Pravo na dom final web

PRAVO na

PRAVO NA DOM

Osijek, 2011.

1

PRAVO NA DOM (Prilog za prou㶜avanje teme ove monografije) Nakladnik: Studio HS internet d.o.o. Osijek za: Zajednica povratnika Hrvatske u suradnji s udrugom gra㶟ana Pravo na dom i Vladom Republike Hrvatske

Za nakladnika: Tibor Santo, Josip Kompanovi㶛, Zvonimir Bili㶛

Uredništvo: Branko Pek, prof. dr. sc. Slobodan Lang, Branko 㶏ulo, Zvonimir Bili㶛, Josip Kompanovi㶛, Ivica Zec, Frane Vrkljan, Ivan Mateša, Roko Periša, 佢ur㶟a Marton

Grafi㶜ki urednik: Dejan Šolak

Lektura: Andreja Ori㶛, prof

Ova monografija izdana je uz potporu Vlade Republike Hrvatske i DONATORA: Croatia osiguranje d.d.

Euroherc osiguranje d.d.

Glas Slavonije d.d. Osijek; Grad Dubrovnik; Hypo Alpe Adria bank d.d. Osijek; Županija vukovarsko-srijemska; Županija osje㶜ko-baranjska; Grad Vukovar; Grad Beli Manastir: Gradska tiskara d.d. Osijek; Vodovod. d.o.o. Osijek; Sportski objekti d.o.o. Osijek; Niveta d.d. Osijek; Grad Orahovica; Op㶛ina Feri㶜anci; HGK, županijska komora Osijek; Remix d.o.o. Osijek;

Recenzija: Prof .dr. sc. An㶟elko Milardovi㶛 Prof. dr. sc. Zlata Živakovi㶛 Kerže

Naslovna stranica: 佢uro Jele㶜evi㶛

Grafi㶜ka priprema i prijelom: Studio HS internet d.o.o. Osijek

Tisak: Gradska tiskara Osijek

Naklada: 1000 primjeraka-Hrvatska verzija ISBN: 978-953-7630-37-9 CIP dostupan u: NACIONALNA I SVEU㶏ILIŠNA KNJIŽNICA ZAGREB 2

PRAVO NA DOM

PRIREDILI I UREDILI: BRANKO PEK Prof. dr. sc. SLOBODAN LANG

Osijek, 2011.

3

Posve㶛eno 20. obljetnici obrane od agresije na Republiku Hrvatsku, stradanju hrvatskih prognanika tijekom Domovinskoga rata, obnovi i povratku prognanika u njihove domove te opstanku u nekadašnjim okupiranim podru㶜jima Republike Hrvatske

4

SADRŽAJ: PREDGOVOR (Jadranka Kosor, predsjednica Vlade RH).............................................................................................8 SLOVO UREDNIKA I PRIRE佢IVA㶏A ....................................................................................................9 AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU (Prof. dr. sc. Ante Nazor)................................................................ 12 PROGONSTVO .................................................................................................................................................................... 19 Prof. dr. sc. Dražen Živi㶛 (Hrvatski prognanici)............................................................................................................. 20 Dr. sc. Damir Zori㶛 (Osnivanje i djelovanje Ureda za prognanike i izbjeglice)........................................................ 24 Prof. dr. sc. Adalbert Rebi㶛 (Kalvarija hrvatskih prognanika) ...................................................................................... 32 Podru㶜ja odlaska hrvatskih prognanika..............................................................................................................................37 Ivanka Ivani㶛, dipl. oecc. (Republi㶜ki fond Kralj Zvonimir ) .......................................................................................46 Povijesno organiziranje hrvatskih prognanika.................................................................................................................47 Prva konfrencija Zajednice prognanika Hrvatske ...........................................................................................................55 ULOGA ME佢UNARODNE ZAJEDNICE U RJEŠAVANJU KRIZE NA PODRU㶏JU BIVŠE JUGOSLAVIJE................ 59 Vance-ov plan ............................................................................................................................................................................61 Plan „Z-4 ....................................................................................................................................................................................65 Badinterov Plan sukcesije bivše Jugoslavije......................................................................................................................69 Mirovna operacija Ujedinjenih naroda - UNPROFOR ......................................................................................................84

ME佢UNARODNI DOKUMENTI .................................................................................................................................87 Rezolucije Vije㶛a sigurnosti UN-a 1037, 1043, 1079, 1120, 1146...........................................................................89 Uvod u UNTAES........................................................................................................................................................................ 97 Erdutski sporazum.....................................................................................................................................................................99 Prijelazna uprava UN-a UNTAES ........................................................................................................................................102 Ukratko kronologija UNTAES-a ..........................................................................................................................................108

OBJAVLJENO U MEDIJIMA.......................................................................................................................................111 POVRATAK PROGNANIKA ......................................................................................................................................139 Ratne štete u RH.....................................................................................................................................................................141 Program povratka Vlade RH................................................................................................................................................151 Uprava za podru㶜ja posebne državne skrbi (Podaci o povratnicima)......................................................................159

OBNOVA ...............................................................................................................................................................................167 Ante Stojan, dipl. ing. gra㶟. (Kako je zapo㶜ela obnova ku㶛a u Hrvatskoj)...............................................................169 Strategija obnove vlade RH iz 1996. g..............................................................................................................................175 Obnova podru㶜ja posebne državne skrbi ........................................................................................................................185

5

O TEMI PIŠU: AKADEMICI, ENCIKLOPEDISTI, POVJESNI㶏ARI I POLITI㶏ARI .........................189 Mr. sc. Zdravko Mrši㶛 ............................................................................................................................................................191 Prof. dr. sc. Zlatko Kramari㶛 ...............................................................................................................................................204 Dr. sc. Inga Lisac (Hrvatska i Slovenija su još 7. rujna bile nezavisne....................................................................205 Prof. dr. sc. Slobodan Lang (Pravo na dom)......................................................................................................................209 Prof. dr. Hrvoje Ka㶜i㶛 (Amnezija u Hrvata).......................................................................................................................213 Dr. sc. Inga Lisac (Obrana Dubrovnika 6. prosinca 1991.) .........................................................................................232 Prof. dr. Miroslav Tu㶟man (Vrijeme krivokletnika).......................................................................................................234 Dr. Payan Akhavan (Gotovina nije kriv)...........................................................................................................................239 Peter Galbraith (Tu㶟man je bio snažan vo㶟a).................................................................................................................243 Bernard Kouchner i Margharita Boniver (Dubrovnik-grad mira)...............................................................................248 Jacques Paul Klein (Uspjeh prijelazne uprave)................................................................................................................249

POJEDINA㶏NI PRIMJERI I SVJEDO㶏ANSTVA..............................................................................................253 Carl Gustav Ströhm (Kome koristi?)..................................................................................................................................255 Prof. dr. sc. Mate Grani㶛 (Prognanici).................................................................................................................................258 Prof. dr. sc. Peter Kuzmi㶜 (Moj razgovor s predsjednikom)..........................................................................................260 Prof. dr. sc. Peter Kuzmi㶜 (Preduvjet pomirbe) ..............................................................................................................261 Fra Zlatko Špehar (U Vukovaru nema mržnje).................................................................................................................263 Mirko Ivanuši㶛, dr. vet. med. (Sisa㶜ko-moslava㶜ka županija)........................................................................................264 HCR po㶜etci organizacije razminiranja............................................................................................................................276 Pukovnik Ivan Gruji㶛 (Zato㶜eni i nestali u Domovinskom ratu).................................................................................289 Zvonimir Bili㶛, dipl. iur. (Uloga osje㶜kih tvrtki u Domovinskom ratu)......................................................................290 佢ur㶟a Marton (Tako daleko od doma svog).....................................................................................................................297 Dr. Slobodan Lang (Hvala dobru i vjeri za slobodu)......................................................................................................301 Kathleen V. Wilkes (Glas iz Dubrovnika)..........................................................................................................................303 Andro Vlahuši㶛, dr. med. (Ljudi moraju znati...) .............................................................................................................305 Josip Kompanovi㶛, dipl. iur. (Što nam je preostalo) ......................................................................................................307 Frane Vrkljan dipl. ing. gra㶟. (Domovinski rat u Lici, Baniji i Kordunu)..................................................................312 Roko Periša, prof. (Sektor „Jug otišao je u povijest)............................................................................................................317 Stjepan Margaleti㶛 (Blokada-svehrvatski pokret) .........................................................................................................319 Dragutin Glasnovi㶛. dipl. oecc. (O㶜ekivali smo ure㶟enu državu) ..............................................................................320 Tomo Povreslo (Naknada ratne štete ‒ preduvjet gospodarskog oporavka) ........................................................322 Ivan Mateša, dipl. iur. (ZPH mora postojati)....................................................................................................................323 Prof. dr. Branimir Lukši㶛 (20 godina od povijesnog prosvjeda u Splitu).................................................................325 Stjepan Lon㶜ar, prof. (20 godina boravka u㶜enika u Kapošvaru)..............................................................................328 Stipan Kraljevi㶛 (Ilok-najisto㶜niji grad Hrvatske) .........................................................................................................335 Ivan Vrki㶛, dipl. iur. (O reintegraciji sasvim osobno)....................................................................................................341 Željko Sabo, dipl. teolog (Vukovar - prošlost i sadašnjost)........................................................................................344 Recenzija: prof. dr. sc. An㶟elko Milardovi㶛 ....................................................................................................................350 prof. dr. sc. Zlata Živakovi㶛-Kerže...................................................................................................................353 Kalendar doga㶟anja ..............................................................................................................................................................354 Djela i književnost prognanika............................................................................................................................................356 Popis autora tekstova i fotografija objavljenih u monografiji...................................................................................358

6

1989

SFRJ

Socijalisti㶜ka Federativna Republika Jugoslavija, sastavljena od šest republika i dviju pokrajina, nalazila se pred raspadom.

1990 Republika Hrvatska proglasila je samostalnost i za prvoga predsjednika izabrala dr. sc . Franju Tu㶟mana.

1991

Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta srpskim i crnogorskim rezervistima te doma㶛im srpskim ekstremistima, okupirala je 1/3 teritorija Republike Hrvatske.

7

PREDGOVOR „Bljesak i „Oluja , te uspostava mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, koje su omogu㶛ile povratak i novi po㶜etak u starome kraju.

Stvaranje uvjeta za održivi povratak tražilo je i još uvijek traži ulaganje znatnih sredstava.

JADRANKA KOSOR, dipl. iur.

Monografija Pravo na dom podsjetnik je na doga㶟aje koji su, u proteklih 20 godina, odredili povijest hrvatskoga naroda, obilježili mnoge živote, usmjerili budu㶛nost. Bila su to teška, olovna ratna vremena, vremena patnje, stradanja, tuge, ali i ponosa, hrabrosti i vjere u vlastitu snagu i sposobnosti.

Tijekom agresije svoje domove je napustilo 550.000 prognanika. Na㶜in na koji su zbrinjavani prognanici i izbjeglice u Hrvatskoj, primjer je humanosti, zaštite dostojanstva i solidarnosti.

Iako istjerani iz svojih domova, prognanici nisu klonuli duhom, ve㶛 su se, prkosno i odlu㶜no, uhvatili u koštac sa svim problemima vezanim za organizaciju i uspostavu življenja u novim sredinama, 㶜vrsto vjeruju㶛i u povratak.

U to sam se osvjedo㶜ila nebrojeno puta, kada sam razgovarala s prognanicima u njihovim naseljima, hotelima, prihvatnim centrima…

Vlada Republike Hrvatske je sve vrijeme posve㶛ivala posebnu brigu i skrb za prognanike, predlagala je propise, njihove izmjene i dopune, donosila programe, mjere i akcije, pratila njihovu provedbu, poticala aktivnosti i sura㶟ivala s brojnim doma㶛im i stranim humanitarnim organizacijama i udrugama, s ciljem stvaranja uvjeta za što normalnije življenje.

Prekretnica za budu㶛nost prognanika bile su blistave pobjede u vojno-redarstvenim akcijama 8

U razdoblju od 1992. do 2010. godine, za prognanike i izbjeglice iz Državnoga prora㶜una je utrošeno 36 milijardi kuna, što uklju㶜uje troškove skrbi, obnovu stambenog fonda, program stambenog zbrinjavanja, obnovu i izgradnju komunalne i socijalne infrastrukture na podru㶜jima povratka te troškove stambenoga zbrinjavanja na i izvan podru㶜ja posebne državne skrbi.

Ova monografija vrlo zorno u rije㶜i i slici bilježi vrijeme progona i vrijeme povratka. Pored kronologije doga㶟aja, osobitu vrijednost daje joj prikaz me㶟unarodnih dokumenata i prikaz uloge me㶟unarodne zajednice u rješavanju krize na ovim prostorima, kao i svjedo㶜enja vode㶛ih, doma㶛ih i stranih aktera iz politi㶜kog, znanstvenog, kulturnog i vjerskog života toga vremena. Broj㶜ani pokazatelji na najbolji na㶜in ilustriraju stanje i stradanja na ratom zahva㶛enim podru㶜jima, kao i opseg njihove obnove i povratka ljudi.

Hrvatska je, uz vrlo visoku cijenu, izborila svoj mir, slobodu, samostalnost i suverenitet, kao nužne preduvjete za izgradnju stabilnog društva.

Danas je Hrvatska 㶜lanica NATO saveza, završila je pregovore za ulazak u Europsku uniju i u tom ozra㶜ju o㶜ekuje postati njena 28 㶜lanica. Europska budu㶛nost Hrvatske jamstvo je njenog razvitka, mira, demokracije, vladavine prava i prosperiteta svih njenih gra㶟ana.

Monografijom Pravo na dom, Zajednica povratnika Hrvatske svjedo㶜i o progonstvu i povratku, ostavljaju㶛i budu㶛im generacijama istinu o tom teškom razdoblju hrvatske povijesti. I na tome, velika hvala.

JADRANKA KOSOR, dipl. iur. predsjednica Vlade Republike Hrvatske Zagreb, 25. 8. 2011.

SLOVO UREDNIKA I PRIRE佢IVA㶏A Oduzimanje prava na dom spada me㶟u najve㶛e zlo㶜ine 20-og stolje㶛a. Nacisti㶜ka Njema㶜ka je provela zlo㶜in Holokausta i ukinula postojanje Židova kao naroda u Europi. Od po㶜etka nacisti㶜ke vlasti, 1933., u Njema㶜koj je rasnim zakonima i poticanjem mržnje ostalih stanovnika, onemogu㶛eno Židovima da održe svoje domove. Rijeke ljudi su se iseljavale, podnosili nepravde, bili izloženi nasilju i ubijanju s ciljem da u Njema㶜koj više ne bude Židova. Progon se provodio i u, od nacista okupiranim, zemljama i njihovim saveznicima. Progona Židova nadilazi neposredne žrtve i simbol je oduzimanja doma svim ljudima.

Nakon II. svjetskog rata, došlo je u mnogim državama do osvete Nijemcima koji su u njima živjeli, oduzimani su im domovi a oni progonjeni u Njema㶜ku. Provo㶟ena je kolektivna krivnja.

Za vrijeme hladnog rata mnogi stanovnici u SSSR-u i Isto㶜noj Europi, nisu željeli imati dom u uvjetima nepoštivanja ljudskih prava.

Kao dio Ujedinjenih Naroda osnovan je UNHCR za brigu o izbjeglicama, s ciljem da pomogne izbjeglim ljudima.

Me㶟utim ovaj pristup obilježava, ono što zovemo „polutehnologijom , koji je pomagao izbjeglima, ali nije sprje㶜avao oduzimanje domova i progon. To nije dovoljno. Oduzimanje domova ljudima zato što su odre㶟ene rase, vjere, nacionalnosti je organizirani zlo㶜in, 㶜ije po㶜initelje treba kazniti, ali izrazito ga je potrebno i sprije㶜iti.

Kada je po㶜ela agresija na Hrvatsku, prepoznali smo da se nakon srpske okupacije provodi oduzimanje domova i istjerivanje ljudi s osvojenih podru㶜ja, samo zato što su Hrvati. Za rata u Bosni i Hercegovini progonilo se Hrvate i Bošnjake. Kona㶜no je i 1999. na Kosovu iz svojih domova prognano 800 000 Albanaca.

U pismu Predsjedniku Tu㶟manu 1. rujna 1992. istaknuli smo da je „zajedni㶜ki, op㶛e nacionalni cilj vra㶛anje prognanika u njihove domove, ... „da je pravo Srba koji nisu sami sudjelovali u zlo㶜inu da ostanu ili se vrate u Hrvatsku ... te da zbog organiziranja i provo㶟enja povratka treba osnovati „stožer povratka .

Na temelju stradanja u povijesti, Me㶟unarodno usvojenih ljudskih prava, doprinosa znanja i dobra, u Hrvatskoj smo prihvatili izazove dobra i pokrenuli organizirano i zajedni㶜ki ostvarivanje dobra, me㶟u kojima je vode㶛e mjesto imalo o㶜uvanje i povratak u vlastite domove. Znali smo da je to mogu㶛e samo ako se sami prognanici opredijele za povratak kao temeljni cilj, organiziraju i djeluju sve dok ne postanu povratnici

i vrate se u svoje domove. Hrvatski prognanici su prvi na svijetu - iskazali i ostvarili pravo na dom. Ovaj rezultat nadilazi nas i naš rad, jer poziva 㶜ovje㶜anstvo da prihvati i pravo na dom svakog 㶜ovjeka i svih ljudi.

Stotine tisu㶛a hrvatskih prognanika okupili su se i izdržali progonstvo, organizirali povratak, obnovili svoje domove i ostvarili pravo na dom. U tome nisu bili sami. Veliki broj dobrih ljudi diljem Domovine i izvan nje, 㶜ija imena su zapisana samo u povjesnici 㶜injenja dobra, na razli㶜ite na㶜ine pomagali su zbrinjavanju prognanoga puka i sudjelovali u obrani od agresije.

I me㶟unarodna zajednica, iako u po㶜etku zbunjena, brojnim je svojim akcijama, odlukama i dokumentima doprinijela rješavanju krize na prostorima bivše Jugoslavije. U ovoj knjizi objavljeni su samo oni dokumenti koji se odnose na Republiku Hrvatsku.

Sve nas je to potaklo da ostvarimo prije nekoliko godina ro㶟enu zamisao i navedeno ukori㶜imo kroz sje㶛anja sudionika tih zbivanja bez obzira na kojem su se poslu ili funkciji zatekli za trajanja agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinski rat te u vrijeme napornih nastojanja da se prognani i izbjegli vrate u kona㶜nici nakon mirne reintegracije Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, u obnovljene domove. Njihova je vjera, volja i snaga za povratkom bila toliko silna, a pravo povratka neosporivo, da smo i napisane priloge objedinili u jednu cjelinu ‒ knjigu ‒ koju smo kao prire㶟iva㶜i, urednici, ali i autori priloga nazvali PRAVO NA DOM. Za objavljivanje ove monografije zahvalni smo mnogima koji su dali svoj dragovoljni doprinos. Ponajprije rije㶜 je o autorima, njih 44, kojima zahvaljujemo na poslanim prilozima.

No, nije nam pri uredni㶜kom i prire㶟iva㶜kom poslu bilo lako i jednostavno. Svjesni smo da se moglo i više, da sigurno ima ispuštenih (neobra㶟enih) podru㶜ja, mjesta i zbivanja, trudili smo se obuhvatiti što više te da tekstove autora što skladnije „složimo u mozai㶜nu cjelinu . To je tek po㶜etak, tj. prilog za daljnja istraživanja i pisanja na tu temu i poticaj za pripremu novoga proširenog izdanja. Pri „slaganju i objedinjavanju priloga zahvaljujemo na stru㶜noj pomo㶛i i sugestijama recenzenata prof. dr. sc. An㶟elku Milardovi㶛u i prof. dr. sc. Zlati Živakovi㶛-Kerže.

Naša zahvalnost upu㶛ena je i svima koji su financijski pridonijeli pripremi i tiskanju ove monografije. Teško bi bilo zamisliti da se bez te njihove potpore ova monografija pojavi me㶟u nama.

Urednici i prire㶟iva㶜i: Branko Pek Prof. dr. sc. Slobodan Lang 9

Prognanici u vlaku u Slavonskom Brodu 1991.

Prognanici iz Iloka 1991.

Prognanici iz Šibenika 1991.

Pripadnici agresorske vojske protjerali su sve vukovarce i razorili grad Vukovara '91.

Prognanici iz Aljmaša i Erduta prevezeni su šlepovima rijekom Dravom u Osijek 1. kolovoza 1991.

Prognanici iz Petrinje - Duma㶜e 1991.

10

AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU

11

AGRESIJA NA REPUBLIKU HRVATSKU Prikaz procesa osamostaljenja te okupacije i osloba㶟anja Republike Hrvatske u Domovinskome ratu Rušenje Berlinskoga zida u studenome 1989. simboli㶜no je ozna㶜ilo po㶜etak novoga razdoblja europske povijesti, u kojemu je u ve㶛ini isto㶜noeuropskih država jednostrana㶜ki, komunisti㶜ki režim zamijenilo višestrana㶜je i demoProf. dr. sc. ANTE NAZOR, kracija. Taj je proces ravnatelj Hrvatskog memorijalnog zahvatio i ve㶛inu dokumentacijskog centra Domovinskog rata republika bivše Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), me㶟utim ne i Socijalisti㶜ku Republiku Srbiju. Njezini gra㶟ani postali su taoci srpskih nacionalista, koji su sredinom 80-ih godina 20. stolje㶛a opet pokrenuli velikosrpski projekt iz 19. stolje㶛a, prema kojemu je zapadna granica srpske države - tzv. Velike Srbije - planirana duboko na hrvatskome teritoriju, na smjeru Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin - Karlobag. To je, otprilike, bila granica osmanskih osvajanja u Hrvatskoj od 15. do 17. stolje㶛a.

Medijska hajka radi stvaranja uvjeta za provedbu velikosrpskoga projekta pokrenuta je objavljivanjem nacrta Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti u beogradskim Ve㶜ernjim novostima 24. i 25. rujna 1986., u kojemu se isti㶜e navodna ugroženost srpstva u Jugoslaviji. Srpski nacionalisti zapravo su težili što ve㶛oj centralizaciji države. Tražili su dominaciju Srbije u federaciji i potpuni utjecaj Beograda na doga㶟aje u socijalisti㶜kim autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu te u Socijalisti㶜koj Republici Crnoj Gori.

Rezultat takve nacionalisti㶜ke, odnosno velikosrpske politike dijela srbijanskih politi㶜ara bila je smjena politi㶜koga vodstva u spomenutim konstitutivnim dijelovima SFRJ krajem 1988. i po㶜etkom 1989., a potom i promjena Ustava SR Srbije, 12

kojom je zapravo ukinuta autonomija pokrajina.

Nametnuvši prosrpski orijentirane predstavnike Vojvodine, Kosova i Crne Gore u Predsjedništvo tadašnje države, koje je brojilo osam 㶜lanova (6 predstavnika republika i 2 autonomnih pokrajina), srbijansko vodstvo osiguralo je uvjete za politi㶜ku dominaciju Srbije nad ostalim jugoslavenskim republikama. Zbog toga je srbijanska politi㶜ka elita pokušavala zaustaviti demokratske promjene u Jugoslaviji.

Zbog nametanja volje delegata iz Srbije i Crne Gore te ignoriranja i odbijanja svakog prijedloga delegata iz Slovenije, Kongres je 22. sije㶜nja 1990. napustila slovenska, a potom i hrvatska delegacija. To je ozna㶜ilo kraj postojanja monolitne, centralizirane partijske organizacije kakav je bio Savez komunista Jugoslavije te po㶜etak raspada Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije. U skladu s takvom velikosrpskom politikom iz Beograda ve㶛 po㶜etkom 1990. u SR Hrvatskoj organizirani su mitinzi - tzv. doga㶟anja naroda - Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, koji su zaoštrili srpsko-hrvatske politi㶜ke odnose.

Na mitinzima su dominirale slike novoga svesrpskog vo㶟e Slobodana Miloševi㶛a, zastave Srbije, Jugoslavije i Saveza komunista te velikosrpske i protuhrvatske parole. No ni takva agresivna srbijanska politika nije mogla zaustaviti proces demokratizacije u Sloveniji i Hrvatskoj. U travnju i po㶜etkom svibnja 1990. u Hrvatskoj su održani slobodni, višestrana㶜ki izbori, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica predvo㶟ena dr. Franjom Tu㶟manom.

Prema nalogu srbijanskih politi㶜ara (predsjednika Srbije Slobodana Miloševi㶛a i predstavnika Srbije u Predsjedništvu SFRJ i njegova predsjednika Borisava Jovi㶛a) na rezultate izbora u Hrvatskoj vojne vlasti SFRJ reagirale su razoružanjem Hrvatske. Ono je planirano i ubrzano ostvareno prije nego što je u Hrvatskoj, u skladu s rezultatima održanih izbora, došlo do primopredaje dužnosti i ustrojavanja nove vlasti. Razoružanje je ostvareno do 23. svibnja 1990. na temelju strogo povjerljive zapovijedi, koju je 14. svibnja 1990. protuzakonito (bez znanja i suglasnosti Predsjedništva SFRJ) potpisao na㶜elnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ general pukovnik Blagoje Adži㶛. U svome dnevniku Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 146) Borisav je Jovi㶛 17.

svibnja 1990. zapisao: Prakti㶜no smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio na㶜elnik Generalštaba, ali fakti㶜ki po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud. Oduzeto naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane (procjene se kre㶛u od oko 80.000 do 200.000 cijevi ) smješteno je u skladišta Jugoslavenske narodne armije.1 Sabor Republike Hrvatske potom je na konstituiraju㶛oj sjednici višestrana㶜koga sabora 30. svibnja 1990. izabrao dr. sc. Franju Tu㶟mana za predsjednika Predsjedništva SRH, a 25. srpnja usvojeni su amandmani na Ustav SRH, kojima je iz naziva države uklonjen pridjev socijalisti㶜ka , utvr㶟eni su novi ( povijesni ) grb i zastava te prihva㶛eni primjereniji nazivi državnih dužnosti: predsjednik, Vlada RH, ministar i drugi (Narodne novine br. 31, 28. srpnja 1990.). Istoga dana na mitingu Srba u Srbu donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji Srba u Hrvatskoj. Najavljeno je i održavanje referenduma o srpskoj autonomiji od 19. kolovoza do 2. rujna 1990., koji nije bio utemeljen u republi㶜kim i saveznim propisima.2 Zbog pojave naoružanih srpskih civila na odre㶟enim punktovima ( straže ) i prijetnje da 㶛e naoružani civili osiguravati sprovo㶟enje tog referenduma Ministarstvo unutarnjih poslova RH izdalo je zapovijed o stavljanju pod kontrolu oružja namijenjenoga rezervnome sastavu MUP-a RH u policijskim stanicama na podru㶜ju gdje je prijetila oružana pobuna Srba. No㶛u 16./17. kolovoza 1990. dio toga naoružanja preuzele su specijalne jedinice MUP-a RH, nakon 㶜ega su se ispred policijskih stanica u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gra㶜acu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu po㶜eli okupljati pobunjeni Srbi, a svi cestovni smjerovi na tom podru㶜ju blokirani su balvanima i kamenjem, uz nazo㶜nost naoružanih osoba. Spomenuti pokušaj hrvatske policije da no㶛u 16./17. kolovoza 1990. premjesti oružje rezervnoga sastava policije iz pojedinih policijskih stanica u Lici i Dalmaciji te sprije㶜i održavanje referenduma poslužio je politi㶜kome vodstvu pobunjenih Srba kao neposredan povod da putem Radio Knina proglasi ratno stanje i s naoružanim pobunjenicima 17. kolovoza zaposjedne prometnice na kninskom podru㶜ju.3 Pokušaj hrvatske policije da uspostavi red i osigura mir na tom podru㶜ju sprije㶜ila je federalna vojska - Jugoslavenska narodna armija (JNA).

Tzv. balvan-revolucija bila je odgovor dijela Srba iz Hrvatske na demokratske procese u Hrvatskoj i može se shvatiti kao po㶜etak oružane pobune Srba u Hrvatskoj protiv hrvatske, demokratski izabrane vlasti. Krajnji cilj zapo㶜ete pobune bilo je pripajanje dijela teritorija Republike Hrvatske jedinstvenoj srpskoj državi, koja bi obuhvatila ve㶛i dio bivše Jugoslavije. Doduše, oružano djelovanje pobunjenih Srba tada je još bilo ograni㶜eno na napade iz zasjeda i na teroristi㶜ke akcije pojedinih skupina, me㶟u kojima su bili i teroristi uba㶜eni iz Srbije.

Posebno žestoki bili su sukobi hrvatske policije sa srpskim teroristima u Pakracu 2. ožujka 1991. i na Plitvicama na Uskrs 31. ožujka, kad je ubijen hrvatski policajac Josip Jovi㶛 - prvi poginuli hrvatski branitelj u Domovinskome ratu, te 2. svibnja 1991., kada je iz zasjede ubijeno 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu (Slavonija), a jedan u Pola㶜i kod Zadra (Dalmacija).

Zbog takvog neprihvatljivoga stanja u državi i nametanja politike srbijanskoga vodstva, koje se o㶜itovalo u samovoljnim i protuustavnim odlukama Predsjedništva i Skupštine SR Srbije, odnosno zbog pokušaja centralizacije i ja㶜anja politi㶜koga i gospodarskoga položaja Srbije na ra㶜un ostalih republika u federaciji, hrvatsko i slovensko vodstvo predložilo je preustroj SFR Jugoslavije u konfederalnu državu. Me㶟utim, srpsko vodstvo odbilo je takav preustroj, pa su Hrvatska i Slovenija krenule u proces osamostaljenja. Nakon što je 22. prosinca 1990. proglasio novi - boži㶛ni Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56, 22. prosinca 1990.), Sabor RH je 25. lipnja 1991., na temelju rezultata referenduma održanoga 19. svibnja 1991., usvojio Deklaraciju o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH (Narodne novine br. 31, 25. lipnja 1991.).

Stupanje Deklaracije na snagu odgo㶟eno je na tri mjeseca, kako bi se pregovori o mirnome rješenju jugoslavenske krize mogli nastaviti.

No upravo tada, u skladu s dogovorom srbijanskoga politi㶜koga vodstva i vodstva JNA, teroristi㶜ke akcije srpskih ekstremista u Hrvatskoj prerasle su u otvorenu i nemilosrdnu agresiju JNA i srpskih paravojnih formacija na Republiku Hrvatsku. Srbijanski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ i tadaš13

nji vršitelj dužnosti predsjednika Predsjedništva SFRJ Borisav Jovi㶛 u svojoj je knjizi Poslednji dani SFRJ: Izvodi iz dnevnika (Beograd, 1995., str. 349) zapisao da su 5. srpnja 1991. on i predsjednik Srbije Slobodan Miloševi㶛 saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ ( ministru obrane ) Veljku Kadijevi㶛u postavili niz zahtjeva vezanih za ulogu JNA, koje je on prihvatio bez pogovora: Slobodan (Miloševi㶛) i ja (Borisav Jovi㶛) zakazali smo s Veljkom Kadijevi㶛em razgovor koji smatramo odlu㶜uju㶛im ... Od Veljka odlu㶜no tražimo slede㶛e:

milicije pobunjenih Srba u Hrvatskoj ( Marti㶛eva milicija ), kao i pridošle dragovolja㶜ke postrojbe iz Srbije pod jedinstvenim zapovjedništvom JNA djelovale su i do tada, prakti㶜no od po㶜etka otvorene agresije na Hrvatsku.

... Glavne snage JNA koncentrisati na crti: Karlovac ‒ Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci ‒ Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj na㶜in pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta... Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske.

U svojoj knjizi Moje vi㶟enje raspada (Beograd, 1993., str. 135) general Veljko Kadijevi㶛 iznosi plan napada JNA na Hrvatsku u jesen 1991.:

Dokumenti JNA pokazuju da planovi njezinih stratega nisu bili ograni㶜eni samo na pokrivanje teritorija na kojem žive Srbi . Tako su, prema Direktivi Komande 1. vojne oblasti (JNA) za operaciju u Slavoniji od 19. rujna 1991., nakon ovladavanja isto㶜nom i zapadnom Slavonijom jedinice JNA trebale biti u gotovosti za produženje napada ka Varaždinu i Koprivnici . Za po㶜etak napada odre㶟en je 21. rujna, a njegovo ostvarenje planirano je u dvije etape, od po dva do tri, odnosno 㶜etiri do pet dana. U skladu sa spomenutim planom ministar obrane general Veljko Kadijevi㶛 21. rujna 1991. javno je izjavio da 㶛e JNA poduzeti odlu㶜uju㶛e akcije radi spre㶜avanja gra㶟anskog rata .

Time je pokazao da vodstvo Oružanih snaga SFRJ, suprotno Ustavu SFRJ, ne priznaje predsjednika Predsjedništva SFRJ ni vlast u Republici Hrvatskoj i prakti㶜no je objavio rat Hrvatskoj. Ignoriraju㶛i mirovne pregovore, odnosno pokušaje Vlade RH i me㶟unarodne zajednice da krizu riješe mirnim putem, JNA i srpske paravojne postrojbe krenule su u op㶛i napad na svim bojištima u Hrvatskoj s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske.

Prema zapovijedi na㶜elnika Generalštaba JNA general pukovnika Blagoja Adži㶛a od 12. listopada 1991. svi oružani sastavi, bilo da se radi o JNA, TO ili dobrovoljcima morali su djelovati pod jedinstvenom komandom JNA . Dakako, jedinice JNA, mjesne srpske Teritorijalne obrane i 14

O silovitosti napada, podržanoga zrakoplovstvom JNA kojim je zapovijedao general Zvonko Jurjevi㶛, govori i procjena pojedinih inozemnih vojnih analiti㶜ara da hrvatski branitelji ne㶛e uspjeti izdržati više od dva tjedna .4

- Potpuno blokirati Hrvatsku iz zraka i s mora; - Smjerove napada glavnih snaga JNA što izravnije vezivati uz osloba㶟anje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatskoga teritorija.

U tom cilju ispresijecati Hrvatsku na smjerovima: Gradiška ‒ Virovitica, Biha㶛 ‒ Karlovac ‒ Zagreb, Knin ‒ Zadar, Mostar ‒ Split. Najja㶜om grupacijom oklopnomehaniziranih snaga osloboditi isto㶜nu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti djelovanje na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno granici Slovenije. Istodobno jakim snagama iz rajona Herceg Novi ‒ Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj na㶜in zajedni㶜ki djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar ‒ Split; - Nakon dostizanja odre㶟enih objekata, osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvu㶛i preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povu㶛i JNA iz Hrvatske; - Za mobilizaciju, pripremu mobiliziranih ili domobiliziranih jedinica kao i njihovo dovo㶟enje na planirane smjerove uporabe potrebno je 10 - 15 dana, ovisno o stupnju borbene gotovosti jedinice i njezine udaljenosti od smjera uporabe.

Napad zrakoplova JNA 7. listopada na Banske dvore - sjedište Vlade Republike Hrvatske, u središtu Zagreba, glavnoga grada Hrvatske, pokazuje da agresor nije birao sredstva za ostvarenje svoga cilja. Tim napadom jugoslavensko, odnosno prosrpsko vodstvo JNA namjeravalo je ubiti predsjednika Republike Hrvatske Franju Tu㶟ma-

na, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesi㶛a i predsjednika Saveznoga izvršnoga vije㶛a SFRJ Antu Markovi㶛a, koji su u njoj upravo tada imali sastanak. Pokušaj takvog atentata pokazuje da velikosrpski stratezi nisu ni pomišljali na mirno rješenje jugoslavenske krize.

Predstavnici jugovojske - Informativna služba Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu i Informativna služba Komande Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne odbrane ‒ u svojim priop㶛enjima negirali su ulogu JNA u napadu na Banske dvore u Zagrebu, cini㶜no sugeriraju㶛i da je hrvatsko vrhovništvo insceniralo taj napad .5 Pod dojmom toga doga㶟aja te slike razaranja i vijesti o brojnim žrtvama koje su pristizale iz ostalih napadnutih hrvatskih gradova i naselja, u okolnostima silovite agresije JNA na Republiku Hrvatsku Sabor Republike Hrvatske sljede㶛eg je dana, 8. listopada 1991., proglasio neovisnost Republike Hrvatske.

Naime, ustvrdivši da je istekla tromjese㶜na odgoda Ustavne odluke od 25. lipnja 1991., saborski zastupnici donijeli su Odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ i njezinu osamostaljenju.

Republika Hrvatska raskinula je sve državnopravne veze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. Zbog opasnosti od napada zrakoplova JNA zasjedanje toga Sabora održano je u podrumu zgrade Ine u Šubi㶛evoj ulici u Zagrebu (Narodne novine br. 53, 8. listopada 1991.).

Izme㶟u ostaloga, u Zaklju㶜cima koje je Sabor Republike Hrvatske donio toga dana na zajedni㶜koj sjednici svih vije㶛a, posebno je istaknuto: 1. Republika Srbija i takozvana JNA izvršile su oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku. Republika Hrvatska prisiljena je braniti se od agresije svim raspoloživim sredstvima.

2. Tzv. JNA proglašava se agresorskom i okupatorskom vojskom i mora bez odga㶟anja napustiti teritorij Republike Hrvatske koji je privremeno zaposjela.

3. Sabor Republike Hrvatske zahtijeva od bivše JNA da hrvatskim državljanima koji se nalaze na odsluženju vojnoga roka bez odga㶟anja omogu㶛i napuštanje armije i slobodan odlazak njihovim ku㶛ama.

4. Pozivaju se Republike Bosna i Hercegovina i Crna Gora da ne dopuste uporabu svoga državnoga teritorija za vo㶟enje rata protiv Republike Hrvatske.

Reagiraju㶛i na donesene odluke i zaklju㶜ke Sabora Republike Hrvatske, Europska je zajednica na Konferenciji o Jugoslaviji u Haagu 18. listopada 1991. predstavnicima bivših jugoslavenskih republika izložila plan preustroja Jugoslavije u zajednicu suverenih država.

Sporazum o op㶛emu rješenju jugoslavenske krize , poznat kao Carringtonov plan predlagao je stvaranje slobodnoga saveza suverenih i neovisnih država sa sveobuhvatnim sporazumima o kontrolnim mehanizmima za zaštitu ljudskih prava i sa specijalnim statusom za odre㶟ene skupine te predvi㶟ao priznanje republika, koje to žele, unutar postoje㶛ih granica . Predloženi plan prihvatile su sve jugoslavenske republike osim Srbije.

No potom je pod pritiskom srbijanskih/srpskih politi㶜ara i Crna Gora povukla svoj pristanak na plan, iako ga je njezin predsjednik Momir Bulatovi㶛 u prvi tren prihvatio.6 Zbog toga je i predstavnik Tužiteljstva na Me㶟unarodnome kaznenome sudu za podru㶜je bivše Jugoslavije u Haagu Geoffrey Nice ustvrdio da bi, da je Srbija 18. listopada 1991. prihvatila Carringtonov plan i da su sve strane prišle stvaranju konfederacije uz posebna prava za Srbe u Hrvatskoj, rat (ve㶛 tada, op. a.) završio, a tisu㶛e života bile spašene.7 Tako je isklju㶜ivost srbijanskoga politi㶜koga vodstva i vojnoga vrha JNA zape㶜atila sudbinu Jugoslavije i njezin krvavi raspad u㶜inila neizbježnim. Hrvatska je nakon toga ubrzala postupak za svoje me㶟unarodno priznanje, temelje㶛i ga, izme㶟u ostaloga, i na odredbama do tada važe㶛ega jugoslavenskoga ustava - Ustava SFRJ iz 1974., koji je afirmirao državnost republika, odnosno Ustava SRH iz 1974., u kojem je istaknuto da je hrvatski narod uspostavio svoju državu SR Hrvatsku na temelju prava na samoodre㶟enje, uklju㶜uju㶛i i pravo na odcjepljenje .

Do kraja 1991. JNA, pod 㶜ijim su zapovjedništvom bile i oružane formacije pobunjenih Srba iz Hrvatske i srpski dragovoljci iz Srbije i BiH, okupirala je gotovo tre㶛inu teritorija Hrvatske. Pritom su srpski ekstremisti po㶜inili brojna ubojstva i zlo㶜ine nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom, 15

ali i nad Srbima koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku. Na okupiranome teritoriju Republike Hrvatske pobunjeni su Srbi 19. prosinca 1991. proglasili Republiku Srpsku Krajinu sa sjedištem u Kninu. S podru㶜ja koje su nadzirali srpski pobunjenici protjerano je gotovo cjelokupno nesrpsko stanovništvo, a njegova je imovina uništena ili oplja㶜kana.

U idu㶛emu razdoblju, nakon me㶟unarodnoga priznanja RH 15. sije㶜nja 1992. i primanja RH u Organizaciju ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992., Vlada RH uz pomo㶛 europske i svjetske diplomacije pokušavala je mirnim putem reintegrirati okupirane dijelove svoga teritorija. No, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, oslanjaju㶛i se na pomo㶛 Srbije i SR Jugoslavije, odbilo je svaki mirovni prijedlog koji je predvi㶟ao povratak okupiranoga teritorija u hrvatski državnopravni poredak, unato㶜 tome što je i u rezolucijama OUN-a bilo jasno nazna㶜eno da je taj teritorij privremeno okupiran, a integralan dio Republike Hrvatske .9 U namjeri da stvore novu srpsku državu i da je pripoje Srbiji, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu bili spremni prihvatiti ni jednu drugu politi㶜ku opciju, posebice ne suživot s Hrvatima u istoj državi.

Hrvatska je, da bi oslobodila okupirane dijelove svoga teritorija i sprije㶜ila daljnje napade pobunjenih Srba, morala poduzeti ograni㶜ene vojne akcije.

U travnju 1992. Hrvatska vojska zaustavila je prodor srpskih postrojba iz Bosne i Hercegovine prema obali Jadranskoga mora, 㶜iji je cilj bio potpuna okupacija najjužnijega dijela Hrvatske.

Hrvatski vojnici potom su deblokirali Dubrovnik - grad-spomenik zašti㶛en poveljom UNESCO-a, koji je topništvo JNA ga㶟alo s okolnih brda - i do kraja listopada 1992. oslobodili okupirani teritorij na jugu Hrvatske. U sije㶜nju 1993. Hrvatska vojska i postrojbe MUP-a RH oslobodile su okolicu Zadra i postavljanjem pontonskoga mosta preko Masleni㶜koga ždrila omogu㶛ili cestovnu povezanost izme㶟u sjevera i juga Hrvatske, a osloba㶟anjem hidroelektrane Peru㶜a nedaleko od Sinja normalniju opskrbu Dalmacije elektri㶜nom energijom.

U rujnu 1993. hrvatski vojnici i policajci oslobodili su prostor tzv. Meda㶜koga džepa, iz kojega su po16

bunjeni Srbi napadali i razarali grad Gospi㶛. Usprkos vojnim porazima, vodstvo pobunjenih Srba po㶜etkom 1995. nije prihvatilo ni prijedlog predstavnika SAD-a, Rusije, Njema㶜ke i Velike Britanije (Plan Z-4 ) o politi㶜kome rješenju krize u Hrvatskoj, koji je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u dijelovima Republike Hrvatske s ve㶛inskim srpskim stanovništvom (u tzv. UNPA-podru㶜jima Sjever i Jug , na podru㶜ju Gline i Knina).

Zbog toga su hrvatske oružane snage poduzele novu oslobodila㶜ku vojno-redarstvenu operaciju - Bljesak i od 1. do 4. svibnja 1995. oslobodile okupirani teritorij zapadne Slavonije. Za odmazdu pobunjeni su Srbi 2. i 3. svibnja raketirali Zagreb i druge hrvatske gradove. U kukavi㶜kome i teroristi㶜kome napadu na Zagreb ubijeno je sedam, a ranjeno je više od stotinu gra㶟ana. Pogo㶟ene su dje㶜ja bolnica, gimnazija u Križani㶛evoj, kulturne ustanove i druge zgrade.

Kao i do tada vodstvo pobunjenih Srba nastavilo je provoditi isklju㶜ivu politiku s namjerom da preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske izdvoji i zajedno s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom pripoji planiranoj jedinstvenoj srpskoj državi. Kad je pripremom nacrta Ustava Ujedinjene Republike Srpske taj proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac, postalo je jasno da se problem okupiranoga teritorija RH može riješiti samo vojnim putem. Završnu, oslobodila㶜ku vojno-redarstvenu operaciju, nazvanu Oluja , Hrvatska je provela od 4. do 8. kolovoza 1995. godine.

Hrvatske postrojbe oslobodile su okupirani teritorij Republike Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu (ukupno oko 10.500 km²) i izbile na državnu granicu RH te omogu㶛ile Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Biha㶛a.

Time je sprije㶜ena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i masakr poput onoga u Srebrenici, kad su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi ubili više od 8.000 Bošnjaka - muslimana. Pod srpskom okupacijom u Hrvatskoj tada je ostao još samo teritorij na istoku, odnosno tzv.

UN-sektor Istok , koji je obuhva㶛ao Baranju te dio isto㶜ne Slavonije i zapadnoga Srijema (oko 4,5 % od ukupnoga teritorija Republike Hrvatske).

Uz osloba㶟anje vlastitoga teritorija Hrvatska je

uvelike pridonijela i osloba㶟anju dijela okupiranoga teritorija Bosne i Hercegovine. Tako su, na temelju sporazuma izme㶟u predsjednika RH i BiH (Splitska deklaracija, 22. srpnja 1995.) i u koordinaciji s Armijom BiH, hrvatske snage (Hrvatska vojska i Hrvatsko vije㶛e obrane) krajem srpnja 1995. oslobodile oko 1.600 km² (operacija Ljeto 95. ), u rujnu oko 2.500 km² (operacija Maestral ), a u listopadu 1995. oko 800 km² (operacija Južni potez ) teritorija u jugozapadnim i zapadnim dijelovima BiH, koji je bio pod okupacijom srpskih postrojba. To je omogu㶛ilo potpisivanje Daytonskoga sporazuma u studenome 1995. godine, odnosno prestanak rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji je zapo㶜eo agresijom JNA i srpskih paravojnih postrojba 1991. godine.

Naime, uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlu㶜nost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalome dijelu okupiranoga teritorija RH tek je nakon Oluje i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponu㶟ene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako su u nedjelju, 12. studenoga 1995. predstavnici pobunjenih Srba iz isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u Erdutu potpisali Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga podru㶜ja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske . Istoga dana sporazum je u Predsjedni㶜kim dvorima u Zagrebu potpisao i predstavnik Vlade RH Hrvoje Šarini㶛.12 Spomenuti ( Erdutski ) sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga podru㶜ja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, 㶜ak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23. studenoga 1995. i Vije㶛e sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023).

Razdoblje spomenute mirovne operacije, za 㶜ije je ostvarenje Vije㶛e sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037 od 15. sije㶜nja 1996.) ustanovilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u isto㶜noj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), završilo je 15. sije㶜nja 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno isto㶜na Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) kona㶜no vra㶛eno u sastav Republike Hrvatske. Time je hrvatska vlast, ako se izuzmu sporovi sa susjednim državama oko

pojedinih grani㶜nih to㶜aka, u cijelosti uspostavila nadzor nad me㶟unarodno priznatim granicama Republike Hrvatske.

Prof. dr. sc. ANTE NAZOR _________________________________ 1 O. Žunec, Rat u Hrvatskoj, Polemos 1, Zagreb, 1998., 66; M. Špegelj, Sje㶛anja vojnika, Zagreb, 2001., 287, tab. III. 2 Arhiv Ustavnog suda RH /pravna dokumentacija vezana uz spis broj: U-VI-295/1991 od 2. listopada 1992. (dalje: Arhiv Us RH).

3 HR ‒ HMDCDR, Dossier Knin, 81-86.

4 A. Tus, „Rat u Sloveniji i Hrvatskoj do Sarajevskog primirja , Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995., Zagreb-Sarajevo, 1999., 78.

5 Zbornik dokumenata iz oblasti odbrane i bezbednosti Jugoslavije 1990-1991. godine (pripremili: prof. dr. Slavoljub Šuši㶛, general pukovnik u penziji; Zlatoje Terzi㶛 general potpukovnik; dr. Nikola Petrovi㶛, pukovnik), Vojnoizdava㶜ki zavod, Beograd, 2002., 457-458.

6 Momir Bulatovi㶛, Pravila 㶛utanja, Beograd, 2004., 64-74.

7 O. Žunec, Goli život ‒ socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II, Zagreb, 2007., 172-174, bilj. 274,277.

8 Ustav SFR Jugoslavije ‒ Ustav SR Hrvatske, ekspoze Jakova Blaževi㶛a, Zagreb, 1974., 224.

9 Primjerice, u Rezolucijama 820, 847, 871 donesenim 17. travnja, 30. lipnja i 4. listopada 1993., u Rezolucijama 908, 947, 958 donesenim 31. ožujka, 30. rujna i 19. studenoga 1994., Rezolucijama 981 i 994 donesenim 31. ožujka i 17. svibnja 1995.; vidi: Specijalna policija MUP-a RH u oslobodila㶜koj operaciji „Oluja 1995. (prilozi), Zagreb, kolovoz 2008., str. 78-96; http://www.un.org/documents/.

10 D. Marijan, Oluja, Zagreb, rujan 2007., str. 379-399.

11 Damir Luka Safti㶛, „Kod Šoštari㶛eve prvi trg civilnim žrtvama , Ve㶜ernji list, 8. 3. 2007., 26.

12 Hrvoje Šarini㶛, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševi㶛em 1993-95 (98), Zagreb, 1999., str. 311.

Tzv. Balvan revolucija zapo㶜ela je rušenjem balvana na ceste i zaprje㶜avanjem prometa. Prvi su balvan pobunjeni Srbi postavili u selu Berak u tadašnjoj op㶛ini Vukovar 4. 4. 1990. godine

17

Granatiranje Hrvatskih gradova i sela od krajnjeg juga do istoka zemlje.

Na slici: DUBROVNIK - MILO neposredno nakon granatiranja srpsko-crnogorskog dalekometnog topništva, 1991.

VUKOVAR 1991.; gori uništeni tenk agresorske JNA

18

PROGONSTVO STRADANJA HRVATSKIH PROGNANIKA

1199

HRVATSKI PROGNANICI Ugledni, a danas pokojni njema㶜ki (bava rski) politi㶜ar Franc Josef Strauss jednom je prigodom rekao da nije dovoljno samo biti u pravu, nego je u to nužno uvjeriti i svijet, a ako to sami ne u㶜inimo onda 㶛e to uraditi netko drugi, i to vjerojatno pogrešno, iskrivljeno, a Prof. dr. sc. DRAŽEN ŽIVI㶎 možda i zlonamjerno.

Upravo na tom tragu valja promišljati nedavnu hrvatsku prošlost koju su obilježili raspad Jugoslavije, osamostaljenje Hrvatske i srbijanska oružana agresija na našu Domovinu. Istina o tim doga㶟ajima i sudionicima u njima samo je jedna. No, jesmo li kao pojedinci i društvo u㶜inili sve da se ona probije u javnost i do svih relevantnih doma㶛ih i me㶟unarodnih organizacija i institucija? I jesmo li, kao prvi korak na tom putu, objektivno istražili i vrednovali protekla zbivanja? Jer, posljednja su dva desetlje㶛a obilovala složenim povijesno-politi㶜kim i društvenim promjenama koje su uvelike oblikovale novu geopoliti㶜ku realnost i me㶟unarodno-politi㶜ke odnose na srednjoeuropskom, podunavskom, mediteranskom, balkanskom i jugoisto㶜no-europskom prostoru.

Hrvatska je bila aktivan sudionik u tim procesima i uop㶛e nije svejedno kakvo 㶛e mjesto u interpretaciji tih zbivanja zauzeti. Danas smo, možda više nego ikada, suo㶜eni s opasnoš㶛u da nam povijest „kroje razli㶜iti me㶟unarodni tribunali, u najmanju ruku, upitne motivacije, vjerodostojnosti i naro㶜ito pravednosti. Tim je ve㶛a i naša odgovornost da se istina o hrvatskom putu k samostalnosti i ratu koji je vo㶟en protiv nje kako bi se ona na njemu zaustavila, temelji na 㶜injenicama koje trebaju proiza㶛i iz relevantnih i vjerodostojnih izvora te objektivnih znanstvenih istraživanja. Kao pojedinci i kao društvo suodgovorni smo prema današnjim i naro㶜ito budu㶛im naraštajima da sami istražimo i napišemo povijest Hrvatskoga domovinskog i obrambenog rata kao nezaobilaznom i klju㶜nom odrednicom procesa hrvatskoga politi㶜20

kog i nacionalnog osamostaljivanja. Dio toga su i složene posljedice srbijanske oružane agresije u domeni prisilnih ratnih migracija ‒ prognaništva i izbjeglištva.

Koncem 1991. godine, iz svojih je domova i naselja protjerano više od 700 tisu㶛a osoba, od kojih je oko 550 tisu㶛a privremeni smještaj našlo na slobodnim podru㶜jima Hrvatske, a približno 150 tisu㶛a u inozemstvu (Ma㶟arskoj, Austriji, Sloveniji, Njema㶜koj i drugim zapadno-europskim, pa i prekomorskim državama). Gotovo 15% stanovništva Hrvatske našlo se tada u progonstvu, pa s punim pravom možemo govoriti o prognaništvu kao nacionalnom egzodusu te migracijskom, demografskom, politi㶜kom, sociološkom, psihološkom, žrtvoslovnom, humanitarnom i ekonomskom fenomenu koji je iz dubine potresao i protresao Hrvatsku, a njegove posljedice baštinimo i danas, i to ne samo kao pojedinci koji su na razli㶜ite na㶜ine bili dijelom prognani㶜kih struja, nego i kao zajednica, kao hrvatsko društvo koje je u mjesecima neravnopravne borbe s nadmo㶛nijim neprijateljem i u izrazito nepovoljnim me㶟unarodnim okvirima trebalo izna㶛i snage i vještine za skrb o svojim najbrojnijim ratnim stradalnicima.

Sedam stotina tisu㶛a prognanih osoba iz okupiranih naselja kao i naselja koja su se nalazila na bojišnicama ili u njihovoj blizini, pa su trpjela svakodnevna razaranja, bio je vrh višegodišnjeg prognani㶜kog vala, koji je pokrenut agresijom JNA na Hrvatsku, pobunom dijela hrvatskih Srba te oružanom agresijom Srbije koja je ljudstvom, financijama, logistikom, a napose politi㶜kim i ideološkim djelovanjem srpske „elite zagovarala, planirala i provodila teritorijalnu i demografsku ekspanziju Srbije na ra㶜un hrvatskoga državnoga prostora. I to je bio samo nastavak dvostoljetnog srpskog državnog i nacionalnog programa, utemeljenog na velikosrpskoj ideologiji.

Stoga nije naodmet ukratko upozoriti na temeljni ideološko-velikosrpski okvir agresije na Hrvatsku, jer je on neophodan za razumijevanje uzroka i posljedica rata protiv Hrvatske, a osobito fenomena prognaništva, odnosno, prisilnih migracija u 㶜ijem se ishodištu nalazila politika etni㶜koga 㶜iš㶛enja.

Naime, oživotvorenje koncepcije Velike Srbije bio je i još uvijek jest san velikog dijela srpske politi㶜ke i društvene „elite . Korijeni velikosrpske ideolo-

gije i nacionalne politike sežu u konac 18. stolje㶛a.

Tada je jezi㶜no na㶜elo velikosrpstva osmislio i zagovarao Vuk Stefanovi㶛 Karadži㶜. On je u svojemu djelu „Srbi svi i svuda zagovarao ideju da su svi štokavci Srbi, a da su Hrvati samo oni koji govore kajkavskim i 㶜akavskim dijalektom. Išao je i korak dalje, tvrde㶛i da na ovim prostorima žive samo Srbi, s tri vjere ‒ pravoslavnom, rimokatoli㶜kom i muslimanskom, i s jednim jezikom, dakako, srpskim.

Jedan od temeljnih dokumenata velikosrpske politike su i „Na㶜ertanije Ilije Garašanina iz 1844. godine. Taj je dokument postao programom službene srpske vanjske politike u narednim desetlje㶛ima. Otvoreni poziv na sukob s Hrvatima uputio je 1902. godine srpski pravnik i politi㶜ar Nikola Stojanovi㶛. On je u svojemu poznatom tekstu „Do istrage naše ili vaše , a koji je, što je osobito zanimljivo, objavljen u zagreba㶜kom listu „Srbobran , zanijekao Hrvatima narodnost, nacionalnu osobitost, državotvornost, kulturnu baštinu i jezik te je pozvao Srbe na borbu protiv zaostalih elemenata hrvatstva u kojoj 㶛e, kako kaže, Hrvati „podle㶛i .

Valjda najjasniju poruku u tom smislu izrekao je 1991. godine u baranjskom selu Jagodnjaku srpski politi㶜ar Milan Paroški javnim pozivom tamošnjim Srbima da „sve one koji kažu da to nije srpska zemlja mogu da ubiju k o kera pored tarabe .

Politi㶜ka, etni㶜ka i grani㶜na pitanja stvaranja Velike Srbije dao je u svojemu spisu „Homogena Srbija iz 1941. godine, 㶜etni㶜ki ideolog Stevan Moljevi㶛. On se zalaže, me㶟u ostalim, i za „humano preseljenje stanovništva te za uspostavu potpune hegemonije Srbije i Srba nad svim nesrpskim narodima i „nesrpskim zemljama u Jugoslaviji.

Godine 1986. u najširoj se jugoslavenskoj javnosti pojavio „Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti. Rije㶜 je o navodno nedovršenom dokumentu (objavile su ga u dva nastavka beogradske „Ve㶜ernje novosti ) koji je predstavljao ideološki temelj velikosrpskoj politici Slobodana Miloševi㶛a, prema kojoj „svi Srbi moraju živeti u istoj državi . „Memorandum je „probudio srpski velikonacionalizam te je, što je osobito važno, detaljno razradio mehanizme korjenite ustavne, politi㶜ke i ekonomske reforme Jugoslavije, koja je prema njihovom tuma㶜enju bila neophodna jer su Srbi kao narod bili ugroženi, a Srbija kao jedna od jugoslavenskih saveznih republika u izrazito nepovoljnom politi㶜kom i ekonomskom položaju. Izlaz iz

te situacije srpski su akademici vidjeli u potpunoj centralizaciji jugoslavenskog politi㶜kog, društvenog i ekonomskog sustava, što, drugim rije㶜ima, ne zna㶜i ništa drugo do unitarizaciji zajedni㶜ke jugoslavenske državne zajednice na velikosrpskim temeljima. Kako bi i moglo biti druga㶜ije podsjetimo li se na razinu srbizacije jugoslavenskih upravlja㶜kih, represivnih i vojnih struktura. Ako bi raspad Jugoslavije bio neizbježan, srpski akademici su predvidjeli scenarij osamostaljivanja Srbije, ali bi u tu srpsku državu priklju㶜ili sve jugoslavenske prostore na kojima Srbi žive, pa makar i u manjini.

Zapadne granice takve srpske države najpreciznije je iscrtao srpski politi㶜ar, 㶜etni㶜ki vojvoda i haški optuženik Vojislav Šešelj (Virovitica ‒ Karlovac ‒ Ogulin ‒ Karlobag).

Hrvatska se tako po㶜etkom 1990-ih godina našla na putu najve㶛eg i najrazornijeg udara velikosrpske hegemonisti㶜ke politike u 20. stolje㶛u.

Uništiti povijiesnu, sakralnu i kulturnu baštinu hrvatskoga naroda te protjerati hrvatskoga 㶜ovjeka s njegovih stoljetnih ognjišta, bili su temeljniprovedbeni programi suvremene srpske državne i nacionalne politike. O tome svjedo㶜e i srušene crkve, škole, bolnice i knjižnice diljem Hrvatske, a osobito osnivanje srpskih koncentracijskih logora (u Hrvatskoj, Crnoj Gori i, ponajviše, u samoj Srbiji), masovne i pojedina㶜ne likvidacije, silovanja, plja㶜ke... U srbijanskoj oružanoj agresiji poginulo je više od 22 000 stanovnika Republike Hrvatske, a samo izravne materijalne ratne štete dosegnule su 40 milijarda ameri㶜kih dolara.

Etni㶜ko je 㶜iš㶛enje bilo jedno od najvažnijih sredstava u postizanju ciljeva velikosrpske politike i srbijanske oružane agresije na Republiku Hrvatsku. „Mi ne želimo nikog drugog na našem teritoriju i borit 㶛emo se za naše prave granice. Hrvati se moraju ili iseliti ili umrijeti , izjavio je jednom prigodom Vojislav Šešelj, te tako, nažalost, na najbolji mogu㶛i na㶜in pokazao što 㶛e se s Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom doga㶟ati na okupiranom podru㶜ju Hrvatske. Pomo㶛u etni㶜koga 㶜iš㶛enja, koje je rezultiralo brojnim prognani㶜kim kolonama, agresor je nastojao u㶜vrstiti srpsku ve㶛inu ondje gdje ju je prije rata imao (dijelovi zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, isto㶜ne Like i sjeverno-dalmatinskog zale㶟a), ali i uspostaviti tamo gdje je 1991. godine bio u manjini (dubrova㶜ko podru㶜je, viroviti㶜ki, daruvarski, drniški, šibenski i sinjski kraj, hrvatsko Podunavlje). Drugim rije㶜ima, protjerivanjem nesrpskog stanovništva 21

utvrdila bi se ne samo prostorna nego i svojevrsna demografska okupacija dijelova hrvatskoga državnog teritorija što bi samo po sebi, vjerovali su agresori, dovelo do njihova „prisajedinjenja matici Srbiji.

Tako su prvi prognanici iz okupiranih hrvatskih naselja (a do kraja 1991. godine bilo ih je više od tisu㶛u) na slobodna podru㶜ja države po㶜eli stizati ve㶛 u ljeto 1991. godine, prvo iz Like i sjeverne Dalmacije, a potom iz Slavonije. U srpnju 1991. godine bilo je registrirano ve㶛 oko 30 tisu㶛a prognanh osoba. U vrhuncu prognani㶜kog vala, koji je uslijedio nakon okupacije Vukovara i vukovarskog kraja, svaki se deseti Hrvat u Republici Hrvatskoj nalazio u nekoj od brojnih i tužnih prognani㶜kih kolona.

Danas ve㶛 pomalo blijede sje㶛anja na prve hrvatske prognanike, koji su spašavaju㶛i goli život napuštali svoje trudom i mukom izgra㶟ivane domove i imanja te s vre㶛icom u ruci ili bez nje, u ve㶛im ili manjim skupinama, stizali u neokupirana hrvatska naselja. Magla nametnutog povijesnog zaborava sve više prekriva brojne i duge prognani㶜ke kolone koje su se prije samo dva desetlje㶛a pružale od hrvatskoga istoka prema zapadu, ili od hrvatskoga juga prema sjeveru naše domovine. Cijela je Hrvatska bila „premrežena prognaništvom; samo protjerani vukovarci bili su privremeno smješteni u više od 550 naselja diljem naše domovine, od hotela i baraka pa do privatnoga smještaja. Danas se tih slika sje㶛aju valjda samo oni koji se na njima i nalaze ‒ bivši prognanici, danas povratnici, kao i oni, poznati i manje poznati, koji su im nesebi㶜no u toj prognani㶜koj muci pomagali.

Hrvatski su prognanici bili dostojanstveni u svojemu trpljenju, daleko izvan svojih ku㶛a i uspomena, razumljivo nešto manje strpljivi u o㶜ekivanju povratka, ali zato izvanredno hrabri u procesu povratka, koji je vrlo 㶜esto zna㶜io dolazak na zgarišta i ruševine, dolazak me㶟u one koji su ubijali i protjerivali ili 㶜ak dolazak pred svoj dom u kojemu je netko drugi živio, a nije ga htio napustiti.

Iako u cjelini jedinstvena, ipak je pri㶜a svakog prognanika razli㶜ita. Svatko je svoju tešku sudbinu doživio na svoj na㶜in, prilagodivši se manje ili više uspješno prognani㶜kom, a kasnije i povratni㶜kom životu. Nije jednostavno bilo biti prognanikom u vlastitoj Domovini, a svijet vas u toj „neprirodnoj situaciji ne prepoznaje niti razumije. Nije bilo lako 22

niti jednostavno zamijeniti mirnodopski život u svojemu zavi㶜aju, gradu ili selu, s prognaništvom u nekom drugom kraju, me㶟u nekim novim, do tada nepoznatim ljudima. Trebalo je organizirati novi život, po㶜eti ispo㶜etka, a 㶜esto puta bez osnovnih egzistencijalnih mogu㶛nosti. Vrijedni su se ljudi, ljudi koji su obra㶟ivali zemlju ili radili u tvornicama, gotovo preko no㶛i, našli u malim i sku㶜enim hotelskim sobama, u kojima im se život sveo na iš㶜ekivanje ru㶜ka, ve㶜ere, dnevnika i spavanja. No, ve㶛ina se nije predala sudbini. Pripreme za povratak po㶜ele su 㶜im se u progonstvo došlo.

Nitko nije želio priznati da je život u prognaništvu trajna i kona㶜na opcija. I sva sre㶛a da je bilo tako, jer bi onda ionako težak povratak bio još mukotrpniji, a život u progonstvu još nepodnošljiviji.

Hrvatski su prognanici hrabro zakora㶜ili u svoj prognani㶜ki život, 㶜esto okružen nerazumijevanjem onih koji su imali sre㶛u da ih taj kalež trpljenja mimoi㶟e. Bili su više nego što se i moglo o㶜ekivati strpljivi i razumni. Svoja su 㶜esto puta opravdana nezadovoljstva pokazivali rijetko, a i onda kada su to 㶜inili vodili su ra㶜una o ukupnim hrvatskim prilikama i neprilikama. Nikada nisu tražili više od onoga što im pripada ili što im hrvatsko društvo može dati. Bili su zahvalni svima koji su im pomagali, koji su se trudili da im život i u progonstvu bude dostojan 㶜ovjeka. No, nisu šutjeli kada ih se pokušavalo marginalizirati ili s njima u dnevno-politi㶜ke svrhe manipulirati. Znali su da jedino kao 㶜vrsta prognani㶜ka zajednica mogu artikulirati i u javnost prenijeti svoje stavove. Zato su i mogli onako snažno i dostojanstveno 1994. godine blokirati UNPROFOR i tako hrvatskoj i me㶟unarodnoj zajednici poru㶜iti da je dosta igre sa ljudskim sudbinama i da 㶛e hrvatski prognanici, ako odgovorni ne u㶜ine ništa, sami uzeti stvari u svoje ruke, a pola milijuna onih koji su prošli kroz prognani㶜ki križni put nije bilo malo. To je bila brojka koju su respektirali i mo㶛nici s „East Rivera (UN). Ni tada nisu tražili ni više niti manje od onoga što im je to㶜ka 20. Vancevog plana pružala: „U skladu s op㶛eprihva㶛enim me㶟unarodnim na㶜elima, politika je Ujedinjenih naroda da omogu㶛i povratak ku㶛ama svim osobama koje se nalaze u izbjeglištvu zbog izbijanja sukoba, a koje se žele vratiti. Ne zaboravimo da je Vanceov plan bio temeljem mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj (UNPROFOR, kasnije UNCRO) koja se provodila od 1992. do 1995. godine. Jedan od zadataka UNPROFOR-a, podsjetio je na to glavni tajnik UN-a u svojemu Izvješ㶛u Vije㶛u sigurnosti od 23. ožujka

1994. godine, jest „omogu㶛iti povratak raseljenih osoba njihovim domovima u UNPA u mjestima sigurnosti.

Nažalost, mirovna misija UN-a nije stvorila uvjete niti je omogu㶛ila povratak i jednom hrvatskom prognaniku. Pa㶜e, s okupiranih su podru㶜ja Hrvati protjerivani i u vrijeme kada su ona bila pod zaštitom UN-a. Tek su oslobodila㶜kim vojno-redarstvenim operacijama „Bljesak i „Oluja 1995. godine te mirovnom misijom UNTAES-a u razdoblju od sije㶜nja 1996. do sije㶜nja 1998. godine, stvoreni povoljni op㶛i sigurnosni, politi㶜ki i dijelom ekonomski uvjeti za povratak prognanika u svoja naselja prijeratnog prebivališta. Drugo je, i bitno složenije pitanje, je li proces povratka osmišljen na na㶜in da polu㶜i pozitivne rezultate, ili je rije㶜 bila o stihijskom procesu, koji je doveo samo do novih problema, nesnalaženja i frustracija? Drugim rije㶜ima, jesu li se hrvatski prognanici svojim domovima vratili kao pobjednici, ili kao potencijalni socijalni slu㶜ajevi?

Smije li, na temelju prethodno re㶜enog, hrvatsko društvo dopustiti da se prognani㶜ka pri㶜a zaboravi? Imaju li pravo naša djeca odrastati bez spoznaje što su njihovi roditelji i bližnji prolazili u godinama kada je Hrvatska stasala i branila se kao neovisna država? Ima li ikakvih razloga da se prognanici po drugi puta prognaju, prvo od strane

JNA i Srba 1991. godine i kasnije iz svojih domova, a danas od nas samih iz vlastitih sje㶛anja? Tim više jer epilog prognani㶜ke pri㶜e još uvijek nije napisan, ne samo zato jer se svi prognani još uvijek nisu vratili u svoja prijeratna prebivališta, niti je proces povratka u svim svojim aspektima bio uspješan, nego i zbog 㶜injenice da je prognaništvo duboko u temeljima stvaranja današnje hrvatske države, 㶜ega ‒ 㶜ini mi se ‒ mnogi još uvijek nisu svjesni.

Osim toga, prognani㶜ka pri㶜a traži da joj se pri㶟e iz razli㶜itih vidova, ona nije crno-bijela niti su sve njezine dimenzije do kraja rasvjetljene.

Proteklih su godina o prognaništvu i povratku napisane stotine stranica znanstvenih i stru㶜nih rasprava te novinskih 㶜lanaka, održano je mnoštvo javnih manifestacija na temu prognani㶜kog i povratni㶜kog života, a snimljeni su i neki dokumentarni pa i igrani filmovi. Ali tu knjigu nedavne hrvatske povijesti još uvijek nismo zatvorili; još uvijek u nju nismo sve zapisali. Ona je i dalje otvorena svima koji mogu, znaju i žele dodati svoju prognani㶜ku i povratni㶜ku „pri㶜u , svoj pogled na te dane, mjesece i godine prognani㶜ke Kronike .

Prof. dr. sc. DRAŽEN ŽIVI㶎 Institut društvenih znanosti Ivo Pilar voditelj Centra u Vukovaru

Vukovar danas - Grad se i nadalje obnavlja a život se normalizira.

23

OSNIVANJE I DJELOVANJE UREDA ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE

(Sje㶛anja) Drago mi je što s ovih nekoliko re㶜enica, barem u prisje㶛anjima mogu opet biti dio velike obitelji prognanika i izbjeglica, velikih žrtava i stradalnika ali ‒ svojim povratkom ‒ i pobjednika Domovinskoga rata.

U raznim dosadašnjim prigodama opiDr .sc. DAMIR ZORI㶎 sana su mnoga proprvi glavni tajnik Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH gnani㶜ka poglavlja i epizode kako na nacionalnoj razini tako i one lokalnoga karaktera.

Malo manje se pisalo o djelovanju Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi RH. Normalno, reklo bi se, o tijelu državne uprave nije potrebno pisati sje㶛anja i povijesne prikaze. Uprava radi svoj 㶜inovni㶜ki posao, podložna je ocjenama nadležnih, u kona㶜nici i ocjenama javnosti, namještenici i dužnosnici za svoj rad dobivaju pla㶛u, oni najbolji ili snalažljiviji odlikovani su. Pa što bi se onda imala pisati i njihova povijest! Doista o administraciji je neatraktivno pisati. No Ured za prognanike i izbjeglice prvih godina svojega postojanja nije djelovao kao klasi㶜no tijelo državne administracije. Prije bi se moglo re㶛i da je Ured djelovao kao velika humanitarna organizacija. O tom djelovanju znade se relativno dosta, poznati su brojevi, koli㶜ine, mjesta, vrijeme doga㶟aja. Manje je me㶟utim prikazivano ono što je stajalo iza svih tih broj㶜anih i drugih pokazatelja ‒ ljudi sa svojim sudbinama, stradanjima, strahovima, nadanjima, tugama, kadšto i veseljem, željom za okupljanjem i povratkom. Napisano je nekoliko (dobrih i zanimljivih) knjiga, dokumentarne gra㶟e i raš㶜lambi s psihološkog, etnološkog, sociološkog, povijesnoga pa 㶜ak i teološkoga motrišta. Ipak, nedostaju opisi osobno doživljenoga progonstva, iskazi patnje i 㶜ežnje za povratkom i obnovom. Tu prazninu ispunjaju izdanja poput ovoga a ovo, svojom obuhvatnoš㶛u, naro㶜ito. Dakako, prava slika o hrvatskim prognanicima, primjerice o doživljaju progonstva 24

jedne djevoj㶜ice iz Vukovara, tako jednostavno i uvjerljivo opisana, u autobiografskom romanu „Hotel Zagorje , Ivane Simi Bodroži㶛, pokazuje da prognanici nikako nisu mogli biti prihva㶛eni samo kao goli objekt rada državne administracije nadležne za skrb o prognanicima. Nažalost, ponekad je bilo i tako, vidi se to i iz tog gorko duhovitog romana. Bilo je prilika kada se nismo razumjeli.

Nekada nije trebala pogreška u postupanju ‒ s duhovno ranjenim ljudima nekada se i uz najbolje namjere, teško razumjeti.

Kako vrijeme više odlazi tako i sje㶛anja, kadšto ona sitna i jednostavna, postaju sve važnija. Na njima se gradi identitet. Sje㶛anja su temelj pripadanja. Stoga je sje㶛anje važno, koliko ono zajedni㶜ko toliko i ono osobno. Baš zato, u ovih nekoliko redaka prisjetio bih se onoga razdoblja prije samoga nastanka Ureda za prognanike i izbjeglice, prilika koje su nas okruživale i silile na novu organizaciju, naro㶜ito na ljude uz 㶜iju pomo㶛 i suradnju smo odgovarali na izazove. O tome se, rekoh, manje pisalo i ovo je prilika i mjesto da se i ta dionica uvrsti u tu veliku povjesnicu hrvatskih prognanika i povratnika.

Predsjednik TU佢MAN odredio je da civilni dio pregovora s predstavnicima tadašnje Pete vojne oblasti Jugoslavenske armije vodi uglavnom dr. sc. MATE GRANI㶎 a vojni dio general IMRA AGOTI㶎.

Prve su prognani㶜ke teme stavljane na stol u sjedište nekadašnje promatra㶜ke misije Europske zajednice u zagreba㶜kome Hotelu I. Prve pobune, nakon lipanjske (1991.) odluke Sabora o osamostaljenju Hrvatske, pra㶛ene su i izgonom iz pojedinih sela koja su zauzimale paravojne postrojbe pobunjenika. Civilni dio pregovora s predstavnicima tadašnje Pete vojne oblasti Jugoslavenske armije vodio je uglavnom Mate Grani㶛

a vojni dio general Imra Agoti㶛. Kada bi se razmijenili prijedlozi sporazuma trebalo je obaviti kurirski posao, nositi prijedloge hrvatske Vlade (Franje Greguri㶛a) zapovjedniku Jugo vojske generalu Andriji Rašeti. Taj dio posla obavljali smo, u niz navrata, tadašnji savjetnik u kabinetu predsjednika Vlade Tomislav Karamarko i ja. Moram priznati da je bio mu㶜an osje㶛aj u㶛i u te prostore 㶜ija je unutrašnjost bila oja㶜ana vre㶛ama pijeska, ponegdje daskama. Rašeta bi komentirao pojedine javne doga㶟aje, naro㶜ito ga je bila pogodila atmosfera na velikom prosvjednom skupu pred zgradom zapovjedništva vojske na kojemu je Gotovac održao svoj 㶜uveni govor. Nekada smo slušali zajedljive komentare na karijeru pojedinih 㶜asnika koji su iz bivše vojske prešli u Hrvatsku vojsku. Rijetko se me㶟utim doga㶟alo da bi pripremljeni sporazum bio potpisan ve㶛 prvoga dana. Dobili bismo niz primjedbi na tekst i nosili to natrag na Markov trg. Ipak, valja priznati, jugoslavenski general bio je pristojan. Svi ostali mrki i šutljivi.

General ANDRIJA RAŠETA

VLADO GOTOVAC

Jedne je prigode bilo dogovoreno da se uz posredovanje Misije EZ izvidi stanje u nekim selima na tada ve㶛 debelo odsje㶜enim podru㶜jima. Voditeljica našega ureda za vezu Ljerka Mintas Hodak pitala me imam li želju po㶛i s me㶟unarodnim promatra㶜ima. Kad mi je navela da 㶛e se i㶛i helikopterom i da je vjerojatno da 㶛e 㶛e se posjetiti i Knin, shvatio sam da me zapravo pitala imam li, osim želje, i hrabrost i㶛i u tu misiju. Naravno da sam ujutro bio pred hotelom. Helikopter je otkazan, re㶜eno je da idemo vozilima. Ne malo sam se me㶟utim iznenadio kada smo, nakon izlaska iz hotelskoga parkinga, umjesto obližnje autoceste prema Karlovcu, okrenuli prema istoku Zagreba, posve u suprotnom pravcu. Promatra㶜i ili „sladoledari kako smo ih zbog njihovih bijelih odora ubrzo po dolasku prozvali, željeli su vidjeti Sv. Ivan Zelinu i neka mjesta uz cestu prema Varaždinu i sjeve-

rozapadu Hrvatske. Usput su naro㶜ito zagledali mostove, pod neke zalazili ocjenjuju㶛i njihovu nosivost. Od mene su tražili da im uspostavim vezu s lokalnim zapovjednikom policije. Pitanja progonstva Hrvata iz sela u okolici Knina ostala su po strani. Oni su o㶜ito procjenjivali da 㶛e uskoro kolone prognanika krenuti od Zagreba prema sjeverozapadnim granicama Hrvatske i razgledali su prometnice u tom smjeru.

S po㶜etkom agresije i sve izraženijim djelovanjem vojnih i paravojnih snaga, u Hrvatskoj se po㶜etkom ljeta bilježe prve masovne izbjegli㶜ke kolone.

U javnosti se o prvim prognani㶜kim skupinama doznaje u lipnju 1991. kada su napadnuta pojedina sela u hrvatskom Pounju. Masakri civila pokrenuli su kolone. Hrvatska je odgovarala solidarnoš㶛u. Želja za pomo㶛i bila je velika. No organizacije nije bilo. Vrlo brzo, zbog sve ve㶛eg pritiska, u ministarstvu nadležnom za socijalu skrb pokušava se stvoriti jedinica koja bi koordinirala humanitarno djelovanje niza nevladinih udruga. Osnovana su i dva fonda za prikupljanje i raspodjelu nov㶜anih sredstava za pripomo㶛 prognanicima i stradalnicima rata. Osim naših gra㶟ana, više od 90% sredstava u fondove je davala naša Vlada. Ali pomagali su i brojni pojedinci. Tih dana u Zagrebu živjeli su poslovni ljudi Colin Reeve i njegova supruga Danielle. Nisu žalili vlastitih sredstava da pomognu, naro㶜ito prognani㶜koj djeci i ženama, osobito starijima. I koliko takvih velikodušnih ljudi je pomagalo. Tko od nas se ne sje㶛a barem nekoga?

Tako nastaju za㶜eci budu㶛ega Ureda za prognanike i izbjeglice. Njegovu jezgru isprva je 㶜inila udruga „Lanac solidarnosti koji se aktivira u Uredu za izbjeglice. Kada sam prvi puta, ne znam više zbog kojega posla, posjetio to ministarstvo, otkrio sam da je jedna od najagilnijih volontera u udruzi „Lanac solidarnosti moja nekadašnja školska kolegica Sanja Jambreši㶛. Ministarstvo je formiralo Ured za izbjeglice nastoje㶛i inkorporirati djelatnost „Lanca solidarnosti . Zapreka za uspostavljanje profesionalne organizacije bila je u nedostatku sredstava. Ubrzo je Vlada odlu㶜ila oformiti svoj specijalizirani ured s time da se preuzmu iskustva i ljudstvo Ureda koji je djelovao u Ministarstvu.

Zada㶛u je dobio ured potpredsjednika Vlade Mate Grani㶛a. U timu tek nekoliko, pridružila nam se doktorica Mirjana Kujundži㶛, potom Grani㶛eva administrativna suradnica u bolni㶜koj ustanovi Arijana Krhen. Iskusna tajnica Jasenka, koja je ra25

dila i u prijašnjim vremenima u sabornici, 㶜esto je znala više nego mi koji smo bili novi u ovim poslovima i ustanovama.

Grani㶛ev plan je bio da se na 㶜elo ureda postavi iskusna osoba s ugledom. Prva je želja bio ugledni bibli㶜ar Adalbert Rebi㶛. Mislili smo da bi s njim kao sve㶛enikom na 㶜elu, Ured imao i kredibilitet i povjerenje kod donatora. Naravno dobri odnosi s Caritasom, koji je ve㶛 tada bio odli㶜no organiziran i izvanrtedno mnogo pomagao ratnim stradalnicima, za nas su bili životno važni. No Rebi㶛 nije odmah jednostavno pristao na funkciju. Bio je spreman pomagati ali prihvatiti funkciju mogao je tek nakon promišljanja i, naravno, odobrenja svojih nadre㶟enih na zagreba㶜kome Kaptolu. Uskoro smo dobili vijest da 㶛e Rebi㶛 biti predstojnik ureda. To je bilo sve što je u jesen 1991. imao budu㶛i Ured: Prof.dr.sc. ADALBERT REBI㶎 predstojnik.

Trebalo je na㶛i odgovaraju㶛i prostor, prona㶛i ljude i uspostaviti organizaciju. Ta je zada㶛a, po Grani㶛evu prijedlogu, dopala mene. Odmah sam prihva㶛en i imenovan. Neki prostori koje smo pokušali dobiti za Ured, iako u državnome vlasništvu, ostali su nam nedostižni.

Kada se nakon par dana potrage pojavila informacija da Teritorijalna obrana Grada Zagreba iseljava iz svojega stožera u tadašnjoj ulici Bra㶛e Oreški na zagreba㶜kome 㶏ernomercu, ve㶛 smo bili tamo.

Oni su izlazili a mi smo ulazili. Prozori su bili obloženi vre㶛ama pijeska, na zidovima vojne specijalne karte zagreba㶜koga podru㶜ja te koje-kave telefonske linije i žice, uglavnom potrgane. Predstojnik Rebi㶛 i ja kao glavni tajnik bili smo jedini profesionalci u Uredu. Došla je i skupina iz „Lanca solidarnosti , imali smo niz volontera ali zbog nedostatka sredstava nismo imali na㶜ina kako ih trajnije i profesionalno angažirati . Pribjegli smo tadašnjem zakonu o vojnoj obvezi. Kada su naime vojni obveznici pozivani na vojne vježbe njihove su tvrtke bile dužne do nekoga roka davati pla㶛u tako mobiliziranim osobama. Od generala Zvonimira 㶏ervenka dobili smo obe㶛anje da 㶛e biti podi26

gnuti u službu svi ljudi koje odaberemo. Tako je i bilo. Tako su mobilizirani Lovre Pejkovi㶛, Spomenka Cek, Darko 㶏epek, dr Tanja Vuceli㶛 i niz drugih.

Iz Sanitetskoga stožera pridružile su nam se Sonja Klingor i Kristina Kutleša i još nekoliko drugih.

Mariju Vu㶜i㶛 smo izvla㶜ili iz Banjaluke pa smo je ostavili odmah da radi u Uredu. Oko ure㶟enja Ureda raspolagali smo minimalnim sredstvima. Nije bilo prili㶜no ure㶟ivati kancelarije pored tolikih humanitarnih potreba. Pomogla nam je gra㶟evinska tvrtka „Tempo i njihova tadašnja arhitektica Dušanka Šimunovi㶛 kao i još neke manje firme.

Mnogo važnije od samih uredskih prostorija bilo nam je organiziranje dovoljno velikoga i sigurnoga skladišta koje smo organizirali u paviljonima Zagreba㶜koga velesajma. Nakon pada Vukovara, kada smo prihvatili prve prognanike iz Podunavlja, u Ured smo namjestili niz ljudi iz Vukovara: Josipa Esterajhera, Alenku Mirkovi㶛, Lavoslava Bosanca, Mirjanu Kuveždi㶛. Imali smo okosnicu Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske. Zbog ozbiljinosti stanja i odgovornosti povjerenoga posla koji je Uredu povjeren, Vlada Hrvoja Šarini㶛a u Prora㶜un za 1992. uvrstila je i Ured. Naša djelatnost ure㶟ena je i zakonski. Skrb o prognanicima a sve više i više i o izbjeglicama koje su pristizale iz Bosne i Hercegovine te iz Srbije (Hrvati iz Vojvodine i s Kosova) Vlada i Ured nastojali su sve internacionalizirati. Danas to može izgledati nevjerojatno ali tada smo imali tek jedno vozilo. Predstojnik Ureda, dakle 㶜elnik središnjeg tijela državne uprave, koristio je svoje vlastito vozilo. Službeno, polovno vozilo, došlo je kasnije kao donacija iz Njema㶜ke. Iz Švicarske smo kasnije uspjeli dobiti i jedan kombi s natpisom „Donacija HDZ i Rotary club Buchs . Ra㶜unalnu opremu slao nam je fra Karlo Lovri㶛 tako㶟er iz Švicarske.

Teritorijalnih jedinica nismo imali. Taj je problem riješen tako da je op㶛inskim centrima za socijalni

JOSIP ESTERAJHER, tajnik Ureda za prognanike i izbjeglice, IVAN VRKI㶎 i MIRKO TANKOSI㶎, vioditelji Ureda mirne reintegracije, primili su grofa OTTA von HABSBURGA u Osijeku, 1996.

rad uredbom Vlade naloženo da dio svojega posla posvete prognani㶜kim problemima. Centri su to zapravo ve㶛 i obavljali ali su sada dobili i formalnu ovlast. Od njih smo, ovisno od broja prognanika a potom i izbjeglica iz BiH na pojedinom podru㶜ju osnivali regionalne urede za prognanike i izbjeglice. Pavo Handabaka je vodio Dubrovnik, Zora Barnjak i Kaja Bakali㶛 Makarsku, Lena Elek Split. Neda Klari㶛 Šibenik. Sonja Lovre㶜i㶛 je bila u Puli a Jasna Mihalin㶜i㶛, nekada moja srednjoškolska nastavnica, vodila je ured u Opatiji. Jasenka Rukavina Miholi㶛 je vodila najve㶛i regionalni ured u Zagrebu, Jasna Zdrav㶜evi㶛 tako㶟er veliki ured u Osijeku, koji je ubrzo preuzela Nada Arbanas. Bilo je još niz drugih ureda, 㶜ija je važnost bila ve㶛a ili manja ovisno o kretanju, broju i pravcu prihvata i smještaja.

Uvijek smo isticali na㶜elo ‒ smještaj što je bliže ku㶛i. Tako su naši zna㶜ajni uredi bili onaj u Sisku te Vinkovcima kojega je vodio Ante Drmi㶛, moj kolega sa studija. Ured u Brodu vodio je Josip Krajnovi㶛. U Zagrebu smo, najprije zahvaljuju㶛i dr. Slobodanu Langu, Branku 㶏uli i Josipu Esterajheru uspostavili dobru bazu podataka i sustav informiranja. Ve㶛 potkraj godine u Zagreb je stigao predstavnik UNHCR Jose Maria Mendiluce.

Njegov ured bio je smješten povrh našega u prizemlju. Mendiluce je ipak bio 㶜ovjek koji je došao, kako je on mislio i kakav mu je bio mandat, u kontekst jugoslavnskog gra㶟anskog konflikta. Taj španjolski internacionalac kasnije se okušavao na europskim izbornim listama socijalista. 㶏uli smo da je Bask no nije podnosio pomisao na secesiju, bio je privržen državnome unitarizmu.

Bogme, ni mi tada nismo imali razumijevanja za neke njegove ideje. No, Mendiluce je bio otvoren, temperamentan JOSE MARIA MENDILUCE, 㶜ovjek i o svemu smo predstavnik UNHCR-a mogli živo raspravljati. u Hrvatskoj 1991.

Dobro smo sura㶟ivali.

Uloga UNHCR-a u Hrvatskoj, od prvoga dana do konca, bila je pozitivna i izuzetno korisna. Mislim da su i oni tako ocjenjivali svoju suradnju s nama. Visoka povjerenica g㶟a Sadako Ogata to je više puta isticala. Suradnju i djelovanje UNHCR

posebno je unaprijedio, Mendiluceov nasljednik Jean Claude Concolato, sada ne više šef misije za republike bivše države, nego šef misije UNHCR za Republiku Hrvatsku. Nakon njegova prvoga, može se re㶛i doista ratnoga mandata u Hrvatskoj, djelovao je u nekoliko drugih zemalja na istim poslovima. No, kako mu to omogu㶛uju pravila UN-a posljednji je mandat prije umirovljenja mogao birati. Izabrao je opet Hrvatsku u kojoj se, nakon umirovljenja trajno naJEAN CLAUDE CONCOLATO stanio. Concolato je ofornaslijedio je Mendiluce-a na mjestu šefa misije UNHCR-a u mio ozbiljan ured, s orgaHrvatskoj 1991. niziranom logistikom.

Imao sam sre㶛u sura㶟ivati i s J. J. Moucheom, još jednim Francuzom na 㶜elu UNHCR-ove misije u Hrvatskoj. Iako je bio suzdržaniji od Concolata, i s njim smo, i pored povremenih rasprava i nesuglasica, ipak dobro sura㶟ivali. Od svih me㶟unarodnih humanitarnih organizacija, a doista su brojne tada djelovale u Hrvatskoj i susjednim zemljama, djelatnost UNHCR bila je najraširenija i najopsežnija. Jezikom TV sapunica moglo bi se kazati da je UNHCR odigrao serijsku ulogu. Svi ostali, primjerice Me㶟unarodna organizacija za migracije (IOM), Me㶟unarodno povjerenstvo i Federacija Crvenog križa (ICRC i IFRC) i drugi, igrali su koliko god zna㶜ajne, ali ipak manje ili više epizodne uloge. UNHCR je bio okvir i krov brojnim drugim organizacijama, vjerodostojan izvjestitelj i tuma㶜 o stradanjima ali i o pomo㶛i prognanicima i izbjeglicama u Hrvatskoj.

Ubrzo po izbijanju izbjegli㶜ke krize oformio se u Zagrebu i Njema㶜ki humanitarni ured na 㶜elu s kasnije me㶟unarodno uglednim diplomatom Michaelom Steinerom.

Dio suradnika u tom uredu, koji je zaista puno pomagao ne samo hrvatskim prognanicima, izbjeglicama iz BiH nego i srpskom stanovMICHAEL STEINER ništvu na okupiranome šef humanitarnog ureda u Zagrebu 1991. podru㶜ju, kao uostalom 27

Veliku smo pomo㶛 primili i od tadašnjeg predstavništva Europske zajednice u Zagrebu koje je oformilo svoj humanitarni ured ‒ ECHO. Isprva ga je vodio Fulvio Paolini. Na njegov poziv doktorica Kujundži㶛 i ja, u ime Ureda i naše Vlade izradili smo potpuni i dobro dokumentirani pregled potreba za hranom, te kanale podjele i nadzora.

Dr. Grani㶛 me poslao u Brisel kako bih predstavnicima Europske komisije obrazložio naš zahtjev.

No, po izlasku iz zrakoplova (a tada se polijetalo uglavnom iz Be㶜a ili Graza) zadržale su me, zajedno s desetak afri㶜kih putnika, belgijske grani㶜ne vlasti. U pretrpanoj prostoriji za zadržavanje azilanata pokazao sam policajcima dopis faksiran iz ureda Europske zajednice kojim me se poziva na razgovor. Teško su me㶟utim razumjeli da je poziv upu㶛en Vladi Republike Hrvatske a ja sam doputovao s još uvijek važe㶛im jugoslavenskim pasošem.

Uskoro se ipak pojavio gospodin Kokot, koji nam je tada pomagao u Briselu, pojasnio stvari. Nakon nekoliko telefonskih poziva ipak sam krenuo na razgovore koji su okon㶜ani uspješno. Naša je Vlada potom potpisala Memorandum s Europskom zajednicom temeljem kojega nam je odobreno 15 tisu㶛a tona pomo㶛i.

Ubrzo su ondje stigli i predstavnici UNPROFOR-a, 㶜ini mi se kanadski policajci, koji su od srpskih vlasti nastojali ishoditi naše puštanje prema Novskoj. Paolini je govorio da smo sva trojica, dakle i ja, ono što su bili samo njih dvojica. Rekao sam da se zovem Walter Burzigotti, 㶜ovjek je radio za humanitarni ured Talijanske ambasade u Zagrebu s kojim smo tako㶟er dobro sura㶟ivali. I oni su mnogo pomogli u po㶜ecima Ureda a svojim imenom Walter mi je možda presudno pomogao da spasim živu glavu. Opredijelio sam se za talijansku varijantu svog „identiteta kako bih s Paolinijem mogao bolje komunicirati a prema istražitelju biti što vjerodostojniji. Dodao sam svoj datum ro㶟enja a kao mjesto ro㶟enja naveo sam Urbino, renesansni talijanski grad kojega sam kao student dobro upoznao. Za slu㶜aj komplikacija naime želio sam biti siguran da dobro vladam svojim podacima. Plavokosi „policijski dužnosnik iznio nam je i kritiku kako se pomo㶛 dostavlja samo hrvatskoj strani, da se i njihova vlada obra㶛a za pomo㶛 ali da „ustaška pošta ne prihva㶛a niti krajinske poštanske marke. A oni, eto, nas moraju propuštati „preko svoje države i bez valjanih putnih isprava. Od skrbnog „dužnosnika uzeli smo adresu „oblasnog crvenog krsta uz obe㶛anje da 㶛emo im dostaviti pomo㶛. Iako obe㶛anja, naro㶜ito ona ljudima u potrebi, ne volim ostavljati neispunjena, ovo bogme nisam održao. Jer, sva sre㶛a UNPROFOR-ovi policajci izvukli su nas u svoju bazu.

Uo㶜i Boži㶛a 1992. kada smo ve㶛 na veliko uspostavili distribuciju hrane iz kontingenta ECHO. Zajedno s Paulinijem i njegovim asistentom Polom Van der Staatom putovao sam s konvojem u Novu Gradišku. Po odobrenju snaga UN, sukladno nekom privremenom protokolu koji je omogu㶛avao dnevni promet auto-cestom vozilima me㶟unarodnih snaga, prošli smo okupirani dio auto-ceste kod Oku㶜ana. Nakon što smo predali zalihe istim putem krenuli smo prema Zagrebu. UN-ovi vojnici na punktu razdvajanja salutirali su putnicima u vozilu s diplomatskim oznakama tadašnje Europske zajednice. No, na punktu „SAO zapadna Slavonija zaustavljeni smo. Nakon 5 poslije podne više navodno ni vozila me㶟unarodnih snaga nisu smjela prometovati tim dijelom auto-ceste. „Krajinski carinici naredili su da uz njihova pratitelja koji nam se ugurao u vozilo, idemo u njihovu policijsku postaju smještenu u zgradi željezni㶜kog kolodvora u Oku㶜anima.

Za razliku od Oku㶜ana koji su te a valjda i mnogih drugih no㶛i bili posve u mraku, UN-ova baza sjala je doista kao predboži㶛ni Betlehem. Tu su nam dali pratnju starom cestom prema Novskoj. Paolini je od UN-ovaca dobio nekoliko kutija Marlbora uz savjet da ih na krajinskom punktu poklonimo i svakako pohvalimo nogometni klub Crvena zvezda. Iako sam okorjeli dinamovac, izrazio sam divljenje pred ostakljenim posterom zvezdine mom㶜adi, iznad kojega je 㶛irilicom pisalo „Evropski šampion 1990 , obješenim na „grani㶜nu baraku .

Dok je Paolini poklanjao cigarete ja sam rekao ,,o. stela rosa, molto bene gledaju㶛i poster s kojega mi se smješkalo i nekoliko bivših ili budu㶛ih hrvatskih nogometnih zvijezda, koji su do 91. još igrali u tom beogradskom klubu. Prošli smo, ali na UNPROFOR-ovu kontrolnom punktu, Jordanci su nas htjeli vratiti natrag. Nisu dopuštali no㶛ne prelaske. Ipak zapovjednik policije s naše strane g. Šimunovi㶛, bio je rezolutan i prešli smo. Tek u

i UNHCR i Me㶟unarodni crveni križ, kasnije sam susretao na me㶟unarodnim konferencijama ‒ radili su na važnim položajima u uredu njema㶜koga kancelara Schrödera.

28

Novskoj, na sigurnom, preplavio me istinski strah.

Prvih mjeseci malo sam znao o me㶟unarodnome pravu i organizacijama koje su radile u ovome podru㶜ju. „Škola je zapo㶜ela negdje u rujnu 1991. kasno nave㶜er u mom tadašnjem uredu u zgradi Sabora, gdje je radila i Vlada. Stariji gospodin, kojemu ni danas ne znam imena, tražio je razgovor s potpredsjednikom Vlade nadležnim za socijalnu politiku dr-om Matom Grani㶛em, kojemu sam tada bio savjetnik. Budu㶛i sam bio sam u uredu predložio sam da kaže meni a ja 㶛u prenijeti. Razgovarali smo u južnom ulaznom holu zgrade Sabora. Rekao mi je kako griješimo što se više ne okrenemo me㶟unarodnoj zajednici u traženju pomo㶛i, stalno inzistiraju㶛i na povjerljivosti jer, kako je govorio nije želio ugroziti položaj svojega ne㶛aka koji je djelatnik UN-ove organizacije zadužene za izbjeglice. Rekao je da se radi o sinu njegove sestre koja je udata za Poljaka, s kojim je nakon Drugoga rata izbjegla u Argentinu. On 㶛e se pobrinuti da naši dopisi, iz još nepriznate zemlje, do㶟u na odgovaraju㶛a mjesta ali da moraju biti naslovljena na odre㶟ene osobe i ustanove u Ženevi, te na na㶜in prema predlošku koji mi je te ve㶜eri dao.

Meni su te formulacije, djelovale kao kombinacija arhai㶜nog i birokratskog komuniciranja. Mi smo do tada pisali emotivne rodoljubne dopise. Ipak odlu㶜ili smo pokušati.

Prve dopise za dr-a Grani㶛a, sastavili smo Mirjana Kujundži㶛, Arijana Krhen i ja, nastoje㶛i biti što sukladniji predloženoj normi diplomatskoga komuniciranja o humanitarnom problemu. Više nismo, kao do tada, govorili o izbjeglicama (refugees) jer oni su stranci na teritoriji drugih država, nego o interno raseljenom stanovništvu (displaced persons) odnosno o prognanicima, kako je prof. Rebi㶛 predložio da prevodimo taj me㶟unarodno-pravni pojam. Iz UN-ovih konvencija progovarao je jezik me㶟unarodnoga prava, iz profesora Rebi㶛a biblijski jezik koji je govorio o sudbini tih ljudi. Obra㶛ali smo se zbog teškoga humanitarnoga stanja u Hrvatskoj traže㶛i da se prema Zagrebu usmjere zalihe hrane, humanitarnih potrepština kao i stru㶜njake koji rade na zbrinjavanju. Osim pisma poslali smo precizne i statisti㶜ke pokazatelje prema njihovim uobi㶜ajenim pokazateljima i nazivlju.

I doista, za koji dan iz Ženeve dobivamo odgovor od UNHCR-a. Obavijest je glasila da je UNHCR za humanitarnu krizu u Jugoslaviji pripremio odgovaraju㶛u pomo㶛, da na Hrvatsku otpada proporcionalni postotni dio te da se javimo u njihovu

misiju u Beograd zbog dogovora oko distribucije. Hrvatska je bila nepriznata, Beograd je bio glavni grad a me㶟unarodne organizacije još nisu bile pripravne priznati ili prepoznati realnost. Ali sama 㶜injenica da su odgovorili bio je znak da 㶛e s vremenom prihvatiti i novu realnost. Ubrzo jesu.

Daleko od toga da se UN-ova humanitarna administracija pokrenula zbog dirljivog nastojanja starijeg zagrep㶜anina ili naših naivnih dopisa. Ali je naš duh ustrajnosti i spremnosti na svaku žrtvu bio hranjen takvim ili sli㶜nim zgodama.

Dramati㶜an razvitak doga㶟aja, sve izraženiji broj ljudi pogo㶟en agresijom i protjerivanjem prisilile su i me㶟unarodne organizacije da u Zagreb pošalju svoje predstavnike. Siguran sam da su i naš neznani prijatelj a i njegov ne㶛ak tako㶟er doprinijeli tomu. Svaka po㶜ast tom starijem gospodinu, kojega više nikada nisam vidio, on sasvim sigurno ve㶛 dugo nije na životu jer je ve㶛 onda bio u prili㶜no visokoj životnoj dobi. Mnogo godina kasnije, na jednome me㶟unarodnome skupu upoznao sam jednoga djelatnika UN-a koji se zove Jorge Czieniewicz. Malo smo razgovarali, spomenuo je djeda u Zagrebu. Hispansko ime, poljsko prezime ‒ pa to je taj ne㶛ak!

Uvijek je lijepo sjetiti se naših savjetnika o me㶟unarodnom humanitarnom problemu, neznanoga gospodina, jedne jesenske ve㶜eri 1991. na ulazu u Sabor. Zapravo tih dana mnogo je neznanih ljudi, na razli㶜ite na㶜ine, svatko koliko je mogao, pomagalo da se ublaže posljedice ratnih razaranja i protjerivanja ljudi s okupiranih podru㶜ja. Na toj snazi, mnogo više nego na autoritetu javne uprave, djelovao je Ured za prognanike i izbjeglice, od prvih svojih dana, ve㶛 od ljeta 91. Ta nam je snaga volje naroda bila važnija od snage vladinih uredbi sa zakonskom snagom, naro㶜ito od listopada, studenoga i prosinca, nakon pada Podunavlja, kada su Hrvatsku preplavile kolone tisu㶛a prognanika. Uskoro, kako se agresija nakon sarajevskog primirja 3. sije㶜nja 1992. iz BiH po㶜ele su stizati i rijeke izbjeglica. Jedan je pravac bio prema jugu, u Makarsku i Split a drugi na sjever, preko Broda, kasnije i Davora prema Zagrebu. Naši su kapaciteti bili prekrcani, njih više nije bilo, postoje㶛i su postajali neuvjetni naro㶜ito za trajniji smještaj za hladna vremena. Pokušavali smo stvoriti nove kapacitete. Oformili smo posebni odjel koji je s njema㶜kom organizacijom GTZ ubrzano gradio i adaptirao prognai㶜ka naselja. Adaptirali smo vojni poligon Gašinci kod 佢akova, sagradili 㶏epin kod 29

Osijeka, Rokovce kod Vinkovaca, Gazu kod Karlovca, Kosnicu kod velike Gorice, Malu Goricu kod Petrinje i brojne druge. Osposobljavali brojne barakaške objekte (TTS u Splitu, Špansko u Zagrebu) i vojarne (npr u Varaždinu, Puli, Klani kod Rijeke) kamp naselja, primjerice ono u Stobre㶜u za što smo iz Slovenije dobili stotinu posve novih kamp ku㶛ica. Kasnije su te ku㶛ice odigrale još jednu ulogu hitne pomo㶛i stradalnicima. Kada se u potresu, 㶜etiri, pet godina kasnije razrušio Ston, istoga dana najugroženijim obiteljima Vlada Zlatka Mateše uputila je kamp prikolice za smještaj.

Smještaj, prehrana, higijena, socijalna skrb, školovanje djece, problemi su s kojima smo svakodnevno živjeli. Klju㶜no je bilo prona㶛i kapacitet, osposobiti ga za uvjetan boravak ve㶛e skupine ljudi. Stoga su prvi udari mase stradalnika rješavani smještajem u sportske dvorane. Takav smo smještaj zvali privremenim ili tranzitnim. Zagreba㶜ke i splitske sportske dvorane bile su krcate tjednima, mjesecima. Jedni su izlazili, drugi su dolazili.

Jednoga zimskog dana, po㶜etkom 1992. u Zagreb je doputovao tadašnji ameri㶜ki veleposlanik u Beogradu Waren Zimermann. Amerika nas tada još, za razliku od ve㶛ine drugih zemalja i 㶜lanica Europske zajednice još nije bila priznala. Iskusni ambasador hodao je izme㶟u redova prizemnih prostirki koje su služile kao ležajevi, zapravo ku㶛išta 㶜itavih obitelji. Shvatili smo da on donekle razumije jezik. Kada ga je jedna starica pitala kada

㶛e i kako i㶛i ku㶛i kada je Vukovar okupiran on joj je tvrdo odgovorio: „Vukovar je Hrvatska .

Mnogo toga ostalog, što se ti㶜e Ureda, prognanika i izbjeglica, spada u manje ili više poznatu, javnu, statisti㶜ku ili administrativnu povijest.

O tomu svatko ima svoWAREN ZIMERMANN, ameri㶜ki veleposlanik, 1991. jih saznanja, svojih istina i tuma㶜enja. U tom pogledu povijest Ureda, kada bi se dala ispisati bila bi opsežna, slojevita i vrlo bogata. Ali ni jedna povijest ne može ispri㶜ati niti protuma㶜iti ono što smo tih dana nosili u srcu, što nas je pokretalo i davalo snage da izdržimo. Samo ljudsko razumijevanje može objasniti ponos i sre㶛u da smo, svi zajedno mogli, sudjelovati i pomagati u tim vremenima velike nesre㶛e. Valjalo je stoga podijeliti ovaj niz prisje㶛anja na pretpovijesno vrijeme Ureda i s onima koji su zabilježeni u njegovoj povijesti i s onima koje sam ja propustio ili zaboravio spomenuti. Srce ih se sje㶛a i pamti ih. A dok je srca …

Sje㶛anje pripremio: Dr. sc. DAMIR ZORI㶎, prvi glavni tajnik Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH

Obilježavanje 9. obljetnice osnivanja vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice 22. 12. 1999. - Na slici: dr. MATE GRANI㶎, potpredsjednik Vlade RH (u sredini), predstojnici vladinog Ureda dr. ADALBERT REBI㶎 (tre㶛i s desna), mr. DAMIR ZORI㶎,(prvi s lijeva) mr. LOVRE PEJKOVI㶎 te šefovi odjela vladinog Ureda i predstojnici Regionalnih ureda za prognanike i izbjeglice

30

Rijeke Dunav i Drava bile su jedini put kojim su prognanici iz Aljmaša spasili žive glave

Srpski rezervisti s petokrakom zvijezdom na kapama, nekadašnjim partizanskim simbolom, progone preživjele stanovnike Vukovara

Me㶟u prognanicima iz Aljmaša bili su žene, djeca i starci.

Mla㶟i ljudi ostali su braniti svoje selo

Razmjena zarobljenika 1992. u Nemetinu

Aktivisti Crvenog križa i medicinsko osoblje dočekalo je i zbrinulo prognanike iz Aljmaša

1. 8. 1991. dolazak prognanika iz Erduta i Aljmaša Dunavom i Dravom u Osijek

Malobrojni prognanici iz Aljmaša i Erduta uspjeli su se cestom u vozilima hitne pomo㶛i probiti do Osijeka, 1. 8. 91.

31

KALVARIJA HRVATSKIH PROGNANIKA 1991. - 1996.

Ve㶛 po㶜etkom svibnja 1991. godine, kada su uo㶜eni u㶜estali slu㶜ajevi prisilnoga iseljava nja gra㶟ana Republike Hrvatske iz tzv. kriznih podru㶜ja (Knin, Benkovac, Obrovac, Gra㶜ac i drugi), organizirane su aktivnosti u svrhu njihova zbrinjavanja, prvenstveno Prof. dr. sc. ADALBERT REBI㶎, u sklopu djelatnosti prvi predstojnik Vladinog ureda za socijalne skrbi, Cariprognanike i izbjeglice 1991. tasa Biskupske konferencije i Crvenoga križa Hrvatske. Odlukom o osnivanju Republi㶜koga centra za zbrinjavanje i pomo㶛 izbjeglicama pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi 23. srpnja 1991. uspostavljena je posebna organizacija koju su 㶜inili predstavnici mjerodavnih ministarstava, Caritasa Biskupske konferencije, Crvenoga križa Hrvatske i drugih.

Radi organiziranja i koordiniranja aktivnosti u svezi sa zbrinjavanjem i pomo㶛i sve ve㶛emu broju prognanika i izbjeglica, Vlada Republike Hrvatske donijela je 30. kolovoza 1991. godine Uredbu o osnivanju Ureda za izbjeglice Republike Hrvatske u sklopu Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji. U svrhu neposrednoga i operativnoga organiziranja i provo㶟enja aktivnosti prihvata i zbrinjavanja izbjeglica osnovano je 16 regionalnih ureda, dok su centri za socijalni rad bili osnovne organizacije za priznavanje statusa i pružanje pomo㶛i prognanim osobama.

Svaka je majka, osim prognani㶜kre kalvarije, bila zabrinuta i za svoje sinove i muževe koji su mahom bili na prvim crtama bojišnica

Golemo pove㶛anje broja prognanika i izbjeglica (od 9.638 osoba na dan 1. kolovoza 1991. do preko 536.000 na dan 22. studenoga 1991.) pove㶛alo je i probleme vezane uz njihovo zbrinjavanje te je Vlada Republike Hrvatske 22. studenoga 1991. godine, na prijedlog Ministarstva rada, socijalne skrbi i obitelji, donijela Uredbu o statusu prognanika i izbjeglica i Uredbu o Uredu za prognanike i izbjeglice koji se osniva kao posebno tijelo pri Vladi Republike Hrvatske.

Na podru㶜ju Republike Hrvatske prognanici su smješteni u ustanove socijalne skrbi, prosvjetne ustanove internatskoga tipa, barake gra㶟evnih poduze㶛a za smještaj radnika, odmarališta, hotele 32

Posljedice agresije na Republiku Hrvatsku najviše su osjetila djeca prognanici

i druge hotelsko-turisti㶜ke gra㶟evine te u brojnim obiteljima koje su iskazale najviši stupanj humanosti i solidarnosti prihvativši ve㶛inu prognanika u svoje domove. Nekoliko puta, za najžeš㶛ih napada na Ilok, Vukovar, Vinkovce i Osijek, bili smo suo㶜eni s dolaskom više tisu㶛a prognanika u grad Zagreb tijekom samo jednoga dana.

Prognanika smještenih u Republici Hrvatskoj i izbjeglica smještenih u inozemstvu na dan 17. sije㶜nja 1992. godine bilo je više od 718.000, što je više od 15 % sveukupnoga pu㶜anstva Republike Hrvatske prema Popisu stanovništva iz 1991. godine. Važno je napomenuti da je stav Vlade Republike Hrvatske bio da se što je mogu㶛e više ljudi zbrine unutar Republike Hrvatske te je više puta bio sprije㶜en odlazak prognanika u inozemstvo kako bi i njihov povratak bilo mogu㶛e što prije organizirati. Prema podatcima od 22. travnja 1992. godine registrirano je 247.278 prognanika smještenih na podru㶜ju 16 regionalnih ureda za prognanike i izbjeglice u Republici Hrvatskoj. Procjenjuje se da je još oko 200.000 naših gra㶟ana izbjeglo izvan Republike Hrvatske, tako da broj raseljenih osoba trenutno doseže pola milijuna ljudi.

Izbjeglica iz drugih republika bivše Jugoslavije smještenih u Republici Hrvatskoj na dan 21. travnja bilo je 146.714, a zbog eskalacije ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini do 30. travnja 1992. registrirane su 219.582 izbjeglice iz Bosne i Hercegovine.

Nakon akcije Oluja tridesetak tisu㶛a ljudi vratilo se u svoja naselja, premda dio njih još uvijek zadržava prognani㶜ki status. Obnovom se stvaraju uvjeti za povratak ostalih, no još je uvijek preostalo oko 90.000 prognanika iz hrvatskoga Podunavlja smještenih ve㶛im dijelom u Hrvatskoj te u zapadnim zemljama. Prema Temeljnome sporazumu o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema potpisanome 12. 11. 1995. godine stvoreni su preduvjeti za povratak prognanika u spomenuta podru㶜ja tijekom prijelaznoga razdoblja i provedbe mirne reintegracije tog prostora.

SKRB O PROGNANICIMA Radi skrbi za velik broj prognanika i izbjeglica Vlada Republike Hrvatske utemeljila je, 22. studenoga 1991. godine, Ured za prognanike i izbjeglice. Njegova je glavna zada㶛a smještaj prognanih i izbjeglih (organizirano i privatno), pružanje humanitarne pomo㶛i, osiguravanje svih prava pro-

gnanika i izbjeglica i podmirivanje svih njihovih potreba. Skrb o prognanicima temeljila se najprije na Uredbi o statusu prognanika i izbjeglica iz 1991., a potom na Zakonu o statusu prognanika i izbjeglica od 18. listopada 1993. Posebna prava prognanika proizlaze iz prognani㶜koga statusa (Zakon o statusu prognanika i izbjeglica, 㶜lanak 13., NN br. 96. od 25. 10. 1993.): 1) nužan smještaj 2) prehrana 3) nov㶜ana naknada (ovisno o vrsti smještaja i vlastitih nov㶜anih primanja) 4) pomo㶛 u socijalnoj adaptaciji i psihološka pomo㶛 5) školovanje djece 6) zdravstvena zaštita 7) humanitarna pomo㶛 8) pomo㶛 za podmirivanje drugih nužnih ži votnih potreba.

Prema podatcima Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice iz studenoga 1995. godine od ukupno 198.181 prognanika 147.215 smješteno je privatno, a 50.966 u organiziranome je smještaju, od toga 21.566 u višoj kategoriji smještaja - u hotelima, apartmanskim i turisti㶜kim naseljima, a 29.400 u nižoj kategoriji smještaja - u odmaralištima, obnovljenim gra㶟evinama, prognani㶜kim naseljima i radni㶜kim nastambama. Za smještaj i prehranu u višoj kategoriji organiziranoga smještaja Vlada preko Fonda Kralj Zvonimir pla㶛a dnevno 25 kuna po prognaniku, a za smještaj u nižoj kategoriji 22,5 kuna. Za ve㶛inu se pripremaju tri obroka dnevno, a u iznimnim slu㶜ajevima, kada prognanici i izbjeglice sami sebi pripremaju hranu, dobivaju i humanitarne pakete. Prognanici u privatnome smještaju primaju mjese㶜no 150 kn po 㶜lanu obitelji za režijske troškove te još 100 kn džeparca ako nemaju drugih prihoda ili su ti prihodi po 㶜lanu obitelji ispod 100 kn. Taj se novac osigurava iz državnoga prora㶜una.

Za skrb o prognanicima i izbjeglicama Hrvatska je ukupno, od 1991. godine do studenoga 1995., izdvojila više od 7.411.800.000,00 kn (2 milijarde DEM). Tijekom tog razdoblja ukupna me㶟unarodna financijska pomo㶛 u skrbi za prognane i izbjegle iznosila je oko 594.796.950,000 kn (160,5 milijuna DEM), koje su donirali Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice, Europska unija, IGATHA - Me㶟unarodna federacija crvenoga križa i drugi donatori.

33

Prema podatcima Ureda za prognanike i izbjeglice od 2. studenoga 1995. godine od ukupnoga broja registriranih prognanika Hrvata je 93,65 %, Srba je 2,46 % te pripadnika drugih nacionalnih manjina 3,89 %. Me㶟u prognanicima žena je 52,5%, a muškaraca 47,5 %. Prognani㶜ku populaciju s 24,4% 㶜ine djeca do 18 godina, 52,92 % osobe su zrele dobi od 18 do 59 godina, a 22,65 % je osoba s više od 59 godina. Zamjetan je ve㶛i udio starije populacije iznad 59 godina. Prognani㶜ka obitelj u prosjeku ima 2,42 㶜lana. Vrlo je visok udio jedno㶜lanih obitelji, tj. samaca, 㶜ak 36,11 %.

mostalnosti i suverenosti 25. lipnja 1991. godine.

U isto je vrijeme i Republika Slovenija proglasila svoju samostalnost i suverenost. Kao reakcija zbio se sedmodnevni rat u Sloveniji, nakon 㶜ega po㶜inje srpska agresija na Republiku Hrvatsku. Bez obzira na Brijunsku deklaraciju, u sljede㶛em razdoblju, koje se može okarakterizirati kao jedno od najtežih razdoblja novije hrvatske povijesti, vojna agresija na Republiku Hrvatsku eskalira. Hrvatska je napadnuta iz zraka, s kopna i mora, izvana i iznutra, Hrvatska trpi goleme ljudske i materijalne štete. Reakcija me㶟unarodne zajednice spora je i neprikladna, a ostale republike iz sastava biv-

Kona㶜na svrha organizirane brige za prognanike i izbjeglice bit 㶛e postignuta kada se svi prognanici i izbjeglice vrate na svoja ognjišta te nastave život u svome ljudskome dostojanstvu, blagostanju i sudjeluju u budu㶛oj izgradnji Lijepe Naše.

GENEZA AGRESIJE NA REPUBLIKU HRVATSKU Na prvim slobodnim izborima 1990. gra㶟ani Republike Hrvatske pokazili su da su za višestrana㶜ku parlamentarnu demokraciju, moderno tržišno gospodarstvo, poštivanje ljudskih prava i sloboda, uklju㶜uju㶛i prava manjina i pravnu i socijalnu državu u okvirima samostalne i suverene Hrvatske.

Bez razumijevanja i podrške me㶟unarodne zajednice, kao i potpore ve㶛ine republika, bili smo izvrgnuti najprije politi㶜kim i gospodarskim, a potom i oružanim pritiscima kako bismo pristali na podre㶟en položaj, bez obzira na oblik zajedni㶜ke države.

Glavne svjetske vojne i politi㶜ke snage zagovarale su održanje Jugoslavije pozivaju㶛i se na na㶜ela legitimnosti, a protivile se procesu razdruživanja, koji je ocjenjivan 㶜istim secesionizmom. U takvim okolnostima predsjednik Republike dr. Franjo Tu㶟man predložio je u ime Hrvatske nacrt saveza suverenih država na tlu Jugoslavije. Me㶟utim, svi prijedlozi koji su u bilo kojemu segmentu ugrožavali povlastice Srbije i bivše JNA, ali isto tako i nerazvijenih republika, bili su mahom odbijani.

Shvativši da povlašteni položaj više ne㶛e mo㶛i održati, Srbija je odlu㶜ila svoje hegemonisti㶜ke ciljeve u kona㶜noj varijanti ostvariti silom.

Referendumom od 19. svibnja 1991. godine hrvatsko je izborno politi㶜ko tijelo jasno ponovilo da je za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske uz mogu㶛nost dogovora o odre㶟enome obliku zajednice. To je okrunjeno odlukama Sabora o sa34

Papa IVAN PAVAO II u ime VATIKANA prvi je priznao samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku

še Jugoslavije (osim agresora Srbije i Crne Gore) pasivno promatraju što se doga㶟a i 㶜ekaju ishod rata. Me㶟utim, Hrvatska odgovara hrabro i odlu㶜no; brane㶛i živote i opstojnost naroda, ujedinjuje se Hrvatska u domovini i Hrvatska u dijaspori.

Bez obzira na iznimno dramati㶜ne trenutke u obrani Republike, nije se gubilo povjerenje u snage demokracije, slobodu, uvažavanje prava drugih i osobne ili grupne inicijative kao odgovore na nezapam㶛enu brutalnost, iracionalnu mržnju i destruktivnost naših neprijatelja. Hrvatska je do-

kazala da se i u ratnome vihoru mogu razvijati pozitivne društvene i osobne vrijednosti i time sebi postavila izvanredno visoke poratne kriterije i ciljeve koje 㶛e zadovoljiti i dosti㶛i i tako stati ravnopravno uz bok zemljama gospodarski razvijenoga i politi㶜ki slobodnoga svijeta.

Ratom nametnutim Republici Hrvatskoj uzrokovana su najve㶛a dosad zabilježena razaranja u hrvatskoj povijesti. Poginulo je gotovo 5.000 ljudi, oko 6.000 ljudi vodi se kao nestali, oko 3.100 zarobljenih je u logorima Srbije i Bosne i Hercegovine, oko 20.000 ljudi do sada je ranjeno, razoreno je ili teško ošte㶛eno 37 % privrednoga potencijala, porušeno je 9 velikih bolnica te na desetke manjih zdravstvenih gra㶟evina, uništeno je preko 300 crkava, 200 spomenika najviše kategorije, stotine škola i vrti㶛a. Ukupne izravne štete procjenjuju se na oko 21 milijardu $, što je oko 500 dolara po stanovniku. U 1991. godini društveni proizvod smanjen je na procijenjenih 23,4 %, industrijska proizvodnja za 29 %, gra㶟evna djelatnost za 32 %, trgovina na malo za 21 %, isplate za investicije za 40 % i zaposlenost za 13 %.

Od ukupno obradivih površina oko 1/4 ili 500.000 ha nalazi se u ratnim podru㶜jima, izvan kontrole hrvatskih vlasti. Na njima nije obavljena jesenska žetva ni sjetva, a neizvjesna je i proljetna sjetva. U Slavoniji i Baranji oplja㶜kano je 186.000 tona pšenice, 181.000 tona kukuruza i 23.000 tona še㶛erne repe. Uništeno je ili otu㶟eno preko 120.000 goveda, 145.000 svinja, 250.000 ovaca, oko 14.000 konja i oko 2,5 milijuna peradi. U Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu odvezeno je oko 17.000 traktora i veliki broj kombajna i druge poljoprivredne mehanizacije. Oko 38 % šumskih površina okupirano je. Štete na prometnicama, mostovima, prometnim gra㶟evinama, prijevoznim sredstvima i sredstvima veze procjenjuju se na 1,4 mlrd $, uz još oko 0,5 mlrd $ neizravne štete.

Usporedno s masovnim razaranjem i uništavanjem gospodarskih, povijesnih, prosvjetno - kulturnih, zdravstvenih, sakralnih i drugih gra㶟evina uvelike su se pove㶛avali javni izdatci za zbrinjavanje prognanika i saniranje posljedica rata.

Pripremio: Prof. dr. sc. ADALBERT REBI㶎

Usporedno s masovnim razaranjem i uništavanjem gospodarskih, povijesnih, prosvjetno-kulturnih, zdravstvenih, sakralnih i drugih gra㶟evina uvelike su se pove㶛avali javni izdatci za zbrinjavanje prognanika i saniranje posljedica rata.

(Na slici: Vukovarski prognanici napuštaju svoj razrušeni grad 18.11.1991.

Ratom nametnutim Republici Hrvatskoj uzrokovana su najve㶛a dosad zabilježena razaranja u hrvatskoj povijesti. Uništeno je preko 300 crkava, 200 spomenika najviše kategorije, stotine škola i vrti㶛a

Nacionalni park Kopa㶜ki rit u Baranji bio je pod srpskom okupacijom sve do završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998. godine do kada je sustavno plja㶜kano njegovo prirodno bogatstvo.

35

Žestoko bombardiranje povijesne jezgre grada Dubrovnika 1991.

SARVAŠ, crkva Sv. Ivana krstitelja nakon raketiranja avionima JNA 1991.

Uništen samostan i crkva Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru 1991. - danas je obnovljena

SUNJA, posljedice višednevnog neprijateljskog bombardiranja

36

ZADAR 1991. srpsko topništvo granatiralo je samo središte grada

PODRU㶏JA ODLASKA HRVATSKIH PROGNANIKA PODACI, ZEMLJOVIDI I GRAFI㶏KI PRIKAZI MINISTARSTVA OBNOVE REPUBLIKE HRVATSKE

3377

MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA ŠUMARSTVA I VODNOG GOSPODARSTVA Uprava za PPDS SLUŽBENI PODACI UPRAVE ZA PPDS Rezultati popisa prognanika i povratnika Kretanje prognanika, povratnika i izbjeglica u RH od 1991. - 1996. godine ....Ovu prigodu koristim zahvaliti Vam na držanju svih tih godina tijekom teškog progonstva kada ste bili rasuti diljem Hrvatske, kad ste bili u inozemstvu. Ja sam i jučer na sjednici Vlade RH spomenula podatak samo o Vukovarcima. Više od 560 mjesta u Hrvatskoj i u svijetu to su bile destinacije na kojima su bili Vukovarci kao prognanici. Te podatke, dame i gospodo, ne smijemo niti možemo zaboraviti. Podatke da ste bili u športskim dvoranama, da ste bili u hotelima, da ste bili u barakama i naravno podatak da ste Hrvatski branitelji, da su sve vaše obitelji braniteljske obitelji. O tome naravno kao ministrica hrvatskih branitelja, vodim posebnu pozornost....

(Iz govora sadašnje predsjednice Vlade RH, a tadašnje ministrice obitelji i branitelja gospođe Jadranke Kosor) Izvor: Knjiga Branko Pek - "Nakon povratka" str, 318.

Nakon što su došli u Dubrovnik, prognanici se tretiraju kao resurs, pa je tu početkom mjeseca studenog 1991. počeo prvi popis prognanika u Hrvatskoj. Podacima dobivenima tim popisom koristilo se u poboljšanju kvalitete života samih prognanika i radi lakšeg organiziranja života u opkoljenom gradu, (više o tome u knjizi Dubrovački prognanici A.D. 1991. autora Andre Vlahušića i suradnika iz Konvoja Libertas). Popis su napravili Ured za informatiku i DERC, a poslije je on poslužio kao model za popis prognanika i izbjeglica koji se provodio u Republici Hrvatskoj. Svi prognanici smješteni u Dubrovniku bili su obuhvaćeni popisom, a dobiveni su i podaci o članovima njihovih obitelji koji su napustili Dubrovnik.

SRĐ - Dubrovnik, 31.12.1991.

Dr. Jure Burić - povjerenik Vlade RH za Dubrovnik i dr. Andro Vlahušić

Tablica br. 1

38

OPIS TABLICE I GRAFIKONA Tablica i grafikon prikazuju kretanje prognanika, povratnika i izbjeglica kroz 5 godina. Posebno iz grafikona zorno se vidi kako se kretalo opterećenje Republike Hrvatske ovim problemom. Značajni skokovi pokazuju se posebno u 4. mjesecu 1992. god. kada su obrađeni rezultati Popisa prognanika RH s kojima se značajno smanjio broj prognanika sa 354.627 na 247.278. Drugi veliki pad broja prognanika je u 7. mjesecu 1994. god. kada je provedena preregistracija prognanika te je broj prognanika od 247.480 smanjen na 190.816.

Dubrovnik, 31.12.1991. ured Konvoja Libertas na Stradunu Široka ulica - prvi popis prognanika je završen

U istom mjesecu značajno je primjetiti da je počeo i ozbiljniji povratak prognanika (6.054). To je ujedno i mjesec početka veličanstvene akcije "Blokada" koja je provedena u 7. i

8. mjesecu

1994. god.

Kao što je vidljivo iz grafikona, u vrijeme najveće prognaničke krize, broj prognanih i izbjeglih osoba koji su se u jednom trenutku smjestili u Republici Hrvatskoj, popeo se na 663.493. Važno je napomenuti da su mnogi građani napuštali svoje domove iz straha iako njihovi gradovi i naselja nisu bili u neposrednoj ratnoj opasnosti. To se osobito potvrdilonakon granatiranja Grada Zagreba, kada su mnogi zagrepčani u strahu za goli život, napustili svoj grad i otišli čak i u susjedne države.

No oni su se vrlo brzo vratili u svoje domove.

Upravo radi toga podaci o broju prognanika su se neprestano mijenjali, ovisno u kojem trenutku su ažurirani, tako da i podaci u ovoj monografiji mogu zbunjivati čitatelja. Stoga u analizi objavljenih podataka treba i tu činjenicu uzeti u obzir.

Grafikon br. 1

Najveće opterećenje izbjeglicama i prognanicima 12. mjesec 1992. god. ukupno 663,493

39

Naziv županije

Naziv općine

ZAGREBAČKA ZAGREBAČKA

JASTREBARSKO VELIKA GORICA - ZAGREB Ukupno Zagrebačka županija SISAČKO-MOSLAVAČKA DVOR SISAČKO-MOSLAVAČKA GLINA SISAČKO-MOSLAVAČKA KOSTAJNICA SISAČKO-MOSLAVAČKA NOVSKA SISAČKO-MOSLAVAČKA PETRINJA SISAČKO-MOSLAVAČKA SISAK SISAČKO-MOSLAVAČKA GVOZD Ukupno Sisačko-moslovačka županija KARLOVAČKA DUGA RESA KARLOVAČKA KARLOVAC KARLOVAČKA OGULIN KARLOVAČKA SLUNJ KARLOVAČKA VOJNIĆ Ukupno Karlovačka županija BJELOVARSKO-BILOGORSKA DARUVAR BJELOVARSKO-BILOGORSKA GRUBIŠNO POLJE Ukupno Bjelovarsko-bilogorska županija LIČKO-SENJSKA GOSPIĆ LIČKO-SENJSKA OTOČAC LIČKO-SENJSKA KORENICA Ukupno Ličko-senjska županija VIROVITIČKO-PODRAVSKA ORAHOVICA VIROVITIČKO-PODRAVSKA SLATINA Ukupno Virovitičko-podravska županija POŽEŠKO-SLAVONSKA PAKRAC POŽEŠKO-SLAVONSKA POŽEGA Ukupno Požeško-Slavonska županija BRODSKO-POSAVSKA NOVA GRADIŠKA BRODSKO-POSAVSKA SLAVONSKI BROD Ukupno Brodsko-posavska županija ZADARSKA BENKOVAC ZADARSKA BIOGRAD NA MORU ZADARSKA DONJI LAPAC ZADARSKA GRAČAC ZADARSKA OBROVAC ZADARSKA ZADAR Ukupno Zadarska županija OSJEČKO-BARANJSKA BELI MANASTIR OSJEČKO-BARANJSKA ĐAKOVO OSJEČKO-BARANJSKA OSIJEK OSJEČKO-BARANJSKA VALPOVO Ukupno Osječko-baranjska županija ŠIBENSKO-KNINSKA DRNIŠ ŠIBENSKO-KNINSKA KNIN ŠIBENSKO-KNINSKA ŠIBENIK Ukupno Šibensko-kninska županija VUKOVARSKO-SRIJEMSKA VINKOVCI VUKOVARSKO-SRIJEMSKA VUKOVAR VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANJA Ukupno Vukovarsko-srijemska županija SPLITSKO-DALMATINSKA IMOTSKI SPLITSKO-DALMATINSKA SINJ SPLITSKO-DALMATINSKA SPLIT SPLITSKO-DALMATINSKA SOLIN Ukupno Splitsko-dalmatinska županija ISTARSKA POREČ Ukupno Istarska županija DUBROVAČKO-NERETVANSKA DUBROVNIK Ukupno Dubrovačko-neretvanska županija MEĐIMURSKA ČAKOVEC Ukupno Međimurska županija GRAD ZAGREB MAKSIMIR - ZAGREB GRAD ZAGREB NOVI ZAGREB Ukupno Grad Zagreb NEPOZNATA ŽUPANIJA NEPOZNATA OPĆINA Ukupno nepoznata županija

SVEUKUPNO

Broj prognanika

33 45 78 1.058 6.941 3.673 4.419 13.594 1.375 3.469 34.529 868 6.166 935 10.071 96 18.136 24 5 29 1.397 555 1.544 3.496 24 12 36 6.053 28 6.081 3.303 333 3.636 9.173 725 24 1.121 3.769 11.594 26.406 20.942 6 12.584 5 33.537 11.365 3.116 5.583 20.064 16.228 35.731 129 52.088 1 5.494 1 2 5.498 3 3 5.965 5.965 2 2 1 1 2 362 362

209.948

Tablica br. 2

40

Vukovar, 18.11.1991.g.

Izgon vukovarskih prognanika

OPIS TABLICE I GRAFIKONA Tablica prikazuje broj prognanika po općinama progona, a rezultat je provedenog popisa prognanika u RH 1992. godine. U sumarnim redovima iskazan je broj prognanika po županijama iz kojeg je vidljivo da je 25% prognanika iz Vukovarskosrijemske županije (52,088 osoba).

Grafikoni zorno prikazuju broj prognanika po općinama u apsolutnom iznosu i postotku.

Dubrovnik, 06.12.1991.g. STRADUN Dubrovački prognanici u redu za vodu

PROGNANICI PO OPĆINAMA PROGONA - UKUPNO 209,948 35.731

VUKOVAR

20.942

BELI MANASTIR

16.228

VINKOVCI

13.594

PETRINJA

12.584

OSIJEK ZADAR

11.594

DRNIŠ

11.365 10.071

SLUNJ

9.173

BENKOVAC

6.941

GLINA KARLOVAC

6.166

PAKRAC

6.053

DUBROVNIK

5.965 5.583

ŠIBENIK

5.494

SINJ

4.419

NOVSKA OBROVAC

3.769

KOSTAJNICA

3.673

GVOZD

% PROGNANIKA PO OPĆINAMA PROGONA

3.469

NOVA GRADIŠKA

3.303 KNIN

3.116

KNIN KORENICA

1.544

GOSPIĆ

1.397

SISAK

1.375

1,48%

NOVA GRADIŠKA

1,57%

GVOZD

1,65%

GRAČAC

1.121

KOSTAJNICA

1,75%

DVOR

1.058

OBROVAC

1,80%

OGULIN

935

DUGA RESA

868

BIOGRAD NA MORU

725

SINJ

2,62%

555

ŠIBENIK

2,66%

OTOČAC NEPOZNATA OPĆINA

362

SLAVONSKI BROD

333

ŽUPANJA

129

VOJNIĆ

96

VELIKA GORICA - ZAGREB

45

JASTREBARSKO

33

POŽEGA

28

DONJI LAPAC

24

ORAHOVICA

24

DARUVAR

24

SLATINA

12

ÐAKOVO

6

VALPOVO

5

GRUBIŠNO POLJE

5

POREČ

3

ČAKOVEC

NOVSKA

2

NOVI ZAGREB

1

MAKSIMIR - ZAGREB

1

SPLIT

1

IMOTSKI

1 0

DUBROVNIK

2,84%

PAKRAC

2,88%

KARLOVAC

2,94% 3,31%

GLINA

4,37%

BENKOVAC

4,80%

SLUNJ DRNIŠ

5,41%

ZADAR

5,52% 5,99%

OSIJEK

6,47%

PETRINJA

7,73%

VINKOVCI

2

SOLIN

2,10%

BELI MANASTIR

9,97% 17,02%

VUKOVAR

0,00 2,00 4,00 6,00 8,00 10,00 12,00 14,00 16,00 18,00 % % % % % % % % % %

5.000

10.000

15.000

20.000

25.000

30.000

35.000

40.000

Grafikon br. 2

41

Naziv županije

OPIS TABLICE I GRAFIKONA

SISAČKO-MOSLOVAČKA OSJEČKO-BARANJSKA ZADARSKA ŠIBENSKO-KNINSKA KARLOVAČKA POŽEŠKO-SLAVONSKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA SPLITSKO-DALMATINSKA BRODSKO-POSAVSKA LIČKO-SENJSKA NEPOZNATO ZAGREBAČKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA ISTARSKA MEĐIMURSKA GRAD ZAGREB

Tablica prikazuje broj prognanika u RH u apsolutnom iznosu i postotku po županijama.

Grafikoni prikazuju podatke iz tablica iz kojih je vidljivo opterećenje pojedinih županija problemom progonstva - posebno onih sa 10,000 osoba.

Postotak 24,8100% 16,4465% 15,9740% 12,5774% 9,5567% 8,6383% 2,8964% 2,8412% 2,6187% 1,7319% 1,6652% 0,1724% 0,0372% 0,0171% 0,0138% 0,0014% 0,0010% 0,0010%

Prognanika

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

SVEUKUPNO

52.088 34.529 33.537 26.406 20.064 18.136 6.081 5.965 5.498 3.636 3.496 362 78 36 29 3 2 2

209.948

100,00%

Tablica br. 3

PROGNANICI PO ŽUPANIJAMA PROGONA - UKUPNO 209,948 52.088

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

34.529

SISAČKO-MOSLOVAČKA

33.537

OSJEČKO-BARANJSKA

26.406

ZADARSKA

ŠIBENSKO-KNINSKA

20.064 18.136

KARLOVAČKA

POŽEŠKO-SLAVONSKA

6.081

DUBROVAČKO-NERETVANSKA

5.965

SPLITSKO-DALMATINSKA

5.498

% PROGNANIKA PO ŽUPANIJAMA PROGONA ŽUPANIJE SA VIŠE OD 10000 PROGNANIKA

3.636

BRODSKO-POSAVSKA

VUKOVARSKOSRIJEMSKA

VIROVITIČKO-PODRAVSKA

BJELOVARSKO-BILOGORSKA

2

12,58%

ŠIBENSKO-KNINSKA

29

GRAD ZAGREB

15,97%

ZADARSKA

36

3

16,45%

OSJEČKOBARANJSKA

78

ISTARSKA

ME IMURSK A

SISAČKOMOSLOVAČKA

362

NEPOZNATO

ZAGREBAČKA

24,81%

3.496

LIČKO-SENJSKA

9,56%

KARLOVAČKA

8,64%

0,00%

5,00%

10,00% 15,00% 20,00% 25,00% 30,00%

2 0

10.000

20.000

30.000

40.000

50.000

60.000

Grafikon br. 3

42

POPIS PROGNANIKA Ured za prognanike i izbjeglice Vlade RH

Na temelju iskustva popisa prognanika u okupiranom Dubrovniku 1991. godine u uredu za prognanike i izjeglice Vlade RH započelo se s pripremama za popis prognanika na području cijele Republike Hrvatske. U tu svrhu izrađen je KARTON PROGNANIKA (slika lijevo) u mjesecu veljači 1992. godine koji sadrži sve važne podatke o prognanoj osobi i prognanim obiteljima. Tijekom ožujka i travnja 1992. godine izvršen je fizički popis prognanika na cijelom području Republike Hrvatske putem Centara za socijalni rad. Tijekom travnja mjeseca 1992. godine izvršen je unos podataka s prikupljenih i popunjenih kartona prognanika u bazu podataka. Ovom prilikom zahvaljujemo UNHCR-u (Jean Calude Conculato) koji je donirao 150 računala koja su bila raspoređena po centrima za socijalni rad. Informatički odjel Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH krajem travnja mjeseca završio je ovaj opsežan i složen posao. Rezultat je bio izuzetan, ne samo što se tiče precizne evidencije prognanika već je uvođenjem reda u evidencije smanjen broj prognanika sa 356.627 na 247.278 prognanih osoba što znači da je broj prognanika smanjen za 109.349 osoba što iznosi 31% od ukupnog broja do tada evidentiranih prognanih osoba. Uz ovaj izuzetan rezultat Centri za socijalni rad diljem Hrvatske dobili su precizne podatke o broju prognanih osoba smještenih na njihovom području što im je u mnogome omogućilo uspješniji rad i brigu za prognane osobe.

Ilok, proljeće 1998. Djelatnici Vadinog ureda za prognanike i izbjeglice na radnom sastanku

43

44

OPĆINA NUŠTAR

OPĆINA NIJEMCI

OPĆINA NEGOSLAVCI

OPĆINA MARKUŠICA

OPĆINA LOVAS

GRAD ILOK

OPĆINA BOROVO

OPĆINA BOGDANOVCI 4 0 13 0 22 6 0 0 1 11 1 2 0 29 337 0 1 5 8 31 13 0 0 5 11 0 0 0 10 4 20 2 14 17 4 4 0 13 15 7 27 0

6 1 44 0 23 4 5 1 0 9 8 0 0 4 167 0 0 0 19 3 7 0 0 1 8 0 0 0 6 1 34 4 1 18 6 2 0 6 28 0 49 12

OPĆINA STARI JANKOVCI

24 1 49 1 25 30 18 3 0 6 36 0 0 10 57 5 0 3 0 3 43 8 2 20 19 3 0 20 4 22 33 4 0 25 3 0 3 0 34 0 86 0 13 3 20 0 7 1 0 0 55 7 13 0 0 5 16 0 0 12 1 0 5 21 1 10 6 0 0 9 6 6 24 0 0 6 8 4 1 1 59 0 26 12

OPĆINA TOMPOJEVCI

0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0

0 1 17 0 0 3 0 0 0 2 0 0 0 0 95 6 0 0 25 0 1 0 0 0 2 0 0 0 4 0 1 0 0 16 0 1 0 2 3 0 440 0

OPĆINA TORDINCI

0 0 0 0 2 0 0 0 0 0 0 0 0 0 25 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 1 24 0 20 6 21 0 25 11 3 2 0 20 38 0 0 26 72 1 0 8 2 2 24 0 5 14 12 0 0 5 53 7 29 0 19 4 13 14 0 0 180 0 41 0

OPĆINA TOVARNIK

9 1 0 0 50 0 0 0 0 0 13 0 0 5 11 2 0 23 0 0 0 0 7 12 0 1 0 6 122 10 8 2 3 14 0 4 0 14 168 0 42 3 1 0 6 0 0 0 0 0 0 1 2 0 0 2 5 0 0 0 0 0 5 4 0 0 1 0 0 0 1 0 2 4 0 0 0 0 3 0 8 0 106 0

OPĆINA TRPINJA

64 0 23 0 17 18 0 0 8 34 75 9 0 31 74 6 0 13 8 0 40 29 5 9 16 0 5 0 272 3 18 4 9 31 0 2 25 3 974 0 198 1 10 4 168 0 191 15 1 3 0 2 0 0 2 42 281 0 0 0 0 3 1 16 3 31 26 5 0 7 0 17 42 0 22 40 9 0 3 4 193 10 40 0

GRAD VINKOVCI

4 7 12 0 8 15 1 4 10 1 1 0 0 0 10 0 0 6 0 0 1 0 5 4 0 3 0 0 5 1 6 4 14 3 13 0 5 2 9 11 20 0 228 81 284 1 688 187 31 14 12 99 257 19 16 98 195 41 12 155 32 59 19 37 17 478 209 15 8 81 187 101 205 38 390 127 11 42 15 207 837 2 499 17

GRAD VUKOVAR

1 0 9 0 12 22 0 3 2 2 60 0 0 0 111 8 0 5 0 0 0 5 0 22 17 0 0 28 4 1 45 31 20 0 0 0 0 0 100 0 20 0

384 105 666 2 1070 312 59 30 88 194 504 30 18 252 1456 69 13 230 95 101 159 120 45 606 327 27 13 156 674 173 467 93 492 301 67 73 55 252 2608 31 1618 45

UKUPNO

BJELOVAR BRAČ BUJE BUZET CRIKVENICA ČAKOVEC ČAZMA DARUVAR DELNICE DONJA STUBICA DONJI MIHOLJAC DUBROVNIK DUGA RESA DUGO SELO ĐAKOVO GAREŠNICA GOSPIĆ HVAR IMOTSKI IVANEC IVANIĆ -GRAD JASTREBARSKO KARLOVAC KLANJEC KOPRIVNICA KORČULA KRAPINA KRIŽEVCI KRK KUTINA LABIN LUDBREG MAKARSKA NAŠICE NOVA GRADIŠKA NOVI MAROF OGULIN OMIŠ OPATIJA ORAHOVICA OSIJEK OZALJ

Prognanici u općini smještaja

Prognanici iz općina

EVIDENCIJA PROGNANIKA VUKOVARSKO - SRIJEMSKE ŽUPANIJE • OPĆINA PROGONA - OPĆINA SMJEŠTAJA•

45

0 0 13 0 19 8 0 4 2 0 17 9 0 2 1 8 5 20 0 0 0 0 1 0 0 7 1 24 6 2 4 8 8 7 23 27 11 0 3 1 22 6 0 7 6

467

0 0 0 3 4 36 7 15 0 0 36 9 1 10 0 1 15 353 8 0 16 0 0 0 0 0 7 24 9 11 34 15 23 19 20 56 8 59 5 0 12 16 0 0 0

1360 4221

0 0 62 1 15 77 6 122 3 19 251 27 15 33 34 27 81 516 19 0 13 0 0 0 0 7 0 64 42 117 65 22 109 40 95 100 78 64 38 0 19 8 0 5 3

1060

0 0 19 1 36 12 0 7 11 4 8 18 79 5 2 3 12 110 9 0 4 0 0 0 0 5 0 3 6 7 18 2 32 9 14 40 26 10 0 0 10 6 2 0 0

125

0 0 0 0 0 0 0 0 1 0 2 0 0 0 0 0 1 60 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 2 3 0 0 0 0 1 3 0 0 0 0 0 0 0 0

0 0 11 11 23 21 2 49 7 9 486 15 2 0 9 19 73 2764 35 0 4 0 0 0 0 19 0 30 67 109 38 22 179 72 54 126 57 40 15 1 473 14 0 8 0

5464

0 0 0 0 0 0 0 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 1 0 0 0 0 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0

3

5676

7 0 3 0 19 16 0 52 3 7 242 22 3 4 2 25 12 3956 6 0 40 0 0 0 0 7 0 15 30 86 30 26 59 45 48 90 52 31 2 34 32 10 13 4 6

3744

0 0 0 4 26 26 0 38 2 2 116 11 7 11 9 15 15 2339 18 0 0 0 0 0 0 0 0 30 17 38 33 22 56 19 70 50 23 36 17 0 203 5 0 9 0

1205

1 0 2 0 7 20 2 11 3 4 18 11 56 5 0 1 18 378 8 0 3 5 1 0 0 1 0 15 18 32 16 5 62 15 52 17 29 23 0 0 7 0 0 0 1

2003

0 0 4 0 7 1 0 15 0 4 152 5 0 2 20 0 4 1088 4 0 0 0 0 0 0 0 0 5 1 8 4 5 4 11 6 11 2 0 0 7 10 4 0 0 0 0 0 0 0 6 3 0 2 0 0 0 0 0 0 0 5 0 35 0 0 0 0 0 0 0 0 0 5 9 1 2 1 12 4 10 6 6 0 0 22 4 0 0 0 0

284

0 0 1 0 10 44 7 25 19 29 83 5 20 1 19 19 37 732 18 0 40 0 0 0 0 4 0 40 34 53 40 3 56 20 35 49 52 55 16 0 56 106 0 2 0

2407

Tablica br. 4 prikazuje broj prognanih osoba iz općina progona smještenih po općinama na prostoru RH

UKUPNO

PAG PAZIN PODRAVSKA SLATINA RAB RIJEKA ZAGREB-SAMOBOR SENJ ZAGREB-SESVETE SISAK SLAVONSKA POŽEGA SLAVONSKI BROD SPLIT ŠIBENIK TROGIR VALPOVO VARAŽDIN ZAGREB-V. GORICA VINKOVCI VIROVITICA VIS VRBOVEC VRBOVSKO VRGINMOST VRGORAC VUKOVAR ZABOK ZADAR ZAGREB-CENTAR ZAGREB-ČRNOMEREC ZAGREB-DUBRAVA ZAGREB-MAKSIMIR ZAGREB-MEDVEŠČAK ZAGREB-NOVI ZAGREB-PEŠČENICA ZAGREB-SUSEDGRAD ZAGREB-TREŠNJEVKA ZAGREB-TRNJE ZAGREB-ZAPREŠIĆ SVETI IVAN ZELINA ZLATAR -BISTRICA ŽUPANJA CRES-LOŠINJ PREGRADA KAŠTELA SOLIN

6949

1 7 20 11 131 125 0 206 9 20 270 7 20 13 0 11 119 1431 34 0 28 6 0 0 0 7 0 257 223 296 274 181 427 230 260 701 231 122 21 0 20 38 0 1 0

16123

40 19 39 12 301 183 62 158 21 69 286 408 156 154 54 182 227 988 93 11 47 7 12 0 4 39 22 600 563 342 399 174 605 281 711 1095 752 214 36 42 205 322 4 92 41

51091

49 26 174 43 604 572 86 705 81 167 1967 547 359 240 150 316 619 14770 252 11 195 18 14 0 4 96 30 1112 1025 1105 960 486 1632 772 1399 2369 1330 654 153 107 1073 535 19 128 57

REPUBLI㶏KI FOND „ KRALJ ZVONIMIR Vlada Republike Hrvatske je organizirano i sustavno provodila brigu i skrb za prognanike i izbjeglice, useljenike i povratnike, od prvih dana ratnih okolnosti, kroz organiziranje i financiranje smještaja i prehrane u organiziranim kapacitetima, hotelima, odmaralištima a kasnije u izgra㶟enim prognani㶜kim naseljima, te kroz financiranje privatnog smjeIVANKA IVANI㶎, dipl. oecc. štaja za sve korisnike koji su samostalno organizirali život ili pronašli smještaj kod udomitelja.

Za potrebe organiziranog upravljanja i organiziranja pomo㶛i, te financiranja iz prora㶜unskih sredstava, 1991. godine osnovan je Ured za prognanike i izbjeglice pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi, a 13. sije㶜nja 1992. godine, Vlada RH je temeljem 㶜lanka 23. stavka 2. Zakona o Vladi RH (N.N.broj 41/90, 8/91, 14/91, 53A/91), donijela Odluku o Republi㶜kom fondu „Kralj Zvonimir koji djeluje u sastavu Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske, a u svrhu pružanja pomo㶛i prognanicima i izbjeglicama.

Odlukom je odre㶟eno da se sredstva Fonda osiguravaju iz Prora㶜una Republike Hrvatske, putem dobrovoljnih kunskih i deviznih priloga gra㶟ana, poduze㶛a i drugih pravnih i fizi㶜kih osoba iz zemlje i inozemstva, te iz drugih izvora; da se sredstva Fonda, kunska i devizna drže na posebnom kunskom i deviznom ra㶜unu. Sredstvima Fonda se raspolaže temeljem Pravilnika koji donosi Upravni odbor Fonda uz suglasnost Vlade RH. Na primanja iz sredstava Fonda ne pla㶛aju se porezi i doprinosi. Primanja iz Odluke ne utje㶜u na ostvarivanje drugih socijalnih prava. Odluke se donose ve㶛inom glasova. Rad Fonda je javan. Rad Fonda nadzire Vlada Republike Hrvatske.

Pravilnikom Fonda donesenim na prijedlog Upravnog odbora, a usvojenim od strane Vlade RH, utvr㶟eni su kriteriji za dodjelu sredstava Fonda, vrsta, i visina pomo㶛i koja se može dodijeliti, te vrste troškova koji se podmiruju korisnicima. Sredstvima Fonda podmiruju se troškovi nužnog smještaja i prehrane, pomo㶛 u socijalnoj i psihološkoj adaptaciji, troškovi drugih nužnih životnih potreba, prijevozni, pogrebni troškovi, troškovi ekshumacija, troškovi pripreme objekata za smještaj, troškovi transporta, evidencije i distribucije humanitarne pomo㶛i, troškovi evidencije prognanika i drugi troškovi po odluci Upravnog odbora .

Navedeni troškovi se podmiruju sukladno odredbama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (N.N. 96/93, 39/95), Odluke o Republi㶜kom fondu „Kralj Zvonimir i nizom Odluka Vlade Republike Hrvatske kojima su ure㶟ena relevantna pitanja iz ove domene kao što su cijene usluga za organizirani smještaj, visina nov㶜anih naknada i druge jednako važne Odluke temeljem kojih su se osiguravala sredstva za pomo㶛 ugroženom stanovništvu. Vlada Republike Hrvatske je poklonila povjerenje

46

gospodinu prof. dr. sc. Adalbertu Rebi㶛u imenuju㶛i ga za prvog Predstojnika Ureda za prognanike i izbjeglice. On je obnašao ovu izuzetnu, tešku i odgovornu dužnost do 1995. godine. U navedenom periodu, Ured je provodio organiziranu skrb za cca 450.000 osoba u statusu prognanika, izbjeglica, useljenika i povratnika u oko 750 mobiliziranih objekata na podru㶜ju RH, i aktivirao dvanaest prognani㶜kih naselja na podru㶜ju sedam slobodnih Županija s kapacitetom za smještaj od cca 16.000 osoba. U ovom bremenitom periodu troškovi su dosegnuli cca 4,5 milijarde kuna. U periodu od 1996. do 1999. dužnost Predstojnika Vladinog Ureda za prognanike obnašali su gospodin dr. sc. Damir Zori㶛 i gospodin mr. sc. Lovre Pejkovi㶛.

Upravni odbor je imenovala Vlada RH a sa㶜injavali su ga Predstojnik Ureda, Glavni tajnik Ureda, Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, Ministar finacija, Ministar rada i socijalne skrbi, dva saborska zastupnika, i predstavnik Caritasa. Upravni odbor se sastajao obvezno jednom mjese㶜no i predlagao i usvajao sve bitne odluke vezane za financiranje i rad Republi㶜kog fonda Kralj Zvonimir i o Zaklju㶜cima izvješ㶛ivao Vladu RH. 95% sredstva za financiranje troškova organizirane skrbi prognanika i izbjeglica osigurala je Republika Hrvatska iz sredstava prora㶜una, a 5% je osigurano iz donacijskih izvora. Najve㶛i postotak donacijskih sredstava se odnosi na UNHCR., koji je osigurao strogo namjenska programska sredstva kao pomo㶛 za organiziranu skrb za izbjeglice. Drugi donatori, Nizozemski crveni križ, Njema㶜ka vlada, UNHCR, Danski crveni križ, Japanska vlada, Švedski crveni križ, Norveška vlada, North Westfalen su participirali kroz izgradnju 12 Prognani㶜kih naselja u ukupnoj vrijednosti od 43.238.893,-USD Prognani㶜ka naselja na skrbi ovoga Ureda bila su: 1. Naselje prijateljstva 㶏epin, 2. Izbjegli㶜ki centar Gašinci, 3. Prognani㶜ko naselje Blace Rokovci, 4. Prognani㶜ko naselje Gaza Karlovac 5. Prognani㶜ko naselje Kutina 6. Prognani㶜ko naselje Lipovljani 7. Prognani㶜ko naselje Mala Gorica, 8. Prognani㶜ko naselje Duma㶜e 9. Prognani㶜ko naselje Šašina Greda 10. Prognani㶜ko naselje Pisarovina 11. Prognani㶜ko naselje Kova㶜evac 12. Prognani㶜ko naselje Topolik Lipik Prognani㶜ka naselja su izgra㶟ena u periodu 1992. do 1994. godine i sastoje se od 1.663 objekta.

Ured za prognanike i izbjeglice Republi㶜ki Fond „ Kralj Zvonimir, djelovao je samostalno od osnutka 1991. godine do 31. 05. 1999. godine, kada su Uredbom Vlade RH o prestanku rada Ureda, aktivnosti Ureda preesene u nadležnost Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove. Ured za prognanike i izbjeglice je postao Uprava toga Ministarstva.

IVANKA IVANI㶎, dipl, oecc.

Voditelj financijskog poslovanja Republi㶜kog Fonda Kralj Zvonimir i na㶜elnik odjela

POVIJESNO ORGANIZIRANJE HRVATSKIH PROGNANIKA

4477

Prognanici iz Iloka u koloni napuštaju svoj grad

Prognanici, gdje su god bili smješteni, ultimativno su zahtijevali povratak ku㶛ama

Pokušaj povratka prognanika u Antunovac 30. 9. 1993. - zaokružen ruski pukovnik VIKTOR LOGINOV

Humanitarna pomo㶛 za hrvatske prognanike

48

Konvoj Libertas donosi potrebnu pomo㶛 u opkoljeni Dubrovnik 1. 11. 1991..

Roditelji zato㶜enih i nestalih hrvatskih branitelja traže svoje najmilije i sudjeluju u blokadi UNPROFOR-a 1994.

Najve㶛i su stradalnici me㶟u prognanicima djeca odrastala u progonstvu

Predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske MATO ŠIMI㶎 (slika lijevo)i (sl. desno) predsjednik Zajednice prognanika op㶛ine Osijek ANTE KUNA (u sredini) i KATICA KRSTI㶎 (㶜ita) na prosvjednome skupu u Osijeku1993.

Prognanici su uporno organizirali prosvjede i zahtijevali od UNPROFOR-a da omogu㶛i njihov povratak ku㶛ama

Nakon spontanih prosvjeda prognanici su se ve㶛 1991. godine po㶜eli organizirati, 1992. osnovali su Zajednicu prognanika op㶛ine Osijek, a 19. 3. 1993. osnovana je Zajednica prognanika Hrvatske, tako㶟er u Osijeku.

MATO ŠIMI㶎, ANTE KUNA, BRANIMIR GLAVAŠ i dr. sc. MATE GRANI㶎, potpredsjednik vlade RH na I. konferenciji ZPH

Radno predsjedništvo I. konferencije ZPH održane u Osijeku 19. 3. 1993.

49

Djeca povratnici na zgariĹĄtu

Prosvjed prognanika protiv neuăśœinkovitosti UN-a

50

ORGANIZIRANJE PROGNANIKA U HRVATSKOJ Gledaju㶛i iz perspektive 1990. godine, valja se prisjetiti da je deset godina prije umro Josip Broz Tito, prvi i posljednji predsjednik Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), zajedni㶜ke države razli㶜itih naroda i narodnosti.

U sastavu SFRJ, jedBRANKO PEK nopartijske države na 㶜elu sa Savezom komunista Jugoslavije (SKJ), bilo je šest republika i dvije pokrajine. Umjesto izbora novoga predsjednika Republike stvoreno je kolektivno politi㶜ko tijelo - Predsjedništvo SFRJ, koje je 㶜inio po jedan predstavnik svake republike i pokrajine. Predsjednik Predsjedništva svake godine bio je iz druge republike.

Krajem 1989. godine u Hrvatskoj se po㶜ela buditi svijest o potrebi stvaranja novoga poretka. Demokratske su promjene donijele i višestrana㶜je. Osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) stvorena je politi㶜ka snaga koja je uspjela ujediniti sve Hrvate u Hrvatskoj i dijaspori i pomiriti sve struje unutar hrvatskoga naroda (partizane, domobrane, ustaše, pripadnike Hrvatskoga prolje㶛a i dr.) s jedinstvenim ciljem - osamostaljivanje hrvatske države u okviru konfederacije ili Hrvatska kao samostalna, suverena i neovisna država.

I ostale stranke koje se u to vrijeme osnivaju u Hrvatskoj svojim su politi㶜kim programima zagovarale takav cilj.

Treba napomenuti da su na svim važnijim položajima u politici i gospodarstvu u gotovo svim republikama bivše Jugoslavije bili Srbi. Stoga su u Predsjedništvu SFRJ i Generalštabu Jugoslavenske narodne armije (JNA), 㶜iji je kadar tako㶟er u velikoj ve㶛ini bio srpski, planirali vojni udar pod izlikom o㶜uvanja teritorijalne cjelovitosti SFRJ. Za pokretanje vojne akcije trebala je odluka Predsjedništva SFRJ, koje je po Ustavu bilo kolektivno vrhovno zapovjedništvo JNA. Me㶟utim, upravo u

to vrijeme jednogodišnje predsjedanje Predsjedništvom SFRJ trebao je preuzeti 㶜lan Predsjedništva iz Hrvatske - Stjepan Mesi㶛. U Beogradu je bilo velikih opiranja tomu da Hrvat postane predsjedatelj, no Stjepan Mesi㶛 ipak je preuzeo funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ, pa je odluka o vojnoj invaziji na Hrvatsku, ali i Sloveniju, koja je tako㶟er težila samostalnosti, sprije㶜ena. Kada nisu uspjeli na takav na㶜in, zagovaratelji ideje stvaranja tzv. Velike Srbije u Hrvatskoj po㶜eli su buniti srpski narod, najprije mitinzima predvo㶟enim srpskim ekstremistima iz Hrvatske i Srbije, a poslije tzv. balvan-revolucijom.

Prvi je balvan postavljen na cesti u selu Berak u op㶛ini Vukovar 4. travnja 1990. godine, a zatim u Kninu 17. kolovoza 1990. Dogodio se prvi oružani sukob nazvan krvavi Uskrs 31. 3. 1991. godine na Plitvicama, kada je ubijen prvi hrvatski policajac. Bio je to povod za intervenciju JNA, narodne armije , koja se postavila izme㶟u dviju sukobljenih strana radi spre㶜avanja sukoba . Oficirima JNA odmah su se pridružili doma㶛i srpski ekstremisti i rezervisti iz Srbije i Crne Gore. Istina, JNA je najprije napala Sloveniju, ali je taj rat trajao kratko, od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine, kada je JNA napustila Sloveniju.

Prebacivanjem cjelokupne vojne tehnike iz Slovenije u Hrvatsku zapo㶜ela je okupacija hrvatskoga teritorija. S jedne su strane bili srpski ekstremisti potpomognuti JNA, koja je tada slovila kao tre㶛a vojna sila u Europi, te vojni rezervisti iz Srbije i Crne Gore, dok je s druge strane ostao potpuno nenaoružan hrvatski narod. Hrvatsko je vrhovništvo pod svaku cijenu željelo izbje㶛i sukob nude㶛i u pregovorima šestorice predsjednika konfederalni ustroj nove države. Srpska je strana, na 㶜elu sa Slobodanom Miloševi㶛em, ve㶛 imala pripremljen plan stvaranja tzv. Velike Srbije vojnim porobljavanjem teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pa ništa od ponu㶟enoga nisu prihvatili.

Prvim granatiranjem hrvatskih sela i gradova, od Dubrovnika do Vukovara, krenula je rijeka prognanika u hrvatske krajeve u kojima nije bilo ratnih djelovanja. Bježali su svi koji su se našli ispred topovskih i tenkovskih cijevi: Hrvati, Ma㶟ari, Rusini, Ukrajinci, Slovaci, 㶏esi, Nijemci, Austrijanci, Albanci, Bošnjaci, pa i Srbi koji su odlu㶜ili ostati živjeti u Hrvatskoj, kakva god ona sutra bila.

51

Hrvatski crveni križ zabilježio je u najtežim danima 1991. godine preko 525.000 prognanika. Bili su to teški dani. Jugoslavija se raspala. Slovenija i Hrvatska proglasile su samostalnost. Svijet se tada oštro opirao stvaranju novih država. Sustav vlasti nije funkcionirao, a nije ni mogao, jer su postojala tijela u op㶛inama, gradovima i mjesnim zajednicama koja su pripadala sada ve㶛 nepostoje㶛oj državi, SFRJ. Nova hrvatska država u tako kratko vrijeme nije uspjela preuzeti kontrolu nad svim tim tijelima.

Prognanici su svakodnevno u velikome broju stizali u slobodne dijelove Hrvatske - od Istre, Varaždina i Zagreba do Osijeka. Negdje ih se moralo zbrinuti jer su iza sebe ostavili sve što su cijeli život stvarali, a sada su se našli na ulici. 㶏inilo se tada sve što se moglo. Osnovani su krizni stožeri pri mjesnim zajednicama i op㶛inama te vojno-stambene komisije koje su na sebe preuzele odgovornost zbrinjavanja prognanika. Zbog istodobnoga odlaska brojnih stanovnika srpske nacionalnosti iz slobodnoga dijela Hrvatske, što zbog odluke da se svrstaju uz agresorsku stranu, što zbog straha od rata, ostao je prazan veliki broj stanova i ku㶛a, u koje su privremeno bili smješteni prognanici. Svi smo se nadali da 㶛e se svatko brzo vratiti svojoj ku㶛i. Nažalost, naše se nade nisu ostvarile. Dapa㶜e, što je vrijeme više prolazilo, svima je bilo sve jasnije da od brzoga povratka ku㶛ama ne㶛e biti ništa.

OSNIVANJE ZAJEDNICE PROGNANIKA Svjesni te 㶜injenice, prognanici op㶛ine Osijek u rano prolje㶛e 1992. godine po㶜eli su se organizirati uz pomo㶛 predstavnika tadašnjih mjesnih zajednica u progonstvu, a 14. rujna 1992. godine osnivaju Zajednicu prognanika op㶛ine Osijek

MATO ŠIMI㶎, prvi predsjednik Zajednice prognanika Hrvatske 1993. - 2000. godine

52

kao udrugu koja 㶛e zastupati te najve㶛e stradalnike Domovinskoga rata i boriti se za njihov dostojanstven život u progonstvu, za obnovu ku㶛a, povratak i naknadu ratne štete kao kona㶜ni cilj.

Veliki broj prognanika bio je u Hrvatskoj vojsci, a njihove obitelji bile su smještene u tu㶟im ku㶛ama i stanovima.

Ve㶛 19. ožujka 1993. godine u Osijeku je osnovana Zajednica prognanika Hrvatske. ZPH je bila organizirana kao krovna udruga s 14 podružnica osnovanih po županijama u kojima su bili smješteni prognanici, odnosno koja su pretrpjela ratna razaranja. Bile su to: 1. Podružnica Osje㶜ko-baranjske županije 2. Podružnica Vukovarsko-srijemske županije 3. Podružnica Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije 4. Podružnica Zagreba㶜ke županije i Grada Zagreba 5. Podružnica Varaždinske županije 6. Podružnica Karlova㶜ke županbije 7. Podružnica Primorsko-goranske županije 8. Podružnica Li㶜ko-senjske županije 9. Podružnica Istarske županije 10. Podružnica Zadarsko-kninske županije 11. Podružnica Šibenske županije 12. Podružnica Splitsko-dalmatinske županije 13. Podružnica Brodsko-posavske županije 14. Podružnica Požeško-slavonske županije.

ZPH je osnovana kao nevladina, nestrana㶜ka, nepoliti㶜ka i neprofitna udruga. Takvo organiziranje prognanika do tada nije bilo poznato nigdje u svijetu, pa smo svoj put morali utirati sami. Vrlo se brzo pokazala opravdanost takvoga organiziranja prognanika. ZPH se u svojemu djelovanju oslanjao na Vladin ured za prognanike i izbjeglice uz pomo㶛 kojega su se hrvatskim prognanicima osiguravala brojna prava: pla㶛anje udomiteljima za smještaj, redoviti mjese㶜ni džeparac od 150,00 kuna po prognaniku te 250,00 kuna za one prognanike koji su bili u Hrvatskoj vojsci, besplatan prijevoz, potpuno besplatno stanovanje i prehrana u organiziranome smještaju, odmaralištima, hotelima, prognani㶜kim naseljima i sl. Prognani㶜ki

karton bio je vrlo važan dokument na temelju kojega je svaki prognanik ostvarivao sva prava koja je nosio status prognanika. Vladin ured otvorio je regionalne urede za prognanike i izbjeglice, koji su imali veoma važnu ulogu u vo㶟enju svih evidencija o prognanicima i preko kojih je ZPH iskazivao interese i potrebe prognanika, osobito prema me㶟unarodnim institucijama. Treba istaknuti i brojna tadašnja poduze㶛a pa i pojedince u zemlji i inozemstvu koji su svojim donacijama pomagali prognanicima i podupirali rad ZPH. POVIJESNE AKCIJE PROGNANIKA Prognanici prekinuli lanac šverca nafte u UNPA-zoni

S ponosom se sje㶛amo da je ZPH stao na 㶜elo oko 4.500 prognanika koji su se 30. rujna 1993. godine pokušali vratiti u selo Antunovac. To je bio prvi sukob s me㶟unarodnom zajednicom, odno-

Povijesni pokušaj povratka prognanika u selo Antunovac 30. rujna 1993.

sno vojnim snagama UN-a koje su usmjerile svoje mirovne topovske cijevi na goloruke prognanike ne dopuštaju㶛i im ulazak u Antunovac.

Akcija koja je paralizirala sve snage UNPROFOR-a u Hrvatskoj bila je blokada UNPROFOR-a koju je

1. 7. 1994. prognanici diljem Hrvatske blokirali su UNPROFOR

ZPH organizirao 1. srpnja 1994. godine na svim UNPROFOR-ovim punktovima. Vije㶛e sigurnosti UN-a bilo je šokirano 㶜injenicom da je 150.000 golorukih prognanika blokiralo njihove vojne snage te je zatražilo od Vlade RH hitnu obustavu blokade. U pregovorima izme㶟u ZPH i Vlade RH, nakon postignu㶛a temeljnoga cilja - internacionalizacije prognani㶜koga pitanja, postupno smo popuštali blokadu osloba㶟aju㶛i pojedine punktove, ali uz uvjet da ih preuzima hrvatska policija. Bio je to tada veliki, prije svega moralni, ali i politi㶜ki uspjeh Vlade RH, kojemu je pridonio ZPH. Blokada je najduže trajala u Osijeku ‒ 49 dana na punktovima u Bilju i Nemetinu, pokazavši neuništivu odlu㶜nost prognanika da se vrate svojim ku㶛ama.

Danas 㶜vrsto vjerujemo da je upravo blokada UNPROFOR-a uvelike utjecala na vojni i politi㶜ki vrh RH da pokrene vojno-redarstvene akcije 1. svibnja i 5. kolovoza 1995. godine za osloba㶟anje okupiranoga hrvatskoga teritorija.

Nakon oslobodila㶜kih vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja stvoreni su uvjeti za povratak

Hrvatska vlada zapo㶜ela je organiziranu obnovu ku㶛a

53

velikoga broja prognanika njihovim ku㶛ama u sektorima Zapad , Sjever i Jug . No, prvi su se povratnici suo㶜ili sa okrutnom zbiljom ‒ nisu se imali kamo vratiti. ZPH je shvatila kako najprije treba obnoviti ošte㶛ene, odnosno na mjestu porušenih izgraditi nove ku㶛e i stanove, a tek potom organizirati povratak prognanika. Stoga ZPH poti㶜e osnivanje Ministarstva obnove pri Vladi RH i donošenje Zakona o obnovi.

Prijelazni upravitelj general JACQUES PAUL KLEIN prije odlaska na novu dužnost u Bosnu i Hercegovinu 1997.

U obnovu obiteljskih ku㶛a i stanova hrvatska država uložila je preko 37 milijarda kuna iz državnoga prora㶜una

Ve㶛 su se tijekom rata obnavljale ošte㶛ene ku㶛e, a sveobuhvatna obnova zapo㶜ela je 1996. godine, pa su se prognanici po㶜eli vra㶛ati u obnovljene i novoizgra㶟ene ku㶛e. Me㶟utim, ubrzo se spoznalo kako obnova ku㶛a nije dovoljna za opstanak ljudi u podru㶜jima povratka. Moralo se obnavljati i gospodarstvo, koje 㶛e omogu㶛iti otvaranje novih radnih mjesta za povratnike. Osim toga, ostalo je neriješeno pitanje osloba㶟anja još uvijek okupiranoga

Ujedinjeni narodi poslali su za prijelaznoga upravitelja u hrvatsko Podunavlje ameri㶜koga generala Jacquesa Paula Kleina, 㶜iji je mandat trajao od 15. sije㶜nja 1996. do 15. sije㶜nja 1998. godine.

Pod njegovom upravom 1997. godine organizirani su višestrana㶜ki izbori u skladu s hrvatskim izbornim zakonom. Hrvatska je 15. sije㶜nja 1998. godine preuzela kontrolu nad tim teritorijem, a me㶟unarodne vojne i policijske snage, uz veliku vojnu sve㶜anost u osje㶜koj Zra㶜noj luci Klisa , napustile su Republiku Hrvatsku. Od tada je i u tom dijelu Republike Hrvatske zapo㶜ela obnova i povratak prognanika njihovim ku㶛ama.

Zajednica prognanika tada mijenja svoj naziv u Zajednicu povratnika Hrvatske.

U nepunih šest godina vratilo se oko 95 % prognanika. ZPH to ocjenjuje svojim velikim uspjehom jer nigdje u svijetu nije zabilježen toliki postotak povratka prognanika ni takav oblik i opseg organizirane obnove iz sredstava državnoga prora㶜una ratom stradale države.

Sada nam ostaje borba za obnovu gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta kako bi povratnici opstali u podru㶜jima povratka.

IVAN VRKI㶎 i General J. P. KLEIN s hrvatskim novinarima 1997.

hrvatskoga Podunavlja, koje je bilo pod nadzorom UNCRO-a, odnosno UNTAES-a ‒ me㶟unarodnih vojnih i policijskih snaga. Hrvatski je državni vrh odlu㶜io taj dio teritorija uklju㶜iti u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske mirnim putem.

54

Danas, 20 godina poslije, u ovoj publikaciji želimo jasno re㶛i VELIKO HVALA svima koji su na bilo koji na㶜in sudjelovali u zbrinjavanju prognanika i pomagali da im prognani㶜ki dani budu što lakši.

BRANKO PEK, tajnik Zajednice povratnika Hrvatske

PRVA KONFERENCIJA ZAJEDNICE PROGNANIKA HRVATSKE

Govor tadašnjega potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. sc. Mate Grani㶛a, na I. konferenciji Zajednice prognanika Hrvatske, održane 19. ožujka 1993. u Osijeku Prof. dr. sc. MATE GRANI㶎

Štovane gospo㶟e i gospodo, drage prognanice i prognanici, dragi gosti! 㶏ast mi je i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti u ime predsjednika naše države dr. Franje Tu㶟mana, u ime naše Vlade i u svoje osobno ime, u Osijeku, gradu patniku, gradu simbolu stradanja, ali i gradu simbolu otpora, simbolu obnove i simbolu povratka.

najve㶛e žrtve i traženje nestalih i nasilno odvedenih mora biti naša trajna briga. Mi trebamo ovdje spomenuti i 24.000 ranjenih osoba, od kojih najmanje 12 do 16.000 možemo o㶜ekivati invalida Domovinskog rata.

Brojne su civilne žrtve rata, djeca žrtve rata. Na ovim prostorima su se dogodila i prva silovanja, protjerivanja, a najve㶛i broj žrtava rata je upravo me㶟u prognanicima. Prvi prognanici su se javili ve㶛 u petom mjesecu 1991. godine iz okolice Knina. Kada sam stupio na dužnost potpredsjednika hrvatske Vlade imali smo 9.000 prognanika.

Taj broj je rastao kako je rasla agresija na Hrvatsku. Ukupno je tijekom cijelog rata u Hrvatskoj 718.000 ljudi napustilo svoja ognjišta, hrvatskog i nesprskog pu㶜anstva. Naravno, ne nikad u istom trenutku. Najve㶛i zabilježen broj u jednom trenutku bio je oko 400.000 prognanika i 230.000 izbjeglica. Broj izbjeglica srpskog pu㶜anstva to㶜no ne znamo, pa se služimo podatcima Visokog komesarijata za izbjeglice. Povijesno niti jedna zemlja nije imala u postotku pu㶜anstva ve㶛i broj izbjeglica i prognanika.

Ovaj rat je posljedica jedne sulude ideje, ideje velike Srbije, ideje koja je živjela na ovim prostorima preko 130 godina, koja se je u svojoj završnoj fazi po㶜ela prije pet godina ostvarivati, kona㶜no ratom, kada se nije uspjelo politi㶜kim sredstvima od prije dvije godine.

Hrvatska je od po㶜etka željela mirno rješenje, sporazum, poštivanje prava svih, ali i svog prava na suverenu, samostalnu državu, državu u kojoj 㶛e biti poštivana sva ljudska, manjinska i etni㶜ka prava. Me㶟utim, nije se uspjelo dogovoriti. Agresor je zapo㶜eo rat. Žrtve su strašne. Prognanici su jedna od najve㶛ih žrtava ovoga rata.

Ali prije nego što po㶜nem govoriti o prognani㶜koj kalvariji, ne smije se zaboraviti 6.500 identificirano poginulih, 14.000 nasilno odvedenih i nestalih osoba, za koje sigurno znamo da su brojni od njih ubijeni, poginuli. Imamo podatke, koje smo prikazali cijelom svijetu, da postoji 11 masovnih grobnica samo u isto㶜nom sektoru. Neke od tih su i potvr㶟ene komisijama Ujedinjenih naroda. Prema tome, kada govorimo o žrtvama, onda su oni

Izaslanici, predstavnici vjerskih zajednica i saborski zastupnici na I. konferenciji ZPH u Osijeku 19. 3. 1993.

Na sve to skupa iz Vojvodine i sa Kosova je došlo još preko 31.000 Hrvata, koji su protjerani, koji su izbjegli, što pove㶛ava prognani㶜ku kalvariju.

Osim toga, Hrvatska je primila u ovom trenutku oko 360.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, a kroz Hrvatsku u tre㶛e zemlje je prešlo preko 550.000 izbjeglica. Naravno da su naše obaveze razli㶜ite. Obaveze prema izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine su dio me㶟unarodnog humanitarnog prava, me㶟unarodnih konvencija i, naravno, mo55

zaustavlja stvaranje novca, kvalitetno zapošljavanje. Naravno, 㶜ekali smo i u to vrijeme da se uklju㶜i me㶟unarodna zajednica, da se rat zaustavi. Mi smo pregovarali s tzv. Jugoslavenskom armijom o odlasku iz Hrvatske i potpisali sporazum o odlasku. Mi smo pregovarali s Ujedinjenim narodima kako zaustaviti rat, kako zaustaviti razaranja, kako zaustaviti nove žrtve i kako vratiti prognanike.

Radno predsjedništvo I. konferencije ZPH MARIJA ALIKAVAZOVI㶎 i dr. MIROSLAV HOLOKER

gu㶛nosti Republike Hrvatske, nacionalne sigurnosti, a mi smo u㶜inili više, daleko više nego što smo mogli i daleko više nego gotovo bilo koja zemlja u Europi.

Dogovor o Vanceovu planu je bio dogovor kada je postojala Jugoslavija, kada Hrvatska nije bila priznata država. Taj sporazum je u tom trenutku imao mnoge kvalitetne stvari, ali i brojne nedore㶜enosti koje se nije moglo u tom trenutku posti㶛i. Vanceov plan je uspio u I. fazi odlaska teške artiljerije i poznato je da su brojni agresori samo presvukli dres i da je kvaliteta razoružanja bila izrazito razli㶜ita prema pojedinim sektorima. Me-

Ja sam kazao da je prognani㶜ka kalvarija u prvoj fazi rata bila jedan od najve㶛ih problema Republike Hrvatske u pogledu traženja smještaja za ljude.

U 㶜etiri navrata je u Zagreb došlo preko 10.000 prognanika, a 6 puta preko 5.000. Osijek i Vinkovci bi mogli puno toga ispri㶜ati što se je doga㶟alo.

Kasnije je trebalo organizirati me㶟unarodnu humanitarnu pomo㶛, trebalo je organizirati zdravstvenu zaštitu, psihološku zaštitu, trebalo je posti㶛i I. konferenciji ZPH nazo㶜ili su i 㶜asnici civilne policije UNPROFOR-a

Odjel civilnih poslova UN-a na I. konferenciji ZPH predstavljala je BLONDINA F. NEGGA

da ne do㶟e do socijalne i gospodarske destabilizacije Hrvatske. Ne zaboravite da rat zaustavlja brojne procese. Rat zaustavlja sasvim sigurno investiranja. Rat zaustavlja turisti㶜ku sezonu. Rat 56

㶟utim, ono u 㶜emu nije uspio Vanceov plan i u 㶜emu nije uspio UNPROFOR i ne samo Vanceov plan, nego i naknadno rezolucije Vije㶛a sigurnosti, to je bila kontrola granica, to je bilo razoružanje svih i regularnih formacija, posebno srpske specijalne policije i, naravno, niti jedan Hrvat nije vra㶛en, a gotovo je 5.000 Hrvata i nesprskog pu㶜anstva protjerano u tom trenutku u tijeku mandata UNPROFOR-a i preko 600 je ubijeno. Naravno, mandat UNPROFOR-a, zna㶜i, nije bio dovoljan, poglavito zato što nije imao niti ovlasti, dodatne ovlasti primjene sile. On je bio u okviru Poglavlja VI. Povelje Ujedinjenih naroda.

U ovom trenutku se vode brojni pregovori, vode se pregovori u Ženevi, vode se pregovori u New

Yorku, Strassbourgu, Bruxellesu, vode se pregovori o ugovoru s Europskom zajednicom koji bi omogu㶛io 250 milijuna dolara pomo㶛i Republici Hrvatskoj. Vode se pregovori o ulasku u Vije㶛e Europe, vode se pregovori u New Yorku o završetku rata u Bosni i Hercegovini.

Ne zaboravite, puna turisti㶜ka sezona na cijelom podru㶜ju nije mogu㶛a bez zaustavljanja toga rata, a niti potpuno smirenje situacije u Republici Hrvatskoj. Vode se pregovori o produženju mandata UNPROFOR-a kao preduvjet za osnaženje svih dosadašnjih rezolucija Vije㶛a sigurnosti Ujedinjenih naroda, poglavito što se ti㶜e kontrole granica, razoružanja, povratka prognanika, uspostavljanja komunikacija, organiziranja slobodnih izbora i da se preciziraju datumi, a to je klju㶜no što je nedostajalo.

Druga klju㶜na stvar je da se dodatno naoruža UNPROFOR, ako nije mogu㶛e u okviru Poglavlja VII., onda u okviru Poglavlja VI., ali dodatno naoruža da može provesti sve ove rezolucije Vije㶛a sigurnosti. Bez tih preduvjeta Hrvatska ne㶛e pristati na produženje mandata UNPROFOR-a iako mi želimo produženje, mi želimo mirno rješenje i sve 㶛emo u㶜initi da do㶟e do mirnog rješenja i to je stav Republike Hrvatske. Nama ne trebaju nove žrtve, mi smo i te kako skupo platili jednu ludu ideju, ideju Velike Srbije i želimo da me㶟unarodna zajednica upotrijebi svu svoju snagu za mirni povratak prognanika, ali ne samo povratak, nego i uspostavljanje svih prava, ljudskih prava, me㶟unarodnog humanitarnog prava, kvalitete života, a stav hrvatske Vlade je da se dodatnim poticajnim mjerama mora ogranizirati povratak.

Nije sve isto; živjeti u podru㶜ju isto㶜ne Slavonije ili živjeti na bilo kojem drugom mjestu Hrvatske koje nije pretrpjelo ratna razaranja. Nije svejedno živjeti u Kninu i živjeti u Istri, ali s druge strane mi trebamo do povratka u㶜initi sve da oživi gospodarstvo. Mi smo sada predložili Socijalni program, ali Socijalni program je interventni program, program pomo㶛i onima koji su najviše ugroženi, ali nema nikakvog napretka bez oživljavanja gospodarstva, poduzetništva, produktivnog zapošljavanja. To je isto tako vrlo bitno u ovom trenutku da znamo i da racionalno postupamo.

Zna㶜i, za povratak, osim sigurnosnih mjera, su po-

trebne i zna㶜ajne poticajne mjere države, i to je nešto o 㶜emu trebamo razgovarati tijekom ovog sastanka. Vaš napor od samog po㶜etka je izuzetno zna㶜ajan. Vi ste vrlo dobro definirali svoje zahtjeve, oni su vrlo precizni prema Vladi i prema našem predsjedniku i prema me㶟unarodnoj zajednici. Oni su realni, oni su objektivni i sasvim sigurno 㶛e poja㶜ati u ovom trenutku pregovara㶜ku poziciju Republike Hrvatske. Ja vam u ime Vlade Republike Hrvatske mogu obe㶛ati da 㶛emo i dalje kontinuirano brinuti o kvaliteti smještaja, dostojanstvenog smještaja i da 㶛emo bilo kakve odluke donositi u dogovoru s vama, u dogovoru s vašim povjerenicima, ali 㶛emo zato moliti i vašu pomo㶛 u provo㶟enju svih odluka. Nas o㶜ekuje zajedno da dovršimo planove povratka. Osijek i Vinkovci bi trebali biti simboli gradova kroz koje 㶛e te㶛i rijeke povratka. Ali ja u ovom trenutku trebam naglasiti da se zaboravlja da se je 2/3 ljudi vratilo, da imamo sjajnih primjera organiziranja povratka, jedan od njih je Dubrovnik, dubrova㶜ko podru㶜je i sjajnih primjera me㶟unarodne pomo㶛i, pomo㶛i me㶟unarodne zajednice i dobre organizacije lokalne vlasti i Vlade Republike Hrvatske. Mi smo tijekom ovog razdoblja dobili zna㶜ajnu me㶟unarodnu humanitarnu pomo㶛 u hrani, odje㶛i, lijekovima i drugom materijalu, ali nedovoljnu financijsku pomo㶛.

Ovoga trenutka ukupni troškovi zbrinjavanja izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj samo za prošlu godinu su bili 1.362.000.000 dolara, od 㶜ega samo za izbjeglice 660 milijuna dolara, i to su prognani㶜ki troškovi, to nisu nikakve gospodarske cijene, tu nisu uba㶜eni nikakvi indirektni troškovi, to i daleko snažnije gospodarske zemlje ne bi mogle izdržati. Mi smo opstali, sa㶜uvali smo dostojanstvo, me㶟utim dug zdravstva je gotovo 70 milijuna dolara u ovom trenutku. Samo za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, samo za školski sustav u prošloj godini utrošeno je 26 milijuna dolara. Europska zajednica je donijela odluku za ukupno do sada 22,5 milijuna ekija, 7,5 je do sada ispla㶛eno, Visoki komesarijat je ukupno dao oko 11 milijuna dolara. Mi o㶜ekujemo daleko snažniju financijsku podršku, jer bez te financijske podrške Hrvatska ne㶛e mo㶛i izdržati ovo prijelazno razdoblje bez ve㶛ih socijalnih napetosti.

Dosadašnja humanitarna pomo㶛 je samo za lijekove, hranu, za odje㶛u, gotovo 250 tisu㶛a tona i mi se zahvaljujemo svim humanitarnim organiza57

cijama Europskog projekta, vrlo kvalitetnog i sada najzna㶜ajnijim do Visokog komesarijata, Me㶟unarodnog komiteta Crvenog križa, Me㶟unarodne federacije Crvenog križa, Caritasa, Malteških vitezova, Njema㶜kog ureda za humanitarnu pomo㶛 i svih drugih. Vrlo zna㶜ajni su bili gradovi prijatelji za Osijek Pforzheim, me㶟utim mi molimo da se ta pomo㶛 nastavi, ali isto tako želimo da se vrlo jasno odredi me㶟unarodna zajednica prema Hrvatskoj u ovom trenutku.

biti poslije vašeg povratka, nakon procesa obnove i bogata zemlja. Hrvatska se želi uklju㶜iti u sve europske integracije, Hrvatska želi prihva㶛ati sve europske standarde, Hrvatska želi raditi, Hrvatska želi biti dio Europe, onaj dio kojemu i civilizacijski pripadamo. Mi 㶛emo u㶜initi sve da to bude i nitko nas ne㶛e na tom putu zaustaviti, samo puno 㶛e jeftiniji put biti ako se mirnim rješenjem osigura vaš povratak, obnova i pomo㶛 u ovom trenutku Republici Hrvatskoj.

Rezolucija Ujedinjenih naroda je dovela do pomo㶛i zbrinjavanja izbjeglica i pomo㶛i obnove. Mi pozivamo sve europske zemlje, sve prijateljske zemlje i sve zemlje uklju㶜uju㶛i, naravno, SAD da nam pomognu baš u ovom trenutku. Hrvatska je u ovom trenutku razrušena, glavne komunikacije su prekinute, Hrvatska sada treba pomo㶛.

Ja vam 㶜vrsto obe㶛avam da 㶛ete imati punu podršku i Vlade i predsjednika Republike Hrvatske.

Dr. sc. MATE GRANI㶎, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske na I. konferenciji ZPH u Osijeku 19. 3. 1993.

Hrvatska je izgledna zemlja. Hrvatska 㶛e sigurno

Branitelji iz cijele Hrvatske zajedno s prognanicima branili su Dubrovnik od srpsko-crnogorskoga agresora i okupatora.

Tvr㶟ava Imperijal na Sr㶟u

58

ULOGA ME佢UNARODNE ZAJEDNICE U RJEŠAVANJU KRIZE NA PODRU㶏JU BIVŠE JUGOSLAVIJE

59

UVOD

Ujedinjeni narodi prvi put su po㶜eli razmatrati stanje u bivšoj Jugoslaviji, 25. rujna 1991. kada je Vije㶛e sigurnosti u rezoluciji 713 (1991.), izrazilo zabrinutost borbama u toj zemlji i nametnulo op㶛i i potpuni embargo na uvoz oružja tadašnjoj Socijalisti㶜koj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Nakon referenduma u svibnju 1991., Hrvatska je proglasila neovisnost od Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije u lipnju 1991. godine. To je dovelo do porasta napetosti u Hrvatskoj. Srpsko stanovništvo, podržano od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA), pobunilo se protivi Hrvatske neovisnosti. Uskoro je izbio oružani sukob.

cijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine, srpske snage zauzele su oko 30 % hrvatskog teritorija, uklju㶜uju㶛i i podru㶜je isto㶜ne Slavonije koji je poznat i kao Sektor Istok.

Nakon glavnih vojnih ofenziva u svibnju i kolovozu 1995. Hrvatska osloba㶟a najve㶛i dio okupiranoga teritorija.

Me㶟utim, Sektor istok i dalje je pod srpskom kontrolom.

Dana 21. velja㶜e 1992. Vije㶛e sigurnosti je formiralo zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) za rješavanje krize u Jugoslaviji u okviru konferencije Europske zajednice o Jugoslaviji. Zaštitne snage UN-a su trebale djelovati na stvaranju uvjeta za mir i sigurnost u regiji. UNPROFOR-ov mandat je naknadno proširen od strane Vije㶛a sigurnosti na 1993. i 1994. godinu

Nakon proglašenja Hrvatske nezavisnosti od SoIZVOR: http://www.un.org/en/peacekeeping/ missions/past/unprofor.htm

Lord David Owen i Cyrus Vance

60

VANCEOV PLAN Studeni/prosinac 1991.

Zada㶛a je Ujedinjenih naroda da svim raseljenim osobama omogu㶛i povratak ku㶛ama. Nacrt djelovanja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Jugoslaviji u skladu je s razgovorima što ih je vodio gosp. Cyrus R. Vance, osobni izaslanik glavnoga tajnika, i Marrack Goulding, glavni podtajnik za posebne politi㶜ke poslove.

ga namjerava preporu㶜iti Vije㶛e sigurnosti, da 㶛e pružiti svu potrebnu pomo㶛 i suradnju kako bi omogu㶛ile da mirovna operacija ispuni svoj cilj.

3. Vojno i policijsko osoblje potrebno za operaciju osigurale bi, na dobrovoljnoj osnovi i na traženje glavnoga tajnika, vlade država 㶜lanica Ujedinjenih naroda. Države koje bi sudjelovale u operaciji odobrilo bi Vije㶛e sigurnosti po preporuci glavnoga tajnika nakon savjetovanja sa stranama uklju㶜enim u jugoslavenski sukob.

4. Svi 㶜lanovi mirovne operacije bili bi pod operativnim zapovjedništvom glavnoga tajnika i ne bi im bilo dopušteno primati operativne zapovijedi nacionalnih vlasti. Oni bi morali biti potpuno nepristrani u odnosu prema svim sukobljenim stranama. Osoblje koje bude naoružano imat 㶛e stalnu zapovijed da se koristi silom što je mogu㶛e manje i u normalnim okolnostima samo u samoobrani.

Cyrus R. Vance

OP㶎A NA㶏ELA 1. Operacija mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Jugoslaviji bila bi privremena mjera sa svrhom stvaranja uvjeta za mir i sigurnost potrebnih za pregovore o op㶛emu rješavanju jugoslavenske krize. Ona ne bi prejudicirala ishod takvih pregovora.

2. Operaciju bi organiziralo Vije㶛e sigumosti Ujedinjenih naroda prema preporuci glavnoga tajnika.

Prije davanja takve preporuke glavni tajnik morao bi imati nedvojbenu spoznaju da se sve strane u sukobu pridržavaju sporazuma, uklju㶜uju㶛i i bezuvjetni prekid vatre, postignutoga u Ženevi dana 23. studenoga 1991. Tako㶟er bi trebao primiti, po svome osobnome izaslaniku, kategori㶜ke potvrde da su sve sukobljene strane prihvatile nacrt što

5. U skladu sa svojom uobi㶜ajenom praksom, Vije㶛e sigurnosti vjerojatno bi prvo organiziralo šestomjese㶜nu operaciju. Ovisno o pristanku Vije㶛a, operacija bi trajala sve dok se ne postigne sporazum o rješenju sukoba. Glavni tajnik podnosio bi redovita izvješ㶛a Vije㶛u sigumosti, u normalnim okolnostima svakih šest mjeseci. Ta bi izvješ㶛a sadržavala njegove preporuke o produženju mandata operacije.

6. Operaciju bi zajedni㶜ki financirale države 㶜lanice Ujedinjenih naroda. Od jugoslavenskih tijela vlasti o㶜ekivalo bi se, me㶟utim, da Ujedinjenim narodima osiguraju besplatno što je više mogu㶛e potrebnih smještajnih kapaciteta i potrepština kao što su hrana i gorivo, nužnih za provedbu operacije. Tako㶟er 㶛e se od njih zahtijevati da s Ujedinjenim narodima sklope sporazum o povlasticama, imunitetu i uslugama koje 㶛e biti potrebne za operaciju i njezine 㶜lanove kako bi mogli obnašati svoje funkcije, posebice o slobodi kretanja i komunikacijama.

OSNOVNI NACRT 7. Jedinice i policijski promatra㶜i Ujedinjenih naroda bili bi raspore㶟eni u raznim podru㶜jima u Hrvatskoj, koja bi bila ozna㶜ena kao podru㶜ja pod zaštitom Ujedinjenih naroda (dalje u tekstu 61

UNPA-zone, engleski: United Nations Protected Areas). Ta bi podru㶜ja bila demilitarizirana: sve bi se naoružane snage u njima povukle ili bi bile raspuštene. Uloga jedinica Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da ta podru㶜ja ostanu demilitarizirana i da sve osobe koje u njima žive budu zašti㶛ene od oružanoga napada. Uloga policijskih promatra㶜a Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da snage mjesne policije obnašaju svoju dužnost ne diskriminaju㶛i osobe prema nacionalnosti i ne krše㶛i ljudska prava.

Usporedno s dolaskom snaga Ujedinjenih naroda u UNPA-zone sve snage JNA koje se nalaze na drugim podru㶜jima Hrvatske povukle bi se izvan te republike. Snage Ujedinjenih naroda tako㶟er bi, po potrebi, pomagale humanitarnim agencijama Ujedinjenih naroda pri vra㶛anju svih izbjeglica koje to žele u njihove domove u UNPA-zonama.

Podru㶜ja pod zaštitom Ujedinjenih naroda 8. UNPA-zone bila bi ona podru㶜ja u Hrvatskoj u kojima su, prema mišljenju glavnoga tajnika, potrebne posebne mjere za osiguranje trajnoga prijekida vatre u prijelaznome razdoblju. To bi bila podru㶜ja u kojima Srbi 㶜ine ve㶛inu ili znatnu manjinu stanovništva i gdje je napetost me㶟u grupama stanovništva uzrokovala oružane sukobe u posljednje vrijeme. Kao što je ve㶛 re㶜eno, posebne mjere u tim podru㶜jima bile bi privremene i ne bi prejudicirale ishod politi㶜kih pregovora za sveobuhvatno rješavanje jugoslavenske krize.

9. Postojale bi tri UNPA-zone: isto㶜na Slavonija, zapadna Slavonija i Krajina. One bi obuhva㶛ale sljede㶛e op㶛ine ili dijelove op㶛ina: Isto㶜na Slavonija i Baranja: Beli Manastir, dijelovi isto㶜no od grada Osijeka, Vukovar, neka sela na krajnjemu isto㶜nome dijelu Vinkovaca (Sektor E ).

Krajina: Kostajnica, Petrinja, Dvor, Glina, Vrginmost, Vojni㶛, Slunj, (Sektor N ), Titova Korenica, Donji Lapac, Gra㶜ac, Obrovac, Benkovac, Knin (Sektor S ).

Prije slanja mirovnih snaga skupina 㶜lanova mirovnih snaga odredila bi to㶜ne granice UNPA-zona nakon savjetovanja s lokalnim 㶜elnicima.

DJELOVANJE I ZADA㶎E SNAGA UJEDINJENIH NARODA 10. Zada㶛a zaštite stanovništva u UNPA-zonama bila bi podijeljena izme㶟u pješa㶜kih jedinica Ujedinjenih naroda i njezinih civilnih policijskih promatra㶜a (police monitors). Pješaštvo bi jam㶜ilo demilitarizaciju UNPA-zona. Policijski promatra㶜i jam㶜ili bi da lokalna policija obnaša svoje dužnosti potpuno poštuju㶛i ljudska prava svih stanovnika UNPA-zona, bez diskriminacije na osnovi nacionalnosti.

11. Pješa㶜ke jedinice bile bi raspore㶟ene na cijelome podru㶜ju UNPA-zona. Imale bi lako naoružanje, ali bi se koristile oklopnim vozilima za transport osoblja i helikopterima. Kontrolirale bi prilaze UNPA-zonama tako da uspostave kontrolna mjesta na svim cestama i glavnim putovima koji vode u njih i na svim važnim 㶜vorištima unutar njih. Na svim tim kontrolnim mjestima one bi zaustavljale i, ako je to potrebno, pregledavale vozila i osobe da ni jedna vojna ili naoružana formacija ne u㶟e na ta podru㶜ja te da se ne unosi oružje, streljivo, eksplozivi ili druga vojna oprema. One bi ophodnju obavljale pješice, vozilima i helikopterima po cijeloj UNPA-zoni. Tako㶟er bi ispitivale sve pritužbe o kršenju demilitariziranoga statusa UNPA-zone. Svako kršenje razmotrilo bi se sa stranom koja ga je po㶜inila i o tome bi se obavijestilo, ako je potrebno, glavnoga tajnika Vije㶛a sigurnosti.

Zapadna Slavonija:

Ako se pojave ozbiljne me㶟unacionalne napetosti u UNPA-zonama, snage Ujedinjenih naroda stale bi izme㶟u dviju strana da sprije㶜e sukobe.

Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, zapadni dijelovi Nove Gradiške, isto㶜ni dijelovi Novske (Sektor W ).

12. I civilni policijski promatra㶜i bili bi raspore㶟eni u svim UNPA-zonama. Bili bi nenaoružani. Ne bi imali izvršnu funkciju u održavanju javnoga reda,

62

ali bi pozorno pratili rad lokalnih policijskih snaga. U tu bi svrhu bili smješteni uz sjedišta policije u svakoj regiji i op㶛ini i pratili bi lokalnu policiju tijekom njihovih ophodnja i obnašanja drugih dužnosti. Istraživali bi sve pritužbe o diskriminaciji ili kršenju ljudskih prava i izvještavali bi glavnoga zapovjednika mirovnih snaga o svakom potvr㶟enom slu㶜aju diskriminacije ili kršenja ljudskih prava. Imali bi slobodan i neodgodiv pristup svim prostorijama i gra㶟evinama koji pripadaju ili su pod upravom lokalnih policijskih snaga.

13. Snage Ujedinjenih naroda uklju㶜ivale bi i vojne promatra㶜e. Oni bi bili nenaoružani, što je u skladu s uobi㶜ajenom praksom Ujedinjenih naroda. Na po㶜etku bi boravili u UNPA-zonama radi provjere demilitarizacije tih zona. 㶏im demilitarizacija bude postignuta, vojni bi promatra㶜i prešli u dijelove Bosne i Hercegovine koji grani㶜e s Hrvatskom.

Njihova bi zada㶛a ondje bila ophodnja cijeloga podru㶜ja, kontakt s lokalnim vlastima i upozorenje zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda ako bi stanje me㶟unacionalne napetosti prijetilo da ugrozi mir što su ga postigle snage Ujedinjenih naroda u UNPA-zoni. Njihove usluge bile bi na raspolaganju u rješavanju poteško㶛a i ispitivanju tvrdnji o me㶟unacionalnoj napetosti ili napadu jedne nacionalne skupine na drugu.

To㶜an razmještaj vojnih promatra㶜a odredila bi prethodnica snaga Ujedinjenh naroda nakon savjetovanja s lokalnim vlastima. Manja skupina vojnih promatra㶜a nalazila bi se i u Dubrovniku.

14. Vojno i policijsko osoblje snaga Ujedinjenih naroda došlo bi u Jugoslaviju što je prije mogu㶛e pošto Vije㶛e sigurnosti odlu㶜i uspostaviti mirovne snage. Ono bi stiglo istodobno u sve tri UNPA-zone.

Mirovne bi snage preuzimale odgovornost za zaštitu tih podru㶜ja, a taj bi proces tekao usporedno s procesom demilitarizacije. Za to bi bila potrebna 㶜vrsta koordinacija sa zapovjednicima snaga koje se trenuta㶜no nalaze u UNPA-zonama. U dogovoru s njima sastavio bi se raspored dolaska mirovnih snaga i demilitarizacije tih podru㶜ja.

DEMILITARIZACIJA UNPA-ZONA 15. Na temelju dogovorenih rasporeda UNPA-zone demilitarizirale bi se što prije, i to na sljede㶛i na㶜in: (a) Sve jedinice i osoblje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i hrvatske Narodne garde, jedinice teritorijalne obrane ili osoblje koje nema sjedište u UNPA-zoni povukli bi se iz tih podru㶜ja. (b) Sve jedinice teritorijalne obrane i osoblje sa sjedištem u UNPA-zoni bili bi raspušteni i demobilizirani. Raspuštanje bi uklju㶜ivalo i privremeno raspuštanje struktura zapovjedništva tih jedinica.

Demobilizacija bi zna㶜ila da to osoblje više ne bi nosilo uniforme i oružje, iako bi i dalje primalo pla㶛u od lokalnih vlasti. (c) Oružje jedinica teritorijalne obrane i osoblja sa sjedištem u UNPA-zoni bilo bi izru㶜eno JNA ili hrvatskoj Narodnoj gardi, ve㶛 prema slu㶜aju, prije no što se te jedinice povuku iz UNPA-zone. Alternativa je da se ono preda snagama Ujedinjenih naroda na 㶜uvanje tijekom prijelaznoga razdoblja, ako bi te jedinice takvo rješenje smatrale prihvatljivim. (d) Sve paravojne i regularne ili dobrovolja㶜ke jedinice ili osoblje povukli bi se iz UNPA-zona ili bi, ako im je ondje stalno mjesto boravka, bile raspuštene i demobilizirane.

16. Svaka bi jedinica, prije no što se povu㶜e ili bude raspuštena, bila obvezna ukloniti sve mine koje je postavila za boravka u UNPA-zoni.

17. Primjenu svih to㶜aka sporazuma o demilitarizaciji nadzirale bi snage Ujedinjenih naroda.

PREMJEŠTANJE JUGOSLAVENSKE NARODNE ARMIJE 18. Snage Ujedinjenih naroda u UNPA-zonama preuzimale bi zada㶛e zaštite, a usporedno s tim sve jedinice JNA koje se nalaze drugdje u Hrvatskoj bile bi premještene na podru㶜ja izvan te republike. Raspored premještanja utvrdili bi zajedno šef snaga Ujedinjenih naroda i savezni sekretar za 63

narodnu obranu Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije. Sve srpske teritorijalne, paravojne, iregularne i dobrovolja㶜ke jedinice (osim onih koje su raspuštene i demobilizirane u UNPA-zonama) tako㶟er bi se povukle iz Hrvatske. To povla㶜enje nadzirali bi vojni promatra㶜i snaga Ujedinjenih naroda.

UN-a u Jugoslaviju, one bi preuzele svu potrebnu pomo㶛 u tim nastojanjima u UNPA-zonama. Policijski promatra㶜i Ujedinjenih naroda imali bi u svezi s tim osobito važnu ulogu.

LOKALNE POLICIJSKE SNAGE

21. Organizira li se mirovna operacija sa spomenutim zada㶛ama, bila bi pod zapovjedništvom šefa misije, koji bi primao upute glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda i redovito ga izvještavao o tijeku operacije. Kao što je ve㶛 re㶜eno, glavni bi tajnik redovito podnosio izvješ㶛a Vije㶛u sigurnosti, 㶜ije bi direktive slijedio ako bi se pojavile kakve poteško㶛e tijekom mandata mirovnih snaga.

19. Održavanje javnoga reda u UNPA-zonama bila bi odgovornost jedinica lokalne policije, 㶜iji bi pripadnici nosili samo bo㶜no oružje. Svu bi lokalnu policiju 㶜inilo stanovništvo UNPA-zona u omjeru koji bi bio u skladu s nacionalnom strukturom stanovništva kakva je bila prije izbijanja sukoba. Lokalna bi policija bila odgovorna dosadašnjim op㶛inskim vije㶛nicima u UNPA-zoni. Sve dosadašnje regionalne policijske strukture ostale bi na svojoj dužnosti poštuju㶛i spomenuto na㶜elo nacionalnoga sastava lokalne policije.

POVRATAK RASELJENIH OSOBA U NJIHOVE DOMOVE 20. U skladu s op㶛eprihva㶛enim me㶟unarodnim na㶜elima zada㶛a je Ujedinjenih naroda omogu㶛iti povratak ku㶛ama svim osobama koje su raseljene zbog sadašnjih prilika, a žele se vratiti. Vode㶛u ulogu u tom poslu imaju humanitarne agencije Ujedinjenih naroda. Ako se pošalju mirovne snage

USTROJ SNAGA UJEDINJENIH NARODA

Pod zapovjedništvom šefa misije bio bi zapovjednik snaga u rangu general majora, koji bi zapovijedao vojnim jedinicama, i na㶜elnik policije, koji bi zapovijedao civilnim policijskim promatra㶜ima.

Sjedište snaga bilo bi u Banjoj Luci, s regionalnim uredima u Beogradu i Zagrebu.

22. Za ispunjenje spomenutih zada㶛a snage bi trebale imati otprilike 10 pješa㶜kih bataljuna, 100 vojnih promatra㶜a i 500 policijskih promatra㶜a, uz posebno civilno i vojno pomo㶛no osoblje. To bi zna㶜ilo slanje nešto više od 10.000 osoba.

Generalna skupština Vije㶛a sigurnosti UN-a

64

IZVOR: http://sca.lib.liv.ac.uk/collections/ owen/boda/vanc1.pdf

PLAN Z‒4 Plan Z-4 predvi㶟ao je reintegraciju okupiranih podru㶜ja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta podru㶜ja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se podru㶜je zvalo Srpska Krajina.[3] Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska Krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez me㶟unarodnog subjektiviteta, odnosno država u državi .

Prema Planu Z-4 autonomna Srpska Krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Tako㶟er bi postojao i Poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na podru㶜jima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, me㶟unarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu nov㶜anu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogu㶛nost održavanja me㶟unarodnih veza i sklapanja me㶟unarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na podru㶜ju obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor, u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.

Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je ameri㶜ki veleposlanik Peter Galbraith. Prema Davidu Owenu osnova plana Z-4 postavljena je ve㶛 u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kome se osiguravao najve㶛i mogu㶛i stupanj autonomije Krajini te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u isto㶜noj Slavoniji nakon uprave UN-a za podru㶜je UNPA sektora Istok.

O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Hrvatska je na㶜elno prihvatila plan kao polazište za pregovore s krajinskim Srbima, dok istodobno kninsko rukovodstvo nije ni željelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Miloševi㶛 nije 㶜ak želio ni primiti 㶜etvoricu veleposlanika.[6] U slu㶜aju Miloševi㶛a, primjena na㶜ela

plana Z-4 zasigurno bi rezultirala preispitivanjem statusa Kosova (Vojvodine, a možda i Sandžaka), odnosno mogu㶛om restauracijom autonomnih pokrajina i težnji k nezavisnosti (Kosovo), što bi neminovno vodilo detronizaciji srpskoga vo㶟e.

Klju㶜ne to㶜ke o kojima se i danas glo㶟u velikosrpske interpretacije RSK bile su Vanceov plan i Plan Z-4. Velikosrbima u Hrvatskoj, unato㶜 terorizmu, zlo㶜inima i etni㶜kom 㶜iš㶛enju, me㶟unarodna je zajednica ponudila nekoliko izlaza. Na po㶜etku listopada 1991. odbili su »specijalni status«. Vanceov plan iz studenoga 1991. tako㶟er. A to što su odbili 㶜ak i Plan Z-4, državu u državi, u zamjenu za odlazak u »otadžbinu « ‒ to je ve㶛 onkraj pameti 㶜ak i za perfidiju SAD, Velike Britanije, Francuske i Rusije (Galbraith, Ahrens, Aide i Kereste㶟ijanc), koje su se poklonile teroristima u Kninu i ponudile im zajednicu Hrvatske i RSK, mješavinu kakve nema nigdje u svijetu.

Plan Z-4 preuzeo je na sebe brisanje etni㶜kog 㶜iš㶛enja i genocida u okupiranom dijelu Hrvatske, legalizaciju velikosrpskog terorizma kao sredstva za ostvarenje politi㶜kih ciljeva, mrvljenje me㶟unarodno priznate države Hrvatske ‒ 㶜lanice UN-a.

Plan je nudio Srbima mogu㶛nost formiranja male velike Srbije u 21. stolje㶛u. Hrvatska je trebala priznati RSK! On je istodobno uzimao od Hrvatske doslovno sve ‒ u kona㶜nici pravo na nacionalnu državu. Istodobno je velikosrbima u BiH me㶟unarodna zajednica tada nudila 53 posto etni㶜ki o㶜iš㶛enog prostora.

Tu㶟man znao s kim ima posla Plan Z-4 bio je i ostao suprotan svim civilizacijskim dostignu㶛ima, me㶟unarodnom pravu i ve㶛 prihva㶛enim sporazumima, deklaracijama i rezolucijama. Zbog svih tih razloga najvažnija državni㶜ka odluka dr. Franje Tu㶟mana, ali i najvažnija odluka koja je osigurala stvaranje samostalne i suverene hrvatske države i dovela do kraja rata i spasila opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, bila je Tu㶟manova politika stvaranja mo㶛ne hrvatske vojske i njegova odluka da kombiniranjem pregovora i vojne sile oslobodi Hrvatsku, uspostavi njezinu teritorijalnu cjelovitost i pomogne Hrvatima i Muslimanima, da se uspostavi vojna ravnoteža u Bosni i Hercegovini i agresor natjera na kraj rata.

65

Tu㶟man je znao s kim ima posla na Balkanu, u Europi i u tzv. me㶟unarodnoj zajednici i kako s njima treba igrati ako se žele zaštititi nacionalni interesi hrvatskog naroda. Zato ga danas razapinju zajedno s hrvatskim pobjedni㶜kim generalima i hrvatskim braniteljima u cjelini. »Mo㶛na Hrvatska vojska«, godine 1995. regionalna sila, danas je u permanentnom preustroju, razapeta izme㶟u Haaga, PTSP-a i palachovskih samospaljivanja.

(Dr. Zdravko Tomac, Predsjednik , Slovo M, Zagreb, 2004.).

REAKCIJE SRBIJE I PREDSTAVNIKA tzv. KRAJINE NA PLAN Z-4 (preneseno iz njihova tiska) Tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju Stav vlade u vezi prijedloga dogovora o primjeni rezolucije 802 (1993.) Savjeta bezbjednosti: S obzirom da je naša delegacija pravilno postupila izjavom da nije nadležna da potpiše ugovor s ponu㶟enim sadržajem, Vlada predlaže da Skupština... odbaci ovaj predlog ko-predsednika Vensa i Ovena. Ovo zato, što se u dodatku Ugovora... zahtjeva da se Republika Srpska Krajina odrekne dijela svoje teritorije, trenutno okupirane od strane Hrvatske vojske... ako bismo pristali na ovaj predlog ko-predsjednika, bio bi to presedan, koriš㶜en i prilikom i budu㶛ih agresija Republike Hrvatske na RSK... (Vlada) vjeruje da ih treba nastaviti (pregovore, op. a.) ali samo u uslovima ako ko-predsjednici ravnopravno tretiraju obe strane u sukobu, a samim tim pristanu na iznalaženje rješenja za bezuslovno povla㶜enje hrvatske okupacione vojske i vra㶛anje suvereniteta RSK na sada, okupiranoj teritoriji... Vlada 㶛e u vezi sa budu㶛im pregovorima, obavezno, tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju, osudu za genocid i nadoknadu ratne štete, tako㶟e 㶛e zahtjevati puno u㶜eš㶛e na me㶟unarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u svim grupama, kao država nastala raspadom SFR Jugoslavije.

Taj je citat tipi㶜an za pregovara㶜ke pozicije RSK. Vlada RSK 30. ožujka 1995. na izvanrednoj je sjednici definirala svoja polazišta glede nacrta Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN kojega je Savjetu bezbjednosti predložila kontakt grupa .

Iz osam to㶜aka izdvajamo: Žrtva koju je narod 66

Srpske Krajine podnio za realizaciju dosadašnjeg mandata zaštitnih snaga UN je odlazak vojske i institucija države Jugoslavije... i prepuštanje svoje bezbjednosti u nadležnost UN u okviru zone pod zaštitom UN... ne postoji niti jedan razlog da se okon㶜a dosadašnji mandat zaštitnih snaga... da se dosadašnji mandat produži.

Zapo㶜inju pilatovsko pranje ruku Prijedlog da operacija UN... bude privremeni aranžman za stvaranje uslova koji 㶛e dovesti do sporazumnog rješenja, a koje 㶛e biti u skladu sa teritorijalnim integritetom Republike Hrvatske, ukoliko se odnosi na teritoriju Republike Srpske Krajine je apsolutno neprihvatljiv. RSK suverena država srpskog naroda i svih gra㶟ana koji u njoj žive nije u sastavu nikakve države Hrvatske, te ne㶛e prihvatiti nikakav aranžman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj.

O tim stavovima Mikeli㶛eva je vlada izvijestila Savet bezbednosti . Od njih ne odustaje ni danas, kad je više-manje u prognaništvu . O njima Mile Daki㶛 godine 2002. piše: Srbi Krajine su imali svoju, me㶟unarodno nepriznatu, republiku, pod me㶟unarodnom zaštitom, sa svim obilježjima države...Krajiški politi㶜ari nisu shvatili vrijeme i tokove svjetske politike. Oni su odbijali svaku raspravu o istorijskom realizmu (pod utjecajem i nalozima Beograda)... nije produktivno, u ime pravde i pravi㶜nosti epski žrtvovati svoj narod. To nepobitno potvr㶟uju svesrpske nesre㶛e u 20. vijeku, koje su uzrokovale da je ubijeno dva puta više Srba, nego što ih danas ima me㶟u živima ( nebeska Srbija , op. a.)... Vlasti RH su više puta izvršile grubo etni㶜ko 㶜iš㶛enje... te djelomi㶜no etni㶜ko 㶜iš㶛enje isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema 1997. i 1998. (mirna reintegracija ‒ op. a.), što je tipi㶜an oblik grubog kršenja ljudskih prava i sprovo㶟enja genocida. U posljednjem 㶜etverogodišnjem ratu, prema podacima Veritasa poginulo je 6192 Krajišnika itd., itd.

Kad je posrijedi velikosrpska politika, uvijek dobro do㶟e povijesni podsjetnik: Gde su, do㶟e li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije , pitao se Vuk Draškovi㶛, danas mirotvorac , u Glasu crkve br. 4

godine 1988. i odmah ponudio odgovor: One su tamo gde su srpske jame i grobovi. Godine 1993., tijekom predizborne kampanje, Miloševi㶛, Draškovi㶛 i Arkan zapo㶜inju pilatovsko pranje ruku ‒ za sva zlodela su optuživali Šešeljeve dobrovoljce, tj. pripadnike Srpskog 㶜etni㶜kog pokreta.

vlastima u januaru 1995. godine, ali nikada nije primenjen zbog protivljenja hrvatskih i krajiških vlasti, kao i zvog operacije Oluja koja je usledila u avgustu iste godine.

Prihva㶛anje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na Hrvatsku

Plan je predlagao reintegraciju Srpske Krajine u hrvatski državni sastav putem davanja široke autonomije ve㶛ini srpskih teritorija. Tako㶟e, plan je pozivao na povratak hrvatskih izbeglica u opštine koje su držali Srbi. Plan je zahtevao da se produži mandat UNPROFOR-a kako bi omogu㶛io primenu sporazuma, i amandmane na hrvatski ustav, kojima bi se omogu㶛ila autonomija. Plan je uklju㶜ivao slede㶛e aspekte autonomije za Srbe:

Šešelj im je odgovorio da su policijske jedinice iz Srbije u㶜estvovale aktivno u ratnim dejstvima i da su one najviše plja㶜kale... Konvoji šlepera sa ratnim plenom slivali su se preko Dunava, Save i Drine u Srbiju, unov㶜avali švercerskim kanalima, a krvavi profit sklanjan je u strane banke. Posebno su crvene beretke , specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije, zverski plja㶜kale i otimale sve što im je bilo na dohvat ruke. Krvavim profitom 2005. pla㶛a se dragovoljna predaja u Haagu optuženih Srba. Srbija kupuje vode㶛u ulogu na Balkanu. Od agresora postala je politi㶜ka regionalna sila !

Bitne ta㶜ke plana

•

potpunu monetarnu nezavisnost, koja bi uklju㶜ivala fiskalnu politiku i zasebnu monetu;

•

Krajina bi bila zona slobodne trgovine bez ca rina, 㶜ime bi se ohrabrio ekonomski rast;

•

elementi državnosti bi uklju㶜ivali grb, zastavu, himnu i policiju;

•

11 opština u kojima su Srbi imali ve㶛inu pre ma poslednjem jugoslovenskom popisu iz 1981. godine imale bi poseban status i 㶜inile bi Srpsku Krajinu ;

•

Isto㶜na Slavonija, Zapadni Srem i Baranja ne bi bili uklju㶜eni u autonomnu Krajinu, ali bi imali odvojene procese reintegracije uz prisus tvo me㶟unarodnih mirovnih snaga;

•

Ustav i zakoni Republike Hrvatske bi važili na teritoriji Krajine, ali bi prethodno morali biti odobreni od predstavnika Krajine;

•

Krajina bi imala izbore za predsednika Krajine;

•

Krajina bi bila demilitarizovana a hrvatska vojska bi mogla u㶛i samo na poziv predsed nika Krajine;

•

Ni jedan zvani㶜nik Krajine ne bi bio odgovoran nijednom zvani㶜niku Hrvatske.

Zašto u RSK nije prihva㶛en Z-4?

Mile Daki㶛: Do pravovremenog prihvatanja Plana Z-4 nije došlo, ali ne krivicom srpskog naroda Krajine.

Marionetskom dijelu 㶜elnog rukovodstva RSK je zabranjeno iz Beograda da raspravlja u Skupštini RSK o Planu. Tko danas treba osigurati velikosrbima uvjete za novo pravovremeno prihvatanje Plana Z-4 ?!

Bez obzira na uskladbe s velikosrpskim ciljevima balkanskih politika velikih sila iza Z-4, Haaškog suda i EU, kakve su vladale i po㶜etkom velikosrpske agresije, Hrvatska ga nikad i ni za koji strateški cilj ne smije prihvatiti ni u modificiranom obliku. Prihva㶛anje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na Hrvatsku, tj. u drugi obrambeni domovinski rat.

Plan Z-4 (skra㶛eno od Zagreb 4) je naziv mirovnog sporazuma koji je predložen radi okon㶜anja rata u Hrvatskoj i reintegracije samoproglašene Republike Srpske Krajine u Republiku Hrvatsku.

Predlog je pripremila grupa Zagreb 4, poznata kao mini-kontakt grupa, koju su 㶜inile SAD, Rusija i Evropska Unija (preko Francuske i Nema㶜ke). Njihov plan je predat hrvatskim i krajiškim

Izvor:VJESNIK, Podlistak, 16 i 17. travnja 2005.,

67

Zemljovid država koje 㶜ine Europski kontinent do 1990 godine. Me㶟u europskim državama je i bivša Jugoslavija sastavljena od šest republika i dvije autonomne pokrajine: Vojvodina i Kosovo

Druga Jugoslavija, koja je postala državom 29. 11. 1943. godine, raspala se na na šest samostalnih Republika i to: - Republika Slovenija, - Republika Hrvatska, - Republika Bosna i Hercegovina, - Republika Srbija, - Republika Crna Gora, - Republika Makedonija koja se spori s Gr㶜kom oko imena, te - Kosovo, koje je bilo u sastavu Republike Srbije i za sada je još neriješenoga statusa.

68

BADINTEROV PLAN SUKCESIJE BIVŠE JUGOSLAVIJE

ROBERT BADINTER, predsjednik Povjerenstva za sukcesiju bivše Jugoslavije 1991.

Badinterovo povjerenstvo osnovano je u povodu Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Hagu 1991. godine i njegova arbitraža ima snagu me㶟unarodne presude. To me㶟unarodno arbitražno povjerenstvo, kolokvijalno nazvano Badinterovo, dobilo je ime po njezinu predsjedatelju, Robertu Badinteru. 㶏lanovi Badinterova povjerenstva bili su svi predsjednici ustavnih sudova država osniva㶜a Europske unije. Rije㶜 je o uglednim pravnim stru㶜njacima koji su stvorili sveobuhvatan dokument sastavljen od 10 mišljenja. 㶏lanovi Badinterova povjerenstva: • • • • •

Robert Badinter, predsjednik Ustavnoga suda Francuske, Roman Herzog, predsjednik Saveznoga ustav noga suda Njema㶜ke, Aldo Corasaniti, predsjednik Ustavnoga suda Italije, Francisco Tomás y Valiente, predsjednik Ustavnoga suda Španjolske, Irene Petry, predsjednica Ustavnoga suda Bel gije.

Mišljenje br. 1 10. prosinca 1991.

Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva primio je pismo lorda Carringtona, predsjednika Konferen-

cije o Jugoslaviji, 20. studenoga 1991. godine: Suo㶜ili smo se s krupnim pravnim pitanjem. Srbija smatra da su republike koje su proglasile ili 㶛e proglasiti vlastitu neovisnost i suverenitet napustile ili 㶛e uskoro napustiti SFRJ, koja 㶛e unato㶜 tome nastaviti postojati. Ostale republike, nasuprot tome, smatraju da nije rije㶜 o odcjepljenju, nego dezintegraciji i prestanku (postojanja) SFRJ kao rezultatu istodobne namjere odre㶟enoga broja republika. One smatraju da šest republika trebaju biti ravnopravne sljednice SFRJ bez prava bilo koje od njih ili skupine (republika) na polaganje prava njezina sljednika. Želio bih da Arbitražno povjerenstvo razmotri slu㶜aj i utvrdi mišljenje ili preporuku koja se može smatrati korisnom.

Arbitražno povjerenstvo visoko je cijenilo bilješke i dokumente koje su dostavile republika Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Slovenija, Srbija i kolektivno Predsjedništvo SFRJ. 1. POVJERENSTVO SMATRA: a. Da odgovor na pitanje treba biti utemeljen na na㶜elima javnoga me㶟unarodnoga prava koje služi za definiranje uvjeta pod kojima se kon stitituira država; da je glede postojanja ili nastanka države priznavanje od drugih država posve deklarativne naravi; b. Da se država definira kao zajednica koja sadrži teritorij i stanovništvo podre㶟eno organ iziranoj politi㶜koj vlasti; da je takva država su verena; c.

Da su zbog primjene tih kriterija oblik i unu tarnja politi㶜ka organizacija i ustavne odredbe potpune 㶜injenice, iako je to potrebno razmo triti unutar poretka koji odre㶟uje vrstu vlasti nad stanovništvom i teritorijem;

d. Da u slu㶜aju federativnoga tipa države, koja sadrži zajednice koje imaju odre㶟eni stu panj autonomije i povrh toga obnašaju vlast u zajedni㶜kim federativnim institucijama, pos tojanje države name㶛e 㶜injenicu da federalna tijela 㶜ine sve dijelove federacije i obnašaju vlast; e. Da, u skladu s prihva㶛enom definicijom u me㶟unarodnome pravu, izjavljivanje državne 69

sukcesije zna㶜i zamjenu jedne države drugom u preuzimanju odgovornosti za me㶟unarodne odnose u povodu tog teritorija. To se zbiva ako se promijeni teritorij države. Fenomen sukcesi je države reguliran je na㶜elima me㶟unarodnoga prava, na temelju kojega su ustanovljene Be㶜ke konvencije 23. kolovoza 1978. i 8. travnja 1983. U skladu s tim na㶜elima rezultat suk cesije mora biti pravi㶜an: doti㶜ne su države slo bodne ustanoviti pravila i uvjete dogovora. Štoviše, neporecive norme op㶛ega me㶟unarodnoga prava i, osobito, poštivanje te meljnih ljudskih prava i prava naroda i man jina obvezuju sve strane u sukcesiji.

2. ARBITRAŽNO DA: a.

POVJERENSTVO

UTVR佢UJE

Iako je SFRJ do sada zadržala svoj me㶟una rodni subjektivitet, osobito u me㶟unarodnim organizacijama, republike su izjavile želju za neovisnoš㶛u:

̶ Slovenija referendumom u prosincu 1990. go dine, nakon toga Deklaracijom o neovisnosti od 25. lipnja 1991. godine, koja je suspen dirana na tri mjeseca, pa potvr㶟ena 8. listopa da 1991.; ̶ Hrvatska referendumom održanim u svibnju 1991., nakon toga Deklaracijom o neovisnosti od 25. lipnja 1991., koja je suspendirana na tri mjeseca, pa potvr㶟ena 8. listopada 1991.; ̶ Makedonija, referendumom održanim u rujnu 1991. za suverenu i neovisnu Makedoniju u okviru asocijacije jugoslavenskih država; ̶ BiH rezolucijom o suverenosti prihva㶛enoj u parlamentu 14. listopada 1991., 㶜iju valjanost osporava srpska zajednica u BiH. b. Sastav i rad temeljnih tijela federacije, bilo da je to savezno Predsjedništvo, Savezno vije㶛e, Vije㶛e republika i pokrajina, SIV, Ustavni sud ili savezna armija, više ne dosežu kriterije su djelovanja i predstavljanja svojstvene federal noj državi; c.

70

Pribjegavanje sili izazvalo je vojni sukob izme 㶟u razli㶜itih dijelova federacije, što je uzroko valo smrt tisu㶛a ljudi i golema razaranja u samo nekoliko mjeseci. Vlasti federacije i re

publika pokazale su se nemo㶛nima osigurati poštivanje, jednoga za drugim, dogovora o prijekidu vatre zaklju㶜enih pod okriljem EZ-a ili OUN-a.

3. U SKLADU S TIME ARBITRAŽNO POVJEREN STVO SMATRA: ̶ SFRJ je u procesu raspada; ̶ Na republikama je da riješe probleme državne sukcesije koji mogu proizi㶛i iz tog procesa u skladu s na㶜elima i pravilima me㶟unarodnoga prava, a posebnu pozornost treba posvetiti ljudskim pravima i pravima naroda i manjina; ̶ Na onim je republikama koje to žele da za jedni㶜ki djeluju stvaraju㶛i nove asocijacije koje bi imale demokratske institucije po njiho vu izboru.

Mišljenje br. 2 11. sije㶜nja 1992.

Pravo na samoodre㶟enje Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 20. studenoga 1991. godine primio je pismo predsjedatelja Konferencije za mir u Jugoslaviji lorda Carringtona, koji se obra㶛a Povjerenstvu za mišljenje o sljede㶛em pitanju Republike Srbije: Ima li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao konstitutivan narod Jugoslavije pravo na samoodre㶟enje?

Povjerenstvo se upoznalo s promemorijama, primjedbama i dokumentima koje su im dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Slovenija, Srbija, Predsjedništvo SFRJ, Skupština srpskog naroda iz Bosne i Hercegovine .

1. Povjerenstvo smatra da u trenuta㶜noj fazi ra zvoja me㶟unarodno pravo ne precizira sve po sljedice prava na samoodre㶟enje.

Ipak je utvr㶟eno da, ma kakve bile okolnosti, pravo na samoodre㶟enje ne može dovesti do promjena granica koje postoje u trenutku neovisnosti (uti possidetis juris), osim ako se zainteresirane države dogovore suprotno.

2. Ako u okviru jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih skupina, jedna ili više etni㶜kih, vjerskih, jezi㶜kih zajednica, te skupine imaju, u skladu s me㶟unarodnim pravom, pravo na priznavanje svoga identiteta.

Kako je Povjerenstvo istaknulo u svojemu Mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. godine, koje je objavljeno 7. prosinca 1991., u skladu s normama koje su imperativi op㶛ega me㶟unarodnoga prava države su dužne osigurati poštivanje prava manjina. Taj se zahtjev postavlja svim republikama u svezi s manjinama na njihovu teritoriju. Stoga srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba imati sva prava koja su prema važe㶛im me㶟unarodnim konvencijama priznata manjinama i nacionalna me㶟unarodna jamstva u skladu s na㶜elima me㶟unarodnoga prava i odredbama Poglavlja II. Nacrta konvencije usvojene 4. studenoga 1991., koju su prihvatile sve republike.

3. Osim toga, 㶜lanak 1. oba me㶟unarodna spo razuma o pravima 㶜ovjeka iz 1966. godine utvr㶟uje da je pravo na samoodre㶟enje na㶜elo kojim se štite ljudska prava. Na temelju tog prava svako ljudsko bi㶛e može zahtijevati da izrazi svoju pripadnost etni㶜koj, vjerskoj ili je zi㶜noj zajednici po svome izboru.

Prema mišljenju Povjerenstva jedna od posljedica toga na㶜ela mogla bi biti da ̶ na temelju sporazuma izme㶟u republika ̶ pripadnicima srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ako to žele, može biti priznata nacionalnost po njihovu izboru sa svim pravima i svim obvezama koje iz toga proizlaze kada je rije㶜 o svim zainteresiranim državama.

4. U skladu s tim Arbitražno povjerenstvo sma tra:

narodnim pravom, uklju㶜uju㶛i i, ako se pokaže potrebnim, pravo na nacionalno opredjeljenje.

Mišljenje br. 3 11. sije㶜nja 1992.

Unutarnje granice Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 20. studenoga 1991. godine primio je pismo kojim se predsjedatelj Konferencije za mir u Jugoslaviji obra㶛a Povjerenstvu za mišljenje o pitanju koje je postavila Republika Srbija: Mogu li se prema me㶟unarodnome javnome pravu unutarnje crte razgrani㶜enja izme㶟u Hrvatske i Srbije s jedne strane i Srbije i Bosne i Hercegovine s druge strane smatrati granicama?

Povjerenstvo se upoznalo s promemorijama, primjedbama i dokumentima koje su mu uputile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crma Gora, Slovenija, Srbija, Predsjedništvo SFRJ i Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine .

1. Povjerenstvo je u svome Mišljenju br. 1 od 29. studenoga 1991. godine, koje je objav ljeno 7. prosinca, utvrdilo da se Socijalisti㶜ka Fed erativna Republika Jugoslavija nalazi u proce su raspada. U skladu s tim, uzimaju㶛i u obzir 㶜injenicu da su republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina, izme㶟u ostalih, zatražile me㶟u narodno priznanje kao neovisne države, Po vjerenstvo je svjesno da se odgovor na pitanje koje je postavljeno mora na㶛i u kontekstu ne jasne i nestabilne situacije i smatra da se mora temeljiti na na㶜elima i pravilima me㶟unarod noga javnoga prava.

̶ Da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovi ni i Hrvatskoj ima sva prava priznata manjina ma i etni㶜kim skupinama me㶟unarodnim pra vom i odredbama Nacrta konvencije Konfe rencije za mir u Jugoslaviji od 4. studenoga 1991. godine, na 㶜iju su se primjenu obvezale republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

2. U skladu s tim Povjerenstvo smatra da 㶛e se, 㶜im posljedica procesa u SFRJ bude stvaranje jedne ili više neovisnih država, problemi gra nica, osobito oni u svezi s republikama na koje se odnosi postavljeno pitanje, morati rješavati prema sljede㶛im kriterijima:

̶ Da te republike moraju osigurati pripadnici ma tih manjina i tih etni㶜kih skupina sva ljud ska prava i temeljne slobode priznate me㶟u

Prvo ̶ vanjske 㶛e se granice morati poštivati u svim slu㶜ajevima u skladu s na㶜elom na koje se podsje㶛a u Povelji UN-a, Deklaracija o na㶜elima 71

me㶟unarodnoga prava o odnosu prijateljstva i suradnje izme㶟u država, u skladu s Poveljom UN-a, Rezolucija 2625 (XXV) Op㶛e skupštine UN-a, i u skladu sa Završnim aktom iz Helsinkija, kojim se inspirira 㶜lanak 11. Be㶜ke konvencije od 23. kolovoza 1978. godine o sukcesiji država na planu ugovora.

Drugo ̶ crte razgrani㶜enja izme㶟u Hrvatske i Srbije ili izme㶟u Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, izme㶟u drugih susjednih neovisnih država mo㶛i 㶛e se mijenjati samo slobodnim i me㶟usobnim dogovorom.

Tre㶛e ̶ ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice poprimaju svojstvo granica koje štiti me㶟unarodno pravo. To je zaklju㶜ak na koji navodi na㶜elo poštivanja teritorijalnoga status quo i osobito na㶜elo uti posidetis juris qui ̶ iako prvobitno priznato prilikom rješavanja problema dekolonizacije u Americi i Africi, danas je na㶜elo koje ima op㶛e svojstvo, kako je priop㶛io Me㶟unarodni sud pravde (pitanje pograni㶜noga spora Burkina Faso ̶ Republika Mali koje miruje od 22. prosinca 1986. godine, zbornik 1986, paragraf 20, stranica 565): To na㶜elo, me㶟utim, nema svojstvo posebnoga propisa koji je neodvojiv od sustava utvr㶟enoga me㶟unarodnim pravom. To je op㶛e na㶜elo koje je logi㶜no povezano s pojavom stjecanja neovisnosti u kojoj se manifestira. Njegov je o㶜igledan cilj da se sprije㶜i da bratoubila㶜ke borbe dovedu u opasnost neovisnost i stabilnost novih država ...

To je na㶜elo utoliko lakše primijeniti izme㶟u republika što je ̶ na temelju alineje 2. i 4. 㶜lanka 5. Ustava SFRJ ̶ odlu㶜eno da se konzistentnost teritorija i republi㶜ke granice ne mogu mijenjati bez njihova pristanka.

Mišljenje broj 5 11. sije㶜nja 1992.

Uvjeti za priznanje Hrvatske U pismu od 19. prosinca 1991. godine, upu㶛enome predsjedniku Ministarskoga vije㶛a Europske zajednice, predsjednik Republike Hrvatske zatražio je da tu republiku priznaju države 㶜lanice Eu72

ropske zajednice.

Arbitražno povjerenstvo razmatrilo je taj zahtjev primjenjuju㶛i odredbe Deklaracije o Jugoslaviji i Smjernice o priznavanju novih država u isto㶜noj Europi i Sovjetskome Savezu, koje je Ministarsko vije㶛e Europske zajednice usvojilo 16. prosinca 1991. godine, i proceduralna pravila koje je Povjerenstvo radi toga usvojilo 22. prosinca 1991. godine.

Razmatraju㶛i taj zahtjev, Povjerenstvo je prou㶜ilo sljede㶛e dokumente koje je uputila Republika Hrvatska: ̶ Odgovore na upitnik Povjerenstva upu㶛en zainteresiranim republikama 24. prosinca 1991. godine, ̶ Dokument poslan uz zahtjev za priznavanje od 19. prosinca 1991. godine pod uvjetom od govori na Deklaraciju o Jugoslaviji i na Dekla raciju o smjernicama za priznavanje novih dr žava u isto㶜noj Europi i Sovjetskome Savezu , ̶ Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine, ̶ Izvještaj o rezultatima referenduma održano ga 19. svibnja 1991. godine, ̶ Ustavnu odluku o suverenosti i neovisnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., po tvr㶟enu 㶜lankom 140. paragrafa 1. njezina Ustava, ̶ Deklaraciju o uspostavi suverenosti i neovi snosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine, ̶ Ustavni zakon o ljudskim pravima i sloboda ma i pravima nacionalnih i etni㶜kih zajednica, kao i manjina u Republici Hrvatskoj od 4. pro sinca 1991. godine, ̶ Odluku parlamenta od 28. prosinca 1991. ko jom se podržava zahtjev za priznavanje Repu blike Hrvatske koji je iznio Predsjednik Repu blike Hrvatske, ̶ Telefaks koji je Predsjednik Republike Hrvat ske poslao 11. sije㶜nja 1992. godine kao od govor na zahtjev za dodatne informacije koji je

postavilo Povjerenstvo 10. sije㶜nja 1992. go dine.

Na temelju informacija kojima raspolaže, pošto je saslušan izvjestitelj, Arbitražno povjerenstvo daje sljede㶛e mišljenje: 1. U odgovorima na upitnik Povjerenstva pred sjednik Republike Hrvatske potvrdno odgova ra na postavljena pitanja u vezi sa: a) Smjernicama za priznavanje novih država u isto㶜noj Europi i Sovjetskome savezu, koje je ta republika prihvatila, b) Potporom naporima u korist mira koji ulažu glavni tajnik i Vije㶛e sigurnosti UN-a te Mirov na konferencija o Jugoslaviji.

2. Povjerenstvo je 10. sije㶜nja 1992. godine za tražilo od Republike Hrvatske potvrdu da pri hva㶛a sve odredbe Nacrta konvencije Mirovne konferencije od 4. studenoga 1991. godine, osobito odredbe poglavlja II., 㶜lanak 2.c ( po seban status ).

Povjerenstvo konstatira da u odgovoru od 11. sije㶜nja 1992. godine Predsjednik Republike Hrvatske potvr㶟uje da je sve odredbe sadržane u Nacrtu konvencije Mirovne konferencije o Jugoslaviji Republika Hrvatska prihvatila u na㶜elu 5. studenoga 1991. godine i da su one potvr㶟ene Ustavnim zakonom od 4. prosinca 1991. godine.

3. U skladu s tim Arbitražno povjerenstvo smatra da: ̶ Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. godine ne pokriva potpuno sve odredbe Nacrta konven cije od 4. studenoga 1991. godine, osobito one sadržane u poglavlju II., 㶜lanak 2.c, pod naslovom posebni status , ̶ Stoga vlasti Republike Hrvatske trebaju do puniti Ustavni zakon od 4. prosinca 1991. go dine kako bi zadovoljile spomenute odredbe Nacrta sporazuma, ̶ Uz tu iznimku Republika Hrvatska ispunjava potrebne uvjete za priznavanje od zemalja 㶜la nica Europske zajednice u skladu s Deklara cijom o Jugoslaviji i Smjernicama za priznava

nje novih država u isto㶜noj Europi i Sovjetsko me Savezu, koje je Ministarsko vije㶛e Europ ske zajednice usvojilo 16. prosinca 1991. go dine.

Mišljenje broj 8 4. srpnja 1992.

Okon㶜an raspad SFRJ Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svibnja 1992. godine primio je pismo lorda Carringtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji, u kojemu se Povjerenstvo upoznaje s trima pitanjima na koja su dani odgovori objavljeni u odluci koju je toga dana donijelo Arbitražno povjerenstvo.

Prema mišljenju ovoga povjerenstva odgovori na pitanja broj 1 i 3 ovise o odgovoru na pitanje broj 2. Samim tim Povjerenstvo 㶛e odgovoriti prvim mišljenjem na pitanje broj 2. Pitanja broj 1 i 3 bit 㶛e predmet Mišljenja broj 10 i 9.

Pitanje broj 2 formulirano je na sljede㶛i na㶜in: U svome Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. godine Arbitražno povjerenstvo priop㶛ilo je da smatra kako je SFRJ u procesu raspada. Može li se danas smatrati da je taj proces završen?

Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjedbama i dokumentima koje su joj dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija.

Povjerenstvo je utvrdilo, odlukom koja je donesena toga dana, da je u tom slu㶜aju kompetentno.

1. U svome Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. godine Arbitražno je povjerenstvo kon statiralo: ̶ pitanje postojanja ili nepostojanja neke države treba se razmatrati ovisno o univerzalno priznatim na㶜elima me㶟unarodnoga prava koja odre㶟uju konstitutivne elemente države; ̶ SFRJ je sa㶜uvala svoj me㶟unarodni perso nalitet, ali je želja za neovisnoš㶛u izražena re 73

ferendumom u republikama Sloveniji, Hrvat skoj i Makedoniji i odlukom o suverenitetu u Bosni i Hercegovini; ̶ stajalište i funkcioniranje bitnih tijela federa cije više nisu zadovoljavali zahtjeve participa cije i reprezentativnosti jedne savezne države; ̶ pribjegavanje sili u odnosima izme㶟u razli㶜i tih elemenata federacije pokazalo je njezinu nemo㶛; ̶ SFRJ se angažirala u procesu raspadanja, ali republike su te koje bi trebale, u konkretnome slu㶜aju, iskazati želju za stvaranjem nove aso cijacije s demokratskim institucijama po svo me izboru; ̶ postojanje ili nestanak jedne države u svakom je slu㶜aju pitanje de facto.

2. Raspad jedne države povla㶜i za sobom okon 㶜anje njezina pravnoga pensonaliteta i dubo ko narušava funkcioniranje me㶟unarodnoga prava. Stoga se tome mora pri㶛i s najve㶛im mogu㶛im oprezom.

Povjerenstvo smatra da je postojanje jedne savezne države, koja se sastoji od više razli㶜itih federativnih cjelina, ozbiljno ugroženo kada se ve㶛ina tih entiteta, koji obuhva㶛aju ve㶛i dio teritorija i stanovništva federacije, pretvori u suverene države, tako da se savezna vlast u njima više ne može primjenjivati. Isto tako, ako priznavanje jedne države od drugih država ima samo deklarativnu vrijednost, ono, kao i 㶜lanstvo u me㶟unarodnim organizacijama, svjedo㶜i o odluci tih država da na taj na㶜in priznat politi㶜ki entitet priznaju kao realnost i povjeravaju mu odre㶟ena prava i obveze u domeni me㶟unarodnoga prava.

3. Arbitražno povjerenstvo konstatira da je na kon njezina Mišljenja broj 1: ̶ referendum predložen u njezinu Mišljenju broj 4 održan u Bosni i Hercegovini 29. velja 㶜e i 1. ožujka 1992. i da se stanovništvo u velikoj ve㶛ini izjasnilo za neovisnost te repu blike; ̶ Srbija i Crna Gora, kao ravnopravne republike, osnovale su novu državu pod imenom Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), usvojivši novi 74

ustav 27. travnja 1992. godine; ̶ ve㶛ina novih država, stvorenih od nekadašnjih jugoslavenskih republika, pristupila je uzaja mnome priznavanju neovisnosti i samim su tim potvrdile da je okon㶜ana svaka savezna državna vlast na teritoriju novoosnovanih dr žava; ̶ zajedni㶜ka savezna tijela, u okviru kojih su zastupljene sve jugoslavenske republike, više ne postoje i od tada ni jedno tijelo te vrste više ne funkcionira; ̶ bivši nacionalni teritorij i stanovništvo federa cije SFRJ pripada ubudu㶛e potpuno pod suve renu vlast novih država; ̶ Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju pri znale su sve države 㶜lanice Europske zajedni ce, kao i brojne druge države, a primljene su i u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine; ̶ Rezolucije 752 i 757 (1992) Vije㶛a sigurno sti Ujedinjenih naroda više puta spominju bivšu SFRJ ; ̶ štoviše, Rezolucija 757 (1992) konstatira da afirmacija SRJ (Srbija i Crna Gora), po kojoj ona automatski osigurava kontinuitet neka dašnje SFRJ, nije op㶛eprihva㶛ena; ̶ Deklaracija koju je 27. lipnja 1992. godine u Lisabonu usvojio Europsko vije㶛e odnosi se izri㶜ito na bivšu Jugoslaviju .

4. Zbog svega toga Arbitražno povjerenstvo smatra: ̶ da je proces raspadanja SFRJ, spomenut u Upozorenju broj 1 od 29. studenoga 1991. go dine, došao do kraja, pa treba konstatirati da SFRJ više ne postoji.

Mišljenje broj 9 4. srpnja 1992.

Pitanje sukcesije SFRJ Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svibnja 1992. godine primio je pismo lorda Cartingtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o

Jugoslaviji, koji od Povjerenstva traži mišljenje o sljede㶛em pitanju: Ako je odgovar pozitivan (Je li dovršeno raspadanje SFRJ?), na temelju 㶜ega i u skladu s kojim modalitetima treba rješavati probleme naslije㶟a razli㶜itih država proisteklih iz SFRJ? Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjedbama i dokumentima koje su joj dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Povjerenstvo je konstatiralo da je u tom slu㶜aju mjerodavno.

pendiranje sudjelovanja jugoslavenske dele gacije u radu KESS-a i drugih me㶟unarodnih tijela i organizacija. Europsko je vije㶛e na taj na㶜in izrazilo stav da SRJ (Srbija i Crna Gora) nemaju pravo smatrati se jedinim sljednikom SFRJ. 4. Zbog svega toga Arbitražno povjerenstvo smatra: ̶ da se države sljednice SFRJ trebaju složiti i sporazumom riješiti sva pitanja vezana za na slije㶟e;

Kao što je konstatiralo Arbitražno povjeren stvo u svome Mišljenju broj 8, odgovor na pi tanje koje se razmatra ovisi o odgovoru na pi tanje broj 2 koje je postavio predsjedatelj Kon ferencije.

̶ da u pregovorima o tom pitanju te države tre baju posti㶛i pravedan ishod polaze㶛i od na㶜ela na kojima se zasnivaju Be㶜ke konvencije iz 1978. i 1983. i od odgovaraju㶛ih pravila obi 㶜ajnoga me㶟unarodnoga prava;

U svome Mišljenju broj 8 Arbitražno je povjerenstvo zaklju㶜ilo da je proces raspada Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) završen i da ta država više ne postoji.

̶ da, izme㶟u ostaloga, treba potpuno poštovati na㶜elo jednakosti prava i dužnosti u odnosu prema me㶟unarodnome pravu;

1

Na teritoriju nekadašnje SFRJ stvorene su nove države i one su je zamijenile. One su države sljednice nekadašnje SFRJ. 2. Kao što podsje㶛a Arbitražno povjerenstvo u svome Mišljenju broj 1, fenomen naslije㶟a dr žava reguliran je na㶜elima me㶟unarodnoga prava na kojima se zasnivaju Be㶜ke konven cije od 23. kolovoza 1978. i od 8. travnja 1983. godine, koje su sve republike prihvatile kao temelj za rasprave o naslije㶟u država u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji.

U svezi s tim pitanjem treba prije svega znati to da usvojeno rješenje mora biti pravi㶜an ishod, a zainteresirane države trebaju odrediti modalitete sporazumom i uz poštivanje normi me㶟unarodnoga prava, a posebno temeljnih ljudskih prava i prava naroda i manjina.

3. U Deklaraciji o nekadašnjoj Jugoslaviji, usvo jenoj 27. srpnja 1992. godine u Lisabonu, Eu ropsko vije㶛e isti㶜e da Zajednica i njezine ze mlje 㶜lanice ne㶛e priznati novi federativni entitet koji se sastoji od Srbije i Crne Gore kao državu sljednicu nekadašnje Jugoslavije sve dok mjerodavne me㶟unarodne institucije ne budu donijele odluku. One zahtijevaju sus

̶ da treba okon㶜ati status 㶜lanstva SFRJ u me 㶟unarodnim organizacijama u skladu s njiho vim statutima i da nijedna od zemalja sljednica ne može za sebe tražiti pravo koje je do tada imala SFRJ kao 㶜lanica; ̶ da se imovina SFRJ, koja se nalazi u tre㶛im ze mljama, mora podijeliti me㶟u zemljama sljed nicama u odgovaraju㶛im udjelima; ̶ da se, isto tako, ravnopravno moraju podijeliti potraživanja i dugovi SFRJ me㶟u zemljama sljednicama; ̶ da zainteresirane države trebaju riješiti sva sporna pitanja vezana uz naslije㶟e SFRJ koja nisu mogla biti riješena sporazumom isklju㶜i vo miroljubivim putem u skladu s na㶜elima Povelje Ujedinjenih naroda; ̶ i da, prije svega, moraju tražiti rješenje ispiti vanjem, posredovanjem, mjerenjem, arbitra žom ili sudskim rješenjima; ali, ̶ da se, budu㶛i da mu nijedno specifi㶜no pita nje nije bilo postavljeno, Povjerenstvo ne mora na ovom stupnju izjašnjavati o teško㶛ama koje bi se mogle pojaviti u svezi s konkretnim pro blemima vezanim za naslije㶟e bivše Jugoslavi je.

75

Mišljenje broj 10 4. srpnja 1992.

SR Jugoslavija nije isklju㶜iva sljednica SFR Jugoslavije Predsjednik Arbitražnoga povjerenstva 18. svibnja 1992. primio je pismo lorda Carringtona, predsjedatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koji od Povjerenstva traži mišljenje o sljede㶛em pitanju: S obzirom na me㶟unarodno pravo, nije li Savezna Republika Jugoslavija nova država koja traži priznanje zemalja 㶜lanica Europske zajednice u skladu s Deklaracijom o Jugoslaviji i Deklaracijom o smjernicama o priznavanju novih država u isto㶜noj Europi i Sovjetskome Savezu, koje je Ministarsko vije㶛e Europske zajednice usvojio 16. prosinca 1991.?

Povjerenstvo je upoznato s napomenama, primjedbama i dokumentima koje su dostavile republike Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Povjerenstvo je konstatiralo da je u tom slu㶜aju mjerodavno.

1. Kao što je Arbitražno povjerenstvo istaknulo u svojemu Mišljenju broj 8, odgovor na pitanje koje se razmatra u potpunosti ovisi o odgo voru koji je dan na pitanje broj 2, koje je po stavio predsjedatelj Konferencije.

U svojemu Mišljenju broj 8 Povjerenstvo je zaklju㶜ilo da je okon㶜an proces raspada Socijalisti㶜ke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i da ni jedan entitet proistekao iz tog raspada ne može polagati pravo na isklju㶜ivoga sljednika SFRJ. 2. Dana 27. travnja 1992. Crna Gora i Srbija od lu㶜ile su konsitituirati novi entitet nazvan Sa vezna Republika Jugoslavija i usvojiti ustav.

Artbitražnome povjerenstvu 㶜ini se da, u okviru konstituiranih administrativnih granica Crne Gore i Srbije unutar SFRJ, taj novi entitet odgovara kriterijima države na temelju javnoga me㶟unarodnoga prava koji su spomenuti u Mišljenju broj 1 od 29. studenoga 1991. Me㶟utim, Vije㶛e sigurnosti Ujedinjenih naroda ustvrdilo je u svojoj Rezoluciji 76

757 (1992) da tvrdnja SRJ (Srbije i Crne Gore) prema kojoj ona automatski osigurava kontinuitet bivše SFRJ nije op㶛eprihva㶛ena . Zapravo je rije㶜 o novoj državi koja ne bi mogla biti sljednica spomenute, na što ukazuje Arbitražno povjerenstvo u svome Mišljenju broj 9.

3. Iz toga proizlazi da SRJ (Srbija i Grna Gora) sa mim tim ne uživa priznanje koje je, u posve druga㶜ijim okolnostima, imala SFRJ. Stoga u tom slu㶜aju postoje razlozi za priznavanje te države od drugih zemalja.

4. Valja, me㶟utim, konstatirati u svezi s tim da, na što je ukazalo Povjerenstvo u svome Mi šljenju broj 1, iako priznanje nije konstitutivni element države i ima 㶜isto deklarativno zna 㶜enje, ono je, nasuprot tome, diskrecijeski 㶜in koji druge države mogu izvršiti kada se za to opredijele, u obliku za koji se slobodno odlu㶜e, uz jedinu obvezu da poštuju imperativne nor me op㶛ega me㶟unarodnoga prava, posebno one kojima se zabranjuje pribjegavanje sili u odnosima s drugim državama u kojima se etni㶜kim, vjerskim ili jezi㶜nim manjinama jam 㶜e prava.

Me㶟u ostalim, Zajednica i njezine zemlje 㶜lanice u Deklaraciji o Jugoslaviji od 16. prosinca 1991. i u Smjernicama o priznavanju novih država u isto㶜noj Europi i u Sovjetskome Savezu usvojenim istoga dana nabrojile su uvjete o kojima ovisi priznavanje jugoslavenskih republika.

5. Prema tome, Arbitražno povjerenstvo smatra: ̶ SRJ (Srbija i Crna Gora) nova je država koja se ne bi mogla smatrati isklju㶜ivom sljednicom SFRJ; ̶ njezino eventualno priznavanje od zemalja 㶜lanica ovisi o tome prihva㶛a li ta država uvje te koji su za takav 㶜in predvi㶟eni op㶛im me㶟u narodnim pravom, kao i Deklaracijom i Smjer nicama od 16. prosinca 1991. godine.

Najbitnija stajališta Najbitnija pravna stajališta izložena u mišljenjima Arbitražnoga povjerenstva jesu:

Državno podru㶜je •

•

• •

Državno je podru㶜je ili državni teritorij uku pnost prostora (jedinstvenoga ili u više me㶟u sobno odvojenih dijelova, kao npr. eksklave) koji potpadaju pod suverenitet jedne države. U državno podru㶜je ubrajaju se kopno, rijeke, jezera, unutarnje morske vode i teritorijalno more te zra㶜ni prostor iznad njih, kao i pod zemlje i podmorje. Teritorijalna država u tom prostoru ima isklju㶜ivu vlast i na njemu vrijedi njezin pravni poredak (ograni㶜en me㶟unarod nim pravom i eventualnim pravima tre㶛ih dr žava). pitanje sukcesije država treba rješavati na te melju na㶜ela me㶟unarodnoga prava te na te melju pravi㶜nosti, uzimaju㶛i u obzir da su sve države kojih se to ti㶜e vezane kogentnim nor mama op㶛ega me㶟unarodnoga prava, posebi ce onima o poštovanju temeljnih prava 㶜ovje ka, prava naroda i prava nacionalnih manjina (Mišljenje broj 1 i 9); SFRJ se raspala i više ne postoji kao država (Mišljenje broj 8); nijedna država sljednica sama nema pravo na staviti 㶜lanstvo SFRJ u me㶟unarodnim organi zacijama (Mišljenje broj 9);

•

SR Jugoslavija nova je država koja se ne može smatrati sljednicom SFRJ (Mišljenje broj 10);

•

granice izme㶟u bivših federalnih jedinica sma traju se državnim granicama sljednica i ne mogu se mijenjati silom, nego samo sporazu mom - na㶜elo uti possidetis (Mišljenje broj 3);

•

dan je sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju 8. listopada 1991., za Makedoniju 17. studenoga 1991., za BiH 6. ožujka 1992., a za SR Jugosla viju (Srbiju i Crnu Goru) 27. travnja 1992. (Mi šljenje broj 1).

Pitanje sukcesije država Sukcesija država u me㶟unarodnome pravu prema definiciji iz Be㶜ke konvencije o sukcesiji država glede me㶟unarodnih ugovora ozna㶜ava zamjenu

jedne države drugom u pogledu odgovornosti za me㶟unarodne odnose nekog podru㶜ja.[1] Rije㶜 je o problemu preuzimanja prava i obveza države prethodnice na državu sljednicu glede niza pitanja vezanih za to podru㶜je, a posljedica su osnivanja ili proširenja vlasti, odnosno uspostave suverenosti te države koje je dotad pripadalo drugoj državi. [2] Sukcesija može biti djelomi㶜na (kada prethodnica i sljednica zadržavaju svoj identitet) ili potpuna (nastaje država sljednica, nestaje država prethodnica ili se prethodnica raspada i nastaju nove države sljednice).

Države, lai㶜ki re㶜eno, umiru i nastaju . Prema nekim teoreti㶜arima postoje tri na㶜ina nastanka države: 1. Prisilom - kada vlast u državi koja je samovolj no prihva㶛ena po㶜inje 㶜initi mo㶛 nad stanov ništvom i teritorijem bez obzira na njihovu privolu, a za to je potreban aparat prisile koji 㶛e držati pod kontrolom stanovništvo i terito rij.

2. Društvenim ugovorom - ljudi dobrovoljno pot pisuju društveni ugovor kako više ne bi bili u prirodnome stanju , stanju homo homini lu pus (po Thomasu Hobbesu) ili stanju gdje postoje prirodna prava, ali 㶜esto pojedinci krše ta prava (pravo na život, slobodu i pri vatno vlasništvo - John Locke), što opet uzro kuje rat. U tom stanju 㶜ovjek ima pravo brani ti svoja prirodna prava, a ugovorom prebacuje to pravo na državu, odnosno vlast koja 㶛e onda aparatom prisile osigurati pravni pore dak. Hobbes se zalaže za apsolutnu monarhiju, a Locke za ustavnu monarhiju (kao i Aristo tel). Postoji i Rousseauov društevni ugovor koji se uglavnom temelji na Lockeovu, samo što Rousseau ne priznaje privratno vlasništvo.

3. Klasne prevlasti - država je samo sredstvo vladanja vladaju㶛oj klasi (to je ona klasa koja ima mo㶛 nad resursima i sredstvima za proi zvodnju)te ona izražava volju i interese te kla se (a ne volju naroda ili op㶛u volju naroda kod Rousseaua). Nositelji su te ideje Karl Marx i Friedrich Engels - zato oni zagovaraju revolu 77

cesije dolazi uglavnom zbog ratnih zbivanja, a ustupanje se ostvaruje 㶜inom potpisivanja mira, koji je samo dokaz o fakti㶜nome stanju, odnosno okupaciji. Tako je Italija 1948. godi ne mirom u Parizu morala vratiti Jugoslaviji dijelove Dalmacije (Zadar, Rijeku) te Istru (sje verna granica utvr㶟ena tek Sporazumom u Osimu 1975. godine) te otoke (Palagružu, Lo šinj, Lastovo i Cres). Tako je i Otomansko Car stvo 1913. godine vratilo svoje teritorije na Balkanu balkanskim država nakon Prvoga bal kanskoga rata.

ciju kojom se stvara besklasno društvo, tj. ko munizam. Da bi neka država bila suverena, prema me㶟unarodnome pravu, treba stvarno, fakti㶜no imati kontrolu nad svojim teritorijem, odnosno unutar granica, te imati aparat prisile kojim bi održavala postoje㶛i pravni i politi㶜ki poredak.

Identitet države identificira se državnim podru㶜jem, stanovništvom i njezin unutarnjim ure㶟enjem (organizacijom). Identitet države mijenja se i gubi, ali samo s pravnoga aspekta, isto kao i sukcesija - samo pravne promjene u državi utje㶜u na njih, ali nikakve politi㶜ke ili fakti㶜ne. Svaki put kada se mijenja identitet (ili 㶜ak i kod cesije) moraju se odrediti ugovorene obveze, status gra㶟ana i njihova prava. A to je podru㶜je sukcesije država.

Za sukcesiju država najbitnije su promjene u državnome podru㶜ju. Postoji nekoliko slu㶜ajeva u kojima dolazi do sukcesije:

•

Podjela - državu prethodnicu dijele države sljednice. Tako je Poljska 1797. bila podijelje na od Austrije, Pruske i Rusije. Identitet sljed nice ostaje, dok prethodnice nestaje.

•

Secesija ili odvajanje - od jedne države pret hodnice odvajaju se države sljednice, tako ostaje identitet prethodnice, a stvara se iden titet sljednice. Primjer su za to Norveška koja se odvojila od Švedske, Bangladeš od Pakista na ili Singapur od Malezijske Federacije. Sece sija se danas temelji na pravu naroda na samo odre㶟enje.

•

Raspad ili disolucija - identitet države pret hodnice gubi se i nastaju novi identiteti država sljednica. Države sljednice preuzimaju ugo vorene obveze i prava države prethodnice. Za to su primjer Jugoslavija i SSSR 1991. godine te raspad Austro-Ugarske ili Otomanskoga Carstva nakon Prvoga svjetskoga rata (raspao se na Tursku, Hadžiz (Saudijska Arabija), Je men i države koje su stavljenje pod upravu Lige naroda - Irak, Palestina, Transjordanija, Sirija i Libanon).

•

Novonastala neovisna država zna㶜i državu sljednicu 㶜ije je podru㶜je, neposredno prije dana sukcesije država, bilo ovisno podru㶜je za 㶜ije je me㶟unarodne odnose bila odgovorna država prethodnica.

• Pripajanje - obostrani akt kojim se država do brovoljno pripaja drugoj državi. Pripajanjem se gubi identitet zemlje prethodnice.

•

•

•

78

Aneksija - jednostrani akt kojim neka država na silu pripaja drugu državu, primjer je za to kada je Njema㶜ka 1938. godine anektirala Au striju (Anschluss) ili kada je Rusija 1940. go dine anektirala neovisne balti㶜ke države (Li tvu, Latviju i Estoniju). Postoji tzv. djelomi㶜na aneksija, no akt aneksije mora biti me㶟una rodno priznat, ina㶜e nema pravnoga u㶜inka.

Tako je Italija za Drugoga svjetskoga rata pri pojila dijelove dalmatinske obale, koje je po slije morala vratiti. Aneksijom se gubi identitet zemlje prethodnice.

Ujedinjenje - dvije ili više država ujedine se u jednu novu (sljednicu), pri 㶜emu države pret hodnice gube identitet, a sljednica dobica novi identitet. Tako se Pruska 1871. ujedinila s nje ma㶜kim samostalnim kneževinama u Njema㶜 ko Carstvo te je od konfederacije nastala fede racija. 1918. godine tako se i Država SHS uje dinila sa Srbijom i Crnom Gorom.

Ustup ili cesija - ustupanje dijela teritorija države prethodnice državi sljednici pri 㶜emu se ne mijenja identitet ni jedne od država. Do

Razlika izme㶟u disolucije i secesije vidljiva je samo s politi㶜koga aspekta. Tako su devedesetih Srbija i Crna Gora tvrdile da je došlo do sececije, što nije bilo to㶜no, jer su željele ostati sljednice Jugoslavije. Naravno, bila je rije㶜 o raspadu.

SUKCESIJA BIVŠE SFRJ SPORAZUM o sukcesiji bivše SFRJ službeno je stupio na snagu 3. lipnja 2004., 㶜ime je okon㶜an mukotrpan proces koji je više od 10 godina optere㶛ivao odnose izme㶟u zemalja koje su nekad živjele zajedno u bivšoj državi.

Sporazum o sukcesiji bivše Jugoslavije potpisan je 29. lipnja 2001. u Be㶜u nakon pregovora koji su službeno trajali 10 godina, ali su zapravo osam godina bili na mrtvoj to㶜ki zbog opstrukcije pregovora za trajanja režima Slobodana Miloševi㶛a, koji je tvrdio da je SRJ jedina sljednica bivše države.

Pregovori su nastavljeni nakon Miloševi㶛eva pada, a sporazum je dogovoren i parafiran na maratonskim desetodnevnim pregovorima u svibnju 2001. godine, tako㶟er u Be㶜u.

Kao model raspodjele poslužio je klju㶜 Me㶟unarodnoga monetarnoga fonda (MMF-a), u skladu s kojim su podijeljeni i dugovi bivše Jugoslavije i prema kojemu je SRJ dobila dio od otprilike 36,5 posto ukupne imovine, Hrvatska 28,5 posto, Slovenija 16,4 posto, BiH 13,2 posto i Makedonija 5,4 posto.

Sklapanjem sporazuma bila je dovršena prva faza, a druga je predvi㶟ala ostvarenje dogovorenoga uz istodobno ratificiranje sporazuma u parlamentima zemalja potpisnica.

Iako je ta druga faza trebala biti kra㶛a i jednostavnija jer su sve zemlje ustanovile zajedni㶜ke odbore za podjelu razli㶜itih sadržaja obuhva㶛enih sukcesijom, poput diplomatskih i konzularnih predstavništava, financija, arhiva ili umjetnina, pojavili su se neo㶜ekivani problemi, zbog kojih su izme㶟u potpisivanja sporazuma i njegova stupanja na snagu protekle gotovo pune tri godine.

Najve㶛i je problem nastao kad se ustanovilo da je od deviznoga depozita od 650 milijuna ameri㶜kih dolara, kojim je krajem 1990. godine raspolagala Narodna banka Jugoslavije, na ra㶜unu Središnje banke SRJ, odnosno mješovitih banaka koje su figurirale kao nasljednici, ostalo tek oko 50 milijuna dolara.

Jugoslavenske vlasti tvrdile su da ni same ne znaju kamo je novac nestao i uporno nisu pružale nikakav vjerodostojni odgovor, zbog 㶜ega je Hrvatska, iako je bila me㶟u zemljama koje su prednja㶜ile u procesu postizanja sporazuma o sukcesiji, odlu㶜ila ne ratificirati sporazum sve dok se ne otkrije istina oko nestaloga novca.

Bivša hrvatska Vlada toga se obe㶛anja držala do kraja mandata, no Vlada premijera Sanadera u velja㶜i je odlu㶜ila po hitnome postupku uputiti Saboru prijedlog ratifikacije sporazuma.

Mi nekim ugovorom možemo biti zadovoljni ili ne, ali je 㶜injenica da ga je potpisao (bivši) hrvatski ministar vanjskih poslova (Tonino Picula) , objasnio je u velja㶜i odluku o upu㶛ivanju prijedloga za ratifikaciju sporazuma premijer Ivo Sanader.

Hrvatska 㶛e time do㶛i u posjed odre㶟ene imovine, a još jedno poglavlje u svezi s bivšom SFRJ odlazi u povijest, rekao je tad Sanader, obe㶛avši u ime Vlade kako 㶛e Hrvatska i dalje inzistirati na utvr㶟ivanju istine oko nestalih 589 milijuna dolara.

Stupanjem na snagu Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ po㶜inje vrijediti i sedam njegovih aneksa i tri dodatka koji reguliraju raspodjelu pokretne i nepokretne imovine nekadašnje zajedni㶜ke države.

SPORAZUM O SUKCESIJI BIVŠE SFRJ Sporazum o pitanjima sukcesije (sporazum) zaklju㶜en je nakon višegodišnjih pregovora i njime je riješeno pitanje nasljedstva imovine bivše SFRJ. Ravnopravne su države sljednice BiH, Savezna Republika Jugoslavija, Republika Hrvatska, Republika Makedonija i Republika Slovenija.

Pitanja koja se odnose na nasljedstvo svrstana su i regulirana u ukupno sedam aneksa sporazumu.

Rije㶜 je o Pokretnoj i nepokretnoj državnoj imovini (Aneks A); Diplomatskoj i konzularnoj imovini (Aneks B); Financijskim potraživanjima i dugovanjima (Aneks C); Arhivskoj gra㶟i (Aneks D); Mirovinama (Aneks E); Ostalim pravima, koristima i dugovanjima (Aneks F); i Privatnoj imovini i ste㶜enim pravima (Aneks G). Obveza je država da sporazum primjenjuju u dobroj vjeri, u duhu Povelje Ujedinjenih naroda i u skladu s me㶟unarodnim 79

pravom.

Pokretna i nepokretna državna imovina

Posebno je važna obveza država potpisnica da na temelju reciprociteta poduzmu sve potrebne mjere da odredbe sporazuma primjenjuju njihovi sudovi, upravna tijela i da ostale države sljednice ili njihovi državljani imaju slobodan pristup sudovima ili upravnim tijelima svake države ugovornice.

Glede toga, prema ukazanoj potrebi, obveza je da se usklade doma㶛i zakoni svake potpisnice.

Nepokretna državna imovina bivše SFRJ unutar teritorija bivše države pripada onoj novonastaloj državi na 㶜ijem se teritoriju nalazila u trenutku kada je ta država proglasila neovisnost. Istovrstan je kriterij i za vidljivu pokretnu imovinu. Iznimka je predvi㶟ena za vidljivu pokretnu imovinu neobi㶜no važnu za kulturnu baštinu jedne od država sljednica, ako potje㶜e s teritorija te države. Ta imovina mogu biti umjetni㶜ka djela, rukopisi, knjige, znanstvene zbirke i važne zbirke knjiga, arhivska gra㶟a i ostali predmeti koji imaju umjetni㶜ku, povijesnu ili arheološku važnost za odre㶟enu državu.

Takvu imovinu doti㶜na zainteresirana država treba ozna㶜iti što prije, ali ne kasnije od dvije godine ra㶜unaju㶛i od dana stupanja sporazuma na snagu.

Osim toga, vidljiva pokretna vojna imovina bivše SFRJ bit 㶛e predmet posebnih sporazuma me㶟u doti㶜nim državama i na nju se ne primjenjuje kriterij mjesta na kojemu se nalazila u trenutku proglašenja neovisnosti. Ipak, ako je vidljiva pokretna i nepokretna vojna imovina upotrijebljena u civilne svrhe, pripada državi na 㶜ijemu se teritoriju nalazila u trenutku proglašenja njezine neovisnosti. Kao datum stjecanja prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini smatra se dan proglašenja neovisnosti države sljednice.

Sporazumom je ustanovljeno Stalno zajedni㶜ko povjerenstvo u kojemu su predstavnici svake države sljednice. Sporazum govori o višim predstavnicima svake države, kojima mogu pomagati stru㶜njaci. Temeljni je mandat tog povjerenstva pra㶛enje u㶜inkovite primjene sporazuma. Povjerenstvo je institucionalizirani forum za raspravljanje svih eventualno spornih pitanja. Ono uvijek može dati prikladne preporuke vladama država sljednica. Povjerenstvo je predvi㶟eno kao tijelo za rješavanje sporova. Ipak, ako u primjeni sporazuma neka pitanja ne mogu biti riješena dijalogom me㶟u pojedinim zainteresiranim državama, one mogu uputiti predmet neovisnoj osobi koju same izaberu da bi se postigla brza i autoritativna odluka koja 㶛e se poštovati i koja može odrediti konkretne rokove za radnje koje treba poduzeti.

Sporazum predvi㶟a poseban na㶜in rješavanja sporova uz pomo㶛 stru㶜njaka koji nije državljanin ni jedne potpisnice sporazuma. Tog stru㶜njaka države odre㶟uju sporazumno. Ako se sporazum ne može posti㶛i, stru㶜njaka odre㶟uje predsjednik Suda za pomirenje i arbitražu OESS-a. Imenovani stru㶜njak donosi samo obvezuju㶛e stru㶜no rješenje oko tuma㶜enja termina korištenih u sporazumu i ne može imati mandat utvr㶟ivati prakti㶜nu primjenu sporazuma ili njegova pojedinoga dijela.

Države sljednice obvezale su se sporazumom (㶜l.

4.) da 㶛e na vrijeme poduzeti prijeko potrebne mjere radi sprje㶜avanja gubitka, ošte㶛enja ili uništenja državnoga arhiva, državne imovine i kapitala bivše SFRJ. Prilikom ratifikacije države ne smiju biti suzdržane prema pojedinim dijelovima sporazuma (㶜l. 10.). Depozitar je sporazuma glavni tajnik UN-a, kojemu sporazum dostavlja visoki predstavnik, a on osigurava njegovu registraciju u skladu s Poveljom UN-a.

80

Postoji i mogu㶛nost da odre㶟ena država sljednica stavi prigovor zbog uvelike neravnopravne raspodjele državne imovine bivše SFRJ i iznese ga Zajedni㶜kome povjerenstvu, koje može poduzeti takvu radnju koju u odre㶟enim okolnostima smatra primjerenom. Tada se traži jednoglasna odluka predstavnika svih država sljednica.

Diplomatska i konzularna imovina Aneks B u posebnome dodatku sadrži popis nepokretne diplomatske i konzularne imovine bivše SFRJ u svim državama svijeta po zemljopisnim regijama, s procjenom vrijednosti gra㶟evina, vrstom, površinom, pravnim statusom. Prema sporazumu države sljednice poimence su preuzele nekretnine tako što je BiH pripalo Veleposlanstvo u Londonu, Hrvatskoj Veleposlanstvo u Parizu, Makedoniji Generalni konzulat u Parizu, Sloveniji Veleposlanstvo u Washingtonu, a SRJ Rezidencija u Parizu. Taj je dio definiran kao privremena i djelomi㶜na raspodjela sa šestomjese㶜nim rokom za

preuzimanje u posjed ra㶜unaju㶛i od dana potpisivanja sporazuma.

vo na novu vlastitu valutu, bez pokretanja ikakvih sporova ili žalbi u svezi s tim.

Sporazum sadrži omjere vrijednosti za raspodjelu imovine svakoj državi sljednici, pri 㶜emu su BiH i Makedonija dobile ve㶛i udio nego što bi im pripao po kriteriju Me㶟unarodnoga monetarnoga fonda ili nekom drugom poželjnijem kriteriju. Ti su omjeri vrijednosti: za BiH 15 %, za Hrvatsku 23,5 %, za Makedoniju 8 %, za Sloveniju 14 % i SRJ 39,5 %.

Arhivska gra㶟a

Raspodjela nepokretne imovine obavit 㶛e se na temelju posebnoga sporazuma izme㶟u pet država.

Ako se on ne postigne, države sljednice utvrdit 㶛e postupke po kojima 㶛e bilo koja imovina koju odabere samo jedna država pripasti toj državi. Kada su dvije ili više država odabrale istu imovinu, te 㶛e se države dogovoriti o tome kojoj 㶛e od njih pripasti ta imovina. Razumljivo, uz poštivanje sporazumom utvr㶟enih, odnosno spomenutih omjera vrijednosti za svaku državu sljednicu. Pokretna državna imovina koja 㶜ini sadržaj diplomatske i konzularne imovine pripast 㶛e onoj državi sljednici koja stekne doti㶜nu diplomatsku ili konzularnu imovinu. Ako je rije㶜 o pokretnoj imovini veoma važnoj za kulturnu baštinu jedne države, ona 㶛e pripasti toj državi.

Financijska potraživanja i dugovanja Financijska potraživanja bivše SFRJ obuhva㶛aju sva potraživanja kao što su gotovina, zlato i ostali plemeniti metali, depozitni ra㶜uni i vrijednosni papiri. Sporazum sadrži ukupne vrijednosti potraživanja po vrstama koje su bile poznate u trenutku njegova potpisivanja.

Financijska dugovanja obuhva㶛aju dugove bivše SFRJ, dugove za koje jam㶜i bivša SFRJ i financijska potraživanja od bivše SFRJ. Glavni dio potraživanja i dugovanja bivše SFRJ u praksi je ve㶛 raspodijeljen na temelju sporazuma izme㶟u država sljednica ili sporazuma izme㶟u njih i doti㶜nih me㶟unarodnih financijskih institucija. Raspoloživa inozemna financijska potraživanja bit 㶛e raspodijeljena prema sljede㶛im omjerima: BiH 15,50 %, Hrvatska 23 %, Makedonija 7,50 %, Slovenija 16 % i SRJ 38 %. Prema istom bi se omjeru raspodijelila eventualno novoprona㶟ena sredstva u roku sljede㶛ih 5 godina. Sporazum jam㶜i monetarnu neovisnost država sljednica, koja uklju㶜uje i pra-

Pod arhivskom gra㶟om bivše SFRJ u smislu sporazuma podrazumijevaju se svi dokumenti, bez obzira na datum, vrstu ili mjesto gdje su smješteni, koje je sastavila ili primila bivša SFRJ (uklju㶜uju㶛i sve državne strukture po㶜evši od 1. prosinca 1918. godine) u obavljanju svojih funkcija i koji su 30. lipnja 1991. godine pripadali bivšoj SFRJ u skladu sa Saveznim zakonom o reguliranju savezne arhive. Istovrstan je kriterij predvi㶟en za republi㶜ku ili drugu arhivu . Dokumenti uklju㶜uju filmove, audio i videokasete i ostale zapise, sve vrste kompjutorskih zapisa, uklju㶜uju㶛i materijale koji su dio kulturne baštine. Premještena arhiva, u skladu s me㶟unarodnim na㶜elima podrijetla, pripada državi sljednici u kojoj se nalazila prije premiještanja. Arhivu vra㶛a na njezinu pravu lokaciju, što je prije mogu㶛e, država koja je trenutno kontrolira.

U skladu s na㶜elom funkcionalne relevantnosti dio državne arhive bivše SFRJ nužan za upravljanje teritorijem jedne ili više država pripada tim državama, neovisno o tome gdje je arhiva stvarno smještena. Tako su dokumenti vezani za Osimski sporazum iz 1975. prema Sporazumu o sukcesiji odmah stavljeni na raspolaganje Sloveniji i Hrvatskoj. Ako dvije ili više država polažu pravo na istu gra㶟u, dogovorit 㶛e se kojoj 㶛e pripasti izvornik, a kojoj kopija.

Sporazum jam㶜i slobodan pristup arhivu bivše SFRJ, kao i arhivima bivših republika, datiranih 30. lipnja 1991. godine i prije, predstavnicima svih država sljednica, do potpune realizacije sporazuma. Trenuta㶜ni vlasnik izvorne gra㶟e bilo koje arhive koja se treba prebaciti u skladu sa sporazumom može na㶜initi kopije. Troškovi kopiranja predmet su posebnih sporazuma, uz uvjet da troškove prijevoza podmiruje novi primatelj.

Mirovine Obveznik je isplate mirovina država potpisnica, odnosno bivša republika bivše SFRJ koja je i prije rata financirala isplatu zakonski ste㶜ene mirovine odre㶟enoj osobi. Drugim rije㶜ima, na teritoriju one republike bivše SFRJ na kojemu je gra㶟anin 81

umirovljen ta današnja neovisna država ima obvezu financirati isplatu mirovine korisnicima. Potpisnice sporazuma obvezale su se redovito ispla㶛ivati mirovine prema spomenutome kriteriju bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto stanovanja i domicil korisnika mirovine. Kada je rije㶜 o korisnicima mirovine koji su bili državni ili vojni službenici bivše SFRJ, osnovno je pravilo da je obveznik isplate mirovine država potpisnica 㶜iji su oni državljani. Za tu kategoriju korisnika mirovine nije važno jesu li korisnici mirovina istodobno i domicilni u državi 㶜iji su gra㶟ani, pod uvjetom da su njihove mirovine financirane iz prijašnjega saveznoga prora㶜una ili drugih saveznih izvora bivše SFRJ. Ako su spomenuti korisnici mirovina eventualno gra㶟ani (državljani) više novonastalih država, obveznik isplate mirovine bit 㶛e ona država u kojoj je korisnik domicilna osoba. Ako korisnik mirovine nije domicilna osoba ni u jednoj od država 㶜iji je gra㶟anin (državljanin), mirovinu ispla㶛uje država na 㶜ijem je teritoriju ta osoba imala mjesto boravka 1. lipnja 1991. godine.

Prema odredbama sporazuma (㶜l. 3. Aneksa E) države 㶛e, ako se pokaže potreba, zaklju㶜iti bilateralne sporazume za osiguranje pla㶛anja mirovina državnim ili vojnim službenicima bivše SFRJ koji se nalaze u drugoj državi od one koja pla㶛a mirovine tim osobama. Takav sporazum može uklju㶜iti pitanja prebacivanja sredstava nužnih za osiguranje pla㶛anja tih mirovina, odnosno za pla㶛anje mirovina proporcionalno pla㶛anju doprinosa. Mogu㶛e je i zaklju㶜ivanje privremenih sporazuma o tim pitanjima. Bilateralani sporazum može riješiti i pitanje uzajamnih žalbi mirovinskih fondova država u odnosu prema pla㶛anjima mirovina koja su u㶜injena u razdoblju prije stupanja na snagu sporazuma.

Privatna imovina i ste㶜ena prava Sporazum jam㶜i ste㶜ena prava gra㶟ana i pravnih osoba u svezi s privatnom imovinom. Države su se obvezale da pravo imovine priznaju, zaštite i vrate.

Pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi sljednici, a koju su gra㶟ani imali na dan 31. prosinca 1990. godine, jam㶜i se sporazumom bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili domicil vlasnika. To se pravo jam㶜i u skladu s uspostavljenim i priznatim standardima i normama me㶟unarodnoga prava. Pravo vlasništva priznato je i svim osobama koje nakon 31. prosinca 1990. godine steknu državljanstvo ili uspostave mjesto boravka ili domicil u drugoj državi koja nije država sljednica bivše SFRJ. To je vrlo važna odredba za osobe koje se nalaze izvan svoje države i bivše SFRJ koje eventualno odlu㶜e uzeti drugo državljanstvo. Uzimanjem državljanstva tre㶛e države ni na koji na㶜in ne može biti ugroženo njihovo pravo vlasništva na teritoriju bivše SFRJ koje su imali do 31. prosinca 1990. godine. Ako nositelji prava vlasništva iz bilo kojih razloga nisu u stanju ostvariti pravo vlasništva, imaju pravo na naknadu štete u skladu s normama gra㶟anskoga i me㶟unarodnoga prava (㶜l. 2. Aneksa G). Sporazum država sljednica izri㶜ito regulira da je nepotreban i nevaljan svaki tobožnji prijenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu u㶜injen nakon 31. prosinca 1990. godine i zaklju㶜en pod prisilom. S druge strane sporazum predvi㶟a obvezu poštivanja ugovora bez diskriminacije zaklju㶜enih izme㶟u gra㶟ana ili drugih pravnih osoba, uklju㶜uju㶛i i državna poduze㶛a, bivše SFRJ nakon 31. prosinca 1990. godine. Države sljednice osigurat 㶛e ispunjenje obveza po tim sporazumima kada je njihovo ispunjenje bilo sprije㶜eno raspadom bivše SFRJ.

Ostala prava, koristi i dugovanja Sva prava i koristi koje su pripadale bivšoj SFRJ, a koje nisu direktno obuhva㶛ene sporazumom podijelit 㶛e se izme㶟u država sljednica prema omjeru za podjelu potraživanja, o 㶜emu je ve㶛 bilo rije㶜i.

To mogu biti patenti, zaštitni znakovi, autorska prava, dugovanja bivšoj SFRJ. Sporazum posebno predvi㶟a da 㶛e sve žalbe protiv bivše SFRJ razmotriti Zajedni㶜ko stalno povjerenstvo. Postoji obveza da države sljednice izvijeste jedna drugu o svim postoje㶛im žalbama protiv bivše SFRJ. 82

Sporazum posebno jam㶜i uživanje stanarskih prava gra㶟ana. Države sljednice obvezale su se da 㶛e se svoje, doma㶛e zakonodavstvo glede stanarskoga prava (prava stanovanja) jednako primjenjivati na osobe koje su bile državljani bivše SFRJ i koje su imale takvo pravo bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, jezik, vjera, politi㶜ka ili druga mišljenja, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnim manjinama, imovina, ro㶟enje ili neki drugi status. Može se uo㶜iti da ta odredba nije tako jasna i nedvosmislena

kao u slu㶜aju privatne imovine. Naime, kod privatne se imovine izri㶜ito jam㶜i ...priznavanje, zaštita i vra㶛anje... , dok se kod stanarskoga prava dosta op㶛enito govori o osobama koje su ... imala takva prava... u kontekstu nediskriminiraju㶛e primjene internih zakona svake države sljednice glede prava stanovanja.

Sporazum gra㶟anima i drugim pravnim osobama bivše SFRJ jam㶜i i zaštitu drugih ste㶜enih prava kao što su intelektualna prava, uklju㶜uju㶛i i patente, zaštitne znakove, geografske oznake podrijetla, autorska prava i ostala srodna prava (㶜l. 3.

Aneksa G). U svezi sa zaštitom privatne imovine i drugim pravima sporazum jam㶜i pravo pristupa gra㶟ana i pravnih osoba sudovima, upravnim tijelima i agencijama svake države ugovornice. To zna㶜i da ne㶛e biti traženo predujmljivanje sudskih ili drugih troškova (cautio iudicatum solvi) ako tužitelj, odnosno pokreta㶜 postupka nije državljanin države pred 㶜ijim tijelima traži zaštitu. Istina, ta 㶛e se obveza ispunjavati pod uvjetima reciprociteta.

Me㶟utim, i bez uvjeta reciprociteta ne㶛e se prejudicirati jamstva nediskriminacije u odnosu prema privatnome vlasništvu i drugim ste㶜enim pravima koja postoje u doma㶛em zakonodavstvu država

sljednica. I u svezi s pitanjima privatne imovine i drugih ste㶜enih prava ostavljena je mogu㶛nost drugih mjera kao što su zaklju㶜ivanje bilateralnih sporazuma i izvještavanje sudova i drugih mjerodavnih tijela vlasti.

Važno je istaknuti da, u na㶜elu, ostvarivanje ijednoga prava gra㶟ana glede privatne imovine, stanarskih prava ili drugih ste㶜enih prava nije uvjetovano zaklju㶜ivanjem bilateralnih sporazuma izme㶟u država sljednica.

IZVORI: Odjel za informiranje javnosti UN-a www.hr.wikipedija.org. 20.1.2011.

Rezolucije Vije㶛a sigurnosti UN-a o krizi u bivšoj Jugoslaviji (i drugi dokumenti), Me㶟unarodna politika , Pravni fakultet i Fakultet politi㶜kih nauka, Beograd,1994.

Be㶜ka konvencija o sukcesiji država glede me㶟unarodnih ugovora Andrassy - Bakoti㶛 - Vukas, str. 261.

Andrassy - Bakoti㶛 - Vukas, Me㶟unarodno pravo 1., Zagreb 1998 Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2006.

Duško Vrban, Država i pravo, Golden marketing, Zagreb 2003. http://hr.wikipedia.org/wiki/Sukcesija_država [http://www.ejil.org/journal/Vol3/No1/art13.html Tekst Mišljenja 1-3] [http://www.ejil.org/journal/Vol4/No1/art8.html Tekst Mišljenja 4-10] http://www.un.org/documents/

Na ime povrata stanarskih prava hrvatskim gra㶟anima, uglavnom srpske nacionalnosti, hrvatska Vlada dodjeljuje stanove u novosagra㶟enim stambenim zgradama, Vukovar danas

83

MIROVNA OPERACIJA UJEDINJENIH NARODA UNPROFOR Produžetak rata u Republici Hrvatskoj zna㶜io bi nove tisu㶛e ranjenih i poginulih, pove㶛anje broja prognanih i izbjeglih te nova razaranja infrastrukturnih i civilnih gra㶟evina. Stoga je Republika Hrvatska inicirala i svestrano podržavala internacionalizaciju jugoslavenske krize, što je proizašlo iz želje i odlu㶜noga izbora da se razdruživanje od Jugoslavije i rješenje spornih politi㶜kih pitanja obavi mirnim putem, na temelju dogovora.

Temeljni su ciljevi operacije UNPROFOR-a: • • •

zaštita granica, povratak prognanika i izbjeglica, povla㶜enje tzv. Jugoslavenske armije i demili tarizacija 㶜etni㶜kih i drugih naoružanih for macija s okupiranih podru㶜ja.

Ostala pitanja važna za budu㶛u organizaciju operacije UNPROFOR-a: •

uspostaviti pravni poredak na podru㶜jima pod zaštitom mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPA),

•

pitanje granica podru㶜ja pod zaštitom mi rovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPA-zone) troškovi mirovne operacije.

•

Spomenuta pitanja rješavat 㶛e se operacionalizacijom mirovnoga plana, budu㶛im rezolucijama Vije㶛a sigurnosti, sporazumima glavnoga zapovjednika snaga Ujedinjenih naroda i vlasti Republike Hrvatske - u skladu s duhom i planom mirovne operacije i politi㶜kim rješenjem u okviru Mirovne konferencije u Bruxellesu.

Glavni je zadatak mirovne operacije Ujedinjenih naroda povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove. Za povratak prognanika potrebno je osigurati njihovu u㶜inkovitu pravnu i fizi㶜ku zaštitu uz pomo㶛 civilne ili vojne sastavnice UNPROFORa. Politi㶜ko rješenje krize tražit 㶛e se na Mirovnoj konferenciji u Bruxellesu, dok je zadatak upu㶛ivanja mirovnih snaga Ujedinjenih naroda uspostava mira, život u sigurnosti te obnavljanje gospodarstva na privremeno okupiranim podru㶜jima u Re84

publici Hrvatskoj.

Stabiliziranjem prilika i djelovanjem mirovnih snaga Ujedinjenih naroda stvorit 㶛e se prijeko potrebni minimalni, ali temeljni uvjeti za po㶜etak procesa opsežnoga i potpunoga povratka prognanih i izbjeglih osoba te po㶜etak razvitka i obnove.

U tijeku je dolazak jedinica i bataljuna UNPROFOR-a. Do sada je došlo oko 8.000 vojnika. Dolazak ostalih o㶜ekuje se do 15. svibnja 1992., a policijski bi promatra㶜i trebali sti㶛i do kraja svibnja.

Proces povla㶜enja tzv. Jugoslavenske armije, razoružanja 㶜etni㶜kih i drugih naoružanih formacija i demilitarizacije UNPA-zona trebao bi biti završen do druge polovice lipnja, što je preduvjet stvaranja sigurnosnih uvjeta za povratak prognanika u UNPA-zone, odakle je i najve㶛i broj osoba nasilno iseljen (75 % od ukupnoga broja prognanika i izbjeglica).

Tijekom prve faze dolaska snaga UNPROFOR-a bilo je više provokacija, pogotovo na podru㶜ju op㶛ine Osijek i Vinkovci. Ciljevi su takvih provokacija: 1.

2.

3.

4.

destabilizacija hrvatske vlasti, stvaranje nepovjerenja u UNPROFOR, izazivanje reakcije Hrvatske vojske, etni㶜ko 㶜iš㶛enje odre㶟enog podru㶜ja radi onemogu㶛avanja povratka prognanika.

UNPROFOR i Europska promatra㶜ka misija više su puta upozoreni usmeno i pismeno da je, zbog spomenutoga, to najteže razdoblje te da je potrebna osobita pozornost. Svjesni smo da UNPROFOR nema vojne mogu㶛nosti sprije㶜iti takve provokacije, ali smatramo da se prema onima koji krše temeljna ljudska prava mora postaviti mnogo energi㶜nije i diplomatski.

Intenzivno 㶛e se pratiti rad svih postrojba UNPROFOR-a, posebno rad svih zapovjednika. Uspjeh operacije UNPROFOR-a mjerit 㶛e se u skladu s ostvarenim sigurnim povratkom prognanika i izbjeglica.

31. ožujka 1995. Vije㶛e sigurnosti zamjenjuje UNPROFOR UNCRO-om.

Dana 31. ožujka 1995. Vije㶛e sigurnosti zamjenjuje UNPROFOR trima odvojenim misijama:

•

Operacija obnove povjerenja u Hrvatskoj (UN CRO);

•

UNPROFOR za Bosnu i Hercegovinu;

•

Preventivne snage UNPREDEP-a za Bivšu Ju goslavensku Republiku Makedoniju (FYROM).

Te tri misije djeluju pod jednim zapovjedništvom mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPF) sa sjedištem u Zagrebu.

IZVOR: http://www.un.org/en/peacekeeping/ missions/past/unprofor.htm

Philip Corvin (lijevo) i bojnik Gascard u Uredu za vezu UN-a u Osijeku, 1993.

Vojna baza UNPROFOR-a u Hrvatskoj 1993.

Do㶜ek zapovjednika vojnih snaga UNPROFOR-a SATISHA NAMBIARA u Osijeku, 1992.

Na slici: General LUCI㶎, IVICA ZEC, ZVONKO VALENTEKOVI㶎, JOS PAEPEN, - , VIKTOR HROM㶏ENKO i SATISH NAMBIAR

Visoki povjerenik UN-a za bivšu Jugoslaviju YASUSHI AKASHI u mirovnoj misiji u Hrvatskoj

85

Snage UNPROFOR-a došle su u Hrvatsku po㶜etkom 1992. i rasporedile se u sektorima Jug , Sjever , Zapad i Istok

U studenome 1991. godine visoki predstavnik UN-a CYRUS VANCE posjetio je Vukovar i Osijek

Okupirani dijelovi Republike Hrvatske 1991.

Sva 㶜etiri sektora UNPA-zona zauzimaju 1/3 teritorija Republike Hrvatske

Ratom stradala podru㶜ja u isto㶜noj Hrvatskoj posjetili su Europski promatra㶜i i francuski diplomat BERNARD KOUCHNER

86

UNPA-zona sektor Zapad s prikazom osloba㶟aju㶛ih akcija

CYRUS VANCE osobno se uvjerio u zlodjela jugovojske i oficira JNA ratnoga zlo㶜inca VESELINA ŠLJIVAN㶏ANINA u Vukovaru 1991.

ME佢UNARODNI DOKUMENTI

8 87

ZAŠTITNI ZNAK UJEDINJENIH NARODA

88

REZOLUCIJE VIJE㶎A SIGURNOSTI UN-a O REPUBLICI HRVATSKOJ REZOLUCIJA 1037 15. sije㶜nja 1996.

1. Odlu㶜uje uspostaviti, na po㶜etno 12-mjese㶜no razdoblje, operaciju o㶜uvanja mira (peace keeping) UN-a za podru㶜je na koje se odnosi Temeljni sporazum, s vojnom i civilnom sas tavnicom, pod nazivom Privremena uprava UN-a za isto㶜nu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES).

Vije㶛e sigurnosti Podsje㶛aju㶛i na svoje prijašnje relevantne rezolucije, posebice 1023 od 22. studenoga i 1025 od 30. studenoga 1995. godine; Ponovno isti㶜u㶛i svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske, napominju㶛i, s tim u svezi, da su podru㶜ja isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sastavni dijelovi Republike Hrvatske; Isti㶜u㶛i važnost koju pridaje punome poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda na tim podru㶜jima; Izražavaju㶛i svoju potporu Temeljnome sporazumu o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema potpisanom 12. studenoga 1995. izme㶟u Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (u daljnjem tekstu: Temeljni sporazum); Nakon što je raspravljalo o Izvješ㶛u glavnoga tajnika od 13. prosinca 1995.; Isti㶜u㶛i važnost koju pridaje me㶟usobnome priznanju država sljednica bivše SFRJ unutar njihovih me㶟unarodno priznatih granica; Žele㶛i podržati strane u njihovim naporima za postizanje miroga rješenja sporova te time pridonijeti postizanju mira u cijeloj regiji; Isti㶜u㶛i da su države 㶜lanice dužne ispuniti sve svoje obveze u svezi s mirovnim operacijama UN-a u bivšoj Jugoslaviji, ocjenjuju㶛i da su prilike u Hrvatskoj i nadalje prijetnja me㶟unarodnome miru i sigurnosti; Odlu㶜no osigurati slobodu kretanja i sigurnost osoblja mirovnih operacija UN-a u Republici Hrvatskoj, koje u tim krajevima djeluju u skladu s Poglavljem VII. Povelje UN-a:

2. Traži od glavnoga tajnika da, nakon dogovora sa stranama i Vije㶛em sigurnosti, imenuje pri jelaznoga upravitelja, kojemu 㶛e biti pov jerene ovlasti da zapovijeda civilnom i vojnom sastavnicom UNTAES-a i koji 㶛e obnašati dužnosti povjerene Prijelaznoj upravi iz Te meljnoga sporazuma.

3. Odlu㶜uje da se to podru㶜je, kako je predvi㶟eno Temeljnim sporazumom, demilitarizira u roku 30 dana od dana kad glavni tajnik izvijesti Vije㶛e, na temelju procjene prijelaznoga upravitelja, da je vojna sastavnica UNTAES-a raspore㶟ena i spremna ostvariti svoju misiju.

4. Traži od glavnoga tajnika da svakog mjeseca izvješ㶛uje Vije㶛e o aktivnostima koje UNTAES poduzima kako bi strane ostvarile Temeljni sporazum, a prvo takvo izvješ㶛e treba pod nijeti najkasnije tjedan dana nakon datuma do kojega je predvi㶟ena demilitarizacija u skladu s 㶜lankom 3.

5. Odlu㶜no upozorava strane da se suzdrže od svih jednostranih akcija koje bi mogle ugroziti ostvarenje Temeljnoga sporazuma i poti㶜e ih da nastave graditi me㶟usobno povjerenje.

6. Odlu㶜uje ocijeniti jesu li strane pokazale volju za primjenu Temeljnoga sporazuma ne kasnije od 14 dana nakon datuma do kojega je predvi㶟ena demilitarizacija u skladu s 㶜lankom 3., uzimaju㶛i pritom u obzir djelovanje strana i informacije koje 㶛e Vije㶛u dostaviti glavni ta jnik.

7. Poziva strane da se potpuno pridržavaju ob veza preuzetih Temeljnim sporazumom i sura㶟uju s UNTAES-om.

8. Odlu㶜uje razmotriti mandat UNTAES-a ako u bilo kojem trenutku primi izvješ㶛e glavnoga tajnika o tome da su strane uvelike odstupile 89

od obveza preuzetih Temeljnim sporazumom.

9. Traži od glavnoga tajnika da najkasnije do 15. prosinca 1996. izvijesti Vije㶛e sigurnosti UN-a o primjeni Temeljnoga sporazuma te s tim u svezi izražava spremnost da razmotri situaciju i poduzme prikladne mjere.

10. Odlu㶜uje da 㶛e vojnom sastavnicom UNTAESa po㶜etno biti obuhva㶛eno do 5.000 vojnika sa sljede㶛im mandatom: a) Nadzirati i omogu㶛iti demilitarizaciju obaju strana na osnovi Temeljnoga sporazuma i u skladu s rokovima i postupcima koje odredi UNTAES. b) Nadzirati dragovoljan i siguran povratak iz bjeglica i raseljenih osoba njihovim domovima u suradnji s UNHCR-om i u skladu s na㶜elima Temeljnoga sporazuma. c) Svojom nazo㶜noš㶛u pridonijeti o㶜uvanju mira i sigurnosti u regiji i d) Na drugi na㶜in pomo㶛i ostvarenje Temeljnoga sporazuma.

11. Odlu㶜uje da 㶛e, u skladu s ciljevima i zada㶛ama spomenutim u 㶜lancima 12. - 17. Izvješ㶛a glavnoga tajnika od 13. prosinca 1995., civ ilna sastavnica UNTAES-a imati sljede㶛i man dat: a) Uspostaviti privremene policijske snage, odrediti njihov sastav i veli㶜inu, razviti pro gram osposobljavanja i nadzirati nje govu primjenu te nadgledati postupak prema po㶜initeljima kaznenih djela i zatvorski sus tav što je prije mogu㶛e u skladu s 㶜lankom 16.(a) Izvješ㶛a glavnoga tajnika. b) Obavljati zada㶛e u svezi s civilnom upravom u skladu s 㶜lankom 16.(b) Izvješ㶛a glavnoga ta jnika.

e) Organizirati izbore, pomo㶛i u njihovu os tvarenju i potvrditi rezultate u skladu s 㶜lankom 16.(g) Izvješ㶛a glavnoga tajnika i 㶜lankom 12. Temeljnoga sporazuma. f) Obavljati i druge zada㶛e opisane u Izvješ㶛u glavnoga tajnika, uklju㶜uju㶛i pomo㶛 u koordi naciji planova razvoja i gospodarske obnove regije i onih koji su opisani u 㶜lanku 12. ove rezolucije.

12. Odlu㶜uje da 㶛e UNTAES tako㶟er nadzirati pridržavaju li se strane obveza iz Temeljnoga sporazuma glede poštivanja najviših stand arda ljudskih prava i temeljnih sloboda, stva rati ozra㶜je povjerenja me㶟u lokalnim stanov nicima neovisno o njihovu etni㶜kome podri jetlu te nadzirati i omogu㶛iti uklanjanje mina na podru㶜ju regije i održavati javne službe ak tivnima.

13. Poziva Vladu RH da UNTAES i Ured za vezu UN-a u Zagrebu uklju㶜i u pojam mirovne sna ge i operacije UN-a u Hrvatskoj u skladu sa Sporazumom o statusu snaga zaklju㶜enim s UN-om i zatraži od glavnoga tajnika da žurno, a ne kasnije od datuma odre㶟enoga u 㶜lanku 3., potvrdi je li to u㶜injeno.

14. Odlu㶜uje da države 㶜lanice, djeluju㶛i pojedi na㶜no, u regionalnim organizacijama ili spo razumno, mogu, na zahtjev UNTAES-a i na te melju postupaka propisanih od UN-a, poduzi mati sve potrebne mjere, uklju㶜uju㶛i i blisku zra㶜nu potporu u obrani UNTAES-a ili, ako je potrebno, pomo㶛i povla㶜enje UNTAES-a.

15. Traži da UNTAES i Me㶟unarodne provedbene snage (IFOR) uspostavljene Rezolucijom Vije 㶛a sigurnosti 1031 od 15. prosinca 1995. na prikladan na㶜in sura㶟uju me㶟usobno, ali i s visokim predstavnikom.

c) Obavljati zada㶛e u svezi s funkcioniranjem javnih službi u skladu s 㶜lankom 16.(c) Izvješ㶛a glavnoga tajnika.

16. Poziva strane potpisnice Temeljnoga sporazu ma da sura㶟uju sa svim agencijama i orga nizacijama koje pomažu u aktivnostima u sve zi s provedbom Temeljnoga sporazuma u skla du s mandatom UNTAES-a.

d) Omogu㶛iti povratak izbjeglica u skladu s 㶜lankom 16.(e) Izvješ㶛a glavnoga tajnika.

17. Traži od svih me㶟unarodnih organizacija i agencija koje djeluju u regiji da blisko sura㶟u

90

ju s UNTAES-om.

18 Poziva države i me㶟unarodne financijske in stitucije da pomognu i sura㶟uju u nastojanji ma poticanja razvoja i gospodarske obnove re gije.

19. Isti㶜e vezu izme㶟u ispunjavanja obveza koje su strane preuzele Temeljnima sporazumom i spremnosti me㶟unarodne zajednice da stavi na raspolaganje financijska sredstva za obno vu i razvoj.

1. U skladu s odredbama Rezolucije 1037 (1996) odlu㶜uje odobriti razmještaj 100 vojnih promatra㶜a kao dio UNTAES-a na 6-mjese㶜no razdoblje; 2. Odlu㶜uje i dalje pratiti situaciju.

REZOLUCIJA 1079 (1996) Usvojena na 3712. sastanku Vije㶛a sigurnosti 15. studenoga 1996.

Vije㶛e sigurnosti,

20. Potvr㶟uje da sve države trebaju 㶜vrsto sura㶟i vati s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Jugo slavlju i njegovim tijelima u skladu s odredba ma Rezolucije 827 od 25. svibnja 1993. godi ne i Statutom Me㶟unarodnoga suda te pošti vati zahtjeve za pružanje pomo㶛i ili naloge Sudbenoga vije㶛a u skladu s 㶜lankom 29. Sta tuta.

Podsje㶛aju㶛i na relevantne rezolucije o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema Republike Hrvatske, a posebno Rezoluciju 1023 (1995) od 22. studenoga 1995., 1025 (1995) od 30. studenoga 1995., 1037 (1996) od 15. sije㶜nja 1996., 1043 (1996) od 31. sije㶜nja 1996. i 1069 (1996) od 30. srpnja 1996.,

21. Isti㶜e da 㶛e UNTAES, obavljaju㶛i svoj mandat, sura㶟ivati s Me㶟unarodnim sudom te 㶛e osi gurati zaštitu mjesta što ih odredi tužitelj i osoba koje obavljaju istražne radnje za Me㶟u narodni sud.

Potvr㶟uju㶛i još jednom svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvatske, isti㶜u㶛i u svezi s tim da je teritorij isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sastavni dio Republike Hrvatske,

22. Traži od glavnoga tajnika da što prije podne se Vije㶛u na razmatranje izvješ㶛e o mogu㶛no stima zemlje doma㶛ina da sudjeluje u podmiri vanju odre㶟enoga dijela troškova operacije.

Pozdravljaju㶛i uspjeh Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda u isto㶜noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu (UNTAES) koji je olakšao miran povratak podru㶜ja pod nadzor Republike Hrvatske,

23. Odlu㶜uje i dalje aktivno pratiti situaciju.

Podsje㶛aju㶛i da su Temeljnim sporazumom o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (S/1995/951), potpisanim 12. studenoga 1995., Vlada Republike Hrvatska i lokalna srpska zajednica (Temeljni sporazum) zatražile od Vije㶛a sigurnosti uspostavu Prijelazne uprave tijekom prijelaznoga razdoblja,

REZOLUCIJA 1043 (1996) Usvojena na 3626. sastanku Vije㶛a sigurnosti 31. sije㶜nja 1996.

Vije㶛e sigurnosti, Pozivaju㶛i se na svoju Rezoluciju 1037 (1996) od 15. sije㶜nja 1996. o osnivanju Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za isto㶜nu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES), Razmotrivši i uzevši u obzir Izvješ㶛e glavnoga tajnika u pismu od 26. sije㶜nja 1996. upu㶛enom predsjedniku Vije㶛a sigurnosti (S/1996/66),

Prisje㶛aju㶛i se tako㶟er da je Temeljni sporazum prihva㶛en pod uvjetom da se prijelazno 12-mjese㶜no razdoblje može produžiti najviše za još jedno razdoblje istoga trajanja ako to zatraži jedna od strana, potvr㶟uju㶛i da je lokalna srpska zajednica zatražila da se prijelazno razdoblje produži za dvanaest mjeseci, kao što je spomenuo glavni tajnik u svome Izvješ㶛u od 28. kolovoza 1996.

(S/1996/705), 91

Pozdravljaju㶛i Izvješ㶛e tajnika od 26. listopada 1996. (S/1996/883) te isti㶜u㶛i osobito preporuke glavnoga tajnika da se mandat UNTAES-a produži za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997., kako bi se izbjeglo proširenje ranoga razdoblja pritiska i politi㶜kih previranja, Vije㶛e uzima u obzir da u ovome trenutku postoji potreba za dodatnih šest mjeseci prisutnosti Ujedinjenih naroda, Utvr㶟uje da je situacija u Hrvatskoj i dalje prijetnja me㶟unarodnome miru i sigurnosti, Odlu㶜na zajam㶜iti sigurnost i slobodu kretanja osoblju Ujedinjenih naroda u mirovnim operacijama u Republici Hrvatskoj, koje ondje djeluje na temelju Poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda:

omogu㶛iti u㶜inkovito djelovanje prijelaznih policijskih snaga u skladu s njihovim manda tom; 6. Zahtijeva od glavnoga tajnika da Vije㶛e pot puno informira o zbivanjima i izvijesti ga o stanju u regiji do 15. velja㶜e 1997. i ponovno 1. srpnja 1997.; 7. Odlu㶜uje zadržati prisutnost Ujedinjenih naro da u regiji do kraja prijelaznoga razdoblja u skladu s Temeljnim sporazumom, i to: (A) Odlu㶜uje o proširenju mandata UNTAES-a do 15. srpnja 1997. i

1. Izražava svoju punu potporu UNTAES-u i po ziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srp sku zajednicu da potpuno sura㶟uju s UNTAESom i ispune obveze u skladu s Temeljnim spo razumom i relevantnim rezolucijama Vije㶛a sigurnosti;

(B) Zahtijeva da glavni tajnik u najkra㶛em mogu 㶛em roku nakon uspješnoga održavanja izbo ra, ali ne kasnije od izvješ㶛a 1. srpnja 1997., preporu㶜i Vije㶛u daljnju prisutnost Ujedinje nih naroda, možda reorganiziranjem UNTA ES-a za idu㶛ih šest mjeseci, po㶜evši od 16. srp nja 1997.;

2

8. Odlu㶜uje i dalje aktivno pratiti situaciju.

Poziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srpsku zajednicu da sura㶟uju s UNTAES-a i da u㶜ine sve kako bi omogu㶛ili održavanje lokal nih izbora u regiji u skladu s Temeljnim spora zumom, za organizaciju kojih je odgovoran UNTAES;

3. Reafirmira važnost pune suradnje strana i is punjavanja obveza iz Temeljoga sporazuma o poštivanju najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda, promicanja ozra㶜ja po vjerenja me㶟u lokalnim stanovništvom bez obzira na njihovo etni㶜ko podrijetlo te u tom kontekstu poziva Vladu Republike Hrvatske da poduzme sve kako bi se osiguralo poštiva nje prava nacionalnih manjina;

REZOLUCIJA 1120 (1997) Usvojena na 3800. sastanku Vije㶛a sigurnosti 14. srpnja 1997.

Vije㶛e sigurnosti, Pozivaju㶛i se na sve relevantne rezolucije o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema Republike Hrvatske, a posebno Rezoluciju 1023 (1995) od 22. studenoga 1995., 1025 (1995) od 30. studenoga 1995., 1037 (1996) od 15. sije㶜nja 1996., 1043 (1996) od 31. sije㶜nja 1996., 1069 (1996) od 30. srpnja 1996. i 1079 (1996) od 15. studenoga 1996.,

4. Nadalje, poziva Republiku Hrvatsku i lokalnu srpsku zajednicu da izbjegavaju sve radnje koje bi mogle onemogu㶛iti povratak izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove i potvr 㶟uje pravo svih osoba podrijetlom iz Republi ke Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem Republike Hrvatske;

Potvr㶟uju㶛i još jednom svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvatske, isti㶜u㶛i u svezi s tim da je podru㶜je isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema sastavni dio Republike Hrvatske,

5. Isti㶜e kako Republika Hrvatska i lokalna srp ska zajednica u suradnji s UNTAES-om moraju

Izražavaju㶛i svoju zahvalnost za velika postignu㶛a Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda u procesu

92

mirne reintegracije podru㶜ja isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (UNTAES) u sastav Republike Hrvatske, iskazuje duboku zahvalnost vojnome i civilnome osoblju UNTAES-a za njihov izvanredan prinos misiji UNTAES-a te prijelaznome upravitelju gospodinu Jacquesu Paulu Kleinu za njegovo vodstvo i predanost, Pozivaju㶛i se na Temeljni sporazum o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (S/1995/951), potpisan 12. studenoga 1995. izme㶟u Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (Temeljni sporazum), koji promi㶜e me㶟usobno povjerenje i sigurnost svih stanovnika u regiji, Isti㶜u㶛i važnost obveze Vlade Republike Hrvatske da u㶜ini sve kako bi omogu㶛ila svim izbjeglicama i raseljenim osobama siguran povratak u njihove domove diljem Republike Hrvatske te dodatno isti㶜u㶛i važnost dvosmjernoga povratka svih raseljenih osoba u Republici Hrvatskoj, Pozdravljaju㶛i Sporazum Zajedni㶜ke radne skupine o operativnim postupcima povratka (S/1997/341, Aneks), napominje kako sa zabrinutoš㶛u primje㶛uje da nisu stvoreni uvjeti nužni za povratak raseljenih osoba iz isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u bivša zašti㶛ena podru㶜ja UN-a te povratak nemaloga broja raseljenih osoba u isto㶜nu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem iz drugih krajeva Hrvatske, Izražavaju㶛i ozbiljnu zabrinutost zbog toga što nisu poboljšana ljudska prava, uklju㶜uju㶛i prava osoba koje pripadaju manjinama u Hrvatskoj, posebno u bivšim zašti㶛enim podru㶜jima UN-a, i žaljenje zbog nedavnih incidentata etni㶜ki motiviranoga nasilja u Hrvatskoj Kostajnici i sli㶜nih incidenata, Ponovivši svoju zabrinutost zbog neuspjeha Vlade Republike Hrvatske da potpuno sura㶟uje s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, u tom kontekstu podsje㶛a na obvezu država u regiji da predaju sve optužene osobe Sudu, Ponovivši tako㶟er svoju zabrinutost zbog neizvjesnosti primjene Zakona o op㶛emu oprostu, što onemogu㶛uje izgradnju povjerenja me㶟u etni㶜kim zajednicama u Hrvatskoj;

Pozdravljaju㶛i Izvješ㶛e glavnoga tajnika od 23. lipnja 1997. (S/1997/487) te isti㶜u㶛i posebno njegove preporuke za nastavak nazo㶜nosti UNTAES-a nakon 15. srpnja 1997. uz odgovaraju㶛e restrukturiranje misije, Podsje㶛aju㶛i kako Temeljni sporazum predvi㶟a da se prijelazno 12-mjese㶜no razdoblje može produžiti najviše za još jedno razdoblje istoga trajanja, ako to zatraži jedna od stranaka, uz napomenu da je lokalna srpska zajednica zatražila takav produžetak, na što upu㶛uje glavni tajnik u svome Izvješ㶛u od 28. kolovoza 1996. (S/1996/705), Utvr㶟uju㶛i da je situacija u Hrvatskoj i dalje prijetnja me㶟unarodnome miru i sigurnosti, Odlu㶜na da se osigura sloboda kretanja i sigurnost osoblja Ujedinjenih naroda u mirovnim operacijama u Republici Hrvatskoj, koje u tim krajevima djeluju na temelju Poglavlja VII. Povelje Ujedinjenih naroda: 1. Izražava svoju punu potporu UNTAES-u te po ziva Vladu Republike Hrvatske i lokalnu srp sku zajednicu da potpuno sura㶟uju s UNTAESom i drugim me㶟unarodnim tijelima i ispu ne sve obveze iz Temeljnoga sporazuma, svih relevantnih rezolucija Vije㶛a sigurnosti i pi sma Vlade Republike Hrvatske od 13. sije㶜nja 1997. (S/1997/27, dodatak); 2. Potvr㶟uje važnost pune suradnje obiju stra naka, posebice Vlade Republike Hrvatske u ispunjavanju svojih obveza iz Temeljnoga spo razuma, važnost poštovanja najviših standar da ljudskih prava i temeljnih sloboda i promi canja ozra㶜ja povjerenja me㶟u lokalnim sta novništvom bez obzira na njihovo etni㶜ko po drijetlo te poziva Vladu Republike Hrvatske da zajam㶜i poštivanje prava osobama svih nacio nalnih i etni㶜kih skupina; 3. Potvr㶟uje pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem Republike Hrvat ske; 4. Snažno poziva Vladu Republike Hrvatske da odmah ukloni administrativne i pravne za preke za povratak izbjeglica i raseljenih oso 93

ba, posebice one koje su obuhva㶛ene Zako nom o privremenom preuzimanju i upravlja nju odre㶟enom imovinom, kako bi se zajam㶜i la sigurnost i stvorile povoljne socijalne i ekonomske prilike za one koji se vra㶛aju u svoje domove u Hrvatskoj, uklju㶜uju㶛i brzu isplatu mirovina, poticanje uspješne primjene Sporazuma o operativnim postupcima povrat ka (S/1997/341), lije㶜ni㶜ku skrb za sve po vratnike bez obzira na etni㶜ko podrijetlo; 5. Podsje㶛a lokalno srpsko stanovništvo u isto㶜 noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu na važnost iskazivanja konstruktivnoga stava prema reintegraciji regije i spremnosti na punu suradnju s Vladom Republike Hrvatske u izgradnji stabilne i pozitivne budu㶛nosti re gije; 6. Ponavlja svoje pozive svim državama u regiji, uklju㶜uju㶛i i Vladu Republike Hrvatske, da potpuno sura㶟uju s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju; 7. Poti㶜e Vladu Republike Hrvatske da riješi nejasno㶛e vezane uz primjenu Zakona o op㶛e mu oprostu, da procesi budu okon㶜ani pra vedno i objektivno, u skladu s me㶟unarodnim standardima, posebno da zaklju㶜i sve istrage zlo㶜ina obuhva㶛ene amnestijom i da, s Uje dinjenim narodima i lokalnim Srbima, po duzme neposrednu i sveobuhvatnu istragu svih optužbi protiv pojedinaca zbog ozbiljnih kršenja me㶟unarodnoga humanitarnoga pra va koja nisu obuhva㶛ena amnestijom kako bi se okon㶜ao postupak protiv osoba za koje nema dovoljno dokaza.

8. Odlu㶜uje produljiti mandat UNTAES-a do 15. sije㶜nja 1998., što je predvi㶟eno Rezolucijom 1079 (1996) od 15. studenoga 1996. i Te meljnim sporazumom; 9. Odobrava plan za postupan prijenos izvršne vlasti s prijelaznoga upravitelja na civilnu upravu u regiji u skladu s Izvješ㶛em glavnoga tajnika od 23. lipnja 1997.; 10. Podupire plan restrukturiranja UNTAES-a u skladu s Izvješ㶛em glavnoga tajnika od 23. lip nja 1997., a posebice prijedlog povla㶜enja voj 94

ne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada 1997.; 11. Isti㶜e da 㶛e tempo postupnoga prijenosa izvrš ne vlasti ovisiti o sposobnosti Republike Hr vatske da stekne povjerenje srpskoga stanov ništva i o uspješnome završetku procesa mir ne reintegracije; 12. Ponavlja svoju odluku iz Rezolucije 1037 (1996) da države 㶜lanice UN-a mogu, djeluju㶛i nacionalno, u regionalnim organizacijama ili dogovorno, na zahtjev UNTAES-a i na teme lju postupaka propisanih od Ujedinjenih na roda, poduzeti sve potrebne mjere, uklju㶜uju㶛i i blisku zra㶜nu potporu u obrani UNTAES-a i, ako je potrebno, pomo㶛i u povla㶜enju UNTA ES-a; 13. Zahtijeva da UNTAES i višenacionalne stabili zacijske snage koje je odobrilo Vije㶛e u Rezo luciji 1088 (1996) od 12. prosinca 1996. i da lje sura㶟uju, prema potrebi, me㶟usobno, kao i s visokim predstavnikom; 14. Zahtijeva od glavnoga tajnika da i dalje redo vito informira Vije㶛e, u svakom slu㶜aju ne ka snije od 6. listopada 1997., o svim aspektima relevantnim za mirnu reintegraciju regije; 15. Isti㶜e važnost demilitarizacije podru㶜ja te u tom kontekstu isti㶜e važnost postizanja bilate ralnih sporazuma o demilitarizaciji i liberalno me grani㶜nome režimu na podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, uz iz gradnju odgovaraju㶛ih mjera povjerenja kao što je sugerirano u Izvješ㶛u glavnoga tajnika od 23. lipnja 1997.; 16. Poziva Vladu Republike Hrvatske da, izme㶟u ostaloga, širom zemlje pokrene javni program nacionalnoga pomirenja, da poduzme sve po trebne korake za službeno osnivanje i regi straciju Zajedni㶜koga vije㶛a op㶛ina te da ispu ni sve svoje obveze iz raznih ugovora s UNTA ES-om; 17. Pozdravlja odluku o obnovljenome mandatu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) od 26. lipnja 1997.

(S/1997/522, aneks) kojom se predvi㶟a na

stavak i ja㶜anje nazo㶜nosti OESS-a u Republici Hrvatskoj, posebno isti㶜u㶛i važnost povratka svih izbjeglica i raseljenih osoba, zaštite nji hovih prava i zaštite osoba koje pripadaju na cionalnim manjinama. Tako㶟er pozdravlja od luku OESS-a da osposobi osoblje svoje misije po㶜evši od srpnja 1997. za punu primjenu do 15. sije㶜nja 1998. te poziva Vladu Republi ke Hrvatske da 㶜vrsto sura㶟uje s misijom OE SS-a tu svrhu; 18. Isti㶜e tvrdnju tajnika da je nužan preduvjet za uspješan završetak mirne reintegracije regije puna suradnja Vlade Republike Hrvatske, koja lokalnome stanovništvu mora zajam㶜iti da je proces pomirenja i povratka u regiju održiv i nepovratan; 19. Odlu㶜uje i dalje aktivno pratiti situaciju.

REZOLUCIJA 1145 (1997) Usvojena na 3843. sastanku Vije㶛a sigurnosti 19. prosinca 1997.

Vije㶛e sigurnosti, Pozivaju㶛i se na sve relevantne rezolucije o teritoriju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema i Republike Hrvatske (regija), Potvr㶟uju㶛i svoju potporu neovisnosti, suverenitetu i teritorijalnome integritetu Republike Hrvatske, isti㶜u㶛i u tom smislu da je ta regija sastavni dio Republike Hrvatske; Pozivaju㶛i se na Temeljni sporazum o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (S/1995/951), potpisan 12. studenoga 1995. od Vlade Republike Hrvatske i lokalne srpske zajednice (Temeljni sporazum), koji promi㶜e me㶟usobno povjerenje, stabilnost i sigurnost svih stanovnika u regiji; Potvr㶟uju㶛i Odluku o prestanku mandata Prijelazne uprave Ujedinjenih naroda za isto㶜nu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) od 15. sije㶜nja 1998., što je predvi㶟eno Rezolucijom 1079 (1996) od 15. studenoga 1996., Temeljnim sporazumom i Rezolucijom 1120 (1997) od 14. srpnja 1997., izražava duboku zahvalnost prijelaznome

upravitelju za njegove napore u promicanju mira, stabilnosti i demokracije u regiji te civilnome i vojnome osoblju UNTAES-a za njihovu predanost i postignu㶛a u procesu mirne reintegracije spomenutoga podru㶜ja u sastav Republike Hrvatske; Isti㶜u㶛i trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, definiranu Temeljnim sporazumom i me㶟unarodnim konvencijama, da omogu㶛i sigurni povratak svih izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove diljem Republike Hrvatske, uz napomenu da je nužan dvosmjeran povratak svih prognanika u Republici Hrvatskoj; Pozivaju㶛i se na mandat Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) od 26. lipnja 1997. (S/1997/522, aneks) koji predvi㶟a nastavak i ja㶜anje nazo㶜nosti OESS-a u Republici Hrvatskoj, isti㶜e nužnost dvosmjernoga povratka svih izbjeglica i raseljenih osoba, zaštitu njihovih prava i zaštitu osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama; Pozdravljaju㶛i pismo ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske glavnome tajniku od 6. studenoga 1997. (S/1997/913), kojim se traži nastavak prisutnosti civilne policije UN-a nakon prestanka mandata UNTAES-a; Pozdravljaju㶛i tako㶟er Izvješ㶛e glavnoga tajnika od 4. prosinca 1997. (S/1997/953 i Dodatak 1) i preporuke sadržane u njemu, uklju㶜uju㶛i i njegovu preporuku za osnivanje Skupine za podršku i monitoring civilne policije; Isti㶜u㶛i da hrvatske vlasti snose glavnu odgovornost za uspješan završetak procesa mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi; 1. Izražava svoju punu potporu i potvr㶟uje da mandat UNTAES-a završava 15. sije㶜nja 1998.; 2. Ponovno isti㶜e trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, definiranu Temeljnim sporazumom, da poštuje najviše standarde ljudskih prava i temeljnih sloboda, promi㶜e ozra㶜je povjere nja me㶟u lokalnim stanovništvom bez obzira na etni㶜ko podrijetlo te obveze koje proizlaze iz me㶟unarodnih konvencija i drugih sporazu ma; 3. Isti㶜e da Vlada Republike Hrvatske, hrvatska 95

policija i sudske vlasti snose punu odgovor nost za sigurnost i zaštitu gra㶟anskih prava svih stanovnika Republike Hrvatske bez obzi ra na etni㶜ku pripadnost; 4. Poziva Vladu Republike Hrvatske da odmah i potpuno ispuni sve obveze, uklju㶜uju㶛i i one dogovorene s UNTAES-om, koje se odnose na regiju; 5. Isti㶜e potrebu da Vlada Republike Hrvatske nastavi gospodarsku revitalizaciju regije; u tom smislu važan je dosadašnji i budu㶛i anga žman me㶟unarodne zajednice; 6. Pozdravlja 㶜injenicu i potvr㶟uje da je Vlada Republike Hrvatske ispunila obvezu usvajanja sveobuhvatnoga programa nacionalnoga po mirenja; u tom pogledu zamjetan je stalan na predak; 7. Potvr㶟uje pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove diljem Republike Hrvat ske i pozdravlja 㶜injenicu da je postignut na predak u procesu mirnoga dvosmjernoga po vratka prognanika i izbjeglica u regiji te poziva Vladu Republike Hrvatske da ukloni pravne i druge zapreke za dvosmjeran povratak, uklju 㶜uju㶛i rješavanje imovinskih pitanja, financi ranje Zajedni㶜koga vije㶛a op㶛ina i sve rele vantne aktivnosti op㶛ina, punu primjenu Za kona o op㶛emu oprostu i druge mjere spome nute u Izvješ㶛u glavnoga tajnika; 8. Podsje㶛a lokalnu srpsku zajednicu na važnost iskazivanja konstruktivnoga stava i aktivnoga sudjelovanja u procesu reintegracije i nacio nalnoga pomirenja; 9. Isti㶜e da postizanje dugoro㶜nih ciljeva za re giju, utvr㶟enih od Vije㶛a sigurnosti, ovisi o potpori Vlade Republike Hrvatske trajnoj re integraciji svojih gra㶟ana srpske nacionalno sti, uz aktivnu ulogu me㶟unarodne zajednice; u tom pogledu pozdravlja klju㶜nu ulogu OESS-a;

10. Isti㶜e ulogu drugih me㶟unarodnih organiza cija i specijaliziranih agencija Ujedinjenih na roda, posebice visokoga povjerenika Ujedinje nih naroda za izbjeglice u Republici Hrvatskoj; 11. Ponavlja poziv svim državama u regiji, uklju㶜uju㶛i i Vladu Republike Hrvatske, da potpuno sura㶟uju s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Ju goslaviju i pohvaljuje intenziviranje suradnje Vlade Republike Hrvatske sa Sudom; 12. Poziva Republiku Hrvatsku i Saveznu Republiku Jugoslaviju na daljnju normalizaciju odnosa, osobito u svezi s prekograni㶜nom suradnjom, izgradnjom povjerenja, demilitari zacijom i dvojnim državljanstvom; 13. Odlu㶜uje uspostaviti Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatra㶜a na 9-mje se㶜no razdoblje, po㶜evši od 16. sije㶜nja 1998., kako bi pratili rad hrvatske policije u podru㶜ju uz Dunav, posebice u svezi s povratkom pro gnanika, u skladu s preporukama iz paragrafa 38. i 39. Izvješ㶛a glavnoga tajnika i kao odgo vor na zahtjev Vlade Republike Hrvatske; 14. Odlu㶜uje da 㶛e potpora Skupini u preuzimanju odgovornosti za ispunjavanje mandata biti osoblje i sredstva UNTAES-a u vlasništvu Uje dinjenih naroda; 15. Zahtijeva od glavnoga tajnika da povremeno i prema potrebi informira i izvještava i o situa ciji, a najkasnije do 15. lipnja 1998; 16. Podsje㶛a Vladu Republike Hrvatske da je od govorna za sigurnost i slobodu kretanja civil ne policije i drugog me㶟unarodnoga osoblja te zahtijeva da pruži svu potrebnu potporu i pomo㶛 promatra㶜ima civilne policije; 17. Poti㶜e vezu izme㶟u Skupine za potporu i OE SS-a kako bi se olakšalo prenošenje odgovor nosti na te organizacije; 18. Odlu㶜uje i dalje pratiti situaciju.

IZVOR: Odjel za informiranje javnosti UN-a www.hr.wikipedija.org. 20.1.2011.

96

UVOD U UNTAES

97

MILE MARTI㶎 i MILAN BABI㶎, vo㶟e srpske pobune, u hrvatskome gradu Kninu prije po㶜etka oslobodila㶜ke akcije Hrvatske vojske i policije Oluja 1995.

Operacija Oluja - Hrvatska Kostajnica

5. koloviza 1995. godine zapo㶜ela je vojno-redarstvena akcija Oluja

Zemljopisni prikaz akcije Oluja

Završena vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i policije Oluja

Predsjednik RH dr. FRANJO TU佢MAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK 㶜estitaju hrvatskim borcima na pobjedi

98

Pukovnik 㶏EDO BULAT, komandant 21. korpusa okupatorske vojske, pred hrvatskim generalom PETROM STIPETI㶎EM potpisuje kapitulaciju - akcija Oluja uspješno je završena

ERDUTSKI SPORAZUM

Tvorci Erdutskog sporazuma bili su ameri㶜ki veleposlanik u Hrvatskoj PETER GALBRAITH i bivši predstavnik UN-a na me㶟unarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji THORLVALD STOLTENBERG

Na Erdutskom smo sporazumu po㶜eli raditi odmah nakon operacije Oluja , kojom je Hrvatska ponovno stekla suverenost na gotovo 㶜etvrtini svoga teritorija, ali uz visoku cijenu - napuštenu zemlju, spaljene ku㶛e, ubojstva. Sve u svemu, oko 150.000 izbjeglica napustilo je zemlju koju su njihove obitelji nastanjivale stolje㶛ima. Ti su ljudi bili hrvatski državljani, koji su imali svako pravo na ostanak, kao i pravo - na povratak. Bila je to ljudska tragedija koja se nije trebala dogoditi.

Nastojali smo tada sprije㶜iti njezino ponavljanje.

Naš je cilj bila mirna reintegracija posljednjega okupiranoga dijela teritorija - isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema - u sastav Republike Hrvatske. Me㶟utim, naš je cilj isto tako bio da stanovnicima koji su tada obitavali na tome podru㶜ju omogu㶛imo da ostanu, dopuštaju㶛i ljudima koji su 1991. godine pod zastrašuju㶛im okolnostima nasilno prognani da se vrate u svoje domove. Na prvi su se pogled ti ciljevi 㶜inili kontradiktornima. Ali nitko nije rekao da 㶛e biti lagano.

3. listopada 1995., nakon jednoga mjeseca putovanja izme㶟u Zagreba i Erduta, postigli smo prvi napredak. Tog su se dana pregovara㶜ki timovi, sastavljeni od predstavnika hrvatske Vlade i lokalnih srpskih vlasti, dogovorili oko temeljnih na㶜ela sporazuma. Kona㶜ni je sporazum, zapravo, gotovo izravno proistekao iz tih na㶜ela.

Naravno, nije sve išlo glatko. Naš sljede㶛i sastanak - u Ameri㶜kome veleposlanstvu u Zagrebu - propao je, na primjer, zbog trnovitoga pitanja trebamo li napustiti zgradu kako bismo otišli na ru㶜ak.

(To je uistinu bio ozbiljan problem, što su prili㶜no ružne demonstracije ispred Veleposlanstva poslije pokazale.) Kona㶜no smo gotovo postigli zaklju㶜ak, ali smo otkrili da ni jedna strana ne želi na㶜initi nekoliko teških, ali nužnih, preostalih koraka.

Tako smo odletjeli u Dayton, gdje su predsjednici Miloševi㶛 i Tu㶟man sastavili kona㶜an nacrt sporazuma. Uz dodatne pregovore i još jedan tjedan dobili smo kona㶜ni sporazum - Temeljni sporazum o isto㶜noj Slavoniji. Možda neizbježno, 㶜ak ni potpisivanje nije prošlo bez poteško㶛a, budu㶛i da su srpske vlasti inzistirale na potpisivanju u Erdutu, a hrvatska Vlada u Zagrebu. Obje su ga strane, na kraju, ipak potpisale.

Rezultat je sporazuma da danas to podru㶜je prolazi kroz prijelazno razdoblje, nakon 㶜ega 㶛e postati dijelom suverenoga hrvatskoga teritorija. Kako bi taj prijelaz, me㶟utim, uspio, prijeko je potrebno da se obje strane pridržavaju sporazuma, ne samo sada, dok na terenu prijelazni upravitelj Ujedinjenih naroda Jacques Klein i njegovi kolege nadgledaju njegovu primjenu, nego i u budu㶛nosti, kad Ujedinjeni narodu odu. Podru㶜je isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, na kraju krajeva, po99

dru㶜je je na kojemu je po㶜eo rat u bivšoj Jugoslaviji, a uz taj sporazum podru㶜je i na kojemu je završio. Nekad je to bilo jedno od podru㶜ja bivše Jugoslavije s najve㶛im brojem etni㶜kih zajednica, a, ako obje strane budu primjenjivale sporazum u dobroj vjeri, ono to može ponovno postati.

TEMELJNA NA㶏ELA ZA PREGOVORE O RJEŠENJU PITANJA ISTO㶏NE SLAVONIJE, BARANJE I ZAPADNOGA SRIJEMA 1. Za podru㶜je 㶛e jelazno razdoblje.

biti

uspostavljeno

pri

2. Vije㶛e sigurnosti Ujedinjenih naroda us postavit 㶛e Prijelaznu upravu koja 㶛e tijekom prijelaznoga razdoblja upravljati podru㶜jem.

Ta 㶛e uprava obuhva㶛ati mehanizam koji 㶛e zastupati interese hrvatske Vlade, lokalnih Srba, hrvatskih izbjeglica i raseljenih osoba koje 㶛e se vratiti, kao i etni㶜kih manjina.

3. Me㶟unarodne 㶛e snage biti smještene u podru㶜ju tijekom prijelaznoga razdoblja kako bi osigurale mir i nadzirale potpunu primjenu sporazuma. Podru㶜je 㶛e, ina㶜e, tijekom pri jelaznoga razdoblja biti demilitarizirano.

4. Prijelazna 㶛e uprava omogu㶛iti povratak izb jeglica i raseljenih osoba njihovim domov ima. Isto 㶛e tako poduzeti sve što je potreb no za ponovnu uspostavu hrvatskih institucija u podru㶜ju (kao što su telefonske usluge, pošte, banke, komunalije, mirovinski uredi, uredi za putovnice i državljanstvo, itd.).

5. Prijelazna 㶛e uprava uspostaviti prijelazne policijske snage u kojima 㶛e sudjelovati Hrvati i Srbi. Druge etni㶜ke skupine tako㶟er 㶛e sud jelovati u policijskim snagama u podru㶜jima u kojima su prisutne.

6. Sve razine Vlade Republike Hrvatske poštivat 㶛e me㶟unarodno priznata ljudska prava i te meljne slobode.

7. Svi hrvatski državljani i osobe koje ispunjavaju uvjete za hrvatsko državljanstvo, uklju㶜uju㶛i sve izbjeglice i raseljene osobe, imaju pravo slobodno se vratiti u svoja mjesta stanovanja i živjeti ondje u sigurnim uvjetima.

8. Sve osobe imaju pravo na povrat imovine koja im je oduzeta na nezakonit na㶜in ili koju su 100

bili prisiljeni napustiti, kao i na naknadu za svaku imovinu koja im ne može biti vra㶛ena.

9. Pravo na povratak, povrat imovine, naknadu za imovinu koja ne može biti vra㶛ena i pomo㶛 u obnovi ošte㶛ene imovine bit 㶛e jednako dostupni svim hrvatskim državljanima i osobama koje ispunjavaju uvjete za hrvatsko državljanstvo bez obzira na etni㶜ku pripad nost.

10. Me㶟unarodna 㶛e zajednica pružiti jamstva za zaštitu ljudskih prava ustanovljenih rješenjem i uvjete zaštite tih prava. Ta 㶛e jamstva obuh vatiti prisutnost me㶟unarodnih promatra㶜a tijekom dogovorenoga razdoblja u podru㶜ju, za vrijeme i nakon prijelaznoga razdoblja. Nji hovo djelovanje ne㶛e biti sprje㶜avano.

11. Nakon završetka prijelaznoga razdoblja održat 㶛e se izbori za tijela lokalne uprave.

TEMELJNI SPORAZUM O ISTO㶏NOJ SLAVONIJI, BARANJI I ZAPADNOME SRIJEMU Strane su se složile: 1. Postojat 㶛e prijelazno 12-mjese㶜no razdoblje koje može biti produženo najduže na još jedno razdoblje istoga trajanja ako to zatraži jedna od strana.

2. Od Vije㶛a sigurnosti UN-a traži se da us postavi Prijelaznu upravu koja 㶛e upravljati tim podru㶜jem tijekom prijelaznoga razdoblja u interesu svih osoba koje žive ili se vra㶛aju na to podru㶜je.

3. Od Vije㶛a sigurnosti UN-a traži se da tije kom prijelaznoga razdoblja odobri razmještanje me㶟unarodnih snaga koje bi održavale mir i sigurnost u podru㶜ju i pomagale u ostvarenju sporazuma. Podru㶜je 㶛e biti demilitarizirano u skladu s planom i postupcima me㶟unarodnih snaga. Demilitarizacija 㶛e biti završena ne kas nije od 30 dana nakon razmještanja me㶟unarodnih snaga i policije ili u suglasnosti s Prijelaznom upravom.

4. Prijelazna 㶛e uprava osigurati mogu㶛nost pov ratka izbjeglica i prognanika u njihove domove. Sve osobe koje su napustile ili su

došle na spomenuto podru㶜je, a prije su imale stalno prebivalište u Hrvatskoj, imat 㶛e ista prava kao i drugi stanovnici tog podru㶜ja.

Prijelazna 㶛e uprava tako㶟er poduzeti potrebne korake za ponovnu uspostavu i nor malno funkcioniranje svih javnih službi na tom podru㶜ju bez odgode.

5. Prijelazna 㶛e uprava pomo㶛i u uspostavi i osposobljavanju privremenih policijskih sna ga, izgradnji profesionalizma u policiji i us postavi povjerenja me㶟u etni㶜kim zajednica ma.

6. Na podru㶜ju 㶛e na najvišim razinama biti po štivana me㶟unarodno priznata ljudska prava i temeljne slobode.

7. Sve osobe imaju pravo slobodno se vratiti u mjesta svoga prebivališta na podru㶜ju i u nji ma sigurno živjeti. Sve osobe koje su napustile podru㶜je ili došle u njega, a prije su imale stal no prebivalište u Hrvatskoj, imaju pravo živje ti na podru㶜ju.

12. Ne kasnije od 30 dana prije isteka prijela znoga razdoblja Prijelazna 㶛e uprava orga nizirati izbore za tijela lokalne vlasti, uklju㶜u ju㶛i op㶛ine, distrikte i županije, te pomo㶛i da srpska zajednica imenuje zajedni㶜ko Vije㶛e op㶛ina. Od me㶟unarodnih organizacija i in stitucija (npr. OESS i UN) i zainteresiranih dr žava traži se da nadziru izbore.

13. Vlada Republike Hrvatske potpuno 㶛e sura㶟i vati s Prijelaznom upravom i me㶟unarodnim snagama. Tijekom prijelaznoga razdoblja hr vatska 㶛e Vlada odobriti prisutnost me㶟una rodnih promatra㶜a duž me㶟unarodnih grani ca podru㶜ja kako bi se olakšala sloboda kreta nja osobama preko postoje㶛ih grani㶜nih prije laza.

14. Ovaj sporazum stupa na snagu nakon što Vi je㶛e sigurnosti usvoji rezoluciju koja 㶛e pozi tivno odgovoriti na zahtjeve iz sporazuma.

Potpisali 12. studenoga 1995.: Izvor: http://www.snv.hr/pdf/erdutski_sporazum.pdf

8. Sve 㶛e osobe imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta nezakonitim postupcima ili koju su morali napustiti silom te na pravednu naknadu za vlasništvo koje im ne može biti vra㶛eno.

9. Pravo na povrat imovine, naknadu za imovinu koja ne može biti vra㶛ena te pomo㶛 u obnovi uništene imovine bit 㶛e jednako dostupna svim osobama bez obzira na etni㶜ku pripad nost.

10. Od zainteresiranih zemalja i organizacija traži se da poduzmu sve što je potrebno kako bi unaprijedili ispunjavanje odredaba sporazu ma. Nakon isteka prijelaznoga razdoblja i u skladu s uspostavljenom praksom, me㶟una rodna 㶛e zajednica obavljati nadzor i izvje štavati o poštivanju ljudskih prava u podru㶜ju na duži rok.

11. Osim toga, od zainteresiranih zemalja i orga nizacija traži se da uspostave povjerenstvo koje 㶛e biti ovlašteno za nadzor nad primje nom sporazuma, posebno njegovih odredaba o ljudskim i gra㶟anskim pravima, te ovlašte no da istražuje sve tvrdnje o kršenju sporazu ma i daje prikladne preporuke.

MILAN MILANOVI㶎, vo㶟a srpskoga pregovara㶜koga izaslanstva

HRVOJE ŠARINI㶎, vo㶟a izaslanstva hrvatske Vlade

Svjedoci: THORVALD STOLTENBERG, posrednik Ujedinjenih naroda, i PETER GALBRAITH (desno), veleposlanik Sjedinjenih Ameri㶜kih Država u Republici Hrvatskoj

101

PRIJELAZNA UPRAVA UJEDINJENIH NARODA ZA ISTO㶏NU SLAVONIJU, BARANJU I ZAPADNI SRIJEM

suradnji s UNHCR-om, svojom nazo㶜noš㶛u održava mir i sigurnost u regiji te na druge na㶜ine pomaže u ostvarenju Temeljnoga sporazuma.

(UNTAES)

Civilna sastavnica uspostavlja privremene policijske snage, definira njihovu strukturu i veli㶜inu, razvija program osposobljavanja i nadgleda njegovu primjenu, prati postupke vezane uz prijestupnike i zatvorski sustav; preuzima zada㶛e u svezi s državnom upravom i funkcioniranjem javnih službi; olakšava povratak izbjeglica, pomaže organizaciju i održavanje izbora i potvr㶟uje rezultate. Ta je sastavnica tako㶟er zadužena da poduzme druge aktivnosti relevantne za Temeljni sporazum, uklju㶜uju㶛i pomo㶛 u koordinaciji planova za razvoj i ekonomsku obnovu regije i pra㶛enje rada stranaka u skladu s preuzetim obvezama o poštivanju najviših standarda ljudskih prava i temeljnih sloboda, promicanje atmosfere povjerenja me㶟u svim lokalnim stanovnicima bez obzira na njihovo etni㶜ko podrijetlo, pra㶛enje i olakšavanje razminiranja pojedinih podru㶜ja unutar regije i održavanje poslova javnih službi. UNTAES 㶛e tako㶟er u sklopu svoga mandata sura㶟ivati s Me㶟unarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.

12. studenoga 1995. Temeljnim sporazumom o podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema postavljen je temelj mirne reintegracije tog podru㶜ja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Zemljopisno podru㶜je UNTAES-a Sporazum od Vije㶛a sigurnosti zahtijeva da se za regiju uspostavi Prijelazna uprava tijekom prijelaznoga 12-mjese㶜noga razdoblja, daju ovlasti me㶟unarodnim snagama za održavanje mira i sigurnosti u tom razdoblju i na druge na㶜ine pomogne u ostvarenju sporazuma.

U sije㶜nju 1996. Ujedinjeni su narodi osnovali novu mirovnu misiju u Republici Hrvatskoj koja 㶛e djelovati u isto㶜noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu (UNTAES) na temelju Poglavlja VII. Povelje UN-a. Vije㶛e sigurnosti imenovalo je Povjerenstvo za izradu Temeljnoga sporazuma o regiji izme㶟u Vlade Republike Hrvatske i lokalnih srpskih vlasti, koji je potpisan 12. studenoga 1995. u Erdutu.

Vije㶛e sigurnosti usvojilo je Rezoluciju 1037 (1996) kojom je utemeljena Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda za isto㶜nu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) za po㶜etno 12-mjese㶜no razdoblje s odobrenih 5.000 vojnika.

Države 㶜lanice ovlaštene su djelovati na nacionalnoj razini ili u regionalnim organizacijama poduzimaju㶛i sve potrebne mjere, uklju㶜uju㶛i i blisku zra㶜nu potporu u obrani ili pomo㶛 pri povla㶜enju snaga UNTAES-a, ako to bude potrebno. Takve bi se akcije temeljile na zahtjevu UNTAES-a i bile bi uskla㶟ene s postupcima propisanim od Ujedinjenih naroda.

Ve㶛 30. svibnja 1996. godine Vije㶛e sigurnosti utemeljuje tri nove misije u bivšoj Jugoslaviji: •

Misija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovi ni - UNMIBH, unutar koje djeluju Me㶟unarodne policijske snage (UNIPTF), usvajanjem Rezolu cije 1035 (1995.) od 21. prosinca 1995.;

•

Misija Ujedinjenih naroda na poluotoku Prev laci - promatra㶜i u UNMOP-u, usvajanjem Re zolucije 1038 (1996.) od 15. sije㶜nja 1996.,

•

Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u isto㶜noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu (UNTAES), usvajanjem Rezolucije 1037 (1996.) od 15. sije㶜nja 1996.

UNTAES je uspostavljen 15. sije㶜nja 1996. za po㶜etno 12-mjese㶜no razdoblje, a 㶜ini ga vojna i civilna sastavnica.

Vojna sastavnica nadzire i olakšava demilitarizaciju regije; nadzire dobrovoljan i siguran povratak izbjeglica i raseljenih osoba u njihove domove u 102

UNTAES I DAYTON - PARIŠKI SPORAZUM: ŠIRI OKVIR ZA MIR 21. studenoga 1995. u gradu Daytonu (SAD) Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija nakon 㶜etiri godi-

Vije㶛e sigurnosti odlu㶜ilo je da 㶛e mandat UNCROa u Hrvatskoj biti okon㶜an do 15. sije㶜nja 1996., nakon 㶜ega 㶛e biti raspore㶟ene snage UNTAES-a.

Vije㶛e traži od glavnoga tajnika da pripremi izvješ㶛e o svim aspektima osnivanja Vije㶛a Prijelazne uprave i mirovnih snaga za provedbu Temeljnoga sporazuma.

Dana 20. svibnja 1996. snage UNTAES-a potpuno su raspore㶟ene. Prijelazni upravitelj Jacques Klein najavio je da 㶛e proces demilitarizacije regije zapo㶜eti 21. svibnja 1996. u 12,00 sati po lokalnome vremenu. Nakon 30 dana, 20. lipnja 1996., proces demilitarizacije uspješno je okon㶜an. Na dan 30. rujna 1997. 30 zemalja poslalo je 2.847 uniformiranih osoba za potrebe UNTAES-a: 2.346 vojnika, 404 policajca i 97 vojnih promatra㶜a.

Grad DAYTON (SAD)

ne rata parafirale su Op㶛i okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat kao Mirovni sporazum ili Daytonski mirovni sporazum.

Sporazumom potpisanim u Parizu 14. prosinca 1995. utemeljene su nove multinacionalne provedbene snage IFOR te civilne policijske snage koje su razmještene u Bosni i Hercegovini, odobrene od Vije㶛a sigurnosti, radi vojne i regionalne stabilizacije predvi㶟ene Mirovnim sporazumom.

Sporazum je tako㶟er usmjeren na rješavanje situacije u isto㶜noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu.

Londonska mirovna konferencija mobilizira me㶟unarodnu zajednicu 8. i 9. prosinca 1995. Mirovna konferencija u Londonu usvojila je Londonske zaklju㶜ke koji su mobilizirali me㶟unarodnu zajednicu u potpori novoj mirovnoj inicijativi za Bosnu i Hercegovinu.

Konferencija se složila da mirovni sporazum treba omogu㶛iti uspješnu primjenu Temeljnoga sporazuma o isto㶜noj Slavoniji. Tako㶟er je odlu㶜eno da treba uložiti dodatne napore za brzo pronalaženje i razmještanje me㶟unarodnih snaga potrebnih za prijelazno razdoblje u isto㶜noj Slavoniji.

U Rezoluciji 1025 (1995.) od 30. studenoga 1995.

U postrojbama su sudjelovali vojnici iz sljede㶛ih zemalja: Argentina, Austrija, Bangladeš, Belgija, Brazil, 㶏eška, Danska, Egipat, Fidži, Finska, Gana, Indonezija, Irska, Jordan, Kenija, Litva, Nepal, Nizozemska, Novi Zeland, Nigerija, Norveška, Pakistan, Poljska, Ruska Federacija, Slova㶜ka, Švedska, Švicarska, Tunis, Ukrajina i Sjedinjene Ameri㶜ke Države.

Zapovjednik snaga UNTAES-a na㶜elnik je vojnih promatra㶜a i na㶜elnik policije General bojnik Willy Hanset iz Belgije naslijedio je general bojnika Josefa Schoupsa, tako㶟er iz Belgije. Brigadni general Purwadi iz Indonezije na㶜elnik je vojnih promatra㶜a. Brigadir Walter Fallmann iz Austrije na㶜elnik je policije UNTAES-a.

Usvajanjem Rezolucije 1079 (1996.) 15. studenoga 1996. Vije㶛e sigurnosti produžilo je mandat UNTAES-a za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997.

Na dan 11. studenoga 1996. u snagama Prijelazne policije (TPF) bilo je 1.596 policajaca, od 㶜ega 1.365 Srba i 231 Hrvat.

Po㶜etkom prosinca 1996. uspostavljene su prijelazne carinske i grani㶜ne službe koje 㶜ine Srbi i Hrvati (sli㶜no Prijelaznoj policiji) i raspore㶟ene su na svim me㶟unarodnim grani㶜nim prijelazima u regiji. Glavni je tajnik u svome izvješ㶛u o stanju u Hrvatskoj istaknuo da je uloga UNTAES-a pratiti imigracijske procese, carinske i policijske kon103

trole granica na pet prijelaza sa SRJ i na Udvaru - prijelazu s Ma㶟arskom. U prosjeku oko 25.000 do 30.000 ljudi i 12.000 vozila koristiti se tim prijelazima svaki dan. Ilegalni izvoz drva iz regije i promet oplja㶜kane robe na tim su prijelazima prestali. UNTAES kao vojna sastavnica ne obavlja grani㶜ne poslove - hrvatski dužnosnici preuzeli su odgovornost za kontrolu me㶟unarodnih granica.

Uloga UNTAES-a bit 㶛e grani㶜ni monitoring kojim 㶛e se osigurati slobodno kretanje svih osoba, bez obzira na nacionalnu pripadnost, i carinska kontrola.

U Rezoluciji 1120 (1997), koja je usvojena 11. srpnja 1997., Vije㶛e sigurnosti potvrdilo je pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Republike Hrvatske da se vrate u svoje domove u cijeloj Hrvatskoj. Vije㶛e je pozvao Hrvatsku da odmah ukloni administrativne i pravne zapreke za povratak izbjeglica i raseljenih osoba. Vije㶛e je podsjetilo lokalno srpsko stanovništvo u isto㶜noj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu na važnost nastavka konstruktivnoga odnosa prema reintegraciji regije i potrebu suradnje s Vladom Republike Hrvatske. Istom rezolucijom Vije㶛e je produžilo mandat UNTAES-a do 15. sije㶜nja 1998.

Potvr㶟en je i plan za postupni prijenos izvršnih ovlasti prijelaznoga upravitelja na civilnu upravu u regiji. Vije㶛e je dalje odobrilo plan restrukturiranja UNTAES-a radi povla㶜enja vojne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada 1997.

Hrvatska ratificirala Sporazum Radne skupine za povratak prognanika Sporazum Radne skupine o operativnim postupcima povratka, koji potanko razra㶟uje program povratka hrvatskih gra㶟ana njihovim domovima u cijeloj Hrvatskoj, potpisala je Republika Hrvatska 27. travnja 1997. Tim programom utvr㶟eni su mehanizmi kojima 㶛e se osigurati jednak pristup i jednak tretman za sve hrvatske gra㶟ane bez obzira na etni㶜ku pripadnost i utvrditi za sve identi㶜an pravni status povratnika . Prema sporazumu Hrvatska 㶛e, u suradnji s me㶟unarodnom zajednicom, osnovati agenciju za posredovanje u prodaji ili razmjeni imovine za pravne vlasnike koji se više ne žele nastaniti u svojoj nekretnini. Radna 㶛e skupina razraditi koncept Banke podataka o zemljištu . Hrvatska, UNTAES-a i UNHCR zatražit 㶛e me㶟unarodna financijska sredstva nužna za ostvarenje povratka.

104

Hrvatsko Državno povjerenstvo za uspostavu ustavnopravnoga poretka nakon mandata UNTAES-a Dana 1. svibnja 1997. hrvatski predsjednik Franjo Tu㶟man najavio je osnivanje Državnoga povjerenstva za uspostavu ustavnopravnoga poretka Republike Hrvatske u podru㶜jima Osje㶜ko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, koje su trenutno pod upravom UNTAES-a. Gospodin Jure Radi㶛, ministar razvitka i obnove, imenovan je voditeljem Povjerenstva. Državno 㶛e povjerenstvo sura㶟ivati s UNTAES-om u koordinaciji i nadzoru rada svih tijela državne uprave - županije, gradova i op㶛ina - u svezi s mirnom reintegracijom isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

U predsjedni㶜koj Izjavi Vije㶛a sigurnosti od 20. listopada 1997. (S/PRST/1997/48) isti㶜u se i odobravaju napori koje je poduzela Hrvatska, uklju㶜uju㶛i i nedavne sporazume o obrazovanju, napredak u reintegraciji pravosu㶟a, Zakon o konvalidaciji, priznavanje prava umirovljenika, pomo㶛 jedinicama lokalne samouprave, gradovima i op㶛inama i prihva㶛anje odredaba UNTAES-a o 25 slu㶜ajeva ratnih zlo㶜ina. Vije㶛e je tako㶟er ohrabreno intenziviranjem suradnje s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Vije㶛e sigurnosti i dalje 㶛e pratiti uskla㶟uje li Vlada Republike Hrvatske odre㶟ena zakonska podru㶜ja. Vije㶛e je istaknulo važnost uklanjanja svih pravnih i administrativnih zapreka za ubrzani dobrovoljni dvosmjerni povratak raseljenih osoba i izbjeglica njihovim domovima. Vije㶛e je pozvalo Vladu Republike Hrvatske da neposredno utje㶜e na Ustavni sud kako bi se usvojio Zakon o privremenome preuzimanju i upravljanju odre㶟enom imovinom, potaknuo povratak izbjeglica u njihove domove i pružila pomo㶛 u obnovi. U svezi s tim Hrvatska mora hitno u㶜initi velike napore kako bi stvorila uvjete za uspješan završetak mandata UNTAES-a. Lokalno srpsko stanovništvo tako㶟er mora aktivnije sudjelovati u procesu reintegracije.

Vije㶛e je odobrilo zadržavanje UNCIVPOL-a i UNMO-a na sadašnjoj razini do kraja mandata UNTAES-a i istaknulo da je potrebno riješiti pitanje nastavka djelovanja policijskih promatra㶜a. Vije㶛e je pozdravilo blisku suradnju izme㶟u UNTAES-a

i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) u Hrvatskoj.

Kona㶜no, Vije㶛e sigurnosti zajedni㶜ki je procijenilo, na temelju Izvješ㶛a glavnoga tajnika, kako ima dovoljno vremena da Hrvatska potpuno ispuni svoje obveze i prije 15. sije㶜nja 1998. i pozvalo Hrvatsku da udvostru㶜i svoje napore u preostalome vremenu.

Dana 22. listopada 1997. novi prijelazni upravitelj UNTAES-a William Walker sastao se s hrvatskim predsjednikom Franjom Tu㶟manom, koji je istaknuo da je Hrvatska spremna ispuniti sve obveze i u㶜initi sve što je potrebno kako bi se stvorili uvjeti za trajno pomirenje i suživot sa srpskom nacionalnom manjinom i nakon odlaska UNTAES-a. U predsjedni㶜koj Izjavi od 20. listopada 1997. napominje se kako je preostalo dovoljno vremena da Hrvatska ispuni svoje obveze i prije 15. sije㶜nja 1998.

Sporazum o reintegraciji regionalnoga zdravstvenoga sustava Dana 3. prosinca 1997. hrvatski ministar zdravstva potpisao je Sporazum o reintegraciji regionalnoga zdravstvenoga sustava, koji jam㶜i jednaka prava prava na zapošljavanje regionalnih zdravstvenih radnika i puno financiranje zdravstvenoga sustava. Time je i svim stanovnicima zajam㶜en ravnopravan pristup zdravstvenoj zaštiti. Do 1. lipnja 1998. svi se hrvatski gra㶟ani u podru㶜ju molraju prijaviti za zdravstveno osiguranje.

Vije㶛e sigurnosti odlu㶜uje osnovati Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatra㶜a Rezolucijom 1145 (1997.) od 19. prosinca 1997.

Vije㶛e sigurnosti odlu㶜ilo je osnovati Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatra㶜a na 9-mjese㶜no razdoblje po㶜evši od 16. sije㶜nja 1998., dakle nakon što UNTAES okon㶜a svoju misiju, odnosno prije no što hrvatska policija preuzime nadzor nad povratkom prognanika u Podunavlje.

Istom rezolucijom Vije㶛e sigurnosti izrazilo je svoju punu potporu da UNTAES završi mandat 15. sije㶜nja 1998. Vije㶛e je ponovilo trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, utvr㶟enu Temeljnim

sporazumom, da poštuje najviše standarde ljudskih prava i temeljnih sloboda te ponovno potvrdilo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Hrvatske da se vrate u svoje domove.

Vije㶛e je pozdravilo napredak postignut u procesu mirnoga dvosmjernoga povratka prognanika i izbjeglica u regiji.

Ispunjeni osnovni ciljevi U Izvješ㶛u Vije㶛u sigurnosti od 4. prosinca 1997.

(S/1997/953) glavni tajnik istaknuo je da se, tijekom razdoblja Prijelazne uprave koje je bilo predvi㶟eno Temeljnim sporazumom, razvio konsenzus izme㶟u Republike Hrvatske, lokalnih srpskih vo㶟a i Savezne Republike Jugoslavije o BOUTROS BOUTROS GHALI, dvjema klju㶜nim glavni tajnik UN-a to㶜kama: -

prvo, da je UNTAES ispunio osnovne ciljeve zbog kojih je osnovan,

-

i drugo, iako su obje strane postigle mnogo toga, Hrvatska ipak nije ispunila sve svoje obveze.

Hrvatska je Vlada od listopada uložila velike napore kako bi uvjerila svoje gra㶟ane u nužnost ispunjenja preuzetih obveza. Analiza uspjeha UNTAES-a u cjelini u posljednje dvije godine pokazala je da je proces mirne reintegracije pozitivno utjecao na mir u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. UNTAES je stvorio stabilnost potrebnu da bi Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija normalizirale odnose i sklapale bilateralne sporazume, uklju㶜uju㶛i uspostavu mekoga grani㶜noga režima i normalnih komercijalnih i prometnih veza bitnih za puni gospodarski razvoj podru㶜ja uz granicu Dunava.

Zahvaljuju㶛i UNTAES-u situacija na tom podru㶜ju nije imala negativan u㶜inak na situaciju u Bosni i Hercegovini.

105

Unutar podru㶜ja koje je kontrolirao UNTAES nije bilo velikih odlazaka izbjeglica iz regije i reintegracija je bila mirna. Demilitarizacija je završena 20. lipnja 1996.

UNTAES je uspješno organizirao i nadzirao održavanje lokalnih i regionalnih izbora 13. i 14. travnja 1997. U drugoj polovici 1997. oko 6.000 Hrvata i 9.000 Srba vratilo se u svoje predratne domove. Zahvaljuju㶛i 㶜vrstoj suradnji s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ekshumirana je grobnica na Ov㶜ari i uhi㶛eni su optuženi ratni zlo㶜inci.

Kako bi se zajam㶜ila sigurnost i pripremilo lokalno stanovništvo za puni prijenos vlasti na Republiku Hrvatsku, UNTAES je tijekom svoga mandata zastupao politiku pregovaranja o primjeni sporazuma s Vladom Republike Hrvatske nakon UNTAES-a. Usvojeni su: -

Temeljni sporazum o regiji (Erdutski sporazum), potpisan 12. studenoga 1995;

-

Jamstvo o pravima javnih djelatnika (16. - 19. prosinca 1996.),

-

Zakon o konvalidaciji (22. rujna 1997.),

-

Sporazum o Hrvatskome zavodu za mirovinsko osiguranje (29. svibnja 1997.);

-

Izjava o odgojnim certifikatima (11. ožujka 1997.),

-

Deklaracija o pravima obrazovanja manjina (6. kolovoza 1997.),

-

Zajedni㶜ke izjave o reintegraciji sustava zapošljavanja (11. rujna 1997.),

-

Zajedni㶜ke izjave o reintegraciji sustava socijalne skrbi (11. rujna 1997.),

-

organizacija Zajedni㶜koga vije㶛a op㶛ina (23. svibnja 1997.) i

-

Deklaracija o uvjetima za reintegraciju (30. rujna 1997.)

pravosudnu

Sve 㶛e to, zajedno s odredbama Ustava Republike Hrvatske i sporazumima prema kojima je Vlada Republike Hrvatske sama me㶟unarodno odgovor106

na pružati sveobuhvatna politi㶜ka i institucionalna jamstva, ako se dosljedno primjenjuje, omogu㶛iti žiteljima regije da ostvaruju svoja prava i obveze slobodno, kao ravnopravni gra㶟ani Republike Hrvatske.

Prema mišljenju glavnoga tajnika hrvatske su vlasti odgovorne za uspješan završetak mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi. Treba istaknuti dva bitna uvjeta za postizanje dugoro㶜nih ciljeva Vije㶛a sigurnosti: prvo, bezrezervna odlu㶜nost Hrvatske da reintegrira gra㶟ane srpske nacionalnosti, i drugo, me㶟unarodna zajednica mora nastaviti stalno pratiti ispunjava li Hrvatska preuzete obveze.

U razdoblju nakon okon㶜anja misije UNTAES-a brojne me㶟unarodne organizacije pratit 㶛e ispunjava li Hrvatska preuzete obveze i pruža li sigurnost stanovništvu u regiji. Bez nastavka me㶟unarodnoga angažmana postoji opravdan rizik da bi mandat misije UNTAES-a mogao završiti prerano.

S tim u svezi glavni tajnik pozdravio je raspore㶟ivanje dugoro㶜ne misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju u Europi (OESS) i stalnu nazo㶜nost i podršku UNHCR-a diljem Hrvatske.

S obzirom na sve spomenuto, glavni tajnik smatra da bi UNTAES trebao završiti svoju misiju kako je prvobitno bilo predvi㶟eno: preporu㶜uje se okon㶜anje misije 15. sije㶜nja 1998. On je ujedno preporu㶜io da Vije㶛e sigurnosti osnuje Skupinu za podršku od 180 civilnih policajaca za nastavak pra㶛enja rada hrvatske policije u Podunavlju, posebice u svezi s povratkom prognanika. Civilna 㶛e policija biti raspore㶟ena diljem Podunavlja i pružat 㶛e policijsku zaštitu tijekom 24 sata. Bit 㶛e uspostavljene tri zajedni㶜ke mobilne ophodnje u regiji. Sjedište Skupine za potporu bit 㶛e u Vukovaru, a djelovat 㶛e pod odgovornoš㶛u terenskih jedinica sa sjedištem u Zagrebu. Njihov 㶛e mandat biti ograni㶜en na 9-mjese㶜no razdoblje s mogu㶛noš㶛u prestanka mandata prije toga roka ako okolnosti to dopuste.

Glavni je tajnik u svezi s civilnim poslovima izjavio da je od 4. prosinca 1997. stanovnicima u regiji izdano više od 145.000 dokumenata o državljanstvu i 126.000 putovnica. Oko 900 žalbi protiv osporavanja državljanstva mjesecima je pred Upravnim sudom koji ih treba riješiti u㶜inkovito i pravedno.

VOJNA SASTAVNICA Program Vrati oružje službeno je zaklju㶜en 31. kolovoza 1997., iako 㶛e neki posjednici oružja pri vra㶛anju oružja i dalje biti usmjereni na vojne elemente UNTAES-a. Od po㶜etka programa Vrati oružje prikupljene su 8.152 puške, 742 protutenkovska raketna baca㶜a za višekratnu upotrebu, 5.330 jednokratnih protutenkovskih raketnih baca㶜a, 13.335 granata i gotovo 1,7 milijuna komada streljiva.

Prema mišljenju Glavnoga tajnika UN-a hrvatske su vlasti odgvorne za uspješan završetak mirne reintegracije regije i istinsko pomirenje ljudi.

(General KLEIN s potpredsjednikom vlade RH IVICOM KOSTOVI㶎EM)

Od 13. lipnja 1997. razminirano je 65.596.770 m² i više od 3.200 zgrada površine 138.421m². Prosje㶜no je 649 osoba bilo uklju㶜eno u razminiranje, kao i 152 razli㶜ita inženjerska stroja i pomagala.

Od mina su o㶜iš㶛ena zemljišta u mjestima Apševci, Lipovac, Podgra㶟e, Ceri㶛, Donje Novo Selo, Nijemci i Antunovac, željezni㶜ka pruga Vinkovci - Vukovar. Tijekom prošle godine za razminiranje u regiji pod kontrolom UNTAES-a potrošeno je više od 65 milijuna kuna.

IZVOR: Odjel za informiranje javnosti UN-a

Program Vrati oružje službeno je zaklju㶜en 31. kolovoza 1997., iako 㶛e neki posjednici oružja pri vra㶛anju oružja i dalje biti usmjereni na vojne elemente UNTAES-a. (Najviše teškog naoružanja bilo je u Vukovaru)

I 20 godina nakon rata mine su i dalje velika prijetnja sigurnosti gra㶟ana u nekadašnjim ratnim podru㶜jima u Republici Hrvatskoj

107

Beloga Manastira (21. svibnja),

KRATKA KRONOLOGIJA UNTAES-a 15. SIJE㶏NJA 1996. - 15. SIJE㶏NJA 1998.

Temeljni sporazum sklopljen izme㶟u Vlade Republike Hrvatske i lokalnih hrvatskih Srba u isto㶜noj Slavoniji potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu.

Rezolucijom Vije㶛a sigurnosti broj 1037 (1996) od 15. sije㶜nja 1996. ponovno je potvr㶟eno da su isto㶜na Slavonija, Baranja i zapadni Srijem sastavni dijelovi Republike Hrvatske, a istaknuta je i važnost punoga poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda u tim podru㶜jima. Vije㶛e postavlja misiju UNTAES-a na po㶜etno 12-mjese㶜no razdoblje i traži od glavnoga tajnika da imenuje prijelaznoga upravitelja s op㶛im ovlastima nad civilnom i vojnom sastavnicom misije. Vije㶛e tako㶟er odlu㶜uje da demilitarizacija regije treba biti dovršena u roku 30 dana od dana kada vojna sastavnica UNTAES-a, koja se sastoji od 5.000 vojnika, bude raspore㶟ena i postane operativna.

17. sije㶜nja 1996. Vije㶛e sigurnosti odobrava imenovanje generala Jacquesa Paula Kleina (SAD) za prijelaznoga upravitelja.

31. sije㶜nja 1996. Rezolucijom 1043 (1996) Vije㶛e sigurnosti odobrava se razmještanje 100 vojnih promatra㶜a.

1. ožujka 1996. glavni tajnik imenuje general bojnika Jozefa Schoupsa (Belgija) zapovjednikom snaga UNTAES-a.

U svibnju 1996. UNTAES pokre㶛e važne inicijative gospodarskoga razvoja regije. Me㶟u njima su: -

obnavljanje prometa autocestom Zagreb Beograd (7. svibnja),

-

rekonekcija Jadranskoga naftovoda izme㶟u Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (7. svibnja),

-

preuzimanje kontrole nad naftnim poljima u 佢eletovcima od paravojnih postrojbi Škorpion i rekonekcija na naftovod (14. svibnja),

108

rekonekcija telefonske linije izme㶟u Osijeka i

potpora sprje㶜avanju nezakonitoga oduzimanja imovine iz regije, uklju㶜uju㶛i i zabranu odvoza ilegalno izrezanoga drva vlakom.

20. svibnja 1996. UNTAES je potpuno razmješten.

31. svibnja 1996. u snagama je UNTAES-a 5.349 uniformiranih osoba, od toga 4.849 vojnika, 99 vojnih promatra㶜a i 401 pripadnik civilne policije.

21. svibnja 1996. prijelazni upravitelj objavljuje da je demilitarizacija regije zapo㶜ela u 12,00 sati po lokalnome vremenu.

20. lipnja 1996. proces demilitarizacije uspješno je završen. Sve teško naoružanje koje je pripadalo lokalnim Srbima uklonjeno je iz regije ili predano UNTAES-u na skladištenje.

27. lipnja 1996. zapovjednik snaga UNTAES-a Schoups, general Lon㶜ar, zapovjednik krajinske srpske vojske, i general De㶜ak, zapovjednik Hrvatske vojske, potvr㶟uju završetak procesa demilitarizacije.

Izme㶟u ožujka i lipnja 1996. UNTAES je pratio uklanjanje 93 tenka, 11 oklopnih transportera, 35 protutenkovskih sustava, 107 komada artiljerije, 123 minobaca㶜a i 42 protuavionske strojnice. 26. kolovoza general Schoups izjavio je kako je jedina postoje㶛a vojna organizacija u regiji vojna sastavnica UNTAES-a. Nema više vojne prijetnje.

On je tako㶟er uo㶜io kako je pristup pojedinim podru㶜jima u isto㶜noj Slavoniji olakšan zahvaljuju㶛i uspješnome razminiranju.

U kolovozu 1996. UNTAES otvara tržnicu na otvorenome na cesti izme㶟u Osijeka i Klise za susrete razdvojenih obitelji i trgovinu.

1. rujna 1996. zapo㶜inje ekshumacija masovne grobnice na Ov㶜ari u 㶜vrstoj suradnji s Me㶟unarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i pod stražom UNTAES-a.

20. rujna 1996. Vije㶛e sigurnosti pozdravlja odluku Vlade Republike Hrvatske o donošenju Zakona o oprostu i isti㶜e da se zakon mora po㶜eti primjenjivati bez odga㶟anja, na pravi㶜an na㶜in, uz puno poštivanje prava pojedinca.

2. listopada 1996. po㶜inje program Vrati oružje .

Program financira Vlada Republike Hrvatske, a ostvaruje ga vojna sastavnica UNTAES-a.

15. studenoga 1996. Rezolucijom 1079 (1996) Vije㶛e sigurnosti produžuje mandat UNTAES-a za šest mjeseci, do 15. srpnja 1997.

23. sije㶜nja 1997. glavni tajnik imenovao je general bojnika Williama Hanseta (Belgija) zapovjednikom snaga UNTAES-a, koji je na toj funkciji zamijenio general bojnika Schoupsa.

24. velja㶜e 1997. glavni tajnik izvješ㶛uje Vije㶛e sigurnosti da je programom Vrati oružje od njegova po㶜etka 2. listopada 1996. prikupljeno više od 15.000 oružja i 435.000 komada streljiva,.

14. ožujka 1997. UNTAES je doma㶛in Donatorske konferencije u Zagrebu na kojoj je sudjelovalo oko 200 predstavnika vlada, nevladinih organizacija, me㶟unarodnih organizacija, hrvatska Vlada i lokalne vlasti.

19. ožujka 1997. Vije㶛e sigurnosti izražava zabrinutost zbog presporoga napretka glede povratka hrvatskih Srba, raseljenih osoba i izbjeglica.

Vije㶛e poziva hrvatsku Vladu da poboljša uvjete za osobnu i gospodarsku sigurnost, ukloni birokratske zapreke za brže izdavanje dokumentacije svim srpskim obiteljima i omogu㶛i žurno rješavanje imovinskih pitanja. Vije㶛e tako㶟er traži da se omogu㶛i primjena Zakona o op㶛emu oprostu i stane na kraj samovoljnim uhi㶛enjima, posebice Srba u Hrvatskoj.

13. - 14. travnja 1997. UNTAES organizira izbore u regiji, što zna㶜i da prvi put od po㶜etka sukoba lokalno stanovništvo ima pravo biti legitimno zastupljeno u hrvatskome ustavnome i pravnome sustavu. Više od 150 promatra㶜a UNTAES-a razmješteno je na svim bira㶜kim mjestima. Odaziv bira㶜a ve㶛i je od o㶜ekivanoga: više od 72.000 glasa㶜a sudjelovalo je u izborima. Nije bilo incidenata ili dokaza o primjetnim prijevarama. Novoosnovana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) osvojila je apsolutnu ve㶛inu u 11 od 28 op㶛ina.

Prijelazni upravitelj potvrdio je rezultate izbora 22. travnja, koji su bili prihva㶛eni od svih glavnih stranaka.

27. lipnja 1997. agenti ICTY-a uz pomo㶛 UNTAESa uhitili su i prevezli u Haag Slavka Dokmanovi㶛a, kojega je ICTY 26. ožujka 1996. optužio za ratni zlo㶜in.

11. srpnja 1997. Rezolucijom Vije㶛a sigurnosti 1120 (1997.) produžen je mandat UNTAES-a do 15. sije㶜nja 1998. i odobren plan za postupni prijenos izvršne vlasti na civilnu upravu u regiji.

Vije㶛e podržava plan restrukturiranja UNTAES-a i povla㶜enje vojne sastavnice UNTAES-a do 15. listopada 1997.

1. kolovoza 1997. glavni tajnik imenuje Williama Walkera (SAD) za zamjenika prijelaznog upravitelja Jacquesa Paula Kleina.

31. kolovoza 1997. UNTAES završava prvu fazu povla㶜enja, pa u regiji ostaje 2.385 vojnika, 412 pripadnika civilne policije i 101 vojni promatra㶜.

2. listopada 1997. glavni tajnik izvješ㶛uje Vije㶛e sigurnosti da je u podru㶜ju UNTAES-a izdano 146.000 dokumenata o državljanstvu, 130.000 hrvatskih osobnih iskaznica i 126.000 putovnica.

Izme㶟u travnja i listopada 1997. više od 5.200 Srba vratilo se u svoje domove u Hrvatsku. Od tog se broja 965 vratilo koriste㶛i se tjednim konvojem koji su organizirali UNTAES, UNHCR i hrvatski Ured za prognanike i izbjeglice (ODPR).

Glavni je tajnik tako㶟er izvijestio da su vojni inženjeri UNTAES-a i Centar za protuminsko djelovanje razminirali više od 150 kilometara željezni㶜ke pruge, 75 km visokonaponskih vodova i 10 sela.

15. studenoga 1997. UNTAES završava drugu fazu povla㶜enja, pa u regiji ostaje manje od 800 vojnih osoba.

4. prosinca 1997. glavni je tajnik izvijestio Vije㶛e da postoji sljede㶛i konsenzus izme㶟u Vlade Republike Hrvatske, lokalnih Srba i Savezne Republike Jugoslavije: (1) UNTAES je uspješno ostvario osnovne ciljeve i zada㶛e u okviru svoje mo㶛i, ali (2) Hrvatska nije ispunila sve svoje obveze. Pre109

ce u svezi s povratkom raseljenih osoba.

ma mišljenju glavnoga tajnika Vlada Republike Hrvatske u listopadu i studenome 1997. u skladu sa svojim odlukama mora dodatno educirati svoje gra㶟ane. Velike su prekretnice: završetak demilitarizacije 20. lipnja 1996. osnivanje Prijelazne policije (TPF) 1. srpnja 1996.;

15. sije㶜nja 1998. UNTAES zaklju㶜uje svoj mandat pošto je ispunio svoj glavni cilj - mirnu reintegraciju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske nakon propisanoga roka od dvije godine.

-

održavanje lokalnih i regionalnih izbora 13. i 14. travnja 1997. te

Izvor: http://www.un.org/en/peacekeeping/missions/past/ untaes.htm

-

povratak oko 6.000 Hrvata i 9.000 Srba svojim domovima u drugoj polovici 1997.

-

Nadalje, u podru㶜ju UNTAES-a nema velikoga odlaska ni dolaska novih izbjeglica; reintegracija bila je mirna. Zahvaljuju㶛i 㶜vrstoj suradnji s Me㶟unarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ekshumirana je grobnica na Ov㶜ari i uhi㶛eni su ratni zlo㶜inci.

Analiziraju㶛i dvogodišnji mandat UNTAES-a, glavni tajnik isti㶜e da je proces reintegracije uspješno okon㶜an i može se smatrati pozitivnim presedanom za mir u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Kako bi Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija normalizirale svoje odnose, moraju sklapati bilateralne sporazume i ponovno uspostaviti normalne komercijalne i prometne veze.

U Borovu kod Vukovara prijelazni upravitelj hrvatskoga Podunavlja JACQUES PAUL KLEIN do㶜ekao je predsjednika Republike Hrvatske dr. FRANJU TU佢MANA

Zasluga je UNTAES-a i u tome što situacija u Hrvatskoj nije negativno utjecala na prilike u Bosni i Hercegovini.

Vije㶛e sigurnosti Rezolucijom 1145 (1997) od 19. prosinca 1997. izrazilo je odlu㶜nost da mandat UNTAES-a završi 15. sije㶜nja 1998. Vije㶛e je tako㶟er izrazilo svoju duboku zahvalnost prijelaznome upravitelju za njegove napore u promicanju mira, stabilnosti i demokracije u regiji te civilnome i vojnome osoblju UNTAES-a za njihovo zalaganje i postignu㶛a u procesu mirne reintegracije tog podru㶜ja u sastav Republike Hrvatske.

U vojnim postrojbama UN-a sudjelovao je veliki broj žena

Istodobno je Vije㶛e istaknulo trajnu obvezu Vlade Republike Hrvatske, koju je preuzela u skladu s Temeljnim sporazumom, da poštuje najviše standarde ljudskih prava i temeljnih sloboda te potvrdilo pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba podrijetlom iz Hrvatske na povratak u njihove domove.

Vije㶛e je potom osnovalo Skupinu za potporu od 180 civilnih policijskih promatra㶜a na 9-mjese㶜no razdoblje, po㶜evši od 16. sije㶜nja 1998., koja je pratila rad hrvatske policije u Podunavlju, posebi110

15. sije㶜nja 1998. godine sve㶜ano je završena najuspješnija misija u povijesti Ujedinjenih naroda - UNTAES, 㶜ime je na miran na㶜in hrvatsko Podunavlje vra㶛eno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske

OBJAVLJENO U MEDIJIMA ŠTO SU PISALI HRVATSKI MEDIJI O TIJEKU MIRNE REINTEGRACIJE HRVATSKOGA PODUNAVLJA 1996. - 1998. GODINE I REAKCIJAMA PROGNANIKA U PROGONSTVU

111

ENG ekipa HRT-a na terenu. (Na slici: HRT snimatelji: BRANKO CAHUN, BRANKO FLAJPAN, snimatelj i ton majstor)

ENG ekipa HRT-a na terenu. Snimanje dokumentarnog filma na Visu i Komiži 1996.-2004.

112

POVRATAK SMO OMOGU㶎ILI, NA SRBIMA JE DA DO佢U

svemu tome razgovaramo s predstojnikom Vladina Ureda za prognanike i izbjeglice mr. Damirom Zori㶛em.

•

Koliko je Vaš Ured primio, a koliko odobrio zahtjeva za povratak Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom Bljeska i Oluje ?

- Primili smo 34.000 takvih zahtjeva, a od toga je 18.000 zamolbi podnijeto našem Uredu, a ostali su nam zahtjevi dostavljeni posredstvom me㶟unarodnih i doma㶛ih humanitarnih organizacija i veleposlanstava. Tako je došlo do dupliranja zahtjeva za neke osobe. Nakon detaljne obrade utvrdili smo da je do sada povratak zatražen za 25.000 osoba. Do sada smo identificirali 13.496 osoba koje su predale zahtjeve i do 1. prosinca 1996. omogu㶛ili povratak 13.173 osoba.

•

Damir Zori㶛, predstojnik Vladina ureda za prognanike i izbjeglice (Ve㶜ernji list, 15. 1. 1997.)

Gradona㶜elnik Iloka Stipan Kraljevi㶛 proteklog je tjedna zahvalio prijelaznom upravitelju Kleinu što je omogu㶛io prvi povratak prognanika u Ilok. Sve㶛enik Ferdo Posavec zasad je i jedini povratnik u hrvatsko Podunavlje. Dok gotovo 100.000 Hrvata, Ma㶟ara i ostalih nesrba protjeranih iz Podunavlja broji ve㶛 šestu godinu u progonstvu, i do njih dopire nova optužba upu㶛ena Hrvatskoj.

Pomo㶛nik ameri㶜koga državnog tajnika John Cornblum nedavno re㶜e da 㶛e Hrvatska biti odgovorna ako projekt povratka u Podunavlje ne uspije, a hrvatskoj Vladi spo㶜itava da ne štiti preostalu srpsku manjinu i poru㶜uje da - ako želi osigurati povratak Hrvata - mora omogu㶛iti Srbima koji su u Podunavlje došli iz drugih dijelova Hrvatske povratak i sigurnost.

Na me㶟unarodnoj humanitarnoj vagi ugo㶟enoj po mjeri politike preteže problem povratka Srba iako su oni Hrvatsku napuštali ne slušaju㶛i pozive Predsjednika i Vlade da ostanu, dok su u agresiji na Hrvatsku Hrvati sustavno protjerivani i ubijani, a nitko im nikakvu sigurnost ne jam㶜i ni danas. O

Što, dakle, možete odvratiti na optužbe da Hrvatska ne dopušta povratak Srbima?

- Broj onih kojima odobravamo zahtjeve za povratak stalno raste. Neke organizacije na me㶟unarodnim skupovima poru㶜uju: Jest, Hrvatska je izdala 12.000 ili 13.000 dozvola, ali ti se Srbi nisu doista i vratili. Naše je da omogu㶛imo povratak, njihovo je da do㶟u. Me㶟u podnositeljima zahtjeva koje odobrava naš Ured najviše je onih gra㶟ana srpske nacionalnosti koji se vra㶛aju iz Jugoslavije, nešto manje iz srpskog entiteta u BiH, a još manje iz hrvatskog Podunavlja.

•

Kome je zahtjev za povratak odbijen, odnosno, koliko je istine u tvrdnjama da se vra㶛aju samo stari?

- Pa povratak su najviše i tražili stari ljudi! Otprilike polovica onih koji se vra㶛aju u Hrvatsku sa suglasnoš㶛u našeg Ureda stariji su od 50 godina.

Ali odobrili smo i zahtjeve za povratak i nekim mla㶟im muškarcima, za koje smo obaviješteni da su u kriminalisti㶜kim evidencijama. Takve smo osobe dužni, što smo i u㶜inili preko hrvatskog Veleposlanstva u Beogradu, obavijestiti kakav se postupak protiv njih vodi i oni su uredno potpisali da su primili takvu obavijest, no svejedno su tražili da se vrate u Hrvatsku. Kad se vrate, naravno, 㶜eka ih susret s MUP-om. Odbijali smo samo zahtjeve onih Srba 㶜iji ulazak u Hrvatsku nije u našoj, nego u nadležnosti diplomatsko-konzularnih predstavništava jer su kao strani državljani zapravo trebali tražiti vizu.

113

• U podacima iz Vašeg Ureda stoji da se u po sljednje vrijeme vra㶛a sve više osoba na temelju dokumenata, posebice domovnica koje se izdaju u hrvatskom Podunavlju.

- Dio ljudi koji su se nama obra㶛ali imali su hrvatske dokumente i zapravo ne trebaju našu suglasnost za povratak ako su državljani RH s dokumentima. Da se Srbi vra㶛aju u Hrvatsku na razne druge na㶜ine, potvrdio nam je i popis koje je naš Ured proveo u neslužbenim kanalima, pa i preko zelene granice . Malo zahtjeva stiglo nam je iz Podunavlja. Pismom sam obavijestio generala Kleina da smo spremni prihvatiti svakog tko se iz Podunavlja želi vratiti u ostale dijelove Hrvatske, bilo u svoju imovinu, bilo da mu je potrebna pomo㶛 u smještaju.

•

Doga㶟a li se da izbjeglice iz BiH ili prognanici moraju iseliti iz srpske ku㶛e u kojoj su privremeno smješteni zato što se vlasnik vratio u Hrvatsku?

- Da. Dogodilo se u Plaškom, Glini... U tom slu㶜aju tražimo odgovaraju㶛i drugi smještaj ili tim izbjeglicama ili vlasniku. Na oslobo㶟enim podru㶜jima u napuštenim ku㶛ama prognanika nema, ali ima izbjeglica s Kosova, iz Vojvodine, BiH, radi se o približno 30.000 ljudi. Oni ne mogu snositi krivnju za spor povratak drugih izbjeglica jer su i sami protjerani iz svojih domova, još se ne mogu vratiti i - trebaju zaštitu. 㶏esto se sve svodi na pritisak na Hrvatsku da se omogu㶛i povratak samo jednima, a ostaje otvoreno pitanje kako 㶛e se i kada vratiti, primjerice, banjalu㶜ki Hrvati ili Bošnjaci. Mi pak u Hrvatskoj ne možemo smatrati došljacima ili bespravno useljenima ljude koji su protjerani iz svojih domova u Banjaluci, Modri㶜i, Derventi, Kotor Varoši itd. I me㶟unarodna zajednica zna koliko je ljudi mirovnim pregovorima iz pojedinih podru㶜ja BiH ostalo izvan svojih mati㶜nih podru㶜ja. Nije jedino rješenje u tome da uvijek popuštaju Hrvati, a ostali da zauzimaju sve što mogu!

RAZORUŽAVANJE U LIPNJU (Ve㶜ernji list, travanj 1996.)

UNTAES-ov plan demilitarizacije isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema • 114

Demilitarizacija treba po㶜eti u razdoblju od 6.

do 30. svibnja i prema tome mora završiti tijekom lipnja • •

Provedba u tri faze Sada se gubi svaka sumnja da ne㶛e biti provedena mirna reintegracija tog podru㶜ja - rekao je general bojnik Slavko Bari㶛

OSIJEK - Demilitarizacija okupiranog podru㶜ja isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema mora završiti u roku od 30 dana. Proces po㶜inje najkasnije nakon 30 dana od takve obavijesti generalnog tajnika UN-a koju 㶛e na㶜initi na temelju procjene generala Kleina da je vojna komponenta spremna preuzeti nadzor. To zna㶜i da demilitarizacija treba po㶜eti u razdoblju od 6. do 30. svibnja i da prema tome treba završiti tijekom lipnja. Ina㶜e, do 1. svibnja svi vojni i policijski zapovjednici na tom podru㶜ju dužni su dostaviti UNTAES-u svu dokumentaciju o broju snaga i raspoloživim sredstvima.

Prvih deset dana demilitarizacije UNTAES 㶛e prikupljati informacije, odrediti svoje punktove, uništavati zapreke na cestama i osloboditi sve komunikacije. U drugoj fazi bit 㶛e zabranjeno kretanje svim vojnim i policijskim snagama, a u tre㶛oj snage UNTAES-a imat 㶛e i pravo uhi㶛enja osoba koje se ne ponašaju sukladno Planu generala Kleina, kao i pravo na pretragu vozila i stambenih objekata.

Prikupljanje naoružanja je dragovoljno, organizirano uz suradnju mjesnih zapovjednika i UNTAES-a. Me㶟utim, to oružje ne㶛e pripasti hrvatskim vlastima, što i nije šteta jer sve što valja ve㶛 je odneseno u Srbiju.

UNTAES RUŠI BUNKERE I ZATRPAVA ROVOVE (Glas Slavonije, 12. 4. 1996.)

Iznošenjem ovih podataka o procesu demilitarizacije, na ju㶜erašnjoj konferenciji za novinare general bojnik Slavko Bari㶛, izaslanik Predsjednika RH u Uredu privremene uprave i voditelj provedbenog odbora za vojna pitanja, predstavio je Plan i program demilitarizacije hrvatskog Podunavlja koji je 15. travnja donio general Jacques Klein, upravitelj Prijelazne uprave, te ga proslijedio na hrvatsku i srpsku stranu.

- Sada se gubi svaka sumnja da ne㶛e biti provedena mirna reintegracija tog podru㶜ja. General Klein 㶛e sve u㶜initi da ona uspije, a svijet 㶛e se uvjeriti da Hrvatska ne igra neku igru kako bi vojnim snagama ušla na to podru㶜je, nego je zaista spremna na suradnju. Hrvatska je danas spremna na ve㶛e kompromise jer smo daleko ja㶜i i stoga imamo dovoljno manevarskog prostora. Sigurno je da 㶛e biti otpora s druge strane, ali ne organiziranog i bitnog da eventualno onemogu㶛i mirnu reintegraciju.

Danas su se sastali generali De㶜ak i Lon㶜ar i odlu㶜ivali o sastavu provedbenih odbora na vojnoj razini i podjeli zone na sjever i jug. Sve se 㶜ini da se proces ubrza, pa smo stoga spremni i da se povu㶜emo s ovog podru㶜ja kada do㶟u sve snage UNTAES-a - rekao je general bojnik Slavko Bari㶛.

Trenutno je ipak najaktualniji proces deminiranja. Naime, nastoji se ovo podru㶜je RH uvrstiti u prioritetno u tom procesu, a najve㶛i pomaci o㶜ekuju se osnivanjem civilne tvrtke za deminiranje u 㶜emu je nositelj poslova Ministarstvo obnove i razvitka. Ve㶛 sada se javilo oko 700 osoba koje žele pro㶛i obuku za te poslove. Autocesta je deminirana, kao i dva metra sa strane, a S. Bari㶛 smatra da to nije dovoljno za sigurno prometovanje, nego se traži razminiranje po 15 metara uz cestu, kao i sve prilazne ceste. Deminiranje je izrazito skup proces. Strane tvrtke se javljaju i traže oko dva milijuna DEM za deminiranje 㶜etvornog kilometra.

Hrvatska Vlada je ipak osigurala dio sredstava, a o㶜ekuje se 50 milijuna dolara od Svjetske banke.

B. Vrboši㶛

KLEIN: Ne vidim i nemam informacija o iseljavanju Srba iz hrvatskog Podunavlja ili o njihovu naseljavanju na to podru㶜je. Moram re㶛i da su Schoupsovi vojnici na svakom mostu i rije㶜nom prijelazu.

-

SCHOUPS: Sve 㶛e oružje koje budem prikupio biti uništeno. Na raspolaganju nam je bliska potpora NATO-a. Ako zatreba, zatražit 㶛u je i ‒ dobiti.

KLISA - U okviru priprema za provedbu mirne reintegracije, hrvatski su novinari u srijedu još jednom boravili na okupiranom podru㶜ju RH. Tom su prigodom, zajedno sa srpskim novinarima, sudjelovali na konferenciji za novinare generala Jacquesa Paula Kleina, prijelaznog upravitelja, i Josepha Schoupsa, vojnog zapovjednika UNTAESa, te u radu okruglog stola posve㶛enog ulozi medija u budu㶛nosti hrvatskog Podunavlja. Tom je prigodom general Klein u nekoliko navrata upozorio novinare na zna㶜enje njihove rije㶜i u formiranju javnog mišljenja hrvatskog i srpskog naroda te zatražio od novinara punu potporu budu㶛im aktivnostima Prijelazne uprave i UNTAES-a. Prema njegovim rije㶜ima, novinari mogu uistinu mnogo pomo㶛i, ali i odmo㶛i procesu mirne reintegracije, u kojemu Klein inzistira na povratku hrvatskih prognanika njihovim ku㶛ama te na ostanku Srba u Hrvatskoj. Stoga ne 㶜udi kada isti㶜e kako 㶛e, u slu㶜aju sve 㶜eš㶛e spominjanoga mogu㶛eg odlaska Srba iz hrvatskog Podunavlja, to doživjeti kao neuspjeh. Klein je, tako㶟er, istaknuo kako su u hrvatskim i srpskim medijima dva puta bile napisane rije㶜i koje on nikada nije izrekao, a pripisane su mu.

115

KLEIN: RAT PO㶏EO U VUKOVARU, GDJE 㶎E I ZAVRŠITI (Glas Slavonije, 26. 3. 1996.)

㶛u im dobar te㶜aj. Na po㶜etku 㶛e dinar, kuna i njema㶜ka marku zajedno plivati , a krajem jeseni dinar 㶛emo zamijeniti i uvesti kunu u paritetu 1:1.

To zna㶜i da 㶛e vlasnici dinara profitirati, ali 㶛emo na taj na㶜in uvesti kunu preko no㶛i. Za mene je to pustolovina, ali sre㶛om volim pustolovine.

Nedavno je sudac Op㶛inskog suda u Belom Manastiru osudio 㶜ovjeka na osam godina zatvora.

Odmah sam mu napisao pismo da sam ja od 15. sije㶜nja klju㶜ni 㶜ovjek prijelazne uprave i da nijedan sudbeni proces nije dovršen dok ga ja ne potpišem i stavim pod UN-ov mandat.

Na katoli㶜ki Uskrs dovest 㶛u diplomatski zbor iz Zagreba u Ilok, u crkvu sv. Ivana Kapistrana i zvonit 㶛e zvona. Održat 㶛emo sve㶜anu misu, najaviti je i prenositi preko televizije, najavljuje optimisti㶜ni general Klein Beogradski dvotjednik objavljuje razgovor s UNovim privremenim upraviteljem nad isto㶜nom Slavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom, ameri㶜kim generalom Jacquesom Kleinom koji, uz ostalo, iznosi: - Vrlo sam zadovoljan sadašnjim u㶜inkom.

Za razliku od Bosne, ovdje nitko ne osporava da se radi o hrvatskom teritoriju. Znamo gdje je granica, nju su potvrdili me㶟unarodna za jednica i UN: jedino je sporno kako u miru prije㶛i sa srpske uprave na upravu hrvatskih vlasti. (...)

Koliko 㶛e, vremenski, trajati proces razvoja㶜enja?

- Mjesec dana. Srbima 㶛e biti dan rok od mjesec dana da izvuku teško oružje i raketne sustave. Srbi su pokušali rok produžiti za još 15 dana, ali sam im rekao da od toga nema ništa. General Schoups tako㶟er je bio vrlo jasan i kazao je Srbima: Što god na㶟em nakon mjesec dana, uništavam. Što nakon toga?

- E, nakon toga po㶜inju teško㶛e. Tada kre㶛e proces uvo㶟enja hrvatske civilne vlasti, uvo㶟enje kune kao nov㶜ane jedinice, školski sustav, sudstvo. Dat 116

Krajem godine IFOR odlazi iz Bosne. Ho㶛e li se to odraziti na Vas, ho㶛ete li biti oslabljeni?

- Stvar je obratna. Ja 㶛u za godinu dana pakirati kov㶜ege, a IFOR 㶛e u Bosni ostati još dugo vremena. Bosna s tri vlade, tri vojske, s pitanjima razgrani㶜enja, politi㶜kom strukturom koju gradi Carl Bildt... To se ne može provesti za godinu dana. Miloševi㶛a su sankcije gadno stisnule, a istodobno on ne želi nove srpske izbjeglice. Svaki Srbin koji do㶟e u Srbiju predstavlja gospodarski, ali i politi㶜ki problem i Miloševi㶛 to zna. Stoga je baš njemu u interesu da UN ovo pitanje riješi, da uvjeri Srbe da su zašti㶛eni. Što se predsjednika Tu㶟mana ti㶜e, za njega je ovo smiruju㶛e post-Daytonsko razdoblje; rat je dobiven i nema smisla gubiti hrvatske živote. Ako UN uspostavi suradnju, otvori granice, putove, sve 㶛e biti riješeno na miran na㶜in.

- Rat je po㶜eo u Vukovaru i završit 㶛e se u Vukovaru. Na katoli㶜ki Uskrs dovest 㶛u diplomatski zbor iz Zagreba u Ilok, u crkvu sv. Ivana Kapistrana i zvonit 㶛e zvona. Održat 㶛emo sve㶜anu misu, najaviti je i prenositi preko televizije. Neka se vidi što je sloboda vjeroispovijedi.

Obje strane misle da se granice moraju otvoriti, i to je ono što mi ulijeva optimizam. Gotovo 70 posto ljudi žrtve su svojih vo㶟a. Te ljude treba izvu㶛i na površinu i me㶟u njima tražiti nove vo㶟e. Prošlo je vrijeme zastrašivanja.

GENERAL BOJNIK SCHOUPS PREUZEO DUŽNOST ZAPOVJEDNIKA SNAGA UNTAES-a ZA HRVATSKO PODUNAVLJE Osigurati mir za budu㶛e generacije (Glas Slavonije, 15. 3. 1996.)

UNTAES je ovdje da osigura mir i poštovanje ljudskih prava, a to možemo u㶜initi samo ako postoji suradnja i tolerancija obje strane. Cilj nam je osigurati razumijevanje i mir za budu㶛e generacije - rekao je general bojnik Schoups.

KLISA - Predaja dužnosti dosadašnjeg zapovjednika sektora Istok, stožernog brigadira Freddyja van de Weghea, i postavljanje general bojnika Josepha Schoupsa za zapovjednika snaga UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje, doga㶟aj je od povijesnog zna㶜enja. On ozna㶜ava kraj užasnog sukoba na ovim prostorima koji je razdvojio obitelji, susjede i prijatelje.

Na po㶜etku smo vremena normalizacije življenja, vremena dijaloga. Rije㶜 je o zahtjevnom procesu za koji 㶛e biti potrebno mnogo strpljenja i tolerancije, no vjerujem da 㶛e nakon završetka naše misije hrvatsko Podunavlje biti ne samo pravni nego i stvarni dio Republike Hrvatske.

vatskoj, Ivica Vrki㶛, predstojnik Vladinog Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti na podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, i njegov zamjenik Mirko Tankosi㶛, general pukovnik 佢uro De㶜ak, zapovjednik Zbornog podru㶜ja 佢akovo, a sa srpske strane general major Dušan Lon㶜ar i Borislav Držaji㶛, predsjednik izvršnog vije㶛a tzv. Srijemsko-baranjske oblasti.

Stožerni je brigadir van de Weghe naglasio kako je sretan što podru㶜je hrvatskog Podunavlja napušta u trenutku kada perspektiva za budu㶛nost izgleda mnogo bolje nego onda kada je, prije jedanaest mjeseci, stupio na dužnost.

- Drago mi je, a što su potvrdile obje strane, da je naša nazo㶜nost i akcija uvelike pridonijela izbjegavanju ratne opcije. Generalu Schoupsu želim uspjeh u izvršavanju teškog mandata UNTAES-a, jer 㶛e njegov uspjeh biti znak da 㶛e lokalno pu㶜anstvo - Hrvati, Srbi i drugi živjeti zajedno u multietni㶜koj zajednici nakon ratnih patnji - rekao je stožerni brigadir van de Weghe.

Obra㶛aju㶛i se nazo㶜nima, general Schoups je naglasio kako velik broj uglednih gostiju okupljenih na ju㶜erašnjoj sve㶜anosti još jednom potvr㶟uje zanimanje i želju za o㶜uvanje mira na prostoru hrvatskog Podunavlja.

- UNTAES je ovdje da osigura mir, poštovanje ljudskih prava, a to možemo u㶜initi samo ako postoji suradnja i tolerancija obje strane. Cilj nam je osigurati razumijevanje i mir za budu㶛e generacije - rekao je, izme㶟u ostaloga, general bojnik Schoups prigodom preuzimanja dužnosti zapovjednika snaga UNTAES-a za hrvatsko Podunavlje.

RAZORUŽANJE U SVIBNJU (Ve㶜ernji list, 25. 3. 1996.)

General bojniku Schoupsu želim mnogo uspjeha u njegovoj zahtjevnoj i odgovornoj misiji za koju 㶛e imati našu punu podršku - naglasio je, izme㶟u ostaloga, general Jacques Paul Klein, prijelazni upravitelj UN-a za hrvatsko Podunavlje, na ju㶜erašnjoj sve㶜anosti održanoj u Zra㶜noj luci Osijek-Klisa. Tom su iznimno zna㶜ajnom doga㶟aju nazo㶜ni bili, medu ostalima, ameri㶜ki, britanski, talijanski i francuski veleposlanik u Republici Hr-

OSIJEK - Na zahtjev zapovjednika vojnih snaga UNTAES-a general-bojnika Josepha Schoupsa, u subotu je srpski TV Vukovar snimio i emitirao njegovo predstavljanje procesa demilitarizacije isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. U uvodu je objasnio da je od 4. ožujka preuzeo zapovjedništvo nad snagama koje trebaju osigurati provedbu Erdutskog sporazuma.

117

- Raspore㶟ivanje snaga je u tijeku, pa želimo da shvatite što to radimo. Sada je na terenu 2000 vojnika, a uskoro 㶛e ih biti ukupno 5000. Iz Belgije dolazi 600 vojnika, 800 iz Rusije, 850 iz Jordana, te iz Pakistana i Ukrajine. Tu su i postrojbe za medicinsku potporu iz 㶏eške i Indonezije, te oklopne, inženjerijske i helikopterske postrojbe. Osoblje za potporu je iz Belgije, a u zapovjedništvu su predstavnici svih zemalja koje sudjeluju u misiji. Tijekom travnja bit 㶛e velikih pokreta vojnih jedinica jer 㶛emo raspore㶟ivati oko 3000 ljudi s opremom.

Jordanski i pakistanski bataljuni dolaze posljednji, o㶜ekujemo ih od 15. do 25. travnja, a do 5. svibnja bit 㶛e raspore㶟eni - rekao je general-bojnik J. Schoups i precizirao da 㶛e u Baranji oko Belog Manastira biti belgijske formacije, a pakistanske od Darde do Drave. Rusi 㶛e biti južno od Drave, helikopterska postrojba u Klisi, a tenkovi iz Ukrajine u Dalju. Južno od Vukovara jordanski su vojnici.

- Cilj nam je stvoriti vidljivost snaga na terenu.

Svi vojnici živjet 㶛e u selima, me㶟u stanovništvom. Bit 㶛e nepristrani i prijatelji svakome, pa o㶜ekujemo da se i njih tako prihvati. Mi nismo okupacijska vojska, jer obje su strane pristale na dobrovoljnu demilitarizaciju toga podru㶜ja. General Lon㶜ar obe㶛ao mi je punu kooperativnost za demilitarizaciju. U ovoj igri nema gubitnika, mogu biti samo pobjednici, a to su svi ovi ljudi - kazao je J. Schoups. Dodao je da nakon 30 dana demilitarizacije to podru㶜je treba biti bez oružja, naravno, 118

osim snaga UNTAES-a i prijelazne policije.

Na kraju, J. Schoups rekao je da 㶛e integrirati svoje zapovjedništvo u zapovjedništvo generala Lon㶜ara u Vukovaru , a isto 㶛e biti i na nižim razinama zapovijedanja na terenu, 㶜ime se želi posti㶛i povjerenje.

DAVID OWEN O PERSPEKTIVAMA MIROVNIH PREGOVORA U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI HRVATSKA NAJVE㶎I POBJEDNIK! (Ve㶜ernji list, 28. 1. 1996.)

• Najve㶛i su gubitnik hrvatski Srbi, najviše zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti • Hrvatska je imala potpuno pravo da napada Vanceov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i pokazala je strpljivost Lord DAVID OWEN

• Vrlo mali broj hrvatskih Srba vratit 㶛e se u Hrvatsku, najmanje oko Knina.

NEW YORK/UN - David Owen održao je ju㶜er ujutro u organizaciji International Peace Academy predavanje za diplomatski kor u UN i Sekretarijat.

Govorio je o perspektivama mirovnih procesa u bivšoj Jugoslaviji. Predavanje je bilo vrlo dobro posje㶛eno (više od 50 ambasadora i nekoliko podtajnika UN-a).

Tu㶟man je realan i prili㶜no fleksibilan. Dobio je više nego što zaslužuje. No nije mu lako jer je okružen ljudima (Šarini㶛, Grani㶛, Šušak) vrlo razli㶜itih koncepcija. Vrlo je dobro zastupljen u UN-u.

Miloševi㶛 nije rasist (za razliku od Karadži㶛a i Krajišnika), ve㶛 pragmati㶜an i politi㶜ar kojega trebamo za primjenu mirovnog plana.

Lord Owen je nastupio vrlo otvoreno, ponavljaju㶛i neke klju㶜ne teze iz svoje knjige, ali iznose㶛i i neke nove ocjene, pa i stajališta koja predstavljaju zaokret u odnosu na ranije iskazana. Prenosimo šire klju㶜ne teze iz tog izlaganja:

Sud u Haagu je važan. Treba suditi nekim glavnim akterima, prije svega Karadži㶛u i Mladi㶛u, ali treba imati razumijevanja za Miloševi㶛eve teško㶛e da ih isporu㶜i odmah, posebno Mladi㶛a. Treba suditi i nekim Hrvatima i Muslimanima jer bez toga nema pomirenja. No treba povu㶛i crtu i okaniti se lova na vještice jer je amnestija važnija i od suda.

Ve㶛 i status izolirane parije dovoljna je moralna i politi㶜ka kazna za neke lidere.

Republika Hrvatska najve㶛i je pobjednik u ovom ratu, najve㶛i su gubitnik hrvatski Srbi, najviše zbog vlastite nesposobnosti i tvrdoglavosti.

Hrvatska je imala potpuno pravo napadati Vanceov plan jer nije došlo do razoružanja Srba i pokazala je strpljivost; vrlo mali broj hrvatskih Srba vratit 㶛e se u Hrvatsku, najmanje oko Knina.

Klju㶜 mira je primjena sporazuma o isto㶜noj Slavoniji, što je važnije i od bosanskog mirovnog paketa, 5000 vojnika za isto㶜nu Slavoniju malo je, ali sad je važnija kvaliteta.

Obnova - klju㶜 uspjeha Zagreb i Beograd spremni su sura㶟ivati o ovom pitanju i neobi㶜no je važno da Hrvatska pokaže dobru volju za ostanak onih Srba koji to žele.

Treba izbje㶛i novi nasilni egzodus, a Srbiji treba ekonomski pomo㶛i da zbrine one Srbe koji odlu㶜e oti㶛i.

Obnova je klju㶜 uspjeha ovog mirovnog plana, posebno Vukovara. Dagocjeno je da je privremeni upravitelj Amerikanac; uspjeh primjene ovog sporazuma ovisit 㶛e o nastavku pregovora o Prevlaci.

Bez obzira na to je li Tu㶟man obe㶛ao koncesije, razumljivo je da je u ovoj situaciji to emocionalno pitanje i da mu je svaka koncesija u tom dijelu Hrvatske rizi㶜na i neprihvatljiva, ali su rješenja mogu㶛a.

Hrvatsko-srpski odnosi klju㶜an su dio mira na Balkanu (implicitno muslimansko pitanje je drugorazredno). Zato je bilo neobi㶜no važno što se cijelo vrijeme ovoga sukoba održavao izravni i neizravni razgovor Miloševi㶛a i Tu㶟mana.

119

Multikulturalnost Bosne - mit Zapad je radi balansa snaga sprije㶜io Tu㶟mana da zauzme Banju Luku, što je on tada mogao. Tu㶟man je napravio bolan kompromis oko Mrkonji㶛 Grada, ali je tako razbio Muslimane i vezao cazinsku Krajinu uz Hrvatsku. Nemojmo se zavaravati - paket iz Daytona je plan podjele. Multikulturnost Bosne je mit jer je ona postajala samo u Sarajevu, Tuzli i na još nekim lokalitetima.

Federacija BiH bitna je i on joj želi uspjeh jer je i dalje potrebna radi balansa snaga, ali ako ne uspije, do㶛i 㶛e do stvaranja triju republika u BiH. Mostar je najve㶛i test uspjeha ili propasti Federacije. Veliki rat je gotov, ali su mogu㶛e 㶜arke izme㶟u Hrvata i Muslimana. Ve㶛ina Srba ne㶛e ostati u Sarajevu, koji 㶛e biti dominantno muslimanski grad, što 㶛e biti cijena njihove rasisti㶜ke politike.

Br㶜ko je veliki nerazrješivi problem, a nije dogovorena ni procedura arbitraže. Važno je da i Srbi osjete blagodati obnove i u Bosni i u isto㶜noj Slavoniji kako bi bili kooperativni. Dayton je exit strategy u vojnom smislu, ali treba još godinama politi㶜ki i gospodarski biti prisutan u tom podru㶜ju.

Treba dati vremena Miloševi㶛u da riješi Kosovo, što 㶛e vjerojatno završiti njegovom podjelom izme㶟u Srbije i Albanije (Srbiji rudnici i manastiri).

Miloševi㶛 㶛e izi㶛i iz izolacije najprije kroz OESS, jer 㶛e se kroz te mehanizme rješavati Kosovo, Prevlaka itd.

Ameri㶜ko vodstvo neobi㶜no je važno, ali Amerika je nastavila tamo gdje je Europa po㶜ela te nije potrebno svojatati svoje rezultate. Svi su radili pogreške - EU, SAD, RF, pregovara㶜i: svi smo sukrivci u etni㶜kom 㶜iš㶛enju. Daytonski sporazum unaprijedit 㶛e odnose izme㶟u Amerike i Europe u budu㶛nosti. Ujedinjeni su narodi bili previše kritizirani, a 㶜inili su što su mogli u osaka㶛enim mandatima.

Umjesto UN-a, trebalo je kritizirati VS, posebno stalne 㶜lanice.

U diskusiji su sudjelovali mnogi ambasadori i predstavnici Sekretarijaja. uklju㶜uju㶛i i hrvatskog predstavnika.

Iz predavanja Lorda Davida Owena u organizaciji International Peace Academy za diplomatski kor u UN-u 27. 1. 1996.

120

S PROGNANIM VUKOVARCIMA KOJI SU NA DAN SVIH SVETIH NA OV㶏ARI ODALI PO㶏AST ŽRTVAMA STRAŠNOGA ZLO㶏INA PONIO SAM TAJ GRUMEN ZA USPOMENU (Ve㶜ernji list, 4. 11. 1996.)

ZAGREB - Deset pari drhtavih ruku primicalo je plamen fitilju voštanice. Bilo je tiho, sasvim tiho, nije se 㶜ula ptica, nisu šuštale krošnje topolika iz kojeg su prizor nadgledali UNTAES-ovi vojnici. Kad je dvjesto bijelih svije㶛a obasjalo humak, 㶟akova㶜ki biskup 㶎iril Kos je zaplakao, Krešina majka Katica crvenih o㶜iju klecala je na hladnoj zemlji, visoka Ivanova oca Matu gušilo je u prsima. Ilija, tata jednoga drugog Ivana, uzvrpoljio se i po㶜eo popravljati voštanice, jer je bio siguran da 㶛e ga noge izdati ostane li stajati na mjestu, Josipova supruga Dragica ljubila je zemlju.

Nijemi su u tom prizoru stajali i general Klein, potpredsjednik Vlade Kostovi㶛, predstojnik Vladina ureda privremene uprave Vrki㶛. Poslije sat i petnaest minuta dostojanstvene tuge uz humak uzdignut na masovnoj grobnici na Ov㶜ari, o po㶜asti odanoj žrtvama strašnoga zlo㶜ina prije pet godina, za kojeg su u Haagu optužena trojica jugo-

oficira, ni UNTAES-ov glasnogovornik nije mogao izvijestiti hladno.

U prohladno popodne, sa suncem koje se probijalo kroz oblake, upaljene su svije㶛e za 200 žrtava 㶜ija su tijela prona㶟ena i položeno je cvije㶛e - objavio je Arnold na Dan svih svetih, prvi nakon studenoga 1991. u kojem je majkama, o㶜evima i suprugama koji još traže svoje bližnje dopušteno moliti na mjestu 㶜iju strašnu tajnu odgonetavaju istražitelji haaškoga suda.

Posljednji poljubac za ro㶟endan Petoro iz skupine majki, o㶜eva i supruga 㶜ije sudbine vezuje kobni 20. studenoga 1991. poslije kojeg više nikad nisu vidjeli svoje bližnje, zatekli smo u subotu uza Zid istine na zagreba㶜koj Selskoj cesti, uznemirene dojmovima nakon posjeta Ov㶜ari u petak. Prije pet godina iz vukovarske su bolnice netragom nestali i Kar㶛ika, sin Ane Fituš, Mihajlo, suprug Katice Zere, Ivan, sin Mate Kova㶜a, Ivan, sin Ilije Buovca, Mate, suprug Nene Vlaho...

Najstrašnijeg datuma u njezinu životu, Katici Zera bio je ro㶟endan. U prestravljenu mnoštvu civila koji su tada mislili da 㶛e nakon tromjese㶜na bombardiranja Vukovara pred okupiranom bolnicom prona㶛i spas i izlaz iz razorenoga grada, voza㶜 vukovarske bolnice Mihajlo pronašao je suprugu, 㶜estitao joj ro㶟endan i posljednji put je poljubio.

Istoga je jutra Ana Fituš zadnji put ugledala pognuto lice svoga ranjenog sina Karla zvanog Kar㶛ika - kroz okno prvog od šest autobusa kojima su iz bolnice u nepoznato odvezeni lakši ranjenici, medicinsko i pomo㶛no osoblje. Voza㶜 Hitne pomo㶛i Ivan Buovac svog je oca Iliju, koji se s obitelji i susjedima skrivao od granata u skloništu na Mitnici, uspio posjetiti dva dana prije okupacije Vukovara.

Mogla je biti ta ista no㶛, sat poslije pono㶛i kad je direktor vukovarske pošte Ivan Kova㶜 posljednji put nazvao oca Matu u Crikvenicu, kojeg je s obitelji uspio izvu㶛i iz paklenog Vukovara u rujnu. A šutnju i strah u o㶜ima supruga Mate, voza㶜a saniteta, zapamtila je Nena Vlaho od onog posljednjeg njihova susreta tjedan dana prije pada Vukovara, u bolnici.

petak su zatinjali u odsjaju svije㶛a što ih je desetoro zapalilo za njih dvjesto. - Nisam smio zažmiriti, jer mi se i pred zatvorenim o㶜ima pri㶜injala ta slika i kao da ih vidim svih dvjesto, a mnogi su mladi, stoje pognute glave, i padaju - pri㶜ao nam je na Dušni dan Ilija Buovac.

- Dohvatio sam s humka grumen zemlje. Kad sam se vratio u Zagreb, u hotel, spremio sam ga u prozirnu kutijicu. Ne znam još uvijek je li i moj sin bio zakopan tamo na Ov㶜ari, ne znam ho㶛u li ikada doznati gdje je - mu㶜io se govore㶛i Mato Kova㶜 - ali ponio sam tu zemlju za uspomenu na sina...

Pet je vijenaca obasjano plami㶜cima svije㶛a od petka na humku 㶜ija se tajna upravo razotkriva.

Nikad vas ne㶛emo zaboraviti , ostala je poruka na Ov㶜ari, zapisana na bijeloj vrpci uz cvjetni križ što po㶜iva na središtu dostojanstveno ure㶟enog humka koji je pokrio mjesto strašnoga zlo㶜ina.

M. Priš㶛an

PREDSJEDNIK TU佢MAN PRIMIO JACQUESA KLEINA UNTAES do prolje㶛a (Ve㶜ernji list, 9. 10. 1996.)

Hrvatska želi da se proces reintegracije završi prema rasporedu, naglasio je predsjednik Tu㶟man ZAGREB - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Fra-

Pet vijenaca na humku Nedore㶜eni susreti, te žive i mu㶜ne slike i zvukovi iz sje㶛anja na koje je leglo pet godina 㶜ekanja, u 121

njo Tu㶟man primio je ju㶜er u Predsjedni㶜kim dvorima upravitelja Prijelazne uprave za isto㶜nu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem generala Jaquesa Kleina. U ovom klju㶜nom razgovoru, kako ga je nazvao potpredsjednik Vlade dr. Ivica Kostovi㶛, raspravljalo se o vitalnim pitanjima integracije i zaklju㶜enja mandata UNTAES-a.

- Velik je pritisak 80.000 prognanika, javnosti i Sabora te stoga želimo da se proces reintegracije završi prema rasporedu - rekao je predsjednik Tu㶟man. Dogovoreno je da UNTAES u potpunosti preda Hrvatskoj upravu u rano prolje㶛e, da kroz to vrijeme hrvatska Vlada iskazuje punu suradnju, uklju㶜uju㶛i i ispunjavanje financijskih obveza. Isto je tako dogovoreno, rekao je dr. Kostovi㶛, da se podru㶜je obuhva㶛eno pilot-programom u cijelosti prepusti za povratak prognanika, a general Klein i njegova administracija poduzet 㶛e za to potrebite mjere. Ono što je bitno, istaknuo je potpredsjednik hrvatske Vlade, jest da se izbori održe u najranije mogu㶛e vrijeme. Na tome 㶛e, kao i na drugim konkretnim pitanjima, hrvatska Vlada poraditi sljede㶛ih dana.

General Klein je, me㶟u ostalim, istaknuo da proces ide zacrtanim redom, da 㶛e se to podru㶜je pokušati vratiti pod hrvatsku upravu što prije, u prolje㶛e. Kazao je da žele održavanje izbora što je prije mogu㶛e, te da je podru㶜je Nijemaca ve㶛 spremno za stavljanje pod hrvatsku upravu i povratak ljudi prije zime. Dr. Kostovi㶛 je na kraju, a na pitanje na temelju 㶜ega 㶛e biti sastavljeni bira㶜ki popisi, kazao da je hrvatska Vlada s tim u svezi ve㶛 jasno iskazala svoje stavove i da 㶛e to sada pokušati provesti u razgovorima s izbornim 㶜asnikom UN-a. To su bira㶜ki popisi iz 91., ali to je stvar razgovora koji 㶛e se voditi ovih dana.

NAKON ŠTO JE MINISTRICA VOKI㶎 ODOBRI LA PROGRAM DOPUNSKE NASTAVE ŠKOLSKA AUTONOMIJA SRBA U HRVATSKOJ PUPOV㶏EV POHOD NA HRVATSKO ŠKOLSTVO (Ve㶜ernji list, 17. 10. 1996.)

ZAGREB - Desetak dana nakon što je ministrica prosvjete Ljilja Voki㶛 odobrila program dopunske nastave - od prvog do osmog razreda osnovne ško122

le - za pripadnike srpske nacionalne za jednice ili manjine, što ga je, uz financijsku potporu hrvatske Vlade, izradila Komisija za obrazovanje Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta , dr. Milorad Pupovac najavljuje kako 㶛e u Saboru tražiti ministri㶜inu ostavku. Kao jedan od razloga, prema pisanju novina, Pupovac navodi navodno odugovla㶜enje s donošenjem programa isti㶜u㶛i kako je taj program ministri㶜in potpis 㶜ekao punih pet mjeseci (od svibnja do listopada), Recenzent, a ne zna?!

Da bi se uvjerio u neistinitost svojih tvrdnji, dr.

Pupovac ne mora na Trg burze. Dovoljno je samo da posegne za brošurom Školska autonomija Srba u Hrvatskoj , koju je potkraj prošlogmjeseca izdao SKD Prosvjeta , i kojoj je recenzent upravo dr. Pupovac. Planovi i programi dodatne nastave za u㶜enike srpske nacionalne zajednice na kona㶜nu su verifikaciju, stoji u brošuri, predani Ministarstvu prosvjete i športa 9. rujna. Od svibnja do rujna, a to dr. Pupovac kao recenzent programa i spomenute brošure dobro zna, prosvjetne vlasti i autori programa pokušavali su na㶛i zajedni㶜ki jezik glede programa njegovanja jezika i kulture namijenjenog pripadnicima srpske nacionalne manjine.

Jedna od generalnih primjedaba prosvjetnih vlasti odnosila se na neprihvatljivu koncepciju programa kao alternativnih ili korekcijskih nacionalnom

programu. Autori programa upozoreni su i na neprihvatljive termine egzodus srpskog naroda do kojeg je, kako pišu, došlo zbog Bljeska i Oluje , te termin kroatizirani nastavni program kako predlaga㶜i imenuju nacionalni školski program. Vrlo je zanimljiv i pristup autora izradbi programa. U programu književnosti su, primjerice, i crnogorski i bosansko-hercegova㶜ki pisci proglašeni srpskima, U istom se društvu, što je posebice zanimljivo iz aspekta nedavne saborske rasprave, po mišljenju autora, trebao na㶛i i Hrvat Vladimir Nazor. Isti jugoslavenski pristup dominira i predloženim programom nacionalne povijesti.

Prijelazno razdoblje?

I kada je Ministarstvo nakon petomjese㶜nih pregovora s autorima, uza sve ograde, prihvatilo program za srpsku nacionalnu manjinu kao dio nacionalnoga (hrvatskog) sustava odgoja i obrazovanja, javlja se Pupovac. O㶜ito nezadovoljan postignutim, dr. Pupovac sada traži ve㶛u školsku autonorniju Srba u Hrvatskoj, za što, tvrdi, postoje i zakonske pretpostavke. Zanimljivo je da i sami autori programa u brošuri Školska autonomija Srba u Hrvatskoj program imenuju prijelaznim razdobljem , pa kažu: Program bi slušali u㶜enici osnovnih škola srpske nacionalne zajednice kao dodatni, pored redovnog službenog programa Ministarstva prosvjete dok se ne odobri drugi, potpuniji program školske autonomije za ona podru㶜ja u kojima je srpska nacionalna zajednica u ve㶛ini.

Kakvu to školsku autonomiju zamišljaju Srbi u Hrvatskoj, pokušali smo doznati od dr. Siniše Tatalovi㶛a, predsjednika komisije za obrazovanje SKD-a Prosvjeta . U kratkom telefonskom razgovoru, on je povukao paralelu izme㶟u onoga što su prihva㶛anjem ovog programa dobili Srbi i onoga što imaju Talijani.

- Talijani - kaže Tatalovi㶛 - imaju svoje škole, u njima rade profesori iz Italije po talijanskim udžbenicima. Zanimljivo je da je isto pitanje postavljeno tijekom subotnjeg razgovora ministrice Voki㶛 s Elisabeth Rehn, specijalnom izvjestiteljicom Komisije za ljudska prava UN-a. Zašto Hrvatska, pitao je savjetnik g㶟e Rehn ministricu Voki㶛, koristi razli㶜ite kriterije za odogoj i obrazovanje na materinskom jeziku za Talijane i za Srbe.

Nikome ni manje ni više Ni jedna nacionalna zajednica ili manjina, pa ni srpska, kažu u Ministarstvu prosvjete, ne ostvaruje ni manje ni više prava u odnosu na druge, ali ni u odnosu na važe㶛e zakonske propise. Kada tvrde da Talijani imaju svoje škole - u 㶜emu vide uporište za školsku autonomiju - zagovornici te autonomije zaboravljaju da se u talijanskim školama radi po kako to oni zovu kroatiziranom nastavnom programu , na talijanskom jeziku. Za dodatni nacionalni program, kao i za srpski, odobrena je satnica od pet sati tjedno. Isti model primjenjuje se i u školama za Ma㶟are i dijelom za 㶏ehe. Ni Srbima nitko ne brani da hrvatski program prevedu na srpsko pismo i srpsku terminologiju. No to, o㶜ito, nije ono na što zagovornici školske autonomije u Hrvatskoj atakiraju. Srbi, a to su jasno pokazali na primjeru hrvatskog Podunavlja, žele škole u kojima bi se djeca školovala po programima kakvi se njima svi㶟aju. Postoji li i jedna država na svijetu koja bi dopustila stvaranje alternative svom nacionalnom programu? Što je u programu?

Program dodatne nastave za srpsku nacionalnu manjinu bit 㶛e uskoro objavljen u službenom glasilu Ministarstva prosvjete i športa. Program obuhva㶛a srpski jezik i književnost, povijest, zemljopis, likovnu kulturu, muzi㶜ku kulturu i vjeronauk.

Kako program nije popra㶛en udžbenicima, bit 㶛e zanimljivo vidjeti koju 㶛e literaturu za njegovu izvedbu predložiti njegovi autori, posebice za nastavu povijesti koja obuhva㶛a tematske jedinice od doseljavanja Srba i njihove borbe za samostalnost do 1990. godine, uklju㶜uju㶛i i teme koje 㶜ine sastavni dio nacionalnog programa povijesti kao što su, primjerice, NDH i odnos NDH prema Srbima. To više što u brošuri školska autonomija Srba u Hrvatskoj autori programa nigdje ne navode kako udžbenike mora verificirati Ministarstvo prosvjete, ve㶛 izbor literature i udžbenika prepuštaju samim predmetnim nastavnicima .

ŠTO PIŠE U BROŠURI IZ BELOG MANASTIRA Baranja - srpska zemlja Srbi su se u Baranju naselili još prije šestog sto123

lje㶛a, 300 do 400 godina prije dolaska Ma㶟ara i formiranja ma㶟arske države. Za vrijeme vlasti Ma㶟ara i Austrijanaca podru㶜je je Baranje nazvano srpska zemlja , što govori o njezinom srpskom etni㶜kom karakteru. Kada je bilo odlu㶜eno da 㶛e Hrvatska izvršiti anti-državni, kriminalni 㶜in secesije od Jugoslavije, 2. lipnja 1991. Skupština op㶛ine Beli Manastir, koja administrativno zahva㶛a Baranju, donijela je odluku da 㶛e Baranja ostati u Jugoslaviji, Republika Hrvatska, direktni nasljednik fašisti㶜ke NDH, nelegalno je priznata od strane drugih država u svojim komunisti㶜kim umjetnim administrativnim granicama. Ona te granice ne može dose㶛i bez novog osvaja㶜kog rata.

To su samo neki od zaklju㶜aka sa stru㶜nog skupa Baranja - srpska zemlja , održanog po㶜etkom 1995. u Belome Manastiru u organizaciji Udruženja Srba iz republike srpske krajine i Republike Hrvatske , koji su potom preto㶜eni u knjigu istog naziva. Ra㶜unaju li autori programa kada se pozivaju na pravo talijanske nacionalne manjine da se u nastavi koristi talijanskim udžbenicima, na spomenutu i njoj sli㶜ne knjige?

I. Kalogjera-Brkl㶛

BOUTROS-GHALI PREDLOŽIO PRODULJENJE UN-ovog MANDATA U HRVATSKOM PODUNAVLJU NA ŠEST MJESECI UNTAES do 15. srpnja idu㶛e godine?

(Glas Slavonije, 31. 10. 1996.)

Glavni tajnik UN-a posebno se okomio na politiku hrvatske Vlade, koja se nije usprotivila rezoluciji Sabora i izjavama hrvatskih ekstremista , koje su navodno pove㶛ale nervozu i strahove kod lokalnih Srba - Ghali ni ovaj put nije spomenuo hrvatske prognanike NEW YORK (Hina) - Glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali preporu㶜io je Vije㶛u sigurnosti produljenje mandata UNTAES-a na podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema do 15. srpnja idu㶛e godine do kada bi, prema njemu, snage UN-a mogle dovršiti svoje glavne zada㶛e. U izvješ㶛u Vije㶛u sigurnosti objavljenom u utorak u New Yorku Ghali predlaže Vije㶛u da razmotri potrebne aranžmane za promatra㶜ku misiju od dodatnih šest mjeseci, odnosno do kraja idu㶛e godine.

124

Zada㶛a te misije bila bi pra㶛enje ispunjavanja obveza koje su strane preuzele Temeljnim sporazumom, kao i promicanje ozra㶜ja povjerenja me㶟u svim lokalnim stanovnicima, dok bi, istodobno, stvarala uvjete za uspostavu dugoro㶜ne promatra㶜ke misije.

Glede izbora, Ghali procjenjuje da bi najranije u ožujku svi stanovnici, koji to žele, dobili hrvatske dokumente, a što bi hrvatska Vlada postavila kao uvjet za upis bira㶜a. Nakon toga je potrebno bar 㶜etiri tjedna za provjeru bira㶜kih popisa, i ostale pripreme za održavanje izbora.

Glavni tajnik u izvješ㶛u je posebno predbacio hrvatskoj Vladi pomanjkanje odgovaraju㶛eg stupnja suradnje s UNTAES-om. Dok ekstremisti s obje strane teže ometanju UNTAES-a u provo㶟enju programa Temeljnog sporazuma, poseban je razlog za zabrinutost to što hrvatska Vlada, koja bi trebala voditi u mirnoj reintegraciji i pomirenju, nije u potpunosti ispunjavala svoje obveze i obe㶛anja , kaže Ghali.

Ozra㶜je sukobljavanja i ometanja, koje se razvilo, 㶜ini se da je više u vezi s doma㶛im politi㶜kim pitanjima nego s radom UNTAES-a. To je pove㶛alo nervozu i strahove sadašnjih stanovnika u regiji, što pogoduje srpskim tvrdolinijašima 㶜iji opstrukcionizam, zauzvrat, poti㶜e ekstremiste na hrvatskoj strani.

Dok su hrvatski dužnosnici izražavali potporu UNTAES-u na privatnim sa sastancima i davali pomirljive izjave lokalnim srpskim vo㶟ama, hrvatska se Vlada nije usprotivila rezoluciji (Sabora) niti je Vlada objasnila obveze koje je preuzela kada je potpisala Temeljni sporazum 12. studenoga 95. , navodi se u izvješ㶛u.

Tijekom listopada, prema Ghaliju, zabilježene su poja㶜ano agresivne i neprijateljske izjave protiv UNTAES-a, uklju㶜ivši ministra obrane koji je zaprijetio vojnom akcijom ako se podru㶜je ne reintegrira do travnja 1997.

Hrvatski predsjednik Franjo Tu㶟man na susretu po㶜etkom listopada s prijelaznim upraviteljem Jacquesom Kleinom obe㶛ao je punu suradnju kako bi se brzo dovršile zada㶛e UNTAES-a, kaže Ghali, i nazna㶜io da je pripravan u㶜initi znatne pomirljive geste prema Srbima u regiji. Od prijelaznog upravitelja hrvatski je Predsjednik tražio potporu za održavanje izbora u prosincu te završetak mandata 30 dana kasnije.

Ghali u izvješ㶛u navodi da je srbijanski predsjednik Slobodan Miloševi㶛 prenio prijelaznom upravitelju Jacquesu Kleinu svoju potporu jednogodišnjem produljenju mandata UNTAES-a, a ukazao je i na mogu㶛nost da se Srbima da jugoslavensko državljanstvo ako u idu㶛e tri godine odlu㶜e napustiti to podru㶜je.

PHILLIPE ARNOLD, GLASNOGOVORNIK UNTAES-a: PO㶏ELO ISKAPANJE OV㶏ARE ZAGREB - Stru㶜njaci Me㶟unarodnog suda za ratne zlo㶜ine (ICTY) i me㶟unarodne organizacije Lije㶜nici za ljudska prava po㶜eli su ju㶜er ekshumaciju žrtava iz masovne grobnice u Ov㶜ari u blizini Vukovara, kako je to ve㶛 bilo najavljeno, potvrdio je u glasnogovornik UNTAES-a Phillipe Arnold. On je najavio da 㶛e ekipa stru㶜njaka sudske medicine, koja eksumira tijela bez nazo㶜nosti novinara, u 㶜etvrtak održati konfereniju za tisak.

Potpredsjednik hrvatske Vlade dr. Ivica Kostovi㶛 potvrdio je da su ju㶜er trebali po㶜eti radovi na

ekshumaciji na Ov㶜ari. Mjesto iskapanja masovne grobnice pod nadzorom je UNTAES-a, a osigurava ga jordanski bataljun, kazao je Kostovi㶛 i napomenuo da su sve pripreme kod masovne grobnice provedene i osigurane tako da bi stru㶜njaci koji rade na iskapanju mogli raditi na licu mjesta .

Pretpostavlja se, istaknuo je dr. Kostovi㶛, da 㶛e iskapanje trajati dva-tri tjedna, nakon 㶜ega slijedi proces identifikacije, koji 㶛e potrajati vjerojatno do prosinca. Identifikacija 㶛e se obavljati u Zagrebu, u suradnji sa stru㶜njacima Me㶟unarodnog suda, a u uvjetima koje 㶛e pružati hrvatska Vlada i zagreba㶜ki Medicinski fakultet. Prema rije㶜ima dr.

Kostovi㶛a, sada je potvr㶟eno je da je mjesto masovne grobnice 㶜uvano, a prema stanju iz 1992. kada je prona㶟eno devet posmrtnih ostataka.

Snimanje iskapanja, podsjetio je Kostovi㶛, prema odluci Me㶟unarodnog suda, dopušteno je jednoj nezavisnoj britanskoj televizijskoj ekipi. Hrvatska 㶛e strana tijekom iskapanja imati dva promatra㶜a.

125

POSLJEDNJA NOVINSKA KONFERENCIJA PREDSTAVNIKA HAAŠKOG SUDA U VUKOVARU NA OV㶏ARI 200 UBIJENIH (Ve㶜ernji list, 8. 10. 96.)

Dzuro i zamjenik glasnogovornika UNTAES-a Yuri Chizick.

- Stru㶜njaci Me㶟unarodnog suda zahvalni su generalu Kleinu i osoblju UNTAES-a na pruženoj pomo㶛i, te novinarima na korektnom izvješ㶛ivanju.

Posao koji je ovdje obavljen samo je prvi korak u istrazi, a kona㶜ni rezultati znat 㶛e se tek po završetku autopsije u Zagrebu. Zasad možemo re㶛i samo da su na dnu grobnice (oko dva metra ispod površine) prona㶟eni dokazi da je ona zaista iskopana za tu namjenu, te dokazi da je zaista rije㶜 o ljudima iz bolnice. Isti㶜em da u sadašnjoj fazi istrage ne možemo tvrditi da su to ljudi koji su 20. studenoga 1991. godine odvedeni iz vukovarske bolnice, nego je po prikupljenim dokazima o㶜ito da su bili u bolnici. Zadovoljni smo prona㶟enim dokazima, no moja je osobna špekulacija da postoji još neka masovna grobnica. Iskopavanjem probnih jaraka provjerili smo uže podru㶜je oko grobnice, no podru㶜je Ov㶜are vrlo je veliko - rekao je V. Dzuro.

U grobnici je prona㶟eno mnogo metaka, te ve㶛i broj osobnih predmeta, 㶜ak i dokumenata. Takvi su dokazi, me㶟utim, stavljeni u vre㶛e uz tijela uz koja su prona㶟eni, a analizirat 㶛e ih stru㶜njaci u Zagrebu.

• Re㶜eno je da su na dnu grobnice prona㶟eni dokazi da je ona zaista iskopana za tu namjenu, te dokazi da je zaista rije㶜 o ljudima iz bolnice.

U VUKOVAR STIGAO ŠEF IZBORNE KOMPONENTE UNTAES-a DOS SANTOS Tko 㶛e glasovati?

VUKOVAR - Iznošenjem 200 tijela žrtava stru㶜njaci haaškoga Me㶟unarodnog suda za ratne zlo㶜ine prošli su petak završili ekshumaciju iz masovne grobnice na Ov㶜ari kod Vukovara. Sva su tijela prevezena u Zagreb, gdje je ju㶜er trebala po㶜eti autopsija. Tim povodom ju㶜er je u sjedištu UNTAES-a u Vukovaru održana šesta i posljednja konferencija za novinare, a od sada 㶛e se informacije davati iz Zagreba. O zadnjim danima rada na Ov㶜ari govorili su istražitelj Haaškog suda Vladimir 126

VUKOVAR - Izborni proces na podru㶜ju pod nadzorom UNTAES-a po㶜eo je mojim dolaskom. Osim toga, od predstavnika hrvatske Vlade i srpske za-

jednice 11. listopada formirat 㶛emo zajedni㶜ki provedbeni odbor za izbore. Moj je prvi zadatak uskladiti proceduru, plan i raspored izbora. Bitno je da se stalno konzultiraju obje strane. Uz poštovanje hrvatskih zakona, imat 㶛emo na umu i to㶜ke Erdutskog sporazuma jer su u njemu temeljni preduvjeti) koji se moraju ispuniti, a to je pitanje tko 㶛e glasovati, gdje su granice izbornih jedinica i druga pitanja. Datum izbora logi㶜an je nastavak toga procesa. Tim se rije㶜ima ju㶜er u sjedištu UNTAES-a u Vukovaru predstavio Onofre dos Santos, šef izborne komponente UNTAES-a, odnosno budu㶛i predsjednik izbornog provedbenog odbora.

Rekao je tako da 㶛e popis stanovnika iz 1991. godine biti polazna to㶜ka, ali imamo odgovornost poštovati duh Erdutskog sporazuma, pa postoji mogu㶛nost da glasuju i ljudi koji nisu živjeli na ovom podru㶜ju prije 1991. godine .

- Ovi su izbori zaista specifi㶜ni i moraju imati posebna pravila. Nadam se da prijelazni upravitelj ne㶛e morati donositi odluku - zaklju㶜io je Dos Santos u svom prvom predstavljanju novinarima

U LIPOVCU, APŠEVCIMA l PODGRA佢U PRI KRAJU SU PRIPREME ZA PO㶏ETAK OBNOVE PRVIH OBITELJSKIH KU㶎A POVRATAK VE㶎 U STUDENOM (Ve㶜ernji list, 23. 8. 1996.)

LIPOVAC - Pripreme za po㶜etak obnove obiteljskih ku㶛a u Lipovcu, Apševcima i Podgra㶟u su pri kraju, pa 㶛e po svemu sude㶛i po㶜etkom sljede㶛eg tjedna po㶜eti gra㶟evni radovi na prvim ku㶛ama.

Djelatnici 㶜etiri vinkova㶜ke gra㶟evne tvrtke Graditelj , Zidar , Jurves i Jurograd - trenuta㶜no završavaju gradnju objekata za smještaj gra㶟evinara i gra㶟evnih strojeva, 㶜ime su stvoreni preduvjeti za ispunjenje najavljenih rokova gradnje. Rije㶜 je o predvi㶟enih 60 dana, što zna㶜i da bi prvi prognanici mogli u studenom useliti u svoje domove.

Istodobno s pripremama za gradnju traje i podnošenja zahtjeva mještana tih sela za obnovu njihovih ku㶛a. Do sada je za Lipovac podneseno 200 zahtjeva, za Podgra㶟e 80, a za Apševce 50 zahtjeva. Sve ku㶛e za koje su podneseni zahtjevi deminiraju djelatnici Mungosa . Zahtjeva za obnovu

vjerojatno bi bilo i više kada bi se brže prikupljali svi potrebni dokumenti. Do sada je najviše teško㶛a bilo upravo s utvr㶟ivanjem vlasni㶜kih odnosa jer se, primjerice, doga㶟a da su vlasnici u me㶟uvremenu preminuli, a nije proveden prijepis na djecu ili najbližu rodbinu. Isto tako, pojedini prognanici koji su prije rata imali ve㶛i posjed nisu baš najzadovoljniji što 㶛e im se sada sagraditi ku㶛a od 40 㶜etvornih metara, pove㶛anih za 10 㶜etvornih metara po 㶜lanu obitelji. No, kako i sami kažu, u ovom je trenutku najvažnije što prije do㶛i u svoje selo, a potom 㶛e biti dovoljno vremena i za dodatne gra㶟evne radove.

U Lipovcu, Apševcima i Podgra㶟u ure㶟uje se i komunalna infrastruktura kako bi prognanici nakon povratka imali osnovne uvjete za život.

SVE㶏ANO PROSLAVLJEN PO㶏ETAK PROIZVODNJE NA 佢ELETOVA㶏KIM NAFTONOSNIM POLJIMA Potekla hrvatska nafta (Ve㶜ernji list, 31. 8. 1996.)

佢ELETOVCI - Ju㶜er je u 佢eletovcima u nazo㶜nosti poslovodstva INE i privremenog upravitelja hrvatskog Podunavlja Jacquesa Paula Kleina, sve㶜ano ozna㶜en po㶜etak proizvodnje na 㶟eletova㶜kim naftonosnim poljima nakon pet godina, koliko su bila INI nedostupna.

Sve㶜anost je po㶜ela sa sjednicom Stru㶜noga kolegija na kojoj su direktori INI-inih sektora govorili o revitalizaciji tih polja, o njihovoj važnosti i planovima kada se u potpunosti osposobe bušotine i postrojenja u 佢eletovcima.

127

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE DR. FRANJO TU佢MAN PRIMIO JACOUESA KLEINA, VODITELJA PRIJELAZNE UPRAVE UN-a ZA HRVATSKO PODUNAVLJE Uspješan dosadašnji tijek mirne reintegracije (Glas Slavonije, 13. 8. 1996.)

Razgovorima na Brijunima, me㶟u ostalim dužnosnicima, bili su nazo㶜ni Branimir Glavaš, župan osje㶜ko-baranjski, Vlado Ošust, župan vukovarsko-srijemski, predstojnik Vladina Ureda za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja Ivica Vrki㶛, njegov zamjenik Mirko Tankosi㶛 te general bojnik Slavko Bari㶛 BRIJUNI (Hina) - Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tu㶟man ju㶜er je primio Jacquesa Kleina, voditelja Prijelazne Uprave UN-a za hrvatsko Podunavlje, priop㶛eno je iz Ureda Predsjednika RH.

Po㶜etak proizvodnje pozdravili su generalni direktor INE ing. Andrija Kojakovi㶛, general Klein kao i ing. Hrvoje Šarini㶛. Ovo je, kao što je i general Klein rekao, povijesni dan i ovdje smo na hrvatskom teritoriju a došli smo ovamo da stvorimo normalne gospodarske uvjete - politi㶜ki su gotovo ve㶛 stvoreni - i da integriramo u ekipe INE sve stru㶜njake iz ovoga kraja koji se žele normalno ponašati i normalno raditi i oni imaju apsolutno isti status kao i drugi INA-ini djelatnici , rekao je u kra㶛oj izjavi za novinare ing. Hrvoje Šarini㶛 podno velike baklje, koja nakon pet godina ponovno gori na 㶟eletova㶜kim naftonosnim poljima.

Poslovodstvo INE, predstojnik Vladina ureda za mirnu reintegaraciju Ivica Vrki㶛 i general Klein s visokim dužnosnicima UNTAES-a prošetali su se 㶟eletova㶜kim postrojenjima, a ing. Šarini㶛 je razgovarao s nekoliko djelatnika koji su proteklih pet godina radili na 㶟eletova㶜kim poljima, a prije nekoliko dana potpisali su ugovor o prelasku u ININ sustav. Oni su se pohvalno izrazili o dosadašnjem postupku prema njima u INI a da je tome tako govori podatak da jedan od njih obnaša i rukovode㶛u dužnost. Trenuta㶜no u 佢eletovcima rade 63 takva djelatnika.

128

Kako se navodi u priop㶛enju, Predsjednik je tom prilikom rekao da je svrha sastanka specificirati probleme oko dovršenja procesa mirne reintegracije, koji je do sada bio uspješan. General Klein je ustvrdio da je sastanak predsjednika Tu㶟mana s Miloševi㶛em u Ateni bio iznimno pozitivan, jer je poslan jasan znak lokalnom stanovništvu da je Podunavlje neodvojivi dio hrvatske države.

Saslušavši prijelaznog upravitelja, koji je iznio prijedlog dinamike rješavanja teku㶛ih problema oko provedbe procesa mirne reintegracije, predsjednik Tu㶟man je rekao da RH može, zbog osamdeset tisu㶛a prognanika iz Podunavlja, pristati na produžetak mandata najviše tri mjeseca od isteka postoje㶛eg mandata 15. sije㶜nja. U tom je razdo-

blju potrebno provesti lokalne izbore u skladu s popisom stanovništva iz 1991. godine, a UNTAES treba provesti razoružanje lokalnoga stanovništva i stvoriti uvjete za povratak hrvatske vlasti, koja 㶛e vratiti sve prognanike u hrvatsko Podunavlje, rekao je Predsjednik.

Uz Predsjednika, razgovorima su bili nazo㶜ni presjednik Vlade Zlatko Mateša, predstojnik Ureda Predsjednika dr. Ivo Sanader, potpredsjednik Vlade dr. Ivica Kostovi㶛, savjetnik Predsjednika za unutarnju politiku dr. Ivi㶛 Pašali㶛, pobo㶜nik Predsjednika general bojnik Krešimir Kašpar, zamjenica predstojnika Predsjednikova Ureda Vesna Škare-Ožbolt, župani vukovarsko-srijemski i osje㶜ko-baranjski Vlado Ošust i Branimir Glavaš, predstojnik Vladina Ureda za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja Ivica Vrki㶛, Mirko Tankosi㶛 i general bojnik Slavko Bari㶛. Uz generala Kleina, bili su glavni zapovjednik vojnih snaga UNTAES-a Joseph Schoups, šef kabineta g. Kleina John Harishon i glasnogovornik UNTAES-a Phil Arnold, priop㶛eno je iz Ureda Predsjednika RH.

IVICA KOSTOVI㶎 Zadovoljni misijom generala Kleina BRIJUNI (Hina) - Na ju㶜erašnjem radnom sastanku izme㶟u predsjednika Tu㶟mana i generala Kleina sa suradnicima raspravljalo se o klju㶜nim pitanjima, a ponajprije o pitanju mandata UNTAES-a. Hrvatska strana još jednom je istaknula jasno stajalište kako se mandat može dovršiti u predvi㶟enom roku, s malim produženjem , izjavio Prof. dr. sc. IVICA KOSTOVI㶎 je potpredsjednik Vlade RH dr. Ivica Kostovi㶛 nakon završetka ju㶜erašnjeg razgovora izme㶟u predsjednika RH dr.

Franje Tu㶟mana i voditelja Prijelazne uprave UN-a za hrvatsko Podunavlje Jacquesa Kleina.

Drugo klju㶜no pitanje o kojem se razgovaralo je

pitanje izbora, istaknuo je dr. Kostovi㶛. Hrvatska je strana izložila jasan zahtjev da se, u skladu s rezolucijom UN-a, izbori moraju svakako dovršiti mjesec dana prije kraja madata. Tijekom razgovora izraženo je zadovoljstvo spremnoš㶛u hrvatske strane da financijski pomogne Prijelaznu upravu, izjavio je dr. Kostovi㶛, a dotaknuta su i neka klju㶜na pitanja kao što je povratak i obnova drugih naselja, a ne samo onih predvi㶟enih pilot-programom. Raspravljalo se i o otvaranju prometnica, posebice one izme㶟u Vinkovaca i Osijeka, ali i o puštanju u promet skele koja bi omogu㶛ila obnovu naselja u Baranji.

Tijekom razgovora ocijenjeno je kako proces razminiranja te㶜e bolje nego što je bilo predvi㶟eno te da 㶛e se sastanak na kojem 㶛e se ocijeniti dosadašnji uspjeh deminiranja održati 12. rujna, izjavio je nakon završetka sastanka potpredsjednik hrvatske Vlade, dodaju㶛i kako je predsjednik Tu㶟man izrazio zadovoljstvo misijom generala Kleina i njegovih suradnika.

U kratkoj izjavi za javnost, general Klein je rekao da je tijekom razgovora 㶜estitao predsjedniku Tu㶟manu na sastanku s Miloševi㶛em u Ateni i dodao da je to još jedna jasna poruka upu㶛ena lokalnom srpskom stanovništvu koja potvr㶟uje da nema dvojbe da su isto㶜na Slavonija, zapadni Srijem i Baranja hrvatska podru㶜ja. Govorilo se o specifi㶜nim problemima, kao što su otvaranje željeznice i ceste izme㶟u Vinkovaca i Osijeka , izjavio je general Klein, izražavaju㶛i zadovoljstvo dosadašnjom provedbom mandata.

PISMO DAMIRA ZORl㶎A ŠEFU MISIJE UNHCR-a U HRVATSKOJ VRATILE SE 9.253 OSOBE (Ve㶜ernji list, 10. 8. 1996.)

ZAGREB - U povodu konferencije za tisak glasnogovornika UNHCR-a Rona Redmonda održane 6. kolovoza u Ženevi, na kojoj je tema bila povratak Srba u Hrvatsku, a koju su prenijele svjetske agencije i drugi mediji, predstojnik vladina Ureda za prognanike i izbjeglice Damir Zori㶛 uputio je pismo šefu misije UNHCR-a u Hrvatskoj Pierreu Damboru, u kojem reagira na izre㶜ene stavove glasnogovornika Rona Redmonda.

129

U pismu Zori㶛 citira kako je UNHCR naveo da nedostatak suradnje hrvatske strane sprje㶜ava povratak . Osvr㶛u㶛i se na te navode, Zori㶛e isti㶜e da je nakon operacije Bljesak u svibnju 1995. Ured za prognanike i izbjeglice po㶜eo organiziranu kampanju, u suradnji s UNHCR-om, za povratak izbjeglica iz zapadne Slavonije (bivši sektor Zapad) njihovim domovima. Dok je Ured rješavao papirnati dio posla , koji omogu㶛ava grupni povratak, UNHCR je bio odgovoran za fizi㶜ko vra㶛anje ljudi u Hrvatsku. Zbog nevoljkosti srpskih vlasti (SRJ) i vlasti bosanskih Srba (kao što je izjavio UNHCR) da odobre izbjeglicama izlazak s njihovih teritorija, UNHCR nije uspio dovesti ni jednu izbjeglu osobu natrag u Hrvatsku, navodi Damir Zori㶛.

Zori㶛 nadalje kaže kako je UNHCR naveo da je problem optjecaja tajnih popisa ljudi koji su traženi zbog istrage na temelju navoda da su bili odgovorni za krivi㶜na djela protiv Hrvata, dok su Srbi držali krajinu .

Nadalje, isti㶜e da je u kolovozu 1995. godine, odmah nakon akcije Oluja , Ured za prognanike i izbjeglice predložio UNHCR-u proširenje postoje㶛e suradnje na osobe koje su izbjegle s bivših sektora Jug i Sjever. UNHCR je to odbio, uz objašnjenje da Svjetska organizacija za izbjeglice nema tehni㶜kih sredstava niti osoblja za obradu tako velikoga broja pojedinih slu㶜ajeva. Stoga je , isti㶜e u pismu Damir Zori㶛, Ured za prognanike i izbjeglice morao uzeti cijeli postupak pod svoju odgovornost.

Zori㶛 tako㶟er navodi da Ured za prognanike i izbjeglice inzistira da izbjegla osoba osobno potpiše izjavu da je upoznata s tom 㶜injenicom i da se želi vratiti ku㶛i po svojoj slobodnoj volji. Nadalje, Ured ne izdaje pismo preporuke pograni㶜noj policiji (koje se obi㶜no naziva odobrenjem), kako bi se pomoglo osobi u povratku, dok ne primi original takve izjave. UNHCR, tvrdi Zori㶛, to dobro zna budu㶛i da je Uredu za prognanike i izbjeglice dostavio barem jednu takvu izjavu.

UNHCR navodi da je pomogao u manje od sto povrataka hrvatskih i srpskih izbjeglica iz SRJ . Zori㶛 to potvr㶟uje i dodaje da je i u tih manje od sto slu㶜ajeva Ured za prognanike i izbjeglice taj posao obavio u suradnji s Uredom RH u Beogradu.

130

Ne postoje tajni popisi , isti㶜e Zori㶛. Podsje㶛a da je popis od 811 osoba pod istragom, koje ne pokriva Zakon o amnestiji, objavljen 28. lipnja 1996. godine u Ve㶜ernjem listu . Na tom popisu nisu samo hrvatski Srbi ve㶛 i Hrvati i ljudi 㶜ije je prebivalište izvan Hrvatske, poput 㶜asnika bivše JNA, koji su naredili uništenje Vukovara , i temeljem toga, zaklju㶜uje Zori㶛, svatko može vidjeti da li je pod istragom ili ne.

Zori㶛 tako㶟er podsje㶛a da se u razdoblju od 1991. do 1996. godine Republika Hrvatska preko Ureda za prognanike i izbjeglice brinula o 1,500.000 prognanika i izbjeglica. S tim u svezi dodaje da je izbjegli㶜ki centar Kuplensko zatvoren 1. kolovoza, a Hrvatska se još brine o izbjeglicama iz Velike

Kladuše u izbjegli㶜kim centrima Gašincima i Obonjanu.

Cilj je Ureda za prognanike i izbjeglice , isti㶜e Damir Zori㶛, vratiti ljude u njihove domove, dovesti svakoga ku㶛i, Srbe i Hrvate jednako. Nikada nismo pravili razliku izme㶟u naših klijenata po bilo kojem kriteriju, nacionalnom, religijskom ili bilo kojem drugom. Ured je do sada izdao 6.512 pisama preporuke izbjeglim Srbima za povratak.

Osvr㶛u㶛i se na navode ICRC-a da se oko 3.500 osoba, Srba koji su nakon Oluje ostali na oslobo㶟enim hrvatskim podru㶜jima, smatraju izrazito osjetljivim slu㶜ajevima jer su mnogi od njih stari i bolesni , Zori㶛 podsje㶛a da su se prije nekoliko mjeseci Ured za prognanike i izbjeglice i UNHCR složili da te slu㶜ajeve razmatraju prioritetno. Sa svoje strane Ured je po㶜eo identificirati te ljude kako bi olakšao povratak njihovih obitelji, bez 㶜ekanja na humanitarne agencije, koje samo pišu Izvješ㶛a, dok su UNHCR i ICRC do sada Uredu podnijeli samo po jedan slu㶜aj , isti㶜e Zori㶛.

Na navod UNHCR-a da Hrvatska kaže kako se oko 7.000-8.000 osoba vratilo, ali nitko ne zna tko su oni i gdje su , Zori㶛 odgovara da se prema posljednjim podacima dosad vratilo 9.253 osobe. Možda bi bilo mogu㶛e , isti㶜e Zori㶛, nabaviti njihova imena i adrese. Navodi kako bi ih UNHCR mogao potaknuti da se prijave Svjetskoj organizaciji i da za uzvrat dobiju neku financijsku pomo㶛.

U pismu Zori㶛 tako㶟er navodi da 㶛e Ured pravovremeno dostaviti popis svih osoba koje su se dosad vratile. Osvrnuo se i na navode glasnogovornika Redmonda da u SRJ UNHCR zbrinjava 170.000 krajinskih Srba, od kojih 40 posto živi u sabirnim centrima. Zori㶛 navodi da ih, prema nedavno objavljenom popisu izbjeglica u SRJ, 6,2 posto živi u sabirnim centrima. Stoga pita gdje je UNHCR našao podatak da ih 40 posto živi u sabirnim centrima .

(Hina)

VUKOVAR 㶎E SE NAJBRŽE OBNAVLJATI (Ve㶜ernji list, 20. 7. 1996.)

JADRANKA KOSOR, potpredsjednica Sabora RH

Vukovar 㶛e se obnavljati brže od drugih mjesta, jer 㶛e mnogi biti zainteresirani za njegovu obnovu, i svijet 㶛e biti zainteresiran, i zbog savjesti i zato što su neki dobro upoznati sa stradanjem Vukovaraca, pa 㶛e htjeti pomo㶛i.

Ovo je sada vrijeme kada više ne treba prognanike uvjeravati da 㶛e se vratiti, ne treba se vra㶛ati uspomenama koje im snaže vjeru da 㶛e jednom sti㶛i svojoj ku㶛i, jer povratak je sad tu, obnova je državni posao. U tome vidim i svoje mjesto, a teme kojima sam se bavila na radiju naprosto su dobile novu dimenziju - kaže potpredsjednica Sabora Jadranka Kosor, uvjerena da nije pogriješila kad je prije osam mjeseci prihvatila - poziv u politiku.

• Dolaze㶛i na ovaj posao u Saboru sami ste željeli, i ta vam je želja poštovana, da budete zastupnik, svojevrsni ambasador prognanika i ostalih stradalnika. Što ste vi i Sabor od tada doista i u㶜inili za te ljude?

- Mislim da je napravljeno dosta toga, i to u odli㶜noj suradnji s Vladom i premijerom, i ja i ostali kolege, kao primjerice potpredsjednik Šeks. Iz svog smo iskustva, a moje je bilo novinarsko, imali širok pregled što je zapravo potrebno, što je naj131

važnije stradalnicima. Toliko je problema da bi se netko tko ih ne poznaje naprosto mogao utopiti, jer je sve što se stradalnika ti㶜e prioritet. Negdje nema dovoljno hrane, negdje je isklju㶜ena struja, drugdje nema grijanja. Bila sam sretna kad smo uspjeli riješiti pitanje nepla㶛enih ra㶜una za struju koju prognanici nisu mogli pla㶛ati. Potom smo napravili izmjenu i dopunu zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, gdje smo digli popuste za roditelje poginulih branitelja i za udovice. Pokrenuli smo raspravu o nestalima u Saboru, krajem velja㶜e donijeli smo zaklju㶜ke da Vlada mora svaka tri mjeseca podnositi izvještaj o potrazi za nestalima. jer to traže i obitelji. Stradalnika se ti㶜e i doneseni Zakon o podru㶜jima od posebne državne skrbi, pa Zakon o obnovi.

•

Sabor u toj komisiji.

•

- Na tu molbu, koju smo parlamentima slali uz deklaraciju, stigla su 㶜etiri odgovora. Poslali su dvije do tri re㶜enice podrške, i to je sve.

•

Priprema se posebni zakon o stradalnicima. Što 㶛e to㶜no ure㶟ivati taj zakon i zašto je potreban?

- Zakon bi trebao zapravo popuniti one praznine koje su se ukazale u postoje㶛im zakonima koji su regulirali prava prije svega invalida, hrvatskih branitelja, pa onda i drugih stradalnika, udovica, njihove djece, roditelja poginulih branitelja, obitelji zato㶜enih i nestalih hrvatskih branitelja. Do njega je došlo zato što smo u razgovorima u Saboru, a i u Vladi, zaklju㶜ili da mnoge udruge, prije svega HVIDR-a, imaju primjedbe na to kako se zakon o hrvatskim braniteljima provodio. Po㶜eli smo od prijedloga HVIDR-e za izmjenom i dopunom zakona o pravima hrvatskih branitelja, a potom su stizali i prijedlozi ostalih udruga i tako smo odlu㶜ili da je ipak toga puno i da bi bilo najbolje na jednom mjestu sve regulirati. Taj bi zakon bio temelj za sveobuhvatnu skrb o stradalnicima u budu㶛nosti. Još nije upu㶛en u saborsku proceduru, zato još ne mogu o njemu podrobnije govoriti, no znam da se nastoji napraviti zakon kojim bi bile zadovoljene temeljne potrebe svih stradalnika.

Naravno, za ostvarenje tog zakona trebat 㶛e 㶜vrst temelj u prora㶜unu.

U toj saborskoj deklaraciji o nestalima pozvan je UN i sve njegove organizacije za zaštitu ljudskih prava, kao i svi parlamenti demokratskih država da u ime humanizma i humanitarnog prava dignu svoj glas. Tko se odazvao?

Radne skupine hrvatske Komisije za nestale i zato㶜ene i jugoslavenske Komisije za humanitarna pitanja i nestale potpisale su rokove do kojih 㶛e predo㶜iti podatke o osobama koje drže u svojoj vlasti i o poginulima (do 20. kolovoza i 15. rujna). Tko može pritisnuti beogradske vlastodršce da napokon objelodane podatke?

- Po svemu što se dosad pokazalo, mislim da bi pomogao pritisak me㶟unarodne zajednice, pa i kad bi parlamenti drugih zemalja tražili, molili, zahtijevali, ukazivali na taj problem. Nadam se da 㶛e Beograd sada poštovati dogovorene rokove, da je to ipak nekakav pomak, jer su prvi put pristali na odre㶟ivanje datuma. Ja se nekako nadam da 㶛e ono što znaju sada i re㶛i.

•

Svatko tko poznaje roditelje i supruge nasilno odvedenih u agresiji na Hrvatsku zna kako ih ubija petogodišnje 㶜ekanje i da je ve㶛ina spremna na istinu, kakva god ona bila. Možete li zamisliti što 㶛e se dogoditi ljudima, koji možda nikada ne㶛e saznati gdje je njihov sin, suprug, otac ili k㶛er ali 㶛e cijeli život 㶜ekati?

Imenovani ste u vladinu Komisiju za zato㶜ene i nestale. Koja je vaša uloga u toj komisiji?

- Donedavno sam o tome razmišljala a onda me posjetila jedna gospo㶟a iz Argentine koja se definitivno vratila u Hrvatsku i koja ima 81 godinu.

Ta je Hrvatica prošla križni put, morala je oti㶛i u svijet i sada se nakon pola stolje㶛a napokon vratila. Zamolila me da joj pomognem da se smjesti u dom umirovljenika. S njom je u pratnji došla jedna druga gospo㶟a Zagrep㶜anka.

- Po㶜etkom ožujka kad smo u Saboru izglasali i deklaraciju o nestalima, jedan je od zaklju㶜aka bio da netko od zastupnika bude i 㶜lan Komisije za zato㶜ene i nestale. Ja sam imenovana i predstavljam

Ta gospo㶟a, koja je došla u pratnji, tako㶟er je u obitelji imala nesre㶛u. Njih je bilo pet sestara i brat, koji je prošao križni put i više se nikada nije javio. Za okolinu je bio mrtav, no za obitelj

•

132

je bio nestao, a nadali su se da 㶛e ga na㶛i. U trenutku nestanka imao je 14 ili 15 godina. Pri㶜a je ina㶜e duga, no. ukratko, ta je gospo㶟a svome bratu ušla u trag. On je živ! Nakon pedeset godina ona je saznala da je on u Južnoj Americi i uskoro ga o㶜ekuje u Zagrebu. Što se dogodilo? U me㶟uvremenu on se nije mogao javiti, sve su se sestre udale i promijenile prezimena, nikakav kontakt s njima nije mogao uspostaviti, a moja posjetiteljica ima informaciju da joj je brat 1990. godine došao u Zagreb. Još uvijek pomalo nesiguran, vratio se.

Nakon par godina netko je nešto toj gospo㶟i rekao, da je vi㶟en netko iko je sli㶜an njenom bratu i ona je tragom te obavijesti krenula. Sada 㶜eka da se uskoro sastanu.

što sam rekla bilo je ono što sam osje㶛ala i što sam mislila da ima smisla, jer je to zakon u interesu mira, ali taj zakon, kao i svi drugi zakoni koje 㶛emo donijeti, mora osigurati da svaka od tih obitelji žrtava i žrtve budu sigurni da se nikada nitko od zlo㶜inaca ne㶛e izgubiti u masi i da ne㶛e s podsmijehom gledati na njih. To je najvažnije, takva sigurnost svih žrtava, pogotovo obitelji zato㶜enih i nestalih, poginulih, svih onih koji su bili silovani, i muškarci i žene, svih onih koji su prošli najteže torture u logorima.

•

Zašto vam to pri㶜am? Jer me ta posjetiteljica zadužila da njenu pri㶜u ispri㶜am svima koji 㶜ekaju svoje najmilije. Otišla sam vukovarskim majkama i ispri㶜ala im.

•

Što mislite vi i što ste s predstavnicima prognanika razgovarali o pilot-projektima povratka u Podunavlje, kako ga predlažu hrvatska Vlada i Visoko povjereništvo za izbjeglice UNa?

- Premda ne volim da se govori o pilot-projektima jer za mene je povratak povratak, mislim da je važno da se ljudi po㶜nu vra㶛ati, bez obzira kako 㶛e se to zvati. Nerealno je o㶜ekivati da se svi odjednom vra㶛aju u sva mjesta, jer nemogu㶛e je odjednom sva ta porušena mjesta obnoviti. Zato je važno da se prognanici po㶜nu vra㶛ati u bilo koje mjesto u Podunavlju, to bi bila moralna potpora onima koji 㶜ekaju. Njihova su mišljenja o tome podijeljena.

Nesumnjivo je da se svi žele vratiti, no mnogi još uvijek ne znaju što ih tamo 㶜eka. Pri tom misle na sigurnost. Prije svega ih zabrinjava opasnost da njihovo dijete naleti na minu, a istodobno, naši su ljudi zapravo neustrašivi. Mlsilm da preteže njihova želje da vide dom. da po㶜nu graditi, da se po㶜nu osje㶛ati gospodari na svome.

•

Kad je Sabor donosio Zakon o oprostu, jeste li, budu㶛i da zasigurno prili㶜no dobro znate kakvu buru u mnogim prognani㶜kim dušama izaziva taj težak ljudski problem, moralno zdvajali?

- Raspravljala sam na Saboru o tom zakonu i ono

Može li se uop㶛e pravno, u okvirima zakona, osigurati pravda za sve ljude koje ne brine toliko mogu㶛 susret sa zlo㶜incem, ve㶛 ponovno susjedstvo s onim koji je, primjerice, ostao živjeti sa srpskim pobunjenicima ili naprosto nije dijelio sudbinu prognanog, silom otjeranog iz svoga doma?

- To su vje㶜ne dileme o tome što je pravda, a što pravo. Neki dan su kod mene bili predstavnici Lovasa, mjesta u kojemu je po㶜injeno puno zla, u kojemu je više od 80 mrtvih, gdje su zlo㶜inci ljude tjerali na minska polja, ima i nestalih s tog podru㶜ja. Lovašani kažu da, što se prognanici više upoznaju sa zakonom o oprostu - u kojemu je to㶜no navedeno na koje se zlo㶜ine i koje po㶜initelje oprost ne može primijeniti - što više prou㶜avaju zakon, sve su mirniji. Ja nikada nisam 㶜ula od ljudi koji su u svojoj obitelji doživjeli strahote da proklinju, sasvim mi se logi㶜nim 㶜inilo da su u stanju i oprostiti, zato što im je zadnja misao uvijek bila: Ako Bog da, vratit 㶛emo se!

•

Vama vjerojatno i iz osobnog iskustva nije teško zamisliti na kakvim su kušnjama progna nici kad razmišljaju o oprostu. Nisu li vam školski kolege iz Lipika, dok ste vodili emisiju za prognanike Dobar dan, ovdje Hrvatski ra dio , prijetili da bi vas nabili na kolac kad bi vas sreli?

- Da, u blizini Lipika bila je 㶜etni㶜ka radio-stanica i oni koji su to 㶜uli prenijeli su mi te prijetnje.

Zapravo, nisam razmišljala što bih da sretnem te svoje bivše kolege. No, nakon Bljeska bila je na televiziji mala reportaža u kojoj su novinari razgovarali s jednim od ortodoksnih 㶜etnika, mislim da ja bio pripadnik Belih orlova, predao se ili je ulovljen. Pitanja tom 㶜ovjeku bila su dosta op㶛enita, no 133

taj je 㶜etnik po㶜eo plakati. Onda sam shvatila da, što ga dulje gledam, da mi ga je na neki na㶜in žao.

Možda zato što pla㶜e. Što se pokajao. Makar ne vjerujem da se ovaj iskreno kajao, nego je vjerojatno bio samo uplašen i proklinjao svoju sudbinu što nije uspio pobje㶛i. Nisam znala šio bih sa tim svojim osje㶛ajem, no pomislila sam da ve㶛ina ljudi razmišlja sli㶜no, da je ve㶛ina naših ljudi zapravo spremna oprostiti.

varu. Bez ikakve druge prijetnje, ali po tonu je bilo jasno da taj susret ne㶛e za mene biti ugodan. No, ono što me ipak iznenadilo bilo je to da on ipak sluša tu emisiju i da na neki na㶜in ipak uvažava, da ga je ponešto od toga što su svjedo㶜ili njegovi bivši susjedi ipak dirnulo i iznenadilo me što, obra㶛aju㶛i mi se, nikada nije upotrijeblo ni jednu grubu rije㶜.

•

•

Znadete li ve㶛 sada kada 㶛ete u Podunavlje i u koje mjesto najprije kao potpredsjednica Sabora?

- Još o tome nemam predodžbu, ali sam se javila da idem, a kada 㶛u i kamo najprije, to ovisi o generalu Kleinu i o dogovorima u Saboru. Naravno, najprije bih htjela u Vukovar, to sam se zarekla davno da 㶛u nastojati tamo 㶜im prije bude mogu㶛e. Na posljednjoj sjednici predsjednik Sabora je rekao da bi uskoro saborsko izaslanstvo trebalo oti㶛i u Vukovar.

•

Kako zamišljate svoj prvi posjet Vukovaru nakon svega što se tom gradu dogodilo i što su vam o njemu prenijeli ljudi koji su proživjeli tu tragediju?

- Nikako ne zamišljam. Imam samo jednu želju, a to sam obe㶛ala u jednoj emisiji jednoj 㶜asnoj sestri Vukovarki prije godinu i pol. Ona mi je rekla da ima veliku svije㶛u spremljenu za Vukovar i da me moli, jer pretpostavlja da 㶛u ja i㶛i tamo prije nje, da tu svije㶛u ponesem i da je zapalim u Vukovaru.

Zapalit 㶛u tu svije㶛u bilo gdje u Vukovaru, takav je dogovor. Željela bih to u㶜initi na mjestu gdje je bio Be㶛arski križ.

•

Razmišljate li kako 㶛e reagirati Srbi koje budete sreli na vukovarskim ulicama koji su godinama slušali vaš glas na Hrvatskom radiju?

- To me jako zanima i htjela bih s njima razgovarati. Što bih ih pitala? Pa, prije svega, pitala bih kako su. Dok sam radila emisiju na Hrvatskom radiju, dobila sam u nekoliko navrata pisma iz Vukovara, putovala su tko zna kako. Jedno je pisao 㶜ovjek koji se potpisao kao Stari Srbin . U tom je dugom pismu pokušavao objasniti da Vukovar nije hrvatski. On je o㶜ito bio redoviti slušatelj. Na kraju je dodao zlo㶜esto da me jedva 㶜eka vidjeti u Vuko134

Biste li sada radije tamo kao novinarka, ili kao potpredsjednica Sabora?

- Bit 㶛e mi 㶜ast što 㶛u u Vukovar i㶛i kao potpredsjednica Sabora, ali tu 㶛u priliku nastojati iskoristiti da se kao novinar javim na Hrvatski radio, što želim od studenoga 1991. Ve㶛 sam o tome razgovarala sa svojim kolegama na radiju i rekli su da 㶛e me pustiti u program, ako izvještaj bude kvalitetan.

•

A s kim 㶛ete popiti dvije boce šampanjca koje u svom frižideru 㶜uvate za Vukovar, i onu bocu ilo㶜koga vina?

- Obe㶛ala sam šampanjac otvoriti na ulazu u Vukovar. Zamišljala sam da 㶛u ga popiti s povratnicima u Vukovar. Budu㶛i da imam dvije boce šampanjca, a prilike su se promijenile, jer sam otišla u Sabor, onda 㶛u jednu bocu ponijeti kad prvi put budem išla u Vukovar i otvorit 㶛u je na ulasku u grad. A drugu 㶛u otvoriti onda kad se prvi prognanici budu vratili, ili kad do㶟u na mjesto gdje piše Vukovar . Ilo㶜ko 㶛u vino, naravno, otvoriti u Iloku, sa povratnicima.

•

Vjerojatno ste upoznati s raznim idejama o obnovi Vukovara. Kakvog ga vi vidite u budu㶛nosti i kako mislite da treba sa㶜uvati u njemu svjedo㶜anstvo o vukovarskoj 1991.?

- Vukovar 㶛e se obnavljati brže od drugih mjesta, jer 㶛e mnogi biti zainteresirani za njegovu obnovu, i svijet 㶛e biti zainteresiran, i zbog savjesti i zato što su neki dobro upoznati sa stradanjem Vukovaraca, pa 㶛e htjeti pomo㶛i. Znam da 㶛e i cijela Hrvatska, svaki gra㶟anin, htjeti ponešto pridonijeti. Bilo je i razmišljanja o utemeljenju neke zaklade ili fonda za Vukovar i sve je to uvijek imalo jako dobar odjek. Ali i dalje mislim da bi trebalo i u Vukovaru i u svakom gradu i selu, koje je u agresiji na Hrvatsku bilo porušeno, ostaviti makar

jednu ku㶛u takvu kakva se zatekne kad se ljudi vrate. Naravno da bi svako mjesto trebalo imati svoju dokumentaciju o tome što je na㶟eno kad su se ljudi po㶜eli vra㶛ati, fotografiju svake ku㶛e i dvorišta, da se vidi što je tom mjestu i ljudima u㶜injeno. Posebno u Vukovaru treba konzervirati i nekoliko stabala ovakvih kakva su sada, da se vidi da je napravljen i ekocid, možda jednu cijelu ulicu da se vidi urbocid.

•

U jednom ste novinskom društvenom upitniku, na pitanje koji su vaši junaci u stvarnom životu odgovorili: roditelji poginulih branitelja. Zašto?

- Zato što mislim da nema ve㶛e tragedije i užasa u životu nego izgubili vlastito dijete. Budu㶛i da su svi roditelji koje sam upoznala mene apsolutno zadivili, ostavili bez rije㶜i, zbog dostojanstva i hrabrosti kojom i dalje idu kroz život i 㶜uvaju uspomenu na svoju djecu. Uvijek sam razmišljala o tome kakvi su to bili roditelji koji su odgojili one de㶜ke koji su u rat krenuli u trapericama, u tenisicama, s naušnicama, maramama oko glave.

To je generacija od koje to možda oni koji ih nisu dovoljno poznavali ne bi ni o㶜ekivali. A oni su bili dobrovoljci. Mnogi de㶜ki koje sam upoznala, Vukovarci koji su prošli i logore, pri㶜ali su o tim svojim tenisicama i o tome kako su osje㶛ali kao prvu svoju dužnost braniti svoju zemlju. Ti su de㶜ki negdje odrasli, netko im je to morao odgojem usaditi, a to su u㶜inili njihovi roditelji.

•

Na što su vam se žalili povratnici na oslobo㶟enim podru㶜jima koja ste posjetili?

- Naj㶜š㶛e ukazuju na problem razminiranja. No, unato㶜 tome se ljudi vra㶛aju. Nedavno sam bila u Dabru, do kojega se vozi cesticom, a sa strane se ne ide. Ljudi su se po㶜eli vra㶛ati, a nemaju struje, vode. No, vidjela sam, imaju stoku, proizvode sir, a sada o㶜ekuju neke mogu㶛nosti da im se otkupljuje mlijeko. Struja, voda i deminiranje naj㶜eš㶛i su zatvoreni krug za povratnike. Opazila sam i to da neke stvari puno brže rješavaju tamo gdje je lokal-

na uprava fleksibilnija, gdje ne 㶜ekaju da sve do㶟e od države. Ima ljudi koji možda i ne znaju kako bi neki problem riješili, a i onih koji su se možda malo umorili, jer nije jednostavno organizirati život povratnika.

Bila sam i u Kostajnici i u selima uokolo i tamo naišla na lijepe primjere povratni㶜kog života. U Kukuruzarima, u jednoj maloj zgradi, pedesetak ljudi je obnovilo pogon za proizvodnju cipela, u Kostajnici dvadesetak, tridesetak radnica šije u Pounju •

Kao novinarki, proteklih godina prognanici su vam 㶜esto povjeravali kako su bolesni bez svoga zavi㶜aja i mislili su da 㶛e ozdraviti 㶜im ugledaju svoj dom. Da li se to ostvarilo kad su se vratili?

- Ovisi o tome kako je tko uspio proživjeti prognanstvo, s koliko teško㶛a i koliko se tko sa㶜uvao.

Baš u tom Dabru našla sam staru gospo㶟u koja mi se ranije javljala iz Kali㶛a. Sada je puna poleta, i bez struje, i bez vode proizvodi sir. Ima ve㶛 stado.

Otkad se vratila uspjela je s mužem pokrpati sve rupe na ku㶛i. Strašno se veseli svemu što je ve㶛 satkala otkad se vratila - sve to izgleda 㶜udesno.

Oko ku㶛e, na to malo zemlje što su uspjeli provjerili da nema mina, ve㶛 raste krumpir, okrenuli su janjca. Ima ljudi koji su stvarno ozdravili kad su se vratili. Baš ta gospo㶟a kaže da je u progonstvu gledala more, uzdisala i naprosto kopnila, a sada. unato㶜 tome što nema zapravo ništa, ima sve.

No, sretala sam i one koji još 㶜ekaju - neki zato što nije krenula obnova gospodarstva, drugi se možda malo pribojavaju povratka zbog uspomena i zapravo sa vra㶛aju napola, pomalo obnavljaju svoje i vra㶛aju se u prognani㶜ku sobicu. Nisu svi ljudi bili isti prije progonstva i u progonstvu pa nisu ni u povratku. Sada je i povratak na izvjestan na㶜in šok.

JADRANKA KOSOR, potpredsjednica Sabora RH (Ve㶜ernji list, 20. 7. 1996.)

135

JNA i srpska paravojska prekomjerno granatiraju grad Vukovar 1991.

Hotel Dunav u Vukovaru, srpanj 2011.

136

Vukovarski dvorac Eltz na poăśœetku mirne reintegracije 1996.

Obnova dvorca Eltz i danas traje (2011.)

137

Obnovljena crkva sv. Filipa i Jakova i samostan sv. Bone u Vukovaru, 2010.

Grand hotel u Vukovaru, popularno zvan Radniăśœki dom. U tijeku je obnova, 2011.

138

POVRATAK PROGNANIKA

1399

IZRAVNE ŠTETE PO ŽUPANIJAMA R.B. 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

ŽUPANIJA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA SISAČKO-MOSLAVAČKA OSJEČKO-BARANJSKA ZADARSKA ŠIBENSKO-KNINSKA POŽEŠKO-SLAVONSKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA BRODSKO-POSAVSKA KARLOVAČKA LIČKO-SENJSKA GRAD ZAGREB SPLITSKO-DALMATINSKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA ISTARSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA VARAŽDINSKA PRIMORSKO-GORANSKA KRAPINSKO-ZAGORSKA KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA ZAGREBAČKA MEĐIMURSKA (JUGOSLAVIJA) UKUPNO

U 000 KUNA RANG U % 15.833.581 17,97 12.008.070 13,63 11.604.841 13,18 8.805.635 10 5.448.821 6,18 4.635.013 5,26 4.468.774 5,07 3.861.393 4,38 3.741.319 4,24 4.170.756 3,76 2.433.528 2,76 2.334.074 2,65 1.219.769 1,38 553.588 0,63 425.851 0,48 256.185 0,29 165.895 0,19 154.976 0,18 153.923 0,17 137.974 0,16 67.335 0,8 6.460.480 7,36 88.941.782

Teritorijalna vrijednost ratnih šteta ukazuje da se 57,78 % vrijednosti odnosi na četiri županije i to: 1.

Vukovarsko-srijemska 17,97 %

2.

Sisačko-moslavačka

13,63 %

3.

Osječko-baranjska

13,18 %

4.

Zadarska

10,00 %

Drugu grupu županija između 2 do 6 % vrijednosti šteta u ukupnim izravnim štetama predstavljaju: 5.

Šibenska

6,18 %

6.

Požeško-slavonska

5,25 %

7.

Dubrovačko-neretvanska 5,07 %

8.

Brodsko-posavska

4,38 %

9.

Karlovačka

4,24 %

10.

Ličko-senjska

3,76 %

11.

Grad Zagreb

2,76 %

100

Ostale županije zabilježile su vrijednost štete od 0,08 % u Međimurskoj županiji, do 1,38 % u Bjelovarskobilogorskoj županiji.

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA SISAČKO-MOSLAVAČKA OSJEČKO-BARANJSKA ZADARSKA (JUGOSLAVIJA) ŠIBENSKO-KNINSKA POŽEŠKO-SLAVONSKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA LIČKO-SENJSKA BRODSKO-POSAVSKA KARLOVAČKA GRAD ZAGREB SPLITSKO-DALMATINSKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA ISTARSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA VARAŽDINSKA PRIMORSKO-GORANSKA KRAPINSKO-ZAGORSKA KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA ZAGREBAČKA MEĐIMURSKA

0

140

2.000.000

4.000.000

6.000.000

8.000.000

10.000.000 12.000.000 14.000.000 16.000.000 18.000.000

RATNE ŠTETE U REPUBLICI HRVATSKOJ UVOD U Republici Hrvatskoj se u razdoblju od 1990. do 1995. godine te do završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 1998. dogodila teška agresija s ratnim razaranjima koje su ostavile duboke tragove u svim segmentima života u bližoj budućnosti.

Narav agresije uvjetovala je i specifične štete koje nisu bile tako izrazito zastupljene u drugim ratovima novijeg doba. Neprekidno uništavanje gradova s veće udaljenosti dalo je pečat razaranjima. Granatiranjem proizvodnih objekata i postrojenja došlo je do pomaka ratnih šteta u znatnoj mjeri s vojnog na civilno područje.

Nalazi o ratnim štetama neoborivi su dokazi, sa stotinama tisuća svjedoka o događajima i ne služe samo povijesnoj istini, nego i aktivnom doprinosu u kreiranju strategije razvitka, obnova ali i temelj za utvrđivanje odštete, odnosno naknadu izgubljenih vrijednosti.

Gotovo u cjelini prepuštena samoobnovi, država i mnoge tvrtke izdvajaju ogroman novac za otklanjanje ratnih šteta. Da nema toga, raspoloživi noca svakako bi pridonio bržem gospodarskom razvitku i tehnološkoj obnovi.

Popis i procjena ratnih šteta obavljan je prema strogim pravilima utvrđene metodologije utemeljene na iskustvima iz ranijih ratova, od svjetskih do Zaljevskog rata, kao i niza uputa OUN-a i njezinih specijaliziranih povjerenstava.

Rad na utvrđivanju vrijednosti ratne štete potaknuo je temeljno pitanje što smo posjedovali prije rata, tj.

1990/91 godine. Naime, tek usporedba s nestalim ili oštećenim daje pravu sliku gubitaka. S ekonomskog polazišta riječ je o tzv. fiksnim fondovima i njihovim vrijednostima u gospodarstvu i izvan njega.

Službenu metodologiju, koja je utvrđena i određena u „Uputi za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete“ (NN br. 54/93) prati potvrđena i provjerena dokumentacija koja se čuva u Hrvatskom državnom athivu, arhivima županija te Ministarstvu financija RH. Spoznaje o štetama nisu konačne, iako se to u jednom trenutku mora učiniti. Mnoge skrivene boli u ljudskim dušama zauvijek će ostati nedostupne i skrivene. Jedno od ključnih pitanja u odnosu na ratne štete je pitanje odštete za počinjeno. S tim u svezi nameće se i pitanje žrtve i agresora. U ovom slučaju nedvojbena je istina da je šteta počinjena hrvatskoj državi i njenom narodu.

Pitanje odštete, od pojedinca do države, temelji se na vrijednosti ratne štete. U izradi pregleda i procjene ratnih šteta korištena je dokumentacija gotovo svih ministarstava a i drugih tijela državne uprave,

poglavito: Ministarstva obrane, Ministarstva financija, Ministarstva obnove, Ministarstva unitarnjih poslova, Ministarstva kulture, Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva uprave.

POLAZIŠTA I OKVIRI ZA UTVRĐIVANJE RATNE ŠTETE Ratne štete su od ljeta 1990. pa do 1999. godine prisutne u sveukupnom životu Republike Hrvatske.

Utvrđuje se da je agresija na Republiku Hrvatsku počela kod Knina 18. kolovoza 1990. godine, mada i do toga razdoblja postoje djelovanja i akcije uništavanja i poslovnog onemogućavanja djelovanja gospodarstva Republike Hrvatske, kao što su blokade, rušenje monetarnog sustava, trgovinske djelatnosti i sl.

Zaključcima Hrvatskog državnog Sabora od 7. i 8. svibnja 1992. godine (NN br. 28/92) definira se i određuje agresor na Republiku Hrvatsku i to (citat): „pojačanom agresijom Republike Srbije i Crne Gore, bivše jugoslavenske narodne armije, neregularnih srpsko-crnogorskih jedinica, čije su posljedice razaranje hrvatskih gradova i sela, ubijanje i stradanje civilnog stanovništva, čime je dostignuta krajnja granica izdržljivosti.“ U toj agresiji akt objave početka i završetka rata je izostao, što je odgovaralo agresoru i to ostavlja teoretski otvorenim pitanja pravne naravi, ali ne i popisa i procjene ratne štete. Dugogodišnje pripreme, koje su se temeljile i na pobuni dijela stanovništva u Republici Hrvatskoj, te specijalnog rata JNA, nisu pretpostavljale klasičan akt objave rata.

Utvrđivanje vrijednosti ratne štete bitan je zbog utvrđivanja povijesne istine o svim oblicima uništavanja materijalnih i nematerijalnih vrijednosti, objektivne prezentacije svijetu o posljedicama rata, kao i relevantnim međunarodnim institucijama, zbog posljedica koje idu daleko u budućnost, osobito kod čovjeka kao žrtve rata, zbog utvrđivanja eventualnih reparacija, odnosno ratne odštete, sukcesije država bivše Jugoslavije i sl. Naime, štetna radnja je pretpostavka ratne štete, šteta je pretpostavka odgovornosti a odgovornost je pretpostavka naknade.

Osim ljudskih gubitaka pripadnika oružanih obrambenih snaga Republike Hrvatske, specifični su i naglašeni gubici civilnog stanovništva, kao i vandalsko uništavanje i razaranje izvan ratnih operacija, što je značilo sustavno uništavanje gospodarskih resursa, nebranjenih gradova i sela, kulturnog, duhovnog i sakralnog nasljeđa, pa čak i niza groblja. Zločini prema stanovništvu ubrajaju se u izravne ratne štete i sadrže svoju materijalnu i nematerijalnu komponentu.

IZVOR: Završno izvješće Državne komisije za popis i procjenu ratne štete Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, rujan 1999

141

UKUPNA VRIJEDNOST RATNE ŠTETE U REPUBLICI HRVATSKOJ U RAZDOBLJU OD 1991. DO 1999. GODINE RATNA ŠTETA 236,431,568,000 (100%)

R.b.

Vrsta štete IZRAVNA ŠTETA

A 1.

1.1.

1.2.

1.3.

2.

2.1.

3.

3.1.

3.2.

3.3.

4.

4.1.

4.2.

4.3.

4.4.

5.

5.1.

5.2.

5.3.

5.4.

5.5.

5.6.

6.

6.1.

6.2.

7.

KUNA u 000

GOSPODARSTVO Velika gospodarska infrastruktura (javna poduzeća) Gospodarske tvrtke Otuđena imovina (države bivše SFRJ) DRUŠTVENE DJELATNOSTI Društvene djelatnosti KULTURNA I PRIRODNA DOBRA Nepokretna kulturna dobra Pokretna kulturna dobra Prirodna baština i okoliš DOBRA GRAĐANA Stambene zgrade Gospodarske i nestambene zgrade Pokretna imovina Osobne vrijednosti TROŠKOVI RATA Troškovi vojske Troškovi policije Troškovi razminiravanja Troškovi prilagodbe proizvodnje za rat Troškovi zbrinjavanja prognanika i izbjeglica Troškovi Državnog proračuna ŽIVOT I ZDRAVLJE LJUDI Štete počinjene životu i zdravlju Duševne patnje i boli TROŠKOVI NEODRŽAVANJA DOBARA UKUPNO (1-7) IZRAVNE (DIREKTNE) ŠTETE

36.807.213

% 15,57

11.389.944 14.560.268 10.857.000 9.224.831

3,9

9.224.831 2.647.935

1,12

1.924.135 361.900 361.900 46.522.223

19,68

28.327.093 5.198.245 11.694.046 1.302.840 54.437.982

23,02

29.710.919 1.156.517 12.666.500 108.570 5.728.877 5.066.600 79.553.384

33,65

54.936.420 24.616.964 7.238.000

3,06

236.431.568

100

Tablica br. 1 3% Ukupna vrijednost ratne štete u RH u razdoblju od 1990. do 1999. godine u postotcima

16%

4%

7 6

33%

1%

5 4 3

20% 2 1 0

10 1

142

2

20 3

4

30 5

40 6

7

23%

UKUPNA VRIJEDNOST RATNE ŠTETE U RH PO VRSTAMA U RAZDOBLJU OD 1990. DO 1999. GODINE U 000 KUNA Štete na gospodarskim i drugim nestambenim zgradama građana iznosi: 5.198.245.000 kuna, dok je šteta na pokretnoj imovini građana 11.649.046.000 kuna. Na teritoriju Republike Hrvatske utvrđena je ratna šteta na 2.457 nepokretnih spomenika kulture, ukupne površine 1.859.169 m². U iznosu od: 1.924.135.000 kuna.

Ljudski gubici i stradanja Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata od kraja kolovoza 1999. godine, ukupan broj poginulih, umrlih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iznosi 8.842. Ukupan broj civila koji bi se svrstali u istu kategoriju nije poznat. Međutim, uzevši u obzir podatak iz godišnjeg izvješća predsjednika Republike za 1995. godinu, po kojem je ukupan broj osoba u ovoj kategoriji 13.584, proizlazi da je broj civilnih žrtava 4.742.

Broj vojnih invalida je 30.480 a civilnih ratnih invalida 2.980 ili ukupno 33.370. Tom broju treba dodati određeni broj budućih žrtava zbog rata: invalida i poginulih stručnjaka za razminiranje i građana. i za sada nepoznat broj žrtava pripadnika srpske nacionalne manjine. Ukupan broj tih žrtava procijenjen je na 3.646, što sveukupno iznosi 50.600 osoba.

Nematerijalna ratna šteta prouzročena duševnim patnjama i bolima zbog izbjeglištva, prognaništva ili skrivanja primjenjuje se na procijenjenih 890.000 osoba, iznosi: 24.616.964.420 kuna.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih osoba Prognanici i izbjeglice sastavni su dio ratnih stradanja. Već početkom 1991. godine bilo ih je 550.000 a najviše 663.493 početkom prosinca 1992. godine. Početkom kolovoza 1999. godine u RH bilo je još 55.535 prognanika i 27.820 izbjeglica. Od 1991. do 1999. godine na zbrinjavanje ovih osoba iz državnog proračuna utrošeno je 5.728.877.000 kuna.

UKUPNO 236,431,568,000 kn 7.238.000

T R O Š KO V I N E O D R Ž A V A N JA D O B A R A D u š e vn e p a tn je i b o l i

2 4 .6 1 6 .9 6 4

Š te te p o či n je n e ž i vo tu i z d ra vl ju

5 4 .9 3 6 .4 2 0

Ž I V O T I Z D R A V LJE LJU D I T ro š k o vi D rž a vn o g p ro ra ču n a

79.553.384

5 .0 6 6 .6 0 0

T ro š k o vi z b ri n ja va n ja p ro g n a n i k a i i z b je g l i ca

5 .7 2 8 .8 7 7

T ro š k o vi p ri l a g o d b e p ro i z vo d n je z a ra t

1 0 8 .5 7 0

T ro š k o vi ra z m i n i ra va n ja

1 2 .6 6 6 .5 0 0

T ro š k o vi p o l i ci je

1 .1 5 6 .5 1 7

T ro š k o vi vo js k e

2 9 .7 1 0 .9 1 9

54.437.982

T R O Š KO V I R A T A

1 .3 0 2 .8 4 0

O s o b n e vri je d n o s ti Po k re tn a i m o vi n a

1 1 .6 9 4 .0 4 6

G o s p o d a rs k e i n e s ta m b e n e z g ra d e

5 .1 9 8 .2 4 5

S ta m b e n e z g ra d e

2 8 .3 2 7 .0 9 3

46.522.223

D OBR A G R AĐ ANA Pri ro d n a b a š ti n a i o k o l i š

3 6 1 .9 0 0

Po k re tn a k u l tu rn a d o b ra

3 6 1 .9 0 0

N e p o k re tn a k u l tu rn a d o b ra

1 .9 2 4 .1 3 5

KU LT U R N A I PR I R O D N A D O B R A

2.647.935

D ru š tve n e d je l a tn o s ti

9 .2 2 4 .8 3 1

D R U Š T V E N E D JE LA T N O S T I

9.224.831 1 0 .8 5 7 .0 0 0

O tu đ e n a i m o vi n a (d rž a ve b i vš e S F R J) G o s p o d a rs k e tvrtk e

1 4 .5 6 0 .2 6 8 1 1 .3 8 9 .9 4 4

V e l i k a g o s p o d a rs k a iVelika n fra s tru k tu ra (ja vn a p o d u z e ća ) gospodarska infrasktruktura

36.807.213

G O S PO D A R S T V O

0

1 0 .0 0 0 .0 00

2 0 .0 0 0 .0 00

3 0 .0 0 0 .0 00

4 0 .0 0 0 .0 00

5 0 .0 0 0 .0 00

6 0 .0 0 0 .0 00

7 0 .0 0 0 .0 00

8 0 .0 0 0 .0 00

9 0 .0 0 0 .0 00

143

RATNA ŠTETA NA POKRETNOJ IMOVINI GRAĐANA R.B. 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

ŽUPANIJA ZAGREBAČKA KRAPINSKO-ZAGORSKA SISAČKO-MOSLAVAČKA KARLOVAČKA VARAŽDINSKA KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA PRIMORSKO-GORANSKA LIČKO-SENJSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA POŽEŠKO-SLAVONSKA BRODSKO-POSAVSKA ZADARSKA OSJEČKO-BARANJSKA ŠIBENSKO-KNINSKA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA SPLITSKO-DALMATINSKA ISTARSKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA MEĐIMURSKA GRAD ZAGREB UKUPNO

KUNA u 000

Postotak

318 250 2.360.121 287.095 376 58 245.661 0 574.046 94.894 542.495 234.377 1.937.909 1.959.855 556.888 2.228.502 257.267 0 406.012 481 7.441 11.694.046

0 0 20,19 2,46 0 0 2,1 0 2,06 0,81 4,46 2 21,65 16,75 2,54 19,06 2,2 0 3,47 0,06 0,06 100

Tablica br. 2 UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 11.694.046.000 kn GRAD ZAGREB MEĐIMURSKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA ISTARSKA SPLITSKO-DALMATINSKA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŠIBENSKO-KNINSKA OSJEČKO-BARANJSKA

RATNA ŠTETA PO ŽUPANIJAMA Pokretna imovina građana Imovinu građana koja je bila izložena oštećenju ili uništenju u toku rata čine: a) oprema stanova i kuća b) osobne stvari c) poljoprivredna proizvodnja d) poljoprivredni proizvodi u skladištu e) strojevi, osobna i poljoprivredna vozila, plovila, alati f) šume i dugogodišnji nasadi (vinogradi i voćnjaci) g) stoka i perad.

Ova se šteta popisuje i procjenjuje za svaku oštećenu obitelj (domaćinstvo). Polazni podaci su po daci dobiveni izravno o d oštećenih osoba u prognaničkim kampovima neposredno nakon progona, a u slučaju nedostupnosti osoba ili nemogućnosti pribavljanja izravnih po dataka očevidom korišteni su statistički podaci iz popisa stanovništva iz 1991. godine.

ZADARSKA

Ukupno evidentirana šteta na pokretnoj imovini građana iskazana je u tablici.

BRODSKO-POSAVSKA POŽEŠKO-SLAVONSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA LIČKO-SENJSKA

Ukupna šteta na pokretnoj imovini iznosi: 11.649.046.000 kuna

PRIMORSKO-GORANSKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA VARAŽDINSKA KARLOVAČKA

U pokretnu imovinu građana

SISAČKO-MOSLAVAČKA

ulaze i vrijednosti izgubljenog

KRAPINSKO-ZAGORSKA ZAGREBAČKA

5.000.000

0 144

10.000.000

5E+05 1E+06 2E+06 2E+06 3E+06

(nestalog) dragocjenosti.

novca

i

RATNA ŠTETA NA STAMBENIM ZGRADAMA PO KATEGORIJAMA OŠTEĆENJA, BROJU ZGRADA I VELIČINI ŠTETE U 000 KUNA Kategorija oštećenja 1 2 3 4 5 6 Ukupno

Broj zgrada Postotak po broju zgrada U 000 KUNA Postotak po iznosu štete 51.303 27,94 1.599.384 5,22 33.535 18,27 2.732.993 8,93 25.028 13,64 4.233.984 13,83 19.063 10,39 4.986.703 16,28 29.851 16,27 10.625.927 34,7 24.756 13,49 6.442.703 21,04 183.526 100 30.621.694 100

Tablica br. 3 Kategorija oštećenja "1" označuje neznatno oštećenu zgradu, a kategorija oštećenja "6" zgradu koja je potpuno uništena.

UKUPAN BROJ ZGRADA 183,526 6 13%

24.756

6

1 29%

29.851

5 4

5 16%

19.063 25.028

3

33.535

2 1

4 10%

51.303 0

10000

20000

30000

40000

50000

2 18%

3 14%

60000

UKUPAN IZNOS 30,621,694,000 kn 6

6.442.703

5

10.625.927

4

6 21%

4.986.703

3

1 5%

2 9%

3 14%

4.233.984

2

2.732.993

1

1.599.384

0

2.000. 4.000.0 4.000. 6.000.0 6.000. 8.000.0 8.000. 10.000. 12.000.

2.000.0 000 000 000 000 000 000 00 00 00 00 000 000

5 35%

4 16%

145

RATNA ŠTETA - OBITELJSKE KUĆE I STANOVI R.B. 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

ŽUPANIJA Šteta u 000 kuna Postotak ZAGREBAČKA 35.357 0,12 KRAPINSKO-ZAGORSKA 0 0 SISAČKO-MOSLAVAČKA 4.523.048 14,78 KARLOVAČKA 1.777.146 5,8 VARAŽDINSKA 4.050 0,01 KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA 959 0 BJELOVARSKO-BILOGORSKA 549.969 1,8 PRIMORSKO-GORANSKA 9.500 0,03 LIČKO-SENJSKA 1.658.486 5,42 VIROVITIČKO-PODRAVSKA 170.136 0,56 POŽEŠKO-SLAVONSKA 2.193.780 7,16 BRODSKO-POSAVSKA 1.284.919 4,2 ZADARSKA 5.102.320 16,67 OSJEČKO-BARANJSKA 2.773.710 9,05 ŠIBENSKO-KNINSKA 3.756.229 12,27 VUKOVARSKO-SRIJEMSKA 4.489.641 14,66 SPLITSKO-DALMATINSKA 390.298 1,27 ISTARSKA 0 0 DUBROVAČKO-NERETVANSKA 1.856.080 6,06 MEĐIMURSKA 0 0 GRAD ZAGREB 43.670 0,14 UKUPNO

30.621.694

RATNA ŠTETA PO ŽUPANIJAMA Obiteljske kuće i stanovi Stambeni fond Republike Hrvatske prema popisu iz 1991. godine površi2 2 nom od 103,0 mln. m , ili 71 m prosječne površine stanova s 3,2 osobe u stanu.

Prema konačnim podacima utvrđen je broj od 183.526 oštećenih i uništenih zgrada, od čega 178.858 zgrada u privatnom, a 4.668 zgrada u društvenom vlasništvu. Iz metodoloških razloga sve su višestambene zgrade tretirane kao vlasništvo fondova, odnosno kao zgrade kojima upravljaju fondovi stambeno-komu-nalnog gospodarstva, jer su se popis ratne štete i otkup stanova vremenski preklopili.

Mnogi su stanovi u višestambenim zgradama bili u vrijeme popisa štete napušteni ili su u njima privremeno boravile osobe koje nisu vlasnici, pa je bilo nemoguće u trenutku popisa utvrditi pravog vlasnika.

100

Tablica br. 4 UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 30.621.694.000 kn GRAD ZAGREB MEĐIMURSKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA ISTARSKA SPLITSKO-DALMATINSKA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŠIBENSKO-KNINSKA OSJEČKO-BARANJSKA ZADARSKA BRODSKO-POSAVSKA

Broju od 183.526 zgrada odgovara 217.009 stanova, tj. broj koji je približno točno procijenjen prije početka popisa.

Time je oštećeno ili uništeno 14,9% stanova u kojima se živjelo. Taj broj uključuje, dakle, privatne obiteljske i "društvene" višestambene zgrade kojima upravljaju stambeno komunalna gospodarstva. Šteta je popisana po vlasnicima i adresama zgrada pa je lako moguća prostorna identifikacija štete.

Postupak procjene podrobno je određen u "Narodnim novinama", br. 54/93. i u BILTENU državne komisije.

Ukupna šteta na cijelom stambenom fondu iznosi 30.621.694.000 kuna.

POŽEŠKO-SLAVONSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA LIČKO-SENJSKA

Ukupna šteta na stambenom fondu u vlasništvu građana (obiteljske zgrade) iznosi 28.327.093.000 kuna.

PRIMORSKO-GORANSKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA VARAŽDINSKA KARLOVAČKA SISAČKO-MOSLAVAČKA KRAPINSKO-ZAGORSKA ZAGREBAČKA

0

146

1.000. 2.000. 3.000. 4.000. 5.000. 6.000.

000 000 000 000 000 000

Potpunost popisa štete je oko 99%.

Nepopisan je ostao neznatan broj zgrada na miniranim, nedostupnim ili potpuno pustim područjima u kojima bi kretanje stručnih komisija bilo po život opasno, a identifikacija zgrada tehnički nemoguća.

BROJ OŠTEĆENIH I UNIŠTENIH STAMBENIH ZGRADA PO ŽUPANIJAMA Redni broj 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.

17.

18.

19.

20.

21.

UKUPNO

ŽUPANIJA OSJEČKO-BARANJSKA SISAČKO-MOSLAVAČKA VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ZADARSKA ŠIBENSKO-KNINSKA LIČKO-SENJSKA BRODSKO-POSAVSKA POŽEŠKO-SLAVONSKA KARLOVAČKA DUBROVAČKO-NERETVANSKA BJELOVARSKO-BILOGORSKA SPLITSKO-DALMATINSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA GRAD ZAGREB ZAGREBAČKA PRIMORSKO-GORANSKA VARAŽDINSKA KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA KRAPINSKO-ZAGORSKA ISTARSKA MEĐIMURSKA

BROJ ZGRADA 32924 29231 24104 23389 17971 10302 9646 9440 8409 8260 4294 2864 1421 719 422 108 19 3 0 0 0 183526

Tablica br. 5 UKUPNO PO ŽUPNIJAMA - 183.526 zgrada OSJEČKO-BARANJSKA

ZAKLJUČAK Ukupna vrijednost izravnih ratnih šteta kao i troškovi kao posljedicom rata iznosi 236.431.568.000 kuna ili 37.119.679.000,- US $. (tablica br. 1). (1998. godine odnos valuta je bio: 1 US $=6,36 kuna). ⅓ vrijednosti štete vezana je za život i zdravlje ljudi.

Materijalna šteta koja obuhvaća gospodarstvo, društvene djelatnosti, kulturna i prirodna dobra i dobra građana, obuhvaća 40% vrijednosti šteta. Troškovi rata iznose 26% ukupne vrijednosti izravne štete.

U odnosu na vrijednost fiksnih fondova pred rat, u što se ubrajaju kuće, stanovi, oprema i ostale građevine, Republika Hrvatska je izgubila u gospodarstvu, društvenim djelatnostima, dobrima građana i kulturnim dobrima 11,6% vrijednosti fiksnih fondova a same kuće i stanovi sudjeluju s 10,2% vrijednosti fiksnog stambenog dijela.

Izravna šteta po županijama Na okupiranom području nalazilo se 11,16% stanovništva zemlje, 11,02% stanova, 21,1% poljoprivrednog zemljišta, te 8,8% zaposlenih. U 1990. godini tu je ostvareno 8,8% društvenog proizvoda. Na spomenutim područjima nalazilo se 18,2% cestovne mreže.

U izravne štete po županijama nisu pribrojane one štete koje su evidentirane na razini države u cjelini i to: troškovi vojske i policije, razminiranje, ljudski gubici, pokretna kulturna doba i štete na okolišu i prirodi, te neizravne štete.

Iscrpno su štete prikazane u samostalnim izvješćima svake pojedine županije, odnosno grada Zagreba, i ona su sastavni dio ukupne dokumentacije.

Ratna šteta u gospodarstvu bez velikih sustava iznosi

SISAČKO-MOSLAVAČKA

14.560.268.415 kuna. Najveće štete pretrpjela je industrija.

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

Veliki sustavi gospodarske infrastrukture pretrpjeli su ratnu

ZADARSKA

štetu u iznosu od: 17.850.081.000 kuna.

ŠIBENSKO-KNINSKA

Sveukupna ratna šteta u gospodarstvu iznosi:

LIČKO-SENJSKA

32.410.349.415 kuna.

BRODSKO-POSAVSKA

Analizirane stavke pokretne imovine građana i stambene

POŽEŠKO-SLAVONSKA

zgrade - obiteljske kuće i stanovi iz grupe 4. Dobra građana

KARLOVAČKA

(tablica br.1) 46.522.223.000 kuna direktno se odnose na

DUBROVAČKO-NERETVANSKA

populaciju prognanika - povratnika u RH u materijalnom

BJELOVARSKO-BILOGORSKA

smislu skoro u potpunom iznosu. Uz činjenicu da se i najveći

SPLITSKO-DALMATINSKA

postotak iznosa koji se odnosi na stavku 6. Život i zdravlje

VIROVITIČKO-PODRAVSKA

ljudi (tablica br.1), odnosi na ovu populaciju (štete počinjene životu i zdravlju, društvene boli i patnje - 79.553.384.000

GRAD ZAGREB

kuna) ne čudi činjenica da ova populacija preko ZPH inzistira

ZAGREBAČKA

na donošenju ZAKONA O NAKNADI RATNE ŠTETE.

PRIMORSKO-GORANSKA

Ukupni zbroj ove dvije stavke iznosi 126.075.507.000

VARAŽDINSKA

kuna ili 53,33% od ukupnog iznosa ratnih šteta u RH -

KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA

236.431.568.000 kuna.

MEĐIMURSKA

U nastavku dajemo i tablicu 53 gospodarske tvrtke čija

ISTARSKA

ukupna vrijednost štete od 9.095.087.000 kuna predstavlja

KRAPINSKO-ZAGORSKA

64% ukupnog iznosa štete - GOSPODARSKE TVRTKE -

0

10000 20000 30000 40000

14.560.268.000 kuna koja se odnosi na 1200 obrađenih gospodarskih tvrtki.

147

GOSPODARSKE TVRTKE SA IZRAVNOM ŠTETOM U 000 KUNA Redni broj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53

Borovo Vupik Belje Belišće IPK Osijek - Ratastvo - stočarstvo Končar - ugostiteljstvo TLM-TAR Saponija DI Papuk PIK Vrbovec Industrija stakla Lipik Gavrilović HTTP Dubrovačko primorje Vuteks Zračna luka Dubrovnik ZRC Lipik Lječilište Topusko Atlas Rabac Velepromet Plava Laguna IPK Osijek - Tvornica šećera IPK Osijek-Kandit Varteks Jamnica Luka Dubrovnik Hotel Belvedere Metaval Viadukt PIK Đakovo Dunavski Lloyd PPK Nova Gradiška Trokut OLT HTC Babin kuk GP Dubrovnik Brodograđevinska industrija Split Diokom Komerc Karlovačka pivovara Hotel Maestral Vodičanka Istraturist Umag LIO holding Podravka Studenac Građevinar Poljoprivredni institut Drvopromet JP Vodovod grada Vukovara Oriolik Pivovara Osijek HTP Croatia Cavtat IGM Dilj Sladorana UKUPNO

Tablica broj 5a 148

Sjedište općina

Naziv tvrtke

Vukovar Vukovar Darda Belišće Osijek Velika Šibenik Osijek Pakrac Vrbovec Lipik Petrinja Dubrovnik Vukovar Konavle Lipik Topusko Dubrovnik Labin Vukovar Poreč Osijek Osijek Varaždin Pisarovina Dubrovnik Dubrovnik Sisak Zagreb Đakovo Sisak Nova Gradiška Novska Osijek Dubrovnik Dubrovnik Split Split Karlovac Dubrovnik Vodice Umag Osijek Lipik Vukovar Osijek Vukovar Vukovar Oriovac Osijek Konavle Vinkovci Županja

Izravna šteta u 000 kuna

1.940.059 1.360.900 963.874 382.630 293.725 262.305 207.014 205.914 193.182 188.550 181.674 175.608 117.878 135.604 110.347 108.176 95.788 92.531 90.699 84.790 83.183 82.263 81.847 80.266 78.290 76.437 73.296 72.033 68.688 68.171 67.107 66.358 59.916 59.319 57.991 57.582 56.076 55.363 50.742 50.539 49.475 49.323 47.735 45.201 42.795 42.473 41.021 40.895 40.670 40.540 39.928 39.310 39.006 9.095.087

IZVOR: Završno izvješ㶛e državne komisije za popis i procjenu ratne štete, Zagreb, rujan 1999. Autor tablica i grafikona: Branko 㶏ulo

Agresor je na okupiranome dijelu Hrvatske 1991. - 1995. uništio sve što je mogao, ali to nije umanjilo želju prognanika za povratkom na svoja ognjišta

Potresna svjedo㶜anstva onoga što su prognanici zatekli nakon povratka na nekadašnja okupirana podru㶜ja RH

149

Usporedbom posljedica granatiranja topništva agresorske JNA, dva povijesna grada, Vukovara na krajnjem istoku i Dubrovnika na krajnjem jugu Hrvatske, jasno se dolazi do zaklju㶜ka što su imali na umu oficiri JNA i njihov Generalštab kada su zapovijedali izvršavanje takvih zlo㶜ina㶜kih pothvata 1991. g.

150

POVRATAK PROGNANIKA Povratak je zapo㶜eo i dogodio se 㶜im su se stvorili uvjeti da je neki dom, naselje, grad bio slobodan ili manje izravno ugrožen, tako da je najve㶛i broj onih koji su protjerani ve㶛 u svojim domovima.

No on se u punome smislu dogodio tek nakon oslobodila㶜kih akcija Hrvatske vojske Bljeska i Oluje , kojima je najve㶛i dio Hrvatske oslobo㶟en, a potpun povratak bit 㶛e mogu㶛 tek nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u sustav Hrvatske. Budu㶛i da je i to skora realnost, Vlada izlazi pred Sabor s programom povratka, kako bi se raspravila na㶜ela i uskladili svi 㶜ini tog vrlo složenoga i zahtjevnoga, no nacionalno prevažnoga zadatka.

Osnovna na㶜ela na temelju kojih bi se trebao dogoditi kona㶜an povratak l.

2

•

Stvaranje uvjeta da se svi prognanici i izbjeglice vrate u svoje domove. To se ne može dogoditi naredbama, prisilom, nego obnovom i poticajnim mjerama. Polaze㶛i od ustavne odredbe (㶜l. 32.) po kojoj svaki gra㶟anin Hrvatske može slobodno birati boravište, ne može se nikoga prisiliti na povratak, ali je mogu㶛e i potrebno, kad su ispunjeni uvjeti za povratak, ukinuti prognani㶜ki ili izbjegli㶜ki status, a poticajnim mjerama poticati povratak.

Obnova, koja ima dvije osnovne zada㶛e: - stvaranje uvjeta za povratak, - razvitak podru㶜ja u kojima se povratak doga㶟a mora obuhvatiti sve segmente potrebne za ponovnu uspostavu života na stradalim prostorima, i to: obnovu infrastrukture (struja, voda, prometnice, telefoni i dr.),

•

obnovu domova (do razine potrebne za život obitelji povratnika),

•

obnovu javnih objekata (škole, zdravstvene ustanove, vjerski i kulturni sadržaji),

•

obnovu gospodarstva (tako da to ne bude povratak na staro, nego poticaj razvitka profitabilnih poduze㶛a, a osobito obiteljskih gospodarstava i privatnoga poduzetništva).

3. Sklop posebnih poticajnih mjera valja pripremiti i programirati tako da se stimulira povratak i život u podru㶜jima povratka uz posebnu stupnjevanost, podupiru㶛i mogu㶛nost života i rada na onim prostorima gdje je to objektivno teže, bilo zbog prirodnih okolnosti, bilo zbog ratnih stradanja, ali tako㶟er, posebno, i u podru㶜ja od nacionalnog interesa.

4. U ukupnoj razvojnoj usmjerenosti države i nastojanju za što ravnomjernijim regionalnim razvitkom, prilikom planiranja razvitka infrastrukture, kao i onih gospodarskih i drugih 㶜initelja na koje država može utjecati, polazište mora biti takvo da se ti stradali prostori što prije izdignu na razinu odgovaraju㶛e razvijenosti, a i da se potakne njihovo naseljavanje gra㶟anima iz napu㶜enijih dijelova Hrvatske te iz iseljeništva.

5. Budu㶛i da država mora izdvajati sredstva za smještaj i zbrinjavanje prognanika u prostorima njihova privremenoga smještaja, polazi se od toga da je bolje, dok god je to potrebno, ova sredstva potpore dodjeljivati u vlastitim ku㶛ama i mjestima povratka, negoli i dalje u privremenom smještaju.

6. Polaze㶛i od 㶜injenice da su iz ve㶛ine donedavno okupiranih prostora politi㶜kim i gospodarskim mjerama tijekom obiju Jugoslavija Hrvati poticani i tjerani na odlazak iz svojih stoljetnih domova, povratak podrazumijeva i stvaranje uvjeta da se Hrvati iz iseljeništva vra㶛aju u prostore vlastita zavi㶜aja ili zavi㶜aja svojih predaka.

7. Hrvatska 㶛e, u duhu svojega Ustava i me㶟unarodnih normi, omogu㶛iti povratak svojim gra㶟anima, koji su, unato㶜 pozivima hrvatskoga vrhovništva na ostanak, u vrijeme Bljeska i Oluje napustili zemlju.

8. Svi napori, s vlastitim raspoloživim poten cijalima i uz pomo㶛 me㶟unarodne zajednice, bit 㶛e usmjereni na razminiranje, kako bi se izbjegla opasnost za život i rad povratnika.

9. Uspostava i djelovanje odgovorne i poduzetne lokalne vlasti u mjestima povratka jedan je od temeljnih preduvjeta povratka i dobroga 151

po㶜etka svih funkcija života. Dosadašnji problemi u tom pogledu moraju najhitnije biti ispravljeni uz potporu, gdje je to potrebno, novih ljudi koji 㶛e iz centara odlaziti u spomenu te krajeve na privremeno razdoblje i s posebnim zada㶛ama.

Operativni program povratka ovisi ponajprije o raspoloživim sredstvima za radove obnove. Samo za minimalnu obnovu stambenoga fonda potrebno je oko 10 milijarda kuna. Do sada je za tu svrhu uložena oko l milijarda, a ove godine je u prora㶜unu predvi㶟ena još l ,5 milijarda kuna. No dobrom organizacijom povratka, uz korištenje slobodnim (osobito u državnome vlasništvu) stanovima i ku㶛ama, može se posti㶛i tijekom ove i sljede㶛e godine potpun povratak kako je i predloženo u ovom Programu.

Koordinacija i uskla㶟ivanje svih tijela i državnih razina radi povratka, obnove i oživljavanja gospodarstva mora biti znatno djelotvornija nego do sada, kako bi u dinamici povratka nakon obnove ku㶛a i infrastrukture, istodobno ili odmah nakon toga, bilo oživljeno i poticano gospodarstvo te ljudi što prije mogli zapo㶜eti živjeti od vlastita rada.

U obnovi gospodarstva potrebne su interventne mjere države, no sve mora biti usmjereno na poticanje privatne inicijative, poduzetništva, obiteljskih gospodarstava kako bi se u povratku posebno naglasilo povratak mladih.

Izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine koji su još uvijek u Hrvatskoj trebaju se u duhu me㶟udržavnih sporazuma, a u skladu sa stvaranjem sigurnosnih uvjeta u toj zemlji, tako㶟er što prije vratiti svojim domovima ili na㶛i do dovršetka obnove siguran i kvalitetan smještaj u drugim prostorima te zemlje.

Op㶛i je nacionalni interes da se svi Hrvati iz Federacije BiH vrate u svoje domove, a Hrvatska 㶛e u skladu sa svojim mogu㶛nostima, podupiru㶛i njihov povratak, sudjelovati u obnovi njihovih domova.

Hrvati koji su privremeno izbjeglice po razli㶜itim zemljama svijeta pozvani su da se, sukladno dinamici obnove, što prije vra㶛aju u svoja naselja.

Povratak svih prognanih nakon ove velikosrpske 152

agresije na Hrvatsku veliki je nacionalni interes, a stvaranje uvjeta da se on što brže i potpunije dogodi obveza je Hrvatske države i svih njenih ustanova, kako bi se prekinule i otklonile patnje i stradanja onih koji su ve㶛 više godina daleko od svojih domova i naselja.

Uspostava sigurnosnih uvjeta Ministarstvo unutarnjih poslova još je po㶜etkom 1992. izradilo detaljan Plan izvršenja obveza iz svoje nadležnosti u mirovnoj operaciji, kojim su utvr㶟eni nositelji poslova i zada㶛a osiguranja uspostave civilne vlasti i povratka prognanika na okupirana podru㶜ja. Glede toga razra㶟en je i precizan Plan ustroja policije, koji za podru㶜je isto㶜ne Slavonije i Baranje ve㶛 duže vrijeme, u kadrovskome i materijalnome smislu, funkcionira izvan tog podru㶜ja. Prema tom planu Ministarstvo je, neposredno nakon vojno-redarstvenih operacija osloba㶟anja dijelova Slavonije i Posavine i bivših sektora Sjever i Jug, uspostavilo funkcioniranje sigurnosnih službi te postupno i drugih poslova iz svoje nadležnosti.

Odmah nakon osloba㶟anja u oslobo㶟ena je mjesta ušla policija i po㶜ela osiguravati javni red i mir te sigurnosne uvjete za normalizaciju civilnoga života i povratak prognanoga stanovništva s tih podru㶜ja. Policija je na terenu dobila posebne instrukcije o zaštiti svih gra㶟ana koji su se tamo zatekli i onih koji su se po㶜eli vra㶛ati te njihove imovine, kao i imovine koja je bila napuštena. U tome, nažalost, nisu postignuti uspjesi i velik je dio zate㶜ene imovine otu㶟en ili uništen.

Pripadnici Civilne zaštite proveli su humanu asanaciju terena, a djelatnici kriminalisti㶜ke policije o㶜evide i kriminalisti㶜ku obradu prona㶟enih tijela prije njihova ukapanja na mjesnim grobljima.

Utvr㶟eno je da se u ve㶛ini slu㶜ajeva radilo o pogibiji osoba kao posljedici ratnih djelovanja.

Radi sigurnoga povratka prognanika na oslobo㶟ena podru㶜ja policijski djelatnici zajedno s pripadnicima Hrvatske vojske i Civilne zaštite neprekidno rade na uklanjanju zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. No, budu㶛i da je velika koli㶜ina eksplozivnih sredstava razasuta terenom, taj posao bit 㶛e dugotrajan, pa se prioriteti podvrgavaju redoslijedu povratka.

naselje, gospodarski temelj održanja i razvitka naselja, obnova i izgradnja infrastrukture, obnova i izgradnja ku㶛a, ustroj lokalne uprave, perspektive;

Danas se može re㶛i da u svim mjestima povratka i obnove postoji sigurnost sli㶜na onoj u ostalim dijelovima zemlje, a da su još uvijek nepregledana i od mina nesanirana podru㶜ja dobro ozna㶜ena.

Uspostava civilne vlasti

•

Osloba㶟anjem okupiranih podru㶜ja ostvarena je njihova reintegracija u ustavni poredak Republike Hrvatske. Ta reintegracija razumijeva uspostavu državne uprave Republike Hrvatske, uspostavu lokalne samouprave te uspostavu tijela vlasti.

ubrzano pri㶛i uklanjanju mina po utvr㶟enome redu prvenstva, posebice za ve㶛e infrastrukturne i druge objekte od op㶛ega zna㶜enja;

•

dodatno i u㶜inkovitije suzbiti plja㶜ke i nasilništva u odre㶟enim podru㶜jima i uspostaviti punu sigurnosti gra㶟ana i imovine te dosljedno obznanjivati i javno osuditi po㶜initelje nedjela;

•

unaprje㶟ivati djelovanje prosvjetnih, kulturnih, socijalnih i drugih javnih ustanova ondje gdje su do sada uo㶜eni ve㶛i problemi;

•

neodgodivo obnoviti preostali dio komunalne infrastrukture, posebno na podru㶜ju elektroopskrbe, vodoopskrbe i prometne infrastrukture;

•

osiguravati dodatna sredstva za funkcioniranje lokalne samouprave;

•

revidirati sva rješenja o dodjeli stanova, a osobito riješiti problem bespravno useljenih.

Unato㶜 poduzetim aktivnostima i po㶜etnim rezultatima, nedovoljna u㶜inkovitost na uspostavi i funkcioniranju civilne vlasti nalaže dodatne napore, pa i nova rješenja Vlade u sljede㶛im pitanjima: •

•

•

pospješiti funkcioniranje lokalne uprave na oslobo㶟enim podru㶜jima, osobito kadrovski i organizacijski, uz maksimalno uklju㶜ivanje i zapošljavanje povratnika; dislocirati službe resornih ministarstava vezane za poslove povratka prognanika; ubrzano pospješiti pokretanje gospodarskih djelatnosti vezanih za ostvareni povratak u pojedina naselja; poticati davanje u najam i prodaju gospodarskih objekata na okupiranom podru㶜ju prvenstveno povratnicima, i to u skladu s njihovim mogu㶛nostima;

•

obvezati lokalne sredine na uskla㶟ivanje povratka i razvitka s globalnim državnim interesima;

•

prioritete obnove uskladiti s podru㶜jima od posebnog državnoga interesa i vremenskim mogu㶛nostima gradnje;

•

stimulirati ulaganja hrvatske dijaspore u gospodarske objekte i infrastrukturu;

•

nakon spoznaje o stvarnome stanju napuštene imovine na terenu odrediti redoslijed povratka, obnove i na㶜in povratka za svako pojedina㶜no naselje;

•

programirati i pripremiti povratak u svako

POTICAJNE MJERE ZA POVRATNIKE U cilju poticanja što bržega i sveobuhvatnijega povratka prognanika na novooslobo㶟ena podru㶜ja Republike Hrvatske nužno je predložiti niz posebnih mjera kojima se osigurava: a) dodatni interes za povratak kod prognanika i izbjeglica te b) nužne pretpostavke za demografsku i gospodarsku obnovu i razvitak ovih podru㶜ja.

Ostvarenjem navedenih dvaju ciljeva treba se posti㶛i i postupno izjedna㶜avanje socijalno-imovinskih uvjeta života prognanika s uvjetima života ostalih gra㶟ana Republike Hrvatske te stvaranje pretpostavki za uravnoteženje gospodarskoga razvitka tih podru㶜ja s ostalim podru㶜jima Republike Hrvatske. Budu㶛i da se stimulativne mjere 153

za povratak prognanika na oslobo㶟ena podru㶜ja povratka odnose na povratnike koji su živjeli u podru㶜ju povratka i/ili 㶛e živjeti u tim podru㶜jima, one predstavljaju i mjere privla㶜enja ljudi i kapitala u ta podru㶜ja. Pritom se stimulativne mjere trebaju razlikovati s obzirom na stratešku važnost pojedinih podru㶜ja, tj. podru㶜ja od posebnoga interesa Republike Hrvatske.

U nastojanjima da se povratak što prije ostvari nakon akcija Bljesak i Oluja donesena su dva dokumenta (uredba i prijedlog zakona), kojima se izravno poti㶜e povratak prognanika u njihove domove. U listopadu 1995. godine donesena je Uredba o povratku prognanika i izbjeglica na oslobo㶟ena podru㶜ja (NN 81/95) kojom se ure㶟uje povratak prognanika i izbjeglica na oslobo㶟ena podru㶜ja Republike Hrvatske, ure㶟uju se uvjeti za stjecanje statusa povratnika, trajanje tog statusa i postupak njegova ostvarivanja. Ovim dokumentom ure㶟ena su i prava koja povratnici na oslobo㶟ena podru㶜ja zadržavaju iz statusa prognanika ili izbjeglica, kojima se prvenstveno osigurava kontinuitet socijalnoga zbrinjavanja egzistencije povratnika (nov㶜ana pomo㶛 osobama bez prihoda, zdravstvena zaštita, humanitarna pomo㶛, pomo㶛 u socijalnoj adaptaciji i psihološka pomo㶛 i drugo).

Sljede㶛i dokument, prijedlog Zakona o poreznim povlasticama na podru㶜jima od posebnoga interesa, razvrstanih u 㶜etiri kategorije, koji je u saborskoj raspravi, usmjeren je na uvo㶟enje dodatnih poticajnih mjera - posebnih poreznih povlastica kojima se stimulira povratak prognanika, naseljavanje podru㶜ja od posebnoga interesa, gospodarsko oživljavanje i brži razvitak podru㶜ja od posebnoga interesa. Te porezne mjere o㶜ituju se u propisivanju olakšica poreza na dobit, poreza na dohodak te osloba㶟anje od pla㶛anja poreza na dohodak na poljoprivredno i šumsko zemljište, kao i na osloba㶟anje od pla㶛anja poreza na promet nekretnina te poreza na nasljedstva i darove.

U cilju sveobuhvatnijega stimuliranja povratka prognanika povratnicima se treba omogu㶛iti i niz drugih olakšica i povlastica kako bi proces povratka bio što uspješniji, kra㶛i i bezbolniji. U tom smislu, uklju㶜uju㶛i i ve㶛 donesene mjere, predlažu se sljede㶛e poticajne mjere:

154

1.. Osobne i obiteljske mjere a) osloba㶟anje od pla㶛anja poreza na katastarski prihod i dohodak od poljoprivrede i šumarstva koja se nalaze na podru㶜jima od posebnoga interesa, b) osloba㶟anje pla㶛anja poreza na promet nekretnina, nasljedstva i darova za sve nekretnine koje se nalaze na podru㶜jima od posebnoga interesa, c) pravo na dodjelu dionica iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju, d) dje㶜ji doplatak bez obzira na imovinski cenzus obitelji, e) dodjela jednokratne nov㶜ane pomo㶛i, f) u㶜enicima i studentima s podru㶜ja povratka prognanika osigurati povlašten tretman pri školovanju (prioritet, stipendije, smještaj u 㶟a㶜ke i studentske domove), g) carinske povlastice, h) povlastica prilikom otkupa stana, i)

osiguranje organiziranoga smještaja i brige za starije osobe.

2. Mjere poticanja zapošljavanja a) djelatnicima javnih službi (uprava, školstvo, predškolski odgoj, zdravstvo, kultura, javna poduze㶛a) osigurava se poseban dodatak na pla㶛u za poslove u mjestu povratka u trajanju od nekoliko godina, b) sufinanciranje pripravni㶜koga staža, c) jednokratna nov㶜ana isplata nezaposlenoj osobi koja zasnuje radni odnos u dnevnoj migraciji, odnosno na sezonskim ili montažerskim poslovima u mjestu rada, gdje Zavod za zapošljavanje ne može osigurati radnu snagu, d) jednokratna nov㶜ana isplata VSS djelatnika ako se trajno nasele i zaposle u mjestu gdje je to zbog obnove i promjene u strukturi zaposlenih od posebnoga interesa za Republiku Hrvatsku,

e) povratnicima koji su nakon progonstva ostali bez svojih radnih mjesta priznati status radnika (i radni staž) tijekom progonstva, f) povratnicima koji se zaposle u mjestu povratka bit 㶛e priznate porezne povlastice,

im olakšice, h) pri pla㶛anju poreza na dohodak pravne osobe osloboditi i priznati olakšice pri pla㶛anju poreza na dobit priznavanjem visokih zaštitnih kamata na uloženi kapital na podru㶜jima od posebnoga interesa,

g) u obliku smanjenja i osloba㶟anja poreza na pla㶛e.

i)

3. Mjere poticanja obiteljskoga gospodarstva, privatnoga poduzetništva i gospodarskoga razvitka

j)

a) doma㶛im i stranim kreditima, razli㶜itim donacijama omogu㶛iti nabavu potrebnih poljoprivrednih strojeva, gnojiva, zaštitnih sredstava, biljnoga i životinjskoga reprodukcijskoga materijala, b) dugoro㶜no kreditiranje obnove višegodišnjih nasada, c) mogu㶛nost darovanja poljoprivrednih zemljišta u državnome vlasništvu,

kreditiranje investicijskih projekata tvrtki pod posebno povoljnim uvjetima (grace period, niske kamatne stope, duži rokovi otplate),

besplatno korištenje savjetima u svezi s privatnim poduzetništvom, k) povlastice pri izobrazbi poduzetnika, pripremi programa i korištenju poslovodnim savjetima.

Navedene stimulativne mjere u daljnjem postupku razra㶟uju resorna ministarstva (Ministarstvo razvitka i obnove, Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, i druga) i podnosit 㶛e ih Vladi i Saboru Republike Hrvatske kao zakonske akte na usvajanje te se brinu za njihovo provo㶟enje.

Ukupan broj proganika

Smješteni privatno

Smješteni u hotelima, odmaralištima i naseljima

Oslobo㶟eno akcijom Bljesak i prije nje

46.228

37.709

8.519

Oslobo㶟eno akcijom Oluja

76.040

54.690

21.350

122.268

92.399

29.869

75.813

54.816

20.997

320.349

239.614

80.735

Podru㶜je

Ukupno oslobo㶟eno podru㶜je Hrvatsko Podunavlje Sveukupno

d) mogu㶛nost davanja koncesija i otvaranja bescarinskih zona kao mjera privla㶜enja kapitala, e) poduzetnicima povratnicima omogu㶛iti korištenje kreditima za pokretanje i obavljanje privrednih djelatnosti (prvenstveno proizvodnje) bez hipotekarnoga osiguranja (Hrvatska garancijska agencija), s grace periodom i s povoljnim kamatnim stopama, f) omogu㶛iti bescarinski uvoz opreme, strojeva i alata koji se ne proizvode u Republici Hrvatskoj, g) poduzetnike fizi㶜ke osobe osloboditi i priznati

Povratak je zapo㶜eo i dogodio se 㶜im su se stvorili uvjeti da je neki dom, naselje, grad, bio slobodan

155

OPERATIVNI PLAN POVRATKA

Skupina Oluja

U skladu s podatcima o stanju ošte㶛enosti stambenoga fonda, gospodarstva i infrastrukture u podru㶜jima obnove i povratka i, s druge strane, u skladu s ukupnom dinamikom obnove i realnim mogu㶛nostima državnoga prora㶜una i korištenja drugim sredstvima za obnovu, predlaže se sljede㶛i plan povratka prognanika. Pritom, uz na㶜elan pristup povratku kad su ispunjeni uvjeti obnove i sigurnosti, potrebno je voditi ra㶜una i o pojedina㶜nim zahtjevima i potrebama obitelji kao što je, primjerice, završetak ili po㶜etak školske godine itd.

Budu㶛i da je obnova razli㶜ito zapo㶜ela i do danas je u razli㶜itoj fazi dovršenja, sve prognanike svrstavamo u tri velike skupine po podru㶜jima.

Osim toga, valja ra㶜unati s još izme㶟u 30.000 i 50.000 povratnika koji su i danas izbjeglice u razli㶜itim zemljama Europe i svijeta.

Skupina Bljesak Za sve prognanike iz podru㶜ja oslobo㶟enih akcijom Bljesak i prije nje (Maslenica, Konavle, ošte㶛eni objekti uz linije razgrani㶜enja) obnova stanogradnje upravo ulazi u drugu fazu ure㶟enja, tako da se realno može planirati povratak do svibnja 1996. godine.

Prema uredbama Vlade i za sve one koji su iz tih podru㶜ja dobili kredite istekli su rokovi iz ugovora za dovršetak radova i povratak.

Prema istim uredbama svi oni iz tih podru㶜ja koji nisu potpisali ugovore o obnovi ili zatražili kredite (to su bili dužni do 30. rujna 1995.) prestaju biti prognanici.

U skladu s tom dinamikom u tijeku su radovi na obnovi infrastrukture, gospodarskih postrojenja, a prioritet u kreditima za privatno poduzetništvo prvih mjeseci 1996. godine bit 㶛e tako㶟er usmjeren upravo na ta podru㶜ja.

Broj povratnika: 46.228, povratak do svibnja 1996.

Ošte㶛enost stanova i ku㶛a prognanika za podru㶜ja oslobo㶟ena Olujom prema podatcima komisija za procjenu šteta i pregleda stru㶜njaka Ministarstva razvitka i obnove (tamo gdje sve procjene još nisu dovršene), jest sljede㶛a: Za popravak svih tih objekata bilo bi potrebno oko 3 milijarde kn. Budu㶛i da je tek nešto više od polovine tog iznosa predvi㶟eno ovogodišnjim prora㶜unom (i uz sredstva od dionica velikih poduze㶛a), obnova 㶛e se protegnuti i u 㶜itavu sljede㶛u godinu, pa je naglasak na obnovi svih domova nižih razina ošte㶛enja (I., II., III. i IV.) te polovini onih viših (V. i VI.). Time bi oko 24.000 prognanika trebalo biti smješteno u stanovima (u vlasništvu ili na upravljanju od strane države) u oslobo㶟enim gradi㶛ima (Knin, Benkovac, Obrovac, Gra㶜ac, Korenica, Slunj, Glina, Vojni㶛, Vrginmost, Dvor, Kostajnica), dok im ku㶛e po manjim naseljima na selima ne do㶟u na red za obnovu. Dio tih prognanika ve㶛 je smješten u planiranim objektima.

Ako bi se tako postupilo, i ta 㶜itava skupina do kraja 1996. godine mogla bi prije㶛i iz prognani㶜koga u povratni㶜ki status, i to po sljede㶛oj dinamici: a. Prognanici iz domova (ku㶛a i stanova) s ošte㶛enjima (I., II. i III. kategorije) sukcesivno postaju povratnici tijekom travnja, svibnja i lipnja 1996. godine, osim u iznimnim slu㶜ajevima manjih naselja u kojima nije popravljena infrastruktura. No, ondje je u 99 % primjera rije㶜 o gradskim naseljima od Drniša do Gline.

Dobar je dio upravo tih prognanika ve㶛 ili povremeno ili trajno u svojim domovima, ali još imaju prognani㶜ki status.

Broj povratnika: 36.000, povratak do lipnja 1996. b. Povratnici iz naselja u kojima je obnova zapo㶜ela u jesen 1995., a koja su kao prioritetna predložena od strane županijskih poglavarsta va: (Lasinja, Hrastovica, Topusko, K. Majur,

Stupanj ošte㶛enosti

I.

II.

III.

IV.

V.

VI.

Broj objekata

3.925

4.187

4.285

3.573

9.424

7.092

156

Ukupno 32.486

Kostajnica, Staza, G. Mekušje, Turanj, Buli㶛 Brdo, Kamensko, Bro㶟ani, Skakavac, Saborsko, Li㶜ka Jesenica, Blata, Vojmerac, Trojvrh, Vajin Vrh, Barlete, Široka Kula, Li㶜ki Osik, Dabar, Vrhovine, Kruševo, Kijevo, Lovinac, Škabrnja, Pola㶜a, Drniš, Ruži㶛, Oklaj, 㶏ista Velika, Rupe, Maljkovo, Ježevi㶛, Vinali㶛, Kosore, Maovice, Vrlika) gdje su ku㶛e potpuno sru* šene i bez krovova i u kojima je obnova (gdje klimatske okolnosti dopuštaju) u punome jeku ili 㶛e biti u najskorije vrijeme.

Planiran je dovršetak obnove u prostoru Dalmacije do srpnja, a u ostalim do rujna 1996. godine.

Broj povratnika: 12.000, povratak do rujna 1996. c.

Ostala naselja u kojima 㶛e obnova zapo㶜eti kroz prolje㶛e 1996. po prijedlozima županija, a u broju do iznosa raspoloživih sredstava s planiranim dovršetkom do kraja 1996. godine.

(s oko 5.000 stanova), za što je ve㶛 razra㶟en poseban program kako bi se osigurao smještaj svih povratnika kojima su domovi više stradali.

Sredstva za to trebat 㶛e organizirati ili iz stranih izvora (donacije, krediti) ili interventnim akcijama Vlade u trenutku kad se za taj posao ostvare mogu㶛nosti. Svi popratni poslovi u Ministarstvu razvitka i obnove u tijeku su ili su ve㶛 obavljeni.

Tako su u Ministarstvu razvitka i obnove pripremljeni precizni planovi obnove i obavljene tehni㶜ke predradnje kako bi složeni proces popravka i izgradnje domova mogao odmah zapo㶜eti.

Posebno je važno, zbog negativnih iskustava iz prostora nakon Oluje , sprije㶜iti svaku devastaciju i nasilno useljavanje te dobro unaprijed isplanirati slijed povratka.

Broj povratnika: 21.000, povratak do konca 1996. d. Povratak prognanika u slobodne ku㶛e i stanove iz onih naselja koja ne㶛e biti u programu obnove ove godine (zbog ograni㶜enih sredstava): dijelom su ve㶛 smješteni, a ostali trebaju biti smješteni do svibnja 1996., ovisno o raspoloživim kapacitetima i sredstvima.

Broj povratnika: 24.000, povratak ovisno o raspoloživim kapacitetima i sredstvima

Obnova ku㶛a u Laslovu kod Osijeka

Skupina Podunavlje Povratak prognanika na podru㶜ju isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema (hrvatskoga Podunavlja) slijedit 㶛e dinamiku i plan aktivnosti koji su ustanovljeni programom rada prijelazne uprave i Ureda privremene uprave zaduženih za uspostavu hrvatske vlasti na tim podru㶜jima. U tom smjeru su izra㶟eni i konkretni pilot-projekti povratka prognanika.

Ovisno u uspješnim koracima reintegracije, bit 㶛e hitna obnova svih obiteljskih ku㶛a manjih razina ošte㶛enja (I., II. i III. stupanj) radi povratka (to je mogu㶛e kroz najviše dva mjeseca od mogu㶛nosti pristupa podru㶜ju) te obnova stambenih zgrada

Obnova ku㶛a u zapadnoj Slavoniji

157

Vlada Republike Hrvatske sredstvima državnoga prora㶜una obnovila je obiteljske ku㶛e, stanove i infrastrukturu na podru㶜ju cijele Hrvatske, od isto㶜ne i zapadne Slavonije, Banovine, Vukovara do Dubrovnika (Slika gore lijevo: obnova u Sarvašu; desno: Vukovar je danas gotovo potpuno obnovljen; dolje: Dubrovnik danas)

158

PODACI O POVRATNICIMA UPRAVE ZA PPDS Prema podatcima Uprave za područja posebne državne skrbi, Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva od svibnja 2011. godine, ukupan broj povratnika u RH iznosi 215.525 osoba. Najveći broj povratnika je u Sisačkomoslavačkoj županiji (Regionalni ured Sisak) sa 44.129 osoba ili 20,5 %.

Tablica i grafikon broj 6. prikazuju broj povratnika po Županijama i nadležnim Regionalnim uredima za PPDS. Tablica i grafikon broj 7. prikazuju kretanje broja povratnika kroz godine povratka od 1994. - 2011. Najveći broj povratnika zabilježen je 1996. g. (64.909 ili 30,11 % od ukupnog broja) što je logična posljedica vojno-redarstvenih akcija "Bljesak" i "Oluja" Značajan povratak bilježi se i godine 1999. kao posljedica završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.

Do 2000.-te godine Vlada RH uspjela je vratiti ukupno 75% prognanika u njihove domove.

Naziv RU-a

Sisak Naziv RU-a Vukovar Bjelovar Šibenik Dubrovnik Zadar Gospić Osijek Karlovac Makarska Karlovac Osijek Gospić Pula Požega Rijeka Slavonski Brod Sisak Dubrovnik Slavonski Brod Split Požega Bjelovar Split Zagreb Šibenik Virovitica Varaždin Rijeka Vukovar Pula Virovitica Zadar Varaždin Zagreb Makarska

UKUPNO 44.129 UKUPNO 33.020 1.552 31.100 5.141 26.309 9.278 24.772 21.372 24 21.372 24.772 9.278 71 7.398 335 5.327 44.129 5.141 5.327 4.052 7.398 1.552 4.052 888 31.100 717 40 335 33.020 71 717 26.309 40 888 24

% 20,50% % 15,36% 0,72% 14,43% 2,39% 12,08% 4,31% 11,52% 9,94% 0,01% 9,94% 11,52% 4,31% 0,03% 3,44% 0,15% 2,48% 20,50% 2,39% 2,48% 1,89% 3,44% 0,72% 1,89% 0,41% 14,43% 0,32% 0,02% 0,15% 15,36% 0,03% 0,32% 12,08% 0,02% 0,41% 0,01%

215.525

100,00%

SVEUKUPNO

Tablica br. 6

POVRATNICI PO REGIONALNIM UREDIMA - UKUPNO 215,525 Sisak 44.129 Vukovar 33.020 Šibenik 31.100 Zadar 26.309 Osijek 24.772 Karlovac 21.372 Gospić 9.278 Požega

7.398

Slavonski Brod 5.327 Dubrovnik 5.141 Split 4.052

4%

20%

Bjelovar 1.552 Zagreb 888 Virovitica

717

Rijeka

335

Pula

10% 15% 11% 14%

71

12%

Varaždin 40 Makarska

24 0

5.000

10.000

15.000

20.000

25.000

30.000

35.000

40.000

45.000

50.000

Grafikon br. 6

159

POVRATAK PROGNANIKA U RH KROZ GODINE R.B Godina postotak broj povratnika ukupno 1 1994 1,78% 3834 3834 2 1995 3,71% 8005 11839 3 1996 24,62% 53070 64909 4 1997 10,33% 22254 87163 5 1998 15,41% 33218 120381 6 1999 11,85% 25466 145847 7 2000 7,51% 16202 162049 8 2001 5,92% 12767 174816 9 2002 4,53% 9778 184594 10 2003 3,81% 8221 192815 11 2004 3,84% 8292 201107 12 2005 2,68% 5788 206895 13 2006 1,88% 4042 210937 14 2007 1,03% 2211 213148 15 2008 0,38% 814 213962 16 2009 0,42% 918 214880 17 2010 0,27% 580 215460 18 2011 0,03% 65 215525 100,00% 215525

215525

18 17 16

215460 214880

15 14

213962 213148 210937

13 12 11

206895 201107 192815

10 9

184594 174816

8 7 6

162049 145847 120381

5 4

87163 64909

3 2 1

11839 3834 0

50000

100000

150000

200000

250000

Broj povratnika kroz godine od 1994. do 2011.

Tablica br. 7

Postotak povratnika po godinama povratka 215,525 100%

18

65

18

0 ,0 3 %

17

17

16

580 918

0 ,2 7 % 0 ,4 2 %

15

814

15

0 ,3 8 %

14

2211

14

1 ,0 3 % 1 ,8 8 %

13

16

4042

13

5788

12 11

12

8292

11

8221 9778

10 9

12767

8 7

16202 25466

4

2 1 20000

1 1 ,8 5 % 1 5 ,4 1 % 1 0 ,3 3 %

3

53070

0

5 ,9 2 % 7 ,5 1 %

4

8005 3834

1

4 ,5 3 %

5

22254

2

9

6

33218

3

3 ,8 4 % 3 ,8 1 %

7

5

2 ,6 8 %

10 8

6

40000

60000

0 ,0 0 %

2 4 ,6 2 % 3 ,7 1 % 1 ,7 8 % 1 0 ,0 0 %

2 0 ,0 0 %

Grafikon br. 7

Erdut, 12.11.2010. - obilje탑avanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskog sporazuma

160

% 1,78% 5,49% 30,11% 40,44% 55,85% 67,70% 75,21% 81,13% 85,66% 89,47% 93,31% 95,99% 97,87% 98,90% 99,28% 99,70% 99,97% 100,00%

3 0 ,0 0 %

Regionalni ured BJELOVAR BJELOVAR BJELOVAR BJELOVAR DUBROVNIK GOSPIĆ GOSPIĆ GOSPIĆ GOSPIĆ GOSPIĆ KARLOVAC KARLOVAC KARLOVAC KARLOVAC KARLOVAC KARLOVAC MAKARSKA MAKARSKA MAKARSKA MAKARSKA MAKARSKA OSIJEK OSIJEK OSIJEK OSIJEK OSIJEK OSIJEK OSIJEK OSIJEK PULA PULA PULA PULA PULA RIJEKA RIJEKA RIJEKA RIJEKA RIJEKA RIJEKA RIJEKA SISAK SISAK SISAK SISAK SISAK SISAK SISAK SISAK SISAK SISAK SLAVONSKI BROD SLAVONSKI BROD POŽEGA POŽEGA SPLIT SPLIT SPLIT SPLIT SPLIT SPLIT SPLIT SPLIT ŠIBENIK ŠIBENIK ŠIBENIK VARAŽDIN VARAŽDIN VARAŽDIN VARAŽDIN VARAŽDIN VUKOVAR VUKOVAR VUKOVAR VUKOVAR VIROVITICA VIROVITICA VIROVITICA ZADAR ZADAR ZADAR ZADAR ZADAR ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB ZAGREB

Centar za socijalni rad BJELOVAR DARUVAR GAREŠNICA GRUBIŠNO POLJE DUBROVNIK DONJI LAPAC GOSPIĆ OTOČAC PAG KORENICA DUGA RESA KARLOVAC OGULIN OZALJ SLUNJ VOJNIĆ IMOTSKI MAKARSKA METKOVIĆ PLOČE VRGORAC BELI MANASTIR DONJI MIHOLJAC ĐAKOVO NAŠICE OSIJEK VALPOVO IC GAŠINCI NASELJE PRIJATELJSTVA BUJE PAZIN POREČ PULA ROVINJ CRIKVENICA DELNICE KRK OPATIJA RIJEKA VRBOVSKO CRES - LOŠINJ DVOR GLINA KOSTAJNICA KUTINA NOVSKA PETRINJA SISAK GVOZD SUNJA TOPUSKO NOVA GRADIŠKA SLAVONSKI BROD PAKRAC POŽEGA BRAČ OMIŠ SINJ SPLIT TROGIR VIS KAŠTELA SOLIN DRNIŠ KNIN ŠIBENIK ČAKOVEC KOPRIVNICA KRAPINA KRIŽEVCI VARAŽDIN ŽUPANJA ILOK TOVARNIK PN BLACA ORAHOVICA SLATINA VIROVITICA BENKOVAC BIOGRAD NA MORU GRAČAC OBROVAC ZADAR DUGO SELO IVANIĆ-GRAD JASTREBARSKO SAMOBOR - ZAGREB SESVETE - ZAGREB VELIKA GORICA - ZAGREB CENTAR - ZAGREB ČRNOMEREC - ZAGREB DUBRAVA - ZAGREB MAKSIMIR - ZAGREB MEDVEŠĆAK - ZAGREB NOVI ZAGREB PEŠĆENICA - ZAGREB SUSEDGRAD - ZAGREB TREŠNJEVKA - ZAGREB TRNJE - ZAGREB ZAPREŠIĆ - ZAGREB

SVEUKUPNO

UKUPNO 227 1.080 2 243 5.141 2.031 1.611 1.161 4 4.471 835 7.350 1.991 5 7.178 4.013 17 3 1 2 1 10.194 10 22 53 14.317 10 10 156 11 2 3 53 2 7 4 2 3 312 4 3 4.677 7.491 4.855 43 4.206 13.814 2.498 2.377 1.885 2.283 5.211 116 6.969 429 2 4 3.951 80 4 1 7 3 8.990 16.307 5.803 5 5 1 2 25 14 4.758 6.952 24 124 488 105 8.345 224 4.504 5.068 8.168 8 28 34 6 16 52 23 34 61 41 44 195 81 70 123 65 7

% 0,11% 0,50% 0,00% 0,11% 2,39% 0,95% 0,75% 0,54% 0,00% 2,08% 0,39% 3,41% 0,93% 0,00% 3,34% 1,87% 0,01% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 4,74% 0,00% 0,01% 0,02% 6,66% 0,00% 0,00% 0,07% 0,00% 0,00% 0,00% 0,02% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,14% 0,00% 0,00% 2,17% 3,48% 2,25% 0,02% 1,96% 6,42% 1,16% 1,10% 0,88% 1,06% 2,42% 0,05% 3,24% 0,20% 0,00% 0,00% 1,84% 0,04% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 4,18% 7,54% 2,70% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,01% 0,01% 2,21% 3,23% 0,01% 0,06% 0,21% 0,05% 3,80% 0,10% 2,07% 2,32% 3,78% 0,00% 0,01% 0,02% 0,00% 0,01% 0,02% 0,01% 0,02% 0,03% 0,02% 0,02% 0,09% 0,04% 0,03% 0,06% 0,03% 0,00%

215.525

100,00%

Ivan Vrkić, dr. Jure Radić i J. P. Klein u hrvatskom Podunavlju 1997. god.

Dr. Ljudevit Herceg, Lovre Pejković i dr. Jure Radić planiraju obnovu razorenih sakralnih objekata

OPIS TABLICA I GRAFIKONA Tablica i grafikoni prikazuju popis povratnika u RH po općinama povratka u apsolutnom iznosu i postotku.

Interesantno je primjetiti da je u prvih pet općina po broju Osijek, Vukovar i Beli Manastir kao djelovi Istočne Slavonije gdje je uspješno provedena Mirna Reintegracija. Poslije vojnoredarstvenih operacija Bljesak i Oluja.

Također je interesantan i podatak da je u apsolutnom iznosu broj povratnika u Kninu sa 16,307 osoba na prvom mjestu.

Ministar Radimir Čačić i biskup Đakovačko-srijemski dr. Marin Srakić u obilasku crkve u Sarvašu 2003. g.

Joso Škara, zadarski župan Šime Prtenjača, gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta i ministar obnove dr. Jure Radić

Ista tablica poredu veličina UKUPNO KNIN 16.307 OSIJEK 14.317 VUKOVAR 13.941 PETRINJA 13.814 BELI MANASTIR 10.194 DRNIŠ 8.990 BENKOVAC 8.345 ZADAR 8.168 GLINA 7.491 KARLOVAC 7.350 VINKOVCI 7.331 SLUNJ 7.178 PAKRAC 6.969 TOVARNIK 6.952 ŠIBENIK 5.803 NOVA GRADIŠKA 5.211 DUBROVNIK 5.141 OBROVAC 5.068 KOSTAJNICA 4.855 ILOK 4.758 DVOR 4.677 GRAČAC 4.504 KORENICA 4.471 NOVSKA 4.206 VOJNIĆ 4.013 SINJ 3.951 SISAK 2.498 GVOZD 2.377 TOPUSKO 2.283 DONJI LAPAC 2.031 OGULIN 1.991 SUNJA 1.885 GOSPIĆ 1.611 OTOČAC 1.161 DARUVAR 1.080 DUGA RESA 835 SLATINA 488 POŽEGA 429 RIJEKA 312 GRUBIŠNO POLJE 243 BJELOVAR 227 BIOGRAD NA MORU 224 NOVI ZAGREB 195 NASELJE PRIJATELJSTVA 156 ORAHOVICA 124 TREŠNJEVKA - ZAGREB 123 SLAVONSKI BROD 116 VIROVITICA 105 PEŠĆENICA - ZAGREB 81 SPLIT 80 SUSEDGRAD - ZAGREB 70 TRNJE - ZAGREB 65 DUBRAVA - ZAGREB 61 NAŠICE 53 PULA 53 VELIKA GORICA - ZAGREB 52 MEDVEŠĆAK - ZAGREB 44 KUTINA 43 MAKSIMIR - ZAGREB 41 JASTREBARSKO 34 ČRNOMEREC - ZAGREB 34 IVANIĆ-GRAD 28 VARAŽDIN 25 PN BLACA 24 CENTAR - ZAGREB 23 ĐAKOVO 22 IMOTSKI 17 SESVETE - ZAGREB 16 ŽUPANJA 14 BUJE 11 DONJI MIHOLJAC 10 CRIKVENICA 7 KAŠTELA 7 ZAPREŠIĆ - ZAGREB 7 SAMOBOR - ZAGREB 6 OZALJ 5 ČAKOVEC 5 KOPRIVNICA 5 PAG 4 DELNICE 4 VRBOVSKO 4 OMIŠ 4 TROGIR 4 MAKARSKA 3 POREČ 3 OPATIJA 3 CRES - LOŠINJ 3 SOLIN 3 GAREŠNICA 2 PLOČE 2 PAZIN 2 ROVINJ 2 KRK 2 BRAČ 2 KRIŽEVCI 2 ZLATAR BISTRICA 2 METKOVIĆ 1 VRGORAC 1 VIS 1 KRAPINA 1

% 7,54% 6,66% 6,48% 6,42% 4,74% 4,18% 3,80% 3,78% 3,48% 3,41% 3,41% 3,34% 3,24% 3,23% 2,70% 2,42% 2,39% 2,32% 2,25% 2,21% 2,17% 2,07% 2,08% 1,96% 1,87% 1,84% 1,16% 1,10% 1,06% 0,95% 0,93% 0,88% 0,75% 0,54% 0,50% 0,39% 0,21% 0,20% 0,14% 0,11% 0,11% 0,10% 0,09% 0,07% 0,06% 0,06% 0,05% 0,05% 0,04% 0,04% 0,03% 0,03% 0,03% 0,02% 0,02% 0,02% 0,02% 0,02% 0,02% 0,02% 0,02% 0,01% 0,01% 0,01% 0,01% 0,01% 0,01% 0,01% 0,01% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00% 0,00%

Tablica br. 8

161

POVRATNICI U REPUBLICI HRVATSKOJ PO OPĆINAMA - ukupno 215,525 16.307 14.317 13.941 13.814 10.194 8.990 8.345 8.168 7.491 7.350 7.331 7.178 6.969 6.952 5.803 5.211 5.141 5.068 4.855 4.758 4.677 4.504 4.471 4.206 4.013 3.951 2.498 2.377 2.283 2.031 1.991 1.885 1.611 1.161 1.080 835 488 429 312 243 227 224 195 156 124 123 116 105 81 80 70 65 61 53 53 52 44 43 41 34 34 28 25 24 23 22 17

KNIN OSIJEK VUKOVAR PETRINJA BELI MANASTIR DRNIŠ BENKOVAC ZADAR GLINA KARLOVAC VINKOVCI SLUNJ PAKRAC TOVARNIK ŠIBENIK NOVA GRADIŠKA DUBROVNIK OBROVAC KOSTAJNICA ILOK DVOR GRAČAC KORENICA NOVSKA VOJNIĆ SINJ SISAK GVOZD TOPUSKO DONJI LAPAC OGULIN SUNJA GOSPIĆ OTOČAC DARUVAR DUGA RESA SLATINA POŽEGA RIJEKA GRUBIŠNO POLJE BJELOVAR BIOGRAD NA MORU NOVI ZAGREB NASELJE PRIJATELJSTVA ORAHOVICA TREŠNJEVKA - ZAGREB SLAVONSKI BROD VIROVITICA PEŠĆENICA - ZAGREB SPLIT SUSEDGRAD - ZAGREB TRNJE - ZAGREB DUBRAVA - ZAGREB PULA NAŠICE VELIKA GORICA - ZAGREB MEDVEŠĆAK - ZAGREB KUTINA MAKSIMIR - ZAGREB ČRNOMEREC - ZAGREB JASTREBARSKO IVANIĆ-GRAD VARAŽDIN PN BLACA CENTAR - ZAGREB ĐAKOVO IMOTSKI

0

8% 7%

7% 2% 2% 2%

6%

2% 2%

5%

2% 4%

3% 3%

4% 3%

4% 4%

0

4.000

6.000

8.000

3%

16 14 11 10 10 10 8 7 7 7 6 5 5 5 4 4 4 4 4 3 3 3 3 3 2 2 2 2 2 2 2 2 1 1 1 1

SESVETE - ZAGREB ŽUPANJA BUJE IC GAŠINCI VALPOVO DONJI MIHOLJAC DUGO SELO ZAPREŠIĆ - ZAGREB KAŠTELA CRIKVENICA SAMOBOR - ZAGREB KOPRIVNICA ČAKOVEC OZALJ TROGIR OMIŠ VRBOVSKO DELNICE PAG SOLIN CRES - LOŠINJ OPATIJA POREČ MAKARSKA ZLATAR BISTRICA KRIŽEVCI BRAČ KRK ROVINJ PAZIN PLOČE GAREŠNICA KRAPINA VIS VRGORAC METKOVIĆ

2.000

3% 3%

10.000

5

12.000

10

14.000

15

20

16.000

18.000

Grafikon br. 8

162

UKUPNO 1.552 5.141 9.278 21.372 24 24.772 71 335 44.129 5.327 7.398 4.052 31.100 40 33.020 717 26.309 888

1997 110 5.126 2.576 8.591 0 2.721 6 47 25.882 2.975 5.102 3.733 14.865 2 2.457 126 12.695 149

1998 285 0 1.161 2.932 0 10.909 7 57 3.911 255 299 100 1.703 6 9.989 114 1.293 197

1999 235 4 992 3.075 0 5.670 11 50 3.428 311 186 34 1.790 6 8.380 63 1.076 155

2000 279 3 885 1.920 2 2.083 10 31 3.136 300 310 41 1.740 5 4.440 96 713 208

2001 185 8 764 1.402 2 1.737 8 33 1.951 198 174 29 1.618 7 3.492 35 1.056 68

2002 174 0 759 1.084 0 380 8 12 1.775 240 219 25 2.086 6 1.721 33 1.203 53

215.525

87.163

33.218

25.466

16.202

12.767

9.778

Godina povratka 2003 2004 2005 118 68 54 0 0 0 569 614 377 729 624 416 0 4 6 375 306 167 8 4 4 29 25 20 1.466 952 708 396 311 159 415 301 228 23 38 17 2.061 2.309 1.282 4 2 2 570 755 566 34 82 61 1.402 1.879 1.707 22 18 14 8.221

8.292

5.788

2006 21 0 318 235 9 113 1 22 370 101 70 9 822 0 287 8 1.655 1

2007 12 0 153 173 1 228 0 6 203 42 44 0 396 0 188 11 754 0

4.042

2.211

2008

2009

2010

2011

4 0 74 108 0 63 0 0 75 27 21 1 152 0 117 16 156 0

7 0 26 60 0 15 0 1 199 10 12 2 164 0 36 10 376 0

0 0 9 18 0 5 2 2 63 2 17 0 89 0 22 26 324 1

0 0 1 5 0 0 2 0 10 0 0 0 23 0 0 2 20 2

814

918

580

65

Tablica br. 9a

POVRATAK HRVATSKIH PROGNANIKA KROZ GODINE PO REGIONALNIM UREDIMA OD 1997. DO 2011. - UKUPNO POVRATNIKA 215,525 100.000

UKUPNO 215,525

Povratnici po županijama %

90.000

888

Zagreb

12%

Zadar

26.309

10% 717

Virovitica 80.000

15% 33.020

Vukovar

11%

40

Varaždin

14%

70.000

20%

Šibenik

31.100

Split

4.052

Požega

7.398

60.000

Slavonski Brod

Povratak po godinama % 50.000

4%3%

44.129

Rijeka

4% 5%

335 71

Pula

6%

40.000

5.327

Sisak

24.772

Osijek

40%

Makarska

8%

24

Karlovac

12% 30.000

15%

21.372

Gospić

9.278

Dubrovnik

5.141

Bjelovar

1.552

20.000 0

10.000 20.000

30.000 40.000 50.000

10.000

0 1997

1998

1999

2000

2001

2002

2003

2004

2005

2006

2007

2008

2009

2010

2011

Grafikon br. 9

163

Godina povratka POVRATNICI PO CENTRIMA ZA SOCIJALNI RAD I GODINAMA POVRATKA 164

Tablica br. 9

IZVOR: Ministarstvo regionalnog razvoja, šumatrstva i vodnog gospodarstva, Uprava za PPDS. Autor tablica i grafikona: Branko 㶏ulo

165

PREDUVJET POVRATKU BILA JE OBNOVA I IZGRADNJA OBITELJSKIH KU㶎A I STANOVA. TO JE BIO VELI㶏ANSTVEN PROGRAM VLADE REPUBLIKE HRVATSKE KOJI JE OMOGU㶎IO POVRATAK 95% PROGNANIKA Na slici: Božidar Kalmeta, gradona㶜elnik Zadra (danas ministar obnove) i dr. Jure Radi㶛, ministar obnove u Pola㶜i, 1996.

Na slici: dr. Ljudevit Herceg, pomo㶛nik ministra obnove, - , William Montgomery, ameri㶜ki veleposlanik, - , i dr. Jure Radi㶛, ministar obnove sa suradnicima u obilasku Pola㶜e, 1996.

166

OBNOVA STRATEGIJA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE IZ 1996. GODINE

1167 16 67

Ku㶛e, stanovi, sakralne gra㶟evine, komunalna i socijalna infrastruktura obnovljena je gotovo isklju㶜ivo sredstvima državnoga prora㶜una Republike Hrvatske. Zapo㶜elo se s pilot-projektima obnove 1993. godine u dubrova㶜kim Konavlima, a u Vukovaru traje i danas. (Slika gore: Vukovar, obnovljena crkva Sv. Filipa i Jakova i samostan te zgrada vukovarske gimnazije; dolje: Dubrovnik 2010.)

168

KAKO JE ZAPO㶏ELA OBNOVA KU㶎A U HRVATSKOJ? U povijesti ljudskog roda cikli㶜ki se izmjenjuju razdoblja razorila㶜kih ratova i razdoblja obnove. 㶏im utihnu detonacije bombi aktivira se nagon samoodržanja, 㶜ovjek zapo㶜inje planirati obnovu. Probudi se zapretena pozitivna energija kao nastavak ANTE STOJAN, dipl.ing.arh. iskonskog nagona za o㶜uvanjem zavi㶜aja, doma i ognjišta.

Kad stradalnik prvi put do㶟e na zgarište svoje ku㶛e, osjeti najprije emocionalni gr㶜 zbog osje㶛aja nemo㶛i pred uništenim dijelovima svoga života, ali odmah zatim, svladavaju㶛i smrad paljevine, po㶜ne pogledom tražiti ima li što, što je preživjelo pustošenje i oganj a moglo bi možda poslužiti svrsi, u nekoj maglovitoj viziji budu㶛eg života. Ta je emocija mješavina prkosa, ponosa i imaginarne osvete neuspješnom agresoru koji nikad nije u stanju uništiti ljudski duh, koja se u hipu pretvara u pozitivnu egzistencijalnu energiju.

PILOT PROJEKT KONAVLE Kada su 1993. god. oslobo㶟ene Konavle, Hrvatska je još bila u ratu a tre㶛ina njezina teritorija još je bila pod okupacijom. Državni prora㶜un je bio korišten uglavnom u funkciji naoružavanja. Hrvatska je zbrinjavala više od 600 000 izbjeglica i prognanika. Zbog ograni㶜enih prora㶜unskih financijskih sredstava i opasnosti od ponovnog rušenja, nije bilo realno o㶜ekivati da se krene s obnovom širih razmjera na svim oslobo㶟enim hrvatskim prostorima.

Od isto㶜ne Slavonije do dubrova㶜kog podru㶜ja nalazili su se cijeli predjeli posve uništeni i spaljeni. Osobito su teško stradala podru㶜ja oko gradova (Osijek, Gospi㶛, Sisak itd.) koja su obranjena od agresije i koja su bila dostupna hrvatskim vlastima. Trebalo je izabrati primjereno podru㶜je na kojem bi se s najmanje sredstava postigao u obnavljanju razrušenog optimalan efekt, uz uvjet minimaliziranja rizika od ponovnih šteta. Podru㶜je Konavala je kraj koji od pamtivijeka u cijelosti

nastanjuju Hrvati. Oslobo㶟eno je od srbocrnogorskog agresora u kombiniranoj akciji, dobrovoljnog povla㶜enja agresora kao rezultat politi㶜kog pritiska, lokalnih boraca koji su izdržali u brdima cijelu godinu okupacije i oslobodila㶜kom desantnom akcijom hrvatske vojske.

Budu㶛i da su Konavale grani㶜no podru㶜je sa zemljom agresora Srbijom i Crnom Gorom, te da su prepoznatljivo turisti㶜ko podru㶜je u blizini svjetski poznate destinacije - Dubrovnika, Vlada RH je donijela odluku da je to najprimjerenije mjesto za po㶜etak obnove.

CILJEVI PILOT PROJEKTA SU BILI: -

Pokazati Svijetu da mlada hrvatska država, i u razdoblju nezavršenog rata, ima financijske i organizacijske snage sama zapo㶜eti obnovu;

-

Testirati model obnove, na temelju kojeg bi se izradio Zakon o obnovi primjenljiv na cijelom hrvatskom teritoriju kada se za to steknu uvjeti;

-

Zapo㶜eti s obnovom ku㶛a 㶜im prije kako bi se iskoristila pozitivna energija stradalnika koji su se po㶜eli vra㶛ati u svoje domove, spremni za obnovu svojih gospodarstava;

-

Osloboditi hotelske kapacitete u kojima su stradalnici bili smješteni kako bi se omogu㶛ila priprema turisti㶜kih kapaciteta, temeljne gospodarske grane dubrova㶜kog podru㶜ja.

Stru㶜njaci hrvatskog Gra㶟evinskog instituta, koji su poznavali lokalne prilike, psihologiju stradalnika i na㶜in organizacije velikih Projekata, izradili su koncept Pilot Projekta u kojemu su na kratak i lapidaran na㶜in, razumljiv za 㶜itanje onima koji donose odluke, prezentirali temeljne informacije o razmjerima razaranja u Konavlima, te u skladu s time, s metodama obnove, fazama izgradnje, kao i direktnim i indirektnim ciljevima obnove.

Koncept je prezentiran predsjedniku Vlade koji je odobrio Projekt te osigurao u prora㶜unu iznos od 4.000.000 DM. U Konavlima je bilo razoreno cca 400 ku㶛a koje nisu stradale kao posljedica ratnih operacija ve㶛 su bile spaljivane uglavnom nakon okupacije. U spaljenim ku㶛ama tradicijske arhitekture ostali su samo kameni zidovi ošte㶛eni od vatre.

169

I danas nakon dvadeset godina teško je racionalno doku㶜iti motive masovnih razaranja hrvatskih ku㶛a nakon okupacije, osim atavisti㶜kom mržnjom potaknutom osvetom i sviješ㶛u da to podru㶜je nikada ne㶛e postati trajni posjed agresora.

Povijest pamti sli㶜na razaranja u istom prostoru od istih susjednih naroda, dvjesto godina prije, za vrijeme napoleonskih ratova 1806. godine, kada su poplja㶜kane i zapaljene ku㶛e u cijelom dubrova㶜kom podru㶜ju, osim povijesne jezgre Dubrovnika unutar zidina koju agresor nije uspio osvojiti.

Vrijedan predložak za antropološku studiju o ponašanju napada㶜a u osvojenom prostoru bila bi analiza života agresorskih vojnika u napuštenim ku㶛ama, prije nego što su ih spalili, gdje su boravili, što su radili, kako su spavali, kako održavali higijenu itd.

Evidentno je bilo da sa 4.000.000 DM odobrenih sredstava, što zna㶜i prosje㶜no 10.000 DM po ku㶛i, ne㶛e biti dostatno za potpuni završetak obnove porušenih ku㶛a, pa 㶜ak ni potpunu konstrukcijsku sanaciju ( a.b konstrukcija i injektiranje kamenih zidova), a kamoli za izradu krovišta, zatvaranje objekta (prozori i vrata) i namještaj.

Procjene su bile da 㶛e prosje㶜ni trošak po ku㶛i biti cca 38.000 DM. Koncept Pilot Projekta temeljio se je upravo na pretpostavci da 㶛e po㶜etak obnove pokrenuti nezadrživi obnoviteljski proces, aktivirati nepredvidljivu energiju, te da 㶛e, poput impulsa prve biljarske kugle, animirati resurse koji su nedostajali.

Nakon što je zapo㶜ela realizacija Projekta, pretpostavke su se obistinile. Drvenu gra㶟u za krovišta donirale su Hrvatske šume, me㶟unarodni crveni križ donirao je pilanu, gra㶟evinska tvrtka betonaru, razni donatori iz tuzemstva i inozemstva gra㶟evinski materijal i opremu itd.

Modelom „organizirane obnove predvi㶟eno je bilo da se obnova realizira u 5 faza, od kojih su konstrukcijska sanacija, postavljanje krovišta, te zatvaranje objekta trebali biti izvedeni organizirano, što zna㶜i financirani, organizirani i kontrolirani od Države, dok je 㶜etvrta faza, koja je podrazumijevala unutrašnjost ku㶛a, trebala, tako㶟er biti financirana od države a realizirana individualno, u režiji stradalnika. Vlada je formirala Direkciju za 170

javne investicije (jedan 㶜ovjek i tajnica) koja je sa desetak tvrtki ugovorila konstrukcijsku sanaciju ku㶛a prema istim standardiziranim troškovnicima i istim cijenama.

Direkcija je imala funkciju voditelja projekta i investitorskog nadzora, dok je stru㶜ni nadzor ugovoren s tvrtkom IGH. Sam proces obnove nije bio zahtjevan s tehni㶜kog aspekta koliko zbog složenih pripremnih administrativnih aktivnosti, brojnosti primjera i raznolikosti problema. Projekt je bio organizacijski i operativno složen, budu㶛i da je trebalo racionalno organizirati gradilište za svaku od ku㶛a koje su se nalazile raštrkane na širem prostoru.

Operativna realizacija Pilot Projekta Konavle zapo㶜ela je 1993. godine. U pripremi Pilot Projekta posebnu pozornost se pridavalo problemu administrativne pripreme, to jest kako skratiti i pojednostavniti postupak izdavanja dozvola za gra㶟enje. Isho㶟enje potrebnih dokumenata prema zakonskoj proceduri i vrijeme za isho㶟enje dozvole sigurno bi usporili zamah obnove što bi u organizacijskom smislu onemogu㶛ilo da se obnova na jednom podru㶜ju realizira bez zastoja. Stoga je predložena alternativna procedura koja je legalizirana odlukom Sabora (Zakon o gra㶟enju, 㶜lanak 21.), a koja je predvi㶟ala da se umjesto propisane opsežne projektne dokumentacije izrade takozvane Upute za obnovu, za koje je trebalo samo ishoditi suglasnost Ureda za prostornu ure㶟enje.

Upute su predstavljale minimum nužne tehni㶜ke dokumentacije neophodne za izgradnju odnosno rekonstrukciju ku㶛e.

Osim toga, i imovinsko pravni problemi, koji su postojali gotovo na svim objektima u procesu obnove, mogli su u potpunosti blokirati obnovu.

Zbog toga je primijenjen princip da eventualno postojanje neriješenih imovinsko pravnih problema na razrušenoj ku㶛i ne prije㶜i po㶜etak obnove.

Zbog opasnosti da spomenute pripremne aktivnosti ometu napredovanje ukupnog procesa Obnove, Direkcija za javne investicije i Op㶛ina Konavle formirale su poduze㶛e „Konavoski dom koje je imalo funkciju koordinirati aktivnosti na lokalnoj razini koriste㶛i specifi㶜na saznanja o lokalnim prilikama.

U organizacijskom pogledu Pilot projekt je bio realiziran u kombinaciji direktivnog centraliziranog

vo㶟enja procesa i administrativno pravne pripreme na lokalnoj razini.

KONCEPTI OBNOVE Ve㶛 je 1992. godine formirana Agencija za obnovu (Slavko Degoricija) koja zbog ratnih ograni㶜enja nije mogla imati materijalne rezultate, ali su zapo㶜ete obrade ratnih šteta te je artikuliran takozvani „liberalni model obnove . U pripremnoj fazi Pilot Projekta Konavle bio je analiziran i liberalni koncept obnove prema kojemu je obaveza države bila samo osigurati financijska sredstva i kontrolu realizacije obnove dok bi prognanici sami u svojoj režiji, prema svojim stru㶜nim i organizacijskim sposobnostima, realizirali obnovu svojih ku㶛a.

Analizirani su efekti takvog koncepta obnove koji je bio realiziran u Makarskom primorju nakon potresa 1964. godine.

Dobivši financijske potpore bez obaveze vra㶛anja, stradalnici su se ponašali po principu „manjeg otpora i bolje prilike , te su izgradili nove ku㶛e uz obalu, uglavnom bespravno, suvremenom tehnologijom i jeftinijim materijalima. Iz današnje perspektive rezultati obnove prema „liberalnom modelu u Makarskom primorju su višezna㶜ni: -

-

-

-

Ve㶛ina srušenih kamenih ku㶛a u Podbiokovlju nakon potresa nije obnovljena; Stradalnici su se u novoizgra㶟enim ku㶛ama uz more po㶜eli baviti turizmom. Zbog toga je manji broj njih odselio u inozemstvo traže㶛i bolje uvjete života, što bi se vjerojatno dogodilo i da su obnovili ku㶛e u brdskim dijelovima i nastavili se baviti tradicionalnom poljoprivredom; Arhitektonski bezvrijedne, bespravno izgra㶟ene ku㶛e uz more na nekim su mjestima trajno degradirale okoliš makarskog priobalja; Porušene ku㶛e tradicijske arhitekture u Podbiokovlju po㶜ele su se obnavljati tek kada su ljudi stekli financijska sredstva rade㶛i u turizmu i danas predstavljaju sjajan potencijal u oboga㶛ivanju turisti㶜ke ponude.

Analizom rezultata obnove od potresa 1977. godine u Furlaniji, utvr㶟eno je koliko je važno nakon razaranja brzo utvrditi razmjere štete i definirati realno vrijeme obnove bez manipulacije stradalni-

cima kao izbornom populacijom.

Zbog podcijenjenosti prve procjene šteta i vremena za njihovo uklanjanje donešena je odluka o neizgra㶟ivanju naselja montažnih objekata za smještaj stradalnika, ve㶛 su u tu svrhu pribavljeni šatori u kojima su trebali boraviti stradalnici sve dok se obnova ošte㶛enih objekata ne realizira.

Iako prazni, hotelski kapaciteti u privatnom vlasništvu, u neposrednoj blizini, nisu korišteni za smještaj stradalnika jer Država nije bila spremna snositi troškove boravka ali i trajnije ugroze turisti㶜ke djelatnosti u regiji.

Mjesec dana nakon potresa i preciznije procjene razmjera i karaktera šteta odlu㶜eno je da se za cca 30 000 ljudi izgrade montažna naselja od kojih su neka više godina bila u funkciji.

Razmjeri i karakter razaranja uzrokovani potresom i domovinskim ratom 1991. godine nisu identi㶜ni, po㶜evši ve㶛 od 㶜injenice da se potres doga㶟a neo㶜ekivano, zbog više sile a da su rat prouzro㶜ili naši susjedi koji su nas željeli okupirati, uništiti ili protjerati. Zbog toga obnove od ratova izazivaju snažnije emocije, posebno me㶟u stradalnicima, spontano se pokre㶛u donacijski i obnoviteljski pokreti što sve utje㶜e na formiranje kolektivne svijesti naroda.

U Hrvatskoj je devedesetih, kao posljedica ratnih razaranja i velikog broja prognanika, stvorena „ kolektivna svijest da Hrvati nastavljaju gubiti tradicionalno hrvatski životni prostor i da se to treba pod bilo koju cijenu zaustaviti.

Stoga je obnavljanje svakog „porušenog ognjišta postao imperativni cilj procesa obnove, 㶜ak i uz rizik da se u neke ku㶛e možda i ne㶛e vratiti prognanici jer 㶛e, zbog dugog prognani㶜kog statusa, zapo㶜eti život na drugom mjestu. Taj cilj se mogao posti㶛i samo „organiziranom obnovom na na㶜in da država preuzme ulogu financiranja i organiziranja prvih faza obnove (konstrukcija, postavljanje krovišta, zatvaranje objekta), ali i brzim po㶜etkom procesa obnove nakon oslobo㶟enja okupiranog podru㶜ja, kako bi bio iskorišten prirodni instinkt prognanika za povratak koji slabi protekom duljeg razdoblja prognaništva.

Za usporedbu fenomena kolektivne svijesti prisjetimo se Poljske nakon drugog svjetskog rata kada je povijesno urbano tkivo Varšave bilo razrušeno 171

do neprepoznatljivosti. U poljskom narodu stvorena je tada „kolektivna svijest da se povijesna Varšava mora prioritetno obnoviti do razine fasadnog detalja i ornamentalne pozlate, dok su istodobno miljuni Poljaka, živjeli u neprimjerenim barakama s uzvišenim osje㶛ajem da sudjeluju u sudbonosnom nacionalnom Projektu obnove.

Bilo je sasvim jasno da Obnova ne㶛e imati samo rekonstrukcijski karakter, ve㶛 je da to prilika za bolje, novo, razvojno. Gradile su se nove moderne autoceste, ali i rekonstruirali porušeni objekti seoske tradicijske arhitekture.

Odre㶟ene dobre i konstruktivne postavke Pilot Projekta nisu se potvrdile u praksi te nisu ugra㶟ene u Zakon o obnovi. Nakana je bila na primjer, da se u procesu obnove aktiviraju prognanici na poslovima manje stru㶜ne zahtjevnosti (㶜iš㶛enje gra㶟evinskog šuta, pomo㶛 u tesarskim i betonskim radovima u obliku fizi㶜ke podrške), što je bilo predv㶟eno u troškovnicima i što su vlasnici ku㶛e trebali potpisati kao svoju obavezu prije po㶜etka obnove. Smatralo se da to ima, osim financijskih, i terapeutske pozitivne efekte na traumatiziranu prognani㶜ku populaciju koja je u progonstvu nezaposlena provodila dane. Me㶟utim, u realizaciji Pilot projekta utvrdilo se da stara㶜ka doma㶜instva, ne mogu ispuniti potpisanu obavezu u pogledu pravovremene radne podrške zbog osobne fizi㶜ke i financijske nemo㶛i, što je po㶜elo ometati i usporavati proces Organizirane obnove.

U Zakon o obnovi ugra㶟eni su sljede㶛i temeljni principi u obnovi ku㶛a:

OBNOVA KU㶎A

-

Ku㶛a se konstrukcijski obnavlja na istom mjestu, u gabaritu prije rušenja, osim u primjerima kada su ošte㶛enja bila takve prirode da se nije isplatilo obnavljati ve㶛 je racionalnije bilo izgraditi novu ku㶛u;

-

Pravo na obnovu imaju samo ljudi koji su stalno boravili u ku㶛i prije rušenja, što je isklju㶜ivalo obnovu ku㶛a za odmor;

-

Kriterij za izgradnju nove ku㶛e ovisan je broju 㶜lanova obitelji koji su prije rata u njoj boravili (35m² za jednog 㶜lana i za svakog sljede㶛eg 10 m²);

-

Zakon o obnovi ima izrazito socijalni i demografski karakter jer daje pravo na obnovu samo stradalnicima koji su tu živjeli prije rata;

-

Zakon nema restitucijski karakter te ne osigurava povrat uništene imovine u prijeratnom opsegu i kvaliteti. Pretpostavlja se da 㶛e onaj kome je uništeno više od visine potpore države, svojom sposobnoš㶛u ponovno ste㶛i uništeno;

-

U zakon su ugra㶟eni i mehanizmi kako se rješavaju specifi㶜ni slu㶜ajevi kada su u pitanju spomenici kulture i tradicijska arhitektura koja obilježava identitet Hrvatske.

RAZVITAK I OBNOVA Nakon vojnih akcija Bljesak i Oluja 1995. godine kada je oslobo㶟en ve㶛i dio zemlje stekli su se uvjeti za snažniji zamah obnove, ne samo na planu stanovanja ve㶛 komunalne i socijalne infrastrukture, velikih infrastrukturnih i prometnih sustava te obnove radnih mjesta, što 㶛e se pokazati kao mnogo teži i neizvjesniji zadatak.

Godine 1994. formirano je Ministarstvo Razvitka i obnove, usvojen Zakon o obnovi koji je stvorio pravni, organizacijski i financijski okvir za sustavnu realizaciju procesa obnove, te je zapo㶜ela priprema složenih Programa u svim segmentima: 172

obnova naselja obnova i razvitak infrastruktura obnova gospodarstva obnova javnih i zajedni㶜nih sadržaja naselja i podru㶜ja povratak prognanih zbrinjavanje protjeranih iz susjednih država razvitak slabije razvijenih podru㶜ja izgradnja stanova za invalide demografska obnova

OBNOVA U BROJKAMA Za ilustraciju razmjera razaranja spomenimo da je 1200 tvrtki pogo㶟eno izravnim štetama, da je zbog toga ostalo bez posla 150 000 ljudi, da je uništeno i ošte㶛eno 185 000 stambenih jedinica, što je 15% ukupnog stambenog fonda Hrvatske (od toga 50 000 potpuno uništeno). Štete su zabilježene u 362 od 488 op㶛ina u Hrvatskoj. Ukupne štete u Hrvatskoj procjenjuju se u iznosu od 38 miljardi USD.

REZULTATI OBNOVE Jedan od najvrjednijih rezultata procesa obnove jest brzina realizacije što je izravno utjecalo na broj povratnika. Od 600 000 prognanika 1994. godine, u nepunih pet godina krajem 1999. broj prognanika je bio 60 000.

Troškovi obnove stambenog fonda u Hrvatskoj iznose cca 500 000 000 €.

Budu㶛i da su donacijski izvori sudjelovali s manje od 5%, postavlja se pitanje kako je novonastala država poslije petogodišnjeg rata mogla financirati obnovu iz vlastitog prora㶜una. Jedan od razloga jest da se 30 % troškova obnove ku㶛a izvo㶟a㶜ima pla㶛alo dionicama tvrtki koje su sudjelovale u procesu pretvorbe.

u obližnjim naseljima, gdje im je mogla biti osigurana socijalna i komunalna infrastruktura (npr. zaseoci u Lici i Dubrova㶜kom primorju), što bi bitno ujecalo na identitet hrvatskog prostora. Pored toga, primjena spomenutog principa osigurala je da se ne pove㶛a postoje㶛i problem neravnomjerne naseljenosti Hrvatske.

Zakon o obnovi imao je snažnu socijalnu komponentu izraženu u principu da se veli㶜ina ku㶛a obnavlja ili gradi u ovisnosti broja osoba koje su prije rata u njoj stalno stanovale.

Primjena toga principa u Slavoniji i Dalmaciji imala je razli㶜ite efekte na o㶜uvanje tradicijske seoske arhitekture.

Pri realizaciji svih masovnih megaprojekata koji se reguliraju zakonskim odredbama, koje trebaju vrijediti za stotinu tisu㶛a primjera, za o㶜ekivati je bilo i odre㶟eni „rasap rezultata .

Teško je bilo posti㶛i da primjena zakonskih odredbi u primorskoj, planinskoj, i panonskoj regiji Hrvatske, koje se uvelike razlikuju po na㶜inima tradicionalnog gra㶟enja, urbanim matricama, kulturološkim odrednicama i klimatskim specifi㶜nostima - proizvede identi㶜ne rezultate. Podrazumijevalo se, da 㶛e neke ku㶛e koje budu obnovljene, ostati prazne jer se poneka prognani㶜ka obitelj ne㶛e vratiti zbog novog radnog mjesta u drugom kraju ili djece koja su krenula u školu ili jednostavno starosne nemo㶛i. Me㶟utim, uzimaju㶛i u obzir temeljni princip hrvatske Obnove da se mora zaustaviti povijesni slijed gubitka hrvatskih prostora, vrijedilo je dati priliku svakoj povratni㶜koj obitelji, 㶜ak i pod cijenu da obnovljena ku㶛a postane predmet trgovine. Sam interes za kupovinom ku㶛a u ratom razorenom podru㶜ju bio bi dokaz da se život vra㶛a u podru㶜ja obnove a zaštita interesa države bila je regulirana zabranom prodaje 10 godina nakon obnove.

Primjena temeljnog principa Zakona o obnovi da se obnovi svaka stambena jedinica, bez obzira na pristupa㶜nost lokacije i visinu troškova, spada u red najvažnijih principa s dalekosežnim posljedicama za prostor Hrvatske. Naime, prognani㶜ke obitelji iz odre㶟enih teško dostupnih podru㶜ja ili iz razrušenih ku㶛a gra㶟enih u tradicijskom materijalu i tradicionalnoj tehnologiji, bilo je racionalnije i 100% jeftinije smjestiti u kolektivne zgrade

U Dalmaciji su nakon spaljivanja ku㶛a ostali kameni zidovi koji su omogu㶛avali da se ku㶛a samo konstrukcijski obnovi u postoje㶛em gabaritu

U Slavoniji su tradicijske seoske ku㶛e gra㶟ene slabo pe㶜enom ciglom

U Dalmaciji su nakon spaljivanja ku㶛a ostali kameni zidovi koji su omogu㶛avali da se ku㶛a samo konstrukcijski obnovi u postoje㶛em gabaritu, bez obzira na broj 㶜lanova doma㶛instva.

U Slavoniji su tradicijske seoske ku㶛e gra㶟ene slabo pe㶜enom ciglom tako da se, nakon razaranja i duljeg vremena pod utjecajem atmosferilija, 173

nije mogao iskoristiti nijedan element postoje㶛e konstrukcije u obnovi. Trebalo je stoga izgraditi novu ku㶛u veli㶜ina koje je ovisila o broju 㶜lanova doma㶛instva. Doga㶟alo se tako u Slavoniji da su ponegdje stara㶜ka doma㶛instva s malim brojem 㶜lanova, umjesto velike ku㶛e na velikoj parceli, dobili znatno manju ku㶛u ( 35 ili 45 m²), a doma㶛instva s velikim brojem 㶜lanova na malim parcelama znatno ve㶛u ku㶛u nego što su je imali prije rata. Zbog toga se doga㶟alo da je primjena zakonskih odredbi uspješnije utjecala na zaštitu tradicijske seoske arhitekture i urbane matrice u Dalmaciji nego Slavoniji. Naime, ve㶛e su promjene uo㶜ljive nakon obnove u percepciji tradicionalnog slavonskog „šora nego u organskoj strukturi sela dalmatinske zagore.

U pogledu obnove spomenika kulture Zakon o obnovi je omogu㶛avao specifi㶜an pristup obnovi bez vremenskog imperativa, što je rezultiralo sjajnim primjerima obnove od Dubrovnika, do Vukovara.

Za razliku od Dubrovnika, gdje su štete u potpunosti sanirane, u Vukovaru, zbog razmjera šteta, obnova spomenika kulture još nije završena.

Tako opsežni Projekt obnove koji se je u godinama nakon rata doga㶟ao gotovo na cijelom ratom razrušenom podru㶜ju Hrvatske, mogao se voditi u kombinaciji direktivnog vo㶟enja glavnih aktivnosti i decentralizirano u domeni pripreme projekta.

Ministarstvo je preko glavnih inženjera podru㶜ja rukovodilo krovnim konzaltinzima, privatnim tvrtkama koje su imale zadatak da s lokalnom upravom pripreme predmete za realizaciju. Cilj

ovakve organizacije je bio da se razina odlu㶜ivanja za pojedina㶜ne slu㶜ajeve za koje je potrebno lokalno znanje, spusti na nižu razinu kako bi se pove㶛ala primjenjivost zakonskih odredbi.

ZAVRŠNO RAZMATRANJE Zakon o obnovi je s manjim dopunama u funkciji ve㶛 16 godina, što zna㶜i da je imao visoki stupanj provedivosti i da je omogu㶛io realizaciju o㶜ekivanih rezultata. Izgleda da u našim prostorima nema generacije koja nije sudjelovala u barem jednom obnoviteljskom Projektu.Tek s vremenske distance, kako kopni obnoviteljski zanos valoriziraju se pravi rezultati Obnove u odnosu na vremenska i financijska ograni㶜enja.

U vrijeme Obnove obi㶜no se zapo㶜ne govoriti i o obnovi duha što redovito ostaje neobavljeni zadatak koji 㶛e se aktualizirati ponovno u nekoj budu㶛oj Obnovi.

I na kraju treba re㶛i da Program obnove ku㶛a nije bio kontaminiran korupcijskim aferama, bez obzira na veliki iznos financijskih sredstava, brojne sudionike koji su u njemu sudjelovali i složene mehanizme kolanja novca koje je koristio. Ne isklju㶜uje se mogu㶛nost da je bilo odre㶟enih nepravilnosti na nižim operativnim razinama Projekta, ali mogu posvjedo㶜iti da se Projekt obnove vodio uz visoke eti㶜ke i moralne kriterije.

Ante Stojan, dipl. ing. arh.

Savjetnik potpredsjednika Vlade RH (1995-1997), pomo㶛nik ministra razvitka i obnove (1997-2000)

U vrijeme Obnove govori se i o obnovi duha što redovito ostaje neobavljeni zadatak koji 㶛e se aktualizirati ponovno u nekoj budu㶛oj Obnovi.

Na slici: dr. JURE BURI㶎 (drugi s lijeva) sa suradnicima, dr. JURE RADI㶎 (tre㶛i s desna), ministar obnove i njegov pomo㶛nik ANTE STOJAN (desno)

174

OBNOVA Razrušena, ošte㶛ena ili uništena infrastruktura, domovi i druge gra㶟evine zahtijevaju popravak ili novu izgradnju kako bi bili stvoreni osnovni uvjeti za povratak. No istodobno se mora doga㶟ati i obnova gospodarstva kako bi povratnicima bilo osigurano zaposlenje, pa kroz to i od njih osobe koje ne㶛e biti ovisne o pomo㶛i, nego o vlastitome radu.

U tom smislu obnova nije povratak na staro, nije ponovna izgradnja onoga što je bilo u obliku i svojstvima kako je bilo (osim spomenika kulture), ve㶛 mora biti razvitak. To zna㶜i izgradnja boljih i kvalitetnijih domova, suvremenijih infrastrukturnih sustava i djelotvornijih gospodarskih postrojenja uz punu usmjerenost na privatno poduzetništvo i obiteljsko gospodarstvo.

ture, i to ponajprije u podru㶜ju krupne državne infrastrukture, a zatim obnova i uspostava lokalne infrastrukture. Za provedbu su zadužena nadležna ministarstva i tijela državne uprave s preciznom zada㶛om u svome djelokrugu, a prema dinamici povratka.

U proteklome razdoblju obnova infrastrukture financirana je velikim dijelom sredstvima javnih poduze㶛a (HPT, HEP, HRT, Hrvatske željeznice, Hrvatske ceste, INA i dr.), sredstvima državnoga prora㶜una te kreditima Hrvatske banke za obnovu i razvitak, 㶜ime su postignuti zapaženi rezultati u sanaciji i/ili izgradnji uništenih magistralnih i strateških objekata infrastrukture. Sad se valja usmjeriti na povezivanje pojedinih naselja na magistralne sustave, uz bitna tehni㶜ka i tehnološka poboljšanja u odnosu na prijeratno stanje.

Naš je na㶜elan pristup tomu da:

Promet i veze

•

država mora sredstvima dražavnoga prora㶜una obnoviti ili osigurati obnovu stambenih prostora u veli㶜ini odgovaraju㶛oj broju 㶜lanova obitelji,

•

kreditno poduprijeti obnovu* gospodarstva uz posebne pogodnosti privatnim poduzetnicima i obiteljskim gospodarstvima u mjestima povratka.

Odmah nakon osloba㶟anja okupiranih podru㶜ja pristupilo se hitnoj sanaciji ošte㶛enih kapaciteta, tako da je u vrlo kratkom vremenu osposobljena infrastruktura na glavnim pravcima (željezni㶜ki i cestovni promet, poštanski i telekomunikacijski, radiotelevizijski sustav), 㶜ime je omogu㶛en nesmetan promet putnika, roba i informacija. U automatski telefonski promet uklju㶜ene su centrale u svim ve㶛im mjestima, a pušteni su u rad odašilja㶜i za emitiranje radijskoga i TV programa na oslobo㶟enim podru㶜jima (Li㶜ka Plješivica, 㶏elavac, Promina, D. Lapac, Karin, Knin, Obrovac, H. Kostajnica, Doljani, Li㶜ka Kaldrma i Srb). Slijedi još rekonstrukcija na odre㶟enome broju cestovnih i željezni㶜kih mostova (primjerice, Masleni㶜ki most, mostovi na Kupi, a ve㶛 prije su dovršeni mostovi u Osijeku, Slunju), a i više manjih lokalne važnosti, što je operativni zadatak u 1996. godini, kao i uspostava prometa i veza u isto㶜nome dijelu Republike Hrvatske nakon uspostave hrvatske vlasti na tom podru㶜ju.

Na taj se na㶜in stvaraju uvjeti i poti㶜e povratak, ali i ozbiljno podupire razvitak i ravnomjerje me㶟u hrvatskim regijama.

INFRASTRUKTURA Jedan od klju㶜nih preduvjeta reintegracije povratnika, pokretanja gospodarske aktivnosti i normalizacije života na novooslobo㶟enim podru㶜jima obnova je i izgradnja objekata tzv. javne komunalne infrastrukture, koja je pretrpjela goleme materijalne štete. Rije㶜 je o 625 km željezni㶜ke pruge (23 % ukupne mreže Republike Hrvatske), 5.467 km cesta (20 % cesta Republike Hrvatske), telefonskim centralama ukupnoga kapaciteta 75.000 priklju㶜aka, zra㶜nim lukama Osijek, Zadar, Dubrovnik, elektroenergetskome sustavu, rije㶜nome pristaništu Vukovar te o nizu drugih infrastrukturnih objekata na donedavno okupiranim podru㶜jima.

Stoga je prioritetni zadatak u obnovi stradalih podru㶜ja Republike Hrvatske uspostava infrastruk-

Prema podatcima Ministarstva prometa i veza u dosadašnjim aktivnostima kojima se interventno sanirala ošte㶛ena i/ili uništena telekomunikacijska mreža utrošeno je oko 350,000.000 kn, a na do sada oslobo㶟enim podru㶜jima potrebno je još oko 650,000.000 kn, za obnovu cestovne infrastrukture oko 500,000.000 kn, a za obnovu željezni㶜ke 507,000.000 kn.

175

Puštene su u promet glavne ceste i željezni㶜ke pruge koje su bile okupirane. Ali na mnogim prugama, osobito na pruzi Zagreb - Split, potrebni su dodatni radovi za podizanje kvalitete prometne usluge i brzine prometovanja. Operativni izvršitelji tih zadataka jesu poduze㶛a koja obavljaju djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku: 1. Hrvatske ceste: uspostava cestovnoga prometa, 2. Hrvatske željeznice: uspostava željezni㶜koga prometa, 3. Hrvatska pošta i telekomunikacije: uspostava poštanskoga prometa i telekomunikacijskih veza, 4. Hrvatska radiotelevizija: uspostava TV i radijskoga signala, 5. Zrakoplovne luke: uspostava zra㶜noga prometa, 6. Luke: uspostava prometa vodama.

Upravo iz primjera obnove prometa i veza najbolje se vidi razvitak u primjeni novih tehnologija i uspostavi daleko kvalitetnijih sustava no što su bili prije rata. Svako javno poduze㶛e ima razra㶟enu konkretnu dinamiku obnove koja je uskla㶟ena s cjelinom.

Energetika Posljedice ratnih razaranja elektroenergetskoga sustava na podru㶜jima koja su bila okupirana procjenjuju se na oko 1.890.009.000,00 kn (510 milijuna DEM). U dosadašnjem saniranju obnovljeno je oko 50 % ošte㶛enih i/ili uništenih elektroenergetskih kapaciteta. Obnova tih kapaciteta, bilo da je rije㶜 o dobavi elektri㶜ne energije iz agregatskih postrojenja ili pak iz sustava prijenosa te o saniranju distribucijske mreže, zapo㶜ela je neposredno nakon prestanka ratnih operacija, odnosno osloba㶟anja pojedinih podru㶜ja, no pojedini objekti još se uvijek obnavljaju.

Njihovom obnovom ukupni bi elektroenergetski sustav bio ustanovljen u znatnoj mjeri kao autonoman sustav, uklju㶜uju㶛i i povezivanje sa susjednim državama. Obnova proizvodnih kapaciteta uglavnom je završena, uklju㶜uju㶛i i obnovu razorene brane HE Peru㶜a, dok obnova ve㶛ine dalekovoda i transformatorskih stanica još traje, a glavni problemi za dovršenje ovog posla su sporije raz176

miniranje trasa dalekovoda, pa se upravo nastoji oko razminiranja glavnih pravaca kako bi struju dobila sela u kojima je obnova pri kraju.

Za uspostavu elektroenergetskoga sustava na oslobo㶟enim podru㶜jima Republike Hrvatske zaduženo je Ministarstvo gospodarstva, kao i za izradu planova za uklju㶜enje isto㶜noga dijela Hrvatske u ukupni elektroenergetski sustav Republike Hrvatske. Operativni izvršitelj je poduze㶛e Hrvatska elektroprivreda .

Popravljen je glavni naftovod od Rijeke prema unutrašnjosti i pušten u funkciju, a i svi radovi na ošte㶛enim plinovodima.

Vodoprivreda Vodno gospodarstvo ima veliko zna㶜enje u obnovi jer je osiguranje vodoopskrbe nužan uvjet za organiziranje života i gospodarske aktivnosti na oslobo㶟enim podru㶜jima. U agresiji na Republiku Hrvatsku na vodnim gra㶟evinama u㶜injene su velike direktne i indirektne štete u procijenjenoj vrijednosti od 960.231.081,00 kn (258.851.000 DEM). Hrvatska vodoprivreda i vodoprivredna slivna i komunalna poduze㶛a nastojali su u najkra㶛em vremenu sanirati što ve㶛i dio tih ošte㶛enja. U svim oslobo㶟enim podru㶜jima izvršen je pregled i saniranje ošte㶛enja objekata koji služe odvodnji te zaštiti od poplave, dok je ve㶛ina javnih vodoopskrbnih sustava u napu㶜enim naseljima uspostavljena na minimalnoj razini. S velikim naporom postoje㶛i su vodoopskrbni sustavi i sustavi odvodnje uglavnom dovedeni u funkcionalno stanje, iako su teško㶛e i problemi njihova održavanja i korištenja i nadalje znatni. Izvršeni su radovi na objektima zaštite od štetnoga djelovanja voda: sanacija zaštitnih objekata na podru㶜ju Novske i Nove Gradište, ure㶟enje vodnogospodarstvenih objekata na podru㶜ju Nove Gradiške, Novske, Siska i Knina. Poseban je problem opskrba vodom onih podru㶜ja koja nemaju izgra㶟enu vodoopskrbnu infrastrukturu, a postoje㶛a su izvorišta (bunari i dr.) uništena ili one㶜iš㶛ena. Tako su za naselja bez pitke vode osigurane cisterne s vodom kao privremeno rješenje, dok se ne uspostavi trajnija opskrba pitkom vodom, bilo iz javnih vodovoda, ku㶛nih cisterni ili bunara.

Obnova vodnih gra㶟evina u dosadašnjem razdo-

blju financirana je dijelom vlastitim sredstvima Hrvatske vodoprivrede te sredstvima kredita preko Hrvatske banke za obnovu i razvitak, kao i inozemnim kreditima.

HKBO kreditirana obnova 1.464 stana u višestambenim zgradama i brojnih zajedni㶜kih dijelova tih zgrada te 7.001 obiteljska ku㶛a.

Valja, me㶟utim, re㶛i da je kreditni model obnove, usvojen na po㶜etku Domovinskoga rata, bio rezultat uvida u tadašnje financijske i organizacijske mogu㶛nosti. Unato㶜 rezultatima, trogodišnje iskustvo u obnovi stambenih objekata kreditnim sredstvima ukazuje na nedovoljnu u㶜inkovitost kreditnoga modela zbog nedostatnoga, do sada, ostvarenoga opsega obnove, složenosti postupka dokazivanja prava na kredit i prezahtjevnosti poslovnih banaka u isho㶟enju instrumenata osiguranja povrata kredita, kao i neprimjerenosti kreditnoga modela pri obnovi zajedni㶜kih dijelova stambenih zgrada s više stanova, a napose mogu㶛nosti nenamjenskoga korištenja, pa onda ni dostatno brzoga povratka. Uz ostalo, bit 㶛e potrebno obaviti provjeru namjenske iskorištenosti svakog dodijeljenoga kredita.

Za uspostavu vodoopskrbnoga infrastrukturnoga sustava na oslobo㶟enome podru㶜ju, kao i za izradu planova za isto㶜ni dio Republike Hrvatske koji još nije pod kontrolom hrvatske vlasti zadužena je Državna uprava za vode, a operativni su izvršitelji Hrvatska vodoprivreda i pojedina komunalna vodoprivredna poduze㶛a.

Posebno valja istaknuti da je u prvoj fazi 1995. godine dovršen veliki razvojni projekt povezivanja zadarskoga i šibenskoga vodoopskrbnoga sustava kojim je, dok je zadarsko crpilište na Zrmanji bilo okupirano, dovedena voda u Zadar, a koji danas, nakon osloba㶟anja Zrmanje, omogu㶛uje znatno kvalitetniju opskrbu vodom otoka i priobalja od Zadra do Šibenika. Samo u ovaj projekat iz prora㶜una je uloženo 120.000.000 kn.

S ciljem vra㶛anja prognanika i izbjeglica, uspostave normalnih životnih uvjeta, obnove i osposobljavanja gospodarskih i drugih objekata ratom zahva㶛enih, posebno uništenih ili ošte㶛enih podru㶜ja Hrvatske za relativno samostalan razvitak i napredak, tek je Zakonom o kreditiranju obnove ratom ošte㶛enih i razrušenih stambenih i gospodarskih objekata iz prosinca 1993. godine (a prije toga odgovaraju㶛im uredbama Vlade iz 1991. i 1992. godine) stvoren polazni pravni i financijski okvir za obnovu u ratu uništenih ili ošte㶛enih stambenih i gospodarskih objekata.

Jednogodišnje iskustvo u organiziranoj obnovi obiteljskih ku㶛a V. i VI. stupnja ošte㶛enja bespovratnim sredstvima državnoga prora㶜una, u organizaciji Ministarstva razvitka i obnove, pokazuje da je taj model bitno u㶜inkovitiji sa stajališta ostvarenoga opsega i kvalitete obnove, a poglavito sa stajališta socijalne pravi㶜nosti i stvaranja preduvjeta za organizirani povratak prognanika i izbjeglica u njihove domove. To je, nakon obrane i osloba㶟anja pojedinih okupiranih podru㶜ja, predstavljalo prvi stvarni i cjeloviti korak u obnovi ratom zahva㶛enih ili uništenih naselja i dobara, odnosno u povratku prognanika i izbjeglica te uspostavi normalnih životnih uvjeta na podru㶜jima obnove.

Raš㶜lamba odobrenih kredita za stambene objekte pokazuje da je, zaklju㶜no s 1995. godinom, preko

Tijekom 1995. godine obnovljeno je ili je pred dovršenjem preko 5.000 najteže ošte㶛enih stambe-

STAMBENI OBJEKTI

Broj odobrenih kredita po stupnjevima ošte㶛enja do 31. 12. 1995.

Namjena

Stanovi u zgradama Zajedni㶜ki zgrada

dijelovi

Obiteljske ku㶛e

I.

II.

III.

IV.

V.

VI.

I-IV

Vi VI

I-VI

626

377

198

78

133

52

1279

185

1464

23.013.738.59

*

*

*

*

*

*

*

*

*

28.221.492,28

997

1482

1062

4457

2544

7001

913

1337 1210

Ne raspolaže se podatcima o broju odobrenih kredita.

Ukupno kn I. - VI.

287.958.305,85 -

izvor podataka HKBO

177

nih jedinica na podru㶜jima koja su oslobo㶟ena do, i uklju㶜uju㶛i, akciju Bljesak . Nastavkom radova na unutarnjem ure㶟enju do razine useljivosti stvaraju se uvjeti za povratak oko 46.000 prognanika i izbjeglica u njihove domove, i to do 1. svibnja 1996. godine.

stanovi IV. stupnja ošte㶛enja. Ovo stoga što znatan broj ovih ku㶛a ima bitna konstrukcijska ošte㶛enja 㶜iji su popravci složeni i u pravilu ih teško mogu izvoditi vlasnici sa sredstvima ranijih kredita ili eventualnom potporom od 40.000-ak kuna, koja se ocjenjuju nedostatnim.

Do kraja 1995. godine, a nakon osloboditeljske akcije Oluja , izvršene su pripreme i zapo㶜eta je obnova još oko 20.000 stambenih jedinica na novooslobo㶟enim podru㶜jima Banovine, Korduna, srednje i isto㶜ne Like, sjeverne Dalmacije. Ovime 㶛e se stvoriti uvjeti za povratak još oko 70.000 prognanika.

3. Radove obnove u ratu ošte㶛enih obiteljskih ku㶛a i stanova IV., V. i VI. stupnja ošte㶛enja, koji se financiraju sredstvima državnoga prora㶜una, a organizira ih i provodi Ministarstvo razvitka i obnove, Vlada je uredbom proširila i na radove unutarnjega ure㶟enja, pa se sada obnova provodi kroz sljede㶛e radove:

Ukupna sredstva koje je Ministarstvo razvitka i obnove utrošilo u programe i poslove obnove u 1995. godini iznose 540 milijuna kn, a u ovogodišnjem prora㶜unu predložena je za tu svrhu milijarda i 497,1 milijuna kuna, što 㶜ini 4,5 % ukupnih prora㶜unskih sredstava. Osim toga, posebnom je odlukom Vlade za potrebe obnove osigurano i 800 milijuna kuna u nominalnoj vrijednosti dionica odgovaraju㶛ih poduze㶛a iz portfelja Hrvatskoga fonda za privatizaciju.

a) osnovni radovi obnove koji sadrže: sanaciju ili izradu nosivih zidova, me㶟ukatnih konstrukcija ili stubišta; izradu krovne, odnosno stropne konstrukcije te izradu dimnjaka i krovne limarije; zatvaranje gra㶟evine vanjskom stolarijom, i to ugradnjom vanjskih vrata i prozora;

Uvi㶟aju㶛i sve nedostatke i prednosti dosadašnjih modela obnove, a polaze㶛i s namjerom što žurnijega povratka prognanika i izbjeglica u njihove domove na oslobo㶟ena ili ranije ratom zahva㶛ena podru㶜ja, predložene su koncepcijske i organizacijske promjene pristupa u obnovi, tako da svekolika obnova stambenih objekata bude organizirana i na teret državnoga prora㶜una: 1. Uvo㶟enje bespovratne financijske potpore vlasnicima odnosno suvlasnicima za obnovu stambenih gra㶟evina (obiteljskih ku㶛a i stanova) L, II. i III. stupnja ošte㶛enja, i to za izvo㶟enje popravaka koji osiguravaju upotrebu stambene gra㶟evine. Za popravak tih stambenih gra㶟evina nužno je osigurati potpore: za gra㶟evine I. stupnja ošte㶛enja 5.500,00 kuna; II. stupnja ošte㶛enja 15.000,00 kuna; III. stupnja ošte㶛enja 22.000,00 kuna, što je po dosadašnjim iskustvima dostatno za popravak odnosnih ošte㶛enja.

2. U plansku obnovu obiteljskih ku㶛a i stanova V. i VI. stupnja ošte㶛enja, koju sredstvima državnoga prora㶜una organizira i provodi Ministarstvo razvitka i obnove, uklju㶜uju se i obiteljske ku㶛e i 178

b) radovi unutarnjega ure㶟enja do razine useljivosti, i to: zidanje pregradnih zidova/unutarnja obrada zidova, ugradnja vodovodnih i kanalizacijskih instalacija u kuhinji i jednomsanitarnom 㶜voru, opremanje sanitarnoga 㶜vora, ugradnja unutarnje stolarije te ugradnja cementne glazure s pripadaju㶛om izolacijom na podove.

Veli㶜ina ku㶛a koja se obnavlja i ure㶟uje proporcionalna je broju 㶜lanova obitelji povratnika.

4. Osnovne radove obnove zajedni㶜kih dijelova i nosive konstrukcije zgrada u zgradama s više stanova kojima upravljaju fondovi nužno je financirati u iznosu stvarnih troškova popravka sredstvima državnoga prora㶜una, a organizira ih i provodi Ministarstvo razvitka i obnove.

5. Za stvaranje najosnovnijih uvjeta za useljenje u ratom ošte㶛ene ili uništene stambene objekte, pored organiziranja i financiranja radova obnove na re㶜enim modelima, nužno je osigurati i odre㶟enu namjensku jednokratnu potporu za opremanje stambenih objekata. Potpora za opremanje davala bi se u najnužnijim predmetima ku㶛anstva, 㶜iju bi dobavu organiziralo Ministarstvo razvitka i obnove (najnužiji namještaj za spava㶛e sobe i oprema

za kuhinju).

6. Sastavni je dio izloženoga modela i otpis ranije ostvarenih kredita HKBO, i to onim korisnicima koji su kredit namjenski upotrijebili i u svoje ku㶛e ili stanove uselili, kao i naknadu onima koji su vlastitim sredstvima obnovili ku㶛e ili stanove, a u iznosima koji bi bili potrebni za obnovu u organizaciji Ministarstva razvitka i obnove.

SOCIJALNA INFRASTRUKTURA Jedan od osnovnih zadataka u obnovi ukupnoga života na podru㶜jima koja su bila zahva㶛ena ratnim razaranjima uspostava je i socijalne infrastrukture, u 㶜emu resorna ministarstva imaju precizna zaduženja glede funkcioniranja sustava i obnove objekata ošte㶛enih ratnim razaranjima, kao i obveza na privremeno još nedostupnim podru㶜jima. Pritom se hitno pristupa obnovi vitalnih objekata, ali i prije njihove obnove uspostavlja funkcija u objektima koji su sa㶜uvani, a prije bili drugih namjena.

Zdravstvo Ministarstvo zdravstva usmjerava i odgovara za obnovu zdravstvenih objekata, tj. bolnica, klinika, zdravstvenih domova i stanica, poliklinika i ambulanta, koja su ošte㶛ena ili uništena prilikom agresije na Republiku Hrvatsku. Do vojno-redarstvenih akcija osloba㶟anja okupiranih podru㶜ja Republike Hrvatske ( Bljesak i Oluja ) ratne štete su nastale na oko 14 objekata sekundarne zdravstvene zaštite i oko 10 objekata primarne zdravstvene zaštite te na jednome objektu tercijarne zdravstvene zaštite. Osloba㶟anjem podru㶜ja zapadne Slavonije u akciji Bljesak i podru㶜ja u akciji Oluja ustanovljena su ošte㶛enja na mnogim objekatima u oslobo㶟enim podru㶜jima, tako da procjena svih u㶜injenih šteta prema još nepotpunim podatcima iznosi oko 3.700.000.000 kn. Do sada je Ministarstvo zdravstva za obnovu zdravstvene zaštite osiguralo preko 96.000.000 kn sredstava iz raznih izvora (prora㶜un, donacije, krediti Svjetske banke). Temeljem zabilježenih ošte㶛enja te osiguranih i planiranih sredstava izra㶟en je zaseban program zdravstvene zaštite vezane uz osiguranje povratka prognanika na oslobo㶟ena podru㶜ja. U dosadašnjim aktivnostima uspostavljen je sustav funkci-

oniranja zdravstvene zaštite u mogu㶛im oblicima (primjerice op㶛a bolnica Vinkovci, Pakrac, Gospi㶛, Dubrovnik, Klini㶜ka bolnica Osijek), dok je navedenim programom isplanirana uspostava temeljnoga sustava zdravstvene zaštite i u hrvatskome Podunavlju.

U tijeku su natje㶜aji za ustupanje radova na sanaciji i obnovi domova zdravstva i medicinskih centara na podru㶜jima Zadarsko-kninske, Šibenske, Sisa㶜ko-moslava㶜ke i Karlova㶜ke županije.

U skladu s dinamikom povratka bit 㶛e osigurana zdravstvena zaštita svim povratnicima u njihovim naseljima ili neposrednoj blizini.

Prosvjeta Ministarstvo prosvjete i športa usmjerava i odgovara za obnovu i uspostavu sustava školstva na oslobo㶟enim podru㶜jima Republike Hrvatske. Razra㶟en je plan po kojemu bi, do po㶜etka školske godine, u svim mjestima planiranoga povratka zapo㶜ela školska godina. U dosadašnjim aktivnostima uspostave školskoga sustava poduzet je 㶜itav niz aktivnosti, od obnove objekata, opremanja škola nastavnim sredstvima i pomagalima do osiguranja i odabira nastavnoga osoblja. Od po㶜etka rata do lipnja 1995. utvr㶟eno je 238 ošte㶛enih školskih objekata na podru㶜jima koja su bila zahva㶛ena ratom, 㶜ija vrijednost šteta iznosi 229.105.790 kn.

Hitnim mjerama saniranja ošte㶛enja na školskim objektima u vrijednosti od 75.766.107 kn omogu㶛eno je da zapo㶜nu s radom 24 osnovne i 6 srednjih škola koje poha㶟a 6.327 u㶜enika (Vrlika, Hrvace, Drniš, Obrovac, Benkovac, Knin, Podlapa㶜a, Gra㶜ac, Korenica, Plaški, Slunj, Tušilovi㶛, Petrinja, Jabukovac, Gora, Glina, Topusko, Vojni㶛, Vrginmost, Hrv. Kostajnica, Šeovica, 㶏agli㶛, Oku㶜ani, St. Gradiška). U ve㶛ini škola u kojima je nastava po㶜ela uvjeti ipak još uvijek nisu primjereni za obavljanje nastave. U pripremi je otvaranje škola u Vrhovinama, Li㶜kom Osiku i Dragali㶛u.

Preko Ministarstva razvitka i obnove tako㶟er se obnavlja 48 škola za osnovno i srednje obrazovanje uglavnom u naseljima gdje je u tijeku obnova ku㶛a, od 㶜ega je 12 školskih objekata ve㶛 završeno.

179

Znanost Obnova i uspostava funkcioniranja sustava znanosti i visokoškolskih institucija na podru㶜jima koja su bila obuhva㶛ena ratnim razaranjima zada㶛a je Ministarstva znanosti i tehnologije. U dosadašnjim aktivnostima obnove ošte㶛enih objekata visokoga školstva i znanosti (Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Sisak, Varaždin, Dubrovnik, Zadar, Split) poduzete su najnužnije mjere sanacije kako bi se omogu㶛ilo njihovo funkcioniranje. S obzirom na dosad mala raspoloživa sredstva utrošena za obnovu objekata znanosti i visokoga školstva, u kapitalnome dijelu prora㶜una za razdoblje od 1996. do 1998. godine Ministarstvo znanosti i tehnologije izradilo je program temeljne obnove objekata ošte㶛enih ratom. Valja napomenuti da su neki objekti ve㶛 obnovljeni kao, primjerice, Me㶟unarodno središte hrvatskih sveu㶜ilišta u Dubrovniku, a da znanstveni instituti nesmetano djeluju u privremenim zamjenskim objektima, ako su im mati㶜ne zgrade okupirane ili porušene.

Kultura Ministarstvo kulture zajedno s Državnom upravom za zaštitu kulturne i prirodne baštine usmjerava i organizira obnovu i funkcioniranje sustava na podru㶜ju kulture i umjetnosti, koje je tako㶟er pretrpjelo znatna ratna razaranja. U ratnim razaranjima ošte㶛en je i/ili uništen znatan broj objekata kulture i umjetnosti (Kazalište u Osijeku, domovi kulture, knjižnice, muzeji) te 1.859 spomenika kulture na podru㶜jima dostupnim do akcija Bljesak i Oluja . Na podru㶜jima oslobo㶟enim tijekom akcija Bljesak i Oluja prema preliminarnim podatcima ošte㶛en je 521 nepokretni spomenik kulture (230 su sakralni spomenici kulture).

Ukupna procjena ratne štete na spomenicima kulture na podru㶜jima dostupnim do lipnja, odnosno kolovoza 1995. godine iznosi 951.341.357 kn (257.119.285,70 DEM), dok se na podru㶜jima oslobo㶟enim tijekom akcija Bljesak i Oluja , prema gruboj procjeni, o㶜ekuje ratna šteta od oko 555.885.000 kn (150.000.000 DEM). Prema tome, ukupna ratna šteta na nepokretnim spomenicima iznosila bi oko 1.519.419.000 kn (410.000.000 DEM).

U cilju saniranja, zaštite i o㶜uvanja kulturne baštine u dosadašnjim aktivnostima obnove poduzet 180

je 㶜itav niz preventivnih mjera zaštite spomenika kulture, obnovljeni su pojedini sakralni objekti te je zapo㶜eto saniranje šteta na objektima kulture i umjetnosti. Glavna zapreka u㶜inkovitijem i sustavnijem radu na obnovi ove infrastrukture nedostatak je materijalnih i kadrovskih uvjeta. Izvori sredstava za obnovu kulturne djelatnosti na donedavno okupiranim podru㶜jima sredstva su prora㶜una, donacije te gotovo neznatna pomo㶛 dobivena od UNESCO-a. Cjelokupna obnova kulturne djelatnosti provodi se s ciljem osposobljavanja što ve㶛ega broja ustanova kako bi mogle normalno funkcionirati.

Socijalna skrb Ministarstvo rada i socijalne skrbi zaduženo je za usmjeravanje i obnovu društvenih i socijalnih objekata (domova za djecu sa smetnjama u razvoju, domovi za invalide, domovi umirovljenika i drugi društveni i socijalni objekti). Prema procjeni Republi㶜koga fonda socijalne zaštite razina obnovljenosti ustanova socijalne skrbi iznosi oko 20 %, 㶜ime je osposobljeno 16 centara za socijalni rad te su djelomi㶜no stavljeni u funkciju pojedini domovi umirovljenika (npr. Petrinja), dje㶜ji domovi i sl. Premda su, u cilju osiguranja uvjeta za povratak prognanika, osigurane osnovne kadrovske i druge pretpostavke, u realizaciji smještaja i zbrinjavanja starih i nemo㶛nih osoba javljaju se najve㶛i problemi. Ovaj problem dolazi posebno do izražaja na podru㶜jima oslobo㶟enim vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja , gdje broj zahtjeva za smještaj (7.000 - 9.000 zahtjeva) u velikoj mjeri prelazi mogu㶛nosti smještaja u postoje㶛im kapacitetima ustanova namijenjenih za smještaj starih osoba u Republici Hrvatkoj. Stoga se pokušavaju prona㶛i novi smještajni kapaciteti (adaptacije postoje㶛ih raznih objekata), koji se trebaju osposobiti za smještaj starih osoba.

Zbog izgradnje novih smještajnih kapaciteta (domova obiteljskoga tipa), a umjesto obnove ku㶛a V. i VI. stupnja ošte㶛enja 㶜iji su vlasnici - korisnici osobe prognanici koji ne žele i/ili ne mogu više živjeti same, Ministarstvo razvitka i obnove i Ministarstvo rada i socijalne skrbi u rješavaju ovog problema nastupaju zajedno.

Crkve i vjerski objekti U ratu zahva㶛enim, kao i u donedavno okupiranim

podru㶜jima te u podru㶜ju hrvatskoga Podunavlja srušena su ili ošte㶛ena 1.122 crkvena katoli㶜ka zdanja. Razrušena je ili ošte㶛ena 751 crkva, od 㶜ega je potpuno razrušeno 207, teško ošte㶛enih 228 te lakše ošte㶛eno 316 crkava. Od tog broja oko 700 razorenih ili ošte㶛enih crkava u kategoriji je spomenika kulture i nalaze se pod zaštitom.

Me㶟u njima su i izraziti primjeri spomeni㶜ke baštine kao što su Katedrala u Šibeniku, crkve u Vo㶛inu, Vojni㶛u, Glini, Petrinji, Dubrovniku.

Broj razrušenih ili ošte㶛enih župnih ku㶛a, samostana i vjeronau㶜nih dvorana je 371, od 㶜ega je potpuno razrušenih 100, teško ošte㶛enih 109 te lakše ošte㶛enih 162. Razrušeno je i 114 križeva na otvorenome. Uništeno je ili ošte㶛eno 337 predmeta crkvenoga, župnoga ili samostanskoga inventara.

U ovoj fazi prilazi se identifikaciji stanja te zaštiti od daljnjega propadanja manje stradalih objekata, a tek nakon obnove infrastrukture, domova i gospodarstva pristupit 㶛e se i obnovi ostalih crkava.

U dogovoru s predstavnicima Katoli㶜ke crkve i drugih vjerskih zajednica omogu㶛eno je bogoslužje u sa㶜uvanim zgradama na tom podru㶜ju (domovi kulture, kinodvorane, škole i dr.), a župni su stanovi u programu obnove, kao i domovi drugih gra㶟ana. Županija

GOSPODARSTVO Agresija na Republiku Hrvatsku nanijela je i zna㶜ajne gubitke u gospodarstvu, ostvarivši golema razaranja i štete na brojnim gospodarskim objektima. Zaustavljeni su poslovni tokovi i proizvodni procesi u preko 700 proizvodnih poduze㶛a. Znatan dio proizvodnih kapaciteta poduze㶛a smještenih u podru㶜jima ratnih zbivanja uništen je 30 % 70 %, pa i više, i pretežito se odnosi na djelatnosti u podru㶜ju poljoprivrede, tekstilne proizvodnje, proizvodnje metala, proizvodnje kemijskih proizvoda, proizvodnje i prerade nafte, turizma i ugostiteljstva.

Osnivanjem HKBO (sredinom 1992. godine) kao državne financijske institucije zapo㶜eto je financiranje sanacije i obnove gospodarskih kapaciteta poduze㶛a koja su doživjela ratna razaranja i štete. Ta sredstva su zasad jedini izvor financiranja obnove gospodarstva (sredstva iz državnoga prora㶜una). Financiranje je utemeljeno na namjenskom kreditiranju, tj. putem odobravanja kredita po kamatnoj stopi od 7 % (do 1995. kamatna stopa 5 %), s po㶜ekom otplate od l godine i rokom otplate na 5 godina. Cijeli postupak kreditiranja obavlja se preko poslovnih banaka, a na temelju procijenjene štete i investicijskoga elaborata kojim se dokazuje i tržišna opravdanost i

Odobreni krediti u kn

Krediti u korištenju u kn

% u otplati

Sisa㶜ko-moslava㶜ka

31.459.241,00

499.540,50

92,37

Karlova㶜ka

28.614.058,00

1.565.616,75

72,21

Bjelovarsko-bilogorska

10.702.639,00

0

52,63

Li㶜ko-senjska

35.252.396,00

4.245.479,04

64,44

Viroviti㶜ko-podravska

15.898.311,00

0

Požeško-slavonska

29.616.893,00

2.023.154,58

81,97

Brodsko-posavska

25.748.108,00

0

80,60

100,00

Zadarsko-kninska

74.987.267,00

5.055.833,37

83,92

Osje㶜ko-baranjska

140.164.257,00

10.478.387,78

94,81

Šibenska

67.220.501,00

2.301.171,19

42,32

Vukovarsko-srijemska

73.206.541,00

4.352.208,96

98,27

Splitsko-dalmatinska

32.722.504,00

1.180.885,04

76,83

Dubrova㶜ko-neretvanska

41.962.454,00

390.538,86

90,52

3.839.679,00

1.238.374,66

77,61

611.451.849,00

33.331.190,73

81,99

Grad Zagreb

UKUPNO

Izvor: Izvještaj o stanju odobrenih kredita po županijama per 31.12. 1995., HKBO, Zagreb, sije㶜anj 1996.

181

profitabilnost poduze㶛a. Za svaki odobreni kredit utvr㶟uje se mogu㶛nost davanja hipoteke. U razdoblju 1992. - 1995. godine odobreno je ukupno 611.451.849,00 kn (164.978.7 7 DEM) kredita (stanje per 31. 12. 1995.) za 207 poduze㶛a. Analiza odobrenih kredita za sanaciju i obnovu gospodarstva po županijama (per 31. 12. 1995.) pokazuje sljede㶛e rezultate: Dosadašnja politika prioriteta rješavanja zahtjeva za sanaciju i obnovu gospodarskih kapaciteta polazi od prioritetnoga rješavanja obnove kapaciteta koja su od vitalnoga zna㶜enja za gra㶟anstvo, zatim slijede zahtjevi za sanaciju i obnovu kapaciteta iz podru㶜ja prehrambene i prera㶟iva㶜ke industrije te zahtjevi kojima se ostvaruje ravnoteža u obnovi županija. Slijedom tako utvr㶟enih prioriteta i kriterija namjene kredita kojima se saniraju fizi㶜ka ošte㶛enja na gospodarskim kapacitetima do kraja 1995. godine HKBO je od ukupno dospjelih zahtjeva 8.020.835.820,00 kn (u vrijednosti od 2.164.342.216,45 DEM) pozitivno riješio svega 7,5 % tražene vrijednosti, pri 㶜emu je još ostalo neriješenih zahtjeva u vrijednosti od 1.570.531.073,00 kn (423.792.081 DEM).

To zna㶜i da je odbijen veliki dio traženoga iznosa zbog neudovoljavanja uvjetima, a ostatak je financiran u okviru kreditnoga programa obnove infrastrukture (za što je odobreno 347.816.007,00 kn, odnosno 93.854.666 DEM kredita).

Trogodišnje iskustvo i do sada postignuti rezultati u obnovi gospodarstva na oslobo㶟enim podru㶜jima Republike Hrvatske ukazuju na nedovoljnu u㶜inkovitost koja se primarno sagledava u do sada nedovoljno ostvarenome opsegu obnove gospodarstva, što je zapreka za ubrzani povratak prognanika, kao i u ve㶛emu naglasku na sanaciji kapaciteta nego na restrukturiranju gospodarstva.

Osnovni razlog sporoj obnovi gospodarstva jest nedostatak sredstava, a tu su i drugi razlozi: spora vlasni㶜ka transformacija poduze㶛a koja umanjuje sposobnost upravljanja tim poduze㶛ima (pretežitost poduze㶛a u državnome vlasništvu), nepostojanje konkretnih programa obnove i razvoja za pojedine sektore, podru㶜ja i županije kojima bi se mogla privu㶛i inozemna pomo㶛 i ulaganje te nedostatak radne snage, a osobito sposobnoga managementa.

U cilju postizanja sustavne obnove gospodarstva 182

na oslobo㶟enim podru㶜jima Republike Hrvatske potrebno je unaprijediti sustav poslovanja poslovnih banaka i HBOR-a. U tom smjeru vidi se potreba da HBOR izraste u snažnu državnu investicijsku banku, a da poslovne banke otvore nove kreditne podrške za investicijske inicijative i pokretanje proizvodnje. Tomu se pridodaje i potreba ubrzanja ritma privatizacije, pokretanja restrukturiranja poduze㶛a lociranih na ovim podru㶜jima te izrade razvojnih programa na razini sektora, regija i županija u cilju stvaranja uvjeta za zapošljavanje stanovništva, ulazak stranoga kapitala i mijenjanja gospodarske strukture. U tom osmišljavanju programa i mjera za razvitak gospodarstva na ovim podru㶜jima te provedbe istoga neophodno je uspostavljanje koordinacije izme㶟u nadležnih ministarstava i drugih državnih tijela.

Za izravno poticanje proizvodnje Zakonom o privatizaciji predvi㶟eno je da dio sredstava od prodaje poduze㶛a bude preusmjeren u te namjene.

Obnovu gospodarstva mogu㶛e je posti㶛i nastojanjem da se stru㶜njaci prognanici vrate u svoje prostore i u dinamici obnove upravo oni ubroje me㶟u prve, ali i poticanjem dolaska stru㶜nih ljudi iz drugih dijelova zemlje ili iseljeništva koje treba stimulirati i dodijeliti im raspoložive stanove i zemljišta.

Oni 㶛e biti sposobni izraditi prave programe koje je onda potrebno podržati povoljnim kreditima.

PRIVATNO PODUZETNIŠTVO I POLJODJELSKA DOMA㶎INSTVA Strateški je cilj da privatno poduzetništvo postane pokreta㶜 gospodarskoga razvitka Hrvatske, osobito na podru㶜jima obnove i podru㶜jima od osobitoga interesa Republike Hrvatske. Bez obzira na oblik poduzetni㶜koga organiziranja (trgova㶜ko društvo, obrt ili obiteljsko gospodarstvo individualnoga poljoprivrednika) privatno poduzetništvo pridonosi obnovi zate㶜enih gospodarskih aktivnosti te pokretanju novih.

Vo㶟enje sitnoga selja㶜koga doma㶛instva koje se ekstenzivno bavi poljoprivredom za vlastite potrebe, i/ili im je to dopunsko zanimanje, 㶜inilo je jednu od temeljnih karakteristika stanovništva na podru㶜jima koja danas, nakon njihova osloba㶟anja, treba obnoviti i razvojno poticati. Na donedavno

ratom zahva㶛enim podru㶜jima, koja sadrže gotovo 25 % obradivih površina najkvalitetnijega poljoprivrednoga zemljištva Republike Hrvatske, ostvarivano je oko 35 % ukupne ratarske proizvodnje, nalazi se oko 30 % vo㶛njaka i isto toliko vinograda i 24 % oranica i vrtova, što sve zajedno 㶜ini preko 120.000 uništenih ili iseljenih poljoprivrednih doma㶛instava te velik dio otu㶟enoga ili uništenoga sto㶜noga fonda i druge izravne ratne štete.

Obnova uništenih obiteljskih gospodarstava u oslobo㶟enim podru㶜jima Republike Hrvatske do sada se odvija s pomo㶛u dva programa - prvi, program obnove sto㶜noga fonda te drugi, program obnove poljoprivredne mehanizacije - kojima se trebaju ostvariti temeljne pretpostavke nužne za ponovno pokretanje i oživljavanje obiteljskih gospodarstva i stvaranje uvjeta za brži povratak prognanika.

U posljednje tri godine preko HKBO osigurana su kreditna sredstva za obnovu i pove㶛anje sto㶜noga fonda iz doma㶛ega uzgoja i uvoza (govedarstvo, svinjogojstvo, ov㶜arstvo, kozarstvo) u vrijednosti od 49.914.011,00 kn (13.468.796 DEM) te za obnovu poljoprivredne mehanizacije iz doma㶛e proizvodnje u vrijednosti od 46.260.349,00 kn (12.482.892 DEM), 㶜ime je tek zapo㶜eta obnova tog dijela gospodarstva.

Paralelno s ovim programom obnove HKBO je ustanovio nekoliko posebnih kreditnih programa namijenjenih za poticanje privatnoga poduzetništva: (a) program za modernizaciju i proširenje postoje㶛ih trgova㶜kih društava, obrtni㶜kih radionica i gospodarstva individualnih poljoprivrednika, (b) program za utemeljenje egzistencije i osnivanje te pove㶛anje i unaprje㶟enje proizvodnje i drugih gospodarskih aktivnosti privatnih trgova㶜kih društava, obrtni㶜kih radionica te poljoprivrednih gospodarstava na oslobo㶟enim, ratom stradalim i nerazvijenim podru㶜jima Republike Hrvatske te (c) program utemeljenja poduzetništva u Hrvatskoj iz zajedni㶜koga programa Njema㶜ke i Hrvatske. Prema podatcima HKBO-a u protekle je tri godine za ove programe odobreno ukupno 118.580.795,00 kn (31.997.840 DEM).

Imaju㶛i u vidu ovakvo stanje, a u cilju omogu㶛avanja zapošljavanja što ve㶛ega broja pu㶜anstva u mjestima povratka, o㶜ita je potreba razvijanja i

poticanja što raznovrsnijih programa obiteljskoga poduzetništva podrazumijevaju㶛i pritom i programe individualnih poljoprivrednika, programe samozapošljavanja, programe za mlade, za invalide Domovinskoga rata, za obitelji poginulih i nestalih.

Ministarstvo razvitka i obnove izradit 㶛e u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva, Ministarstvom rada i socijalne skrbi, Ministarstvom privatizacije, Ministarstvom turizma, Ministarstvom prosvjete, HBOR-om, Hrvatskom garancijskom agencijom, HGK i Hrvatskom obrtni㶜kom komorom okvirni i provedbeni plan za poticanje privatnoga poduzetništva te stvaranje poduzetni㶜koga okruženja.

Imaju㶛i u vidu trenutne okolnosti u Hrvatskoj, izradi tog plana potreban je postupan i selektivan pristup te puno korištenje me㶟unarodnim znanjem i iskustvima koja moraju biti prilago㶟eni lokalnim uvjetima.

U okviru sredstava kojima raspolaže HBOR za kreditiranje privatnoga poduzetništva predvidjet 㶛e se iznosi za kreditiranje zajedni㶜koga programa pojedinih ciljnih grupa navedenih u okviru okvirnoga godišnjega programa, a koji su od posebnoga interesa za obnovu i razvitak. Pritom valja napomenuti da su ve㶛 zapo㶜eli pilot-projekti obnove poduzetni㶜kih doma㶛instava (Konavle i Gornji Bogi㶛evci), kako bi se stekla iskustva za usmjeravanje razvitka drugih podru㶜ja.

Zadar - Kalelarga

183

UKUPNO

Županija Broj

Potpore u građ. materijalu

Krediti

Iznos

Broj

Iznos

Broj

BJELOVARSKO-BILOGORSKA

1.872

90.597.992

755

37.750.000

BRODSKO-POSAVSKA

9.260

594.934.624

4.807

DUBROVAČKO-NERETVANSKA

8.055

775.836.591

2.595

258

12.739.000

13.857

1.634.960.222

GRAD ZAGREB KARLOVAČKA

2

Novčane potpore I.-III. Broj

Iznos

467

5.073.757

240.350.000

2.053

25.437.101

129.750.000

3.109

41.247.347

253

12.650.000

5

89.000

5.922

296.100.000

1.669

22.624.629

969

3.363

1.629.180

7.318

824.670.354

2.279

113.950.000

5

8.407

1.932

29.660.291

21.335

1.847.074.612

6.183

309.150.000

32

53.802

6.982

73.968.834

LIČKO-SENJSKA OSJEČKO-BARANJSKA

Iznos

6.856

749.981.968

1.844

92.200.000

755

12.871.969

ŠIBENSKO-KNINSKA

13.073

1.466.354.058

1.134

56.700.000

1.617

2.718.662

3.999

67.012.687

SISAČKO-MOSLAVAČKA

21.239

2.386.917.004

5.440

272.000.000

2.208

3.712.311

4.878

62.630.024

3.102

187.307.300

1.014

50.700.000

503

845.694

819

7.449.267

1

22.000

VIROVITIČKO-PODRAVSKA

1.064

98.417.719

279

13.950.000

4

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

27.354

4.207.092.174

7.379

368.950.000

ZADARSKA

13.220

1.717.996.892

2.558

127.900.000

549

47.746.709

356

17.800.000

148.413

16.642.649.218

42.798

2.139.900.000

POŽEŠKO-SLAVONSKA

SPLITSKO-DALMATINSKA VARAŽDINSKA

ZAGREBAČKA

UKUPNO

1

22.000

6.725

260

3.034.500

10

16.813

3.918

59.585.224

3

5.044

3.786

52.771.295

5.353

9.000.000

171

1.917.645

34.804

465.395.571

Tablica br. 10a UKUPAN BROJ ZAVRŠENIH AKTIVNOSTI PO ŽUPANIJAMA UKUPAN BROJ ZAVRŠENIH AKTIVNOSTI OBNOVEOBNOVE PO ŽUPANIJAMA 148.413 100% 100% 148.413 27.354

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA OSJEČKO-BARANJSKA

21.335

SISAČKO-MOSLAVAČKA

21.239 13.857

KARLOVAČKA

13.220

ZADARSKA

13.073

ŠIBENSKO-KNINSKA

9.260

BRODSKO-POSAVSKA

8.055

DUBROVAČKO-NERETVANSKA LIČKO-SENJSKA

7.318 6.856

POŽEŠKO-SLAVONSKA

3.102

SPLITSKO-DALMATINSKA

5% 5% 5%

18% 1.872

BJELOVARSKO-BILOGORSKA

6%

1.064

VIROVITIČKO-PODRAVSKA

14% 9%

549

ZAGREBAČKA

14%

258

GRAD ZAGREB

9% 9%

1

VARAŽDINSKA

Župan Zadarski Šime Prtenjača, Joso Škara, dr. Jure Radić i mons. Ivan Prenđa

0

5.000

10.000

15.000

20.000

25.000

Misa - povodom poetka graadnje crkve u Škrabinji

30.000

Grafikon br.10

OPIS TABLICE I GRAFIKONA

UKUPAN IZNOS UK UP A N IZ N O S UTROUTROŠENIH Š EN IH S RED S TA VSREDSTAVA A P O Ž UP A N IJA PO M A ŽUPANIJAMA 1 6 .6 4 2 .6 4 9 .2 1 8 k n 1 0 0 % 16.642.649.218 kn 100%

Tablica i grafikoni prikazuju broj i

4.207.092.174

16

količinu obrađenih predmeta u obnovi

1.847.074.612

15

2.386.917.004

14

RH po namjenama i županijama te

1.634.960.222

13

iznose pripadajućih sredstava po

1.717.996.892

12

navedenim predmetima.

1.466.354.058

11

594.934.624

10

775.836.591

9

824.670.354

8

25%

749.981.968

7

5% 5% 5% 4%

Interesantno je primijetiti da je

9%

srijemsku županiju 25% od ukupnog

187.307.300

6 5

90.597.992

4

98.417.719

14%

47.746.709

3 2

pripadajući iznos od 4,207,092,174 kn koji se odnosi na Vukovarskoiznosa utrošenih sredstava za obnovu.

10% 10%

Također je i broj prognaninka iz

12.739.000

Vukovarko-srijemske županije 25% u

22.000

1 0

184

5 0 0 .0 0 0 .0 0 0

1 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0

1 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0

2 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0

2 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0

3 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0

3 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0

4 .0 0 0 .0 0 0 .0 0 0

4 .5 0 0 .0 0 0 .0 0 0

odnosu na cijelu RH.

OBNOVA PODRUČJA POSEBNE DRŽAVNE SKRBI

Županija

Povrat sredstava Broj

Iznos

Organizirana obnova IV.-VI. Broj

Iznos

Organizirana obnova I.-III. Broj

Iznos

Višestambeni objekti

Broj

Iznos (brutto)

BJELOVARSKO-BILOGORSKA

282

5.466.322

366

42.304.550

BRODSKO-POSAVSKA

918

10.107.390

1.482

319.040.134

DUBROVAČKO-NERETVANSKA

321

14.702.009

2.030

590.137.235

KARLOVAČKA

301

13.627.491

4.990

1.296.608.774

6

4.370.148

LIČKO-SENJSKA

164

6.750.302

2.494

648.149.699

444

26.151.655

GRAD ZAGREB

OSJEČKO-BARANJSKA

1.789

28.068.080

3.997

1.297.652.571

POŽEŠKO-SLAVONSKA

620

23.433.278

3.465

613.258.131

172

8.218.590

ŠIBENSKO-KNINSKA

227

11.539.440

6.048

1.318.218.057

48

10.165.211

SISAČKO-MOSLAVAČKA

320

19.723.697

8.266

2.023.619.271

127

5.231.701

11

754.679

755

127.557.660

SPLITSKO-DALMATINSKA

2.352

138.181.325

VARAŽDINSKA VIROVITIČKO-PODRAVSKA

7

809.711

514

80.616.784

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA

554

29.349.128

9.217

3.058.708.060

ZADARSKA

287

16.576.202

6.586

1.520.744.352

9

515.901

13

27.513.163

5.810

181.423.628

50.223

12.964.128.440

ZAGREBAČKA

UKUPNO

1.533

91.343.835

4.743

599.139.114

3.885

229.525.160

5.540

653.276.419

Izvor: MINISTARSTVO REGIONALNOG RAZVOJA ŠUMSKOG I VODNOG GOSPODARSTVA

Tablica br. 10

Uprava za OBNOVU - Ravnatelj uprave - MARKO BRAJKO, svibanj 2011.g.

U troškovima organizirane obnove uključeno je projektiranje, izvođenje radova, stručni nadzor, stolarija i opremanje domaćinstava predmetima kućanstva.

185

Usporedba utrošenih sredstava obnove razrušenih objekata IV do VI kategorije po općinama u kunama Hrvatskog Podunavlja i Šibensko-kninske županije VUKOVAR NIJEMCI SKRADIN OSIJEK DRNIŠ NUŠTAR ANTUNOVAC ERNESTINOVO ILOK STARI JANKOVCI TOVARNIK TORDINCI KISTANJE BOGDANOVCI VINKOVCI ERDUT PROMINA RUŽIĆ BILJE ČEMINAC KIJEVO VODICE ORLIĆ PETLOVAC KNIN LOVAS TOMPOJEVCI CIVLJANE POPOVAC BOROVO DARDA DRAŽ BELI MANASTIR ERVENIK KNEŽEVI TRPINJA JARMINA VLADISLAVCI ŠIBENIK SEMELJCI ČEPIN PIROVAC NAŠICE OTOK (VINKOVCI) PRIVLAKA ŽUPANJA BELIŠĆE VUKA KOŠKA BABINA GREDA TISNO IVANKOVO DRENOVCI ĐURĐENOVAC BOŠNJACI VALPOVO GORJANI UNEŠIĆ ANDRIJAŠEVCI LEVANJSKA VAROŠ FERIČANCI DRENJE

524.330.995 302.963.427 280.503.337 279.423.823 261.833.642 225.961.021 215.247.352 205.418.282 174.887.617 173.228.341 152.985.183 144.724.975 115.817.416 98.229.098 97.721.649 93.286.580 92.850.662 87.332.636 84.086.070 83.478.412 79.337.185 71.926.569 71.749.117 65.823.709 64.379.882 58.406.491 49.912.680 47.724.526 45.132.288 42.205.363 40.257.423 39.283.453 36.617.162 24.024.591 16.260.898 15.265.333 13.310.922 11.769.802 8.116.416 7.142.446 4.577.145 3.571.223 3.318.551 2.654.840 2.322.985 2.272.596 1.947.940 1.947.940 1.659.275 1.089.797 995.565 995.565 973.970 663.710 649.313 649.313 435.919 331.855 324.657 324.657 324.657 200.000.000

1.139.590.276

20% 20% 9% 5% 5% 5% 5%

1% KNIN LOVAS TOMPOJEVCI CIVLJANE POPOVAC BOROVO DARDA DRAŽ BELI MANASTIR ERVENIK KNEŽEVI TRPINJA JARMINA VLADISLAVCI ŠIBENIK SEMELJCI ČEPIN PIROVAC NAŠICE OTOK (VINKOVCI) PRIVLAKA ŽUPANJA BELIŠĆE VUKA KOŠKA BABINA GREDA TISNO IVANKOVO DRENOVCI ĐURĐENOVAC BOŠNJACI VALPOVO GORJANI UNEŠIĆ ANDRIJAŠEVCI LEVANJSKA VAROŠ FERIČANCI DRENJE

0

400.000.000

10.000. 20.000. 30.000. 40.000. 50.000. 60.000. 70.000.

000 000 000 000 000 000 000

600.000.000

800.000.000

1000.000.000

1200.000.000

Grafikon br. 11

IZVOR: Ministarstvo regionalnog razvoja, šumatrstva i vodnog gospodarstva, Uprava za PPDS. Autor tablica i grafikona: Branko 㶏ulo

186

Vjernici sela Bori㶜evac u Lici na Sv. misi u župnoj crkvi Male Gospe 27. 7. 2011., 㶜ija je obnova u tijeku

Obnova župne crkve ro㶟enja Sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu 2003.-2006. godine

187

Neprijateljske su snage nastojale prekinuti komunikaciju izme㶟u sjevera i juga Hrvatske u podru㶜ju Masleni㶜koga ždrila na cesti Novigrad ‒ Paljuv, koja je nazvana i cestom smrti , ali su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade HRM-a uspjeli odbiti sve neprijateljske napade uz nadljudske napore. Tijekom tih ratnih djelovanja poginulo je devet pripadnika HRM-a te pet pripadnika 2. gardijske brigade.

Zadarski nadbiskup IVAN PREN佢A posvetio je crkvu Uznesenja BDM u Škabrnji 8. kolovoza 2004., koja je bila do temelja srušena 1992. g. tijekom Domovinskoga rata

188

O TEMI PIŠU: AKADEMICI, ENCIKLOPEDISTI, POVJESNI㶏ARI I POLITI㶏ARI

189 189

LIPIK, bolnica danas. U jesen 1991. godine Lipik je neprekidno i bezrazložno ga㶟an zapaljivim projektilima i zasipan nebrojenom koli㶜inom topni㶜koga streljiva. Žestina razaranja bila je ravna onoj u Vukovaru, a po koli㶜ini eksploziva paloga na kvadratni metar površine možda još i ve㶛a. Bolnica je bila prva na udaru i teško je ošte㶛ena.

Po㶜etkom rata 1991. iz Iloka je protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Manji dio koji je ostao živjeti na svojim ognjištima bio je izvrgnut razli㶜itim oblicima terora i ponižavanja, a nekoliko stotina njih, unato㶜 nazo㶜nosti mirovnjaka i promatra㶜a , bilo je i ubijeno.

190

DEMOKRATSKI IZBORI, RASPAD JUGOSLAVENSKOGA POLITI㶏KOGA SUSTAVA I NEIZBJEŽNOST RATA (Prisje㶛anje u emisiji TV Kapital Network 21. listopada 2010. godine)

Mr. sc. ZDRAVKO MRŠI㶎, prvi ministar vanjskih poslova RH

Kada je sve po㶜elo?

Srbi su zapo㶜eli pobunu tzv. balvan-revolucijom.

(Mi bismo rekli revolucijom trupaca.) Prije samog postavljanja trupaca u Kninu 17. kolovoza 1990. godine, no㶛u uo㶜i održavanja Sinjske alke, prve nedjelje u kolovozu, Srbi su u blizini Sinja s telefonskih stupova poskidali hrvatske zastave i spalili žito na nekoliko mjesta. Nakon održane Alke pitali smo ministra Josipa Boljkovca je li sigurno vratiti se u Zagreb izravnim putem. Nakon što se raspitao o stanju na cestama, obavijestio nas je da su putovi otvoreni. Desetak dana kasnije buknula je pobuna.

Neposredno nakon izbijanja pobune iz Zagreba smo uspostavili kontakte sa stranim diplomatskim predstavništvima da im objasnimo da je rije㶜 o neizazvanoj pobuni i da Srbi nisu imali nikakav razlog za pobunu te da je rije㶜 o provokaciji. Sje㶛am se da smo pozvali ameri㶜ke diplomate i pokazali im udžbenike za osnovne škole napisane na srpskom jeziku i na 㶛irili㶜nom pismu, koje su bile

pripremljene za novu školsku godinu. Srbi nisu imali nikakav razlog da se bune bilo 1990. bilo 1991. Iako bi se moglo 㶜initi da je to bila doma㶛a pobuna, sve je to bilo organizirano iz Beograda.

Naime, u Predsjedništvu Jugoslavije 15. svibnja 1990. došlo je do smjene, kad je od Janeza Drnovšeka, 㶜lana Predsjedništva iz Slovenije, dužnost predsjednika Predsjedništva preuzeo Borisav Jovi㶛, 㶜lan Predsjedništva iz Srbije, koji je u svojem inauguralnom govoru jasno i glasno kazao da 㶛e u Jugoslaviji izbiti gra㶟anski rat. To je bilo upozorenje i signal doma㶛im Srbima, a znalo se da se u Srbiji ima posla s 㶜ovjekom, koji je pripravan praviti iznena㶟enja. Da je, kad se Miloševi㶛 pojavio deset godina poslije Titove smrti, u Moskvi bio 㶜ovjek poput Leonida Brežnjeva, možda bi ideja Velike Srbije i naišla na potporu. Me㶟utim, od Mihaila Gorba㶜ova takva se potpora nije mogla dobiti. Miloševi㶛 nije mogao dobiti potporu ni od koga. Hrvatska je bila pod sumnjom, ali su svi i na Zapadu i na Istoku bili odlu㶜ni u uvjerenju da Miloševi㶛 radi krivo. Meni je osobno jedan prijatelj, kanadski Židov, kazao još 1989. godine da se njima, Židovima, diže želudac samo kad vide metode kojima se služi Miloševi㶛, a koje ih podsje㶛aju na Kristalnacht . Ja sam uspio neutralizirati propagandu u korist Srbije koja se nakon izbora u Hrvatskoj širila sa stranica New York Timesa, koji je s vremenom prestati pisati nepovoljno o Hrvatskoj.

Valja re㶛i da smo znali iskoristiti nasilje koje je Miloševi㶛 provodio na Kosovu. Kad je Bob, odnosno Robert Dole došao u SFRJ kao vo㶟a republikanske ve㶛ine u Senatu SAD, pokazao je veliku sklonost prema Hrvatskoj. (Kasnije sam 㶜uo, ali nisam uspio provjeriti, da mu je majka bila albanskog podrijetla.) Poslije pobune Hrvatska se našla u teškom položaju.

Prvo oružje U svibnju 1990. godine, izme㶟u dvaju krugova izbora, Hrvatska je ostala bez oružja takozvane teritorijalne obrane. Bez obzira što smo tad javno tvrdili, slutili smo da 㶛e se dogoditi nešto ozbiljno, a oni koji su najbolje poznavali suprotnu stranu, to jest Miloševi㶛a, shvatili su da je neophodno pripraviti se za sukobe. To je bilo nemogu㶛e bez naoružavanja.

191

Godine 1991. po㶜eli su otvoreni sukobi, po㶜eo je rat, a uspostavljen je i embargo na uvoz oružja.

Me㶟utim, prvo, najnužnije oružje bilo je nabavljeno još u jesen 1990. godine.

Valja re㶛i da su i mnoge prijateljske zemlje bile rezervirane prema našoj ideji osamostaljenja jer su se plašile postupka osamostaljenja. U samom po㶜etku bila je rezervirana i Austrija. Dr. Frederic Fritz Koenig, koji je bio predsjednik Kluba zastupnika Narodne stranke u Be㶜u i vrlo utjecajan, zapravo drugi 㶜ovjek u Narodnoj stranci, došao je iz Beograda u Zagreb 29. svibnja 1990. kako bi prisustvovao konstituiraju㶛oj sjednici novog Sabora. Dr. Koenig je bio jedini strani državnik na otvaranju Sabora. Sastao se s dr. Tu㶟manom poslijepodne istog dana. Me㶟utim, dr. Tu㶟man mu je odmah prigovorio da je projugoslavenski usmjeren i to je izazvalo ozbiljnu prepirku. Ja sam poslije toga priredio ve㶜eru u 㶜ast dr. Koeniga, na kojoj su uz mene i moju suprugu bili msgr. Kokša, grofovi Jakov Eltz i Peter Draškovi㶛 te barun Janko Vranitzany. Razgovor uz ve㶜eru trajao je 㶜etiri sata u prijateljskom ozra㶜ju, tako da je dr. Koenig na otvaranju Sabora, 30. svibnja održao sjajan govor u prilog Hrvatskoj.

Dan 4. srpnja iste godine, na nekadašnji praznik Dan borca , koji je nova vlast odmah pretvorila u neradni dan, iskoristio sam da odjurim u Be㶜 na jedan dan kako bih sudjelovao u sastanku frakcija europskih demokrš㶛anskih i narodnih stranaka, koji se održavao u be㶜kom parlamentu, a koji je vodio isti dr. Frederic Koenig. Kad sam stupio u predvorje Parlamenta, pošao mi je ususret, pružio ruku i rekao: Ja sam obra㶛enik! i pitao što treba poduzeti. Ja sam mu, sretan i zahvalan, kazao da je on 㶜lan parlamenta, a da je nama prvobitno potrebna pomo㶛 izvršne vlasti.

Uslijedio je razgovor s dr. Aloisom Mockom, koji je otad po㶜eo marljivo raditi za hrvatsku stvar. Valja dodati da su dvije zemlje od po㶜etka bezrezervno podupirale Hrvatsku, a to su bile Italija i Ma㶟arska. Nijemci su znali kako stvari stoje i oni su se nešto kasnije uklju㶜ili. Takve su bile okolnosti.

Prvo oružje, koje smo nabavili od Ma㶟ara po specifikaciji generala Martina Špegelja, bilo je za po㶜etak dovoljno, jer je general smislio dobru taktiku kojom 㶛emo se braniti. Trebali su nam kalašnjikovi, protutenkovske puške s granatama i protu192

tenkovske mine. To smo oružje bezbolno nabavili putem legalnog, ali tajnog ugovora izme㶟u vlada Hrvatske i Ma㶟arske. Oružje je stiglo koncem rujna i po㶜etkom listopada 1990. godine i bilo je deponirano ili zakopano na raznim mjestima. Kad je došlo vrijeme, to je oružje bilo braniteljima na raspolaganju. General Špegelj je smatrao da bi bilo najbolje da se oružje nabavi u Ma㶟arskoj, iako su oružje koje smo mi trebali proizvodile sve zemlje Varšavskog ugovora. One su svoje proizvode prodavale tre㶛im zemljama, ali su same koristile ma㶟arske proizvode jer su ti proivodi imali vrhunsku kvalitetu. Mi smo tako glede najnužnijeg oružja odahnuli ve㶛 u rujnu - listopadu 1990. godine.

Zašto je me㶟unarodna zajednica kasno pritekla u pomo㶛?

Ja ne prihva㶛am tezu da je me㶟unarodna zajednica bila pasivna u odnosu na doga㶟anja u Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti da je predsjednik Tu㶟man pod pritiskom odgodio stvarni dan razdruženja od Jugoslavije. Nakon 25. lipnja 1991. godine, kad je proglašena samostalnost Hrvatske, provedbu odcjepljenja od SFRJ predsjednik Tu㶟man je, nakon sastanka s EU-om, održanog 8. srpnja 1991. na Brijunima, odgodio za 90 dana. Bilo je teško organizirati taj sastanak, jer su europski ministri ve㶛 bili na godišnjem odmoru. (Po slijetanju u Hrvatsku nizozemski ministar van den Broek, koji je predsjedao Vije㶛em ministara, nevoljko je izlazio je iz aviona, nosio je kaput preko ramena i vidjelo se da mu se nije dalo doputovati.) Predsjednik Tu㶟man je na Brijunskom sastanku odgodio odcjepljenje na tri mjeseca, dakle do 8. listopada 1991. godine. Valja uzeti u obzir da je od 8. listopada 1991. do formuliranja Vanceovog plana bilo prošlo samo pet tjedana. To je silna brzina za me㶟unarodnu zajednicu .

Srpska je vojska napravila veliku pogrešku time što je ustrajavala na osvajanju Vukovara. Umjesto da ga opaše minama i da po㶟e na Zagreb, vojska je inzistirala da o㶜isti Vukovar. Spomenutih pet tjedana je bilo dovoljno da me㶟unarodna zajednica reagira. Kad je me㶟unarodna zajednica reagirala tako brzo? To je neobi㶜no brza reakcija! To je bilo neobi㶜no kratko vrijeme!

Valja spomenuti da se za vrijeme Hladnog rata politika nije vodila javno, nego putem obavještajnih

službi. Politi㶜ari koji su u Europi bili na položajima bili su ljudi 㶜iji su karijera i osobni probitak bili daleko od strategijskog razmišljanja. Navest 㶛u primjer. Ministar van den Broek bio je u po㶜etku politi㶜ke karijere gradona㶜elnik jednog gradi㶛a od 5.000 stanovnika. Gradi㶛 je bio poznat po tome što su se u njemu proizvodili prvi laserski štampa㶜i u boji za tekstil. Politi㶜ku karijeru po㶜eo je rješavanjem tipi㶜nih komunalnih pitanja.

Cijela Europa ili EU bili su predani gospodarskim i socijalnim pitanjima. 㶏ime je zaokupljen gradona㶜elnik gradi㶛a od 5.000 stanovnika? Dje㶜jim vrti㶛ima, komunalnim pitanjima i sli㶜nim. A 5 ili 7 godina kasnije jedan je takav politi㶜ar postao ministrom vanjskih poslova Nizozemske i predsjedavaju㶛i Ministarskog vije㶛a Unije. Europsku blokovsku politiku su vodile SAD. Europom su, dakle, dominirali ljudi koji nisu strategijski razmišljali.

Stratega je u svijetu bilo vrlo malo.

Kasnije, u rujnu 1991. godine, kad više nisam bio u Vladi, molio sam da me primi kancelar dr.

Helmut Kohl. Za me je termin u㶜as dogovorio dr.

Joseph Krainer sin, zemaljski poglavar Štajerske.

Me㶟utim, zakazanog dana kancelar Kohl je morao otputovati iz Bonna, pa me je primio ministar dr.

Peter Hartmann, glavni vanjskopoliti㶜ki savjetnik kancelara Kohla, koji je bio sjajan, strategijski 㶜ovjek. Dr. Hartmann mi je rekao da Nijemci imaju dvije rezerve glede hrvatskog nastojanja za osamostaljenje. Prvo je bilo to što je jugoslavenska vojska bila po snazi tre㶛a vojska u Europi. Drugo je bilo to što bi nakon razdruženja u SFRJ, kad sve pro㶟e, Njema㶜ka htjela sa㶜uvati dobre odnose sa Srbijom, što je bilo u prihvatljivo.. Glede prve rezerve kazao sam: Gospodine ministre, jugoslavenska vojska je za Europu tigar od papira. Objasnio sam da je vojska imala 205.000 vojnika. Od toga su 72.000 bili 㶜asnici i do㶜asnici. Ako se tome doda vojna logistika, od održavanja opreme, preko transporta do kuhinja i medicinske službe, ostatak su 㶜inili ro㶜nici, koji su bili pripadnici osam nacionalnosti: Makedonci, Srbi, Crnogorci, Muslimani, tako se tada govorilo, Slovenci, Albanci, Hrvati, Ma㶟ari.

Ve㶛ina ih je od rujna 1991. godine skupno dezertirala. Rekao sam dr. Hartmannu da je pješaštvo JNA razmješteno u pri㶜uvi u republikama SFRJ te da pravu snagu vojske 㶜ine samo udarne tenkovske jedinice, u kojima su bili ro㶜nici. Dr. Hartmann me zamolio da mu po povratku u Zagreb šaljem podatke o dezertiranju.

Ja sam takve podatke dobivao od jednog visokog dužnosnika u Saboru, koji je dnevno dobivao podatke o tome koliko je ro㶜nika dezertiralo iz JNA. Mislim da su se njema㶜ke rezerve vrlo brzo raspršile, iako je za nas kratko㶛a vremena bila kriti㶜an faktor.

Znam da je na bojištima bilo teško, jer je srpska agresija bila žestoka, a bili smo napadani sa svih strana ‒ Dubrovnik, Zadar, Vukovar... U toj i takvoj situaciji valjalo je mobilizirati me㶟unarodnu zajednicu. Kad ona treba angažirati me㶟unarodne vojne snage da zaštite jedan narod, posao op㶛enito te㶜e vrlo sporo. Me㶟utim, za Hrvatsku je to teklo prili㶜no brzo, ra㶜unaju㶛i od 8. listopada 1991. godine. Nisam bez razloga spomenuo Kosovo i Miloševi㶛a. I dotadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher sprva je zauzela tvrd stav prema nama jer je u parlamentarnoj frakciji Konzervativne stranke bilo ljudi koji su strahovali od raspada SFRJ, ali se takvo mišljenje vrlo brzo promijenilo jer je stari kredit koji su Srbi imali u Britaniji bio potrošen srbijanskom politikom u Kosovu. Zastupnik Michael Foot, bivši vo㶟a Laburisti㶜ke stranke, snimio je film Dva sata od Londona , koji je pokazao srbijanska razaranja i agresiju na Hrvatsku. Službeno stajalište je bilo promijenjeno nama u prilog.

Nama je ‒ a kasnije i Albancima ‒ silno pomoglo to što je Miloševi㶛 radio na Kosovu. Da je Miloševi㶛 poštivao autonomiju Kosova, mi bismo se mnogo teže osamostalili. Me㶟utim, u nas se op㶛enito previše naglašava britanska sklonost Srbiji. Winston Churchill je ipak jedanput zauvijek rekao da od Kara㶟or㶟evi㶛a nema koristi. On je u ratu poslovao s dvojicom Hrvata ‒ Josipom Brozom i Ivanom Šubaši㶛em. To su 㶜injenice, a to što se po novinama piše i što su neke britanske gospo㶟e pisale knjige o srpskim dragovoljcima i o srbijanskim patnjama u Prvom svjetskom ratu nije politika.

Spomenut 㶛u da je dr. Alois Mock na Gradiš㶛anskom balu, mislim 1992. godine, kazao: Kad Hrvati zapovijedaju, ja stupam! , i to javno, na njema㶜kom jeziku, da ga svi razumiju . Dakle, imali smo obilnu potporu u Europi. Nedavno je u Zagrebu bio talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini i izjavio da 㶛e Italija prva poduprijeti brzo pristupanje Hrvatske EU-u. Talijani su nam oduvijek bili ortaci, iako su i oni, kao i mi, uvijek imali 193

svoje interese. S ortacima se lako dogovoriti.

O hrvatskoj pretvorbi Mene je koncem 1990. godine predsjednik Tu㶟man povukao s mjesta ministra vanjskih poslova s nakanom da postanem potpredsjednik Vlade za gospodarstvo jer je bio uvidio da nema tu㶟ih investicija u Hrvatskoj. Ja sam na temu inozemnih ulaganja budu㶛em predsjedniku Tu㶟manu poslao svoj elaborat još za Boži㶛 1989. godine. Pod konac 1990. godine postojala su dva koncepta pretvorbe. Jedan je bio u podjeli vau㶜era ili kupona gra㶟anima. Me㶟utim, po tom se prijedlogu nije vodilo ra㶜una o tome tko bi svoje kupone pretvorio u dionice dobrih, a tko u dionice slabih poduze㶛a. Druga varijanta bila je u tome da se sva društvena poduze㶛a prvo nacionaliziraju, pa da ih poslije toga država prodaje. Lijepo! Ja sam bio protiv toga jer je stanje u nas bilo razli㶜ito od stanja prije privatizacije u Velikoj Britaniji ili u Sovjetskom Savezu, gdje su ministarstva Margaret Thatcher, odnosno Mihaela Gorba㶜ova znala što se u doga㶟a u državnim poduze㶛ima. To su bila poduze㶛a u koja je država postavljala uprave. U nas su bila društvena poduze㶛a koja su bila u tržišnom gospodarstvu, iako nisu bila privatna, a vlada nije pravo znala što se u njima doga㶟a te kako i na temelju 㶜ega posluju. Jedino je partija postavljala ili dovodila direktore u poduze㶛a.

Moja ideja bila je u tome da se društvena poduze㶛a pretvore tako da se dionice prodaju malim dioni㶜arima uz ozbiljan popust vezan uz godine osobnog radnog staža. Ustrajavao sam na tome da se potencijalnim novim vlasnicima omogu㶛i unapredna dokapitalizaciju, s tim da iznos dodanog kapitala bude ve㶛i od po㶜etnog kapitala. Uprava poduze㶛a bi predlagala program pretvorbe svojeg poduze㶛a, a država bi jedino provjeravala je li poduze㶛e previsoko ili prenisko procijenjeno. Tako je, primjerice, tvornica cementa u Koroma㶜nom pretvorena samo dokapitalizacijom od ozbiljnog švicarskog ulaga㶜a, koji je obnovio i unaprijedio proizvodnju te riješio ekološko pitanje. Oko tvornice su krovovi sad crveni, može se kupati u moru blizu tvornice, a na snimkama iz zraka tvornica izgleda kao kakva arhitektonska maketa tvornice.

Sli㶜no su i bez imalo problema obavljene pretvorbe Kraša, Francka, Kamenskog, TOZ-a, Jadranke u Lošinju, Zagorke u Bedekov㶜ini - tamo je sad Ton194

dach, Samoborke. To je sve privatizirano tako da su ve㶛inskim vlasnicima postali zaposlenici, koji su naknadno novom vlasniku prodali svoje dionice po nominalnoj cijeni, a to je bilo ratne 1993. godine. Kasnije su mi pripovijedali da su nakon isplate dionica i otpremnina radnicima u širokom krugu oko Bedekov㶜ine u㶜as bili ispražnjeni saloni bijele tehnike i automobila.

U prosincu 1992. godine u vrijeme Vlade Hrvoja Šarini㶛a u privatizaciji je izveden zaokret jednom uredbom Vlade sa zakonskom snagom. Vlada je donijela uredbu kojom se polovica svakog nepretvorenog poduze㶛a, a bilo je zbog rata vrlo malo pretvorenih poduze㶛a, nacionalizira, odnosno da pripadne državi. Mali ulagatelji su poslije toga izgubili interes za kupnju dionica jer su znali da 㶛e poduze㶛em upravljati ve㶛inski vlasnik, kojeg dovede država prodajom svojeg udjela. Tako je po㶜ela prijeporna pretvorba. Nasuprot tome, mojim, izvornim zakonom, koji je s vremenom unakažen, jednim je potezom pera moglo nastati dva milijuna malih dioni㶜ara, a da pritom sva poduze㶛a budu pošteno pretvorena. Pretvorba je bila divovskom zada㶛om, za koju nije bilo uzorka ni na Istoku ni na Zapadu.

Kad se danas gleda na to što je Hrvatska postigla unato㶜 ratu i svim ostalim teškim okolnostima, valja priznati da se mnogo postiglo u prvih deset godina postojanja Hrvatske države, ali valja re㶛i i da posljednjih deset godina stvari propadaju. Propadaju, jer nema koncepta, nikakve nove ideje, jednostavno nema politike. Ja jesam bio unutar sustava, ali sam bio u stanju gledati Hrvatsku izvana i tvrdim da, otkad nema predsjednika Tu㶟mana, koji je imao svoje nedostatke kao i svaki 㶜ovjek, ali koji je i znao što ho㶛e te je bio 㶜estit 㶜ovjek i znao politiku, u Hrvatskoj nema politike. U Hrvatskoj postoji samo borba za vlast. Vlada se brine samo za prora㶜un, odnosno za sebe i ne radi ništa drugo. Pitam se što 㶛e nam uop㶛e država? Ako Vlada radi samo to što sad radi, nama država i ne treba.

Hrvati su u vrlo teškoj situaciji.

Cijela je Europa u teškoj situaciji, a propada i cijeli Zapad. Razvitak stanja u svijetu nije ni malo bezazlen. Nijemci, koji su prije bili napravili gospodarsko 㶜udo , vesele se što imaju rast ukupnog doma㶛eg proizvoda od 1.5 %, a Kinezi imaju rast od 10 %. Politika ima svoju definiciju: javni postu-

pak usuglašavanja raznorodnih interesa, pri 㶜emu se svakom posebnom interesu dodjeljuje utjecaj u društvu razmjeran njegovu doprinosu bogatstvu naroda. U Hrvatskoj nema politike!

Tko u Hrvatskoj na javnoj funkciji uop㶛e razmišlja o bogatstvu naroda?

U Hrvatskoj je napravljeno mnogo u deset prvih godina, ali poslije se nizala jedna stvar gora od druge. Treba se usprotiviti propadanju i uspostaviti politi㶜ki prosvjed, jer država ne obavlja svoje zada㶛e, koje su potpuno odre㶟ene, a to su zaštita ljudi i naroda, zaštita rada i vrijednosti rada, zaštita prostora i prirodnog blaga te zaštita okoliša i klime. Nedostatak zaštite nije problem samo Hrvatske nego i mnogih drugih zemalja. Me㶟utim, mi u tom podru㶜ju ništa ne poduzimamo.

Po liberalnoj koncepciji država ne smije biti poduzetnik, ne smije ništa imati, ne smije pružati nikakve usluge, ne smije ništa raditi, ne smije kontrolirati granice, ne smije se upletati u gospodarstvo. Pitam se 㶜emu nam onda država? Hrvatski problem je to što u Hrvatskoj uop㶛e nema politike. Pravo stanje Zapada i Hrvatske ve㶛 dugo nije dobro, a sad se stanje brzo pogoršava. Došlo je do naglog pogoršanja, a olakšanje se ne može o㶜ekivati bez odlu㶜ne akcije države. Ljudi se tuže na slabljenje stanja, ali još nitko ne iznosi pravu ocjenu i uzroke pogoršanja gospodarstva i života u Hrvatskoj. Nema ni prave ocjene izgleda Hrvatske. Zato nema ni pokušaja da se stanje popravi.

PRAVO STANJE ZAPADA I HRVATSKE

ce stanja i trpjeti ih; treba i re㶛i istinu o tome što poga㶟a narod i navesti razloge stanju u kojem se narod našao. Treba iskreno i otvoreno govoriti o stvarnom stanju Zapada i Hrvatske te o uzrocima pogoršanja stanja. Istom se tada može nešto poduzeti za spas ljudi i naroda.

Hrvati su sada pogo㶟en narod u pogo㶟enu svijetu.

Cio svijet je pogo㶟en, svaki narod na svoj na㶜in.

Pogodila ga je globalizacija koja se izvodi na liberalisti㶜ki na㶜in, uz slabu ulogu države. Posebno je pogo㶟en Zapad (u koji spada i Hrvatska), koji je smislio i okinuo najnoviji val globalizacije, koji je do sada gospodario svijetom a koji je ove godine istovremeno osjetio tri udarca: (1) golemo svjetsko poskupljenje energenata i minerala, (2) slom vlastitog financijskog sektora nakon dugog razdoblja deindustrijalizacije i (3) svjetsko poskupljenje hrane.

Zapad, a to se odnosi i na Hrvatsku, sad sve teže pla㶛a ono što troši, jer proizvodi sve manje dobara.

(Najviše proizvodi zabavu!)* Dosadašnje prednosti Zapada pred ostatkom svijeta, a to su bili predvodništvo u tehnologiji i usredoto㶜enje kapitala, sve više kopni jer se i tehnologija i kapital ravnomjerno raspore㶟uju svijetom, a sirovine i rad ostaju vezani uz teritorij.* Stoga gospodarstva novih zemalja, od kojih su neke doista mnogoljudne, postaju sve snažnijima. Bogatstvo se stvara radom i uporabom prirodnog blaga. Osim gospodarstava novih zemalja ja㶜aju i države tih zemalja, jer su one dužne nadzirati i štititi ljude i prirodno blago.

Predavanje održano 15. rujna 2008. godine u Knjižnici Bogdana Ogrizovi㶛a u Zagrebu u povodu predstavljanja knjige Povratak domovine

Hrvatskoj ve㶛 dugo nije dobro, a sad joj se stanje pogoršava. Došlo je do naglog pogoršanja, a olakšanje se ne može o㶜ekivati bez odlu㶜ne akcije države. Ljudi se tuže na slabljenje stanja, ali još nitko ne iznosi pravu ocjenu i uzroke pogoršanja gospodarstva i života u Hrvatskoj. Nema ni prave ocjene izgleda Hrvatske. Zato nema ni pokušaja da se stanje popravi. Pred vama pokušavam sažeto iznijeti uzroke slabosti koje tište sve naše ljude ‒ i vas i mene. Nije dosta osje㶛ati posljedi-

Nasuprot tome, Zapad je zahvaljuju㶛i liberalisti㶜koj ideologiji ne samo izru㶜io i tržištu prepustio ljude, prostor, okoliš i prirodno blago nego je i državu ostavio tržištu na milost i nemilost. Ako narodi Zapada (i hrvatski me㶟u njima!) ne preuzmu svoje države iz tržišnih u svoje ruke, sadašnji razvitak u svijetu dovest 㶛e do potpunog zalaska Zapada i do slabljenja njegovih država, dok ja㶜a uloga država i naroda izvan zapadne polukugle.

Jedna od posljedica sadašnjeg premještanja središta svijeta u Aziju (i bu㶟enja Afrike uz potporu Azije) je povratak siromaštva na Zapad. Stupanj 195

siromaštva Zapada još se ne o㶜ituje u ozbiljnom smanjenju op㶛e i osobne potrošnje, ali se o㶜ituje u smanjenju ulaganja i stupnju zaduženosti (ljudi, mjesnih uprava, poduze㶛a i država). Zapad je desetlje㶛ima sustavno zapuštao poljoprivredu i rudarstvo (jer su hrana i sirovine drugdje bile jeftinije), sasjekao je proizvodno gospodarstvo koje pada u sve ve㶛e gubitke, a pouzdavao se u financijski i uslužni sektor gospodarstva. Ta dva sektora, nažalost, ne mogu opstati bez proizvodnje, a proizvodnje nema jer je Zapad prestao raditi.

Zapad je prepun dilera, posrednika, sportaša, zabavlja㶜a, modela, svodnika, konobara i konzultanata. Sku㶜eni proizvodni sektor i poljoprivreda, na zemljištu koje se sve više pretvara u gra㶟evinsko i energetsko, sad trebaju uzdržavati golem uslužni sektor i državnu administraciju, koji u najja㶜oj državi Zapada i svijeta zapošljavaju 80 % radno sposobnog pu㶜anstva. Zapad 㶛e i dalje propadati sve dok se ne prihvati proizvodnje onoga 㶜ime valja zadovoljiti potrebe ljudi, a ne potražnju koju izmišlja sâmo tržište. Rije㶜i proizvodnja i potrebe trebaju zamijeniti rije㶜i ponuda i potražnja. U Hrvatskoj turizam prinosi ukupnoj dodanoj vrijednosti (od 200 milijardi kuna) samo 3,8 % ili malo više od jedne milijarde eura; poljoprivreda samo 7,8 %, ali graditeljstvo i promet nekretninama 㶜ak 18 %. To pokazuje da živimo od prodaje nekretnina. Hrvatska nema ni energenata, ni mineralnog blaga, ni kapitala, ni tehnologije, ni dovoljno hrane. 㶏ime 㶛e pla㶛ati zadovoljenje svojih potreba u skupom svijetu? 㶏ime 㶛e se othrvati navali mnogih jakih tržišta kad se zna da je hrvatsko tržište slabo? Banke smo prodali, a brodogradilišta se gase pod nazivom restrukturiranja. Zbog raspada financijskog sektora Zapada ne treba više o㶜ekivati dugo priželjkivane industrijske investicije u Hrvatsku. (Bogati Istok kupuje na Zapadu banke, osiguravaju㶛a društva i investicijske fondove te uvedena, uspjela i tehnološki inovativna proizvodna poduze㶛a; ulaže u tržište kapitala, a ne u novu proizvodnju.) Imamo mnogo neobra㶟ene ili krivo obra㶟ivane zemlje.

Ho㶛emo li i nju prodati, primjerice Kinezima, koji za nov, zapadni na㶜in prehrane na koji prelaze, trebaju dodatnih 125 milijuna ha poljoprivrednog zemljišta? Hrvatska ima ukupno 5,6 milijuna ha kopna. Mogu li budu㶛i tu㶟i vlasnici hrvatskog zemljišta, ako idemo dalje kao što smo išli do sada, 196

svu proizvedenu hranu (i pšenicu) izvesti iz Hrvatske po proizvodnoj cijeni , a nas uputiti na svjetsko tržište po skupu hranu po tržnim cijenama?

Može li mogu㶛i novi tu㶟i vlasnik HEP-a zatvoriti mnoge postoje㶛e elektrane (zbog visokih izdataka remonta i održavanja!) pa zate㶜enu i kupljenu distribucijsku mrežu napajati jeftinijom elektri㶜nom energijom iz, primjerice, francuskih nuklearnih elektrana? Ako se to dogodi, a privatizacija HEP-a je predvi㶟ena, 㶜ime bi Hrvatska mogla pla㶛ati uvezenu elektri㶜nu energiju? Možemo li sve što uvozimo platiti onom jednom milijardom eura dodane vrijednosti u turizmu? Hrvatski narod ne smije ovako i㶛i dalje, a ne bi smjela ni njegova država!

Po idejama liberalizma država bi trebala usahnuti: ne bi smjela ništa ni imati ni proizvoditi; ne bi smjela nadzirati svoje granice i ne bi se smjela zakonima ili odlukama upletati u gospodarstvo.

Sve svoje funkcije (osim ubiranja poreza od gra㶟ana) trebala bi prepustiti tržištu i gospodarskim subjektima. Ideje liberalizma, koji je tako usmjerio globalizaciju da ona šteti ljudima, narodima, zemljama, okolišu i klimi, još uvijek vladaju umovima naših politi㶜ara i poslodavaca, iako su o㶜ite štetne posljedice tih ideja. Svi u svijetu strepe od budu㶛nosti. Tako ne mogu ni živjeti ljudi ni djelovati korporacije.

Izlaz za cio Zapad i za Hrvatsku je da države prihvate novu ulogu u svojim društvima i u svijetu.

Ljudski umovi se moraju okaniti liberalizma. Svaka se država mora kao poduzetnik postaviti izme㶟u doma㶛eg tržišta i svjetskih tržišta, kako bi poduzela ono što je potrebno za spas ljudi, naroda, doma㶛ih korporacija, prostora i prirodnog blaga.

Narodna, demokratska država i postoji zato da bi se brinula za svoje ljude, njihove potrebe i doma㶛e blago ili gospodarske izvore kako bi oni koristili njezinim ljudima.

Dosta je da se država pobrine za postavljanje fizi㶜ke i društvene infrastrukture za razvitak onih grana gospodarstva koje mogu najbolje unaprijediti gospodarstvo i poboljšati životni standard gra㶟ana. Sad su to u Hrvatskoj poljoprivreda, turizam i prijevoz. Tako se ve㶛 postavila ruska država pod predsjedanjem Vladimira Putina. Me㶟utim, države na Zapadu, uza svu propagandu o njihovoj demokraciji, ne pripadaju njihovim narodima. Stanje je takvo da narodi na (izbornu) prijevaru prepuštaju

posebnim interesima vladanje svojim državama.

Države su izborne jedinice posebnih interesa a ne narodâ, koji biraju, ali kojima se ne nudi pravi izbor. Tako stoji i s Hrvatskom!

Stanje se na Zapadu neprestance pogoršava posljednjih desetak godina. Zapad ne smije ovako i㶛i dalje. Ni Hrvatska ne smije i㶛i dalje sadašnjim putem. Države moraju ponovno postati zaštitnicama naroda. I SAD, i Njema㶜ka, i Hrvatska! Uskoro 㶛e svi narodi Zapada dijeliti istu zlu sudbinu ako države ne po㶜nu štititi ljude, narode, gospodarstvo, prirodno blago i prostor te ako ne omogu㶛e ljudima da rade, a narodima da proizvode i izvoze.

Toma More je (1516.) pisao da je jedina zada㶛a države zaposliti sve ljude jer je besposlica izjedala englesko društvo njegova vremena. Tako se i hrvatska država treba postaviti bez obzira na to što našim politi㶜arima govore nositelji tu㶟ih i doma㶛ih posebnih interesa.

Dr. Franjo Tu㶟man znao je 1990. godine da Hrvatska nije smjela i㶛i dalje onako kako je išla. Izveo je nacionalnu politi㶜ku revoluciju i uspio Hrvatsku istrgnuti iz ruku srbijanskih i srpskih interesa, iako su glavama ondašnjih vode㶛ih ljudi vladale ideje socijalizma te bratstva i jedinstva , kao što sada vladaju ideje liberalizma i zajedni㶜kog europskog doma . Kao što je narod pod predsjednikom Tu㶟manom oslobodio Hrvatsku Jugoslavije, tako sad narod pod drugim vodstvom treba osloboditi svoju zemlju liberalisti㶜kog jarma posebnih doma㶛ih i tu㶟ih interesa, koji narod vode u propast. I sad, kao pod predsjednikom Tu㶟manom, trebamo sami odlu㶜iti o sudbini svoje Hrvatske .

Prvi korak u tom postupku je osloboditi hrvatsku državu i hrvatsku politiku kako bi mogle služiti svojim ljudima i svojem gospodarstvu. Isus je govorio da se ne može istovremeno služiti i Bogu i novcu . Uz sadašnje stanje u svijetu ne može se istovremeno služiti i svjetskom tržištu i narodu!

Uz današnje raspoloženje politi㶜kih i medijskih ljudi bit 㶛e teško u㶜initi to što se mora u㶜initi ‒ izvesti revoluciju u vo㶟enju državnih poslova. Me㶟utim, još ve㶛u zapreku predstavljat 㶛e hrvatske obveze prema Europskoj uniji koje su preuzete Ugovorom o suradnji i pridruživanju. Hrvatska je pod pritiskom Unije otprije otvorila svoja tržišta kapitala i nekretnina, u koje valja ubrojiti poljoprivredno zemljište. To je u㶜inila pod pritiskom,

ali i namamljena takozvanim prijepristupnim fondovima. Stanje u Hrvatskoj sada name㶛e potrebu izvedbe zaokreta. Valja zabraniti prodaju poljoprivrednog zemljišta tu㶟im interesima. Ako Hrvatska proda svoje poljoprivredno i turisti㶜ko zemljište, kao što je sprva prodala banke, a kasnije i velike nacionalne korporacije fizi㶜ke i društvene infrastrukture (INA, Hrvatski telekom, neke ceste), te ako proda (ili iznajmi) ostatak infrastrukturnih korporacija (HEP, HŽ, Jadrolinija, luke, preostale ceste), bit 㶛e u Hrvatskoj teško zadržati dodanu vrijednost jer 㶛e se dodana vrijednost putem trgovine unutar tu㶟ih korporacija (Deutsche Telekom, Strabag, Bouygues Construction, Merkator, Hypo Bank, primjerice) prelijevati u mati㶜ne zemlje korporacija koje vladaju hrvatskim tržištem.

Ipak, smatram da se EU može prisiliti na popuštanje ako hrvatske vlasti budu ustrajavale na pravu države na zaštitu svojeg tržišta, ljudi, prostora i korporacija. EU može lako uvidjeti, što nije uzela u obzir nakon hrvatskog proglašenja ZERP-a, da ona sama grezne u sve teže stanje zbog sve snažnijeg gospodstva Istoka na svjetskim financijskim i proizvodnim tržištima. I EU se mora braniti i štititi. U Španjolskoj se industrijska proizvodnja u minulih dvanaest mjeseci smanjila 9,0 %, u Britaniji 1.6 % a u podru㶜ju eura 1,9 %. U Njema㶜koj je porast industrijske proizvodnje iznosio samo 0,8 %. EU i SAD 㶛e se i same morati štititi neliberalnim i antiliberalnim mjerama jer 㶛e Kina posezati za raspoložljivim poljoprivrednim zemljištem po cijelom svijetu, a isto㶜ni investicijski fondovi za sustavima fizi㶜ke i društvene infrastrukture Zapada. Hrvatskoj je u životnom interesu uvjeriti politi㶜are EU da se (1) stanje na Zapadu korjenito promijenilo od vremena podnošenja hrvatske molbe za pristup EU-u te (2) da se mišljenje gra㶟ana starih 㶜lanica Unije o njoj samoj korjenito pogoršalo.

Ako Unija i Hrvatska trebaju dijeliti sudbinu, neka to bude u rastu, a ne u propadanju. Ako Unija, koja nije država i koja nema politiku i vojsku, nije u stanju odbaciti liberalizam koji sije neizvjesnost i po cijelom svijetu i u njoj, Hrvatska to mora u㶜initi sama. Unija stoji pred dvojbama ve㶛im od hrvatskih. Dr. Franjo Tu㶟man bi sadašnje hrvatske dvojbe brzo razriješio!

197

Unija ima potrebu izvedbe politi㶜ke revolucije, koja bi je pretvorila u pravu državu, koja bi time postala sposobnom jam㶜iti svoj opstanak. Ili 㶛e Unija to u㶜initi ili 㶛e se rasuti.

Hrvatska osim vanjskih neprijatelja, koji su i sami postali žrtvama liberalizma ili koji 㶛e to uskoro postati (jer je Istok ve㶛 zaražen virusom liberalizma), ima i unutarnjega neprijatelja. To su nositelji korupcije. Oni su s jedne strane potkupili vlasti da država donese propise i zakone koji omogu㶛uju potkradanje narodne zaslužbe, posebice državnom politikom visoke dividende, odnosno nisko porezovanog dobitka trgova㶜kih društava. S druge strane oni dosluhom s vlastima odlijevaju sebi u korist sredstava državnog prora㶜una, koji najviše pada na teret gra㶟ana.

U Hrvatskoj je malo ljudi koji su spremni otvoreno kršiti zakone da postignu osobnu korist, ali je mnogo ljudi koji se znaju koristiti slabim zakonima da steknu nezasluženu korist. Hrvatska, hrvatski narod i hrvatski gra㶟ani imaju dva velika dušmana: nositelje ideologije liberalizma i nositelje korupcije kojima slaba i nemo㶛na hrvatska država odgovara. Oboje 㶛e se usprotiviti ja㶜anju hrvatske države kako ona ne bi mogla suzbiti njihov utjecaj i njihovo djelovanje.

Sve su dosadašnje hrvatske vlasti bile popustljive prema tim neprijateljima ljudi, naroda i zemlje.

Sada su ti dušmani toliko jaki da za njihovo suzbijanje ne㶛e biti dostatna reforma politi㶜kog sustava. Za to 㶛e valjati napraviti pravu politi㶜ku revoluciju; ne socijalnu, nego politi㶜ku revoluciju u vo㶟enju državnih poslova.

Politi㶜ka snaga koja se odvaži na taj krajnji potez ‒ HDZ, SDP, oni skupa ili neka tre㶛a snaga ‒ dobit 㶛e potporu naroda, u kojem, za razliku od stanja me㶟u politi㶜kim strankama, postoji strategijski konsenzus glede potrebe politi㶜kog zaokreta u Hrvatskoj, koji bi omogu㶛io zaštitu naroda i rast gospodarstva. Bilo bi idealno i vrlo prakti㶜no da HDZ i SDP stupe zajedno u drugu hrvatsku politi㶜ku revoluciju. Ako nijedna politi㶜ka snaga nije voljna to napraviti, narod 㶛e nekoga na to ili privoljeti ili prisiliti.

198

KAPITAL BEZ DOMOVINE I SVJETSKA REVOLUCIJA Predavanje u Europskome domu 23. studenoga 2010.

Cio svijet je u nedoumici. Od prije dva desetlje㶛a te㶜e burna promjena, kojom se pogoršava stanje u svijetu, a nebrojeni narodi nemo㶛no prate svoje propadanje i promjenu, za koju slute da 㶛e im donijeti i težih zala. Što o svojoj budu㶛nosti mogu sad misliti Nigerijci, Meksikanci, Pakistanci, Sudanci ili Iranci, ali i Amerikanci, Britanci, Islan㶟ani, Grci, Španjolci, Francuzi, Ma㶟ari ili Hrvati?

Nakon provale Berlinskog zida postupak globalizacije sa Zapada je šiknuo u svijet. Me㶟utim, na Zapadu se razbuktavanje tog postupka pripremalo od reforme svjetskog nov㶜arskog sustava ranih sedamdesetih godina prošlog stolje㶛a, pod predsjednikom SAD-a Richardom Nixonom. Tad je napuštena zlatna podloga za dolar kao svjetsku valutu i uvedeno slobodno svjetsko kolanje financijskog kapitala, protivno odredbama Dogovora u Bretton Woodsu kolovoza ratne 1944. godine.

(SAD, UK, SSSR, RK).

Neki od znakova teškog stanja u svjetskom ljudskom organizmu svakako su: (1) unutarnji ratovi koji se vode u preko pedeset država, iako se me㶟u državama ne vodi ni jedan rat; (2) golema nezaposlenost po cijelom svijetu i velika, presudna gospodarska neizvjesnost; (3) gotovo potpuna uzetost ili paraliza nacionalnih država; te (4) propadanje obitelji i rasap mjesnih sustava ljudskih vrijednosti.

Naveo sam samo jednu nevolju za svaku od mreža društvenog utjecaja ‒ za politiku, gospodarstvo, sigurnost i sustav ljudskih vrijednosti. Nastalo stanje, koje se danomice pogoršava, zahtijeva preokret, traži akciju i treba ideju.

Koji su neposredni uzroci sadašnje velike op㶛e neizvjesnosti, ali i propadanja Zapada? Navest 㶛u tri najvažnija: slobodno svjetsko tržište, preokret u industrijskoj revoluciji i odmetnutost kapitala.

Prvi i temeljni uzrok sadašnjeg stanja je uspostava slobodnog svjetskog tržišta novca, robe, usluga pa, slobodno 㶛u re㶛i, odnedavno i ljudi. Umjesto ure㶟enih ili reguliranih mjesnih ili nacionalnih tržišta, kapital je uveo neure㶟eno ili neregulirano svjetsko tržište.

Svjetsko je tržište preplavilo narodne, odnosno nacionalne države, koje su donedavno ljudima omogu㶛avale da zadovoljavaju svoje potrebe, ali i da ostvaruju svoje ljudske svrhe. Ljudi su time ostali bez domovine, pa su se, nakon što su pretvoreni u gospodarski izvor ili resurs , našli bez zaklona, na 㶜istini svjetskog tržišta.

Pitanje ljudskih svrha nije nedužno pitanje. Ljudski se rod od ostalih živih vrsta razlu㶜uje upravo po svrhama i nakanama te po nastojanju da stalno pove㶛ava svoje dobrobiti, a ne po potrebama. Me㶟utim, pitanje je tko i kako dugo može na svjetskom tržištu ostvarivati svoje svrhe ako je temeljno mjerilo nastojanja i djelovanja na tržištu konkurentnost ili nadmetljivost, a ne doprinos bogatstvu svijeta? (Konkurentnost se možda može odrediti i kao izdašnost za pove㶛avanje slobodnog kapitala.) Zašto i 㶜emu u svijetu ima mjesta samo za najbolje?

Ma㶟ari su se od svoje pojave u Središnjoj Europi pokazali sposobnim narodom, a sad odjednom nisu konkurentni. Hrvati su nedvojbeno nadaren i otporan narod, ali sad ni oni nisu konkurentni.

Amerika je oduvijek bila marljiva i poduzetna zemlja, a bila je postala i gospodaricom svijeta, ali ni ona nije više konkurentna.

Tržište nije sredstvo ostvarenja ljudskih svrha.

Ono je poprište konkurentnosti ili nadmetljivosti i isklju㶜ivanja. Obitelji, korporacije i narodi na tržištu ne smiju i㶛i za svojim svrhama, nego moraju i㶛i za tu㶟im. Na tržištu se ‒ kao što se u goloj prirodi dešavalo pra㶜ovjeku ‒ živi u neizvjesnosti. (Tržište animalizira ljude svode㶛i njihov napor na zadovoljenje potreba; ako se ni potrebe animaliziranih ljudi ne mogu ostvarivati, revolucija je neizbježna. 㶏ovjek nema politi㶜ke, ekonomske ili sigurnosne svrhe, nego ljudske, a politika, gospodarstvo i sigurnost su sredstva ostvarenja ljudskih svrha.)

Ne želim dometati pitanje slobode. Re㶛i 㶛u samo da su ljudi, korporacije i narodi na tržištu slobodni

samo nadmetati se. Na svjetskom tržištu samo kapital može ostvarivati svoju svrhu, a to je njegovo vlastito uve㶛anje. Kapital to može, ali ne zato što je konkurentan , nego zato što je izvan konkurencije. Stoga kapital treba dobiti konkurenciju.

Kapital ne ulazi u kreditni rizik, opasnost ili neizvjesnost, a ljudi, narodi, proizvodne korporacije i države moraju trajno stupati u poduzetni㶜ki rizik, neizvjesnost ili opasnost. Kapital to 㶜ak i ne smije 㶜initi!? Kapital ima slobodu i da se povu㶜e s tržišta kad mu to ne odgovara, a ljudi nemaju. Sad je tržište novca mrtvo jer se kapital boji kreditiranja proizvodnih korporacija. Kapital je sebe stavio u status zlatnog teleta .

Posljedice uspostave nereguliranog svjetskog tržišta i potrebe konkurentnosti na tom i takvom tržištu su, s jedne strane, dužni㶜ko ropstvo, a ne sloboda goleme ve㶛ine ljudi, proizvodnih korporacija i nacionalnih država te, s druge strane, svjetsko vjerovni㶜ko gospodstvo kapitala. To je slika globalnosti svijeta.

Drugi važan uzrok sadašnjih nevolja je zaokret u dugom, dvoipolstoljetnom postupku industrijalizacije svijeta. Naglasit 㶛u da je industrijalizacija od svojeg po㶜etka omogu㶛ivala promjenu svrha politi㶜kih zajednica i mehanizma vladanja njima.

Vlasti industrijaliziranih zemalja postale su unutar svojih politi㶜kih zajednica nametljive i nepotrebno svenazo㶜ne. Prije konca devetnaestog stolje㶛a vlade nisu mogle upravljati svim stanovnicima svojeg podru㶜ja putem stalnih pravila. Otad mogu. Me㶟utim, industrijalizacija je imala i ozbiljne geopoliti㶜ke posljedice. Industrijska revolucija omogu㶛ila je neravnomjernu industrijalizaciju zemalja. Ona je po㶜ela na jednom odre㶟enom mjestu, u Britaniji, i prvo se prirodno širila dijelom Europe. Poslije Britanije se industrijalizirala Belgija, a za njom obližnje europske atlantske zemlje. Kako se odmicalo na istok Europe, zaostajanje u industrijalizaciji bilo je sve o㶜itije. Od najve㶛ih europskih sila najgore su prošle Rusija, Italija i Turska. Razlika me㶟u zemljama u stupnju industrijalizacije automatski je stvarala razliku u sposobnosti država.

Države se op㶛enito razlikuju bogatstvom, snagom administrativnog ustroja i snagom vojske. Visok stupanj industrijalizacije jedne zemlje daje na tržištu korporacijama te zemlje (konkurentsku) prednost pred korporacijama manje industrijaliziranih 199

zemalja. Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost države slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze politi㶜kih zajednica takvih zemalja.

Toj ugrozi u Europi se pravo othrvala samo Njema㶜ka pod vodstvom Otta von Bismarcka, a u Aziji Japan. Ostale velike zemlje (Rusija, Turska, Italija, Španjolska, Indija, Kina, Egipat, Perzija) bile su pretvorene u politi㶜ke, odnosno gospodarske kolonije. Industrijska, odnosno industrijalizirana Europa ‒ u kojoj je i mala sinteti㶜ka država Belgija postala pravom kolonijalnom silom ‒ bila je kolonizirala sve kontinente. Kolonizacija Kine po㶜ela je 1842. godine. Nasuprot Belgiji, Španjolska je izgubila otprije ste㶜ene kolonije jer se nije bila industrijalizirala.

Neujedna㶜enost stupnja industrijalizacije u svijetu nali㶜je je industrijske revolucije. Industrijalizacija bi trebala biti op㶛om svjetskom baštinom jer je zasnovana na znanosti, za koju se mislilo da je op㶛a svjetska baština. Danas se ponovo pove㶛ava neujedna㶜enost u industrijskom i tehnološkom razvitku zemalja, a nova ujedna㶜enost posljedica je djelovanja slobodnog kapitala, koji je otet onima koji kapital stvaraju: proizvodnim poduze㶛ima, koja rade i imaju tehnologiju, i državama, koje školuju ljude i imaju prirodno blago.

Sadašnja neujedna㶜enost u industrijalizaciji zemalja nije djelo politike. Zemlje koje se nisu uspjele na vrijeme industrijalizirati u potrebnom stupnju padale su od po㶜etka industrijske revolucije u sve teže politi㶜ko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. Kad je to stanje postalo doista kriti㶜nim, zato što zemlje nisu znale na vrijeme industrijalizacijom pružiti otpor propadanju, jedinim na㶜inom otpora propadanju bila je revolucija.

Otkad je po㶜ela industrijalizacija, prvu revoluciju morala je napraviti Amerika, jer Britaniji nije odgovaralo da se u kolonijama pojavi konkurencija industrijskim poduze㶛ima u metropoli. Francuska je slijedila isti put kako bi se od bogate agrarne zemlje s golemim znanstvenim i industrijskim mogu㶛nostima pretvorila u industrijsku zemlju. SAD je naknadno poduzeo još jednu, neusporedivo krvaviju revoluciju (1861.-1865.) ‒ koju se naziva Gra㶟anskim ratom ‒ jer su nasljednici prvih ko200

lonista na jugu zemlje nastojali sa㶜uvati svoju usporednu i konkurentsku prednost zasnovanu na poljoprivredi (duhan, pamuk, še㶛er) i na robovima te nisu htjeli na sjever putem poreza otpuštati kapital za potrebe industrijalizacije zemlje i daljnjeg osvajanja Zapada. Što, onda, re㶛i za Veliku oktobarsku revoluciju pod Lenjinom ili za sovjetsku industrijsku revoluciju pod Staljinom?

Zapadne države kao politi㶜ke zajednice koje su raspolagale tehnologijom ko㶜ile su duže od jednog stolje㶛a industrijalizaciju Tre㶛eg svijeta. Me㶟utim, otkad je kapital umjesto politike po㶜eo ravnati politi㶜kim zajednicama Zapada, došlo je do preokreta u industrijskoj revoluciji svijeta. U tom preokretu došlo je do silne deindustrijalizacije Zapada i istovremeno do mobilizacije, industrijalizacije i modernizacije Azije. Poslije pojave Japana kao industrijske sile u devetnaestom stolje㶛u koncem dvadesetog stolje㶛a pojavili su se azijski industrijski i tehnološki tigrovi , a po㶜etkom našeg stolje㶛a industrijski i tehnološki slonovi . I Indija ima više stanovnika nego SAD, EU, Rusija i Japan zajedno. Usto, pu㶜anstvo se u Aziji brzo množi.

S obzirom da su Indija i Kina samo djelomice industrijalizirane zemlje, one raspolažu golemim mogu㶛nostima daljnje industrijalizacije. U svijetu se stvara nova neujedna㶜enost razdiobe tehnologije i industrijske proizvodnje, a industrijalizacija azijskih slonova ugrožava ve㶛inu ostalih gospodarstava u svijetu, a time i ve㶛inu politi㶜kih zajednica.

To je velika prijetnja mnogim narodima.

Ako se svijet ne prene, nebrojeni narodi 㶛e ostati bez rada i kruha. Narodi ne mogu živjeti samo od mjesnih usluga (zemlje Zaljeva!). Posljedice razlike u stupnju industrijaliziranosti zemalja uve㶛ane su uspostavom slobodnog svjetskog tržišta. (Danas ne treba kao prije 150 godina u svijet otpremati skupine topovnja㶜a ili, kao kasnije, nosa㶜e aviona.

Dosta je otpremati nosa㶜e kontejnera. Gdje je hrvatska konkurentnost?!)

Tre㶛i i možda presudan uzrok današnjeg slaboga stanja je odmetnutost kapitala. Kapital se crpi iz rada i prirodnog blaga, jedinih izvora bogatstva naroda, ali se on otima radnicima, proizvodnom gospodarstvu i politi㶜kim zajednicama koji ga stvaraju. Kapital je na posebnom mjestu (u elektroni㶜kim zapisima) nakupljen u tolikoj mjeri da se više ne može govoriti o servisu ili usluzi koju

pruža kapital, nego o gospodstvu kapitala nad ljudima kao potroša㶜ima, nad proizvodnim korporacijama u kojima se stvara bogatstvo i nad državama koje imaju prirodno blago te koje vode brigu o ljudima.

Crpljenje, otimanje i prekomjerno gomilanje kapitala odvija se pod izlikom imperativa postizanja i održavanja najve㶛eg mogu㶛eg gospodarskog rasta, kakav je nepotreban i koji je, sude㶛i po svjetskoj financijskoj krizi, neodrživ. Kapital se brzo gomila pove㶛anim iskorištavanjem radnika, proizvodnih korporacija i narodnih država.

Iskorištavanje rada Obilnije novovjeko zakidanje radnika po㶜elo je kasnih šezdesetih godina prošlog stolje㶛a. Tad je porast pla㶛a po㶜eo ozbiljno zaostajati za porastom produktivnosti rada. Slomljena je snaga sindikata putem uvoza jeftine radne snage u razvijene zemlje, a kasnije i pronalaženjem jeftine radne snage u doma㶛im ku㶛anstvima (putem zapošljavanja žena), u ruralnim podru㶜jima i u inozemstvu (bez useljavanja).

Tijekom šezdesetih godina prošlog stolje㶛a, dok je porast pla㶛a još pratio porast produktivnosti rada, pove㶛ani troškovi rada prenošeni su na kupce. To je po㶜elo stvarati inflaciju, koja daleko najviše šteti onima koji imaju kapital. Kako bi se zauzdala inflacija, razmjerno su smanjene pla㶛e radnika, a to je smanjilo kupovnu sposobnost radni㶜kog mnoštva.

Tome se dosko㶜ilo kreditiranjem potrošnje, koje pove㶛ava potražnju i pove㶛ava rast gospodarstva.

da dolara. Previše ovlasti za slugu, za uslužni sektor u koji ekonomska znanost svrstava financijsko poslovanje! To pokazuje sadašnju snagu kapitala, koju ‒ za spas ljudskog roda ‒ narodne politi㶜ke zajednice trebaju skršiti. Financijski sektor servisira samo sebe.

Osim iskorištavanja rada, nagomilani kapital dodatno se pove㶛ava trajnim iscrpljivanjem proizvodnih poduze㶛a, koja u konkurentskoj pomami trebaju tehnološke izume i nove proizvode, i to na kredit. Tako marljivi proizvodni sektor mora dijeliti svoj dobitak s nametni㶜kim ili parazitskim financijskim sektorom gospodarstva . Zabavno je slušati bankare kako govore o svojim proizvodima . Konkurencija je silan izvor gospodarske i društvene entropije, i to ponovo u ime rasta gospodarstva.

Kapital se iz politi㶜kih zajednica iscrpljuje niskim cijenama prirodnog blaga, niskim porezima razrezanim korporacijama ‒ djelomice i kako bi one mogle pla㶛ati kamate kapitalu ‒ te kreditiranjem projekata nositelja vlasti, koji se u strana㶜koj demokraciji pred glasa㶜ima nadme㶛u za vlast i koji glasa㶜ima obe㶛avaju više od onoga što država može platiti svojim teku㶛im prihodima. Ponovno pitanje rasta i zaduživanja! Narodne države su iskorištavane i od kapitala i od politi㶜ara.

Tako su se, eto, u dubokom dužni㶜kom sužanjstvu našli i gra㶟ani, i proizvodne korporacije, i politi㶜ke zajednice. Kapital danas, više nego ikad prije, pokazuje svoje ružno lice.

Sad kapital ne nadzire radnike u proizvodnji, nego u potrošnji. Dok se radnike pla㶛a sve slabije, vodstva financijskih i proizvodnih korporacija pla㶛ena su sve bolje, i to svotama koje su nesumjerive doprinosu tih vodstava bogatstvu naroda, njihovim osobnim potrebama i pla㶛ama njihovih radnika. Sport, estrada i zašti㶛eni proizvodi tako㶟er su sredstva gomilanja kapitala.

Kad se ve㶛 znaju tri najvažnija uzroka sadašnjeg stanja svijeta, logi㶜no je ‒ iako to nije svima probita㶜no ‒ zaklju㶜iti da spas valja tražiti u uklanjanu triju uzroka nastanka stanja te u zaustavljanju i unaza㶟enju postupaka koji su doveli do propadanja. Kako su navedeni uzroci osim propadanja stvorili i nesklad u svijetu, koji je uvijek posljedica propadanja, modernizacija svijeta name㶛e i potrebu uskladbe ukupnih odnosa u tijesnom i sku㶜enom svijetu.

Ne želim govoriti o spekulativnim financijskim tržištima, koja su 2005. godine u svijetu imala vrijednost 250 tisu㶛a milijarda dolara, kad je ukupan svjetski doma㶛i proizvod bio samo 45 tisu㶛a milijarda dolara. Procjenjuje se da je uo㶜i izbijanja financijske krize u SAD svjetsko tržište financijskih derivata vrijedilo 600 tisu㶛a milijar-

Tema Svijeta bez ideje je stvaranje i uspostava svjetske politi㶜ke zajednice koja bi unijela sklad u svjetsko društvo, jer jedan svijet, koji je imperativ vremena i odredište evolucije ljudskog roda, ne 㶛e mo㶛i dugo podnositi nesklad koji su u svijetu stvorili kapital, svjetsko tržište i ideologija liberalnog 201

kapitalizma. U svijetu, koji postaje cjelinom, ne smije ostati sadašnji metež, u kojem je Hrvatska paralizirana.

Uvjet za pretvaranje sadašnjeg svjetskog robovskog društva u slobodnu svjetsku politi㶜ku zajednicu je ja㶜anje nacionalnih, odnosno narodnih politi㶜kih zajednica, koje jedine mogu voditi, pa zato i moraju preuzeti brigu za ljude i narod, rad i vrijednost rada, prostor i prirodno blago, okoliš i klimu. Ljudi žele imati zemaljsku domovinu, koju im otima tržište, iako za nju ne trebaju ni kapital ni njegovi nositelji. Tim zadnjima je tržište domovina! Burze! Svojim koordiniranim djelovanjem oja㶜ale suverene države preuzet 㶛e nadzor nad budu㶛noš㶛u ljudskog roda. Mišljenje da kapital i tržište mogu jam㶜iti opstanak i usmjeravati daljnji razvitak ljudske vrste jest tlapnja. Kapital polaže samo na vlastito samouve㶛anje, a tržište je slijepo.

Smatram da bi svrhom uspostave sklada u svijetu, odnosno njezinim na㶜elom trebalo biti to da svi ljudi mogu živjeti i da žive od svojeg rada. U sadašnjem, industrijskom svijetu za to je potrebna industrijalizacija svih premalo razvijenih zemalja, ali i reindustrijalizacija svih previše razvijenih zemalja svijeta, kao što su SAD, Britanija i brojne druge zapadne zemlje ili Japan. To 㶛e zahtijevati ozbiljnu relokalizaciju i regulaciju svjetskog tržišta. I za op㶛u industrijalizaciju i za ure㶟enje svjetskog tržišta potrebno da se sve države i sve proizvodne korporacije oslobode dužni㶜kog ropstva i da se rekapitaliziraju, a za to je potrebna dekapitalizacija financijskog sektora.

Dekapitalizaciju se treba izvesti: •

diferenciranim oporezivanjem, tj. dodatnim oporezivanjem zarade financijskih korporacija, privatnih monopola te naftnih i rudarskih korporacija;

•

puštanjem nelikvidnih financijskih ustanova ‒ koliko god one bile velike ‒ da propadnu, uz dužnu zaštitu najmanjih štediša;

•

potpunom ili djelomi㶜nom nacionalizacijom financijskih ustanova; i kona㶜no

•

istovremenom objavom obustave ili moratorija otplate zajmova od niza država (me㶟u kojima bi se lagano mogao na㶛i i SAD).

202

Prvu navedenu mjeru ve㶛 su po㶜ele rabiti neke države (Ma㶟arska, Kalifornija, Njema㶜ka, Australija).

Bez rekapitalizacije država nema ni nužne op㶛e industrijalizacije, odnosno reindustrijalizacije ni zaštite, koju države moraju obavljati, a ni demokracije, jer vlasti dužnih država ne rade ono što treba narodu, nego ono što traže njihovi vjerovnici.

O㶜ito je da uz dekapitalizaciju financijskog sektora, koji bi doista trebao od uslužnog postati služnim sektorom ‒ kao u 㶜asnom Kur anu ‒ i uz rekapitalizaciju proizvodnih korporacija treba na㶜elno dovesti u pitanje korist i vjerodostojnost kapitalizma kao sustava proizvodnih odnosa . Ideju ili zamisao zauzdavanja kapitala i stvaranja koordinirane svjetske mreže politi㶜kih zajednica, koja bi preuzela nadzor nad svjetskim tržištem i kapitalom, treba širiti i proširiti svijetom. Me㶟utim, ta se ideja ne smije izroditi u ideologiju. Ideja ima samo zasade ili na㶜ela i svrhe, a ideologija je op㶛a doktrina, koja ima tvrda, nepromjenljiva pravila i propise. Stoga ideologija u promjenljivom svijetu vrlo brzo prestane služiti izvornoj svrsi i po㶜ne služiti opravdanju prakse, neprimjerene izvornim svrhama.

Takva je i ideologija liberalizma, koja opravdava nakaznu liberalisti㶜ku praksu, koja razara svijet i slabi ljudski rod. To je danas jasno svim ljudima.

Od Isusa i Benedikta do Adama Smitha i utopista (prije Karla Marxa) dobre ideje bi se hitro prometnule u opasne ideologije, koje su se zasnivale na mitovima, odnosno na utopiji, kakvima se može opravdati i najgora praksa. Svijetu ne treba obra㶜un ideologija. Društva se smjenjivanjem ideologija neprestance zabacuju iz krajnosti u krajnost, kao što se dogodilo za Lutherove Reformacije ili za Francuske revolucije. Hod za svrhama ne vodi u revoluciju. Kapitalizam valja dovesti u pitanje, ali u tome ne valja napraviti novu ideologiju.

U traganju za takozvanim novim svjetskim poretkom svjetski se umovi kolebaju izme㶟u znanih, o㶜itih, otrcanih ideja, ali pravoj ideji još nisu na tragu. Do danas su postojale, a u svijetu i danas postoje brojne politi㶜ke zajednice (SAD, HR). Postoji raznolikost politi㶜kih poredaka po njima.

(Politi㶜ki poredak je sustav politi㶜kih odnosa u politi㶜koj zajednici, koji osim ustava, na㶜ina izbora i mnogog drugoga uklju㶜uje i svrhe zajednice.)

Postoje i nositelji vlasti u politi㶜kim zajednicama,

koji su tradicionalno bili dvor, forum, plemstvo ili crkva. U takvom, složenom, a tijesnom svijetu treba stvoriti sklad. Svijetu ne treba prava, suverena(?) svjetska, hijerarhijski ustrojena politi㶜ka zajednica. (Suverenost takve zajednice mogla bi do㶛i samo od samoubojstvenog prijenosa toj zajednici suverenosti narodnih politi㶜kih zajednica.)

Svijetu ne trebaju ni novi, dodatni nositelji vlasti.

Svijetu treba samo dodatan politi㶜ki poredak, koji bi se nametnuo na postoje㶛i skup nenadoknadivih i nezamjenljivih suverenih narodnih, odnosno nacionalnih politi㶜kih zajednica. Njih treba samo umrežiti. Postoje㶛e države bi sa㶜uvale svoje politi㶜ke poretke, a nametnuti poredak bi služio samo koordinaciji i uskladbi njihova djelovanja. Jedino tako 㶛e se istovremeno stvoriti sklad, ali i o㶜uvati briga za ljude i narode, za rad i vrijednost rada, za prostor i prirodno blago, za okoliš i klimu.

(Sam sklad nije dostatan!) Jedino time 㶛e se spasiti demokracija ili narodovlaš㶛e. Jedino tako ljudi 㶛e mo㶛i zadovoljavati svoje potrebe i ostvarivati obi㶜ne ljudske svrhe. To je sve što ljudima treba.

Ljudima ne treba ni izgradnja velebnih i izmišljenih društvenih sustava ni posluh mitovima ni odavanje utopiji.

Prava ideja za stvaranje sklada u tijesnom svijetu mora biti i bit 㶛e revolucionarna, a njezina provedba predstavljat 㶛e pravu revoluciju. Tu revoluciju trebaju provesti suverene narodne politi㶜ke zajednice, upravo kako bi ona mogla mirno te㶛i.

Svijetu je potrebna politi㶜ka, a ne uli㶜na, krvava

dvorska ili besmislena klasna revolucija. Me㶟utim, ako kapital bude prije㶜io izvedbu politi㶜ke revolucije mreže suverenih politi㶜kih zajednica, do㶛i 㶛e do vala žestokih, radikalnih revolucija. Iako kapital sad podcjenjuje narodne politi㶜ke zajednice, koje su slabe (HR, SAD), on ne bi smio podcjenjivati narode, koji ostaju izdržljivima i kad im države posrnu.

Ho㶛e li se pojaviti takve crne revolucije, kad 㶛e se one pojaviti i koliko 㶛e žestoke biti, ovisit 㶛e samo o popustljivosti odnosno o tvrdokornosti nositelja kapitala, koji bi morali znati da postupak liberalizacije svijeta nije nepovratan.

Ameri㶜ka revolucija, Francuska revolucija i Ruska boljševi㶜ka revolucija, koje nisu prošlost, nego sadašnjost, izvedene su u po dva koraka, od kojih je drugi korak bio krvaviji od prvoga: Gra㶟anski rat u Americi, Teror u Francuskoj i Staljinova industrijska revolucija u Rusiji. Ti drugi koraci mobilizirali su spomenute narodne zajednice za modernizaciju. Ipak, danas svijet za svoju politi㶜ku modernizaciju ili za svoje osuvremenjenje treba samo prvi korak: op㶛u politi㶜ku revoluciju, koju 㶛e izvesti suverene narodne države.

Pripremio: Mr. sc. Zdravko Mrši㶛 prvi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske 1990./91.

Gospodarstva slabije razvijenih zemalja izložena su ugrozi od gospodarstava razvijenijih zemalja. Ako se tome doda i slabost država slabije industrijski razvijenih zemalja, jasno je da je postupak industrijalizacije doveo i do ugroze politi㶜kih zajednica takvih zemalja.

203

OSIJEK NIKAD NE㶎E BITI OCEK Moram priznati da sam tek u devedesetim godinama prošloga stolje㶛a uspio u potpunosti razumjeti što je stari gr㶜ki filozof Heraklit zapravo mislio kada je rekao da je rat otac svih stvari. Tek u sudaru s okrutnom Prof. dr. sc. ZLATKO KRAMARI㶎 ratnom zbiljom 㶜ovjek postaje svjestan sve težine i istinitosti te misli. Naime, u ratu se nemilosrdno otkrivaju sva naša lica, rat nas prisiljava da sada i ovdje , bez odga㶟anja, pokažemo jesmo li ludo hrabri ljudi ili smo tek obi㶜ne kukavice (i ako se kojim slu㶜ajem pokaže da jesmo, ne treba zbog toga o㶜ajavati, jer rije㶜 je o posvema normalnoj ljudskoj osobini, o posvema razumljivim reakcijama na abnormalne situacije), u ratu se pokazuje i naša plemenitost, i naša spremnost da se žrtvujemo, i naša solidarnost s drugima, nemo㶛nima, žrtvama, i naša spremnost da svjesno potiskujemo vlastite želje kako bismo se stavljali na raspolaganje onima kojima je naša pomo㶛, pozornost nužna, jer sami nisu u mogu㶛nosti riješiti ni jednu životnu situaciju. U ratu se testira i naš osje㶛aj odgovornosti, jer tek u prakticiranju te kategorije mogu㶛e je razlikovati ozbiljna od neozbiljnih društava.

I gra㶟ani Osijeka tijekom ratnih devedesetih na najbolji mogu㶛i na㶜in demonstrirali su tragi㶜nu istinitost Herkalitove misli!

I zbog toga, usprkos svima onima koji o doga㶟ajima i ljudima iz tih vremena sude druga㶜ije, u ratnim vremenima u Osijeku ispri㶜ana je jedna od najljepših hrvatskih pri㶜a! Naime, ni jedna neugodna, nepotrebna epizoda iz tog vremena ne može imati ve㶛u težinu od 㶜injenice da su, do tada, mnogi mirni, povu㶜eni ljudi u ratnome okruženju postajali izvanredno hrabri, plemeniti, spremni na najve㶛e žrtve, odricanja. I upravo zahvaljuju㶛i takvim ljudima Osijek, Hrvatska uspjeli su se oduprijeti mra㶜noj i slijepoj sili, koja nije posjedovala ni jednu od tih osobina. U takvim okolnostima mr204

žnja nikada ne može pobijediti ljubav!

Kona㶜no, najve㶛i broj Osje㶜ana u tim vremenima funkcionirao je u skladu s maksimom: Ne 㶜ini ništa tijekom rata 㶜ega 㶛eš se u miru stidjeti! Na tu㶟e histerije i paranoje nema potrebe odgovarati vlastitom histerijom i paranojom! Ne postoji kolektivna krivnja, za svaki zlo㶜in u㶜injen nad gradom i njegovim gra㶟anima postoji individualna krivnja.

Treba pustiti autonomne institucije da u skladu s pozitivnim zakonima rade svoj posao, nema potrebe za stvaranjem nekakvih revolucionarnih praksi u kojima bi ulica, rulja uzela pravdu u svoje ruke.

Koliko je god naša borba opravdana, ne smijemo si dopustiti da se ponašamo na na㶜in osvetnikapravednika. Demokracija i sloboda nisu vlasništvo samo odabranih (naroda, stranaka, vjera...) nego one pripadaju svim gra㶟anima bez obzira na njihovu etni㶜ku, vjersku ili strana㶜ku pripadnost. To su bile vrijednosti koje su vodile gra㶟ane Osijeka tijekom ratnih devedesetih, u vremenu kada je u gradu poginulo više od 1 % njegovih stanovnika, kada je kroz grad prošlo više od 50.000 prognanika, ljudi koji su izgubili sve - i svoje domove, mnogi od njih i svoje najbliže i najmilije, posao, koji su preko no㶛i jednostavno iš㶜upani iz svojih korijena...

Trebalo je imati i politi㶜ke mudrosti i kanalizirati njihov opravdani gnjev, trebalo je tim ljudima stvoriti ambijent u kojemu 㶛e se oni osje㶛ati i prihva㶛enima i sigurnima (kako to oksimoronski zvu㶜i: biti siguran u ratnim okolnostima - sic!?), ponuditi razumijevanje za njihovu nesre㶛u, osigurati toplinu nekog novog doma, omogu㶛iti nastavak života u nimalo povoljnome okruženju, koji jednako pritiš㶛e i one koji ih otvorena srca primaju. Da, trebalo se u isto vrijeme i obraniti od neprijatelja, koji je u svemu bio u prednosti, osim u onom malome detalju - nije posjedovao one plemenite osobine koje je rat u gra㶟anima Osijeka probudio i koje su u tim vremenima dominirale.

I upravo iz tih razloga s neskrivenom sjetom prisje㶛am se tih neponovljivih vremena, koja se nikako i nikada ne smiju zaboraviti, i pišem ovaj prilog s jednim jedinim ciljem: kultura zaborava nikada ne smije pobijediti kulturu pam㶛enja! A upravo o drasti㶜nim razlikama tih dviju kultura govorio sam i krajem rujna 1991. godine u osje㶜koj katedrali. Naime, te iznimno sun㶜ane nedjelje

u Osijeku je gostovala Zagreba㶜ka filharmonija i održala koncert u katedrali, a samo nekoliko kilometara dalje nemo㶛no su stajali tenkovi i topovi neprijateljske vojske, jer od sve te glupe i tupe sile kudikamo je ja㶜a jedna simfonija ljubavi. I onda smo rekli - i usprkos svemu duh grada/gra㶟ana pobijedit 㶛e i tu silu, jer mi smo svoj duh utemeljili u kulturi pam㶛enja!

U nadi da je taj duh mogu㶛e i nakon dvadeset godina obnoviti, pišem ove re㶜enice kao svojevrsni testament za budu㶛nost.

Prof. dr. sc. Zlatko Kramari㶛, ratni gradona㶜elnik grada Osijeka

HRVATSKA I SLOVENIJA JOŠ SU 7. RUJNA 1991. POSTALE NEOVISNI SUBJEKT U ME佢UNARODNIM ODNOSIMA Za prošlogodišnji znanstveni skup pod nazivom Hrvatski identitet , koji je održan 7. i 8. svibnja 2009. u Zagrebu u organizaciji Matice hrvatske, prijavila sam se i ja. Pripremila sam se za raspravu nakon predavanja prof. dr. sc. Josipa Jur㶜evi㶛a Hrvatski domovinski rat ‒ prijelomnica u oblikovanju suvremenog hrvatskog identiteta . Kako mi predsjedaju㶛i nije dopustio da sudjelujem u raspravi zbog prevelikoga broja prijavljenih (iako sam se javila druga po redu), proširila sam pripremljene primjedbe u tekstu da bi se mogao objaviti.

Tekst govori o važnosti me㶟unarodnoga priznanja mlade hrvatske države u skladu sa sadašnjom definicijom hrvatskoga identiteta te nastoji definirati hrvatski identitet, oboga㶛en me㶟unarodnom ulogom vojno-redarstvene akcije Oluja .

1. Hrvatski identitet obilježen je svesrdnim razvojem nacionalne svijesti o neovisnosti i samostalnosti u upravljanju zemljom, pobjedom nad agresorima i izdvajanjem iz SFRJ.

27. 6. 1991. JNA je tenkovima napala mirne i nedužne gra㶟ane grada Osijeka

Ameri㶜koga veleposlanika PETERA GALBRAITHA u Osijeku su do㶜ekali gradona㶜elnik Osijeka dr. ZLATKO KRAMARI㶎 i predsjednik Izvršnoga vije㶛a BRANIMIR GLAVAŠ

2. Hrvatski identitet oboga㶛uje se sviješ㶛u da je vojnom operacijom Oluja u okviru Domovinskoga rata mlada hrvatska država dala važan prinos smirivanju ratnih sukoba u BiH i time ispunila obveze preuzete od tijela Ujedinjenih naroda, odnosno snaga UN-a. Jasna, reklo bi se, gotovo nezaobilazna pouka nudi se u tekstovima objavljenim u raznim medijima i u sadržaju još uvijek nedovoljno korištene knjige U službi domovine - Croatia Rediviva prof. dr. sc. Hrvoja Ka㶜i㶛a, koju je u dva izdanja tiskala Matica hrvatska. Vrijednost je knjige u argumentima i vjerodostojnosti prikaza tijeka doga㶟aja, u kojima je autor i sam sudjelovao kao predsjednik Odbora za vanjske poslove u prvome mandatu Hrvatskoga državnoga sabora, zadužen za pitanja granice, dugo vremena vode㶛i ra㶜una o teritorijalnome integritetu Hrvatske, a i kao svjedok ratnih razaranja naše domovine. Daje se rekapitulacija iz spomenutih tekstova, u skra㶛enome i pojednostavljenome obliku, isti㶜u㶛i važne i istinite 㶜injenice nastanka naše države koje bi 205

svakako valjalo upamtiti.

Po㶜nimo s pojmom me㶟unarodno priznanje Hrvatske, uz koji se vrlo 㶜esto spominje 15. sije㶜nja 1992., nadnevak bitan za me㶟unarodno priznanje Republike Hrvatske. Me㶟utim, to je bio vrlo složen proces i treba ga raš㶜laniti u tri faze: 1. fakti㶜ko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991.

2. politi㶜ko priznanje postignuto 7. rujna 1991., kad je Hrvatska postala fakti㶜ki subjekt me㶟unarodnih odnosa (stekla je svoj subjektivitet, pravni㶜ki re㶜eno). Nadnevak 7. rujna 1991. u svezi je s odlukom Badinterova povjerenstva (od tada nadalje svi sukobi na hrvatskome prostoru imaju obilježje me㶟unarodnoga sukoba).

3. diplomatsko priznanje, koje je isklju㶜ivo deklarativnoga obilježja u stjecanju subjektiviteta države, dakle postupak nakon fakti㶜koga i politi㶜koga priznanja. Valja, dakle, ponoviti da diplomatsko priznanje Hrvatske nije bio jednostavan, jednokratni 㶜in, nego je prethodno bilo inicirano složenim i trnovitim postupkom deklariranja njezine samostalnosti i neovisnosti fakti㶜kim i zatim politi㶜kim priznanjem. U dnevnome listu Vjesnik od 7. rujna 2004. u rubrici Stajališta, dakle još prije pet i pol godina, objavljen je tekst Hrvoja Ka㶜i㶛a, koji sadrži prikaz slijeda bitnih 㶜injenica, koje se nedopustivo zanemaruju, na štetu Hrvatske i njezinih gra㶟ana. Ka㶜i㶛 je tada napisao: Apeliram na naše državnike i sve javne djelatnike, a i medije, da uz slavlje o obljetnici kada su europska dvanaestorica svoju odluku o diplomatskom priznanju objavila svijetu, ne zanemaruju 㶜injenicu od povijesne važnosti za našu domovinu, a to je da su ‒ prema stavu i odluci Arbitražne komisije pod predsjedanjem Roberta Badintera - Hrvatska i Slovenija 7. rujna 1991. postale nezavisni subjekt u me㶟unarodnim odnosima. Na izvanrednoj sjednici ministara vanjskih poslova Europske zajednice (koja se tada sastojala od dvanaest država 㶜lanica), održanoj u Bruxellesu 27. kolovoza 1991., donesena je Deklaracija o Jugoslaviji. Jednoglasno prihva㶛enom Deklaracijom o Jugoslaviji ustanovljena je Konferen206

cija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona i pod okriljem EZ-a. To me㶟unarodno tijelo, izvanredno važno u europskim relacijama, konstituiralo je i Arbitražno povjerenstvo s pet 㶜lanova, od kojih je svaki bio je i predsjednik ustavnoga suda država EZa. Arbitražno povjerenstvo Konferencije EZ-a o Jugoslaviji djelovalo je pod predsjedanjem Roberta Badintera, predsjednika Ustavnoga suda Francuske.

Osporavana mjerodavnost Slobodan Miloševi㶛 i najviši predstavnici Savezne vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Jugoslaviji pod okriljem EZ-a ve㶛 od po㶜etka rujna 1991., jer su prema vlastitim procjenama bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije ne 㶛e biti dokinut te da 㶛e SFRJ nastaviti sa svojim me㶟unarodnim subjektivitetom.

Me㶟utim, zahvaljuju㶛i uspješnoj obrani od agresora, Hrvatska, istodobno sa Slovenijom, ostvaruje svoju samostalnost. Razo㶜arani sazrijevanjem me㶟unarodne zajednice, osobito rezultatima koji su ostvareni u radu Konferencije pod predsjedanjem lorda Carringtona te stavovima koje je objavljivalo Arbitražno povjerenstvo, Srbija i Crna Gora nastavljaju s naporima da ospore postignute rezultate rada Arbitražnoga povjerenstva i obezvrijede djelovanje Konferencije.

Naime, u zajedni㶜kome podnesku od 8. lipnja 1992., koji su potpisali u ime Crne Gore Momir Bulatovi㶛, a u ime Srbije Slobodan Miloševi㶛, osporava se mjerodavnost Arbitražnome povjerenstvu iznošenjem triju argumenta: na temelju Brijunskoga sporazuma Europska zajednica nije dobila mandat za rješavanje spomenutih pitanja; otvorena pitanja trebaju biti riješena izme㶟u SRJ i ostalih jugoslavenskih republika me㶟usobnim okvirnim sporazumom; pitanja koja ne bi mogla biti sporazumno riješena trebaju biti upu㶛ena na odlu㶜ivanje Me㶟unarodnome sudu pravde.

U skladu sa svojim stavovima Hrvatska i Slovenija u odvojenim su podnescima 19. lipnja 1992. dostavile dokaze Arbitražnome povjerenstvu o neosnovanosti prigovora Srbije i Crne Gore, koje osporavaju mjerodavnost Konferenciji o Jugoslaviji, odnosno zamjeraju joj prekora㶜enje mandata. Isto

je u㶜inila Bosna i Hercegovina, Arbitražno povjerenstvo 4. srpnja 1992. donosi interlokutornu odluku o neosnovanosti žalbenih tvrdnji i odbija sve prigovore. Povjerenstvo je ustvrdilo da ingerencije svojega rada ne temelji na Brijunskome sporazumu, nego na uvjetima koji su odre㶟eni zajedni㶜kom Deklaracijom o Jugoslaviji.

U odluci Arbitražnoga povjerenstva napominje se da je uvjete odre㶟ene Deklaracijom o Jugoslaviji prihvatilo svih šest jugoslavenskih republika ve㶛 pri otvaranju Konferencije o miru. Prema tome, Hrvatska i Slovenija stje㶜u samostalnost dana 7. rujna 1991., jer je me㶟unarodna zajednica ustanovila da ve㶛 od 1. rujna 1991. Hrvatska i Slovenija samostalno odlu㶜uju o svim važnim pitanjima te da nikad, ako je rije㶜 bila o donošenju odluka i zauzimanju stavova u svezi s me㶟unarodnim odnosima, nisu tražile ni naknadnu suglasnost tijela saveznih vlasti u Beogradu.

Veoma je važno da nakon 7. rujna 1991. svi sukobi, osobito oružani, imaju me㶟unarodno obilježje, pa svima onima koji su pretrpjeli imovinsku štetu na teritoriju Hrvatske pripada i naknada za pretrpljene štete.

renstvo, koje je u svojemu prvome o㶜itovanju 7. prosinca 1991. izri㶜ito ustvrdilo da je postojanje ili nestajanje neke države 㶜injeni㶜no pitanje te da su u㶜inci priznanja ostalih država isklju㶜ivo deklarativne naravi. Badinterovo arbitražno povjerenstvo doista zaslužuje poštovanje i zahvalnost te se apelira na naše državnike i sve javne djelatnike, a i medije da uz slavlje o obljetnici kada su europska dvanaestorica svoju odluku o diplomatskome priznanju objavila svijetu ne zanemaruju 㶜injenicu povijesno važnu za našu domovinu, a to je da su 7. rujna 1991. godine Hrvatska i Slovenija postale neovisni me㶟unarodni subjekti.

Dakle, onaj tko ne razumije koliko je to važno, neka uzme u obzir stavove srpskih predstavnika: ako Hrvatska prihvati da je me㶟unarodno priznata 15. sije㶜nja 1992., onda su sva razaranja i napadi na Hrvatsku do toga nadnevka bili u okviru gra㶟anskoga rata .

O diplomatskome priznanju Hrvatske 15. sije㶜nja 1992.

Osim toga, bližim srodnicima poginulih u ratu i ranjenicima za sve pretrpljene gubitke i podnesene patnje pripada pravo na naknadu koju je dužna podmiriti agresorska vojska i pridružene snage, odnosno država sljednica - bivša Jugoslavija. Kao što je spomenuto, i svima koji su pretrpjeli uništenja i ošte㶛enja imovine zbog napada bilo s kopna, bilo s mora, bilo iz zraka tako㶟er pripada naknada.

Agresivni napadi eskalirali su tijekom jeseni 1991. godine. Europska dvanaestorica sredinom prosinca 1991. postižu dogovor o diplomatskome priznanju Hrvatske i Slovenije, a za datum predaje nota diplomatskim putem utvr㶟en je 15. sije㶜nja 1992. To je doista važan dan i svi su ga gra㶟ani do㶜ekali s velikim oduševljenjem, no valja napomenuti da je 㶜in samoga diplomatskoga priznanja isklju㶜ivo deklarativne naravi.

Hrvoje Ka㶜i㶛 još je u Vjesniku 1. listopada 1991. istaknuo da je Hrvatska ve㶛 do tada postigla fakti㶜ko politi㶜ko priznanje, uz napomenu da je diplomatsko priznanje 㶜in deklarativne naravi.

Taj je stav poslije potvrdilo i Badinterovo povje-

Cijela Hrvatska slavila je 15. sije㶜nja 1992. diplomatsko priznanje RH. Najsve㶜anije bilo je na Jela㶜i㶜evom trgu u Zagrebu

Dužnost nam je obilježiti 15. sije㶜nja, a ove, 2011. godine to je devetnaesta obljetnica diplomatskoga priznanja hrvatske države od vode㶛ih europskih država. Taj dan, kao i složeni proces završnoga 㶜ina afirmacije Hrvatske, ugra㶟eni su u našu opstojnost. Tijek toga doga㶟aja utje㶜e i na vo㶟enje hrvatske politike.

Priznavanje Hrvatske bilo je ras㶜lanjeno u tri faze: 1. fakti㶜ko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991. godine. Me㶟unarodni subjektivitet 207

Hrvatske razvijao se postupno od 25. lipnja 1991. godine. Naime, ve㶛 samim 㶜inom Deklaracije o neovisnosti Hrvatska je de facto postigla afirmaciju, a zatim vrlo brzo i politi㶜ko priznanje, i to 㶜injenicom da je EZ 28. lipnja 1991. poslao svoju delegaciju u Zagreb na sastanak s vrhovništvom Hrvatske i Slovenije.

2. politi㶜ko priznanje postignuto 7. rujna 1991., pošto je Hrvatska stekla položaj fakti㶜koga subjekta me㶟unarodnoga prava. Važnost tog nadnevka vezana je uz odluku Arbitražnoga povjerenstva pod predsjedanjem Roberta Badintera, predsjednika Ustavnoga suda Francuske, da nakon tog nadnevka svi oružani sukobi na teritoriju Hrvatske imaju obilježje me㶟unarodnoga sukoba, pa su, u skladu s tim, ispunjeni svi uvjeti za ostvarivanje naknade za pretrpljene štete zbog napada s kopna, mora i iz zraka. Agresorski napadi i aktivnosti eska+ lirali su tijekom jeseni 1991. godine.

18. listopada 1991. u Haagu je održana Konferencija o Jugoslaviji, kojoj su prisustvovali hrvatski predsjednik Franjo Tu㶟man, predstavnici Predsjedništva SFRJ te srpski predsjednik Slobodan Miloševi㶛. U skladu s na㶜elima Deklaracije o Jugoslaviji bio je predstavljen nacrt sporazuma za razrješenje krize na jugoistoku Europe, koji je predložio lord Carrington. Predsjednik je Tu㶟man tom sporazumu predložio dvije bitne dopune:

krize na jugoistoku Europe, pa je u svome nacrtu za primirje na sastanku u Sarajevu 2. sije㶜nja 1992. g. naknadno Tu㶟manove dopune uvrstio u taj dokument. Taj je nacrt omogu㶛io prijekid ratnih operacija na podru㶜ju bivše Jugoslavije.

3. diplomatsko priznanje 15. sije㶜nja 1992. posve je deklarativne naravi. Tu je 㶜injenicu potvrdilo Arbitražno povjerenstvo, pod predsjedanjem Badintera, nakon politi㶜koga priznanja.

Diplomatsko priznanje Hrvatske potvrda je postignutih rezultata politi㶜koga priznanja. Javno potvr㶟ivanje odluke europske dvanaestorice o diplomatskome priznanju Hrvatske i Slovenije bilo je objavljeno 15. sije㶜nja 1992. Do 22. svibnja 1992. g., na dan kad je Hrvatska primljena u punopravno 㶜lanstvo Ujedinjenih naroda, doživjeli smo diplomatsko priznanje od 81 države, a do kraja kalendarske godine 1992. godine Hrvatsku je priznalo ukupno stotinu država.

Dr. sc. Inga Lisac

Citat: - sve jedinice svih strana da se uzdrže od napredovanja sa sadašnjih položaja.

- deblokiranje morskih luka, kopnenog prometa i zra㶜nog prostora... .

Na plenarnoj sjednici, me㶟utim, nisu bile prihva㶛ene spomenute dopune, koje bi zasigurno sprije㶜ile daljnju eskalaciju sukoba u Hrvatskoj, odnosno omogu㶛ile smirivanje ratnih sukoba. Me㶟utim, Cyrus Vance naknadno je primijetio propust u Carringtonovu tekstu sporazuma za razrješenje

208

Prvi hrvatski predsjednik dr. sc. FRANJO TU佢MAN

PRAVO NA DOM U vrijeme obrane Hrvatske bitno je bilo jasno odrediti što 㶛emo braniti i kako 㶛emo se braniti.

Bio je to prvi rat u Europi nakon II. svjetskoga rata koji nam nije mogao služiti kao uzor.

Vo㶟enje tog rata uglavnom se temeProf. dr. sc. SLOBODAN LANG ljilo na neograni㶜enome me㶟usobnome nasilju, ubijanju i razaranju sve do potpunoga poraza, tj. bezuvjetne kapitulacije jedne strane.

Zlo㶜ini protiv 㶜ovje㶜nosti bili su golemi na objema stranama, a humanitarni propisi malobrojni, dok se i dotadašnji uglavnom nisu poštovali (zarobljenici). O odnosu prema civilima uop㶛e ih nije bilo.

Odgovornost se moglo razlikovati odre㶟enjem tko je po㶜eo agresiju, što je preduvjet za zlo㶜ine protiv 㶜ovje㶜nosti, ali je sud u Nürnbergu odbio odrediti agresiju kao zlo㶜in. To je i potaknulo glavnoga tužitelja Jacksona da podnese ostavku.

Druga to㶜ka razlikovanja bio je zlo㶜in holokausta, politika zlo㶜ina po kojoj ljudi odre㶟ene rase, vjere, zdravstvenoga stanja i ponašanja nisu vrijedni postojanja te im se oduzimaju ljudska prava, progone se iz svojih domova i država, skupljaju u geta, odvode u logore i masovno ubijaju. Pritom treba znati da su druge države nevoljko, u ograni㶜enome broju i pod teškim uvjetima primale ljude koji su spašavali vlastite živote. Nakon završetka rata i milijuni Nijemaca prognani su iz svojih domova.

Na temelju tih iskustava mi smo cijelo vrijeme obrane branili i Domovinu i Dom. Zbog toga smo od prvih dana prihva㶛ali prognanike u slobodnim dijelovima Hrvatske, ali i maksimalno poticali ostanak u vlastitim domovima sve do spremnosti ostanka i na privremeno okupiranim podru㶜jima, pa i pod cijenu riskiranja vlastitih života. Žene Dubrovnika u studenome 1991. godine odbile su oti㶛i iz blokiranoga Grada i rekle: Ostajemo ovdje .

Te dvije rije㶜i bile su hrvatska strategija u odnosu na progone Hrvata, i ona je ostvarena. Ostali smo i vratili se u svoje domove. Na temelju takve analize i pristupa hrvatska se obrana od po㶜etka u praksi i u svijetu objavljenim stavovima temeljila na sljede㶛em:

1. Agresija je zlo㶜in.

2. Obranu treba temeljiti na što ve㶛oj uporabi nenasilnih i mirotvornih metoda.

3. Vojne metode dopunjuju mirotvorno i nenasilno djelovanje i povezane su s njim.

4. Obrana se temelji na vrijednostima krš㶛anske vjere i tradicije, koja je povezana s vjekovnim nacionalnim nastojanjima da se o㶜uva Dom i sloboda Domovine.

5. Obrana se ostvaruje zajedni㶜kim socijalnim zalaganjem: branitelja, pokreta žena, prognanika, izbjeglica iz BiH, Hrvata u BiH i hrvatskih iseljenika.

6. Hrvatski prognanici i Hrvati izbjegli iz BiH i Srbije sastavni su i važan dio hrvatske obrane. Prognani iz svojih domova imaju pravo na potporu domovine, društva i države, privremeni boravak i socijalnu potporu.

7. Prognanici su obvezni utemeljiti vlastitu organizaciju 㶜iji bi se 㶜lanovi svakodnevno skrbili za ljude, zastupali ih u društvu i promicali univerzalno ljudsko prava na dom i obnovu doma.

8. Hrvatska je dužna zbrinuti sve izbjeglice bez obzira na vjeru i nacionalnost i bez obzira na trenutne odnose me㶟u njihovim državama.

9. Pravo na dom definira dom kao stan ili ku㶛u u kojoj stanujemo, u mjestu, gradu i zemlji gdje živimo sada, dugo vremena ili odakle smo.

Svoj dom volimo i za njega smo vezani jer u njemu živimo sa svojom obitelji, osje㶛amo sigurnost i nalazimo mogu㶛nost da ostvarimo sre㶛u. Pravo na dom temelj je iz kojeg proizlazi odgovornost za sprje㶜avanje genocida.

10. Usporedno s neposrednom obranom cije le domovine i svih domova nastavlja se izgradnja države: nastoji se posti㶛i me㶟unarodno priznanje, zastupanje u svijetu, izgradnja institucija države s prvenstvenom potrebom obrane te prerastanje u demokratsko i socijalno društvo.

SNAŽNI LJUDI ZA TEŠKA VREMENA Sudbonosne pobjede Pokret žena Bedem ljubavi izvukao je hrvatske vojnike iz JNA 1991. godine te onemogu㶛io nove 209

mobilizacije naših mladi㶛a. Iste je godine humanitarni konvoj za Dubrovnik Libertas , po uzoru na Gandijev Marš soli, nenasilno probio blokadu Grada i donio prijeko potrebnu pomo㶛. Civilna je obrana opkoljenoga Dubrovnika utemeljena na povijesnome uzoru Masade: dubrova㶜ke su žene odbile napustiti domove. Samostalno smo obilazili zarobljeni㶜ke logore na raznim stranama i zalagali se za poštivanje pravila Crvenoga križa. U Bosni i Hercegovini crnom smo se putu rata, razaranja, progona i smrti suprotstavili Bijelim putem i osnovali Franjeva㶜ku bolnicu u crkvi u Novoj Bili.

Pokrenuli smo zajedni㶜ki humanitarni program krš㶛ana i muslimana - Hrvata i Bošnjaka. Krajem 90-ih osnovan je i Medicinski fakultet u Mostaru, a svijetu je predloženo unaprje㶟enje zaštite bolnica u ratu.

to ne samo rije㶜ima nego i djelima. I tad smo znali - ako nas svi napuste, misa 㶛e se održati, pogreb organizirati, krštenje dogoditi. Kad bi agresor razorio zgradu crkve, vjera je postajala još ja㶜om.

Papa Ivan Pavao II. bio je vizionar svijeta, a u Hrvatskoj je pozivao vjernike da ostvaruju bolji svijet danas i da prihvate odgovornost za slobodu svakog 㶜ovjeka.

Veliki ljudi Dr. FRANJO TU佢MAN s kardinalima JOSIPOM BOZANI㶎EM i FRANJOM KUHARI㶎EM

Uloga Katoli㶜ke crkve

Predsjednik RH dr. FRANJO TUĐMAN imenovao je prof. dr. sc. SLOBODANA LANGA savjetnikom za humanitarna pitanja, siječanj 1994.

Bio sam svjedokom djelovanja Katoli㶜ke crkve, uzoritoga kardinala Josipa Bozani㶛a, brojnih biskupa, sve㶛enika, fratara i, kona㶜no, stotina tisu㶛a vjernika koji su na toliko na㶜ina pomogli svome narodu u najtežim trenutcima. Na temelju osobnoga iskustva smatram da je prinos Katoli㶜ke crkve bio bitan ne samo za obranu nego i za o㶜uvanje Dobra tijekom Domovinskoga rata.

Dr. Franjo Tu㶟man bio je klju㶜na osoba u proglašenju, obrani i me㶟unarodnome priznanju Republike Hrvatske. Sje㶛am se - prvo bi procijenio stanje i odnose snaga, kratkoro㶜ne mogu㶛nosti, dugoro㶜nu održivost, saslušao druge stavove i tek bi potom donosio odluku. Bio je i vizionar, znao da promjene po㶜inju idejama. Nastojao je povezati hrvatsku kulturu, ratne okolnosti i razvoj demokracije, što je držao procesom koji nikad ne prestaje. Kad danas 㶜ujem da ga se naziva autoritarnim, jasno mi je da je glavni cilj prikrivanje pada demokracije, morala i vizije koji se dogodio u Hrvatskoj nakon njegove smrti.

Stvaranje države Božja je volja. Kad narod stvori državu, preuzima odgovornost pred Bogom da 㶛e je voditi i održavati snagom i vitalnoš㶛u Dobra. To je bit Deset zapovijedi, ljudskih odgovornosti kojima treba težiti. Hrvatska je država stvarana kroz tisu㶛u godina težnji, nada, bogobojazni i patnje.

Kona㶜no je stvorena u ognju rata. Rat je izvor Zla, a stvaranje države preuzimanje obveza Dobra. Danas je naša odgovornost prepoznati Dobro kojim smo ostvarili hrvatsku slobodu. I prenijeti novim naraštajima trajne obveze hrvatskoga Dobra.

Uzoriti je kardinal Franjo Kuhari㶛 ostvario obe㶛anje da 㶛e Katoli㶜ka crkva biti prisutna u svakom domu, uz ranjenike, prognane, izbjegle, bolesne, i

Samo zbog dugoro㶜ne važnosti poruka koje želim prenijeti moram istaknuti da sam bio jedan od najbližih suradnika prvoga predsjednika Franje

210

KAKO JE STVORENA HRVATSKA

Tu㶟mana u obrani i stvaranju Hrvatske, dragovoljac Domovinskoga rata, lije㶜nik i znanstvenik na podru㶜ju zdravlja naroda, sudionik svjetskih pokreta zdravlja, jedan od utemeljitelja ljudskih prava u Hrvatskoj, humanitarac, vjernik, Židov, Hrvat i gra㶟anin svijeta. Naša je domovina obranjena i ostvarena na na㶜elima Dobra ‒ vjeri, domoljublju, snazi dobra, mirotvorstvu, skrbi za manjine, pomirbi, velikim vo㶟ama i pobjedama, ulozi Crkve i - Kristu. A njihovo 㶛e poštivanje i ostvarivanje odrediti uspjeh i budu㶛nost Hrvatske!

Snažna vjera Velik je dio naroda patio, branio i odlu㶜ivao oslanjaju㶛i se na katoli㶜ku vjeru, izražavaju㶛i vlastitu poniznost, odgovornost, moral i nadu. To se iskazivalo pokretom hrvatske krunice koje su nosili branitelji, javnim molitvama, masovnim posjetom misama, humanitarnim radom Katoli㶜ke crkve i snažnom, upornom pastirskom potporom Svetoga Oca Ivana Pavla II. Katoli㶜ka je crkva u Hrvatskoj pokazala najve㶛i prinos koji je u ratu uop㶛e mogu㶛 za crkvu. Na žalost, taj prinos nije vrjednovan kako bi trebalo, nego na štetu Katoli㶜ke crkve u Hrvatskoj, Europe, svijeta i, nadasve, vjernika.

Hrvatsko domoljublje Nakon odluke o neovisnosti, koja je referendumom usvojena i u Saboru, postalo je nužno hrvatski nacionalni osje㶛aj pretvoriti u državotvorno hrvatsko domoljublje. Hrvatski je narod trebao preuzeti funkcije države prije nego što novostvorena država to bude i sama mogla. Hrvatski je narod na se preuzeo i ulogu diplomacije prije službenih svjetskih priznanja naše samostalnosti.

Preuzeo je i obranu zemlje kad nacionalne vojske još nije ni bilo.

školovanje u inozemstvo i potom se vra㶛ali svojim domovima. U svemu su pokazivali solidarnost sa susjedima, pomažu㶛i jedni drugima, zajedno odlaze㶛i u svijet, grade㶛i nove domove preko oceana, 㶜uvaju㶛i svoj jezik, kulturu i vjeru. Hrvatska je povijest neistražena, nenapisana i neshva㶛ena povijest Dobra. Na snazi Dobra ponajviše se temeljila i obrana domovine: zbrinjavanjem prognanih i izbjeglih, humanitarnim konvojima, pokretu žena, solidarnoš㶛u napadnutih, opkoljenih i okupiranih i zdravstvenoj zaštiti.

IZAZOV DOBRA Mirotvorstvo i nenasilje U Drugome svjetskome ratu sve su se strane maksimalno koristile nasiljem, bez obzira na stradanja civila. Odba㶜ena su u㶜enja Gandija i Tolstoja i uvelike ignorirana na㶜ela krš㶛anske vjere. Za Domovinskoga rata formirali smo strategiju Izazov dobra - nenasilje i mirotvorstvo shva㶛ali smo kao unaprje㶟ivanje mira i sprje㶜avanje rata, a vojnom smo se silom koristili samo ako se nije uspjelo sprije㶜iti nasilje, i to ograni㶜eno na nužni minimum.

Od po㶜etka smo agresiju smatrali izvorom svih zlo㶜ina u ratu. Sud u Haagu nije uzeo u obzir agresiju kao zlo㶜in. Nakon toga, njegov je rad postao nepravedan i štetan za budu㶛i mir u svijetu. Odbijaju㶛i razdvojiti agresiju i obranu, ignoriraju㶛i Dobro i usmjeravaju㶛i svu pozornost samo na stradanje i zlo㶜ince, nije prikazana istina o obrani Hrvatske i o ratovima na ovome podru㶜ju uop㶛e.

Istina je tražila da se razdvoji agresija i obrana te da se potom, na objema stranama, prepozna dobre ljude i zlo㶜ince. Sud je trebao suditi agresiji i zlo㶜incima na objema stranama, a konferencija Crvenoga križa ocijeniti 㶜injenja dobra, tako㶟er na objema stranama.

Snaga dobra Skrb za manjine Hrvatski narod nikad nije osvajao, plja㶜kao i okupirao tu㶟i teritorij, nije zlostavljao i iskorištavao drugi narod ni onemogu㶛avao ne㶜iji razvoj. Naš je narod - narod pasionske baštine. Da bi o㶜uvali vlastitu zemlju i dom, Hrvati su se iseljavali u sve dijelove svijeta i slali pomo㶛 domovini; odlazili su na višegodišnji privremeni rad po Europi i izdržavali obitelji u Hrvatskoj; odlazili su na

Obrana svakog doma postala nam je vodilja i u pružanju pomo㶛i Hrvatima izvan Hrvatske. Posebno pamtim utemeljenje Odbora za pravo na dom me㶟u Hrvatima na vrh Konjuha. Kad se progonilo Hrvate iz Srbije i u Bosni i Hercegovini, primali smo ih i smještali. Primali smo i progonjene Bošnjake. Prilikom agresije Srbije na Kosovo i progo211

na Albanaca organizirali smo akciju pomo㶛i Hrvatima s Kosova. Prognane Hrvate smjestili smo u Hrvatsku ku㶛u u Skopju, a kako nije bilo uvjeta za povratak u njihove domove, prebacili smo ih u Hrvatsku. Pravo na dom zagovarali smo i nagovaraju㶛i Srbe u Kninu da ostanu, a potom akcijom Spasimo život skrbi za tisu㶛e napuštenih, ve㶛inom starih i onemo㶛alih Srba, na podru㶜ju oslobo㶟enom Olujom .

Pomirenje Židova i Hrvata U po㶜etku sukoba nazvao sam to vrijeme postholokaustom. To sam u㶜inio na temelju judaizma, koji obvezuje da pamtimo i poštujemo prošlost, ali da uvijek gledamo prema budu㶛nosti. Potaknulo me i obiteljsko naslije㶟e, sje㶛anje na djeda i baku koji su, u prolje㶛e 1941., odlu㶜ili ostati u Vinkovcima kako bismo štitili preostale 㶜lanove tamošnje Židovske op㶛ine. Vodila me i svijest da je nakon holokausta stvoren Izrael, da mnogi Židovi žive u Americi i da je Europa, ponajviše, ostala bez Židova. Iskustvo ste㶜eno njihovim stradanjem trebalo je upotrijebiti za pružanje pomo㶛i ugroženim ljudima raznih naroda. Znao sam da je više od 20 tisu㶛a ljudi, nazvanih pravednicima me㶟u narodi-

ma, neko㶛 izložilo vlastite živote spašavaju㶛i Židove. To su bili obi㶜ni ljudi, ni po 㶜emu druk㶜iji od ostalih ‒ osim po hrabrosti i dobroti. Dobri ljudi nisu spašavali samo Židove, nego sve ugrožene.

Zaklju㶜io sam da uvijek i svuda ima dobrih ljudi i da se na njih uvijek može osloniti.

Korištenjem povijesnim iskustvom razvili smo program pomo㶛i svim ugroženim ljudima: okupljanja dobrih ljudi, me㶟unarodne solidarnosti, obrane doma, pomo㶛i progonjenima i zarobljenima, utvr㶟ivanja stanja u logorima i sprje㶜avanju etni㶜koga progona i genocida. Uklju㶜ili smo i suprotstavljanje antisemitizmu i zaštitu preostalih Židova. Program je proširen savjetima predsjedniku države Franji Tu㶟manu, diplomatskim povezivanjem s Izraelom, pokušajem ure㶟enja Jasenovca i Bleiburga, pam㶛enja i pomirenja te suprotstavljanjem pokušajima otežavanja odnosa i izazivanja mržnje izme㶟u Židova i Hrvata, ali i profiterstva na holokaustu. Takvo se djelovanje pokazalo potrebnim i korisnim od prvoga dana obrane do danas i dalo je vrijedne rezultate u svakom dijelu. U obrani Hrvatske otvoreno je vrijeme postholokausta i stvoreno svjetski neusporedivo iskustvo.

Visoki predstavnik UN-a YASUSHI AKASHI sa suradnicima posjetio je Knin 1995.

212

Dr. Slobodan Lang

AMNEZIJA U HRVATA

Prof. dr. HRVOJE KA㶏I㶎, dubrova㶜ki gradona㶜elnik PERAT POLJANI㶎 i izaslanstvo grada Dubrovnika kod predsjednika TU佢MANA 1991.

A ipak - kao da horde nisu harale Hrvatskom, kao da agresije nije bilo, kao da se na hrvatskim prostorima ništa nije doga㶟alo. Nema ratne odštete jer nije bilo rata ni agresije. Nema krivih. Tek poneki zavedeni pobunjenik, jer, Bože moj, bila je to samo pobuna ugroženih, koji su se pobojali za svoj goli opstanak u opasnoj državi Hrvatskoj. U toj opasnoj i opakoj Hrvatskoj za Srbe je bilo toliko opasno da ih se još od 1918. godine u Hrvatsku svake godine naseljavalo najprije po nekoliko stotina, a potom, od 1945., i po nekoliko tisu㶛a na godinu. Sve iz 㶜istoga mazohizma. Ili iz altruizma: da bi u Hrvatskoj nau㶜ili Hrvate kako se hrvatstva i Hrvatske treba stidjeti. Ili da bi Hrvate uputili kako je život ovdje nemogu㶛 i besmislen i kako je najbolje oti㶛i iz Hrvatske. Mnogi su Hrvati bili tako dobro pou㶜eni da i sami šire taj nauk. Još uvijek i sve o㶜itije i danas.

Prof. dr. Hrvoje Ka㶜i㶛 19. studenoga 2006.

Ne smije se izjedna㶜avati agresore i one koji se brane jer je to nasilje prema moralu i etici (razgovor s prof. dr. Hrvojem Ka㶜i㶛em) Ove tople jeseni obilježavamo tužnu 15. obljetnicu okupacije grada heroja, Vukovara. Sje㶛amo se vukovarskih, ali i svih ostalih žrtava. Hrvatski su gradovi, gradi㶛i i sela te jeseni 1991. bili zasipani stotinama tisu㶛a granata i bombi. Napadali su ih i osvajali pripadnici agresorske vojske i rezervisti koji su na tenkovima, ispra㶛eni cvije㶛em, pjesmama i povicima odobravanja, zanosa i sre㶛e, kretali iz Beograda osvajati Hrvatsku. Kretali su, kako su objavljivali svijetu, da bi oslobodili Hrvatsku.

Da, sve do pobjedonosne akcije Oluje osloba㶟ali su Hrvatsku - od Hrvata.

Na tisu㶛e poginulih i nestalih, desetci tisu㶛a ranjenih, stotine tisu㶛a prognanih, spaljena sela i gradovi, oplja㶜kane ku㶛e i stanovi, granatirani i bombardirani povijesni i kulturni spomenici, ponajprije katoli㶜ke crkve, knjižnice i muzeji, razorena i uništena groblja. Tisu㶛e siro㶜adi bez roditelja, stotine tisu㶛a uništenih djetinjstava... Može li se uop㶛e nabrojiti što su sve Hrvatskoj i Hrvatima donijeli tenkovi ispra㶛eni cvije㶛em i pjesmom!

Kako to zaboraviti? Je li normalan onaj tko to može zaboraviti?

Te 1990. i 1991. godine svijet nije davao Hrvatskoj nikakve šanse i podržavao je agresora. Naime, neke su se europske zemlje, kako je još u rujnu 1990. u otvorenome pismu europskoj javnosti pisala dr. Željka 㶏orak, identificirale s trenutnom kolonijalnom silom s obzirom na svoju vlastitu prošlost (ili možda sadašnjost). Druge ne žele biti smetane. Tre㶛e prodaju oružje. Itd. Televizijska izvješ㶛a o stradanjima hrvatskih civila, o bombardiranju i rušenju hrvatskih gradova, a posebno baroknoga grada Vukovara, u svijetu su primana kao nastavci TV sapunice.

Hrvatskoj je nametnut embargo na uvoz oružja da se ne bi mogla braniti. Embargo na uporabu oružja agresorskoj, do zuba naoružanoj JNA i Srbiji, odnosno Jugoslaviji, nitko nije nametnuo. Takvi su stavovi i namjere me㶟unarodne zajednice trajali sve do kraja ljeta 1991. godine, a kod nekih i mnogo dulje. U otvorenome pismu dvanaestorici dr. 㶏orak piše u travnju 1993.: Nema nikakve sumnje da je svijet ne samo pasivni promatra㶜 rata nego aktivni sudionik, zainteresiran za Srbiju.

A Hrvatska je kriva što se brani.

I tako dolazimo do krivaca: krivi su oni koji su se branili, oni koji su organizirali obranu napadnutih hrvatskih gradova, oni koji su ranjeni, oni koji su poginuli brane㶛i svoju domovinu, oni koji su istjerani iz svojih ku㶛a, oni koji su ostali bez svojih najmilijih - sinova, o㶜eva, muževa, bra㶛e, roditelja...

Krivi su svi oni koji su svojom herojskom obranom 213

i žrtvom, zapravo, pomrsili ra㶜une i agresorima i onima koji su agresiju podržavali.

Zar su doista krivci?

Hrvati su vješt narod - oni su sami sebe granatirali, ranjavali, ubijali. Ako to i nisu 㶜inili 1991.

- 1995., 㶜ine to sada - osu㶟uju㶛i branitelje. Sudovi su prezaposleni, zatvori se pune, grade se ku㶛e i stanovi onima koji su digli ruku na zemlju koja ih je udomila, a potom svojevoljno napuštali mrski teritorij. Za pobunjenike (Bože sa㶜uvaj re㶛i da su agresori!) - amnestija, za branitelje - zatvori. A kad zatreba - i agresori mogu biti svjedoci protiv branitelja.

U Hrvatskoj - op㶛a amnezija. U dnevnim novinama vijesti o su㶟enjima braniteljima, obezvrje㶟ivanje Domovinskoga oslobodila㶜koga rata, komentari o zlo㶜ina㶜kom pothvatu osloba㶟anja okupiranih dijelova Hrvatske, konstrukcije i laži o agresorskim namjerama Hrvatske, poneka pedantno kamuflirana vijest o još jednome samoubojstvu branitelja...

Na prvim stranicama vijesti iz regiona, suradnja sa susjedima iz regiona (da ne bi tko pomislio da je rije㶜 o Jugoslaviji!). Na TV i radijskim postajama isto. Dolaze ve㶛 naraštaji koji pojma nemaju da je ovdje bilo kakvoga rata, da je bilo agresije. To 㶛e, valjda, nau㶜iti iz knjiga koje 㶛e napisati svjetski povjesni㶜ari, 㶜im Sud u Haagu završi svoju misiju i dade im materijale.

Pišu se knjige i ovdje, u Hrvatskoj. Pa se tako danas u Hrvatskoj pojavi knjiga o hrvatskim 1990ima: s kim, kada i o 㶜emu je autor razgovarao, koga je susreo i sl. dokumenti tu nisu potrebni. O toj se knjizi rade udarne TV i radijske emisije, pišu sve novine i 㶜asopisi, knjiga resi izloge svih preostalih knjižara koje drže do sebe, po njoj se piše novija hrvatska povijest.

Drugi autor, insajder , napiše tako㶟er knjigu o hrvatskim 1990-ima, punu dokumenata i argumenata, ali ni knjige ni autora nema ni u novinama, ni na radiopostajama, ni u TV emisijama. Nema te knjige ni u knjižarama (doduše, ponajprije stoga što je - odavno rasprodana).

Autor je te druge knjige prof. dr. Hrvoje Ka㶜i㶛, koji nije nepoznat hrvatskoj javnosti: bio je profesor na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku i 214

na poslijediplomskome studiju Sveu㶜ilišta u Splitu iz podru㶜ja Prava mora, u prvome sazivu Hrvatskoga državnog sabora 1990. neovisni zastupnik za podru㶜je Dubrovnika, predsjednik saborskoga Odbora za vanjsku politiku (i u toj funkciji sudionik brojnih me㶟unarodnih sastanaka i konferencija u Haagu, Bruxellesu, Londonu i drugdje), dugogodišnji predsjednik Državnoga povjerenstva za granice, pregovara㶜, izlaga㶜 na me㶟unarodnim konferencijama, me㶟unarodni stru㶜njak za pomorsko pravo, 㶜lan mnogih me㶟unarodnih institucija za pomorstvo, predava㶜 na mnogim inozemnim sveu㶜ilištima. Ro㶟eni je Dubrov㶜anin, u mladosti vaterpolist dubrova㶜koga Juga i 㶜lan državne reprezentacije, uspješan sudionik nekoliko olimpijada te svjetskih i europskih prvenstava.

Izvrsno informiran, aktivan sudionik mnogih javnih doga㶟aja.

U predgovoru prvome engleskome izdanju knjige Serving my country , 2002. ( U službi domovine , 2003.) sveu㶜ilišna profesorica iz Oxforda Kathleen Wilkes, koja je s Dubrov㶜anima bila u njihovim najtežim danima - kada je Dubrovnik bio pod opsadom i stravi㶜no granatiran sa svih strana, piše: Vjerojatno najgora mogu㶛a nesre㶛a koja se mogla dogoditi Hrvatskoj jest užasna opsada i kona㶜no pad Vukovara, najhrabrijega grada u Hrvatskoj. Samo kratko 㶛u se vratiti ponovno Dubrovniku: kada smo dobili vijest u Dubrovniku da je Vukovar pao, za nas je to bio najteži dan sve do našega crnoga petka 6. prosinca 1991. godine.

Vukovar je za nas bio simbol, kao što je to bio i svima u Hrvatskoj. On je bio simbol nevjerojatne hrabrosti suprotstavljene krajnje nepovoljnim okolnostima. Ka㶜i㶛, u svoj knjizi, naše misli stalno vra㶛a na Vukovar, što je apsolutno potrebno, jer tragi㶜ni brutalni napad na taj grad nikada nije dobio dovoljno prostora u vijestima zapadnoga tiska, kao što je to trebalo biti.

Petnaest godina poslije Petnaest je godina od pada Vukovara, od dana kada su, poslije tromjese㶜ne opsade, horde s istoka oslobodile barokni hrvatski grad - oslobodile ga od ljudi i od života, uz šlager : Slobodane, šalji nam salate, bit 㶛e mesa, klat 㶛emo Hrvate.

Evo, govorimo o 15. obljetnici dana kad je zapravo Vukovar osvojen, a mnoge su se stvari i evidenti-

rale i dogodile i mnoga svjedo㶜anstva iznijela. Ja sam ve㶛 u to doba Vukovar doživljavao kao simbol žrtve, a s optimizmom sam o㶜ekivao da 㶛e on biti i simbol pobjede. Zašto je opravdano isticati Vukovar? Zato što je on me㶟u prvim gradovima doživljavao rušenja u jednoj izvanredno velikoj ekspanziji, a teško je bilo i zamisliti da 㶛e se to dogoditi. Zapravo je sve po㶜elo još od Memoranduma i Gazimestana, a jasno - samo zato da bi hegemonija Beograda bila još efikasnija i prodornija. Institucionalna i izvaninstitucionalna - to je bitno. To je ve㶛 bila najava upotrebe sile.

No i okolnosti su bile takve da su promjene bile neizbježne. Primjerice: stanje u gospodarstvu, odnosno vrlo katastrofi㶜na situacija zbog inflacije, koja je bila astronomska, zbog insolventnosti gospodarskih giganata itd. Beogradski hegemonisti bili su uvjereni da 㶛e na vrlo brz i u㶜inkovit na㶜in, koriste㶛i se šutnjom svijeta, a pogotovo Europe, uspjeti nametnuti svoj režim u sve segmente tadašnjeg društva. Šutio je svijet, ali znakovita je prije toga bila hrvatska šutnja. To je bio, zapravo, jedan nametnuti sindrom, koji je dugo trajao.

Jer, recimo, u Sloveniji se moglo u javnost izlaziti s pravim argumentima, mnogo više nego u Hrvatskoj. Evo vam samo jedan primjer koji nije zabilježen u našoj javnosti: Branko Mamula, kao admiral, kao važan 㶜imbenik u vojnim strukturama - bio je vrlo intenzivno i dugotrajno napadan od slovenskih medija. Stoga je njemu trebala neka kompenzacija. I sjetili su se da bi bilo dobro da negdje dobije po㶜asni znanstveni doktorat. Obratio se na Zagreb, no Zagreb je to kanalizirao na Rijeku, pa je i to zatvorenim kanalima bilo odbijeno, Rijeka nije htjela. Onda je to usmjereno na Split, a dubrova㶜ki Pomorski fakultet bio je u okviru Splitskoga sveu㶜ilišta. Ali oni u Dubrovniku bili su poslušni. Tada sam ja bio profesor tog fakulteta i ja sam se tome protivio. Me㶟utim, doktorat mu je ipak dodijeljen, a time smo doživjeli veliku sramotu.

Eto, to je slika tog razdoblja šutnje... da se direktivama ne smijemo suprotstaviti. To je bilo školske 1988./1989. godine - ja sam tada svojom voljom prestao predavati na tom fakultetu i više nikad nisam nastavio. Ali zbog okolnosti... ne radi mene, nego da ne izazivamo sukobe - to nije bilo ni publicirano u javnosti. Ni danas mi nije žao što sam takav potez napravio, jer nikada ne bih pred svijetom i pred svojom savješ㶛u izdržao da sam

podržao dodjelu znanstvenoga stupnja doktorata nekomu tko s problemima pomorstva, osim što je imao titulu admirala, nije imao nikakve veze. To je bio taj Branko Mamula.

Bila su onda tzv. doga㶟anja naroda ili antibirokratske revolucije i mitinzi istine... to je sve vodilo istome cilju. To se danas ne vidi i ne cijeni se dovoljno.

Tek naknadno sam i ja 1994. godine saznao još jedan važan podatak: stanoviti Mile Daki㶛 objavio je knjigu Srpska Krajina , u kojoj navodi podatak da je još prije prvoga kruga hrvatskih parlamentarnih višestrana㶜kih izbora u travnju 90. godine bio donesen jedan zaklju㶜ak opštine Knina o izdvajanju, tj. autonomiji u odnosu na republi㶜ku vlast.

Oni, dakle, stvaraju tu zajednicu opština... više ne žele potpadati pod normativne odluke Zagreba, izdvajaju se i 10. travnja 90. godine donosi se odluka... dakle, prije prvog kruga demokratskih izbora.

Na zajedni㶜koj sjednici svih vije㶛a oni donose odluku o zaklju㶜ivanju dogovora o udruživanju opština dalmatinskoga podru㶜ja, o osnivanju Koordinacije opština. Dakle, po direktivi i u dogovoru s Beogradom, to je ve㶛 bilo s namjerom da se krene u izdvajanje tih krajeva, gdje je srpska zajednica bila u velikoj prednosti. To nije bila samo prednost po broju stanovništva, nego posebno po tome što su držali vlast na svim razinama lokalnih jedinica, ne samo u tim vije㶛ima nego i u sudstvu i pogotovo u unutrašnjim poslovima. Prema tome, tu nisu mogli biti ugroženi. To je, eto, prvi segment izdvajanja i rušenja vlasti u Hrvatskoj, rušenja hrvatske strukture i hrvatske nadležnosti.

Zašto to isti㶜em? Zato što se 㶜esto govori da je do dezintegracije, a i poslije do suprotstavljanja i ustanka, došlo zbog Deklaracije o neovisnosti ili 㶜ak zbog donošenja Ustava krajem 1990. godine.

Ne, slu㶜aj kninskih balvana u kolovozu 1990. godine 㶜isti je dokaz da je to bilo ve㶛 unaprijed organizirano, a u uvjerenju da 㶛e to biti i nametnuto.

Važno je ipak uzeti u obzir da su ondašnje strukture u Beogradu razmišljale: Pustimo Sloveniju nek ide van, a mi 㶛emo onda to sve lakše ovdje srediti.

No, ima tu još elemenata. Sve je povezano i s aktivnoš㶛u poznate ameri㶜ke kongresnice lady Helen Delich-Bentley, koja je bila na 㶜elu srpskoga lobija u ameri㶜kome Kongresu i uop㶛e u ameri㶜koj javnosti. Ona je najprije sugerirala Miloševi㶛u i Jo215

vi㶛u da trebaju mijenjati politiku na Kosovu, jer su ve㶛 bile donesene rezolucije i ameri㶜koga Kongresa i mnogih drugih parlamentarnih institucija Zapadne Europe - da se na Kosovu krše ljudska prava i da to treba mijenjati. Oni su na to reagirali: E, ne možemo mijenjati jer 㶛emo do kraja ugroziti srpstvo. A ona je tada sugerirala: Onda morate imati neko drugo žarište. I ovo je sve bilo u funkciji toga da... ako rezultati prvih višestrana㶜kih izbora u Hrvatskoj ne budu odgovarali Beogradu, da onda ima i drugi na㶜in za nametanje njihove volje. Oni su bili uvjereni da 㶛e vojnom silom to i㶛i bez teško㶛a.

Tako je Vukovar izabran kao jedan od prvih... ustvari prvi cilj, gdje je na najgrublji na㶜in upotrijebljeno nasilje. Zašto Vukovar? Iz jednostavnoga razloga: jer su kninske vlasti organizirale zajednicu opština u cijeloj toj Krajini, pa i u dijelu Banovine, me㶟utim u Vukovaru to nisu uspjeli mirnim putem. Stoga je Beograd ocijenio da 㶛e oni, kad krenu s vojskom, jednostavno ušetati u Vukovar.

Znali su to㶜no s kojim vojnim snagama, a pogotovo s koliko naoružanja Vukovar raspolaže, pa su predvi㶟ali da se grad ne㶛e braniti više od 2 dana, za 48 sati da 㶛e ga osvojiti. A da 㶛e isto tako brzo do㶛i i pred zidine Gri㶜a i... do kraja... na slovensku granicu.

Ni drugdje nije bilo mira. Prije vojne agresije u mnogim je krajevima bilo istjerivanja Hrvata iz ku㶛a i stanova, razbijanja prozora, ubijanja stoke seljacima, sje㶜e loza i uništavanja ljetine... i sigurno da je to bilo jako ekstenzivno primjenjivano.

Me㶟utim, kako su mnogi ljudi bježali iz tih sredina, oni su time omogu㶛ili da se to efikasnije primjenjuje na one koji su ostali, a isto tako da nasilje nad tim dijelom stanovništva ne bude evidentirano, da nigdje ne bude zabilježeno. Jer, kona㶜no, balvani su u kolovozu 1990. godine i postavljeni u vrijeme kad zapravo u nas, osim krnje teritorijalne obrane ili zborova gra㶟ana, nikakve vojne organizacije nije bilo u funkciji. A ono što je bilo - bila je spontana improvizacija. Oni su ra㶜unali: ako ima spremnih za suprotstavljanje, ako to Hrvati pokušaju napraviti, da 㶛e oni onda vratiti tom velikom silom i da 㶛e tako zapravo i na širem podru㶜ju nametnuti svoju vlast. To je bila svrha balvana. U Kninu je samo po㶜elo, a raširilo se dalje po svim tim prostorima.

216

Mi smo bili izolirani, bile su prekinute veze izme㶟u centralne Hrvatske i juga, cijele Dalmacije. Mogu samo posvjedo㶜iti da je ve㶛 ljeti 1991. godine trebalo i㶛i preko Rijeke da bi se stiglo iz Zagreba do Dubrovnika. A ve㶛 po㶜etkom listopada išli smo preko Slovenije - Ljubljane i Lendave - na Rijeku i onda brodom, kad bi se uspjela probiti blokada.

Oni su, dakle, o㶜ekivali da se Zagreb i Hrvatska ne mogu oduprijeti, i da 㶛e Vukovar kroz dva dana biti osvojen, ako ne dva - onda sedam. I u toj funkciji je i spona tragedije Vukovara i Dubrovnika.

Jer, u beogradskome je tisku to bilo publicirano - osvajanje Vukovara, ulazak ili kako su oni zvali oslobo㶟enje ipak ne uspijeva, da se Vukovar㶜ani i naši branitelji hrabro drže i da oni ne uspijevaju u㶛i i osvojiti grad. Onda su krenuli na Dubrovnik u uvjerenju da se Dubrovnik ne㶛e uspjeti oduprijeti jer su kontakti s tim podru㶜jem bili još teži. I nije bilo nikakvoga oružja, ni oružja teritorijalne obrane. Neki danas isti㶜u... e, da je trebalo i㶛i na vojarne. Ja ne pokušavam dokazivati da vojarne nisu mogle i nekoliko dana prije biti osvojene, iako je velik dio tih vojarni bio osvojen i to je bila velika korist za cijelu Hrvatsku. Ali što se ti㶜e Dubrovnika, tamo vojarni jednostavno nije bilo. Bila su samo ljetovališta i odmarališta tih struktura iz vojne vrhuške u Beogradu. U Kuparima kraj Dubrovnika 1990. godine nekoliko je dana bio na ljetovanju i Miloševi㶛, a Kadijevi㶛 još i više. Ali potrebno je imati u vidu da je oružje teritorijalne obrane bilo na Grabu, a to je zemljopisno jako daleko od Dubrovnika, to je mjesto koje se nalazi izme㶟u Trebinja i Boke kotorske. To je daleko od granice Hrvatske, zapravo ni veze preko brda nisu bile mogu㶛e, nego se moglo do㶛i jednom dolinom, ali sve je to bilo pod vrlo efikasnom kontrolom Trebinjaca i kamiondžije Vu㶜urevi㶛a, koji se isto spremao ne samo napasti nego u㶛i u Dubrovnik bez upotrebe oružja. To im se nije ostvarilo, ali to je bilo u funkciji da zadovolje svoju javnost: Evo, Vukovar se brani, ali mi uspijevamo osvojiti Dubrovnik, a kad smo Dubrovnik - to je biser, to je... to je naša obala. I mnoge druge stvari su govorili.

U toj funkciji su upotrijebili i onaj famozni... ne može se re㶛i dokument, iako on jest dokument, ali tužnog sadržaja, gdje predsjednik srpske vlade Dragutin Zelenovi㶛 potpisuje i upu㶛uje hrvatskoj vladi da su u Dubrovniku smještene paravojne snage, pla㶛enici i da se s dubrova㶜koga podru㶜ja

napadaju naseljena mjesta po Trebinju, trebinjskome podru㶜ju, južnoj Hercegovini i Boki kotorskoj.

On piše: Vaša odluka da u gradu od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane pla㶛enike i da sa tog prostora zapo㶜nete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki kotorskoj predstavlja krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan 㶜in. To je krupna i užasna neistina, laž, ali to im je samo bilo u funkciji iznošenja povoda zbog 㶜ega 㶛e vojno napasti i Dubrovnik, ako im to bude potrebno. Zelenovi㶛 kao predsjednik vlade - sigurno je to bilo i sa znanjem Miloševi㶛a - na kraju te depeše, koju je po㶜etkom listopada 91. dostavio telefaksom, piše: Nadamo se da ste i sami postali toga svesni i da 㶛ete uložiti potreban napor da spre㶜ite te vaše oružane formacije da razore Dubrovnik, kao što su to u㶜inile sa mnogim drugim gradovima. Upu㶛uju㶛i vam ovaj poziv da spre㶜ite razaranje Dubrovnika, Vlada Republike Srbije izražava 㶜vrsto uverenje da 㶛e svi pripadnici JNA i jedinica TO uložiti maksimalne napore da se sa㶜uva ovaj istorijski grad. To je dokument koji naša povijesna znanost zaista mora iskoristiti, taj je dokument bio i najava i potvrda oružanoga napada jedne tadašnje republike na drugu, Srbije na Hrvatsku. A Hrvatska je tada ve㶛 imala položaj subjekta me㶟unarodnoga prava. Ona je bila priznata i politi㶜ki, fakti㶜no još 7. rujna 1991. godine, kako je to utvrdilo Badinterovo povjerenstvo. I otada se na ovim prostorima radi o ratu me㶟unarodnoga karaktera.

To je agresija jedne države na drugu državu, ondašnje Jugoslavije na Hrvatsku. I žrtva koju je podnio Vukovar zapravo je rezultat agresivnoga napada Jugoslavije, u kojoj je tada najja㶜a bila Srbija, protiv hrvatskoga teritorija, kojemu je Vu-

Srpsko-Crnogorsko topništvo bombardira Dubrovnika 1991.

kovar pripadao. Me㶟utim, ono što su Vukovarci tjednima i mjesecima uspjeli... othrvati se takvom napadu, to zbog oskudnosti u oružju, a i municiji, vremenski nije moglo neograni㶜eno trajati. I ja izražavam izvanredno štovanje i poštovanje i zahvalnost za tih gotovo stotinu dana što su izdržali u tim uvjetima. Zaista zaslužuju i priznanje i zahvalnost. U svakoj aktivnosti ima propusta, ima grešaka, ali sada se najviše prostora zapravo posve㶛uje nekim propustima u efkasnijem organiziranju obrane, a ne cijeni se da je sve u to vrijeme, u tom kratkom razdoblju... obrana, oružana obrana - da je sve to bilo spontano i improvizacija. I nije bilo mogu㶛nosti da se u svim segmentima djeluje savršeno efikasno i da se raspore㶟uje oružje. Prema tome, na takvim se greškama ne smiju izvoditi zaklju㶜ci o namjernim propustima da bi se nešto žrtvovalo.

Treba tako㶟er istaknuti da je EZ uz promatra㶜e imala svoj trio koji se bavio ovim problemima i Europljani su živjeli u uvjerenju da se ti sukobi mogu sprije㶜iti. Zato je bilo nametanje tog... ve㶛 14. ili 15. sporazuma o prijekidu vatre. A onda su bile i provjere tko krši te prijekide. Tu se srpska vrhuška suprotstavljala i svjesno provodila makinacije: Potpisat 㶛emo, ali onda 㶛emo opet inscenirati da se na odre㶟enim prostorima ne poštuje primirje, pa onda mi interveniramo protiv onih koji su opet izvršili neki eksces. To je u najve㶛em broju slu㶜ajeva bivalo inscenirano. 㶏injenica je da je onda dolazila direktiva od vojnoga vrha iz Zagreba da treba poštovati primirje, s tim da je na ve㶛ini mjesta to bilo i poštovano gdje se moglo.

Ali, iznijet 㶛u i primjer kako je to bilo u obrani ili protjerivanju napada㶜a sa šibenskoga podru㶜ja, na mostu preko Krke. U tim su dramati㶜nim vremenima dali telefonom nalog Josipu Jurasu, koji je bio komandant, zapovjednik obrane, da zaustavi protunapad i da ih ne protjeruje dalje, do Skradina. O tome sam s njim poslije razgovarao. Juras je razumio taj nalog, ali se ispri㶜avao, rekao je: Nee, slaba je linija, ne razumijem, ništa ne razumijem.

I nastavio je s protunapadom. Ja mu 㶜estitam, iako je odstupio i nije poslušao nalog koji je dobio od vrhovnoga zapovjedništva.

Napadnut je Vukovar, ali nisu pošte㶟ena ni manja mjesta oko Vukovara, a ni gradovi u Slavoniji.

U brutalno i dugo napadanom Osijeku izginulo je 217

više od tisu㶛u civila, a od svih stanovnika Osijeka u gradu je ostao možda tek svaki deseti civil. Svi drugi su morali bježati, otišli su u prognanstvo ili su ubijeni... jednostavno ih nije bilo. A sada - ve㶛 godinama u medijima slušamo i 㶜itamo optužbe, traje medijski lin㶜 prema organizatorima obrane grada. Neke se i pritvara. Mediji tuže i sude, u medijima se donose osude.

To je... ja 㶛u nešto re㶛i što, zapravo, proistje㶜e i iz moga odgoja. Najprije sam rekao... ove objektivne razloge zbog kojih sam ignorant u pitanju vojnih operacija. Drugo se ti㶜e mentalnoga sklopa: ja dolazim iz Dubrovnika, ondje sam ro㶟en, odgojen i formirao sam svoj svjetonazor.

Znate, veliki znanstvenik i književnik Dubrov㶜anin Marin Drži㶛, vrlo cijenjen pisac, u onim vremenima nije bio uvijek dobro gledan od same vrhuške, pa je morao živjeti u Italiji. Njegova doktrina je po㶜ivala na onom što je napisao i objavio - da je rat poguba ljudske prirode. Izraz poguba zna㶜i da je to nešto opasno, krajnje rizi㶜no. Pridjev pogubno je poznat, to je smrtonosno. Dakle - Drži㶛 kaže da je rat poguba. To je proisteklo u Dubrovniku i Dubrov㶜anima je uspijevalo kroz stolje㶛a izbjegavati ratne sukobe. Dok Drži㶛ev suvremenik Maruli㶛 ima sasvim druga㶜iji pristup, njegova je posve opravdana poruka bila: pravedan rat. Obrana. Jer, kona㶜no, u srednjoj Dalmaciji Klis se branio i obranio, a drugi se prostori nisu uspijevali obraniti. Tada je ta doktrina prevladala u svijetu: da je rat pravedan, da se treba braniti od velikih osvaja㶜a. To je bio jedini na㶜in da se pozove svoje stanovništvo - da je opravdano i pravedno braniti se. I zbog toga je u ovom našem vremenu bilo teško o㶜ekivati od onoga koji nije imao nikakva iskustva i nije se time bavio - da 㶛e znati koje su operacije potrebne i na koji na㶜in ih treba izvršiti.

Ja se osobno ustru㶜avam davati ocjene, pogotovo ako ne znam konkretne postavke. Ali je potrebno i po ovoj Drži㶛evoj doktrini razlikovati onoga koji inicira napad, koji je promotor nasilja, koji name㶛e krvoproli㶛a, od onoga koji se brani. Jer branitelji su protivnici rata. Gledaju㶛i na te doktrine, koje imamo i u našim prostorima, moramo prihvatiti da savršenstva nema i da tu netko može i u obrani napraviti stanovite greške i stanovite propuste. Ali to ne može biti izjedna㶜avano. To nikako ne smije biti izjedna㶜avano, jer to je onda nasilje prema moralu i etici. To je i nasilje prema povijesti.

218

Povijest se danas piše tako da 㶛e ovisiti o onome koji kreira povijest. Ne㶛e biti na ovim prostorima ja govorim šire - povijesti koja 㶛e biti jednozna㶜na.

Vidimo što se sve i danas lansira, ne od Veritasa, koji je dobro organiziran, nego najviše zbog šutnje drugih koji se koncentriraju na stanovite digresije i razlike izme㶟u pojedinih grupa ljudi na ovim prostorima. To je zabrinjavaju㶛e. Ono što se Carla del Ponte priprema raditi - dati doprinos u kreiranju povijesti - toga se moramo 㶜uvati.

Povjesni㶜ari, i ako uspiju na našim prostorima aktivirati pravu istinu u odnosu na ono što sada proistje㶜e iz ponašanja tužiteljice Haškoga suda, kakve ocjene daje - s pravom se istinom teško može prodrijeti u svijet. Jer ono kako ove doga㶟aje ocijeni Haški sud, to 㶛e imati puno više utjecaja na svjetske povjesni㶜are. I to je jedan dodatni razlog zbog 㶜ega se ne smije tolerirati ovakvo lansiranje neistina o brojnim doga㶟ajima.

Ja 㶛u samo re㶛i nešto što je sigurno predmet za mnogo opsežnije izlaganje: dati kvalifikaciju za Oluju da je to udruženi zlo㶜ina㶜ki pothvat takva kvalifikacija je krimen. Ja sam ve㶛 pred mnogo godina pokušavao iznositi, opominjao da to mora biti hrvatski stav i da se u tom ne smijemo razlikovati. Me㶟utim, kad se izvla㶜e samo pojedini segmenti, onda bit toga problema ostane zapostavljena, a to je nešto što me zabrinjava.

A što se ti㶜e istine - ima tu toliko primjera Re㶛i 㶛u samo nešto o RAM-projektu. RAM-projekt - to je nešto što je bilo objavljeno u rujnu 91. u beogradskome tjedniku Vreme. Bio je prenesen razgovor izme㶟u Miloševi㶛a i Karadži㶛a. Kad se 㶜ita taj tekst, onda je to frapantno i moramo se prenijeti u vrijeme i prilike kada se to doga㶟alo. Ve㶛 je bio napadnut Vukovar, bio je napad na mnoge hrvatske prostore: zapadnu Slavoniju, okolicu Karlovca, Šibenik i Zadar, a pogotovo je napadana Lika. Ono što je frapantno u tom tekstu, koji je doslovno prenesen, koji onda i Markovi㶛 napada na sjednici savezne Vlade u rujnu 1991., ima izri㶜iti navod da Karadži㶛 pita Miloševi㶛a: Šta je sa bombardovanjem? A ovaj mu odgovara: Danas nije zgodno za avijaciju, jer zaseda Evropska zajednica. Prema tome, radi se o bombardiranju

koje Karadži㶛 traži da bude toga dana i sljede㶛ih nekoliko dana. No, kad se o tom RAM-projektu govorilo na su㶟enju Miloševi㶛u, kad su govorili svjedoci Smilja Avramov i Vladislav Jovanovi㶛, koji je u to doba bio ministar vanjskih poslova Srbije, a takvom svjedo㶜enju se pridružuje i jedan predstavnik koji se smatrao hrvatskim kadrom - oni svjedo㶜e da je to bila priprema napada na Bosnu i Hercegovinu. To je apsurd i krupna neistina.

Taj projekt, onako kako je otiskan u 㶜asopisu Vreme, ja sam predao ondašnjoj Haškoj konferenciji o Jugoslaviji ve㶛 krajem rujna 91. godine. I to u izlaganju gdje sam se konkretno pozvao na to, u nazo㶜nosti oboje predstavnika Srbije - i Smilje Avramov i Jovanovi㶛a. Toga dana nije bilo Miloševi㶛a. Predao sam to poslije i na skupštini NATO zemalja i na skupštini parlamentaraca Vije㶛a Europe 92. godine. Ali, to se ignorira. Glavna tužiteljica ne želi da to bude konstatirano, nego to uzima kao jedan od primjera kako je to bila priprema napada na Bosnu i Hercegovinu. Jasno da je to kasnije i uslijedilo, ali razgovor Karadži㶛a i Miloševi㶛a je ve㶛 u funkciji agresije na Hrvatsku, a ne u funkciji pripreme za napad na BiH. A Tužiteljstvo u Haagu ne želi da to bude konstatirano jer njima je cilj izjedna㶜avanje Hrvatske s agresorima.

Ono što nas zaista može frapirati jest kad se jedan od pozvanih svjedoka - to je bio 佢elo Jusi㶛 - pojavio pred Carlom del Ponte. On je došao na prethodno saslušanje, a to nije ro㶜ište gdje je ispitivanje za vrijeme javne rasprave i gdje se sve konstatira zapisni㶜ki. On pokazuje taj RAM-projekt kao dokaz - predaje ga i pokušava iznijeti da se i on sje㶛a toga, a navodi da je to dobio od mene i da je to bila priprema Miloševi㶛a za agresiju na Hrvatsku. No, Carla del Ponte uska㶜e i govori: Ma nije to važno, mi to imamo , pa diže papire s police. Što je cilj?

Cilj joj je izbje㶛i da to na javnoj raspravi ne ponovi ni ovaj, a tako㶟er ni jedan drugi svjedok.

I taj odnos - to je ono što zaista ne da nas mora samo zabrinuti nego se moramo svi skupa zapitati: Zašto smo tako pasivni da ne uspijevamo svjetsku javnost upoznati s takvim propustima? Jer kad je Haški sud ustanovljen, bilo je utvr㶟eno da je fundamental goal is justice , to zna㶜i temeljni cilj toga suda je utvr㶟ivanje istine. Ovo je eklatantan primjer kako se ne samo izbjegava utvr㶟ivanje istine nego se svjesno ne želi da istina bude utvr-

㶟ena ako ta istina ne odgovara onima kojima je svrha izjedna㶜avati žrtvu s agresorom. To je 㶜isto prekrajanje povijesti. Ali jedan dobar dio krivnje snosimo i mi sami, stalno se samooptužujemo. To je u funkciji medija - pove㶛ati pažnju, izazvati sukobe... Ja ne㶛u sad puno govoriti o medijima, to je jedan širi problem, ali govorim o onima koji su zaduženi da zastupaju interese Hrvatske u svim tim kontaktima pred svijetom. Onoga trenutka kada je iz Tužilaštva išla kvalifikacija da je Oluja zlo㶜ina㶜ki pothvat , onoga trenutka smo se trebali suprotstaviti i na razini znanosti - povjesni㶜ara, kao i na razini svjedoka. Trebalo je jasno re㶛i da je takva kvalifikacija neprihvatljiva jer ne odgovara istini.

Hrvatska redarstvena akcija Oluja bila je obveza osloba㶟anja okupiranih hrvatskih teritorija. Ali bila je nadasve i pravo na oslobo㶟enje zemlje koju su priznale sve 㶜lanice EZ-a. Operacija Oluja je izvršila obveze UNPROFOR-a u skladu s odlukama Vije㶛a sigurnosti UN-a.

Treba samo pogledati u kojim je uvjetima Oluja nastala, da su UNPROFOR-ci bili u tala㶜koj krizi, namjerno izazvanoj, jer je bilo više od tristo talaca lišeno slobode i držani su u logorima i... onda se moglo na televiziji vidjeti, prisjetimo se, da su ih vodili po mostovima vezane u okovima itd.... e, dakle, to je sve izazvalo dezorganizaciju komande unproforaca, njihovih zra㶜nih i kopnenih snaga. Uvjet za puštanje talaca na slobodu bila je suglasnost predstavnika tadašnjih vojnih snaga UNPROFOR-a na prostorima Bosne i Hercegovine da ne㶛e upotrebljavati zra㶜ne snage. I kad su to ishodili po㶜etkom lipnja 1995. godine, Mladi㶛 razgovara s Janvierom u Zvorniku u hotelu Vidikovac, onda oni vrše pripremne radnje za napad na Srebrenicu. Tako je došlo do nezapam㶛enoga zlo㶜ina u Srebrenici. I poslije toga je bila Žepa, a to su bile zone sigurnosti - zonama sigurnosti proglasilo ih je Vije㶛e sigurnosti UN. I to sve u državi koju je me㶟unarodna zajednica prije toga u cijelosti priznala.

Mladi㶛 i Karadži㶛 tada razgovaraju, dogovaraju se što 㶛e biti sljede㶛e... ho㶛e li nakon Žepe i㶛i prije na Goražde ili na Biha㶛. U našoj javnosti vlada zaborav, zaboravljeno je kakvi su bili tadašnji uvjeti za preživljavanje stanovništva u Biha㶛u. U tim uvjetima, u tim okolnostima došlo je do sporazuma Izetbegovi㶛 - Tu㶟man, prema kojemu hrvatske snage mogu i㶛i na teritorij BiH. Tada je spašen Bi219

ha㶛 i cijela Cazinska krajina. A time je izbjegnuto ponavljanje onoga što je bilo u Srebrenici. Jer, nema dvojbe: da su te jedinice Karadži㶛a i Mladi㶛a i Mrkši㶛a, koji je tada bio lokalni komandant, dobile suglasnost da idu na Biha㶛, krvoproli㶛e bi bilo golemo.

Kad govorimo o propustima Carle del Ponte, onda se moramo vratiti na 1991. godinu, upravo na one aktivnosti koje je provodio Blagoje Adži㶛, na㶜elnik Generalštaba JNA. To je frapantan primjer koji nepobitno ukazuje: ako se postavlja institut zapovjedne odgovornosti, Adži㶛 je osoba koja je, kao na㶜elnik Generalštaba, bila najaktivnija, najviše eksponirana u pokretanju ratnih operacija, u upotrebi nasilja.

Osoba broj jedan. A pred Sudom u Haagu nema optužnice protiv njega. Prema tome, to je eklatantan primjer za ovo o 㶜emu govorimo. Optužnica nije pokrenuta iz Hrvatske zato što je servilnost golema. Govorim o servilnosti predstavnikā naših tijela, koji su zaduženi za te poslove. Jer to nije nešto jednostavno, što 㶛e se govoriti spontano, onako po reakcijama. Nekima je to posao - da se upoznaju s tim stvarima, a ne da djeluju kao da su slijepi i gluhi. Ti dokazi su bjelodani. I frapantni.

Adži㶛 je 5. srpnja 1991. godine na Vojnoj akademiji u Beogradu svojim majorima i pukovnicima, bilo je više od 150 slušatelja, govorio nešto što je zaista nedopustivo - davao je upute o ubijanju. O Adži㶛u 㶛emo govoriti kasnije, ali samo da kažem kako je neshvatljivo da onaj tko se poziva na zapovjednu odgovornost - takvog egzemplara nema me㶟u optuženima. Jednostavno - nije podignuta optužnica. A hrvatske vlasti nemaju nikakvih prakti㶜nih izgleda da se domognu Adži㶛a koji ne boravi i vjerojatno nije, osim tek iznimno, ni boravio na našim prostorima.

Haag to sve zna. Ja sam im Adži㶛ev govor predao ondje. Ali jasno je da se to ne želi. To je pisano, to je dokument koji je interpoliran u mnogim novinama onoga doba, javno je objavljen. I tko vidi te naslove i tekst - to je zaista zabrinjavaju㶛e.

Ali da se o tome u Haagu danas govori, to bi ujedno bila kompromitacija Haaga, jer taj dokument imaju, a o njemu šute. I pitanje u prvoj fazi bilo bi da odgovore kako, zašto je došlo do takvoga propusta. To je propust, to se ne može ni objasniti ni opravdati.

220

Ja op㶛enito govorim: propust. Kad se radi o nekome tko je na istaknutom položaju, onda to može biti svjesno, a može biti iz propusta - da se ne upozna. Ovo je svjesno izostavljeno, zato što se na hrvatskoj strani ne može prona㶛i ništa sli㶜no. Prema tome - ne uklapa se u onu ideju o izjedna㶜avanju agresora i žrtve.

U Beogradu je bilo nekoliko hrvatskih kadrova.

Bio je poziv u lipnju 91. godine da se hrvatski kadrovi vrate u Hrvatsku. I tu je: i Marendi㶛 i Zekan i mnogi drugi su to poslušali. Markovi㶛 i Lon㶜ar su ostali.

Ja se ne sje㶛am tko je sve napustio Armiju, ali 㶜injenica je da od onih... recimo stru㶜nih osoba, koje su imale iskustva u vojnim stvarima... svi su do tada bili u JNA. I npr. na glavnim položajima obrane Dubrovnika - sva 㶜etvorica su bili napustili JNA. I stigli u Hrvatsku. S tim da su neki bili pod kontrolom.

Evo, Nojko Marinovi㶛 je bio zapovjednik obrane i svaka mu 㶜ast. A došao je iz Trebinja kad je dobio nacrt napada na Dubrovnik. Onda je najprije uputio svoju ženu s jednim djetetom ili dvoje djece, ne znam to㶜no, da napusti Trebinje. I kad su oni otišli, on se javio kod Dubrovnika. On je postao zapovjednik obrane. Isto tako Varenina, koji je bio zapovjednik obrane Sr㶟a, one tvr㶟ave na Sr㶟u. On je isto napustio Jugoslavensku ratnu mornaricu.

Ta tvr㶟ava je bila krucijalni objekt za obranu, da je Dubrovnik uop㶛e izdržao opsadu. A bio je jedan koji se zvao 㶏engija - on se prijavio, napustio je Banju Luku, a s Lastova je. Me㶟utim, držali su ga ovdje na provjeri. I ja sam stupio s njim u kontakt, slu㶜ajno. Govori mi da je napustio JNA, a... oni 㶜e-

Bombardiranje televizijskoga odašilja㶜a na Sr㶟u

kaju. Da bi on pošao u Dubrovnik, ali da ga još ne upu㶛uju. Pa ja govorim: Poznaš li Nojka Marinovi㶛a? On kaže: Poznam ga. Nojko mu je neko vrijeme bio komandant u Lastovu. Ja govorim: Obrati se njemu. I tako - zvao ga je telefonom, pitao što 㶛e u㶜initi. A Nojko mu govori: Ma kako god znaš, dolazi što prije. I takva je bila obrana.

To vam je... da se piše storija. Kao što je sad ovo oko Osijeka: što se propustilo. Ili oko Vukovara, pa i oko pokušaja prijekida opsade Dubrovnika.

Najvažnija je bila obrana.

nasilje, nego da 㶛e Vlada u tom sastavu, pod predsjedanjem Ante Markovi㶛a, dobiti punu podršku me㶟unarodne zajednice i da 㶛e oni u kontinuitetu nastaviti dalje. I tako se ponašao. S tim da je prije dolaska ovamo, na sastanku KESS-a u Berlinu, upozorio europske politi㶜are: ako se dopusti dezintegracija Jugoslavije, da 㶛e onda zbog nacionalnih sukoba biti puno kriza na podru㶜ju Europe. Tj. da 㶛e dezintegracija biti novo eksplozivno žarište u Europi, koje bi imalo reprekusije i na druge zemlje i uop㶛e na pitanje sigurnosti u Europi.

Nekoliko puta sam se susreo s Budimirom Lon㶜a-

Jer on je to uvijek identificirao ovako: sve teško㶛e koje su nastale imaju uzroke u suprotstavljanju republika ili pojedinih naroda, a nisu nastale zbog dramati㶜ne ekonomske krize i zbog kršenja ljudskih prava, što je po㶜elo na Kosovu, a eskaliralo svugdje drugdje. Pazite, on govori o sukobima republika i naroda u trenutku kad je ve㶛 ustanak na podru㶜ju kninske i susjednih op㶛ina ne evidentan, nego kad oni ve㶛 vrlo intenzivno preuzimaju vlast, a imaju podršku Jugoslavenske armije i svih drugih paravojnih jedinica. To je nešto što zaista ne može valjda ni on sam objasniti. Reterirao je odmah kad je doživio da se EZ više ne zauzima intenzivno za održavanje Jugoslavije.

Ja se moram i sada ponovno pozvati na Marina Drži㶛a koji je rekao da je rat poguba ljudske naravi.

U ratnim okolnostima mnogo nevinih nepotrebno strada, ali onda treba ispitati koji su uzroci rata. I nedopustivo je izjedna㶜avati napada㶜e, izjedna㶜avati agresore i njihove žrtve. To je apsolutno nedopustivo. Smatrali smo do 1995., 1996. godine da nema nikakvih ni teoretskih šansi da bi se to moglo izjedna㶜avati.

Stradun, 6. 12. 1991. Franjeva㶜ka crkva i zgrada dubrova㶜kih ljetnih igara

rom, ministrom vanjskih poslova Jugoslavije. Koliko se sje㶛am, on je jedanput došao u Zagreb, ali to je posebna pri㶜a... Došao je u Zagreb u vrijeme donošenja Deklaracije Sabora o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Bio je ovdje drugi dan zasjedanja svih vije㶛a Hrvatskoga sabora, 25. lipnja 1991. godine. Taj dan bio je i sastanak saborskoga Odbora za vanjsku politiku i Lon㶜ar je bio na tom sastanku prvi put, ali i jedini. On je onda još uvijek bio optimist: ne da se može izbje㶛i

Ali Veritas Save Štrpca i sli㶜ne organizacije koje djeluju na me㶟unarodnoj sceni imale su u tom stvaranju solidarnosti za predstavljanje onih, samo onih elemenata i dokaza koji idu Srbiji u prilog, a potpuno ignoriranje, prešu㶛ivanje onoga što joj ide na štetu. S tim da se istodobno na našoj politi㶜koj sceni namjerno izazivaju sukobi. I ne samo sukobi izme㶟u stranaka nego i izme㶟u pojedinih ljudi koji su se nalazili na odre㶟enim položajima. Žalosno je što se ne utvr㶟uju uzroci i glavni promotori takvih akcija.

Kona㶜no, svima onima koji neprestano i to ve㶛 godinama govore kako je Daytonski sporazum do221

veo do prijekida rata i donio mir ovim prostorima, upu㶛ujem pitanje: Kako bi bilo 㶜uti da netko iznosi stavove da je Prvi svjetski rat okon㶜an mirom u Versaillesu; ili: da je Drugi svjetski rat okon㶜an mirom u Potsdamu? To, naravno, nije ni logi㶜no ni istinito. Stoga naši javni djelatnici moraju imati u vidu da nije Dayton donio mir, nego je hrvatska redarstvena oslobodila㶜ka akcija Oluja stvorila uvjete za prekid ratovanja i ratnih sukobljavanja te dovela do potpisivanja mirovnog sporazuma.

Problem je što se u svjetskoj javnosti više ne govori o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku.

Od 7. rujna 1991. Hrvatska je me㶟unarodni subjekt Pitanje me㶟unarodnoga priznanja Hrvatske treba raš㶜laniti u nekoliko faza. Najprije fakti㶜no priznanje, koje je bilo postignuto tijekom ljeta 1991., a potom politi㶜ko priznanje koje je bilo postignuto tijekom jeseni 1991. godine. Što se ti㶜e diplomatskoga priznanja - to je samo završni 㶜in procesa kroz koji treba pro㶛i svaka zemlja koja stje㶜e subjektivitet i koja je fakti㶜no i politi㶜ki ve㶛 priznata.

Mi smo taj trenutak diplomatskoga priznanja o㶜ekivali i do㶜ekali smo ga 15. sije㶜nja 1992. godine, kada nas je priznalo svih 12 ondašnjih 㶜lanica EZ-a, a uklju㶜ivo sa 16. sije㶜njem priznalo nas je ukupno 36 država - 㶜lanica me㶟unarodne zajednice (od Australije i Novoga Zelanda do 㶏ilea, Argentine i Urugvaja).

Deklaracijom o samostalnosti i neovisnosti na deklarativan je na㶜in bio iniciran vrlo složen i trnovit postupak diplomatskoga priznanja. Sljede㶛ega su dana diplomatskim notifikacijama Hrvatska i Slovenija recipro㶜no izmijenile izjave o me㶟usobnome priznanju. Ipak, treba znati: u porukama upu㶛enim saveznim organima vlasti obje su današnje republike potvrdile ve㶛 ranije o㶜itovane inicijative da su spremne pregovarati o preustroju dotadašnje savezne države u konfederaciju. S velikim stupnjem sigurnosti ocjenjivalo se da se od Beograda ne može o㶜ekivati pozitivna reakcija, jer su Miloševi㶛eve i Jovi㶛eve koncepcije, oslanjaju㶛i se na JNA, nedvosmisleno po㶜ivale na uvjerenju da 㶛e uz premo㶛 na vojnome planu sprije㶜iti bilo kakav oblik decentralizacije savezne vlasti.

Tri dana poslije donošenja Deklaracije o samostalnosti Slovenije uslijedila je vojna intervencija JNA na Sloveniju. Me㶟utim, Slovenija se uspjela obra222

niti od napada. Ovaj je 㶜in na diplomatskoj razini izazvao angažiranje EZ-a, pod 㶜ijim je okriljem donesena tzv. Brijunska deklaracija, kojom je izme㶟u ostaloga bio uveden i tromjese㶜ni moratorij na provo㶟enje Deklaracije o neovisnosti. Time je zaustavljen mogu㶛i slijed diplomatskoga priznanja.

Slobodan Miloševi㶛 i najviši predstavnici savezne vlade aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Jugoslaviji pod okriljem EZ ve㶛 od po㶜etka rujna 1991., jer su bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije ne㶛e biti dokinut. Vjerovali su da 㶛e Jugoslavija, kao 㶜lanica UN-a, KESS-a i mnogih drugih me㶟unarodnih organizacija, nastaviti sa svojim me㶟unarodnim subjektivitetom. Me㶟utim, zbog razvoja doga㶟aja upravo na hrvatskome teritoriju, i to uspješne obrane od agresora, Hrvatska i Slovenija doživljavaju samostalnost. Europske i mnoge druge države diljem svijeta, ve㶛 na samome po㶜etku 1992. godine, notifikacijama o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije cjelokupnoj svjetskoj javnosti pokazuju i dokazuju da je dezintegracija ili raspad Jugoslavije evidentna 㶜injenica.

Razo㶜arani sazrijevanjem me㶟unarodne zajednice, a osobito postignutim rezultatima koji su ostvareni u radu Konferencije pod presjedanjem lorda Carringtona, kao i stavovima koje je objavljivala Arbitražna komisija, Srbija i Crna Gora nastavljaju sa svojim naporima da ospore do tada postignute rezultate u radu Arbitražne komisije.

Time nastoje obezvrijediti i cjelokupnu djelatnost same Konferencije.

U zajedni㶜kome podnesku koji su tada potpisali Momir Bulatovi㶛 i Slobodan Miloševi㶛 osporava se nadležnost Arbitražnoj komisiji. Iznose pritom tri argumenta: 1. da temeljem Brijunskoga sporazuma EZ nije dobila takav mandat; 2. da otvorena pitanja trebaju biti riješena izme㶟u Jugoslavije i ostalih jugoslavenskih republika njihovim me㶟usobnim sporazumom; 3. da ona pitanja koja ne bi mogla biti sporazumno riješena trebaju biti upu㶛ena na odlu㶜ivanje Me㶟unarodnom sudu pravde.

Hrvatska, pak, u podnesku od 18. lipnja 1992., te Makedonija i Slovenija u odvojenim podnescima od 19. lipnja 1992., u skladu sa svojim ve㶛 ranije

zauzetim stavovima, s kojima je Bosna i Hercegovina bila suglasna, dostavile su dokaze i obrazložile neosnovanost stavova i prigovora Srbije i Crne Gore, kojima se osporava nadležnost djelovanja Konferencije o Jugoslaviji, tj. prekora㶜enje dobivenoga mandata.

Arbitražna komisija dana 4. srpnja 1992. donijela je interlokutornu odluku kojom se utvr㶟uje neosnovanost žalbenih navoda i odbijaju se svi podneseni prigovori. Naime, Arbitražna komisija utvr㶟uje da ingerencije i nadležnost svojega rada ne temelji na Brijunskom sporazumu, nego na uvjetima koji su odre㶟eni zajedni㶜kom Deklaracijom, prihva㶛enom jednoglasno na Ministarskoj konferenciji svih država EZ-a, održanoj 27. kolovoza 1991. - radi postizanja mira, ali i sa svrhom uspostavljanja arbitraže. U ovoj odluci Arbitražne komisije utvr㶟uje se da su uvjeti, kako su utvr㶟eni Deklaracijom o Jugoslaviji, bili prihva㶛eni od svih šest jugoslavenskih republika, i to ve㶛 prilikom otvaranja Konferencije o miru te da su ti uvjeti stupili na snagu dana 7. rujna 1991. godine. U obrazloženju donesene odluke Arbitražna komisija pozivala se tako㶟er i na odluke Me㶟unarodnoga suda pravde u Haagu.

Datum 7. rujna 1991. ima svoj poseban zna㶜aj, jer se svi sukobi nasilja do tog datuma tretiraju kao unutarnji sukobi. Me㶟utim, nakon tog datuma svi sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljudske žrtve, te rušenje, odnosno nanošenje imovinske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u režim me㶟unarodnoga sukoba.

Koji bismo onda datum kona㶜no trebali obilježavati kao datum me㶟unarodnoga priznanja Hrvatske?

Moramo poštivati ono što je zaklju㶜eno na sjednici Arbitražne tzv. Badinterove komisije, održane 20. studenoga 1991. godine. Tada je, naime, Arbitražna komisija zauzela odlu㶜no i jasno stajalište, koje je bilo objavljeno u javnosti 8. prosinca 1991., da je postojanje ili nestajanje neke države 㶜injeni㶜no pitanje te da su u㶜inci priznanja od strane ostalih država isklju㶜ivo deklarativnoga zna㶜aja (prijevod s engleskog iz dokumenta Arbitration Committee, Opinion Nr. 1).

Prema tome, možemo nastaviti sa slavljem afirmacije naše države pred svijetom, tj. 15. sije㶜nja

1992. godine. Me㶟utim, taj dan se ne smije ozna㶜avati kao dan me㶟unarodnoga priznanja, nego kao dan diplomatskoga priznanja Hrvatske od brojnih država i svih država tadašnje EZ (Njema㶜ka je u㶜inila notifikaciju ve㶛 19. prosinca 1991., što smo doživjeli kao boži㶛ni dar). Imamo pravo i dužnost slijediti stanovišta Badinterove Arbitražne komisije, koja je zauzela i objavila Arbitražna komisija, utvr㶟uju㶛i da su Hrvatska i Slovenija postale države subjekti me㶟unarodnoga prava s danom 7. rujna 1991. godine.

Blagoje Adži㶛 - klju㶜na osoba JNA Kad govorimo o odgovornosti Blagoja Adži㶛a, klju㶜ne osobe u JNA, rije㶜, on do danas nije ni optužen ni osu㶟en. To je svima 㶜udno. Najprije, o tom se problemu toliko malo u našoj javnosti govori i toliko se rijetko spominje da se jedino oni koji su bili svjedoci i pratili su i bili aktivni tih kriti㶜nih godina, 1990. do 1992. godine, dobro sje㶛aju Adži㶛a. A sve mlade generacije uop㶛e više nemaju ni svijesti ni podataka o tome koja je bila Adži㶛eva uloga. Nisu ni 㶜uli za njega, ne znaju ništa. Ve㶛 dugo vremena novine to ne spominju. Što je najžalosnije - nisu podneseni potrebni dokazi ni prema sudu u Haagu o ulozi i djelovanju ovoga... na㶜elnika Generalštaba.

Sjetimo se: on je došao na tu poziciju nakon Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti i nakon radikaliziranja srpske politike, kad je ve㶛 Miloševi㶛 bio sveodlu㶜uju㶛i, skupa s Brankom Kosti㶛em iz Crne Gore i s Dobricom 㶎osi㶛em. Oni su onda, uz Veljka Kadijevi㶛a, koji je bio ministar za narodnu obranu ili kako se to zvalo... sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu u Beogradu u Saveznoj vladi, za na㶜elnika Generalštaba postavili Blagoja Adži㶛a. Adži㶛 je od prvoga trenutka na toj funkciji bio upravo promotor, a poslije i izvršitelj zaoštravanja i inzistiranja da se samo vojnom silom mogu pokoriti svi oni koji su se suprotstavili beogradskoj hegemoniji, a pogotovo oni koji su bili protiv isklju㶜ivoga vladanja komunisti㶜ke diktature.

Kad on govori, kada se obra㶛a svojim pod㶜injenima - bilo je tada na Vojnoj akademiji oko 150 pukovnika i majora - on ve㶛 uvodno izlaže da je višestrana㶜je dovelo narode u sukobe i da su zapravo ti višestrana㶜ki izbori krivci za propast Jugoslavije. I onda govori izri㶜ito: Rušitelji Jugoslavije pre223

uzeli su vlast i okrutno žele promeniti društveno ure㶟enje uvo㶟enjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi. Višestrana㶜je! On naglašava da... parlamentarni izbori, postojanje više stranaka - da je to ono što ruši Jugoslaviju.

Njegov govor je bio objavljen od Beograda i Ljubljane do Zagreba i Splita, u svim tadašnjim dnevnicima. Naslovi i poruke su užasni. Ali moramo vremenski to odrediti, re㶛i kada je to uslijedilo, kada je govor održan.

To je, dakle, nakon neuspjeha vojne intervencije u Sloveniji, kada je otporom slovenskoga naroda svladana ta ofenzivna i napada㶜ka struja unutar tzv. JNA. Agresija na Sloveniju po㶜ela je 28. lipnja 1991. godine i trajala je tjedan dana. To je isteklo oko 4. ili 5. srpnja, a Adži㶛, kad je ve㶛 bio svjestan da je ta operacija propala, 5. srpnja obra㶛a se svim tim visoko rangiranim oficirima. I ono što je najstrašnije, on upozorava da prijeti vanjska agresija ili, kako on zove, spoljna: Preti spoljna intervencija Nema㶜ke, Austrije, Ma㶟arske i 㶏ehoslova㶜ke.

Postoji namera da se stvori golema zajednica od 130 miliona stanovnika, a to predstavlja za nas veliku opasnost, jer je stvarno to projekt Velike Nema㶜ke.

On dakle isti㶜e: opasnost od Njema㶜ke, Austrije, Ma㶟arske i 㶏ehoslova㶜ke, što je apsurd. Ali to govori zato da bi svojim pod㶜injenima istakao kako ima podršku od Engleske, Francuske, SSSR-a i Amerike. Me㶟utim, to govori samo da bi dobio podršku od svoje javnosti, koju obmanjuje da JNA ima kao saveznike spomenute vojne sile. Jer da se treba konfrontirati s Njema㶜kom i Austrijom, a da je to na㶜in da se otkloni njema㶜ko-austrijska dominacija u tom podru㶜ju. Navodi da spoljni neprijatelji namjeravaju osnovati državu od 130 milijuna stanovnika, 㶜ije nastajanje treba sprije㶜iti. I onda daje izri㶜itu uputu svojim oficirima: da izdajice treba ubiti na licu mesta, bez milosti i razmišljanja, a jedinice sa kojima 㶛ete komandovati moraju do kraja izvršiti dobijene zadatke, pa makar pri tome izginuli do poslednjega. Mi imamo prednost u naoružanju. Od sada upotrebite sve snage i otvorite vatru na svakoga koji se protivi našim akcijama.

Pazite: ta poruka da treba ubiti izdajice, a kvalifikacija izdajice - to je svatko tko god pokuša izraziti druk㶜ije mišljenje ili tko je sudjelovao na izbori224

ma, pa se još i sazna za koga je glasovao ... Svi su, dakle, izdajice i sve ih treba ubiti na licu mjesta.

Ako nisu slijepi poslušnici .

Ja osobno ne znam je li i za vrijeme onoga najgorega tipa boljševizma, pa i za vrijeme nacizma ili fašizma, itko tko je zauzimao tako visoku poziciju rekao svojim pod㶜injenima: Ubijte bez milosti i bez razmišljanja. Sigurno je, zapravo, vjerojatno je bilo takvih internih uputa, ali u javnosti da se netko eksponira na takav na㶜in - to nije vjerojatno.

To je ne㶜uveno.

Zašto ja to sad isti㶜em i spominjem?

Kad je to u javnosti izre㶜eno i kad se ide linijom zapovjedne odgovornosti, uzimaju㶛i u obzir sve ono što se doga㶟alo na ovim prostorima, kako je mogu㶛e da takav subjekt ostane bez procesuiranja? To je nešto što je neshvatljivo, to je u suprotnosti s na㶜elima prava, pravne znanosti i krivi㶜ne odgovornosti - i subjektivne i po vertikalnoj osnovi, liniji zapovjedne odgovornosti. Ali ono što je u svemu najpotresnije - to je u suprotnosti s poštenjem i etikom. Ja ne vidim kako se to može opravdati, a ne mogu se složiti ni da mi smijemo to tolerirati. Više nisu u pitanju ni njegove godine - ho㶛e li on i koliko godina 㶛e biti u zatvoru. To je pitanje na㶜ela. Tu povijesnu istinu treba konstatirati, jer to je bio jedan od uzroka oružanih sukoba.

Kretali su na Vukovar i redom kako su išli, jer su smatrali da su te op㶛ine oko Knina ve㶛 u cijelosti pod kontrolom, a tako i neke druge op㶛ine. Oni su ocjenjivali da 㶛e za 48 sati sa svojim tenkovskim jedinicama sti㶛i i do Zagreba, a da 㶛e Vukovar biti osvojen bez velikih gubitaka i velike štete. Jasno da je u tom trenutku i Veljko Kadijevi㶛 bio na istoj liniji, poznati su njihovi dogovori. Ali ima i primjera kad su i ministri... oni koji su bili tzv. kadar iz Hrvatske, shvatili što se sve može dogoditi. Oni su sredinom prosinca 1991. godine pokušali reterirati, jer su vidjeli da države EZ-a više ne daju podršku takvom obliku vladavine. Tada je i Kadijevi㶛 po㶜eo reterirati.

Adži㶛 je ostao i dalje radikalan. Recimo jedan eklatantan primjer: po㶜etkom listopada 91. godine zrakoplovi su išli ne samo ovdje na Zagreb, nego su udarili i na onaj zrakoplov promatra㶜a EZa, iznad Podruta na letu iz Ma㶟arske za Zagreb, bila je dana i dozvola lijeta i sve to, a onda su se

digli migovi s aerodroma Biha㶛 i... eto, srušen je taj zrakoplov. Poginuli su svi, cijela posada - 㶜etiri Talijana i jedan Francuz. A to je isto bilo u funkciji zastrašivanja. Bilo je to vrlo osjetljivo razdoblje, kad su Ujedinjeni narodi ocjenjivali da li je potrebno da uslijedi intervencija, ne vojna, nego zaštita.

To je bila poruka usmjerena prema svijetu. Jer je Hrvatska ve㶛 stala sigurno na svoje noge, a to je uslijedilo nakon onoga primirja od 2. sije㶜nja 1992. godine, koje je zaklju㶜eno u Sarajevu i gdje je uklju㶜en onaj bitni element da suprotstavljene strane ne㶛e napredovati s položajā na kojima su se nalazile u tom trenutku. Jasno da je u tom trenutku to zna㶜ilo i toleriranje okupacije na dijelu gdje su srpske paravojne snage preuzele vlast.

Ali svejedno je ve㶛 tada bilo jasno da je Hrvatska svojim subjektivitetom, a i snagom naoružanih dobrovoljaca, ve㶛 izvojevala pobjedu i da nema više nikakvih izgleda da bi jugoslavenska vojska to mogla svladati.

Agresorski cilj je tako㶟er bio upozoriti unproforce da ne dolaze na ove terene, da mogu i㶛i okolo kao opserveri, promatra㶜i, ali bez vojnih snaga. 㶏inom rušenja zrakoplova 6. sije㶜nja 1992. željelo se EZ upozoriti što 㶛e se doga㶟ati njihovim ljudima, ako odlu㶜e do㶛i na ove prostore.

Na kraju, nakon stanovitog vremena - tu su i taoci koje su lišavali slobode. Adži㶛 ostaje u funkciji i poslije tog zlo㶜ina㶜koga djela, tog rušenja zrakoplova promatra㶜a EZ-a. Kad je Kadijevi㶛 jasno i glasno stavio do znanja da 㶛e pokrenuti istragu kako je došlo do te akcije migovih mlažnjaka, a budu㶛i da mu je to bilo zamjereno, napustio je položaj ministra, odnosno saveznoga sekretara za narodnu obranu, ustvari podnio je ostavku.

Adži㶛 i dalje ostaje na 㶜elu Generalštaba s tim, što je isto indikativno, da u javnosti govori da su otvorena vrata pakla, da 㶛e se udariti svom snagom, pa dalje: izgubili smo bitku, ali ne i rat itd. itd. Njega drže na tom položaju sve do sredine svibnja 1992. godine. I kad je bila neposredna prijetnja za uvo㶟enje sankcija protiv Srbije, tek onda Miloševi㶛 smjenjuje Adži㶛a s te pozicije u nadi da 㶛e smjenom tog radikalnoga generala biti izbjegnuta ili barem odgo㶟ena primjena sankcija. Prema tome: Adži㶛 ne može odgovarati za ono što je bilo poslije toga, ali dramati㶜na vremena i kriti㶜no razdoblje prije toga, u prvome redu za ono užasno rušenje

Vukovara i svega što se poslije doga㶟alo... Škabrnja - istoga datuma kad je bilo i kona㶜no osvojenje Vukovara, pa Zadar i Šibenik, da ne isti㶜emo Dubrovnik, okolicu Karlovca, Gospi㶛, pa gradove u Slavoniji itd. itd. - svi krajevi su stradali. Njegova krivnja i odgovornost je primarna. I zbog toga je važno da se na tom slu㶜aju ne izbjegne primjena institucije zapovjedne odgovornosti.

Naši su mediji puni informacija, puni tekstova o zapovjednoj odgovornosti. Našem prosje㶜nom gra㶟aninu to je i optere㶛enje, jer zna što se doga㶟alo, a sada se zapravo zaobilazi ovo pitanje: govori se o liniji zapovjedne odgovornosti, no o onome tko je bio vrhovni promotor rata, nasilja, napada i egzekucija i još se javno o㶜itovao nalogom svojim pod㶜injenima - ništa. On je pred njih stavio zadatak da upotrebe sve svoje znanje i ume㶛e za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju. I sad kad vidite da se njegovo ime nigdje i ne spominje, onda je to zapravo nešto što nas mora dovoditi u sumnju, navesti nas da se pitamo: Koja je svrha ovakvog inkriminiranja koje se provodi od strane Tužilaštva pri sudu u Haagu, koji je institucija me㶟unarodne zajednice? To se pitanje odnosi na Carlu del Ponte.

Zapravo je u njezinoj ingerenciji identificiranje osoba koje su inkriminirane. Prema tome, i ono što se ne inkriminira ide na njezinu adresu, jer njezin je jedan od pomo㶛nika rekao da oni nemaju dokaze o tome, a ja tvrdim: to nije to㶜no. Oni te dokaze imaju, ali ne žele i㶛i u pojedinosti.

Na ljudima u Uredu za suradnju s Haagom je da upoznaju i svoje pretpostavljene - i ministre i Vladu i Sabor, a tako bi onda saznala i javnost, što su podnijeli Sudu u Haagu ili glavnoj tužiteljici u odnosu na to pitanje. Ja sam to pokretao i imam dokaze o tome što je predano, ali nemam nikakve potvrde da je to i od Ureda za odnose s Haagom bilo podneseno.

Haška konferencija je po㶜ela u rujnu 1991. godine i ve㶛 je u rujnu predan puni tekst govora Blagoja Adži㶛a. Uz to je tekst predan raznim predstavnicima me㶟unarodne zajenice - to je sve bilo radi informacije. Kao predstavnik Hrvatske predao sam to na Konferenciji na kojoj je predsjedao lord Carrington. Tu su bili prisutni i tadašnja savjetnica u Miloševi㶛evoj vladi Smilja Avramov i ministar 225

vanjskih poslova Srbije Vladislav Jovanovi㶛. Oni su vidjeli kad sam ja to dijelio i nitko od njih nije protuslovio... ili prigovorio da prijevod nije korektan ili da to nije to㶜no ili da na㶜elnik Generalštaba JA nije takav govor održao.

Srbija je izgubila snagu na Vukovaru, a obraz na Dubrovniku.

U javnosti se prezentira da su uvijek svi uzroci, inicijative i povodi na ovim prostorima po㶜injali uglavnom od subjekata, stranaka i od pokreta lju-

funkciji je ona stekla ime, pa je na izborima dobila prednost na listi Republikanske stranke i tako ušla u Kongres. Ali 㶜ak i prije nego je ušla u Kongres bila je poznata kao jako energi㶜na i glasna, vrlo radikalna osoba. 㶏ak su je zvali Upper-cut lady , i to zato što je jednoga svoga kolegu novinara ili jednoga od predstavnika lu㶜kih radnika, s kojim se nije slagala, 㶜ije je rije㶜i tuma㶜ila kao uvredu na svoj ra㶜un, pogodila šakom u lice i oborila ga na pod. A u tom trenutku sjedili su za šankom na visokim stolicama. Tako joj je ostala titula Uppercut lady . I ina㶜e u beogradskim novinama iz toga doba, dakle iz 1990. godine, o njoj piše kao o prvoj ženi koja je psovala u Kongresu... kao 㶜lanica Kongresa.

A kako ja to znam? Ne samo zato što je ona bila politi㶜ki eksponirana. Nego... najprije zato što je bila korisnica sponzorstva i financijskih koristi od brodarskih organizacija tadašnje Jugoslavije. Ona se bila založila za to da se kao iskrcajne i ukrcajne luke kontejnerā u SAD-u ne koriste Norfolk i New York, nego Baltimore. Tvrdila je da 㶛e to biti jeftinije, a de facto je bilo puno skuplje, pa su sve te razlike išle u njezinu korist.

I ja sam s njom imao zanimljiv susret. Ona je, naime, bila u posjetu Zagrebu, skupa s Bobom Doleom i D Amatom i bilo je još mnogo drugih kongresnika. To je bilo prolje㶛e 91. godine, a sastanak je bio u zgradi Sabora. Josip Manoli㶛 je tada bio predsjednik Vlade. Cijelo vrijeme sastanka ona je bila radikalna... zastupala je vrlo radikalne stavove - da zbog svog položaja Hrvatska ekonomski ne može preživjeti izvan Jugoslavije i daleko od Beograda. To je ona izri㶜ito govorila, naglašavala.

Ratne rane u gradu Dubrovniku 1991.

di s ovog podru㶜ja. Me㶟utim, zanemaruje se ono što je ipak prava istina: da je u pojedinim sferama bilo dosta pojedina㶜nih intervencija i to zato da se sa㶜uva Jugoslavija u Miloševi㶛evu ili Adži㶛evu konceptu. Ja tu posebno želim istaknuti ulogu i položaj lady Helen Delich-Bentley, koja vu㶜e podrijetlo od srpskih doseljenika s prostora sjeverozapada SAD-a. Ona je potomak druge ili tre㶛e generacije. Bila je novinarka i tako stekla reputaciju u gradu Baltimoreu, poznatoj luci u državi Maryland. Svojedobno je bila izabrana da zastupa interese Port Trade Uniona, a to je Sindikat lu㶜kih radnika. Bila je, dakle, njihova predstavnica. U toj 226

Ali koja je ina㶜e bila njezina uloga? Ona je u to doba dolazila i u Rijeku i u druge prostore tadašnje Jugoslavije, a s predstavnicima iz Jugoslavije sastajala se i u New Yorku i u Baltimoreu. Kako sam ve㶛 rekao, ona je dala savjet Miloševi㶛u i Jovi㶛u da Jugoslavija mora mijenjati politiku prema stanovništvu Kosova, jer je država ve㶛 80-ih godina bila osu㶟ivana zbog kršenja raznih prava.

Rekla im je: Ako ne mijenjate politiku, više se to ne može zaustaviti, bit 㶛e nastavljene osude i ameri㶜koga Kongresa i mnogih drugih država, a sve 㶛e to biti na štetu Jugoslavije. Miloševi㶛 i Jovi㶛 su se tada pozivali na ugroženo srpstvo, da 㶛e Albanci... Kosovari apsolutno prevladati, a to bi zna㶜ilo

gubitak Kosova. Ona im je još rekla da onda treba pokrenuti neko drugo žarište, kako bi se pozornost me㶟unarodne zajednice skrenula s Kosova.

Tada su izabrali drugo rješenje i i tako se po㶜elo s balvanima u Kninu te je Knin postao središte pozornosti.

To je toliko jasno da je meni neshvatljivo zašto se u našoj javnosti prezentira da su kninski balvani postavljeni zbog ustavnih dopuna boži㶛noga Ustava iz prosinca 1990. godine. Ili 㶜ak zbog Deklaracije o neovisnosti. Postavljanje balvana bilo je organizirano i ranije režirano s jednim ciljem: da Hrvatska svojim snagama intervenira protiv onih koji su postavljali te balvane, a da onda na to sve intervenira vojska. JNA je, s Adži㶛em na 㶜elu, trebala svladati i pacificirati hrvatske snage. Premo㶛 JNA je bila toliko o㶜ita da nije bilo nikakvih izgleda da se uporabom bilo kakvog oružja nešto postigne u korist Hrvatske.

neshvatljivo. Studenti nisu imali razloga biti zabrinuti jer su mislili da to vi㶜e netko zato što je pijan, neki alkoholi㶜ar ili neki koji su izvan pameti.

I zaista, normalno je da su takvi povici u Dubrovniku ljeta 1990. izazivali smijeh. A vidite - to je isto bilo u funkciji izazivanja i traženja povoda za intervenciju hrvatske policije, kako bi onda mogli prikazivati da su žrtve.

Oni govore o ugroženosti... Znate, ima jedna definicija ugroženosti naroda: da su Srbi ugroženi uvijek kad se njihova teza ne prihva㶛a kao jedina ispravna i kao ona koja se mora primjenjivati.

Oni su stalno govorili o ugroženosti srpstva. Ali kako je moglo biti ugroženo srpsko stanovništvo u Kninu, i to u podru㶜ju gdje su oni imali ve㶛inu od više od 80 posto stanovništva? Imali su u svemu apsolutnu kontrolu - u svim institucijama vlasti: od op㶛ine preko republi㶜kih tijela do saveznih u Beogradu. Tu nije moglo biti ni govora o bilo kakvoj ugroženosti.

Onda sam ja tu u dvorani Op㶛ine Dubrovnik odmah ozbiljno reagirao, s tim da sam tražio da se ne osvr㶛emo na to, da to treba ignorirati, barem pred studentima. Htio sam da se izbjegne bilo kakva mogu㶛nost, pa i na neki humoristi㶜ki na㶜in, da se studenti suprotstavljaju, jer sam shvatio da ovi to vi㶜u u cilju izazivanja reakcije. Da je bilo reakcije, oni bi onda uzvratili na drugi na㶜in: svjetsku javnost bi upoznali sa svojom istinom, a ustvari klevetom, da su neki od mladi㶛a, koji su tu ljetovali, bili fizi㶜ki napadani. To je sigurno bilo u dogovoru, da se izazovu ekscesi i sukobi, kao što je i kasnije bilo mnogo ozbiljnijih slu㶜ajeva, kad su i okolnosti bile mnogo teže i ozbiljnije, kad se studenti više sigurno ne bi smijali, nego bi reagirali na ozbiljan na㶜in. A i onda, u nastojanju da to suzbiju, upotrijebili bi bilo koja sredstva da se zaustave takvi incidenti i eskalacija nasilja. I o tome sam ja pisao u svojoj knjizi. I takvih slu㶜ajeva je bilo svugdje.

Posvjedo㶜it 㶛u vam nešto što sam ja doživio ljeti 90. godine, prije nego je itko mogao predvidjeti što se sve može dogoditi. A izbori su ve㶛 prošli.

S grupom studenata imali smo u Dubrovniku sastanak u zgradi Op㶛ine, vis-a-vis crkve sv. Vlaha.

Razgovarali smo o izgledima za zaposlenje, o postdiplomskim studijima, o tome koja su zanimanja najizglednija... za zaposlenje. To su, eto, bile teme.

Bilo je srce ljeta, otvoreni prozori, nekako... tri-㶜etiri dana prije nego su kod Knina postavljeni balvani. Kad odjednom... nekakvi mladi ljudi... tri, 㶜etiri... koliko ih je ve㶛 bilo... po㶜eli su vikati iz svega glasa: Ovo je Srbija. Ovo je Srbija.

U cijelom svom životu te sam rije㶜i prvi put 㶜uo u svome rodnom gradu. Kad su oni to izgovorili... vi㶜u㶛i, ovi su studenti unutra 㶜uli, prolomio se smijeh. Smijeh! Jer to je bilo toliko iracionalno. I

Ali ja sam se ipak koncentrirao i kad sam vidio urnu našega Frana Supila, tamo je na zidu, odmah mi je došao u sje㶛anje njegov romantizam, ono što je on na po㶜etku Prvoga svjetskoga rata vjerovao da jedna Jugoslavija može biti prihvatljivo rješenje za oslobo㶟enje od austro-ugarske dominacije. No, po onome kako su se ponašali Srbi ubrzo je shvatio da 㶛e to biti nova i još gora tamnica za Hrvatsku. O㶜ajan, pokajni㶜ki je napustio Jugoslavenski odbor kojemu je i sam bio utemeljiteljem.

U to vrijeme - 1990., pa i prije - još 1989. godine, parola Ovo je Srbija izvikivana je u mnogim našim gradovima, a mogla se 㶜itati i na mnogim zidovima - i u selima i u gradovima, 㶜esto i na zidovima katoli㶜kih crkava. Iako Srbi desetlje㶛ima svojataju Dubrovnik, rušili su ga, a svoje se ne ruši.

Ve㶛ina tog stanovništva koje je živjelo u Gradu, a pogotovo oni koji su ve㶛 proveli cijeli život ili je njihovih nekoliko naraštaja na tom podru㶜ju, nije se mogla 㶜uti. Oni nisu demonstrirali ni pokazivali da su zabrinuti ili da su u nepovoljnom položaju 227

ili da im se prijeti. Dapa㶜e, svi oni koji su prije toga radili na odre㶟enim položajima u privredi i drugdje ostali su i dalje na tim položajima. Oni su zapravo bili izloženi svim opasnostima i poteško㶛ama kojima su bili izloženi svi stanovnici za vrijeme oružanoga napada na cijelo podru㶜je južne Hrvatske, uklju㶜uju㶛i i Dubrovnik. Mogu potvrditi da su i oni patili kao i svi drugi gra㶟ani. Evo, neka nam posluži kao eklatantni primjer slu㶜aj pjesnika Milana Miliši㶛a, koji je živio u Dubrovniku i bio 㶜lan Društva hrvatskih književnika. On je bio deklarirani Srbin. Me㶟utim, imao je vrlo konstruktivnu suradnju sa svim drugim gra㶟anima i sa svim drugim književnicima koji su 㶜esto dolazili u Dubrovnik. I... kad njega spominjem, moram re㶛i da je on bio me㶟u prvim žrtvama agresorskoga granatiranja dubrova㶜koga kraja. Živio je u svojoj ku㶛i u neposrednoj blizini staroga grada, malo iznad hotela Excelsior. Ratni brodovi te nesretne JRM granatirali su to urbano podru㶜je, gdje nije bilo nikakvih oružanih snaga, a jedna od prvih granata... pala je na prag Miliši㶛eve ku㶛e i on je smrtno stradao. I bio je pokopan u Dubrovniku sa svim po㶜astima. No, zaista se ne smije zaboraviti... kako je i to sve bilo kasnije u funkciji izazivanja napetosti, suprotnosti i neprijateljstava.

U beogradskim javnim medijima bilo je objavljeno da su ustaše ubili srpskog književnika u Dubrovniku. Mi to nismo odmah ni znali, nego su nam s druge strane dolazile informacije i pitanja: Pa kako je došlo do njegove smrti, pa kako je on stradao itd. I onda smo objašnjavali... ja sam mnogima to rekao. Me㶟utim, ondje nije izvršena korekcija te vijesti. Tako da je takva dezinformacija ili laž srpskoj javnosti bila plasirana samo zato da se multiplicira netrpeljivost i negativno raspoloženje u stanovništvu Srbije, da bi se opravdali napadi na Hrvatsku. Tada na sjeveru ve㶛 traju opsežni napadi na Vukovar, a to je bilo vrijeme kad su zapo㶜injali napadi na jug Hrvatske. 㶏injenica je da mnogi koji su znali kako je poginuo Miliši㶛, kad su javno govorili o njemu i iznosili podatke i kad su govorili o pažnji i respektu koje je on uživao, sve u pozitivnome smislu, nisu nikad spominjali koji je uzrok, odnosno na㶜in njegove pogibije.

Ono što ja osje㶛am našim propustom, pa ako ho㶛ete i mojim osobnim propustom, to je da sam tek 228

1993. godine saznao za jednu povijesnu istinu.

Tek sam tada saznao za izraz etni㶜ko 㶜iš㶛enje kada je on i na koji na㶜in prvi put upotrijebljen.

Saznao sam to kad sam dobio knjigu Etni㶜ko 㶜iš㶛enje trojice autora: Mirka Grmeka, Marca Gjidare i Nevena Šimca. Spomenuti termin je, dakle, prvi put upotrijebljen 1807. godine na jednom od prvih zasjedanja tadašnje vlade Srbije - Praviteljstvuju㶛ega sovjeta serbskog, pošto su se oslobodili austrijske dominacije u Beogradu. Na tom zasjedanju oni donose Odluku o etni㶜kom 㶜iš㶛enju, upotrebljavaju㶛i taj pojam etni㶜kog 㶜iš㶛enja za 㶜iš㶛enje Srbije od Turaka, a to je bio izraz za... muslimane ili islamiste, odnosno, kako ih oni u toj odluci nazivaju, islamizirane Srbe. U toj odluci tako㶟er stoji i da Srbiju treba o㶜istiti od 㶎ivuta (kako su Srbi zvali Židove) i od Cincara. To je tada, prije dva stolje㶛a, bilo i izvršeno. Povijesno se zna da su i mnoge džamije i njihovi temelji bili srušeni, zbrisani s tih položaja.

Naš je propust što se to nije identificiralo. Jer to je taj eufemizam... da jednu apsolutno negativnu, zlo㶜ina㶜ku djelatnost... da se to opisuje i ozna㶜ava izrazom koji je u biti nešto pozitivno - 㶜iš㶛enje. 㶏isto㶛a je nešto što je pozitivno, izaziva pozitivne konotacije. A kako se može protjerivati, uklanjati stanovništvo ili ga 㶜ak i likvidirati, ubijati, a upotrebljavati za to pozitivan izraz? To je tipi㶜an primjer genocida.

No, vidite, dogodilo se da, iako taj srpski izum, izum te stare Srbije postoji ve㶛 dugo - evo sad se navršavaju dva stolje㶛a, 200 godina - naši povjesni㶜ari nisu to pred svijetom identificirali. Da jesu, ne bi se onda dogodilo da se za ove operacije koristi pojam etni㶜ko 㶜iš㶛enje. Tako ga sada koriste i u me㶟unarodnoj zajednici i pojedinci i znanstvenici - uz pojam genocid dodaje se i pojam etni㶜ko 㶜iš㶛enje kao kategorija koja je nastala na ovim prostorima na kraju posljednjega desetlje㶛a 2. milenija. Naši povjesni㶜ari trebali su to na vrijeme identificirati i re㶛i da je to zapravo izum koji je lansiran u svijet iz Srbije i re㶛i da on mora doživjeti osudu kao takav, a ne da se taj isti izraz ponavlja i dalje. Jer jedno je genocid, a drugo je prisilno iseljavanje ili protjerivanje. To nije identi㶜no. Me㶟unarodna zajednica posve opravdano inkriminira genocid i ozna㶜ava ga kao jedno od najstrašnijih zlo㶜ina㶜kih djela. Želim još spomenuti da u onom razdoblju dok je još trajala opsada

grada Dubrovnika i dok su neprijateljske jedinice bile na... puškomet udaljenosti od jezgre staroga grada Dubrovnika, da je bila održana javna tribina u Kazalištu Marina Drži㶛a. Tu su bili ne samo naši dragovoljci i branitelji nego je sastanak bio otvoren za sve gra㶟anstvo, tako da je cijelo kazalište bilo puno i prepuno ljudi. Me㶟u njima je bilo i dosta gra㶟ana srpske nacionalnosti. I onda je uslijedilo jedno pitanje koje me iznenadilo...

Dakle na kraju mojega izlaganja uslijedilo je pitanje ho㶛e li se Srbi usuditi vratiti i živjeti u Dubrovniku s obzirom na sve što su napravili. Ja sam na to rekao da su Srbi koji su ostali u Dubrovniku solidarni, da su oni izloženi opasnostima i da pate kao i svi drugi gra㶟ani našega Grada te da im moramo pružiti svaku pažnju. I stoga ja apeliram da ih moramo štititi i 㶜uvati kao zjenicu svog oka.

Nakon završetka tog javnoga skupa upu㶛ena mi je primjedba zašto sam upotrijebio onakav izraz o zaštiti Srba, da to nije potrebno itd. No, ja sam objašnjavao... da to nije samo iz humanitarnih razloga, da oni moraju shvatiti kako naš odgoj i naš svjetonazor moraju biti u funkciji da štitimo i ove naše susjede i sve gra㶟ane. I da se stanovništvu ne smije nanositi nikakve patnje ni narušavati njihovo zdravlje i njihov opstanak. Ali uz te humanitarne razloge... da se moramo ponašati na takav na㶜in - pružaju㶛i im zaštitu, 㶜uvati ih, jer je to u interesu Hrvatske. To nije svima bilo jasno i neki su to teško shva㶛ali. Ipak, ja moram priznati da se i u tom dramati㶜nom vremenu i na takav na㶜in moglo iznositi takve stavove - u javnosti... na skupovima, pred gra㶟anima Dubrovnika. Ali potpuno shva㶛am da takve stavove nije bilo mogu㶛e iznositi u nekim drugim podru㶜jima naše Hrvatske, koji su patili na jednak na㶜in. U tomu postoji stanovita razlika izme㶟u tradicije i iskustva i konkretnih doga㶟anja. Kona㶜no i kroz povijest je Dubrovnik izbjegavao zaoštravanja i nikad nije bio izložen rušenjima i ratnim operacijama, kao što se dogodilo 1991. godine. I zato je to stanovništvo takvo nešto moglo i primiti, bez obzira na to što je bilo pojedinaca... koji su mi na kraju rekli da to ne žele 㶜uti iz mojih usta.

U Dubrovnik su dolazili i dolaze i oni koji mu se dive i obožavaju ga. Prepoznavši taj hrvatski biser i dragulj svjetske spomeni㶜ke baštine, prepoznavši napore Dubrov㶜ana i svih ostalih Hrvata da o㶜uvaju svoj dom i baštinu svojih djedova, neke

od takvih osoba od po㶜etka agresije na Hrvatsku bile su uz nas. Ja bih rekao: bile su od po㶜etka, jer su vrlo rano prepoznale te okolnosti. Recimo tipi㶜an primjer za to je Kathleen Wilkes, koja je nekoliko godina predavala na Interuniverzitetskome BERNARD SHAW centru u Dubrovniku. I to studentima iz razli㶜itih država, a i u društvu s profesorima iz razli㶜itih zemalja. Borave㶛i u Dubrovniku, prepoznala je taj ambijent i približila mu se, prihvatila ga. Ona je 㶜ak govorila o Dubrovniku u kulturi i u književnosti Velike Britanije. Možda je poznato i da je njihov vode㶛i književnik Bernard

KATHLEEN WILKES i IVAN SUPEK u Dubrovniku

Shaw svojedobno rekao da je to raj na zemlji itd.

Ali Kathleen Wilkes se upoznala i s konkretnim uvjetima života u Dubrovniku. Kad je ona shvatila da može do㶛i i do napada na sam Grad, odlu㶜ila je ostati u Dubrovniku. I bila mu je... velika promotorica, bila je prava aktivistica. Ona je zapravo bila poznata profesorica na Sveu㶜ilištu u Oxfordu, veoma poznata u svojoj zemlji, a predavala je i na mnogim drugim sveu㶜ilištima Azije i Bliskoga istoka, Mediterana i Europe. Njezin je ugled bio velik, njezino ime važno. Kad bi ona potpisivala te poruke svijetu iz Dubrovnika, one su imale daleko ve㶛u težinu nego kad bi naši javni djelatnici takvo nešto izgovarali i obra㶛ali se svijetu. Pritom ne smijemo zaboraviti ni to da je ona, borave㶛i tada u Dubrovniku, riskirala život... sa svim drugim gra㶟anima 229

u Gradu, isto kao i oni. Na primjer ona je bila... ne baš službena tajnica gradona㶜elnika... evo, bila je volonterska tajnica za sve komunikacije sa svijetom. Jer njoj nije trebalo puno objašnjavati. Znala je kome, kako i kada se treba javiti. Ona bi sastavila tekstove, apele i informirala sve svoje poznate i u Velikoj Britaniji i u svijetu. Stoga je njezina uloga od ogromne važnosti. Kako je rekao Michael Foot, tako㶟er veliki prijatelj Hrvatske, zbog Dubrovnika je Kathy željela dignuti svijet na noge.

Kathleen Wilkes je poslije dobila i priznanje, postala je po㶜asna gra㶟anka Dubrovnika, a dobila je i titulu... po㶜asne doktorice Zagreba㶜koga sveu㶜ilišta. To je uslijedilo poslije 2000. godine, kad je ona došla ovamo. Nažalost, kratko vrijeme nakon toga je umrla. Ona je toliko voljela Dubrovnik da je po njezinoj želji urna s njezinim prahom zapravo pokopana i za vje㶜nost ostala u blizini staroga grada Dubrovnika. I to je bila njezina posljednja želja: baš pokazati svoju povezanost s Gradom.

Moram re㶛i da su njezine ocjene o uzrocima sukoba i o tome kakvoga su karaktera oni koji napadaju Dubrovnik bile posebno zanimljive. U svakom slu㶜aju bila je iznimna u Velikoj Britaniji, a 㶜inje-

me㶟uratnome razdoblju i u Drugome svjetskome ratu. Ti vanjski elementi zapravo sprje㶜avaju da se ne ide u ispitivanje o uzrocima takvoga srpskoga ponašanja.

Evo ne㶜ega ilustrativnoga: kad se Fitzroy McLean, koji je bio Churchillov delegat u Titovu štabu potkraj Drugoga svjetskoga rata, vratio u Veliku Britaniju - i to preko Italije, bio je i na otoku Visu - on je Churchillu predao izvještaj. I tada je rekao: Sir, nakon rata, kad pobijede ovi komunisti, tu vam ne㶛e biti demokracije, tu 㶛e biti isklju㶜ivo diktatura i ne㶛e biti nikakvih gra㶟anskih prava. A onda mu je na to Churchill postavio protupitanje: A imaš li ti možda namjeru po㶛i živjeti dolje?

To je bila konfrontacija sa svima onima koji... nisu bili u savezništvu s Velikom Britanijom. Oni su imali iskustva kod napada na Veliku Britaniju.

Coventry je tipi㶜an primjer... bombardiranoga grada. To je središnji dio same Engleske. I srušena je katedrala. Ali što su oni napravili? Oni takav jedan impresivan povijesni objekt... nisu popravljali, nego su ga ostavili u tako ošte㶛enu stanju, da bude memento svim mla㶟im naraštajima, pa oni koji grad samo posje㶛uju to i vide.

Nije taj Coventry samo jedan... Npr. vidio sam u Hiroshimi isto tako jedan fenomenalan objekt, koji je ostao onako nakon napada atomske bombe, ostao je tako ošte㶛en. Isto je i u Hamburgu. I Dresden ima istu situaciju, Rotterdam... To su povijesna iskustva i to mora ostati mla㶟im naraštajima kao spomen na rat i rušenje.

Bombardiranje Dubrovnika 1991.

nica je da je njezina uloga bila zapažena i da je imala pozitivnih odjeka u britanskoj javnosti - i u odnosu na gospo㶟u Thatcher, a pogotovo na mnoge druge politi㶜are koji su kroz desetlje㶛a bili izloženi... srpskoj promidžbi i beogradskoj indoktrinaciji. U Britaniji su vodili ra㶜una da su im Srbi bili saveznici u Prvome i Drugome svjetskome ratu, i to od prvoga dana. Zanemarivali su pritom 㶜injenicu kako je došlo do Prvoga svjetskoga rata, što je zna㶜io atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Srbi su od prvoga dana Prvoga svjetskoga rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske, a to se ponovilo i u 230

Sigurno je da nije trebalo u Dubrovniku ostaviti nikakvo veliko zdanje, nikakvu pala㶜u ili veliki objekt... ili npr. Banske dvore u Zagrebu ostaviti s rupom. Ali fontana u Dubrovniku, koja bi bila spomeni㶜ki objekt... ukloniti sve tragove granatiranja - to mi je toliko žao... Ja onda nisam izazivao sukobe, ali... bilo je ljudi koji su mi obe㶛ali: Ho㶛emo, ho㶛emo, 㶜im... po㶜ne popravak, izvršit 㶛emo sanaciju s rupom. A sada govore: E, sad smo ve㶛 potrošili velike novce u pripremi toga. Da je taj trag ostao, ne bi se vodi㶜i morali mu㶜iti i objašnjavati turistima, nego samo re㶛i: Evo, to je ta granata, a vi nas sad izjedna㶜ujete. Jer ono što je problem Hrvatske je... što se zapravo u svjetskim relacijama više ne govori o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku, nego se samo govori o agresiji Srbije i Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. S tim da se onda na to neki nadovezuju: A i Hrvatska je napadala. Pa se izjedna㶜avaju.

Michael Foot... evo, on živi u Velikoj Britaniji. Stjecajem okolnosti on se sa suprugom našao na našoj obali prije ljeta 1991. godine, još prije nego što je na tom južnome dijelu bilo sukoba.

Imao je ve㶛 i kupljene karte za let iz Dubrovnika za London, preko Zagreba. Me㶟utim su zra㶜ne linije MICHAEL FOOT, 1996. preko Zagreba ve㶛 bile poreme㶛ene i u prekidu. I onda ga je supruga nagovarala... e, neka koristi vezu preko Beograda.

To je ina㶜e 㶜ovjek koji je proveo 42 godine u britanskom parlamentu, imao je velikih iskustava. Ne treba zanemariti - on isto dolazi iz jedne poznate obitelji, a i njegova supruga bila je u kulturnim relacijama vrlo poznata. I sada... prijedlog da ide preko Beograda, da ne može druk㶜ije putovati to je u njemu potaklo ve㶛i interes za ovo što se ovdje doga㶟alo, bilo mu je poticaj da prati što se doga㶟a. Pratio je i poslije što se doga㶟alo u BiH, no Dubrovnik mu je ostavio poseban pe㶜at. Tako je on poslije 㶜esto reagirao i poveo mnoge akcije, teško je i nabrojiti koje su sve bile njegove akcije u javnosti.

Ali, oni su isto tako bili upoznati s 㶜injenicama da engleska vladina služba blokira odre㶟ene podatke kako oni ne bi stigli do javnosti. Znate, njihov je sustav takav da odre㶟eni broj godina, 㶜ak i do 50 godina - to može biti utvr㶟eno - ako se radi o podatcima od interesa za tu državu, moraju se 㶜uvati kao tajna. Pedeset godina. Poslije toga ide dalje. To kod nas ne da nismo stekli nego smo živjeli u sredini da se podatci daju odmah.

Podatci su se davali onako kako je odgovaralo nomenklaturi, naravno - s kozmeti㶜kom obradom i 㶜esto bez provjere o stvarnoj istini. To je bilo cijelo vrijeme komunizma, a onda se to nastavilo.

Evo vidite - jedna je kardinalna razlika od sustava koji vlada pred sudovima kontinentalne Europe u odnosu na Englesku ili Ameriku: imate kod zakletve, koja se daje, ono... mora se zakleti, na engleskom je, da 㶛e govoriti istinu, cijelu istinu i samo istinu. Ništa više nego istinu. To je taj element koji zapravo svakomu omogu㶛uje, ako je to njegovo mišljenje, a nije sto posto siguran da je to i živa istina, da se uzdrži od svjedo㶜enja. Jer ponaša se u skladu s tom nomenklaturom - on re㶜e cijelu istinu, ali ono što nije sto posto siguran, tu se uzdrži.

To je, recimo, nešto o 㶜emu nisu informirani ovi koji se pojavljuju kao svjedoci u Haagu. Jer kad on

Sa suprugom je autor onih videosnimaka za TV, odnosno dokumentarnoga TV filma, koji je 1994. bio prikazivan svugdje u Europi - Dva sata od Londona . Tu je kriti㶜ki progovorio o srpsko-crnogorskome napadu na Dubrovnik. U eseju, koji je napisao nakon što je pro㶜itao moju knjigu U službi domovine , on piše: Smatralo se da Hrvatska uop㶛e ne treba postojati, jer je, prema bijednim srpskim podvalama, hrvatska država bla tek njema㶜kim izumom. Zašto onda u europskim vladinim ustanovama, gdje je takva glupost bila prihva㶛ena, ne bi i stari Dubrovnik mogao biti izbrisan sa zemljopisne karte?

A ta poanta: dva sata od Londona - to je bila vremenska udaljenost, dužina leta zrakoplovom od Londona do Dubrovnika, ali i do BiH. Oni su se intenzivno time bavili, posvetili su cijelu svoju kasniju aktivnost upoznavanju svijeta sa svim doga㶟ajima ovdje.

Ratne rane na Stradunu u gradu Dubrovniku 1991.

231

izusti nešto i svjedo㶜i, onda oni koji to slušaju, a koji nisu bili svjedoci doga㶟aja, imaju pravo prihvatiti i vjerovati da svjedok govori istinu.

Pripremio: Prof. dr. sc. HRVOJE KA㶏I㶎

Obrana Dubrovnika od agresora 6. prosinca 1991. g. na Dan sv. Nikole Nakon zauze㶛a Mo㶜iljskoga brda sa zapada (iznad Lozice) sredinom listopada 1991. te zaposjedanja Žarkovice 28. listopada s isto㶜noga prilaza Dubrovniku, gradska jezgra s Gružem i Lapadom nalazi se u obru㶜u, opkoljena od agresorske jugovojske. Po㶜etkom studenoga obru㶜 se još više steže, pa se Dubrovnik nalazi pod opsadom. Dana 7. studenoga JNA upu㶛uje poziv gra㶟anima Dubrovnika da bez odga㶟anja razoružaju hrvatske paravojne formacije s prijetnjom da 㶛e zapo㶜eti napad iz svih oružja na Grad i predgra㶟e... ... Srpski i crnogorski mediji intenzivno svijetom lansiraju neistine kako je zaustavljena ofenziva hrvatskih paravojnih jedinica na Prevlaku i sprije㶜ena daljnja topovska vatra na gradove u Boki kotorskoj te kako u sastavu tih paravojnih jedinica ima i stranih pla㶛enika... Gosp. Cyrus Vance, bivši ministar vanjskih poslova SAD-a, dobio je mandat da na 㶜elu izaslanstva Ujedninjenih naroda zaustavi oružane sukobe na prostoru bivše Jugoslavije, vjeruju㶛i Kadijevi㶛u da ima pozitivne i iskrene namjere u svezi s Dubrovnikom. ... 20. studenoga 1991. Cyrus Vance, znaju㶛i da je prilikom prvih demokratskih izbora na prostoru bivše Jugoslavije moja (odnosi se na autora knjige H. Ka㶜i㶛a, op. pisca teksta) izborna jedinica bila Dubrovnik i da sam na tom podru㶜ju stekao povjerenje i ve㶛 u prvome izbornome krugu bio izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru, zatražio je u Zagrebu sastanak sa mnom upravo u vrijeme zasjedanja Hrvatskoga sabora. Unaprijed nije bila najavljena tema sastanka, ali, kako sam u tom trenutku obnašao i dužnost predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora, nije bilo neuobi㶜ajeno da se sa inozemnim dužnosnicima sastajem bez prethodne najave teme razgovora.

Ipak sam bio iznena㶟en što nitko s naše strane ne može prisustvovati uz mene i što se inzistira da ja trebam biti sam prisutan s hrvatske strane...

232

... Nakon uvodne izmjene mišljenja o mogu㶛nostima prijekida neprijateljstava unato㶜 brojnim obostrano potpisanim primirjima koja se nisu poštivala... istaknuo sam da je potrebno u jednome od sljede㶛ih primirja precizno utvrditi obvezu da ni jedna od strana ne㶛e napredovati od crta na kojima se njezine snage nalaze u trenutku potpisa primirja. Naime, promatra㶜i Europske zajednice, koji su ve㶛 bili raspore㶟eni na terenu, mogli su utvrditi gdje se nalazi crta bojišnice, ali nisu mogli sa sigurnoš㶛u utvrditi tko krši primirje. ... Gosp. Vance želio je razgovarati o položaju u kojemu se Dubrovnik nalazi. Pošto je istaknuo da ne㶛e štedjeti svoje snage ni nastojanja da se zaustavi opsada Dubrovnika i nestanu opasnosti kojima je taj grad izložen zbog oružano nadmo㶛noga neprijatelja u okruženju, izri㶜ito je rekao da prenosi poruku i obvezu gosp. Kadijevi㶛a, komandanta JNA, da 㶛e prestati s napadima na Dubrovnik ako se iz Dubrovnika povuku pla㶛enici. Gosp.

Vance doslovno je upotrijebio izraz pla㶛enici (na engleskome jeziku mercenaries ). ... Ja sam odgovorio gosp. Vanceu da u Dubrovniku pla㶛enika nema rekavši: Mi na tom podru㶜ju imamo više ljudi i mladi㶛a spremnih za borbu u obrani svojih domova i Hrvatske nego što imamo oružja i cijevi. ... Me㶟utim je gosp. Vance nastavio i izri㶜ito napomenuo da na tom prostoru ima stranaca za koje se ne može re㶛i da brane svoje domove, nego su zbog ne㶜eg drugoga upu㶛eni amo. Zbog toga mi ne možemo negirati da na dubrova㶜kome podru㶜ju nema pla㶛enika.

Ja sam na to odgovorio kako priznajem da me㶟u braniteljima ima nekoliko stranih državljana, ali sam odmah spomenuo njihova imena zamolivši sve prisutne da mi vjeruju da govorim istinu.

Po㶜eo sam s dragovoljcem Zdenkom Bari㶜evi㶛em, koji je došao iz Finske, gdje je živio i gdje je bio oženjen i otac dvoje djece, koji je dobrovoljno stigao u Dubrovnik kada je saznao da je krajnji hrvatski jug napadnut od jugovojske... ... Spomenuo sam da sam siguran da stranih državljana koji su osje㶛ajima odani Hrvatskoj nema više od ukupno deset. Tom sam prilikom prisegnuo da

pla㶛enika nema.

Gosp. Vance pitao me odakle meni ti podatci. Na to sam mu odgovorio da sam svakoga dana više puta na radiotelefonskoj vezi s Dubrovnikom, razgovaram s velikim brojem ljudi iz Kriznoga stožera, a i s mnogim drugima koji su angažirani u obrani Grada. Gosp. Vance rekao je kako ne vjeruje da ja o tim pojedinostima razgovaram radiotelefonskom vezom jer mi mora biti poznato da se to može u eteru snimiti. Potom sam mu rekao da sam ve㶛 bio u Dubrovniku, koji je pod opsadom, te da sam bio sve do prvih crta obrane. Ali gosp. Vance napomenuo je kako nisam mogao pregledati i provjeriti sve ljude pod oružjem u Dubrovniku.

Kada sam shvatio da sve to nije dovoljno uvjerljivo, rekao sam gosp. Vanceu: Moj je sin u Dubrovniku na prvim crtama obrane. Pošao je iz Zagreba kao student dobrovoljac 4. listopada 1991. i stigao dolje preko Slovenije, Rijeke, Paga, Zadra, Splita, Metkovica i Stona, pa zatim morem preko Šipana. Nalazi se dolje ve㶛 dva mjeseca, ja sam ga ve㶛 sreo u Dubrovniku i budite uvjereni da on to㶜no zna i poznaje sve momke koji su na prvim crtama obrane.

Gosp. Vance bio je doista iznena㶟en i impresioniran mojom ispoviješ㶛u. Nakon razgovora upitao sam gosp. Marracka Gouldinga je li bilo primjereno i nisam li pogriješio što sam tako sentimentalno i osobno reagirao. Na to mi je gosp. Goulding doslovno uzvratio: Reagirali ste sasvim primjereno i dobro ste u㶜inili. Bilo j eto uvjerljivo objašnjenje .

Utjeha mi je bila da se nakon tog iskustva prestaje u svjetskoj javnosti vjerovati vijestima iz Beograda i Titograda da na strani Hrvatske u borbama sudjeluju strani pla㶛enici .

Pri kraju tog razgovora gosp. Vance me zapitao: Recite mi koliko ljudi sudjeluje u obrani Grada?

Odgovorio sam: Gosp. Vance, teško bi Vam bilo povjerovati kada bih Vam rekao to㶜an broj branitelja, ali morate znati da svi koji su fizi㶜ki sposobni

dolje u Gradu sudjeluju intenzivno i punim srcem u obrani Grada.

4. prosinca 1991. dobio sam iz Dubrovnika alarmantnu vijest da se agresorska vojska intenzivno pregrupira na svim obroncima s kojih se kontrolira golim okom stara jezgra Grada. Tako㶟er su me obavijestili da su upu㶛eni i tenkovi preko Brgata na Bosanku i Žarkovicu, ali i jedinice specijalno opremljenih vojnika za posebne ciljeve.

Pouzdaju㶛i se u uspostavljeno osobno poznanstvo s gosp. Vanceom, istu sam ve㶜er toga dana uspio dobiti gosp. Vancea na telefon te sam mu prenio posljednje vijesti s terena zamolivši ga da generalu Kadijevi㶛u prenese upozorenje da prestanu s napadima na Dubrovnik. On mi je odgovorio: Let me see what I can do. (Pustite me da vidim što mogu u㶜initi).

Ne znam sadržaj razgovora izme㶟u gosp. Vancea i Kadijevi㶛a, ali mi je ve㶛 sljede㶛ega dana bilo dojavljeno da je general Kadijevi㶛 rekao da Generalštab nije izdao zapovijed za napad na Dubrovnik i obvezao se da 㶛e dati nalog za pokretanje istrage.

Unato㶜 preuzetoj obvezi JNA i zapovjednika generala Kadijevi㶛a, u zoru 6. prosinca, na Dan sv.

Nikole, poduzimaju se ofenzivne operacije u pokušaju osvajanja tvr㶟ave Imperijal na Sr㶟u i artiljerijskom paljbom granatira se stara gradska jezgra Dubrovnika. Uspješan otpor branitelja odbacio je agresore, a istodobno uvelike podigao moral stanovništvu Grada.

Ostaje na savjesti generala Kadijevi㶛a da objasni je li pokušao sprije㶜iti posljednje ofenzive na Dubrovnik. On je još nekoliko tjedana bio na istome položaju, tijekom usvajanja Sporazuma o prekidu neprijateljstava potpisanoga u Sarajevu 2. sije㶜nja 1992., a to je bilo prvo primirje koje je Generalštab JNA poštovao. U Sarajevu se Kadijevi㶛 pokušavao opravdati za rušila㶜ki napad na Dan sv. Nikole na Dubrovnik objašnjavaju㶛i da su napade izvršile paravojne formacije, a ne redovite snage JNA.

233

VRIJEME KRIVOKLETNIKA

nisti㶜kog sustava, ali iz razli㶜itih se razloga opirao stvaranju novih država na tlu Europe.

4. lipnja 2006.

Propast komunisti㶜kog totalitarizma u Europi koncem 1980-ih i po㶜etkom 1990-ih imao je za posljedicu raspuštanje Varšavskog pakta i stvaranje novog demokratskog poretka u svijetu. Bipolarna podjela svijeta definitivno je ukinuta, a zemlje koje su Prof. dr. MIROSLAV TU佢MAN desetlje㶛ima živjele pod komunisti㶜kim režimom i terorom postale su sastavni dio demokratskoga svijeta. Bivše socijalisti㶜ke zemlje kro㶜ile su u svijet slobode kako na unutarnjem tako i na me㶟unarodnom planu slobodne da samostalno odlu㶜uju o svojoj sudbini u me㶟unarodnoj zajednici sukladno interesima svojeg nacionalnog i kulturnog identiteta, a na unutarnjem planu nastoje㶛i u što kra㶛em roku izgraditi pravedno društvo u kojem se poštuju individualna i kolektivna ljudska prava.

Propast komunisti㶜kog sustava iznenadio je demokratski svijet. Došao je brzo i neo㶜ekivano, tako da je prevrat koji se dogodio bio iznena㶟enje i za me㶟unarodnu zajednicu i za glavne aktere komunisti㶜kog režima, koji su podjednako nespremni do㶜ekali radikalne promjene me㶟unarodnog poretka. U brzim demokratskim promjenama koje su uslijedile, raspale su se i višenacionalne države Sovjetski savez, 㶏ehoslova㶜ka i Jugoslavija, jer su (mali) narodi u njihovu sastavu tako㶟er željeli pravo na punu slobodu: ne samo zaštitu i poštivanje individualnih ljudskih prava u novom demokratskom okruženju nego i pravo na kolektivnu slobodu, pravo na svoju državu i svoje mjesto u me㶟unarodnim organizacijama kako bi ravnopravno s drugim narodima odlu㶜ivali o svojoj sudbini.

Kao posljedica velikih demokratskih promjena koje su zahvatile Europu pod konac dvadesetog stolje㶛a nastalo je petnaestak novih država. Demokratski svijet oduševljeno je do㶜ekao krah komu234

Unato㶜 neslaganju s fragmentacijom politi㶜ke karte Europe, svijet nije mogao ne priznati nove države koje su u mirnoj i demokratskoj proceduri proglasile svoju samostalnost i suverenost. Politi㶜ke elite 㶏ehoslova㶜ke bile su spremne na dogovorni razlaz, a politi㶜ke elite SSSR-a pristale su dati izlaz republikama koje su proglasile suverenost i samostalnost.

Me㶟utim, to nije bio slu㶜aj s klju㶜nim 㶜imbenicima koji su kontrolirali režim socijalisti㶜ke Jugoslavije. Zato je došlo do kratkotrajnog rata u Sloveniji, brutalne agresije na Hrvatsku te rata u Bosni i Hercegovini. Svijet je bio užasnut i nespreman na 㶜injenicu da je rat, i to tako brutalan rat, ponovno mogu㶛 na tlu Europe. Me㶟unarodna javnost u pravilu nije razumjela ni razloge rata, a još manje razloge raspada Jugoslavije. Svijet nije znao, ili nije želio znati, kakvi su stvarni odnosi vladali u bivšoj Jugoslaviji, jer su bili zadovoljni sa slikom Jugoslavije kao uspješne tampon zone izme㶟u Istoka i Zapada. Sve nacionalne suprotnosti i povijesne proturje㶜nosti što su se desetlje㶛ima pa i stolje㶛ima slagale na tlu bivše Jugoslavije komunisti㶜ki je režim silom stavljao pod tepih, uz prešutnu suglasnost me㶟unarodne zajednice koja je bila gluha i slijepa na politi㶜ka zbivanja i me㶟unacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji. To je imalo za posljedicu pristanak na medijsku sliku o Jugoslaviji što ju je producirala službena propaganda. Nažalost, zna㶜ilo je i potpunu nespremnost me㶟unarodne zajednice na doga㶟aje koji su zapo㶜eli dolaskom Miloševi㶛a na politi㶜ku scenu koncem 1980-ih.

Rat što su ga JNA i velikosrpska politika nametnuli republikama koje su željele samostalnost dvostruko je iznenadio svijet. Prvo svojom brutalnoš㶛u, a drugo otkri㶛em da njihova slika o Jugoslaviji nije bila ni od kakve pomo㶛i za razumijevanje i prepoznavanje uzroka i razloga tome ratu. Kada se tome doda i 㶜injenica da su me㶟unarodni 㶜imbenici s podozrenjem gledali na stvaranje novih država u Europi, a ne kao na izvorno demokratsko pravo i šansu neslobodnih naroda na vlastitu slobodu i samostalnost, onda ne iznena㶟uje što je u ve㶛ini komentara i prikaza sukoba i rata na podru㶜ju bivše Jugoslavije odgovornost adresirana na pojedince, nacionalne i nacionalisti㶜ke lidere. Rijetko tko je novonastalu situaciju analizirao s povijesnog i

sociološkog stajališta, uvažavaju㶛i 㶜injenicu da Jugoslavija nikada nije egzistirala kao demokratska višenacionalna zajednica uskla㶟enih nacionalnih interesa. Jugoslaviju su razdirali proturje㶜ni nacionalni interesi naroda što su je tvorili i samo je politi㶜ki teror održavao na okupu i monarhisti㶜ku i komunisti㶜ku višenacionalnu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina bila je zrcalo socijalisti㶜ke Jugoslavije, funkcionirala je kao Jugoslavija u malom , tj. kao duboko podijeljeno društvo nedemokratsko iznutra, a s lažnom slikom o sebi prema van.

Vije㶛e sigurnosti UN-a formiralo je 1993. godine Me㶟unarodni kazneni sud za podru㶜je bivše Jugoslavije kao instrument nametanja mira na zara㶛enom podru㶜ju. Bez jasnog uvida klju㶜nih me㶟unarodnih 㶜imbenika o prirodi sukoba i suglasnosti o tome tko je agresor, a tko žrtva. Bez volje da se utvrde 㶜injenice i odgovornosti za doga㶟aje u širem politi㶜kom i povijesnom kontekstu. Bez snage i ovlasti da ICTY razmatra i u㶜inke i odgovornost me㶟unarodne zajednice za rješenja koja je nametala pod prijetnjom sankcija sukobljenim stranama.

sovo i Bosnu i Hercegovinu. Zato je ICTY dobio nalog da sve strane proglasi krivima, a razlike u krivnji odredi brojem optužnica i visinom kazni.

Stvaranje samostalne i suverene hrvatske države hrvatski je narod doživio kao ideološko i politi㶜ko osloba㶟anje od sedamdesetogodišnjeg velikosrp-

Glavna Haška tužiteljica CARLA DEL PONTE u Sarajevu

skog hegemonizma i pedesetogodišnjeg komunisti㶜kog totalitarizma. Pobjedama u Domovinskom ratu, nakon vojno-redarstvenih operacija kojima su oslobo㶟eni okupirani teritoriji Republike Hrvatske i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, hrvatski su gra㶟ani bili ispunjeni osje㶛ajem pobjede, slobode i ponosa kao rijetko koja generacija u hrvatskoj povijesti.

Zgrada Me㶟unarodnoga suda za ratne zlo㶜ine u Haagu

ICTY je po㶜eo djelovati nakon okon㶜anja ratnih sukoba, u okolnostima u kojima su me㶟unarodni 㶜imbenici zbog vlastitih suprotstavljenih interesa bili podjednako nesložni i oko prošlosti i oko budu㶛nosti novonastalih država na podru㶜ju bivše Jugoslavije, a složni jedino u tome da posredstvom ICTY-a osiguraju alibi svojoj neu㶜inkovitosti. ICTY je postao neprincipijelna batina u rukama me㶟unarodne zajednice, jer se MZ ni nakon prestanka rata nije mogla odlu㶜iti za trajno rješenje za Ko-

Me㶟utim, u prvim optužnicama podignutima protiv Hrvata hrvatsko politi㶜ko i vojno vodstvo, zaslužno kako za me㶟unarodno priznanje tako i za pobjede u Domovinskom ratu, optuženo je za me㶟unarodni sukob u Bosni i Hercegovini. Nakon 2000., tj. tek kada je Miloševi㶛 završio u Haagu s optužbom za zlo㶜ina㶜ki pothvat i zlo㶜ina㶜ku organizaciju, Haaško je tužiteljstvo po㶜elo dizati optužnice protiv hrvatskog politi㶜kog i vojnog vodstva tako㶟er s optužbom da je zlo㶜ina㶜ka organizacija koja je zlo㶜ina㶜kim pothvatima izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u oslobodila㶜kim operacijama u Domovinskom ratu i etni㶜ko 㶜iš㶛enje.

Kako je i zašto došlo do ovako sro㶜enih optužnica, tko je sve sudjelovao u njihovom artikuliranju, koje su sve trgovine , dogovori i pregovori prethodile njihovu objavljivanju, može biti predmetom posebnih istraživanja i raš㶜lambi. 㶏injenica jest da 235

su pisanju optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika pridonijeli mnogi me㶟unarodni akteri koji su utjecali na Haaško tužiteljstvo. Me㶟utim, sustavno su na pripremi tih optužnica radili i pojedinci i grupacije iz Hrvatske, 㶜esto u suradnji i koordinaciji s istomišljenicima iz Srbije i BiH. To samo po sebi ne bi bio problem da su njihovi napori bili usmjereni k utvr㶟ivanju istine. Nažalost, ve㶛ina je tih priloga ra㶟ena na njima zajedni㶜kim, propalim, ideološkim pozicijama jugoslavenske provenijencije koje su od udruženih jugosla-

nisti㶜ka ideologija ni Jugoslavija nisu mogli iza㶛i iz glava onih koji su se teška srca oprostili od Jugoslavije.) Posljedica toga je da se stvaraju novi ili obnavljaju stari mitovi i povijesne istine , koji se smatraju dokazanima iako ih nikada nitko nije dokazao. Stvorena su jaka potpuno opre㶜na uvjerenja i znanja o odre㶟enim zbivanjima, a da 㶜esto neka od strana nema ili 㶜ak javno govori kako joj nisu potrebni argumenti i 㶜injenice za ono što tvrdi i u što vjeruje. Nažalost, Haaško tužiteljstvo svoje optužnice 㶜esto potkrepljuje proizvodima

Predsjednik RH dr. FRANJO TU佢MAN i ministar obrane RH GOJKO ŠUŠAK

venskih u novim okolnostima prerasle u združene globalisti㶜ke inicijative.

S druge pak strane i u medijskom prostoru vodio se rat, navodno, niskog intenziteta koji je jednostranim prikazima doga㶟aja i 㶜injenica proizvodio stereotipe o odgovornosti za rat i po㶜injene zlo㶜ine. Informacijski rat u medijima postao je efikasno sredstvo bespoštedne politi㶜ke borbe opre㶜nih politi㶜kih i vrijednosnih orijentacija, ne samo demokratskih opcija koje su nastale nakon 1990. nego i nemalog broja onih koji su novom frazeologijom branili stajališta i uvjerenja na kojima je funkcionirala socijalisti㶜ka Jugoslavija. (Hrvatska je izašla iz socijalisti㶜ke Jugoslavije, ali ni komu236

tog informacijskog rata, pozivaju㶛i se na njih kao na dokaze i 㶜injenice, iako se naj㶜eš㶛e radi o o㶜itoj propagandi i planiranim dezinformacijama.

Odgovor na pitanje zašto sam se prihvatio posla na utvr㶟ivanju neistina i laži u svjedo㶜enju Stjepana Mesi㶛a, krunskoga svjedoka optužbe, formalno u slu㶜aju generala Blaški㶛a, a zapravo protiv prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tu㶟mana, zapravo je jednostavan. To nije bio moj izbor nego moja obveza. Obveza koju mi nitko nije nametnuo izvana, nego obveza koju sam prihvatio iz moralnih na㶜ela, a zbog više razloga koji bi svaki za sebe bio dostatan motiv za pisanje Vremena krivokletnika .

Zacijelo ne mogu zanemariti emocionalne i obiteljske razloge. Obvezu prema ocu i 㶜ovjeku kojeg mrtvog optužuju u Haagu, što je ve㶛 samo po sebi pravni presedan, kojeg njemu politi㶜ka oporba razapinje lažima i sotonizira mimo svake istine i dobroga ukusa, a njegova ga se stranka ne odri㶜e, ali ga se sprema braniti tek u nekim boljim vremenima. Obvezu prema majci i ostalim 㶜lanovima obitelji koji su u medijima izloženi bezbrojnim klevetama i lažima, prema poznatom komunisti㶜kom obrascu da su svi 㶜lanovi obitelji podjednako krivi i nema milosti prema obitelji glavnoga krivca. Obvezu prema prijateljima koji su završili s Haaškim optužnicama i u Haagu, a da nisu optuženi da su sami po㶜inili zlo㶜in ili da su naredili zlo㶜in, ve㶛 su krivi jer su bili dio zlo㶜ina㶜ke organizacije koju je vodio predsjednik Tu㶟man. Obvezu prema brojnih hrvatskim braniteljima i ljudima koji vjeruju u Prvoga hrvatskoga predsjednika i optužbu protiv njega doživljavaju kao napad na vlastito dostojanstvo i 㶜ast.

Zacijelo ne mogu zanemariti ni svoje osobno iskustvo i osobna saznanja iz Domovinskog rata.

Sudionik sam Domovinskog rata i sam sam dao svoj skromni osobni doprinos stvaranju hrvatske države. Stjecajem okolnosti radio sam na takvim

poslovima da sam imao objektivna saznanja i informacije o doga㶟ajima i 㶜injenicama, tako da sam mogao kako onda tako i danas razlikovati istine od laži, informacije od dezinformacija. Osim toga dobro sam poznavao ve㶛inu klju㶜nih ljudi u tom razdoblju, s nekima sam bio i prijatelj. Nisu mi ostali nepoznati ni me㶟unarodni predstavnici i njihovi stavovi. Po prirodi svog posla susretao sam se s predstavnicima niza zemlja te prenosio i primao poruke o doga㶟ajima o kojima svjedo㶜i i Mesi㶛. Prema tome, da je postojala dvostruka politika prema Bosni i Hercegovini, namjere i planovi agresije ili aneksije, odnosno dvostruka linija zapovijedanja , to bih po prirodi stvari ve㶛 tada morao znati, na temelju osobnog saznanja, rada i druženja s ljudima koji su donosili klju㶜ne odluke.

Emocionalni i obiteljski razlozi te osobno iskustvo i saznanja iz Domovinskog rata jesu dovoljni, ali nisu i dostatni razlozi za raš㶜lambu i pisanje o neistinama i lažima iznijetim u Haagu. Emocionalno i empirijsko iskustvo dalo mi je poriv i gra㶟u za moj teorijski interes. Naime, ve㶛 niz godina bavim se istraživanjem oblikovanja i funkcioniranja javnoga znanja. Op㶛a je predodžba da bi javno znanje trebalo biti istinito znanje. 㶏injenica je da smo suo㶜eni s naporima da neistine, laži i stereotipi o Domovinskom ratu i o muslimansko-hrvatskom

KNIN 1995., predsjednik RH dr. FRANJO TU佢MAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK s hrvatskim generalima

237

ratu, a ne istina, zauzmu ne samo periferiju nego i središnje mjesto u javnome znanju. Neistine i laži mogu biti efikasno sredstvo za postizanje razli㶜itih ciljeva. Me㶟utim kada laž, maliciozna laž, zadire u pravo drugoga, dostojanstvo ljudi i naroda, ona ima za posljedicu nepravdu i nasilje nad ljudskim sudbinama.

izgovor jednom krugu intelektualaca od odgovornosti da se ne bore za istinu; na㶜ela što im u moralnom smislu osigurava alibi da javno budu dobri poslušnici vladaju㶛eg politi㶜kog sustava, a privatno oporbenjaci, dok ih u stru㶜nom smislu to na㶜elo pretvara u podobne tehni㶜are poželjnog znanja.

Vrijeme krivokletnika napisano je kako bi se utvrdila istina, razobli㶜ila laž, kako bi se pomoglo da javnost i Sud u Haagu pomo㶛u iznijetih dokaza i 㶜injenica uvide da su general Tihomir Blaški㶛 i Dario Kordi㶛 osu㶟eni i na temelju lažnog Mesi㶛eva svjedo㶜enja te da se sprije㶜i da jedno neistinito svjedo㶜enje bude korišteno u novim procesima protiv hrvatskih dužnosnika. Ako ova knjiga pomogne u tome, ona je ispunila svoju svrhu. Me㶟utim, ona nije pisana ni kao povijesna, politološka, pravna knjiga ili pak publicistika.

Ovaj je rad u svojoj biti istraživanje o tome kako laži postaju sastavni dio nepravednih presuda, ali i dio javnoga znanja te kako pravodobno prezentirane, 㶜ak i banalne laži u informacijsko doba imaju za posljedicu jednima osigurati visoke politi㶜ke nagrade, drugima dugogodišnje zatvorske kazne, a tre㶛ima, tj. javnosti name㶛u stereotipe kojima se cijela nacija nadzire i drži u poslušnosti pomo㶛u pogrešnih informacija i dezinformacija. Ako istina ne bude odgovor na laž, onda laž može iznova postati izvorom novoga nasilja, novih nepravdi i novoga zla.

Ona jest i povijesno i politološki i pravno relevantna jer ne polazi od na㶜ela vremenske distance , odnosno povijesne distance , na㶜ela što je samo

Prof. dr. MIROSLAV TU佢MAN

238

Iz predgovora knjizi Vrijeme krivokletnika Prof. dr. MIROSLAVA TU佢MANA

GOTOVINA NIJE KRIV Dr. Payam Akhavan, odvjetnik 23. listopada 2006.

Može biti da zbog toga što nismo naviknuti na razumijevanje i potporu stranaca hrvatskoj borbi teško možemo shvatiti zašto neki stranac, koji je donedavno kao savjetnik Haaškoga tužiteljstva proganjao Dr. PAYAM AKHAVAN hrvatske bojovnike, danas brani najvišega hrvatskoga 㶜asnika. Zato ne iznena㶟uje da Hrvate zanima zašto je dr. Payam Akhavan prihvatio ulogu branitelja generala Gotovine.

Od 1994. do 2000. godine dr. Akhavan bio je prvi pravni savjetnik Tužiteljstva Me㶟unarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Nakon toga obnašao je dužnost izvanrednoga savjetnika pri Ujedinjenim narodima za Kambodžu, Gvatemalu, Isto㶜ni Timor i Ruandu. Autor je glavnih izvješ㶛a o ulozi izvanrednoga savjetnika i ulozi UN-a u sprje㶜avanju genocida. Imenovan je za gostuju㶛ega profesora na Sveu㶜ilištu u Torontu, Sveu㶜ilištu Yale te na Sveu㶜ilištu Leiden u Nizozemskoj. Autor je mnogobrojnih studija iz me㶟unarodnoga i humanitarnoga prava u vode㶛im znanstvenim publikacijama i, me㶟u ostalim, izabran je da kao mladi svjetski lider zastupa Svjetski gospodarski forum u Davosu 2006. godine. Nedavno je dr. Akhavan postao tre㶛im 㶜lanom braniteljskoga tima generala Gotovine.

- Nekoliko godina obavljao sam dužnost savjetnika Tužiteljstva i stru㶜njak sam za me㶟unarodni humanitarni zakon ili ratni zakon. Profesor sam na Sveu㶜ilištu McGill, gdje predajem humanitarni zakon i ratni zakon. Dakle, stru㶜nost koju donosim svodi se na razumijevanje i interpretaciju normi, prava i zakona u ratovanju. A pitanje, u svezi s generalom Gotovinom i akcijom Oluja , jest - u kojoj se mjeri akcija Oluja , djelomi㶜no ili u potpunosti, kvalificira kao kriminalna inicijativa za po㶜injenje ratnih zlo㶜ina i zlo㶜ina protiv 㶜ovje㶜nosti. Koji se standardi tu primjenjuju?

Prema mojoj procjeni humanitarni se zakon mora gledati kroz prizmu ratne zbilje. Drugim rije㶜ima, što je umjesno o㶜ekivati od vojnoga zapovjednika da u㶜ini u sli㶜noj situaciji u kojoj je bio general Gotovina. Humanitarni zakon nije nikakva pravna utopija. Rat donosi ubijanje i razaranje. To je žalosna 㶜injenica. Dakle, na akciju Oluja , na napad na Knin i sve vojne aktivnosti koje su poduzete u nastojanju da se ispuni legitimna hrvatska želja za povratkom Krajine, mora se gledati kroz prizmu ratnoga zakona i pitati: Nije li bilo opravdano i zakonito poduzeti vojnu akciju? Nije li bilo opravdano upotrijebiti topništvo za uništenje srpskih vojnih zdanja u Kninu? Je li ratni zlo㶜in ako zbog straha od bombardiranja velik broj civila napusti glavna naselja i pobjegne? Za mene odgovor na sve to jest: NE! Cilj akcije Oluja nikako nije bilo masovno iseljenje Srba iz Krajine, ali je bio nesretna i neizbježna posljedica te vrste vojne akcije. Ne može se o㶜ekivati od vojnih zapovjednika na bojištima da ne uporabe topništvo i da u postizanju svoga cilja ne unište neprijateljska zdanja. Zato smatram da je klju㶜no u ovom slu㶜aju razumjeti da, ako preokrenemo humanitarni zakon u pravnu utopiju, koja ima posve nerealna o㶜ekivanja od vojnih zapovjednika, nanosimo veliku štetu humanitarnome zakonu jer poru㶜ujemo vojnim zapovjednicima kao što je general Gotovina, koji su profesionalni i imaju najpoštenije namjere, da bez obzira koliko se oni trudili - nije bitno! Bez obzira koliko se trudili da zaštite civile, još su uvijek odgovorni! Ali humanitarni zakon ima dužnost razlikovati dobre borce od loših, a ne kriminalizirati rat.

Na upit o naglome prijelazu iz Tužiteljstva u Obranu dr. Akhavan je rekao: Ne bih rekao da je to bio nagli prijelaz. Ured tužitelja napustio sam još 2000. godine i vrlo sam pažljivo donio odluku da pri㶟em odvjetni㶜kome timu generala Gotovine. Za mene je vrlo bitna nepristrana i pravedna podjela pravde, stoga je svakom optuženiku potrebno osigurati jaku i dobru obranu. Ali obranu generala Gotovine prihvatio sam ponajviše zbog izvanrednih okolnosti njegova slu㶜aja. U suprotnom me ne bi zanimala uloga odvjetnika. Vjerujem da je general Gotovina pogrešno optužen. Isto tako vjerujem da je on u㶜inio veliku uslugu me㶟unarodnoj zajednici jer je u biti omogu㶛io sklapanje Daytonskoga sporazuma promjenom omjera vojnih snaga, nešto što je me㶟unarodna zajednica odbijala u㶜initi.

239

I ne postoji ništa u dokaznome materijalu koje je Tužiteljstvo podnijelo, baš ništa ne postoji što govori da je general Gotovina kriv za ratne zlo㶜ine, osim ako se prihvati neka slaba teorija o kaznenoj odgovornosti po kojoj bi svaki vojni zapovjednik bio odgovoran za svaki zlo㶜in po㶜injen u nepreglednome opsegu vojne operacije, uklju㶜uju㶛i desetke tisu㶛a boraca. Stoga je za mene Gotovinina nevinost stvar na㶜ela. Smatram svojom dužnoš㶛u braniti ga ne samo zbog velike uloge koju je imao u privo㶟enju rata na podru㶜ju bivše Jugoslavije kraju nego i u okon㶜anju svih užasnih zlodjela etni㶜koga 㶜iš㶛enja.

- Mislim da moramo biti u tijeku doga㶟aja kako bismo bolje razumjeli kulturu i politiku, trebamo

Vojno-redarstvena akcija Oluja 1995. godine - Kostajnica

znati gdje je Knin, gdje je Krajina, koja je bila uloga UNPROFOR-a i zašto su Hrvati bili oja㶟eni ulogom UN-a, koja se svodila na nijemo promatranje etni㶜koga 㶜iš㶛enja i osvajanja hrvatskoga teritorija od srpske vojske; kakav je bio omjer vojnih snaga; što su ljudi mislili, zašto su bježali Srbi iz Krajine prije negoli je i jedan hrvatski borac stigao u Krajinu; mora se upoznati psiha onih koji su na bilo koji na㶜in bili umiješani u etni㶜ko 㶜iš㶛enje stotine tisu㶛a Hrvata. Zato vjerujem da je klju㶜no stati na zemlju kako bismo bolje razumjeli okolnosti i situaciju ne samo na papiru nego i na terenu, u stvarnome svijetu, i potom to unijeti u obranu.

Mislim da 㶛e moja iskustva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osobito rasvijetliti doga㶟aje prije akcije Oluja koje 㶛u iznijeti pred Sud. - Nisam osobno poznavao generala Gotovinu. Ali, naravno, znao sam za njega i njegov ugled jer sam pratio doga㶟aje oko akcije Oluja s velikim zanimanjem. Moj kolega Greg Kehoe, s kojim sam 240

radio na Blaški㶛evu slu㶜aju, nagovorio me da se pridružim braniteljskome timu.

- Mislim da moramo razlikovati Tužiteljstvo od Suda. To nije isto. Tužiteljstvo donosi optužbe protiv generala Gotovine. Ali na Sudu je da objektivno podijeli pravdu ili usvoji pravni zaklju㶜ak - je li Tužiteljstvo dokazalo optužbe. Dakle, sama 㶜injenica da je Tužiteljstvo podnijelo optužbe protiv generala Gotovine ne zna㶜i da je Sud donio takav zaklju㶜ak.

- Druga je to㶜ka struktura optužbe, za koju vjerujem da je problemati㶜na. I smatram da je to glavna slabost optužbe, jer optužba želi dokazati ideju da je akcija Oluja kazneno djelo budu㶛i da joj je glavni cilj bio etni㶜ko 㶜iš㶛enje Srba iz Krajine. Ne vjerujem da je optužba tako jednostavna te da pokušava samo dokazati da je akcija Oluja kazneno djelo. Postoje teorije da je glavni cilj akcije bio etni㶜ko 㶜iš㶛enje, ali ne vjerujem da te teorije mogu pro㶛i temeljito ispitivanje. Nema nikakve stvarne osnove za tvrdnju da akcija Oluja nije bila opravdana, legitimna vojna operacija i stoga vjerujem da 㶛e general Gotovina biti oslobo㶟en svih optužbi. Nema ništa u podnesenome dokaznome materijalu što bi dovelo do zaklju㶜ka da je kriv.

- Opet, vra㶛aju㶛i se na ono što sam rekao prije o tome da je cilj humanitarnoga zakona razlu㶜iti dobre i loše borce, razlu㶜iti opravdanu uporabu

Hrvatska vojska u Kninu nakon završetka Oluje , 1995.

sile, kao što je u ovom slu㶜aju hrvatska uspostava vlasti na vlastitome teritoriju, i neopravdanu uporabu sile, primjerice, u svrhu etni㶜koga 㶜iš㶛enja. Iz podataka znamo da je velika ve㶛ina Srba ve㶛 bila napustila Knin. To se zna iz izvješ㶛a UN-a, vojnih

promatra㶜a i mirovne misije. I znamo da je velika ve㶛ina njih napustila Krajinu prije negoli su stigli pripadnici hrvatskih oružanih snaga.

Akcija Oluja - Hrvatska Kostajnica 1995.

- Neprihvatljivo je re㶛i da je cilj akcije Oluja bilo etni㶜ko 㶜iš㶛enje, osim ako kažemo da je svakoj vojnoj akciji koja uklju㶜uje oružani sukob i vatru u namjeri da oslabi neprijatelja i zauzme teritorij cilj teroriziranje civilnoga stanovništva, jer 㶛e se civilno stanovništvo iz straha razbježati. Mislim da je takvo razmišljanje posve nerealno, izvan svih realnosti rata, te da 㶛e u sudskome postupku postati jasno da je general Gotovina, u okviru svojih sposobnosti i sa snagama, sredstvima i tehnologijom koja mu je bila na raspolaganju, vodio posve umjeren i opravdan rat u skladu s humanitarnim pravom. 㶏injenica da je veliki broj srpskoga civilnoga stanovništva napustio Krajinu ne može biti kazneno djelo po me㶟unarodnome zakonu ili zlo㶜in koji bi se mogao pripisati generalu Gotovini.

- Vjerujem da iz prakti㶜nih razloga, suprotno pravnome aspektu, Me㶟unarodni kazneni sud (ICTY) ne㶛e podizati nove optužbe protiv osoba koje su sudjelovale u akciji Oluja ili druge optužbe jednostavno stoga što je Vije㶛e sigurnosti UN-a zatražilo da ICTY uskoro privede kraju sve zapo㶜ete postupke. Moje je mišljenje da ne㶛e biti novih optužbi. Bio bih vrlo iznena㶟en ako bi ih bilo. Ali zakonski Tužiteljstvo nije sprije㶜eno u donošenju takvih optužbi. Ipak iz prakti㶜nih razloga vjerujem da toga ne㶛e biti. Ako general Gotovina bude oslobo㶟en, uvjeren sam da 㶛e to imati velike posljedice na ocjenu punopravnosti Oluje i na to kako 㶛e biti upisana u povijesne knjige. Vjerujem da bi bilo nerealno sugerirati da je obrambena operacija Oluja bila zlo㶜in, jer bi to zna㶜ilo da je svaka vojna operacija zlo㶜ina㶜ka operacija. To bi onda

zna㶜ilo da, ako je nemogu㶛e voditi potpuno 㶜istu i sterilnu vojnu operaciju u kojoj nema civilnih žrtava ni nehoti㶜noga razaranja civilnih gra㶟evina, svi sudionici u vojnim operacijama postaju ratni zlo㶜inci. Ne mogu se sjetiti ni jedne vojne akcije, pa 㶜ak ni onih koje je vodio NATO koriste㶛i se najsavršenijom tehnologijom, u kojoj nije bilo nehoti㶜nih civilnih žrtava, nehoti㶜noga uništenja civilnih gra㶟evina i u kojima veliki broj civilnoga stanovništva nije napustio zone borbenoga djelovanja.

Obrana generala Gotovine ujedno je borba za 㶜ast Domovinskoga rata i 㶜ast Hrvatske, no nije ovdje samo to posrijedi. Posrijedi je pravo Hrvatske da u svoj ustavnopravni poredak vrati okupirano podru㶜je - nezakonitu, paramilitarnu državu, tzv. Srpsku Republiku Krajinu, stvorenu etni㶜kim 㶜iš㶛enjem, ali je tu i mnogo šire pitanje zaštite ratnoga prava. Nije rije㶜 ovdje samo o pravu Hrvatske na vojnu operaciju, nego o poruci generalima i brani-

Hrvatski vojnici u vojno-redarstvenoj akciji Oluja na podru㶜ju Knina, 1995.

teljima širom svijeta da 㶛e, ako sudjeluju u vojnim operacijama s najboljim i najpoštenijim namjerama i s razumnim nastojanjem da se pridržavaju humanitarnoga prava, biti oslobo㶟eni. Poruka bi morala biti da ne㶛e ni biti optuženi. I da ih se ne㶛e okriviti. Vjerujem da je to važno za budu㶛nost humanitarnoga prava i kao povijesno svjedo㶜anstvo za hrvatski narod i operaciju Oluja .

- Nažalost, 㶜injenica je da je me㶟unarodno pravo još u za㶜etcima. Kad sam prišao Sudu za Jugoslaviju, bio sam iznena㶟en što je uop㶛e osnovan ad 241

hoc sud . Moramo se prisjetiti da od Nuernberga do ovog suda ni jedna osoba nije odgovarala pred me㶟unarodnim vije㶛em sigurnosti, a od tada smo svjedo㶜ili osnivanju Suda za Jugoslaviju, Suda za Ruandu, Me㶟unarodnoga kaznenoga suda, Specijalnoga suda za Siera Leone... To su tek po㶜etci, to su klice univerzalnoga me㶟unarodnoga kaznenoga prava. 㶏injenica je da se zakon primjenjuje više na slabe nego na mo㶛ne. To ne želimo, ali moralo se od nekamo po㶜eti u㶜vrš㶛ivati te ustanove i gurati ih prema univerzalnijoj primjeni zakona. Rekavši to, vjerujem da živimo u svijetu u kojemu su zemlje me㶟usobno ovisne i u kojemu ni najsnažnije države ne mogu ostati potpuno ravnodušne na posljedice svojih postupaka. To se vidi, primjerice, u slu㶜aju SAD-a; gubitak njihova ugleda zbog Iraka i Zaljeva Guantanamo uvelike je oslabio njihov utjecaj u svijetu. Poljuljan je i sam legimititet Sjedinjenih Ameri㶜kih Država. Možda ne postoji me㶟unarodni sud koji 㶛e suditi odgovornima i možda 㶛e ameri㶜ki sudovi kazniti samo prekršitelje na nižim položajima, umjesto onih na višim položajima, koji su više odgovorni, ali, kada govorimo o me㶟unarodnome sudu, nije rije㶜 samo o osudi nego i o punopravnosti, a punopravnost je važan dio kontinuiteta dugoro㶜ne mo㶛i država kao što je SAD. - U slu㶜aju generala Gotovine o㶜ekujem dugu i tešku bitku braniteljskoga tima. Pripremamo vatrenu obranu u kojoj 㶛emo pobiti svaki, pa i najmanji dokaz i ne㶛emo štedjeti truda ni napora da doka-

General ANTE GOTOVINA na Sudu u Haagu

žemo Sudu nevinost generala Gotovine. Možda se ne㶛e 㶜initi dobrim što se neko vrijeme skrivao, ali ne mislim da 㶛e Sud donijeti svoju presudu na ra㶜un toga. Kona㶜no, pravo 㶛e pitanje biti: postoji li dovoljan dokaz za optužbe protiv generala Gotovine I 㶜ine li ti dokazi zlo㶜in? Zato nisam iznimno zabrinut zbog 㶜injenice što je neko vrijeme bio bjegunac. Nadam se da 㶛e posljedice djelovanja Me㶟unarodnoga kaznenoga suda (ICTY) biti, ne samo u Hrvatskoj nego u me㶟unarodnoj zajednici ,poticaj za poštivanje zakona.

- Mislim da bi me㶟unarodni sudovi trebali biti osnovani gdje god državni sudovi ne mogu ili nisu spremni suditi optuženima. To je osnovni model me㶟unarodnoga kaznenoga suda. Vjerujem da postoje prednosti vo㶟enja procesa u zemlji gdje je kazneno djelo po㶜injeno, jer omogu㶛uje ljudima odre㶟eni udjel u postupku i bolje je da se ljudi suo㶜e sa svojom prošloš㶛u. Dakle, slažem se da bi postojale prednosti da je ovo su㶟enje u Hrvatskoj.

Ali, s obzirom na okolnosti, to nije mogu㶛e. Mislim da Sud želi kontrolirati važnije slu㶜ajeve. Ali se slažem da je bolje da se postupak vodi pred državnim sudom gdje je god to mogu㶛e.

- Želio bih poru㶜iti svima da ne gube vjeru u Me㶟unarodni kazneni sud (ICTY) i njegovu sposobnost da donese nepristranu, pravednu presudu u ovome slu㶜aju. Isto tako, braniteljski tim ne㶛e štedjeti napora kako bi dokazao nevinost generala Gotovine. Nadam se da 㶛e njegovim osloba㶟anjem i okon㶜anjem sudskih postupaka pred ICTY-jem završiti jedno teško i žalosno poglavlje hrvatske povijesti i zapo㶜eti put prema puno boljoj budu㶛nosti. Imao sam 㶜ast boraviti šest mjeseci u Zagrebu na Mlinovima tijekom rata i proputovao sam zemlju od Vukovara do Knina i od Zagreba do Pule. Stekao sam prijatelje u razli㶜itim krugovima hrvatskoga društva i mogu re㶛i da sam presretan što se hrvatski narod izvukao iz tragi㶜noga poglavlja svoje povijesti. Nadam se da 㶛e i Me㶟unarodni kazneni sud postati daleka uspomena, ali ona koja 㶛e dovesti do istine i zakona i pomo㶛i okon㶜ati ta nesretna vremena.

Dr. Payan Akhavan Izvor: http://amac.hrvati-amac.com

242

PETER GALBRAITH: Tu㶟man je bio snažan vo㶟a Iz razgovora za nekoliko hrvatskih medija.

(HRT, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija 2011.)

12. 11. 1995. - Kao ameri㶜ki veleposlanik u Zagrebu Galbraith je natjerao Hrvate i Srbe da prihvate njegov Erdutski sporazum koji je osigurao miran povratak isto㶜ne Slavonije u državni sastav Republike Hrvatske.

PETER GALBRAITH, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj 1993. - 1998.

Tadašnjoj hrvatskoj Vladi nisu se svi㶟ale odredbe Erdutskoga sporazuma koje su se odnosile na prijelazno razdoblje prilikom predaje vlasti, uklju㶜enost Ujedinjenih naroda, a posebno im nisu odgovarale odredbe koje su štitile prava srpskoga stanovništva i prava svih hrvatskih državljana na povratak njihovim ku㶛ama. Razumije se da su podržavali povratak Hrvata u isto㶜nu Slavoniju, ali nije im se svidio onaj dio koji je osiguravao povratak Srba.

- Tu㶟man je bio snažan vo㶟a. Sa strateškoga gledišta, znao je što želi i, uglavnom, kako to i posti㶛i. Osim toga, okružio se sposobnim suradnicima kao što su bili Mate Grani㶛, Hrvoje Šarini㶛, Gojko Šušak i Ivo Sanader, kao i pametnim ekonomskim stru㶜njacima, kojima je prepustio odlu㶜ivanje u njihovim resorima. U tome je bio ispred Slobodana Miloševi㶛a, koji nije imao viziju, a jedini surad-

nik kojemu je vjerovao bio je Milan Milutinovi㶛.

Tu㶟manov problem bila je želja za stvaranjem etni㶜ki homogene Hrvatske u kojoj bi živjelo vrlo malo Srba, uz proširenje na dijelove BiH, a istodobno je želio biti saveznik Zapada i Amerike. Nikada nije razumio da su te dvije ideje nespojive jer Amerika nikada ne㶛e biti saveznik s djeliteljima Bosne i Hercegovine.

15 godina poslije - Danas, gledaju㶛i kroz hotelski prozor, sve je višemanje isto, ali Hrvatska danas i nekada dva su vrlo razli㶜ita mjesta. Kada sam zapo㶜eo pregovore koji su doveli do Erdutskoga sporazuma, Oluja je tek bila završila, a u BiH još su se uvijek vodile ratne operacije. U hrvatskoj vlasti postojala je snažna nacionalisti㶜ka grupacija predvo㶟ena predsjednikom Tu㶟manom i ljudima iz njegova okruženja.

Ve㶛ina ih je bila za vojnu akciju u isto㶜noj Slavoniji, ali bili su pragmati㶜ni, znali su kako ih Amerika ne bi podržala i zato nisu htjeli riskirati. Bili su to vrlo frustriraju㶛i pregovori, ali lijepo je vidjeti Hrvatsku kao demokratsku i modernu državu, koja svojom voljom štiti ljudska prava.

Erdutski sporazum pridonio je velikim doga㶟ajima - dirnulo me da se danas predsjednik Srbije Tadi㶛 ispri㶜ava na Ov㶜ari, a Hrvati prihva㶛aju njegovu ispriku. Prisjetio sam se kako sam 28. lipnja 1993. kao ameri㶜ki veleposlanik došao u Hrvatsku, a ve㶛 sam 5. srpnja posjetio Vukovar. Pitali su me zbog 㶜ega sam otišao i odgovorio sam: Ja sam veleposlanik u Hrvatskoj, a Vukovar je u Hrvatskoj.

Pamtim dolazak na Ov㶜aru, koja je bila prepuna sme㶛a, a okolo su se nalazile svinje. Mislim da je Erdutski sporazum pridonio i velikome doga㶟aju poput nedavne Tadi㶛eve isprike u Vukovaru.

Erdutski je sprazum prva UN-ova akcija u povijesti u kojoj je teritorij vra㶛en jednoj strani u sukobu, a da pripadnici one druge strane potom nisu napustili taj teritorij.

O zabrani zauzimanja Banje Luke

Predsjednik TU佢MAN i ministar obrane GOJKO ŠUŠAK s generalima GOTOVINOM i ADEMIJEM u Kninu 1995.

Osnovni razlog zbog kojega je Clintonova administracija odlu㶜ila zabraniti hrvatskim i bošnja㶜kim snagama zauze㶛e Banje Luke i uništenje Republike Srpske bio je humanitarni. Izbjeglice iz Banje Luke i Krajine izazvale bi kaos bježe㶛i prema Br㶜kom, a znali smo da hrvatske vlasti nakon Oluje 243

Hrvatska vojska u akciji Oluja 1995. godine

nisu zaštitile preostalo stanovništvo ni sprije㶜ile masovno paljenje sela. Da se to nije dogodilo, možda bi povijest izgledala druga㶜ije i možda bismo dopustili zauzimanje Banje Luke. Ni danas nisam siguran koja je odluka bolja. Moglo se dogoditi humanitarna katastrofa, ali tada bi bili uništeni fašisti kao što su Radovan Karadži㶛 i Ratko Mladi㶛, kao što je 1945. vojno i politi㶜ki uništena nacisti㶜ka Njema㶜ka.

Hrvatsku smo spasili od dodatne štete Vožnja na traktoru sa srpskim izbjeglicama bila je zabavno iskustvo, iako mnogi nisu razumjeli kako je rije㶜 bila o postupku koji je išao u prilog Hrvatima, a ne Srbima. Hrvatska je izborila veliku vojnu pobjedu, a Amerika se nije usprotivila Oluji . Da su Sjedinjene Države rekle kako ne žele pokretanje Oluje , onda te operacije ne bi ni bilo, kao što u jesen 1994. Tu㶟manu nismo dali zeleno svjetlo kada je zbog srpskih napada na Biha㶛 namjeravao pokrenuti operaciju sli㶜nih razmjera. Kada je pokrenuta Oluja , osobno sam Tu㶟mana upozorio kako je potrebno zaštititi civile, ali hrvatska strana to nije u㶜unila. U jednome trenutku u okolici Siska našlo se 40.000 srpskih izbjeglica, koje su, unato㶜 dogovoru, Hrvati napadali, a neke i ubili, iako je rije㶜 uglavnom bila o ženama i djeci koji nisu ništa skrivili. Shvatio sam kako postoji golema opasnost da do㶟e do krvoproli㶛a, koje bi definitivno kompromitiralo Hrvate, a u politi㶜kome pogledu vjerojatno onemogu㶛ilo reintegraciju isto㶜ne Slavonije.

Tu㶟manu sam rekao: Ako ne zaštitite izbjeglice, pridružit 㶛u se konvoju, a vidjet 㶛ete kakve 㶛e biti posljedice ako se nešto dogodi ameri㶜kom veleposlaniku. Naravno, potom su Hrvati zaštitili konvoj i na svakih nekoliko metara postavili policijske patrole.

244

Tu㶟man je bio veoma ljut, ali to je bila njegova tipi㶜na reakcija. Tu㶟man bi uvijek najprije ljutito reagirao, a onda u㶜inio što smo tražili, 㶜ak i kada mu se to nije svi㶟alo. Osigurao je policijsku zaštitu za Srbe koji su odlazili s Banije, iako je u blizini bilo mnogo Hrvata koji su vrije㶟ali ljude u izbjegli㶜koj koloni. U to vrijeme bio sam popularan u Hrvatskoj i kada su me Hrvati vidjeli na traktoru, po㶜eli su me dozivati Peter, Peter , premda im uop㶛e nije bilo jasno što radim. Bila je to smiješna situacija, ali postigli smo cilj i tako zaštitili žene i djecu, a Hrvatsku spasili od dodatne štete.

O su㶟enju hrvatskim generalima u Haagu Hrvati moraju nešto znati. Ono što su u㶜inili bez presedana je jer su pobijedili u ratu, a svejedno su izru㶜ili svoje generale. Sjedinjene Ameri㶜ke Države to, primjerice, nikada ne bi u㶜inile. Ali to je samo potvrda koliko se Hrvatska promijenila od vremena predsjednika Franje Tu㶟mana. Pretvorila se u demokratsku državu u kojoj postoji vladavina prava - rekao je Galbraith i dodao kako je Hrvatska postala suvremeno demokratsko društvo.

O Oluji

PETER GALBRAITH, kao svjedok na me㶟unarodnom sudu u Haagu, 25. i 26. 6. 2003.

Etni㶜koga 㶜iš㶛enja nije bilo jer vojska nije nikoga protjerala, stanovništvo je samo pobjeglo. Možda su imali opravdan razlog, ali teritorij su napustili prije dolaska hrvatskih vojnih snaga.

Tužiteljstvo se oslanjalo na Brijunski sastanak, kojim su željeli dokazati kako je postojala namjera trajnoga progona Srba s podru㶜ja Krajine. U prilog im je išlo to što je Tu㶟man više puta upozoren da pazi na civile, ali svejedno je dopustio da se dogode ubojstva, palež i plja㶜ka. Upravo to smatram

najve㶛om mrljom cijele akcije, kojoj je 1. kolovoza zeleno svjetlo dao i SAD. Kazali smo da razumijemo potrebu operacije i kako joj se ne protivimo jer je njezin cilj bio i spas Biha㶛a, koji se nalazio pod opsadom Srba iz Krajina, ali i bosanskih Srba koji su po㶜inili zlo㶜ine u Srebrenici. Baš sam zato upozorio Tu㶟mana da mora zaštititi civile.

Srpske vo㶟e iz tzv. Krajine za sve su morali pitati Beograd

pitanje mirovina rješavati Zagreb. Ne㶛e biti problem snizimo li stupanj autonomije , rekao sam.

PETER GALBRAITH, veleposlanik SAD-a, kod predsjednika RH dr. FRANJE TU佢MANA

Kao svjedok na su㶟enju Miloševi㶛u Bilo mi je jasno, kao i gotovo svim me㶟unarodnim posrednicima, da je za svako mirovno rješenje klju㶜no to što Srbi iz Krajine ne donose nikakve važne odluke bez Miloševi㶛eva dopuštenja... Nadalje, tzv. RSK sama je po sebi ovisna o Srbiji, Vlada Srbije ili Jugoslavije ispla㶛ivala je pla㶛e vojsci krajinskih Srba, a mislim i drugim dužnosnicima, uklju㶜uju㶛i policiju. To je jedno posve osiromašeno podru㶜je koje uop㶛e ne bi moglo postojati na razini na kojoj je postojalo bez financijske potpore iz Srbije. I, doista, kada je vojska RSK pretrpjela poraz u svibnju 1995. godine i kada je Marti㶛 ispalio rakete na Zagreb, upravo je Srbija bila ta koja je promijenila osobu na 㶜elu vojske RSK, odnosno postavila novoga vojnoga zapovjednika.

Plan Z-4 bio je velikodušan sporazum koji je davao krajinskim Srbima gotovo potpunu neovisnost u vladanju njihovim podru㶜jem na teritoriju Hrvatske, gdje je, prema popisu iz 1991., bilo ve㶛insko srpsko stanovništvo, tako da je to doista bio velikodušan prijedlog. Usput budi re㶜eno, vo㶟u Krajine Babi㶛a zabrinjavalo je što 㶛e Krajina, postane li srpskom autonomnom pokrajinom, morati osiguravati mirovine, pa se ponadao da 㶛e

Za pripremu operacije Oluja saznao sam 21. srpnja 1995. ili u to vrijeme. Povod za akciju bio je taj što su krajinski i bosanski Srbi zajedni㶜ki napali enklavu Biha㶛a. To se dogodilo ubrzo nakon napada na Srebrenicu, koji je odnio sedam tisu㶛a života, a nastavljao se napad na enklavu Žepe. Hrvati su bili zabrinuti da 㶛e se, padne li Biha㶛, pogoršati njihova strateška pozicija, tako㶟er su se plašili da 㶛e to voditi stvaranju zapadne srpske države, koja 㶛e se ujediniti s bosanskim i krajinskim Srbima.

Kao drugo, zabrinjavalo ih je što bi izbjeglice iz Biha㶛a došle u Hrvatsku, a ve㶛 su imali dovoljno izbjeglica koje su pristizale tijekom ratnih godina. I, na kraju, smatrali su da nema puno šansi da se mirno riješi problem Krajine. Smatrali su da je zgodan trenutak za ponovno zauzimanje podru㶜ja i da me㶟unarodna zajednica ne㶛e kazniti Hrvatsku ako poduzme nešto što bi, u biti, spasilo Biha㶛.

Neuspjeh Plana Z-4 imao je veoma bitnu ulogu u tome. Hrvatski predsjednik Tu㶟man i njegove kolege u vlasti nisu vidjeli nikakve mogu㶛nosti da se pregovorima postigne rješenje koje 㶛e osigurati povratak tog teritorija u okvire Hrvatske ili povratak Hrvata koji su odande protjerani i smatrali su da im je vojna opcija jedina na raspolaganju.

Mislim da su razmatrali mogu㶛nost da to u㶜ine kasno te godine, u prosincu 1995., kada istekne mandat UN-a u Hrvatskoj, ali zatim su im zbivanja u Srebrenici i Biha㶛u pružila mogu㶛nost da to u㶜ine ranije... Hrvati su bili zabrinuti da bi im, ako poduzmu vojnu akciju, bile nametnute UNove sankcije zbog proširenja rata. Mi smo izrazili razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli i razumijevanje za 㶜injenicu da su spremni proliti krv 245

kako bi zaštitili Biha㶛. Bili smo duboko zabrinuti jer bi Biha㶛 mogao pasti i postati drugom Srebrenicom. Tu je bilo 㶜etiri puta više stanovnika nego u Srebrenici, pa smo predvi㶟ali da bi moglo biti ubijeno 30 do 40 tisu㶛a ljudi ako bi se ponovila ista situacija, ako bi i Mladi㶛 i bosanski Srbi u㶜inili istu stvar. Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju, istaknuli smo da bi vojna akcija mogla biti vrlo rizi㶜na i da, ako bi Hrvatska došla u neke poteško㶛e, ni u kojem slu㶜aju ne bi mogla o㶜ekivati pomo㶛 SAD-a. Izri㶜ito sam rekao Tu㶟manu da, ako do㶟e do bilo kakve vojne akcije, mi 㶛emo smatrati njega i Hrvatsku odgovornima za zaštitu civilnoga stanovništva, srpskih civila te za sprje㶜avanje ozlje㶟ivanja ili ranjavanja pripadnika mirovnih snaga UN-a.

veza kroz Knin kao i da odmah po㶜nu pregovori o politi㶜kome rješenju u Hrvatskoj.

Sastanak nije dao konkretnih rezultata. Miloševi㶛 je u tim napetim satima odbio primiti Babi㶛a. Isto su, bez uspjeha, pokušali u㶜initi prvo ameri㶜ki, pa onda i britanski otpravnik poslova, najviše rangirani diplomati dviju zemalja u Beogradu, kako bi se od Miloševi㶛a dobila privola za tih sedam to㶜aka dogovora.

Marti㶛 je bio policajac vrlo ograni㶜ene inteligencije, pod utjecajem vrha u Beogradu, Babi㶛 je bio nacionalist, ne želim ovdje ostaviti dojam da je bilo ikakvih svetaca u procesu, on je bio nacionalist i sudjelovao je u protjerivanju Hrvata.

Amerikanci su pokušavali sve kako bi sprije㶜ili sukob Kada sam razgovarao s predsjednikom Tu㶟manom 1. kolovoza na Brijunima slijede㶛i naputke svoga ministarstva, predložio sam mu da se poslije sretnem s Babi㶛em u Beogradu.

Tu㶟manu je ideja o susretu bila zanimljiva i tako smo otišli u Beograd, gdje sam se 2. kolovoza nave㶜er sastao s Babi㶛em...

Rekao sam mu tom prilikom da 㶛e se krajinskim Srbima uskoro dogoditi katastrofa, da je Hrvatska vojska Dr. MILAN BABI㶎, jedan od vo㶟a srpske pobune u Kninu 1991. spremna za vojnu akciju, da zbog napada u kojima je sudjelovala vojska Srpske Krajine u Biha㶛u ne postoji u me㶟unarodnoj zajednici razumijevanje za njih i da 㶛e se morati složiti s uvjetima predsjednika Tu㶟mana kako bi izbjegli vojnu akciju. Uvjeti su uklju㶜ivali povla㶜enje svih snaga RSK iz Biha㶛a, ponovno otvaranje naftovoda kroz Sektor Sjever , što je bilo otvoreno pod ekonomskim ugovorom, ali su ga krajinski Srbi opet zatvorili, zatim uspostava cestovnih i željezni㶜kih

246

Milan Marti㶛 bio je policajac vrlo ograni㶜ene inteligencije

Nakon akcije Oluja Srbi su organizirano po㶜eli napuštati podru㶜je Krajine. Jedna skupina od otprilike 40 tisu㶛a srpskih izbjeglica nije uspjela pobje㶛i u Bosnu i okružile su je hrvatske snage blizu Topuskog, to je bivši Sektor Sjever . Dogovoren je prijekid vatre koji im je omogu㶛io da pro㶟u u Sisak i izbiju na autocestu prema isto㶜noj Slavoniji i onda vjerojatno prema Srbiji. Kada je prva skupina prošla kroz Sisak, napala ih je gomila, Hrvati iz toga grada, dogodilo se da tome prisustvuje izvjestitelj Associated Pressa, mislim da je to bilo kasno nave㶜er 9. kolovoza.

Sljede㶛eg sam jutra pro㶜itao pri㶜u. Jedna je majka, naime, vadila komadi㶛e stakla od prozora razbijenoga automobila iz pokriva㶜a kojim je bila pokriveno njezino dojen㶜e. Policajci okolo smijali su se i manje-više govorili nešto kao: Ovi su ljudi dobili što su zaslužili. To je bila sramotno, pro㶜itao sam pri㶜u Hrvoju Šarini㶛u preko telefona i rekao sam mu da 㶛u se, ako nešto ne u㶜ine u svezi s tim, pridružiti koloni.

Ugovorio sam sastanak s Tu㶟manom u 12.30, pro㶜itao mu 㶜lanak, kazao da oni tome moraju stati na kraj, jer 㶛e takve stvari imati strašan u㶜inak na hrvatske odnose sa SAD-om. To se mora zaustaviti. Rekao sam mu i to da bi u svakoj normalnoj demokratskoj zemlji ministar unutarnjih poslova bio smijenjen ili trebao podnijeti ostavku. Tu㶟man se, me㶟utim, naljutio i odlu㶜io sam da moram oti㶛i onamo i pružiti potporu koloni. Oklopnim sam vozilom otišao do Petrinje, gdje zapravo nije bilo hrvatskih civila, to je bila vojna zona. Kolona je ve㶛 bila na autocesti, zaustavljena. Plan mi je bio pro㶛i oklopnim vozilom, istaknuti ameri㶜ku zastavu, ali sam naletio na vozilo iz Karlovca koje je prešlo na srpsku stranu. Voza㶜 je bio prili㶜no ljubazan, prijateljski raspoložen, prepoznao me s televizije.

Rekao mi je da do㶟em, da se popnem na traktor s njegovom ženom i dvoje male djece. Tako sam s njima na traktoru prošao kroz Sisak. Vidio sam masu, svjetinu koja se tu okupila, vrije㶟ali su te ljude, a nekih deset metara dalje stajali su hrvatski policajci i incidenata nije bilo.

ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskoga sporazuma. Uz cijeli državni vrh RH nazo㶜ni su Peter Galbraith, T. Stoltenberg i J. P. Klein.

ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskoga sporazuma. Gordan Jandrokovi㶛, T. Stoltenberg, P. Galbraith, J. P. Klein i Milorad Pupovac.

Za britansku televiziju, mislim da je bio BBC, rekao sam da Hrvati nisu sudjelovali u etni㶜kome 㶜iš㶛enju u Krajini, ali da je ovdje s njihove strane došlo do zloporaba i kršenja ljudskih prava. Stanovništvo je iz Krajine otišlo prije nego što su stigli Hrvati, vjerojatno opravdano se boje㶛i onoga što bi im se moglo dogoditi, što bi im Hrvati mogli u㶜initi.

Bilo kako bilo, oni nisu bili ondje u trenutku kada su Hrvati došli, dakle to nije bilo etni㶜ko 㶜iš㶛enje.

Analogija je možda sljede㶛a: vi u㶟ete u prostoriju s namjerom da po㶜inite ubojstvo, ali osoba koju ste namjeravali ubiti nije unutra, ona je otišla. Sama vaša namjera nije kazneno djelo.

PETER GALBRAITH, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj 1993. - 1998. godine

ERDUT, 12. 11. 2010. Slobodan Uzelac, Vladimir Šeks, Jadranka Kosor, Ivo Josipovi㶛, Luka Bebi㶛, Gordan Jandrokovi㶛 i Thorvald Stoltenberg.

ERDUT, 12. 11. 2010. Obilježavanje 15. obljetnice potpisivanja Erdutskoga sporazuma. Dr. Slobodan Lang u razgovoru s J. P. Kleinom i njegovom suprugom.

247

DUBROVNIK ‒ GRAD MIRA Nepodnošljivi, skandalozni rat vodi se u srcu Europe

roda u New Yorku.

Ne želimo pretpostaviti jedan prostor drugome.

Došli smo ovdje podržati UNICEF u uspostavljanju stalnih humanitarnih koridora u cijeloj zemlji da bi se pomoglo ženama i djeci zato㶜enima u podru㶜jima u kojima se ratuje. Želimo da se u Dubrovniku smjenjuju brodovi s pomo㶛i ‒ talijanski, francuski i ostali. U zapadnoj Slavoniji tako㶟er otvaramo koridor prema ljudima koji su u opasnosti. Nastojat 㶛emo s humanitarnim organizacijama u㶜initi isto za ono što ostane od VUKOVARA. Vjerujemo u postupan pristup i u humanitarne metode. Po㶜nimo sa spašavanjem DUBROVNIKA i njegove regije, otoka mira, bijeloga grada .

ANDRO VLAHUŠI㶎, dr. med. i prof. dr. sc. SLOBODAN LANG s BERNARDOM KOUCHNEROM, ministarom za humanitarne poslove Republike Francuske 1991., za ponovnog susreta u Dubrovniku 2010. g.

Spasimo njegove stanovnike!

Dubrovnik ‒ kada se spomene to ime, sjetimo se staroga grada, zidina, crkava, sinagoge i vjerske tolerancije, sjetimo se kulturnoga naslije㶟a. Sada ovdje susre㶛emo djecu koja umiru od bombi, stoljetno kamenje koje se mrvi, žene i muškarce pod opsadom, lišene vode ve㶛 45 dana, lišene nade u ikakvu pomo㶛.

Dubrovnik i njegova regija pripadaju 㶜itavome svijetu. Moramo pomo㶛i djeci koja žive u ovoj šaci ku㶛a na stijenama, koje sje㶛aju na slijed povijesnih zbivanja i toliko patnji. Ono što ostaje od Dubrovnika, njegova vrijednost i dostojanstvo, name㶛u potrebu osiguranja poštovanja ljudskih prava.

Predlažemo svijetu da DUBROVNIK, hrvatski grad, pretvori u bijeli grad , otok mira.

Tražimo, stoga, da se osigura opskrba stanovnika, da grad napuste oružane snage, da se trupe koje ga okružuju povuku i da se 㶜itava dubrova㶜ka regija demilitarizira.

Tražimo povratak promatra㶜a Europske zajednice i me㶟unarodnu kontrolu pod zaštitom plavih kaciga UN-a.

Pozivamo sve intelektualce, sve umjetnike, sve politi㶜are, sve gra㶟ane Europe da podrže ovu humanitarnu inicijativu. Pozivamo ih da potpišu ovaj apel i upute ga glavnome tajniku Ujedinjenih na248

Apel sastavili: Margharita Boniver, ministrica za imigracije Republike Italije i Bernard Kouchner, ministar za humanitarne poslove Republike Francuske ________________________ Izvor: Glas iz Dubrovnika , Branko 㶏ulo, Slobodan Lang, 1991.

USPJEH PRIJELAZNE UPRAVE STVAR JE POVJERENJA LJUDI

U svom profesionalnom životu bio sam 㶜asnik u vojnoj službi, karijerni diplomat i veleposlanik te, donedavno, voditelj tri velike mirovne misije Ujedinjenih naroda.

Ve㶛im dijelom tih godina su mi u foJACQUES PAUL KLEIN, kusu bile vanjske prijelazni upravitelj hrvatskog prijetnje koje su ugPodunavlja 1996-1998. godine rožavale zapadni svijet i operacije o㶜uvanja i uspostave mira. Tijekom posljednjih 15 godina izravno sam sudjelovao u nastojanjima da se u nekoliko zemalja Europe i Afrike uspostavi zašti㶛eno i sigurno okružje koje bi omogu㶛ilo povratak na normalno stanje i unaprijedilo pomirbu u državama koje su bile neuspješne zbog me㶟uetni㶜kih sukoba.

Bio sam svjedokom žestokih okrutnosti i pokolja koje su po㶜inili narodi iste DNK i istog etni㶜kog podrijetla, ljudi izmanipulirani kampanjama mržnje potaknutim od strane politi㶜ara-kriminalaca, pripadnika korumpiranih elita i plutokracije, koji su prekrajanjem povijesti u politi㶜ke svrhe raspirivali nacionalizam. U Ruandi je pogubljeno više od 800 000 ljudi, na Balkanu je život izgubilo približno 230 000 ljudi a milijuni drugih su postali izbjeglice i besku㶛nici; u Africi su pobijeni milijuni nedužnih, a još su milijuni inih ostali bez krova nad glavom ili su preživjeli kao izbjeglice odnosno kao interno prognani u vlastitim zemljama. Sve te tragedije podsje㶛aju nas koliko je krhka ljuska civilizacije.

Dugoro㶜na posljedica tog kolektivnog ludila bila je uništena nada u bolju budu㶛nost cijelog jednog naraštaja u mnogima od tih zemalja. Tragi㶜nost života, kako je rekao moj sunarodnjak, Alzašanin Albert Schweitzer, je u onome što umre u nama dok smo još živi. Još jedan žalostan pokazatelj koliko je uistinu krhka ljuska civilizacije.

Znamo da se širitelji mržnje i zagovaratelji nasilja gnušaju kulture. Kultura simbolizira preobrazbu i kontinuitet u㶜enja, tradicije, filozofije, umjetnosti i glazbe te, ponajvažnije, kontinuitet ideja. Silnici iz prošlosti i njihovi oponašatelji u sadašnjosti gnušaju se svih tih stvari, jer su one antiteza njihovim pozivima na nasilje, njihovoj okrutnosti, strahu i mržnji.

Nije slu㶜ajno da su uvijek prve mete njihova nasilja crkve, sinagoge, samostani i džamije. Napadi na svete hramove su napadi na zajednicu i pokušaj slamanja duha zajednice kao cjeline te poruka svijetu da takvim zlo㶜incima ništa nije sveto.

Vidjeli smo kako se u 20. stolje㶛u ponavlja nemo㶛 Zapada pred licem zla: od Armenije do holokausta, od Ruande do Ov㶜are, od Srebrenice do Darfura.

S vremenom smo nau㶜ili da tolerancija i uspješna multietni㶜nost ne dolaze prirodno. Njih treba njegovati, podržavati i osnaživati. A kada ih se osporava i kada su ugrožene, svatko od nas dužan je stati u njihovu odbranu, koliko radi vlastitog interesa, toliko i zbog morala. Povijesno gledano, previše 㶜esto smo svi bili pasivni pred strahovitim nepravdama i promatrali pokolje nedužnih te dopuštali zlu da pobjedi.

To autodestruktivno ludilo nije osobitost samo naroda juga Središnje Europe ili Afrike i Bliskog istoka ‒ rijetke su države koje u svojoj povijesti nisu skrenule s puta. Povijest mnogih naših zemalja tako㶟er bilježi zlostavljanje i izrabljivanje manjina iz politi㶜kih, etni㶜kih ili vjerskih razloga.

Ipak, imamo sre㶛u što je naša nacionalna svijest po㶜ela shva㶛ati ono što zna svaki dobar psihijatar: dok netko ne shvati da ima problem, nema mu lijeka. Uvidjeli smo pogreške i po㶜eli ispravljati krivdu, korigirati povijest i popravljati nepravde. Kada se na㶟emo pred izazovom zaostataka prošlosti cilj nam nije samo odstraniti zlo, ve㶛 izgraditi zajedni㶜ku budu㶛nost koja 㶛e nam ispuniti nadu u mir i pravdu te otvoriti prostor za prevlast ljudskog dostojanstva.

Tijekom karijere iz prve ruke sam došao do spoznaje da su države poput organizama ‒ postoje virusi koji su za njih puno opasniji od bilo kojeg naoružanog neprijatelja. Države mogu oboljeti, za249

raziti se plemenskim duhom, rasizmom, nacionalizmom, fašizmom i ksenofobijom.

gospodarstva ugrožava teokracije i autokracije, kao i sve druge oblike totalitarizma.

Ti virusi su još razorniji kada je tijelo politike ve㶛 oslabljeno utjecajima autoritarne vladavine i korupcije, ili kada državni aparat ometa prirodne obrambene mehanizme, koje u normalnim okolnostima predstavljaju pravna država, neovisni mediji i akademska kritika. U bivšoj Jugoslaviji i na afri㶜kom kontinentu bio je dovoljan samo jedan mali korak da politi㶜ko djelovanje skrene u prorokovanje, pri 㶜emu su s lanca puštene najmra㶜nije sile ljudske prirode.

Na neuspjeh Lige naroda u pružanju kolektivne sigurnosti svijet je odgovorio tako što je nakon krvoproli㶛a u Drugom svjetskom ratu po drugi puta pokušao zajedni㶜ki djelovati protiv me㶟unarodnog nasilja. Sa zapadnim demokracijama kao podnositeljima prijedloga i uz snažnu me㶟unarodnu potporu nastala je nova organizacija, Ujedinjeni narodi, 㶜ije vrijednosti vjerno odražavaju upravo one vrijednosti za koje se i sami zalažemo.

Arhiv Carnegie Endowment 㶜uva izvješ㶛e koje je 1914. bilo pripremljeno za grofa d Estournellesa de Constanta, s komentarom prvih Balkanskih ratova toga stolje㶛a. Zaklju㶜ak izvješ㶛a i danas zvu㶜i istinito: Ponavljamo, pravi krivci za dugi popis smaknu㶛a, atentata, nasilnih utapanja, paleži, krvoproli㶛a i okrutnosti sadržanih u ovom izvješ㶛u, nisu narodi Balkana. Ovdje su㶛ut mora prevladati zgražanje. Nemojmo si dopustiti da osudimo žrtve. Pravi krivci su oni koji zavode javnost i koriste neznanje naroda za širenje uznemiruju㶛ih glasina i dizanje uzbuna, guraju㶛i svoju zemlju te posljedi㶜no i ostale zemlje u neprijateljstvo. Pravi krivci su oni koji iz vlastitog interesa ili sklonosti stalno govore da je rat neizbježan te ga tako i 㶜ine neizbježnim, tvrde㶛i pritom da ga ne mogu zaustaviti.

Pravi krivci su oni koji op㶛i interes žrtvuju za svoj osobni, kojega pak jako slabo razumiju, oni koji svojim zemljama name㶛u sterilnu politiku sukoba i protumjera. U stvarnosti ne postoji spasenje, nema izlaza ni za male države niti za velike zemlje, osim obostranog povjerenja i pomirbe.

U posljednjih nekoliko godina globalni terorizam je samo potvrdio ono što svi znamo: ni jedna osoba, ni jedna zemlja niti kontinent više nisu sigurni. Prijetnje s kojima smo suo㶜eni imaju korijen u razornoj mješavini fanatizma i siromaštva u velikom dijelu svijeta. Ne smijemo podcijeniti, kako je rekao pisac: Bijes i o㶜aj ljudi koji sa zakašnjenjem pristižu u moderan svijet i koji demokraciju, njegovu primarnu ideologiju, poznaju samo kao još jedan u nizu privida. Neprijatelji slobode govora, tolerancije i vjerskih sloboda uvijek 㶛e nas napadati zbog toga što jesmo, a ne zbog onoga što smo u㶜inili. Naša prpošna kultura slobode, ustavne demokracije, vjerskih sloboda i tržišnog 250

Više od bilo kojeg dokumenta, Povelja Ujedinjenih naroda predstavlja op㶛i dogovor 㶜ovje㶜anstva o na㶜elima po kojima 㶛e biti ure㶟eni me㶟unarodni odnosi po mjeri ljudskog dostojanstva. U njoj je sadržana sva univerzalnost pravnog i moralnog autoriteta. 㶏ak i usred užasa rata u Bosni ili krvoproli㶛a u Africi, Povelja UN-a je ostala jedini dokument koji nikada nije odbila niti jedna strana u sukobu.

Tijekom službe u Ujedinjenim narodima, shvatio sam slijede㶛e: - kao prvo, ostvareni mirovni rezultati pokazuju da UN može dobro obaviti posao kada mu se dodijeli odgovaraju㶛i mandat, sredstva, organizacijska struktura i politi㶜ka potpora - kao drugo, uspjeh je najbolji poticaj na daljnje uspjehe. Može se još puno u㶜initi na primjeni onoga što je nau㶜eno i na poboljšanju stope uspješnosti mirovnih operacija UN-a. 㶏injenica je da su rezultati mirovnih operacija UN-a tijekom posljednjih desetlje㶛a mješoviti, no ne i katastrofalni. Ipak je bilo više solidnih uspjeha od teških neuspjeha, mada ovo drugo 㶜esto dominira u me㶟unarodnim medijima. Povijest 㶛e donijeti upu㶛eniju procjenu jesu li neuspjesi koji su se dogodili bili operativne prirode, dakle u rukama Tajništva UN-a, ili politi㶜ki, što je u djelokrugu zemalja 㶜lanica Vije㶛a.

Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda u isto㶜noj Slavoniji (UNTAES) bila je primjer misije UN-a.

NATO je nije želio, potpuno zaokupljen s više od 50.000 vojnika razmještenih u Bosni. U stvari, prvi izazov mi je bio osigurati sudjelovanje jedne zemlje 㶜lanice NATO-a (Belgije), kako bih osigurao

potporu NATO-a in extremis, uz dovoljno snažan sastav snaga kao jamstvo da takvu potporu ne㶛u ni morati zatražiti.

Od ostalih zemalja najviše vojnika poslali su Jordan, Pakistan i Rusija, uz specijalizirane postrojbe iz Indonezije, Poljske, Slova㶜ke i Ukrajine. Pod jedinstvenih zapovijednim lancem 㶜vrstog i iskusnog belgijskog zapovjednika izvrsno su izvršili zada㶛e.

Vije㶛e sigurnosti dalo nam je 㶜vrsti mandat s jasnim ovlastima SRSG-a1 za združeno zapovijedanje nad vojnim, policijskim i civilnim postrojbama. Uspostavom nadzora nad regijom i njezinim granicama uspjeli smo zajam㶜iti i djelotvornost, uskla㶟enost te relevantnost rada tamošnjih nevladinih udruga. K tomu, ciljevi misije bili su jasno odre㶟eni i kasnije sažeti u šest klju㶜nih to㶜aka.

Diplomatski zbor u Zagrebu uklju㶜io se u punoj mjeri i funkcionirao je kao neformalna kontaktna skupina. Stalan protok posjetitelja iz redova visokih dužnosnika i redoviti brifinzi u glavnim gradovima jam㶜ili su politi㶜ko razumijevanje i podršku.

Uloga Vije㶛a sigurnosti u cijelosti je bila uzorna. Štoviše, na naš je zahtjev po prvi puta u svojoj povijesti Vije㶛e produljilo mandat tri mjeseca prije isteka, kako bi dalo do znanja da nestrpljenje i opstrukcije ne㶛e dovesti do ranijeg odlaska misije, ve㶛 do ranijeg produljenja njezina mandata.

Vije㶛e je bitno odredilo naš uspjeh i odobravanjem Pisma namjere kojim je hrvatska vlada preuzela odre㶟ene politi㶜ke obveze prema Srbima i nakon završetka misije UNTAES-a. Politi㶜ka odlu㶜nost Vije㶛a da dovede posao do kraja bila je klju㶜na i za pristanak Hrvatske na produžetak rada UN-a kroz Skupinu za potporu policiji, dok je OSCE uzimao zalet za nastavak dugoro㶜nog pra㶛enja i nadzora.

Kona㶜no, ne treba podcijeniti ni operativne prednosti UN-ova moralnog i pravnog autoriteta. To se poglavito odnosi na nove države, koje traže potvrdu svoje me㶟unarodne osobnosti kroz priznanje i 㶜lanstvo u UN-u.

Bila mi je osobna 㶜ast dodati jednu povijesnu fu1

SRSG: Special Representative of Secretary General – Posebni predstavnik Glavnog tajnika UN-a

snotu hrvatskoj povijesti i mirnom reintegracijom regije osigurati hrvatsku teritorijalnu cjelovitost.

Naposljetku, sam Chesterman je napisao: Prijelazne uprave prije svega ovise o povjerenju lokalnih sudionika. Za pridobivanje i zadržavanje tog povjerenja potrebna je odre㶟ena razina razumijevanja, senzitivnosti i poštivanja lokalne tradicije i politi㶜kih težnji, što je 㶜esto nedostajalo prijelaznim upravama. Na㶜in upravljanja tim povjerenjem u velikoj 㶛e mjeri odrediti naslje㶟e neke prijelazne uprave. Ako je tomu tako, naslje㶟e UNTAES-a je zajam㶜eno.

Na koncu, treba uvažiti i 㶜injenicu da je na planetu koji - i dalje u sjeni nuklearne prijetnje - zbog globalnih komunikacija postaje sve manjim, a uslijed raspršenosti mo㶛i i sve turbulentnijim, zadatak postizanja stabilnosti, sigurnosti i napretka najdublji izazov 㶜ovje㶜anstva. U doba ugroženosti brzim nuklearnim rastom i državno potpomognutim terorizmom, tendencije ka globalnoj anarhiji i dalje ostaju izvorom stvarne opasnosti.

Apsurdno je misliti da se možemo izma㶛i pred tim problemima. Ovo je svijet velike potencijalne nestabilnosti i velike potencijalne opasnosti. Nema sigurnosti u izolacionizmu. Svima nam je zdravlje svjetskog gospodarstva velik i izravan interes, a sigurnosne prijetnje u mnogim dijelovima svijeta mogu utjecati na naše blagostanje, sigurnost i saveze, dok 㶛emo sudbinu bratskih ljudskih bi㶛a uvijek nositi na svojoj moralnoj savjesti.

Zajedni㶜ka budu㶛nost svih nas kao gra㶟ana svijeta po㶜iva na podru㶜jima u stalnom širenju - društvenim, znanstvenim, kulturnim, obrazovnim, gospodarskim i politi㶜kim. Iz izolacije se ne možemo baviti problemima s kojima smo svi suo㶜eni: prenapu㶜enoš㶛u, nedostatnoš㶛u vodnih resursa, gla㶟u, nebrigom za okoliš i globalnim zatopljenjem.

Treba nam šira me㶟unarodna suradnja i univerzalni dijalog u potrazi za onim što možemo u㶜initi jedni za druge, a ne jedni protiv drugih.

Liberalna politi㶜ka misao razvila se uglavnom razradom dvaju uporišnih društvenih i moralnih ideja ‒ da je politika osobita po tome, što je to 㶜in postizanja nenasilnih prilagodbi izme㶟u suprotnih interesa, te da su demokratske procedure jedini u㶜inkovit put ka ostvarivanju takvih prila251

godbi. Ovaj koncept nas prati još od doba Perikla.

Kontekst gra㶟anskog sklada i zajedni㶜kog života kao atenski idol pružio je prostor dvjema fundamentalnim doktrinama koje sa㶜injavaju stupove modernih društava: slobodi pojedinca i vladavini prava.

Vladavina prava je u samom središtu ove dvije uporišne društvene i moralne ideje. Vladavina prava je ulje koje podmazuje složeni kostur naših društava, koja nam pak omogu㶛avaju ustroj politi㶜kih, gospodarskih i društvenih ustanova i njihovo predvidljivo i uredno funkcioniranje.

ve㶛 da smo živjeli dostojno izazovima svojega vremena. Da smo izabrali suosje㶛ajnost umjesto sebeljublja, hrabrost umjesto udobnosti, te da su naši narodi radili pravedno i, što je još puno važnije, uradili ispravno.

JACQUES PAUL KLEIN Osijek, 3. svibnja 2011.

S engleskog preveo: IVICA ZEC

Kada se bude pisala povijesti ovoga razdoblja, nadam se da 㶛e povjesni㶜ari napisati da mi nismo bili stavljeni na vagu i proglašeni nedoraslima 2 2 Prema starozavjetnoj priči Baltazarova gozba, razuzdani kralj Baltazar pozva Daniela da mu protumači poruku koju je na zidu njegove palače ispisala ruka poslana od Jahve: Mene, Mene, Tekel, Parsin. Navod se odnosi na dio poruke izražen riječju Tekel: „bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.“ Ostali dijelovi poruke: „Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.“ (Biblija; Kršćanska sadašnjost, 1983; urednici Dr. Jure Kaštelan i Bonaventura Duda; Daniel).

OSIJEK, 4. 5. 2011. Zajednica povratnika Hrvatske dodijelila je Povelju zahvalnosti J.P. Kleinu za zasluge u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja Na slici: Josip Kompanovi㶛 (u sredini) i Branko Pek(lijevo) uru㶜uju Povelju J. P. Kleinu

Erdut, 12. 11. 2010. J.P. Klein sa suprugom i Peter Galbraith na obilježavanju 15. obljetnice Erdutskog sporazuma, susret s dr. S. Langom

252

Nije slu㶜ajno da su prve mete njihova nasilja uvijek crkve, sinagoge, samostani i džamije. Takvi su napadi zapravo napadi na zajednicu, pokušaj slamanja duha zajedništva i poruka svijetu da takvim kriminalcima ništa nije sveto. (Citat)

POJEDINA㶏NI PRIMJERI I SVJEDO㶏ANSTVA

225 253 53

Dr. sc. DAMIR ZORI㶎, prvi tajnik vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice i dr. sc. SLOBODAN LANG u Ma㶟arskoj (Barcs) s izbjeglim Srbima poslije akcije Oluka 1995.

Dr. sc. SLOBODAN LANG - savjetnik predsjednika RH za humanitarna pitanja i general IVAN 㶏ERMAK u Kninu, kolovoz 1995.

254

Kome koristi?

Budu㶛i naraštaji povjesni㶜ara bavit 㶛e se, nakon mnogo godina, zanimljivim istraživanjima o tome zašto su se nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske redovito ponavljali nasrtaji neprijateljstva i kritike spram Hrvata, njiCARL GUSTAV STRÖHM, hove Vlade i voVe㶜ernji list 19.8.1995. de㶛ih državnika.

Kako objasniti to što se na Hrvate uvijek iznova okomljuju kritika, odbijanje, katkad, dapa㶜e, jedva prikrivena mržnja?

Pokazalo se to, naposljetku, nakon uspjeha vojne akcije Oluja . Ako je 㶜ovjek prolistao tisak i vidio nekoliko ameri㶜kih, britanskih, ali tako㶟er njema㶜kih i austrijskih TV programa, stekao je dojam: neki autori i voditelji programa jedva zatome svoj gnjev i razo㶜aranje zato što su Hrvati bili tako uspješni. Budu㶛i da sad, o㶜ito, više nije mogu㶛e opozvati taj hrvatski vojni uspjeh, pokrene se iznova poznatu staru gramofonsku plo㶜u: Hrvati su zli, u najmanju ruku koliko i Srbi: Krajinu su etni㶜ki o㶜istili (to se tvrdi premda je poznato da su velik broj Srba iz Krajine na odlazak iz ku㶛a prisilile vlastita, srpska vojska i vlast, a nikako Hrvati).

Dakako, osuditi treba slu㶜ajeve poput onog u Sisku, gdje su hrvatski civili bacali kamenje na jednan konvoj Srba iz Krajine na putu prema Srbiji. Možda Hrvatska policija nije pravodobno intervenenirala da sprije㶜i ispade protiv tih Srba.

No, uz to treba re㶛i: nasilni㶜ki izgredi te vrste ne doga㶟aju se samo u Hrvatskoj nego i u stabilnim zapadnim demokracijama. Dovoljno je pogledati što se zamalo dnevno doga㶟a u Sjevernoj Irskoj, a britanska vlada nije kadra u㶜inkovito sprije㶜iti tamošnje izgrede. Ne baš davno bilo je i u SAD-u masovnoga etni㶜koga i rasnoga nasilja, kad se npr. u Los Angelesu potpuno slomio javni red, a pretežno crna㶜ki Amerikanci plja㶜kali prodavaonice Amerikanaca korejskoga ili japanskoga podrijetla.

U jednome od najve㶛ih gradova SAD -a prakti㶜ki je zavladalo stanje kao u gra㶟anskome ratu: neki su svoje vlasništvo branili pucaju㶛i iz lova㶜kih pušaka i pištolja jer policija to, o㶜ito, nije mogla. Ali nikome onda ne bi palo na um da ustvrdi kako su za te ekscese krivi vlada SAD-a u Washingtonu ili guverner federalne države Kalifornije.

Dakle, ako se rasu㶟uje o izgredima nekolicine Hrvata protiv Srba u prolaznoj koloni, onda se mora to㶜no razlikovati uzrok i posljedicu. Da ne bi bilo nesporazuma: protivim se rješavanju politi㶜kih konflikata kamenjem ili vrije㶟anjem. Tako㶟er smatram da u javnim ekscesima te vrste stradaju ve㶛inom nedužni. Pravi zlotvori i zlo㶜inci ne izvrgavaju se takvu riziku i ne putuju u koloni izbjeglica.

Ali provala gnjeva Hrvata u Sisku ne dolazi iz oblaka, nego ima svoju pretpovijest. Ti su ljudi bili godinama izvrgnuti srpskim granatiranjima, me㶟u njihovim najbližima i znancima bilo je brojnih žrtava, mrtvih i ranjenih, da i ne spominjemo razorene ku㶛e. Me㶟u njima je bilo mnogo izbjeglica i prognanika, ljudi koji su samo s plasti㶜nom vre㶛icom u ruci spasili živu glavu. Pa kad ti ljudi sad vide kako Srbi iz tzv. Krajine odlaze udobno u svojim automobilima ‒ me㶟u ostalim i u luksuznim mercedesima, na traktorima s prikolicama, nakrcanim kov㶜ezima i škrinjama ‒ prisjete se, naravno, kako se njih otjeralo. Zašto se npr. Hrvatima, koje sada protjeruju iz Banje Luke, ne dopusti da sobom uzmu svoje automobile? Zašto ljudi, koji na hrvatsku obalu stignu u 㶜amcima, nemaju kov㶜ega ni škrinja?

Biti izbjeglica ili prognanik uvijek je zla kob (pri 㶜emu se mora napomenuti da iz Krajine nitko nije protjeran ‒ srpsko je stanovništvo otišlo prije nego što su se pojavili prvi hrvatski vojnici). Ali je velika razlika napuštati zavi㶜aj uredno s prtljagom i u automobilu ‒ ili pješice, preko planina i kroz šume, poput muslimanskih žena iz Srebrenice. Tako㶟er, jedno je biti napadnut kamenjem, a drugo artiljerijskom vatrom na otvorenoj cesti poput hrvatskih i muslimanskih izbjeglica.

S tim u svezi umjesne su i neke napomene za intervju ameri㶜koga veleposlanika Galbraitha u najnovijem Globusu. Mislim da me㶟unarodnim obi㶜ajima ne prili㶜i na㶜in na koji se veleposlani255

ci razli㶜itih sila u Zagrebu javno o㶜ituju o politici države u kojoj su akreditirani. Ako se inozemni diplomati takore㶛i u novinskim intervjuima obra㶛aju Vladi, otprilike kao Galbraith kada kaže: Mislim da bi hrvatska Vlada trebala aktivnije sudjelovati u sastancima s izbjeglicama iz Krajine... , onda je to pokroviteljski, patrijarhalni ton koji bi mogao izazvati dojam da veleposlanik zapravo nije šef diplomatske misije, nego nešto više, neka vrsta visokoga povjerenika (kao nakon Drugoga svjetskoga rata u poraženoj i okupiranoj Njema㶜koj).

Smatram problemati㶜nim ako veleposlanik SAD -a u Globusu izvještava kako je sam sjeo na srpski traktor i sa srpskom se devetogodišnjom djevoj㶜icom vozio kroz mnoštvo Hrvata. Doslovce on u intervjuu kaže: Masa je vrije㶟ala izbjeglice, u zraku se osje㶛ala mržnja, a sve to nije bilo upu㶛eno

Kolona sa srpskim stanovništvom napušta Hrvatsku 1995.

Zar tu nema i brojnih pojedinaca koji su se obogatili vlasništvom svojih hrvatskih susjeda koji su 1991. protjerani iz ku㶛e i s ognjišta? Jesu li to Srbi koji su doista pripadali autohtonim , starosjedila㶜kim žiteljima toga kraja? Zar tu nema i ljudi koji su se tek nedavno priselili, recimo, u napuštene hrvatske ku㶛e? Koliko se struktura stanovništva izmijenila u godinama poslije 1945.?

Ameri㶜ki veleposlanik PETER GALBRAITH na traktoru sa srbima koji napuštaju Hrvatsku nakon Oluje 1995.

srpskim borcima...

Naravno, nije devetogodišnja srpska djevoj㶜ica kriva za ono što se u Krajini zbivalo još od 1990.

Ali se 㶜ovjek ne može ponašati kao da su se neki Hrvati u Sisku okupili da ispsuju Srbe iz puke obijesti i dosade. Mora se za㶛i dublje, ne ostati samo na površini, nego upitati: Što se to dogodilo da je u ljudima izazvalo toliku mržnju? A ako se veleposlanik SAD-a vozi kroz Sisak na srpskome traktoru, 㶜ovjek bi se mogao upitati: Zašto isto to nije u㶜inio on ili drugi neki diplomat kada su protjerivani Hrvati iz Banje Luke? Bojim se da takve geste, koliko god mogle biti dobronamjerne, nisu zbiljski prinos rješavanju problema.

Jer ako se pogleda srpsko stanovništvo koje Krajinu napušta, moraju se postaviti neka pitanja, na koja sve dosad nije bilo odgovora: Jesu li sve to ljudi koji su napustili svoje ku㶛e i svoju zemlju?

256

Prije po㶜etka akcije hrvatske vojske Oluja srpsko stanovništvo je organizirano napustilo svoje domove

Sve dok se na ta pitanja ne odgovori, ne može se do㶛i do ispravne procjene za ono što se ovih dana doga㶟alo i u Kninu i u okolici. Iz intervjua ameri㶜koga veleposlanika u Globusu može se, osim toga, razabrati neka vrsta spo㶜itavanja Hrvatima. Mister Galbraith sada kaže da je uo㶜i hrvatske ofenzive pregovarao s Babi㶛em, a taj da je zahtijevao samo još jedan tjedan da bi prihvatio hrvatske uv-

jete. Galbraith doslovce: Da je hrvatsko vodstvo bilo strpljivije, tragedija s izbjeglicama mogla se izbje㶛i, baš kao što su se mogli izbje㶛i i gubitci na hrvatskoj strani.

Veleposlanik time teško spo㶜itava: dakle je jedino hrvatska nestrpljivost izazvala oružani sukob. No, nije li mogu㶛 i suprotan zaklju㶜ak: da su Hrvati 㶜ekali jedan tjedan, netko bi možda rekao da treba pri㶜ekati još jedan tjedan, onda još dva, i tri, i 㶜etiri tjedna, pa bi odjednom izronio predobro poznati scenarij ‒ beskona㶜noga pregovaranja bez rezultata.

Zašto da Hrvati odjednom vjeruju u pouzdanost srpskih obe㶛anja, nakon što su 㶜etiri godine doživljavali baš suprotno? Naravno, pošto je sve (ili uglavnom sve) minulo, sada 㶜ujemo odavno poznate fraze me㶟unarodne diplomacije: Sve se mora prepustiti mirovnome procesu , mora se pregovarati, pregovarati i opet pregovarati.

Gori hotel Imperijal u Dubrovniku 1991.

Hrvati pod prijetnjom oružja s vre㶛icama napuštaju svoj grad i svoje do temelja porušene domove, 18. 11. 1991.

Granatiranje Dubrovnika 1991.

Baš lijepo i dobro ‒ ali po okolici Dubrovnika pljušte granate. Ljudi i ginu. Ako je devetogodišnja srpska djevoj㶜ica na traktoru nedužna ‒ što je onda s 16-ogodišnjom Hrvaticom iz Zatona, kojoj su morali amputirati nogu? Ako zastava SAD-a treba štititi srpske izbjeglice kod Siska ‒ gdje je zastava SAD-a (ili neke druge države, 㶜lanice NATO-a) koja bi štitila Dubrovnik? Ili se tu postupa prema onoj: Svi su ljudi ravnopravni, ali neki su ravnopravniji?

Ovako su hrvatski prognanici napuštali svoj grad Vukovar 18. - 20. 11. 1991.

Život nije jednostavan, kako bi 㶜ovjek mogao pomisliti. A zbilja, kako je doživljava obi㶜an 㶜ovjek, ponekad je sasvim druk㶜ija nego iz perspektive diplomacije ili svjetske politike.

IZVOR: Ve㶜ernji list 19.8.1995.

Carl Gustav Ströhm umro je nakon kratke bolesti 15. 5. 2004.

Memorijalno groblje hrvatskih branitelja u Vukovaru

257

PROGNANICI

Premijeru Franji Greguri㶛u i Vladi predložio sam osnivanje posebnoga Ureda Vlade Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice na temelju iskustva i modela Visokoga povjerenstva za izbjeglice UN-a. Taj ured na 㶜elu s prof. dr. sc. Adalbertom Rebi㶛em imao je povijesnu ulogu u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica. Svi su bili dragovoljci, volonteri, sjajni profesionalci i domoljubi. Stvorili su sustav koji je pomagao da se Hrvatska dodatno ne destabilizira, organizirali pomo㶛 hrvatske dijaspore, prvu me㶟unarodnu humanitarnu pomo㶛, uspostavili komunikacije i suradnju s Visokim povjerenstvom za izbjeglice i drugim me㶟unarodnim organizacijama, organizirali smještaj i prehranu za preko 700.000 prognanika te uspješno uprav-

Prof. dr. sc. MATE GRANI㶎 potpredsjednik Vlade RH (1991. ‒ 2000.) ministar vanjskih poslova (1993. ‒ 2000.)

U povijesnome procesu stvaranja moderne hrvatske države osim odlu㶜nosti za raspisivanje referenduma o neovisnosti i plebiscitarnoj potpori referendumu gra㶟ana Hrvatske, proglašenju neovisnosti, odlu㶜noj obrani od velikosrpske agresije, me㶟unarodnome priznanju i ulasku Hrvatske u UN i druge me㶟unarodne organizacije, zbrinjavanju hrvatskih prognanika, njihova žrtva, hrabrost, samoorganiziranje, mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja i povratak vrlo su važan dio hrvatske povijesti, kojom se možemo posebno ponositi.

Potpredsjednikom Vlade demokratskoga jedinstva postao sam 31. srpnja 1991. godine, za najžeš㶛e srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatska je bila nenaoružana, nepripremljena za rat, me㶟unarodno nepriznata, formalno dio bivše Jugoslavije i izložena brutalnoj agresiji bivše JNA, naoružanih pobunjenih Srba pod potpunom kontrolom Beograda te srpskih dragovoljaca za rat u Hrvatskoj protiv Hrvatske.

Me㶟unarodna je zajednica potpuno nepripremljena do㶜ekala zlo㶜ina㶜ki plan Slobodana Miloševi㶛a. SAD su se bavile Bliskim istokom i Pustinjskom olujom, a Europska je zajednica bila tradicionalno podijeljena i spora u prepoznavanju biti režima i politike Slobodana Miloševi㶛a. Broj prognanika svakim je danom rastao geometrijskom progresijom.

258

Prof. dr. sc. ADALBERT REBI㶎, prvi predstojnik Vladinog ureda za prognanike i izbjeglice

ljali cjelokupnim sustavom. Do kraja 1991. godine sav teret zbrinjavanja prognanika podnijela je hrvatska država, gra㶟ani Hrvatske uz pomo㶛 hrvatske dijaspore te gradova prijatelja iz susjednih i prijateljskih država Italije, Slovenije, Austrije, Njema㶜ke, Švicarske i Ma㶟arske.

Prva organizirana me㶟unarodna pomo㶛 stigla je iz Njema㶜ke. Na Badnjak 1991. godine osnovan je Ured za humanitarnu pomo㶛 Njema㶜ke u Hrvatskoj. Organizirana pomo㶛 Europske zajednice po㶜ela je stizati tek 1992. godine. Osnivanjem Zajednice prognanika Hrvatske zbrinjavanje prognanika dobilo je novu dimenziju. Prognanici su postali akteri ne samo vlastita zbrinjavanja nego i velika pomo㶛 Vladi u diplomatskim naporima za promjenu mandata UNPROFOR-a te stvaranje UNCRO-a. Prognanici su bili velika pomo㶛 Vladi u procesu povratka ku㶛ama, obnove i posebno u procesu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, najuspješnijoj operaciji takve vrste u povijesti UN-a.

Istraživanje povijesne epopeje hrvatskoga naroda i svih gra㶟ana Hrvatske koji su bili žrtva politike pokušaja stvaranja Velike Srbije Slobodana Miloševi㶛a zada㶛a je svih živu㶛ih aktera, politi㶜ara, Zajednice prognanika, Ureda za prognanike i izbjeglice, diplomata, povjesni㶜ara, humanitarnih udruga, udruga za ljudska prava i branitelja. Prognanici i njihove obitelji 㶜esto su bili i branitelji i žrtve rata. Dostojanstvo s kojim su sve ove godine

preživjeli rijetko je zabilježeno u povijesti. I kada je bilo najteže, nije se dogodio ni jedan ozbiljan incident s prognanicima.

Zato su prognanici pravi heroji Domovinskoga rata. Hrvatska njima duguje veliku zahvalnost.

Prof. dr. sc. Mate Grani㶛

VJEKOSLAV LAKSAR, - , TOMISLAV KARAMARKO, prof. dr. sc. MATE GRANI㶎, ADAM MEŠTROVI㶎, BRANIMIR GLAVAŠ, 1993. u Osijeku

Prof. dr. sc. MATE GRANI㶎, MATO ŠIMI㶎, TOMO POVRESLO, DARKO VARGA, DRAŽEN MATIJEVI㶎, PETAR KLJAJI㶎, BRANIMIR GLAVAŠ i NA㶏ELNIK pu, 1993. u Izvršnom vije㶛u op㶛ine Osijek uo㶜i I. konferencije ZPH 993. u Osijeku

259

MOJ RAZGOVOR S PREDSJEDNIKOM

Prof. dr. sc. PETER KUZMI㶏 razgovarao je s predsjednikom RH dr. Franjom Tu㶟manom u sije㶜nju 1996. godine

Prof. dr. sc. PETER KUZMI㶏

Gospodine Predsjedni㶜e, zakora㶜ili smo u drugu polovicu zadnjega desetlje㶛a drugoga milenija poslije Krista. Kraj ovog stolje㶛a na našu opravdanu 㶜ežnju za slobodom odgovorio je nametnutim nam nepravednim ratom. Iz njega smo ipak, uz velike žrtve, sporu, ali nezaobilaznu me㶟unarodnu potporu i Božju pomo㶛 izašli kao pobjednici. U prošloj je godini hrabrim pothvatima i strateški mudrim rukovo㶟enjem vojske oslobo㶟en najve㶛i dio okupiranoga podru㶜ja drage nam Domovine. Zatim je potpisan Daytonski sporazum i tako smo u novu godinu ušli s vjerom u slobodu u miru i sa zahvalnoš㶛u, jer su mir i sloboda uvijek Božji dar.

Potkraj prošle godine proslavili smo još jedan ro㶟endan najve㶛e i središnje li㶜nosti cjelokupne ljudske povijesti - Isusa Krista, Spasitelja svijeta.

Njegovo su ro㶟enje one prve boži㶛ne no㶛i najavile nebeske vojske an㶟ela programatskom himnom Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi (Luka 2,14).

Biblijski mir - šalom - u koji mi krš㶛ani vjerujemo ne ozna㶜ava samo odsutnost rata, prijekid ratnoga stanja ili, kako ga je krivo definirao jedan gr㶜ki neoplatoni㶜ar, odmor od ratnoga neprijateljstva .

On je višedimenzionalan: mir s Bogom i mir u našoj savjesti te mir me㶟u ljudima i narodima. Šalom 260

koji Bog daje sinonim je za sre㶛u i blagostanje.

Došli smo poželjeti taj mir i Vama i 㶜itavoj našoj Domovini.

Kao ljudi vjere i nade došli smo Vam 㶜estitati Novu godinu, pa smo time došli i glasovati za budu㶛nost. Za Hrvatsku mira i blagostanja, istine i pravde. Vrijeme je za budu㶛nost, a ona nas poziva da neprekidno širimo obzorja slobode, njegujemo našu mladu i ponekad slabašnu, ali uvijek dragocjenu biljku demokracije. U ime budu㶛nosti, svjesno se odmaknimo i kriti㶜ki distancirajmo od svega što asocira na jednoumnu prošlost - nacisti㶜ku ili boljševi㶜ku. U Hrvatskoj, oslobo㶟enoj i 㶜itavoj, nema više razloga za korake koje bi svijet mogao protuma㶜iti kao vra㶛anje u prošlost ili udaljavanje od demokracije.

Mi krš㶛ani vjerujemo u Onoga koji je put, istina i život (Ivan 14,6) i koji je rekao: Upoznat 㶛ete istinu, a istina 㶛e vas osloboditi (Ivan 8,32).

Vjerujemo u osloboditeljsku mo㶛 istine, a sve to u izgradnji civilizacije ljubavi na koju nas tako uporno poziva neumorni njezin promicatelj i suvremeni globalni prorok, papa Ivan Pavao II. To je misija ljubavi, istine i pravde nasuprot svakoj mržnji, laži i prijevari. U tom svetome zadatku svi smo pozvani da budemo istinoljupci i životoljupci, ljudi intelektualne i moralne 㶜estitosti.

Gospodine Predsjedni㶜e, naša je želja i molitva da Hrvatska bude prepoznata kao politi㶜ki zrelo društvo u kojemu se slobodno i ravnopravno natje㶜u ljudi i ideje, u kojemu se u dobrohotnome služenju životu i istini snagom argumenata - i ni na koji drugi na㶜in - opravdavaju vlastita i brane ili osporavaju druga i druga㶜ija stajališta. Društvo neometanih prostora duhovne slobode u kojemu su razli㶜itosti bogatstvo i u kojemu se neslaganje ne može poistovje㶛ivati s izdajom. U takvom se društvu istina i pravda suprotstavljaju laži i nepravdi. U njemu se i politi㶜ka praksa uvijek iznova podvrgava ne samo kriti㶜koj provjeri dobro informiranoga naroda na slobodnim izborima nego i duhovno-eti㶜koj prosudbi Crkve kao predstavnice Kraljevstva Božjega, jedinoga trajnoga i vje㶜noga sustava. Mi, 㶜lanovi Protestantsko-evan㶟eoskoga vije㶛a, zajedno s Crkvom univerzalnom, vjerujemo u Jednu svetu, sveop㶛u, i apostolsku crkvu koja je pozvana da bude ne samo navjestiteljica Evan㶟elja Božje ljubavi i spasenja nego i da

bude savjest društva, sol zemlje i svjetlo svijeta , kako nas je u㶜io Isus, dakle Božji proro㶜ki glas koji i vlast i narod poziva, upozorava i usmjerava na pravednost i odgovornu slobodu. Jer, kako re㶜e biblijska mudrost: Pravednost uzvisuje narod, a grijeh je sramota pucima (Izreke 14,34).

cjelokupan proces europskih integracija i bez 㶜ije je suradnje nezamislivo sve ostalo što je u svezi s politi㶜kom stabilnoš㶛u i gospodarskim prosperitetom u Europi.

Crkva je i navjestiteljica nade, a nada je vjera okrenuta prema budu㶛nosti. Sv. Augustin, koji je veli㶜inom svoga uma i vjere svoju magisterijalnu misao tako snažno ugradio u same temelje zapadne civilizacije, jednom je rekao da nada ima dvije k㶛eri: gnjev i hrabrost - gnjev zbog stvari kakve jesu i hrabrost da ih se mijenja.

Kada sam nedavno na jednome skupu u Zagrebu pokušao eksplicirati i s odre㶟enom dozom rezerviranoga optimizma kontekstualno pou㶜no preporu㶜iti tu analogiju, bio sam neo㶜ekivano prekinut intervencijom jednoga slušatelja koji je, vidno uznemiren, izjavio da se to ovdje nikako ne može dogoditi jer Srbija nije, poput Njema㶜ke, vojno poražena. Ja kao krš㶛anin (dakle sljedbenik Onoga koji je rekao: Blago onima koji mir grade ) ipak ostajem umjereni optimist u svezi s ciljevima, a proceduralni realist u svezi s putom (putovima) do tih ciljeva. Gospodarska suradnja, politi㶜ka stabilnost ove regije i normalan suživot hrvatskoga i srpskoga naroda nezamislivi su bez pomirenja i praštanja. Drugo je implicitno pitanje mogu li se pomirenje i praštanje dogoditi bez pokajanja i traženja oprosta. O tome nam je potrebno više susreta poput onoga koji su nedavno u Zagrebu pod kreativnim i krš㶛anski nadahnutim Cropaxom organizirali hrvatski Caritas i splitski Franjeva㶜ki institut za mir.

Tu nadu, kreativno nezadovoljstvo i tu transformativnu hrabrost želimo Vama, hrvatskoj Vladi i svima nama u 1996. godini za dobra naše napa㶛ene, ali krasne Domovine u njezinoj cjelokupnoj gospodarskoj i politi㶜koj, ali i duhovnoj i moralnoj obnovi na putu u bolju budu㶛nost.

Sije㶜nja 1996.

PREDUVJET POMIRBE Bez pravde nema mira, a bez su㶟enja glavnim krivcima za nedavne ratove na ovim prostorima nema pomirbe me㶟u susjednim narodima. Da se zara㶛eni narodi nakon odre㶟enoga vremena mogu pomiriti, pa onda postati i dobri suradnici, dokazuje primjer Njema㶜ke i Francuske. Put od franko-germanske krvave povijesti neprijateljstva do suvremenoga njema㶜ko-francuskoga prijateljstva može biti pou㶜an i za odnose izme㶟u Hrvatske i Srbije. Danas su (ujedinjena) Njema㶜ka i Francuska središnja osovina oko koje se okre㶛e

Prof. dr. sc PETER KUZMI㶏, Rektor evan㶟eosko - teološkog fakulteta u Osijeku

(Po)kajanjem do pomirbe

㶏ini se da 㶛e nam u tom procesu pomo㶛i i kontroverzni Haag. Svoga sam razumljivo neugodnoga i opravdano zabrinutoga zagreba㶜koga sugovornika pokušao primiriti nadom da 㶛e se ipak mnogo toga promijeniti kada Miloševi㶛, Karadži㶛 i Mladi㶛 stignu u Haag. Njegov je nagli odgovor glasio: Kladim se da se to nikada ne㶛e dogoditi! Prvi se dogodio, a na ove druge, i još cijelu plejadu njihovih sudrugova krvavih ruku, bez obzira na Koštuni㶜ine i ine frustracije, ruska gun㶟anja i kletve 㶜etni㶜ke, tako㶟er više ne㶛emo dugo 㶜ekati. Valjda je i ta spora, neodlu㶜na i odviše bojažljiva me㶟unarodna zajednica u me㶟uvremenu nešto nau㶜ila. Ja joj za sada predlažem da pove㶛a ovlaštenja voditelju misije UN-a u BiH, našemu (i njihovu!) prijatelju generalu Jacquesu Kleinu. Ja ve㶛 dugo tvrdim to što je on ovih dana nimalo preuzetno rekao sam za sebe i svoju nekada u㶜inkovitu, a sada frustriraju㶛u ulogu: Da ja imam mandat kao u isto㶜noj Slavoniji, Karadži㶛 i Mladi㶛 bili bi u Haagu! Kleinu se može vjerovati i zato ga treba prikladno opunomo㶛iti. Taj bivši ministrant (o tome mi je osobno 261

ispri㶜ao zanimljiva sje㶛anja i anegdote) i propovjednik pravde i pomirbe doista je dokazao svoju nepristranost, hrabrost i odlu㶜nost, pa bi bilo vrijeme da se iz te sudbonosne bosanske igre maknu neki drugi prepla㶛eni i neu㶜inkoviti me㶟unarodni neznalice i mlitavci. I tu vrijedi onaj Isusov evan㶟eoski, ali i univerzalno primjenjiv kriterij: Prema njihovim plodovima 㶛ete ih prepoznati.

Miloševi㶛evo uhi㶛enje i prisilno pojavljivanje pred Tribunalom (njegovo ponašanje ne zaslužuje komentar, osim psihijatrijskoga), važan je ili preduvjetan korak na po㶜etku puta pomirenja dvaju naroda. Miloševi㶛 je bez sumnje glavni inženjer, financijer i nadglednik realizacije zlo㶜ina㶜koga projekla Velike Srbije .

Spora, ali ipak dostižna pravda Kada me㶟unarodna zajednica ve㶛 potkraj osamdesetih nije znala prepoznati opasnost niti je imala snage i volje (kao i u ratnim godinama poslije toga) sprije㶜iti balkanska krvoproli㶛a , onda treba bar pozdraviti zakasnjelu pravdu u kojoj 㶛e mu (a time donekle i samoj sebi), sada pred o㶜ima svijeta, suditi.

Ja sam na opasnost po㶜eo javno upozoravati ve㶛 1987., kada se u srpskome pravoslavnome tisku i drugdje, u kontekstu bu㶟enja nacionalne mitologije i velebnih priprema za proslavu 600. obljetnice Kosovske bitke, sve 㶜eš㶛e (opet) pojavljivao

totalitarno ispolitizirani koncept Nebeske Srbije .

Kada su godinu poslije kosti kneza Lazara (koji je izabrao Nebesku Srbiju !) iznesene iz samostana Ravanica i trijumfalisti㶜kim paradama uz suludu mješavinu nacionalisti㶜koga i religioznoga, demonski inspiriranom evangelizacijom nacije , pronošene gradovima Srbije, neki od nas, uza sav ekumenski senzibilitet i civilizacijsku suzdržanost, htjeli su vrištati i zvoniti na sva nedostupna im zvona.

Poslije Slobinoga (Slobodan Miloševi㶛, op. ur.) gazimestanskoga govora, prijetnji i ucjena ja sam medijima rekao i za tisak napisao (na to me je nedavno u Latinici podsjetio i dobro informirani Denis Latin) sljede㶛e: 㶏uli smo retoriku rata. Ratovi po㶜inju rije㶜ima.

Ruka potencijalnoga ubojice u zraku je; prije nego što zamahne i nevini ljudi stradaju, netko bi ga morao zaustaviti. Nitko ga nije zaustavio, a ja sam doživio pobunu svojih srpskih sludenata i izgubio neke ina㶜e drage prijatelje u Beogradu, koji mi se sada ve㶛 neko vrijeme ispri㶜avaju i proglašavaju me prorokom. Nažalost, nitko ga nije zaustavio, iako bi mnogo bolje bilo sprije㶜iti nego (sada) suditi.

Srpanj 2001.

Prof. dr. sc PETER KUZMI㶏, Rektor evan㶟eosko - teološkog fakulteta u Osijeku

Zgrada evan㶟eosko - teološkog fakulteta u Osijeku

262

U VUKOVARU NEMA MRŽNJE Vukovar, 19. 3. 2006.

Hrvatski je sabor davne 1848. donio zaklju㶜ak da sveti Josip bude zaštitnik Hrvatske i hrvatskoga naroda. Nije bez razloga Zajednica povratnika izabrala Vukovar i današnji dan kako bismo ovdje prozborili o najbitnijim problemima povratnika. I ja sam jedan od tih povratnika me㶟u vama. Iako nisam Vukovarac i nisam bio prognan, otišao sam, poslala me Crkva, za prognanima i k prognanima u inozemstvo, u Austriju, gdje sam pratio naše ljude na radu u tu㶟ini i od 1991. prognane Hrvate iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Život povratnika nije jednostavan. Da je jednostavan, ne bi bilo ove zajednice ovdje. Budu㶛i da je složenost tako velika, potrebno je mnogo ljudi i mnogo dobre volje da se naš život ovdje osmisli. Znate što? Najlakše je obnoviti ono materijalno. Teško je obnoviti duh, teško je obnoviti ranjenu dušu, teško je dati sigurnost nesigurnome, kojemu je sve uzeto, koji je ostao u jednome trenu bez i㶜ega. I susretati se teško s onima koji su to u㶜inili, našim doju㶜erašnjim susjedima s kojima se moramo o㶜i u o㶜i pogledati i ne u㶜initi zlo. Vukovar upravo u tome prednja㶜i.

ovdje i svoju budu㶛nost, tu gdje nas je Bog posadio, da tu rastemo, da tu donosimo cvijet i rod, da se više ne moramo potepati od nemila do nedraga diljem Hrvatske i diljem svijeta. Prije 150 godina Engleza je bilo koliko i Hrvata. Na nama je sada i na Vama, gospodine predsjedni㶜e Hrvatskoga sabora, na Vama, gospo㶟o potpredsjednice hrvatske Vlade, da ne postanemo još manji. Vi ste, gospodine Josipe, sa svojom udrugom u㶜inili mnogo toga u svezi s povratkom, a budu㶛nost je sada pred svima nama. Pružimo svoju potporu, mi iz Crkve, sve udruge i svi ljudi dobre volje, da naši mladi ostanu na ovom tlu, na svojoj vukovarskoj i hrvatskoj zemlji, na Banovini, u Kninu, Baranji, zapadnoj Slavoniji, gdje god, da ne moramo oti㶛i, ne zbog rata, nego da nas ne otjera nezaposlenost, nebriga i ostalo. Budimo svi u tom složni i vjerujem, uz veliko strpljenje koje ima hrvatski narod i stanovnici Vukovara, da 㶛emo to i uspjeti ostvariti.

Neka sveti Josip, zaštitnik domovine Hrvatske, 㶜iji je danas blagdan, blagoslovi svaki vaš korak i svaki vaš rad i zauzetost za dobro.

Temelj su hrvatske domovine naši branitelji, koji su položili živote za svoj dom, svoj voljeni grad, svoju obitelj, svoju vjeru i svoju ljubljenu domovinu. Oni su dali svoje živote ne iz mržnje, nego iz ljubavi i zato i mi trebamo njima uzvratiti ljubav. U Vukovaru nije bilo ni jednoga ubojstva iz mržnje i osvete nakon povratka1997. I to je velik znak da smo mi druga㶜iji. Ali to što smo druga㶜iji ne osloba㶟a Vas, koji ste na vlasti u Republici Hrvatskoj, da nam pružite i ono drugo: da možemo zaraditi naš kruh svagdašnji vlastitim rukama, da naši povratnici mogu biti zadovoljni za svojim obiteljskim stolom sa svojom djecom i da roditelji i mladi naraštaji, kojih, hvala Bogu ima, mogu biti sigurni.

Vukovar je grad mladih, nije grad starih. Oko 4.000 djece je u Vukovaru. Grad koji živi, koji pjeva, koji se osje㶛a. Nije 1999. godina, kada sam se vratio ovdje gdje ptice nisu pjevale, mrtav grad.

Vratila su se vukovarska djeca, obitelji, i mi smo mladi. Roditelji žele biti sigurni da ta mladost ima

Fra ZLATKO ŠPEHAR, gvardijan vukovarski, na 13. konferenciji Zajednice povratnika Hrvatske održanoj u svetištu sv. Bone u Vukovaru 19. 3. 2006.

263

RATNA DOGA佢ANJA U SISA㶏KOMOSLAVA㶏KOJ ŽUPANIJI: SKRB ZA PROGNANIKE, IZBJEGLICE I POVRATNIKE I NJIHOVO ZBRINJAVANJE

UKRATKO O RATNIM ZBIVANJIMA NA PODRU㶏JU SISA㶏KO-MOSLAVA㶏KE ŽUPANIJE Prostor Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije, sa stajališta vo㶟enja i bilježenja ratnih operacija, dijeli se u dva ratna podru㶜ja:

UVOD Kako uop㶛e zapo㶜eti - pitanje je koje mi se prvo nametnulo. Velik dio ružnih sje㶛anja, teških trenutaka 㶜ovjek potisne, a život name㶛e nove oblike rada i promišljanja.

- zapadna Slavonija - dio prostora bivše op㶛ine Novska i - Banovina i Kordun - prostori bivših op㶛ina Sisak, Petrinja, Glina, Vrginmost, Vojni㶛, Dvor i Hrvatska Kostajnica.

Previše je doga㶟anja, a kako ih ukratko opisati, jer ni jedna knjiga nije MIRKO IVANUŠI㶎, dr. vet. med., zamjenik ravnatelja HCR-a u Sisku dovoljna da bude potpun svjedok zbi vanja u Domovinskome ratu i njegovih posljedica.

Nisam nikad imao vremena sustavno pisati i bilježiti tisu㶛u doga㶟aja, iako sam prikupio dosta materijala, tako da 㶛u djelomi㶜no iznijeti kronologiju, djelomi㶜no govoriti o vlastitu vi㶟enju svih zbivanja vezanih prvo za progonstvo, a potom obnovu i sve ono što ju je pratilo.

Imao sam tu nesre㶛u da sam, odmah na po㶜etku demokratskih promjena, dragovoljno napustio svoju radnu sredinu u Veterinarskoj stanici Sisak, ali i neizmjernu sre㶛u i zadovoljstvo da uz veliki broj izvanrednih suradnika pružim najviše što sam mogao, i to s velikom voljom i razumijevanjem, prvo kao djelatnik Kriznoga stožera za Sisak i Banovinu, kao predstojnik Regionalnoga ureda za prognanike i izbjeglice, potom pro㶜elnik Upravnoga odjela za obnovu i razvoj županije, predsjednik Povjerenstva za popis i procjenu ratne štete i zadnjih 12 godina na razli㶜itim funkcijama u Hrvatskome centru za razminiranje u kojemu su aktivnosti prerasle na državnu razinu. Eto, nekako sam stalno bio uz prognanike i po㶜esto dijelio njihovu sudbinu.

264

Sisa㶜ko-moslava㶜ka županija

Ve㶛 u travnju 1990. godine po㶜inju okupljanja pripadnika srpske nacionalnosti u Oku㶜anima i Raji㶛u zbog ugroženosti i želje za osnivanjem srpske op㶛ine Oku㶜ani. Taj je pokret organizirala Srpska demokratska stranka, koja je planirala teritorijalno ujedinjenje u zapadnoj Slavoniji s gradom Pakracem kao središtem tzv. Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija.

U svibnju 1990. vjerski skup u Paklenici prerasta u politi㶜ki - osnovan je SDS u Paklenici i Raji㶛u.

U sije㶜nju 1991. godine organiziran je referendum u 31 naselju oku㶜anskoga kraja kojim se traži odcjepljenje od Nove Gradiške i pripojenje op㶛ini Pakrac. Srpanj i kolovoz 1991. godine mjeseci su u kojima se gotovo svi Srbi svrstavaju uz ideju o politi㶜kome i teritorijalnome odcjepljenju od Republike Hrvatske. Pripadnici JNA sve više i

sve otvorenije stavljaju se na stranu srpskoga stanovništva. Prvi oružani sukobi zapo㶜inju u srpnju 1991. godine na širemu prostoru zapadne Slavonije: po㶜inju razaranja hrvatskih naselja, ima poginulih, ranjenika, a pristižu i prvi prognanici. U kolovozu 1991. godine po㶜inju masovna granatiranja Novske, koja traju do kraja prosinca.

10. listopada privremeno je okupirana današnja op㶛ina Jasenovac. Po㶜etkom sije㶜nja 1992. godine Sarajevskim primirjem ve㶛i dio bivše op㶛ine Novska ostaje pod privremenom okupacijom u tzv. Krajini Zapadna Slavonija.

UNPROFOR preuzima odgovornost na Sektoru Zapad 15. srpnja 1992. godine. Dok je to podru㶜je bilo privremeno zaposjednuto, bilo je manjih oružanih sukoba, granatiranja slobodnih krajeva po dubini u Kutini, Novskoj i Lipovljanima, razaranja hrvatskih naselja na zaposjednutome podru㶜ju, progona i ubijanja hrvatskoga stanovništva zbog velike neu㶜inkovitosti me㶟unarodnih snaga.

Usporedno s doga㶟anjima u dijelu zapadne Slavonije gotovo isti nemili doga㶟aji zbili su se i na prostorima Banije i Korduna. U prosincu 1990. godine održana je osniva㶜ka skupština SDS-a za podru㶜je Sisa㶜ko-banijske regije.

U sije㶜nju 1991. godine tzv. Sekretarijat unutrašnjih poslova Krajine obavijestio je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske da su policijske postrojbe Knina, Obrovca, Lapca, Benkovca, Gra㶜aca, Titove Korenice i naših gradova, Hrvatske Kostajnice, Dvora na Uni, Gline i Vojni㶛a, ušle u sastav tzv. SUP-a Krajine. Istodobno zapo㶜inju prosvjedni skupovi protiv uspostave hrvatske države u Banskome Grabovcu, Petrinji, na Petrovoj gori, Dvoru, Hrvatskoj Kostajnici. Zapre㶜avaju se prometnice u Petrinji, Taborištu, Tješnjaku, Bijelniku, Kukuruzarima, Jabukovcu, Knezovljanima, Dvoru i Novskoj prema Pakracu. Na sastanak u Saboru Republike Hrvatske 9. sije㶜nja 1991. od pozvanih predstavnika op㶛ina s ve㶛inskim srpskim stanovništvom odazavali su se jedino predstavnici Gline i Hrvatske Kostajnice. Ustavni sud Republike Hrvatske 10. sije㶜nja 1991. godine ukida sve odluke op㶛ina koje su pristupile SAO Krajini.

20. sije㶜nja 1991. godine Srbi su organizirali refe-

rendum za Kotar Vojni㶛 . Tzv. Srpsko nacionalno vije㶛e i Izvršno vije㶛e SAO Krajine donijelo je odluku da se SAO Krajina razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji, a 1. travnja 1991. godine tzv. Izvršni savjet Nacionalnoga vije㶛a SAO Krajine donio je Odluku o pripojenju Krajine Republici Srbiji isti㶜u㶛i da na njezinu teritoriju vrijede zakoni Republike Srbije i Ustav SFRJ. 4. travnja 1991. godine oklopne jedinice JNA stigle su u Dvor na Uni. 1 . svibnja 1991. godine Ustavni sud RH proglasio je referendum SAO Krajine o pripojenju Srbiji neustavnim.

16. svibnja 1991. godine tzv. Skupština SAO Krajine jednoglasno je donijela Odluku o pripojenju Srbiji. Uskoro se usvaja Statut Krajine, Ustavni zakon SAO Krajine te imenuje tzv. predsjednik vlade i ministar obrane.

25. lipnja 1991. godine marti㶛evci su napali Dvor na Uni. Agresija na Sisa㶜ko-banijsku županiju zapo㶜ela je 26. lipnja 1991. godine u ranim jutarnjim satima, kada su paravojne neprijateljske skupine napale postrojbu Hrvatske policije u Glini. Tom je prilikom poginulo dvoje hrvatskih policajaca, desetak ranjeno, a trinaest odvedeno u zato㶜eništvo u zloglasni zatvor u Kninu. Sredinom srpnja jedinice JNA otvaraju tenkovsku vatru na zgradu ispostave MUP-a u Dragotincima, napadaju Kraljev㶜ane te prvi put izravno sudjeluju u oružanome napadu na hrvatsko stanovništvo i snage MUP-a RH na tom podru㶜ju. Prvi prognani Hrvati iz Kraljev㶜ana, Dragotinaca, Prnjavora i 㶏unti㶛a pristižu u Petrinju. Ondje je odmah pružena skrb stradalnicima, koji su potom 㶜etiri godine proveli izvan svojih ku㶛a i zavi㶜aja. Nakon toga paravojne neprijateljske skupine, potpomognute jedinicama JNA, otvoreno napadaju naselja s ve㶛inskim hrvatskim stanovništvom: 16. srpnja Gornji Viduševac, 17. srpnja Hrvatsku Kostajnicu, selo 㶏ukur, Komarevo kod Siska, a 26. srpnja Glinu. Prognanih Hrvata sve je više. Organiziraju se prihvatilišta u Sisku i Kutini.

26. srpnja privremeno je okupirana Glina, 27. srpnja Pounje, u kojemu stradavaju hrvatska sela Struga, Zamla㶜a, Kozibrod. Razaraju se civilne gra㶟evine, a pripadnici JNA i pobunjenih Srba sustavno protjeruju hrvatsko stanovništvo, sve to uz velike žrtve. 30. srpnja JNA prvi put upotrebljava 265

iz zraka.

Kao i na prostoru zapadne Slavonije, Sarajevskim primirjem uspostavlja se crta razgrani㶜enja, koja bivše op㶛ine Hrvatsku Kostajnicu, Dvor na Uni, Glinu, Vrginmost, Vojni㶛 te dijelove op㶛ina Petrinja i Sisak ostavlja u sastavu tzv. SAO Krajine.

2. srpnja 1992. mirovne snage Ujedinjenih naroda preuzimaju odgovornost u Sektoru Sjever .

2. rujna 1991. g. jedinice JNA stacionirane u Petrinji, izlaze na gradske ulice i razaraju stambene, kulturne i gospodarske objekte.

zrakoplove u napadu na Hrvatsku Kostajnicu. Tijekom kolovoza napadi se šire na 㶜itavo podru㶜je Banovine. Prekinut je cestovni i željezni㶜ki promet. 20. kolovoza napadnuti su Sunja i Komarevo, 22. kolovoza Hrvatska Kostajnica s prostora BiH. 26. kolovoza iz zraka je napadnuta Sunja, a 31. kolovoza prvi put minobaca㶜ima je napadnuta industrijska zona Siska.

2. rujna 1991. jedinice JNA stacionirane u Petrinji izlaze na gradske ulice i razaraju stambena, kulturna i gospodarska zdanja. Poginulo je nekoliko civila, a ranjeni se zbrinjavaju u sisa㶜koj bolnici. U idu㶛im danima vode se žestoke borbe na položajima oko Peckoga, Taborišta i ostalih hrvatskih sela petrinjskoga kraja. Tijekom rujna vode se otvorene borbe na cijelome prostoru Sisa㶜ko-banijske županije. Uspostavlja se crta obrane, organizira se prihvat prognanoga stanovništva, njihovo zbrinjavanje na cijelome podru㶜ju RH. Prekinute su sve veze s Banovinom, a 12. rujna privremeno je zaposjednuta Hrvatska Kostajnica. Petrinja je privremeno zaposjednuta 21. rujna, kada je napadnuta

UNPROFOR preuzima odgovornost u Sektoru Sjever 1992.

Za privremene okupacije granatiraju se slobodni krajevi po dubini Hrvatske, Sisak, Kutina, Ivani㶛 Grad, razaraju se zaposjednuta naselja, nastavljen je progon i ubijanje, razaranje svega hrvatskoga.

Slobodno se može ustvrditi da su me㶟unarodne snage bile posve nemo㶛e sprije㶜iti sve to. Osobito teška stradanja pretrpjeli su Hrvati koji su ostali na privremeno zaposjednutome podru㶜ju. Od oko 2.000 Hrvata 㶜ija je sudbina bila upitna, nakon osloba㶟anja Banovine, Korduna i zapadne Slavonije, nažalost, ostvarila su se i najcrnja predvi㶟anja: ve㶛ina tih ljudi natjerana je na razli㶜ite oblike prisilnoga rada, zlostavljana je, a mnogima se dogodila i najgora sudbina ‒ ubijeni su i nedostojno pokapani u masovnim grobnicama bez imena i prezimena.

Na temelju izvješ㶛a Povjerenstva za popis i procjenu ratne štete tijekom Domovinskoga rata život su izgubila 603 branitelja, a 54 se vodi nestalima.

2.555 osoba vojni su i civilni invalidi Domovinskoga rata. 164 osobe vode se kao civilne žrtve rata uz ekshumirane.

Prvi prognanici iz Gline 1991.

266

Kolona prognanika iz Sunje 1991.

REGIONALNI URED ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE U SISKU - DJELOVANJE I SKRB ZA PROGNANIKE I IZBJEGLICE Sva spomenuta zbivanja jasna su slika agresorskih postupaka. Ipak je najpotresnije bilo do㶜ekati kolone prognanika samo s nužnim stvarima utovarenim u traktorske prikolice. Osobno sam u ime Kriznoga stožera do㶜ekao prve prognanike iz Pounja na tržnici u Sisku, koji su pristizali duboko u no㶛. I danas se prenem jer sam, vidjevši sve to, shvatio sve razmjere trenutnih, ali i budu㶛ih patnji hrvatskih prognanika. Sli㶜ne emocije, ali i veliku spremnost za prihvat u Petrinji iskazala je i Ana Bešli㶛, koja je s Verom Palaji㶛 iz Gradskoga društva Crvenoga križa i suradnicima, uz potporu Stanke Gregurinovi㶛, organizirala prihvatni stožer u restoranu Gavrilovi㶛 u Petrinji. Tada smo prvi pu stupili u vezu s s Vladinim predstavnicima, poglavito dr. Matom Grani㶛em.

Važan prinos formiranju Stožera i zbrinjavanju prognanika dali su s petrinjske strane povjerenik Vlade za Petrinju Josip Vuji㶛, zamjenik Zvonko Dumbovi㶛, predsjednik Zajednice prognanika prof. Božo Judaš, direktorica Centra za socijalnu skrb Petrinje Verica Palai㶛, a od tadašnjega sisa㶜kog rukovodstva dr. Andrija Preloš㶜an, prof. Vlatko Matijevi㶛 i Ernest Navara.

Bio sam svjedokom i prestrašnih slika zvjerstava, raskomadanih ljudskih tijela koja su u malome zelenome kamionu pokrivenom ceradom bila dopremljena u sisa㶜ku bolnicu. O stravi㶜nim sam se zvjerstvima uvjerio i iz fotografija koje mi je pokazala Ana Bešli㶛.

Zvjerstva u prvim danima agresije-uobi㶜ajena slika tog vremena iz sisa㶜ke bolnice, 1991.

Do osnivanja Regionalnoga ureda najve㶛i teret podnio je Centar za socijalnu skrb u Sisku na 㶜elu sa Sonjom Soldi㶛, Ljubicom Kocet i ostalim suradnicima, kao i Gradsko društvo Crvenoga križa, kojim je tada rukovodio gospodin Ivo Varošanec, poslije nakratko Damir Ostoji㶛, a potom Božena Weis Sklizovi㶛. Crvenome križu dodijeljeno je i veliko skladište na sisa㶜koj tržnici poznato kao Bazen , na kojemu je tijekom prognani㶜kih godina podijeljeno nekoliko tisu㶛a tona hrane, higijenskih potrepština i odje㶛e, namještaja, sjemenskoga i gra㶟evnoga. Podijeljeno je 3.500 vagona raznih dobara. Skladištem je uspješno rukovodio Joso Belovarac sa suradnikom Tihomirom Baši㶛em i ve㶛im brojem prognanika. Prva skladišta bila su u Domu kulture, OŠ 22. lipnja i OŠ Ivana Kukuljevi㶛eva Sakcinskoga. Glavna zada㶛a Gradskoga društva Crvenoga križa Sisak bila je zbrinjavanje prognanika u privatnome smještaju i opskrba najnužnijim potrepštinama. U po㶜etku je zbrinjeno 20.000 izbjeglica, potom još 1.500 i isto toliko socijalno ugroženih. Iz skladišta su odvoženi paketi švedskoga Crvenoga križa za više od 600 osoba zate㶜enih na podru㶜ju oslobo㶟enom Olujom i 2.500 izbjeglih Banjalu㶜ana. Tijekom rata zaprimljeno je i obra㶟eno 800 zahtjeva za traženje nestalih osoba i 40.000 obiteljskih poruka. Da bi se omogu㶛io prijelaz sa slobodnoga na okupirani hrvatski teritorij, bilo je potrebno, sura㶟uju㶛i s predstavnicima UNPROFOR-a, UNHCR-a i MOCK-a, uložiti mnogo vremena i strpljenja. Tijekom žestokih napada i velikoga broja ranjenika sisa㶜ka bolnica nije ostala bez krvi. 3.000 darivatelja tijekom rata dalo je 15.300 doza krvi. Djelatnici i volonteri GDCK Sisak dali su svoj golem obol u ratnome raz267

doblju. Važno je istaknuti i izvanrednu suradnju s Regionalnim uredom u Sisku. Bezbroj puta bio sam na dogovorima s predstavnicima CK, bio sam i u naselju Blinjski Kut u susretu s neprijateljskom stranom kada se pokušavalo smiriti odnose.

U to vrijeme djelovala je u Sisku i misija Getsemani kojoj je primarna djelatnost bila podjela humanitarne pomo㶛i. Ve㶛 je prvih dana osnovana i Humanitarna udruga Bedem ljubavi , a i Hrvatska žena na razli㶜ite je na㶜ine pomagala hrvatske vojnike i prognanike.

U Krizni stožer u kojemu sam bio zadužen za ra-

Mirko Ivanuši㶛 i voza㶜 Slavijatransa Dragan Kauri㶛 i djelatnici kriznog štaba-prva humanitarna pomo㶛 iz Rosenheima Ein Hertz fuer Kratien ,

potrepština, lijekova i drugog medicinskoga materijala. Na tome sam zahvalan ondašnjemu direktoru Mladenu 㶏a㶜i㶛u i suradnicima. Prvu takvu pomo㶛 organizirala je Hrvatska katoli㶜ka misija u Stuttgartu, koju je vodio fra Marinko Vukman, a potom i Hrvatska katoli㶜ka misija u Rosenheimu s paterom Ivanom Nimcem i uz veliko zalaganje Jutte 㶏erkez i njezine obitelji. Po㶜esto sam u tim danima bio pozivan u inozemstvo. Stizale su i donacije našega konzulata u Stuttgartu, gospo㶟e Zdenke Babi㶛 i njezina brata, obitelji Werft, Hrvatske katoli㶜ke misije u Rosenheimu i svesrdne pomo㶛i obitelji 㶏erkez, osobito gospo㶟e Jutte 㶏erkez i mnogih organizacija u Bavarskoj, kao što je Maltheser Hilfsdienst, kao i obitelji Renner, Andreasa i Barbare. Nekoliko puta pomo㶛 je organizirala i Hrvatska katoli㶜ka misija u St. Galenu u Švicarskoj uz pomo㶛 fra Milana Lon㶜ara, dr. Marinovi㶛a i mnogih naših ljudi zaposlenih u Švicarskoj. Svima su bile važne informacije iz prve ruke, pa se dugo u no㶛 nakon utovara razgovaralo o stanju u domovini i ratnim doga㶟anjima. Gospodin Renner organizirao je boži㶛ni koncert Ein Hertz für Kroatien u Rosenheimu na kojemu je nastupila i naša primadona Mirjana Bohanec. Održano je i nekoliko izložaba u pokrajini Baden Würtenberg jer su Nijemci željeli podržati hrvatsku borbu za samostalnost.

zli㶜ite logisti㶜ke poslove dolazili su brojni donatori. Tada sam zapo㶜eo i intenzivniju suradnju s pojedincima i institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu radi prikupljanja humanitarne pomo㶛i.

Petrinjski Slavijatrans osiguravao nam je voza㶜e i velike teglja㶜e kojima smo se redovito vra㶛ali puni prehrambenih proizvoda, odje㶛e, higijenskih

Raspodjela donatorske pomo㶛i iz Njema㶜ke, Sisak, 1992.

Gradona㶜elnik Remchingena, gospo㶟a Ulli Hohmann, Mihael Hohmann, predstavnici Remchingen Hilfskomitee für notleidenden in Kroatien.

268

Govore㶛i o prvim danima, teško je ne spomenuti skupinu gra㶟ana pod okriljem gradona㶜elnika Remchingena, gospodina Wolfganga Oechslea i najbližih mu suradnika, gospo㶟e Ulli Hohmann i cijele njezine obitelji, gospo㶟e Antje Hill, obitelji Muller, Barbare i Bernda, Vladimira Neumanna,

Stephana Jacksa, Franza Reindela, koji su gotovo 50 puta tijekom rata posjetili Sisak, prognani㶜ka naselja, bojišnicu pomažu㶛i na razli㶜ite na㶜ine, a dragocjenu pomo㶛 dopremali su sisa㶜koj Bolnici, Domu zdravlja i Domu za nezbrinutu djecu u Sisku, kojima su ve㶛ina bili i kumovi. Jedan od prvih posebnih donatora bio je i gospodin Josef Mayer sa suprugom Brigitom iz Berglen Steinacha, koji je slao humanitarnu pomo㶛 te pisao o problemima hrvatskih prognanika. Voza㶜 Mijo Štagljar kamionom sisa㶜koga Hidroputa nekoliko je desetaka puta prevozio razli㶜itu pomo㶛. Nemjerljiva je pomo㶛 Caritasa diljem svijeta, švedske organizacije Nortalje Bistands Center i gospodina Josipa Babi㶛a, baptisti㶜kih udruga i dr. Josipa Mikuli㶛a, Svjetske luteranske organizacije i gospodina Johna Wooda i suradnika. Opskrbljivali su nas velikim koli㶜inama hrane, a sjemenska je roba stigla i iz Kanzasa (SAD). Samo u jednoj donaciji pristigla je pomo㶛 od 200 tona brašna, koje je uskladišteno u prera㶟iva㶜kome poduze㶛u Ljudevit Posavski .

U koordinaciji s Vladinim Uredom organizirana je dostava kruha prognanicima u privatnome smještaju i u prognani㶜kim naseljima tijekom dužega razdoblja.

Raspodjelom pomo㶛i iz željezni㶜koga skladišta, koji je na raspolaganje dao HŽ, skladišta na Zagreba㶜koj cesti, koje su na raspolaganje dale Hrvatske šume, iz niza manjih Caritasovih skladišta te posebnoga skladišta za odje㶛u u Ulici A. i S. Radi㶛a rukovodio je Regionalni ured. Biskup Vladimir Koši㶛 uspostavio je dobru suradnju s Uredom i osnovao sli㶜no skladište u Moš㶜enici, nadomak prvoj crte bojišnice, njegovi kolege u㶜inili su isto u Preloš㶜ici, Sisku, Peš㶜enici... U Uredu su bili zaduženi ljudi za vo㶟enje skladišta, rješavanje carinskih problema, raspodjelu, evidentiranje. Posao ne bi bio obavljen bez entuzijazma i zalaganja Višnje Jerman, Marka Lamze, Barbare Tusi㶛, Tome Mla㶟enovi㶛a, koji su i sami prognani iz Petrinje i Gline, uz veliko razumijevanje Željke Bakari㶛, voditeljice Carinske uprave u Sisku.

Nije mogu㶛e spomenuti sve drage donatore i prijatelje. U našemu uredu bilježnica je s imenima tisu㶛u pojedinaca i organizacija kojima smo uru㶜ili zahvalnice. Ve㶛ina njih nekoliko je desetaka puta slala pomo㶛 i posjetila prognani㶜ka naseljima i pojedince. Velik dio pomo㶛i podijeljen je i našim jedinicama na prvoj crti bojišnice.

Sve su to, me㶟utim, samo mali isje㶜ci iz prvih dana djelovanja raznih organizacija i Regionalnoga ureda.

Zada㶛u za osnivanje Regionalnoga ureda dobio sam od op㶛inskih struktura, koje su me predložile na temelju mojih dotadašnjih aktivnosti u Kriznome stožeru za Sisak i Banovinu. Kratko mi je re㶜eno: Na㶟i prostor i ljude i krenite s poslom. Ve㶛 potkraj 1991. godine zapo㶜eo sam s ure㶟enjem potpuno devastiranoga i dva puta granatiranoga prostora u zgradi Sindikata na Trgu bana Josipa Jela㶜i㶛a 6. Vrlo brzo imenovanje je potvrdio predstojnik Vladina Ureda prof. Adalbert Rebi㶛.

Prvu malu jezgru djelatnika 㶜inili su ve㶛inom prognanici. Mojom zamjenicom imenovana je nastavnica Ana Bešli㶛, prognana Petrinjka. Poslovima zbrinjavanja, smještaja, utvr㶟ivanja statusa prognanika i izbjeglica, posebnim projektima pomo㶛i za poljoprivrednike, isplatama i nizom drugih poslova od samoga po㶜etka 1992. godine bavili su se prof. Katica Svoboda, prof. Mirjana Vilenica, Ivo Pucovi㶛, dipl. ing., socijalna radnica Nada Išek, Dubravka Paveli㶛, Željko Softi㶛, Višnja Jerman, Marko Lamza, Barbara Tusi㶛, Tomo Mla㶟enovi㶛.

Nakon operacije Bljesak zaposleni su Branka Cindri㶛, koja je nakon moga odlaska i kratkoga razdoblja u kojemu je predstojnik bio prof. Mirko Putri㶛 preuzela mjesto predstojnice, Marina Milkovi㶛, Božica Pavi㶜i㶛, Marija Smol㶜i㶛, Boris Grahovac, Josip Tomašev, Ljiljana Imširevi㶛, Natalija Blaževi㶛, Igor Rastovac.

1995. i 1996. godine u Ured dolaze Marija Vlaši㶛, Snježana Gobac, Marica Pribani㶛, Tihomira Peri㶛 i Karmen Valenta.

Prostor u kojemu smo radili nije bio velik, ali smo se izvrsno slagali i razumjeli, nikome ništa nije bilo teško, radilo se s voljom, zadovoljstvom i s vjerom u povratak. Nastojali smo da sve bude evidentirano, dokumentirano, pripremali smo opširna izvješ㶛a Vladinu Uredu. Moram istaknuti izvanrednu suradnju s Vladinim Uredom: predstojnikom prof. dr. Adalbertom Rebi㶛em, Damirom Zori㶛em, Spomenkom Cek, prof. Borisom 㶏epinom, Sonjom Klingor, Ivankom Ivani㶛, Marijom Jani㶛, Mirjanom Kuveždi㶛, Sanjom Horvat, Danijelom Balentovi㶛...

Regionalni ured Sisak, s obzirom na veli㶜inu grada 269

Siska i okolice, primio je gotovo još jedan grad.

Sama županija druga je iza Vukovarsko-srijemske po broju prognanika i izbjeglica. Najve㶛i broj bio je smješten na širemu podru㶜ju RH, gradu Zagrebu, Pokuplju, Posavini, Kutini, a dio i u inozemstvu. Kako je prostor Ureda bio na katu, u vrijeme isplata ve㶛 rano ujutro bio je formiran duga㶜ak red od ulice do ulaza. Bilo je teško probiti se, ali i po㶜esto slušati brojne prigovore. No uvijek smo imali strpljenja razgovarati i pokušati riješiti odre㶟ene probleme, što je ženski dio tima osobito dobro obavljao.

Prognanici su najprije smješteni u barakama Stupno u vlasništvu Željka Šandora, u barakama Tehnike, na Kupalištu Zibel, Domu umirovljenika, hotelu Panonija i barakama Hidroelektre. Ve㶛inom su ondje smještani stariju prognanici, koji su imali i druga㶜ije potrebe.

Zbog sve ve㶛ega broja prognanika izgra㶟eno je više prognani㶜kih naselja: zahvaljuju㶛i donaciji Švedske naselja u Duma㶜ama, Pisarovini i Šašnoj Gredi, zahvaljuju㶛i donaciji Danske naselja u Kutini i Lipovljanima te najve㶛e naselje u Maloj Gorici zahvaljuju㶛i donaciji Japana. Regionalni ured dao je svoj obol predlažu㶛i i odabiru㶛i povoljne lokacije, dogovaraju㶛i se s lokalnom upravom da se naselja grade besplatno.

Prisje㶛am se zgode kada su predstavnici Japana dolazili iz veleposlanstva u Be㶜u, jer još nije bilo veleposlanstva u Zagrebu, i razgledavali potencijalne prostore s velikim zanimanjem. Davali smo im nekoliko brojeva ve㶛e cipele iz skladišta, kakve smo imali, da ne zaprljaju svoje obilaze㶛i prostor budu㶛ega gradilišta. Za japansko se naselje uvelike zalagao predstavnik UN-a Hirose Matsumoto, koji je za bilo kojeg doga㶟aja svirao na trubi hrvatsku himnu i molio da japanska zastava bude izvješena u naselju. Za posjeta ministra vanjskih poslova Joheija Khonoa Republici Hrvatskoj predložio sam da naselje ima i druga obilježja te da posadimo japanske trešnje. 15 dana nakon njegova odlaska dobio sam obavijest da Shidare Sakura šalje 3.000 sadnica japanskih trešanja zrakoplovom u Zagreb i da ih mogu preuzeti. Posa㶟ene su nakon karantene u naselju, ali i podijeljene za parkove u drugim mjestima. Japansko naselje u po㶜etku je bilo namijenjeno povratnicima iz Njema㶜ke nakon odluke o nužnosti njihova povratka u Hrvatsku.

270

Sva naselja bila su pod skrbi Ureda, a mnoga su zadržala svoju funkciju i do danas.

Zahvaljuju㶛i donacijama podijeljeno je i 100 kamp-prikolica koje je poslao Njema㶜ki crveni križ. Stigle su na impozantnoj kompoziciji vlaka, koja 㶜ak i nije mogla stati na postaju u Sisku. S Vladinim Uredom organizirana je i demontaža drvenih baraka u Italiji koje su prevezene u Sunju i Moš㶜enicu. Akciju je vodio Ivo Pucovi㶛 uz pomo㶛 Slavijatransa. Montažne barake postavljene u Šišincu i Brkiševini, Slani, Sunji, Komarevu, a donacija su rimskoga Caritasa preko mons. Stankovi㶛a u organizaciji Frateli Dieci. Škola u Lonji potpuno je preure㶟ena za smještaj prognanika uz pomo㶛 dr. Helmuta Bolla iz Algoja u Njema㶜koj, koji je i na druge na㶜ine pomagao prognanike. Montažu drvenih ku㶛a na petrinjskome podru㶜ju omogu㶛ila je organizacija Bavarski seljaci . U stotinjak su takvih ku㶛a privremeno smješteni mještani Mokrica, Slane, Glinske Poljane i Vrate㶜koga.

Prognanici su iskazali želju da obra㶟uju zemlju, uzgajaju životinje. Zemlju smo podijelili u suradnji s poljoprivrednim službama. Zahvaljuju㶛i donaciji UN-a i Japana kupljena je sjemenska roba, umjetno gnojivo i herbicidi. I prognani㶜ka tvrtka, petrinjski Slavijatrans, prevoze㶛i robu iz donacije ostvarila je malu dobit. S prof. dr. Rebi㶛em i njegovim suradnicima bio sam u posjetu donatorima kojima su iskazane zahvale. Ponio sam tom prigodom i 7 registratora potvrda o prijmu i ostalih dokumenata, no rekli su samo: Trebamo izvješ㶛e na jednoj stranici. Nikada u svezi s donacijama nije bilo skandala. Tražilo se samo strogo izvješ㶛ivanje o podjeli. Na upit nekih me㶟unarodnih organizacija koliko pomo㶛i završi u rukama stvarnih korisnika, rekli smo gotovo sve, no oni to, zbog negativnih iskustava u svijetu, nisu mogli vjerovati. Sli㶜ne velike donacije prikupljao je i slao dr. Josip Mikuli㶛 uz pomo㶛 baptisti㶜kih organizacija iz SAD-a. Ta je pomo㶛 tijekom rata prevezena brodovima i potom iz Rijeke dovezena u Sisak. Gospodin Mikuli㶛 davao je i veliku moralnu potporu prognanicima.

Mormonska organizacija i g㶟a Vera Dugan㶟i㶛 organizirali su podjelu rasplodnih krma㶜a, uz uvjet da svatko tko dobije leglo mora odre㶟eni broj prasadi dati drugima za nastavak reprodukcije.

Od ve㶛ih projekata treba spomenuti pomo㶛 Biroa

za humanitarnu pomo㶛 Njema㶜ke u Zagrebu kojim je rukovodio Mihael Steiner. Najve㶛a je donacija osigurana iz projekta Europske unije ECHO, a raspodjelu je organizao Vladin ured za prognanike. Skladišta su kontinuirano distribuirala pomo㶛. Katkad je pristizalo i do 10 velikih teglja㶜a na dan. Sve je to od naših skladištara zahtijevalo golem napor. Doista se ne mogu sjetiti sve pomo㶛i koje smo u tom razdoblju primili i podijelili. Neke procjene govore da bi to bila kompozicija vlaka od Siska do Zagreba. Sli㶜ne koli㶜ine osigurao je i Crveni križ.

Uz rad Ureda veže se i prihvat izbjeglica iz BiH. U suradnji s na㶜elnicima op㶛ina izradio sam nacrt prihvata i predao ga prof. Rebi㶛u. Najteže je bilo kad su pristigle izbjeglice iz Davora i hitno je trebalo reagirati. Tada sam se žurno sastao s prof. Rebi㶛em na autocesti kod Popova㶜e. Stanovnici Davora izbjegli su doslovce samo s najlonskim vre㶛icama i nužnim stvarima. Izbjeglice su smještane na podru㶜ju Sunje, Siska, Ivani㶛 Grada, poslije i na oslobo㶟enome prostoru grada Petrinje i Kostajnice, Vojni㶛a i Gvozda. Dobru suradnju u humanitarnome zbrinjavanju sve vrijeme Domovinskoga rata imali smo s udrugom Merhamet, dr.

Hašimom Smlati㶛em i Sladom Delki㶛, kojima smo redovito isporu㶜ivali pomo㶛. I sâm sam nakratko udomio petrinjsku obitelj 㶏a㶜i㶛 do pronalaska trajnijega smještaja u Sisku.

RAZDOBLJE NAKON OPERACIJA BLJESAK I OLUJA Ograni㶜enom akcijom redarstvenih snaga RH i Hrvatske vojske pod nazivom Bljesak 1. svibnja 1995. godine za samo 36 sati oslobo㶟eno je privremeno zaposjednuto podru㶜je zapadne Slavonije i vra㶛eno u teritorijalni, pravni i politi㶜ki sustav Republike Hrvatske, pa tako i dijelovi Sisa㶜ko-moslav㶜ke županije. Tijekom akcije Oluja 4. kolovoza 1995. u nekoliko dana oslobo㶟eno je privremeno zaposjednuto podru㶜je Banovine i Korduna i pripojeno u teritorijalni, pravni i politi㶜ki sustav Republike Hrvatske. 8. kolovoza 1995. Hrvatska vojska staje na granice s BiH. Još u travnju 1994. godine uputio sam Prijedlog ustroja Odjela za obnovu, razvoj i integraciju ratom zahva㶛enih podru㶜ja Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije županu 佢uri Brodarcu, prof. dr. Adalbertu

Ovakva slika do㶜ekala je hrvatske prognanike pri povratku

Rebi㶛u, ministru Zlatku Tom㶜i㶛u, dr. Ivanu Majdaku i dr. Ivici Kostovi㶛u. U Prijedlogu sam istaknuo da je nužno stvoriti široku me㶟uresornu suradnju nadziranu s jednoga mjesta. Svekolik povratak zna㶜i integraciju 㶜itavoga naroda, prostorno i vremenski, fizi㶜ki i duhovno. Dakle, ve㶛 se tada nazirala vjera u povratak i nužnost restrukturiranja Regionalnoga ureda, koji je naposljetku preustrojen u Upravni odjel za obnovu i razvoj županije.

Odmah nakon Bljeska osnovan je Županijski stožer za pripremu i provedbu povratka prognanika Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije sa zada㶛ama u skladu s 㶜lankom 1., koji 㶛e omogu㶛iti županijskome poglavarstvu, tijelima državne uprave, javnim poduze㶛ima i drugim subjektima stvaranje sigurnosnih uvjeta, obnovu infrastrukture, organizaciju rada prate㶛ih službi, obnovu stambenih i gospodarskih zdanja te razvitak osnovnih djelatnosti prilikom povratka prognanika Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije. Imenovan sam predsjednikom Stožera uz 12 㶜lanova iz raznih institucija, primjerice na㶜elnika policije, direktor HEP-a, telekomunikacija, javnoga zdravstva, a iz Zajednice prognanika u radu Stožera sudjelovali su prof. Božo Judaš i Nikola Matekovi㶛.

Sjednici Stožera 10. svibnja 1995. u Novskoj nazo㶜ili su Zdenko Sešo, 㶜lana Stožera i ravnatelj županijskoga Zavoda za prostorno ure㶟enje, Petar Mrkonji㶛, savjetnik u Vladinu uredu za prognanike, Julije Skeledži㶛, tako㶟er iz Vladina Ureda, Tanja 271

Zgrade V. kategorije ošte㶛enja - središte Topuskoga

Vuceli㶛, na㶜elnica Odjela, Mirko Ivanuši㶛, predsjednik Stožera, Mirko Putri㶛, predstojnik Ureda, Ivan Krstanovi㶛, pomo㶛nik ministra razvitka i obnove, Nikola Matekovi㶛, 㶜lan Stožera i dopredsjednik Zajednice prognanika, Ivan Cigi㶛, pomo㶛nik direktora JVP Hrvatska vodoprivreda, Ivan He㶜imovi㶛 iz JVP-a Strug Novska, Zorislav Bali㶛, na㶜elnik Državne uprave za vode, mr. Mihaela Zamolo, voditeljica Odsjeka za ratne štete i obnovu IGH, Edo Tomi㶛, 㶜lan Povjerenstva za ratne štete, Stjepan Saji㶛 iz Elektre Križ, Davor Salopek, 㶜lan Poglavarstva ‒ resor prostor, Željko Kova㶜evi㶛, HPT - TKC Sisak, Pavo Kutleša, pro㶜elnik Ureda za gospodarstvo i javne djelatnosti Grada Novske, Gmaz Berislav, pro㶜elnik Ureda za razvoj poljoprivrede, Božo Judaš, 㶜lan Stožera, dr. Juraj Koli㶛, javno zdravstvo županije, Boris Grahovac, voditelj smještaja u RU-u Sisak, Kos Zlatko, gradona㶜elnik, i Grga Ivezi㶛, zamjenik.

Zgrada VI. kategorije ošte㶛enja - Sisak, Gunduli㶛eva ulica

dijelom 㶜itava. Uvidom u stanje procjenjuje se da je 1.220 zgrada u V. i VI. kategoriji ošte㶛enja.

Donesen je niz mjera, primjerice na㶜in rješavanja asanacije bunara. Prema podatcima dr. Koli㶛a ve㶛i dio bunara pretrpan je ratnim materijalom, pa i leševima, u što sam se poslije i sam uvjerio na brojnim mjestima u oslobo㶟enoj Banovini. Toga je dana, izme㶟u ostaloga, podneseno i izvješ㶛e Vladina Ureda o zbrinjavanju prognanika i izbjeglica, primjerice 146 izbjeglica iz BiH koje su bile pod zaštitom UN-a (prihvatni logor Jordanskoga bataljuna, Novska) preseljeno je u tranzitni centar Lonja , Ivani㶛 Grad, a 97 osoba iz logora Pustara u Obonjan. Jedan od važnijh zaklju㶜aka: U skladu s izvješ㶛em pomo㶛nika ministra obnove gosp.

Spomenuo sam sve nazo㶜ne jer je važno što su se svi odazvali zalažu㶛i se da ratne rane zacijele što brže. Mogu slobodno re㶛i da smo se svi osje㶛ali pomalo posebno, žele㶛i dati svoj maksimalan obol.

Iznosim samo nekoliko potankosti iz izvješ㶛a te sjednice: Danas grad Novska zbrinjava 4.000 prognanika i 3.000 izbjeglica, a ostatak je smješten na slobodnome dijelu županije, djelomi㶜no u naseljima u Kutini i Lipovljanima. Smatra se da je 70 % smješteno u županiji, a 30 % diljem RH i u svijetu.

Istoga dana obišli smo velik dio terena i ustanovili da su sela sa srpskim stanovništvom velikim 272

Porušena crkva sv. Franje Ksaverskoga - Gornji Viduševac

Ivana Krstanovi㶛a o tome da ve㶛 idu㶛i tjedan dolaze predstavnici Ministarstva obnove u Novsku potpisati ugovore s povratnicima iz oslobo㶟enih mjesta o obnovi ku㶛a V. i VI. kategorije zadužuje se povjerenstvo Grada Novske da utvrdi broj ku㶛a u spomenutim kategorijama u roku 15 dana. Zadužuje se pro㶜elnik Ureda za gospodarstvo Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije Berislav Gmaz da u roku 3 dana podnese pismeno izvješ㶛e Poglavarstvu grada Novske s prijedlogom mjera o gospodarenju stokom, poljoprivrednim zemljištem i usjevima te o raspolaganju poljoprivrednom mehanizacijom u oslobo㶟enim mjestima. Direktor filijale Privredne banke gosp. Kraj㶜i izvješ㶛uje da je PBZ dosad riješila 2.700 kreditnih zahtjeva za obnovu ku㶛a I. - III. kategorije i manji broj zahtjeva za više kategorije.

Srušeni most na Kupi - Brest Pokupski

273

Nakon Oluje 8. kolovoza Stožer je proširio ingerencije na mnogo šire podru㶜je oslobo㶟enih gradova i op㶛ina.

RATNE ŠTETE - POVJERENSTVO ZA POPIS I PROCJENU RATNE ŠTETE Povjerenstvo je s radom zapo㶜elo nakon operacije Bljesak . Prvim predsjednikom imenovan je dožupan Ratko Žab㶜i㶛, a potom Mirko Ivanuši㶛, pro㶜elnik Upravnoga odjela za obnovu i razvoj. Glavni teret posla podnio je Zdenko Sešo, tajnik Županijskoga povjerenstva s velikim brojem stru㶜nih povjerenstva i koordinatora na terenu. Završno izvješ㶛e za razdoblje 15. kolovoza 1990. - 30. kolovoza 1995. godine o popisu i procjeni ratnih šteta donosi procjenu štete i opseg stradanja stanovništva tijekom Domovinskoga rata, ali ni izbliza ne pruža cjelovitu sliku o posljedicama razaranjima i trpljenju hrvatskoga naroda.

Neprijatelji hrvatske države privremeno su okupirali 53 % županije. Zna㶜ajke ratne taktike neprijatelja bili su iznenadni topni㶜ki napadi iz daljine na naselja s ve㶛inskim hrvatskim stanovništvom, dok nisu polu㶜ili željene u㶜inke - odlazak Hrvata.

Nakon toga su naprijatelji upadali u polunapuštena naselja plja㶜kaju㶛i, ruše㶛i stambena, kulturna i ostala zdanja, protjeruju㶛i i ubijaju㶛i preostale Hrvate i nesrpsko stanovništvo.

Ukupna ratna šteta na velikim sustavima (INA, HEP, HP, HT, HVOD, HC, HRT, HŠ, HŽ, MUP) u Sisa㶜ko-moslava㶜koj županiji iznosi 495.446.000 DEM, što 㶜ini 9,44 % ukupne ratne štete u RH na takvim sustavima, koja iznosi više od 5,25 milijarda DEM. Štete na gospodarskim sustavima važnim za županiju kao što su Željezara, Gavrilovi㶛, Slavijatrans, Finel i niz drugih nešto je viša od 900 milijuna DEM. 62 sakralna zdanja uništena su, ve㶛ina do temelja, a ukupna šteta procijenjena je na 82,5 milijuna DEM, iako tu nije svrstana šteta na slikama, kulturnoj i književnoj gra㶟i i pokretnoj imovini sakralnih zdanja. 124 škole, 64 zgrade vatrogasnih zajednica i ostalih zgrada javne namjene u potpunosti je porušeno i devastirano.

Ukupna šteta od 1.249.805.700 DEM u㶜injena je na 32.382 zgrade u privatnome vlasništvu i 1.137 stambenih zgrada u društvenome vlasništvu. Najviše zgrada razrušeno je i ošte㶛eno u Petrinji 274

8.481, Novskoj 3.149, Glini 2.972. Više od 14.000 gra㶟evina ima ošte㶛enja IV. - VI. kategorije.

Na 38 lokacija pretežito u Petrinji, Glini, Hrvatskoj Kostajnici utvr㶟eno je 38 masovnih grobnica, što nije kona㶜ni broj, iz kojih je ekshumirano 236 ubijenih Hrvata.

Nemjerljive su štete na okolišu, poljoprivrednim resursima, ali najve㶛e štete koje nije lako utvrditi i valorizirati one su na zdravlju ljudi. Trebat 㶛e opširnija studija o tome kako su ratna zbivanja utjecala na prognanike i njihov život. Uza sve posljedice ratnih razaranja nemjerljiva je i neobnovljiva šteta nanesena osobnome integritetu 㶜ovjeka, a to su stradanja, duševne boli i patnje, gubitak najmilijih, ali i gubitak osobnih stvari u vrijeme etni㶜koga 㶜iš㶛enja. Sve spomenuto imat 㶛e posljedice i u dalekoj budu㶛nosti.

Ukupna ratna šteta u Sisa㶜ko-moslava㶜koj županiji procijenjena je na 5.122.671.000 DEM. Treba shvatiti da se iza svake brojke zapravo nalazi tragi㶜na sudbina pojedinca, obitelji, mještana i cijelih naselja, op㶛ina, gradova, a u cjelini Lijepe Naše u nametnutom ratu kojemu je izvor bolesna ideologija agresora.

OBNOVA - UPRAVNI ODJEL ZA OBNOVU I RAZVOJ SMŽ-a Osnivanjem Županijskog ureda za obnovu i razvoj i mojim imenovanjem na mjesto pro㶜elnika zapo㶜eo je intenzivan proces obnove u županiji.

Obilježje je rada Županijskoga ureda 㶜vrsta suradnja s Regionalnim uredom za prognanike, koji je zapravo inicirao osnutak Županijskoga ureda. Županijski je ured stoga u po㶜etku djelovao u okviru Regionalnoga ureda, koriste㶛i se i njegovim djelatnicima. Kao što sam spomenuo, odre㶟eni dijelovi županije bili su kra㶛e vrijeme okupirani i tretirani kao krizna podru㶜ja, no ti dijelovi izgubili su status tijekom 1992. godine. Velik dio svojih aktivnosti Stožer je 1995. godine usmjerio na dijelove grada Novske, dijelove op㶛ine Sunja, grada Siska, op㶛ine Lekenik te desetak petrinjskih naselja. Na tim podru㶜jima ostvareno je nekoliko projekata pomo㶛i poljoprivrednicima, u㶜injeni su manji zahvati u obnovi infrastrukture, prvenstveno lokalne elektromreže, obnovljne su škole u Moš㶛enici i Komarevu, izgra㶟ena je škola u Maloj Gorici, obnovljene su župne crkave u Šišincu, Su-

nji i Komarevu te kapelica sv. Jakova u Moš㶛enici, sagra㶟en je skromni župni dvor u kojemu je tada boravio sadašnji biskup Vlado Koši㶛. Velik dio radova obavljen je zahvaljuju㶛i raznim donacijama.

U tom razdoblju izgra㶟ena su spomenuta prognani㶜ka naselja u kojima je zbrinuto oko 5.000 ljudi.

Uz pomo㶛 Saveza seljaka iz Bavarske postavljeno je stotinjak montažnih drvenih ku㶛a u dvorištima povratnika u naseljima s desne obale Kupe. Nakon redarstvenih akcija po㶜ela je uspostava infrastrukture, normalizacija života i povratak pu㶜anstva. Stožer je u tom razdoblju održao više od 45 sjednica, a njegovi su 㶜lanovi 㶜esto obilazili teren s predstavnicima javnih službi i 㶜lanovima Poglavarstva.

Cestovna infrastruktura na novooslobo㶟enome podru㶜ju bila je uvelike zapuštena: rubnjaci zarasli u korov, brojni odroni, ceste djelomi㶜no neprohodne, cestovno prometno znakovlje porušeno, promijenjena imena naselja. Koliko je trebalo uložiti u popravak cesta i mostova koji su gotovo svi porušeni rje㶜ito govori brojka od prvotno uloženih 245 mil. kuna.

Ratna šteta na stambenim i gospodarskim gra㶟evinama najve㶛a je u Republici Hrvatskoj. Ve㶛 krajem

Donesen je Prijedlog mjera o gospodarenju stokom, poljoprivrednim zemljištem i usjevima te raspolaganjem poljoprivrednom mehanizacijom.

Svu dokumentaciju 㶜uvaju Stožer i Odjel za poljoprivredni razvoj. Da bi se omogu㶛io povratak, bilo je prijeko potrebno osposobiti elektroenergetske Porušeni željezni㶜ki most na Savi u Jasenovcu

1995. u skladu sa Zakonom o obnovi korisnicima prava ispla㶛eno je 5.474.500,00 kn. Osim te potpore osigurana su sredstva za unutarnje ure㶟enje korisnicima koji su na to stekli pravo. Iz podataka Ministarstva razvitka i obnove vidi se da je Sisa㶜ko-moslava㶜ka županija u to vrijeme imala najve㶛i broj podnesenih zahtjeva za obnovu: 5.503 od 22.000 u cijeloj Republici Hrvatskoj.

Bavarski seljaci pomažu u montaži doniranih drvenih ku㶛ica u petrinjskome kraju

kapacitete i niskonaponsku mrežu te vodoopskrbni sustav i telekomunikacije. Sva poduze㶛a na podru㶜ju županije uložila su maksimalne napore i taj se proces odvijao željenom dinamikom. Bitan preduvjet obnove bilo je razminiranje. U skladu s prioritetima razminirane su poljoprivredne površine od Oku㶜ana do Novske uz suradnju s PU Sisak i Policijskom postajom Novska, a uspostavljena je suradnja sa 125. domobranskom pukovnijom i Zbornim podru㶜jem Bjelovar. Dobra je suradnja uspostavljena i sa svim strukturama u gradovima i op㶛inama gdje su se stvarali manji organizacijski stožeri. Na taj su se na㶜in povezivali odre㶟eni segmenti gospodarstva.

U kolovozu 1996. na podru㶜ju županije žurno se obnavlja 1.081 gra㶟evina. Obnova obuhva㶛a podru㶜je grada Novske s naseljima: grad Novska, Raji㶛, Borovac, Roždanik, Jazavica, Nova Subotska, Bro㶜ice, Stari Grabovac, Vo㶛arica, Kozarice, Bresta㶜a i Stara Subotska - ukupno 592 gra㶟evine.

U op㶛ini Jasenovac to su 223 gra㶟evine, u op㶛ini Košutarica 163, u op㶛ini Lipovljani 2 gra㶟evine.

Na podru㶜ju grada Petrinje gradi se 41 gra㶟evina, i to u Moš㶛enici, naselju Slana, Srednje Mokrice, Vrate㶜ko, Novi Farkaši㶛, Me㶟ura㶜e, Duma㶜e i Glinska Poljana. U op㶛ini Sunja u naseljima Bobovac, Sunjski Krivaj, Sunjska Greda, Žreme i sama Sunja gradi se 17 gra㶟evina, a na širemu podru㶜ju grada Siska 31 gra㶟evina, u op㶛ini Lekenik u naseljima Šišinec i Brkiševina 11 gra㶟evina. Važno 275

je napomenuti da je Zakon o obnovi pružio mogu㶛nost povrata vlastitih uloženih sredstava, a u svezi s tim najviše je u㶜injeno na podru㶜ju grada Novske.

U drugoj fazi obnove sanirane su ukupno 2.924 gra㶟evine u pojedinim naseljima u županiji, a obnova je okon㶜ana u prosincu 1996. g. Sredstva je osiguralo Ministarstvo razvitka i obnove u velja㶜i 1996. g. To su gra㶟evine pete i šeste kategorije, a Zakon o obnovi uveo je i 㶜etvrtu kategoriju naknadno, koja nije ušla u okvire planirane obnove.

Dakle, u Republici Hrvatskoj do 1996. godine ukupno su obnovljene 7.573 gra㶟evine, a gotovo polovina njih u našoj je županiji. Obnovom je obuhva㶛eno osam op㶛ina i dva grada.

Ministar obnove povjerio mi je zada㶛u da odredim koja se naselja trebaju najprije obnoviti s obzirom na najve㶛i interes prognanika za povratak i najve㶛e štete, a to bile Hrastovica, dio Petrinje, 㶏eško Selo, Kostajni㶜ki Majur, naselja u op㶛ini Topusko i Staza u Sunji. Podru㶜je obnove obuhva㶛alo je: a) Petrinju, b) Pounje i c) Lasinje.

Najbrži i najorganiziraniji po㶜etak obnove bio je u Lasinji, Petrinji, Hrvatskoj Kostajnici i djelomi㶜no Glini.

Opskrba elektri㶜nom energijom iznimno je važna sastavnica u procesu integracije i obnove ovoga prostora. Treba spomenuti nekoliko bitnih 㶜injenica: - prevelike ratne štete na kapitalnim zdanjima, dalekovodima, trafostanicama i potpuno uništena niskonaponska mreža, - premali broj ekipa HEP-a, - obnova elektroenergetskoga sustava Republike Hrvatske na ratom stradalim podru㶜jima tekla je usporedno s redovitim poslovima odr-

Drugi su po važnosti infrastrukturni sustav vodovodi, konkretno vodoopskrbni sustav Sisak - Petrinja, Novska, Lasinja, Vrginmost - Topusko, Jasenovac i Vojni㶛. Hrvatska vodoprivreda obavila je gotovo sve vodoopskrbne radove i financirala radove na crpilištima i cjevovodima u Kopi, Novome Selištu, potom Pecki, Sunji, Taborištu, Pašinom Vrelu, Dvoru, Perni, Utinji i Crnoj Dragi. U dogovoru s Ministarstvom razvitka i obnove inicirali smo saniranje bunara na gotovo cijelome podru㶜ju županije, razminirali smo bunare jer su u nekima prona㶟ene velike koli㶜ine minskoeksplozivnih sredstava, u drugima životinjski leševi, akumulatori, ulja, a, najtragi㶜nije, ljudski leševi i kosti, primjerice u jednome bunaru u naselju Maji u Glini, u što sam se i osobno uvjerio.

Ured se bavio i nizom drugih poslova osim onih propisanih Zakonom o obnovi. U suradnji s Regionalnim uredom dobavljali smo velike koli㶜ine gra㶟evnoga materijala, a potporu su nam pružali dužnosnici Ministarstva razvitka i obnove, poglavito pomo㶛nik prof. dr. Ljudevit Herceg, Ivan Krstanovi㶛 i tajnik Marijan Perkovi㶛. Odobravali su nam i pla㶛ali prijevoz, koji je obavljala tvrtka u progonstvu Slavijatrans, iz Njema㶜ke i drugih zemalja. Ta je tvrtka prevozila bešavne cijevi u Nizozemsku i Njema㶜ku, a prilikom povratka utovarivala je donacije gra㶟evnoga materijala, ponajviše kvalitetnoga crijepa iz njema㶜ke tvrtke Rupp-Keramik, koja je donirala gotovo 300 velikih teglja㶜a crijepa. Crijep smo iskoristili za obnovu sakralnih zdanja, vatrogasnih domova i brojnih drugih gra㶟evina u skladu sa zahtjevima lokalne uprave. Najzaslužniji za realizaciju tog projekta jest Helmut Kaufmann, predsjednik AWO - Arbeiterwohlfahrt Ortsverein Buchen e.V. Ministarstvo nam je pomoglo i na taj na㶜in što je ukinulo carinske pristojbe.

Za obnovu Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije utrošeno je do 1999. godine oko 2,5 milijarda kuna.

PO㶏ETCI RAZMINIRANJA

žavanja mreže, - ošte㶛ene dijelove elektroenergetske mreže nije se htjelo samo pokrpati nego kvalitetno obnoviti, - kasno razminiranje kapitalnih dalekovoda, uz 㶜injenicu da su se najve㶛i dijelovi okupiranoga podru㶜ja napajali strujom s podru㶜ja BiH. 276

Koordinacija razminiranja bila je u ingerenciji Upravnoga odjela i mene osobno. Nakon osnutka tvrtke u državnome vlasništvu Mungos bilo je mnogo lakše ostvariti najbitnije zada㶛e, kojih je bilo napretek u jednoj od minama najone㶜iš㶛enijih županija. Uskla㶟ivao sam sve važne zada㶛e, poglavito one vezane za obnovu infrastrukture i obnovu naselja, uspostavio izvanrednu suradnju

s gospodinom Milom Akma㶟i㶛em, savjetnikom predsjednika dr. Franje Tu㶟mana. Bezbroj puta dolazio sam u njegov ured u Mesni㶜koj i nikada nisam bio odbijen. Poslije sam uspio osigurati i prostorije u Petrinji u koje su se uselili djelatnici Mungosa kako bi bili što bliže radilištima i na taj si na㶜in smanjili troškove. Bio je to po㶜etak, pa su 㶜esta bila i stradavanja pirotehni㶜ara na petrinjskome podru㶜ju. U po㶜etku su razminiranje obavljali i pripadnici Civilne zaštite i Specijalne policije, koju je vodio gospodin Mladen Marka㶜. Poslovima razminiranja bavio sam se tri godine prije osnutka Hrvatskoga centra za razminiranje. Pružena mi je izvanredna prilika da sudjelujem u ustroju Centra i pružanju smještaja u Sisku.

Djelatnici Hrvatskih voda i HCR-a na dravskome nasipu dogovor o razminiranju koje se financira sredstvima Svjetske banke

Hrvatski centar za razminiranje ‒ središnje tijelo za protuminsko djelovanje u Republici Hrvatskoj

Mirko Ivanuši㶛 i Davor Laura u razgovoru s hrvatskim državljanom srpske nacionalnosti u svrhu prikupljanja podataka o miniranosti Papuka i Psunja

U izvješ㶛u bojnika Zdenka Mr㶜ele, voditelja Centra za mine Osijek, Zapovjedništvo II. ZP OSRH 佢akovo, o angažiranju vojnih snaga u razminiranju hrvatskoga Podunavlja tijekom ožujka i travnja 1998. godine stoji: Pregledana je površina od 7.111.144 m², pregledano je 4.087 gra㶟evina, odvezeno 174.000 m³ otpadnoga materijala i uklonjeno 5.606 komada minskoeksplozivnih i drugih ubojitih sredstava. U razminiranje su bila uklju㶜ena naselja Antunovac, Apševci, Bilje, Novo Selo, Ernestinovo, Kopa㶜evo, Lipovac, Podgra㶟e, Brusnik, Kusonje, Vinkovci, Ceri㶛, 佢eletovci, Laslovo, Nijemci i Bogdanovci. Razminiran je i velik dio pruga, dalekovoda i druge infrastrukture u površini 2,3 milijuna m², grani㶜ni prijelazi za Ministarstvo financija i uništen 341 komad MES-a i NUS-a.

Ukupno su snage za razminiranje razminirale 9,6 milijuna m², uklonile 183.000 m³ otpada i pronašle i uništile 6.076 komada MES-a i NUS-a.

Hrvatski centar za razminiranje (HCR) osnovan je 19. velja㶜e 1998. godine Uredbom Vlade Republike Hrvatske s glavnom zada㶛om planiranja protuminskoga djelovanja i ukljanjanja mina u Republici Hrvatskoj. Problem mina u RH prepoznat je kao gospodarski, sigurnosni, ekološki problem i kao zapreka u uspostavi normalnoga života i razvitka.

U rješavanju tog problema sudjeluju najvažnija tijela državne vlasti - Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske. Po㶜etkom lipnja 2009. godine Hrvatski sabor donio je novi Nacionalni program protuminskoga djelovanja Republike Hrvatske, kojemu je cilj razminirati podru㶜je Republike Hrvatske do 2019. godine.

Osim Središnjega ureda u Sisku, Hrvatski centar za razminiranje djeluje putem svojih podružnica u Osijeku, Karlovcu i Zadru. Na taj su na㶜in sve županije obuhva㶛ene protuminskom djelatnoš㶛u te je osigurana u㶜inkovitost i decentraliziranost te djelatnosti.

HCR je osniva㶜 Centra za testiranje, razvoj i obuku (CTRO d.o.o.) i Zaklade za humanitarno razminiranje Republike Hrvatske Hrvatska bez mina .

Rad hrvatskoga centra za razminiranje definiran je zakonskim i podzakonskim aktima te nizom pravilnika i standardnih operativnih postupaka u obavljanju sljede㶛ih zada㶛a i poslova:

277

Prikaz MSP-a na DOF-2 - digitalni ortofoto mjerila 1 : 5000

•

• •

•

• • • • • • •

278

HCR prikuplja podatke o minski sumnjivim, miniranim i razminiranim podru㶜jima i stalno ažurira bazu podataka, obilježava i ogra㶟uje minski sumnjiv prostor, informira gra㶟anstvo i krajnje korisnike, državne institucije i resore o mjestima i veli㶜ini minski sumnjivih podru㶜ja, dostavlja kartografske podatke i izjave o miniranosti, sura㶟uje s predstavnicima lokalne vlasti, županija, gradova i op㶛ina, tijelima državne uprave i samouprave predlažu㶛i prioritetne površine za razminiranje, predlaže Vladi RH Plan razminiranja za teku㶛u godinu, izra㶟uje i proslje㶟uje Vladi RH Izvješ㶛e o razminiranju i potrošnji sredstava, izra㶟uje projekte humanitarnoga razminiranja i pretraživanja, javnim natje㶜ajima odabire najboljega ponu㶟a㶜a za poslove razminiranja, obavlja poslove stru㶜noga nadzora razminiranja te završne kontrole kvalitete, izra㶟uje cjelovitu dokumentaciju potrebnu za izdavanje Potvrde o razminiranosti, ostvaruje i koordinira sve programe edukacije o opasnostima od mina,

•

•

•

•

•

koordinira aktivnosti i programe pomo㶛i žrtvama mina, njihovu rehabilitaciju i reintegraciju, sudjeluje u istraživanju i razvoju novih tehnologija u razminiranju te u 㶜vrstoj suradnji s CTRO-om d.o.o. obavlja operativno testiranje strojeva i opreme, metoda i tehnika, uspješno i transparentno sura㶟uje s me㶟unarodnom zajednicom u svrhu prikupljanja sredstava za razminiranje i ostvarenje posebnih programa i projekata, sura㶟uje s institucijama u široj zajednici u svrhu usavršavanja sustava protuminskoga djelovanja, organizira seminare, radionice i simpozije, zagovara zabranu uporabe protupješa㶜kih mina u skladu s odredbama Ottawske konvencije.

Osim spomenutih, temeljnih zada㶛a i poslova, ostvaruje se i velik broj drugih aktivnosti vezanih za ukupno protuminsko djelovanje.

Problem mina u Republici Hrvatskoj Prema približnim procjenama UN MAC-a 1996. godine minski je sumnjivih površina u Republi-

ci Hrvatskoj bilo 13.000 km², dakle sumnjalo se da je oko 23 % površine RH bilo one㶜iš㶛eno minskoeksplozivnim i neeksplodiranim ubojitim sredstvima.

Tim je procjenama obuhva㶛eno 14 hrvatskih županija. Minski sumnjivi prostor nije bio definiran prema strukturi ni stupnju one㶜iš㶛enja. Me㶟utim, procjene o broju mina uvelike su nadilazile stvarno stanje, što je i potvr㶟eno analizama i rekonstrukcijama HCR-a nakon što su nadzor nad tim podru㶜jima preuzeli UN i policijske uprave županija.

Procjene minski sumnjivoga prostora (MSP) od 1997. do kraja 2003. godine uvelike su se promijenile. Po㶜etkom 2006. godine minski sumnjiv prostor definiran je poligonski, u postupku sustavnoga izvida gradova i op㶛ina u kojemu su sudjelovali izvidni㶜kih timovi djelatnika HCR-a od 2004. godine. Krajem 2006. bilo je 1.147 km² minski sumnjivih podru㶜ja, a pretpostavlja se da je razasutih MES-a i NUS-a, u skladu s analizom i rekonstrukcijom 7.500 minskih zapisnika, bilo 246.000.

Nakon procesa revizije op㶛ega izvida, terenskoga pozicioniranja minskih zapisnika, pro㶜iš㶛avanja baze, uklanjanja dvostrukih zapisnika i nakon razminiranja na temelju 7.409 analiziranih zapisnika može se zaklju㶜iti da je preostalo 80.000 razli㶜itih protupješa㶜kih i protuoklopnih mina. Nedostaje oko 30 % zapisnika o pozicijama skupina mina, pa se na taj na㶜in dolazi do podatka o ukupno 110.000 mina. Poseban su problem neeksplodirana ubojita sredstva me㶟u koje pripada i kasetno streljivo - KB1 i ostale vrste, a pretpostavlja se da se nalaze u definiranome MSP-u i predmetom su razminiranja.

Procesom revizije op㶛ega izvida, koji je pred samim završetkom, poligonski je definirano, kartografski ucrtano i obilježeno oko 800 km² minski sumnjivoga prostora u 12 hrvatskih županija i u 101 hrvatskoj op㶛ini i gradu.

Dvije županije, Zagreba㶜ka i Bjelovarsko-bilogorska, u me㶟uvremenu su isklju㶜ene iz minski sumnjivih. Problem mina najteži je u Osje㶜ko-baranjskoj županiji, koja je najviše one㶜iš㶛ena, potom Li㶜ko-senjska, Sisa㶜ko-moslava㶜ka, Vukovarsko-

279

Graf br. 1: Prikaz stanja MSP-a po županijama

srijemska, Karlova㶜ka, Zadarska, Šibensko-kninska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, Dubrova㶜ko-neretvanska, Splitsko-dalmatinska i Viroviti㶜ko-podravska županija. Definirano je više od 12.000 poligona razli㶜itih veli㶜ina, utvr㶟en stupanj one㶜iš㶛enosti, koji pretpostavlja razminiranje ili pretraživanje. Minirana je jedna tre㶛ina ukupnoga prostora, preostali prostor treba pretražiti, dok se manji dio rabi na vlastitu odgovornost.

Utvr㶟ena je struktura MSP-a prema konfiguraciji i namjeni, što je osnova za utvr㶟ivanje prioriteta.

U procesu kartografskoga prikaza upotrijebljene su najsuvremenije metode i pomagala: geokodiranje i georeferenciranje vojnih karata s pomo㶛u najmodernijeg SCAN-CENTRA te uporaba DOF-a službenoga mjerila 1 : 5000 te DOF-a u mjerilu 1 : 2000, koji omogu㶛uje niz radnja u procesu humanitarnoga razminiranja, ali i u predo㶜avanju jasnih i preciznih kartografskih podataka širokome krugu korisnika i svekolikoj javnosti.

U strukturi minski sumnjivoga prostora najviše je šuma, a potom poljoprivrednoga zemljišta, što 㶜ini dvije tre㶛ine ukupnoga MSP-a. Potrebno je posebno istaknuti da je takvo stanje rezultat pravilnoga utvr㶟ivanja prioriteta u razminiranju. Može se re㶛i da je mala zastupljenost ostalih prostora rezultat prioritetnoga razminiranja velike državne i druge infrastrukture, turisti㶜kih odredišta, nacionalnih parkova, protupožarnih koridora, vodoobrambene infrastrukture, gospodarskih površina i gra㶟evina, oku㶛nica te prostora povratka raseljenoga pu㶜anstva.

Graf br. 2: Prikaz strukture MSP-a

•

Minskoinformacijski sustav temelj je svekolikoga sustava, a on je u prošlih deset godina dosegnuo najsuvremeniju operativnu i informativnurazinu.

Revizijom op㶛ega izvida zaklju㶜no 10. Svibnja 2011. Utvr㶟eno je da u republici hrvatskoj minski sumnjivo podru㶜je zauzima površinu od 800 km2.

Graf br. 3: Prikaz stanja MSP-a po županijama (stanje: 01. lipanj 2011. godine)

280

• Obilježavanje i ogra㶟ivanje minski sumnjivih i miniranih podru㶜ja obavlja se u svrhu sprje㶜avanja ulaska u minski sumnjivo podru㶜je te u svrhu upozoravanja stanovništva na opasnost koja prijeti iz minski sumnjivih podru㶜ja.

Obilježavanje i ogra㶟ivanje po posebnome planu obavljaju djelatnici HCR-a u skladu sa svim dostupnim podatcima iz vlastite baze i u koordinaciji s lokalnom zajednicom. Podru㶜ja se obilježa-

vaju po to㶜no utvr㶟enim pravilima Standardnoga operativnoga postupka (SOP-u HCR-a). Na minski sumnjivome prostoru dosada je postavljeno više od 16.000 oznaka minske opasnosti, po㶜esto i u kombinaciji s drugim vrstama propisanih oznaka.

FINANCIRANJE RADOVA RAZMINIRANJA I PRETRAŽIVANJA Razminiranje se u Republici Hrvatskoj od samoga po㶜eta ponajviše financira iz državnoga prora㶜una. Prije osnivanja HCR-a razminiranje se financi-

Sve oznake koordinatno su uvedene u datoteku, fotografirane, konstantno ih se kontrolira i prema potrebi obnavlja, poglavito tijekom priprema za turisti㶜ku sezonu ili pomicanja na nove lokacije nakon dovršenih radova razminiranja ili isklju㶜ivanja prostora iz minski sumnjivoga. Obilježavanje i briga za oznake trajna su obveza HCR-a.

U Republici Hrvatskoj do sada je postavljeno više od 16.000 velikih oznaka minske opasnosti na prostoru 101 grada i op㶛ine u 12 hrvatskih županija.

Graf br. 4 Prikaz osiguranih sredstava iz Državnog prora㶜una za radove razminiranja po godinama

ralo iz prora㶜una Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova.

Razminiranje i pretraživanje Nacionalni program protuminskoga djelovanja, trogodišnji Plan razminiranja i financiranja, godišnji planovi razminiranja temeljni su planski dokumenti. Hrvatski sabor donosi Nacionalni program protuminskoga djelovanja, Vlada Republike Hrvatske usvaja i donosi Godišnji plan razminiranja.

PLANIRANJE RADOVA RAZMINIRANJA I PRETRAŽIVANJA Planiranje se u Republici Hrvatskoj obavlja u skladu s Nacionalnim programom protuminskoga djelovanja. Temelji se na prioritetima i zahtjevima županija koji su uskla㶟eni s njihovim razvojnim programima, programima obnove i povratka prognanika, potrebama i zahtjevima javnih poduze㶛a u vlasništvu Republike Hrvatske i drugih korisnika razminiranja, definiranoj minskoj i minski sumnjivoj površini te u skladu s osiguranim financijskim sredstvima. Plan izra㶟uje Hrvatski centar za razminiranje na temelju prikupljenih podataka te ga uskla㶟uje s raspoloživim financijskim sredstvima. Prijedlog plana dostavlja se na mišljenje mjerodavnim ministarstvima i potom Vladi na usvajanje.

Od osnutka HCR-a za radove razminiranja iz državnoga prora㶜una iz godine u godinu izdvaja se sve više novca. Vlada RH osigurava stabilno financiranje. Ono je tako sa 83 milijuna kuna u 1998. godini naraslo na 175 milijuna kuna u 2011. godini.

Drugi je važan izvor financiranja radova razminiranja Svjetska banka koja je radove razminiranja financirala dvama zajmovima: 1. Hitan zajam za obnovu prometa i razminiranje, 㶜ija je namjena bila razminiranje prometnica, željezni㶜kih pruga i plovnih putova kao preduvjet gospodarskoj obnovi i povratku stanovništva.

2. Zajam za obnovu isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, 㶜ija su sredstva bila namijenjena obnovi kanala i nasipa u isto㶜noj Slavoniji.

3. Zajam za socioekonomsku obnovu podru㶜ja posebne državne skrbi. U spomenute je zajmove uklju㶜ena i Hrvatska.

Javna poduze㶛a i druge pravne osobe financiraju razminiranje vlastite infrastrukture, a po tom je Republika Hrvatska specifi㶜na u usporedbi s osta281

tržišta, rasta kapaciteta i uporabe strojnoga razminiranja smanjena je cijena kvadratnoga metra razminiranja: 1998. godine 18,9 kn/m², a 2010. godine 7,76 kn/m² bez PDV-a.

Graf br. 5: Prikaz udjela financiranja u odnosu na investitore

lim zemljama s minskim problemom.

Uz spomenuta ulaganja javna poduze㶛a postaju najvažniji i najve㶛i izvor financiranja razminiranja.

U posljednjih nekoliko godina najviše sredstava izdvajaju Hrvatske šume za razminiranje šumskih prometnica i šumskih revira.

Ukupno je od osnutka hcr-a do 31. prosinca 2010. u razminiranje hrvatskoga državnoga prostora investirano 3,4 milijarde kuna. Državni prora㶜un u ukupnim sredstvima za razminiranje sudjeluje s 57 %, odnosno s 1,9 milijardom kuna.

•

Poslovi razminiranja u Republici Hrvatskoj obavljaju se na tržišnome na㶜elu. Hr-

Donatorske se aktivnosti uglavnom svode na donacije vlada stranih zemalja i nevladinih organizacija koje, uz pomo㶛 u financiranju razminiranja, sudjeluju i u pružanju tehni㶜ke pomo㶛i nabavom nužne opreme, pomaganjem žrtava mina te edukacijom stanovništva.

Republika Hrvatska jedna je o rijetkih zemalja s problemom mina koja godišnje izdvaja nemala sredstva za razminiranje iz državnoga prora㶜una i iz prora㶜una javnih poduze㶛a i drugih pravnih osoba. Ta sredstva iz godine u godinu rastu, pa do sada iznose 73 % ukupnih sredstava potrošenih za razminiranje.

mil. kn.

Donacije 㶜ine 16 % ukupnih sredstava potrošenih za razminiranje, od kojih inozemne donacije 㶜ine 88 % doniranih sredstava. Zakonom o razminiranju utvr㶟eno je da se poslovi razminiranja

Graf br. 7: Prikaz financiranja radova razminiranja Pravnih osoba i tijela državne uprave i lokalne samouprave po godinama

obavljaju na tržišnome na㶜elu, odnosno radovi se dodjeljuju putem javnih natje㶜aja. Zbog djelovanja 282

Graf br. 6: Prikaz financiranja radova razminiranja donatorskim sredstvima po godinama

vatski centar za razminiranje, središnja ustanova za protuminsko djelovanje u Republici Hrvatskoj, u skladu s godišnjim planovima razminiranja raspisuje javne natje㶜aje za ustupanje poslova razminira nja ovlaštenim pravnim osobama ‒ tvrt kama za razminiranje. Hrvatski centar za razminiranje odabire najpovoljnije ponu 㶟a㶜e za poslove razminiranja te obavlja: • stru㶜ni nadzor nad njihovim radom. Pošto su tvrtke za razminiranje završile razminiranje odre㶟enoga podru㶜ja, Hrvatski centar za razminiranje preuzima razminirano podru㶜je, kontrolira kvalitetu obavljenih radova razminiranja i izdaje potvrdu o razminiranosti ‒ javni dokument kojim se jam㶜i razminiranost površine.

Potrebno je istaknuti da je pravilnim odre㶟ivanjem prioriteta uklonjena opasnost na gotovo 㶜itavoj prometnoj infrastrukturi, uklju㶜uju㶛i široke

cestovne pojase, prostore pruga, sve važne turisti㶜ke destinacije. Svake godine izdvajana su velika sredstva za nacionalne parkove i parkove prirode, kao i za protupožarnu i vodoobrambenu zaštitu. Razminiranje je pratilo sve procese obnove i povratka, 㶜ime su o㶜iš㶛eni prostori oku㶛nica, lokalna infrastruktura i uži pojas uz naseljena mjesta.

Prije osnutka Hrvatskoga centra za razminiranje velik prinos razminiranju nakon oslobo㶟enja dale su snage Hrvatske vojske, Specijalne policije MUP-a RH i snage Civilne zaštite, razminiravši površine prilikom asanacije terena, osloba㶟anja prometnica i važnih gra㶟evina. Osnovne su zna㶜ajke razdoblja 1991. - 1995. ru㶜no razminiranje uz uporabu tenkova 㶜ista㶜a mina. U skladu sa Zakonom o humanitarnome razminiranju (NN, 153/2005) Hrvatska je vojska obvezna razminirati vlastite gra㶟evine. Spomenutim snagama razminirana je površina od 50 km².

Od po㶜etka protuminskoga djelovanja u Republici Hrvatskoj do danas izgra㶟eni su zna㶜ajni kapaciteti za razminiranje u okviru ovlaštenih pravnih osoba, odnosno tvrtki za razminiranje. Razvoj kapaciteta bio je nužan preduvjet ostvarenja ciljeva Nacionalnoga programa. Od po㶜etne 4 tvrtke i AKD Mungos , tvrtke u državnome vlasništvu, danas su posve razvijeni kapaciteti za ispunjenje Godišnjega plana. Osim doma㶛ih tvrtki u manjemu postotku uklju㶜ene su i inozemne tvrtke na projektima me㶟unarodnih natje㶜aja.

Graf br. 8: Ukupno financiranje razminiranja po godinama

funkcije HCR-a, a ostvaruju se postupcima nadgledanja, nadzora, završne kontrole kvalitete radova razminiranja, kojih je osnovna svrha sigurna i u㶜inkovita provedba radova razminiranja, kontrola svih definiranih radnji i postupaka i preduvjet potpunoga jamstva sigurnosti za površinu predanu na uporabu krajnjemu korisniku. Na spomenutim je poslovima zbog izvanredne važnosti angažirana 1/3 djelatnika HCR-a. Poslovi se obavljaju u nekoliko potprocesa i više razina, a obavljaju ga Odsjek za akreditaciju, pirotehni㶜ki nadglednici i nadzornici HCR-a.

•

Akreditacija ovlaštenih pravnih osoba za obavljanje poslova razminiranja obuhva㶛a prijavu raspoloživih kapaciteta: osoblja - pirotehni㶜ari i pomo㶛ni djelatnici, sredstava i opreme - strojevi za razminiranje, psi za otkrivanje MES-a i NUS-a, zaštitne i druge opreme koja se rabi u poslovima humanitarnoga razminiranja. Važno je istaknuti da se na poslovima razminiranja može upotrijebiti samo ona oprema i strojevi koji su provjereni i testirani te posjeduju certifikat sukladnosti izdan po akreditiranoj ustanovi CTRO d.o.o. Od 1. listopada 2007. godine sve ovlaštene pravne osobe s ocjenom sposobnosti za obavljanje poslova razminiranja ili pretraživanja imaju rješenje o ovjeri vlastitoga SOP-a - Standardnoga operativnoga postupka, koji definira sve radnje i postupke prilago㶟ene odre㶟enoj tvrtki.

•

Pregled i ovjera izvedbenih projekata razminiranja i pretraživanja, uvo㶟enje u posao, stru㶜ni nadzor nad radovima definirani su Pravilnikom o na㶜inu obavljanja poslova humanitarnoga razminiranja (NN 53/07) SOPom HCR-a. Važan je dio tih aktivnosti uzor-

Kapaciteti za razminiranje, osim osposobljenih pirotehni㶜ara, podrazumijevaju ve㶛i broj strojeva za razminiranje i pasa minotraga㶜a te ve㶛u koli㶜inu potrebnih materijalno-tehni㶜kih sredstava i opreme. Osim toga, tijekom razminiranja RH ste㶜ena su važna iskustva, koja mogu poslužiti u rješavanju problema mina i u drugim zemljama.

Danas je u Hrvatskoj registrirano 29 aktivnih, akreditiranih tvrtki za razminiranje koje raspolažu sa 608 pirotehni㶜ara, 65 pomo㶛nih djelatnika s pripadaju㶛ih 645 metaldetektora i propisanom opremom te 58 strojeva za razminiranje i 22 psa za otkrivanje mes-a i nus-a.

•

Osiguranje i kontrola kvalitete temeljne su

283

kovanje u tijeku radova razminiranja u svrhu postizanja visokoga stupnja o㶜iš㶛enosti podru㶜ja. Stru㶜ni nadzor u tijeku izvo㶟enja radova razminiranja obavljaju pirotehni㶜ki nadglednici svakodnevno, a nadzornici jedanput u 7 dana.

•

•

•

284

Završna kontrola kvalitete finalna je aktivnost u procesu humanitarnoga razminiranja. Zakonom su definirani uzorci minimalne površine 1% ukupnoga projekta. Sva propisana dokumentacija analizira se i pohranjuje u datoteku HCR-a. Ako se prona㶟u MES i NUS ili njihovi dijelovi do dubine utvr㶟ene projektom, tvrtki se nalaže ponavljanje radova na cijeloj površini. Završna analiza i unos u bazu HCR-a kao završni element cjelokupnoga procesa osiguranja i kontrole kvalitete podrazumijeva kompletiranje dokumenata, unos u bazu (nadzor, podatci o realizaciji i GIS ucrtavanje nakon izvršene geodetske izmjere pretraženih i razminiranih površina), izdavanje potvrde o razminiranosti i dostava naru㶜itelju razminiranja, kao i nizu drugih subjekata te MUP-u RH. U 2010. godini bilo je 184 uvo㶟enja u radove razminiranja, ukupno je obavljeno 926 stru㶜nih nadzora u tijeku obavljanja poslova pretraživanja i razminiranja. U 2010. ukupno je obavljeno 311 stru㶜nih nadzora nad obavljenim poslovima na ukupnoj površini od 34.594.696 m² u skladu s izjavama tvrtki.

Kontrola kvalitete obavljena je na 4.250 kontrolnih uzoraka površine 528.473 m², što 㶜ini 1,53 % ukupno pretražene površine, a to je gotovo dvostruko od zakonske obveze 1 %.

U 2010. godini ukupno je razminirano i pretraženo 31.811.942 m², od 㶜ega je 13.418.431 m² pretraženo, a 18.393.511 m² razminirano. Prona㶟eno je i uništeno 1.809 protupješa㶜kih mina, 1.803 protuoklopne mine i 2.859 neeksplodiranih ubojitih sredstava.

ME佢UNARODNA SURADNJA Suradnja na me㶟unarodnoj razini zahtijevala je od HCR-a blisku suradnju s Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija, misijama Republike Hrvatske u svijetu te Ministarstvom obrane.

Osim ispunjenja obveza preuzetih potpisivanjem Ottawske konvencije, me㶟unarodna suradnja usmjerena je primarno na prikupljanje sredstava za razminiravanje, nabavu potrebne opreme, pomo㶛 žrtvama mina te edukaciju o opasnostima od mina. Osim donatorskih aktivnosti me㶟unarodna suradnja uklju㶜uje i sudjelovanje na raznim regionalnim i svjetskim konferencijama, na kojima se predstavljaju postignu㶛a Republike Hrvatske u protuminskome djelovanju.

Posebno se isti㶜e osam me㶟unarodnih stru㶜nih savjetovanja održanih u razdoblju od 2004. do 2011. godine koja su organizirali HCR i HCR - CTRO. Na savjetovanjima su sudjelovali predstavnici nacionalnih centara za protuminsko djelovanje, UN-a, nevladinih udruga, znanstvenih institucija, tvrtki za razminiranje te proizvo㶟a㶜i opreme iz tridesetak zemalja sa svih kontinenata.

Teme savjetovanja bile su protuminsko djelovanje, uporaba i testiranje strojeva za razminiranje, strojno razminiranje, metode i tehnike u razminiranju, kontrola u㶜inaka, uporaba strojeva u humanitarnome razminiranju, op㶛i izvid te niz pravila i metoda u kontroli kvalitete.

U travnju 2008. godine Hrvatski centar za razminiranje i International Trust Fund for Demining and Mine Victims Assistance bili su doma㶛ini 11. sastanka direktora i savjetnika centara za protuminsko djelovanje iz cijeloga svijeta. Sastanku je prisustvovalo preko 210 direktora, zamjenika direktora te UN-ovih savjetnika iz 70-ak zemalja iz cijeloga svijeta. U pet dana održano je 11 plenarnih sjednica i mnoštvo radionica na kojima su raspravljana sva aktualna pitanja vezana uz problematiku razminiranja, razmijenjena su brojna iskustva i predložena brojna nova rješenja koja bi trebala unaprijediti i ubrzati rješavanje problema mina.

HCR je, zahvaljuju㶛i svome višegodišnjemu djelovanju, dobio priznanje me㶟unarodne protuminske zajednice jer je postao respektabilan i stru㶜an subjekt u sklopu me㶟unarodnoga sustava protuminskoga djelovanja. Time je HCR dobio priliku da pruža aktivnu pomo㶛 nacionalnim centrima za protuminsko djelovanje u regiji i šire, inicira zajedni㶜ke projekte i zajedni㶜ki nastupa prema donatorskoj zajednici. Me㶟unarodnoj zajednici u protuminskome djelovanju hrvatski protuminski sustav s HCR-om na 㶜elu može ponuditi: •

pomo㶛 u uspostavi i organizaciji nacionalnih centara za protuminsko djelovanje,

•

zakonsku, podzakonsku i normativnu regulativu,

•

uspostavu minsko-informacijskoga i geoinformacijskoga sustava,

•

sustav planiranja ‒ izradu nacionalnih programa, godišnjih i operativnih planova,

•

edukaciju izvršitelja poslova humanitarnoga razminiranja (pirotehni㶜ara, pomo㶛nih djelatnika i menadžmenta),

•

zaštitnu opremu i strojeve za razminiranje proizvedene u Republici Hrvatskoj,

•

kapacitete i znanje hrvatskih tvrtki za razminiranje,

•

kapacitete za testiranje strojeva, opreme i ure㶟aja te novih metodologija za otkrivanje MESa i NUS-a.

Osnivanjem Grupacije za humanitarno razminiranje u srpnju 2008. godine stvorena je mogu㶛nost za izvoz hrvatskoga znanja i tehnologija na inozemna tržišta, odnosno u zemlje koje imaju problem mina. Klaster sa svojim osniva㶜ima i pridruženim 㶜lanovima na jednome mjestu osigurava kapacitete, resurse i znanja za ostvarenje svih aktivnosti vezanih za protuminsko djelovanje. Kako su znanja, tehnologija i proizvodi uvelike nadmašili potrebe Republike Hrvatske stvaranjem klastera, oni se žele ponuditi zemljama s problemom mina radi njegova bržega rješavanja. Glavni je cilj takvoga udruživanja poboljšanje u㶜inkovitosti raznim naprednim ekonomskim procesima: mijenjanjem i unaprje㶟ivanjem metodologije, komponenata,

strojeve, usluga te prilagodbom i pristupom novim regijama, a sve u svrhu kona㶜noga etabliranja razminiranja kao hrvatskoga izvoznoga proizvoda.

POSEBAN SU OBLIK U ME佢UNARODNOJ SURADNJI SVEKOLIKE DONATORSKE AKTIVNOSTI Iako ukupno ulaganje Republike Hrvatske do kraja 2010. godine nadmašuje 460 milijuna eura, nemjerljiv je prinos šire me㶟unarodne zajednice u svekolikoj pomo㶛i. Razli㶜iti oblici pomo㶛i iskorišteni su uglavnom u skladu sa željama donatora i potrebama u sustavu i mogu se u osnovi razlikovati: -

izravno financiranje projekata razminiranja ‒ oko 50 % ukupne pomo㶛i,

-

tehni㶜ka pomo㶛 u raznoj opremi za ja㶜anje ukupnih kapaciteta HCR-a te tehni㶜ka, savjetodavna i edukacijska potpora u razvoju susta va,

-

pomo㶛 u financiranju projekata i programaedukacije, poglavito opasnostima od mina, obilježavanju i ozna㶜avanju MSP-a,

-

pomo㶛 žrtvama mina, rehabilitacija, zapošljavanje žrtava mina i pomo㶛 Centru za rehabilitaciju u Rovinju.

Najviše donacija za financiranje protuminskoga djelovanja dale su vlade stranih zemalja, s kojima su realizirani odre㶟eni projekti. Donacije se troše na transparentan na㶜in, u zakonskim okvirima i u visokome stupnju suradnje s donatorom od po㶜etnih aktivnosti, medijskoga pra㶛enja do završne predaje potvrda. Od 1998. godine do danas ukupno je prikupljeno više od 542 milijuna kuna donatorskih sredstava, što 㶜ini 16 % ukupnih sredstava za razminiranje u Republici Hrvatskoj.

Hrvatski centar za razminiranje nastoji uspostaviti suradnju i partnerski odnos sa svim relevantnim me㶟unarodnim subjektima u protuminskome djelovanju. Svrha je suradnje razmjena iskustava i informacija u sustavu protuminskoga djelovanja te uskla㶟ivanje standardnih operativnih postupaka. Isto tako, kvalitetnim programima i sustavom protuminskoga djelovanja želimo konkurirati na 285

svjetskoj razini svim srodnim organizacijama. U okviru me㶟unarodnih aktivnosti Hrvatski centar za razminiranje posve㶛uje pozornost i protuminskome djelovanju na podru㶜ju Europe te je jedan od osniva㶜a i aktivan sudionik Vije㶛a za koordinaciju protuminskoga djelovanja u jugoisto㶜noj Eu-

Hrvatskoga centra za razminiranje 1998. godine.

Uloga je HCR-a, u skladu sa Zakonom o humanitarnome razminiranju (NN, 153/2005, 63/2007i 152/2008), isklju㶜ivo koordinativna, ali osim koordinativne uloge HCR nizom aktivnosti na posredan i neposredan na㶜in educira i upozorava

Slika br.2 i 3: Prikaz na㶜ina edukacije stanovništva o opasnostima od mina

ropi (SEEMACC). SEEMACC je koordinacijsko vije㶛e koje okuplja centre za protuminsko djelovanje jugoisto㶜ne Europe u svrhu što 㶜vrš㶛e suradnje i realizacije zajedni㶜kih projekata.

javnost na probleme miniranoga i minski sumnjivoga prostora. Republika Hrvatska kao potpisnica Ottawske konvencije prema 㶜lanku 6(3) dužna je osigurati i ostvarivati te programe i o tome izvijestiti glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda.

EDUKACIJA I OSVJEŠ㶎IVANJE O OPASNOSTIMA OD MINA U svjetskoj protuminskoj zajednici, pa tako i u Republici Hrvatskoj, gra㶟ane se nastoji educirati i osvijestiti o minskoj opasnosti, primarno na cijelome minski sumnjivome prostoru, ali i na širemu prostoru RH. Proces je kontinuiran, a ostvaruje se razli㶜itim modelima i programima od osnutka

Slika br.4 i 5: Prikaz edukacije stanovništva o opasnostima od mina putem predstave „Ne-ne Mi-ne! Kazališta „Daska iz Siska

286

Osnovna je svrha svih informacija za javnost, razli㶜itih formalnih i neformalnih programa održanje kontinuirane razine spoznaje o minskoj opasnosti u razdoblju dok minirani prostori ne budu o㶜iš㶛eni od mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a) i predani krajnjim korisnicima na sigurno korištenje.

Ve㶛emu broju razli㶜itih ciljnih skupina potrebno je jasno i kontinuirano ukazivati na opasnost od mina, kako da je prepoznaju u uvjetima minskoga okruženja, kako preživjeti razdoblje do uklanjanja minske opasnosti i kako primijeniti sve oblike sigurnoga ponašanja u razli㶜itim svakodnevnim aktivnostima i godišnjim dobima.

Osim te osnovne sastavnice vezane za rizi㶜ne skupine i zajednice, važne su i druge sastavnice protuminskoga djelovanja te interakcija s razli㶜itim sektorima, osobito medijima i lokalnom upravom u kreiranju komunikacijske strategije.

HCR je omogu㶛io svima pristup podatcima o MSPu na MIS portalu, koji se nalazi na web-stranici Centra.

Svake godine obilježava se 4. travnja, Me㶟unarodni dan svjesnosti o opasnosti od mina, i Travanj - mjesec zaštite od mina , kada se poja㶜anim aktivnostima stanovništvo upozorava na minsku opasnost i pravilno ponašanje u minskome okruženju. Procjena je da se godišnje raznim na㶜inima edukacije o opasnostima od mina obuhvati oko 90.000 ljudi, a do sada je preko milijun djece i odraslih sudjelovalo u nekoj od edukativnih aktivnosti u proteklome razdoblju. Od po㶜etka provedbe edukacije o opasnostima od mina formalnim i neformalnim programima medijsko pra㶛enje problema miniranosti u RH i informiranje javnosti o tome višestruko je pove㶛alo taj broj.

širi raspon potpore i skrbi. Konvencija o zabrani uporabe mina (Ottawska konvencija) kaže da svaka država 㶜lanica koja može to u㶜initi, treba pružiti potporu u skrbi i rehabilitaciji te socijalnoj i ekonomskoj reintegraciji žrtava mina. U skladu sa Zakonom o humanitarnome razminiranju uloga je HCR-a koordinativna i ostvaruje se u suradnji s nizom ministarstava, raznim udrugama i pojedincima.

HCR vodi i održava bazu podataka ažurno i sustavno od 1998. godine. Baza je utemeljena na podatcima preuzetima od UN-a, podatcima dobivenim od MUP-a, organizacija zdravstvenoga sustava, podatcima prikupljenim na terenu, informacijama medija i drugih izvora. Stradanja su posljedica pirotehni㶜kih poslova, poljodjelskih radova, lova i ribolova, planinarenja, radova na oku㶛nicama, skupljanja drva na poljskim putovima, a za velik broj stradanja ne postoje jasni podatci o uzrocima stradanja.

Republika Hrvatska ima razvijen zakonski okvir vezan za osobe s invalidnoš㶛u u ostvarivanju legitimnih prava i statusa. Status i razli㶜iti oblici prava ostvaruju se kroz više od 200 razli㶜itih zakona i podzakonskih akata. Radi boljega informiranja žrtava mina izdana je brošura Mogu㶛nosti i prava priru㶜na brošura namijenjena osobama s invaliditetom - osobama stradalim od minskoeksplozivnih sredstava . Tako㶟er je izra㶟en Hrvatski akcijski plan pomo㶛i osobama stradalima od minskoeksplozivnih i neeksplodiranih ubojnih sredstava 2010. ‒ 2014. utemeljen na obvezama preuzetim potpisivanjem Ottawske konvencije i Konvencije o kasetnom streljivu, na odlukama i smjernicama

POMO㶎 ŽRTVAMA MINA Percepcija minskoga problema bitno se razlikuje od drugih sli㶜nih oblika nepogoda uzrokovanih ratom ili drugim vrstama katastrofi㶜nih stanja i doga㶟aja. Stoga žrtve mina iziskuju specifi㶜an status, druga㶜iji i

Graf br. 9: Prikaz broja žrtava stradalih od mina u Republici Hrvatskoj od 1998. ‒ 2011. godine

287

preglednih konferencija UN-a održanih u Nairobiju i Cartageni te na zaklju㶜cima Prvoga sastanka država stranaka Konvencije o kasetnome streljivu u Vientianeu. Osnovna je svrha Plana unaprijediti kvalitetu života osoba stradalih od minskoeksplozivnih i neeksplodiranih ubojitih sredstava (dalje: MES-a i NUS-a) te obitelji stradalih i poginulih.

Svrha je potpore i pomo㶛i žrtvama u tome što im spomenuta ministarstva i institucije omogu㶛uju reintegraciju u svakodnevni život i rad.

Regionalni centar za psihosocijalnu rehabilitaciju djece i mladih stradalnika od mina Rovinj najve㶛i je projekt Vladina i nevladina sektora zapo㶜et 2001. godine. Centar bi trebao, nakon završetka radova, postati regionalnim centrom za zemlje jugoisto㶜ne Europe. Do sada je pomognut razli㶜itim donacijama pretežno vlada stranih zemalja, a održano je nekoliko desetaka edukativnih i drugih radionica. Tehni㶜ku i administrativnu pomo㶛 pružili su NPA, HCR, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Hrvatski crveni križ i Udruga Mine Aid .

njivoga prostora te prema potrebi i na zahtjev tijela lokalne uprave i samouprave, policije, šumarija, lova㶜kih društava i drugih subjekata dodatno obilježiti i obnavljati uništene ili iz drugog razloga nestale oznake opasnosti od mina.

3. Programima edukacije obuhvatiti svekoliko stanovništvo koje živi i/ili radi u okruženju minski sumnjivoga prostora ili mu gravitira.

U suradnji s mjerodavnim tijelima državne uprave (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa), lokalne uprave i samouprave, javnim poduze㶛ima i nevladinim organizacijama (Hrvatski crveni križ i udruge) nastaviti s ostvarenjem programa edukacije o opasnosti od mina te prema ocjeni prilago㶟avati programe najugroženijim skupinama stanovništva.

U razdoblju od 1998. do kraja travnja 2011. godine u Hrvatskoj je od mina stradalo 309 osoba, od kojih 113 smrtno.

4. Nastaviti pružati skrb i rehabilitaciju, uklju㶜uju㶛i psihosocijalnu i ekonomsku reintegraciju svim žrtvama mina. Tu zada㶛u ispunjavat 㶛e prvenstveno tijela državne uprave mjerodavna za zdravstvo i socijalnu skrb (Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi) te druga tijela državne uprave, lokalne uprave i samouprave koja mogu pridonijeti potpunoj reintegraciji žrtava mina u društvo.

OSNOVNI CILJEVI NACIONALNOGA PROGRAMA

5. Pozicionirati i promicati hrvatski sustav protuminskoga djelovanja u me㶟unarodnoj zajednici.

Na temelju analize veli㶜ine i strukture minskoga problema u Republici Hrvatskoj, na㶜inu njegova rješavanja te 㶜imbenicima o kojima ovisi rješavanje Nacionalnim programom ostvarit 㶛e se sljede㶛i ciljevi: 1. Do 2019. godine u potpunosti ukloniti minsku opasnost s podru㶜ja Republike Hrvatske.

2. U svim fazama rješavanja održavati obilježenost minski sumnjivoga prostora.

Tijekom realizacije Programa Hrvatski centar za razminiranje održavat 㶛e obilježenost minski sum-

288

Ti 㶛e se ciljevi ostvarivati uz potporu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i hrvatskih diplomatskih predstavništava u svijetu kako bi se stvorili potrebni uvjeti za sudjelovanje doma㶛ih tvrtki na me㶟unarodnome tržištu, samostalno ili u suradnji s me㶟unarodnim institucijama.

Pripremio: MIRKO IVANUŠI㶎, dr. vet. med., zamjenik ravnatelja HCR-a

•

iz neprijateljskoga zato㶜eništva oslobo㶟eno je i razmijenjeno 7.666 osoba,

•

više od 4.000 osoba nakon repatrijacije preko tadašnje Jugoslavije i Bosne i Hercegovine prihva㶛eno je na tada neokupiranome podru㶜ju Republike Hrvatske te spojeno sa svojim obiteljima,

•

iz Republike Srbije i Bosne i Hercegovine preuzeti su posmrtni ostatci više stotina nestalih osoba,

•

iz 143 masovne grobnice te više od 1.200 pojedina㶜nih grobnica ekshumirani su posmrtni ostatci 3.782 žrtve agresije na Republiku Hrvatsku, od kojih su pozitivno identificirani posmrtni ostatci 3.217 hrvatskih branitelja i civila (što 㶜ini 㶜ak 85 % uspješnih identifikacija).

ZATO㶏ENI I NESTALI U DOMOVINSKOME RATU Od po㶜etka agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine evidentirano je 18.000 zato㶜enih i nestalih osoba.

Polaze㶛i prvenstveno od prava obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najbližih te od osje㶛aja države za moPukovnik IVAN GRUJI㶎 ralno i pravedno, a u skladu s odredbama me㶟unarodnoga humanitarnoga prava, Republika Hrvatska osnovala je institucionalne mehanizme za rješavanje tog pitanja.

Temeljno je polazište u rješavanju pitanja zato㶜enih i nestalih osoba pravo svakog pojedinca na život, nepovrjedivost njegove slobode i zabrana zlostavljanja te pravo obitelji da saznaju istinu o sudbini svojih najbližih, afirmirano Ženevskim konvencijama za zaštitu žrtava rata. Osim toga, pitanje nestalih osoba 㶜vrsto je povezano s nizom drugih prioritetnih pitanja u Republici Hrvatskoj, od povratka prognanika i izbjeglica, uspostave suživota kao preduvjeta normalizacije života na nekad okupiranim podru㶜jima i na teritoriju cijele Republikei Hrvatske, pravima stradalnika Domovinskoga rata, obnovom, ali i dokazivanjem po㶜injenih ratnih zlo㶜ina i kaznenim progonom po㶜initelja. To je pitanje, tako㶟er, preduvjet daljnje normalizacije i unaprje㶟enja odnosa sa susjednim državama.

Aktivnostima mjerodavnih tijela Republike Hrvatske do sada je utvr㶟ena i riješena ve㶛ina sudbina zato㶜enih i nestalih osoba, i to:

Danas, 20 godina nakon po㶜etka agresije na Republiku Hrvatsku, pri Ministarstvu obitelji, branitelja i me㶟ugeneracijske solidarnosti, Upravi za zato㶜ene i nestale, otvoren je zahtjev za traženje 1.009 osoba nestalih i nasilno odvedenih 1991./92. godine.

Republika Hrvatska poduzima sve napore kako bi se riješila sudbina nestalih osoba ‒ od suradnje s mjerodavnim tijelima drugih država, prikupljanja informacija o nestalim osobama i mogu㶛im grobnim mjestima iz svih raspoloživih izvora, terenskih istraživanja, ekshumacija, identifikacija posmrtnih ostataka i dostojnoga pokopa identificiranih žrtava.

Republika Hrvatska nastavlja suradnju s me㶟unarodnim organizacijama, a osobitu pozornost posve㶛uje obiteljima nestalih osoba i udrugama koje ih okupljaju.

Priredio: pomo㶛nik ministra, pukovnik IVAN GRUJI㶎

289

MJESTO I ULOGA OSJE㶏KIH TVRTKI U ZBRINJAVANJU I PRUŽANJU POMO㶎I PROGNANICIMA I IZBJEGLICAMA TIJEKOM DOMOVINSKOGA RATA

To što je Osijek bio i ostao nepokoreni grad zasluge ponajviše pripadaju našim hrabrim gardistima i policajcima. Me㶟utim, neznatno manje zasluge pripadaju i osje㶜kim tvrtkama, njihovim zaposlenicima i direktorima koji su u㶜inili sve da osje㶜ko gospodarstvo funkcionira na najbolji mogu㶛i na㶜in u ratnim uvjetima, da vojska, policija, gra㶟ani, prognanici i izbjeglice imaju gotovo sve za normalan život.

Danas, 20 godina poslije, ti ljudi i te tvrtke, koje su dale velik prinos da Osijek, njegovi stanovnici, prognanici i izbjeglice imaju dostojan život, potpuno nepravedno otišli su u zaborav. Mnoge od tih tvrtki više ne postoje, iako su bile vode㶛e u svojoj djelatnosti. Nema ni zaposlenika tih tvrtki. Završili su na Zavodu za zapošljavanje.

ZVONIMIR BILI㶎, dipl. iur.

Po㶜etak agresije na RH za grad Osijek i njegove gra㶟ane zna㶜io je pripremu za obranu njihova grada. Uz vojni i policijski ustroj, vrlo važno mjesto u obrani grana, prihvatu i pružanju pomo㶛i prognanicima i izbjeglicama imale su gotovo sve osje㶜ke tvrtke.

Grad Osijek bio je opkoljen s triju strana. Agresor je, s velikom vojnom silom u ljudstvu i teškome naoružanju, bio nadomak grada, ali nikada nije ušao u grad. Istina, Osijek je svakodnevno, osobito u po㶜etku agresije, granatiran i tu㶜en sa zemlje i iz zraka, iz svih vrsta teškoga naoružanja. Bilo je to vrlo teško vrijeme, vrijeme kada se ginulo, vrijeme kada su ljudi gubili svoje najbliže, kada su mnogi bili ranjeni i ostali invalidi. To nas nije pokolebalo. Bili smo svi skupa, svatko na svome poslu, jedinstveni da moramo ustrajati i obraniti svoj grad. Nije bilo vremena za strah. Unato㶜 strahotama rata Osijek je svakodnevno radio i živio.

Sve vrijeme agresije gra㶟ani su imali struju, vodu, telefonske veze, vozili su tramvaji i vlakovi, svakodnevno se pekao svježi kruh, radile su trgovine, mesnice, ljekarne, tržnica, Bolnica, Dom zdravlja, izlazio je Glas Slavonije, slušale su se radiopostaje, HTV centar Osijek slao je u svijet svakodnevno slike pogibija, razaranja i užasa kroz koje prolaze gra㶟ani Osijeka. Sve je radilo i bilo je svega i za gra㶟ane Osijeka i za hrvatsku vojsku i policiju, a posebno za prognanike i izbjeglice. Jednostavno, Osijek je bio i ostao nepokoreni grad.

290

Nabrojit 㶛u samo neke od tih tvrtki kojih više nema, a zapošljavale su nekoliko desetaka tisu㶛a djelatnika. Nema više Tvornice trikotaže Mara , Tekstilne industrije Tekos , Tvornice šibica Drava , Litokartona, Kovinara, Osje㶜koga trgova㶜koga poduze㶛a ‒ OTP, Tvornice sokova Frigis , Svilane, Analita, Tvornice koža, Vo㶛a export-import, Industrijskoga poljoprivrednoga kombinata ‒ IPK, Tvornice namještaja Mobilia , Željezara, Obnove, Agro-Slavonije, Slavonke, Turista, Tehnike-betona i niza drugih tvrtki. Ne㶛u biti neskroman ako kažem da je tvrtka Vo㶛e export-import Osijek najviše dala za prognanike i izbjeglice. Prema mojoj evidenciji i dokumentaciji tvrtke mi smo za prognanike i izbjeglice, što u novcu, što u robi i drugim uslugama, dali preko 6,5 milijuna kuna.

Prvi prognanici u Osijek stigli su u lipnju 1991. godine iz 㶎elija. Još mi je i danas pred o㶜ima slika šlepa kojim 1. kolovoza 1991. godine u Osijek stižu prognanici iz Aljmaša. Svi smo tada gledali te slike koje su obišle cijeli svijet i koje su svijetu pokazale tko je žrtva, a tko agresor. Što u㶜initi za te ljude? Otišao sam u Crveni križ Osijek i razgovarao s ravnateljem gospodinom Stjepanom Hamom, sada, nažalost, pokojnim. Njegov zamjenik gospodin Marko 佢uki㶛 živ je i danas, a on je nazo㶜io našemu dogovoru. Dogovorili smo se da moja tvrtka na ra㶜un Crvenoga križa uplati sredstva, u skladu s mogu㶛nostima, koja 㶛e biti upotrijebljena za smještaj i prehranu prognanika s aljmaškoga šlepa. Ja sam u ime svoje tvrtke uplatio 1 milijun tadašnjih hrvatskih dinara.

Prognanici iz Aljmaša stižu u Osijek

Nakon nekoliko dana u Vo㶛e export-import Osijek, Strossmayerova bb, dolazi ravnatelj osje㶜koga Crvenoga križa gospodin Ham. Zahvaljuje mi na donaciji i kaže da je to bila prva i najve㶛a donacija koju je uplatila neka tvrtka. Pita me postoji li mogu㶛nost da u našim skladištima otvori karitativno skladište Crvenoga križa u kojemu bi skladištili prikupljene donacije u hrani, odje㶛i i drugu robu.

Ustupio sam jedno skladište za prehrambene artikle, a drugo za odjevne predmete i sli㶜nu robu.

U prehrambeno skladište odmah sam u ime svoje tvrtke donirao 5 tona brašna, odre㶟ene koli㶜ine še㶛era, soli i niz drugih prehrambenih artikala iz naše palete kao što su vo㶛e i povr㶛e.

Granate su padale tik uz skladište Vo㶛a export-import

Skladište Vo㶛a export-import s hranom za prognanike

ni u napuštene stanove i prazne ku㶛e nisu imali osnovnih namirnica za život. Goli, bosi, bez igdje i㶜ega, samo s najlonskom vre㶛icom u ruci. Svima njima odobravao sam i donirao potrepštine za prehranu kao što su krumpir, grah, sokovi, kava, vo㶛e i povr㶛e.

Potvrda Crvenog križa Osijek o upla㶛enoj donaciji Vo㶛e export-importa

Pada Ernestinovo, Antunovac. Stižu novi prognanici. Svakodnevno su u moju tvrtku dolazili prognanici, osobito iz Baranje. Mnogi koji su smješte-

Situacija postaje vrlo ozbiljna. Naša djeca, pa i moja dva sina, po nalogu vlasti premještaju se iz Osijeka u Kapošvar u Republici Ma㶟arskoj na školovanje. Ondje nalazim ravnateljicu Ekonomske škole gospo㶟u Lon㶜ar, njezina supruga Stipu Lon㶜ara (moga dobroga prijatelja) i moje nekadašnje profesore Ljubomira Kova㶜evi㶛a i Darka Zafreda.

Bilo je tu još mnogo profesora i veoma mnogo u㶜enika, srednjoškolaca svih razreda. Pitao sam ravnateljicu što im je najpotrebnije i ona mi je rekla da su to vo㶛e, sokovi i ostale potrepštine za u㶜eni291

ke. Donirali smo im sve što je bilo potrebno. Naša se suradnja nastavila, pa su naše donacije stizale u Kapošvar na razne na㶜ine, uz veliko razumijevanje ma㶟arskih carinika, jer su znali da je to pomo㶛 za djecu. Moji suradnici i svi zaposlenici bili su sretni i ponosili su se time što u teškim trenutcima mogu pomo㶛i djeci koja su zbog agresije morala izbje㶛i u tu㶟u zemlju da bi nastavila redovito školovanje.

Približavao se Uskrs 1992. Osijek je i dalje pod svakodnevnom vatrom agresora. Tuku po gradu iz Tenja, Bijeloga Brda, Baranje, okupiranoga Antunovca i Ernestinova. Uskrs mi je, uz Boži㶛, najdraži blagdan. Preko puta moje ku㶛e u Orahovi㶜koj ulici smjestio sam dvije obitelji iz Baranje u praznu ku㶛u susjeda koji je otišao u Banju Luku. Dvije šunke i karton jaja odnosim njima da oni i njihova djeca u progonstvu osjete radost Uskrsa u skladu s našom katoli㶜kom tradicijom. To sam u㶜inio za te dvije obitelji, a što je sa stotinama i stotinama prognanika i njihovom djecom?

Od 15. travnja 1991. do 20. travnja 1992. godine bio sam 㶜lan Kriznoga stožera u Mjesnome odboru Nova Retfala Osijek kao predstavnik Vo㶛a export-import. Danju direktor, no㶛u prema rasporedu na dežurstvu u Kriznome stožeru i tako više od godinu dana. Upravo mi se tu pojavila zamisao da za prognanike i izbjeglice i njihovu djecu za Uskrs na㶜inim veliko uskrsno gnijezdo. 㶏udno, ta no㶛 bila je mirna. Nije bilo nikakvih dojava i poziva gra㶟ana, a i agresorsko je oružje utihulo, pa sam u miru mogao razra㶟ivati tu zamisao. Na㶜inio sam detaljni plan koji sam zajedno sa svojim ljudima bio spreman ostvariti. Svoju zamisao i svoj plan povjerio sam najprije svojoj tajnici gospo㶟i Mirjani Pe㶛ek, a zatim i ostalim suradnicima koji su mi trebali da plan ostvarim. Dao sam skuhati preko 50 šunki i obojiti 5.000 jaja te priredio 300 paketi㶛a za djecu.

292

Na㶜inili smo najve㶛e uskrsno gnijezdo s darovima za djecu prognanika, sokovima, južnim i doma㶛im vo㶛em.

Voza㶜 Mirko Medvjed i Vinko Šuljuk petotonskim kamionom produžene karoserije dva su puta kosili travu. Danas su, nažalost, obojica mrtva.

Zaslužili su zahvalu i priznanje i neka po㶜ivaju u miru Božjemu.

Svi zajedno na㶜inili smo gnijezdo preko cijeloga dvorišta dimenzija 50 × 50 m i ukrasili ga s cvije㶛em. S obje strane uskrsnoga gnijezda postavili smo nekoliko redova stolova i stolaca na kojima 㶛e biti poslužena hrana, pi㶛e i sokovi. Sredstavima javnoga informiranja pozvali smo prognanike, izbjeglice i njihovu djecu da uo㶜i Uskrsa 1992. godine do㶟u u Vo㶛e export-import, Strossmayerova bb, gdje 㶛e, u uskrsnome ugo㶟aju, biti po㶜aš㶛eni kuhanom šunkom, jajima i lukom. U velikome uskrsnome gnijezdu bit 㶛e uskrsnih darova za njihovu djecu. Moja ne㶛akinja Kristina Selak-Zeljko (udana Riba) dovela je deset studentica s Ekonomskoga fakulteta koje 㶛e u tom najve㶛em gnijezdu djeci prognanika dijeliti darova. Pozvali smo sada blagopokojnoga monsinjora Stjepana Bogdani㶛a, župnika župe sv. Petra i Pavla, da služi misu za prognanike i sve prisutne goste. Uz razumijevanje pokojnoga Ivana Baloga i ravnateljice Jasminke Mesari㶛, angažirali smo Dje㶜je kazalište iz Osijeka s predstavom Zeko, zriko i janje .

Naš dugogodišnji majstor Andrija, sada pokojni, donio je desetak velikih živih ze㶜eva, a ja sam dao da se kupi još 20 malih ze㶜i㶛a koje smo dijelili djeci prognanika. Prije po㶜etka programa pogledao sam u nebo. Izašlo je sunce i spustilo svoje tople zrake na sve te ljude i njihovu djecu, šalju㶛i

im poruku: Vidite da niste sami! Tu su bile mlade djevojke maskirane u ze㶜eve, puno gnijezdo živih ze㶜eva i darova. Na stolovima pokraj gnijezda veliki pladnjevi s kuhanom šunkom, košarice s jajima i lukom. Šunke su kuhali i jaja bojili pritvorenici osje㶜koga zatvora. Ovom prilikom dužan sam zahvaliti njima, upravitelju Ljubi Mihaljevi㶛u i njegovim zamjenicima Slavenu 佢ereku i Ljubi Pribi㶛u.

rekorda. Da, odgovorio sam im, i ja mislim da je to najve㶛e i najljepše gnijezdo na svijetu, ali ja i moji suradnici nismo ga na㶜inili za Guinessa, nego za naše prognanike i njihovu djecu, jer oni su za nas važniji i ve㶛i od Guinessa.

Iako je to bio travanj 1992. godine, a Osijek i dalje okružen s triju strana, taj dan na predio grada gdje je bilo sjedište moje tvrtke nije pala ni jedna granata, ni jedan projektil. Moram napomenuti da priredbu nismo organizirali bez plana, nego smo obavijestili i vojne i civilne vlasti i za djecu osigurali odgovaraju㶛e sklonište.

O tom doga㶟aju izvijestio je i CNN, 㶜iji je reporter posebno napomenuo da je to najve㶛e uskrsno gnijezdo, i k tomu na㶜injeno u Hrvatskoj, u gradu Osijeku, gdje je bjesnio rat, gradu koji se nalazi u okruženju srpskih snaga.

Stigli su prognanici, njih oko 400 s djecom i uzvanici. Od uzvanika Uskrsu u Vo㶛u za prognanike nazo㶜ili su general Luci㶛 - zapovjednik Operativne zone Osijek, Branimir Glavaš - zapovjednik obrane grada Osijeka, dr. Zlatko Kramari㶛 - osje㶜ki gradona㶜elnik, Jure Klari㶛 - generalni direktor Vo㶛a iz Zagreba, Ivica Vrki㶛, Drago Hedl, Alojzije Vrsa, pukovnik Ivan Škoro, brigadir Tuševski, Ivan Balog i režiser, brojni novinari i fotoreporteri. Održao sam, kažu, vrlo dirljiv govor. Mnogi, pa ni ja sam nisam mogao suzdržati suze. Nakon toga monsinjor Bogdani㶛 služio je svetu misu. Zatim je Dje㶜je kazalište izvelo prekrasnu predstavu za djecu prognanika Zeko, zriko i janje .

Djeci su potom podijeljeni paketi㶛i. Jela se kuhana šunka i jaja. Što prognanici nisu mogli pojesti, mogli su slobodno ponijeti u svoj prognani㶜ki dom da imaju nešto i na sam dan Uskrsa. Dao sam kratke intervjue nekim radiopostajama i TV ku㶛ama. Neki su mi govorili da je to najve㶛e gnijezdo na svijetu i da bi trebalo u㶛i u Guinessovu knjigu

Najve㶛e Uskrsno gnijezdo koje je za hrvatske prognanike organizirala osje㶜ka tvrtka Vo㶛e export-import 1992.

293

Jednoga dana te 1992. godine zvoni telefon. Zove Božo Srdanovi㶛, moj prijatelj koji je nekad radio sa mnom u gra㶟evnom poduze㶛u Tehnika-beton Osijek, a tada se sa suprugom nalazio u progonstvu, u Bolu na otoku Bra㶜u. Taj je 㶜ovjek 㶜itav svoj radni vijek proveo u Tehnika-betonu, koji je, kao i moj pokojni otac, došao u našu Slavoniju vlakom bez voznog reda i, kada je vidio koliki su kukuruz i žito, tu i ostao. Rekao je: Zvonimire, ja sam dugo razmišljao što da u㶜inim i koga da zovem. Ovdje su bili najviši dužnosnici iz Osijeka, obe㶛avali nam sve i svašta, a mi smo - jednostavno re㶜eno - gladni, bez osnovnih životnih i higijenskih potrepština.

Nas prognanika tu na Bolu ima 1.340. Ve㶛ina je iz Slavonije, a ima ih i iz drugih okupiranih krajeva Hrvatske. Gledali smo na televiziji i 㶜itali u novinama da si za prognanike i izbjeglice na㶜inio najve㶛e uskrsno gnijezdo. Ja sam rekao da te poznam i svi su tražili da ti se obratim za pomo㶛, što i 㶜inim.

Smješteni smo u hotelu Željezni㶜ar , sada je preimenovan u hotel Park . Upraviteljica je gospo㶟a Tamara Šegvi㶛, divna žena, ali ona ne može ništa u㶜initi. Dobiva od države toliko da je to dovoljno jedva za prehranu. Žene nemaju osnovne higijenske potrepštine, ne znam kada su djeca zadnji put jela vo㶛a.

grupe ljudi u šetnji prema plaži Zlatni rat. Neke sam zaustavio i pitao za Božu Srdanovi㶛a. Rekoše mi da je do sada gledao Dnevnik i da je vjerojatno u svojoj sobi. Došao sam do recepcije i u jednome kutu ugledao 㶜ovjeka sijede kose kako prelistava novine. Božo! oteli su mi se jecaji iz grla. Trgnuo se, spustio novine i požurio mi u susret: Znao sam da 㶛eš do㶛i, ali ne tako brzo. Kako si došao? Je li to tvoja Vesna? Polako, idemo negdje sjesti pa 㶛u ti sve ispri㶜ati. A i ti 㶛eš meni, pa 㶛emo onda pozvati upraviteljicu, 㶜ut 㶛emo i nju i onda 㶛emo donijeti odluke.

Božo mi je ispri㶜ao kakve teške trenutke proživljavaju, tko ih je sve posjetio iz Osijeka, što su obe㶛ali, a što su doista od toga prognanici dobili.

Gospo㶟a upraviteljica Tamara Šegvi㶛 zadužena je za smještaj i prehranu prognanika. Upoznala me s brojem prognanika, 1.340, s nedostatkom higijenskih potrepština itd. Iz njihova pri㶜anja shvatio sam da su to veliki problemi i da traže žurno rješavanje. Dogovorili smo se da do㶟em ujutro u 9 sati i da me do tada 㶜eka popis svega što je sve potrebno prognanicima. Tu no㶛 㶜vrsto sam spavao. Put i umor u㶜inili su svoje. Ondje je no㶛 tako tiha. Mi na to nismo nau㶜ili. Ujutro mi upraviteljica daje popis i vidim da je vrlo skroman, da je na

Rekao sam mu: Dajem ti rije㶜 da stižem najkasnije za 3 dana. Onda 㶛emo u dogovoru s upraviteljicom sve riješiti. Za mene nije bilo dvojbe, moram i㶛i, moram tim ljudima pomo㶛i.

Krenuo sam u pratnji supruge službenim automobilom do Rijeke. U zadnji trenutak uhvatili smo katamaran, morali smo još i tr㶜ati da bismo stigli i za dva sata bili smo u Splitu. U Splitu nas je do㶜ekao voza㶜 našega direktora Joze Vranari㶜i㶛a iz Vo㶛a export-import Split. On nas je dovezao s trajekta do Bola. Bio nam je osiguran smještaj u hotelu Kaštel u samome mjestu. To je jedan mali, vrlo uredan hotel s ljubaznim osobljem. Svi poznaju našega direktora Jozu, pa on je iz Nerežiš㶛a, mjesta blizu Bola, a kad su 㶜uli da smo iz Osijeka, njihovoj ljubaznosti nije bilo kraja. Pitao sam šefa gdje su prognanici, a on je rekao da ih ima i kod njih, ali da je ve㶛ina u hotelu Željezni㶜ar , tu blizu. Ponudio se da nas odveze, ali ja sam zahvalio jer 㶛u po njegovim uputama lako prona㶛i hotel. Bilo je lijepo vrijeme, dani duži, osje㶛ao se dolazak ljeta. Krenuo sam do hotela poslije Dnevnika na HTV-u. Na putu do hotela susretao sam 294

njemu samo ono najnužnije. Svojom rukom dopisujem južno vo㶛e za djecu, doma㶛e vo㶛e, povr㶛e i neke potrepštine. Tada nije bilo mobitela, pa molim upraviteljicu da nazove direktora Vo㶛a export-

import Split Jozu Vranari㶜i㶛a. Kada smo ga dobili, tražim broj faksa i kažem da 㶛u mu poslati popis robe i potrepština za prognanike, da 㶛u potpisati i odobriti taj popis. Neka on nabavi svu robu i hitno je kamionima pošalje u Bol na Bra㶜u, a da za cjelokupan iznos tereti Vo㶛e export-import Osijek, 㶜iji sam ja direktor. Bio sam siguran u Jozu kao u sebe, jer bili smo u odli㶜nim odnosima i uzjamno smo se poštivali.

Sutradan u moj hotel dolazi Božo, sija od sre㶛e, sav usplahiren govori: Direktore, sve je stiglo.

Istovarili smo i svega ima više nego što smo tražili. Nismo imali ništa, ali sada, kada ste vi došli, mi prognanici imamo sve. Neka vas dragi Bog za ovo blagoslovi! Božo, vaša je sre㶛a i moja sre㶛a.

Pozdravi sve ostale, ja ujutro rano idem na trajekt, moram nazad. Osijek gori, vidio si na Dnevniku. Žene koje su poginule moje su susjede. To je bilo ispred broja 31, a ja sam na broju 29. Po vijestima prva susjeda je ranjena, a druge su dvije mrtve.

Vidiš što se doga㶟a. Da sam i ja bio ondje, možda bih i ja nastradao.

Zvonimir Bili㶛 me㶟u prognanicima na brodu

prognanika i gledao tu mladež. Moja supruga Vesna me㶟u njima je. Pri㶜aju i glasno se smiju. Kose im vijore jer puše vjetri㶛. Brod prati jato dupina.

Iska㶜u iz vode, igraju se i pra㶛akaju. Svi su ustali

Za ve㶜erom u sali hotela Kaštel , vidjevši prognanike tako razdragane, upitao sam ih bi li željeli sutra brodom na Jelsu, na otok Hvar. Da! uzviknuli su gotovo u isti glas. E, pa, onda, vidimo se ujutro oko 10 - 11 sati tu na rivi i plovimo za Jelsu.

Razglasite to i ostalima koji želi i㶛i. Isplovit 㶛emo kad se svi skupe, a najkasnije u 11 sati. Tako smo zbog tih mladih ljudi donijeli odluku da ostanemo još jedan dan.

Otišli smo tu ve㶜er mome prijatelju Ivici Karni㶜i㶛u, generalnome direktoru tvrtke Zlatni rat na Bolu, koja je osim hotela imala i flotu svojih brodova.

To sam znao kad sam obe㶛avao djeci prognanika izlet brodom na Jelsu. Ivica je, naravno, prihvatio donirati besplatnu vožnju brodom do Jelse i pripreme su ujutro mogle po㶜eti. Tu vijest 㶜uo je i moj prijatelj i sugra㶟anin Božo. Prvi je došao na rivu, sjeo na zid i 㶜ekao. Supruga i ja došli smo, pozdravili se s kapetanom broda i sjeli kraj Bože 㶜ekaju㶛i prognanike. Ubrzo su po㶜eli stizati prvo mla㶟i, pa onda i stariji, ali s nelagodom i pitanjem mogu li i oni po㶛i. Rekli smo da svi mogu i㶛i, i to onoliko koliko stane na brod. A to 㶛e re㶛i kapetan, da ne bi, ne daj Bože, došlo do neke nesre㶛e.

Ukrcali su se mahom mla㶟i prognanici i brod je krenuo. Sjeo sam kraj Bože i još nekoliko starijih

Prognanici su brodom s Bra㶜a stigli na Jelsu

295

i stali uz ogradu broda. Prizor je bio veli㶜anstven.

Tada sam se ponovno uvjerio u nešto. Kao i kad je za Uskrs sinulo sunce, tako je i sada dragi Bog poslao dupine da pozdrave i ohrabre ovu napa㶛enu, prognanu mladež da ustraju, jer brzo 㶛e do㶛i dan kada 㶛e naša domovina biti oslobo㶟ena i kada 㶛e se oni mo㶛i vratiti u svoj dom. Iskrcali smo se u Jelsi. Prošetali smo i zabavljali se na pijesku, a u obližnjemu restoranu jeo je što je tko htio. Netko girice, netko slastice i tako redom. Slikali smo se grupno i krenuli natrag u Bol. Sretno smo stigli i svatko je krenuo na po㶜inak.

Rano ujutro jedan je mještanin, moj prijatelj Duje, suprugu i mene odvezao na trajekt. Nisam se ni s kim pozdravljao jer nisam htio slušati zahvale, nogo sam jednostavno sa suprugom otišao. Oboje smo bili puni dojmova, sre㶛e i zadovoljstva jer smo u Bolu u tom teškome vremenu mogli u㶜initi mnogo za naše prognanike. U Splitu nas je do㶜ekao moj prijatelj direktor Jozo, pa smo s njim i njegovim suradnicima proveli vrlo ugodan dan prisje㶛aju㶛i se prošlih doga㶟aja. Nakon toga ukrcali smo se na katamaran i vratili se u voljeni Osijek.

Još smo mnogo puta moja tvrtka i ja, kao njezin prvi 㶜ovjek, pomogli našim prognanicima u Zagrebu, Zagorju, Vrbovcu i Sv. Nedjelji. Bili su to prognanici iz Baranje i Slavonije. Opisat 㶛u još jedan doga㶟aj koji mi je posebno drag jer je rije㶜 o jednoj obitelji iz Antina, koju i danas posje㶛ujem.

Ne pro㶟e ni jedan kirvaj za Sv. Antu, a da me oni ne pozovu i ja se sa suprugom odazovem pozivu.

Pao je Antin. Vodile su se žestoke borbe u Tordincima. Vlado Vidulin, 㶜ovjek iz Antina, radio je s mojim bratom Darkom u gra㶟evnoj tvrtki Gradnja iz Osijeka. Kao dragovoljac priklju㶜io se ZNG-u.

Uspio je izvu㶛i traktor s prikolicom i nešto robe.

Sa ženom i troje malodobne djece uputio se u Osijek. Dva su dana spavali u toj prikolici. Obilazio je u Osijeku odre㶟ene ljude i službe jer je bio pripadnik stranke koja je bila na vlasti. Nitko ga nije prihvatio. Dotjerao je traktor i prikolicu sa ženom i djecom pred moju ku㶛u, u Orahovi㶜ku 29. Pozvonio je. Sve mi je bilo jasno. Rekao sam: Ulazite svi. Smjestio sam ih u svoj dom i skrbio se za njih kao za 㶜lanove svoje obitelji. Ono što smo imali mi, imali su Vladina žena i troje malodobne djece.

Vlado je otišao na ratište u svoju postrojbu, a njegova obitelj bila je u mome domu više od 2 mje296

seca. Poslije sam ih smjestio u praznu ku㶛u jednoga poznanika u Višnjevcu, gdje su bili odre㶟eno vrijeme, nakon toga preselili su se u Vinogradsko naselje, gdje su do㶜ekali mirnu reintegraciju i obnovu ku㶛e u Antinu.

Sada žive sretno, skladnim obiteljskim životom u svome domu u Antinu. Djeca su odrasla. Moj Vlado u zasluženoj je mirovini, jer je u ratu bio ranjen i obolio je. Što re㶛i na kraju? Sada mi je lakše kada sam sve ovo napisao. Istina se mora znati i ona mora biti zabilježena. Moja supruga i djeca znaju što je moja tvrtka, na 㶜elu sa mnom, u㶜inila za prognanike i izbjeglice u Domovinskome ratu, ali ne znaju drugi, nije to do sada znala ni Zajednica povratnika, jer je osnovana krajem 1993. godine. Ne znaju to ni moji dragi unuci Marta i Ivan, jer su mali, ali 㶛e znati kada odrastu i ovo pro㶜itaju. Znat 㶛e što je njihov djed u㶜inio za prognanike, izbjeglice i njihovu djecu za Domovinskoga rata.

Zemlja i ljudi koji olako zaboravljaju svoju prošlost sigurno ne mogu o㶜ekivati ni bolju budu㶛nost. Da se ne bi zaboravilo što se doga㶟alo u našemu gradu, Osijeku, napisao sam ovaj tekst za jedinstvenu monografiju ‒ Pravo na dom.

ZVONIMIR BILI㶎, dipl. iur., direktor Vo㶛a export-import Osijek do 1993. godine

Ovako je izgledala ku㶛a obitelji Vidulin u Antinu. Danas je obnovljena i Vlado Vidulin sa svojom obitelji sretno živi u svome domu.

TAKO DALEKO OD DOMA SVOGA Možda bih trebala po㶜eti sa rije㶜ima bilo je to davne 1991. godine ali ovo nije bajka niti roman nego istiniti doživljaj mnogobrojnih prognanika smještenih u Varaždinskoj županiji. 佢UR佢A MARTON, predsjednica Podružnice ZPH Varaždinske županije

Ali moram po㶜eti od sebe da bi što bolje shvatili.

Nakon 40 dana provedenih u Ma㶟arskoj došli smo u Varaždin.Muž je otišao na ratište a ja ostala sama sa dvoje male djece.Nikoga ne poznajem, živim u strahu, nitko me ne prihva㶛a, nemam novca, hladno nam je i više smo gladni nego siti.Tako po㶜inje naš boravak uVaraždinu.

Nisam tako dugo mogla živjeti pa sam otišla u centar za socijalni rad te zamolila tadašnjeg direktora Dugandži㶛a da mi da nešto da radim jer 㶛u izluditi ovako u ovim uvjetima.Valjda se 㶜ovjek smilovao nad mojim teškim stanjem te mi dozvolio da radim u skladištu stare robe.

Tu sam upoznala mnogobrojne baranjce, ali ne samo njih nego i njihove patnje,suze ogromnu tugu i jad. U dogovoru sa još nekoliko aktivnih ljudi odlu㶜ili smo osnovati Klub Baranjaca misle㶛i da 㶛e se kroz druženje i nametnute obaveze bar malo ublažiti sva ta patnja za izgubljenim domovima, 㶜lanovima obitelji, teškim i ponižavaju㶜im životom u Varaždinu, jer nitko nije razumio da mi dolazimo iz bogatoga kraja i da smo za sobom ostavili velike i pune ku㶛e, zemlju, blago i sve ono što smo godinama stjecali, a ovdje smo došli sa jednom vre㶜icom.

Da bi našoj djeci do㶜arali na neki na㶜in Boži㶛ne blagdane zamolila sam Vladu Cegleca i Jadranku Osonja㶜ki da mi pomognu obilaziti trgovine i moliti donaciju za našu djecu. Ušli smo u trgovinu Branka u Varaždinu i tiho zamolili vlasnicu

da nam pomogne. Gospo㶟a vikne na sav glas u trgovini punoj ljudi: Dajte tim ljudima nešto zar ne vidite kako su jadni i bijedni. Svi su pogledi bili uprti u nas a ja sam pomislila zemljo otvori se da sakriješ ovu sramotu! Ipak su naša djeca bila važnija od svega pa i od ovakvih poniženja te smo po tko zna koji puta pognuli glave obrisali suze i krenuli dalje. Ovo je samo jedno od mnogobrojnih poniženja koje smo doživjeli došavši u Varaždin.

Iako nam nije bilo do toga ali tim ispa㶛enim ljudima trebalo je vratiti osmjeh na lice pa smo pokušali s našom tradicijom, natjecanje u kuhanju ribljeg paprikaša. Uspjeli smo. Pobjednik je bio Janika Kling ali to je kratko trajalo jer je novi dan donio nove loše vijesti i nove strahote sa ratnog podru㶜ja. Teško je bilo gledati kako ti ljudi pate i kako odrasli ljudi pla㶜u. Povezali smo se s našim estradnim zvijezdama te organizirali koncert pod nazivom: Humane zvijezde hrvatske za prognane Baranjce u Varaždinu . Došlo je 22 pjeva㶜a zaradili smo lijepe novce i na jednake dijelove podijelili svim prognanicima koji su bili s nama. Ovom akcijom bar malo smo ublažili težak život na kakav ina㶜e nismo navikli. 㶏esto smo gledali vijesti u kojima se sve 㶜eš㶛e po㶜ela spominjati Zajednica prognanika i Mato Šimi㶛 kao njezin predsjednik. I tu je sve po㶜elo. Nazvala sam Matu Šimi㶛a i obrazložila mu stanje kakvo je u Županiji varaždinskoj, saslušao me je i obe㶛ao do㶛i u Varaždin i pomo㶛i nam da osnujemo podružnicu. Razgovarala sam s predstavnicima kluba vukovaraca i baranjaca, održali smo zajedni㶜ki sastanak i odlu㶜ili da zajedno do㶜ekamo Šimi㶛a i osnujemo podružnicu.

I tako je 15. 06. 1995. osnovana ZPH podružnica Županije Varaždinske u slijede㶛em sastavu: 佢ur㶟a Marton - predsjednica, Josip Barkovi㶛 ‒ dopredsjednik i Miroslav Rutko - tajnik, sa sjedištem u nusprostoriji jedne nedovršene ku㶛e Križani㶛eva 52 Varaždin. Tako je po㶜elo a poslije su nam se pridružili i mnogi drugi prognanici koji su se mijenjali u upravnom i nadzornom odboru.

Preselila sam se iz privatnog smještaja u vojarnu me㶟u svoje ljude i po㶜eli smo s radom. Imali smo 㶜esto sastanke dogovarali se, planirali i zajedno djelovali. Sada smo bili ja㶜i i mogli smo nastupati 297

Prognanici iz Vukovara smješteni u Varaždinu 1992.

kao jedna 㶜vrsta udruga na razini cijele Hrvatske.

Dobili smo podršku grada i županije i svaka institucija nam je bila dostupna. Sada je bilo puno lakše boriti se za naše prognanike, ali ogromnu patnju i tugu s lica tih ljudi nismo mogli izbrisati nego samo ponekad ublažiti. Toliko smo bili uporni da nam je u toj maloj prostoriji 㶜ak i glasanje dopušteno, što smo sa ponosom uredno odradili. U vojarni Jalkove㶜ke žrtve u Varaždinu dobili smo jednu zgradu samo za prognanike jer je bila odvojena od ostalih zgrada gdje su živjeli izbjeglice iz Bosne. Nazvali su je sivi dom jer je tako i izgledala. Prednost je bila ta što je ovdje svaka obitelj imala svoju sobu, zajedni㶜ku kuhinju 2x2 i zajedni㶜ki sanitarni 㶜vor, a bilo je 8 soba na katu i 8 soba u prizemlju. Nikada nisam niti zamišljala da 㶛u u jednoj sobi veli㶜ine 4x3 imati spava㶛u sobu, kuhinju, dnevni boravak i blagovaonicu. Bilo bi prestrašno da sada opisujem izgled svih tih prostorija, ali naši vrijedni ljudi su se pokazali na djelu i od nemogu㶛eg napravili mogu㶛e te stvorili sebi bar malo pristojnije uvjete za život nego što nam je bilo ponu㶟eno. Upravitelj kampa

佢ur㶟a Marton, voditeljica humanitarne pomo㶛i za baranjske prognanike u Varaždinskoj županiji 1995.

298

je tada bio Stjepan Mihoci iz Varaždina, razuman, pošten i dobar 㶜ovjek ali niti on nije mogao iznad svojih mogu㶛nosti. Dopustio nam je maksimalno koliko je mogao, pa smo imali neke ustupke kao na primjer da imamo svoju kuhinju i blagovaonicu odvojeno od izbjeglica koju smo mi održavali, imali smo poseban ulaz u vojarnu i bilo nam je dopušteno da uzgajamo za svoje potrebe pili㶛e i patke. Jedino je bio veliki problem što smo zbog grijanja bili odvojeni od ostalog dijela vojarne pa smo sami ložili i dobavljali ogrijev i organizirali dežurstva u ložioni. Tu smo naišli na razumijevanje tadašnjeg župana Zvonimira Sabatia koji nam je odobrio nekoliko tona uglja i drva. Osim ove vojarne koju su zvali prihvatni centar 1 bio je još prihvatni centar 2 i prihvatni centar 3 gdje su tako㶟er bili smješteni naši prognanici i izbjeglice, i u hotelu Turist bilo nekoliko soba sa prognanicima iz Vukovara.Oni koji nisu bili smješteni u organiziranom smještaju bili su razmješteni po okolnim selima u privatnim ku㶛ama, a nekoliko obitelji je smješteno i u Trakoš㶛anu u Varteksovim drvenim ku㶛icama smještenim na rubu šume.

Varaždinci nisu bili oduševljeni našim dolaskom a niti našim boravkom u njihovom gradu. To smo saznali u razgovoru sa nekim mještanima ali nismo niti mi bili zadovoljni što smo morali napustiti svoje domove. Djeca su nam išla u škole ali se osjetila razlika u mentalitetu i djeca su uvidjela da naš na㶜in života nije kao život djece tih krajeva. Uskoro je došla obavijest da sve srednje škole moraju primiti prognanike bez obzira na rezultate ocjena pa smo bar uspjeli upisati djecu u željene škole. Ponegdje je bilo i problema jer su neki ravnatelji pokušali s pri㶜om da nema više mjesta u u㶜ionicama ali ipak uz našu intervenciju u Zagrebu morali su primiti našu djecu.

Po㶜ela sam raditi kod gospodina Horvata u Puš㶜inama kao voditeljica humanitarne pomo㶛i koja je tamo stizala u velikim koli㶜inama iz mnogobrojnih zemalja koje su 㶜ule za naše trenutno teško stanje.

Tu se otvorila mogu㶛nost da u još ve㶛oj mjeri pomognem našim prognanicima da se snabdiju odje㶛om, obu㶛om, stvarima, namještajom, hranom i sa svime što im je u progonstvu trebalo. Bila sam sretna jer sam im mogla pomo㶛i a još sam bila sretnija kada sam vidjela da su oni sretni. Gospodin Horvat je bio dobar 㶜ovjek te je dpustio da se u neograni㶜enim koli㶜inama podijeli što više hu-

manitarne pomo㶛i. 㶏ak se je odnosilo i u vojarne u kojima su boravili naši prognanici i izbjeglice iz Bosne. Uspjela sam uvjeriti upravitelja kampa a i gspodina Horvata da odobre jednu prostoriju u vojarni za skladište robe te da se tu zaposli naših nekoliko žena na podjeli odje㶛e jer kada 㶜ovjek nešto radi tada manje misli na svoje jade i probleme. Dobili smo medicinski materijal koji je stigao iz Amerike sa dva šlepera bio je podijeljen bolnicama u Osijeku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Zagrebu u bolnicu Dubrava, 㶏akovcu i Varaždinu.

Isto tako je stiglo i 4 šlepera sjemenskog kukuruza. Od toga je jedan šleper otišao u Vukovarsko srijemsku županiju u Nijemce drugi je odvezen u Košku, a tre㶛i smo uspjeli prebaciti u tada još okupiranu Baranju uz pomo㶛 Ivice Vrki㶛a i pod pratnjom prijelazne policije. Istovaren je u Vardarcu kod Marton Šandora te je podijeljen svim mještanima pa i onima iz susjednih sela, tako da možemo re㶛i da smo se mi koji smo bili prognanici tako daleko od doma svoga ipak borili na neki na㶜in i mislili na naše ljude koji su ostali u okupiranoj Baranji, te im pokušavali pomo㶛i na ovakav na㶜in.

Organizirali smo zbor svih prognanika iz Varaždinske i Me㶟imurske županije na koji su pozvani i vladini dužnosnici. Odazvao se gspodin Ivica Kostovi㶛, gospo㶟a Jadranka Kosor, gospodin Vladimir Šeks te predstavnik vladinog ureda za prognanike I izbjeglice Lovro Pejkovi㶛 i predsjednik Zajednice prognanika gospodin Mato Šimi㶛.

Odazvalo se puno prognanika jer im je bilo dopušteno da pitaju sve što ih zanima i da saznaju informacije iz prve ruke. Tada je bio pohvaljen naš rad od strane vladinih dužnosnika za dobru organiziranost i veliku upornost u akcijama za brži povratak jer bilo je o㶜igledno da živimo za onaj dan kada 㶛emo se vratiti u svoje domove ma kako oni izgledali. Govorili smo: neka sve odnesu ali zemlju nemogu spaliti uništiti niti odnijeti ona 㶛e nas uvijek 㶜ekati i na njoj 㶛emo sagraditi novi dom još ve㶛i i još ljepši za našu djecu i našu unu㶜ad.

Uskoro smo dobili obavijest o dodjeli prognani㶜kih dionica. Opet smo djelovali složno te organizirali dolazak nekoliko investicijskih fondova gdje su prognanici bili upoznati sa njihovim radom i uvjetima te im se bilo lakše opredijeliti. Moram napomenuti da nas je u vojarni osobno posjetio grof Eltz te izrazio divljenje za našu organiziranost i naš mukotrpni rad. Stalno sam bila u kontaktu sa

ZPH u Osijeku a i 㶜esto su bili sastanci UO pa sam imala uvijek neke nove obavijesti tako da smo bili dobro informirani.

Pokrivali smo sve što spada pod regionalni ured Varaždin a to su: Varaždinska Me㶟imurska, Koprivni㶜ko križeva㶜ka županija i posje㶛ivali smo prognanike smještene u Kumrovcu u politi㶜koj školi i hotelu Zagorje. Nekoliko puta sam odlazila u Kumrovec zbog problema koji su tamo imali prognanici iz Vukovara i koje smo nastojali riješiti

Humanitarna pomo㶛 redovito je stizala prognanim Baranjcima i Vukovarcima u Varaždinskoj županiji 1991 .- 1998.

na jedan humani na㶜in jer nije im bilo lako onako dislociranima i prepuštenima samima sebi.

Isto tako smo obilazili i prognanike u Trakoš㶛anu.

Njima je bilo stvarno teško preko zime u drvenim ku㶛icama grijanje na struju a nedaleko je zjapio prazan hotel u kojemu se moglo na prste izbrojati zalutale goste. Pošto nismo imali drugi na㶜in kako dostaviti hranu i odje㶛u u Trakoš㶛an organizirali smo prijevoz vlastitim automobilima pa je cijela kolona automobila stizala do naših prognanika.

Tada je bilo i suza i smijeha istovremeno ali uspjeli smo. Borba za pomo㶛 i prava naših prognanika je postala naša svakodnevica. Neki su se prognanici uspjeli i zaposliti pa im se ova teška situacija malo olakšala, ali naši ljudi su vrijedni i radišni i ništa im nije bilo teško raditi. Danas, dok ovo pišem, pla㶜em i pitam se odakle sam smogla toliko snage i hrabrosti, toliko vjere u naš povratak, kako sam mogla biti uvijek vedra i nasmijana i toliko tješiti te sve ljude a proživljavala sam isto što i oni, jer sam i ja sve izgubila preko no㶛i jer sam i ja bila TAMO DALEKO OD DOMA SVOGA. 1998. godine su se prvi prognanici po㶜eli vra㶛ati svojim praznim a negdje i srušenim domovima.

Tek tada su ona tužna i napa㶛ena lica zasjala onim 299

Vukovaru. Podijelila sam svim aktivnim 㶜lanovima priznanja za svoj rad i trud tijekom progonstva.

Mislim da je to najmanje što se moglo dati tim vrijednim i brižnim ljudima koji nisu žalili sebe da bi pomogli drugima. Mislim da im je više zna㶜io naš ponovni susret nego onaj komad papira ali i taj papir je dokaz da su jednom davno radili nešto dobro i humano. Puno puta sam 㶜ula rije㶜i - treba to sve zaboraviti i oprostiti, ali mislim da se možda i može oprostiti ali zaboraviti te sve patnje, taj pakao i taj put prepun trnja kojim smo hodali godinama, NE TO SE NE MOŽE NIKADA ZABORAVITI. Prognanici su iz Varaždina dopremili sjeme sumještanima u Baranji 1996.

pravim sjajem koji nisam vidjela godinama jer kao što rekoh živjeli smo za povratak. Teško nam je bilo što se rastajemo jer smo dijelili i dobro i zlo, sre㶛u i tugu, radost i žalost proživljavali zajedno sve patnje i sve boli tako re㶛i bili smo jedna obitelj. A onda krajem 1999. godine još jedna žalosna vijest koja nas je sve potresla. Umro je naš prvi Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tu㶟man. Organizirali smo autobus i otišli posljednji put ispratiti našega predsjednika na njegovo vje㶜no po㶜ivalište.

2000. godine ostalo je još malo prognanika i to oni kojima nije bila gotova obnova ili im nisu stanari izašli iz njihove ku㶛e ali i to se uskoro riješilo jer je tadašnji predsjednik ZPH Josip Kompanovi㶛 radio na tome da povratak bude što brži i da se ljudi vrate u što ve㶛em broju. I dalje smo ostali u kontaktu te sam organizirala druženje uz domjenak posebno u Belom Manastiru a posebno u

Prošlo je 20 godina od tada i puno naših prognanika više nije s nama. Sada im nosim cvije㶛e na groblje i palim svije㶛e a nekada smo sjedili zajedno i smišljali što 㶛emo u㶜initi sutra. Unato㶜 svemu moram zaklju㶜iti da je ZPH odigrala veliku ulogu tijekom domovinskog rata i da zahvaljuju㶛i toj nepoliti㶜koj, nevladinoj i nestrana㶜koj organizaciji mi smo se puno lakše borili za prava naših prognanika. ZPH Županije varaždinske više ne postoji ugašena je, ali nije ugašeno naše sje㶛anje koje 㶛e trajati dok je i nas na ovome svijetu, a kad nas ne bude, generacije koje ostaju iza nas 㶛e se sje㶛ati da su zajedno sa svojim roditeljima u jednom period svoga života bili otrgnuti OD DOMA SVOG. I zato sa ponosom mogu re㶛i da volim svoju Hrvatsku i nikada je nebih napustila niti mijenjala za bilo koju državu na ovome svijetu jer sam jedan dio svoga života dala za nju, iako je bilo jako teško ali da treba u㶜inila bih to opet. Danas mnogi zlonamjernici ne pitaju što su oni dali za Hrvatsku nego što je ona dala njima. I zato sam ponosna i sretna što je Hrvatska moja domovina i domovina moje djece. 佢UR佢A MARTON Predsjednica zajednice povratnika Županije Varaždinske

Prognanici iz Baranje i Vukovara smješteni u Varaždinu 1992. organizirali su natjecanje u kuhanju fiša

300

HVALA DOBRU I VJERI ZA SLOBODU

sa svijetom, i Vukovar simbol veze Hrvatske sa svijetom preko Dunava. Vukovar simbol otpora i

KONVOJ LIBERTAS Krenuo je iz Zagreba prema Rijeci, zaplovio prema Zadru, Šibeniku, Splitu, Kor㶜uli u Dubrovnik. Brodu Slaviji pridružile su se desetine trabakula i drugih brodica. U Dubrovnik je došlo oko 850 ljudi, dobrih ljudi, umjetnika, znanstvenika, privrednika, radnika, seljaka, politi㶜ara. Po lukama kroz koje smo prolazili ispratile su nas desetine tisu㶛a ljudi.

Konvoj je donio potrebne lijekove, hranu, odje㶛u...

No iznad svega Konvoj je donio ljude spremne da pruže raku, on je pozvao Dubrov㶜ane da pruže raku me㶟usobno i pozovu ih da pruže ruku Vukovaru, Dvoru na Uni, Drnišu, Zadru....

㶏lanovi ureda konvoja Libertas 1991. u Dubrovniku

Dubrovnik simbol kulture. Dubrovnik i Vukovar zajedno nositelji Hrvatske poruke svijetu - želja za slobodom utemeljena na ljudskim pravima, demokraciji i vlastitoj kulturi. Povezivanje Dubrovnika i Vukovara zatvoren je krug Hrvatske i umjesto svog cilja da prekine veze u Hrvalskoj, okupator je još više povezao Hrvatsku.

Konvoj Libertas ne napušta mjesto gdje je došao i zato je u Dubrovniku na Stradunu, u ku㶛i Iva Vojnovi㶛a otvoren prvi Ured Konvoja.

Na plovidbi do Dubrovnika konvoju Libertas pridružile su se mnoge manje brodice

Svakoga dana javljaju se dobri ljudi željni da nam se priklju㶜e. Pokrenute su aktivnosti na socijalnom, kulturnom, obrazovnom, istraživa㶜kom, me㶟unarodnom i nizu drugih podru㶜ja.

Konvoj Libertas je poziv za mobilizaciju: moralnu, radnu, socijalnu.

U Dubrovniku se bezuvjetno branio Dom, bez obzira na uvjete i posljedice. U Varšavskom getu su branili domove dok nisu izginuli a domovi razoreni. U Dubrovniku, uz žrtve i razaranja, obranjen je Grad. Obrana Dubrovnika je prvo svjesno sprje㶜avanje etni㶜kog progona i genocida u Europi.

Konvoj Libertas upozorio je svakoga od nas da se 㶏OVJEK piše velikim slovima i da put slobode Hrvatske po㶜inje u duši svakog od nas. Konvoj Libertas došao je u Dubrovnik ali je i pozvao Dubrovnik da ostvari izazov današnjice u punom sjaju svoje tradicije. Dubrovnik je po prvi put ponudio bratstvo jednom gradu - Vukovaru.

Dubrovnik, simbol morske povezanosti Hrvatske

Ima li danas Hrvatska i Europa snage shvatiti obranu Dubrovnika i Hrvatske? Ima li Europa snage i u㶜iti a ne samo suditi?. Može li Hrvatska akademska zajednica shvatiti da je trebalo cijelom svijetu prikazati brigu za prognanike i izbjeglice, zdravstvenu zaštitu, djelovanje majki i žena, brigu o zato㶜enima i nestalima, humanitarnom radu i ogromnoj vjeri, što su bili temelji hrvatske obrane 301

i pobjede? Može li se shvatiti - da smo s time upoznali svijet, Hrvatska bi davno bila u Europskoj Uniji, a nitko ne bi ni pomišljao da nam sudi za zlo㶜ina㶜ki pothvat? .

Ako je Rwanda mogla pokazati svoju 㶜ovje㶜nost filmom o obrani jednog hotela, tko je odgovoran što Hrvatska nije upoznala svijet s obranom koja se u velikoj mjeri temeljila na snazi tolerancije i djelotvornosti dobra.

Kona㶜no, a prije svega me㶟u braniteljima, djecom, ženama, umjetnicima, vjernicima .... Dubrovnik je zajedno s nama branio i Ranjeni Krist . Svakoga od nas je obvezao da nosimo odgovornost slobode. Ovo ne smijemo nikada zaboraviti!

Ranjeni Krist . Tada sam mu se predao u potpunosti, odrekao svake slobode prema Njemu i postao istinski slobodan.

Hvala cijelom Dubrovniku, svim dobrim ljudima Hrvatske i svijeta.

Hvala i dobrim ljudima me㶟u vojnicima i ljudima na strani napada㶜a, koji su spoznali da ih se tjera da 㶜ine zlo - i odbili.

Hvala Ranjenom Kristu .

Prof. dr. sc. SLOBODAN LANG

Sve moje zahvale za prošlost i budu㶛nost ostaju Sv. Vlahu, ali u onim nezaboravnim, neizvjesnim, najtežim i najdražim danima, došao je i bio s nama

DUBROVNIK, Muzej Domovinskoga rata, SR佢 - 2010., sje㶛anje na dane pobjede

302

GLAS IZ DUBROVNIKA Vidjeli smo tri zastave UNESCO-a kako se vijore iznad Grada: plave poput dubrova㶜koga mora i neba i bijele kao njegovo kamenje.

Mnogi 㶛e se pitati ho㶛e li one pružiti ve㶛u zaštitu od zastava spomenik kul ture Haaške konDr. KATHLEEN V. WILKES, IUC Dubrovnik, 1991. vencije. Te su zastave 㶜esto bile vojsci meta, umjesto da budu zaštita od nje; zastava spomenik kulture u Rijeci dubrova㶜koj imala je rupu od rakete u samome središtu.

Ipak - UNESCO je UNESCO. Potreban je mnogo ve㶛i stupanj barbarstva, prijezira prema svjetskome mnijenju i nebrige spram mogu㶛e me㶟unarodne intervencije da bi se pucalo na zdanja zašti㶛ena zastavom UNESCO-a umjesto zastavom Haaške konvencije. Jugoslavija (kakva je tada postojala) potpisala je UNESCO-ovu Konvenciju za zaštitu svjetskoga kulturnoga i prirodnoga naslije㶟a. Konvencijom je ustanovljeno Povjerenstvo za svjetsku baštinu, koje sastavlja popis mjesta i spomenika (na temelju prijedloga zemalja 㶜lanica) izabiru㶛i one koje smatra dijelom svjetske prirodne i kulturne baštine. Mjesta i spomenici koji su uvršteni na popis, citiram iz uvodnika UNESCOova izdanja za 1902., smatraju se veoma zanimljivima i iznimno vrijednima te je njihova zaštita odgovornost 㶜itavoga 㶜ovje㶜anstva. (...) Potpisuju㶛i Konvenciju, svaka se zemlja obvezuje na 㶜uvanje mjesta i spomenika. (㶏uješ li ovo, Beograde? Ti si predložio da se Dubrovnik uvrsti u popis). U zamjenu, me㶟unarodna zajednica pomaže im zaštititi te bisere .

To što je na UNESCO-ovu popisu dosad nije pomoglo ni Dubrovniku, ni Splitu, ni Plitvicama (tako㶟er su na popisu). Ali možda 㶛e zastave i prisutnost dvaju UNESCO-ovih predstavnika, koji 㶛e dnevno izvješ㶛ivati središnjicu u Parizu i koji 㶛e, prije odlaska, ovdje uspostaviti stalan ured, jasno posvjedo㶜iti agresorima o bezumnome barbarstvu koje su ve㶛 po㶜inili.

Bilo je sjajno na konferanciji za tisak 㶜uti da se UNESCO-ov dvojac ne brine samo za baštinu Dubrovnika nego i za one koji 㶜uvaju, nastanjuju i nastavljaju ŽIVJETI tu baštinu. Tako cijeli Grad, ne samo Grad unutar zidina, postaje UNESCO-ova briga.

Mnogi se pitaju zašto UNESCO (i druge me㶟unarodne organizacije) nisu bile ovdje mnogo, mnogo prije. Neke smo od razloga 㶜uli na konferenciji: OVO je UISTINU PRVI PUT da UNESCO šalje misiju na podru㶜je u kojemu se vodi rat. Tako važan preokret u njegovoj politici ne može sa dogoditi preko no㶛i. Birokracija, osobito me㶟unarodna birokracija, uvijek radi polako.

Me㶟unarodna se aktivnost op㶛enito teško pokre㶛e kako bi razumjela realnost situacije. (Kada sam ovo pisala, u petak ujutro, tekst Rezolucije Vije㶛a sigurnosti UN-a stigao je telefaksom; sadržaj Rezolucije pruža nadu), a sada po㶜inje razumijevati ne samo prijetnju Dubrovniku, premda ju je slava Dubrovnika možda u㶜inila vidljivijom za vanjski svijet, nego i agoniju Hrvatske, kojoj on pripada.

Evo jedne neobi㶜ne izjave: Barem jednom, na nekoliko dana, htjela bih imati pristup srbijanskim novinama, radiju ili televiziji i doista bih željela znati što se zbiva u glavama vojnika JNA, obi㶜nih gra㶟ana Beograda i, dakako, Miloševi㶛a i Kadijevi㶛a. Jer, kakve god budu㶛e strahote spremaju Hrvatskoj, 㶜ini se da Srbija doživljava potpuni i nedvojbeni DIPLOMATSKI poraz. Prst optužbe me㶟unarodne javnosti okrenut je, nepokolebljivo i izravno, Srbiji. Srbiju, a ne Hrvatsku provjeravat 㶛e se kada plave kacige UN-a do㶟u amo. Hrvatska 㶛e uskoro biti priznata od utjecajnih zemalja kao suverena država (i sve više zemalja priklanja se odluci o skorome priznanju). Kako to sada srbijanski mediji objašnjavaju? Što sada misle Srbi u Beogradu?

Doista je 㶜udan dio svega toga to što je odgovor iz inozemstva postao gotovo neizbježan kada je srbijanska vojska iskazala potpunu opakost i pokvarenost protiv Vukovara, Osijeka itd. i kada je tako brutalno napala u cijelome svijetu poznat grad Dubrovnik - 㶜ije je stanje poslužilo kao simbol cijele Hrvatske. Premda nitko, nitko u Hrvatskoj nije htio da se to dogodi na takav na㶜in, 㶜injenica je: 303

što su ve㶛i kaos, ubijanja i razaranja, to je i me㶟unarodni odgovor ja㶜i: od grožnje, kako je situacija postajala jasnijom, do priznavanja Hrvatske i intervencije UN-a. Da, kao što svi znamo, taj je odgovor dolazio veoma, veoma sporo, ali DOLAZI. I kao reakcija na takvo nasilje bio je gotovo neizbježan.

Kako to Srbi nisu mogli predvidjeti?

(Naravno, pitanje koje ostaje bez odgovora jest što 㶛e sve još vojska uništiti i koliko 㶛e ljudi biti ubijeno prije nego bude prisiljena na povla㶜enje.)

Ja, naravno, razumijem da 㶛e se srbijanski i crnogorski mediji više oslanjati na propagandu nego na 㶜injenice i da su jake nacionalisti㶜ke strasti ( Velika Srbija ) ve㶛 rasplamsane. Usprkos magli, zaraznim lažima, izvrtanjima, histeriji, ipak dijelovi Istine moraju doprijeti u javnost, a i mnogi u Srbiji primaju tisak iz inozemstva. Uostalom, tko imalo razmisli, mora uvidjeti kako 㶛e stupanj nasilja i razaranja biti izravno povezan s me㶟unarodnim gnjevom koji raste i posljedica kojega 㶛e ipak biti akcija. Kao što to danas i vidimo.

Dakle: što misle Srbi u Beogradu? Kako se ta diplomatska katastrofa prikazuje u njihovim medijima?

Tko je god 㶜itao moje prijašnje 㶜lanke, znat 㶛e da me Srbija zbunjuje. Zapravo, opsjednuta sam pitanjem zašto i kako, i rije㶜 koja mi naj㶜eš㶛e dolazi na pamet jest nevjerojatno.

Povrh svega, podižu se utjecajni glasovi inzistiraju㶛i da se odgovorni za pokolj civila izvedu pred Me㶟unarodni sud za ratne zlo㶜ine, kao u Nürnbergu. To bi zna㶜ilo javno poniženje iznad javne osude. A, ipak, njezina je vojska još uvijek mo㶛na - zahvaljuju㶛i tragi㶜noj ironiji da se novac iz Hrvatske i Slovenije godinama slijevao u nju. Nijedna zemlja s takvom vojskom nije nikad prije bila primorana na takvo samoponiženje.

O㶜ekivala bih od bilo koje druge europske zemlje krajem 20. stolje㶛a veliku pobunu gra㶟ana protiv takvih djela svoje vlade. Ali, s druge strane, ako se njihova vojska sastoji od ljudi sposobnih za nare㶟ivanje i izvršavanje naredaba o bombardiranju katedrala i bolnica i ubijanju civila, možda previše Srba ima 㶜udnovato ispran mozak - u svakom slu㶜aju 㶜udnovato za europsku civilizaciju.

Sama me㶟u europskim državama, Srbija se nije pomaknula od nereformiranoga komunizma. Sama me㶟u europskim državama, Srbija je ekspanzionisti㶜ka: Velika Srbija (suprotno na㶜inu na koji su Poljska i Njema㶜ka riješile nedavno svoje grani㶜ne nesporazume; rasprava nije bila lagana, ali je ipak riješeno dogovorom). Sama me㶟u europskim državama... koliko 㶛e još dugo biti sama i izolirana?

K. V. WILKES, Interuniverzitetski centar Dubrovnik, 1. 12. 1991.

Srbija 㶛e ostati u 㶜udnoj poziciji. Ona je, i zadugo 㶛e ostati, me㶟unarodno prezrena i odba㶜ena: poražena u svim svojim ambicijama (osim samoga razaranja kao ambicije koju je, dakako, postigla). A ipak još uvijek ima vrlo jaku vojsku koju hrvatske snage 㶜esto zaustavljaju, ali je još nisu pobijedile. (Razumije se, naravno, da je JNA jednostavno oteta od Srbije i postala je srpsko-crnogorska vojska - kradu㶛i tako od svih ostalih republika). Zatim: srbijanska je ekonomija uvijek bila slabašna; sada, nakon pla㶛anja ovoga rata, mora da je katastrofalna, osobito kada me㶟unarodne sankcije po㶜nu stvarno djelovati. Bit 㶛e zatražene velike ratne odštete: kako 㶛e ih SrStanje objekata ošte㶛enih ratnim razaranjem stare gradske jezgre Dubrovnika 1991. Karta oštebija platiti? 㶛enja izra㶟ena prema karti Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku 304

LJUDI MORAJU ZNATI ANDRO VLAHUŠI㶎, ravnatelj bolnice u Dubrovniku o ulozi u obrani Grada u ratu, te o angažmanu u zatvaranju logora Dretelj u BiH Nikada nisam volio prepri㶜avati svoja ratna iskustva, ali mislim da ljudi trebaju znati kroz što smo u Dubrovniku prolazili 1991. Drugi razlog su moja djeca kojoj sam opisivao tadašnje doga㶟aje i koja su, sada kad su odrasla, rekla ANDRO VLAHUŠI㶎, dr. med. da bih trebao po㶜eti pisati pri㶜e iz svog života. Poslušao sam ih i neke su sada objavljene, a druge 㶛e biti u budu㶛nosti, iako ne znam kada.

- Još kao mlad lije㶜nik, negdje 1987. po㶜eo sam se uklju㶜ivati u društvene doga㶟aje, osnivanjem mreže Zdravih gradova. Uo㶜i raspada Jugoslavije sudjelovao sam u zanimljivim doga㶟anjima kao što je veliki srpski miting na Petrovoj gori, sa Slobodanom Langom i Jelenom Lovri㶛 prisustvovao buntu kosovskih Albanaca, a 1991. ostao sam u Dubrovniku i sudjelovao u organizaciji otpora srpskim agresorima. Poslije sam dosta vremena proveo u Bosni i Hercegovini gdje je bjesnio rat i mislim da je sada došlo vrijeme da zabilježim što sam proživio. Nisam samo opisivao doga㶟aje nego sam pokušao odgovoriti na pitanja koja su me mu㶜ila, zašto ljudi idu u rat i koji je to psihološki faktor u 㶜ovjeku koji ga u ekstremnim uvjetima tjera da bude neshvatljivo dobar ili zao. Drugi razlog zbog 㶜ega pišem su djeca. K㶛i Ivana ro㶟ena je u srpnju 1991., a sin Frano krajem 1992., i prije godinu dana su mi rekli: Tata, hajde to napiši da znamo što se doga㶟alo.

- Godine 1984. krenuo sam na poslijediplomski i od tada datira moje poznanstvo s dr. Langom.

Postali smo nerazdvojni prijatelji, svakodnevno se 㶜ujemo i kada sam u Zagrebu, uvijek odsjedam kod njegove obitelji. Kada je Dubrovnik bio na-

padnut, došao je na moj poziv i ostao tijekom tri najteža ratna mjeseca. Bio sam jako sretan što je s nama, ali 㶜itavo vrijeme mu㶜ilo me pitanje što 㶛u kazati njegovoj djeci ako pogine, a ja sam ga pozvao u Dubrovnik.

- Nakon dijela specijalizacije u Zagrebu, vratio sam se u Dubrovnik i radio kao lije㶜nik na internom odjelu. U travnju 1991. Marina i ja smo se vjen㶜ali, a u srpnju nam se rodila Ivana. Kada je po㶜eo rat, bio sam koordinator za svu civilnu pomo㶛 koja je stizala u Dubrovnik jer sam želio biti društveno aktivan na širem planu, a ne samo lije㶜iti ljude.

Sudjelovao sam u nekim važnim doga㶟ajima kao što je bilo organiziranje gašenja požara 6. prosinca 1991., kada je Dubrovnik mogao biti pretvoren u Pompeje. Oko nas je bio požar i mnogi su mislili da se ne može ništa u㶜initi. Nisam se složio i sa suradnicima sam otišao u Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice. Tamo sam zapovjedniku Matani rekao da pozove Dubrov㶜ane da izi㶟u gasiti vatru i uskoro su u cijelom gradu stotine ljudi bile na ulicama i borile se protiv požara. To je jedna od pri㶜a koje objavljujem u knjizi Pružena ruka .

- Dubrovnik su obranili oni koji su ostali u gradu, a posebno branitelji koji su išli na bojište. Možda je me㶟u njima bilo više branitelja podrijetlom iz Hercegovine, me㶟utim pogrešno je govoriti da su oni obranili Dubrovnik. To je posljedica toga da je ondašnji ministar obrane bio Gojko Šušak, pa se 㶜esto stvarala fama kako Hercegovci brane Hrvatsku.

- Zanimljivo je da je dvoje stranih ministara ušlo u grad mnogo prije 㶜lanova hrvatske vlade. Bili su to Kouchner koji je tada bio francuski ministar zdravstva i Margharita Boniver, talijanska ministrica imigracije i ljudskih prava. Svi koji su tada dolazili u Dubrovnik bili su jako važni jer su nam davali nadu da možemo izdržati. Kouchnera sam upoznao na službenoj ve㶜eri na kojoj su bili Margharita Boniver, Slobodan Lang i savjetnici. Kada je talijanska ministrica otišla na spavanje, razgovarali smo što napraviti, i Kouchner je rekao: Ostavimo humanitarnu pomo㶛 i idemo vidjeti kako možemo posti㶛i mir. Dolazim iz Beograda, imam i Mitterandovu podršku, idemo ostvariti mir. Vjerovao je Miloševi㶛u i mislio da može ostvariti mir.

Nije bio u pravu, i njemu je Miloševi㶛 lagao, ali izdržao je s nama deset dana u životnoj opasnosti.

305

Svakodnevno je prolazio put iz hotela Argentina do Staroga grada, a tamo je nekoliko desetaka metara otvorenog prostora koji su povremeno bili ga㶟ali srpski snajperisti sa Sr㶟a. Najprije bih ja pretr㶜ao tih 150 metara od Plo㶜a do Gimnazije, zatim bi se sjurio Kouchner i na kraju njegovi suradnici.

Bila je to za njega velika hrabrost jer su na tome mjestu ljudi ginuli, a pijani 㶜etni㶜ki snajperist na obližnjem brdu nije znao da ispred njegova nišana pretr㶜ava francuski ministar. Ne moramo se slagati s njegovim stavovima, ali dok je Kouchner bio u Dubrovniku, Srbi su napadali mnogo slabije. Ako je svojim boravkom spasio samo jedan ljudski život, dugujemo mu zahvalnost.

Jedan sam od prvih Hrvata koji je ušao u Dretelj - logor HVO-a. Prvo smo obišli ambulantu sa stacionarom u kojoj smo zatekli desetak ljudi smještenih na vojni㶜kim posteljama na kat. Postelje su bile jedna do druge, s vrlo malo prostora izme㶟u, a u kutu je bio stoli㶛 na kojem se nalazilo nešto medicinskog pribora, zavoja, antibiotika, dezificijensa. Razgovarali smo s jednim od logoraša koji je ujedno bio lije㶜nik. Pitao sam ga od 㶜ega boluju logoraši, ustru㶜avao se odgovoriti, kao i kad sam pitao za dijagnoze zarobljenika. Bilo je o㶜ito da se bojao. Tada mu je zapovjednik Šakota kazao da mi pokaže svoja le㶟a. On se sramio. Šakota je ponovio zapovijed i tek tada je zato㶜eni kolega lije㶜nik skinuo košulju i pokazao le㶟a. Bila su to bi㶜evana le㶟a. Šakota je rekao da je bio lije㶜nik u zajedni㶜kim postrojbama u kojima je bilo muslimana i Hrvata, ali da mu je otac hodža, zbog 㶜ega su ga bi㶜evali. Tada smo uvidjeli da zapovjednik logora nema nikakve ovlasti, on je tu tek da osigura logistiku, a stvarni upravlja㶜i su negdje drugdje. Ali od kada je došao u logor, Šakota je nastojao u㶜initi sve kako bi poboljšao uvjete logorašima i kako bi logor zatvorio, što je uskoro i u㶜injeno.

- Bilo mi je jako teško jer sam nekoliko sati nakon izlaska iz Dretelja morao javno govoriti o stradanjima Hrvata, u Me㶟ugorju predstaviti knjigu Stradanje Hrvata u ratu 1991- 93 㶜iji sam urednik, a sat ili dva prije bio sam svjedok da i neki pripadnici našeg naroda 㶜ine zlo. Dretelj je bio logor sa svim njegovim karakteristikama - bodljikava žica unutar koje su se nalazili izgladnjeli ljudi, a

306

㶜uvali su ih naoružani stražari. Ti 㶜uvari nisu bili ni HVO ni vojna policija nego Hrvati koji su izgubili najbliže u ratu s Bošnjacima. Iz Me㶟ugorja smo otišli u Zagreb i podnijeli izvještaj Mati Grani㶛u koji nije znao za sve hercegova㶜ke doga㶟aje. Grani㶛 je pozvao Davora Raj㶜i㶛a, zamjenika predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, a uskoro smo za UNS napisali izvještaj o svemu što smo vidjeli.

Idu㶛eg dana pozvali su nas u Ured predsjednika Republike gdje su nas primili Vesna Škare-Ožbolt, Branimir Jakši㶛 i još neki ljudi iz Ureda koji tako㶟er nisu znali što se doga㶟a. Bio je to 㶜udan osje㶛aj jer sam mislio da živimo u državi sa stabilnom vlasti i svemo㶛nim predsjednikom, a onda sam u dva zagreba㶜ka dana shvatio da Tu㶟man, njegovi savjetnici, šefovi diplomacije i tajnih službi nisu znali dovoljno što se doga㶟a u Hercegovini. To im se vidjelo na licima. Iste ve㶜eri kada smo posjetili Pantov㶜ak, u središnjem je Dnevniku kao jedna od prvih vijesti emitirano Tu㶟manovo pismo Mati Bobanu u kojem je zatražio zatvaranje svih logora i puštanje zato㶜enika. Ako postoji nešto na što sam ponosan u svojem životu, osim obitelji, tada je to uloga u zatvaranju Dretelja.

Kada smo ve㶛 kod Bobana, tri mjeseca nakon što su logori zatvoreni, sudjelovao sam u prili㶜no apsurdnoj situaciji. Poznavao sam ga još od ljeta, kada smo radili na unapre㶟enju skrbi za hrvatske prognanike i pisanju knjige o stradnju Hrvata, jer sam nekoliko puta posjetio Grude i ured predsjednika koji se sastojao od tri sobe unutar tvorni㶜ke zgrade. U razgovorima je bio narodski 㶜ovjek koji voli pri㶜ati viceve i bio je impresioniran 㶜injenicom da je došla delegacija iz Zagreba. S druge strane, vidjelo se da ne podnosi muslimane, koji su za njega bili ve㶛i neprijatelji nego Srbi. Kada smo se vratili s Bijelog Puta, posjetili smo Bobana, a on je rekao svom tajniku: Vlado, bolan, daj Andri onaj pištolj jer nam je pomogo da zatvorimo Dretelj. Tako sam dobio pištolj s posvetom od 㶜ovjeka koji je možda i osnovao Dretelj.

ANDRO VLAHUŠI㶎, dr. med. gradona㶜elnik Grada Dubrovnika Srpanj, 2011.

ŠTO NAM JE PREOSTALO?

JOSIP KOMPANOVI㶎, dipl. iur. predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske

U najtežim danima Domovinskoga rata, svjesni da 㶛e okupacija jugovojske i srbo㶜etni㶜kih paravojnih postrojba potrajati, 14. rujna 1992. godine prognanici okupiranih podru㶜ja bivše op㶛ine Osijek osnovali su Zajednicu prognanika op㶛ine Osijek.

Ubrzo se pokazalo da je takva udruga potrebna za sva okupirana podru㶜ja Hrvatske, pa je na osniva㶜koj skupštini 19. ožujka 1993. godine, tako㶟er u Osijeku, osnovana Zajednica prognanika Hrvatske kao nevladina, nestrana㶜ka i neprofitna udruga gra㶟ana.

Ciljevi ZPH bili su zbrinjavanje prognanika, rješavanje stambene problematike, socijalizacija prognanika i stvaranje uvjeta za normalan život u progonstvu.

Kada se iz današnje perspektive analizira prije㶟eni put, doista se možemo ponositi radom i uspjesima Zajednice povratnika Hrvatske, uz napomenu da je rije㶜 o udruzi gra㶟ana, neprofitnoj organizaciji i volonterskome radu.

Teško je zapravo i nabrojiti sve važnije projekte na kojima smo proteklih 15 godina radili, ali 㶛u svakako podsjetiti na one najvažnije: -

donošenje Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, donošenje Zakona o obnovi, donošenje Zakona o podru㶜jima posebne državne skrbi, donošenje Zakona o obnovi i razvoju grada Vukovara, donošenje dvaju vjerodostojnih tuma㶜enja zakonskih propisa koji su sprije㶜ili deložaciju

-

-

-

-

prognanika, a zatim i zaštitili prognanike od pla㶛anja najma za stanove i ku㶛e kojima su se koristili za progonstva, donošenje Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, povratnika i raseljenih osoba, blokada snaga UNPROFOR-a na svim sektorima, proces obnove od njegovih za㶜etaka i osnutka resornoga ministarstva do zbrinjavanja tzv. pustaraša, darovanje stanova i ku㶛a braniteljima u podru㶜jima posebne državne skrbi, proces prodaje ku㶛a i stanova u državnome vlasništvu povratnicima u podru㶜jima posebne državne skrbi pod povoljnim uvjetima, ustroj i financiranje gospodarskih zona u podru㶜jima posebne državne skrbi radi oživljavanja gospodarstva i otvaranja novih radnih mjesta, stambeno zbrinjavanje mladih obitelji dodjelom stanova i APN ku㶛a te osobito darovanjem gra㶟evnoga materijala.

Mislim da mogu slobodno ustvrditi kako su vrlo rijetke udruge koje su se bavile tako ozbiljnim pitanjima, a kamoli da su u svojemu radu postigli pomake kakve je u㶜inila ova zajednica, naravno u suradnji s Hrvatskim saborom i Vladom RH. Gra㶟anske se udruge naj㶜eš㶛e bave statusom svojih 㶜lanova, a mi smo sebi postavili zada㶛u povratka, obnove i stvaranja uvjeta za normalan život u podru㶜jima posebne državne skrbi, što je ozbiljan posao ne samo za vladu jedne države nego i gra㶟ansku udrugu.

Možda 㶛e sve spomenuto bolje potvrditi brojke.

Na nekadašnja okupirana podru㶜ja vratilo se 220.470 prognanika.

U obnovu obiteljskih ku㶛a i stanova država je uložila oko 12 milijarda kuna.

Danas status prognanika ima još 1.149 osoba, za koje treba obnoviti manje od 300 ku㶛a i stanova, uglavnom na podru㶜ju grada Vukovara.

Ti podacti na najbolji na㶜in govore koliko su prognanici bili ozbiljni u namjeri da se vrate svojim ku㶛ama.

307

Unato㶜 tolikom stradanju, nikada u povijesti nije zabilježen takav postotak povratka nakon rata kao što se dogodilo u Hrvatskoj.

Moram se ovom prigodom prisjetiti samih po㶜etaka povratka u UNPA-zone, problema s kojim smo se morali suo㶜iti, ali se osvrnuti i na sadašnju situaciju. Polako nekadašnja okupirana podru㶜ja dobivaju svoj prijašnji izgled i vrlo su 㶜esto bolje komunalno opremljene negoli prije Domovinskoga rata. U ve㶛ini podru㶜ja završena je obnova komunalne i socijalne infrastrukture, dapa㶜e postavljena je javna rasvjeta, izgra㶟ene su ceste, vodovodi, kanalizacije, škole, vrti㶛i, domovi zdravlja, plinovodi kojih prije i nije bilo.

Zahvaljuju㶛i ponajprije Vladi RH, smanjena je nezaposlenost na tim podru㶜jima. Ve㶛 sam prije spomenuo otvaranje gospodarskih zona, koje su dale izvrsne rezultate glede zapošljavanja mladih i obrazovanih ljudi. Velik nas posao o㶜ekuje ondje gdje je rat kadrovski opustošio op㶛ine u kojima žive povratnici i gdje je i danas najve㶛i problem nedostatak stru㶜nih ljudi. Ponekad je lakše osigurati financiranje projekta negoli iz tih op㶛ina dobiti potrebnu dokumentaciju. Posebno je taj problem izražen u Banovini, ali ne samo ondje.

Takvim se podru㶜jima mora i kadrovski pomo㶛i. Što nam je preostalo? 㶏esto smo govorili da su upravo prognanici najtežom cijenom platili Domovinski rat i stvaranje hrvatske države jer 㶜injenice neprijeporno govore da je upravo iz tih podru㶜ja najviše stradalih u Domovinskome ratu, najviše branitelja, a zbog plja㶜ke i uništavanja prognanici su pretrpjeli najve㶛u ratnu štetu.

Po naravi stvari Domovinski se rat nije mogao ravnomjerno rasporediti na cijelu zemlju jer su napadnuta grani㶜na podru㶜ja, me㶟utim uklanjanje posljedica Domovinskoga rata mora biti ravnomjerno raspore㶟eno jer bismo, u suprotnome, došli u situaciju da posljedice rata trpi, simboli㶜no re㶜eno, Vukovar ili Knin kao da su vodili svoj rat.

Obnova obiteljskih ku㶛a i stanova nije naknada ratne štete, nego stvaranje minimalnih uvjeta za povratak. Danas, kada smo na korak do ulaska u Europsku uniju, valjalo bi donijeti propise koji 㶛e pomo㶛i bivšim okupiranim podru㶜jima da što lak308

še dostignu priklju㶜ak ostalim podru㶜jima Hrvatske. U sadašnjim uvjetima teško je o㶜ekivati da 㶛e poljoprivredni proizvo㶟a㶜 iz vukovarskoga kraja, kojemu je sve što je naraštajima stvarano oplja㶜kano ili uništeno, ravnopravno konkurirati poljodjelcu iz Varaždina. Bruto-društveni proizvod ter capita u tim podru㶜jima u odnosu prema podru㶜jima koja nisu imala ratna razaranja jasno pokazuje koliki je nerazmjer i koliko podru㶜ja povratka još uvijek zaostaju za drugim hrvatskim regijama.

Stoga smatramo da je pitanje ratne štete i njezine naknade prvorazredno gospodarsko, a ne socijalno pitanje jer je rije㶜 o ustavnoj kategoriji jednakosti i ravnopravnosti gra㶟ana u gospodarskome smislu.

Nadalje, u prošlome mandatu Vlade RH doneseno je nekoliko odluka kojima su stvoreni preduvjeti za oživljavanje gospodarstva u podru㶜jima posebne državne skrbi. Tu se posebno isti㶜e cijeli sustav poticajnih mjera te financiranje osnivanja i komunalnoga opremanja poduzetni㶜kih zona. Ve㶛ina naših prijedloga iz Nacrta zakona o podru㶜jima posebnoga državnog interesa preto㶜ena je u te odluke, ali mi ipak želimo da se donese novi zakon koji bi obuhvatio cijeli taj sklop mjera, i to ne kao jedno poglavlje u okviru Zakona o regionalnome razvoju, nego posebnan zakon, jer to ratom stradala podru㶜ja zaslužuju.

Uz ta dva zakonska projekta posebnu 㶛emo pozornost posvetiti završetku obnove na podru㶜ju grada Vukovara i stvaranju uvjeta za normalan život u tom gradu, koji je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Mora se re㶛i da je ova Vlada za Vukovar i njegove branitelje u㶜inila doista mnogo, ali taj posao treba završiti kako bi povratnicima bili omogu㶛eni potpuno normalni uvjeti života. Isto tako ostaje nam briga za rješavanje problema useljenih Hrvata iz Bosne jer ne smijemo dopustiti da ti ljudi napuste svoja sadašnja prebivališta. Naime, može nam se dogoditi da na pojedinim podru㶜jima kao što su Knin ili Banovina opet postanemo manjina.

Kada se zbroje dosadašnji rezultati, teško je prona㶛i gra㶟ansku udrugu poput Zajednice povratnika Hrvatske, koja obuhva㶛a tako velik broj ugroženih ljudi, a još je teže na㶛i organizaciju koja je postigla toliko toga, dakako u suradnji s hrvatskom Vladom.

Prigoda je ovo da u ime svih prognanika, danas povratnika, zahvalim ljudima koji su vodili Hrvatski sabor i hrvatsku Vladu na svemu što su do sada u㶜inili jer je to bio preduvjet povratka, koji je, 㶜ini mi se, premašio sva o㶜ekivanja. Isto tako prilika je da zamolim za još malo razumijevanja kako bi se koliko-toliko ujedna㶜ili uvjeti življenja u podru㶜jima povratka i u ostalom dijelu Hrvatske.

Iskreno i ljudsko hvala u ime svih povratnika svim ljudima koji su pomagali u procesu zbrinjavanja, povratka, obnove i gospodarskoga oživljavanja naših stradalih podru㶜ja.

Broj prognanika kretao se od po㶜etnih 550.000 1991. i po㶜etkom 1992. godine, a zatim se, tijekom ostalih godina Domovinskoga rata, sveo na prosje㶜nih 250.000.

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku nastale su goleme ratne štete na koje danas mnogi zaboravljaju. Ja 㶛u vas podsjetiti na njih. Državno povjerenstvo za popis i procjenu ratne štete Vlade Republike Hrvatske u svojemu završnome izvješ㶛u iz rujna 1999. godine spominje da je ukupna vrijednost IZRAVNIH ŠTETA IZAZVANIH RATOM, odnosno okupacijom, te troškova koji su posljedica rata 236.431.568.000,00 kn ili 65.330.635.000,00 DEM ili 37.119.679.000,00 USD. Ako se ne varam, 236 milijarda kuna otprilike su dva ukupna državna prora㶜una Republike Hrvatske. Da je ta vrijednost danas na raspolaganju Vladi Republike Hrvatske, vjerojatno ne bi bilo previše rasprava o gospodarskome oporavku i izlasku iz krize jer do krize vjerojatno ne bi ni došlo.

JADRANKA KOSOR, predsjednica Vlade RH, pokroviteljica XV. konferencije ZPH

DVADESET GODINA OD NEZAPAM㶎ENA EGZODUSA (Zagreb, 19. 3. 2011.)

Dvadeset je godina prošlo od zlo㶜ina㶜koga napada Srbije, Crne Gore i jugovojske na Republiku Hrvatsku.

Danas 㶛emo se prisjetiti tragedije naših ljudi, koji su pretrpjeli egzodus nezapam㶛en u Europi od Drugoga svjetskoga rata. Agresija s ratnim razaranjima ostavila je duboke tragove u svim dijelovima života sve do danas i zasigurno 㶛e trajati odre㶟eno vrijeme i u bližoj budu㶛nosti. Bjesomu㶜ni napadi u kojima su upotrijebljena najja㶜a vojna sredstva razaranja od Iloka i Vukovara do Dubrovnika i Konavala izazvali su jednu od najve㶛ih izbjegli㶜kih kriza u europskoj povijesti.

Podatci državnih institucija govore da je zbog ratnih djelovanja 1991. godine prognano oko 550.000 ljudi, uglavnom Hrvata, zatim pripadnika nacionalnih manjina, nesrba.

Godine progonstva bile su križni put hrvatskih prognanika. Razdvojene obitelji ‒ muške glave u hrvatskim postrojbama, žene i djeca od Zagreba do Novoga Zelanda. I tako sve do 1995., a nekima do 1997. godine, kada je mirnom reintegracijom u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske vra㶛en i istok.

Budu㶛i da mi Hrvati ponekad imamo selektivno i vrlo kratko pam㶛enje, podsjetit 㶛u na još neke 㶜injenice. Službeni podatci govore da je na temelju Rezolucije 743 UN-a od 24. velja㶜e 1992. godine tijekom UNPROFOR-ova mandata tzv. UNPA-zonama, dakle podru㶜jima pod zaštitom Ujedinjenih naroda, a mi to zovemo realnijim imenom ‒ okupiranim podru㶜jima, bilo obuhva㶛eno 12.012.554 km2 kilometra, odnosno 26 % podru㶜ja Republike Hrvatske.

Tako je to bilo sve do povijesnih oslobodila㶜kih akcija Hrvatske vojske i hrvatske policije, Bljeska i Oluje te do mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Danas smo svoji na svome. Danas imamo vlastitu državu, u kojoj možemo slobodno kreirati vlastitu sudbinu.

Tijekom procesa obnove Vlada RH u㶜inila je veoma mnogo saniraju㶛i ratne štete na komunalnoj 309

i socijalnoj infrastrukturi i obnavljaju㶛i obiteljske ku㶛e i stanove.

Zajednica povratnika Hrvatske na temelju svojih statutarnih zada㶛a kao suradnik i partner Vlade Republike Hrvatske sudjelovala je u cijelome nizu projekata životno važnih za uspješan povratak prognanika u njihove domove. Podsje㶛am samo na aktivnosti prilikom donošenja Zakona o statusu prognanika i izbjeglica, Zakona o obnovi, Zakona o podru㶜jima posebne državne skrbi, Zakona o obnovi i razvoju grada Vukovara, darovanja stanova i ku㶛a braniteljima u PPDS, stambenoga zbrinjavanja mladih obitelji dodjelom stanova i APN ku㶛a te darovanjem gra㶟evnoga materijala, financiranja ustroja gospodarskih zona u PPDS itd.

Nakon svih ovih godina mogu, hvala Bogu, re㶛i da je danas u Hrvatskoj osoba sa statusom prognanika manje od 1.000. Ve㶛i broj njih zapravo je nepoznata statusa, vjerojatno su to osobe koje su ostale živjeti u tre㶛im zemljama. Mislim da se slobodno može ocijeniti da je proces povratka u Republici Hrvatskoj završen.

Namjera mi je bila na ovoj konferenciji govoriti o preostalim problemima u podru㶜jima posebne državne skrbi i poslovima koje još treba obaviti kako bi se popravilo gospodarsko stanje, odnosno kako bi se zaposlili mladi ljudi na tim prostorima. Me㶟utim, o tome 㶛e više i konkretnije govoriti uvodni㶜ari, pa mi zato dopustite da se s nekoliko re㶜enica osvrnem na trenutno politi㶜ko stanje u zemlji. Republika Hrvatska na samome je završetku pregovora za ulazak u Europsku uniju.

Ulaskom u obitelj zemalja Europske unije mnoge 㶛e se toga u Hrvatskoj popraviti, mnogi 㶛e se gospodarski problemi po㶜eti brže rješavati, a to zna㶜i da 㶛e se i podru㶜ja posebne državne skrbi ravnomjerno razvijati. Vlada Republike Hrvatske u㶜inila je najviše što je mogla da se otklone sve zapreke koje su na tom putu postojale. Ista ta Vlada uhvatila se u koštac s golemim problemom korupcije, plja㶜ke u pretvorbi i privatizaciji, slamanju birokratskih zapreka za ulazak svježega kapitala i novih investicija itd. I umjesto da se ta politika pozdravi jer vodi izlasku iz gospodarske krize i recesije, mi danas na ulicama imamo prosvjednike koji vi㶜u: Ne㶛emo u EU , koji napadaju hrvatsku policiju, koji uništavaju imovinu hrvatskih gra㶟ana, koji zazivaju krv na hrvatskim ulicama. Ako ta ša㶜ica ljudi misli da Hrvatska ne treba u EU, kamo onda trebamo i㶛i? Ponovno na Balkan?! Koja je alternativa? Na cesti su i prosvjednici iz nekakvoga 310

sindikata poljoprivrednika. Probili su nam uši galame㶛i da oni samo traže svoje. Ne traže oni svoje, nego naše! Svake se godine iz džepova gra㶟ana Republike Hrvatske uzme preko 3 milijarde kuna i prelije u džepove tih koji galame i nikada im nije dosta. Sje㶛am se posjeta izaslanstva ZPH premijeru Mateši zbog zastoja u obnovi. Mato Šimi㶛 tada je bio predsjednik ZPH. Premijer Mateša rekao nam je da je do zastoja došlo zbog nedostatka sredstava u državnome prora㶜unu jer su ga seljaci na cestama natjerali da otkupi pšenicu po gotovo dvostrukoj ve㶛oj cijeni nego što je te godine cijena bila na svjetskoj tržnici. Trpjeli smo to iako smo znali da se na taj na㶜in usporava proces obnove i povratka, ali ovo danas više nema nikakva smisla.

Prije nekoliko dana razgovarao sam s poduzetnikom iz Baranje koji se bavi isklju㶜ivo ratarstvom.

Za prošlu godinu ostvario je dobit od 60 milijuna kuna. Gospodine potpredsjedni㶜e, nisam sumnjao u dobre namjere Ministarstva poljoprivrede i Vlade Republike Hrvatske kada se poljoprivredno zemljište prodavalo poljoprivrednicima po minimalnim cijenama, ali danas više nisam siguran koliko je to bilo pametno. Poljoprivredno zemljište u državnome vlasništvu prodano je po cijenama od 20-ak tisu㶛a kuna po hektaru, a danas se za hektar zemlje u Baranji može dobiti 10.000,00 eura.

Ljudi koji su kupili 50 hektara po 20.000,00 kuna danas imaju kapital o kojemu ve㶛ina gra㶟ana Hrvatske može samo sanjati. I nikad im nije dosta.

Svake nam godine izbiju iz džepa nekoliko milijarda kuna, a usto nam zaprije㶜e ceste i krše naša temeljna ustavna prava. Mislim da s tim 㶜injenicama treba upoznati hrvatsku javnost kako se ne bi stekao dojam da je rije㶜 o ljudima koji su na rubu egzistencije. Što sam zapravo htio re㶛i: u najmanju je ruku 㶜udno da se pokušava srušiti Vlada koja je dovela Hrvatsku na prag ulaska u Europsku uniju.

Kako objasniti da se traži odlazak Vlade koja je otvorila procese suzbijanja korupcije i svih drugih oblika plja㶜ke u državi. 㶏iji je interes usporiti program gospodarskoga oporavka, koji o㶜ito po㶜inje davati rezultate. Mislim da nije teško na㶛i odgovor na ta pitanja, ali zato i mi imamo pravo izre㶛i svoje mišljenje. Upravni odbor Zajednice povratnika Hrvatske poslao je predsjednici Vlade Republike Hrvatske otvoreno pismo u kojemu smo posve jasno izrazili svoje stajalište. Nažalost, hrvatski mediji nisu prenijeli ni jednu re㶜enicu iz našega pisma, što dovoljno govori samo za sebe.

Pripremio: JOSIP KOMPANOVI㶎, dipl. iur., predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske

U PREPORODNOJ DVORANI U ZAGREBU ODRŽANA JE XVII. KONFERENCIJA ZPH POD VISOKIM POKROVITELJSTVOM PREDSJEDNICE VLADE RH JADRANKE KOSOR

IVICA 㶏ES, NIKOLA MATEKOVI㶎, 佢UR佢A MARTON, IVAN MATEŠA

Potpredsjednik Vlade RH PETAR 㶏OBANKOVI㶎

Izaslanici Šibensko-kninske županije

MIROSLAV KOSANOVI㶎, ANNA-MARIA RADI㶎, BRANKO MU㶏NJAK

Izaslanici Vukovarsko-srijemske i Brodsko-posavske županije

Izaslanici Osje㶜ko-baranjske i Sisa㶜ko-moslava㶜ke županije

Izaslanici Osje㶜ko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije

Izaslanici Šibensko-kninske i Požeško-slavonske županije

311

A) POLITI㶏KE PRILIKE PRIJE DOMOVINSKOGA RATA

krvavu ratnu tragediju. Ratna je tragedija završila i ostavila svoje tragi㶜ne posljedice. Politi㶜ka drama u mnogim oblicima (recidivima) traje i danas, unato㶜 osamostaljenju jugoslavenskih federalnih republika.

Krajem osamdesetih godina prošloga stolje㶛a u svim europskim zemljama s jednopartijskim državnim ure㶟enjem po㶜inje ja㶜ati demokratska svijest stanovništva.

Prema Ustavu iz 1974. g. (tada na snazi) jugoslavenske republike, pa i autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo, imale su pravo na osamostaljenje, odnosno postojao je politi㶜ki okvir za miran razlaz, kao i za novi dogovor u skladu s novim demokratskim težnjama. Bez obzira na jednopartijski sustav, republi㶜ke vlasti svih republika i pokrajina, osim Srbije i Crne Gore, bile su za demokratsko rješenje krize i unaprje㶟enje demokracije.

Gospodarsko zaostajanje država s komunisti㶜kim, odnosno socijalisti㶜kim državFRANE VRKLJAN, predsjednik nim ure㶟enjem poZPH Podružnice Li㶜ko-senjske županije staje o㶜ito, a time i zaostajanje u razvoju i usvajanju novih tehnologija.

Radi istine, i u Srbiji su postojale demokratske snage, ne odve㶛 jake, koje su uklonjene raznim komunisti㶜kim metodama, tako da su na vlasti ostali pobornici velikosrpskoga imperijalizma. U Crnoj Gori prevladala je tzv. Bjelaška struja , pa je Crna Gora postala prakti㶜ki dio Srbije ili, kako su znali re㶛i, drugo oko u glavi .

DOMOVINSKI RAT NA PODRU㶏JU LIKE, KORDUNA I BANOVINE

Vladaju㶛i režimi u tim zemljama postaju svjesni da nisu sposobni pratiti zapadne demokracije u razvoju vojnih tehnologija, odnosno proizvodnji sofisticiranih oružja.

Nezadovoljstvo naroda u zemljama socijalisti㶜koga državnoga ure㶟enja sve je izraženije iz socijalnih i nacionalnih razloga, Stožerna država Varšavskoga ugovora, SSSR, najve㶛a vojna snaga socijalisti㶜koga lagera, pod vodstvom Gorba㶜ova odustaje od doktrine Brežnjeva o ograni㶜enome suverenitetu i uvodi tzv. perestrojku SSSR-a. S tim prestaje biti žandar , odnosno gospodar zemljama Varšavskoga ugovora, a demokratske snage u tim zemljama uvode politi㶜ke promjene uklju㶜uju㶛i i razdruživanje višenacionalnih država na miran i civiliziran na㶜in.

SSSR se dijeli na više država, 㶏ehoslova㶜ka se dijeli na 㶏ešku i Slova㶜ku, a Zapadna i Isto㶜na Njema㶜ka ujedinjuju se u jednu državu. Bez rata je stvorena nova politi㶜ka arhitektura Europe i dijela Azije.

Socijalisti㶜ka Federativna Republika Jugoslavija nije bila 㶜lanica Varšavskoga ugovora, slovila je kao najdemokratskija zemlja socijalisti㶜koga državnoga ure㶟enja, krajem osamdesetih proživljava pravu politi㶜ku dramu, a tijekom devedesetih 312

Tako su stvorena dva politi㶜ki suprotstavljena tabora, jedni za ja㶜anje demokracije i decentralizaciju, a drugi za centralizaciju, što je zna㶜ilo zapravo velikosrpski hegemonizam. Demokratske snage, iako politi㶜ki ja㶜e, nisu bile svjesne te mo㶛i, pa, osje㶛aju㶛i se vojno slabijim, nepotrebno popuštaju i dopuštaju da Srbija ukine autonomiju Vojvodine, a jedna nepotrebna, politi㶜ki štetna i krajnje neumjesna izjava da je Kosovo unutrašnja stvar Srbije bitno slabi demokratski blok i ostavlja više prostora velikosrpskom imperijalizmu za napad oružjem na demokratske snage.

Hrvatska i Slovenija, neformalne predvodnice demokratskih promjena, nakon neuspjelih pregovora provode referendum o osamostaljenju, proglašavaju razdruživanje i osamostaljenje. Slijede ih Bosna i Hercegovina pa Makedonija.

Srbija i Crna Gora na demokraciju reagiraju batinom u obliku Jugoslavenske armije i paravojnih postrojba regrutiranih od pobornika velikosrpskoga imperijalizma. Rat u Sloveniji završava brzo odlaskom Jugoslavenske armije iz Slovenije, a tada dolazi na red Hrvatska, koju velikosrpski imperijalizam namjerava uništiti i svesti na ostatke ostataka. Te njihove namjere tada se 㶜ine više nego realnima. Neformalna demokratska koalicija, nesigurna i neodlu㶜na, vojno slaba, neorganizirana i nenaoružana, nasuprot Jugoslavenskoj armiji, naoružanoj i dojmom vojno mo㶛ne, odgojenoj na

mitovima, poluistinama i lažima, potpomognutoj velikosrpskim šovinistima u paravojnim postrojbama s istom ideologijom, 㶜inila se vrlo ranjivom.

Velikosrpski šovinisti vjerovali su da je došao 㶜as uništenja Hrvata i Hrvatske i nije kod njih više bilo dvojbe iz 1908. (Srbobran) do istrage vaše ili naše , smatraju㶛i da je uništenje Hrvata sasvim sigurno.

ratovali jedni protiv drugih, nego su uvijek i samo ratovali protiv imperijalizma, odnosno drugih izama koji su napadali to podru㶜je. Dakle, krivac za kalvariju od kraja osamdesetih do danas velikosrpski je imperijalizam, kao i za ve㶛inu tragedija na ovim prostorima u posljednjih sto godina, iako za tragedije prije 1945. ne uvijek sâm, nega u savezništvu ili 㶜ak u opreci s drugim izmima ,

Danas, s povijesne distance, na osnovi svih spoznaja name㶛e se zaklju㶜ak o ciljevima velikosrpske politike nakon puštanja Slovenije iz Jugoslavije, a to je:

Velikosrpski je imperijalizam obje Jugoslavije doživljavao kao proširenu Srbiju, odnosno kao privremeno rješenje do potpunoga etni㶜koga 㶜iš㶛enja svekolikoga srpskoga prostora i potpunoga prisajedinjenja tog prostora Srbiji.

-

uništenje Hrvata katolika i Hrvatske, uništenje muslimanskih i katoli㶜kih žitelja u Bosni i Hercegovini, uništenje Albanaca na Kosovu, unštenje muslimana u Sandžaku i Crnoj Gori, uništenje katolika u Vojvodini i Srbiji i pripojenje tih krajeva Srbiji, a nakon toga na redu bi bila i Makedonija.

Kada me tijekom rata prijatelj iz Belgije, ina㶜e pripadnik mirovnih snaga (Belgijski bataljun) u Baranji, upitao jesmo li mogli izbje㶛i rat, odgovorio sam da se rat mogao izbje㶛i da su to željeli svi.

Kako su neki priželjkivali rat i po㶜eli ga, mi Hrvati mogli smo izbje㶛i rat da smo dopustili: a) da nas pokolju ili b) da smo pobjegli iz Hrvatske.

Ni jedno ni drugo nismo htjeli. To je ujedno odgovor mnogim Hrvatima i drugima u novinarstvu, politici i drugdje, koji promi㶜u tezu da se rat mogao izbje㶛i i koji su po㶜etkom devedesetih godina bili u mišjoj rupi, k nama iskreno nisu htjeli, a na drugu stranu nisu smjeli , pa tek sada dižu glavu kao loše sluge loših gospodara.

Kada je isti prijatelj 1997. g. došao kao turist i vidio naše srušene crkve, devastirana groblja i sve ostalo uništeno, rekao je: Sada sam siguran da niste mogli izbje㶛i rat.

Zašto su narodi koji su živjeli u Jugoslaviji prošli takvu kalvariju? Koji su uzroci tomu? Jesu li oni manje civilizirani od europskih naroda iz drugih bivših socijalisti㶜kih država? Jesu li narodi iz bivše Jugoslavije me㶟usobno ratovali više od drugih europskih naroda?

Odgovori na sva ta pitanja nije㶜ni su i za to postoji mnogo dokaza. Narodi s ovih prostora nikada nisu

Program velikosrpskih ideologa Ilije Garašanina i Stevana Moljevi㶛a ostvarivan je od prvih dana stare Jugoslavije svim metodama uklju㶜uju㶛i ubojstva i premla㶛ivanja, npr. ubojstva ljudi u Slavoniji, Senju, Bosni, ubojstvo intelektualaca (Šuflaj, Stjepan Radi㶛 i dr. poslanika u skupštini) i svakodnevna žandarska premla㶛ivanja. Iz pokli㶜a (koji smo svi 㶜uli) tamo gdje živi i jedan Srbin je Srbija svakomu je jasno dokle idu željene granice Srbije.

Takav odnos prema nesrbima budi nacionalnu svijest kod Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca i osobito Hrvata kao najbrojnijega naroda u Jugoslaviji poslije Srba, koja s vremenom djelomi㶜no prelazi u nacionalizam. Kako nijedan izam nije prijatelj demokracije, na našim je prostorima o㶜it njezin kroni㶜an nedostatak. Demokracija je nužan uvjet svekolikoga napretka, pa njezin nedostatak usporava napredak ili ga, u najgoremu slu㶜aju, onemogu㶛ava.

Nedemokratska društva odgajaju pojedince bez demokratske svijesti, a mase bez demokratske svijesti podložne su manipulaciji, pogotovo kada se preko njima dostupnih medija daje slika sadašnjosti i prošlosti kakva odgovara manipulatorima.

Lažima i poluistinama proizvodi se strah, koji ra㶟a mržnju prema susjedu tako jaku da se pretvara u zlo㶜in.

Tako su velikosrpski imperijalisti krajem devedesetih godina prošloga stolje㶛a zapo㶜eli specijalni rat protiv ostalih naroda bivše Jugoslavije. Sjetimo se: -

memoranduma SANU-a, Miloševi㶛eva govora na Gazimestanu, mitinga na uš㶛u, mitinga na Petrovoj gori, nastupa mnogobrojnih emisara velikosrp ske šovinisti㶜ke politike i dr.

313

Zapljena oružja Teritorijalne obrane svojevrsna je objava rata svim demokratskim snagama u Jugoslaviji, a podjela oružja pripadnicima srpske nacionalnosti otkriva namjeru velikosrpskoga imperijalizma i njihovo povjerenje u Jugoslavensku armiju, kao i to na 㶜ije savezništvo ra㶜unaju u sukobu koji planiraju.

17. kolovoza 1990. g. po㶜inje tzv. balvan-revolucija, najprije postavljanjem zapreka od srušenih stabala na cestama i prekidanjem prometa. Takve blokade 㶜uvaju naoružani civili, katkad s 㶜etni㶜kim oznakama. Podru㶜je Knina, Gra㶜aca, Benkovca, zatim Korduna i Banovine svakodnevno je izloženo tim teroristi㶜kim aktima. Op㶛ine s ve㶛inskim pravoslavnim stanovništvom proglašavaju tzv. Srpsku autonomnu oblast Krajinu, ne priznaju vlast Republike Hrvatske i po㶜inju zlo㶜ina㶜ki teror nad nesrpskim stanovništvom.

Lovinac u plamenu, 1991.

noga aparata NDH. Npr. obitelj Vojvodi㶛 u Srbu spašava oružnika Bi㶜ani㶛a; u Mazinu jedna gospo㶟a spašava najstarije dijete iz katoli㶜ke obitelji Kneževi㶛 (12-godišnji dje㶜ak); u Dubokome Dolu pravoslavci spašavaju dvoje katolika.

B) PROGONSTVO Tako se doga㶟a krvavi Usrks 1991. g. na Plitvicama i pogibija hrvatskoga redarstvenika Josipa Jovi㶛a.

Napad na policijske postaje, ubojstva i zarobljavanja hrvatskih policajaca postaju sve 㶜eš㶛i i prerastaju u rat protiv Republike Hrvatske, odnosno u zlo㶜ina㶜ki rat protiv svih demokratskih snaga u Hrvatskoj, a sve u svrhu protjerivanja hrvatskoga stanovništva i stvaranja Velike Srbije.

Zlo㶜ini u Lovincu, Širokoj Kuli, Vrhovinama, na slunjskome podru㶜ju, Glini, Petrinji, Pounju i na drugim mjestima pouzdan su znak da velikosrpski imperijalizam nastavlja etni㶜ko 㶜iš㶛enje iz 㶜etrdesetih godina, kada su potpuno uništene katoli㶜ke župe Palanka, Gra㶜ac, Bori㶜evac, Rudopolje, Udbina, Korenica, Prijeboj i Zrin, a druge desetkovane.

Za te zlo㶜ine nitko nikada nije odgovarao, pa su se ustanici 1991. g. s pravom nadali da 㶛e se povijest ponoviti, a oni biti proglašeni herojima.

Tzv. antifašisti㶜ki ustanak u Srbu 1941. ili, kako ga još zovu, ustanak naroda Like ili pak ustanak srpskoga naroda nije bio ništa od toga. To je ustanak velikosrpskoga imperijalizma potpomognutoga od talijanskih fašista protiv katoli㶜koga i muslimanskoga življa s jedinim ciljem: uništiti sve što nije pravoslavno ili, kako su oni smatrali, srpsko.

To nije bio ustanak naroda Like jer su ustanici ubijali narod Like. To nije bio ni ustanak srpskoga naroda jer su neki pripadnici srpskoga naroda spašavali katolike, pa 㶜ak i pripadnike represiv314

Ciljevi ustanika bili su ljudi, imovina i vjerska zdanja. Ubijanja, silovanja, plja㶜ka i palež bile su njihove metode, prognani i ubijeni ljudi, uništena imovina, uništeni sakralna zdanja i groblja prvi dio genocida, a onemogu㶛avanje povratka i prešu㶛ivanje zlo㶜ina završni 㶜in genocida koji traje i danas, opravdavaju㶛i to poluistinama i lažima, tj. opravdavaju㶛i to potrebom borbe protiv zlo㶜ina ustaša. Zlo㶜in se ne može opravdati zlo㶜inom, ni jedan se zlo㶜in ne smije uve㶛avati ili slaviti.

Posljedice tog tzv. antifašisti㶜koga ustanka trajno su uništenje cijelih katoli㶜kih župa i muslimanskih sela u isto㶜noj Lici, zapadnoj i sjeverozapadnoj Bosni. To je u㶜injeno sustavno, potpuno i bez prava na povratak i obnovu, pa je iz toga o㶜ita namjera i ima sva obilježja zlo㶜ina㶜koga pothvata. Nikada nisam niti 㶛u nijekati zlo㶜ine ustaša prema pravoslavnome stanovništvu i gajim dužni pijetet prema svim žrtvama. To ne umanjujem niti to treba uve㶛avati, jer je svako zlo dovoljno veliko. Drago mi je da, prou㶜avaju㶛i to vrijeme, nisam našao ni jednu uništenu pravoslavnu parohiju, što ne umanjuje zlo㶜ine po㶜injene prema pripadnicima te vjere.

Po㶜etkom devedesetih Jugoslavenska armija izigrava nepristranost, ali zapravo uvijek prikriveno pomaže tzv. ustanicima, a sabotira obranu hrvatskoga naroda, hrvatske policije i ZNG-a. Kada je bilo o㶜ito da paravojne 㶜etni㶜ke snage ne㶛e biti dostatne za slamanje samostalne hrvatske države, Jugoslavenska se armija otvoreno stavlja na snagu velikosrpskoga imperijalizma. Tako združene 㶜etni㶜ke postrojbe i Jugoslavenska armija uspiju

okupirati veliki dio Like, Korduna i Banovine, pritom 㶜ine㶛i zlo㶜ine nad stanovništvom kakve normalni ljudski um teško može i zamisliti.

Katoli㶜ki se žitelji spašavaju bijegom kroz planinska bespu㶛a, preko miniranih podru㶜ja, preko Kupe i dijelom preko Bosne, tada još nezahva㶛ene ratom. Najve㶛i dio onih koji nisu uspjeli pobje㶛i biva ubijen. Za mnoge ni danas ne znamo gdje su im kosti jer na drugoj strani o㶜ito nema pokajnika, odnosno nema onih koji iskreno osu㶟uju zlo㶜in.

Nažalost, uz takvu spoznaju teško može biti povjerenja, a minimum je povjerenja preduvjet suživota i napretka.

U tim okolnostim hrvatske su institucije dobro prihvatile, smjestile prognanike i skrbile se za njih. Neki manji propusti ne umanjuju tu ocjenu jer je to bio veliki pothvat, promatraju㶛i ga s mnogo stajališta.

C) OSLOBO佢ENJE Okupirano je podru㶜je oslobo㶟eno u akciji Oluja .

Prije toga dogodile su se uspješne oslobodila㶜ke

Svjedoci krvavih zlo㶜ina u Lovina㶜kom kraju, 1991.

akcije Maslenica i Meda㶜ki džep te Kupa , neuspješna akcija.

Nedjelja, 6. kolovoza 1995. g., oko 10 sati preko Gospi㶛a idem prema Lovincu i Gra㶜acu. Kroz Medak naša vojska, opuštena, bez gr㶜a i mržnje, 㶜uva prometnicu. Na ku㶛ama se rijetko vide tragovi rata i ni po 㶜emu se ne može zaklju㶜iti da su tu prije desetak sati bili pobunjeni Srbi, pa ne vidim ni razbijeno staklo. U Lovincu, Svetome Roku i Ri㶜icama samo zidovi ku㶛a još crni od dima iz 1991. g.

Dolazim ku㶛i, sve devastirano i uništeno. Vidim,

okupatori su kosili travu, sjekli drve㶛e za ogrjev, što je dobar znak, zna㶜i da nije minirano. Zaklju㶜ujem po tragovima. Gospodarske gra㶟evine i stara ku㶛a spaljeni su, a nova je ku㶛a oplja㶜kana potpuno i sustavno, 㶜ak su vodovodne cijevi iz zidova izva㶟ene.

Dolazim u Gra㶜ac, prijeratno op㶛insko središte, a do Drugoga svjetskoga rata sjedište katoli㶜ke župe sv. Jurja, uništene u Drugome svjetskome ratu od onih koji se proglasiše antifašistima. Tu nalazim Specijalnu policiju, a u Zapovjedništvu smještenome u zgradi suda sre㶛em neposrednoga zapovjednika gosp. Željka Sa㶜i㶛a. Ispunjen sam ponosom zbog op㶛ega dojma reda i discipline tih mladih ljudi. Nema tragova granatiranja, nema razaranja, savršen je red. Zadržavamo se u Zapovjedništvu u razgovoru sa specijalcima, a uskoro stiže i zapovjednik Specijalne policije, general Marka㶜, pa nastavljamo razgovor kratko vrijeme, a zatim još obilazimo dijelove Gra㶜aca, Bruvljansku ulicu, dio oko tržnice, op㶛ine, žabaricu, dio kod bolnice, škole i upu㶛ujemo se prema Gospi㶛u.

Iako smo znali za razaranja u okupiranim podru㶜jima, ono što smo tada ondje našli bilo je doista šokantno. Toliko destrukcije, uništavanja radi plja㶜ke, uništavanja radi uništavanja, uništavanja materijalne i duhovne baštine, uvijek iznova name㶛e pitanje kakvi su to ljudi, kakva je to ideologija, otkud toliko mržnje? Tolika koli㶜ina mržnje mora uništiti ljude. Kako nose toliko mržnje?

D) OBNOVA Radost zbog mogu㶛nosti povratka, dolazak na svoje zasjenili su sve teško㶛e i po㶜ela je obnova.

Obnova je opsežan, složen i skup pothvat, koji traži brzo i u㶜inkovito djelovanje kako bi se ljudi što prije vratili. Institucije hrvatske države nisu imale mnogo iskustava u sli㶜nim poslovima. Naime, u podru㶜ju oslobo㶟enom u akciji Bljesak obnova je po㶜ela tek dva mjeseca prije.

Zakonom o obnovi predvi㶟en je nužan smještaj prognanicima. Kriterij je bio broj 㶜lanova obitelji, a uvjet prijava boravka 1991. g. na mjestu obnove. Radi što bržega povratka prognanika takav je zakon bio logi㶜an sa stajališta prioriteta, odnosno reda prvenstva, dok je sa stajališta jednakosti ljudi i ljudskih prava sasvim neprimjeren. Zato do sada završenu obnovu treba smatrati prvom fazom.

Uza sve nedostatke u procesu obnove, primjerice ponegdje loša kvaliteta izvedbe i drugo, uvažavaju㶛i složenost cijeloga pothvata i brzinu izvedbe, 315

broj jedinica i golem prostor na kojemu se nalaze zgrade, uništenu infrastrukturu i dr., možemo obnovu ocijeniti uspješnom.

Usporedno s obnovom i uspostavom normalnoga života na podru㶜ju povratka tekao je i povratak progranika. Povratak je pratilo donošenje više zakona, podzakonskih akata i uredaba u svrhu pomo㶛i povratnicima i normalizacije života na podru㶜ju povratka. Sve što je do sada u㶜injeno na razini je parcijalnih, polovi㶜nih rješenja, zato Zajednica povratnika traži cjelovito rješenje Zakonom o naknadi ratne štete, što je, sa stajališta jednakosti ljudi i ljudski prava, nužan civilizacijski 㶜in.

Nadalje, moramo upozoriti da još i danas imamo prognanike s ovih prostora iz 1941./42. g., dakle prognanike 㶜ije progonstvo traje 70 godina. To su ljudi i njihovi potomci koji su imali sre㶛u pobje㶛i ispred kolja㶜koga noža, noža koji je vodila ista ideologija u ime koje su prognani prognanici i 1991. godine. To su ljudi prema kojima i nad kojima je u㶜injen zlo㶜in, a po svim svojim obilježjima to je bio zlo㶜in genocida. Zlo㶜in nad tim ljudima prikrivan je, slavljen i njemu je podignut spomenik. Ti su ljudi godinama nakon progonstva bili zlostavljani u mjestima u kojima su smješteni, a mnogi su i život izgubili bez ikakva suda i bez groba.

Vjerujemo da se slažete: - zlo㶜in je ubijati nevine ljude, nemo㶛ne ljude, starce, žene i djecu, uništavati imovinu, progoniti ljude i zabraniti im da se vrate na svoju djedovinu, - zlo㶜in je prešu㶛ivati i prikrivati zlo㶜in, - zlo㶜in je slaviti zlo㶜in.

Nužne mjere koje bi omogu㶛ile uspostavu kvalitetnoga života: -

donošenje Zakona o naknadi ratne štete u svrhu gospodarskoga oporavka i omogu㶛avanje povratnicima da postanu gospodarski subjekti, a mladim ljudima pružiti mogu㶛nost ostanka na tim podru㶜jima,

-

omogu㶛iti povratak prognanicima iz 㶜etrdesetih godina, odnosno njihovim potomcima, vra㶛aju㶛i im njihove nekretnine i pomažu㶛i im u izgradnji ku㶛a u skladu s pravom na jednakostsvih ljudi,

-

promicati istinu i samo istinu o svim doga㶟ajima iz bliže povijesti radi stvaranja ozra㶜ja povjerenja me㶟u ljudima, jer se samo na temelju povjerenja može graditi skladan i kvalitetan suživot, što je uvjet napretka,

-

hitno i u㶜inkovito istražiti gdje su posmrtni ostatci ljudi nestalih na okupiranome podru㶜ju 1991. - 1995. g.,

-

ubrzati razminiranje.

Na taj na㶜in u㶜init 㶛emo ove krajeve ravnopravnim ostalim krajevima, pa 㶛emo u Europsku uniju u㶛i s istih pozicija.

Pripremio: FRANE VRKLJAN, dipl. ing. gra㶟.

D) ORGANIZACIJA ŽIVOTA NA PODRU㶏JU POVRATKA Sve životne teško㶛e evidentirane u svim dijelovima države vrijede i za podru㶜je povratka, multiplicirane višestruko zbog ratnih razaranja i progonstva. Specifi㶜ne teško㶛e u podru㶜ju povratka bivšega Sektora Sjever jesu: - uništena imovina, privatna i bivša društvena, sredstva za rad, mehanizacija, gospodarske zgrade, sto㶜ni fond, industrijski pogoni, pa s tim u svezi i nemogu㶛nost zapošljavanja i samozapošljavanja, - minirana podru㶜ja, - demografska slika stanovništva, - populacijski trend, - slaba naseljenost i dr.

316

Zlo㶜in je ubijati nevine ljude, nemo㶛ne ljude, starce, žene i djecu, uništavati imovinu, progoniti ljude i braniti da se vrate na svoju djedovinu

UNPA - Sektor „JUG

no maltretirani, odnošena su im materijalna dobra, a bilo je i ubojstava.

Iza nas je dvadeset godina od najve㶛eg stradavaja hrvatskoga naroda poslije drugog svjetskog rata. Svi doga㶟aji koji 㶜ine mozaik do ga㶟anja, a koji su veoma bitni i sudbonosni za sam rasplet doga㶟aja zaista ih je nemogu㶛e u ovom trenutku ROKO PERIŠA, prof. predsjednik ZPH Šibensko-kninske nabrojiti,a isto ta županije ko je teško biti objektivan i izdvojiti koji su najzna㶜ajniji. Stoga mi nemojte zamjeriti ako sam po vašem sudu nešto bitnog izostavio.

Najvažnije je to da su sva ta pozitivna doga㶟anja dovela do glavnog i jedinog cilja, a to je slobodna i me㶟unarodno priznata Republika Hrvatska, jedina nam domovina.

Nova hrvatska vlast nije uspjela uspostaviti kontrolu nad svim tim doga㶟ajima iz puno razloga.

Jedan od razloga je što nije imala dovoljno naoružanja da se suprotstavi tim razbojnicima koji su bili dobro naoružani, a iza kojih je spremno stajala tadašnja do zuba naoružana JNA. To mu㶜no stanje nasilja, progona, ubojstava na ovom podru㶜ju traje nepunu godinu dana da bi eskaliralo u rujnu 1991.godine napadom na Šibenik, Zadar, Split i ostale dijelove južne Hrvatske. Upravo tada dolazi do velikog vala prognanika koji sa okupiranih podru㶜ja pred srpskim pobunjenicima, razbojnicima i JNA traže spas u ve㶛im gradskim središtima koja su bila slobodna.

Sektor „JUG ili bilo koji drugi naziv koji su nam nametali otišao je u povijest, ali nikad ne㶛emo zaboraviti sve te pokušaje kako onih koji su htjeli ovladati ovim prostorom isto tako i onih koji su dolazili kroz razne me㶟unarodne misije i željeli zabetonirati situaciju koju su zatekli poslije okupacije, po㶜injenih ratnih zlo㶜ina i razaranja,a pod navodnim o㶜uvanjem Jugoslavije.

Ne možemo, a da se ne prisjetimo jednog od prvih stravi㶜nih doga㶟aja na ovom podru㶜ju, a to je pokušaj atentata na dr.F.Tu㶟mana na predizbornom skupu HDZ-a ispred hotela Aserija u Benkovcu 18.ožujka 1990.godine. Na svu sre㶛u budni zaštitari su uspjeli sprije㶜iti planirani gnusni 㶜in od strane izvjesnog atentatora B. 㶏ubrilovi㶛a.

Netom iza toga 17.kolovoza 1990.godine na prometnicama koje vode prema Kninu osvanuli su prvi balvani, odnosno barikade. Cilj navedenih barikada je bio ograni㶜avanje slobodnog kretanja hrvatskom narodu, a ujedno i amputiranje jednog dijela hrvatskog teritorija od ostalih dijelova Hrvatske, a sve u cilju stvaranja i priklju㶜enja Velikoj Srbiji. Iz dana u dan nasilje nad hrvatskih pu㶜anstvom se pove㶛avalo, hrvatski ljudi su svakodnev-

Hrvatska vojska uspjeva pružiti otpor agresorima na šibenskom mostu, zaustaviti ga i vratiti na tzv. crtu razgrani㶜enja. Iza te crte razgrani㶜enja prema podru㶜jima koje drži hrvatska vojska neprijatelj u㶜vrš㶛uje i ukopava svoje snage i neprestano granatira preostale slobodne dijelove nanose㶛i veliku materijalnu štetu i ljudske žrtve.

Prognani narod je uglavnom smješten po hotelima, odmaralištima, privatnim ku㶛ama i sli㶜no.

Kako je vrijeme prolazilo prognanici su se organizirali po podru㶜jima smještaja da bi ostvarili koliko toliko dostojanstven život svakog pojedinca. Uz pomo㶛 Crvenog križa,a kasnije i Regionalnih ureda vode se evidencije o broju, smještaju, prehrani i svim segmentima života u progonstvu. Regionalni uredi izdaju Prognani㶜ke kartone pomo㶛u kojih je evidentiran svaki prognanik i sve pojedinosti o istim. To je u stvari bila osobna iskaznica svakog prognanika.

Osnivanje Zajednice prognanika Hrvatske i na našem podru㶜ju osnivaju se Podružnice Zadarske, Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije.

Kroz ovakvo organiziranje prognanici su uspjevali lakše dolaziti do rješavanja svojih problema, ostvarivanja svojih prava, a kasnije vidjet 㶛emo i do obnove svojih ku㶛a. Pored toga što su prognanici kroz svoju udrugu legalno vršili pritisak na hrvatsku vlast isto tako su imali zna㶜ajan utjecaj i na me㶟unarodne 㶜imbenike. Najzna㶜ajnija aktivnost koju su organizirali prognanici na našem podru㶜ju je blokada UNPROFOR-a.

317

Ista aktivnost provodi se i na ostalim dijelovima Hrvatske. Na tu aktivnost goloruki prognanici su se odlu㶜ili kad su došli do saznanja da me㶟unarodne snage preko slobodnih hrvatskih podru㶜ja prevoze gorivo i hranu, te ostale stvari na okupirana podru㶜ja našem neprijatelju. Ta akcija koja je po㶜ela 1.srpnja 1994.godine dijelom paralizira snage UNPROFOR-a i one su morale mijenjati svoj odnos prema hrvatskim vlastima i uvažavati zahtjeve prognanika.

Neprijatelj kroz ovo razdoblje nije mirovao ve㶛 je svojim topništvom neprestano granatirao gradove, a posebice Šibenik i Zadra, nanosio im materijalne i ljudske žrtve. Iako su vršena neprestana pregovaranja, sklapana primirja i slata upozorenja me㶟unarodnim snagama šta se na terenu dešava mir se nije mogao uspostaviti bez vojnih akcija koje izvodi Hrvatska vojska u zale㶟ima navedenih gradova.

Tako su izvedene blistave vojno redarstvene akcije poznate pod nazivima Maslenica, Miljevci, Peru㶜a. U akciji Maslenica oslobo㶟eno je zadarsko zale㶟e. Neprijatelj je odba㶜en na podru㶜je s kojeg nije imao domet ugrožavanja Zadra svojim topništvom, a akcijom Miljevci oslobo㶟eno je sedam Miljeva㶜kih sela odnosno Miljeva㶜ki plato veoma zna㶜ajno strateško podru㶜je. Neprijatelj je državo miniranu branu na Peru㶜kom jezeru, Mudrom i strpljivom akcijom uspjelo se osvojiti i tu strateški važnu to㶜ku i izbje㶛i veliku katastrofu koja bi nastala da je došlo do aktiviranja postavljenih mina na brani. Na samom jugu Hrvatska vojska osloba㶟a podru㶜je Konavala i Dubrovnika i to podru㶜je vra㶛a u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

uspješno osloba㶟a sve do tada okupirane dijelove Hrvatske. Završetkom akcije „Oluja '95 narod dolazi na svoja oslobo㶟ena ognjišta ali se nije iamo odmah gdje povratiti. Neprijatelj je tijekom okupacije uglavnom sve uništio,a što nije uspio uništiti odvukao je sa sobom.

Vlada Republike Hrvatske se preko svojih institucija uhvatila u koštac sa nastalom situacijom i donijela je najprije uredbu, a onda i Zakon o obnovi ratom stradalih podru㶜ja. Zapo㶜etom obnovom i prognanici su se po㶜eli vra㶛ati u svoje obnovljene i novosagra㶟ene ku㶛e na tim podru㶜jima.

Zajednica prognanika se preimenovala u Zajednicu povratnika uz iste ciljeve da se život povratnika što kvalitetnije i pravi㶜nije organizira i da se što brže ostvaruje obnova. Na bivšim okupiranim podru㶜jima odnosno na Podru㶜jima od posebne državne skrbi po㶜inju nicati i prve poslovno-industrijske zone u kojima se po㶜inju otvarati i prva radna mjesta.

Do današnjih dana na podru㶜ju o kojem ovdje govorim ku㶛e su možemo kazati u potpunosti obnovljene i život se ve㶛 odavna vratio.

Zajednica povratnika se zalaže da se ostvari i obnova gospodarskih objekata, i kompletnog gospodarstva kao i da se donese Zakon o naknadi ratne štete. Na taj na㶜in bi se zaokružio rad Zajednice povratnika uz konstataciju da je Zajednica odradila kvalitetan dio posla.

Na kraju neka nam je vje㶜na naša slobodna domovina Hrvatska!

Pripremio: ROKO PERIŠA, prof.

Za ostala okupirana podru㶜ja donose se mnoge uredbe i rezolucije Ujedinjenih nacija koje u st varnosti ništa ne mijenjaju zato što okupator ne pristaje na nikakve dogovore i kompromise i ne razumije ništa nego silu i nasilje koje je njemu svojstveno.

Uvidjevši da do osloba㶟anja okupiranih dijelova ne㶛e do㶛i mirnim putem i pregovorima zato što okupator na to ne pristaje Vrhovništvo Hrvatske pribjegava pripremi vojnoredarstvene akcije pod nazivom „Oluja . Ista se poduzima u kolovozu '95.i 318

DRNIŠ 2000. g. - Danas je i u Dalmaciji obnova uglavnom

BLOKADA - SVEHRVATSKI POKRET

STJEPAN MARGALETI㶎 predsjednik Zajednice povratnika brodsko-posavske Županije

Prošlo je 20 godina od po㶜etka našega progonstva. Branili su se domovi, ali i domovina. Krš㶛anski smo podnijeli velikosrpsku agresiju, zlo㶜ine, ubijanja i ranjavanja, saka㶛enja, odvo㶟enja u logore i progon, spaljivanja i razaranja. Bila je 㶜udesno prisutna i iznimna duhovna povezanost cijeloga naroda, koja mu je davala snagu. U tom trenutku tu snagu nije imala tek stvorena nam država, nego narod. Dolaskom me㶟unarodnih vojnih snaga po㶜etkom 1992. godine na okupiranim podru㶜jima privremeno su formirana 㶜etiri sektora, odnosno zone: Sektor Zapad , Istok , Sjever i Jug . Kalvarija hrvatskoga 㶜ovjeka i ostalih gra㶟ana po㶜ela je polovicom kolovoza 1991. godine. U jednome trenutku bilo je evidentirano 46.228 prognanika prema službenim podatcima Vladina Ureda za prognanike. Možda se broj 㶜ini velik, ali treba uzeti u obzir da je velikosrpski agresor razarao podru㶜ja od Novske, Grubišnoga Polja, Daruvara, Pakraca, Lipika i Nove Gradiške. 1. srpnja 1994. godine Zajednica prognanika zapo㶜inje blokadu prijelaza u privremeno okupiranim UNPA-zonama koja je trajala 49 dana. Blokirano je 19 službenih i 17 neslužbenih prijelaza. Prognanici su organizirali blokadu jer je o㶜ita bila nesposobnost me㶟unarodne zajednice da omogu㶛i povratak prognanika njihovim ku㶛ama. Blokada je prerasla u svehrvatski pokret pokazavši hrvatsko jedinstvo i omogu㶛ivši žrtvi da postane istinskim pobjedni-

kom u krvavome i nametnutome ratu. Blokadom je poslana i jasna poruka: vra㶛amo se milom ili silom, odnosno mirnim putem ili vojnom operacijom. Vojno-redarstvenom akcijom Bljesak po㶜etkom svibnja 1995. godine oslobo㶟eno je podru㶜je Sektora Zapad i omogu㶛en povratak prognanih osoba. Službeni podatci nedvojbeno pokazuju da je proces povratka završen, pa mogu ustvrditi da su se gotovo svi prognanici vratili svojim domovima. Me㶟utim, ratna stradanja, uništenje gotovo svih gospodarskih subjekata, državnih ili privatnih, i promjene u strukturi vlasništva potpuno su promijenili sliku podru㶜ja. S obzirom na sve spomenuto, Vlada RH, namjeravaju㶛i pomo㶛i tom podru㶜ju, ali i ostalim bivšim okupiranim podru㶜jima, uvela je porezne olakšice, poticaje u poljoprivredi, sto㶜arstvu i industriji i drugim granama gospodarstva. Da bi se omogu㶛io ostanak ljudi na tom podru㶜ju i razvoj gospodarstva, nužna je državna potpora i u budu㶛nosti, tj.: 1.

Ulazak kapitala, koji treba stimulirati poreznim rastere㶛enjima i obveznom registracijom u mjestu obavljanja djelatnosti.

2.

Inteziviranje rada i suradnje ministarstava s regionalnom i lokalnom samoupravom radi kvalitetnije pripreme programa za pristupne fondove EU-a.

3.

Stimuliranje zapošljavanja pla㶛ama i rješavanjem stambenoga pitanja.

Zakon o PPDS-u treba i dalje primjenjivati budu㶛i da je to podru㶜je i prije bilo zapostavljeno i nerazvijeno, pogotovo kada se uzme u obzir ratna golgota. U odnosu prema ostalim podru㶜jima RH u prili㶜no smo nepovoljnijem položaju. Kada je rije㶜 o naknadi ratne štete, može se ustvrditi kako je krajnje vrijeme da se krene s mrtve to㶜ke. Prognanicima ta naknada pripada. Hrvatski prognanik dostojanstveno je podnio svoju kalvariju progonstva. Bio je primjer domoljuba, ljubio je svoju domovinu kao rijetko tko.

Pripremio STJEPAN MARGALETI㶎

319

O㶏EKIVALI SMO URE佢ENU DRŽAVU

DRAGUTIN GLASNOVI㶎, dipl. oecc. govor na XVII. konferenciji ZPH

Dobio sam zadatak da govorim o podru㶜ju bivše UNPA-zone Istok , kojoj su pripadale Vukovarsko-srijemska i Osje㶜ko-baranjska županija. U svome izlaganju osvrnut 㶛u se na progonstvo, povratak, obnovu i stanje u gospodarstvu.

Progonstvo U Osje㶜ko-baranjskoj županiji prognano je oko 33.000 ljudi, u Vukovarsko-srijemskoj oko 51.000, ukupno 86.702. ZPH je u㶜inila pritisak na Vladu RH i UNPROFOR organiziraju㶛i prosvjede. Na taj smo na㶜in me㶟unarodnu zajednicu upozorili da se ne mirimo sa životom u progonstvu ujedno ubrzavši osloba㶟anje okupiranih prostora i povratak domovima.

U Osje㶜ko-baranjsku županiju vratila se 31.000 prognanika ili njih 95 %. U Vukovarsko-srijemsku županiju vratilo se 36.000 prognanika ili njih 71 %. Ukupno se vratilo 66.000 prognanika, odnosno njih 76 %. Obnova ku㶛a pri samom je kraju.

Opravdano je, me㶟utim, nezadovoljstvo povratnika koji su neko㶛 bili vlasnici ve㶛ih ku㶛a. Naime, zbog obnove po kriteriju 35 + 10 m2 danas imaju manje nego što su imali prije rata. Zbog toga povratnici imaju pravo od Republike Hrvatske tražiti donošenje Zakona o naknadi ratne štete, korisnici koje bi trebali biti i stradalnici srpskih logora.

Gospodarstvo Nedovoljno se razvija grad Vukovar, 㶜iji stanovnici žele da se u razvoju izjedna㶜i s ostalim gradovima u isto㶜noj Slavoniji. Zakon o obnovi i razvoju grada Vukovara nakon ulaska RH u EU bit 㶛e ukinut. Me㶟utim, tome zakonu alternative nema. Ne možemo prihvatiti donošenje zakona koji posebnu 320

pozornost ne posve㶛uje podru㶜jima koja su bila zahva㶛ena ratom. Podru㶜ja koja su npr. ekonomski zaostajala ne smiju se svrstavati u istu skupinu s podru㶜jima posebne državne skrbi.

U interesu razvoja gospodarstva tražimo da se vrati Zakon o poticanju ulaganja za one gospodarske subjekte koji se bave proizvodnjom. Najslabiji je povratak (56 %) u grad Vukovar, što je i razumljivo, jer je uništena industrija u kojoj je neko㶛 bilo zaposleno 27.000 djelatnika. Danas Borovo zapošljava oko 1.000 ljudi, Vuteks Vukovar radi u Vinkovcima, na sre㶛u je Vupik privatiziran te ga o㶜ekuje uspješna budu㶛nost.

Vukovarci smatraju kako je u privatizaciji trebalo gradu Vukovaru omogu㶛iti da dobije 25 % + 1 dionicu, poput nekih drugih hrvatskih gradova. Investitori koji žele ulagati u Vukovar negoduju zbog predugoga 㶜ekanja na razne dozvole iz resornih ministarstava. Budu㶛i je Borovo još uvijek državna tvrtka, o㶜ekujemo da se što prije privatizira. Predsjednici uprava ujedno su i državni dužnosnici, koji mogu biti zamijenjeni ako se promijeni vlast.

Umjesto toga trebalo bi odgovorne funkcije dati stru㶜nim ljudima koji ne pripadaju ni jednoj politi㶜koj stranci.

Povratnici u Vukovar vladaju㶛oj stranci zamjeraju što se nije držala Deklaracije o Vukovaru usvojene 28. rujna 2002. godine. Iako je prošlo gotovo devet godina, mnoge stavke Deklaracije nisu ostvarene.

Zakon o prebivalištu potrebno je mijenjati jer je prošlo ve㶛 20 godina od osnutka hrvatske države, a još uvijek postoji mogu㶛nost manipulacije, koja u nekim slu㶜ajevima može utjecati na izborne rezultate.

U svezi s ulaganjima u Vukovar, imamo informaciju da jedna ameri㶜ka tvrtka želi otvoriti tvornicu etanola i uložiti u nju 300 milijuna dolara. Jedan be㶜ki holding želi u Vukovaru izgraditi elektranu.

Postoji mogu㶛nost da se proširi gospodarska zona na prostoru kombinata Borovo. Velik je problem potencijalnih investitora predugo 㶜ekanje raznih dozvola koje moraju izdati resorna ministarstva.

Primjer je tvrtka Adriatic-Dunav, koja je više od 㶜etiri godine skupljala dokumentaciju, a tvornicu je izgradila za osam mjeseci.

Ohrabruju pozitivni rezultati ja㶜anja vanjskotrgovinskoga suficita Hrvatske, kojemu pridonose i vukovarski gospodarstvenici. U odnosu prema prošloj godini pove㶛an je izvoz grada Vukovara s 11 na 104 milijuna dolara, ponajprije zahvaljuju㶛i Vupiku, Borovu i Adriatic-Dunavu.

Kanal Dunav - Sava, Vukovar - Šamac projekt je koji se dugo spominje. Nužna je studija zaštite okoliša budu㶛i da se promjenom tokova podzemnih voda može narušiti okoliš na prostorima na kojima se nalaze spa㶜vanske šume s hrastom lužnjakom koji dnevno potroši više stotina litara vode.

Rješavanje stambenoga pitanja više se ne smije odga㶟ati, barem za onaj dio stanova za koji je osigurana sva potrebna dokumentacija.

Razminiranje još uvijek nije završeno u svim rubnim dijelovima grada Vukovara. Nezaposlenost je u Vukovaru velika. Prema podatcima Podru㶜ne službe Vukovar u samome su gradu registrirane 2.022 nezaposlene osobe, a u okolici Vukovara 5.917. Ne smije se zanemariti ni Vukovarace koji rade diljem Hrvatske, a nemali ih je broj i u inozemstvu.

mi prosvjedovali kada smo se htjeli vratiti svojim domovima. Me㶟utim, ne možemo nikako opravdati ponašanje onih prosvjednika koji nanose materijalnu i drugu štetu.

U RH najviše je branitelja u Vukovaru. Nezadovoljstvo koje su iskazali ima osnovu u tome što su o㶜ekivali ure㶟enu državu, bez kriminala i korupcije.

Nažalost, svjedoci smo uništavanja gospodarstva; izgubljeno je 300.000 radnih mjesta. Privatizacija je pogodovala malome broju ljudi, a golema je ve㶛ina ostala bez posla. Napori koji se poduzimaju posljednju godinu kako bi se osnažilo gospodarstvo i kako bi se uklonili mito i korupcija ne smiju biti kritizirani. Naprotiv, treba ih podržati.

Pripremio: DRAGUTIN GLASNOVI㶎, dipl. oecc. predsjednik Zajednice povratnika Vukovarsko-srijemske županije

Vukovaraci prigovaraju i stoga što u Vukovaru rade ljudi koji u Vukovar samo dolaze na posao, a žive u udaljenim gradovima. Fluktuacija je posebno izražena u podru㶜jima koja su bila zahva㶛ena ratom. Treba voditi ra㶜una i o tome da se ljudima kojima su obnovljene ku㶛e i stanovi mora pružiti stalan izvor prihoda. Udio Vukovarsko-srijemske županije u ukupnoj nezaposlenosti u RH je 6,1 %.

Sposobni, vrijedni, mladi, obrazovani ljudi koji žele svojim radom dati prinos ekonomskome i svakom drugom napretku Hrvatske ne mogu to u㶜initi, pa odlaze na rad u inozemstvo. Ono što je hrvatska država investirala u njih iskoristit 㶛e druge države, koje u njih nisu ništa uložile. Najgori je, dakle, gubitak intelektualnoga kapitala, koji najviše i vrijedi.

Jedan dio politi㶜ara aktualne prosvjede gra㶟ana ocjenjuje nedovoljno definiranima. U zemlji s velikim brojem nezaposlenih zapravo nije teško razumjeti što ti ljudi žele. ZPH Vukovarsko-srijemske županije podržava opravdane prosvjede jer smo i

ANNA MARIA RADI㶎, BRANKO MU㶏NJAK, JADRANKA MATAŠIN, PETAR 㶏OBANKOVI㶎, na XVII. konferenciji ZPH 19. 3. 2011.

Predstavnici hrvatskih povratnika na XVII. konferenciji ZPH iz Osje㶜kobaranjske, Sisa㶜ko-moslava㶜ke i Šibensko-kninske županije 19. 3. 2011.

321

NAKNADA RATNE ŠTETE PREDUVJET GOSPODARSKOGA OPORAVKA PODRU㶏JA POSEBNE DRŽAVNE SKRBI TOMO POVRESLO, govor na XVII. konferenciji ZPH Re㶛i 㶛u ponešto o donošenju Zakona o potpori stradalnicima Domovinskoga rata, koji su pretrpjeli ratnu štetu u agresiji bivše JNA, paravojnih TOMO POVRESLO, 㶜etni㶜kih postrojba iz 㶜lan Upravnoga odbora Crne Gore i Srbije ili, Zajednice povratnika drugim rije㶜ima, naOsje㶜ko-baranjske županije knadi ratne štete. Žao mi je što svakoj našoj konferenciji nazo㶜i sve manje ljudi. O㶜ito da nismo više interesantni ili ne žele 㶜uti pravu istinu stradalnika.

No, što je, tu je. Mi smo ovdje i bit 㶛emo još dugo.

Svima vama poznato je da je Zajednica prognanika Hrvatske kao nevladina udruga osnovana daleke 1993. godine s osnovnom zada㶛om da pomogne prognanicima koji su bili protjerani sa svojih ognjišta 1991. godine da se vrate u svoje domove i osigura im se normalna egzistencija. Mnoge smo zada㶛e tijekom ovih dugih 19 godina i ostvarili.

No, ostalo je još da se izborimo za što bržu obnovu gospodarstva, s naglaskom na malo i srednje gospodarstvo, zapošljavanje u podru㶜jima povratka, razminiranje te naknadu ratne štete. Dugo tražimo da Zakon o naknadi ratne štete u㶟e u saborsku proceduru. Nema konferencije ZPH na kojoj se ne raspravlja o naknadi ratne štete, a, naravno, i o obe㶛anjima visokih dužnosnika koji nazo㶜e konferencijama da 㶛e se to dogoditi.

Naravno, obe㶛anja se uvijek daju pred izbore. I ova se konferencija održava u godini izbora za Hrvatski sabor. Nemojmo dopustiti da nam se i ove godine dogodi isto: da dobijemo obe㶛anja, ali se ne održi rasprava o naknadi ratne štete u Hrvatskome saboru u sadašnjemu sazivu i ne usvoji se 322

Zakon o naknadi ratne štete. Od obe㶛anja do sada nema ništa. Ima onih koji kažu da sada nije dobro vrijeme za donošenje takvog zakona, što zbog EUa, što zbog recesije, lošega gospodarskoga stanja, mnogo nezaposlenih itd. Smatram da donošenje zakona nema nikakve veze s ulaskom u EU, a ni s recesijom, lošim stanjem u gospodarstvu i drugim problemima. Mi ne tražimo da šteta bude nadokna㶟ena u vrijeme recesije, ne treba šteta biti nadokna㶟ena ni u roku koji je predvi㶟en prednacrtom zakona. Neka to bude i u roku dužem od pet godina, no zakon treba donijeti. Zakon treba donijeti za prognanike koje su iz njihovih domova protjerali 㶜etnici i bivša JNA tijekom okupacije tih podru㶜ja. Nikako za one koji su ih protjerali i oplja㶜kali.

Mi smo nevladina, nestrana㶜ka udruga. Borimo se za prava ljudi koji su najviše stradali u Domovinskome ratu. Trebamo se ponašati u skladu s na㶜elima koja smo si zadali bez obzira na strana㶜ku pripadnost. Sada je krajnje vrijeme za donošenje Zakona o naknadi ratne štete jer poslije 㶛e biti kasno. Mnogi su zaboravili da smo prognani, da smo izgubili sve što smo imali. Do srpske agresije velika ve㶛ina naših prognanika imala je gospodarske zgrade, strojeve za obradu zemlje, stoku, ure㶟ene ku㶛e. Pojedinci kažu da smo profitirali u Domovinskome ratu. Poneki jesu, ali se za takve ne borimo.

Borimo se za prava istinskih stradalnika Domovinskoga rata. Obnovljeno nam je tek 35 + 10 metara kvadratnih, ne uklju㶜uju㶛i tu obnovu podova, grijanja i drugoga. Imamo i obezvrije㶟ene dionice.

No što je to naspram velikih i ure㶟enih, namještenih ku㶛a koje smo nekad imali?! Naši povratnici nisu dobili ništa od države, a pružili su mnogo u stvaranju slobodne domovine.

Mi ne tražimo nemogu㶛e. Tražimo da se donese Zakon o naknadi ratne štete. Koji su razlozi? Mislim da je svima poznato da su povratnici morali dizati kredite za ure㶟enje ku㶛a jer su one ve㶛inom bile bez parketa, grijanja, razrušene su gospodarske zgrade, otu㶟eni traktori, poljoprivredni strojevi, stoka. Protjerani smo iz svojih domova s vre㶛icom, a mnogi i bez nje, a povratkom nakon rata i mirne reintegracije nismo postali ništa bogatiji.

Mi ne tražimo da država nadoknadi oplja㶜kano i uništeno sada. Tražimo da se donese zakon, a naknada neka bude ispla㶛ena u neka bolja vremena.

U nacrtu zakona spomenuto je na koji 㶛e na㶜in i rok, koji može biti duži, država nadoknaditi ratnu štetu. Država, doduše, ve㶛 nadokna㶟uje štetu onima koji su nas protjerali, naše oplja㶜kali, otišli u druge zemlje, vra㶛aju se u Lijepu Našu, gdje im se ure㶟uju ku㶛e, stanovi, priznaje radni staž za agresorskoga rata.

ZAJEDNICA POVRATNIKA MORA POSTOJATI

Zadnji uskla㶟eni Nacrt zakona o naknadi ratne štete upu㶛en je Vladi prije nekoliko godina, a Vlada je obe㶛ala da 㶛e ga uputiti u saborsku proceduru. No, do danas se to nije dogodilo. Dokaz da je nacrt zakona uskla㶟en s Vladom jest i njegov poduga㶜ki naslov.

Stoga na ovoj konferenciji trebamo donijeti zaklju㶜ak da Upravni odbor ZPH ustraje u nastojanjima da se nacrt zakona uputi u saborsku proceduru odmah. Lobirajmo kod saborskih zastupnika da se zakon donese u što kra㶛emu roku. To bi trebalo dirnuti barem zastupnike iz podru㶜ja okupiranih za agresorskoga rata bez obzira na strana㶜ku pripadnost.

Na ovoj konferenciji treba imenovati povjerenstvo za pra㶛enje i realizaciju donošenja Zakona o naknadi ratne štete. Ja vam zahvaljujem!

Pripremio: TOMO POVRESLO Zajednica povratnika Osje㶜ko-baranjske županije

Još 1991. godine i francuski ministar za humanitarna pitanja BERNARD KOUCHNER osobno se uvjerio u razmjere ratnih razaranja.

IVAN MATEŠA, dipl. iur. predsjednik Zajednice povratnika Karlova㶜ke županije

Dragi prijatelji, hrvatski povratnici! Znamo se ve㶛 20 godina, Što re㶛i nakon dr. Langa? Dr. Lang, hvala vam, potpisujem svaku vašu rije㶜. Sve vas pozdravljam u ime Podružnice ZP i useljenika Karlova㶜ke županije.

Uvrstili smo u svoj naziv i rije㶜i i useljenika Karlova㶜ke županije , ali ne mislite da su to oni drugi, kojima nije mjesto u našoj zajednici. Me㶟utim, bilo je onih koji se sada vra㶛aju i pitaju mogu li u našu zajednicu. Ja sam rekao: Ne, vama nije mjesto u našoj zajednici. Znate na koga mislim, mislim na agresore, zlo㶜ince i one koji su palili naše ku㶛e.

Ja sam odlu㶜io govoriti iz dva razloga. Prvo, prije nekoliko godina bilo je govora o tome da bi Zajednicu možda trebalo raspustiti, da je Zajednica ispunila svoju zada㶛u - pokrenula Zakon o naknadi ratne štete. Smatram da Zajednicu ne bi trebalo raspustiti sve dok bude i jedne mine u Hrvatskoj, sve dok bude i jednoga prognanika ro㶟enoga u progonstvu, sve dok bude i jednoga povratnika.

Dakle, sljede㶛ih bi 100 godina ova zajednica morala postojati. Kada ništa ne bismo radili, NIŠTA, kada bismo se samo jedanput godišnje okupili, imamo svoju svrhu, cilj svoga postojanja. Susret s prijateljima s kojima se nismo vidjeli godinu dana, koje vidimo jedanput godišnje, toliko je velik, važan doga㶟aj da, ako ništa drugo ne radimo, 㶜inimo mnogo. Ali ja vjerujem, siguran sam i znam da je pred nama još mnogo posla. I pred Zajednicom i pred pojedincima prognanicima. Vidimo što se doga㶟a u Hrvatskoj. Sjetimo se kada je predsjednik 323

Tu㶟man govorio o onima koji ne žele Hrvatskoj dobro i koji ne žele Hrvatsku, uop㶛e je ne žele.

Nisu oni nestali, oni i dalje postoje, oni su tu. A tko 㶛e je braniti ako ne㶛emo mi? Nemojte slušati one koji Hrvatsku ne vole, pa kažu: Ostvarili smo slobodu, pa sada možemo i㶛i kamo ho㶛emo. Ne, za državu se stalno bori, uvijek. Jer u ovih 13 stolje㶛a koliko smo ovdje, na ovom prostoru, bilo je vremena kada smo imali državu, kada smo bili slobodni, samostalni, suvereni, i što? Dogodilo se da smo spletom okolnosti izgubili državu, pa smo je morali ponovno stvarati. Zato, nema spavanja! Mi, upravo mi, koji smo je stvarali s puškom u ruci.

Tko ovdje me㶟u nama nema u obitelji poginuloga, ranjenoga, nestaloga, zato㶜enoga? Koliko nas je bilo u logorima, ranjenih i stradalih? Zato, posla imamo i nemojmo o㶜ekivati da 㶛e to biti laka i lagodna zada㶛a. Teška je i 㶜eka nas sigurno mnogo posla, budimo spremni.

U svezi s djelovanjem naše zajednice predlažem, a to 㶛u predložiti i sljede㶛i put na Upravnome odboru, da se što više družimo, da se susre㶛emo. Evo, ja 㶛u dati sebi u zada㶛u da ove godine sa svojim UO posjetim svaki UO širom Hrvatske. Zašto ne bi nas 㶜etvero, petero sjelo u kombi i dva auta i otišli u Drniš, svojim prijateljima? Tu smo, kažemo - susrest 㶛emo se, a ne vi㶟amo se. Mislim da je naša misija susretati se što 㶜eš㶛e. Predlažem, g. predsjedni㶜e, neka na jednoj od naših sjednica u istome sastavu budemo u Bori㶜evcu. Po㶟imo tamo. Neka to bude veliko djelo u nacionalnome duhu. Idemo u Bori㶜evac, idemo u Udbinu, Vukovar, Dalj. Ne moramo se susretati samo jednom godišnje, na konferenciji. Možemo tijekom godine organizirati još nekoliko susreta. U tom duhu Podružnica Karlova㶜ke županije svake godine u Cetingradu orga-

Prva konferencija Zajednice prognanika Hrvatske Osijek, 19. 3. 1993.

324

nizira Dan sje㶛anja i zahvalnosti. Neki od vas bili su na prvome ili drugome susretu. Što smo željeli? Željeli smo u jesen, upravo u vrijeme progonstva, jedan dan u godini odvojiti da pozovemo prijatelje koji su nam pružili koru kruha, koji su nas primili u svoju ku㶛u, tu mislim i na prve dane našega dolaska u Bosnu, a i poslije, tijekom cijeloga progonstva, i re㶛i im: Dragi prijatelji, pozvali smo vas danas k sebi da vam zahvalimo što ste nam pomogli za vrijeme našega progonstva. Da zahvalimo našim poginulim vitezovima, da zahvalimo stradalima i prisjetimo se progonstva. Da se ne zaboravi, jer to se ne smije zaboraviti. I zato 㶛emo ove godine oko 8. 10., Dana neovisnosti, obilježiti Dan sje㶛anja i zahvalnosti u Cetingradu. Tijekom nekoliko dana održat 㶛e se brojne izložbe, projekcije filmova, predstavit 㶛emo knjige, bit 㶛e raznih susreta, razgovora, a završni 㶜in bit 㶛e u subotu ili nedjelju. Ve㶛 sada vas pozivam: do㶟ite! Do㶟ite na taj susret, mi 㶛emo o tome razgovarati i na Odboru. Neka to bude završni 㶜in, jer 㶛e tijekom godine biti još manifestacija, obilježavanja 20. obljetnice progonstva. Volio bih da do㶟e KUD iz Drniša, Vukovara, Zagore, Žep㶜a, Hercegovine, Istre... Iz svake bi županije trebalo nastupiti po jedno kulturnoumjetni㶜ko društvo. Okupimo se, neka se vidi da nas ima, neka se o㶜ituje svehrvatsko jedinstvo. Mi prognanici kažimo svima: hvala! Ja vas pozivam, a sebi dajem u zada㶛u da tijekom godine posjetim svaku županijsku podružnicu Zajednice povratnika. Ako to ne budem u㶜inio, sljede㶛e godine recite mi da nisam ispunio svoje obe㶛anje. Hvala vam i vidimo se u Cetingradu, svi zajedno, na Dan sje㶛anja i zahvalnosti. Hvala vam!

IVAN MATEŠA, dipl. iur. predsjednik Zajednice povratnika Karlova㶜ke županije

XVII. konferencija Zajednice povratnika Hrvatske Zagreb, 19. 3. 2011.

Izazovi sigurnosne politike ‒ 20. obljetnica povijesnoga prosvjeda pred Banovinom u Splitu 6. svibnja 1991.

Prof. dr. BRANIMIR LUKŠI㶎

Zbog gorkih iskustava u jednoj i drugoj Jugoslaviji hrvatski je narod u doba slobodarskih strujanja koja su zahvatila europske narode što su bili pod komunizmom 㶜eznuo za vlastitom nacionalnom državom, bez koje je svaki narod objekt, a ne subjekt povijesti.

Hrvatima je bilo jasno kako je državna samostalnost jamstvo da mogu slobodno, neovisno o drugim narodima, 㶜uvaju㶛i svoji politi㶜ki, kulturni, vjerski i gospodarski identitet, sudjelovati u me㶟unarodnoj suradnji.

Nakon Bleiburga Hrvati su postali svjesni da, ako se kao narod žele održati, ne smiju misliti, kao prije, da 㶛e ih Zapad braniti samo zato što pripadaju zapadnome civilizacijskome krugu. U Bleiburgu je pokopano hrvatsko idejno donkihotstvo, pa ako se tamo rodio hrvatski politi㶜ki realizam, žrtva toliko tisu㶛a hrvatskih sinova i k㶛eri ne 㶛e biti uzaludna. (Ivo Korsky, Vjesnik, 11. 9. 1999.) No upravo stoga što je hrvatski nacionalizam ljubav prema svome domu, svojoj tradiciji i svojoj kulturi, a ne mržnja na druge narode, zbog toga što je taj nacionalizam isklju㶜ivo obrambeni, kojemu Hrvati duguju svoj opstanak kroz stolje㶛a na ovim vjetrometinama, hrvatski nacionalizam nije nikada bio šovinizam ni obožavanje rase ili države. On je ja㶜ao kad su ugrožene bile hrvatske duhovne vrijednosti, kao u komunisti㶜koj Jugoslaviji, a nezaustavljivo je provalio u obrambenome Domovinskome ratu i neposredno prije njega.

Vojni udar u Generalštabu JNA Posljednji pokušaj stvaranja Velike Srbije bilo je Miloševi㶛evo osvaja㶜ko širenje Srbije na štetu cijele Jugoslavije. Miloševi㶛 je tu bitku najavio

ve㶛 na Gazimestanu. Naivno je bilo o㶜ekivati da 㶛e izjašnjavanje goleme ve㶛ine hrvatskoga naroda za samostalnu hrvatsku državu poštovati srpski politi㶜ari i vrhuška JNA i da 㶛e dopustiti miran, demokratski razlaz. Rijetko se koja kolonijalna sila mirno odri㶜e svoje kolonije, a Srbija je tijekom dviju Jugoslavija bila potpuno kolonizirala Hrvatsku.

Stoga su ujedinjene velikosrpske i komunisti㶜kojugoslavenske snage bile spremne krenuti u krvavi pir i pobiti dio naroda vlastite države, radije nego dopustiti raspad Jugoslavije.

Nedugo nakon demokratskih izbora u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH došlo je do nesporazuma izme㶟u generala Kadijevi㶛a i admirala Broveta s jedne strane i generala Adži㶛a sa skupinom visokih oficira s druge strane. Ta je druga strana bila pobornik oružane vojne intervencije u Hrvatskoj jer su tvrdili da su nakon izbora grubo narušeni Ustav SFRJ i Ustav SRH. Na sjednicama Štaba vrhovne komande, koji se ilegalno sastajao, stvoreni su planovi za spašavanje socijalizma . Presudnome sastanku Generalštaba u srpnju 1990. bio je nazo㶜an i pukovnik Vasiljevi㶛, zadužen za rad organa sigurnosti za Hrvatsku, ali Kadijevi㶛 nije bio pozvan.

Borisav je Jovi㶛 u srpnju 1990. godine potpisao interni dokument po kojemu operativne dužnosti u zapovijedanju jedinicama Jugoslavenske armije preuzima Blagoje Adži㶛. U tijelima Generalštaba sva su izvješ㶛a iz Hrvatske tako obra㶟ivana da se stekne dojam da se u Hrvatskoj priprema pogrom Srba, napadi na JNA, ubojstva oficira i njihovih obitelji. Ti su dokumenti dostavljani Predsjedništvu Jugoslavije i na temelju njih Predsjedništvo i SSNO donijeli su odluku o razoružanju hrvatske policije, iako su barem Miloševi㶛 i Jovi㶛 znali da su ilegalno naoružani zapravo pripadnici Marti㶛eve milicije i pro㶜etni㶜ke skupine.

Napad na Kijevo Na temelju Ustava SFRJ i Ustava RH Hrvatska je imala pravo organizirati policijske postaje i poduzimati sve druge potrebne mjere na svome teritoriju da osigura zaštitu ustavnih prava i sloboda svojih gra㶟ana. Kad je u Kijevu, mjestu dvadesetak kilometara udaljenome od Knina u smjeru Sinja i napu㶜enom gotovo isklju㶜ivo Hrvatima, MUP Hrvatske osnovao policijsku postaju, kninski su milicionari postavili MUP-u ultimatum da se postaja zatvori jer 㶛e je u suprotnome napasti. General 325

Adži㶛 naredio je vojnim postrojbama u Kninu i nekim drugim mjestima oko Kijeva da podignu pripravnost na najviši stupanj. Prije uspostave policijske postaje Kijevo je bilo deset mjeseci gotovo neprekidno izolirano od ostatka Hrvatske, a mještani su bili zlostavljani, zastrašivani i ponižavani.

Nakon uspostave policijske postaje u Kijevu sa svrhom da mještane štiti od terorista, pripadnici Jugoslavenske armije u dosluhu s Marti㶛evim odmetnicima upali su u Kijevo i blokirali pristup u to i u druga obližnja mjesta. Oni su imali nalog da, ako hrvatske redarstvene snage otvore vatru, napadnu Kijevo i težim oružjem. Time što je uperila cijevi mitraljeza sa svojih vojnih transportera u miran i goloruki narod, jugoslavenska je vojska izvršila napad na slobodu gra㶟ana Hrvatske i time se stavila u ulogu agresora na pu㶜anstvo vlastite države. Istodobno je sve bilo spremno da vojska opkoli Split, Sinj i Zadar, a vojne jedinice iz Slavonije bile su usmjerene prema Zagrebu. U Kijevu je situacija bila sljede㶛a. Dok su naselje Kijevo kontrolirale jedinice MUP-a Hrvatske, na prilazima u Kijevo bile su postavljene oklopne jedinice JNA, iza njih dežurali su Marti㶛evi milicionari, a iza njih su promet kontrolirali jugoslavenski vojnici. Mještani Kijeva bili su, dakle, u dvostrukome okruženju, bez mogu㶛nosti da im se dopreme hrana i lijekovi. No usprkos toj dvostrukoj barikadi u Kijevo su se velikom odvažnoš㶛u helikopterom probili neki hrvatski politi㶜ari, me㶟u kojima i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks i gradona㶜elnik Splita prof. Onesin Cvitan, kako bi ohrabrili prestrašene i iscrpljene mještane. Zbog svega ovoga Kijevo je postalo jedan od simbola otpora Hrvata jugokomunisti㶜koj i 㶜etni㶜koj agresiji na suverenitet i integritet Hrvatske.

Sve je dobro dok Split ne poludi Uo㶜i proslave zaštitnika grada Splita Sv. Duje 6. svibnja 1991. tisu㶛e i tisu㶛e radnika iz Brodosplita, Jugoplastike, Bobisa, Mesoprometa, Auto-Hrvatske i brojnih drugih poduze㶛a kretali su se splitskim ulicama prema zgradi Banovine jer Spli㶛ani nikada nisu prihvatili nazivati tu zgradu Komandom vojno-pomorske oblasti . Njima se pridružilo mnoštvo gra㶟ana, mladih i starih, žena i muškaraca. U mirnoj demonstraciji prosvjednici su zahtijevali da jugovojska sprije㶜i divljanje Marti㶛evih milicionara i da izvrši deblokadu Kijeva kako bi se njegovim izmu㶜enim mještanima mogli 326

dostaviti hrana i lijekovi. Slike sa splitskih ulica toga jutra bile su nezaboravne. Marmontovom ulicom polako se kretao vojni transporter na kojemu je bilo desetak mladi㶛a s hrvatskim zastavama, a pred njim su bili hrvatski specijalci u maskirnim odorama. Ispred i iza transportera kretala se povorka ljudi. Rivom, Prokurativom, Pjacom iz pedesetak tisu㶛a grla odjekivalo je U boj, u boj za narod svoj , Hrvatska, Hrvatska , Pusti Kijevo, bando crvena . Hodaju㶛i prema zgradi Banovine u uzavreloj masi prosvjednika, mla㶟ih i starijih, muškaraca i žena, radnika i intelektualaca, prisjetio sam se pjesmice koje su za Hrvatskoga prolje㶛a pjevali studenti u Zagrebu: Druže Tito, primi to na znanje, sila masi daje ubrzanje.

Kad su prosvjednici došli pred zgradu Banovine, jedan se mladi㶛 popeo konopcem na desetak metara visoko pro㶜elje zgrade i razvio hrvatsku zastavu. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenutaka kad su jugooficiri u zgradi postali svjesni da se nalaze u Hrvatskoj. I dok su iza prozora u zgradi bili upereni mitraljezi na okupljene Spli㶛ane, izvan nje saborski zastupnik dr. Zvonimir Markovi㶛, gradona㶜elnik Splita dr. Onesin Cvitan, potpredsjednik splitske Op㶛ine Marin Mihanovi㶛 i predsjednik Hrvatske unije sindikata Jure Šundov obra㶛ali su se nekoliko puka okupljenima apeliraju㶛i na mirno i dostojanstveno ponašanje. Dok su se u zgradi vodili pregovori s vojnim vlastima, narod ispred zgrade izvikivao je poruku oficirima u njoj povicima: Neka iza㶟u, neka iza㶟u , no oficiri su ostali u zgradi i raspore㶟ivali po stubištu vojnike s mitraljezima, daju㶛i im naredbu da pucaju u meso ako prosvjednici u㶟u u zgradu. U pregovorima s admiralom Josipom Ercegom tada se saznaje da je uspostavljena veza izme㶟u Vrlike i opkoljenoga Kijeva te da vojska ne㶛e pucati u prosvjednike pred Banovinom. Tako㶟er je obe㶛ano da 㶛e se osigurati nesmetan prolaz kamionima s hranom i lijekovima do Kijeva i da 㶛e sve ceste prema Kijevu biti otvorene. Tom je prilikom, nažalost, poginuo 19-godišnji vojnik Saša Gešovski, Makedonac, dok je 㶜uvao dva transportera JNA koja su se nalazila pred Banovinom. Ostalo je nerazjašnjeno tko je ispalio metak od kojega je on poginuo. Znakovito je da hrvatskoj strani nije bilo odobreno sudjelovanje u obdukciji tijela poginuloga ni u o㶜evidu glede tragova metaka na vratima iza kojih je on sta-

jao, tako da je pitanje je li koban pucanj ispaljen iz zgrade ili izvan nje ostalo bez pouzdana odgovora. 㶏etvorica sudionika u prosvjedu sljede㶛ih su dana doslovno oteta na povratku s posla, nemilosrdno istu㶜ena i zatvorena.

Komentiraju㶛i doga㶟aje pred zgradom Banovine toga dana, novinar Slobodnoga tjednika napisao je: Nikoga ne bi trebao iznena㶟ivati silni bunt Spli㶛ana. Sve je dobro dok Split ne poludi , govorili su odavno mudri prognozeri. Vijest o stravi㶜nome masakru hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, opsada i mu㶜enje staraca i djece u Kijevu te drskost srpskih oficira koji su desetlje㶛ima polako zauzimali grad pod Marjanom potpomognuti uvijek prisutnim grupicama komunista i orjunaša utjecali su na to da srdžba opravdano eksplodira.

Umjesto zaklju㶜ka Ako se dublje u㶟e u razloge i motive neljudskih, nasilni㶜kih i nedemokratskih postupaka jugokomunisti㶜kih vojnih i civilnih vlasti prema Hrvatskoj, koja je htjela miran izlazak iz jugoslavenske federacije, možemo zaklju㶜iti sljede㶛e.

Osamostaljenje jugoslavenskih republika bilo je na㶜elno dopušteno Ustavom Jugoslavije i ustavima republika, dakle osamostaljenje Hrvatske nije bilo protuustavno. A da je ono bila želja goleme ve㶛ine gra㶟ana Hrvatske, dokazao je i referendum održan u svibnju 1991. godine, kojemu je pristupilo 82,97 % ukupnoga broja bira㶜a u Hrvatskoj.

Od onih koji su pristupili referendumu 94,17 % izjasnilo se da Hrvatska bude suverena i samostalna država, dok ih je samo 4,18 % bilo protiv toga. Nisu svi komunisti bili protiv osamostaljenja Hrvatske, jer su bili svjesni, s obzirom na propast komunizma u cijeloj Europi, kako ni postojanje Jugoslavije u budu㶛nosti nije jamstvo da 㶛e u njoj ostati komunisti㶜ko ure㶟enje. Neki su od njih 㶜ak pristupili hrvatskim politi㶜kim strankama, možda ve㶛inom zahvaljuju㶛i instinktu samoodržanja, da isko㶜e iz broda koji tone u onaj koji 㶛e prispjeti na odredište. No postojao je odre㶟en broj komunista, me㶟u njima i Hrvata, koji su uporno bili za

Titovu Jugoslaviju jer su u njoj bili na visokim položajima, imali su luksuzne stanove, visoke pla㶛e s povlasticama, besplatna ljetovanja i zimovanja u doma㶛im i inozemnim hotelima, a njihova su djeca imala osigurana radna mjesta još prije završetka školovanja. Stoga nije 㶜udno da su neki od njih ve㶛 nakon pada Berlinskoga zida i rušenja crvenoga imperija u Europi pozivali preko javnih medija na sve㶜anu proslavu ro㶟endana naše republike 29. studenoga i tom prilikom razdragani plesali kozara㶜ko kolo.

Me㶟utim, najlju㶛i su protivnici mirnoga razlaza jugoslavenskih republika bili pobornici Velike Srbije , a oni su tvorili veliku ve㶛inu u vojnim i civilnim strukturama jugoslavenske vlasti. Njima je Jugoslavija bila potrebna radi velikosrpske etnocentri㶜ke ekspanzije, koja je bila programski razra㶟ena od Jovana Raji㶛a, Ilije Garašanina, Vase 㶏ubrilovi㶛a, Stevana Moljevi㶛a i mnogih drugih, sve do Memoranduma SANU. Ta ideja da su Srbi povijesno izabran narod koji mora biti na 㶜elu ostalih susjednih naroda za㶜ela je zlodjela koja su Srbi tijekom stolje㶛a po㶜inili nad svojim susjedima. A najteže je iskorijeniti zlodjela koja potje㶜u iz uvjerenja da smo pripadnici elitne skupine 㶜ovje㶜anstva, ili kao izabrani narod, ili kao izabrana rasa, ili kao od hoda povijesti privilegirana klasa.

Tada se sebi㶜nost kolektiva hrani nesebi㶜noš㶛u pojedinaca u njemu. Stoga, dok god Srbi u Hrvatskoj ne shvate da ne mogu živjeti u njoj kao eksponenti Hrvatima tu㶟inske vlasti, nego jedino kao lojalni gra㶟ani Hrvatske, dok se god ne odreknu protuhrvatske politike koja je bila kod njih o㶜igledna za Khuena Hedervaryja, austrougarske vladavine u Dalmaciji, za talijansko-fašisti㶜ke okupacije Hrvatske i za obiju Jugoslavija, uvijek 㶛e postojati opasnost da se Hrvati ponovno moraju boriti u svome domu za svoj dom. Samo jaka hrvatska država može biti jamstvo da se to u budu㶛nosti ne 㶛e dogoditi, nego da 㶛e mirno te㶛i suživot Srba i Hrvata u zajedni㶜koj hrvatskoj domovini.

Pripremio: Prof. dr. BRANIMIR LUKŠI㶎

327

20. OBLJETNICA BORAVKA U㶏ENIKA U IZBJEGLIŠTVU U MA佢ARSKOJ

Tko spasi jedan ljudski život, spasio je cijelo 㶜ovje㶜anstvo. (židovska poslovica) (Tko oduzme jedan ljudski život, ubojica je cijeloga 㶜ovje㶜anstva.)

Po㶜injem ovu tužnu pri㶜u iz Domovinskoga rata pogibijom Hrvoja Rengla, u㶜eSTJEPAN LON㶏AR, prof. nika tre㶛ega razreda Ekonomske škole, kojega je pokosila 㶜etni㶜ka granata na Vukovarskoj cesti (kod OLT-a) dok se vozio mopedom. Naime, Hrvoje je ve㶛 bio spašen. On je sa skupinom u㶜enika Ekonomske škole iz Osijeka bio preba㶜en u ma㶟arski grad Nagyatad.

Nekoliko dana prije toga poginuo je njegov otac Ivan Rengl, hrvatski branitelj, na bojišnici u Tvr㶟avici. Pokosio ga je snajperist iz osje㶜kih nebodera.

Kad je Hrvoje stigao u Ma㶟arsku s ostalim u㶜enicima Ekonomske škole i ostao samo nekoliko dana, nikako se nije mogao priviknuti na izbjegli㶜ki život. Ni ravnateljica ni ostali nastavnici nisu ga mogli uvjeriti da ostane. Njega je ubijala tuga za poginulim ocem, nostalgija za majkom i bratom i odvojenost od rodnoga grada. Bilo je to ja㶜e od njega. Od njegovih prijatelja saznali smo naknadno da je odlu㶜io krenuti o㶜evim stopama, a pritom zaštititi majku i brata. Svi u㶜enici i nastavnici plakali su kada su saznali za tragi㶜nu pogibiju našega Hrvoja. Hrvoje je bio uvjeren da ga ništa ne može sprije㶜iti da nastavi djela svoga oca. Sanjao je o㶜evu postrojbu u kojoj 㶛e se boriti... Nažalost, zlo㶜ina㶜ka ga je ruka onemogu㶛ila.

Tako je razorena jedna divna obitelj, tako je razaran Osijek i tako su razarana mnoga mjesta i obitelji u Hrvatskoj.

Kako se naš Hrvoje našao u Ma㶟arskoj?

Od jeseni 1991. godine Osijek je i danju i no㶛u 328

zasipan granatama, gorjele su ku㶛e, razarane tvornice, iza njih ostajala su zgarišta, pogibali ljudi. Sirene za uzbunu ozna㶜avale su i danju i no㶛u opasnost od bombardiranja, a posmrtni marševi na osje㶜kim grobljima ispra㶛ali su poginule. Rasla je tjeskoba. Osijek je razaran sustavno topovima iz Baranje, Tenje i Poligona C*.

Prema dnevnim izvješ㶛ima Osijek je zasipan s 5.000 granata dnevno (nikad nitko od europskih djelitelja pravde nije postavio pitanje prekomjernoga granatiranja Osijeka i ostalih mjesta, a kamoli zatražio topni㶜ke dnevnike!). Za㶜udo, i pod kišom granala radile su i škole, i poduze㶛a, i ustanove. Svi smo smatrali da nam je to dužnost i da je posrijedi nekakav nesporazum, nevjerica da su takvi zlo㶜ini mogu㶛i.

Naivno smo vjerovali da 㶛e nam svijet brzo pomo㶛i. Kad smo spoznali da pomo㶛i nema niotkuda, bili smo prisiljeni potražiti je sami. (Ja sam tada bio šef Republi㶜ke prosvjetne inspekcije za Slavoniju i Baranju, a supruga je radila kao ravnateljica Ekonomske škole u Osijeku.)

Me㶟u prvima (21. kolovoza 1991. godine u šest sati) granatom je razorena naša ku㶛a u Brodskoj ulici. Sre㶛om smo stariju k㶛er prebacili u Pe㶜uh kod sestri㶜ne (bila je trudna). Zahvaljuju㶛i toj okolnosti, dok smo bili u posjetu k㶛eri u Pe㶜uhu, ku㶛a je pogo㶟ena i nitko nije stradao. Spasili su nas pri-

Na Osijek je svakodnevno padalo tisu㶛e granata.

jatelji (Liš㶜i㶛i), pa smo s njima nastavili živjeti u podrumu pod granatama. U to vrijeme me㶟u prosvjetnim djelatnicima pri㶜alo se da bi škole mogle biti premještene u Istru ili druge krajeve gdje

nema granatiranja. Da to provjerim, telefonirao sam u Ministarstvo prosvjete i pitao tajnika Zavoda za unapre㶟ivanje školstva (Luju Šimunovi㶛a) postoje li planovi za premještanje škola. Odgovorio je da Ministarstvo nema nikakvih planova, niti je bilo tko iz mjerodavnih tijela u Osijeku takvo što zatražio.

Sljede㶛ega vikenda nakon posjeta k㶛eri javili smo se ravnatelju Elektrostrojarske škole (Gepipari iskola) u Pe㶜uhu Jozefu Shederkenyu. Naime, kao ravnatelj Elektrometalskoga školskoga centra u Osijeku s tom školom u Pe㶜uhu uspostavio sam prijateljske i poslovne veze davne 1968. godine, u vrijeme socijalisti㶜ke Jugoslavije. Tada sam, prigodom jednoga posjeta, predložio da uspostavimo poslovne i prijateljske veze. Me㶟utim, ondašnji ravnatelj profesor Jozef Lerinc ostao je zate㶜en prijedlogom rekavši da oni ne mogu i ne smiju uspostavljali takve veze. Željezna zavjesa izme㶟u Istoka i Zapada bila je tomu zapreka. Osim toga, to im nitko ne bi ni odobrio. Mi smo im ipak uputili pismenu ponudu za suradnju, vjeruju㶛i da 㶛e se prijateljske i poslovne veze jednoga dana uspostaviti.

Nakon 6-mjese㶜noga 㶜ekanja, dok su mjerodavna tijela razmatrala mogu㶛nost, na op㶛e iznena㶟enje dobivena je suglasnost Elektrostrojarske škole u Pe㶜uhu za suradnju s Elektrometalskim školskim centrom u Osijeku. Djelatnici i u㶜enici škole u Pe㶜uhu radovali su se kao mala djeca kad su prvi put dobili izlazak u slobodni svijet.

Godinama se nakon toga razijala plodna stru㶜na suradnja, u㶜enici i nastavnici išli su na razmjene, održavale su se zajedni㶜ke radioni㶜ke i laboratorijske vježbe. Razvili su se pravi prijateljski odnosi. Zahvaljuju㶛i dugogodišnjoj prijateljskoj suradnji, te smo subote 1991. posjetili direktora Elektrostrojarske tehni㶜ke škole u Pe㶜uhu upitavši ga može li nam pomo㶛i da u㶜enike prebacimo u Ma㶟arsku. Nakon telefonskoga poziva došla je gradska na㶜elnica za prosvjetu. U našoj nazo㶜nosti telefonom je kontaktirala zapovjednika izbjegli㶜koga stožera u Ma㶟arskoj. On je rekao da Ma㶟arska može primiti školsku djecu iz Osijeka.

Radovali smo se tome nenadanome spasonosnome rješenju jer smo mogli skloniti djecu koja su svakodnevno bila izložena pogibelji. Odmah smo po㶜eli s operativnim pripremama preseljenja u㶜enika. U prvome razgovoru spomenuli smo da bi

mogle krenuti tri osje㶜ke škole, Ekonomska škola, Elektrometalski školski centar i Gra㶟evinski školski centar. Smještaj je osiguran u napuštenim vojarnama u Nagyatadu koje su upravo obojili i opremili naftnim pe㶛ima za grijanje.

Ostalo je išlo brzo.

Povratak u Osijek, konzultacije s roditeljima, njihov pristanak. Roditelji su uglas odgovorili: Samo ih sklanjajte pred granatama. Što prije!

Autobusi su bili smješteni blizu Drave i trebali krenuti s djecom put Ma㶟arske po mraku. Me㶟utim, neprijatelj je saznao za autobuse, zasipao ih granatama, pa je odlazak odgo㶟en za nekoliko dana (22. 11. 1991.) Tijekom najintenzivnijih priprema za preseljenje pogodila nas je najve㶛a tragedija pao je Vukovar, simbol našega otpora, vjere u pravednost naše borbe. Teško smo postajali svjesni da je to tragi㶜na i tužna istina, ali mi smo se u tim najtežim danima morali pripremati za preseljenje.

Da bismo pripremili prijam djece u Nagyatadu, supruga i ja uputili smo se kao prethodnica, stavili nužne stvari koje stanu u fi㶛o (fi㶛o je bio naš heroj nakon što je tenk pregazio njegova brata u Vukovarskoj ulici u Osijeku), krenuli rano ujutro 19.

11. 1991. i naišli na prvu veliku zapreku: zaustavila nas je naša policija, a kad smo rekli da bismo morali brzo pro㶛i kako bismo mogli obaviti pripreme za preseljenje u㶜enika, policija nas je upozorila da ne možemo i㶛i preko Našica jer se kolona izbjegli㶜kih automobila proteže od izlaska iz Josipovca do Našica. Jedino možete, rekli su, krenuti preko Petrijevaca. Mi vam to ne preporu㶜ujemo, jer taj smjer kontinuirano zasipaju granatama. Osim ako to ne u㶜inite na vlastitu odgovornost. Nismo imali izbora: krenuli smo preko Petrijevaca.

Na ulasku u Petrijevce zaustavila nas je naša vojska uz upozorenje da je to opasan smjer. Me㶟u vojnicima našao se i bivši u㶜enik, automehani㶜ar.

On je primijetio da je fi㶛o prokuhao , otklonio kvar i uz dobre želje oprostio se od nas.

Na sre㶛u, na putu do Donjega Miholjca nije pala ni jedna granata, a mi smo sretno stigli u Nagyatad i s našim doma㶛inima obavili sve operativne pripreme za smještaj u㶜enika. Razmještaj po vojarnama obavili smo neprestano osluškuju㶛i što se doga㶟a u Osijeku nakon pada Vukovara.

329

U crnim mislima i mukama na svakome koraku nailazili smo na neo㶜ekivanu i nezamislivo toplu pozornost i brigu naših doma㶛ina. To je ublažilo tugu i bol za napuštenim domom i domovinom.

Nakon nekoliko dana zapo㶜ela je i nastava, nov život u novoj sredini s mnogo topline i razumijevanja za naše muke.

Nakon u㶜enika Ekonomske škole i Elektrometalskoga školskoga centra stigli su i u㶜enici Gra㶟evinskoga školskoga centra.

grad. Smještaj je osiguran u domu tekstilnih radnica s Kube, koje su radile u ma㶟arskoj tekstilnoj industriji. Dom je slobodan, smještaj je pristojan, pogotovo za ratne prilike. Prehrana je osigurana u kuhinji Ekonomske škole u Kapošvaru zajedno s u㶜enicima i nastavnicima te škole. Nastava 㶛e se održavati u popodnevnoj smjeni Ekonomske škole uz korištenje prostorima, opremom i pomagalima.

Na trenutke smo zaboravili pakao rata u Osijeku i Hrvatskoj i posvetili se pripremama za prelazak u Kapošvar.

Župni ured u Kapošvaru, 1991., profesori, župnik i 㶜asna sestra

Otvaranje izložbe radova u㶜enika Gra㶟evinske škole iz Osijeka, Kapošvar 1992.

Direktorica dr. Borbala Direktorica Ekonomske škole u Kapošvaru dr. Erfalvine Ludvig Borbala pojavila se u izbjegli㶜kome logoru u Nagyatadu u pratnji svoga zamjenika i predstavnika gradona㶜elnika Kapošvara gospodina Csikosa Nagya Martona, predstavila se ravnateljici Ekonomske škole iz Osijeka i kazala kako je iz ma㶟arskih novina saznala da su djeca i profesori Ekonomske škole iz Osijeka u bijegu pred granatama našla spas u izbjegli㶜kome logoru u Nagyatadu. 㶏im je to saznala, konzultirala se s tijelima Naziv škole

3. prosinca 1991. godine od ranoga jutra trajalo je preseljenje škole, a najljepše je što su u preseljenju sudjelovali svi slobodni nastavnici Ekonomske škole iz Kapošvara na 㶜elu s ravnateljicom (Borbala) i gradona㶜elnikom Kapošvara sa svojim osobljem. Cijeli su dan pomagali i izdržali na hladno㶛i od -15º C da bi i posljednjega u㶜enika smjestili u dom.

Zapo㶜ela je nastava u Kapošvaru i život u izbjeglištvu krenuo je svojim uobi㶜ajenim tijekom. Danju smo bili angažirani u nastavi, a nave㶜er smo

Broj uĀenika

Broj nastavnika

Ekonomska škola

277

38

32

347

Elektrometalski Školski centar

204

25

12

241

Graāevinski školski centar

103

10

5

118

SVEUKUPNO

584

73

49

706

vlasti u Kapošvaru, našla rješenje za smještaj, prehranu i izvo㶟enje nastave. Ozarena lica predložila je da, ako se ravnateljica i nastavnici Ekonomske škole iz Osijeka slažu, prije㶟u iz Nagyatada u Kapošvor. Za sve u㶜enike i nastavnike bio je to izvanredan doga㶟aj. Iz vojarne smo dospjeti u slobodan 330

Broj roditelja (graāani)

Ukupno

sa strepnjom osluškivali doga㶟aje u Osijeku i Hrvatskoj. Svi zajedno gledali smo emisije Hrvatske televizije.

U takvim paklenim scenama razaranja patili smo s voljenim gradom i domovinom, promatrali stra-

Neka to pomogne vašoj djeci.

Ti obi㶜ni mali veliki ljudi u㶜inili su naš boravak u izbjeglištvu mnogo ljudskijim i plemenitijim. Kapošvar je postao naš drugi dom.

Svakodnevne brige naših doma㶛ina

Dalekometno neprijateljsko topništvo pogodilo hotel Royal u samom središtu grada

vi㶜ne scene bombardiranja, mole㶛i se za živote najbližih i svih gra㶟ana, proklinju㶛i zlotvore za zlo㶜ine koje su 㶜inili pred našim o㶜ima. Samo smo po bljeskovima granata prepoznavali dijelove grada i strahovali za nedužne naše najbliže. Svi smo polagali domoljubne prisege s gnjevom i o㶜ajem promatraju㶛i na ekranu buktinju u koju se pretvorilo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. 㶏ulo se sramoto likovanje zlo㶜inaca koji su pogodili osje㶜ko kazalište. Plakali smo zajedno s Monikom Glavaš, k㶛erkom jedinicom Krune Glavaša, našega prijatelja i roditelja, koja je s nama bila u Kapošvaru, kad smo saznali da joj je otac poginuo u ruševinama vlastita doma (Donji grad, pokraj Servisa Buljubaši㶛). Svi su iz Ekonomske škole u Kapošva-

Gori osje㶜ko Hrvatsko narodno kazalište

ru svakodnevno dijelili su㶛ut s našim mukama i pomagali nam u prevladavanju teško㶛a i uspješnijem rješavanju zadataka u nastavi. Suze su nam tekle i jednoga nedjeljnoga prijepodneva kad se pojavio ma㶟arski seljak u autohtonim selja㶜kim kolima (sa šaragljama i sicom) i dovezao krumpir, grah i jednu originalnu selja㶜ku bundu uz rije㶜i:

Znaju㶛i kakve muke proživljavaju svi u㶜enici i nastavnici, naši doma㶛ini htjeli su nas svojom pažnjom okrenuti svakodnevnome životu. Teško je s ove distance nabrojiti svakodnevne geste takve brige i pažnje.

Gradona㶜elnik je imenovao svoga savjetnika (prof.

Varga, bivši ravnatelj Gimnazije Kapošvar), a župan Županije Somogy imenovao je svoga savjetnika (prof. Horvat). Svako su se jutro pojavljivali u domu zanimaju㶛i se što je sve potrebno u㶜enicima i školi i odmah to nabavljali.

Tajnica Crvenoga križa (dr. Eva) obasipala je školu prehrambenim i higijenskim potrepštinama (㶜ak su se našle i pelene za našega novoro㶟enoga princa, unuka Ivana Vickovi㶛a, koji je ugledao svijet u bolnici u Pe㶜uhu 2. sije㶜nja 1992. godine i postao svjetlo svojim roditeljima i rodbini, osobito djedama i bakama, koje je nadvladalo mra㶜ne infernalne prizore iz našega grada i domovine).

Zadivljuju㶛e je bilo doživjeti djelotvornost administracije Grada, Županije i središnje administracije.

Svakodnevno je ravnateljica Ekonomske škole iz Osijeka mogla biti u kontaktu s gradona㶜elnikom, županom i ostalima. U najkra㶛emu roku svi bi problemi bili riješeni. Isto tako, svakodnevno je bio mogu㶛 kontakt s zapovjednikom izbjegli㶜koga stožera, zapovjednikom vojnoga odsjeka (gospodinom Galom) i svima koji su mogli pomo㶛i kako bismo mogli što bolje i lakše živjeti u izbjeglištvu.

Svi su pomagali s oduševljenjem, jednakom radoš㶛u koju su i nama prire㶟ivali. Ta nas je briga okruživala u školi, u internatu, na ulici. 㶏esto su gra㶟ani darivali u㶜enike na ulici jabukama, pecivom i drugim.

Filmski umjetnik Alajoš Pauba iz Budimpešte bio je toliko dirnut patnjama svih izbjeglica, a posebno u㶜enika Ekonomske škole iz Osijeka da je snimio film I have a Dream . Film govori o patnjama u㶜enika Ekonomske škole u izbjeglištvu, o strahotama 331

rata u Osijeku. Prilikom prikazivanja filma svi u㶜enici obiju škola i nastavnici zajedno su plakali. To je bila apoteoza jednoga novoga prijateljstva, koje je u suzama iskovano. Obi㶜ni ljudi s kojima smo se susretali svakodnevno pravi su junaci prijateljstva koje se ne zaboravlja. A kada smo u nazo㶜nosti svih odgovornih u školi, predstavnika vlasti i društvenoga života u Kapošvaru pitali zašto se o nama brinu toliko da nam je i neugodno, odgovorili su: Mi samo vra㶛amo male dijelove onoga što ste vi nama u㶜inili 1956. godine, kada ste nas spasili ispod tenkovskih gusjenica. Da nije bilo Hrvatske, ostali bismo pod gusjenicama.

Mi smo se ponosili što smo u pravome trenutku bili pravi ljudi i prijatelji.

Slobodno možemo konstatirati da to nepomu㶛eno prijateljstvo ne traje samo izme㶟u u㶜enika i nastavnika mnogih škola nego i izme㶟u naših državnih institucija.

Jednom zgodom predstavnici županijskih i gradskih vlasti ponudili su mi, kao predstavniku hrvatske prosvjetne inspekcije, da obi㶟em mjesta u kojima su bili smješteni Hrvati u izbjeglištvu. Uz našu granicu bilo je smješteno na desetke škola, stotine u㶜enika i nastavnika (Osnovna škola iz La-

slova, Koroga, Gimnazija iz Beloga Manastira, Osnovna škola Beli Manastir...). U starim dvorcima i na salašima bili su smješteni šti㶛enici stara㶜koga doma iz Divaltove ulice, a u nekoliko sli㶜nih zgrada bili su smješteni i naši ranjenici. Razveselili su se našemu posjetu, mi smo ih ohrabrivali da izdrže, a oni su se pohvalili beskrajnom brigom doma㶛ina i tvrdnjom da svega imaju u izobilju i da jedva 㶜ekaju povratak, uz neizmjernu zahvalnost našim doma㶛ima. Ja sam bio zadivljen opsegom i raznolikoš㶛u te pomo㶛i jer sam se prije toga osvjedo㶜io samo o brizi za školsku djecu.

Iz Osijeka su nam stizali sokovi iz Osje㶜ke pivovare, vo㶛e iz Vo㶛a eksport-import, koje su dopremali direktori (Josip Kova㶜evi㶛 i Zvonimir Bili㶛). I oni su nam ulijevali optimizam i tješili nas da ta tragedija ne 㶛e dugo trajati.

15. sije㶜nja 1992. godine Ekonomska škola i Gra㶟evinski školski centar iz Osijeka priredili su domjenak u povodu priznanja državnosti Republike Hrvatske od ve㶛ine europskih zemalja. Domjenku su nazo㶜ili župan, gradona㶜elnik sa svojim gostom gradona㶜elnikom iz Klagenfurta, biskup, predstavnici škola iz Kapošvara, predstavnici Crvenoga križa te predstavnici institucija grada Kapošvara i Županije Somogy. Sve㶜anosti su nazo㶜ili

Susret profesora ekonomskih škola Kapošvara i Osijeka, u Osijeku 1998.

332

i predstavnici Osje㶜ko-baranjske županije i 佢akova㶜ko-srijemske biskupije.

Veli㶜anstvena priredba u crkvi svete Margarete Priredba zahvale održana je na ma㶟arski Dan pobjede, 9. svibnja 1992. godine. Priredba je održana pod motom: Hvala Bogu, Hvala Ma㶟arskoj, Hvala Kapošvaru!

Tekle su suze radosnice u iš㶜ekivanju naše pobjede u Domovinskome ratu i naše zahvalnosti doma㶛inima. Jednako su radosni bili i naši doma㶛ini.

佢akova㶜ko-srijemska biskupija

junaci i pravi heroji rata bili su obi㶜ni ljudi, a njih je toliko da ih ne možemo nabrojiti. Bilo bi nedopustivo da se ne odaju prikladna priznanja školama, pojedincima i predstavnicima mjerodavnih organa i ustanova. Zaborav brzo briše mnogo toga što se dogodilo. Prigodom 20. obljetnice progonstva smatramo da bi bilo dobro oteti zaboravu te plemenite ljude i sve što su nam pružili.

Pojedina㶜no svaka od tri spomenute škole (Ekonomska, Gra㶟evinska, Elektrometalski školski centar) održavaju prijateljske odnose sa školama u Ma㶟arskoj. I ne samo one, i druge škole u Osijeku i Osje㶜ko-baranjskoj županiji održavaju te veze.

Smatramo da to nije dovoljno, nego to mora biti jednako briga i osje㶜koga Gradskoga poglavarstva, Osje㶜ko-baranjske županije i Republike Hrvatske, dakle treba biti podignuto na razinu koju ti doga㶟aji i ti ljudi zaslužuju.

Posebnu su brigu za izvo㶟enje vjeronauka i du-

Sjajan primjer ljudske plemenitosti Jednoga dana našu su djecu susreli engleski turisti. Kad su ih pitali što rade i odakle su, oni su im povjerili da su izbjeglice iz Osijeka (udaljenoga oko 160 km) i da u njihovu gradu bjesni nesmiljeni rat. Gosti iz daleke sjeverne Engleske bili su toliko dirnuti surovom sudbinom naše djece da su odlu㶜ili pomo㶛i pri povratku.

Profesori i u㶜enici u posjetu biskupiji u Kapošvaru

hovnu skrb iskazali biskup 㶎iro Kos i pomo㶛ni biskup Marin Sraki㶛. Poslali su plemenitoga sve㶛enika patera Vargu koji je svojim dušobrižništvom, blagoš㶛u i dobrotom lije㶜io stres u mladim dje㶜jim dušama i ulijevao nadu za povratak u bolji život.

Pomagale su i dvije 㶜asne sestre, naša Mirela i Terezija, kao i doma㶛i župnik Rozsas, koji je bio pravi doma㶛in i otac (pater) širom otvorivši vrata crkve.

(Na samome po㶜etku boravka u Kapošvaru crkvu je nedjeljom poha㶟alo 20 % u㶜enika, a pred povratak u Osijek taj je broj premašio 80 % zahvaljuju㶛i blagoj i humanoj naravi i pristupu pravih pastira koji su lije㶜ili dje㶜je duše od trauma.)

20 godina nakon stravi㶜noga rata i stradanja djece, nastavnika i gra㶟ana možemo ustvrditi: pravi

Mali obrtnik (gospodin Boby), koji ima svoju elektri㶜arsku radionicu, odlu㶜io je sa svojim prijateljima prikupiti sredstva za postavljanje stakla na razrušenim zgradama Ekonomske škole.

Jednoga dana osvanula su u Osijeku osmorica obi㶜nih ljudi, dovezavši dva teglja㶜a stakla i pribor za postavljanje. U tjedan dana ostaklili su obadvije zgrade Ekonomske škole (još je ostalo stakla dovoljno i za dje㶜je vrti㶛e). Razvili su prisno prijateljstvo s osobljem Ekonomske škole. Bili su smješteni u hotelu Osijek , a kako su radili cijeli dan, podnevni im je obrok dostavljao hotel Mursa . Trebalo je samo vidjeti ozarena lica tih ljudi, sretnih da mogu 㶜initi dobro drugim ljudima. Imali su jedinu želju: dobiti odore hrvatskih vojnika. A kad su ih dobili, cijelu ve㶜er na opraštanju plesali su u tim odorama. Njih su odnijeli u Englesku, kao trofej, znak borbe za pravdu i slobodu, u 㶜emu su i oni pomogli.

333

Evo i primjera gospo㶟e Elizabete Mandl, ravnateljice srednje škole u Marie Lankovitzu u Austriji.

Ta je plemenita dama dovezla donaciju Ekonomskoj školi u Osijeku svojim automobilom. Granate su je pratile pri dolasku u Osijek i zasipale dvije no㶛i u hotelu Osijek . Priznala je da nije mogla spavati ni jednoga trenutka, bojala se opasnosti od granata. Izdržala je sve neda㶛e i danas s ponosom pri㶜a kako je to bio najteži trenutak u njezinu životu. Trebalo bi toj plemenitoj ženi odati priznanje podsje㶛aju㶛i se na te teške dane (nakon prestanka granatiranja jedva je pronašla osobni automobil pod žbukom i krhotinama nakon no㶛noga granatiranja hotela Osijek ).

Bilo bi sjajno kad bi nakon 20 godina neki naš novinar akreditiran u Engleskoj (ili novinar Glasa Slavonije ili bilo kojega drugoga lista) napravio reportažu o tim plemenitim ljudima i kad bi im se uru㶜ilo neko priznanje, neki naš simbol, kao što 㶜ine Izraelci u cijelome svijetu - desetlje㶛ima nakon rata pronalaze ljude koji su u㶜inili dobro djelo. Možda bi baš naš grad i naša županija takve ljude trebala pronala㶛i i odati im priznanja. Takva priznanja zaslužili su svi spomenuti i mnogi drugi u Ma㶟arskoj. Evocirali bismo tako uspomene na plemenita djela i prijateljstvo s ma㶟arskim i drugim narodima i oteli zaboravu te doga㶟aje. Pogotovo stoga što bi se ove godine Republika Hrvatska treba pridružiti Europskoj uniji, a Ma㶟ari, koji 㶛e predsjedati Europskom unijom, mogu najbolje zastupati naše interese, jer je naše prijateljstvo iskovano u najtežim mukama i oplemenjeno najnaprednijim težnjama pravih susjeda i prijatelja.

od agresora koji su samo smrt sijali.

Ako bi se s pripremama zapo㶜elo pravodobno, znaju㶛i da se istodobno uz obljetnicu života u izbjeglištvu slavi i obljetnica grada, bilo bi dovoljno vremena da se obave pripreme za veli㶜anstvenu proslavu i trijumf plemenitosti obi㶜nih ljudi u najtežim vremenima. Nastali bi sjajni prilozi koji bi bili na ponos i sadašnjim i budu㶛im naraštajima.

I kao što re㶜e ruski pisac Leonid Leonov, velike gra㶟evine i velike doga㶟aje mora se gledati s ve㶛e udaljenosti.

Svi ti doga㶟aji mogu se istinski osvijetliti u pravoj veli㶜ini.

20. obljetnica pokazuje da je u živim uspomenama zadržano sve što je bilo bitno u Domovinskome ratu i pomo㶛i Ma㶟arske Hrvatskoj.

I 1968. godine, kada je Hrvatska pružala pomo㶛 Ma㶟arima u izlasku iz zatvorenog bloka. I 1956. godine, kada smo spašavali ma㶟arski narod ispod tenkovskih gusjenica.

I mnogo prije i mnogo više od ovdje nabrojenoga.

STJEPAN LON㶏AR, prof.

NAPOMENA U prigodi sve㶜ane 20. obljetnice predlažemo da se za u㶜enike spomenutih škola (može i ostale) i u㶜enike koji sada poha㶟aju nastavu, pogotovo bivše u㶜enike koji su boravili u izbjeglištvu, raspiše natje㶜aj s temom najimpresivnijih doga㶟aja iz izbjeglištva. To bi se moglo u㶜initi na nastavi hrvatskoga jezika i povijesti. Na taj bismo na㶜in trajno sa㶜uvali uspomenu na uzvišeni lik plemenitoga u㶜enika Hrvoja Rengla i tisu㶛e takvih neznanih žrtava 㶜iji su životi prekinuti u cvijetu mladosti

334

Elektrometalski školski centar u Osijeku 2011. godine

ILOK ‒ NAJISTO㶏NIJI GRAD HRVATSKE

STIPAN KRALJEVI㶎, ratni gradona㶜elnik grada Iloka

U svibnju 1990. godine održani su prvi višestrana㶜ki izbori u Hrvatskoj. Nakon 45 godina komunisti㶜ke vladavine masovnu potporu dobila je Hrvatska demokratska zajednica. Stranka je tijekom ljeta 1990. godine osnovala nove mjesne odbore u Iloku, Bapskoj, Šarengradu i Mohovu.

Kako bi sprije㶜ila stvaranje samostalne Republike Hrvatske, JNA s paravojnim srpskim jedinicama protjeruje najve㶛i dio stanovnika iz Podunavlja.

U jednome danu, 17. listopada 1991., iz Iloka, Šarengrada, Bapske i Mohova te drugih isto㶜nih dijelova op㶛ine Vukovar protjerano je oko 8.000 stanovnika.

Protjerivanje nesrpskoga stanovništva nastavljeno je i tijekom 1992., kada je to podru㶜je bilo pod zaštitom UNPROFOR-a, pa sve do 1997. godine, kada po㶜inje proces mirne reintegracije i povratka.

Prema prikupljenim podatcima nakon progonstva 17. listopada 1991. godine u Iloku je ostalo oko 1.200, Bapskoj 500, Šarengradu 300 i Mohovu 80 Hrvata. U prolje㶛e 1997. godine nakon povratka zatekli smo u Iloku 700, u Bapskoj 20, Šarengradu 35 i Mohovu 7 Hrvata.

Prema podatcima Vladina ureda za prognanike u Podunavlju je registrirano 80.300 prognanih osoba. Od toga iz Iloka 3.323, iz Bapske 1.246, Šarengrada 743 i Mohova 203 ili ukupno 5.515. Da svi prognanici nisu bili registrirani, govori podatak Ureda od 22. velja㶜e 2001. godine: za Ilok 3.824, Bapsku 1.398, Šarengrad 807, Mohovo 229 ili ukupno 6.258. Me㶟utim, ni taj broj prognanika nije kona㶜an jer jedan dio prognanika nije nikada registriran, najve㶛im dijelom zbog odlaska u inozemstvo. Uzimaju㶛i u obzir popis stanovništva 1991. godine i procjene o preostalome stanovniš-

tvu, u Iloku, Šarengradu, Bapskoj i Mohovu (Srbi, Slovaci, Hrvati, ostali) nedostaje oko 1.000 stanovnika.

Dolazak misije UNTAES-a u Podunavlje Nadzor nad ovim podru㶜jem 15. sije㶜nja 1996. godine preuzima ameri㶜ki general Jacques Paul Klein i uskoro dovodi 5.000 vojnika uklju㶜enih u misiju UNTAES-a.

Vlada Republike Hrvatske, radi provedbe procesa mirne reintegracije i suradnje sa snagama UNTAES-a, osniva Ured privremene uprave na 㶜elu s dr.

Ivicom Koslovi㶛em i gosp. Ivicom Vrki㶛em.

Prema Rezoluciji UN-a 1037 o mandatu UNTAES-a podru㶜je Podunavlja stavljeno je pod civilnu upravu s policijom UN-a i privremenom policijom sastavljenom prema etni㶜kome klju㶜u. Za zapovjednika vojnih snaga imenovan je general Van de Weghe. Od 14. ožujka 1996. godine dužnost zapovjednika preuzima Josef Schops, belgijski general. Zapovjednik je srpske vojske u Podunavlju general Milan Lon㶜ar, a Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji general 佢uro De㶜ak. Predsjednik tzv. SAO isto㶜ne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema bio je Milan Milanovi㶛. Razmještaj vojnih snaga UNTAES-a zapo㶜eo je u velja㶜i i završio do lipnja 1996. godine.

U snagama UNTAES-a bilo je 5.000 belgijskih, ruskih, jordanskih, pakistanskih, ukrajinskih, 㶜eških i slova㶜kih vojnika, 500 civilnih osoba i 680 civilnih osoba iz sastava lokalnoga, pretežito srpskoga stanovništva. Od ožujka 1996. godine po㶜elo je razoružavanje i odlazak srpske paravojske, što je najve㶛im dijelom ostvareno 15. svibnja - 15. lipnja 1996. godine. Me㶟utim, još godinu nakon našeg povratka u Iloku, u današnjemu pogonu HEP-a, bilo je sjedište srpske obavještajne službe.

Pripreme u progonstvu za povratak S predstojnikom Ureda carine Republike Hrvatske gosp. Josipom Knezi㶛em dogovorena je, 6. velja㶜e 1996. godine, uspostava pet carinskih i grani㶜nih prijelaza na podru㶜ju Iloka. 16. travnja 1996. godine organiziran je sastanak s generalnim direktorom HEP-a Damirom Begovi㶛em i pomo㶛nicima, dogovoreno je postavljanje dizelskih elektrana u 335

Iloku, izgradnja nadzemnoga dalekovoda Tovamik - Ilok i podzemnoga Opatovac - Šarengrad te otvaranje pogona EIektre u Iloku. Ilok, Šarengrad i Bapska elektroenergetski su do 1997. godine bili vezani na Elektrovojvodinu.

U bivšim društvenim poduze㶛ima Agrokomerc , Razvitak i Ilokturist 17. svibnja 1996. godine održane su osniva㶜ke skupštine radi pretvorbe u trgova㶜ka društva, što je omogu㶛ilo integraciju u gospodarski sustav Republike Hrvatske 1997. godine.

1. lipnja 1996. godine skupina prognanika iz Nijemaca posjetila je svoje mjesto. Na podru㶜je Srijemskoga trokuta dolazi prijelazna policija, a obnova Lipovca zapo㶜inje u rujnu 1996. godine.

28. srpnja 1996. godine u Iloku je otvoren Ured za prognanike i Mati㶜ni ured radi registracije izbjeglica i izdavanja osobnih isprava. Pred Uredom su duga㶜ki redovi raseljenih osoba. Mati㶜ne knjige nisu bile dostupne mati㶜arima, koji svakodnevno putuju iz Vinkovaca, budu㶛i da su se nalazile u mjesnim zajednicama krajinske vlasti. Od rujna 1996. godine obavlja se popis bira㶜a za najavljene izbore.

26. studenoga 1996. godine prva skupina od 15 prognanika posjetila je svoje domove u Iloku, ali su ih morali napustili nakon jednoga sata. Na pismeni zahtjev J. P. Klein odobrio je povratak o.

Ferde Posavca u Ilok 10. prosinca 1996. godine.

Bila je to velika pomo㶛 o. Marku Malovi㶛u, do tada jedinome katoli㶜kome sve㶛eniku na cijelome podru㶜ju tzv. SAO krajine.

Od 3. velja㶜e 1997. godine u bungalovima kod Dvorca smještena su 34 hrvatska policajca iz sastava zajedni㶜ke policije.

li glasovati za izbornu listu mjesta privremenoga boravka ili mjesta prebivališta.

4. travnja u Iloku je održan zajedni㶜ki sastanak višenacionalnoga Izbornoga povjerenstva sastavljenoga od jednoga Hrvata, jednoga Srbina i jednoga Slovaka. Predsjednik Povjerenstva bio je Željko 佢er㶟, koji je i organizirao bira㶜ka mjesta u Iloku i diljem Republike Hrvatske. Bira㶜ki odbori u Iloku, Bapskoj, Šarengradu i Mohovu bili su tako㶟er višenacionalnoga sastava. Do 5. travnja 1997. godine trebao je biti zavšen popis bira㶜a, me㶟utim u Podunalju su srpski bira㶜i upisivani i na dane izbora. 5. velja㶜e 1997. godine Srpski parlament * u Vukovaru zasjedao je radi donošenja odluke o izlasku Srba na predstoje㶛e izbore. Goran Hadži㶛 bio je u Beogradu kod Slobodana Miloševi㶛a, gdje je dobio savjet da Srbi ostanu u Podunavlju i iza㶟u na izbore. Isti stav imao je i Vojislav Stanimirovi㶛, dok je Hadži㶛 zastupao program iseljavanja Srba.

Priprema za povratak Gradskoga poglavarstva u Ilok Gradska administracija iz Zagreba i Vinkovaca preselila se u Ilok. Policija sve više kontrolira granicu. Osnovana je i Agencija za promet nekretninama (APN) koja je samo djelomi㶜no ispunila zada㶛u zbog nedostatka novca za otkup ku㶛a.

Mandat snaga UNTAES-a sa 15. srpnja 1997. godine produžen je do 15. sije㶜nja 1998. godine.

4. lipnja 1997. godine na odvojenom sastanku s predstavnicima Srba i Slovaka Srbi su tražili naknadu štete za njihove napuštene ku㶛e te da Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi preuzme financiranje stara㶜koga doma u Šarengradu (Franjeva㶜ki samostan), isplatu mirovina, otvaranje banke, pomo㶛 gospodarskim tvrtkama. Sastanak je završen bez zaklju㶜aka.

Izbori za drugi saziv Gradskoga vije㶛a Izbori za lokalnu samoupravu trebali su se održati u prosincu 1996. godine, ali su na pritisak srpske strane odgo㶟eni više puta. Kona㶜no u velja㶜i 1997. godine Vlada Republike Hrvatske, uz prethodni dogovor s J. P. Kleinom, raspisuje izbore za lokalnu samoupravu u Republici Hrvatskoj s Podunavljem za 13. travnja 1997. godine. Raseljeni Srbi u Podunavlju mogli su se izjasniti ho㶛e 336

18. lipnja 1997. godine u 11 sati otvoren je ured Poglavarstva u Iloku. Toga dana u Mati㶜nome uredu održano je i prvo vjen㶜anje prema hrvatskome zakonu mladenaca Vlatka Mu㶜ajija i Snježane Biber.

Na podru㶜ju grada zatekli smo oko 700 Hrvata, 600 Srba koji su prije rata živjeli u Iloku i 2.500 raseljenih Srba. Tijekom rata u gradu su radile

osnovne škole Ilok i Šarengrad (Bapska i Mohovo), srednje škole (poljoprivredna, gimnazija, veterinarska, tekstilna), Muzej, Knjižnica i Vrti㶛. U poduze㶛ima Iteks, Razvitak, Vupik, Borovo, Agrokomerc (ugostiteljstvo je bilo pripojeno Agrokomercu) i Šumarija bilo je zaposleno oko 1.000 radnika, uglavnom raseljenih Srba. Navelike su sklapali ugovore o radnome odnosu jer su o㶜ekivali da 㶛e hrvatska država svima osigurati pla㶛e.

Upravu poduze㶛a 㶜inili su isklju㶜ivo raseljeni Srbi, najviše s podru㶜ja zapadne Slavonije (Slatina i Daruvar).

Po㶜etak povratka Od dolaska snaga UNTAES-a u Podunavlje 1996. godine po㶜elo je uništavanje ku㶛a, najve㶛im dijelom u Bapskoj i Šarengradu. Uništeno je 30 - 50 % ku㶛a, odnesena je sva pokretna imovina, a s novih ku㶛a skidana je stolarija i krovovi. Zbog toga smo tražili doseljavanje djelatnika mjesnih odbora u Šarengrad, Bapsku i Mohovo te po㶜etak povratka prognanika u njihove ku㶛e i u kolektivni smještaj, na primjer radnika Vupika. Zatražili smo pomo㶛 u obnovi komunalne infrastrukture (㶜isto㶛a, vodovod, energetika, HPT). Osobito velika zapreka dolasku prognanika bile su tzv. sponzorirani posjeti uz posebne dozvole i propusnice bez kojih se nije moglo pro㶛i prijelazni punkt (Mirkovci. Nuštar).

cionira, gradona㶜elnici i na㶜elnici ne žive u svojim mjestima, poduze㶛a nisu registrirana, uvjeti života pogoršani su, bolnica nema lijekova, radnici nisu dobili pla㶛e, umirovljenici mirovine, krajinski sudci nisu primljeni u sustav Republike Hrvatske, amnestija za sudionike paravojske upitna je, Erdutski sporazum ne primjenuje se, stanovništvo nema povjerenja u hrvatsku vlast. Izdan je nalog lokalnoj samoupravi da se mora svakodnevno pojavljivati u svojim uredima, voziti u automobilima s hrvatskim registracijama, zapošljavati djelatnike bez diskriminacije, organizirati zajedni㶜ke sastanke i iskazivati toleranciju, poticati povratak u oba smjera. Odgovornost za reintegraciju Podunavlja vaša je, a ne UNTAES-ova i UNTAES 㶛e ostati ovdje dok reintegracija ne uspije.

9. srpnja održali smo prvi sastanak s oko 100 raseljenih osoba srpske nacionalnosti u Šarengradu gdje im je izložena mogu㶛nost rješavanja njihova statusa (povratak i obnova ku㶛a, ostanak do rješavanja stanarskoga problema, prodaja nekretnina, popis izbjeglica, izjašnjavanje putem anketnoga listi㶛a), Idu㶛i dan vra㶛eno je prvih pet klju㶜eva ku㶛a koje su napustile raseljene obitelji. U dvorani Vatrogasnoga doma smještene su 22 izbjegle osobe za koje se gotovo nitko ne brine. 㶏etiri dana poslije na grani㶜nome prijelazu kod mosta u Iloku podignuta je zastava i postavljena plo㶜a Republike Hrvatske.

Suradnja s UNTAES-om 26. lipnja UNTAES je dao odobrenje za boravak u Iloku legalnoj lokalnoj vlasti. Vojna sasatavnica UNTAES-a uhitila je 29 .- 30. lipnja Slavka Dokmanovi㶛a, ratnoga predsjednika op㶛ine Vukovar.

Nakon uhi㶛enja Slavka Dokmanovi㶛a J. P. Klein sazvao je u borovskoj kinodvorani sve na㶜elnike i gradona㶜elnike, zajedno sa županima i dožupanima Podunavlja, predstavnicima Srpskoga vije㶛a op㶛ina i uz nazo㶜nost ministra Jure Radi㶛a. S pozicije apsolutnoga upravitelja Podunavlja održao je lekciju svim nazo㶜nima:

Vlast u Podunavlju uop㶛e ne funkcionira, krajinska je na odlasku, a hrvatska nije ustrojena. UNTAES opskrbljuje stanovništvo vodom, popravlja elektri㶜ne stupove nakon oluje. Vlast je podijeljena izme㶟u HDZ-a i SDSS-a, nema me㶟usobnoga povjerenja, vlast u op㶛inama i gradovima ne funk-

J. P. Klein otišao je na novu dužnost u Bosnu 15. kolovoza 1997. godine. Nakon oproštajnoga posjeta Slobodanu Miloševi㶛u u Beogradu posjetio je Novi Sad, uzeo crkvene kaleže, koje je JNA, oplja㶜kavši Ilo㶜ki samostan, pohranila u novosadskome Muzeju i vratio ih o. Marku Malovi㶛u u Ilo㶜ki samostan.

Reintegracija gospodarstva i državne uprave Ilok se napajao elektri㶜nom strujom iz dizelskih elektrana dok nije obnovljen dalekovod Opatovac - Šarengrad - Ilok. Još u progonstvu sva ilo㶜ka poduze㶛a registrirana su u Trgova㶜kome sudu Osijek, a u upravnim i nadzornim odborima tih poduze㶛a bili su prognanici. S ondašnjim rukovodstvima poduze㶛a dogovoren je na㶜in budu㶛ega poslovanja.

337

U Svetištu Gospe ilo㶜ke na Veliku Gospu prvi je put nakon rata održana sveta misa. Iz Vinkovaca je vlakom došlo oko 300 hodo㶜asnika. Velik broj vjernika došao je osobnim vozilima s akreditacijom. S podu㶜ja grada Iloka bilo je nazo㶜no oko 20 osoba.

S predstavnicima Me㶟unarodne federacije crvenoga križa postignut je 20. kolovoza 1997. godine dogovor o izgradnji Naselja za stare i nemo㶛ne osobe.

U nedjelju, 24. kolovoza sve㶜ano je otvaren obnovljeni Slova㶜ki dom u Iloku u nazo㶜nosti Wiliama Walkera, privremenoga upravitelja UN-a (15.

8. 1997. zamijenio je na dužnosti J. P. Kleina), slova㶜koga veleposlanika u Zagrebu Matuša Ku㶜ere, zamjenika zapovjednika vojnih snaga UNTAES-a Hansena i zapovjednika Slova㶜koga bataljuna. Wiliam Walker održao i svoj nastupni govor u Podunavlju i presjekao vrpcu obnovljenoga Slova㶜koga doma.

Po㶜etkom rujna 1997. godine po㶜ela su raditi povjerenstva za procjenu i utvr㶟ivanje ošte㶛enja na stambenim zgradama.

Ilo㶜ka berba grož㶟a Ilo㶜ku berbu grož㶟a 1997. godine UNTAES je želio podi㶛i na razinu središnje manifestacije kao izraz suživota hrvatskoga i srpskoga naroda u Podunavlju. Radi uskla㶟ivanja stavova o programu Ilo㶜ke berbe grož㶟a šef civilnih poslova Iloka Anatoliv Oliynyk pozvao je ponovno na dogovor predstavnike HDZ-a i SDSS-a. UNTAES je donio odluku o jakome osiguranju prostora. Angažirano je 75 policajaca.

Program je po㶜eo s oko 20 minuta zakašnjenja.

Prigodnim rije㶜ima okupljenima su se obratili gradona㶜elnik Stipan Kraljevi㶛, župan Rudolf König, predsjednik Zajednice srpskih op㶛ina Velimir Stanimirovi㶛, privremni upravitelj UNTAES-a W. Walker, ministar poljoprivrede Zlatko Dominikovi㶛 i potpredsjednik Hrvatskoga državnoga sabora Vladimir Šeks. Nastupila su i prognani㶜ka folklorna kulturno-umjetni㶜ka društva iz Ceri㶛a, Donjega Novoga Sela i Berka te srpska iz Borova i Bobote, slova㶜ko Ljudevit Štur iz Iloka te tamburaški sastav Berde bend iz Slavonskoga Broda i Jurja338

ši iz Zagreba. Na Ilo㶜koj berbi grož㶟a bilo je oko 1.000 posjetitelja.

Za Dan grada Iloka svetu misu u crkvi sv. Ivana Kapistrana predvodio je kardinal i zagreba㶜ki nadbiskup dr. Franjo Kuhari㶛 uz nazo㶜nost oko 50 sve㶛enika, me㶟u kojima su bili i evangeli㶜ki, katoli㶜ki i pravoslavni. Na svetoj misi bili su najviši dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, UNTAES-a i mnogi vjernici. Tom prigodom kardinal Kuhari㶛 održao je propovijed o zajedni㶜kome životu više religija i nacija i praštanju, koju su poslije predstavnici UNTAES-a tiskali i dijelili kao primjer tolerancije.

Od 1. studenoga 1997. godine na prometnim vozilima obvezatna je upotreba hrvatskih registracijskih plo㶜ica. Mješovita policija dobiva hrvatske službene odore. Na podru㶜ju Podunavlja 1.800 je pripadnika mješovite policije, od toga 900 srpske nacionalnosti i nešto manje hrvatske. U to vrijeme grani㶜na policija imala je u sastavu 90 Hrvala, 47 Srba,13 Slovaka i pokrivala granicu od Tovarnika do Iloka i Dunavom do Sotina. Temeljna policija Iloka imala je ukupno 68 osoba, i to 26 Srba, 10 Slovaka, 30 Hrvata, 1 Muslimana, 1 Ukrajinca 121 neovlaštenu osobu. Državljani SRJ zaposleni u Republici Hrvatskoj, me㶟u kojima su i mnogi policajci, za rad u Republici Hrvatskoj moraju imati radnu dozvolu.

Prvi predstavnici OESS-a (OSCE) došli su u Ilok u studenome 1997. godine. Naslijedit 㶛e UNTAES nakon 15. sije㶜nja 1998. godine, 13. studenoga Ilok je posjetio Peter Galbraith i obišao Razvitak i samostan. Isti dan u posjet je došao i predstavnik Norveške narodne pomo㶛i.

Obišao je Poljoprivrednu školu i prije rata zapo㶜etu gradnju ambulante u Iloku. Željeli su pomo㶛i u obnovi jedne zgradae. Nakon obilaska Iloka više se nikada nisu vratili.

Kraj mandata UNTAES-a S obzirom na planirani odlazak UNTAES-a 15. sije㶜nja 1998. godine, raseljeni Srbi bili su sve više uznemireni. Zbog toga je 10. prosinca 1997. godine u Osnovnoj školi Ilok održana javna tribina.

Tribini su nazo㶜ili najviši me㶟unarodni predstavnici: Gerard Fischer, Peters - šef OSCE-ova ureda u

Vukovaru, Kolari㶛 iz Udruge izbjeglih Srba, Mirko Tankosi㶛 iz Odbora za uspostavu povjerenja te oko 200 izbjeglica. Gradona㶜elnik Stipan Kraljevi㶛 podnio je kratko izvješ㶛e o stanju u gospodarstvu, komunalijama, školstvu i dvosmjernome povratku. G. Fischer je izjavio da 㶛e MUP raditi u dvije smjene kako bi se izdale potrebne propusnice i vize jer je Ilok grani㶜no podru㶜je, pa su mnogi radnici i u㶜enici prisiljeni svakodnevno prelaziti granicu. Raseljene osobe nemaju razloga za uznemirenost jer nakon odlaska UNTAES-a dolaze OSCE, UNHCR, europski promatra㶜i, Crveni križ, a Republika Hrvatska obvezala se na poštivanje me㶟unarodnih sporazuma i ljudskih prava. U Iloku 㶛e se otvoriti ured OESS-a u kojemu svi gra㶟ani mogu zatražiti pomo㶛 u svezi s dvosmjernim povratkom, pomirenjem, sigurnoš㶛u, stabilnoš㶛u i obnovom gospodarstva. O istoj temi raspravljao je i Nacionalni odbor za uspostavu povjerenja 13. prosinca 1997. godine u Vukovaru U povodu završetka mandata UNTAES-a u Dvorcu je 10. sije㶜nja 1998. godine prire㶟en oproštajni ru㶜ak. Bio je to kraj mandata vojne i civilne uprave UN-a i vra㶛anje hrvatskoga Podunavlja u okrilje Republike Hrvatske. Ured UNTAES-a u Iloku službeno je zatvoren 10. sije㶜nja, a neslužbeno su nastavili s radom do zadnjega dana, 15. sije㶜nja 1998. godine.

Stanje u gospodarstvu krajem 1997. godine Prilikom preuzimanja tvrtke Agrokomerc po㶜etkom rujna 1997. godine bilo je 160 djelatnika.

Sada ih je 135, od toga 51 povratnik i 30 izbjeglica.

Hrvatske šume u Iloku prije rata imale su 1.850 ha zemljišta, od toga 1.400 ha šuma. Oko 80 ha vinograda minirano je i zapušteno. Sada obra㶟uju 12 ha. Prije rata imali su 70 stalnih radnika i 30 sezonaca. Sada imaju oko 40 stalnih radnika.

Ograda loviša uništena je, divlja㶜 pobijena, a najbolje hrastove šume posje㶜ene su. Ciglana je krajem godine radila sa 60 % kapaciteta, a roba se skladišti. U radnome je odnosu oko 40 izbjeglica.

U pogonu Borova u Iloku u vrijeme povratka bilo je oko 75 radnika. Do kraja godine tvrtku je napustilo 25 radnika. Ostale su gotovo samo žene, a proizvodnja mrtva㶜kih sanduka stala je. Djelatnici pogona Elektre krajem godine sele se u Vukovar u zgradu koju su kupili od Vupika.

Humanitarna pomo㶛 U vrijeme progonstva 1992. - 1997. godine pomo㶛 Ilo㶜anima pružala je op㶛ina Licboch iz Austrije. Uz humanitarnu pomo㶛 organiziraju prijam djece, koja ondje provode ljetne praznike u obiteljima i u㶜e njema㶜ki jezik. Nakon povratka prognanika u Ilok nastavili su pružati pomo㶛 u hrani, odje㶛i, namještaju i osigurali ljetovanje za oko 30 djece do 1999. godine.

Osobito je vrijedna pomo㶛 koju je pružala Humanitarna organizacija Mir iz Me㶟ugorja (štednjaci na kruto gorivo).

Svjetski kongres iseljenika prognani㶜koj obitelji Vinka Faletara s desetero djece dodijelio je pomo㶛 od 30.000,00 kn.

Ante Ledi㶛 i Ivan Zec obnovili su kapelicu sv. Ivana Nepomuka u Iloku, a komunalna tvrtka Zrinjevac iz Zagreba uredila je drvored u Ulici dr. F. Tu㶟mana, darovala Komunalijama d.o.o. Ilok kosilicu treve te nekoliko motornih pila.

Njema㶜ka humanitarna organizacija Pomo㶛 djeci u ratu prigodom boži㶛nih i uskrsnih blagdana dodijelila je darovne paketi㶛e.

Klub Vukovaraca u Požegi tijekom progonstva dobio je od humanitarnih organizacija na dar poljoprivredne strojeve (traktor, prikolicu, plug, sadilicu krumpira) za obradu napuštenoga zemljišta.

Sve spomenuto 1998. godine, nakon prestanka rada Kluba, poklonili su Poljoprivrednoj školi Ilok.

Posjet Margaret Thatcher i dr. Franje Tu㶟mana 17. rujna grad Ilok posjetila je barunesa Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije. Protokolom je predvi㶟en obilazak staroga podruma, vrta u Dvorcu s pogledom na Ba㶜ku ravnicu, samostana i crkve. Me㶟utim, zbog dužega zadržavanja u Vukovaru protokol je skra㶛en. Do㶜ekana je pred crkvom koju je s pozornoš㶛u razgledala. U samostanu se duže zadržala, a osobito je zanimanje pokazala za Domovinski rat, stradanje stanovništva i povijest grada. Dva dana poslije grad Ilok i Ilo㶜ku berbu grož㶟a posjetio je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tu㶟man. Predsjednik je 339

simboli㶜nim rezanjem grozdova otvorio središnju ilo㶜ku proslavu, Ilo㶜ku berbu grož㶟a.

29. ožujka 1999. godine u Iloku je održana prva sjednica Me㶟udržavnoga povjerenstva za razgrani㶜enje s SR Jugoslavijom (Srbijom) Dunavom od ma㶟arske granice do Iloka i kopnom od Iloka do Vrbanje.

3. travnja 1999. godine u 20.00 sati zrakoplovi NATO-a oštetili su raketom most Ilok - Ba㶜ka Palanka. Od detonacije u isto㶜nome dijelu Iloka mnoga su stakla na ku㶛ama i trgovinama popucala. Raketom je odvaljen lijevi nogostup u smjeru Ilok - Ba㶜ka Palanka, ošte㶛ena lijeva i desna ograda i kolnik. Most je bio potpuno zatvoren do 3. ožujka 2000. godine, pa u㶜enici i radnici iz Neština i Vizi㶛a nisu mogi prelaziti u Ba㶜ku Palanku.

Vlada Republike Hrvatske s predsjednikom Ivicom Ra㶜anom na 㶜elu održala je sjednicu u Vukovaru 29. svibnja 2000. godine u povodu Dana državnosti posve㶛enu gospodarstvu i komunalnoj problematici na podru㶜ju Podunavlja. Na sjednici je donesen Zakon o Vukovaru i 㶜itav niz poticajnih mjera. Vlada 㶛e prodati zrakoplov za 110 milijuna kuna i predati ih Vukovaru te izgraditi industrijsku zonu u Vukovaru. Predvi㶟eno je i donošenje Zakona o lokalnoj samoupravi, kojoj 㶛e ostati više sredstava. Tri mjeseca nakon toga Ilok je posjetio i potpredsjednik Vlade RH dr. Goran Grani㶛.

2001. godine. Grad Ilok ponudio je za razminiranje vinogradske površine na Pajzošu, na kojima bi se ponovno sadila vinova loza.

U rujnu 2000. godine postavljene su u Iloku, Šarengradu, Bapskoj i Mohovu plo㶜e s nazivima ulica. Mnoge su ulice preimenovane odlukom Gradskoga vije㶛a 1998. godine jer su nosile nazive ideološki povezane s vremenom komunisti㶜ke vladavine.

Delegacija DOS-a Ba㶜ke Palanke posjetila je 20. listopada 2000. godine Poglavarstvo sa željom da se poboljša promet na ošte㶛enome mostu. Kako javni promet autobusom nije mogu㶛, dodatnim pregovorima postignuta je suglasnost da autobusi dolaze s jedne i druge strane mosta, a putnici most prelaze pješice. Grad Ilok nastavio je dobrosusjedske odnose s grani㶜nim op㶛inama u Vojvodini, koji traju i danas.

20. velja㶜e potpisan je Ugovor o sufinanciranju Naselja za starije i nemo㶛ne osobe u Iloku, dar japanske vlade u iznosu 32.000 DEM. Potpisivanju Ugovora nazo㶜io je japanski konzul Kamedi Kaznaki.

Normalizacija života u gradu Iloku o㶜ituje se u svim podru㶜jima života, od gospodarskoga do kulturnoga, a ratne rane polako. ali sigurno zacjeljuju.

Vukovarsko-srijemsku županiju 15. ožujka 2001. godine posjetio je Dražen Budiša, predsjednik Savjeta Hrvatskoga centra za razminiranje. Planom je predvi㶟eno razminirati 450 ha površina tijekom

Muzej grada Iloka

340

Pripremio STIPAN KRALJEVI㶎, ratni gradona㶜elnik grada Iloka

O REINTEGRACIJI SASVIM OSOBNO Koliko je god Vukovar ratna tema broj jedan, isto je toliko i prvorazredna mirotvorna tema.

Zaslužuje posebnu pozornost kako bi se na iskustvima ratnoga herojstva i mirotvornoga misionarstva moglo u㶜iti o fenomenu IVAN VRKI㶎, dipl. iur. vukovarstva . Na primjeru Vukovara razvidno je da pravi heroji u ratu mogu biti nositelji ideje o miru.

Integracija je bila cjelokupan društveni proces preobrazbe od rata do mira, koji je na prostoru isto㶜ne Hrvatske po ratnim i mirotvornim u㶜incima dosegao vrhunac. Usudio bih se ustvrditi - ako smo rat dobili ratnom vatrom, mir smo ovdje dobili mirovnim varnicama.

U ambijentu slave, nakon sjajnih vojnih pobjeda u vojnim operacijama Bljesak i Oluja , a istodobno pod dojmom ratnih gubitaka, mu㶜ki ubijenih, posebno nestalih, te razorenih domova, crkava i drugih gra㶟evina, ne može se zanijekati da su Hrvati uglavnom bili željni osvete. Sama ideja da se nakon takvih vojnih uspjeha mirno završi rat na prostoru gdje su bile najžeš㶛e borbe i posljedice srpske agresije 㶜inila se gotovo suludom. U takvim uvjetima bila je hrabrost donijeti odluku da se tu na miran na㶜in uspostavi hrvatska vlast. To više što je u samome politi㶜kome vrhu bilo osoba koje su govorile da ne㶛e do㶛i u Vukovar dok je u njemu ijedan Srbin. Vi㶟ao sam ih poslije u Vukovaru, ali nisam nikad vidio crvenilo na licu. Ili pak neki drugi, koji su postali naknadni Europejci, optuživali su me u medijima da sam ameri㶜ki (Kleinov) špijun jer sam, obavljaju㶛i svoj posao, sura㶟ivao s generalom Kleinom.

Drugi problem, jednako važan kao prvi, bio je u tome što su mnogi operativci u toj mirotvornoj misiji bili uvjereni da je njihov posao bio prevariti Srbe, a ne stvoriti politi㶜ke pretpostavke za uspostavu hrvatske vlasti. Vlasti koja Srbima kao

gra㶟anima mora omogu㶛iti ravnopravno sudjelovanje u životu i razvoju Hrvatske. Takav je stav bio toliko raširen da mi je gotovo jednako opasno bilo raditi u Osijeku, gdje je bio Ured za uspostavu hrvatske vlasti u Podunavlju, ili u Vukovaru, gdje sam gotovo od prvih dana misije svakodnevno odlazio najprije u Ured UNTAES-a, Kleinu, a potom i u naš ured koji smo ondje osnovali. Srbi su me ondje do㶜ekivali kao ustašu, to više što sam bio poznat kao hrvatski nacionalist iz sedamdesetih godina, dok su me u Osijeku smatrali izdajicom što uop㶛e razgovaram s 㶜etnicima . Ve㶛i je problem bio pomiriti te dvije krajnosti, jer su njihovi zagovornici bili lokalni mo㶛nici i na jednoj i na drugoj strani, negoli ostvarivati sam program te misije.

Naravno, ne mogu se zanemariti ni politi㶜ki marginalci, naj㶜eš㶛e oni iz Zagreba, iz same vrhuške, koji su politi㶜ke bodove željeli zaraditi fotografiranjem, a posao je morao odraditi netko drugi.

Dodamo li tome neu㶜inkovitost birokracije, koja nema sluha za ono što se doga㶟a izvan njihova prostora, ostaje zaklju㶜ak da je bilo više zapreka nego prostora koji bi jam㶜io uspjeh misije.

U takvim uvjetima nitko nije vjerovao u uspjeh misije. Pod dojmom rata uspjeh se nije ni mogao o㶜ekivati, ali iznena㶟uje 㶜injenica da je samo vrlo uski krug politi㶜koga vrha vjerovao u taj posao. Ja sam imao vrlo jasan zadatak: uspostaviti hrvatsku vlast u okupiranome prostoru u koji sam ušao kao prvi Hrvat. Zatekao sam Srbe koji u tom trenutku još nisu bili svjesni da 㶛e to ponovno i fakti㶜ki biti Hrvatska. Vjerovali su da 㶛e to ipak ostati srpsko u sklopu Velike Srbije . Svaki je razgovor na po㶜etku bio smiješan. Toliko smo bili oprje㶜ni u o㶜ekivanjima da su prvi razgovori bili razgovori gluhih.

I Klein, koji je zastupao me㶟unarodnu zajednicu, lutao je izme㶟u nas. Svi smo zajedno bili zbunjeni i teško je bilo nazrijeti u㶜inke. Najvažnije je bilo rastvoriti okupirani prostor. Izmišljao sam razli㶜ite prijedloge, od posjeta naših ljudi grobovima do prvih razgovora o ponudi sjemena i gnojiva za neobra㶟ena polja, ili telefonskih veza, pa izmišljenih informacija koje smo navodno dobivali iz tog zatvorenoga podru㶜ja, pa sve do otvaranja tzv. Žikine pijace nadomak Osijeka, gdje su se mogli sastajati najprije rodbina, rastavljene obitelji iz dvaju dijelova Hrvatske, okupirane i slobodne.

Bila je važna komunikacija kojom su se smanjivale 341

tenzije i polako vra㶛alo povjerenje. Krug onih koji su komunicirali svakim se danom širio, osobito kada smo uveli razne odbore za suradnju. Tada se krug proširio na više stotina osoba s obje strane.

Prisje㶛am se velikih problema zbog poljoprivrede.

Predložio sam da isporu㶜imo sjeme i gnojivo u Baranju. To sam dogovorio sa selima u kojima su bili nastanjeni Ma㶟ari. Naravno, tome su se suprotstavili prognanici uz pitanje: Zar nije dovoljno što su pucali po nama, a sada im još besplatno dajemo sjeme i gnojivo? Još je ve㶛i problem bio to što mi Vlada nikako nije pisano odobrila taj plan. Ja sam sporazum sa Srbima potpisao, a tek mjesec dana nakon moga potpisa javili su mi iz Vlade da su mi ga odobrili.

Da bi misija uop㶛e uspjela, morao sam dobro sura㶟ivati sa Srbima i s Kleinom, kao me㶟unarodnim predstavnikom. U vukovarskome sam kraju izabrao dr. Vojislava Stanimirovi㶛a, a u Baranji Vasu Žigi㶛a. Trebalo je stvoriti nekakav odnos povjerenja, ali ne i više od toga, jer prijateljstvo zbog ratnih posljedica ne bi odgovaralo ni meni zbog mojih Hrvata, ni njima, jasno, zbog Srba. Nije bilo lako prona㶛i mjeru u tom odnosu. Ravnao sam se tako da pokušam uspostaviti odnos u kojemu nikad ne smijem igrati na kartu podvale i laži, što je tipi㶜no za balkanske okolnosti i odnose. Tek kad smo stekli me㶟usobno povjerenje, pojavili su se i

prvi pozitivni u㶜inci.

Posebno sam u svakome trenutku vodio ra㶜una o našim prognanicima. Nisam smio povu㶛i potez koji bi me pred njima diskreditirao. Tako sam imao velikih problema s Goranom Hadži㶛em zato što se ni pri jednom susretu nisam htio s njime rukovati. 㶏ak se i Tu㶟man ljutio zašto to 㶜inim, jer sam bio zadužen u ime hrvatske Vlade za pregovore s njim. Dok me Hadži㶛 po beogradskim novinama napadao da sam nevaspitan , majka Kata Šolji㶛 pri prvome mi je susretu rekla da me priznala tek kad je vidjela da onom 㶜etniku ne želim pružiti ruku . A Klein je tu pri㶜u promatrao sa svoje, neoptere㶛ene razine i stalno je govorio da 㶛e mi ‒ pružim li mu ruku ‒ ostaviti Hadži㶛ev cadillac kad ga otjera iz žute ku㶛e . Žuta je ku㶛a, naime, bio dvorac u Erdutu u kojemu je Goran Hadži㶛 kao predsjednik fantomske krajine stolovao.

Sa Stanimirovi㶛em i Žigi㶛em dobro sam sura㶟ivao.

Obojica su bili Srbi koji su bili svjesni politi㶜koga ishoda i bili su spremni u takvim odnosima izvu㶛i najviše što je mogu㶛e za Srbe. Toga sam bio svjestan, ali granica ispod koje nisam mogao i㶛i bila je uspostava hrvatske vlasti što je prije mogu㶛e, uz uvjet da ne povrijedim Vukovarce koji su najgore prošli u ovom ratu. Vukovarci i njihova sudbina bili su moj moralni okvir u kojemu sam pokušavao prona㶛i rješenja za završetak mirovne misije.

JACQUES PAUL KLEIN omogu㶛io je dolazak hrvatskog predsjednika dr. FRANJE TU佢MANA u Hrvatsko Podunavlje 1996.

342

㶏esto mi je bilo teško zbog toga što sam na terenu imao jednu procjenu, a u Zagrebu to što sam predlagao nije bilo prihvatljivo. U tom je odnosu predsjednik Tu㶟man, koliko se god to zbog nekih drugih okolnosti mnogima 㶜ini neshvatljivim, bio osoba s kojom sam, uz pomo㶛 Vesne Škare Ožbolt, najlakše i najbolje sura㶟ivao. Bez njegova razumijevanja mnoge bi se stvari odvijale sasvim druga㶜ije. Za Srbe je najve㶛i šok bio kada se Tu㶟man prvi put pojavio u Vukovaru. Tada je mnogima bilo jasno da je slododna Hrvatska otvorila vrata okupiranoj Hrvatskoj.

Da misija nije bila jednostavna, jednozna㶜na ni laka, najbolji je dokaz dolazak vlaka slobode u Vukovar. Pašali㶛 i ekipa oko njega htjeli su da dolazak vlaka ne bude samo misija mira nego da to bude i javna manifestacija kona㶜ne pobjede Hrvatske u Vukovaru. I ja sam to želio, ali ne na Pašali㶛ev na㶜in, a ni u tom trenutku jer sam smatrao da je prerano za to. Srbi su se snažno odupirali ideji o dolasku vlaka, a Klein nije htio odobriti dolazak vlaka bez suglasnosti Srba. Tu je posebno došlo do izražaja povjerenje koje sam uspostavio sa Srbima. Kad je Klein na sastanku rekao da je protiv dolaska vlaka jer se boji za sigurnost, usko㶜io sam i upitao šefa prijelazne policije Peru 佢uki㶛a može li on jam㶜iti sigurnost. On je potvrdno odgovorio i vrata vlaku bila su otvorena, a Klein mi je poslije rekao da sam mu sa Srbima došao iza le㶟a. No ni to što sam Kleina pritjerao ‒ zahvaljuju㶛i Srbima ‒ u kut, nije bio dovoljno jak adut Zagrebu, posebice najbližim Tu㶟manovim suradnicima. Tako sam u tom istome vlaku za Vukovar stigao u zadnjemu vagonu.

na㶜in. Reintegracija pokazuje zrelost hrvatskoga naroda, koji je zbog svoga kulturološkoga naslije㶟a, bez obzira na kratke dane državotvornosti, uspio stvoriti državu i znao je obraniti prije nego što je u njoj uspio imalo uživati.

Povratak vlasti uslijedio je nakon izbora. Trebalo je održati izbore tako da se uspostavi hrvatska vlast, Hrvati vrate, a da Srbi koji se nisu ogriješili u ratu ostanu u Hrvatskoj. Koliko je nova vlast bila izabrana, a koliko ju je izabrao Klein, ostavimo za neku drugu priliku, no sastavljena je ipak tako da su u blagoj prednosti bili Hrvati u Vukovaru, tek toliko da se Srbi ne bi uplašili prejake lokalne vlasti. Za samo konstituiranje tih tijela morao sam Srbima u Borovu osobno jam㶜iti da 㶛u ih voziti u Osijek i vratiti u Baranju i Vukovar.

Misiju smo završili sjajno, bez ijedne žrtve. Nijedna mirovna misija u povijesti UN-a nije bila tako uspješna. Nije li mirna reintegracija upravo najbolja pokazna karta za ulazak male Hrvatske u veliku Europsku uniju?

P. S. Iskrene 㶜estitke generalu Kleinu na dodjeli po㶜asnoga doktorata Sveu㶜ilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Bez njega Hrvatska ne bi imala priliku pokazati svoju hrabrost u ratu i mudrost u miru.

IVAN VRKI㶎, dipl. iur.,

Klein je dobio mandat da uspostavi hrvatsku vlast u okupiranim dijelovima Hrvatske. Pokazivao je odlu㶜nost bez koje ta mirovna misija ne bi mogla uspjeti. Njegova je uloga bila bitna, iako je nije bilo lako razumjeti u svemu. Ponajprije, 㶜esto smo se sporili u svezi s time što trošak reintegracije mora i㶛i na ra㶜un Hrvata. 㶏ak mi se 㶜ini da je uživao u tom trošku jer mu je bilo žao Srba, koji su zbog svojih politi㶜ara došli u tako tešku situaciju. Za nas je mislio da 㶛emo vratiti svoj teritorij i da se isplati uložiti novac kako bi se ostvarila cjelovita Hrvatska.

Reintegracija je Oluja na miran na㶜in, kao i iskušenje koje su Hrvati položili na najbolji mogu㶛i

IVICA ZEC, IVAN VRKI㶎 i J. P. KLEIN, uklju㶜ivanje telefonskih veza hrvatskoga Podunavlja u telekomunikacijski sustav RH, 1997.

343

VUKOVAR U PROŠLOSTI Po㶜etak današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvr㶟uju i arheološki podaci.

Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod uš㶛a Vuke bio je važna obrambena to㶜ka. U sa㶜uvanim pisanim dokumentima Vukovar se spoŽELJKO SABO, dipl. teolog minje ve㶛 po㶜etkom 13. stolje㶛a kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatki Vukovo. Od 14. stolje㶛a sve je više u upotrebi poma㶟areni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju 㶜uvari hrvatskog identiteta u dunavskosavskom me㶟urje㶜ju.

Vukovarska tvr㶟ava bila je 㶜vrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U pogra㶟u su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Ve㶛 1231. godine, me㶟u prvima u hrvatskim zemljama, Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvr㶟ene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike. U Vukovaru je tada sjedište Vukovske županije, koja se protezala izme㶟u Dunava i Save. U 18. i 19. stolje㶛u Vukovar je imao zna㶜ajke administrativnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Smatran je „prijestolnicom Srijema .

Od 1840. godine Vukovar je uklju㶜en u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priklju㶜en je na željezni㶜ki promet. Vukovarska luka je najve㶛a pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Zna㶜ajniji industrijski objekti osnovani su u razdoblju izme㶟u dva svjetska rata. Tvornica „Bata u obu㶛arsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine, a u isto vrijeme po㶜inju raditi u Vukovaru zna㶜ajni pogoni tekstilne industrije. U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i administrativnom pogledu Vukovar se razvio u prosvjetno, kulturno i zdravstveno središte.

344

STANJE PRIJE RATA

Vukovar je bio središte nekadašnje vukovarske op㶛ine

Uo㶜i velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine vukovarski kraj bio je administrativno organiziran u Op㶛inu Vukovar s 29 naseljenih mjesta, Prema popisu stanovništva uo㶜i domovinskog rata ukupan broj stanovnika je 84.189.

Po nacionalnosti bilo je 43,8 posto Hrvata, 37,4 posto Srba te oko 29 posto više od dvadeset drugih nacionalnosti. Više od polovice stanovnika, ili 44.639, živjelo je u samom Vukovaru i to 47,20 posto Hrvata, 32,30 posto Srba i oko 20 posto ostalih brojnih nacionalnih manjina.

Vukovar je do 1991. godine i strašnih razaranja u Domovinskom ratu bio jedan od najvažnijih gospodarskih središta, ne samo u granicama Republike Hrvatske ve㶛 i na prostoru cijele bivše države.

Po BDP-u jedino je Maribor bio ispred Vukovara.

Prema podatcima iz 1990. godine u bivšoj op㶛ini Vukovar bilo je izravno zaposleno 28.000 radnika, što je iznosilo dva posto svih zaposlenih u Hrvatskoj. Za pore㶟enje neka posluži podatak da je na tisu㶛u stanovnika otpadalo 210 industrijskih radnika, što je izuzetno visok stupanj industrijalizacije jer je u tom vremenu na razini Republike Hrvatske na tisu㶛u zaposlenih otpadalo 119 industrijskih radnika.

Nositelji industrije Vukovara bili su Kombinat gume i obu㶛e „Borovo , Poljoprivredno-industrijski kombinat VUPIK i Vukovarska tekstilna industrija „Vuteks . Vukovar je imao razmjerno dobro razvijene i druge gospodarske grane, poput trgovine, ugostiteljstva, pogotovo prometa, a i izgra㶟e-

nost komunalne infrastrukture bila je primjerna.

S obzirom na svoj položaj na Dunavu, Vukovar je postao najve㶛a hrvatska rije㶜na luka godišnjeg kapaciteta do dva milijuna tona pretovarene robe.

Od tradicionalnoga poljoprivrednog podru㶜ja vukovarski se kraj pretvorio u regiju u kojoj industrija odre㶟uje stvaranje dohotka i time izaziva snažne promjene u svim podru㶜jima gospodarskoga, društvenog i kulturnog života.

AGRESIJA NA GRAD, OBRANA, DRAGOVOLJCI IZ DRUGIH KRAJEVA, ORGANIZIRANOST STANOVNIŠTVA, PAD VUKOVARA Nakon održanih višestrana㶜kih parlamentarnih izbora 1990. godine u Republici Hrvatskoj i odluka Sabora, poznato je kako se tzv. Jugoslavenska narodna armija pretvara u srpsku vojsku, a ekstremisti㶜ki dio Srba u Hrvatskoj naoružava potpomognut iz Srbije. Vukovarsko podru㶜je tako㶟er proživljava prve dramati㶜ne doga㶟aje neprijateljske propagande i organiziranje i naoružavanje lokalnog srpskog stanovništva. Masakr 12 hrvatskih policajaca i brojni ranjeni u Borovo Selu 2. svibnja 1991. ozna㶜io je po㶜etak oružanog oblika velikosprskog osvaja㶜kog pohoda na podru㶜ju Vukovara. Krajem lipnja na prilazima vukovarskim prigradskim naseljima oružani sukobi sve su u㶜estaliji. Vukovar je bombardiran 24. kolovoza a ve㶛 sutradan bomba velike razorne snage srušila je ve㶛i dio kompleksa dvorca Eltz.

Na širem prostoru oko Vukovara nalazilo se na stotine tenkova i oklopnih transportera, na tisu㶛e dobro naoružanih srpskih vojnika i rezervista. S druge strane, obranu Vukovara 㶜inilo je nekoliko stotina pripandika Zbora narodne garde i policije, te nešto više od tisu㶛u dragovoljaca bez vojnog iskustva. Branitelji su imali izrazito skromno naoružanje. Obru㶜 oko Vukovara svakim danom sve više se stezao, snabdijevanje oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijalo se jedno vrijeme koridorom kroz kukuruzište i Bogdanovce. Uz branitelje Vukovarce s vremenom su stajali i pristigli branitelji iz Zagreba, Varaždina, 佢akova, 㶏akovca, Našica, Samobora, Vinkovaca, Županje i mnogih drugih hrvatskih krajeva.

S prvim danima listopada Vukovar se našao u potpunom okruženju. Stanovnici u skloništima

i branitelji na prvim crtama bojišnice živjeli su u paklu stotina tisu㶛a projektila koji su razarali grad. Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji koji su se kasnije organizirali u brigadu koja je iz dana u dan oružjem i bez njega pisala najsvjetlije stranice novije hrvatske povijesti. U trajnom sje㶛anju ostat 㶛e bitke koje su se vodile u svim dijelovima grada, a posebno na Trpinjskoj cesti, Lušcu, Sajmištu i Mitnici. Nakon pada Lušca po㶜etkom studenoga obrana Vukovara presje㶜ena je na dva dijela i od tada se po㶜inje ulaziti u posljednje dane herojske obrane grada koji je ve㶛 tada postao simbol hrvatskog otpora srpskoj ratnoj agresiji.

Me㶟utim, me㶟u heroje se mogu svrstati i svi koji su u to vrijeme bili u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima, a za život važne sadržaje u ratnim uvjetima tražilo se od kvalificiranih ljudi veliko herojstvo radi iznimne opasnosti od pogibelji. U takve zasigurno spadaju znane i neznane osobe koje su radile na poslovima saniteta, medicinsko osoblje vukovarske bolnice, vatrogasci, ljudi zaduženi za elektronske i elektri㶜ne veze, za uspostavu telefonskih komunikacija službe za opskrbu pitkom vodom, te svi koji su radili na opskrbi hranom, organiziranjem kuhinja. Posebnu ulogu imali su novinari Hrvatskog radija Vukovar, svakodnevnim odašiljanjem icrpnih informacija o stanju ratnih operacija.

Unato㶜 nadljudskim naporima Vukovar je oko 20. studenog okupiran i tada zapo㶜inje još strašniji 㶜in vukovarske tragedije. U potpuno srušenom gradu doga㶟aju se najstrašniji zlo㶜ini nad zarobljenim hrvatskim braniteljima, ranjenicima i medicinskim osobljem i civilnim stanovništvom.

Cijeli grad je postao stratište i ciljem plja㶜kaških pohoda. Ipak, masovna pogubljenja na Ov㶜ari nad 200 hrvatskih ranjenika i bolni㶜kog osoblja najve㶛i su zlo㶜in koji 㶛e, nakon što je otkriven, šokirati i potresti Hrvatsku i cijeli svijet.

Najve㶛i broj muškaraca odmah je odveden u koncentracijske logore u Vukovaru, okolna mjesta s ve㶛inskim srpskim stanovništvom te u Srbiju.

Kroz koncetracijske logore prolazi oko deset tisu㶛a ljudi od koji je nekoliko tisu㶛a bilo zadržano od 3 do 9 mjeseci.

Grad Vukovar je pretrpio ratna razaranja u svim 345

segmentima gospodarskog i društvenog života, a osobito teške posljedice pretrpjeli su njegovi stanovnici. Podaci o poginulim, nestalim i ranjenim hrvatskim braniteljima i civilima, broju prognanih osoba, kvantitativno prikazuju ljudska stradavanja u Vukovaru 1991. godine i premda su egzaktni pokazatelji, ne mogu biti odraz stvarno proživljene patnje stanovništva. Jer, u gradu Vukovaru i dvadeset godina poslije traži se istina o više od tri stotine nasilno odvedenih i nestalih osoba.

PROGONSTVO Tijekom okupacije 1991. godine iz Vukovara je prognano 22.061 osoba, koji su zbrinjavani širom Republike Hrvatske u više od pet stotina mjesta na razli㶜ite na㶜ine; u hotelskim kapacitetima, privatnom smještaju ili u prognani㶜ko-izbjegli㶜kim centrima.

Od kada je okupirano vukovarsko podru㶜je o organiziranom životu vukovarskih prognanika brigu vodi Povjerenstvo za op㶛inu Vukovar sa svojim službama u Zagrebu gdje je i najve㶛i broj prognanih Vukovaraca. U vrlo teškim uvjetima nastojanja su uglavnom na skrbi o organiziranom životu prognanika, o㶜uvanju opstojnosti kao i pripremama za povratak.

U progonstvu na raznim lokacijama djeluju poslovodstva najve㶛ih gospodarskih subjekata kao što su „Borovo , VUPIK, Vuteks, Velepromet, Vodovod grada Vukovara, Vodomaterijal, Drvopromet, Hidromont, Gra㶟evinar i još neka mala privatna poduze㶛a.

U progonstvu Vukovar živi kroz mnoge institucije, mnoge udruge i kulturno-umjetni㶜ka društva, športske klubove. Kulturna djelatnost vezana je ponajviše za Gradski muzej Vukovar u progonstvu, Crveni križ Vukovara svoje humanitarne zada㶛e obavlja na mnogim podru㶜jima, Klub Vukovaraca u Zagrebu vrlo je aktivan, Dje㶜ji vrti㶛 Vukovar u progonstvu okuplja najmla㶟e i održava jezgru poput mnogih drugih za vrijeme povratka. Školska djeca poha㶟aju škole po cijeloj Hrvatskoj, a na isti na㶜in u nastavni proces uklju㶜eni su u㶜itelji i profesori.

U Zagrebu 30. svibnja 1992. godine, na Dan državnosti Republike Hrvatske pojavio se prvi broj 346

„Vukovarskih novina koje od tada izlaze redovito kao dvotjedno glasilo. Posebno tešku zada㶛u imale su udruge proistekle iz Domovinskog rata grada Vukovara koje su svojim 㶜lanicama i 㶜lanovima pokušavali olakšati uvjete života i brinuti o rješavanju brojnih problema. Udruga roditelja i obitelji zato㶜enih i nestalih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke svojim je misijama bez prestanka poticala hrvatsku i svjetsku javnost na pitanje tada oko 2.600 nestalih osoba samo iz Vukovara. Udruga na istom tragu djeluje i dvadeset godina poslije i djelovati 㶛e dok se ne sazna istina o sudbini i posljednje nasilno odvedene osobe za kojom tragaju ne samo njihovi najmiliji.

Krajem 1992. godine doneseni su novi zakoni kojima se regulira novo teritorijalno ustrojstvo i organizacija lokalne samouprave i uprave. Poslovi državne uprave prelaze u nadležnost novoustrojenih županija, a novoustrojeni gradovi i op㶛ine dobivaju ovlasti lokalne samouprave. U novom ustrojstvu bivša op㶛ina Vukovar, kojoj je na 㶜elu povjerenik Vlade RH Marin Vidi㶛- Bili, ulazi u sastav Vukovarsko-srijemske županije i postaje njezino sjedište. U sastav Grada Vukovara ulaze Vukovar, Borovo naselje i prigradska nasleja Sotin, Lipova㶜a i Jakobovac. Zbog postoje㶛eg stanja i okupiranosti Vukovar ima privremeno sjedište u Zagrebu, a sjedište županije privremeno je u Vinkovcima. Prvi gradona㶜elnik je Mirko Nikolaševi㶛 koji je nedugo zatim, nažalost, stradao u prometnoj nesre㶛i na putu prema prognanim Vukovarcima. Za novog gradona㶜elnika tada je izabran dr.

Jure Kolak.

POVRATAK I OBNOVA KU㶎A I STANOVA, OBNOVA KOMUNALNE I SOCIJALNE INFRASTRUKTURE

Petnaest godina poslije - srda㶜an susret generala J. P. KLEINA i gradona㶜elnika Vukovara ŽELJKA SABOA

Republika Hrvatska pristala je da u ograni㶜enom roku na okupirana podru㶜ja, pa tako i Vukovar, do㶟u snage me㶟unarodne zajednice da bi prestao rat, da bi se sa što manje žrtava, mirnim putem, vratila na svoje granice. Nakon mnogih teških godina za vukovarske prognanike kona㶜no jasniji znak mogu㶛eg povratka dolazi sa travanjskim izborima 1997. godine. Od ljeta 1997. godine po㶜inje proces mirne reintegracije pod zaštitom me㶟unarodne zajednice. Misija UNTAES-a pod ravnanjem prijelaznog upravitelja, ameri㶜kog generala Jaques Paul Kleina, završava 15. sije㶜nja 1992. godine kao najuspješnija misija UN-a u svijetu.

OPSTANAK U GRADU, OBNOVA ŽIVOTA, PERSPEKTIVE ZA BUDU㶎NOST Dvadeset godina nakon Domovinskog rata u kojem je agresija bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar, uz goleme ljudske žrtve i stradanja, prouzro㶜ila izravnu ratnu štetu koja se

Tragovi rata sve manje su vidljivi na pro㶜eljima stambenih i drugih zgrada, sakralnim spomenicima i kulturnoj baštini.

Tragovi rata u Vukovaru gotovo da su nestali ali i dalje se obnavlja ono što još nije obnovljeno

Po㶜inje vrijeme obnove razrušenog grada, ali i vrijeme obnove me㶟usobnog povjerenja i tolerancije bez kojih nema niti budu㶛nosti jednog novog Vukovara. U tom vremenu 㶜asnu i odgovornu funkciju gradona㶜elnika Vukovara od 1997. godine obnašali su Vladimir Štengl, Tomislav Šota i Zdenka Buljan. Na lokalnim izborima 2009. godine Željko Sabo osvojio je povjerenje gra㶟ana i novi mandat na prvim neposrednim izborima za gradona㶜elnika Vukovara.

procjenjuje na oko 10 milijardi kuna, grad se još suo㶜ava s tegobama poslijeratnog življenja. Prije svega, posljedice se ogledaju izravno na stanje u gospodarstvu, odnosno mogu㶛nostima zapošljavanja.

Tragovi rata sve manje su vidljivi na pro㶜eljima stambenih i drugih zgrada, sakralnim spomenicima i kulturnoj baštini. Prisutni su još i u osje㶛ajima i razmišljanjima Vukovaraca, bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali, kao opomena da se nikada više ne ponovi. Me㶟utim, zna㶜ajno je da su upravo gra㶟ani Vukovara odabrali mir kao svoj na㶜in življenja i žive ga u cjelosti kao primjer mnogima u svjetskim razmjerima.

Svi koji su odlu㶜ili svoj život i život svojih budu㶛ih naraštaja vezati uz Vukovar svjedo㶜e o podizanju Vukovara iz pepela.

347

Prema posljednjem popisu 2011. godine na podru㶜ju grada Vukovara živi 28.016 stanovnika.

Prema mišljenjima stru㶜njaka, ne ra㶜unaju㶛i žrtve Vukovara u Domovinskom ratu, samo u razdoblju od 2000. do 2009. godine umrlo je oko 1.000 stanovnika Vukovara, ve㶛a su bila iseljavanja od doseljavana a ne može se zanemariti ni 㶜injenica da je zna㶜ajan broj Vukovaraca ostao živjeti u mjestima u kojima je boravio tijekom progonstva. U Vukovar se prema podacima Ministarstva regionalnoga razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva dosad vratilo 12.560 povratnika odnosno 56,9 posto od 22.156 Vukovaraca prognanih 1991. godine. Status prognanika imaju još samo 584 Vukovarca što svjedo㶜i o velikom broju onih koji se više ne namjeravaju vratiti u grad iz kojega su prije dvadeset godina protjerani.

Svi koji su odlu㶜ili svoj život i život svojih budu㶛ih naraštaja vezati uz Vukovar svjedo㶜e o podizanju Vukovara iz pepela. Vukovar više nije ruševina.

one tjeskobe koje smo svi imali u sebi.

Sigurno da je grad Vukovar zbog svih stradanja i zlo㶜ina imao svoje specifi㶜nosti u odnosu na sve druge hrvatske gradove. Puno svog slobodnog vremena dao je gospodin Glasnovi㶛 zajedno sa mnom i Upravnim odborom ZPH-Podružnice VSŽ našim povratnicima koji su svakodnevno dolazili u naše prostorije. Duboko sam uvjeren da smo i mi doprinijeli u kona㶜nici onom što je malo tko vjerovao prilikom provo㶟enja procesa mirne reintegracije.

Evo, trinaest godina nakon povratka, a dvadeset nakon pada Vukovara, po završetku mirne reintegracije 15. sije㶜nja 1998. godine nije zabilježen niti jedan incident u gradu Vukovaru koji bi mogao biti povezan s osvetom ili odmazdom za po㶜injene ratne zlo㶜ine. Trinaest godina gra㶟ani Vukovara i Vukovarsko-srijemske županije žive u miru i toleranciji, te su još jedanput pokazali svoje moralne i krš㶛anske vrijednosti, pri tome ne zaboravljaju㶛i sve ono što su proživjeli.

O SEBI Ro㶟en sam u Vukovaru i rat me zatekao u mojoj 37. godini života. Ostao sam u Vukovaru zajedno s brojnim Vukovarcima i sudjelovao u obrani grada. Zarobljen sam kao pripadnik 204. vukovarske brigade 20. studenoga 1991. i nakon toga bio sam ratni zato㶜enik u loogorima Begejci i Niš. Po izlasku iz zato㶜eništva pronašao sam svoju obitelj u Kraljevici.

Upravo obnašaju㶛i 㶜asnu dužnost gradona㶜elnika Vukovara, herojskog grada, uvijek isti㶜em tu vrijednost svih Vukovaraca, koja jam㶜i da 㶛e Vukovar posti㶛i sve ono što je bio do 1990.-1991. godine, a to je, ne samo jedan od najljepših gradova, nego i prvi grad u gospodarskom smislu u Hrvatskoj.

Priredio: Željko Sabo,

dipl. teolog

Gradona㶜elnik grada Vukovara Vratio sam se u Vukovar 13. sije㶜nja 1998. godine. Ve㶛 idu㶛e godine, nakon obnove ku㶛e i povratka cijele moje obitelji, uklju㶜ujem se u aktivan društveno-politi㶜ki život grada Vukovara. Po㶜etkom 2000. godine izrabran sam za potpredsjednika Zajednice povratnika Hrvatske ‒ Podružnica Vukovarsko-srijemske županije. Predsjednik Podružnice bio je gospodin Glasnovi㶛 Dragutin.

ZPH u cjelini je kroz svoj rad imala vrlo zna㶜ajan doprinos tijekom progonstva, tako i u vrijeme povratka. Bilo je to vrijeme kada je svakom 㶜ovjeku, bio on prognanik ili povratnik, trebalo dati upute, pravnu pomo㶛, ohrabrenje da izdrži sve Vukovar više nije ruševina.

348

Pala㶜a Srijem - sjedište Vukovarsko-srijemske županije, 2011.

Radni㶜ki dom Vukovar, 60-tih godina XX. stolje㶛a

Radni㶜ki dom Vukovar danas, 2011.

Rodna ku㶛a Lavoslava Ruži㶜ke, dobitnika Nobelove nagrade, 2011.

Vukovarska bolnica, 2011.

349

RECENZIJE MONOGRAFIJE PRAVO NA DOM KULTUROM SJE㶎ANJA PROTIV STRATEGIJE ZABORAVA Rat i model ratom prekinute tranzicije u demokraciju: kronika stradanja i destrukcije

.

Rat i agresija na Hrvatsku generirali su prisilne migracije i etni㶜ko 㶜iš㶛enje. Krajem 1991. protjerano je više od 700 tisu㶛a osoba iz svojih domova. U jednom trenutku u progonstvu je bilo 15% stanovništva Republike Hrvatske.

Prof.dr.sc. AN佢ELKO MILARDOVI㶎 U ovoj monografiji politolog predstavljena je kronika stradanja, povratka i sje㶛anja na vremena kada su ljudi preko no㶛i ostali bez svega, i kada su morali napustiti svoju ku㶛u i najbliže. Život prognanika i izbjeglica dokumentiran je ne samo u ovoj monografiji. Nedavno je svoju literarnu ina㶜icu dobio u romanu Hotel Zagorje, hrvatske književnice Ivane Simi㶛 Bodroži㶛.

Ratna stradanja i razaranja bila su strašna. Postoje razli㶜iti izvori, te hrvatsko i srpsko motrište.

Prema tim izvorima slika je ovakva: „U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uklju㶜uju㶛i nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živi㶛u, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti Ive Pilara , te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na podru㶜ju pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhva㶛eno 54% hrvatskoga teritorija, na kojemu je živjelo 36% hrvatskoga stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskoga teritorija.

Još i danas se traga za nestalima, i tomu kraja nema.

Me㶟unarodna zajednica i ideologija zapovjedne odgovornosti u sjeni Boga Janusa Odnos me㶟unarodne zajednice spram agresije na RH bio je ambivalentan i kalkulantski. U procesu raspada bivše države do zadnjeg se trenutka vjerovalo u 㶜udnovate lijekove i politi㶜ka bajoslovlja razli㶜itih doma㶛ih i stranih mudroslova. Me㶟unarodna zajednica intervenirala je slanjem mirovnih snaga. Prema tomu: „Dana 21.velja㶜e 1992. ,Vije㶛e sigurnosti je formiralo zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) za rješavanje krize u Jugoslaviji u okviru konferencije Europske zajednice o Jugoslaviji. Kao što znamo formirane su tri zaštitne zone pod protektoratom UN: sektor Istok („E ) (Isto㶜na Slavonija i Baranja), sektor Zapad ( „W ) (Zapadna Slavonija) , i sektor Jug („S ) tzv.

Krajina.

U Vance-ovom planu (studeni / prosinac 1991.) opisana je uloga tih „zaštitni㶜kih UN snaga: „Uloga jedinica Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da ta podru㶜ja ostanu demilitarizirana i da sve osobe koje u njima žive budu zašti㶛ene od oružanoga napada. No, što je s realizacijom tog cilja, odnosno što se u kontekstu kronike stradanja stvarno dogodilo? U jednom izvoru opisuje se ponašanje pobunjeni㶜kih vlasti i mirno promatranje UN snaga.

Prema tomu: „Budu㶛i da su se u nazo㶜nosti mirovnih snaga osje㶛ale sigurnima, srpske su pobunjeni㶜ke vlasti u zašti㶛enim podru㶜jima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pu㶜anstva iz okupiranih krajeva, plja㶜ka i uništavanje imovine te stvaranje etni㶜ki 㶜istih podru㶜ja. Namjera da se zauvijek onemogu㶛i povratak prognanika bila je više nego o㶜ita.

(Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Domovinski_rat . Pristup ostvaren, 26.kolovoza 2011.)

(Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Domovinski rat. Pristup ostvaren, 26.kolovoza 2011.).

350

Zbog pasivnosti i ne 㶜injenja više od 600 Hrvata i pripadnika manjina ubijeno je i nestalo. Oni su, dakle, bili „pod zaštitom UN„.

Glede UN promašaja u Hrvatskoj nikada nitko iz zapovjednih struktura, po zapovjednoj odgovornosti, nije odgovarao za ne ispunjenu ulogu koja je bila definirana Vance-ovim planom.

Ta se tamna strana UN naprosto prešu㶛uje i stavlja pod otira㶜, premda se to㶜no znaju imena i prezimena zapovjednika sektora Istok, Sjever i Jug, generali Satish Nambiar (Indija 5. ožujka 1992.

- 2. ožujka 1993.) ,Lars-Eric Wahlgren (Švedska 2. ožujka 1993. - lipanj 1993. ,Jean Cot (Francuska lipanj 1993. - ožujak 1994.), Bertrand de Sauville de La Presle ožujak 1994. - ožujak 1995) i Bernard Janvier( ožujak 1995.) - nikada po zapovjednoj odgovornosti nisu odgovarali za vlastite promašaje na terenu, i ne ispunjavanje Vance-ova plana odnosno 㶜uvanja života i imovine nesrpskog pu㶜anstva na okupiranim podru㶜jima RH. Ne samo što nisu odgovarali po zapovjednoj odgovornosti, nego nikada nisu ozbiljno prozvani.

Muk! Zakazivanje UN u Hrvatskoj i u Bosni, poglavito Srebrenici, spada u najtamnije strane povijesti UN misija. Možda je iluzorno o㶜ekivati da 㶛e UN suditi UN? No, skretanje pozornosti na dvostruke standarde i licemjerje me㶟unarodne zajednice pada u polje njezine politi㶜ke etike nad kojom bezobrazno lebdi lik Boga Janusa, nešto je što se ne može i ne smije prešutjeti.

zbog koncepta podijeljenog suvereniteta i globalizacije hrvatske politike. Zanemaren je razvoj civilnog društva i izgradnja društvenih institucija.

Unato㶜 globalizaciji politike ova je arena neupitna. Gospodarska arena je 㶜isti tranzicijski promašaj. Obilježena je legaliziranom plja㶜kom stolje㶛a, organiziranim kriminalom i korupcijom. Od ekonomske tranzicije tek možda 5% stanovništva ima koristi. Na tragu društvenog siromaštva ostali su gubitnici, ba㶜eni u tala㶜ku situaciju tranzicijskih i ratnih profitera.

Odnos prema prošlosti / povijesti U odnosu na noviju hrvatsku povijest, a u kontekstu suo㶜avanja s prošloš㶛u postoje 㶜etiri strategije. Prva je strategija zaborava. Ona se provodi preko medija i obrazovnog sustava gdje se doga㶟aji iz novije povijesti predstavljaju u šturom i redukcionisti㶜kom obliku.

Druga strategija je revizija novije povijesti utemeljena na ideologiji podjednake odgovornosti žrtve i agresora. Akteri ove strategije su razli㶜ite skupine u me㶟unarodnoj zajednici i šire na prostoru tzv. zapadnog Balkana, spremne na pisanje neke zajedni㶜ke povijesti.

Tre㶛a je strategija suo㶜avanja s novijom prošloš㶛u politika i ideologija prošlosti. Bit ove strategije je instrumentalizacija doga㶟aja 1989-1995/97. u dnevno politi㶜ke svrhe.

Budu㶛i da se do 1995. godine ništa nije uspjela riješiti glede ponovnog uspostavljanja hrvatskog suvereniteta, sve je bilo riješeno osloncem na vlastite snage. Rat je nakon operacije Oluja i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja završen.

Sada se moglo krenuti u obnovu, povratak i nastavak tranzicije u demokraciju.

Napokon, 㶜etvrta strategija zapravo je kultura sje㶛anja koja se temelji na dokumentiranju doga㶟aja, njihovoj znanstvenoj i objektivnoj interpretaciji, obilježavanju doga㶟aja bez nametanja sa strane, zbog toga što država državi ne propisuje zakone, ni politi㶜ke blagdane, te podizanju spomenika. Bit ove strategije je u znanstvenom dokumentiranju povijesti, i gajenju kolektivnog sje㶛anja kao dijela zajedni㶜ke povijesti, kulture i svijesti.

Nastavak ratom prekinute tranzicije u demokraciju. Politološki kriti㶜ki pogled na društvo i državu 1991-2011.

O monografiji u kontekstu kulture sje㶛anja u komunikaciji s razli㶜itim strategijama suo㶜avanja s novijom prošloš㶛u

Epilog ratom prekinute tranzicije mogu㶛e je opisati na slijede㶛i na㶜in: djelomice je konsolidirana arena državnosti. Od nje se postupno odustaje

Monografija se može smjestiti u kontekst kulture sje㶛anja utemeljene na dokumentiranju i svjedo㶜enju aktera. U tomu smislu predstavlja otklon od 351

medija koji zagovaraju strategiju zaborava i revizije povijesti. Monografija je tematski podijeljena u nekoliko cjelina.:

slobodu i pluralizam mišljenja. Po vrsti djela, rije㶜 je o monografiji publicisti㶜ko - dokumentarnog, memorijskog tipa.

- Prvu predstavlja povijesni pregled raspa da Jugoslavije u globalnom kontekstu ra sada komunizma i orijentacije na demokraciju;

Tijekom iš㶜itavana materijala recenzent je upozorio na neka metodološka pitanja u izlaganju materijala. Urednici i uredništvo monografije prihvatili su metodološke sugestije recenzenta. Prihva㶛ene sugestije prinos su pojašnjenju metode izlaganja, i predstavljanju uvrštenog materijala U kona㶜nici valja kazati kako je monografija jedan od izvora na tragu kulture sje㶛anja, protiv strategije zaborava, na koju je upozorio i prof. Hrvoje Ka㶜i㶛, u tekstu Amnezija u Hrvata , koji brzo zaboravljaju što im se dogodilo, pokazuju㶛i nedostatak odgovornosti prema sebi, povijesti i identitetu i budu㶛nosti.

- U drugoj cjelini predstavljena je agresija na Republiku Hrvatsku; - tre㶛oj dvojbena uloga me㶟unarodne za jednice; - 㶏etvrtu cjelinu predstavljaju izvorni dokumenti me㶟unarodne zajednice; - petu dokumenti o obnovi, i - šestu pojedina㶜ni primjeri i svjedo㶜enja intelektualaca i politi㶜ara. U monografiji prevladava pluralizam mišljenja autora tek stova i njezinih urednika Branka Peka i Slobodana Langa.

Nadamo se da 㶛e se u ovom društvu s vremenom razvijati kultura sje㶛anja nazo㶜na u svim društvima, bez koje povijest jednog društva doista može biti predmetom manipulacija ili politi㶜kih instrumentalizacija, lošega ponavljanja prošlosti i generiranja nove „banalnosti zla . (Hana Arent.)

RECENZENT: Prof.dr.sc. AN佢ELKO MILARDOVI㶎

Zalažemo li se za demokraciju, moramo prihvatiti

352

Dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVI㶎-KERŽE, znanstvena savjetnica u Hrvatskom institutu za povijest ‒ Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod Recenzija knjige PRAVO NA DOM Devet tematskih poglavlja u knjizi: - Agresija na Republiku Hrvatsku; - Progonstvo; - Uloga me㶟unarodne zajednice u rješava nju krize na prostoru bivše Jugoslavije; - Me㶟unarodni dokumenti; - Objavljeno u medijima; - Povratak prognanika; - Obnova; - O temi pišu: akademici, enciklopedisti, povjesni㶜ari, politi㶜ari, te - Pojednia㶜ni primjeri i svjedo㶜anstva koncipirali su urednici i prire㶟iva㶜i BRANKO PEK i prof. dr. SLOBODAN LANG na 360 stranica tako, da se ova knjiga i nakon odmaka od 20 godina može parcijalno 㶜itati, jer svako poglavlje, iako na istu temu ‒ PRAVO NA DOM ‒ donosi pred 㶜itatelja zanimljiva vi㶟enja proživljenog vremena kojega se gotovo svi autori priloga, kao izravni sudionici, s ponosom i poštovanjem sje㶛aju.

Golemi su trud uložili prire㶟iva㶜i, koji se u knjizi javljaju i kao autori priloga da pristupe i razli㶜ite stilove pisanja 44 autora slože u vrlo zanimljivo i 㶜itko štivo. Oni su priloge objedinili u jednu cjelinu i na㶜inili kvalitetan tekstualni materijal kojim se dostojno obilježava 20. obljetnica stradanja hrvatskih prognanika tijekom agresije na Republiku Hrvatsku i tijekom Domovinskoga rata, postupni povratak prognanika u njihove domove, obnova te opstanak gra㶟ana Republike Hrvatske u tadašnjim okupiranim podru㶜jima. Svojim poglavljima se ovo djelo izdiže s razine lokalne povijesti i po-

staje model obrade teme koja do sada u Hrvatskoj historiografiji i nije baš znatnije zastupljena.

Knjiga pod naslovom PRAVO NA DOM grupe autora, nije samo vrijedan prilog za prou㶜avanje stradanja civilnog stanovništva tijekom agresije na Republiku Hrvatsku nego je vrijedno djelo malobrojnoj literaturi posve㶛enoj životu prognanih gra㶟ana Republike Hrvatske za vrijeme Domovinskoga rata i pora㶛a, te njihovog postupnog povratka u svoje porušene, kasnije obnovljene domove, kao i opstanku i teškom životu onih koji su ostali živjeti na okupiranome podru㶜ju.

Posebice su u knjizi vrijedni zemljovidi, grafi㶜ki i tabelarni prikazi broja prognanika po op㶛inama i županijama temeljenim na podacima Ministarstva obnove Republike Hrvatske za razdoblje od 1992. do 1996. godine; razra㶟eni su Vance-ov plan, Plan „Z ‒ 4 , Badinterov Plan sukcesije bivše Jugoslavije, Mirovna operacija Ujedinjenih naroda UNPROFOR, Rezolucije Vije㶛a sigurnosti UN-a, Erdutski sporazum te djelovanje Prijelazne uprave UN-a UNTAES. Iako je knjiga sadržajno cjelovita, zbog velikog broja autora, svako je poglavlje pri㶜a za sebe pa se tako može i 㶜itati ‒ odvojeno. Sadržajno je razumljiva širokom krugu 㶜itatelja, a svaki prilog odiše snagom, upornoš㶛u i voljom za povratkom prognanih i izbjeglih te pokazuje put koji vodi napretku društva.

Zbog velikog broja fotografija knjiga je, ujedno, na neki na㶜in i foto-album, ali i zbirka sje㶛anja, priop㶛enja, kalendarij...

Svojevrsna je spomen-monografija i predstavlja dragocjeni priru㶜nik za sve one koji se bave i žele baviti tom i sli㶜nom tematikom. Istodobno ima veliku vrijednost ponajprije stoga jer omogu㶛uje da se za pam㶛enje sa㶜uva najviše što je mogu㶛e ‒ ono što je u odmaku od 20 godina prešlo u ju㶜erašnjicu, dijelom i u zaborav.

Iako knjiga završava bez zaklju㶜nih misli, ima logike i opravdanja jer daje 㶜itateljstvu mogu㶛nost da se neprestano vra㶛a na pojedina poglavlja i mogu㶛nost osobnog zaklju㶜ka. Ona kao povijesni dokument pridonosi spoznajama, jer je ve㶛ina autora u svojim prilozima objavila velik dio podataka do sada ne napisanih na jednome mjestu.

Osijek, 20. kolovoza 2011.

353

KALENDAR DOGA佢ANJA Domovinski rat - kronologija 1990. godina (22. - 23. IV.) i (6. - 7. V.) - prvi višestrana㶜ki izbori u Hrvatskoj nakon 1938. god.

30. V. - održana konstituiraju㶛a sjednica višestrana㶜koga Sabora RH 17. VIII. - na dan referenduma o srpskoj autonomiji na podru㶜ju Knina, Benkovca i Obrovca organizirano zaprije㶜eni prometni smjerovi (po㶜ela je tzv. balvan-revolucija) 1991. godina 5. I. - policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Benkovcu, Gra㶜acu, Korenici, Donjem Lapcu, Dvoru na Uni, Vojnicu i Hrvatskoj Kostajnici otkazale poslušnost MUP-u RH i ušle u sastav tzv. Krajinskoga sekretarijata za unutrašnje poslove.

9. I. - Predsjedništvo SFRJ naredilo da se u roku 10 dana moraju razoružati i raspustiti sve oružane formacije koje nisu u okviru oružanih snaga SFRJ. (24. I.) - ameri㶜ki ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poru㶜io predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD ne㶛e prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti. Tijekom sije㶜nja, velja㶜e i ožujka organizirana nova serija mitinga Srba po Hrvatskoj, na kojima se odbacuje Ustav RH, prijeti Hrvatima i hrvatskoj vlasti.

1. III. - policajci srpske nacionalnosti zaposleni u MUP-u RH zajedno s mobiliziranim rezervistima upali u policijsku postaju u Pakracu i razoružali sve policajce Hrvate. Sljede㶛i dan specijalne jedinice MUP-a RH protjerale srpske ekstremiste iz Pakraca.

(20. III.) - Europska zajednica zauzela stajalište da su unutarnje i vanjske granice Jugoslavije nepromjenjive (na㶜elo Završnoga akta iz Helsinkija, 1975.).

(25. III.) - predsjednici Tu㶟man i Miloševi㶛 sastali su se u Kara㶟or㶟evu (Srbija).

(28. III.) - u Splitu održan prvi susret šestorice predsjednika republika SFRJ o razrješenju krize.

31. III. - specijalne jedinice MUP-a RH vratile Nacionalni park Plitvice pod nadzor legalnih redarstvenih snaga RH u sukobu s naoružanim srpskim teroristima, koji su bili zauzeli to podru㶜je. Poginuo Josip Jovi㶛 iz Aržana kod Imotskoga, prva žrtva Domovinskoga rata ( krvavi Uskrs ).

354

(12. IV.) - stvorena operativna jezgra budu㶛e Hrvatske vojske - Zbor narodne garde (ZNG). Zapo㶜ele pripreme za ustroj 㶜etiriju brigada ZNG-a.

Legendarne hrvatske gardijske brigade, uz specijalne postrojbe MUP-a i MORH-a, podnijele su glavni teret u obrani i osloba㶟anju Republike Hrvatske.

2. V. - srpski teroristi u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili 21 hrvatskoga policajca.

19. V. - održan referendum o samostalnosti i suverenosti RH. 94 % gra㶟ana izjasnilo se za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji.

28. V. - na stadionu NK Zagreb u Kranj㶜evi㶛evoj ulici u Zagrebu održana smotra dijela postrojba ZNG-a.

25. VI. - u skladu s voljom gra㶟ana izraženom na referendumu Sabor RH donio odluku o odcjepljenju Republike Hrvatske od SFRJ s odgodom od tri mjeseca (Dan državnosti).

3. VII. - tenkovi JNA ušli u Baranju i isto㶜nu Slavoniju. Tzv. JNA otvoreno se sprema za napad na Hrvatsku.

25. - 26. VIII. - prvi žestoki napad JNA i srpskih paravojnih postrojba na Vukovar i Borovo naselje te Oto㶜ac u dolini Gacke.

14. - 15. IX. - osvajanjem vojarne u Plo㶜ama zapo㶜ela blokada i osvajanje vojarni, skladišta oružja te razli㶜itih vojnih gra㶟evina JNA u Hrvatskoj.

16. - 23. IX. - u žestokim borbama za Šibenik hrvatski branitelji obranili su grad ( Oba su pala! ).

21. IX. - osnovan Glavni stožer Hrvatske vojske.

Prvi na㶜elnik bio je general Antun Tus. 1. X. - zapo㶜eo žestoki napad JNA i 㶜etnika iz Crne Gore i Hercegovine na Dubrovnik i okolicu. Kod sela 㶎epiku㶛e hrvatski branitelji nanijeli teške gubitke agresoru (najžeš㶛i napadi na Dubrovnik 11.

XI. i 6. XII.).

8. X. - proglašenje neovisnosti RH (istekla tromjese㶜na odgoda ustavne odluke od 25. VI.) - Dan neovisnosti RH. 3. XI. - ZNG službeno mijenja ime u Hrvatska vojska.

14. - 16. XI. - Hrvatska ratna mornarica u Splitskom, a zatim u Kor㶜ulanskome kanalu porazila Jugoslavensku ratnu mornaricu i razbila pomorsku blokadu grada Splita.

18. XI. - u Vukovaru prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja.

Po㶜etkom prosinca hrvatski branitelji preuzeli inicijativu na zapadnoslavonskome bojištu.

7. XII. - Badinterovo povjerenstvo donijelo zaklju㶜ak da SFRJ više ne postoji.

1992. godina 2. I. - posredovanjem izaslanika Ujedinjenih naroda predstavnici Republike Hrvatske i JNA u Sarajevu potpisali Dogovor o prijekidu vatre ( Vanceov plan ).

13. I. - suverenu i neovisnu Hrvatsku priznala Sveta Stolica.

15. I. - priznanje suverene Hrvatske objavilo 12 država EZ-a. Nakon toga i druge države priznaju neovisnu Hrvatsku..

22. V. - RH primljena u Ujedinjene narode.

18. V. - 30. VI. - vojnom akcijom Spaljena zemlja HV na južnome bojištu zapo㶜eo operaciju deblokade Dubrovnika i uspješno oslobodio jug Hrvatske.

17. II. - poginuo pukovnik Damir Tomljanovi㶛 Gavran brane㶛i domovinu na Velebitu kod Tulovih greda.

30. III. - u ruskome veleposlanstvu u Zagrebu potpisan Sporazum o prijekidu neprijateljstva izme㶟u Oružanih snaga RH i pobunjenih Srba.

1. VII. - Zajednica prognanika Hrvatske organizirala potpunu blokadu UNPROFOR-a u cijeloj Hrvatskoj koja je trajala 41 dan.

29. IX. - ministri obrane SAD-a i Republike Hrvatske William Perry i Gojko Šušak potpisali u Pentagonu Memorandum o suradnji u obrambenim i vojnim odnosima.

1995. godina 7. IV. - na Dinari iznad Knina HV oslobodio važan prostor, stvaraju㶛i preduvjete za oslobo㶟enje Knina.

1. - 3. V. - vojno-redarstvenom operacijom Bljesak oslobo㶟ena zapadna Slavonija i Posavina.

Do 30. V. JRM napustila posljednje okupirane hrvatske otoke Vis, Lastovo i Mljet.

2. - 3. V. - pobunjeni Srbi raketirali Zagreb i druge hrvatske gradove.

21. VI. - munjevitom akcijom Hrvatska vojska oslobodila Miljeva㶜ki plato (7 sela, oko 150 km2).

3. VIII. - pregovori izme㶟u hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Švicarskoj propali. Srbi su odbili prijedlog mirne reintegracije.

14. IX. - u osje㶜koj Tvr㶟i osnovana Zajednica prognanika op㶛ine Osijek, prete㶜a Zajednice prognanika Hrvatske.

1993. godina 22. I. - zapo㶜ela oslobodila㶜ka operacija HV-a, Gusar - Maslenica. Hrvatske postrojbe za 72 sata oslobodile i zadržale ve㶛i prostor. Dalmacija je smjerom Zadar - Maslenica - Karlobag opet cestovno povezana s kopnenom Hrvatskom.

19. III. - u Osijeku osnovana Zajednica prognanika Hrvatske. Na I. konferenciji ZPH bili su najviši dužnosnici UNPROFOR-a, Hrvatske vojske, hrvatske Vlade, saborski zastupnici i predstavnici svih vjerskih zajednica.

9. IX. - Hrvatska vojska oslobodila li㶜ka sela Divoselo, 㶏itluk i Po㶜itelj (Meda㶜ki džep).

30. IX. - Zajednica prognanika Hrvatske organizirala povratak prognanika u selo Antunovac kod Osijeka. Ulazak u Antunovac sprije㶜io je UNPROFOR. 5. X. - VS UN-a izri㶜ito potvrdilo da su UNPA-zone integralni dio Republike Hrvatske.

1994. godina

4. - 8. VIII. - vojno-redarstvenom operacijom Oluja hrvatske postrojbe oslobodile okupirani teritorij Hrvatske u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu.

5. VIII. - hrvatske snage oslobodile Knin (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti).

12. XI. - potpisan Erdutski sporazum izme㶟u Republike Hrvatske i pobunjenih Srba iz Baranje, isto㶜ne Slavonije i zapadnoga Srijema o mirnoj reintegraciji tih krajeva u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

23. XI. - Vije㶛e sigurnosti UN-a potvrdilo Sporazum o mirnoj reintegraciji Baranje, isto㶜ne Slavonije i zapadnoga Srijema u sastav RH. Taj je proces završio 15. I. 1998., kada su ti krajevi vra㶛eni u sastav Republike Hrvatske.

1996. godina 15. I. - mirovne snage UN-a pod nazivom UNTAES zapo㶜ele proces mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, koji je završio 15. I. 1998. godine.

Sav okupirani teritorij vra㶛en u sastav RH, 㶜ime je Republika Hrvatska postala cjelovita u svojim me㶟unarodno priznatim granicama.

355

-

Ani㶛, Nada (1995.) „Problemi školske djece u progonstvu i izbjeglištvu u: Psihološka pomo㶛 ratnim stradalnicima (1995), ur. Krizmani㶛 M. (et.al.), Zagreb: Dobrotvorno udruženje Dobrobit

Handabaka, Pavo/Peri㶛, Božo (1994.) „Dubrova㶜ki prognanici u: Dubrova㶜ki horizonti: 㶜asopis Društva Dubrov㶜ana i prijatelja dubrova㶜ke starine u Zagrebu, 25 (1994), 34; str.

14-18

-

Handabaka, Pavo... (et.al.), Povratak dubrova㶜kih prognanika, uredništvo (1994.), Dubrovnik: Vlada Republike Hrvatske

-

Banovi㶛, Antun: Izgubljeno djetinjstvo, 2010.

-

H. Courths-Mahler: Prognanici

-

Bosanac, Nedeljko/ Babi㶛 ,Marko (1996.) „Prognanici i izbjeglice na podru㶜ju Osje㶜ko-baranjske županije i neki problemi povratka u: Ekonomska misao i praksa: 㶜asopis Sveu㶜ilišta u Dubrovniku, 5 (1996), 2; str. 821-841

-

-

Bosanac, Nedeljko/ Babi㶛, Marko (1996.) „Prognanici i izbjeglice na podru㶜ju Osje㶜ko-baranjske županije i neki problemi povratka u: Ekonomski pregled: mjese㶜nik Hrvatskog društva ekonomista Zagreb, 47 (1996.), 5/6; str. 306-319

Havelka, Mladen uredio, Povratak u hrvatsko Podunavlje: vodi㶜 za povratnike: psihosocijalni vidovi povratka (1998.), Zagreb: Dobrotvorno udruženje Dobrobit; Hrvatski Caritas; Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži; Visoka zdravstvena škola

-

Joyce, James (2001) Dublinci: Prognanici, s engleskog preveli Mirjana Buljan, Ante Stama㶛, Zagreb: Alfa

-

Kosor, Jadranka (1995.) I zlo 㶛e pro㶛i, priredio, dokumentaciju odabrao i zabilješkama popratio Božo Rudež, Varaždinske toplice: Golden time

-

Kova㶜, Vlasta (1995.) „Hoteli prognanicima na upravljanje? u: UT: ugostiteljstvo i turizam: stru㶜na revija za turizam, 43 (1995), 2; str. 38

DJELA I KNJIŽEVNOST PROGNANIKA -

-

Cvetni㶛, Ratko: Kratki izlet, 1997.

-

Damjanovi㶛, Ivana/Tomi㶜evi㶛 Leopoldina (2004.) „Pravni položaj izbjeglica u: Pravnik: 㶜asopis za pravna i društvena pitanja, 38 (2004), 2 (79), str. 55-84

-

Despot, Zorislav (1993.) „Naselje za prognanike i izbjeglice u: Gra㶟evinar: 㶜asopis Hrvat skog saveza gra㶟evinskih inžinjera 43 (1993), 7, str. 419-425

-

Krizmani㶛, Mirjana uredila, Povratak prognanika: psihološka, socijalna, zdravstvena i duhovna priprema (1995.), Zagreb: Dobrotvorno udruženje Dobrobit

-

Drmi㶛, Ante (1998.) „Prognanici, izbjeglice, povratnici i raseljene osobe u Vukovarsko-srijemskoj županiji u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja: za... godinu / Ogranak Matice Hrvatske Vinkovci, 1998 (i.e.

1999.), 16; str. 179-207

-

-

Drmi㶛, Ante (1999.) „Izvješ㶛e o prognanicima, povratnicima, izbjeglicama i raseljenim osoba ma na podru㶜ju Vukovarsko-srijemske županije za 1999.godinu u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja: za...godinu / Ogranak Matice Hrvatske Vinkovci, 1999, 17; str. 157-176

Laji㶛, Ivan (1991.) „Sociodemografske zna㶜ajke jednoga prognani㶜kog kontingenta: primjer ratnog izbjeglištva stanovništva dubrova㶜kog podru㶜ja u: Migracijske teme: 㶜asopis za istraživanje migracija i narodnosti, 7 (1991), br.2, str. 173-183, Zagreb: Institut za migracije i narodnosti

-

Matkovi㶛, Ivan-Lasta: „Bogdanovci-vrata Vukovara , 1998.

-

Mesi㶛, Milan (1992.) Osjetljivi i ljuti ljudi: hrvatske izbjeglice i prognanici, Zagreb: Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hr-

356

vatske: Institut za migracije i narodnosti Sveu㶜ilišta u Zagrebu -

-

-

Mesi㶛, Milan (1994.) „Pogledi na povratak: hrvatske i bosansko-hercegova㶜ke izbjeglice u: Društvena istraživanja, 㶜asopis za op㶛a društvena pitanja, 3 (1994), 6/14; str. 629649

Raboteg-Šari㶛, Zora (2002.) „Kvaliteta života mladih u podru㶜jima koja su stradala u ratu u: Dijete i društvo: 㶜asopis za promicanje prava djeteta (Ministarstvo obitelji, branitelja i me㶟ugeneracijske solidarnosti), 4 (2002), ½; str. 49-68

-

Mesi㶛, Milan (1996.) Ljudi na 㶜ekanju-pogledi na povratak: hrvatske i bosansko-hercegova㶜ke izbjeglice i raseljenici, Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske

Rebi㶛, Adalbert (1993.) „Povratak prognanika u njihov zavi㶜aj i uloga Crkve , u: Bogoslovska smotra Ephemerides Theologicae Zagrebi enses, 63 (1993), ¾, str.386-391

-

Rogi㶛, Ivan... (et.al.), Progonstvo i povratak: psihosocijalne i razvojne odrednice progonstva i mogu㶛nosti povratka hrvatskih prognanika (1995.), Zagreb: SysPrint

-

Njavro, Juraj/ Gotovac, Vlado: Glava dolje-ruke gore, 1992.

-

Pavkovi㶛, Mate: Hrvatske ratne štete, 1997.

-

Runti㶛, Davor: Domovinski rat, 2004.

-

Pek, Branko (1994.) Na putu povratka, Osijek: Journal

-

Simi㶛-Bodroži㶛, Ivana: „Hotel Zagorje -roman, Profil International 2010

-

Pek, Branko (2003.) Na kraju puta: prikaz desetogodišnjeg rada Zajednice povratnika Hrvatske, Osijek: Zajednica povratnika Hrvatske

-

-

Pek, Branko (2006.) Nakon povratka, Osijek: Zajednica povratnika Hrvatske; Cerna: Pauk

Šeparovi㶛, Zvonimir urednik, Hrvatski žrtvoslov: zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 19. do 21. lipnja 1998.: knjiga 1 (1998), Zagreb: Hrvatsko žrtvoslovno društvo

-

Prka㶜in, Nada: Nadomak povratka (1996.)

Osijek, Zajednica povratnika Hrvatske

357

POPIS AUTORA TEKSTOVA OBJAVLJENIH U OVOJ MONOGRAFIJI 1. Akhavan, Payan

23. Margaleti㶛, Stjepan

2. Badinter, Robert

24. Mateša, Ivan

3. Bili㶛, Zvonimir

25. Marton, 佢ur㶟a

4. 㶏ulo, Branko

26. Mrši㶛, Zdravko

5. Galbraith, Peter

27. Nazor, Ante

6. Glasnovi㶛, Dragutin

28. Owen, David

7. Grani㶛, Mate

29. Pek, Branko

8. Grui㶛, Ivan

30. Periša, Roko

9. Ivani㶛, Ivanka

31. Povreslo, Tomo

10. Ivanuši㶛, Mirko

32. Rebi㶛, Adalbert

11. Ka㶜i㶛, Hrvoje

33. Sabo, Željko

12. Klein, Jacques Paul

34. Stojan, Ante

13. Kompanovi㶛, Josip

35. Ströhm, Carl Gustav

14. Kosor, Jadranka

36. Špehar, Zlatko

15. Kouchner, Bernard

37. Tu㶟man, Miroslav

16. Kramari㶛, Zlatko

38. Vance, Cyrus

17. Kraljevi㶛, Stipan

39. Vlahuši㶛, Andro

18. Kuzmi㶜, Peter

40. Vrki㶛, Ivan

19. Lang, Slobodan

41. Vrkljan, Frane

20. Lisac, Inga

42. Wilkes, Kathleen

21. Lon㶜ar, Stjepan

43. Zori㶛, Damir

22. Lukši㶛, Branimir

44. Živi㶛, Dražen

FOTOGRAFIJE OBJAVLJENE U OVOJ MONOGRAFIJI USTUPILI SU: Arhiv HRT-a, arhiv Glasa Slavonije, arhiv HCR-a, arhiv Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, arhiv Zajednice povratnika Hrvatske, Arhiv udruge zato㶜enika srpskih koncentracijskih logora Vukovar, Muzej Domovinskog rata, Gradski muzej Vukovar, Muzej grada Iloka, Grad Zadar, Grad Dubrovnik, Branko Pek, Stjepan Wershansky, Željko Gašparo-

358

vi㶛, 佢uro Gajdek, Siniša Han㶜i㶛, Mladen Kneževi㶛, Mario Filipi, Mirko Ivanuši㶛, Damir Babi㶛, Slobodan Lang, Željko Sas, Branko 㶏ulo (ujedno i autor grafikona i tablica), Zvonimir Bili㶛, 佢ur㶟a Marton, te internetske stranice: http://hr.wikipedia.org/ wiki/Datoteka:Muzej_DR.JPG, http://www. flickr.com/photos/mercurius_network/, www.dragovoljac.hr

EUROPSKA UNIJA 2011.

REPUBLIKA HRVATSKA USKORO 㶎E POSTATI PUNOPRAVNA 㶏LANICA VELIKE ZAJEDNICE EUROPSKIH NARODA

359

360