuo da su nam Židovi, slobodni zidari, socijaldemokrati ili Jehovini svjedoci prepušteni na milost i nemilost. Mislio sam da je dovoljno to što ja u tomu nisam sudjelovao."

Speerova je okolina ta koja je VVernera Krischa i njegovu obitelj protjerala iz stana i otjerala u smrt. Točno je, međutim, da Alberta Speera nitko nije vidio na stubištu kuće u Botzovvstrasse 53. „Kronika glavnog građevinskog inspektora, Alberta Speera" početkom studenoga 1941. bilježi: ,,U razdoblju od 18. listopada do 2. studenoga iz Berlina je evakuirano oko 4 500 Židova. Tako je oslobođeno još 1000 stanova i stavljeno na raspolaganje glavnom građevinskom inspektoru." „Jeste li sudjelovali u evakuaciji?" pitao je Speera u Nurnbergu državni odvjetnik Jackson. „Ne", odgovorio je Speer.

28. lipnja 1940., tri dana nakon primirja s Francuskom, Hilter je s Al-bertom Speerom i kiparom Arnom Brekerom („mojim profesorima") sletio u parišku Zračnu luku Le Borget. čovjek koji je pobijedio Francusku želio je posjetiti osvojeni glavni grad zakletog neprijatelja. Hitler je navodno rekao da se tog dana ispunio njegov životni san.

Svoju sreću nije želio podijeliti sa svojim vojskovođama, nego sa svojim umjetnicima. Speer i kipar Amo Breker bili su u Hitlerovoj pratnji dok je obilazio Operu, Sacre Coeur, svratio na Eiffelov toranj i u Les lnvalides odao počast Napoleonu. Pariz u tri i pol sata: od pola šest do devet sati ujutro.

Pred Slavolukom pobjede Hitlerov je auto usporio: tako je, dakle, izgledala, građevina koju su Hitler i Speer u odnosu na istu takvu u Berlinu namjeravali smanjiti na veličinu igračke. Sada je mogla početi gradnja Slavoluka pobjede u Berlinu. Hitler ju je skicirao već 1925. i 10 godina

poslije Speeru poklonio crtež, prema kojemu je nastao dar glavnog građevinskog inspektora za Hitlerov pedeseti rođendan (20. travnja 1939.), četiri metara visoka maketa slavoluka koji bi obilježio pobjedu u ratu, što će započeti tek četiri mjeseca poslije!

Hitler je prvotno namjeravao razoriti Pariz. Osvojeni je grad sada ipak sačuvao - kako bi se pokazao malenim i beznačajnim u odnosu na Spee-rov novi Berlin. Investitor Hitler još mu je u Parizu naredio: „Berlin mora u što kraćem roku (...) dobiti izgled koji je u skladu s veličinom naše pobjede.

Ostvarenje tog važnog građevinskog pothvata u Reichu bit će najvažniji prilog našoj konačnoj pobjedi." Hitlerova je naredba bila da se glavnom građevinskom inspektoru pruži „pomoć kakvu god zatražio".

Speer kojemu to, kako je poslije tvrdio, nije bilo po volji, dao se na posao. „Kronika" iz 1941. neobično izravno govori na koji je način to učinio: ,,U subotu, prvog ožujka, Fiihrer dolazi u dvoranu s maketama na Pariser Platzu. U Schelkesovoj prisutnosti gospodin Speer pokazuje mu makete Velikog paviljona i makete građevina u Velikoj ulici, prema kojima se mogla početi izgradnja."

Nakon toga šef je otišao na skijanje u Arlberg, a njegov je ured u Norveškoj i Švedskoj naručio 20 milijuna kubičnih metara granita. Usred rata! U travnju je Speera posjetio rajhsmaršal Goring: „Posebno se razveselio maketi Ureda rajhsmaršala. Za građevinu sa stubama, najveću na svijetu, Berker je trebao napraviti spomenik glavnog građevinskog inspektora."

Speerova kronika o tom razgovoru piše kako je „prilikom srdačnog pozdravljanja rajhsmaršal primijetio da je sreća što je Njemačka osim velikog Fuhrera dala i velikog graditelja. Iako je Speer na to odgovorio kako je velikih graditelja uvijek bilo, i kako, nažalost, nije nedostajalo sposobnih graditelja nego naručitelja gradnje s potrebnom velikodušnošću i energijom, rajhsmaršal je ipak ostao pri svojoj tvrdnji."

12. svibnja Speer je na Obersalzbergu s Fuhrerom dogovarao buduće parade koje će se odvijati u Velikoj ulici. Prilazne ulice bile su preuske. „Gospodin Speer predložio je da se parade kreću u smjeru Sjever-Jug. Fiihrer se složio s tim prijedlogom. Samo su se vojni marševi nakon ratnih pohoda trebali odvijati u smjeru Jug-Sjever i proći kroz Građevinu T." U kolovozu, nakon što je već dva mjeseca bjesnio ratni pohod na Rusiju, Speer je izjavio da između Južnog kolodvora i Građevine T treba postaviti 30 topova protuzračne obrane, a najveće na samom kolodvoru. Izjavio je da će takve protuzračne topove iz ratnog plijena postaviti na nekoliko mjesta u Velikoj ulici. Pred važnim javnim zgradama trebalo je postaviti i velike spremnike.

Građevina T bila je tajni naziv za Slavoluk pobjede. Zbog nje je porušeno 500 kućica u vrtnim kolonijama, što je među berlinskim stanovništvom izazvalo veliko negodovanje. Kod Berlinčana, koji su na vlastitoj koži sve više osjećali posljedice rata, beskorisne građevine glavnog građevinskog inspektora bile su vrlo nepopularne. 4. rujna u Speerovoj je kronici zabilježeno: „Gospodin Speer je višem građevinskom savjetniku Stephanu naložio da napiše scenarij za film o urbanističkom planiranju glavnog grada. Svakako je trebalo dokazati da je to novo urbanističko planiranje važno ne samo u umjetničkom smislu nego i da je u interesu javnosti te je valjalo pokazati njegove prednosti za zajednicu."

U prosincu se Speer razljutio što Goring, koji je odlučivao o raspodjeli ruskih ratnih zarobljenika, nije vodio računa o novim mjerama rekonstrukcije glavnog grada: „Gospodin Speer o tomu je ponovno razgovarao s Hitlerom i dobio dopuštenje da se na području Berlina angažira 30 000 sovjetskih zarobljenika."

Tako je završila godina u kojoj je Speer uputio mnoge kritike, jer se bojao da bi Hitler i vodstvo mogli proigrati pobjedu. Da je barem arhitekt u to doba bio ministar naoružanja, mogli bismo dodati. „Ministar naoružanja i municije" bio je, međutim, dr. Fritz Todt, nacist koji je u pokretu bio od njegovih početaka i vjerni Hitlerov sljedbenik: njegova Organizacija Todt izgradila je autoceste i Atlantski zid.

Todt je međutim smatrao da je rat na dvije fronte, protiv Rusije i protiv Amerike, nacionalna katastrofa. Bio je svjestan da će Reich sa svojim ograničenim resursima izgubiti utrku s vremenom.

Nekoliko je puta tražio od Hitlera da sklopi mir, prije nego što se situacija okrene protiv Njemačke.

No vojskovođa se na to oglušio.

7. siječnja 1942. Todt je u Fiihrerovu glavnom stožeru, „Vučjoj jami", još jednom pokušao Hitleru objasniti ozbiljnost situacije. Na rastanku je shvatio da je njegov trud bio uzaludan. Sljedećeg jutra Todt je zrakoplovom poletio za Berlin. Odmah nakon polijetanja zrakoplov se srušio. Uzrok nikad nije utvrđen.

Očajni Todt vjerojatno je sam izazvao eksploziju. Nekoliko dana nakon toga Hitler je Speera imenovao „nasljednikom doktora Todta na svim njegovim dužnostima". „Uspjeh našeg rada odlučit će o njemačkoj pobjedi. Filhreru sam se zakleo da ću svu svoju snagu utrošiti za postizanje tog cilja ..." Tim dojmljivim riječima Albert Speer, napunivši tek 37 godina, stupio je na dužnost za koju je, prema vlastitoj izjavi, ispunjavao dva važna preduvjeta: organizacijske sposobnosti i bezuvjetnu odanost Hilteru.

O čudu u naoružanju, koje je Speer obećao svom šefu prilikom stupanja na novu dužnost, o „odgovornosti industrije za samu sebe", o broju proizvedenih topova, tenkova, zrakoplova i podmornica Speer je uvijek puno govorio.

No šutio je kad su mu poslije postavili pitanje što zna o progonu, odvođenju i pomoru Židova.

Odgovorio je sam sebi: „Nebitno je jesam li ili nisam znao i jesam li znao puno ili malo, kad pomislim na to za kakve sam sve strahote trebao znati..." To zvuči pošteno, no zapravo je vrlo oštroumno. Speerov zaključak je: „Ne želim više odgovarati na to pitanje." No Speer se nikada nije zapitao: ,,U kojoj je mjeri sudjelovao u tom zločinu?"

30. ožujka 1943. Speer je posjetio Mathausen, ozloglašeni koncentracijski logor u Austriji, nedaleko od Linza. Ondje je Simon VViesenthal doživio svoje oslobođenje. Zašto je Speer obišao taj logor?

Zatočenici su teško radili i umirali prije svega u kamenolomu, u koji su vodile dugačke, u stijenu uklesane „stube smrti". Kamenolom je pripadao Njemačkim podzemnim i nadzemnim iskopima d.o.o.. Vlasnik te „tvrtke" bio je SS. Giinther VVackernagel bio je „suradnik" te tvrtke. Taj komunist uhićen je ispred berlinskih gradskih zidina 1937. i odveden u Sachsenhausen. 1939. pokraj logora iskrčen je jedan predio i ondje je podignuta „tvornica keramičkih cigli" te „tvornica za obradu kamena" za „Fuhrerove građevine". Za prijevoz do Berlina SS je izgradio vlastitu luku.

U Berlinskoj zemaljskoj arhivi sačuvani su pismena prepiska i ugovori o dostavi između SS-a i Uprave „glavnog građevinskog inspektora", u koje se može dobiti uvid. Krajem 1941. u logoru je osnovana „radna jedinica Speer". „U njoj su trebali biti svi zatočenici koji su imali bilo kakve veze s gradnjom", pripovijeda VVackernagel, a „pogotovo kamenoklesari. Zatočenici su se za taj posao morali javiti dragovoljno."

10 000 zatočenika logora Oranienbrug nadalo se da će tako pobjeći od užasnih uvjeta života u logoru. Prebačeni su u jednu od podružnica SS-ove tvrtke, u koncentracijski logor Flossenbiirg u Gornjoj Falačkoj. U kamenolomu su vrlo kratko vadili kamen za Speerove građevine u Niir-nbergu.

Ubrzo su morali minirati planinske masive diljem Europe i graditi tunele za Speerove podzemne tvornice i Hitlerove zapovjedne bunkere: „U pet mjeseci nismo se mogli oprati", sjeća se zatočenik broj 1245, Giin-ter VVakernagel. „Da ne spominjemo pranje odjeće. Uši su imale nas, a ne mi uši."

U logoru su vladale epidemije, tifus i pjegavi tifus. Samo 200 od prvotnih 10 000 „dragovoljaca" preživjelo je „radnu jedinicu Speer".

U Mauthausenu je Speer, dakle, posjetio poslovnog partnera. Ono što je vidio potaknulo ga je da 1943. napiše pismo „dragom stranačkom drugu Himmleru": „Dok nam za proširenje tvornica oružja za neposredne potrebe fronte ne nedostaje samo željeza i drva, nego i radne snage, razgledajući koncentracijski logor Mauthausen, planovi koje provodi SS u današnjim mi se okolnostima čine više nego velikodušni."

Speer je od SS-a zatražio da „raspoloživu radnu snagu u koncentracijskim logorima što razumnije upotrijebi za ukupno naoružavanje." Na primjer, za proizvodnju oružja (što to znači, ispričao nam je zatočenik VVackernagel, a o slučaju Dora-Mittelbau bit će još riječi). Speer je potom zaključio: „Proširenje koncentracijskih logora stoga moramo planirati tako da uz uporabu što manje sredstava budemo što djelotvorniji i postignemo maksimalni uspjeh u trenutačnom naoružanju, a to znači da moramo prijeći na primitivne načine gradnje." U skladu s tim

Speer je „jednom od svoje gospode (...) naložio da smjesta pregleda sve koncentracijske logore".

Speerovo pismo kod esesovaca je izazvalo ljutnju. Viši vođa jurišne skupine, Oswald Pohl, mjerodavan za iskorištavanje zatočenika logora radom, uputio je tajni dopis Himmlerovoj službi. „To je nečuveno", negodovao je Pohl. Speer, primijetio je, „prešućuje pravilo da mi moramo prijaviti sve građevinske radove u koncentracijskim logorima i da je on osobno to odobrio u naredbi 2. 2. iz 1943."

Speer ne samo da je znao za postojanje svih koncentracijskih logora, nego je i osobno bio odgovoran „za sve pojedinosti" građevinskih radova u logorima (Pohl). „Suluda je naredba da se u koncentracijskim logorima odmah prijeđe na primitivni način gradnje", nastavlja Pohl. Esesovac se za razliku od Speera zalaže za više čovječnosti. Tuži se da se njegovi ljudi „neprestano bore protiv epidemija i visoke stope smrtnosti, jer su smještaj i sanitarni čvorovi za zatočenike potpuno nedostatni. Moja je dužnost već sada upozoriti na to da će prijelaz na primitivni način gradnje vjerojatno izazvati neviđenu stopu smrtnosti u logorima".

Speerovi inspektori Desch i Sander u međuvremenu su se vratili sa svog obilaska Himmlerovih koncentracijskih logora. „Izvješća koja su podnijeli Speeru" nisu sačuvana. Speera su, međutim, potaknula da ponovno piše „dragom stranačkom drugu", ali ovaj je put Speer rukom nadodao jednu rečenicu: „Drago mi je da je posjet drugim koncentracijskim logorima stvorio tako pozitivnu sliku."

Samo za proširenje logora Auschwitz državni ministar Speer odobrio je, osim već odobrenih sredstava, i dodatnu pošiljku građevinskog materijala i vodovodnih cijevi. Kad je Speer poslije pisao i govorio o Auschvviti Nakon uhićenja; Albert Speer s Karlom Ddnitzom i Alfredom Jodlom 23. svibnja 1945.

U posljednjoj ratnoj godini Speer je bio najmoćniji čovjek nakon Hitlera. Kao voditelj cijele ratne proizvodnje bio je svjestan svoje moći. Inače je bio ljubazan i susretljiv, ali kad se radilo o moći, znao je biti neumoljiv. Willy Schelkes, arhitekt u Speerovu birou zu, svojom je krivicom smatrao „namjerno sljepilo" i „odobravanje zbog neznanja".

5. lipnja 1943., samo nekoliko dana nakon Speerova pisma Himmle-ru, Speer i Goebbels održali su u berlinskoj Palači sportova javni politički skup za radnike iz tvornica oružja. „Fiihrer očekuje da nijedna žrtva za domovinu nije preteška, kad za vojnike na fronti treba iskovati novo oružje." Jer je „to odlučujući doprinos u izvojevanju konačne pobjede". Nakon Speera za govornicu je stao Goebbels, a Speer je sjedio kao slušatelj u prvom redu: ,,S obzirom na opasnost od Židova u cijelom svijetu, ne smijemo si dopustiti sentimentalnosti. (...) Eksterminacija Židova u Europi nije pitanje morala, nego pitanje sigurnosti država. Židov će uvijek postupati u skladu sa svojim bićem i rasnim instinktom. On ne može drukčije. Kao što krumpirova zlatica uništava, štoviše, mora uništavati polja krumpira, tako Židov uništava države i narode. Protiv toga pomaže samo jedno: radikalno uklanjanje opasnosti."

Zar je nakon toga bilo bitno je li Speer prisustvovao Himmlerovu govoru o „konačnom rješenju", koji je održao u Posenu 6. listopada 1943., ili je, kako je tvrdio, neposredno prije toga otputovao?

U Speerovim bilješkama s konferencije o naoružanju u Fiihrerovu glavnom stožeru 22. kolovoza 1943. stoji: „Na osnovi jednog prijedloga Fiihrer nalaže da se poduzmu sve mjere kako bi se zajedno s državnim vodom SS-a maksimalno iskoristile snage iz koncentracijskih logora i tako požurila izgradnja odgovarajućih proizvodnih pogona te ponovno pokrenula proizvodnja A4\ Hitler je naredio sigurnu proizvodnju na sigurnim mjestima, uz upotrebu špilja."

10. prosinca 1943. državni ministar za naoružanje i municiju posjetio je tada najvažniji proizvodni pogon: podzemnu tvornicu Dora-Mittelbau u blizini gradića u Harzu, Nordhausena. Od kraja kolovoza tisuće zatočenika koncentracijskog logora ovdje je radilo na proširenju i preuređenju 20 kilometara dugačkog podzemnog sustava bunkera. Krajem godine tu je trebala započeti serijska proizvodnja „čuda od oružja" tipa VI i V (tada se to oružje zvalo A4).

Zatočenici su za vrijeme gradnje morali raditi i živjeti u vlažnim špiljama prepunim prašine.

Alexander Samila iz Ukrajine (zatočenik broj 28831) opisuje stanje u logoru krajem 1943.: „Neprestano se bušilo, pucalo, miniralo. Svjetlo u tunelu nije se nikad gasilo. Zatočenike su tukli

zbog svake sitnice. Ako ste unutra pokušali spavati, niste mogli, jer su drugi vikali. Dobili biste 25 udaraca gumenom palicom. Ja sam dobro prošao. Ukupno sam dobio samo sedam udaraca.

Današnji posjetitelj tog spomen-mjesta doznat će da je u razdoblju od listopada 1943. do ožujka 1944. ondje umrlo više od 2 300 zatočenika. Kad su isporučeni strojevi za proizvodnju raketa, položaj više od 20 000 radnika nešto se poboljšao: „smjeli" su spavati u barakama na ulazu u okno, jer je u bunkerima svaki metar prostora iskorišten za rakete.

Leon Pilarski iz Bvdgoszsza u Poljskoj (zatočenik broj 1245) nikad neće zaboraviti jednu večer: „Upravo smo kretali na večernju smjenu u okno, kad su nam naredili da se postrojimo. Svirao je orkestar. Esesovci su doveli 30 muškaraca. Usta su im bila zatvorena ljepljivom trakom. Ubili su ih pred nama." Prekršili su neke propise.

I Ewald Hansenstein je, zatočenik broj 74557, kao i svi drugi morao raditi dvanaest sati dnevno u oknima za proizvodnju raketa. „Nacisti su s pomoću tog oružja namjeravali dobiti rat. Zato su onamo dovukli koliko god su mogli zatočenika. Tko nije mogao raditi, strijeljan je ili su ga odvezli natrag - u neki drugi logor gdje bi umro. Zatim bi zatražili nove zatočenike. Tko to nije prošao, ne može ni zamisliti što se ondje događalo." Edwald Hansenstein, preživio je tri logora, između ostaloga i Auschvvitz. „Po mojem mišljenju Dora je bio najgori logor. Ljude su uništavali radom."

Da je Speer taj logor osobno inspicirao, nurnberški istražitelji nisu znali, pa je Speer pred sudom mogao lagati, a da to nitko nije mogao pobiti. Istina se doznala tek u istrazi za proces Dora, u kojem je Speer svjedočio 1968.

U svojim Sjećanjima, izdanim 1969., „uvjete u kojima su živjeli zatočenici u tom logoru Speer je nazvao barbarskima." Gitta Serenv, koja je radila na njegovoj biografiji, zapisala je kako Speer „još nikada u životu nije bio tako užasnut". Navodno je još istog dana poduzeo sve da se podigne još jedan logor s barakama.

Dokumente koji bi dokazali humanitarne razloge njegove odluke Speer nije mogao podastrijeti - no ministru naoružanja zacijelo je bilo važno da tu važnu proizvodnu granu ne ugrozi epidemijama (koje bi izazvale obustavljanje proizvodnje). I naposljetku, u Doru su ulazili i iz nje izlazili neki od najvećih njemačkih znanstvenika i inženjera Trećeg Reicha.

U Peenemunde na otoku Usedom u Sjevernom moru od kraja tridesetih godina isprobavale su se njemačke rakete. Speer je poznavao tim znanstvenika okupljenih oko VVernera Brauna još od 1939.

Povezivala ih je međusobna simpatija. 1942. Speer je Hitlera uspio zainteresirati za novi tip oružja.

7. srpnja 1943. Speer je u „Vučjoj jami" Hitleru prikazao film u boji o lansiranju jedne V2 i postigao željeni rezultat: „Fiihrer je odredio da se svim snagama pospješi proizvodnja A4 (=V2).

Smatra da će to oružje biti odlučujuće za rat", bilježi ministar naoružanja.

Speer je najprije poticao razvoj protuzračnih raketa. Bile su male, jeftine i neophodne za borbu protiv savezničkih bombardera koji su letjeli sve brže i na sve većim visinama. Znao je isto tako da se Hitler oduševljavao samo oružjem za napad. „Fiihrer naglašava", zabilježeno je u arhivu ministra naoružanja 13. /14. listopada 1942., „da razvoj takvog oružja ima smisla samo onda ako ćemo za prvi val uporabe imati najmanje 5000 komada takve municije."

Speer je sada, istina, obavljao dužnost „projektanta naoružanja", ali odnos prema Hitleru više nije bio kao onda kada su se obojica bavila projektiranjem zgrada i maketa. Razlog je bio očit: Hitler je u Prvom svjetskom ratu bio vojnik, a Speerov život i njegov cjelokupni nastup bili su nepopravljivo civilni. „Uvijek je izgledao kao civil koji se prerušio u uniformu", opisala ga je Hitlerova tajnica, Traudl Junge.

Tako se ministar i usred „totalnog rata naoružavanja" još uvijek sastajao sa suradnicima iz Uprave građevinske inspekcije. S njima je mogao otvoreno razgovarati. Willy Schelkes sjeća se razgovora koji se jedne večeri zapodjenuo uz bocu crnog vina: „Dok je bio samo arhitekt, bio je na istoj razini kao i Hitler. O toj su temi mogli razgovarati na istoj razini. Obojica su se zanimala za arhitekturu.

Sada je Speer bio član kabineta i Hitler je i njemu naređivao, na što Speer nije bio naviknut. Žalio se da se Hitler sada prema njemu sasvim drukčije ponaša."

Ministra naoružanja Hitler je, naravno, u svakoj prigodi obasipao pohvalama i priznanjima. Krajem 1943. u krugu ljudi oko Hitlera počele su se širiti glasine kako Speer namjerava postati njegov nasljednik. U svojim Sjećanjima Speer s užitkom opisuje kako bi Hitler na njegov „Heil Hitler!",

običavao odgovoriti s „Heil Speer!".

No stari „stranački borci" Speera jednostavno nisu doživljavali kao jednoga od njih. Za njih je Speer bio samo ambiciozni skorojević. Zbog nekoga tko im se, osim toga, „na kongresu gaulajtera" usudio prijetiti Himmlerovim „tretmanom", sasvim sigurno neće u roku od dva tjedna u svojim pokrajinskim upravnim jedinicama svu civilnu proizvodnju prebaciti na proizvodnju oružja. „Proizvodnja hladnjaka i radioprijamnika", vikao je Speer na čelnike nacističke države, „proizvodnja je koja ne služi ničemu drugom nego korupciji. Ta proizvodnja se danas nekim uglednicima ne prepušta kao dar, nego im se prodaje. (...) Ali predmet koji se danas više ne može kupiti u običnoj prodaji, (...) po mojem je mišljenu, u sadašnjem stadiju, predmet kojim se nekoga može podmititi. Stoga sam zamolio SS-ova državnog vodu Himmlera da mi stavi na raspolaganje svoju Službu sigurnosti radi otkrivanja takve proizvodnje..."

Kad se Speer u siječnju 1944. ozbiljno razbolio na tri mjeseca, stranačke glavešine su sve poduzele da ga ocrne kod Hitlera. Speera, koji je nakon toga glasno razmišljao o povlačenju s dužnosti, udobrovoljio je jedan Hitlerov izaslanik: „Poručite Speeru da ga volim!" poslao je Hitler poruku preko general-feldmaršala Erharda Milcha.

Hitler je vjerojatno shvatio da se taj suludi rat ne bi bio mogao nastaviti bez organizacijskih uspjeha njegova ministra: „Zbilja mogu reći: Speer, ne bih vam želio pjevati slavospjeve, ali vi i gospodin Saur (Speerov zamjenik) učinili ste čuda, i to usprkos zračnom ratu, te usprkos neprestanim manevrima, koji su zajedno s vašim suradnicima omogućili iznalaženje novih izlaza." „Bez mog rada rat bismo vjerojatno izgubili već 1942./1943.", napisao je Speer u svom posljednjem pismu Hitleru. On je bio Hitlerov ministar izdržljivosti.

Pred nirnberškim istražiteljima Speer je odmah nakon kraja rata priznao kako je bio „uvjeren da je rat izgubljen". Kad je u svibnju 1944. ministru dodijeljen novi pobočnik, Manfred von Poser, gospodar ga je najprije pitao hoće li Njemačka pobijediti u ratu. „U prvom sam trenu bio zaprepašten", opisuje nam von Poser tu neobičnu zgodu. „Zatim sam se sabrao i rekao: 'Mislim da ne možemo dobiti taj rat.'" On je moj odgovor primio mirno i nije ništa rekao. Po tomu sam shvatio da je volio kad mu govore istinu i upravo je to bila osnova na kojoj smo cijelo vrijeme gradili naš odnos."

Preuzimam odgovornost za sve; Zatvorenik Speer tijekom nirnberških procesa 1946.

Snosim odgovornost za to što sam izvršavao naredbe koje je Hitler izdavao. No nisam izvršavao sve naredbe. Speer u Niirnbergu, 1946.

Gdje god da se pred kraj rata pojavio, Speer bi mobilizirao snage koje su postale besmislene.

Smišljao bi parole ohrabrenja za koje je poslije i sam rekao da su bile posljedica „posebne vrste poremećenosti osjetila".

U svojoj se propagandnoj bitki najviše služio „čudom od oružja", koje se u 1944. u Dori trebalo započeti serijski proizvoditi. Početkom srpnja Speer je predložio Hitleru da snimatelj VValter Frentz snimi film u boji o probnom lansiranju VI i V2. Hitler je pristao, ali je zabranio da se na filmu prikaže uređaj za ispaljivanje - što je bilo isto kao da je film i zabranio.

Zato je Speer film mogao prikazati samo u uskom krugu. U njemu je bio i Goebbels koji je o tomu s oduševljenjem pričao: „Kad bismo taj film mogli pokazati u svim kinodvoranama, ne bih više morao održati nijedan govor niti napisati nijedan članak..."

No Goebbels je morao nastaviti pisati, a Speer držati govore. U dokumentima koje je Speer nakon rata predao saveznicima nema njegovih rukopisa. No sačuvala se jedna tonska vrpca. Speer, koji je pred Niirnber-škim sudom izjavio da se aktivno borio protiv „čuda od oružja", 5. prosinca 1944. (u to su vrijeme Amerikanci već zauzeli Aachen!) pred željezničarima je održao govor, koji se prenosio na radiju: „Naše osvetničko oružje VI i V2 cijelom će svijetu dokazati da je njemačka ratna tehnika unatoč svemu naprednija od drugih. Jamčim vam da će se protivnik morati spremiti na slična iznenađenja i na drugim područjima ratovanja."

Potom je Speer došao na temu kojom su se u ratom razrušenoj „domovini" svi najviše bavili bespomoćnost njemačke protuzračne obrane: ,,I na tom smo području dosad uspješno radili, i to, kako je to obično na takvim odlučujućim područjima, potiho. Jamčim vam da smo po kakvoći

obrambenih sredstava već sada postigli razinu koja će ubrzo doći do izražaja u vidljivim uspjesima."

To je rekao čovjek koji je već prije nekoliko mjeseci u predstavkama Hitleru neprestano ponavljao kako nakon razaranja njemačke tvornice benzina „nedostaju sirovine potrebne za vođenje suvremenog rata": njemački Luftivaffe imao je na raspolaganju manje od 10% potrebne količine kerozina! „Beskorisni nastavak rata i nepotrebna razaranja otežavaju obnovu. Njemački su narod pogodile oskudica i bijeda", zaključio je Speer u svojoj završnoj riječi 31. kolovoza 1946. pred Nirnberškim sudom. „Taj narod će nakon završetka ovog sudskog postupka Hitlera prezreti i prokleti kao dokazanog uzročnika svoje nesreće."

Vlastitu odgovornost što je Hitlerov odavno izgubljen rat produživao i organizirao do samog kraja, nije spomenuo nijednom riječju.

Početkom kolovoza 1944. Hitlerovi pomoćnici okupili su se posljednji put na Kongresu voditelja državnih i pokrajinskih upravnih jedinica u posen-skom dvorcu. Rusi su već bili u Istočnoj Pruskoj, a Amerikanci i Englezi umarširali su u Pariz: počeo je sumrak bogova Trećeg Reicha. Himmler je uzeo riječ: „Svi mi želimo samo jedno: kad će povijest suditi o ovom vremenu,... da za nas (Hitlerove sljedbenike) kaže: Hitlerovi sljedbenici bili su odani, poslušni, vjerni, izdržljivi..."

Speer nije osporavao da je taj put bio prisutan. A SS-ov državni vođa, „dragi stranački drug" Himmler, osam tjedana nakon toga dobio je telegram: „Možete se pouzdati u to da ću vam i u teškim okolnostima koje nam predstoje uvijek ostati vjeran. Heil Hitler! Vaš Speer."

No u to vrijeme Speer više nije ni pomišljao na to da veličanstveno propadne s drugim sljedbenicima. članak u engleskom tjedniku Observer ohrabrio ga je na opasan hod po oštrici noža: „U Speeru", pisao je nepoznati autor o poznatom neprijatelju, „vidimo ostvarenje menadžerske revolucije. (...) On je isto tako mogao biti član bilo koje druge stranke, da mu je ta stranka osigurala posao i karijeru. (...) On simbolizira tip čovjeka koji je važan u svim državama koje vode rat: tip čistog tehničara. (...) Ovo je njihovo vrijeme. Riješit ćemo se svih Hitlera i Himmlera i zadržati ćemo sve Speere, jer što god se takvima dogodilo, uvijek će ih biti."

Speeru je taj članak bio poznat i za njega je bio jasan znak. Počeo je graditi most za koji se nadao da će odvesti u budućnost. Nije imao ni četrdeset godina, i „tisućljetni Reich" kako se govorilo, nije bio sve na svijetu.

Pred (zapadne) saveznike nije želio doći praznih ruku. Za razliku od Istočne fronte, gdje je Wehrmacht pri povlačenju sve razorio, ministar naoružanja u Italiji, Francuskoj i Belgiji spriječio je politiku „spaljene zemlje". Njegov pobočnik, Manfred von Poser, opisao je kako je Speer vješto obr-latio Hitlera: „Speer je bio umjetnik u priopćavanju nekih stvari Hitleru i kad bi Hitleru rekao da nakon ponovnog osvajanja nekog područja- a to je Hitler najradije čuo - to područje ponovno treba dovesti u red, a potom ga paralizirati, Hitler bi se s time složio."

Paraliziranje nije značilo ništa drugo nego odvrtanje osigurača ili razaranje opskrbnih kanala.

Simbolična radnja, naložena onima iza fronte.

U vlastitom bloku Speer je tražio „sve fanatičniju vjeru" u konačnu pobjedu i neprestane „nove žrtve". Gradovi su gorjeli, djecu i starce slalo se u pokolj, a Speer se još u studenome 1944. razmetao: „Ma koliko težak bio naš položaj i beznadno uklanjanje tih poteškoća, nikako se ne smijemo umoriti."

Uzvišene riječi za frontu. Ono što je u toj etapi poduzimao trebalo je spriječiti razaranje njemačke industrije. To je 27. veljače 1945. u dvorcu Landsberg, na obiteljskom imanju obitelji Thvssen, čvrsto obećao uskom krugu rurskih industrijalaca. Bila je to investicija u budućnost: Speer se u to vrijeme već vidio kao neka vrsta „ministra obnove" u poslijeratnoj Njemačkoj.

Kad je Hitler Neronskon naredbom od 18. ožujka želio osujetiti te planove, Speer je bio „ljut, vrlo ljut", rekao nam je pobočnik von Poser. Otputovao je Hitleru u Berlin i zatražio da povuče naredbu o razaranju cijele Možda je to bilo svjesno zamagljivanje savjesti; Albert Speer kasnih 70-ih Speer je bio čovjek koji je djelovao vrlo skromno. Iz njega je zračila simpatija. Način na koji je

govorio i na koji bi nešto izrekao, bio je nekako topao. Jednostavno rečeno, ponašao se civilizirano.

Traudl Junge, Hitlerova tajnica zemlje: „Nastavit ću raditi samo u skladu sa svojim razumom, uvjerenjem te vjerom u budućnost, ako se vi, moj Fiihreru, kao i dosad izjasnite za očuvanje naše nacionalne snage."

Speer je svojem Fiihreru prijetio ostavkom: zbog odbijanja izvršenja zapovijedi i otvorenog kritiziranje Hitlera - onih je dana tisuće ljudi bilo kažnjeno smrću. No Speer je primljen u Državnom uredu. Svojem Fiihreru, koji ga je „volio", morao se ponovno zakleti na vjernost.

Zauzvrat mu je Hitler do posljednjeg dana dao odriješene ruke.

I što sad? Je li to bio „rastanak" ili „stavljanje na raspolaganje"? Od svih zagonetki vezanih uz Speera najveća je zagonetka putovanje u Berlin 23. travnja 1945.

Sigurno je jedno: nakon Hitlerova posljednjeg rođendana u katakombama „Fuhrerova bunkera" Speer je - kao i mnogi visoki nacistički dužnosnici - pobjegao iz Berlina. Slijedila je dvodnevna odiseja kroz Sjevernu Njemačku. Ministar naoružanja pojavio se 23. travnja u Mecklenbrugu: u Zračnoj luci Rechlin, koja je služila kao poligon za testiranje ratnih zrakoplova. Ondje su ga svi poznavali, Speer je bio gost na bezbrojnim letačkim revijama. Ministar naoružanja i njegov pobočnik, Manfred von Poser, unajmili su jednomotorni zrakoplov tipa Fieseler Storch.

Odletjeli su u Berlin i sletjeli na osi Istok-Zapad, između Slavoluka pobjede i Brandenburških vrata.

Prije šest godina Speer je tu ulicu preuredio za Hitlerove parade, a sada je u opkoljenom glavnom gradu služila kao uzletište. „Moje je mišljenje da je Speer imao dobar razlog da odleti u Berlin", rekao nam je Manfred von Poser. On je u posljednjoj godini rata svakodnevno bio u ministrovoj blizini, a naposljetku odmah uz crtu fronte koja se povlačila. „Ja mislim da se iza toga nešto skrivalo i da ga je to potaknulo da odleti u Berlin. Moguće je da se Speer zabrinuo kako bi ga Hitler mogao imenovati nasljednikom.

To bi ga dodatno opteretilo, tako što bi utjecalo na savezničku prosudbu i kasniji angažman u obnovi Njemačke, na što je još računao."

Je li strah da će ga Hitler imenovati svojim nasljednikom Speera natjerao u Državni ured, u, kako je poslije rekao, „ruševinu svog života"? Pustolovina se isplatila: Hitler nije njemu, nego Donitzu prepustio odgovornost za narod kojega je upropastio. U Hitlerovoj oporuci Speer nije spomenut ni jednom riječju.

Da Speer nije odletio u Berlin, Hitler bi svog najboljeg tehnokrata sasvim sigurno imenovao članom kabineta - a možda bi ga čak proglasio svojim nasljednikom. No Speer je to izbjegao.

Godinu dana poslije Speer je kao jedini glavni okrivljenik pred Nirn-berškim sudom preuzeo „ukupnu odgovornost" za djela čovjeka kojem je prodao dušu. Do kraja života tvrdio je, međutim, kako nije znao za zločine koje je režim počinio.

Sud ga je osudio na 20 godina zatvora. Godine 1966. Albert Speer je pušten na slobodu, te je 1981. umro u Londonu.

Nasljednik KARL DONITZ U napad - potapanje.

Besmisleno je tvrditi da vojnik ili časnik mora biti apolitičan.

Da nismo dobili Fuhrera, u Njemačkoj sada ne bi bilo nijednog čovjeka.

Svi mi zajedno u usporedbi s Fiihrerom obični smo jadnici.

Wehrmacht mora biti fanatično vezan za čovjeka kojemu se zakleo na vjernost.

Svatko tko je imalo defetist, slabi obrambenu volju naroda i mora se istrijebiti.

Radije bih jeo zemlju nego da se moji unuci odgajaju u židovskom duhu i židovskoj prljavštini te se zaprljaju time.

Ja jesam i ostajem legalni državni poglavar. Do svoje smrti.

Donitz Zarađivanje novca kao jedini cilj ne može zadovoljiti čovjeka. Donitz, 1920.

On radi brzo i pouzdano. Vrlo se lijepo usmeno i pismeno izražava. Živa je duha i otvoren za sva stručna pitanja. Vrlo je ambiciozan i želi se istaknuti i steći priznanje; teško mu pada podrediti se i ograničiti se na svoje područje rada. časnicima u admiralskom stožeru morat će više nego dosad dati

potrebnu samostalnost. Vatrenog je temperamenta i pun unutarnjeg poleta, za svoju se dob često doima nemirno i neuravnoteženo. Mora naučiti stvari uzimati mirnije i ne postavljati pretjerane zahtjeve, prije svega prema sebi. Promjenjivo zdravstveno stanje (želučane tegobe) vjerojatno djelomice uvjetuje unutarnji nemir koji se na njemu često vidi. Admiral VVilhelm Canaris u jednom izvješću o Donitzu, 1931.

Mora vam biti jasno da će taj rat potrajati i da ćemo biti sretni završi li neriješeno. Donitz o predstojećem ratu, 1939.

Baš me zanima kako će sada izgledati Njemačka, bez nacionalsocijalizma, prepuna stranaka i Židova, koji će iskoristiti svaku priliku da kritiziraju, nanose štetu i unose razdor. Sve možemo zahvaliti Fiihreru; njemačkom narodu sve je donio nacionalsocijalizam. Donitz, 1944.

Najkasnije za godinu dana, možda još ove godine, Europa će shvatiti da je Hitler u Europi jedini državnik od formata. Donitz, travanj 1945.

Svim zapovjednicima: 1. Zabranjen je svaki pokušaj spašavanja članova potopljenog broda, dakle izvlačenje preživjelih na čamac za spašavanje, okretanje prevrnutih čamaca za spašavanje, davanje hrane i vode. Nakon što se potope neprijateljski brodovi i posade, spašavanje je u suprotnosti sa najprimitivnijim pravilima ratovanja.

2.1 dalje vrijede zapovijedi o dovođenju kapetana i glavnih inženjera.

3. Brodolomci se smiju spasiti samo onda kada mogu dati važne iskaze za podmornicu.

4. Treba biti nemilosrdan. Misliti na to da neprijatelj u bombardiranjima njemačkih gradova ne misli na žene i djecu.

Donitzova zapovijed, 1942.

Naš život pripada državi. Naša je čast u ispunjavanju dužnosti. Nitko od nas nema pravo na privatni život. Ovdje je riječ o tomu da moramo dobiti rat. Fanatičnom predanošću i voljom za pobjedom moramo težiti ispunjenju tog cilja. Donitz, 1943.

Kad je vojniku izdana zapovijed da se bori, njega se ne tiče ima li ta borba smisla ili ne. Donitz, 1945. Šteta što čovjek poput Donitza ne predstavlja Stranku, nego je predstavlja Gori-ng, koji sa Strankom ima isto toliko veze kao i krava s atomskom fizikom. Goebbels (Dnevnik), 1945.

Mi vojnici ratne mornarice znamo što nam je činiti. Nepokolebljivo ispunjavajući našu vojničku dužnost, bez obzira na to što se oko nas događa, poput stijene smo što pruža otpor, hrabri, nemilosrdni i vjerni. Onaj tko tako ne postupa hulja je koju moramo objesiti i staviti joj natpis: ovdje visi izdajnik, koji je iz podlog kukavičluka pridonio tomu da njemačke žene i djece umiru, umjesto da ih je kao muškarac štitio." Donitz, travanj 1945.

Najvažnije je neumorno stražariti nad najljepšim i najboljim što nam je dao nacionalsocijalizam, nad jedinstvom naše nacionalne zajednice. Unatoč našem sadašnjem potpunom vojnom slomu naš narod izgleda drukčije nego 1918. Nije razdijeljen. Kad ukinemo neke oblike nacionalsocijalizma i kad nestanu drugi oblici protivnika, najbolji je sadržaj nacionalsocijalizma sljedeći: po svaku cijenu zadržati zajedništvo našeg naroda. Donitz, 9. svibnja 1945.

Smatrao sam da je Njemačka krenula pravim putem. Donitz o „preuzimanju vlasti", 1958.

8. svibnja 1946. u dvorani Palače suda u Nurnbergu vlada potpuni muk. Optuženik prilazi mikrofonu, uspravlja se, a zatim jasno naglašavajući riječi i mirnim glasom čovjeka koji pokazuje svoju savjesnost, a ne kajanje izgovara: „Postupao sam prema svojoj savjesti. Isto to ponovno bih učinio."

Poslije su mu dali zastrašujući naziv, „vražji admiral". Upravo to pretjerivanje najbolje opisuje hladnokrvnog počinitelja iz uvjerenja, Karla Donitza. Kako ćemo objektivno procijeniti čovjeka koji u sebi ima i dobra i zla? Spasioca dva milijuna prognanika s Istoka? Hladnokrvnog tehnokrata ubilačkog rata? Za saveznike nije bilo sumnje tko je Donitz: ratni zločinac - čovjek koji je „svojim" podmornicama vodio neumoljivu ratnu politiku, zbog koje je život izgubilo 30 000 savezničkih mornara i u pravilu tri od četiri člana posade na njemačkim podmornicama; čovjek koji je 30. travnja 1945. u svojoj apsurdnoj odanosti Hitleru telegrafirao: „Bezuvjetno sam vam odan. (...) Ako me sudbina prisili da kao nasljednik, kojega ste vi odredili, vodim Njemački Reich, okončat ću taj

rat kako mi to nalaže jedinstvena junačka borba njemačkog naroda."

Tek danima nakon 1. svibnja 1945. vrhovni je admiral doznao za Hitle-rovu smrt. Sada je i službeno stupio na dužnost zbog koje je u Nurnbergu bio u središtu zanimanja svjetske javnosti: postao je Hitlerov nasljednik - upravitelj ostavine razorenog „tisućljetnog Reicha". Ostala su mu 23 dana da kao državni vođa pokuša „vladati" zemljom. Donitz je uvijek činio ono što su mu naredili i govorio kako ima čistu savjest, iako je morao znati da je režim na čije je čelo na kraju došao bio zločinački. Donitz je istodobno bio osoba koja je sve znala i koja je u svemu sudjelovala. No on je sebe doživljavao kao „apolitičnog vojnika". Rekao je da je poslušno izvršavao svoju dužnost i ništa više. Donitz - podanička figura?

Korijeni te slijepe odanosti autoritetima u berlinskom su djetinjstvu na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Donitzova majka umrla je kad su mu bile četiri godine. Otac, inženjer, oba je sina odgojio sam i poslušnost im usadio kao najvažniju obvezu. Služenje caru i domovini u kući Donitzovih smatralo se najvažnijom dužnošću. Osobna sreća svedena je na sporednu stvar. Već kao dijete, a još više kao mladić, naučio je što znači pruska disciplina i vojni dril. Slovio je kao zatvoren, ali svestran; kao i narodne mase oduševljavao se carskom mornaricom, ukrasom mlade nacije, koja je nestrpljivo tražila „svoje mjesto pod Suncem".

U toj atmosferi neobuzdane nacionalne zanesenosti odučio je postati časnikom carske ratne mornarice. Njegova profesionalna želja bila je u skladu sa sanjarskim duhom jedne nemirne ere. časnik na ratnom brodu Njegove Visosti - to je jamčilo ugled i osim toga, bilo idealno rješenje kako je napisao u svojim memoarima - da poveže „sklonost prema vojsci" i „čežnju za daljinom". 1. travnja 1910. osamnaestogodišnjem Karlu Donitzu ispunio se san o vojničkom životu na moru. Već na prvim satovima u Školi ratne mornarice u flensburškoj četvrti Miirvvik predavači su mladim kandidatima usadili svijest o elitističkom staleškom moralu ratne mornarice: „mirnoća" i „besprijekorno ponašanje" slovili su kao najveće dužnosti, isto kao i „pristojnost" te „zakletva" da neće napraviti ništa što bi bilo ,,u suprotnosti s moralnim načelima pravilnog ponašanja". Ondje, u golemoj ciglenoj zgradi Škole ratne mornarice u flensburškoj četvrti Miinvik započela je karijera Karla Donitza. Ondje će i završiti. .3?? .,^„,„. _.,..„....,....,.......,,..,,„.,. ..:,.........,...:.,........».,...,.., .Guido KnoDo: HITLEROVI POMnfNtn Dosadna teorija nije ga zanimala. Donitz je čeznuo za djelima, akcijom na otvorenom moru te za vojničkim drugarstvom - ta je želja postala još veća kad mu je u ljeto 1912. umro otac. Nakon majčine smrti on mu je bio jedino uporište. U potrazi za zamjenom, prijateljem koji bi mu bio poput oca, podupirao ga i pomagao mu, susreo je pomorskog časnika von Loevvenfelda, svog idola i mentora. Von Loewenfeld poslao ga je na SMS Breslau. „Veseliš li se?" pitao ga je. „Ne, gospodine kapetane, nimalo se ne radujem. Želio sam otići u Istočnu Aziju u odred krstarica!"

Loevvenfeldu se svidjela pretjerana zastavnikova odlučnost. Istina, lju-tito ga je nazvao „nezahvalnom kornjačom", ali to nije mislio ozbiljno. Nadvladala je simpatija i Donitzova se ljutnja slegla kad je doznao da Breslau isplovljava na otvoreno more. Snovi o putovanju u daleke zemlje konačno su se ostvarili. Donitz je dobio priliku da se dokaže na otvorenom moru. Svoje zadatke u svojstvu admirala ispunjavao je na veliko Loewenfeldovo zadovoljstvo i izobrazbu završio s ocjenom „izvrstan" - iznimno viskom ocjenom, kojom su se u ratnoj mornarici nagrađivala samo iznimna postignuća. To nije posljednji put da je Donitz najbolji u razredu. Najveće vojne pohvale poput crvenog konca provlače se kroz osobni karton Prusa, koji je još u mladim danima, kao budući časnik u Prvom svjetskom ratu, stekao glas iznimno hrabrog vojnika, koji će život staviti na kocku jer je to smatrao svojom dužnošću prema domovini.

Izbijanje rata i prvo vatreno krštenje Donitz je doživio u Sredozemnom moru - na Breslauu, maloj krstarici koja je zajedno s bojnom krstaricom Goebben bila pod turskim zapovjedništvom. Brodovi su Osmanlijsko carstvo trebali pridobiti na stranu Centralnih sila. Dok se odluka nije donijela, Breslau je morao biti usidren u luci. Posada je bila osuđena na mirovanje, a najviše je Donitz patio zbog „neslavnog čekanja", tijekom kojeg je dobrodošla promjena bio posjet njemačkog zapovjednika u dardanelskoj utvrdi, generala VVebera. Dvije godine poslije Donitz se ponovno našao u društvu visoko

odlikovanog gospodina s monoklom, ali ovaj put ne kao vojnik, nego kao prosac generalove kćerke, medicinske sestre u vojnoj bolnici, Ingeborg Weber. Nakon godinu dana par se vjenčao u Berlinu.

Njegova druga velika ljubav bilo je novo oružje: podmornice su obećavale slavu i nadu u ratnu pobjedu. Bile su aduti Carevine. Nakon neodlučenog ishoda pomorske bitke kod Skagerraka, Berlin je započeo s opširnim programom proizvodnje ne bi li pomorskom blokadom slomio engleski otpor.

U siječnju 1917., odmah nakon završetka tečaja za stražarske časnike, započela je Donitzova uspješna karijera u podmorničkim oružanim snagama. Njegov prvi zapovjednik na U39 bio je pomorski časnik s činom kapetana Walter Forstmann - „podmornički as" i jedan od najuspješnijih ratnih zapovjednika. Pod njegovim zapovjedništvom u zagušljivoj skučenosti čeličnih cijevi, Donitz je prvi put doživio osjećaj zajedništva i povezanosti koji vlada u podmornici. Za mladog je časnika to bio izrazito snažan osjećaj, o kojem je još desetljećima oduševljeno pričao: „Svi za jednoga, jedan za sve", glasila je otada njegova deviza. „Bili smo jedna velika obitelj, u morskim dubinama potpuno odcijepljena od svega. Posada na podmornici zajednica je koju povezuje ista sudbina, i ljepša se rijetko može naći. Pripadati joj, neizmjerna je vrijednost i nezaboravan doživljaj.

Kad je tri mjeseca poslije, u veljači 1918., na UC 25 preuzeo prvo zapovjedništvo nad podmornicom, prema vlastitim se izjavama osjećao „moćnim poput kralja". Donitz je stekao carevu zahvalnost, jer je smiono Nnapavši neprijateljski brod, prodro u talijansku ratnu luku Porta Augusta - hrabra akcija koja mu je donijela viteški orden kneževske kuće Hohen-zollerna. čini se da je bio pretplaćen na uspjeh kad je dobio još bržu podmornicu, UB 68, no 4. listopada 1918., odmah nakon ponoći, u napadu na engleski konvoj trgovačkih brodova pod vojnom pratnjom napustila ga je vojnička sreća. 50 morskih milja od sicilijanske obale UB 25 morala je izroniti na površinu. Jedan pogodak Donitza je naposljetku prisilio da svojim ljudima naredi: „Napuštajte brod!" U nekoliko sekundi podmornica je potonula i za sobom povukla četiri mornara. Natporučnika na bojnom brodu, Karla Donitza, i većinu drugova pokupio je britanski ratni brod Snapdragon. Zapovjednik je pozdravio zatočenika udarcem dlana o dlan i kratko rekao: „Dakle, kapetane, sad smo raščistili račune. Noćas ste mi potopili jedan parobrod, a sad sam ja potopio vas."

Prva postaja u zarobljeništvu bio je logor Fort Verdalla na Malti. Strastveni mornar teško je podnio da je rat za njega tako sramotno završio, a težak mu je udarac bio kad je u britanskim novinama pročitao članak o njemačkom porazu i propasti monarhije. Jedan se svijet srušio, i to ne samo za njega: upravo su pobunjeni mornari izazvali revoluciju! Na ulicama njemačkih gradova vladala je anarhija, prevrat, nered, neposlušnost - za Donitza prava trauma. „Prije nekoliko tjedana još sam se borio kao vojnik", prisjećao se. ,,U svojoj maloj službi morao sam vršiti svoju dužnost i nisam mogao voditi brigu o političkim odnosima širih razmjera. Tek sam sada shvatio u kakvom je položaju Njemačka. Moja vjera u političku mudrost vladara oslabjela je. Promijenio sam se." Iako mu je tijekom prijevoza zarobljenika s Malte po Sredozemnom moru do britanskog logora u Sheffieldu upalo u oči „kakvim su nas nadmoćnim materijalima i snagama saveznici porazili", u krugu drugova vjernih caru u svojoj baraci Hohenzollern i dalje je zastupao legendu o „nepobjedivoj vojsci", kojoj su crveni revolucionari zabili nož u leđa.

Donitz je po svaku cijenu želio kući. Kao razlog naveo je tešku bolest, pa je nakratko smješten u duševnu bolnicu te se u rano ljeto 1919. vraća u Njemačku. Poslije je pisao da je „prevagnulo razmišljanje kako vojnik njemačku državu ne smije napustiti, bez obzira na to kojeg je oblika ta država. To bi bilo u suprotnosti s njemačko-pruskim načelom nesebičnog služenja stvari." Prema Ebertovoj33 Republici povratnik iz rata nije osjećao ništa doli gađenja i mržnje. Donitzu je nedostajala stara vlast. Nove slobode bile su mu grozne. Kao i drugi razočarani, vojnik se zakleo sam sebi: „Nikad više studenti 1918.!"

Jednom je otišao u rat za cara i carevinu. Sada nije bilo ni jednog ni drugog. VVilhelm II. živio je u azilu u Nizozemskoj, a Donitz se osjećao okružen moćnim neprijateljima: politički protivnici kod kuće, prije svega radnički i vojnički sovjeti, zemlju su doveli u stanje nasilja, gladi i kaosa; mirovni ugovor doživljavao je kao „nametnutu sramotu", tim više što ratna mornarica nije smjela imati više od 15 000 mornara. Iako je Donitz odmah nakon zarobljavanja izjavio „da je s pomorstvom i ratnom mornaricom raskrstio" i premda se nakratko bavio mišlju da potraži posao kao civil, ostao je vjeran pomorstvu. „čovjek mora težiti tomu da pristojno ispunjava svoju dužnost."

Donitz je služio domovini, a ne sustavu. Još uvijek ga je mamilo „neponovljivo podmorničko drugarstvo". Njega, međutim, zasad nije bilo. Versajski ugovor Reichu je kategorički zabranio posjedovanje podmornica. Njemačka je smjela imati samo šest krstarica, šest oklopnjača, dvanaest razarača i dvanaest torpednih čamaca. Ali i u toj za Donitza obeshrab-rujućoj situaciji postojao je tračak nade. Kad ga je kapetan korvete, Otto Schultze, u ljeto 1919. pitao želi li i dalje služiti u mornarici, Donitz je odgovorio pitanjem: „Mislite li da ćemo uskoro moći imati podmornice?"

Schultze je odgovorio: „Naravno da hoćemo. Neće uvijek biti ovako."

Razgovor sa starim i novim nadređenim ohrabrio je Donitza da se u Kielu pun poleta uhvati u koštac s novim zadatkom. Natporučnik na bojnom brodu bio je zadužen za odabir pomorskih časnika, što je bila ključna dužnost. Kao uvjereni protivnik Republike u časnički je zbor pri33 Friedrich Ebert - njemački političar, od 1913. predsjednik socijaldemokrata, od 1918. državni kancelar, a od 1919. i predsjednik države koji se zalagao za stabiliziranje parlamentarne demokracije. mao isključivo monarhiste. To, dakako, nije promijenilo katastrofalan materijalni položaj njemačke ratne mornarice. Carska flota, nekoć ponos nacije, ležala je na morskom dnu nedaleko od uporišta britanske flote, Scapa Flow. Kako bi spasila „čast zastave i nacije", u ljeto 1919. flota se sama potopila.

Novo doba Donitzu nije obećavalo ništa dobro. Ujesen 1919. politička je situacija u Njemačkoj postajala sve kaotičnija. Mirisalo je na građanski rat. „Crvenoarmijci" su rušili državu, dragovoljački odredi poput onoga Donitzova mentora, von Loewensteina, uz odobrenje „demokrata" pucali su na pobunjenike. Donitz je bio uvjeren da će se Njemačka opet uzdignuti kad se prevlada „vrijeme sustava". Progonio ga je strah: strah od siromaštva, strah od pobjede lijevo orijentiranih revolucionara. Rat koji je objavio omrznutoj Republici Donitz je opravdavao nesposobnošću Republike da se brine za red i mir. „Odbili smo marksističku državu", prisjećao se 1944., „jer je negirala sposobnost naroda da se brani i sve ono što je vojniku sveto".

Već u ožujku 1920., kad su u Kappovu puču pobunjeni mornari pokušali srušiti Republiku, monarhisti su nanjušili svoju priliku. I Donitz, koji je u međuvremenu postao zapovjednik torpednog čamca, tajno se nadao uspjehu dobrovoljačkih odreda. Smatrao je da su jedino oni sposobni „jamčiti ponovnu revoluciju, koja je postala boljševička". No doživio je razočaranje, puč nije uspio, a gospodarski položaj Njemačke još se više pogoršao - i za obitelj Donitz, koja je u međuvremenu trebala prehraniti troje djece. časnik u usponu nije imao previše vremena za ženu i djecu. Donitzu je nešto drugo bilo na pameti. Želio je napraviti karijeru. Od lipnja 1920. ponovno je preuzeo dužnost zapovjednika i kao pomorski časnik u taktičkim vježbama na moru učio tehnike otkrivanja brodova, pristajanja uz drugi brod i iznenadnog napada. Kasnije će te taktike nazvati „taktikama čopora" i proglasiti ih svojim patentom.

Svi mi želimo služiti našem Hitleru; kontraadmiral Donitz (1939.)

Donitz je bio vrlo smiren čovjek energična nastupa. Imali smo dojam da je vuno razmišljao, ali da je nakon toga vrlo brzo djelovao.

Hans Rudolf Rosing, zapovjednik podmorničkih snaga Zapad Nezaustavljivo je napredovao. U ožujku 1923. u Berlinu je postao referent ratne mornarice za „političke i organizacijske aspekte Obrambenog odjela" (Al), a koji je zbog Versajskog ugovora zapravo bio prikriveni admiralski štab. U vladi je četiri godine zastupao interese mornarice i svojom je revnošću civile uvjerio u potrebu postojanja pomorskog ratnog oružja. Donitz se pokazao dobrim pregovaračem pa ga je voditelj njegova odjela silno hvalio: „Vrlo je vješt u kontaktima s drugim ministarstvima i upravama, a zahvaljujući svojoj stručnosti i osobnosti za svoj odjel u pregovorima postiže najbolje."

Od pisaćeg stola ponovno ga je odvukao brod. Ponovni susret s prošlošću: kao časnik palube na krstarici Nymphe Donitz je ponovno susreo svog pokrovitelja, von Loewenfelda, koji je sada zaokružio njegova ideološka uvjerenja. Donitz je preuzeo dogmatska uvjerenja svog reakcionarnog i radikalnog bliskog prijatelja, te među drugovima rovario protiv boljševika i Zidova. Njegovu mržnju još je više raspirila teška gospodarska situacija u Reichu, koja se odrazila i na položaj njegove obitelji.

Na tom kriznom tlu jedan je čovjek položio kamen temeljac svog uspona i putujući zemljom vrbovao glasače obećavajući odlučno vodstvo, stvaranje reda i uklanjanje kaosa. Parole demagoga Adolfa Hitlera postigle su svoj cilj i kod višeg časnika admiralskog štaba, Karla Donitza. Taj je čovjek obećavao ono što je Donitz žarko želio: snažnu Njemačku i izglede za ratnu mornaricu jačine jedne velesile. Za Donitza je Hitler bio utjelovljenje nade. Nakon rata je napisao: „Vjerovao sam da je Njemačka krenula pravim putem." Tim više što mu je taj put obećavao profesionalno napredovanje. Hitlerovo prisvajanje vlasti za Donitza je bio „pozitivan novi početak za naciju".

Konačno netko „energičan".

Dok je Hitler u Reichu osvajao vlast, Donitz je bio na dugom putovanju. Putna Hindenburgova stipendija koju mu je dodijelio predsjednik Reicha omogućila mu je petomjesečni put u „zemlju čuda, Indiju" i Južnu Svi mi želimo služiti našem Hitleru; kontraadmiral Donitz (1939.)

Donitz je bio vrlo smiren čovjek energična nastupa. Imali smo dojam da je puno razmišljao, ali da je nakon toga vrlo brzo djelovao.

Hans Rudolf Rosing, zapovjednik podmorničkih snaga Zapad Nezaustavljivo je napredovao. U ožujku 1923. u Berlinu je postao referent ratne mornarice za „političke i organizacijske aspekte Obrambenog odjela" (AT), a koji je zbog Versajskog ugovora zapravo bio prikriveni admiralski štab. U vladi je četiri godine zastupao interese mornarice i svojom je revnošću civile uvjerio u potrebu postojanja pomorskog ratnog oružja. Donitz se pokazao dobrim pregovaračem pa ga je voditelj njegova odjela silno hvalio: „Vrlo je vješt u kontaktima s drugim ministarstvima i upravama, a zahvaljujući svojoj stručnosti i osobnosti za svoj odjel u pregovorima postiže najbolje."

Od pisaćeg stola ponovno ga je odvukao brod. Ponovni susret s prošlošću: kao časnik palube na krstarici Nymphe Donitz je ponovno susreo svog pokrovitelja, von Loewenfelda, koji je sada zaokružio njegova ideološka uvjerenja. Donitz je preuzeo dogmatska uvjerenja svog reakcionarnog i radikalnog bliskog prijatelja, te medu drugovima rovario protiv boljševika i Židova. Njegovu mržnju još je više raspirila teška gospodarska situacija u Reichu, koja se odrazila i na položaj njegove obitelji.

Na tom kriznom tlu jedan je čovjek položio kamen temeljac svog uspona i putujući zemljom vrbovao glasače obećavajući odlučno vodstvo, stvaranje reda i uklanjanje kaosa. Parole demagoga Adolfa Hitlera postigle su svoj cilj i kod višeg časnika admiralskog štaba, Karla Donitza. Taj je čovjek obećavao ono što je Donitz žarko želio: snažnu Njemačku i izglede za ratnu mornaricu jačine jedne velesile. Za Donitza je Hitler bio utjelovljenje nade. Nakon rata je napisao: „Vjerovao sam da je Njemačka krenula pravim putem." Tim više što mu je taj put obećavao profesionalno napredovanje. Hitlerovo prisvajanje vlasti za Donitza je bio „pozitivan novi početak za naciju".

Konačno netko „energičan".

Dok je Hitler u Reichu osvajao vlast, Donitz je bio na dugom putovanju. Putna Hindenburgova stipendija koju mu je dodijelio predsjednik Reicha omogućila mu je petomjesečni put u „zemlju čuda, Indiju" i Južnu Aziju. Kod kuće, u Reichu, SS i SA terorom su uvodili red. Donitz je uživao u ljepotama egzotičnih kultura i „skladu bajkovite zemlje", koja je mornara na putovanju potaknula na razmišljanje „da i stanovnici Balija možda imaju isto toliko unutarnje uglađenosti i kulture srca kao i Europljani".

Kad se ukrcao na parobrod za domovinu, u mislima je ponovno bio u Njemačkoj i u „skučenom prostoru" - Donitz na putu u Treći Reich, „politički sustav" svojih snova na čijem se čelu odlučan, dugo očekivani čovjek spremao ispuniti i snove o ratnoj mornarici. Hitler je odobrio proširenje flote i već u jesen 1933. Donitz je „kao časnik sjajnih duhovnih i karakternih osobina, zdravih ambicija i izrazitih 'zapovjedničkih sposobnosti' - kako glasi ocjena iz studenoga 1933. - unaprijeđen u kapetana fregate. Već je odavno znao: lojalnost Fiihreru se isplati. Umorstvo šefa SA, Rohma, i drugih političkih nepoželjnika, Donitz je još desetljećima opravdavao „nužnom obranom države".

Mornarica se novom šefu države bezuvjetno podredila. Kao i svi vojnici, ambiciozni mornar položio je prisegu Hitleru osobno. Donitz se zavjetovao na „bezuvjetnu poslušnost". Zadanu je riječ držao do Hitlerove smrti.

Donitz - jedna karijera. Hitlerovo preuzimanje vlasti bitno mu je pomoglo. Kao zapovjednik lake krstarice Emden trebao je dokazati svoje „zapovjedničke sposobnosti" i na plovidbama u inozemstvu. 2. studenoga 1934., neposredno prije nego što je Emden isplovio, Donitza su upoznali s Hitlerom. Odlučan stav ambicioznog mornaričkog časnika zadivio je diktatora; a i Donitza se dojmio nastup njegova vrhovnog zapovjednika. Potvrdila mu se slika koju je o njemu stvorio.

Danima nakon toga pred mornarima je oduševljeno pjevao himnu: „Svi mi želimo služiti našem Hitleru!"

Dok je Emden nekoliko mjeseci kružio morima oko Afrike, Hitlerovi su diplomati ostvarili nešto što je do tog dana bilo nezamislivo: nakon teških pregovora 18. lipnja 1935. postignut je sporazum između njemačke i britanske flote. Reich se sporazumom obvezao da će se naoružati samo onoliko koliko iznosi 35% fonda britanske ratne mornarice, a da će u podmorničkom oružju zadržati omjer 45 prema 100. Kasnije je Njemačka čak trebala izjednačiti snage. Velika Britanija bila je uvjerena da si može dopustiti takav ustupak.

ASDIC, engleski sonarni uređaji za akustično podvodno određivanje položaja broda, jamčili su zaštitu od njemačkih podmornica.

Nakon što je ugovor Njemačkoj dopustio gradnju podmornica, za Donitza je započelo novo životno razdoblje. Hitler, koji je cijenio Donit-zovu stručnost, imenovao ga je „vođom podmorničkih ratnih snaga" i naredio mu da ih proširi. Njihov je vođa s nepovjerenjem pratio kako Hitlera više oduševljavaju veliki ratni brodovi, a ne podmornice. Goleme brodove poput Bismarcka Donitz je smatrao zastarjelima i ranjivima. Neprestano je isticao prednosti „svojih" podmornica. „Podmornica", objašnjavao je, „važno je napadačko oružje. Zbog velikog radijusa kretanja prikladno je za operacije u dalekim neprijateljskim morima. Samo podmornice mogu uspjeti", ustrajavao je Donitz, „Veliku Britaniju, starog i budućeg neprijatelja, odsjeći od vitalnih trgovačkih putova i izgladnjivanjem prisiliti na predaju." No Donitz je uzalud objašnjavao. Još je uvijek bio u drugom planu.

Na početku je raspolagao sa samo 11 podmornica. Znao je kako oduševiti mlade mornare. Trebali su se osjećati elitom ratne mornarice. Zapovjednicima i mornarima utuvio je u glavu „nesebično zalaganje" i „da se ne boje ASDIC-a!" Tvrdio je kako je metoda podvodnog određivanja položaja brodova, kojom se koristila Kraljevska mornarica, precijenjena. Britanskim konvojima namjeravao je doskočiti taktikom čopora. Podmornice su „poput vukova" trebale napasti konvoj trgovačkih brodova pod oružanom pratnjom, po načelu ,,u napad i potapaj"! Donitz je itekako bio svjestan opasnosti od podvodnih radara, a i u Stožeru pomorskog ratovanja znali su za rizik takvog načina ratovanja. Njegov koncept nije prihvaćen. Zapovjednik ratne mornarice, Erich Raeder, bio je sumnjičav prema podmorničkim oružanim snagama, ali Donitz je svoju taktiku i nadalje smatrao načinom na koji će se postići cilj u ratu protiv Engleske.

A on je već bio na vidiku. Politička situacija u svijetu mijenjala se strelovitom brzinom. Anschlufi Austrije i „rješenje sudetskog pitanja" ucjenjivanjem prisilili su London i Pariz da se udruže, dok je Hitler sve više ubrzavao naoružavanje. Raederov Stožer pomorskog ratovanja svom se silom zalagao za izgradnju „ratnih brodova" i krstarica. Z-plan iz siječnja 1939. bio je jednak objavi rata pomorskoj velesili, Engleskoj. Hitler je odobrio gradnju površinskih brodova, dok su podmornice još uvijek bile u zasjenku. Ali Donitz je bio uvjeren da će doći veliki trenutak za „njegove" podmornice. Očekivao je da će Readerovi veliki bojni brodovi iscrpiti proračunska sredstva za naoružanje i zalihe sirovine. Podmornice su bile puno brže i jeftinije za gradnju. Obećavale su.

Donitz je računao da će, dugoročno gledano, uspjeti.

Nastavio je raditi na svojoj strategiji podmorničkih oružanih snaga, kao da se Readerov koncept ratne mornarice nimalo ne razlikuje od njegova. Početkom 1939. u knjizi Podmorničke oružane snage sažeto je iznio svoje mišljenje da bi podmornice u sprezi s preostalom flotom mogle ući u trgovački rat s Engleskom. Iako je Reader smirivao situaciju tvrdeći da 1939. rat još neće početi, Donitz je užurbano radio na teoretskim i praktičnim probnim simulacijama. Za potrebe rata zatražio je 300 podmornica. No kad je Schlesivig-Holstein 1. rujna 1939. na poluotoku VVesterplatte započeo rat, Donitz je na raspolaganju imao 56 podmornica. „Bože, opet rat protiv Engleske", promucao je. „Izašao je iz prostorije", prisjeća se stožerni pomorski časnik Victor Oehrn, ,,i nakon

sat vremena vratio se jedan drugi Donitz. 'Poznajemo svog protivnika. Danas imamo oružje i vodstvo s pomoću kojih se protiv njega možemo boriti. Taj će rat dugo trajati. Bude li svatko vršio svoju dužnost, pobijedit ćemo. A sad na posao!'"

Donitz je bio užasnut kad je izbio rat, ali ne zbog ljubavi prema miru, nego zbog straha od Engleske koja je na moru bila daleko nadmoćnija. Udarcem dlana o dlan u bitku je otpravljao svakog zapovjednika pojedinačno. Ratni brodski dnevnik govorio je o „posebno optimističnom raspoloženju posade". No to su bila uljepšavanja. Kormilar na podmornici, Otto Kretschmer, poslije najuspješniji podmornički zapovjednik, prisjeća se kako se posada bojala da će ih neprijatelj „dobrano isprašiti".

No Donitzove podmornice već su prvog dana krenule u oštar napad na neprijatelja. Hitler se još uvijek nadao da će s Engleskom sklopiti posao. Trećeg dana rata jedan je torpedo u zadnji čas uništio njegove nade u sklapanje „sporazuma". Zapovjednik U30, Julius Lemp, bez upozorenja je potopio britanski putnički brod Athenia. Lemp je bio uvjeren da je ispred torpedne cijevi prateća krstarica; poginulo je 112 ljudi. Slike preživjelih žrtava obišle su svijet i izazvale mržnju prema Donitzovim ljudima. Njemačka propaganda pobrinula se za ostalo. „Atheniju je zacijelo zabunom potopio engleski ratni brod ili ju je pogodila engleska plutajuća mina", prezrivo je izjavio Goebbels, a i Donitz se uključio u manevarsko zataškavanje. Kad se U30 krajem mjeseca vratila u svoju luku, zapovjednik podmorničkih ratnih snaga pozvao je na odgovornost zapovjednika i posadu. Svi su se morali zakleti da će šutjeti o napadu na Atheniju. Donitz je naredio da se dotična stranica ukloni iz ratnog dnevnika U 30.

Od samog početka Donitz je naložio da se ne poštuje pravo zaraćenih strana na zarobljeni teret.

Smatrao je da u podmorničkom ratu Nijemci imaju izgleda za uspjeh samo ako njegovi „vukovi" trgovačke brodove budu mogli potopiti bez prethodnog upozorenja. No iz političkih razloga Hitler nije želio odustati od prava na „zarobljeni teret". Ono je sve više potkopavano te 1940. potpuno odbačeno. Donitzu nisu zadavale glavobolje samo međunarodnopravne odredbe. Neprestano je zahtijevao ono što mu nisu mogli ili htjeli dati: više podmornica. No Hitler je pomorski rat još uvijek smatrao sporednom stvari. Naoružavanje podmornicama sporo je napredovalo; mjesečno su iz brodogradilišta izlazile tek dvije podmornice.

Vidljivo frustrirani Donitz tražio je priliku da pokaže udarnu moć svog oružja. Valjalo je smisliti neko iznenađenje.

14. listopada 1939. to se i dogodilo. U napadu na neprijatelja pomorski časnik Giinther Prien s podmornicom U 47 neopažen je prodro u središte Kraljevske mornarice, strogo čuvano pristanište Homefleet u zaljevu Sca-pa Flow na Orknevskim otocima i potopio ratni brod Royal Oak s cijelom posadom - nevjerojatan pothvat, zbog kojeg je Hitler - pisao je Donitz - bio izvan sebe od sreće.

Pomorskog junaka Priena u Berlinu su veličali kao da je sam Fiihrer. čak je i diktator osobno primio zapovjednika i posadu. Zemlju je zapljusnuo val vjere u pobjedu. Nakon udara na Scapa Flow Donitz je u Engleskoj postao poznat preko noći. „Otad se o njemu neprestano pisalo", prisjećao se Ludovic Kennedv, zapovjednik razarača u Kraljevskoj mornarici. „Postao je poznat kao Goring i Goebbels. Karl Donitz bio je u ratu jedan od najslavnijih muškaraca." A premijer Win-ston Churchill nakon rata je priznao: „Jedino čega smo se bojali bile su Donitzove podmornice."

Prienov od važan podvig imao je prvenstveno psihološki učinak. U strateškom smislu izazvao je kratkotrajno oduševljenje, ali je imao i taj učinak da je Hitler optimističnije gledao na rat s Engleskom. Donitz je postao „zapovjednikom podmorničkih snaga". Podmornice su osjetno dobile na ugledu, a sada je najviše zapovjednik ratne mornarice sve odlučnije poticao na „neograničeni podmornički rat". Početkom prosinca 1939. izdao je zapovijed 154.: „Ne spašavati posadu.

Zanemariti čamce sa parobroda bez obzira na vremenske uvjete i udaljenost kopna. Voditi brigu samo o vlastitom brodu i što prije težiti sljedećem uspjehu! U ovom ratu moramo biti nemilosrdni. Valja imati na umu da je neprijatelj započeo ovaj rat kako bi nas uništio."

Ratni materijal bio je međutim prepun oštećenja. Torpeda su počela zakazivati. „Najmanje 30% ispaljenih torpeda ne eksplodira", povjerava se Donitz 30. listopada 1939. svom dnevniku. „Zapovjednici su izgubili povjerenje u torpeda. To će trajno štetiti njihovoj angažiranosti i spremnosti za napad. Uklanjanje uzroka zakazivanja torpeda trenutno je najveći problem

podmornica." Problem je prerastao u pravu „krizu torpeda" koja je dovela do prvog neuspjeha podmorničkog oružja. U napadu na Norvešku i Dansku zakazalo je svih 36 torpeda ispaljenih na protivničke ratne brodove. Donitz je „svoje" podmornice vratio u bazu kako bi se „jegulje" temeljito ispitale. Rezultat je i za njega bio poražavajući: „Ne vjerujem", potužio se 15. 05.1940., „da se ikad u povijesti ratovanja vojnike na neprijatelja poslalo s tako neupotrebljivim oružjem."

Hitleru su bile najvažnije pobjede na kopnu. Nakon poraza Francuske otvorio se put do luka na Atlantiku. O takvoj konstelaciji snaga Hitler je dugo sanjao. Konačno je imao pristup svjetskim morima. U Lorientu u Bretagni osnovao je zapovjedno mjesto, tzv. „dvorčić za sardine", operativno zapovjedništvo u bitki za Atlantik. Duž obale su podignuti golemi bunkeri. Sedam metara debele betonske ploče trebale su zaštiti podmornice od bombi Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Bile su to utvrde od betona i čelika, glomazne i sumorne. Samo su bunkeri u Lorientu stajali preko 400 milijuna rajhsmaraka.

Tek što se riješila „kriza s torpedima", započela je nova runda u trgovačkom ratu protiv Engleske.

Na rutama kojima su plovili britanski konvoji zaredala se bitka za bitkom. Englesku se glađu željelo prisiliti na predaju i Donitz je prvi put mogao uspješno primijeniti taktiku čopora. Nekoliko bi podmornica poput vukova napalo istodobno. 15. kolovoza 1940. Njemačka je najavila „totalni podmornički rat", a dva dana poslije FUHRER ćE NAM POKAZATI PUT I CILJ; Karl Donitz u posjetu Peenemundeu Churchill je jednom rekao: „Jedino čega smo se bojali bile su Donitzove podmornice. " Churchill je imao pravo, a i Donitz je imao isto mišljenje kao i on: „Podmornički rat bio je odlučujući." Sir Harry Hinslev, britanski šef dešifratora r~,.; A ,. \r ~ potpunu blokadu Otoka. Bitka na Atlantiku bližila se vrhuncu - bio je to nemilosrdan dvoboj, ne samo oružjem nego i riječima. „Njemačke podmornice u lovu na neprijatelja", grmio je slikopis. „Njihova krilatica glasi: u napad - potapaj!"

Taktika čopora na početku se pokazala vrlo uspješnom. Britanski AS-DIC - sustav u borbi protiv podmornica pokazao se nedjelotvornim. Do kraja 1941. njemačke podmornice potopile su gotovo četiri i pol milijuna tona kapaciteta protivničkih broda. Život je izgubilo preko 10 000 britanskih mornara - ugušili bi se u ulju brodova što su tonuli, umrli bi od žeđi u vodenoj pustinji ili bi izgorjeli prije nego što bi ih uspjeli spasiti. Ipak: zahvaljujući svojoj umješnosti u vođenju operacija Donitza su cijenili čak i protivnici. „Bio je vrlo sposoban čovjek", prosudio je britanski stručnjak za prisluškivanje sir Harry Hinslev. „Donitz je u akcijama bio tako sposoban da sam po signalima odmah vidio zapovijeda li podmornicama on osobno. Bio je doista začuđujuće aktivan i sposoban.

Bio je Rommel pomorskog rata."

Zapovjednik je svašta smišljao kako bi vojsku držao u dobrom raspoloženju. Donitz bi naručio vlakove kojima su mornari odlazili na dopust u svoja rodna mjesta, a posebno uspješnim posadama poklanjao bi raskošna slavlja u oduzetim dvorcima i vilama, tzv. „podmornička slavlja". Donitz se trudio sa svojom posadom uspostaviti bliski kontakt. Kad je imao vremena, stajao je u pristaništu i prilikom svakog isplovljavanja i uplovljavanja podmornice ne bi propustio priliku da sa „svojom posadom" nazdravi za „uspješan" napad na neprijatelja. „Stalo mu je do baš svakog člana posade, bio on ložač ili vojnik najnižeg ranga", tvrdio je podmornički zapovjednik Horst von Schroeter.

Gotovo svaki vojnik barem je jednom vidio Donitza. Tako je kod svojih ljudi stvarao osjećaj da dijeli njihove brige i strahove, i da je s njima u istom sosu. Katkad bi Donitz demonstrirao svoj suhoparni humor. „'Moram biti s vama, moram razgovarati s vama, moram vas gledati oči u oči. Tko ne vjeruje, dobit će štapom po glavi.' Zatim bi podigao svoj maršalski štap", prisjećao se kapetan bojnog broda, Hans Rudolf Rossing, zapovjednik podmorničkih snaga Zapad.

Donitz je među svojim vojnicima nesumnjivo bio ne samo vrlo cijenjen, nego, štoviše, omiljen.

Zvali su ga „Lav" ili „Stric Karl". Za pruskog čovjeka od dužnosti međusobno je povjerenje isto tako značilo da je od svakog zahtijevao da pruži sve od sebe. „Donitz je rijetko zapovijedao", izjavio je njegov stožerni časnik Eberhard Godt. „On bi čovjeka uvjeravao i s obzirom na to da je o

svemu što je želio temeljito promislio, doista bi mogao svakoga uvjeriti. Ulazio bi u diskusiju sa svima koji su imali svoje mišljenje. Bez obzira na vojni čin. Tko nije imao svoje mišljenje, na njega se vrlo brzo prestao obazirati. Sugovornike bi provocirao kako bi od njih čuo protuargumente. Tek onda bi donosio odluku." Bez obzira na svu diskusiju njegove su naredbe do samog kraja bile neumoljive i zapravo su značile smrtnu presudu za posade koje su u bezprostornom i bezvremenskom svemiru svojih podmornica u višetjednim i višemjesečnim okršajima s neprijateljima proživljavale pravi pakao. Između 20 milimetara tankih čeličnih zidova poput sardina u konzervi tiskalo se 50 muškaraca, zatočenika sumorne atmosfere pomorskog rudnika, u kojem bi pomisao da se svakog trena može „umrijeti" dobila jeziv dvostruki smisao. Na velikim morskim dubinama Atlantika posade su bezuvjetno ovisile o milosti i nemilosti svog admirala, koji je o ljudima isto tako bezosjećajno govorio kao i o torpedima i zapremini broda. Usprkos zaklinjanjima u drugarstvo Donitz je svoje ljude prije svega smatrao „ljudskim materijalom" koji je morao funkcionirati poput stroja: bez zastoja i pritužaba.

Posada koja je morala izvršiti nemilosrdne naredbe bila je vrlo mlada, bili su to časnici od dvadesetak godina. Kao i njihov zapovjednik morali su mrziti Engleze. No nitko od mornara u podmornicama neprijatelja nije vidio. Neprijatelj - to su bili vrhovi jarbola na obzoru koje bi zapovjednik podmornice vidio kroz periskop. Neprijatelj - to su bile dubinske bombe i jezovito bubnjanje neprijateljskih ultrazvučnih dubinomjera. Neprijatelj - to su bili neprestani zračni napadi, za koje nije bilo lijeka. Od vrhovnog zapovjednika ratnog zrakoplovstva, Hermanna Goringa, Donitz je tražio pomoć iz zraka. No rajhsmaršal, i sam pod neprestanom paljbom, pomoć nije slao. Od ljeta 1943. njemačke su podmornice sve češće upadale u mrežu savezničkih radioizvidnica - zagonetka za njemačko ratno vodstvo kojem je očito promaklo da je 8. svibnja 1941. izgubilo više od podmornice kojom je zapovijedao Julius Lemp, zapovjednik koji je potopio Atheniu. Jedan britanski razarač prisilio je U110 da izroni i zauzeo je. U trupu broda Britanci su pronašli stroj koji je bio odlučujući za rat: Enigma, ključ za tajni kod njemačke ratne mornarice, našao se u neprijateljskim rukama. U Blet-chley Parku, blizu Londona, središtu za dešifriranje radioporuka, britanskim stručnjacima za dešifriranje taj je stroj otkrio što njemački vrhovni zapovjednik putem radioveza naređuje zapovjednicima podmornica.

Donitz nije ni slutio koja je to slaba točka što će odlučiti o bitki za Atlantik. Neprijatelj je sve prisluškivao! A to nitko nije slutio. Kad bi „sivim vukovima" njihovi neprijatelji sve češće pobjegli - čak i onda kad bi podmornica ugledala protivnički konvoj na obzoru - Donitz je sumnjao u izdaju i naredio je da se provjeri cijeli stožer. Sve je bilo uzaludno. Na kraju su kao mogući izdajnici ostali samo on i šef stožera, Eberhard Godt. „Da ja vas rendgenski pregledam?" pitao je Godta. „Ili ćete vi mene pregledati?" „Nadali smo se da će i dalje vjerovati da je razlog tomu naša nadmoć u radarskoj tehnici", rekao je sir Harry Hinslev. „Podržali smo Nijemce u njihovu uvjerenju da smo razvili neku vrstu čuda od radara, s pomoću kojega možemo vidjeti njihove brodove na 100 milja udaljenosti. I doista su svaki put pronašli neko drugo obrazloženje, jer su bili uvjereni da signale nitko ne može dešifrirati."

Donitz se do samog kraja pouzdao u sigurnost njemačkog sustava šifriranja Enigma, jer su ga radiostručnjaci podržavali u zabludi da je opasnost od dešifriranja teoretske naravi. Tek sedamdesetih godina, kad su Donitzu već bile osamdeset tri godine, doznala se istina o „neshvatljivom, opasnom i prijetećem". Dešifrirane radioporu-ke Britanci su obilježili „najvećim" stupnjem tajnosti. Ishod njemačkog podmorničkog rata bio je zapečaćen. Donitzove podmornice borile su se protiv neprijatelja koji je raspolagao suvremenim sustavom podvodnog određivanja položaja broda, bio daleko nadmoćniji po broju ratnih brodova i zrakoplova te zahvaljujući Enigmi znao za planove zapovjedništva njemačkih podmorničkih snaga.

Prošlo je vrijeme veličanstvenih pobjeda. Donitzove su podmornice sve rjeđe ulazile u trag savezničkim konvojima. Bilo je sve manje dojava o postignutom uspjehu. Kad je 11. prosinca 1941.

SAD ušao u rat, popravilo se raspoloženje glavnog zapovjednika njemačkih podmorničkih snaga.

Američke teritorijalne vode Donitz je proglasio lovnim područjem. Njemačke podmornice ispred New Yorka! „Operacija udarac u timpan" započela je 12. siječnja 1942. Pred istočnom američkom

obalom njemačke podmornice torpedirale su brodove kao da su „zečevi". Do srpnja 1942. potopile su 500 brodova zajedno s posadom. Američka ratna mornarica u to se doba nije mogla suprotstaviti.

Na Dan spomena na junake Donitz je 1942. promaknut u admirala.

Početni uspjesi nisu, dakako, mogli potrajati, jer je tijekom 1942. američka mornarica osnažila svoju obranu i njemačke podmornice istisnula na otvoreno more. Donitz je bio nezadovoljan, njegovi ljudi nisu postigli cilj. Sada je osim potapanja velikih brodova bilo važno potopiti i što više članova posade. Početkom godine Hitler je pred japanskim veleposlanikom, Hiroshijem Oshimom, naglasio: „Borimo se za egzistenciju i ne možemo voditi računa o humanitarnim pravilima."

Potopljenog neprijatelja vojskovođa je odbio spašavati, a i Donitz je ubijao na ratnim kartama. U jednom predavanju u svibnju hvalio je usavršene upaljače torpeda, koji imaju „veliku prednost da se zbog brzog potonuća torpediranog broda posada ne može spasiti".

Kao da je mjerilo cijelog rata, i Donitz se radikalizirao. Odustalo se od „poštovanja zapovijedi vojničkog morala", koje je on osobno zahtijevao u jednoj predstavci još u jesen 1939. Pravi primjer bio je slučaj Laconia. Kad je sredinom rujna 1942. U 156 potopio britanski vojni transporter, zapovjednik VVerner Hartenstein, primijetio je da su na brodu Laconia i ratni zarobljenici iz zemalja koje su bile njemačke saveznice. Njemačka podmornica pod crvenom zastavom za sobom je vukla četiri puna čamca za spašavanje, ali ipak su je napali saveznički bombarderi. Spašavanje brodolomaca moralo se prekinuti.

Donitz je reagirao: 17. rujna 1942. svim zapovjednicima podmornica izdao je zloglasnu Laconia naredbu. Njome je izričito zabranio spašavanje protivničkih brodolomaca. „Nakon što se unište neprijateljski brodovi i posada, njihovo spašavanje", izjavio je, ,,u suprotnosti je s najprimitivnijim pravilima ratovanja." Spašavati se smjelo samo kapetane i odabrane: čovječnost je značila neizvršavanje naredbe. Svjedočeći pred Nirnberškim sudom, Laconia-naredbu opravdavao je dužnošću da zaštiti posadu. Pružiti pomoć po Donitzovu bi mišljenu značilo sigurnu smrt. Odmah nakon neugodnog događaja s Laconijom Donitz je naredio potapanje spasilačkih brodova u pratnji trgovačkih konvoja. ,,S obzirom na željeno uništavanje posada parobroda" to je „od velike važnosti". U tom smislu svojim je ljudima zapovjedio: „Biti nemilosrdan. Sjetiti se da u napadima na njemačke gradove neprijatelj ne vodi računa o ženama i djeci."

Donitz, istina, nije izravno naredio ubijanje, ali su se njegovi ljudi mogli osjećati ovlaštenima da to učine. Nije izričito naređivao umorstva, ali stvorio je ubilačku klimu, u kojoj se razvijala nečovječnost. Te sumnjive „sposobnosti" njemu su, međutim, pomogle u karijeri. Ugled mu je rastao kako je podmorničko oružje postojalo sve važnije u pomorskom ratu. U međuvremenu u defenzivi na svim frontama, Hitler više nije vjerovao nijednom generalu, te je Donitza još više vezao za sebe, imenovavši ga 30. siječnja 1943. vrhovnim zapovjednikom mornarice. Donitz je sada bio u najužem krugu oko Hitlera. Pomaknuo se u prvi red i postao važnim čimbenikom moći u skupini Hitlerovih pomoćnika. Uz svog je Fiihrera ostao do samog kraja.

Preuzevši vrhovno zapovjedništvo mornarice, Donitz je, i ne računajući s tim, dobio najveće počasti. Najkasnije u trenutku kad je napredovao do šefa jednog samostalnog dijela Wehrmachta, njegov zahtjev da bude samo „apolitični vojnik" postao je iluzija. VJehrmacht je upregnut u kola jedne političke ideologije. Kao vrhovni zapovjednik dijela oružanih snaga Donitz tomu nije mogao izmaknuti i da je htio. Tim napredovanjem njegova je uloga postala odlučujuća za ishod pomorskog rata: Raeder, Donitzov prethodnik favorizirao je velike bojne brodove. Vrhovni je zapovjednik, međutim, davao prednost podmornicama, manjim i brzim in-terventnim snagama.

Sada je Donitz bio sam svoj gospodar. Njegovo načelo postalo je načelom mornarice. „Naši životi pripadaju domovini. Naša je čast u izvršavanju dužnosti i zalaganju. Nitko od nas nema pravo na privatni život. Moramo imati na umu da moramo dobiti ovaj rat. Ostvarenju tog cilja moramo težiti fanatičnom odanošću i najčvršćom voljom za pobjedom." Njegov je obzor silom prilika nadilazio podmorničke snage. Morao je koordinirati sve akcije ratne mornarice i vrlo se brzo pokazalo u kakvom je nepovoljnom trenutku imenovan njezinim zapovjednikom. Zapravo je još samo mogao odgađati poraz. Njemačka je bila prisiljena na defenzivu na svim stranama svijeta: na Južnoj i Istočnoj fronti pojačali su se saveznički napadi, na domovinskoj fronti saveznički su bombarderi njemačke gra-

dove sve češće zasipali ubojitim teretom. Donitz je, međutim, još uvijek vjerovao, kako je napisao u svojoj prvoj naredbi, da se rat može dobiti.

Njegovi recepti protiv protivničke nadmoći bili su isto toliko jednostavni koliko nemaštoviti: krilatice poput „fanatizma" i „nemilosrdnosti" bile su dio njegova uobičajenog rječnika. Ispitivanja mogućnosti za mir smatrao je besmislenima; sama pomisao na kapitulaciju po njegovu je mišljenju bila zločin. Donitz je svoju sudbinu bezuvjetno vezao uz Hitlera. Zapovijedao je u „Koralju", svom glavnom zapovjedništvu u berlinskim šumama, i bio u svakodnevnoj vezi s diktatorom. Dok se dotad Donitz sa svojim gospodarom osobno sreo samo devet puta, nakon svog imenovanja za vrhovnog zapovjednika mornarice posjetio ga je 119 puta. Narod je odmah našao prikladni nadimak: „Hitlerov mladić Donitz." Jedan od Donitzovih biografa najbolje je opisao snažnu povezanost između Hitlera i Donitza kao „mlađeg partnera": Hitler, gospodar, i Donitz, pomoćnik posao koji se temeljio na uzajamnosti. Hitler je pronašao pouzdanog izvršitelja, a Donitz je dobio idola koji ga je s odobravanjem tapšao po ramenu. Kao kod svih sljedbenika i Donitzova vjera u Hitlera imala je obilježja irealnog. „Nevjerojatna snaga koja zrači iz Fuhrera, njegov nepokolebljiv optimizam, njegovo procjenjivanje razvoja događaja (...) ovih je dana jasno pokazalo", pisao je u kolovozu 1943. nakon jednog susreta s Hitlerom, „da smo u usporedbi s Hitlerom svi mi obični jadnici, da su naše znanje, naše gledanje stvari iz našeg ograničenog kuta necjeloviti. Tko misli da nešto može učiniti bolje od Hitlera, glup je."

Zaštićen debelim betonskim zidovima, Donitz je iz svog glavnog stožera, Koralja, nezaštićene podmornice slao u bitku koja je odavno bila izgubljena. Novi britanski radari pokazali su svoje smrtonosno djelovanje: u svibnju 1943. Donitz je u jednom mahu izgubio 41 podmornicu poginulo je 2000 članova posade, među njima i Donitzov sin, Peter. Nakon što je Enigma pala u neprijateljske ruke, njemačke podmornice gotovo nisu HlTLEROV MLADIć DONITZ; kontraadmiral Donitz, 1931.

Donitz je Hitlera doista volio. Jednom je rekao: „Hitler je bio demon. Ali to sam uvidio tek kad je bilo prekasno."

Sir Ludovic Kennedv, britanski pomorski časnik imale izgleda da se u domovinu vrate cijele. Situacija na Atlantiku potpuno se izmijenila.

U toj fazi bio je dovoljan jedan jedini uspješni okršaj s trgovačkim konvojem da bi se u slavospjevima Goebbelsove propagande postalo junakom. 6. travnja 1943. Donitz je dobio Viteški željezni križ s hrastovim lišćem, ali više nije mogao spriječiti katastrofalan poraz svojih podmornica. Zapad je slao sve više bombardera za zaštitu trgovačkih konvoja, a kad se uspostavio zračni most preko Atlantika, na oceanu više nije bilo sigurnog mjesta. Kad se podmornice ne bi pravovremeno povukle u podvodnu postaju, bile bi osuđene na propast. Saveznički lovci na podmornice iz mjeseca u mjesec potapali su više desetaka njemačkih podmornica.

Donitz je prvi put počeo sumnjati. „Sa zabrinutošću se pitam", zapisao je u svoj dnevnik, „je li podmornički rat možda promašaj, ne pode li nam za rukom potopiti onaj višak koji neprijatelj može proizvesti." Donitz je tek sada uslišan. Albert Speer, Hitlerov novi ministar naoružanja, dao je apsolutnu prednost proizvodnji podmornica. Donitz je sve nade polagao u novi tip podmornice, električnu podmornicu koja podmorjem plovi brže i duže. To „čudo od podmornice" ulijevalo je nadu u preokret. Zbog nadmoći neprijatelja taktika čopora zapravo je odavno postala neprikladna.

Kad su gubitci na kraju postali nepodnošljivi, Donitz je 24. svibnja 1943. prekinuo bitku za Atlantik, ali, naravno, samo privremeno. Otac ga je naučio: „Ono što započneš moraš i dovršiti!"

Već u jesen podmornice su ponovno morale krenuti u (samo)ubilačke napade na neprijatelje. „Njemački narod već odavno osjeća", obratio se pisanim putem svojim časnicima, „da je naše oružje najjače i odlučujuće, te da o njemu ovisi uspjeh ili neuspjeh bitke za Atlantik." No oružje kojim bi se suprotstavio najopasnijem neprijatelju „svojih" podmornica, savezničkim bombarderima, Donitz nije imao. Unatoč tomu pošlo mu je za rukom ono što njegov prethodnik Raeder nije uspio postići godinama.

Mrskog neprijatelja Goringa prisilio je da mornaricu podrži u borbi za isti - uzaludan cilj. Za zajedničku borbu protiv oružane pratnje trgovačkih konvoja bilo je, međutim, prekasno. Goring je u

ratnoj mornarici već odavno postao meta zajedljivih izrugivanja. Šefa ratnog zrakoplovstva zvali su „grobarom Reicha".

Usprkos svim neuspjesima Donitz je i dalje imao vrlo ambiciozne planove. Još uvijek je govorio o pobjedi koju će postići „njegove" podmornice. Neumoljivim fanatizmom posade podmornica tjerao je u nemilosrdne bitke s oružanom pratnjom trgovačkih konvoja, cijelo vrijeme tvrdeći da je vezan za svoje posade. No od svih zaklinjanja u drugarstvo bila je jača njegova bezuvjetna odanost Hitleru. Njemu je časnik Donitz prisegnuo: okrenuti mu leda, nije dolazilo u obzir. „Važno je biti čvrst i izdržati", kratko je primijetio u jednom predavanju održanom u kasno ljeto 1943. čvrstoća je bila najizraženija Donitzova karakterna osobina. Tijekom školovanja u glavu su mu utuvili da je čvrstoća krjepost; čvrstoću je pokazao u masakru nad Rohmom i drugim političkim protivnicima; čvrstoću je proglasio dužnošću svojih ljudi. Strateški neodržive situacije za njega su jedva postojale. Što se više zaoštravala situacija na fronti, tim više se Donitz isticao kao neumorni ohrabrivač, koji je poput molitvenog mlina ponavljao svoju omiljenu krilaticu da se mora „svladati još samo ovaj dio puta". Još u travnju 1945. Donitz će se izjasniti protiv „prijevremene kapitulacije" Njemačke, jer „neočekivani politički obrati ili drugi događaji u ratu mogu, kako nas je poučila povijest, promijeniti potpuno bezizlazne situacije". čvrstoća kao samoj sebi svrha, privatno i poslovno: vijest o bratovoj smrti u kolovozu 1938. primio je izvana nepomična izraza lica.

Neumoljivom nepokolebljivošću Donitz je propagirao „totalni rat". 9. rujna 1943. u jednom službenom nalogu čak je osudio „kritizerstvo" i „prigovaranje". „Fiihrer je", glasile su Donitzove riječi, „svojim nacional-socijalističkim svjetonazorom položio čvrste temelje za jedinstvo njemačkog naroda. Naš je zadatak da u ovoj etapi rata čvrstoćom, strpljenjem, postojanošću, borbom, radom i šutnjom održimo to jedinstvo." Donitz nije podnosio protivljenje. Kritiku je doživljavao kao izdaju. Teror na fronti i u domovini obavijao se velom šutnje. Tko se potužio, „neumoljivo se trebao izvesti pred ratni sud da odgovora zbog razaranja obrambene snage." čemu takva naredba?

Donitz je želio zaustaviti glasine o zvjerstvima Wehrmachta i SS-a. I on je sasvim sigurno doznao za učestale ubilačke akcije protiv Židova, Poljaka i ratnih zarobljenika na Istoku. Šef mornarice bio je previsoko u nacističkoj hijerarhiji a da za to ne bi znao. Stereotipna legenda njegova života bio je „pogled usmjeren na more". Mnogo je bliže istini ono što je admiral Hans VoS ispričao o razgovoru koji je vodio s Donitzom. Stožerni su časnici glavnog admirala navodno nekoliko puta poticali da kod Hitlera prosvjeduje protiv zločina na Istoku. „Donitz nam je odgovorio: 'Pazit ću da ne stavim na kocku svoj dobar odnos s Fiihre-rom'."

Jedno službeno putovanje u jesen 1943. u Posen ukazuje na to da je Donitz barem djelomično bio upućen u „tajni projekt" pomora Židova. Pred okupljenim gaulajterima i visokim dužnosnicima Donitz je održao referat, nakon čega je riječ dobio Heinrich Himmler, državni vođa SS-a. Himmler je govorio o „slavnom poglavlju naše povijesti o kojem nikad nećemo moći pisati", tajni koju će svi prisutni morati sa sobom ponijeti u grob. Jadikovao je da je to „grozan čin", a potom otvoreno rekao o čemu je riječ: „istrebljenju Židova". Himmler je doslovce rekao: „Svi mislite da je samo po sebi razumljivo što u vašoj upravnoj jedinici više nema Židova. Svim je Nijemcima, uz rijetke iznimke, jasno da bombardiranja, teret četvrte i pete, a možda i šeste godine rata ne bismo mogli izdržati da je u tijelu našeg naroda ostala ta razarajuća kuga." Slušatelji su bili zabrinuti. „Šutke smo sjedili za stolom izbjegavajući pogledati jedan drugoga", prisjeća se vođa Državne mladeži, Baldur von Schirach. A Donitz? Nakon rata je tvrdio kako nije čuo Himmlerovo izlaganje, jer je morao prijevremeno otputovati. Kolege iz mornarice štitili su ga tvrdeći da su ga još iste večeri vidjeli u Berlinu. Istina ili izgovor? Neopozivi dokazi nedostaju.

Vrhovni zapovjednik mornarice pogled je doista usmjerio prije svega na „vodu", gdje se situacija zaoštravala. Sada je i njemu postalo jasno da će ubuduće svaki brod osjetiti „djelovanje neprijateljske obrane". Jednom se potužio na nedostatnu suradnju s Goringovim ratnim zrakoplovstvom, i od Hitlera sve odlučnije zahtijevao više podmornica te pojačano zračno izviđanje nad Atlantikom. Donitz je bio jedan od rijetkih koji je tvrdoglavo zastupao svoja uvjerenja u najužem krugu oko Hitlera što se najradije okruživao ljudima bez vlastitog mišljenja i poslušnicima. Šef mornarice svoje bi čvrsto stajalište izrazio nedvosmisleno te dao na znanje da kao iskusan

mornarski časnik u svom resoru želi odlučivati sam. Za razliku od drugih sljedbenika, Donitz se nije ustručavao Hitleru prenijeti strašne vijesti. „Na jednom operativnom dogovoru Hitleru je morao prenijeti jednu neugodnu vijest", prisjećao se zapovjednik podmornice, von Schroeter. „Hitler je to mirno saslušao i okupljenima rekao: 'Želio bih da me svi ovako korektno informiraju'."

Na čovjeka poput Donitza Hitler se mogao osloniti. Šef ratne mornarice od svoje je vojske nemilosrdno zahtijevao da se bori „do smrti". Netko kao Donitz bio mu je vrlo sličan - dvojica muškaraca jednaka koraka. „Svaki vojnik", Donitz je krajem 1943. zahtijevao od svojih admirala, „mora iza izvršene dužnosti stajati sa svojim duhovnim i duševnim snagama te svojom voljom. Tu spadaju i uvjerenje i svjetonazori." No velike riječi nisu mogle nadoknaditi sve slabije djelovanje oružja. Donitz je upao u slijepi akcionizam. Scharnhorstu, posljednjem velikom bojnom brodu u Reic-hu, naredio je da u Sjevernom moru napadne saveznički trgovački konvoj - što je bio rizičan pothvat bez izgleda na uspjeh.

Donitz je kod Hitlera morao podmiriti „dug čije je vraćanje bilo pitanje časti". Diktator je sve velike bojne brodove zapravo htio preraditi u staro željezo, što je Donitz smatrao pogrešnim. 26. siječnja 1943. u Fiihre-rovu glavnom stožeru „mlađi je partner" vojskovođu uvjerio da brodove poput Scharnhorsta i Tirpitza ne pošalje u rezalište, nego da ih i dalje upotrebljava. „Vidjet ćemo tko ima pravo", rekao je Hitler, kako tvrdi mornarički pobočnik, Ješka von Puttkamer. Dajem vam šest mjeseci vremena da dokažete da veliki bojni brodovi još uvijek vrijede."

Za Božić 1943. konačno se pružila prilika da se - kako stoji u ratnom dnevniku - „dade važan doprinos u smirivanju napete situacije na Istoku". Ni nepovoljna vremenska prognoza ni odgovaranja Vrhovnog zapovjedništva mornarice - Sjever, Donitza nisu mogli odvratiti od toga da kapetanu Scharnhorsta izda kobnu naredbu. U tom je trenutku raspoloženje na brodu bilo mirno.

Posada je slavila Božić. „Okitili smo božićna drvca, imali smo sitne darove i dijelila se pošta koja je stigla od kuće", prisjeća se brodski mehaničar, Herbert Reimann. „Ali u zraku je nešto visjelo, kao da ljudi slute da će se nešto dogoditi. Vladala je neobična tišina." Na sam Božić dogodilo se nešto za što može biti odgovoran samo Donitz. Saveznički torpedo pogodio je trup Scharnhorsta. 200 mornara je poginulo, samo ih je 36 preživjelo. Jedan od njih bio je i Herbert Riemann, koji nikada neće zaboraviti dramatične posljednje trenutke na Scharnhorstu. „Sve se odvijalo tiho, a onda sam čuo trostruko „hura!" kojim je mnoštvo mornara u vodi pozdravilo brod i zatim zapjevalo 'Na mornarskom grobu cvijeće ne cvate'."

Kapetan korvete, Jan-Heinrich Hansen-Nootbar, rekao je da je poto-nuće Scharnhorsta Donitza „silno pogodilo". Vlastite pogreške ipak nije želio priznati. Umjesto toga krivnju je pokušao svaliti na kapetana flote, admirala Ericha Beya, koji je po njegovu mišljenju krivo procijenio protivničke snage i usprkos blizini trgovačkog konvoja nije iskoristio „povoljnu Podmornice, podmornice, podmornice; Donitz u posjeti jednoj od podmorničkih baza (Kl) Bio je dobar organizator i vođa postrojbi. AH samo za to da svoje ljude odvede u smrt. Ne smijemo to zaboraviti. Donitz je bio ratni zločinac, u to nema sumnje. Samo je imao puno sreće - i dobrog branitelja. Lothar-Giinther Buchheim situaciju". Donitz je pronašao žrtvenog jarca. Hitlerov pomoćnik držao je kurs: „Za nama je teška godina", piše 1944. u novogodišnjoj naredbi ratnoj mornarici. „Ta godina je nas Nijemce očvrsnula kao nijednu generaciju dosad. Ma kakva bila naša sudbina u nadolazećoj godini, mi ćemo je izdržati. Ujedinjeni u zajedničkoj volji, nepokolebljivi u vjernosti, fanatični u vjeri u pobjedu. (...)

Fiihrer će nam pokazati put i cilj. Stavit ćemo i život na kocku da bismo ga pratili u veliku njemačku budućnost." Zar tako govori „apolitičan vojnik"? Što je situacija na ratištu bila očajnija, Donitz je sebe i svoju vojsku sve više vezao za Hitlera. Na prikrivene pritužbe i gunđanje, kao na primjer, na zasjedanju admirala u veljači 1944. uzvratio je hvalisavim obećanjima. „Naravno da ćemo pobijediti, čim se isporuče nove podmornice. A dotada će pomoći samo fanatizam, vjera i poslušnost", govorio je. „Ja ću osobno slomiti onoga tko se ogriješi o to i o svoj narod", kriještao je. Po njegovu mišljenju i budući časnici morali su se odgajati u nacističkom duhu, jer: „časnik je predstavnik države; brbljarije da je časnik apolitičan prava su ludost." Donitz - „apolitičan vojnik"?

Hitlerov sljedbenik brzo se uživio u svoju novu propagandističku ulogu. Njegovi govori bili su prepuni ideologije, i iskoristio je svaku prigodu da se svom Fiihreru ponudi kao pouzdani podanik.

Hitler je to s odobravanjem uzeo na znanje. Budući da je Hitler zazirao od pokazivanja i držanja govora u javnosti, Donitza je zadužio da ga 1944. zamijeni u tradicionalnom obraćanju na Dan spomena na junake. Govornik je iskoristio sve mogućnosti propagandističkih parola. U tom od neprijatelja nametnutom ratu, galamio je šef mornarice, radi se „o opstanku ili istrebljenju našeg naroda. Gdje bi danas bio njemački narod da Fiihrer prije deset godina nije stvorio Wehrmacht koji je bio kadar odbiti navalu našeg neprijatelja na Europu?" pitao je i odmah dao odgovor: „Bujica boljševika (...) istrijebila bi naš narod i otplavila europsku kulturu." Kao da želi nadmašiti i samog Hitlera, Donitz je siktao na „razarajući otrov Židova". Laž i iskrivljena istina, huškanje i cinizam Donitz se istaknuo kao izvršitelj spreman na sve. Hitler i Donitz, bio je to savez protiv razuma.

Donitz se nije obazirao na činjenice koje su mogle poljuljati njegovu vjeru u Fuhrera. Zatvarao je oči pred stvarnošću skorog poraza i priliku da se „njegove" podmornice dokažu vidio u savezničkoj invaziji na Zapadu. „Svako neprijateljsko desantno plovilo", naredio je svojim zapovjednicima 11. travnja 1944., „cilj je koji zahtijeva pun angažman podmornica. Treba napasti i u slučaju opasnosti od vlastitih gubitaka." Naredba je imala naslov „nemilosrdan napad" - puste priče, ne bi li se dodvorio Hitleru. Stvarnost je, dakako, bila sasvim drukčija. Za vrijeme invazije Donitz svoje brodove nipošto nije želio žrtvovati.

U javnosti je Donitz rado glumio čvrstog muškarca. Nije dopustio da se primijeti što se u njemu događa. Kad je 14. svibnja 1944. navečer doznao za smrt drugog sina Klausa, sjeo je na krevet kćerke Ursule. „Sjedili smo na krevetu držeći se za ruke i šutjeli. Smrt obaju sinova silno ga je pogodila." Nije se potužio nijednom riječju. Njegovi sinovi, objasnio je nakon rata Donitz svom unuku, Klausu Hessleru, umrli su „junačkom smrću vršeći svoju dužnost". Usprkos svim udarcima sudbine, Donitz je i dalje vršio svoju službu, kao da se nije ništa dogodilo. Gotovo se činilo da mu je nemilosrdnost prema sebi i drugima postala osloncem.

Kad 6. lipnja 1944. ni „njegove" podmornice ni razarači ni brzi ratni brodići nisu mogli spriječiti savezničku invaziju, Donitzu je donekle laknulo što su se stvari konačno raščistile: „Tu je druga fronta." Drugi časnici poduzeli su nešto ne bi li okončali bezizlazni pomor na frontama, dok je Donitz, nakon što je 20. srpnja 1944. propao atentat na Hitlera, vidio još jednu mogućnost da dokaže svoju bezuvjetnu vjernost Hitleru. Pred vojnicima ratne mornarice još je iste večeri izjavio kako „podmukli atentat na Fuhrera sve nas ispunjava svetom srdžbom i ogorčenim bijesom protiv naših zločinačkih neprijatelja i njihovih plaćenih supočinitelja". Hitlero-vo spašavanje nazvao je djelom „proviđenja" i „još jednom potvrdom pravednosti naše borbe". Zaključak je bio tipičan za njegov fanatizam: „Još ćemo se tješnje zbiti oko Hitlera, još ćemo se odlučnije boriti do pobjede."

Nitko neće moći posumnjati u našu odanost. Još na dan atentata „njemački pozdrav" uzdignuo je na razinu dužnosti.

Tek desetljećima poslije Donitz je pokazao da polako počinje uviđati. „Nismo ni naslućivali činjenice za koje su pobunjenici znali i koje su ih potakle da nešto učine", pisao je izašavši iz spandauskog zatvora, ali istodobno se i izrugivao planu „zločinaca" da otvore sve logore. „Očito su si umislili da su ovdje samo pošteni građani, koji su u sadašnjoj državi nepoželjni, a ne znaju da su 99% zatvorenika okorjeli zločinci koji su u prosjeku dobili pet godina zatvora, a koje je prijašnja država pustila na slobodu dok opet ne ubiju. Ili ne počine seksualni zločin ili teško nasilno djelo, pa zapravo ne možemo iskazati dovoljno zahvalnosti za to što su uhićeni, jer tim ustanovama možemo zahvaliti sigurnost naših obitelji i našeg cjelokupnog društvenog života." Donitz je pritom vjerojatno znao za posljedice svojih zahtjeva za naoružanjem. Znao je da su zatočenici koncentracijskih logora žrtve, a ne počinitelji tisuće umorstava. Nije mario za to u kakvim su neljudskim uvjetima poput robova radili na brodogradilištima podmornica. „Radije bih jeo zemlju", rekao je pred svojim admiralima 15. veljače 1944., „nego da se moji unuci odgajaju u židovskom duhu i židovskoj prljavštini i zaprljaju se time te da čistoća današnje javne umjetnosti, kulture i odgoja (...) ponovno dođe u židovske ruke." Taj se dokument dugo vremena nije mogao naći. Tek se pedesetih godina pojavila njegova kopija. Protiv pogroma Kristalne noći 9. studenog 1938. usmeno je prosvjedovao kod svog nadređenog. Šest godina poslije više nije tajio svoju mržnju prema

Židovima. Njegovi neobični „darovi" zapovjednicima podmornica otkrili su da je osoba koja je sve znala. Adolf Clasen, poručnik bojnog broda, osobno je vidio mornarski sanduk sa stotinama satova: „Na otvorenom poklopcu škrinje na maloj pločici pisalo je: dar glavnog zapovjednika podmorničkih snaga svojim posadama. Bili smo zabrinuti i osjećali smo se nelagodno, jer nismo znali odakle ti satovi dolaze. Slutili smo da gomila tih satova ima veze s nečim što je bespravno te s nasiljem."

Vrhunac Donitzova cinizma bio je njegov zahtjev za „fanatično umiranje". Tko to ne želi, „mora nestati". Svaki vojnik ,,u svojoj službi mora bespoštedno izvršavati svoju dužnost (...) i fanatično podržavati nacio-nalsocijalističku državu". Wehrmacht mora „fanatično biti vezan za čovjeka kojemu se zakleo na vjernost, jer inače će cijeli Wehrmacht doživjeti brodolom. (...) Kome trebaju biti odani cijelom svojom dušom? Na kraju krajeva, to su razlozi zbog kojih je propao dio glavnog zapovjedništva", predbacio je 20. srpnja svojim ljudima i točno zaključio: „Niste svom dušom bili vezani za Hitlera." Još godinama poslije taj svoj govor mržnje objašnjavao je integrativnim činom. I time da je želio objasniti da „narod u svom unutarnjem jedinstvu mora biti uz državno vodstvo".

Donitz je Hitleru bio bezuvjetno vjeran, ma kako situacija na fronti bila bezizlazna. Kad je ministar naoružanja, Speer, u veljači 1945. Donitza upozorio na bezizlaznu ratnu situaciju i od njega zatražio da preuzme inicijativu, Donitz se na njega otresao: „Ja moram zastupati samo mornaricu, drugo me se ne tiče. Fiihrer vjerojatno zna što radi."

Donitz se svađao oko materijala i sirovina kad se već odavno nije imalo što dijeliti. Nije se umorio vojskovođi davati optimističke prognoze i obećanja. čak i onda kad je glavni grad bio pod jakom topničkom vatrom Crvene armije, Donitz je fantazirao o mogućem preokretu u podmorničkom ratu, „kad bismo zaposjeli biskajsku luku". Takva uljepšavanja bila su upravo po Hitlerovu ukusu.

Obojica, i Hitler i Donitz, zagriženo su se uhvatili za svaku slamku koja je nudila spas.

U ožujku 1945. Hitler, kronično nepovjerljiv prema svim generalima, odlučio je da ubuduće kao zapovjednike u utvrđenim uporištima na Zapadu angažira još samo pomorske časnike, „budući da su mnoga utvrđena uporišta pala, ali se još nijedan brod nije predao a da se nije borio do kraja". Kad su na Zapadu vojnici već masovno dezertirali, Donitzove postrojbe nepopustljivo su nastavile voditi uzaludnu borbu. Glavni admiral besmisleno je žrtvovao svoje ljude - ni traga drugarstvu u koje se toliko zaklinjao. Nemilosrdnim naredbama tjerao je u borbu protiv savezničkih snaga podmornice, brze ratne brodiće i tzv. „mala borbena sredstva". Samo u proljeće 1945. poginulo je gotovo 5000 članova podmorničkih posada.

Budući da su na izmaku bile i posljednje rezerve goriva, Donitz je svoje mornare poslao u kopneni rat. Pomorske pješadijske divizije trebale su stabilizirati stanje na fronti, ali očajnički pokušaji završavali su krvoprolićima. „Mi vojnici ratne mornarice znamo što nam je činiti", propovijedao je Donitz još početkom travnja 1945. „Nepokolebljivo ispunjavajući našu vojničku dužnost, bez obzira na to što se oko nas događa, poput stijene smo što pruža otpor, hrabri, nemilosrdni i vjerni."

Samo je rijetkima Hitler vjerovao onako kako je u zadnjoj fazi rata vjerovao vjernom Donitzu.

Svugdje je vidio izdaju. Oštro je osuđivao Gorin-govu nesposobnost, Himmlerovu spremnost na sklapanje mira, Keitelo-vo zakazivanje. Šefa mornarice, međutim, i u najvećem je bijesu običavao zvati „gospodinom glavnim admiralom". Donitz je pak uzvraćao pismenim izjavama odanosti. „Najkasnije za godinu dana, možda još ove godine, Europa će shvatiti da je Hitler u Europi jedini državnik od formata", razmetao se sredinom travnja. „Razbijanje glave negativnostima neće nas nikamo odvesti i činjenično je netočno. Budući da ono proizlazi iz slabosti, drukčije i ne može biti, jer od kukavičluka i slabosti postajemo glupi i slijepi." Ta nibelunška privrženost Fuhreru za mnoge od njegovih ljudi značila je smrtnu presudu. Sam sebi zakleo se da se studeni 1918. više neće ponoviti. Svjestan toga naredio je: „čast naše zastave svetinja nam je. Radije ćemo časno potonuti." U svojoj apokalipsi čak je „odobravao" smrt Nijemaca koje je ubilo tajno njemačko društvo Feme. Kad je doznao da je u jednom australskom zarobljeničkom logoru najstariji u logoru naredio strijeljanje logoraša komunista, obećao je da će odgovornome pomoći „svim sredstvima", kao što je Hitler pomogao njemu, Karlu Donitzu.

Dok se Staljinova vojska nezaustavljivo približavala Državnom uredu, Hitler je Donitza poslao na sjever Reicha koji se raspadao. 19. travnja 1945. glavni admiral napustio je svoj glavni stožer Koralj i preselio se u Plon u Holsteinu. Na sigurnom zapovjednom mjestu, gdje je stožer ratne mornarice radio već od ožujka, Donitz je trebao pružiti posljednji otpor. No prije toga morao je još obaviti kratki posjet u bunkeru ispod Državnog ureda. 20. travnja 1945., na Fuhrerov zadnji rođendan, Hitler je, „utučen i slomljen čovjek", kako ga je opisao Donitzov pobočnik, Walter Liidde-Neurath, nakratko razgovarao s Donitzom. Zatim se Donitz s njim pozdravio i krenuo u svoje novo zapovjedništvo. Hilter je računao s tim da će se južnim dijelom Njemačke, sada podijeljene na dva dijela, upravljati iz alpskog dijela. Donitz je trebao držati Sjever. Sljedećeg dana Hitler i njegov pomoćnik vidjeli su se zadnji put. Donitz je napustio Berlin.

Sva nagovaranja da na Zapadu pregovorima sklopi separatni mir, Hitlerov namjesnik za Sjever odlučno je odbio. Vrhovno zapovjedništvo ionako je bilo u Hitlerovim rukama, a on se grčevito držao rata. Pritom je Donitz itekako bio svjestan da će saveznici prihvatiti samo potpunu kapitulaciju Njemačke. Njegovo mišljenje bilo je: „Budući da kapitulacija ionako znači uništavanje biti njemačkog naroda, i s tog je gledišta opravdano nastaviti borbu."

Tek kad je Donitz 27. travnja u ratnom dnevniku pročitao da se bliži „kraj bitke za glavni grad", uvidio je da se rat više ne može dobiti. No to nije uzdrmalo njegovu nibelunšku vjernost. U najgorem će slučaju samoubojstvom dokazati da ratna mornarica neće ponovno zabijati „nož u leda". Nerealno se zanosio mišlju da časna smrt vrhovnog zapovjednika može sprati „svaku mrlju sa zastave".

No ta je inscenacija otpala. 30. travnja 1945. u 19.30 primio je vjerojatno najvažniji telegram u svojoj karijeri. Pošiljatelj: Državni ured, Berlin, Martin Bormann. Sadržaj: iznenadna vijest. „Umjesto dosadašnjeg raj-hsmaršala Goringa, Fuhrer imenuje vas, gospodine glavni admirale, svojim nasljednikom", telegrafirao mu je Hitlerov „tajnik", i ne spominjući Fiihrerovo samoubojstvo. U telegramu je nadalje stajalo: „Kako bih njemačkom narodu ostavio vladu sastavljenu od časnih ljudi, kao vođe nacije imenujem sljedeće članove kabineta: predsjednik Reicha, Donitz, (...)"

Donitz još nije ni znao da je Hilter mrtav. Odan, poslao je telegram sljedećeg sadržaja: „Moj Fiihreru, uvijek ću vam biti bezuvjetno odan. Stoga ću sve pokušati da vas oslobodim iz Berlina."

Donitz je odmah održao svoje obećanje i mlade marince otjerao u opkoljeni grad, gdje su trebali osloboditi Hitlera. Tu suludu akciju većina je platila životom. Ono što je Donitz smatrao „junačkom obvezom", oni na koje se odnosila shvatili su kao vrlo opasan pothvat. „Jako smo dobro znali gdje je fronta", opisao je Gerhard Jakob, jedan od marinaca, opće raspoloženje. „Više se nije moglo pobijediti. Pitali smo se zašto mi marinci moramo ići u Berlin. Ali naredba je naredba, a kad smo čuli da ju je izdao Donitz, mi smo je izvršili. Naredba nam je bila svetinja."

Prvog svibnja Donitz je sa sigurnošću znao da je Hitler mrtav. Sada je on bio nasljednik, i pred njime je bilo zadnje iskušenje. Admiral je sebi ostao vjeran i nastavio je po svom - pjevati slavospjeve mrtvom tiraninu koji je, kako je govorio, umro pravom junačkom smrću. Ni riječi o samoubojstvu. Još istog dana stanovništvo je doznalo da „me je Fuhrer imenovao svojim nasljednikom". Nakon toga Donitz je mogao biti siguran u odanost preostalih Hitlerovih vjernih sljedbenika. SS, vojnike i gau-lajtere izričito je upozorio: „Zakletva na vjernost koju ste položili Hitleru vrijedi i za mene, kojeg je Hitler imenovao svojim nasljednikom." Kad su britanski tenkovi prodrli u Holstein, Donitz je Njemačko glavno zapovjedništvo iz Plona preselio u Školu ratne mornarice u flenburškoj četvrti Miinvik. To je bilo mjesto gdje je nekoć sve započelo.

Donitz se savjesno dao na održavanje „tisućljetnog Reicha", koji je bio uništen kao i njegovi ljudi. „Sve vojne i političke mjere moraju poslužiti očuvanju narodnog bića", zapisao je u dnevnik.

Njegov cilj bio je: „na Zapadu, gdje se uspostavljanjem mira neće uništiti jezgra naroda, što prije obustaviti borbe." Na Istoku se Donitz i dalje namjeravao boriti kako bi što više Nijemaca spasio od ruskog zarobljeništva. Više od tisuću brodova, od ribarskih brodica do prekooceanskih golemih brodova, trebalo je preko Baltičkog mora evakuirati izbjeglice s Istoka. „Moj najvažniji zadatak je da Nijemce spasim od uništenja od strane bolješvističkog neprijatelja koji napreduje." „Samo zbog

toga", pisalo je u dnevnoj naredbi od 1. svibnja 1945., „nastavit će se borba." „Tko nam jamči", pitao je svog pobočnika, Liidde-Neuratha, „da će naš njemački narod postojati za sto godina? Da se neće uništiti i preseliti cijeli društveni slojevi, da planskim podrivanjem i bujanjem korova neće nastati međunarodna proleterska mješavina, koja više neće biti dostojna njemačkog imena?"

Donitz je znao da zapadne sila prema ratnim zarobljenicima postupaju prema međunarodnim pravilima. Svom nasljedniku, vrhovnom zapovjedniku Ratne mornarice, glavnom general-admiralu Hansu Georgu von Friedeburgu, izdao je naredbu da radi dobivanja na vremenu prihvati djelomičnu kapitulaciju u Nizozemskoj, Danskoj i Sjevernoj Njemačkoj. Na Liineburškoj pustopoljini feldmaršal Montgomerv pristao je na tu taktiku i prihvatio djelomičnu kapitulaciju. Donitzova se računica pokazala dobrom: više od dva milijuna izbjeglica pobjeglo je na Zapad. No dok je i jedne spašavao, druge je osudio na smrt. U noći na 6. svibnja na sidrištu Sonderburg prema odluci prijekog suda pogubljeno je jedanaest mladih mornara zbog „vojne pobune" jer su vezali svoje oficire i uputili se kućama. Još 5. svibnja njemački vojni sudovi latvijske domaće izdajice osudili su na smrt. Za to je odgovoran Karl Donitz.

Strategiju odugovlačenja radi spašavanja izbjeglica Donitz je nakon rata nazvao „smislom Fuhrerove naredbe". Hitler nije stigao obustaviti borbena djelovanja i „stoga je svojom junačkom smrću u Berlinu omogućio taj korak": čim je oružje zašutjelo, Donitz je već ispredao apsurdnu legendu o miroljubivom Hitleru.

5. svibnja 1945. u 15.45 zapovjednici podmornica dobili su zapovijed da polože oružje. „Moje podmorničke posade!" pisao je Donitz. „Iza nas je šest godina podmorničkog rata. Borili ste se poput lavova. (...) mornari! Jaki kao i prije i bez izgreda nakon nevjerojatne junačke borbe položite oružje. Sa strahopoštovanjem se prisjećamo naših poginulih drugova, koji su svoju vjernost Fuhreru i domovini okrunili smrću. (...) Živjela Njemačka. Vaš glavi admiral." U noći na 5. svibnja mnoge su posade uništile svoje podmornice. Donitz je uništavanje podmornica izričito zabranio. Grof Schwerin Krosigk, član „Donitzova kabineta", rekao je da su vojnici bili uvjereni da je to bila stvarna admiralova volja.

Borba je bila okončana. Sada je valjalo uništiti sve tragove. Mnogi časnici SS-a sakrili su se u mornarici. Skriven je i zapovjednik logora Aus-chvvitz, Rudolfa Hofi. Manje milosti Donitz je imao prema drugovima koji su bili osumnjičeni za dezertiranje. Kad je Asmus Jepsen, kapetan bojnog broda, čuo za primirje, odlučio je krenuti kući. Nepravda je Donitzu bila važnija od milosti. Salve odreda za smaknuće čule su se i u njegovu uredu. Pa ne može vojnik, izjavio je Donitz, imati „dvostruki moral".

Upravitelj ostavštine i dalje je vodio započetu politiku. Donitz se nije rukovodio razumom, nego prisilnim osjećajem da i dalje mora izvršavaSmrt Trećeg Reicha; prvi red (slijeva): Gbring, Hefi, Ribbentrop i Keitel drugi red (slijeva): Donitz, Raeder, Schirach i Sauckel Taj mali slabić! Malo nevinašce - on nije imao veze sa Strankom!? Zaboga, da se nije slagao s nacionalsocijalizmom, ne bi izdržao ni minutu duže! Goring o Donitzu tijekom Nirnberškog procesa ti svoju dužnost. Smatrao se „stražarom najljepšega i najvrjednijega što nam je nacionalsocijalizam dao". činilo se da Treći Reich za njega nije prošlost, nego osnova kojom će krenuti u sjajnu budućnost. Najvažnijim je i nadalje smatrao „zajedništvo naše nacionalne zajednice". Donitz ju je želio sačuvati po svaku cijenu. Ne postoje svjedočenja da je ikada izrekao riječ kajanja, žaljenja ili suosjećanja. Izvješća iz koncentracijskih logora nazvao je ,,u velikoj mjeri pretjeranima i propagandom". Kasnije je govorio o „odgovornosti pojedinaca" koji bi trebali biti izvedeni pred njemačke sudove, a i za preživjele zatočenike pakla koncentracijskih logora nalazio je samo riječi mržnje: „Dobri ljudi koji u ovoj općoj oskudici ni sami ništa nemaju prisiljeni su odjenuti zatočenike koncentracijskih logora, medu kojima su najvećim dijelom zločinci, dezerteri te asocijalni elementi koji sada vladaju ulicom." Donitz se nije promijenio.

Mjesto radnje drugog čina je Reims. Generalu Alfredu Jodlu, Donitz je naredio da na svim frontama

spriječi bezuvjetnu kapitulaciju i da zadržava saveznike. Donitzov je plan bio: na Zapadu kapitulacija - a na Istoku pružanje otpora. No ovaj put pobjednici u tomu nisu željeli sudjelovati.

Jodl nije imao izbora: nakon savjetovanja s Donitzom morao je prihvatiti potpunu kapitulaciju na svim frontama. Donitz se još jednom obratio Nijemcima preko radija: „Nijemci i Njemice! Temelji na kojima je izgrađen Njemački Reich popucali su. Pred nama je težak put. Pratit ću vas na tom trnovitom putu. Naložite li mi da ostanem na ovoj dužnosti, pokušat ću vam pomoći koliko mogu.

Naložite li mi da se povučem, i taj će korak biti u službi njemačkog naroda." Za to vrijeme Donitzove zadnje podmornice kapitulirale su u engleskom glavnom gradu.

Donitz je vježbao izvršavanje dužnosti. Njemački politički sustav nije namjeravao mijenjati.

Strastveno se borio protiv „ludila stranaka". Demokracija mu je bila strana. Još je uvijek sanjao o „narodnoj državi" i ne iznenađuje što mu je kabinet bio prepun okorjelih nacista. U učionicama Škole ratne mornarice u Miirvviku krug ljudi bez ikakve moći glumio je Vladu. Bio je to apsurdni državni teatar.

Svaki dan točno u deset sati Donitz bi započeo sjednicu kabineta. Albe-rt Speer, sada „ministar proizvodnje", poslije se prisjećao te lakrdije koju je „šef države" smatrao radom vlade: „Sastavljali smo pisana izvješća u prazno, protiv naše beznačajnosti borili smo se prividnim radom. Bili smo na najboljem putu da ispadnemo smiješni ili smo to, zapravo, već bili." Zapadni saveznici Donitza su kaznili tako što na njega nisu obraćali pozornost. Churchill je upravitelja ostavštine u najboljem slučaju smatrao „štapom" kojim je mogao dirigirati „mravinjaku" Njemačke. „Državniku" u Flensburgu pobjednici nisu dopuštali ništa više osim okončavanja rata.

Tu noćnu moru saveznici su okončali tek 23. svibnja 1945. Dva tjedna nakon kapitulacije Hitlerovi su oponašatelji konačno morali odstupiti. „Ruke uvis" i „gaće dolje", zaderali su se britanski vojnici kad su na juriš zauzeli Školu ratne mornarice. Nakon mučnog detaljnog tjelesnog pregleda oko 300 „članova kabineta", visokih stožernih časnika i činovnika u upravi odvedeno je u pratnji kamera Filmskog tjednog pregleda. Donitz je svoje uhićenje smireno primio. „Admiral se vrlo dostojanstveno ponašao", primijetio je jedan britanski časnik. New York Times je komentirao: „Danas je nastupila smrt Trećeg Reicha."

Američkim ratnim zrakoplovom Donitz je prebačen u Monheim u Luxembrugu, gdje je interniran u logoru koji se u američkom žargonu zvao Kanta smeća. Ondje je susreo 50 drugih Hitlerovih pomoćnika. Donitz je znao što ga čeka. Saveznici su čvrsto odlučili da sve odgovorne za zločine nacističkog režima izvedu pred sud.

U jesen 1945. sve je bilo spremno. Suđenja su se odvijala u Niirnbergu, nekoć simbolu i tribini nacističkog samoprikazivanja. Donitz u civilnom odjelu „uz najbolju se volju jedva mogao razlikovati od nekog prodavača iz dućančića", zapisao je jedan američki komentator. Na raspravama je brzo postalo jasno da admiral tijekom procesa namjerava nastaviti voditi rat drugim sredstvima. Uopće nije tajio da se smatra žrtvom „pravde pobjednika". Nije sumnjao da suci u ladicama već imaju gotove smrtne presude za sve optužene.

"Kako me možete okrivljavati da sam znao za te stvari?" prosvjedovao je drugog dana rasprave, kad je optužba prikazala film o zvjerstvima u koncentracijskim logorima. „Pitaju me zašto nisam otišao Himmleru i zanimao se što se događa u koncentracijskim logorima. Pa to je ludost! On bi me bio izbacio, isto tako kao što bih ja izbacio njega da mi je došao s namjerom da provjeri što se radi u mornarici! Kakve veze ja, zaboga, imam s tim stvarima? Napredovao sam čistim slučajem, i sa Strankom nisam imao baš nikakve veze."

Od početka procesa Donitz je glumio nevinašce. „Nijedna od točaka optužbe ni najmanje me se ne tiče - to je tipično američki humor!", u jednoj je bilješci komentirao optužnicu koja se sastojala od tri točke: 1. zavjera radi vođenja napadačkog rata, 2. vođenje napadačkog rata, 3. ratni zločini. U Donitzovu slučaju tužitelji nisu prepoznali zločine protiv čovječnosti, jer za mnoge dokumente koji ga danas terete, sud tada jednostavno nije znao. Tako gledano, Donitz je imao veliku sreću. Nije pronađen njegov govor prepun mržnje, koji je nakon pokušaja atentata na Hitlera održao pred admiralima, pa suci nisu znali da „bi radije bio jeo zemlju nego da se njegovi unuci odgajaju u židovskom duhu i židovskoj prljavštini te se zaprljaju time". Donitzu se tako nije sudilo po najtežoj

točki optužnice, a osim toga, ispostavilo se da je Hitlerov nasljednik imao sreću i pri odabiru branitelja. Pomagao mu je Otto Kranzbuhler, sudac ratne mornarice i sposoban branitelj, koji je, osim toga, bio uvjeren u ne-dužnost svoga klijenta. „Strategija se jasno temeljila na tome", objasnio je poslije Kranzbuhler, „da se pokaže kako je Donitz bio odgovoran samo za svoje vojno područje zapovijedanja te da se dokaže da nije učinio ništa što međunarodno pomorsko ratno pravo nije dopuštalo."

8. svibnja 1946., na dan kapitulacije, vojni sud Donitza je prvi put pozvao na raspravu u svojstvu svjedoka. Na pitanje kada je započeo svoju političku djelatnost Donitz je odgovorio: „1. svibnja 1945. - ne prije!!" Navodni „apolitični vojnik" ustrajao je u svojim tvrdnjama da je samo izvršavao naredbe svojih nadređenih, i doista mu se isplatilo stoje posadama svojih podmorničkih snaga usadio stalešku svijest. Sve do krunskog svjedoka britanskog tužiteljstva, Karla-Heinza Mohlea, koji je do kraja rata bio šef 5. podmorničke flotile u Kielu, nijedan se svjedok nije mogao sjetiti nijedne kriminalne naredbe optuženika. čak je i zapovjednik Eck, koji je kasnije strijeljan zbog ratnih zločina, nepokolebljivo šutio u Donit-zovu korist, čak i onda kad je bilo jasno da će ga strijeljati. Profesor vojne povijesti, Michael Salevvski, smatra da je Donitz bio „jedan od rijetkih vojskovođa u povijesti, kojemu su i nakon poraza, i to potpunog i krvavog poraza, vjerovali oni koje je slao u sigurnu smrt".

Je li vodio napadački rat? Na to je Donitz izjavio da je njega zanimao samo njegov rod vojske. I da Hitler od njega nije zahtijevao ništa što bi se kosilo s pomorskim ratnim pravom. „Stoga sam čvrsto uvjeren da mornaricu, sve do posljednjeg čovjeka, nisam okaljao ni u kojem smislu, do samog kraja." Kad su tužitelji naposljetku odlučili dokazati kriminalni karakter njegova podmorničkog rata, Donitz je krenuo u protuofenzivu: izjavio je kako je i neprijatelj na odgovarajući način postupao kad se radilo o napadu na neutralne brodove koji bi šaljući radioobavijesti postali suborci ratnih brodova. To je potvrdio i sam vrhovni zapovjednik Američke mornarice, admiral flote, Chester Nimitz. Dao je pismenu izjavu u zapisnik da je odmah nakon početka rata na Pacifiku, u prosincu 1941. izdao naredbu za „neograničeni podmornički rat". I da su američke podmornice brodolomcima iz protivničkih zemalja pružale pomoć samo u iznimnim slučajevima. Donitz je nakratko bio izvan sebe od sreće. „To je veličanstven dokument", klicao je za ručkom dan poslije.

Inače, ni izvan sudske dvorane niti u njoj njegov nastup nije iznenađivao. Izbjegavao je riječi žaljenja. Tvrdio je da nije znao za prisilni rad u brodogradilištima podmornica. Britanski tužitelj, sir Maxwell Fyfe, na to mu je rekao kako je baš on zatražio 12 000 radnika iz koncentracijskih logora.

Donitz je odvratio da je radnike zatražio tek pošto je objasnio da se taj posao uz dobru prehranu vrlo rado obavlja.

Fyfe ga je nadalje pitao što je mislio kad je na Dan spomena na junake u ožujku 1944. govorio o „širenju židovskog otrova". „Mislio sam da bi gradskom stanovništvu bilo vrlo teško izdržati teret bombardiranja kad bi se dopustio takav utjecaj." „Što ste mislili pod 'širenjem Židova'?" „Mislio sam da je to moglo potkopati izdržljivost naroda, a u borbi naše domovine na život i smrt ja sam kao vojnik zbog toga bio itekako zabrinut."

Fyfe je ustrajao na pitanju zašto je kao vrhovni zapovjednik pred 600 000 do 700 000 ljudi propagirao doktrinu da su Židovi otrov koji se širi. „Ta izjava (...) pokazuje da sam tada mislio kako će se postojanost i izdržljivost naroda, kad je već nastala, lakše održati nego kad su u naciji židovski elementi." „Tvrdite li da niste ništa znali za mjere i namjere da se Židove odstrani i istrijebi?" „Da, naravno da to tvrdim. Nisam za to znao i kad sam tada davao takve izjave to nije dokaz da sam znao za umorstva Židova. To je bilo 1944. (...) Nitko od mojih ljudi nije ni pomišljao na to da upotrijebi nasilje nad Židovima i to se iz te rečenice ne može zaključiti."

Bile su to riječi nepopravljivoga. Takva je tvrdoglavost bila simpatična samo drugim optuženicima: „Ah, veličanstveno se osjećam, i to prvi put u tri tjedna", prenemagao se Goring. „Konačno smo čuli pristojnog njemačkog vojnika. To mi

ulijeva novu snagu. Sada sam spreman opet malo slušati izdajnike." Goring je mislio na Speera.

Moglo se očekivati da će i završna Donitzova riječ biti prepuna nekritičnosti prema sebi. On je doista izjavio da si nema što predbacivati. Potpuno „apolitičan vojnik"! Njegove završne riječi zvučale su poput trijeznog vojničkog podneska: „Svoj sam život posvetio svom poslu i služenju njemačkom narodu. Kao posljednji vrhovni zapovjednik Njemačke ratne mornarice i kao posljednji državni poglavar pred njemačkim narodom odgovaram za sve što sam učinio i propustio učiniti."

Tek nakon mjesec dana mučnog čekanja donesena je presuda za upravitelja Hitlerove ostavštine. „Iz postojećeg materijala ne proizlazi", obrazložio je sudac, „da je Donitz osoba koja je sve znala i sudjelovala u 'zavjeri radi vođenja napadačkog rata'." U nemilosrdnom podmorničkom ratu vojni sud nije prepoznao kršenje zakona, ali je osudio Donitzovu izričitu zabranu da se kao, na primjer, u slučaju Laconije pomogne brodolomcima. „Naredbe su nesumnjivo bile dvoznačne i zaslužuju najoštriju kritiku."

Donitz se razbjesnio kad je čuo presudu - deset godina zatvora. Str-gnuo je slušalice s ušiju i bacio ih, stisnuo šake i počeo ljutito toptati. A suci su zapravo donijeli vrlo blagu presudu. Bez obzira na tri oslobađa-juće presude, Donitzova je kazna bila najmanja. Presuda nije samo zbog toga bila sporna. Britanski i sovjetski suci tražili su Donitzovu glavu, dok se američki sudac, Biddle, zalagao za oslobadajuću presudu. Nakon žilave borbe sud se složio oko zajedničke sudske odluke. Deset godina zatvora - mnogi promatrači Nirnberških procesa presudu su smatrali trulim kompromisom, ali za branitelja Kranzbiihlera ona je bila „dokaz nevinosti". Ni Donitz se s time nije htio pomiriti. „Presudu nikad neću smatrati pravednom i međunarodno valjanom."

Dva tjedna nakon sudske presude u Niirnbergu Donitz i još šest glavnih ratnih zločinaca ušli su u svoje ćelije u zatvoru u Spandau. „Donitz je na sebi imao zatvorsko odijelo ljubičaste boje s brojem dva", prisjeća se Donitzov unuk Klaus Hessler. Redoslijed zaprimanja u zatvor određivao je broj budućeg zatvorenika. Hitlerov nasljednik dobio je znakovit „broj dva".

Zatvor je doživljavao kao sramotu. Kao i drugi zatočenici i nekadašnji prvi čovjek mornarice morao je odraditi svoj svakodnevni radni penzum. U slobodno vrijeme „broj dva" čitao je gomile knjiga.

Na primjer, Scho-penhauera ili djela o tajnama orintologije. Rijetko je primao posjete, jer su česti kontakti s obitelji bili zabranjeni. Klausu Hessleru, koji je svog djeda prvi put svjesno doživio u Spandauu, unatoč oštroj kontroli i kratkom vremenu posjete u uspomeni je ostala „topla atmosfera": „Dijelile su nas rešetke i nismo se smjeli dodirivati. Rekao bi mi neka se popnem na stolac da vidi koliko sam narastao."

Donitz je nestrpljivo čekao trenutak kad će izaći iz zatvora. Najozbiljnije je računao s tim da će ponovno početi raditi u vojsci. I da samo mora izdržati. Te da će s godinama sve pasti u zaborav, a na kraju krajeva, tu su bili i njegovi pristaše i drugovi, koji su o njemu - dok je on bio u zatvoru marljivo ispredali legendu o „časnom oficiru" je naljepnica koju je svom klijentu još u Nurnbergu prilijepio odvjetnik Kranzbuhler. Donitz je ostao pri tomu da je uvijek samo izvršavao svoju dužnost i sa svojom se sudbinom nije pomirio do kraja izdržavanja zatvorske kazne. Na Al-berta Speera, koji je također služio kaznu u Spandauu, a s kojim je pred kraj rata blisko surađivao i kojega je pozvao u svoj „kabinet", navodno se 30. rujna 1956. prije svog izlaska iz zatvora izderao: „Zbog tebe sam izgubio ovih jedanaest godina. Ti si za sve kriv! Za to što su me osudili kao najgoreg zločinca. Kakve sam ja imao veze s tom politikom? Da nije bilo tebe, Hitler nikada ne bi došao na ideju da me proglasi državnim poglavarom. Svi moji ljudi opet su zapovjednici. A pogledaj mene! Poput zločinca. Moja je karijera uništena."

Speer mu je, kako je i sam izjavio, odvratio: „Ti i ovi ovdje, neprestano ste pričali o časti. Svaka druga Schirachova riječ bila je dostojanstvo, mirnoća. Rat je ubio milijune ljudi. Druge milijune ljudi ubili su oni zločinci u logorima. Svi smo mi bili dio tog režima. Ali tvojih deset godina više te uznemiruje nego pedeset milijuna mrtvih. I tvoje posljednje riječi u Span-dauu su bile - tvoja karijera!" Se non e vero, e ben trovato.3* Donitz je u savezničkom zatvoru proveo točno deset godina. 1. listopada 1956., kad je zatvorsko zvono označilo ponoć, posljednji put stajao je ispred ruskog direktora spandauuskog zatvora. „Potpišite ovdje, broj dva." Zatvorenik je poslušao. „To je, dakle, kraj, admirale Donitz."

Ponovno na slobodi, Donitz je za nadolazeće naraštaje odmah počeo podizati spomenik samom sebi. Nastavio je graditi svoj imidž koji su njegovi simpatizeri gradili za „za nepravedno osuđenoga". Napisao je i memoare - varljiv autoportret „apolitičnog vojnika". Sam naslov Deset godina i dvadeset dana jasno je pokazao što je autorov cilj. Opet je pjevao istu pjesmu o poslušnom vojniku, koji s politikom i ideologijom nije imao veze. „Njegova je knjiga proizvod misaonog rada koji mi se čini blijed, suhoparan i iskonstruiran", ocijenio je Donitziv unuk djedove memoare. „Vjerujem da nikad nije uspio raskrstiti s Hitlerom i nadvladati taj odnos." Prošlost ga nije prestala pratiti. Starac se najbolje osjećao među starim drugovima, koji su ga još uvijek sa strahopoštovanjem zvali „glavnim admiralom".

Nakon smrti žene, Ingeborg, Donitz je živio povučeno u svojoj kući u Aumuhleu u Sachsenvvaldu blizu Hamburga. Ali nije bio zaboravljen. Politički suputnici pomagali su gdje god su mogli.

Politički nasljednik zločinca Hitlera nije se mogao potužiti i zapravo je ipak začuđujuće da je Donitz u staračkoj dobi demokratskoj poslijeratnoj Njemačkoj priznao, istina rijetke, ali pozitivne strane te da je mogao biti pokopan pod zastavom Savezne Republike Njemačke. Međutim, ono što mu je novo vrijeme uskratilo bio je idol snažnog vode, poglavara kojem se želio bezuvjetno podrediti. Zato je Donitz potražio uporište u vjeri. „Krist je jedini kojega se na kraju svega mogu držati", povjerio se svom župniku.

Karl Donitz umro je od starosti na Badnju večer 1980. u svom stanu u Aumuhleu. Kratko prije smrti rekao je: „Moj položaj bio bi sasvim drukčiji da me Hitler nije imenovao svojim nasljednikom. Ali danas nitko ne postavlja pitanje: što bi bilo da je Himmler zajedno sa mnom upravljao Reichom u posljednjim danima? Ja sam u onim kaotičnim vremenima učinio sve što čovjek može učiniti."

To je gotovo zazvučalo kao da je Donitz ponovio svoju izjavu iz Niirn-berga: „Isto to ponovno bih učinio."