Ayfer tunc noc zelene carobnice

1

Ayfer Tunç

Noć zelene čarobnice Prevele s turskoga Jana Bušić Maja Tutavac

Hena com Zagreb, 2012.

2

A Isus se sagnu i poÄ?e pisati prstom po tlu.

A kako su ga i dalje ustrajno pitali, uspravi se te im reÄ?e: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!"

Evanđelje po Ivanu 8:7 (Preljubnica)

3

MOLBA "Shvaćaš li da sam ja već starac? Zatvorio sam sva poglavlja i poravnao račune. Došlo je vrijeme da se tornjam s ovog svijeta", rekao je.

"Tornjajmo se zajedno. I meni je dosta truljenja", rekla sam.

"Ne, ti si još mlada", rekao je "A ti? Na ovom si prokletom svijetu doživio tek pola stoljeća."

Nasmijao se. "Više."

Sjeo je u naslonjač pred širokim prozorom koji je grlio nebo. U pozadini teški oblaci Istanbula. Njegov se smijeh uzdignuo kao kad se dim razilazi.

Glas mu je postao gorak.

"Ne očekuj ništa od mene. Nemam ti što dati", rekao je.

Okrenuo se prema nebu, a njegov je profil ispunio prozor.

Ali ima prekrasan nos, pomislila sam. Njegov mi je nos prvi privukao pažnju prije mnogo godina. Kad sam te prvi put vidjela, dojmili su me se tvoj nos, oči i osmijeh. Imao si nadmen, karakteran nos. Oči su ti bile crne, previše lijepe za muškarca. Imao si topao osmijeh. A tvoje ruke... ah, te tvoje nježne ruke.

Bila sam icrpljena. Skinula sam beretku. Ispružila sam se i naslonila rame na Alijev izblijedjeli, pohabani kauč. Kao da sam sakata. Kao da nemam jednu ruku.

"Ugosti me na jednu noć", rekoh jedva čujnim glasom. "Zar ne bi mogao ni toliko učiniti?"

Ali se okrenuo i zgroženo pogledao crnu beretku koja je visjela s mojih zelenom tintom umrljanih prstiju i moju ćelavu, potpuno ćelavu glavu.

Sledio se.

4

VUČJE DOBAI Prije nego sam ušla, zastala sam na Alijevim vratima i pogledala ga u oči.

Njegove drage oči, crne kao noć. Sva sam se ukočila, da ne primijeti da se iznutra tresem od straha. Ohrabrivalo me što mu je pogled još uvijek mlad, ali ipak sam se toliko bojala onoga što me čeka, da mi se znoj cijedio niz leda. Čak su mi i dlanovi bili vlažni. Jako sam se bojala, a istodobno se tome čudila.

Kad sam se jutros probudila, nisam osjećala strah. Ni mrvicu. Naprotiv, osjećala sam neku ludu radost. Ustala sam prije Tanjinog dolaska. Prije nego je oprezno otvorila vrata, objesila jaknu na vješalicu, na vršcima prstiju, da nas ne probudi, otišla u kuhinju i skuhala si tursku kavu. Obično bih ustala kad bi Tanja sve to već davno bila obavila, pospremila i pripremila doručak.

U stanu je bilo kao u hladnjaku. Kao da je odnekud puhalo. Lijeni vratar naše gizdave palače izgrađene početkom prošlog stoljeća još nije ustao i upalio grijanje. Preko tanašnog svilenog jutarnjeg ogrtača navukla sam Osmanov džemper. Bio je debeo, grijao me. Otišla sam u salon. Naš je salon ogroman, visokih stropova. Njegov je nevjerojatno velik prozor koji s visine gleda na Istanbul nalikovao televizijskom ekranu na kojemu je nestalo slike.

Bio je mat, pepeljast. Istanbul je, pod maglicom boje dima, nepomično spavao. Na Bosporu nije bilo ni brodova.

Opet sam se probudila u vučje doba. To je počelo puno prije nego mi se sve ovo počelo događati. Od tatine se smrti budim u taj čudni sat u koji se djeca rađaju, a starci umiru. Neko vrijeme ležim pogleda uprta u strop i pokušavam zaspati, a onda konačno uspijem.

No, već nešto više od sedamdeset sati nije tako. Nešto više od sedamdeset sati nisam ni oka sklopila. S vremena na vrijeme glava bi mi pala na prsa.

Zakunjala bih. Na nekoliko bi mi trenutaka svijest odlutala u neki nespokoj, ni sličan snu. Glava bi me boljela, pucala od boli. Nisam je mogla zaustaviti.

Pred jutro sam malo zadrijemala. Sat-dva sam duboko spavala. Probudila sam se iznenađujuće svježa. Glavobolja je prošla. Nisam mogla vjerovati. Kao da mi se u životu ništa nije dogodilo. Kao da mije život bio bez mane, čist kao suza.

Stajala sam pred prozorom sve dok mat ekran nije počeo u valovima blijediti. S gradskim trajektima pojavili su se zvuči motora. Jedan je tanker u tišini prošao kroz sliku. Blijeda su se svjetla koja su probijala maglu, ugasila.

Osjećala sam pretjeranu, divlju radost.

Pripremila sam doručak iako to ne običavam. Skuhala sam i čaj i kavu. U staklenu sam zdjelu razbila tri jaja, dodala malo mlijeka, prstohvat soli i 5

papra, i tukla, tukla, tukla. Iz hladnjaka sam izvadila vrlo hranjiv i zdrav kruh s puno žitarica, namočila ga u smjesu jaja i mlijeka i počela pržiti.

Osmana je probudio miris kave koji se širio iz kuhinje. Začula sam zvuk njegovih papuča na izlizanom parketu.

Osman je iz Berlina stigao prije šest sati. Pravio se da nema pojma što se dogodilo prije nešto više od sedamdeset sati. Otišao je u krevet s riječima: "Jako sam umoran", i usput mi rekao: "Izgledaš kao duh."

Kada me ranom zorom zatekao na nogama, veoma se iznenadio. Nisam samo pohala kruh, usput sam iz sveg glasa pjevala.

Pjevala sam Vjetar sada tamo negdje pjeva našu staru pjesmu.

Stani, ne pjevaj više, ne podsjećaj me na našu davnu, davnu ljubav...II Pri spomenu 'naše davne ljubavi', osjetila sam oštru bol u grudima.

(Sjetila sam se Alija.) "Što ti je?", zbunjeno je upitao Osman. "Tek je šest i trideset! Zar si poludjela?"

Izgledao je grozno. Od one prve noći kada sam presudila našoj ljubavi svako je jutro izgledao grozno. No brzo bi se sabrao. Toliko bi se brzo uredio, i toliko brzo postao onaj pravi Osman, da bih se svaki put iznenadila.

Bio je jedan od onih muškaraca koji uvijek izgledaju dobro. Slatki luk njegova čela i oči boje meda su, usprkos činjenici da je nedavno prešao četrdesetu i da mu je brada posijedila, njegovom licu davale zdrav, dječački izgled. I u stvarnosti je bio takav. Djetinjast. Slaba karaktera. Zaljubila sam se u tu njegovu djetinjastu crtu koja je u meni budila neku čudnu nježnost i nepotrebne majčinske osjećaje kada je za njih već bilo kasno.

Do tih sam se godina već i tako bila zaljubila u previše muškaraca. Život sam si činila podnošljivijim stalno se pokušavajući uvjeriti da sam u nekoga zaljubljena. No, tako sam samo postajala bijedna. (Zapravo sam bila zaljubljena u jednu jedinu osobu, u Alija.)

Ja se nisam mogla izgubiti u ljubavi. Gubila sam se u životu. Osjećala bih nešto 'poput' ljubavi. (Nešto... što joj nalikuje, ali zapravo to nije.) Ali moja bijeda, ona nije bila 'poput', bila je stvarna. Iza Osmanovog dječačkog lica uskoro sam otkrila čeličnu sebičnost i slabost koja tjera u plač. No to nisam htjela priznati. Željela sam biti voljena. Htijući da budem voljena potratila sam cijeli život. Zauzvrat nisam mogla ponuditi ništa osim ljepote. Nju, međutim, nije htio svatko. Oni koji jesu, brzo bi se zasitili. Osman je godinama govorio da me jako voli. Ponekad bih mu povjerovala, a ponekad ne. Ponekad me stvarno volio, a ponekad ne. I ja sam njega ponekad voljela, a ponekad ne.

(Od one noći kad sam presudila našoj ljubavi, nisam ga voljela uopće.)

Nisam vjerovala da je ljubav nešto trajno.

6

Ljubav se rađala, a potom jednoga dana umirala.

Kada bi umrla, činilo bi se da je nikada nije ni bilo.

Osmanovi su podočnjaci potamnjeli, a čelo se naboralo. Izgledao je starije nego što je bio. Njegova još uvijek bujna kosa, kroz koju sam voljela prolaziti prstima kad bi mi glavu položio na prsa, bila je raščupana. Od one poznate noći bio je nervozan, nije dobro spavao. U svako doba noći bi se probudio i čvrsto me zagrlio, toliko čvrsto da bi me mogao udaviti. U panici bih se probudila i upalila svjetlo. "Što radiš? Želiš me ubiti?", povikala bih. Čekala sam da kaže 'da'. Da konačno kaže nešto, bilo što. Zastrašujuće bi me gledao, ali ne bi odgovorio. Ustao bi, otišao u salon, pušio, ponekad izašao na balkon i vratio se. U krevet bi se uvukao sav leden. Tada bi me nježno zagrlio i re- kao: "Ugrij me, molim te... Ugrij, ugrij, ugrij!" Od hladnoće bi mu cvokotali zubi, a dah mirisao po ledu.

Dok je stajao na vratima kuhinje, pogled mi je pao na njegovu pidžamu.

Bila je svilena, pastelno plava, na rubovima opšivena tamnoplavom vrpcom i otkopčana. Hlače su mu se spustile do slabina, izgledao je kao da je krenuo na zahod. Mrzila sam Osmanove pidžame. Koliko sam mu samo puta rekla: "Jesi li svjestan da nitko osim tebe više ne spava u pidžami? Ljudi sada spavaju u gaćama i potkošuljama." Svaki put sam se nadala da će pitati kako znam u čemu drugi spavaju. Nije. (Da je, znalački bih se osmjehnula i zanemarila pitanje. Ne bi li ga uznemirila ili natjerala da posumnja. Ne bih rekla da sam vidjela na televiziji, da u serijama muškarci uvijek spavaju u potkošuljama.)

Dok je promatrao kako kruh umačem u jaje i stavljam ga na tavu, opet se igrao dlakama na prsima iz kojih je iščupao sijede. Još sam mu prošlog ljeta rekla: "Čupanjem ih se nećeš riješiti, samo gubiš vrijeme." Prošlo je ljeto bilo jako vruće. Klima nije radila kako treba. Budući da je kuća na Burgazadi već odavno pripala Teomanu, ljeto smo provodili u Istanbulu. Osman je, ispružen na kauču, gledao otvorenje olimpijade u Pekingu. Na sebi je imao samo bokserice. Kad bi počele reklame, zagledao bi se u prsa, čupkao sijede i bacao ih na pod. "Imaš pravo", naposlijetku je rekao. "Zar se čupanjem množe? Štoje s tim usranim sijedima?!"

Komade pohanog kruha, rumene poput sunca, stavila sam na tanjur i nastavila pjevati.

Jednog zimskog dana počela je tužna pustolovina naših života...

(Zapravo je naš život tužna pustolovina!)

Iz plastične sam kutije izvadila punomasni bijeli sir. Sir s vrganjima narezala sam na duge tanke kriške. Kuhinjskim škarama sam razrezala čvrsti

7

plastični omot sireva tulum1 i roquefort. Izvadila sam i sudžuke umotane u masni papir, salame s pistacijom i paprom, šunku s povrćem i dimljeni jezik.

Kuhinja je bila u kaosu. Budući da u tom vrućem zadimljenom prostoru bez prozora zapravo nisam znala gdje što stoji, da bih našla skupe tanjure, koje sam kupila dok sam u slobodno vrijeme (kad smo imali novaca, naravno) kupovala šećući od dućana do dućana, trebala sam otvoriti sve ormariće.

Nisam ih zatvarala. Kao ni ladice koje sam izvukla. A ni staklenke nisam vraćala na mjesto. Ulje je prskalo na sve strane, nisam ga brisala. Dok se Osman sve više čudio mojem stanju, ja sam na tanjure servirala med sa saćama, bodrumske mandarine, džemove od malina i svježih oraha, namaz od lješnjaka i čokolade, grančice bosiljka koje sam oprala u ledenoj vodi, bademe i mini rajčice s Čengelkoja, talijansku pastu od maslina i maslac, kajmak, pekmez i tahin. U dvije najveće čaše ulila sam svježe iscijeđen sok naranče. Mali je kuhinjski stol bio krcat.

"Očekujemo goste?" iznenađeno me upitao Osman.

"Ne", odgovorila sam.

Obradovala sam se kad sam otvorila ormarić i ugledala hrpu začina.

Ekstra djevičanskom maslinovom ulju dodala sam crni kumin, sjeme maka i anis. Po velikim, sjajnim crnim maslinama naribala sam limunove kore.

Zelene sam masline lagano začinila maslinovim uljem s češnjakom. Na sirnu platu dodala sam po šaku oraha i badema i magličast grozd crnog grožđa.

Pripremala sam doručak kao da nas nije samo dvoje, kao da umiremo od sreće, a još je i nedjelja. Kao da će se kuća raspuknuti od gostiju, pa ćemo satima radosno jesti i piti.

Osmanova se zbunjenost pretvorila u ljutnju. "Što to radiš? Zašto sve vadiš i rasipaš, kad nitko ne dolazi?" zavikao je.

Istovremeno sam se nasmijala i iznenadila. Osman, naime, ne zna što je šteta, rasipanje ili uzaludni trošak. Usto, Osman ne viče. Čak i ne priča glasno.

Sjetila sam se mrske Gđe Fikrije koju sam kao dijete morala nazivati bakom. Gđa Fikrije, koju nikada nisam mogla prihvatiti niti je nazvati 'bakom', zaista mi je bila baka. Bila je tatina rođena majka. (Strašna baka koja je mrzila mamu, a zato i mene.) Ako ne bih sve pojela, a tata nije bio u blizini, ručkom žlice bi me udarala po člancima prstiju i vikala: "Zašto rasipaš kad i tako nisi mislila sve pojesti?" Da izbjegnem udarce po prstima, u suzama bih dovršila jelo. Mislila sam da će me zato zavoljeti, ali ipak nije. Gledala me s omalovažavanjem. Povlačila bi me za kovrče i govorila: "Da čujem, hoćeš li i ti kad odrasteš biti kurva kao mama?

Iz zlobe u njezinom smijehu shvatila bih da upravo to želi.

1

Tulum (tur.): tradicionalni turski kozji sir koji sazrijeva u omotu od kozje kože - op. prev.

8

No nije me baka upropastila. Upropastila sam se sama. Ili me upropastio život. Ili tata, mama, baka, striko Sulejman, svi. Ne znam tko me upropastio.

Samo znam da sam upropaštena.

Kad je Osman bijesno viknuo, kroz glavu mi je na tren prošla pomisao da povučem stolnjak, sve srušim na pod i porazbijam cijelu kuhinju. Nisam. Za danas sam imala sasvim drugačiji plan i nisam ga imala namjeru pokvariti.

Osman nije smio posumnjati, nije smio ništa naslutiti.

"Sjedni", rekla sam bezbrižno. Kao da netko drugi više od sedamdeset sati nije ni oka sklopio. "Došlo mi je da napravim doručak, pa što?"

Raskoš doručka mu je laskala, sjeo je. U čašice sam natočila čaj, a na tanjure stavila po dvije kriške pohanog kruha. Zagrizla sam jednu. Bila je topla, mekana. Jako ukusna.

"Gđa Fikrije je pohani kruh nazvala krušnom ribom", rekla sam punih usta. "Po čemu ovo, zaboga, sliči ribi?" Gledala sam ga smijući se, kao da očekujem odgovor. "Jesam li ti ikada pričala koliko je baka Fikrije bila grozna?"

Mora da se luckasto veselje odražavalo i u mojem glasu jer je postao jako napet. "Što ti je?" upitao me nerazumno strepeći od odgovora.

"Ne znam, možda mi lijekovi pomažu", rekla sam.

Povjerovao je, pomislio da lijekovi stvarno djeluju i opustio se.

Ponašao se kao da nema pojma o onoj prvoj noći kada sam presudila našoj ljubavi, posljednjoj, kada sam prije više od sedamdeset sati ubila svoju dušu, i svima u međuvremenu.

No znao je.

Znala sam da zna.

Sviđalo mi se tu prvu noć nazvati 'noći kada sam presudila našoj ljubavi'.

To me činilo mučenicom, romantičarkom. Sviđalo mi se biti mučenicom i romantičarkom. To mi je bilo u prirodi. To je u isti mah bilo i moje oružje. No svakoga bi mi se puta obilo o glavu.

Problem zapravo nije bio u tome što sam tu noć nazivala 'noći kada sam presudila našoj ljubavi', nego u tome što sam našu ljubav nazivala 'našom'. Ja sam znala što je ljubav. Ono što smo Osman i ja imali nije bila ljubav. Bilo je trenutaka kada je jako podsjećalo na ljubav. No sve u svemu, nije bila ljubav.

Bilo je to nešto drugo. Moje duboko beznađe koje guši. To što sam bila bespomoćna poput miša u mišolovki. Što sam upala u zamku. Što sam očajnički željela biti voljena.

A zapravo pravi, pravi, pravi problem nije bilo to što sam odlučila presuditi našoj ljubavi, nego što sam odlučila presuditi našim životima. Ja sam davno odustala od naše ljubavi koja to nije. Onih noći između prve i 9

posljednje navukla sam nam omču oko vrata. Sada sam konce držala u svojim rukama. Ako ih povučem, presudit ću i nama dvoma. Presudit ću našim životima.

Pila sam lijekove kako ne bih poludjela. Kad kažem 'poludjeti', ne mislim na gubitak razuma. Naprotiv, bojala sam se da ću poludjeti jer sam ga imala previše. Bojala sam se da ću se raspuknuti poput jako napete gume, žestoko se razletjeti u dva suprotna smjera i da će dijelovi udariti o zid.

Smrt bi bila dobrodošla. No čovjek bi mogao preživjeti čak i ako se raspukne na dvoje. Nastavio bi živjeti kao teški ranjenik, a što je najgore, ne bi imao snage da si zada završni udarac. Željeti smrt, a ne moći umrijeti bilo je zastrašujuće. To mi se i prije događalo. Imala sam potrebu za antidepresivima kako bih ušutkala razum.

No od noći kada sam presudila našoj ljubavi, ostavila sam se lijekova kako bih ostvarila misao koja mi se trajno usjekla duboko u glavu, na mjesto koje bi se moglo nazvati jezgrom mozga.

Ondje se razvijala poput leptira u čahuri.

Danas će dobiti krila. Odlučila sam.

Osman je raskošni doručak pripisao lijekovima i opustio se. Do te mjere da je popio i čaj i kavu. Mislila sam da će ga zaboliti želudac. I neka, pomislila sam, neka krepa od boli. Ja već danima krepavam.

Za vrijeme doručka razgovarali smo o nevažnim stvarima. O besmislenim konceptualnim partyima na koje smo pozvani, o nepotrebnoj prostranosti nove kemijske čistionice, kafićima koji se otvaraju u našoj ulici, zimskim popustima naših omiljenih marki i Osmanovoj glazbi.

Razgovarali smo i o dugovima koje nikako da otplatimo, no ubrzo smo prestali. Nismo si htjeli pokvariti raspoloženje. Zimovanje i kurvinog sina Teomana nismo spominjali. Uopće nismo razgovarali o onome što mi se događa, niti o onome što mi je Teoman priuštio. Osman se ponašao kao da ništa ne zna, a ja sam se pitala kako s time može živjeti. Ako zanemarimo probleme sa snom, zašto ga takav lažan život nije nimalo dirao?

Došla je Tanja. Nije navikla da ovako rano ustajemo, pa se iznenadila kad nas je zatekla za doručkom. Poremetili smo joj rutinu. Nije znala što da radi, odakle da počne. Željela sam da Osman što prije ode.

"Danas si kod kuće?" upitala sam ga. Zagledao se u mene kao da pita zašto. "Tanja ima puno posla. Prat će prozore, pa nećeš imati mira... Mogao bi otići u teretanu."

Osman nije imao posla. Uvijek se pravio da je strašno zaposlen, ali nije bio. Nikada nije imao posao. Kada bi trebao reći čime se bavi, na lice bi navukao izraz atomskog fizičara koji je na rubu da otkrije tajnu kvantne fizike, i rekao: "Bavim se glazbom."

10

Stvarno se bavio glazbom, očajnički. Kada smo se upoznali, mislila sam da prekrasno svira klavir, gitaru i bubnjeve. Prve noći koju sam provela kod njega. Na sjajnom crnom Henry Schwanderu koji je stajao po sredini zida dnevnog boravka, tipki izlizanih dodirom, za koji sam zbog pohabanosti i načina na koji je ondje stajao zamislila da ga je naslijedio od bake, da bi nakon noći pune suza saznala da ga je zapravo njegov otac, kako bi kuća izgledala bogato i moderno, za nikakve novce kupio od antikvara u bankrotu, zasvirao mi je svoje skladbe. Tada sam bila zaljubljena i mislila da sklada fantastičnu glazbu i fantastično je izvodi. Još smo osjećali bol zbog Gunine smrti. I to je imalo utjecaja. Možda je to bio jedini razlog. Ne znam.

Tek sam poslije shvatila da je Osmanova glazba ispodprosječna. Kada je moja očaranost prošla. Kada je ljubav nestala. Kada sam čula stvarno dobre glazbenike.

Bavio se glazbom, ali zapravo nije bio glazbenik. Studirao je geologiju kao i njegov pokojni otac, okrutni profesor g. Nedžmi. Neko je vrijeme pokušavao raditi u struci, ali nije uspio. Kada sam upitala zašto, rekao mi je da ta profesija nije za njega. Za to nije bilo posebnog razloga. Niti jedan posao nije bio za njega. Zapravo niti jedan posao nije bio ni za mene. Ali htjela sam da bude, htjela sam da mi nešto ide od ruke. Na tome sam radila.

Nisam uspjela.

Dugo sam vjerovala da je moj muž sjajan glazbenik koji iz nekog razloga ne može postići uspjeh koji zaslužuje. Poslije sam shvatila da Osman nema talenta. Imao je poprilično znanje, ali talent ne. Kako bi svirao, pridruživao se bendovima i napuštao ih. U svakome bi bio rezerva, onaj koji izvisi kada zagusti. Bio je potka koja im je osiguravala zabavu i znanje. No bez talenta, zabava i znanje mu nisu puno koristili. Kada bi se zasitili zabave i njegovo beskorisno znanje prestali shvaćati ozbiljno, Osman bi bio udaljen iz benda.

On bi ih pak ogovarao iza leda. Bio bi jako netaktičan. No njegove bi se provokativne riječi proširile kao val. Uvijek bi bilo onih koji bi smatrali da je Osman debelo u pravu, a to bi ga dovelo do novih glazbenika i novih bendova.

Ipak se nigdje ne bi uspio zadržati. Dugo se nije mogao skrasiti.

Zbog toga je godinama živio od prodaje različitih stvari. Ako bi uspio, prodavao bi skladbe. Prodavao bi stanove koje je naslijedio od oca, aute koje je kupio na dug, pa čak i mene.

Kad je čuo da će se prozori prati, odmah je zavapio: "Jao! Odmah izlazim!"

Kao i svi muškarci, mrzio je kaos u kući. Kad god bi se Tanja spremala na veliko čišćenje, pobjegao bi glavom bez obzira. Nalazio bi se s besposlenim kraljevima praznih šetališta poput sebe ili mladim glazbenicima s kojima se 11

družio, šalio se, zabavljao i dolazio kući mrtav pijan.

"Danas i tako trebam svratiti u dućan", rekao je. "Postavljaju parket... A poslije ću se naći s mojim dečkima."

Istuširao se i obukao.

'Njegovi dečki' su bili njegovi najnoviji prijatelji koji su od njega bili mladi i, jer mu je jako dobro uspijevalo glumiti da glazbu ima u malom prstu i prodavati im svoje znanje, mislili da je on netko i nešto. Nije im bilo dovoljno svirati. Htjeli su s Osmanom otvoriti glazbeni dućan i prodavati violine, klarinete i koncertne klavire. Ti su klinci obožavali Osmana, jako su ga poštovali.

Jedne su večeri došli k nama. Bilo je to početkom studenog. Poludjeli su od sreće kad su vidjeli bogatu kolekciju ploča svojeg kuma Osmana. Bili su izvan sebe. Cijelu noć su svirali tu krntiju, tog usranog Henrya Schwandera, za koju su imali puna usta hvale, i puštali ploče jednu za drugom.

Bila su petorica. Bili su mlađi od nas.

Te su se večeri bez pitanja, ravno s vrata, prostrli po foteljama i kauču.

Prvo su jeli pizzu i pili pivo. Onda su prešli na travu. Jedan od njih, basist koji im se nedavno pridružio, me pažljivo promatrao. Kao da me poznaje, ali se nikako ne može sjetiti odakle. Bio je stariji od ostalih. Izgledao je ozbiljnije i samopouzdanije. S vremena na vrijeme bi se upleo u razgovor, a potom okrenuo prema meni, stisnuo svoje smeđe oči i gledao me. Oči su mu poprimile oblik dviju punih, sjajnih linija.

Odjednom se sjetio. Iznenađeno je zinuo.

"Ti si nekad u časopisu Feniks...", zaustio je, a ja sam ga ušutkala prinijevši prst ustima. Odmah je utihnuo. Prepredeno se osmjehnuo, kao da je otkrio tajnu.

Osman je bio zabavljen svojim najvrjednijim blagom, gramofonom i ormarom s pločama. Svaku ploču koju bi pustio opisivao je do najsitnijih detalja, počevši sa godinom izdanja i autorom, a ostala su ga petorica slušala.

Povremeno bi sjeo za klavir i odande nastavljao priču. Bio je sjajno raspoložen. Divljenje tih mladih glazbenika mu je udarilo u glavu. Basist koji me prepoznao ispružio se na podu preko puta mene, promatrao me i pravio se da sluša Osmana.

Zahladilo je. Zima je objavila svoj dolazak. Kada se od dima više nismo mogli vidjeti, otvorili smo prozor. Kroz njega su upadale kapi kiše. U stanu je bilo jako vruće, ali se osim mene nitko nije žalio. Obukla sam tanku bijelu lanenu košulju. Rukave sam zavrnula iznad lakta. Tri gornja gumba su mi bila otkopčana. Znala sam da mi se, kad se sagnem, vidi bijeli grudnjak. Bila sam bosa. Nisam obukla ni čarape. Kod kuće nikada nisam nosila čarape.

Sviđalo mi se kako mi u hodu duga svilena suknja miluje noge.

12

Basist koji me prepoznao ustao je da pogleda neku ploču. Razgovarao je s ostalima, no misli su mu bile zaokupljene mnome. Shvatila sam da su mu um zarobile moje fotografije. To sam čitala u njegovim iznenadnim pogledima i tajnim osmijesima. Misli su mu se vraćale tim fotografijama koje je vjerojatno nedavno vidio, iako su ostale godinama iza mene. Nagim, provokativnim i smjelim slikama iz moje nježne mladosti.

Nisam se stidjela, ali mi nije bilo ni drago. Nisam osjećala ništa. Duša mi je bila prazna, pusta.

Nešto ga je zaokupilo. Uključio se u razgovor, smijao se. Osmanu je uputio nekoliko riječi punih divljenja. Potom mi je prišao. Sjeo mi je pod noge, na pod. Kao slučajno. Joint je kružio od ruke do ruke i došao do njega.

Povukao je dim i ponudio ga meni.

"Neću", rekla sam.

Uzela sam neki ženski časopis i ispružila se na kauč. To je bilo nevjerojatno glupo, sjedila sam u mračnom dijelu sobe. Brončana svjetiljka s crnim sjenilom nije osvjetljavala ni sebe. Ispružila sam noge lagano ih raširivši. Basist koji me prepoznao sa stolića je uzeo bocu piva. Otpio je gutljaj. Zatim je naslonio glavu tik do mojeg koljena. Dijelilo nas je možda dva prsta. Osjetila sam žuljevite jagodice njegovih snažnih prstiju na svojem gležnju. Ruka skrivena mojom suknjom polako se počela kretati prema gore.

Njegovi prsti su mi se obraćali. Rekli su mi da šutim, šutjela sam.

'Nećeš se opirati mojim milovanjima', govorili su.

Nisam se opirala. Čak sam položila ruku na njegovu glavu i zarila mu prste u kosu. Milovala sam ga. Nisam morala. Mogla sam odmaknuti nogu, bijesno ga izgrditi ili još lakše, preseliti se na fotelju pored bijele lampe, u najsvjetliji dio sobe, i tako ga se riješiti.

Nisam. Željela sam da pomisli da šutnjom plaćam njegovu diskreciju.

Zapravo se jadničak uzalud radovao. Nije bilo tajne. Osman je znao da sam prije mnogo godina gola pozirala za Feniks. O tome nikada nismo detaljno razgovarali, samo je spomenuo da zna. U nasumičnim razgovorima, nepotpun i m rečenicama. Ponašao se kao da se radi o običnoj greški iz mladosti zbog koje ja jako patim, koja me gotovo slomila, pa me ne želi povrijediti razgovorom.

Nije mi se svidjela prosijeda, čvrsta i gusta kosa basista koji me prepoznao. Tjeme mu je bilo masno i ljuskavo. Ipak nisam povukla ruku.

Nastavila sam ga milovati. Zatvorio je oči. Još je jače zabacio glavu i čekao da moji prsti stignu do njegova čela, očiju i dalje, do usana. Imao je pune, plavičaste usne. Nosnice su mu podrhtavale dok je disao. Bio je sa sobom, mojim nogama i rukom koja ga je milovala po glavi. Više se nije uključivao u razgovor. Njegovi su prsti doprli do stražnje strane mojih koljena. Dlanom 13

mi je obujmio list, milovao ga je. Bio je omamljen, nije se ustručavao. Nisam ni ja.

Iako smo sjedili u mračnom dijelu sobe, Osman nas je vidio. Pravio se da nas ne vidi. Zbog toga mi je duša krvarila, punila se bijesom. Što mi je nutrina bila ispunjenija krvlju, boli i bijesom, sve sam predanije mrsila basistovu kosu. Dodirivala sam mu kapke. Prstima prelazila preko njegovog masnog nosa. Osjećala toplinu njegovog daha. Basist je mislio da mi se njegova kosa i lice sviđaju. Nisu, gadili su mi se.

Kad sam krenula na spavanje, još su sjedili. Više nisu bili pri sebi. Basist se zasitio mojih nogu, htio je više. To sam pročitala u prodornom pogledu koji mi je uputio kad sam im poželjela laku noć.

Moje slutnje su se ostvarile. Nekoliko dana kasnije došao je k nama.

Osman nije bio kod kuće. Bio je u studiju s budalama od 'svojih dečkiju'. I basist je trebao biti ondje. Očito im je servirao neku laž i došao misleći da ću biti sama.

Nisam bila. Kod nas je bila 'mala Lejlica'. S punašnom Lejlom sićušnih ručica i nožica pila sam crno vino i razgovarala o jedinoj temi koja nam je bila zajednička - o muškarcima. O Osmanu. O Teomanu. O svima ostalima.

Mekana slatkasta Lejlica bila je zaručena za Teomana. Mislila je da će se uskoro vjenčati. Bila je sigurna.

I ja sam bila sigurna do one noći kada sam presudila našoj ljubavi.

Lejlica je bila sladak curetak. Bila je puno mlađa od mene. Imala je lijepo lice i bila je naivna. Odbijala je upoznati laž. Ponašala se kao da ne postoji.

Kao da laž, zloća, mržnja, izdaja, divljaštvo, zasjede, stupice, jal, osveta, pakost, pohlepa, patnja, gnjev, prkos, nasilje, mučenje, osveta, jad, masakr, bol, žalost, poraz, iskušenje, katastrofo, nepravda, tirani, propadanje, zlostavljanje, uništenje, prijezir, siromaštvo, odvratnost... uh! ne postoje ni na svijetu ni u rječniku.

Njezina obitelj još nije bila zastrašujuće, nepojmljivo bogata, ali je imala zastrašujuće snažno zaleđe. Njezina je obitelj imala zaštitu Direktora Uluča.

On je bio Lejlin slavni ujak. Bila je sigurna da će ujko Direktor Uluč zaštititi nju, njezinu obitelj, njezinog ljubljenog Teomana i, ukratko, cijeli njezin život od sveg zla.

Varala se. Nekoga zaštititi od zla bila je prava akrobacija, pitanje ravnoteže. Gore spomenuta ravnoteža je veoma osjetljiva stvar. Kao kad staneš na nagaznu minu. Jedan pogrešan pokret i letiš u zrak. Završiš u komadima. I punašna Lejlica će uvidjeti da griješi, da je svijet zapravo pakao.

Ja ću joj to pokazati. No ni sama nisam znala da će se to dogoditi te večeri, da ću sićušnu debeljuškastu Lejlicu osobno poučiti.

Iako je Tanja bila kod kuće, basistu koji me prepoznao otvorila sam ja.

14

Stajala sam na vratima onakva kakva sam bila, u svojem najprirodnijem i najprivlačnijem obliku. Basistu oštre kose i masna tjemena osmjehnula sam se vulgarno, kao da mu u budućnosti obećajem seks. Kao da mu želim pokazati da mi je to velika želja, ali večeras neostvariva; neki drugi put. On me pak gledao kao da sam stručnjak u tom području i sa samouvjerenim smiješkom koji je odavao sigurnost da ću, kao i svi stručnjaci, održati riječ, namignuo. (Mrzila sam ljude koji namiguju.)

Basist se nije prevario, u nečemu sam bila stručnjak.

Sva ta odvratna obećanja, koketni osmijesi, mamci i provokacije nisu izvirali iz stvarne želje da ga odvedem u krevet. Nisam ga željela, samo sam ga iskušavala. Željela sam vidjeti koliko će daleko ići. Pitala sam se što će se dogoditi ako bude inzistirao. Sudeći po velikom iskustvu koje sam ostavila iza sebe, to će i učiniti. Izbit će veliki skandal. Pa da vidimo što će se dogoditi.

Ništa se nije dogodilo. Prosijedi basist me nije nazvao. Nekoliko dana kasnije, Osmanovi 'dečki' su nam opet došli u posjet, ali njega nije bilo.

Indirektno sam upitala zašto nije došao. "Napustio je bend", odgovorili su.

Nesmiljeno su ga ogovarali. Priču o basistu, koji se u mojim očima iz odvratnog ali hrabrog ženskara srozao do jadnika, započeli su s njegovom nesposobnosti, a završili s masnom kosom, mirisom znoja, neukusom, neznanjem i seljačkim ponašanjem. Grohotom su se smijali na njegov račun.

Shvatila sam da im je te ideje u glave utuvio Osman. On je bio takav.

Uvijen. Umjesto da stane preda me i izravno me pita jesam li ga ohrabrivala, u bendu je posijao sjeme razdora. Ono je brzo urodilo plodom. Basist masne kose nije mogao nadjačati Osmana.

To je bilo prije noći u kojoj sam presudila našoj ljubavi.

Osman mi je, vežući čizme na vratima, rekao: "Danas dolazi novi tonac.

Rekli su da se ja u to razumijem i zamolili me da dođem i porazgovaram s čovjekom. Neću dugo, ne brini."

"Samo polako", oglasila sam se. "Tanja će završiti tek navečer."

Još uvijek sam sjedila za stolom. Nisam ga namjeravala ispratiti. No odjednom se javila misao urezana u jezgri mojeg mozga i pred očima mi se ukazao prizor koji će slijediti onome što ću učiniti. Kao san na javi. Vidjela sam nešto poput truljenja tijela. Koža svježa poput bebine naglo je pomodrila, meso se raspadalo.

Duša mi je uzdrhtala. Ne daj Bože, pomislila sam. Neka to učine Teomanu, ali Osmana neka ostave na miru. Neka ga ne diraju. Molim te!

Molim te!

Osmana od one poznate noći zapravo nisam voljela. Ali nekoć jesam.

Ljubav na čovjeku ostavi trag. Čak i ako tu osobu više ne volite, ožiljak boli.

15

"Čekaj!" povikala sam. Uhvatila sam ga baš na izlazu, na samim vratima.

Prvo sam pogledala njegovo lijepo lice. Dugo sam ga promatrala. Stvarno sam te voljela, Osmane..., pomislila sam. Ne onako kako volim Alija, ali sa željom da potraje zauvijek. Više te nikada neću vidjeti. Ako te i vidim, više me nikada nećeš ovako gledati, pomislila sam. Ovila sam mu ruke oko struka i poljubila ga u usta. Kao da je posljednji put. Uznemirio se.

"Danas si nekako čudna", rekao je.

Pričekala sam, no nije nastavio. Da je nastavio, ne bi se mogao praviti da ne zna za proces koji je počeo u noći kada sam presudila našoj ljubavi. Morao bi me pitati što se događa, zašto se ponašam tako čudno. Morao bi inzistirati da mu kažem. Da je pitao, odgovorila bih mu. Ne bih stala samo na onoj noći, rekla bih mu i što se dogodilo prije više od sedamdeset sati. Glas bi mi prepukao. U suzama bih se stropoštala na pod. Suze bi mi se miješale sa slinom iz usta i nosa i vlažile mi kosu.

Da mu opišem što mi se događa, Osmanov bi se svijet zaštićen staklenim zvonom rasuo u tisuću komada. Meni je bilo svejedno. Moj je svijet srušen otkada znam za sebe. Njegov je napukao, ali se još nije raspao. Ipak, on se uspijevao ponašati kao da je stakleno zvono koje ga štiti cijelo, kao da na njemu nema ni jedne napukline. On možda i nije živio pod staklenim zvonom. Možda ono nikada nije postojalo, samo se pravio da je tako. Možda je Osman od početka znao da živimo u samom srcu istine. Nisam bila sigurna. Više ni u što nisam bila sigurna.

Zapravo je jedino važno bilo to što bi se, da mu kažem što mi se događa, moji planovi pokvarili. To se nije smjelo dogoditi. Ono što ću učiniti moralo je opravdati sve što sam proživjela prije više od sedamdeset sati. "Što ti je? Uzela si dvostruku dozu lijeka?", cerekao se.

Taj moj iznenadni izljev ljubavi dočekao je šaljivo. Smijeh mu je bio lažan.

Loše je glumio, iako mu je inače jako dobro išlo. Bio je vrstan lažac i sjajno je poricao. No u tom se trenutku vrlo nevješto hihotao. Toliko se jako, toliko pretjerano pravio da ništa ne zna, da me ni pod koju cijenu nije mogao uvjeriti.

Toga je bio svjestan. U želji da to zataji, iznenada me zagrlio. Rukama mi je čvrsto obujmio ramena. Ukopao je glavu u nagib mog vrata. Sledila sam se.

Kao da je u tom trenu, ondje, na pragu, s otrovnom žudnjom poželio voditi ljubav sa mnom. Htio me ubiti dok vodimo ljubav. To sam čitala u neujednačenim otkucajima njegovog srca.

I ja sam željela isto. Željela sam ga ubiti dok vodimo ljubav.

Na vratu sam osjetila njegove zube. Nasmiješila sam se. "Hajde!" rekla sam u sebi, "hrabrost!"

Nije je smogao. Nije mi mogao zariti zube u vrat i isisati krv istine.

16

Njegove usne su se spustile do moje ključne kosti, vratile se na vrat i odande putovale do mojih. Dok mi je prste zarivao u leda kao da će ih probiti, mekom je bradom dodirivao moju. Dah mu je mirisao po metvici. Upravo je oprao zube. Osman je bio dijete bogataša. Jako se dobro brinuo za svoje zube i cijelo tijelo, a uz to se pravio da nije tako. Kao da je ta ljepota, to držanje, Božji dar, njegovo najprirodnije stanje.

Ljubili smo se. Zapravo smo se grizli poljupcu dodajući žudnju. U nama je bilo nešto što nas je tjeralo da jedno drugome nanosimo bol. Kad sam osjetila njegove zube na vratu pomislila sam da će u meni probuditi strast.

Ako me taj neočekivani ugriz ne ubije, uzbudit će me.

Ništa se nije dogodilo. Nekoć bi. Nekad davno bilo bi mi dovoljno samo osjetiti njegovu kožu na svojoj. A sada sam zaglavila između boli i praznine, boli i bijesa, boli i mržnje. Želja je bila miljama daleko od mene.

"Riješi se Tanje", prošaptao je.

"Ne mogu, danas ima puno posla. Strpi se do večeri", odgovorila sam.

Glas mije bio zavodljiv, krajnje uvjerljiv. Laž ga je odobrovoljila. Kao da je od mene dobiti obećanje seksa bilo teško.

Više nije inzistirao. I tako nije želio seks, želio je zataškati ono čudno u meni.

17

NEVIN KAO NOVOROĐENČE Čim je Osman otišao, Tanji koja je pospremala kuhinju sam rekla: "Pusti, ja ću. Uzmi slobodan dan."

Jadna žena nije mogla vjerovati svojim ušima. Tanja bi radila do ponoći.

Kad bi tražila slobodno, durili bismo se. Kad bi od umora već padala s nogu, u ruke bismo joj tutnuli novac za taksi i poslali je na Ferikoj, kući u kojoj je živjela s prijateljima Moldavcima. Robovima poput nje. Ne bi išla taksijem, sav bi taj put propješačila. Pokušavala je uštedjeti novac za djecu koju je ostavila na periferiji Kišinjeva i mjesecima ih nije vidjela.

Zgrabila je torbu i izjurila. Bojala se da ću se predomisliti. To se znalo dogoditi. I ja sam ponekad bila pokvarena. Predomislila bih se baš kad bi bila na odlasku. Nije imala strpljenja čak ni pričekati dizalo. Slušala sam kloparanje njezinih iskrivljenih potpetica na stubama. Kada je zvuk zamro, zaključala sam vrata i navukla lanac. Vratila sam se u kuhinju i zastala.

Razmišljala sam odakle da počnem i odlučila se najprije smiriti. Skuhala sam tursku kavu i popila polovicu s nogu. Kuhinju sam ostavila kakva je i bila. Otišla sam u spavaću sobu i izvadila paket kojeg sam bila gurnula u najdonju ladicu ormara.

Ušla sam u Osmanovu radnu sobu u kojoj se ništa nije radilo. Većina je namještaja bila ostavština njegovog oca, pokojnog profesora g. Nedžmija.

Prišla sam masivnom drvenom radnom stolu koji je s obje strane imao ladice do poda i nekoć pripadao inventaru fakultetskog kabineta tog okrutnog profesora. Sjela sam u profesorovu pokretnu drvenu stolicu, prekrasan primjerak ručnog rada za koju je kurvin sin Teoman tvrdio da je ostavština nekog osmanskog paše. Žaluzine su bile spuštene. Soba je bila mračna. Upalila sam prekrasnu radnu svjetiljku, "pravi Bauhaus", kako je Osman govorio. Bila je to zaista prekrasna okrugla svjetiljka koja je svojim sjenilom od napete kože nježno lomila i širila svjetlost. I ona je bila očeva ostavština. Osman mi je rekao da ju je on pak, dobio od djeda. Rekao je i da mu je djed proizvodio cipele, da se izvrsno razumio u sirovu i štavljenu kožu. Osman nije znao gdje je djed postolar pronašao tu Bauhaus svjetiljku. Jako ga je zanimalo što je to djed, koji je kao dijete iz siromašnog sela u Kastamonu došao u Istanbul i tu se obogatio na cipelama, vidio u svjetiljki iz perioda Bauhaus. Šalio bi se i smijao: "Jadničak... Pitam se što li mu je ona značila. Zar bi sjeo uz nju i pročitao nekoliko redaka knjige?"

Riječ Bauhaus sam prvi put čula kad sam se upoznala s Osmanom. Nisam mu to rekla. Postavljala sam domišljata pitanja, prolistala neke knjige i 18

naučila da se radi o nekakvoj školi, nečemu vezanom za arhitekturu i dizajn.

Više od toga mi nije bilo potrebno.

Od djetinjstva sam puno čitala. Nakon Alija i prije Osmana, kao i u vrijeme provedeno s Gun, puno sam, puno, puno čitala. Čitala sam sve što mi je dopalo ruku. A to bi uvijek bilo nešto dobro. I tada sam čitala poeziju.

Nedostajala mi je. No nakon čitanja bih se neko vrijeme vrlo loše osjećala. A kad bih se osjećala loše, čitala bih romane. Tragični bi romani otklanjali bol poezije, a dobri bi me ponovno vraćali k njoj.

Poezija me pogađala. Točnije, zaustavljala mi je život, zbog nje sam bol osjećala još dublje. Zbog toga sam zapadala u krize. Radila sam strašne stvari. Opijala sam se, pušila travu, uzimala tablete, povlačila se uokolo.

Svakog bih se jutra probudila u drugom krevetu, a ponekad ne bih ni bila u krevetu. Jako sam se ponižavala, no ništa nisam osjećala. Gun je bjesnila kada bih zapala u takva stanja. Tresla bi me, naprezala se da me urazumi. Uz Guninu bih pomoć došla k sebi, pomirila sa svojom bijedom i uspjela još malo živjeti.

U ruke sam uzela srebrni filigranski okvir u kojem je stajala crno-bijela fotografija pokojnog profesora u halji snimljena pred Taškišlom2. Promatrala sam tog velikog seratora od profesora, kojemu se iz skupljenih obrva i pretjerano ozbiljnog izraza lica dalo razaznati da je život proveo smatrajući se veoma važnim.

Znate li, profesore, da su vam djeca pravi kurvini sinovi?, upitala sam. Na neki način, dodala sam. Jer to nema veze s njihovom jadnom čestitom majkom. Moja je majka kurva.

A vi, profesore, rekla sam. Vi koji ste odgojili nebrojene studente i, uz mnogobrojne vrijedne udžbenike koji su se koristili osobito šezdesetih godina, napisali i knjigu savjeta pod nazivom "Zlatni savjeti turskoj mladeži", u kojoj ste izmislili sve što ima veze sa životom, na popisu vrijednosti za koje treba umrijeti na prvo mjesto stavili krepost, domovinu i zastavu, brojna zla ženskog šminkanja nabrojili počevši od jeftinog izgleda i pretjeranog starenja kože, mladim Turkinjama preporučili vječnu čednost, a mladim Turcima dostojanstvo i autoritet, ljubav nazvali nepotrebnom devijacijom osjećaja koju treba izbjegavati, brak svetim zajedništvom nad kojim svaka mlada osoba treba bdjeti, masturbaciju opisali upozorenjem "Štetna, uzrokuje neplodnost!

Ne prakticirati!", a roditeljima savjetovali da djeci, kako bi ih što bolje odgojili, u svakoj prilici noktima izvuku uši i obavezno im zalijepe nekoliko šamara koje će pamtiti do kraja života.

Gdje ste vi, pisac te knjige, bili dok su vam se djeca pretvarala u kurvine Taşkişla (tur.): ime osmanske vojarne neorenesansnog stila, u Istanbulu, u kojoj je danas smješten Fakultet arhitekture Istanbulskog tehničkog sveučilišta - op. prev.

2

19

sinove? Jeste li bili zauzeti ponižavanjem svoje žene, kao što mi je Osman kroz suze pričao?

Osman i ja smo nebrojeno puta pročitali knjigu njegovog oca. Pri svakom čitanju umirali smo od smijeha. Najviše smo se smijali poglavlju "Ne diraj se".

"Onda nemoj ni ti", rekli smo.

Osman se pitao: "Misliš li da je on to ikad učinio?"

"Zar je moguće da nije?" pitali smo se.

Jednom je Osman bio pošteno napušen. Tek smo se bili vjenčali. Još smo bili sretni. Osman mi je ležao na grudima. Kosa mu je bila mekana. Dok se smijao, oči su mu se napunile suzama, a onda je počeo plakati. Jecajući mi je ispričao što ste sve činili svojoj obitelji.

Da vaša žena bez vašeg znanja ne izađe vani, na potplate cipela biste joj kredom nacrtali križić. Tu ste metodu pročitali u nekoj knjizi, što li. Hvalili biste se time. Čim biste navečer došli kući, provjerili biste potplate cipela svoje supruge. Ako bi se kreda izbrisala, jadnu biste ženu istukli. Najviše biste je udarali po ustima, ona su vam bila najdraža. Ne biste čak ni pomislili na to da će se vidjeti ako je udarite po licu, da će biti jasno da je tučete.

Supruzi ionako niste dopuštali da izlazi.

Jednog se dana Osman jako razbolio. Njegova majka nikako nije mogla doći do vas. Bili ste na sastanku sveučilišnog senata. Za vas nije postojalo ništa važnije od toga. Što god da pokušala, ženica nije uspjela Osmanu spustiti temperaturu. Morao je popiti lijek. U ljekarnu je otišla u papučama koje je nosila kod kuće. Napolju je snijeg dosezao do koljena. Kad se vratila, noge su joj bile promočene do kože. Toliko se sramila stanja u kojem je bila da je naglas plakala sve do pola sata prije vašeg povratka, pa ipak joj ni na pamet nije palo da se pobuni protiv vas.

Onda je Osman krenuo u osnovnu školu.

Jednog je dana iz škole majci donio kredu. "Evo, crtaj ti", rekao je. Nikada nije zaboravio majčino lice u tom trenutku, na njemu se pojavilo zadovoljstvo što je upoznala lukavstvo, koje čovjeka navodi na zlo. Vaša supruga dugo nije odvajala pogled od krede u svojoj ruci, a onda se široko osmjehnula.

Teomana ste, međutim, odgojili kao majstorskog laskavca, dobrog doušnika i savršenog malog Hitlera. On vam je, kad ste navečer stigli kući i prije nego što ste čak i kaput skinuli, prijavio brata i majku. Rekao je da se majka otišla "skitati" i da je kredom koju je Osman "ukrao" iz škole označila potplate cipela. Dobro je znao odabrati najuvjerljivije riječi.

Kaznili ste ih oboje. Osmanu ste obje ruke stavili na tipke glasovira Henry Schwander. Lupali ste mu poklopcem glasovira po prstima sve dok se nisu polomili. Lijeva ruka: Jesi li ovom rukom ukrao onu kredu? Desna ruka: Jesi li ovom rukom majci dao ukradenu kredu? Njegovoj majci ste, zbog toga što 20

se skitala, do krvi razderali usne. Mali je Hitler Teoman stajao pokraj vas i promatrao. Ni obrvom nije trznuo. Majka i sin su se zagrlili i plakali. Osman je svojim gotovo posve polomljenim rukama na majčino lice stavio vlažni ručnik.

Mali vam je Hitler toliko bio odan da ste prestali kredom crtati križiće.

Nije bilo potrebe, sada ste imali Teomana.

Gledajući fotografiju tog poštovanog profesora po kojemu je nazvan jedan od amfiteatara fakulteta na kojem je godinama radio, sjetila sam se kako su i moju majku tukli. Tukao ju je moj otac. I otac je baš kao g. Nedžmi majku tukao po licu. Udarao je majčinim licem o zid. I mene su tukli. I mojim su licem udarali o zid. To znači da su udarci i ljepota nasljedni.

No, mene će još tući. Čak će me i ubiti. Nisam mogla bježati zauvijek, platit ću prije ili kasnije za ono što sam učinila. Gledajući na fotografiji profesorovo lice jednako Teomanovom, suzdržala sam se od pomisli na svoju smrt, na ono što bi mi se moglo dogoditi. Nisam mogla misliti na to. Moj je vanjski život nanosio bol drugima, a onaj unutarnji meni. Veliku bol. Nisam to više mogla trpjeti. Osim toga, više nije bilo smisla bojati se neizbježnog.

Otvorila sam najdonju ladicu s desne strane radnog stola. Antikni je stol bio veoma zapušten. Crvi su izjeli stranice ladica. Pomislila sam kako bi ih trebalo pošteno ispolirati i napuniti rupe sredstvom protiv crva. Mrzila sam Teomana i Osmana, g. Nedžmija i svaku uspomenu na njega jer je bio njihov otac. Ali voljela sam ovaj stol.

Iako u kuhinji nisam znala gdje je što, ovdje sam to dobro znala. Ovom sam se sobom ja služila mnogo više od Osmana. U ovoj sam sobi čitala, u ovoj sam sobi spavala tijekom dana. Iz najdonje sam ladice izvukla svežanj svilenkastih luksuznih omotnica kremaste boje. (Osman je volio koristiti najluksuznije predmete.) Omotnice sam raširila po pisaćoj površini od crne kože. Nalivpero Mont Blanc sa zlatnim vrškom, ostavština okrutnog profesora, nije pisalo. Nestalo mu je tinte. Iz ladice sam izvadila tamnozelenu tintu i napunila olovku. Isprobala sam je na jednoj omotnici. Nalivpero je dobro pisalo, ali propuštalo je tintu. Dok sam pisala, na prstima su mi ostajale zelene mrlje.

Počela sam na omotnice ispisivati imena i adrese primatelja. Htjela sam da budu čitljivi, lijepo napisani (glupost), ali nikako nisam mogla smiriti drhtave ruke. Iako sam na svakoj pažljivo počela, rukopis mi se pokvario na posljednjim riječima. Ipak, sve sam uspjela ispisati čitljivo.

Osman je u Berlinu jurcao od tvrtke do tvrtke kako bi otvorio svoj dućan klavira, prljavo mito kurvinog sina Teomana, i osjetio se kao poslovni čovjek, pa se na jednom uglu čak našao licem u lice s mojom majkom (život, događa se) koju nisam željela ni vidjeti otkad me udarcem srušila na pod. I dok su 21

moj muž i moja majka, budući da se nisu poznavali, prošli jedno pored drugoga i nastavili svatko svojim puteni, ja sam jedan po jedan u omotnice stavljala strpljivo umnožene CD-e. Lako sam mogla pretpostaviti koliki će skandal izazvati, a više od sedamdeset sati sam razmišljala da li da ih pošaljem ili ne.

Svakoj sam omotnici dodala rukom ispisanu poruku. Nisam dugo razmišljala što ću u njoj napisati. Sve je ionako bilo na videu. Sve. Još jednom sam, plačući pred kamerom, ispričala našu povijest za one koji još ne shvaćaju, koji još ne žele reći ništa loše protiv Direktora Uluča. Zbog toga sam ukratko napisala: "Sve što ćete vidjeti na ovom CD-u potpuno je istinito. Osobno sam to snimila i šaljem vam svojom voljom. Spremna sam na sve što bi se sada moglo dogoditi."

Moje ime, djevojačko i vjenčano prezime. Datum i potpis.

Ništa nisam pospremila. Nisam zatvorila bočicu s tintom i nalivpero zlatnog vrška okrutnog profesora. Na stolu sam ostavila svežanj omotnica, fini papir za pisma, popis adresa koje sam pronašla na internetu i jedan od umnoženih CD- ova. Telefonom sam pozvala dostavu.

Nisam se skrivala. Naprotiv, razotkrivala sam se. Htjela sam da Osman zna da je sve ovo moje djelo. Da više ne može poricati i praviti se da ne vidi.

Mogla sam osjetiti kako mi arterija u vratu kuca jače nego ikada. Osjećala sam predivno, opijajuće uzbuđenje, ali još uvijek nije bilo traga strahu.

Opet se pokvarilo raskošno dizalo naše palače s drvenim kavezom, dvostrukim vratima i brončanim drškama. Kurir se morao uspinjati stubama. Čizme su mu se vukle, zvuk njegovih koraka sve se više približavao. Stigao je do šestog kata. Pozvonio je. Odmah sam otvorila. Bio je sredovječan, debeo, ubog čovjek. Tako se umorio da mu se disanje nikako nije moglo ujednačiti.

Pogledala sam njegove raspucane, proste ruke dok je ispunjavao priznanicu, bile su potpuno crvene. Olovka je nestajala među prstima. Bilo mi ga je žao.

Pomislila sam kako ovaj jadni kurir živi svaki dan kao da mu je posljednji, kako se ne može čak ni na trenutak ponadati.

Kao da sam ja bila drukčija. I ja sam i dalje živjela svaki dan kao da sutra ne postoji. Nisam mogla ni procijeniti koliko mi još ostaje dana. Predala sam omotnice čovjeku i platila mu. Dala sam mu dobru napojnicu da mu spasi barem ovaj dan, toliko dobru da je u čudu razrogačio oči. Navukla sam lanac na vratima i otišla u kupaonicu.

Kupaonica je smrdjela kao i uvijek. Palača u kojoj smo živjeli bila je ugledna, lijepa, ali veoma stara. Krov je prokišnjavao, a kanalizacijske cijevi curile. Osman sa mnom nije mogao izaći na kraj pa je naposlijetku vlasniku rekao da treba popraviti cijevi. Ali čovjek mu je odvratio da najprije treba 22

platiti stanarinu. Nismo je sedam mjeseci mogli platiti. Tužio nas je sudu.

No, na kraju smo je platili. Otplaćeni su dugovi kreditnih kartica i potrošačkih kredita, Tanjine nakupljene mjesečne plaće i svi računi. U banku su sjeli novci. Naše su se financije preko noći sredile. Kuća je ponovno bila puna jela i pića. Ormarić za piće ponovno je izgledao kao nekada. Osman je sumanuto nakupovao odjeće i isplanirao putovanja u inozemstvo. Osman se udružio s kurvinim sinom Teomanom kako bi rastvorio vrata novog svijeta snova. Kao da se Teomanu upalila lampica. Njegovom je bratu odjednom narasla vrijednost. No, dobro sam ja znala čemu je to narasla vrijednost.

Bunila sam se protiv toga, ali moja je pobuna uvijek gorila iznutra i gasila se, a da se nije ni rasplamsala.

Ovaj put neće biti tako.

Nakon one prve noći kad sam presudila našoj ljubavi, Teoman je bratu uplatio poveliku sumu novca, a onda došao k nama. Osman, kojemu je lice sve dok dugovi nisu bili otplaćeni odražavalo neku neodređenu tugu, koji je izgledao kao da se smanjio i bolestan zalegao u krevet, živnuo je i razveselio se. Nije imao mira, pokušavao je izgledati svim srcem zahvalan Teomanu, i mene i sebe uvjeriti u to kako je on dobrog srca i dobar brat.

Govorio je kao da nam je Teoman sredio i prijašnje probleme, kao da nam je svaki put priskakao u pomoć, a on je već prije mnogo godina prisvojio udio u obiteljskoj tvrtki svoga brata koji se uopće nije razumio u račune i knjige i toliko se bojao borbe s rezultatima da je izbjegavao čak i zbrajati i oduzimati.

Uzeo nam je čak i kuću na Burgazadi.

Dok se Osman smanjivao, Teoman je rastao.

A dok je rastao, popeo se meni na leđa.

"Brate, zašto mi nisi rekao da imate problema? Odavno bih to bio sredio", rekao je.

Bio je tako prijetvoran, lažljiv i odvratan. Govorio je kao da mu se Osman nikada nije požalio, kao da ga nikad nije preklinjao za pomoć. Kako je to mogao činiti?

"U redu, kriza me je zajebala, ali nisam mrtav. Nije tako strašno. Pa braća smo!" reče. Onda me pogledao i dodao osmjehnuvši se podmuklo, izdajnički: "Budete li još što trebali, ne ustručavajte se. Sredit ćemo to na neki način!"

Neki način! Taj je način bio ponašati se kao životinja, prestati biti čovjek.

Ali Osman i Teoman od toga nisu pravili problem. A nisu htjeli ni da ja to činim.

Za vrijeme ovih razgovora nad Istanbulom se spuštala večer. Bilo je veoma hladno. Sjeverac je napinjao stakla. Premda su radijatori grijali kao ludi, ja sam drhtala. Tanja se vratila obavivši kupnju u dućanu, prodavaonici delikatesa i mesnici. Neprestano je kuhala, a iz kuhinje je dopirao miris 23

prženog luka, zdrobljenog češnjaka i pečenog mesa.

Teoman je sjeo na sredinu kauča, prekrižio noge i raširio ruke s obje strane. Sjedio je poput kralja. To je i bio, kralj kurvinih sinova. Pio je viski i jeo bademe i čokoladu. Osman bi se nekada zanio pa je predlagao besmislena i veoma skupa putovanja: idemo svi zajedno (uključujući i debeljuškastu Lejlicu) u Keniju na safari... iznajmimo auto-prikolicu u Argentini... prespavajmo u Ledenom hotelu na Aljaski... idemo roniti u Šarm el Šeik... preletimo fjordove u Norveškoj..., a Teoman koji nam je sredio život sjedio je i kimao glavom kao kralj.

Gledao je čas Osmana, čas mene. Nasmiješio bi se vidjevši da mi iz očiju sijeva vatra. Osmijeh mu je bio poput metka. Pogađao me u srce. I Osman je vidio vatru u mojim očima. Pravio se da ju ne vidi.

Bili smo kao čudni blizanci. Na trenutak smo Osman i ja postali blizanci.

Jedno smo drugome prenosili istu misao. Zatim su Osman i Teoman dijeleći tu istu misao postajali blizanci ili smo to pak, postajali Teoman i ja, razmjenjujući otrovne poglede. Ista je tajna kružila između nas troje. Kružeći, mijenjala je oblik. Iako smo svo troje znali što se sve dogodilo tijekom tih noći, ponašali smo se kao da ne znamo.

Međutim, ja sam znala nešto više od njih. Oni nisu znali da će to nešto za svo troje značiti kraj.

"Ostani na večeri... Tanja priprema govedinu Stroganoff", reče Osman.

Tanja je bila izvrsna kuharica. Imala je vlastite procedure. U rusku je salatu, primjerice, stavljala kapare umjesto kiselih krastavaca, špinat je kuhala na mlijeku, a u kuhanu bi rižu iscijedila limun i dodala kocku šećera.

U pripremi boršča, kotleta Pojarsky ili piletine na kijevski joj nije bilo ravne.

Tanja je jako voljela kuhati. Bila je u sedmom nebu kad bi na večeru dolazili Osmanovi prijatelji i oni s kojima je uokolo tratio vrijeme.

Teoman nije prihvatio poziv na večeru. "Lejla me čeka, jest ćemo vani", reče. Nasmiješio se, pljesnuo rukom koljeno i otišao. Otišao je bez pozdrava.

Imao je pravo. Bio je bogat, imao je posla. Nije kao Osman imao bezgranično slobodnog vremena, nije imao distrakcija koje je predstavljao kao zaposlenost nečim važnim. Svaka je sekunda Teomanovog života imala mjerljivu vrijednost.

Idući prema vratima, Teoman je uhvatio brata za potiljak i privukao ga sebi. U šali ga je udario šakama po trbuhu i nasmijao se. Oboje su se pretvarali kao da su im uzbuđenje i ljubav koju su osjećali jedno za drugo dali krila. Gotovo su poletjeli.

Teoman reče: "Stari, izgledaš izvrsno... Ideš li svaki dan u teretanu?"

Osman je svaki dan išao u teretanu i dizao utege od čega su mu nabrekle žile na vratu. "Idi i ti, stari... Pogledaj taj trbuh. Nije li te sram pred Lejlom?"

24

reče.

Nasmijali su se slatko, mekano, ljepljivo. Umirali su od lažne nježnosti.

Teoman je pucao od zadovoljstva. Nije to bilo samo zadovoljstvo zbog toga što je sredio svoje stvari, razvio jedra prema bogatstvu (kao da nije bio bogat), moći i nekoj vrsti vlasti. Bilo je to i zadovoljstvo zbog novca, zbog toga što se obračunao sa mnom i zbog moći kojom je brata učinio svodnikom.

Dok je Teoman odlazio, pomislila sam kako mi se nasmrt gade ta dvojica braće od kojih sam jednog nekoć jako voljela.

Teoman je bio napadač, a Osman huškač ili su pak obojica bili i jedno i drugo. Ja sam bila žrtva. Ja sam samo bila žrtva.

No, moram biti iskrena.

Nije me Teoman učinio žrtvom. Nije ni Osman. Ja sam sebe, prije mnogo godina, svojevoljno učinila žrtvom. Došla sam na svijet kao žrtva. Mogla sam to i odbiti biti, ali prihvatila sam. Bilo je lakše gledati svijet očima žrtve nego reći ne. Mnogo je lakše biti ohol nego hrabar. Kad čovjek nije odabrao biti hrabar, uloga žrtve je dolazila sama od sebe. Mislio bi da biti ohol znači biti nevin, ali nije bilo tako. To sam shvatila gledajući dvojicu braće koja su mi se nasmrt gadila. I sama sam se sebi zgadila kad sam shvatila da sam cijelog života odabirala biti žrtva.

No, kad sam se već učinila žrtvom, trebalo je ići do kraja. Žrtve su se na kraju prinosile i umirale su, to im je bilo urođeno.

Kad je dobio nakupljenu stanarinu, kućevlasnik je doveo majstora. On je pregledao kupaonicu i dao ultra nenormalnu procjenu troškova. Vlasnik je rekao: "Ni u snu neću toliko platiti!" Međutim, on je trebao platiti. Cijevi su bile dio stana.

Osmanu sam rekla: "Uzmimo od stanarine. Ionako tipu plaćamo svu silu novca."

Nije pristao. Nije imao snage svađati se s vlasnikom i suprotstaviti mu se.

Ali nije to rekao. Izgovorio se time što bi se podovi morali razrovati kako bi se cijevi promijenile.

"Uništile bi se lijepe pločice, šteta je...", rekao je, kao da mu je bilo veoma stalo.

No, majstor je rekao da neće dirati pločice. Izvadit će samo dvije i onda ih kasnije vratiti na mjesto.

Kad se smrad nije mogao izvjetriti, Osman se pravio kao da ga ni nema. U kupaonici je palio mirisnu svijeću, prostor je mirisao na tropsko voće ili na lavandu ili na kokos, limun, čokoladu, jagodu i vaniliju. Tako kanalizacijske cijevi nisu curile, život nam nije mirisao na govna i sve je izgledalo u redu.

25

COMPACT-DISC Alijev kauč stajao je pred prozorom, a prozor je gledao na Istanbul.

Odande je Istanbul izgledao nemirno, vrio je iznutra.

Bio je nemiran jer je brujao o meni. Željela sam da je tako.

Dok sam dršćući od straha promatrala nebo, zamišljala sam kako se moje ime i djela obogaćuju gadnim riječima, raskalašenim smijehom, prljavim strastima i užasnim gnjevom, rastu i otiskuju u atmosferu.

Prošla su tri sata otkako sam CD-e predala kurirskoj službi. Do sada je već trebalo početi. Moje bi se ime moralo spominjati na nebrojenim krajevima telefonskih i internetskih linija, u grupama od pet-šest ljudi.

Pokrenula sam lavinu. Zidovi su trebali početi padati jedan za drugim.

Snimke na CD-ima, poslane dvadesetorici bogataša koji su jedan važniji od drugoga i međusobno konkuriraju u borbi za profit, sada se sigurno kopiraju, beskonačno množe, a svemir se tako puni našim najogavnijim slikama. Film nisam poslala mailom jer sam se bojala da bi ta moćna gospoda, predana vlastitom užitku, mogla oklijevati i neotvorenog ga izbrisati. Doduše, mogla sam ga slati u nastavcima. Tako bi dvadesetorici moćnika bilo zanimljivije. No nisam imala strpljenja visiti na internetu i čekati da dijelovi stignu do odredišta. Uz to, Osmanovo bi putovanje moglo biti kratko. Svakoga bi časa mogao shvatiti da neće uspjeti kao poslovan čovjek, u hipu odustati od svojih najnovijih snova i vratiti se ranije. Mogao bi me uhvatiti na djelu.

Bila sam nestrpljiva, pokajala sam se. Trebala sam ga poslati i mailom, mislila sam. U dijelovima... Fragmente... I tako će ga izrezati i prekrojiti. Bilo bi nemoguće da ga objave u originalnom obliku.

Možda se skandal ni neće razviti onako brzo kako sam očekivala. Možda je kurirska služba tek dostavila CD-e, možda dio još ni nije dostavljen.

Možda dvadesetorica moćnika, svaki u svojem uredu, lagano i bezbrižno pijuckaju svoje kave i čavrljaju o situaciji u zemlji, nesvjesni blaga koje počiva na CD-ima koje su primile njihove tajnice.

Možda će proces započeti jako polako. Netko će biti znatiželjan, pogledati i šokirati se, ali će šutjeti i poduzeti mjere kako bi najbolje iskoristio vijest.

Možda će je neki od velikih glavešina htjeti zataškati. Bojat će se da će se i sam uvaliti u govna, da će i njegovo prljavo rublje izaći na vidjelo. Moglo bi potrajati dok skandal pukne.

To nisam mogla znati.

26

No nije moglo trajati predugo. To nije bilo moguće. Poslala sam ih protivnicima, onima koji su licem u lice prijatelji, a iza leda neprijatelji.

Poruka koju sam napisala je bila u najmanju ruku provokativna. Bar će se jedan od dvadesetorice koji će je pročitati zapitati što je na CD-u.

A kada ga pogleda, svijet će stati.

Već na prvom kadru.

Ako se skandal razvije brzinom kojom pretpostavljam, nakon večernjih će vijesti cijela zemlja, a ne samo Istanbul, uznemireno ili bar uzbuđeno razgovarati o meni. Bit ću glavna vijest. Možda već jesam, ali zemlja to još ne zna. Oni koji su pratili moj skandal prepričavati će ga onima koji nisu, pa će svi pred televizorima čekati reprizu u noćnim vijestima.

Dotući će me, pokopati me kritikama.

Nastati će opća zbrka. Novinari će kampirati pred našom sjajnom palačom. Saznat će se za Feniks. Slike će zamutiti i prikazivati ih na svim kanalima. Možda će se otkriti i identitet moje majke, njeno ime dojaviti reporterima u Berlinu koje će uputiti da je hitno pronađu, gurnu joj mikrofon u lice i zamole je da odgovori na pitanja o meni. Kad sazna što se dogodilo, mama će doživjeti infarkt. Umrijeti će. A možda joj se neće dogoditi ništa.

Možda će reći: "Ne poznajem nikoga takvog. Nemam ništa s njom." Mogla bi.

Mama bi za to bila sposobna.

A Osman i Teoman će podivljati.

Ni život Lejlice, mažene miljenice obitelji pod zaštitom ujke Direktora Uluča, koja svoj ugled i snagu crpi iz vlasti, neće biti pošteđen. Dok ona u svojoj sigurnoj čahuri koju su oko nje ispleli majka i otac, pod nadzorom ujke Direktora Uluča živi uljuljkana u san da je zlo daleko, saznat će da se život velikim dijelom sastoji od laži i boli koje i nju mogu pogoditi. Izgubiti će ravnotežu, a mina pod njezinim nogama koje nije bila ni svjesna će eksplodirati. I sićušnu će Lejlicu makar posredno dotaknuti zlo, s Teomanom će odletjeti u zrak. Osim što će njezina obitelj, zajedno s ujkom Direktorom Ulučom, pasti, pravi slom će doživjeti kada sazna da je glava sretnog doma kojeg je u skoroj budućnosti planirala zasnovati zapravo kralj svih kurvinih sinova.

No možda se grdno varam. Oni će naći načina da se izvuku. Do sada je uvijek bilo tako. Oni iz svega izađu čisti kao majčino mlijeko. Doduše, ovoga sam puta učinila sve što je bilo u mojoj moći da ne pronađu način, da se ne izvuku, da ne ostanu neuprljani-snježnobijeli-nevini-čisti poput majčinog mlijeka.

Ako i nisam mogla naslutiti što će se dogoditi, bilo je sigurno da će Osman i Teoman snositi posljedice. Nakon ove noći, njihovi životi neće moći ostati isti.

27

Nastati će velika buka.

Plač, zapomaganje, strah, sastanci s odvjetnicima, užas... Osman će se pritajiti, a Teoman se tresti od želje da me pronađe i ubije. Kraljica Majka će biti zrela za bolnicu. Njezini sinovi će poludjeti. Sposobni odvjetnici Direktora Uluča, s aktovkama, iphoneima i blackberryima, s manžetama i svilom izvezenim inicijalima na rukavima košulja, i još gomila ljudi kojih se to tiče i ne tiče će se udružiti i optuživati me, a mračni će plaćeni ubojice tog tabora zloće zasukati rukave kako bi me obuzdali, objesili, prosuli mi mozak i natjerali da platim za sve što sam učinila.

Direktor Uluč će bez sumnje sve zanijekati. "To je montaža!", uzviknut će.

U mikrofone koji mu se tiskaju pod nosom reći će da je njegov obraz čist, da ne postoji pitanje na koje ne može odgovoriti, da se svojom do srži iskrenom, odvažnom, vjerodostojnom, hrabrom, junačkom, dostojanstvenom, uglednom, časnom, poštovanom, uvaženom itd. ličnošću bori protiv niske, nedostojne, nemoralne, gadne, gnjusne, prljave, odvratne i sl. urote zločinačkih organizacija kojima je pomrsio račune, da nikako, ali baš nikako, neće proći nekažnjeni, i da će ići do samoga kraja, pa makar on bio i smrt.

Direktor Uluč neće podnijeti ostavku, jer će tvrditi da je ne samo čist kao majčino mlijeko, nego da je njegovo samo utjelovljenje.

Stajat će uspravno kao svijeća, desnu ruku zavući u džep hlača, lijevom se mašiti gadne ukrasne igle za kravatu, s vremena na vrijeme dotaknuti nos (jer tako čine lažljivci), namjestiti naočale s okvirom od titana, i, dok će njegovi gadni obješeni brkovi treperiti, na sve moguće načine pokušavati biti uvjerljiv. I dok će Direktor Uluč na vratima ministarstva, ili kamo se god već zaputio opravdati, novinarima koji će mu zapriječiti put tumačiti koliko je častan, koliko drži do sebe i bla bla bla, i recitirati im nebrojene hvalospjeve o svojoj besprijekornoj (blistavoj kao sunce) profesionalnoj prošlosti, istanbulskim će se ulicama razmiliti određen broj sumnjivih tipova koji će me predano tražiti kako bi mi naplatili za moja nedjela.

Biti ću kažnjena. Tko zna što će se još dogoditi.

Daj Bože da tako bude.

Ako bude, isplatit će se noći kada sam presudila našoj ljubavi i životima.

Zapravo noć kada sam joj presudila, kao ni vrijeme koje smo živjeli u laži zvanoj 'naša ljubav', ništa ne znače. No ako tako bude, isplatit će se cijeli moj život, sva bijeda, sva posrtanja i mučnine.

Sjedila sam na Alijevom kauču. Strah mi je zavijao u žilama.

A što ako se ne isplati?, razmišljala sam. Što ako se ništa ne dogodi... Ako sve završi s mojom smrću... Za Teomana me nije briga, neka crkne... Ali što ako ubiju i Osmana... Osman je veliki nesretnik, ne zaslužuje smrt... Uz to, imali smo i lijepih trenutaka... Što ako ga 28

ubiju... Ako se, kad mu na čelo prislone pištolj, upiša od straha... Kao pseto...

Kao pas Džambaz, kojeg je Osmanov djed postolar na kraju zatukao, koji bi se na mjestu upiškio kad god bi se uplašio.

Džambaz je bio lutalica. Osmanov ga je okrutni djed pokupio s ulice kako bi noću čuvao radionicu i dao mu ime. Mislio je da će ga moći dresirati. Jako se trudio. Mlatio ga je kožnim korbačem koji je vlastoručno izradio. Džambaz je bio velika kukavica. Svako malo bi se uplašio, kad bi se uplašio bi se popiškio, kad bi se popiškio, dobio bi batina, a kad bi dobio batina, opet bi se uplašio, opet popiškio i opet dobio batina. Uginuo je u roku nekoliko godina.

Osman je u krevet piškio sve do gimnazije. On i majka su tu tajnu krili od Teomana. A to je bilo jako teško. Od brata kriti da se svaki put kad se uplaši upiški u gaće je bilo najteže što je Osman u životu učinio.

29

"ZIMA SE PROŠIRILA KAO TRAČ" Ali me držao za ruku dok sam očajnički razmišljala što bi mi se sve moglo dogoditi. Prešli smo preko onoga što se dogodilo mojoj kosi.

To smo raspravili nakon što me Ali primio u stan i rekao mi: "Ne očekuj od mene ništa... Nikome ništa ne mogu ponuditi", nakon što mi je vidio ćelavu glavu i sjeo uz mene nježno mi prislonivši ruku na obraz i nakon što me s boli u očima upitao: "Što ti se to dogodilo?"

U Alijevom je glasu i rukama bila sva nježnost ovoga svijeta.

Namjeravala sam još jednom, izgarajući u svakoj rečenici koju izgovorim, Aliju ispričati razvoj događaja koji je počeo one noći kad sam presudila našoj ljubavi, ono što se dogodilo prije više od sedamdeset sati, sadržaj CD-a koje sam poslala dvadesetorici muškaraca, sve, sve, sve. Umorila sam se od plakanja. Palo mi je na pamet kako sam u životu mnogo više plakala nego što sam mokrila. Potpuno sam smočila beretku i rukave jakne brišući njima lice.

Bilo mi je potrebno suosjećanje.

Napokon sam uspjela reći: "Primi me noćas... Nemam nikoga osim tebe."

U tom sam trenutku mislila da ću umrijeti. Gledala sam one Alijeve lijepe crne oči i u istom trenutku razmišljala kako čovjek može umrijeti od plakanja.

Zatim sam se upitala: Zašto se bojim umiranja? Smrt bi značila kraj ovog bezvrijednog puta. Čega se tu trebalo bojati?

"Ubit će me. Naći će me i ubiti", rekla sam.

Nestalo mi je snage. Nisam mogla govoriti. Da sam mogla, Aliju bih rekla: Sakrij me. Uzmi me i privij na grudi. Daj da se stopim s tvojom kožom.

Zaboravi me u svojim njedrima. Daj da postanem jedna kost više u tvojim prsima. Kad već želiš otići s ovog svijeta, uzmi i mene, umrimo zajedno.

Umrimo i istrunimo. Istrunimo mrtvi dok svi trunu živi. Postanimo zemlja i neka bude kao da se nismo nikada ni rodili. U sebi sam tako gorko jecala.

Alijeve su oči bile pune straha, suosjećanja i ljubavi. Mogla sam vidjeti da mu je žao zbog mene, premda nije znao što sam sve preživjela. Uzeo je iz mojih stisnutih šaka beretku mokru od suza i stavio je na stolić. Privukao me k sebi i nježno zagrlio. Prislonio je dlan na moj zatiljak i pritisnuo mi lice na svoja ramena, kao da grli glavu novorođenčeta. Nosnice su me zapekle kada sam ponovno osjetila Alijev miris, koji sam zaboravila prije mnogo, mnogo, mnogo godina.

Iznenadila sam se što ga zapravo nisam zaboravila. (No rekli su da je miris takav. Da u sjećanju ostavlja dublji trag, da ga se odmah sjetimo.)

Nježnost njegovih prstiju je šetala mojim tjemenom i palila mi kožu.

Osjetila sam se kao napušteno dijete koje će sigurno umrijeti, a da život nije 30

ni okusilo.

"Ako se baš mora umrijeti, umrimo zajedno", rekao je.

To je bila najljepša rečenica koju sam u životu čula. Bila je ljepša od svega što mi se ikada dogodilo. Nitko mi dosada ništa ljepše nije rekao. Ni izbliza.

Osman mi je rekao mnogo lijepih riječi. No nije me uvjerio. Lijepe su riječi bile beznačajne kada im ne bih povjerovala.

Alije rekao: "Neće ti se ništa dogoditi."

"Ne znaš što sam doživjela... Stavljam i tvoj život na kocku...", rekla sam.

Nije obratio pažnju na moje riječi. Nekoliko je puta poljubio moje vlažne oči. Svakim su se poljupcem moje zgrčene grudi sve više opuštale, u pluća mi je ulazilo sve više zraka i osjećala sam kako me ispunjava neka toplina.

Prepustila sam mu svoje tijelo kao da je prazna vreća. Ljubio mi je oči, sljepoočnice i zelenom tintom umrljane prste. Suosjećajno me milovao, želeći mi pomoći da zaboravim grozotu koju sam doživjela. Smirivao me. Mazio me.

Kad mi se disanje ujednačilo, rekao je: "Hajde, odspavaj malo."

"Nećeš me saslušati?"

"Prvo odspavaj, kasnije ćeš mi pričati."

Ispunila sam se mirom. I sama pomisao na san bila je dovoljna da se smirim.

"Primit ćeš me?" ponovno sam upitala.

Bila sam u jadnom stanju. Htjela sam opet iznova čuti odgovor. Život mi je ovisio o tome. Nisam imala nikoga osim Alija, a dok mi nije rekao: "Zajedno ćemo umrijeti", nisam bila sigurna ni da njega imam.

"Provest ću sav život koji mi je preostao s tobom", rekao je.

Povjerovala sam mu.

Ali mi nikada nije lagao. Povrijedio me, rastužio, napustio, ali mi nikada nije lagao. Nije mi nikada rekao da me neće napustiti. Naprotiv, rekao je: "Nemoj se vezati uz mene, nisam ja takav čovjek." A zatim je otišao.

Skinuo mi je čizme i podignuo mi noge na kauč. Stavio mi je jastuk pod glavu i preko mene prebacio mekani pokrivač. Baš kad je ustajao, čvrsto sam ga uhvatila za ruku.

"Nemoj ići", rekla sam.

"Ugasit ću glazbu", rekao je.

"Neka svira", rekla sam. "Što je to?"

"Pjesma iz jednog filma."

Poslušala sam i odmah se sjetila. Kako ne bih znala? Um bez mrlje...

Svjetlo beskrajnog dana... To jest, smrt. U tom je trenutku moj um sve riječi i misli vezao uz smrt.

I need your lovin'like the sunshine. Everybody's gotta learn sometime.III 31

Prepustila sam se toj strašno tužnoj pjesmi. Strah koji me ispunjavao i trovao mi dah je odlepršao. Bila sam mirna kao da sam mrtva. Znala sam...

Znala sam da ću ovdje biti na pravom mjestu, mrmljala sam u sebi tonući u san.

Kad sam se probudila, nebo su prekrili tamni oblaci. Neki su bili gotovo crni. Činilo se kao da će padati snijeg. Ali je sjedio u naslonjaču pred prozorom. Promatrao je nebo. Ponovno je prozor ispunio onim svojim lijepim profilom. U sebi sam osjećala prekrasnu tišinu. Dosegla sam neki neočekivani mir. Toliko sam se lagano osjećala da me nije bilo briga što će se sljedeće dogoditi. Nije me bilo briga ni za smrt. Pogledala sam dim koji se dizao iz Alijeve cigarete i obavijao mu glavu poput aureole.

"Zima se proširila kao trač. Smrznula se u sjećanju i nikada je više nisu zaboraviliIV", rekla sam.

Pogledao me i nasmiješio se. Kada se smiješio, crne bi mu se oči sužavale kao onda godinama prije. "Čitala sam poeziju i kad si otišao, Ali. Mnogo sam čitala. Većinom kako bih te se prisjetila."

Prije nego što sam izašla iz kuće, u sobi koju smo, premda sam je ja najviše koristila, nazivali Osmanovom radnom sobom, stala sam pred policu od vrha do dna ispunjenu knjigama, uzela jednu i još jednom pročitala tu pjesmu koju sam znala napamet.

"Da me nisi napustio, možda bih te i bila zaboravila", rekla sam.

"Mislio sam da ćeš me moći zaboraviti", rekao je.

"Trebali smo prekinuti, Ali. Naša je ljubav trebala završiti sama od sebe.

Znaš, onako kako dogori žeravica. Nisi me trebao onako ostaviti samu dok je moja ljubav još gorjela."

"Godinama sam žalio što sam te napustio", rekao je.

Tako mi je rekao još jednu lijepu rečenicu. Toliko je bila lijepa i tužna da mi je opet došlo da se rasplačem. Ovog puta kao da se čistim.

Pomisao na kajanje i protekle godine, na život koji se miješao u ništavilo sjela je na moje grudi poput tamnih oblaka. Međutim, na neki me čudan način učinila sretnom. Zaboravila sam Osmana, Teomana, natpise u dnu ekrana koji će se pojaviti za nekoliko sati i sve opasnosti koje su me čekale.

Vratila sam se godinama unatrag.

"Sjećaš li se prvih stihova koje si mi pročitao?" upitala sam.

Bila sam sigurna da se neće sjetiti. Imala sam tek devetnaest godina kad mi ih je pročitao. No, moj se život odavna raspao. Pokušavala sam ga sastaviti, pokušavala sam sakupiti djeliće sebe, sastaviti se od krhotina. Kroz život mi je gotovo svaki dan prolazio novi muškarac. Ali bila sam gladna ljubavi, nikada mi nije bilo dosta.

32

Ja sam za Alija bila umrla tijekom onog kratkog perioda koliko smo bili zajedno, ali on za mene nije. Noću bih se ispružila na krevetu i unatoč strašnom hrkanju mog oca koji bi se onesvijestio pred televizorom, dokrajčivši svakog dana jednu veliku rakiju i nekoliko pivi, ponavljala svaku riječ koju je Ali tog dana izgovorio, imala ona veze sa mnom ili ne. Svake bih si noći još jednom ponavljala Alija. No, on bi znao zaboraviti i da se sljedećeg dana nalazimo. Meni se čitav život sastojao od Alija. No, ja sam za Alija bila stvarčica koja je samo djelić života.

Mislila sam da sam mu to bila. Zato nisam očekivala da će se prisjetiti onog stiha.

"Ovo djetinjstvo je poput neba. Ne ide nikamo," rekao je. "Sjećam se kao da je bilo jučer. Bili smo na Hisaru. U kavani Ali Babe. Bio je 11. veljače."

Osjetila sam kako mi se na licu ukazuje osmijeh blistav poput sunčeve svjetlosti. Sjajila sam iznutra. Pa što ako me pred vratima i čeka smrt, sad kada me Ali usrećio?

"Bila je srijeda. Činilo se kao da je proljeće. Sunce je tako divno grijalo.

Sjedio sam vani, za jednim od prednjih stolova koji su gledali na more. Opet sam čitao Žene koje igraju bezik.

"Imaš li još tu knjigu?"

"Da, ali sada je već potrgana."

Zašutio je i tužno se nasmiješio. "Čega se još sjećaš? Nastavi", rekla sam.

I ja sam se rastužila. No bila je to čudna tuga, ona koja te ne uzruja.

"Onda si došla ti. Ustobočila si se nada mnom i pitala možeš li sjesti.

Ozlovoljio sam se jer si mi zasmetala. Nisam te pogledao. Ipak, baš kad sam ti htio pokazati da sjedneš, učinila si to ne dočekavši odgovor. Naljutio sam se jer si me pitala, a nije ti bilo ni stalo do odgovora. Zabio sam glavu u knjigu. Nagnuo se nad nju. Htio sam ti dati do znanja da mi tvoje prisustvo smeta. Nisi shvatila. Naručila si dobro pritisnut miješani tost. Bila si nemirna.

Neprestano si se vrpoljila. Privukla si stolicu, zanjihala stol. Nikako se nisi mogla smjestiti. Bila si poput djeteta. Zatim si ustala. Pomislio sam: Oh, prelazi za drugi stol! Ali nisi. Okrenula si stolicu prema moru. Naslonila si noge na željeznu ogradu čajane. Pogled su mi privukle tvoje cipele. Kako one mogu nositi ove rugobe?, pomislio sam. Izvadila si cigaretu iz torbe. Mogu li uzeti vaše žigice?, upitala si. I uzela ih opet ne pričekavši odgovor. Kad si pripalila, podigao sam glavu i pogledao te. Ugasila si žigicu prvim dimom cigarete. Tada si mi privukla pažnju. Što čitate?, upitala si. U tom sam trenutku pomislio tri stvari. Prvo: Bože, kakva ljepotica... Bila si nevjerojatno lijepa. Unatoč teškoj šminki, izgledala si svježe poput voćke na grani. Oči su ti bile krupne. Prekrasno žive. Iz očiju ti je sjajio život. Drugo, ova je djevojka 33

veoma nestrpljiva, pomislio sam. Ili nemirna ili pretjerano sretna."

"A treće?"

"Pomislio sam da ti cipele i nisu toliko ružne. Da ti čak i pristaju."

Ali me gledao dok je pričao o tom danu. Gledao me kao tog dana. Ali me tog dana gledao s ljubavlju. I sad me tako gledao. "Čitam poeziju, rekao si. Čitaj i meni, rekla sam. Odjednom sam s 'vi' prešla na 'ti'. Došlo mi je da ti kažem 'ti'. Pročitao si mi dva stiha. Ovo je djetinjstvo poput neba. Ne ide nikamo. No, tada se nisam u tebe zaljubila, Ali. U tebe sam se, Ali, zaljubila u predvečerje tog dana. Jako sam se zaljubila.

Postao si ljubav mog života. Zatim si zatvorio knjigu."

"Zatvorio sam je jer sam se ja u tebe tada zaljubio. Htio sam te gledati, neprestano te gledati. Ali tebe nisu zanimali stihovi. Okrenula si lice prema moru. Imala si predivan profil. Uske nosnice su ti licu davale finu plemenitost. Iz profila si izgledala kao odrasla žena, ali bila si gotovo dijete.

Tvoja je ljepota nedostižna. I to me naljutilo. Podigla si glavu i pogledala u nebo. Sprema se snijeg, rekla si. Opet sam se iznervirao. Ja čitam neke od najljepših stihova na turskom jeziku, a ona gleda u nebo."

"No, te je noći palo puno snijega."

Nasmijali smo se. Zatim smo zašutjeli u tuzi koja nas je obavijala.

Nikada ne bih pomislila da bi se Ali mogao sjetiti (i to tako detaljno) dana kad smo se upoznali. Mislila sam da ga se sjećam samo ja, jedino ja. Toliko sam godina živjela u uvjerenju da jedan neznatan dan, od trilijuna koje je naša milijardama godina stara planeta dovršila strpljivo se okrećući oko svoje osi, nešto znači samo meni. To što je značio nešto i Aliju, to što mu je taj dan, od mog tosta do zaista ružnih cipela, imao neko značenje odjednom je tugu u meni pretvorilo u oštru bol.

Ah, Ali!, pomislila sam.

Svega se sjećaš, ali vidi, godine su prošle!

Tog se dana zaista naljutio što me stihovi koje je pročitao nisu zanimali pa je i on okrenuo stolicu prema moru. Kada me prestao gledati, ja sam pogledala njega. Tada sam mu vidjela profil. Pomislila sam kako ima lijep nos. Kasnije sam primijetila njegove prekrasne oči, a još kasnije i lijepe ruke, osmijeh i nježnost.

Ali je imao pravo, bila sam veoma nemirna. Čekala sam da me pozovu natrag na set. Crnoj, mršavoj i mrzovoljnoj je redateljici iskrsnuo neki problem. (Dijete joj je imalo nesreću, ili tako nešto.) Žena je set prepustila ružnoj mladoj asistentici za koju sam već na prvi pogled osjetila da će me mrziti i žurno otišla pokazavši na mene: "Svakako uzmi njezin broj telefona."

Bila sam presretna što će ružna asistentica od mene, jadne statistice, uzeti broj telefona. Majčine će se riječi ostvariti. Ljepota će mi se napokon isplatiti.

34

Sama će se od sebe pretvoriti u bogatstvo. Ništa drugo nisam imala. Bila sam samo lijepa. Zaista veoma lijepa. Znala sam da sam veoma lijepa otkad znam za sebe.

Bila sam mala. Danju sam išla u vrtić. Otac je radio izvan grada, a majka je često bila na noćnim dežurstvima. Tada me ostavljala Vartanuš, susjedi preko puta. Nisam joj mogla izgovoriti ime pa sam je zvala Vatuš. Vatuš je za život zarađivala kopirajući rukom pisane Ješilčamove3 scenarije na svom trošnom crnom pisaćem stroju kojeg je nazivala "moj veteran" i čuvajući me kad je majka bila dežurna. Dok je pisala, vrlo je žestoko udarala tipke kako bi indigo-papirom otisnula i sedmu kopiju. Ipak bi joj posljednja kopija bila blijeda, nečitka pa bi Vatuš blijeda slova podebljavala olovkom.

Vatuš me naučila riječ "tipkati". "Koji film tipkaš, Vatuš?" upitala bih je.

"Osuđen na ljubav" odgovorila bi. Ili Moje oči traže ljubav, Kad bi snovi bili stvarnost, Fosfornog anđela, Ljubav od dvije tisuće godina, Tako je pala jedna djevojka4.

Dok je pretipkavala scenarije, Vatuš mi je tepala: "Ağvor ağçigV", "lijepa djevojčice". Govorila mi je da ću biti veoma lijepa kad narastem. Da ću biti ljepša od majke. Da ću tom ljepotom lomiti srca i za sobom ostavljati muškarce izgorjele od moje ljepote. To mi je govorila čistom vjerom i željom, kao da sam njezina kći i kao da je i njezina sudbina vezana uz moju ljepotu i kao da će ona, kad odrastem, postati ja i roditi se ponovno u mojem tijelu.

Vatuš je obožavala moju ljepotu.

Ali nije bilo onako kako je rekla. U djetinjstvu sam, umjesto da lomim srca, ja patila zbog svoje ljepote. Nekim se odraslima sviđala, ali sve su je djevojčice mojih godina mrzile. Nisu me primale u igru, gurale su me i vikale: "Uopće nisi lijepa!" Poderale bi moje crteže. Bila sam kriva što sam lijepa.

I kao da nije dovoljno što sam bila veoma lijepa, usto sam još veoma lijepo crtala.

Ali istina je da sam bila prokleta, bila sam lijepa od rođenja.

Usto sam bila i pametna, ali to mi još nije pomoglo koliko ljepota. Nije bilo prilike da iskoristim pamet ili nisam bila dovoljno pametna da znam gdje bih je trebala koristiti. Zapravo sam se više pouzdavala u ljepotu. Nije mi je bilo teško koristiti. Nisam je trebala dokazivati, vidjela se odmah. A nitko nije ni htio moju pamet.

Trebala sam asistentici dati svoj broj. Trebali su me svakako nazvati.

Trebala sam čekati poziv. Trebala sam spriječiti da se tata javi. Sve bi pokvario da se javi, a to je mnogo puta učinio. Ružna asistentica je objavila 3 4

Yeşilçam (tur.): turska filmska industrija - op. prev.

Turski filmovi iz 70.-ih godina, nisu prevedeni na strane jezike - op. prev.

35

pauzu ne uzevši moj broj. "Idi sad. Pozvat ćemo te kad budemo spremni," rekla je. Rekla mi je "ti" premda me nije poznavala.

Ta je djevojka godinama poslije postala redateljica. Počela je snimati loše filmove i sladunjave televizijske serije. Srele smo se jedne ljetne noći na jednoj vrtnoj zabavi, u kući jednog od Osmanovih čudnih prijatelja snobova.

Iznenadila se kad me vidjela.

To su bila vremena kad je Osmanova pristalost bila na vrhuncu. Tada za mene nije postojao nitko osim njega. Bio je urođeno melankoličan. U svim je ženama, ne samo u meni, budio želju da ga prislone na grudi, umire i uspavaju. Osman je uvijek bio zgodan, uvijek kompleksan. Bio je Edip, budio je u ženama majčinski osjećaj.

A bio je i u razdoblju kad je mogao novac trošiti kao lud. Bogatstvo naslijeđeno od oca koji je umro neposredno prije potresa, okrutnog profesora kamenja i zemlje, g. Nedžmija i obitelji njegove supruge koju je mučio i uništio, još nije bilo potrošeno, a Osman i kurvin sin Teoman su ga počeli nagrizati. Mogao se ulicama voziti skupim, bučnim autima koje je često mijenjao. Mogao je davati konobarima i sobarima napojnice u najkrupnijim novčanicama. Žene koje su radile u kući gušile su se u novcu. Tada su umjesto Tanje u kući 24 sata dnevno radile dvije žene. Vratar nam je obavljao sve poslove vani. Život nam je bio prekrasan. Stvari su nam padale u krilo, a da prstom nismo maknuli.

Primijetila sam da moj ljepotan u tridesetima privlači više pažnje nego u dvadesetima. Muškarci oko nas bili su moćni, bogati, sigurni u svoju snagu. I bili su trgovci ljudima. Nije bilo lako zarađivati novac. A kad je čovjek zarađivao koliko i oni, postajao je, htio-ne htio, trgovac ljudima. I oni su postali. Osmana su na prvi pogled procijenili i dali mu ocjenu. Otprve su shvatili da je jadnik koji se pretvarao da je karizmatičan, da je izabrao pretvarati se da ne vidi. Vidjeli su njegovu slabost i nesposobnost. Ja to (još) nisam shvatila, (još) sam obožavala Osmana.

Ti su bogati, moćni i nepobjedivi muškarci mislili da u meni vide nešto duboko. Bili su uvjereni da sam rijetka zvijezda repatica. Sadržaj repa kojeg su mislili da vide i koji ih je neizmjerno zanimao bilo je životno iskustvo.

Slušali su djeliće izmišljenih priča i sve su mi ih spremno pripisali. Osjećali su da u meni ima nešto bolno, tužno. To im je bilo veoma seksi. Veoma ih je privlačilo. Prilazili su mi, ne gladni i spremni da me pojedu, nego spremni da ja pojedem njih. Nisu htjeli da budem igračka u njihovim rukama, htjeli su sami biti moje igračke. Ali ja nisam bila vična igračkama. Moje je djetinjstvo isprva bilo lijepo no, kasnije je postalo ružno. Moje većinom loše djetinjstvo bilo mi je kao oblak nad glavom.

36

Prijateljica Gun, moj jedini oslonac u životu, umrla mi je na rukama. Prije smrti me upoznala s Osmanom. Prošlo je dosta otkad smo se upoznali, živjeli smo zajedno. Nismo se još bili vjenčali. Kad sam se doselila, postala sam najveći obožavatelj svojeg dečka. Činilo mi se da guta glazbu. Prepustila sam mu je. Htjela sam da govori kako hoće da me zarobi svojim znanjem o njoj.

Ionako se nisam razumjela u glazbu. Sumnjala sam da imam prosječan ukus. Nekoliko puta bi mi se gotovo svidjelo nešto neobično, ali sam se bojala da ću razočarati Osmana. Tada bih bila iskrena. "Osmane, ja se ne razumijem u glazbu", rekla bih. Nisam se hvalila, pretvarala sam se da mi je žao. Osmanu se jako svidjelo što sam to otvoreno rekla. Osjetio bi izuzetan ponos što ima nešto što ja nemam.

Međutim, nisam bila besposlena jer se nisam razumjela u glazbu. Mnogo sam čitala. Čitala sam kao luda. Pogledala sam tisuće filmova. Vodila sam bilješke o filmovima i knjigama. A kad nisam čitala i gledala filmove, šetala sam po dućanima. Tako sam glazbu i znanje o njoj prepustila dragome i uz romane, poeziju, film, brojne knjige o sociologiji, filozofiji ili psihologiji upoznala i Bauhaus, Die Brücke, Manola Blahnika, IWC, porculan Meissen, Burberry, Metropolitan, Murano staklo, Op Art, Pop Art, MoMa-u, Harveya Nicholsa, kolekciju parfema Chanel, Guggenheim, Alaina Miklija, gotiku, barok, Marcela Duchampa, Alda, Pradu, Bvlgari, Andya Warhola, Cerruti, Furlu, Pompidoua, Dolce&Gabbanu, Art Nouveau, Caran d'Ache, Escadu, Gianfranca Ferrea, Uflizi, Tate Modern, Limoges, Marcajacobsa, Hermitage, Alexandru Vidal, Miou Miou i još mnogo, mnogo toga.

Dostigla sam, pa čak i prestigla Osmana.

Naša je ljubav bila živa. Naše su riječi, mirisi i dodiri bili veoma živi, ali vidjela sam da mu je svaki prijatelj beskorisniji od prethodnog. Neke je upoznao preko glazbe, a neke preko drugih. Shvatila sam da je Teoman, koji se u svakoj prilici cerio pokazujući sva trideset i dva zuba, kralj kurvinih sinova. Tog se tipa treba čuvati, pomislila sam. Poznavala sam takve. Osjetila sam da muškarci koji su htjeli biti moje igračke ne shvaćaju Osmana ozbiljno, da mu se obraćaju s prezirom kojeg su prerušili u bliskost. Bila sam budalasto optimistična. Mislila sam da su ljubomorni na Osmanovu privlačnost i ponašanje. Ali osjetila sam i da ti isti muškarci osjećaju ono što i Teoman. Svi su ti krvopije i mesožderi bili u istome klubu. Pripadali su istoj vrsti, istom zlom bratstvu.

Nisam znala da se Osmanov krug prijatelja često mijenjao, da je on u pravilnim razmacima raskidao sa starima i nalazio nove prijatelje i da se svaki put priključivao grupi koja se sastojala od prostijih, bjednijih ili pak neiskusnijih budala od one prve, kojoj će se moći penjati na glavu i ponižavati je, ali iz koje će unatoč tome biti protjeran.

37

Još nisam znala da su Osmanov život stube koje vode samo prema dolje. I moj su život bile stube koje vode prema dolje. Podrum sam već odavno bila prošla, sad sam putovala prema središtu Zemlje.

Bili smo na ne odviše natrpanoj, ali previše otmjenoj vrtnoj zabavi.

Istanbul je blistao. Negdje je bez prestanka prštao vatromet. Kad bi prasnulo, noćne su ptice s perjem sjajnim poput fosfornih svjetala zamahnule krilima i letjele iznad nas. Uokolo su se šetale dugonoge konobarice u mini suknjama, posluživale sushi i točile šampanjac. Oči uglednih, moćnih, obiteljskih muškaraca bile su na meni. Vidjela sam kako pokazuju na mene, govore o meni i prezirno gledaju Osmana kada su dobili odgovor na pitanje: Čija je ovo žena? Vidjela sam da Osmanov prekrasan izgled i uglađene kretnje (to su bili neki od njihovih atributa) strašno provociraju te ljude debelog vrata čiji su trbusi napinjali bijele lanene košulje, a znoj se miješao s mirisom aftershavea, koji su se šetali držeći u rukama, koje uskoro više nikada neće dotaknuti duhan, najfaličkije, najkubanskije cigare, te ljude koji su htjeli biti moje igračke. Neće moći zaspati ako tom ljepuškastom tipu, toj uobraženoj hodajućoj otmjenosti ne poševe ženu. Iako sam mislila da sam mnogo toga proživjela, dotakla dno i napamet naučila svaki redak knjige o gruboj ljubavi i moćnoj ševi, još sam bila dovoljno naivna da sve to protumačim povoljno i pretvorim u svoju ljubav.

Bila sam naivna, ali voljela sam male nagodbe koje sam smatrala koketiranjem sa životom. Nisam znala da mi život sprema one velike. Zbog toga sam, kada sam izdaleka uhvatila pogled ružne asistentice, pričekala pogodno vrijeme da se s njom mimoiđem. Ta je ružna djevojka postala ogromna žena i još k tome poznata redateljica. Odmah me prepoznala.

Shvatila sam to po iznenađenju koje joj je u očima bljesnulo poput munje, a to sam iznenađenje prepoznala po mržnji koja ga je slijedila u stopu. Ali, hvala Bogu, bila je dobra glumica. Ako se ne računa to što se činilo kao da će joj čaša margarite ispasti iz ruke, nije ničim pokazala ili mogla pokazati da me poznaje (budući da je bila jedna od prvih žena koje su se podvrgnule botoksu).

Premda je bilo jasno da se veoma trudi oko svog izgleda, i dalje je bila veoma ružna. Glava joj je nalikovala na iskrivljenu dinju. Imala je izbočeno čelo i gornje zube, široka ramena i kratke, krive noge. Vidjelo se da je u djetinjstvu bila siromašna, da se nije dobro hranila i razvila, ali kako bi sakrila ružnoću, odjenula se veoma seksi. Gotovo su joj ispale grudi, identične onima drugih žena koje su odlazile istom poznatom kirurgu.

Nanijela je Samsaru. Taj me miris izluđivao.

I ona je sigurno u mojim očima vidjela bljesak prepoznavanja, To si ti!, jer se odmah pokunjila. Trudila se da mi se ne približi i da nam se pogledi ne 38

susretnu, ali Osmanov je prijatelj prišao domaćinu zabave. Domaćin, prijatelj i prijateljeva supruga, obožavateljica moje poslovične ljepote i mitološke prošlosti (ženica je bila dobra, a dobrota je najrjeđa stvar na ovom svijetu) povukli su ružnu asistenticu i doveli je k nama. Pretjeranim i budalastim su riječima upoznali "čisti talent" Osmana i "krasoticu" mene s djevojkom.

Hvalili su nas njoj, a ne nju nama. Nas su podizali u nebo, a djevojku nisu počastili nijednom rječju. Bila me prisiljena osloviti s "vi". Ali ja sam njoj rekla "ti". "Nisi li ti ona...?" Kao da sam je negdje već vidjela, ali se nisam mogla sjetiti gdje. Ukočila se, ružno joj se lice skamenilo. Ali naravno da mi je vratila milo za drago. Služeći se glazbom za film koji će snimati kao izgovorom, čitavu se večer pred svima nabacivala Osmanu. Osman, jadničak, nije znao što da učini. Osman je odgojen kao "esteta", dobivao je pljuske, ali upoznao je i estetiku. Osman je volio lijepo, a ovu ružnu djevojku nije mogao dugo gledati.

Ali kada se Osman nekoliko mjeseci nakon te zabave jedne noći vratio kući i kada sam na njemu namirisala tragove Samsare, poludjela sam. Izbila je svađa i svojem sam ljubavniku kojeg sam do ludila obožavala rekla da je jadan jer je mogao spavati sa ženom punom botoksa i silikona. Dok sam na Osmana iz sveg glasa vikala, pred očima su mi bili majka koja je nosila Samsaru i sijeda kosa i izbrijani potiljak strica Sulejmana s odvratnim crnim, kao orah velikim madežom medu njezinim nogama.

Jadni Osman nije znao što ga je snašlo, nije mogao shvatiti o kome govorim. Sjećao se da se upoznao s ružnom asistenticom, njezina je ružnoća bila nezaboravna. No, nije mu išlo u glavu kako bih mogla pomisliti da je spavao s njom. Premda su mi trebali sati da se smirim, ta je jedina svađa vrijedna truda dobro došla našoj ljubavi.

Za svađu je bio kriv miris Samsare. Dotad sam bila mirna. Pijući crno vino i listajući knjigu koju sam nedavno kupila, dvaput sam nazvala studio i Osmanu mazno rekla: "Dođi, ne ostavljaj me samu." Vjerojatno je jedna od žena koje su u to vrijeme visjele u studiju nosila Samsaru. Osman je miris donio kući i razbjesnio me.

Snimanje na kojem me ružna asistentica godinama prije mrzila bilo je na pristaništu kod Rumeli Hisara. Djevojka nije uzela moj broj telefona. Rekla mi je: "Doći ćeš kad te pozovemo." Satima sam hodala gore-dolje po obali.

Nisam odvajala pogled od njih. Kad sam ogladnjela, ušla sam na terasu kavane. Sjela sam za Alijev stol. "Što čitate?" upitala sam. Zatim sam okrenula stolicu prema moru kako bih snimateljsku ekipu imala na oku. Set se širio izvan pristaništa. Ekipa je bila u pokretu. Pozvali su ostale statiste. Preostala sam samo ja. I mene su mogli svakog časa pozvati.

Odjednom sam vidjela da je minibus otišao sa seta. Shvatila sam da je 39

snimanje završilo, da me neće pozvati, da me ružna asistentica nije imala ni namjeru pozvati. Poskočila sam iz stolice. U svojim sam ružnim cipelama s visokim petama trčala za njima i vikala: "Stanite!" Pokušala sam trčati po sredini ceste duž Bospora, ali u visokim se petama nije trčalo. Čovjek bi ili uganuo gležanj ili bio ismijan. Mene su ismijali, a i izvrnula sam gležnjeve.

Auti iza i ispred mene neprestance su trubili. Ljudi su zastajali uz cestu i gledali me. Smijali su se mojem nespretnom trčanju. Nisam mogla brzo trčati u petama i nisam stigla minibus. Ekipa je otišla, a mene nitko nije nazvao.

Opet mi se dogodilo isto. Opet sam bila predmet mržnje i želje. Želja mi je davala život, a mržnja mi ga uzimala.

Bila sam ostavila torbu na stolu. Vratila sam se u kavanu i ponovno sjela za Alijev stol. Grizla sam usne kako ne bih zaplakala. U ustima sam osjećala toplu krv, ali nisam uspjela ne zaplakati.

Bože, koliko sam samo plakala u životu!

Ali me jedno vrijeme nepomično gledao. Zatim je ustao i prišao mi.

Privukao je stolicu od obližnjeg stola i sjeo. Plakala sam zbog onog što mi je ružna asistentica učinila i pitala se hoće li me ovaj čovjek kojemu još nisam znala ime dotaknuti ili što drugo. Nisam mogla pogoditi. Sada bih mogla.

Pitat će zašto plačem, pomislila bih. Neću odgovoriti, još ću više plakati.

Zatim će staviti ruku na moje rame i privući me k sebi. "Nemoj plakati", reći će pokušavajući mi nasloniti glavu na svoje grudi. Budući da se smatram žrtvom koju uvijek treba tješiti, da mi je u prirodi biti žrtva i da drugo neću ni biti, neću ni zvuka ispustiti. Čak će me nekako i razveseliti činjenica da se neki stranac, i to zgodan, crnooki stranac brine za mene. Ali taj se kontakt neće tako nevino nastaviti. Prvo će me pomilovati po kosi. Zatim će mu ruke polako prestati tješiti i početi zlostavljati. Neću se čak ni suprotstaviti tom lažnom tješenju. Plačući ću mu ispričati što mi je ružna asistentica učinila. A on će reći: "Ljubomorna je na tebe, zaboravi..." Hvalit će moju ljepotu. Dat će mi savjete, a svaki će savjet voditi k njemu. Navest će me da mu padnem u krilo. Uzet će moj broj telefona. Neće me pustiti na miru. Na smrt će me izmučiti. Učinit će mi život groznim, uništit će me.

S ovom bih pameću pomislila da će se takve stvari dogoditi, ali onda sam bila vrlo mlada. No, usprkos tome, svašta mi se dogodilo. Doživjela sam mnoge boli i vidjela mnoge vatre, ali i dalje sam bila naivna, nisam stekla iskustvo, nisam se opekla u pravom smislu riječi.

Ali ionako nije ništa od toga učinio. Nije me dotaknuo ni vrhom prsta.

Samo mi je dodao platneni rupčić. Bijeli muški rupčić s plavim crtama i rubom boje kave. Složen, čist, ispeglan.

Tad sam vidjela koliko su mu ruke lijepe. Imao je dugačke prste. Nisu bili ni samrtno blijedi ni tamni kao da su prljavi. Nokti su mu sjali, nisu se širili 40

poput karanfila nego su bili zaokruženi i fini poput tulipana. Muškarcima sam najviše gledala ruke. Obožavala sam lijepe muške ruke. Kad sam bila dijete, crtala sam muške ruke isprepletenih prstiju. Najviše sam voljela očeve ruke. Osmanovo je tijelo bilo veoma lijepo, imao je široka ramena i visok stas, ali ne i lijepe ruke. Bile su debele i prebijele. Imao je ruke koje su od tebe stalno nešto tražile i onda to odmah potrošile da bi kasnije opet tražile, s izgriženim noktima koji su pri dnu bili ružičasti.

No, Alijeve su mi ruke pružale nježnost ispeglanog rupčića. Taj čovjek, koji nije iskoristio moj plač da me pokuša zagrliti i opipati mi tijelo, nosio je u džepu ispeglanu maramicu. U to je vrijeme sto papirnatih maramica bilo veoma jeftino. Čak je i kod trgovaca tekstilom bilo teško naići na platneni rupčić. U to je vrijeme bilo smiješno da takav muškarac nosi platneni rupčić.

No, to što mi ga je Ali dao nije bilo smiješno, bilo je čudno i dirljivo. Ali je shvatio što mi prolazi glavom. Iako nije znao što sam tog dana doživjela, znao je što osjećam i čitao mi dušu. Nasmiješio se.

"Majka me i dalje svakog dana prije izlaska prisili da uzmem ispeglani rupčić", rekao je.

Njegova majka? Živi s majkom koja mu svako jutro daje ispeglani, mirisni platneni rupčić? Pa što? I ja živim s ocem. Ali ja sam još uvijek mlada, nemam posla i trudim ga se pronaći. Odrastao muškarac živi s majkom.

Uzela sam rupčić i obrisala oči. Zaboravila sam da sam tog dana omalovažena, da sam maloprije trčala za minibusom sa seta, da mi se za to vrijeme ružna asistentica zlobno cerila kroz stražnji prozor minibusa, da su me ismijali, ponizili i da me bole gležnjevi.

Ušutjela sam poput uplakanog djeteta kada vidi bombon. Tada sam primijetila kako se Ali lijepo smiješi i kako ga taj osmijeh dodatno poljepšava. Šminka koju sam ujutro nanijela jer sam išla na filmski set, teška maškara za koju sam bila premlada i crna olovka koja je uokvirivala moje kose oči uprljale su rupčić.

"Oprat ću ga i vratiti ti", rekla sam.

"Baci ga, majka će mi ionako dati novi", odvratio je. Nasmijao se.

Ali mi je dao sigurnost. No, nije mi dao nadu. Nije se htio sastati sa mnom kako bi rupčić uzeo natrag. Da je htio, ne bi mi bio rekao da ga bacim.

Snuždila sam se, nisam bila navikla na odbijanje.

Iako nije htio da mu ga vratim, Ali mi je s rupčićem ušao u život. Među nama sam osjetila neko strujanje, nešto što je teklo prema nama oboma. Bilo je čudno i jako ugodno. Nije nalikovalo na strujanja koja sam prije doživjela.

Bilo je glatko, bez trnja. Ispunjavalo me nekom mirnom uzbuđenošću.

Ustrajno smo sjedili vani sve dok ono nebo nisu pokrili crni oblaci. Kao da bismo tu nezaboravnu zimu, koja će se smrznuti u našim sjećanjima i 41

raširiti se poput trača, izdali kada bismo sjeli uz peć u kavani. Ustali smo kad se počelo mračiti. Pitao je kamo ću.

"Na Bešiktaš...", odgovorila sam.

"Hoćemo li se prošetati do Bebeka?" upitao je. "Ondje ćemo sjesti na autobus."

Odmah sam zaboravila bol u gležnjevima.

Prošli smo Bebek. Toga smo bili svjesni. Ali nastavljali smo razgovarati kao da nismo. Zatim smo prošli Arnavutkoj, Akintiburnu i Ortakoj. Sjeverac je ojačao, rezao nam je lica poput noža i ledio ih, ali mi smo se hodajući ugrijali, a onda smo tako zagrijani još hodali. Toliko sam se zaljubila da nisam osjećala bol u gležnjevima. Hodali smo sve do Bešiktaša. Zastali smo pred pivnicom Kazak. Pogledali smo se na trenutak. Ali se nasmiješio. U sebi sam osjetila grgoljanje.

"Hoćeš li sutra ponovno doći na Hisar?" upitao je.

Bila sam presretna. "Hoću", odgovorila sam.

"Onda se vidimo sutra", rekao je. "Nemoj se mučiti s pranjem rupčića.

Zaista."

Nisam ni namjeravala, htjela sam ga sačuvati. Umrljanog.

Televizor je treštao kad sam ušla u zgradu. Čuo se već s prvog kata. Stan je strašno smrdio na cigarete. Tata je opet popušio dvije kutije cigareta (kratki Maltepe), ali nije otvorio prozore, nijednom nije prozračio stan. Budući da je stol bio pun praznih boca pive, sigurno je opet bio polupijan. Postavljao je stol.

"Gdje si ti dosad?!" povikao je.

Kao da ga je bilo briga gdje sam. Pitao je tek tako, da započne sukob. Bilo je jasno da neće slušati ni ako mu kažem. S jedinom je rukom gurnuo boce u stranu i na sredinu stola stavio tavu čije je dno bilo potpuno crno. Kruh je bio svjež, kada mu je preostalom rukom otrgnuo kraj, pušio se. Odjeća mu je opet smrdjela. Prolio je pivu na bokserice ispod pidžame. Dovršio je pive i odavno načeo rakiju. Popio je pola boce. Umjesto stolnjaka, po stolu je opet raširio novine. Opet je jeo iz tave i od toga mi se smučilo.

"Donesi iz kuhinje vilicu", rekao je sjedajući za stol. Odjednom je ispio polovicu rakije iz čaše. Umočio je debelu krišku kruha u mast od kobasice i strpao je u usta.

"Sita sam", rekla sam. Navaljivao je da jedem. "Dosta mi je jaja s kobasicom!" povikala sam.

"Nisam ti ni trebao ponuditi!" viknuo je.

Otišla sam ravno u svoju sobu. Zalupila sam vratima. Gležnjevi su me jako pekli.

42

SVRAB, UŠI I KOSA Četvrti sam razred osnovne škole. Tata leži u bolnici.

Mama je s njim. Dala je otkaz da bi ga mogla njegovati. Mene su poslali Gđi Fikrije, onoj vještici od moje bake po ocu. "Bit ćeš kod nje sve dok tata ne ozdravi", rekli su mi. No postalo je jasno da tata neće ozdraviti tako skoro.

Stalno je odlazio na nove operacije. Tata je zaglavio pod kamenom koji je pao s dizalice dok je u Amasiji radio na gradnji ceste. Ostao je bez desne ruke, rebra su mu bila slomljena, desna polovica lica smrskana, a jagodica, čeljust i dio zubi polomljeni. Dobio je preko trideset šavova na licu. Na putu do bolnice izgubio je puno krvi. Budući da je bio omiljeni inženjer na gradilištu, radnici su ostavili posao i stali u red da za njega daju krv. Prva operacija obavljena je u Amasiji. Deset dana poslije preselili su ga na Čapu. Ja sam uvjerena da će tata umrijeti. Pokušavam se naviknuti na tu misao. Ne osjećam strah, samo veliku prazninu. Još ne povezujem strah sa smrću.

Mama i ja smo tek nedavno razgovarale o smrti, prije deset-petnaest dana.

Odmah nakon Krvavog Prvog maja5. Toga je dana ubijeno puno ljudi. Cijela zgrada u strahu razgovara o tome. Mama sa svojom prijateljicom medicinskom sestrom telefonom razgovara o istome. "I ja sam namjeravala poći na Taksim, ali sam zaspala pa sam odustala", kaže. "Zašto su ih ubili?", pitam. "Uh, dijete. To je jako teško objasniti", govori mi mama. Pokušavam upoznati prazninu. Pomisao na nju me rastužuje. Smrtno sam nesretna što će tata umrijeti i za sobom ostaviti prazninu. Ležim u malenoj sobi odmah do sobe tete Džavidan, na poljskom krevetu škripavih opruga. Škripa je toliko nepodnošljiva da se noću trudim što manje micati pa se sva ukočim. U sobi se osim poljskog kreveta nalaze i krpeni ormar s patentnim zatvaračem pun svakakvih gluposti i šivaća mašina koju je Gđa Fikrije pokrila starom plahtom. S vremena na vrijeme miče plahtu, sjeda za mašinu i šiva mi ružne duge haljine od flanela odvratnih uzoraka i tamnih boja. Kada je gotova, umjetnim zubalom trga konce koji strše. Protrese haljinu i kaže: "Ustani na čas." Ne protivim se. Spuštam knjigu i ustajem. Zapravo je ne želim spustiti.

U toj stravičnoj kući, u tom grobu u kojem ludim od boli i tuge, u kojem sam sa samo deset godina okusila najdublju depresiju i izbliza se upoznala s idejom smrti, preživljavam samo čitajući. Do dolaska u nju nisam voljela čitati. Sada čitam bez prestanka. Kada ne čitam, razmišljam o tome kako je vrijeme zastrašujuće. Osjećam se kao da sam zaglibila u otrovnu močvaru.

Krvavi Prvi maj (tur. Kanli 1 Mayis): 1. svibnja 1977. godine kada je oko 500 tisuća ljudi koji su se na istanbulskom Trgu Taksim okupili na proslavi Praznika rada iz obližnjeg hotela otvorena vatra. 34 osobe su poginule, a 136 ih je ranjeno - op. prev.

5

43

Ovdje vrijeme ne prolazi. Naprotiv, lijepi mi se za noge i vuče me prema dnu. O močvarama, vitezovima, vjetrenjačama, sušičavim djevama, gubavcima, špijunima, dobrim i lošim namjerama, lopovima, ubojicama, čudima i ljubavima učim iz knjiga. Knjige mi donosi sin strike Sulejmana, Ersin. Ako Ersinovog tatu zovem strikom Sulejmanom, Gđa Fikrije se ljuti.

"Vlastitog strica se zove stricem", kaže. "Kako ga možeš tako oslovljavati, kao da je očev prijatelj iz vojske?! Džavidan zovi teto, zovi je tetiće... Gledaj koliko te voli", kaže. Ne zovem je tako, ne mogu. Nemam potrebu njima tepati.

Ersin navraća svaki dan. Kada dođe, osim knjiga donosi i druge stvari, poput bureka ili pečenog patlidžana i paprika. Naime, Gđa Fikrije kod kuće ništa ne peče jer se uvuče miris. Ne jede ni ribu. Iznutrice, poput tatinih omiljenih tripica, jetrica, srca, bubrega, jezika, papaka, ovnovih bijelih bubrega, mozga, slezene i gušterače ne želi ni okusiti. Ja obožavam pečene bubrege s origanom, a tata radi sjajna pržena jetrica. U kuću Gđe Fikrije nema pristupa ni suhomesnatim proizvodima. Ali jaja voli. Kad jedemo jaja, tetu Džavidan tjera da sude pere dvaput. Kaže joj da ga prvo stavi pod hladnu vodu, a onda dva puta opere toplom vodom i deterdžentom. Ako to ne učini, na sudu će ostati miris, tako kaže. Ersinova mama, teta Nihal, Gđi Fikrije ponekad šalje rukom obrubljene rupce od muslina, a teti Džavidan konac za vezenje i slične sitnice. Gđa Fikrije njoj šalje stvari poput predložaka za pletenje ili krojeva za haljine. Sve to raznosi Ersin. Pravi se da je zbog toga došao i usput mi donio knjigu. Osjećam da Ersin zapravo dolazi kako bi me vidio. Svoj teret ne isporuči na vratima, sjedi u salonu i izmišlja razloge da se zadrži sve do mojeg dolaska. Njegovi stanuju dvije ulice dalje. Nekih večeri nas posjeti cijela obitelj. Ersinova starija sestra Elif ne dolazi često. Ona je mrzovoljna, nervozna djevojka. Dok me gleda prečesto trepće. Osjećam da me ne voli. Ni ja nju ne volim. Zapravo ne volim ni ostale. Samo Ersina malo volim. Ersina zovem samo 'Ersin'. Svaki puta me Gđa Fikrije ili gđa Nihal, ponekad i jednoglasno, oštro isprave: "Striček Ersin!" Ljute se. Kroz glave im prolazi: kakva majka takva kći, to znam. Razmišljaju o tome koliko mrze moju mamu.

Mrze i mene. No obje smatraju da je sramota mrziti tihu, pristojnu i čistu djevojčicu, osobito dok se njezin otac bori za život. Primjećujem kako si zbog toga predbacuju i trude se prema meni biti dobre. Ipak, mržnja je jedan od najopojnijih osjećaja. Iako se bore kako ju ne bi pokazale, ne mogu si pomoći i svejedno me mrze. Ersin je stariji od mene, ide u srednju školu. Prvo mi donosi budalaste dječje knjige. "Ne sviđaju mi se, donesi mi one koje ti čitaš", kažem mu. Donosi mi Don Quijotea, Junake Pavlove ulice, Huckleberry Finna, Bijelog očnjaka, pa čak i Gorkijevu Anu. Priča mi o doktoru Jekyllu i mister Hydeu. Kaže mi da sam još premala da bih to čitala. Čeka da prosvjedujem što mi je rekao da sam mala. Ne prosvjedujem. Samo se smješkam kao da mu 44

želim dati do znanja da nisam. "Nema veze, ipak donesi", kažem. Jednom mi donosi Sretnog kraljevića. Gutam ga. U kući u kojoj sam do tog dana bila kao stijena samo da ne bih plakala, nad Sretnim kraljevićem grcam u suzama. No to nikome ne pokazujem. Plačem noću, potajno. Gotovo svakoga dana pročitam po knjigu. Ersin mi se divi što tako brzo čitam. To mi se jako sviđa. Želim čitati još brže, još više. No zabranjeno mi je paliti svjetla nakon što svi legnu. Jedne noći čitam pod svjetlom gole žarulje koja visi sa stropa. U sobu ulijeće Gđa Fikrije. "Nisam li ti rekla da nema svjetla u ova doba?!", kaže. Ne mogu reći da nije, pritajim se. "Spavaj!", zaurla i ugasi svjetlo. Kada ode, razgrnem zavjese. Prozor sobe u kojoj spavam gleda na usku uličicu.

Malobrojne ulične svjetiljke montirane su na fasade zgrada. Želim čitati svoju knjigu pod bijelim svjetlom svjetiljke smještene u visini drugog kata zgrade preko puta.

No svjetlo ne dopire do mene. Uopće mi se ne spava. Zato zamišljam što bi se moglo dogoditi u nastavku te knjige koju ne mogu čitati zbog nedostatka svjetla. Slijedećeg dana čitam pitajući se ostvari li se ono što sam zamislila. Ništa se ne ostvari. Ne uspijevam pogoditi. Zbog toga sam tužna.

Dok ja danju čitam, tik do mene Gđa Fikrije šiva. Zvuk mašine mi poput svrdla prodire u mozak. Sanjam o tome kako joj igla prelazi preko prstiju, kako joj starački prsti postaju rupičasti poput sita. Kad završi haljinu koju šije, kaže: "Skini se i probaj." Skidam kratku šarenu haljinicu koju mi je mama kupila u dućanu na Bejogluu. Traži da skinem i potkošulju i gaćice. Pruža mi nove, čiste. "Obuci ih", kaže. Sramim se. Okrećem joj leđa i oblačim čiste gaćice koje mi je dala. Gđa Fikrije proučava moje tijelo. Promatra moje grudi koje su tek počele nicati i štrkljaste noge. Na pazusima imam tek pokoju dlaku. Svjesna sam da mi se tijelo mijenja. Mama mi je objasnila kako i zašto žene dobivaju menstruaciju. Njoj nitko nije objasnio, pa je, kad je s jedanaest i pol godina dobila prvu menstruaciju, mislila da je bolesna i da će umrijeti.

Zbog toga želi da ja sve na vrijeme saznam. Ja znam da ću za najviše dvije godine dobiti menstruaciju. Mislim da to zna i Gđa Fikrije. Zbog toga sam jako nemirna. Rukama prekrivam grudi. Gđa Fikrije se ne može suzdržati. "Čudo! Ona zna što je stid!", promrmlja. Jako je tiha, ali ipak je čujem. Oblači mi čistu potkošulju. Potom mi preko glave navlači strahotu koju je sašila.

Grubo me okreće na jednu pa na drugu stranu i konstatira: "Lijepo." Ne pita sviđa li se meni. Zove tetu Džavidan. Vrškom papuče odguruje moju haljinu i donje rublje, i kaže: "Odnesi ovo u prljavi veš." Teta Džavidan uzima odjeću koju sam skinula i odlazi. Teta Džavidan pere svo rublje u kući, u mašini s centrifugom. Počinje ujutro i to traje sve do večeri. Konopci na stražnjem balkonu puni su rublja. Gaćice i grudnjake vješa među haljine, da se ne vide.

"Zašto to radiš?" pitam je. Iznenađeno me pogleda. "Jer je sramota", 45

odgovara. To je sve. Na licu joj vidim da mi predbacuje što to ne znam. Po mojem mišljenju, Gđa Fikrije je luda. Prljavo rublje ne može ni dotaknuti. Ne može dotaknuti ništa prljavo. U džepu duge haljine koja se kopča sprijeda nosi maramicu, za slučaj da mora dotaknuti nešto prljavo. Stalno šiva presvlake za nešto. Za lonce poredane na kuhinjskim ormarima, kutiju za kruh na stolu, cijev peći, pa čak i pretis lonac koji je prevelik za ormar pa stoji posred kuhinje. Teta Džavidan čisti cijelu kuću. Svako je jutro pomete od stropa do poda. Za pranje napuni dvije kante vode. U jednu stavi šaku mekog sapuna i napravi pjenu. Na koljenima izriba svaki kutak. Prvo sapunom, a onda čistom vodom. Kada završi, Gđa Fikrije kaže: "Oh! Kako kuća prekrasno miriše!" Meni se gadi slinavost mekog sapuna i miris koji zavlada cijelom kućom. Teta Džavidan je tiha žena. Rijetko priča, ali jako glasno diše. Pri udahu i izdahu zviždi kao da joj je u nosu zapela zviždaljka.

Ružna je, jako mršava i blijeda. Kosa joj je kratka. Koža joj je ljuskava, kao da ima krljušt. Podsjeća na koru drveta. Trepavice su joj rijetke, a oči uokviruju ljubičasti kolobari. Ja sam navikla na maminu ljepotu. Obožavam njezinu blistavu sedefastu kožu, ogromne tamnoplave oči, guste duge trepavice, obrve čiji sam luk, nekoć dok smo bile sretne, zadivljeno promatrala, a najviše kosu koja joj se u valovima prosipa po leđima. Mamina ljepota me oduševljava. Za tetu Džavidan koja zviždi dok diše ne mogu osjetiti ljubav iako je prema meni dobra. Znam da tata voli svoju mlađu sestru. I ja je želim voljeti, ali ne mogu. Primjećujem da teta Džavidan često plače. Ako tata preživi, ozdravi i mi se vratimo kući, kad nas troje ponovno budemo zajedno kuhali, dok će tata u rukama otresati jetrica koja je uvaljao u brašno i bacati ih na užarenu tavu, mama kriške bubrega nalik cvijetu posipati origanom, a ja okretati ćevape, planiram ga pitati zašto teta Džavidan uvijek plače. Plače iz čista mira. Vukući noge odlazi u sobu. Promatram je kroz odškrinuta vrata.

Obuzima me osjećaj suosjećanja na koji sam nenavikla. No on nema veze s ljubavi. Samo je žalim. Zapravo sam ja ta koju treba žaliti. Gđa Fikrije mi prvoga dana objavljuje da sama moram pospremati krevet. Dok još nije sigurno ni hoće li tata preživjeti. Dok se čak pripremamo na njegovu smrt.

Dok u salonu četa starih žena čiji rupci mirišu na sapun sjedi i uči Kur'an.

Radi mi to dok striko Sulejman sa ženom raspravlja gdje će mi pokopati oca.

"Raspremiti ćeš krevet i posteljinu staviti ovamo", kaže. Pokazuje mi ormar za posteljinu u svojoj sobi. Ono što naziva ormarom zapravo je hrpa posteljine nagomilane na starom sanduku za miraz. Prekrivena je zidnom draperijom na kojoj dva jelena piju vodu. Čim ustanem slažem pokrivač i plahtu. Zajedno s jastukom ih stavljam u 'ormar'. Popravljam draperiju s jelenima. Dok se umivam, Gđa Fikrije ulazi u sobu i provjerava jesam li pospremila kako treba. Kada postane očito da ću dugo ostati s njima, daje mi 46

najlonsku košaru za odjeću. Odjeću koju uvečer skinem bacam u košaru i guram je pod kauč. Gđa Fikrije mi, osim pospremanja kreveta i pomoći oko postavljanja i raspremanja stola, ne daje previše posla. Ponekad me zamoli da obrišem prašinu ili nudim kolonjsku vodu i bombone kad imamo goste, to je sve. Ni ne muči me. Iako me dok sam još išla u vrtić, u trenucima kada tata nije bio u blizini, vukla za kovrče i po prstima udarala drškom žlice, otkad je tata u bolnici me nije ni taknula. Nisam ni gladna. Štoviše, inzistira da puno jedem. Nemam se na što žaliti. Osim što osjećam da me mrzi. Na kraju prvoga dana provedenog kod Gđe Fikrije shvaćam da će mi biti puno lakše ako se budem pravila glupa. Sada sam glupa. Kada me nešto pitaju, prazno ih gledam. Striko Sulejman misli da sam glupa. Gđa Nihal uopće ne sumnja.

Uz to ne misli ni da sam lijepa. Po njezinu mišljenju izgledam kao zmija.

Jednoga dana u kuhinji mijesi tijesto i misleći na mene kaže teti Džavidan: "Ima blijedo zmijsko lice, kao majka." Misli da je ne čujem. Smijem se u sebi.

Moja ljepota je očita, kao i mamina. Čak i susjedi Gđe Fikrije neprestano govore koliko sam lijepa. "Lijepa je... Kad bi još bila i pametna...", odgovara Gđa Fikrije. Ne bi im bilo teško pokazati da jesam, ali ne želim ih još više razljutiti. Bolje je da misle da sam glupa. Samo ne želim da Ersin tako misli.

Zato umno pričam o knjigama koje mi donosi. U domu Gđe Fikrije rano se liježe. Kod nas nije tako. Bio tata kod kuće ili ne, televizor je upaljen sve do kraja programa. Mama uvečer radi i telefonira. U našoj zgradi samo mi imamo telefon. Mama je medicinska sestra pa je među prvima dobila dozvolu. Uvečer telefon često zvoni. Zovu je prijateljice. Maminim razgovorima nema kraja. Durim se jer ne čujem televiziju. Tada mama pokupi telefonsku žicu i odlazi u spavaću sobu. Dugo razgovara. Tata zove samo jedan ili dva puta tjedno. Telefon na gradilištu može koristiti jako rijetko. Kad god telefon zazvoni, uzbuđeno potrčim nadajući se da je on.

Međutim, zovu iz bolnice da bi nešto pitali mamu, ili je prijateljica željna trača ili traže nekog susjeda. Mama susjedima dopušta da koriste naš telefon.

No dolaze tako često i toliko dugo razgovaraju da je naposlijetku prisiljena s nelagodom montirati uređaj za žetone. I vijest o tatinoj nesreći stiže telefonom, dok mama prži popečke sa sirom i tikvicama. Te su godine sir i meso jako skupi. No, tata dolazi na jednotjedni dopust pa mama nije štedila.

Za štednjakom je, ima cigaretu u ustima i žlicom lijeva smjesu bogatu sirom na tavu. Bifteci su u hladnjaku. Jest ćemo ih za večeru kad tata dođe. Na dugim ovalnim noktima mama ima sedefasti rozi lak koji i meni ponekad dopušta staviti. Mama kod kuće ne nosi čarape. I njoj se sviđa kad je suknje miluju po nogama. Skinula je jednu papuču i prislonila taban na drugu nogu.

Promatram kako njezine duge lijepe noge tvore zgodan trokut. Koža joj je puna crvenih točkica, upravo se depilirala. Okreće popečke kad zazvoni 47

telefon. Ne može biti tata, sada bi trebao biti u autobusu. Ulje je jako vruće, dimi se. Mama brzo okreće popečke da ne zagore. "Javi se", kaže. Javljam se.

Duboki muški glas traži mamu. "Za tebe je", doviknem. Televizor je upaljen, traju reklame. Obožavam reklame. Volim gledati spirale koje se okreću u pauzi. Mama kuhinjskom krpom briše ruke i dolazi. Razgovara. Poklapa slušalicu, okreće se i kaže: "Tata je imao nesreću na gradilištu." Blijeda je kao krpa. Ruke joj se divlje tresu. Tu noć spavam kod Vatuš. U neprilici je jer već neko vrijeme ne može naći scenarij za tipkanje. Prodala je onaj dragi ormarić s gramofonom na kojem mi je ponekad puštala stare ploče i kupila stroj za pletenje. Pulover može isplesti u dva sata. No nitko ništa ne plete. Stroj samo stoji. Želi me zabaviti, pa mi daje hrpu raznobojne vune i pokazuje mi kako radi. Potpuno sam zaokupljena njime. Tako bježim od pomisli da će tata umrijeti. Uništavam vunu. Vatuš ništa ne kaže. Slijedeće jutro po mene dolazi striko Sulejman. Vodi me Gđi Fikrije. Stan je dupkom pun. Došle su kćeri tatinih stričeva i teta s Bakirkoja i Dogandžilara. Gđa Fikrije me tjera da svakoj poljubim ruku. Ruke su im tvrde, grube, dlakave. Neke od njih izgledaju starije od tate. Nijedna ne sliči mami, ni jedna nije lijepa kao ona.

Dvije su gologlave, kratko ošišanih prosijedih kosa. Ostale su na glave vezale tamne rupce od klizavih tkanina. Ni jedna nije našminkana. Tijela su im nezgrapna. Nose debele najlonske čarape. "Teto, molim te ne plači. Ne smiješ gubiti nadu u Boga!" kažu i zagrle baku. Dok sjedaju ili ustaju prave grimase, bole ih križa i koljena. Gđa Fikrije plače i uči Kur'an. Ja u potpunoj tišini sjedim u najizloženijem dijelu sobe, u kratkoj žuto-ljubičastoj haljinici bez rukava. Gđa Fikrije me ugleda. "Nije poslušao majku! Nije slušao! Upropastio se!" zapomaže kao da je tata već mrtav. Nisam glupa, znam da čak i u tom trenutku govori o mami. Striko Sulejman pokaže na mene i ušutka je. Nos tete Džavidan opet zviždi. Poslije večere kćeri tatinih stričeva i teta odlaze.

Meni se piški. Na putu do zahoda čujem striku Sulejmana kako govori ženi: "Kažu da je puno, ali pitat ćemo i na groblju Edirnekapi." Traže grob za tatu.

Mislim da će umrijeti u roku od nekoliko dana. Gđa Fikrije kaže teti Džavidan: "Napravi joj krevet da legne i pokaži joj kako će sama." Potom mi pokazuje ormar za posteljinu. "Sama ćeš se brinuti za svoj krevet, a ujutro ćeš posteljinu stavljati ovamo", kaže. "Može li, dijete?" dodaje glasom koji je pokušala omekšati. Iz torbe koju mi je spakirala Vatuš uzimam četkicu za zube. Dugo ih trljam. Čujem kako se vrata na sobi tete Džavidan zatvaraju. I vrata Gđe Fikrije se zatvaraju. Osjećam se grozno. Kao Pale sam na svijetu, napušteno, zaboravljeno. Oblačim spavaćicu s volanima na donjem rubu.

Ležim na leđima i gledam u strop. Mislim da će tata umrijeti. Bože, ne daj da umre. Molim te, preklinjem. Želim se sjetiti neke molitve, ali ne mogu. Tata ne umire. No ni ne oporavlja se. Striko Sulejman me jednoga dana vodi k 48

njemu. Kad na vratima ugledam mamu, skočim joj u naručje. Čvrsto je zagrlim. Jako se veselim što ću vidjeti tatu. No tata ne želi vidjeti mene. Ne želi da ga itko osim mame vidi bez ruke, smrskanog lica i deformiranog tijela. Zapravo ne želi ni da ga ona vidi, ali se s time mora pomiriti, treba njegu. "Strpi se dok ozdravi pa ćete se maziti do mile volje", kaže mi mama.

Promatra moju najnoviju haljinu. Očito joj se nimalo ne sviđa. Ipak šuti. Kada striko Sulejman ode razgovarati s doktorom, pita: "Jesu li baka i teta dobre prema tebi?" Kimnem glavom. Ne mogu joj reći da me baka mrzi. Striko Sulejman se vraća, on i mama nešto šapuću. Daleko su, ne čujem ih. Vidim kako striko Sulejman mami daje novac. Mama ga ne želi uzeti, ali joj ga striko Sulejman tutne u ruku i čvrsto joj zatvori šaku. Ne pušta je. Mama ne izvlači ruku iz njegove. Očekujem da to učini, bijesno je promatram. Mama me ne vidi. Nakon bolnice, striko Sulejman me vodi na Ejup. Moje dječje srce se lomi na sto komada jer sam mamu i tatu ostavila u bolnici. Nedostaje mi naš mračan stan na Pangaltiju. Pred očima mi se pojavljuju slike šarenih plišanih jastučića koji nam rese kauč u dnevnoj sobi. Svježina zavijenih izdanaka paprati. Naše cipele poredane u malenom predsoblju. Emajlirani pladanj ukrašen slikama holivudskih glumaca. Pod slikama pišu njihova imena, onako kako se izgovaraju na turskom. Geri Grant, Merlin Monro, Elizabet Tejlor, Hamfri Bogart. Sjećam se maminog toaletnog stolića punog šminke, povremenih trenutaka kada bi mi dozvolila da naneseni ruž, njezinog osmijeha, ljepote. Sa strikom Sulejmanom sjedim na Pierre Lottiju. Kupuje mi tost sa salamom i gazirani sok. On pije kavu i puši. Djeluje jako zamišljeno.

Kupuje mi i tradicionalnu igračku s Ejupa, kao da sam dijete. Šareno obojeni drveni vrtuljak. Zahvaljujem mu. Mislim da me želi vidjeti sretnu. Tek se jedva uspijevam nasmiješiti. Ljeto prolazi. Tata odlazi na još jednu operaciju.

Razmišljaju o tome da me upišu u školu u blizini stana Gđe Fikrije. U svoju školu ne mogu ići, jako je daleko. I vratareva kći Azime ide u istu školu.

Azime to ljeto završava osnovnu školu. Ima i starijeg bata, Barbarosa, koji je dva puta pao razred. Poslali su ga kao šegrta električaru, no nije dugo izdržao. Po cijele dane na ulici igra nogomet. Kad se ja i Azime sprijateljimo, opet mu se omili dom. Kad god im dođem u posjet, zaboravlja nogomet i dolazi kući. Jedan od Barbarosovih prednjih zuba je slomljen. Pukao je kad mu je otac glavom udario o zid. Hoda svijetom s malim, tamnim trokutićem u ustima. "Kada dolaziš k nama obuci kratku suknju", kaže mi. Prljavo se smije pokazujući svoj tamni trokutić. Dvoje braće me postavljaju između sebe. Sjedimo na kauču i jedemo bombone. Barbaros iz lokalnog dućana za mene krade tvrde bombone s kavom. Ne volim ih. Ne volim ni Barbarosa. Ali sviđa mi se kad kaže da je bombone ukrao za mene. Dok sjedi, Barbaros se naslanja na mene i pokušava mi zavući ruke među noge. Mala sam, ali 49

naslućujem njegove namjere. "Nemoj, makni ruku!" kažem. Umjesto Barbarosa, naljuti se Azime. "Pa što ti radi?" pita. "Neka me ne dira, tužit ću ga baki!" odgovaram. Azime se zainati. "Reci joj, da vidimo što mu može!" prijeti. Ne mogu joj reći. Ako joj kažem, znam da će me Gđa Fikrije još više zamrziti. Ne želim ići k Azime. No teta Džavidan peče kolače i bez bakinog znanja me tjera da idem. "Podijelit ćeš ga s Azime", kaže. Misli da mi je kod njih lijepo. Misli da mi čini uslugu. Njihov stan smrdi po vlazi i zahodu.

Prekrivač na kauču je jako zamrljan, sudoper crn od prljavštine i sve je puno prašine. I odjeća im jako smrdi. Od to dvoje braće dobivam svrab. Zapešća, koža među prstima, koljena i zatiljak me svrbe kao ludi. Toliko da cijelu noć ne spavam. Kad me Gđa Fikrije ujutro dođe probuditi, vidi da se češem. "Što to radiš?" pita. "Jako me svrbi", odgovaram. Uhvati je panika. Grubo me povlači za ruku. Kad mi ugleda zapešće, vrisne. "To je svrab! Džavidan, brzo zagrij vodu!" viče. Zatvaraju me u sobu. U velikoj žurbi pozivaju tetu Nihal.

Njezin dolazak čekam sjedeći u sobi. Teta Nihal dolazi, hvata me za ruku i odvlači ravno u kupaonicu.

Skida me do kože. Odjeću baca u peć za grijanje vode. "Ovdje pričekaj da se voda zagrije, pa ću te dobro oprati i izribati", kaže. Izlazi. Gola kao od majke rođena sjedam na banak i čekam da se voda zagrije. Ne želim plakati.

Ne želim im pokazati da plačem. Kroz zamućena vrata kupaonice vidim Gđu Fikrije kako nervozno korača tamo-amo. Tjera tetu Džavidan da svaki kutak sobe u kojoj spavam izriba klorom. Teta Nihal se vraća. U rukama joj ugledam škare i odmah shvaćam njezine namjere. "Ne! Imam svrab, a ne uši!" vičem. Ne sluša me. Krojačkim škarama Gđe Fikrije reže mi kosu kod korijena. Ne ispuštam ni glasa. Teta Nihal brdašce kose koje se skupilo na podu ubacuje u peć. Kako je zahvaća plamen, kućom se širi miris ofurenog mesa. To je užasan miris. Miris smrti. Istoga dana bježim od Gđe Fikrije. U suzama odlazim kući. Ondje zateknem striku Sulejmana među maminim nogama. Tri dana plačem bez prestanka. Vatuš ne zna kako bi me utješila.

Smrad spaljene kose ne napušta kuću Gđe Fikrije.

50

"ŠTO SVE MORAM PONIJETIVI" Na našem se mramornom pultu u kupaoni otopila svijeća i samo što se nije ugasila. Iz stijenja se uzdizao crni dim. Čitala sam ga. Loše! Loše! Loše!

Sve je loše! ispisivao je po zraku, uvijajući mi se nad glavom. Na stropu se jedna od svjetiljki pokvarila pa je titrala kao da namiguje. Zlatni okvir veličanstvenog zrcala koje je od ruba do ruba prekrivalo zid nasuprot kadi mjestimično se oljuštio i razotkrio gips pljesniv od vlage. Osman to nije mogao trpjeti. Namjeravao je prvom prilikom odnijeti zrcalo na popravak, da mu plijesan ponovno prekriju zlatnim listićima.

Stala sam pred zrcalo i razodjenula se. Bila sam tužna, potpuno prazna i ispijena, no i dalje se nisam bojala. Osjećala sam se iznenađujuće smireno, čak i svježe. Raspustila sam kosu koju sam bila ovlaš svezala i prstima prošla kroz nju. Pogledala sam vlasi koje su mi ostale na dlanu. Zlato je s okvira otpadalo od vlage, a moja kosa od tuge. Život nam se raspadao i nalikovao na okvir zrcala preda mnom. Život nam je bio napravljen od pozlaćenog gipsa. Kako je zlato otpadalo, tako je naša stvarnost izlazila na vidjelo. Sastojala se od onoga što mi je preostalo nakon devet godina zajedničkog života s Osmanom od kojih smo osam bili u braku: kose koja je otpadala, kože koja je labavila, lica koje se boralo, tijela koje je trunulo. Sastojala se i od gomile losiona, tonika, krema i seruma u svakojakim bočicama i finim teglicama koje sam poredala po masivnom mramornom pultu u očajničkom pokušaju da sve to zaustavim.

Prešla sam rukama preko leđa i dotaknula vrhove kose koju sam sve češće bojala. Osman je najviše volio nju, moju valovitu kosu koja mi je padala niz leđa. To mi se sviđalo sve do one noći kad sam presudila našoj ljubavi.

Iako sam njega i sve vezano uz njega sve manje voljela, i dalje sam, premda me duša boljela, voljela naše sjajno siromaštvo i drhtaje našeg duha koje smo, dok smo pred jutro onako satima sjedili, majstorski skrivali jedno od drugog.

Kako su se godine gomilale, osjećala sam da smo u prošlosti ostavili gomilu otpadaka, da nas je vrijeme poput brzo premotanog filma pretvorilo u ruševine i da nam se duh otopio poput svijeće. No, to sebi nisam željela priznati. To su bile stvari koje se sebi ne priznaju. Kad bi se to dogodilo, život bi postao nepodnošljiv, ljudi se više ne bi mogli gledati u tom pozlaćenom i pljesnivom zrcalu.

A to nam je bio životni cilj. Gledati se u pozlaćenom zrcalu i u njegovom odrazu vidjeti lice koje nam se sviđa.

I ja sam, umjesto da si priznam naše postepeno uništenje, oboma nalazila male, nevine utjehe. Razvijala sam neostvarive ideje o sreći i budućnosti.

51

Neostvarive, jer smo prihvatili letargiju, bijedu i potlačenost.

Dobro, Osman i 'njegovi dečki' bi mogli otići na turneju po Bliskom istoku o kojoj su toliko sanjali. Mogli bi biti zapadnjaci koji dolaze na istok, s kamionom punim glazbene opreme i bocama vode. Ako su željeli poštovanje, aplauz i laskanje, svakako su trebali otići na istok. Svi bi trebali znati gdje im je karijera. Problem je bio pronaći sponzora. Tražili su. Za svoju su grupu tražili ime i darežljivog sponzora. Imali su nimalo kreativan popis imena, ali ne i popis sponzora.

Ili bi Osman zaista mogao prodavati glasovire, razmišljala sam. Tako bi zaista bio zaposlen. Raskošan dućan na dva kata, besprijekorno odjeveni Osman pomoćnicima dijeli naredbe: učinite ovo, učinite ono... Razgovara s besramno bogatim klijentom. Osman je ulasku u krug takvih posvetio svoj život. Sada ima dnevni raspored, mora češće putovati u inozemstvo. Dobro, taj posao nije čudesan, ali život čini podnošljivijim, mislila sam. Ipak, kad su mi sve te mogućnost i prolazile kroz glavu, nisam mogla reći "čini život podnošljivijim". Govorila sam "čini život ljepšim". Kao da je jedini cilj ovog našeg trulećeg života bio postati ljepšim.

Ili bismo mogli kupiti psa. I to je izvrsna ideja. Dlakavog zlatnog retrivera koji ovjesi jezik od radosti i koji će nam biti odan do smrti. I on će, kao jadan Džambaz, piškiti uokolo kad se uplaši.

Ali mi njega nećemo tući, nećemo ga plašiti. Čemu bi ipak koristio jedan pas osim što bi predstavljao još jedan živi ukras u okviru unutar kojeg smo se pokušavali zadržati premda je premašivao naše mogućnosti? Možda bismo trebali uzeti mačku. I to s ulice.

Trebali bismo je nazvati Gambaz. Svu bismo našu tugu i žalost natovarili na mačku, a ona bi s njima trebala pobjeći. Mi bismo trebali ostati bez mačke, bez vjere, bez tuge i žalosti. Trebali bismo tako ostati potpuno goli, bez boli, bez ljubavi, poput spaljene trave, kao suha, trula, šuplja debla stabala.

Razmišljala sam o takvim stvarima sve do noći kad sam presudila našoj ljubavi. Bile su to jednostavne, nasumične, nimalo duboke, besciljne, ali veoma bolne misli. Da sam našoj letargiji, potlačenosti i romantičnom siromaštvu dala ime, bili bismo morali nešto učiniti. Osman bi govorio, zamišljao, ali ništa ne bi mogao učiniti. Letargija je bila njegova, potlačenost moja, a duhovno siromaštvo koje je onima izvana naš život prikazivalo veoma poetičnim pripadalo je oboma. Da o tome promislim, morala bih u jednom trenutku prolazećeg vremena kojim nikada nismo zagospodarili poduzeti nešto, morala bih barem promijeniti vlastitu povijest.

Ali ja sam bila potlačena.

Potlačeni ništa nisu trebali raditi. Baš su zbog toga i bili potlačeni.

No, ipak sam morala nešto učiniti. Život me na to prisilio. To bi se moglo 52

nazvati i završetkom potlačenosti. Nisam mogla zaustaviti glavobolju.

Najbolje je bilo da si odrubim glavu i to sam i učinila. Odrubila sam si glavu, kopirala je i poslala te kopije dvadesetorici muškaraca koji su jednim telefonskim pozivom mogli zaustaviti svijet. Sada sam morala bježati koliko me noge nose i sakriti se. Morala sam odgoditi svoju predodređenu smrt.

Morala sam uživati u kratkom vremenu koje mi preostaje do smrti.

Uzela sam Osmanov električni brijač kojeg je koristio za održavanje brade. Počela sam brijati glavu od desne sljepoočnice. Mislila sam da će biti lako, da će odmah završiti. Trebalo mi je veoma dugo. Ruka mi se umorila od držanja tog škripućeg aparata u zraku. Budući da mi je kosa bila veoma duga, svako malo je zapinjao i prestajao raditi pa sam mu morala često čistiti zupce, provjeravati ogledalcem stražnju stranu glave i njime više puta prolaziti po istom mjestu. Boljeli su me korijeni vlasi. Lice mi se grčilo od boli, a na oči navirale suze.

Napokon sam završila. Prekrasne je pločice kupaonice pokrila hrpa moje kose koju sam svakih petnaest dana bojala smeđom bojom. Prinijela sam ruku glavi i sa svih je strana polako opipala. S iznenađenjem i blesavom radošću sam osjetila nepoznati oblik svoje lubanje. Sebi sam se i ovakva sviđala (i više nego prije).

Kad sam odrezala kosu, pokazala sam godine. Ali bila sam lijepa usprkos njima. Prvi mi se put ovoliko sviđala moja ljepota. Moje su ljubičaste oči potamnile i postale još uočljivije. Kad mi je koža lubanje poprimila boju tena, lagano nakošene oči su se istaknule poput krupnih staklenih perli. Bore na njihovim kutevima su iščeznule, jagodice lica se istaknule, brada postala finija, a vrat kao da se izdužio. Uši su mi izgledale sitno. Kažu da ljudi s malim ušima ne žive dugo. To je točno. I ja ću već na pragu četrdesetih smrću potvrditi to blesavo vjerovanje.

Gledajući se u zrcalu, primijetila sam da u dlaku nalikujem svojoj majci koja je dopustila da njena ljepota pretvorena u prokletstvo uništi nju i nas. I sudbina mi je nalikovala njezinoj, čak ju je i daleko premašila. Ja to nisam samo dopustila, svoju sam ljepotu istrošila poput ključa koji pristaje u svaku bravu. Tako sam bila odgovorila Gđi Fikrije dok me povlačila za uvojke.

Ostavila sam kosu na podu i ušla u kadu. Pustila sam vodu. Strina Nihal me bila okupala u vrućoj vodi. Živu me skuhala. Iako sam vrištala: "Peče!", s bijesom, zavisti i mržnjom mi je istrljala tijelo kao da želi uništiti sedefasti sjaj uvijek blistave kože moje majke. Trljanjem mi je ogulila kožu. Dok me kupala, tiho sam plakala od boli. Nije vidjela, moje su se suze miješale s kipućom vodom.

Od toga sam se dana uvijek kupala u hladnoj vodi. Čak i jutrima nakon najprljavijih, naodvratnijih, najraskalašenijih noći. Hladna me voda 53

održavala na životu, ali dobro je činila samo mojoj ljepoti.

Osjetila sam se osvježenom kad sam na gorućoj koži glave osjetila ledenu vodu koja je žuborila iz novog tuša, koji smo, jer je stari bio prepun kamenca, kupili nakon što nas je kurvin sin Teoman utopio u novcu. Ostala sam pod hladnom vodom dok mi koža nije obamrla.

Izašla sam iz kade i odjenula ogrtač ne nagazivši na odrezanu kosu.

Ušla sam u našu spavaću sobu u kojoj se, prije nešto više od sedamdeset sati, moj duh predao mučenju koje je trajalo cijelu noć, u kojoj je čitav iskrvario.

Mora da je bio najhladniji dan zime. Nebo je izgledalo tako. Zrak se nije micao, kao da se zaledio. Brzo sam se odjenula. Obukla sam dva para čarapa, debele vunene hlače, džemper s ovratnikom i preko njega još jedan džemper. Što sve moram ponijeti?, pitala sam se.

Odabrala sam jednu torbu, veliku gotovo kao one putne, jednu od desetaka mojih skupih i dizajnerskih kožnih torbi koje su u ovoj kući, u kojoj je bavljenje kožom bila obiteljska tradicija, bile nagurane u ormare prepune odjećom. Dobro, umrijet ću, ali prije smrti ću vjerojatno nekoliko dana (možda tjedana, mjeseci) živjeti. Trebat će mi stvari.

Kad sam Osmanu pokazala ovu torbu rekavši: "Vidi što sam kupila, sviđa li ti se?", iznenadio me pogledavši ne etiketu, već kožu koju je stisnuo među dva prsta, protrljao i rekao: "Super je!" U ovoj je obitelji razumijeti se u kožu zbilja bila tradicija. A tko se razumije u kožu, mora razumjeti i žrtvu. Koža i žrtva su nerazdvojiv par. Koža žrtve bila je najsretnija koža. Priželjkivala sam i da moja koža, za koju uopće nisam sumnjala da će uskoro biti probušena, bude od koristi narodu i domovini.

U tu sam staru, ali izdržljivu torbu stavila traperice, džemper, trenerku, vestu za svaki slučaj, duge debele čarape, dvije košulje, dvije majice, hrpu rublja i pidžamu. Stavila sam četkicu za zube i naočale za dalekovidnost koje sam počela nositi nekoliko mjeseci ranije, a za koje nitko osim Osmana nije znao. Šampone, kreme i parfeme nisam ponijela. Ionako ću umrijeti. A kosu više i nisam imala.

Zbog besparice smo većinu mog nakita bili prodali. Ipak je ostalo nekoliko komada: dva prstena, biserne naušnice, dvije narukvice s dragim kamenjem i zlatni lančić. I njih sam prodala kad je Osman kretao na putovanje, ostavila sam samo vjenčani prsten. Njega nisam prodala. Ali htjela sam, njega sam najviše htjela prodati. Bio je to prekrasan prsten s jednim ogromnim, vrlo lijepo rezanim dijamantom. U jednoj od uskih uličica Kapaličaršije ispunjenih parom i mirisom začina (veoma blizu najvećem dućanu strica Sulejmana) jedan je stari, pogrbljeni i vrlo, vrlo mršavi Armenac, trgovac ljudima i dijamantima, u odijelu koje je izgledalo kao da 54

mu je preostalo iz mladih dana, iznenađen što sam odbila prodati nakit za desetinu njegove vrijednosti, po mojim očima ispunjenim suzama shvatio da nije ukraden. Povisio je ponudu na petinu vrijednosti da bi mi onda, zbog grižnje savjesti, savjetovao da sačuvam taj svoj vjenčani prsten. Armenski je trgovac imao dobre namjere. Mislio je da iza prodaje nakita stoji jednostavna želja za osvetom nesretne žene slomljenog srca. Kako bi taj proračunati, ali dobronamjerni trgovac mogao znati da mi je muž, baš kao i njegov brat, pravi kurvin sin?

Osman mi je na našem vjenčanju, u vrijeme kad je novac trošio kao lud, nataknuo taj prsten nakon što se dobrano zgadio matičaru ljubeći me u usta na francuski način. Na tom su vjenčanju bili mladenka na pragu tridesetih (ja) u blijedoružičastoj haljini s dekolteom od kojeg je zastajao dah i naušnicama od rubina, mladoženja na pragu tridesetih (Osman) odjeven u najskuplje traperice i košulju od sirovog lana, matičar, na čijem je licu krupnim slovima pisalo da nas smatra umišljenim, arogantnim elitistima, da misli da ne poštujemo matičarsku službu jer je Osman na vlastito vjenčanje došao u trapericama, da smo jedni od onih kod kojih se ne zna tko pije, a tko plaća i da mu se ljudi poput nas gade, te dva drska službenika koji su pokušali pogoditi kolika će im napojnica dopasti ruku.

Sada nisam znala što da učinim s tim prstenom na ruci. Da sam ga barem prodala, taj simbol našeg braka, pečat naše svetosti, pomislila sam. Zašto sam poslušala onog trgovca?

Obuzela me glupa, smiješna i sramotna osjećajnost koja me nakon proživljenog nasilja i uništenja nikada nije smjela obuzeti. Odlučila sam napustiti Osmana. Stavila sam vjenčani prsten na naš krevet, baš na mjesto gdje se moj duh predao. Nisam to učinila zato da mi Osman oprosti zbog postupka kojim sam mu uništila život ili da mu ostavim poruku punu boli.

Taj prsten, kojem sam u jednom trenutku na putu prema smrti pridavala vrijednost, sam ostavila jer mi se sada gadilo da ga imam uza se.

Pomislila sam Što još moram ponijeti? Što sve moram ponijeti za život, za ljubav, da bih bila voljena, da bih izdržala, da bih postojala, da zaboravim, da ne bih osjećala bol, da bih je zaustavila? Što sve moram ponijeti da bih bila čovjek, da bih bila žena, za čast, za dostojanstvo, da ne umrem, da bih mogla sanjati, zijevati, spavati, zaspati, hodati, smijati se, voditi ljubav (ne ševiti se, nego voditi ljubav dušom i tijelom) i na koncu počiniti ili ne počiniti samoubojstvo? Što sve moram ponijeti za Alija, za našu beskrajnu ljubav, za one koje sam pokopala u prošlosti (dosta ih je), za one koje sam prepustila budućnosti (jako ih je malo), za godišnja doba, vjetrove i mora?

55

Da bi svanulo jutro, pao snijeg, izašlo sunce, da bi negdje zasvirala tužna pjesma. Što sve moram ponijeti?

Otišla sam u Osmanovu radnu sobu i stala pred policom s knjigama.

Odabrala sam one koje sam smatrala neophodnima. Bilo ih je mnogo i bile su teške. Neka. Sve sam ih pažljivo stavila u svoju crnu kožnu torbu.

Iz zatvorenog ormara ispod police s knjigama izvadila sam naše raznolike ukrasne kutije za fotografije. Osman nije volio albume, a nisam ih voljela ni ja. Kad smo imali novca u skupim bismo dućanima kupili svaku kutiju koja bi nam se svidjela: ova je izvrsna za flomastere, u ovoj ću sakupljati vrpce (za što god mi trebale), ovo će biti kutija za travu, vidi, ima tajni pretinac, u ovu ćemo stavljati spajalice, igle i slično, a evo i još jedne kutije za fotografije.

Kutije sam ispraznila po sredini sobe. Sjela sam na pod i počela prebirati po fotografijama, velikim i malim.

Osmanovih fotografija je bilo mnogo, ja sam ih snimila. Bilo je mnogo mojih fotografija, snimio ih je Osman. Bilo je mnogo naših zajedničkih fotografija, snimili su nas drugi. Sve su bile takve da bi oni koji bi ih vidjeli kucnuli o drvo i rekli: "Bože, kakav sretan par! Bog ih blagoslovio", ali bile su potpuna laž.

Naša je ljubav bila pokvarena, sjeme joj je bilo loše, nije imala korijena. Mi smo našu ljubav odmah potrošili, ali smo se pretvarali da je pet puta dnevno pijemo iz nepresušne posude i da se svakim gutljajem ludo vezujemo jedno za drugo, za život i za okolinu koja živi još prijetvornije, proždrljivije, odvratnije i licemjernije od nas.

Među ovim su fotografijama bile i one iz Osmanovog djetinjstva. One su kronološki pokazivale kako je ubijeno jedno dijete. Na fotografijama poredanima po parketu mirno je ležala osobna povijest čovjeka lijepog lica koji je mnogo puta upoznao krvavu bol, koji se od tužnog djeteta razvio u narcisoidnu i egoističnu životinju kojoj je u dubini očiju sjala prljava prepredenost. Ali nisam mogla žaliti to dijete. Moja mi je nevolja došla do grla. Moja je povijest bila još gora. Moja će prošlost uskoro završiti strašnim krajem prema kojemu sam odvažno kročila.

Među hrpom nije bilo fotografija iz mog kratkog djetinjstva u kojem sam jedino u cijelom svom životu koji će biti kratak, bila sretna. Nikada ih i nije bilo. U Osmanovu sam kuću stigla bez prošlosti. Prošlost sam poput mrvica kruha koje su služile kao mamac za Ivicu i Maricu prosula za sobom, možda da bih mogla pronaći put.

Moguće je da su moje dječje fotografije sada bile u Berlinu, u nekoj ružnoj ladici s ručkama u obliku cvijeta, u stanu na četrnaestom katu neke dvadesetokatnice iz doba željezne zavjese. Ili ih je pak mama, napuštajući 56

nas, bacila u velike kontejnere na kojima je pisalo "papir" i tako se riješila i posljednjih djelića svoje prošlosti. Nisam znala. Nisam ni htjela znati. Već godinama nisam htjela znati ništa o mojoj majci.

Nakon tatine smrti odvojila sam fotografije gotovo idealno sretne tročlane obitelji, koje su mi se činile davne i zaboravljene, kao da su zaostale u nekom prošlom dobu, prije nego što sam sve što je u stanu služilo kao namještaj, sve prljavo, odvratno, spaljeno cigaretama i umrljano pićem, slinom, bljuvotinom i mokraćom: naslonjače, kauče, stol, krevet, poplun i pokrivače, televiziju, hladnjak, sag, mali prostirač, tanjure, zdjele, što god, sve, sve, sve prodala kramaru za sitan novac.

Na tim me fotografijama moj nevjerojatno zgodan otac podiže u zrak snažnim muškim rukama, mijenja gumu Renaulta koji je morao prodati kako bi platio nebrojene operacije, skače na glavu na plaži hotela u Erdeku u kojem smo odsjeli za vrijeme jednih ljetnih praznika, ljubi mamu u bijeli labuđi vrat, miriše valovitu kosu koja joj pada niz leđa, strastveno je grize za obraz, a njoj to sve godi, objašnjava radnicima na izgradnji autoceste kako će što učiniti i u tom trenutku nalikuje nedohvatnom Herkulu, provokativnom Apolonu ili zatrašujućem Zeusu, upravlja dizalicom, a na licu mu se vidi da to čini lakoćom kojom vozi bicikl ili priteže vijak, smije se i pije rakiju u kući punoj prijatelja, ili se u dnevnom boravku, pod lusterom napravljenim od preokrenute pletene košare, smije, razgovara, raduje se, smije, smijao se.

Na svim je mojim dječjim fotografijama mama bila veoma lijepa. I dok je na ljetovanju u šatorima koje smo proveli u Datči s obiteljskim prijateljima potapala ručnike za more u veliki plavi plastični lavor pun vode. Čak i dok je prebirala luk kozjak za gulaš i dok je na glas plakala. Dok je pušila, nazdravljala, kad se ošišala po posljednoj modi, pa ponovno pustila kosu, kad je na oči nanijela tuš i postala žena kojoj tuš pristaje najljepše na svijetu, dok je pridržavala onu lijepu kosu oštrom olovkom, dok je s glavnim kirurgom plesala na nekom prazničkom balu, dok je na nekom pikniku pripremala salatu, dok je jednom, kad je imala gripu, ocu doviknula: "Nemoj me fotografirati!".

Bila je prekrasna na svim fotografijama s vjenčanja. Moja je majka, koja je još kao dijete izgubila roditelje u strašnom potresu, odrasla uz svoju tetku vješticu, a zatim je poslana u internat za medicinske sestre iz straha da se tetkini dragocjeni sinovi ne pojagme za njom kad je postalo jasno da će se i dalje proljepšavati. Bila je veoma, veoma lijepa i dok je u vjenčanici s dugom povlakom i čipkastim velom pozirala uz tetkinog sina, tvrdokornog neženju ujaka Lamija, drugog tetkinog sina, ujaka Dogana kojeg sam vidjela samo jedanput i koji je tražio da ga zovem Pukovnik, ujakovu ženu, veleučenu učiteljicu tetku Mukerem, tetkinu kćer, ludu Lamiju, najvećeg neprijatelja 57

mamine ljepote koja se tog neprijateljstva držala poput gorkog eliksira besmrtnosti, muža lude Lamije, šogora Nešto, obitelj s majčine strane i njihovu debelu, čisto odjevenu djecu.

Moja je mama nažalost uvijek bila lijepa, lijepa, lijepa.

I ja sam na fotografijama bila lijepo dijete. Kasnije sam postala veoma lijepa djevojčica. Zatim sam postala veoma lijepa djevojka. To jest, postala sam prekrasna žena. I onda sam, uz pomoć profesionalnog fotografa, postala veoma seksi djevojka s naslovnice.

Fotografija na kojoj sam imala sedam godina je već nagovještavala kakve ću pogreške napraviti u budućnosti, kakva ću raskalašena drznica i proračunata drolja postati. Imala sam na sebi kratku haljinu. Sjedila sam u naslonjaču. U jednoj sam ruci imala praznu čašu, a u drugoj nezapaljenu cigaretu. Prekrižila sam noge. Izgledala sam odraslo. Pozirala sam oponašajući majku koja je uvijek sjedila prekriženih nogu i pokazivala ih kad god je trebalo. Nisam se sjećala tko me fotografirao. Mogao je biti otac ili majka, a mogli su biti i drugi.

Na drugim sam fotografijama jela sladoled, halvu, šećernu vunu, lizalice, čokoladu iz tube. Pila sam gazirani sok od naranče. Pozirala sam pred zrcalom u studiju kvartovskog fotografa čiji je zid bio prekriven divovskim posterom krajolika sa slapom. Vidjelo se da mi je poziranje urođeni talent.

Na fotografijama se nisam sramila pokazati rupe nastale kad su mi ispali mliječni zubi. Mama je prvi zub zakopala u dvorištu bolnice. Zaželjela je da postanem liječnica. Ali ja sam postala drolja. Postala sam Snjeguljica koja je na školskim predstavama zadavala muke svoj sedmorici patuljaka. Na vrtuljku sam se vozila u Trnoružičinoj bundevi i mahala sam roditeljima poput princeze. Bila sam princeza, oboma sam bila princeza Anastazija. Ali moja vlast nije dugo trajala. Brzo sam svrgnuta s prijestolja.

Prije nego što sam pozvala kramara koji je češao prednju stranu svojih hlača, pred sebe sam, iz kuteva u kojima su se skrivale, izvadila sve te bolne fotografije. Sve sam ih nagomilala na stol koji je tata umjesto stolnjakom prekrivao novinama. Sjela sam na stolicu s jednom labavom nogom i gorko plakala gledajući u sažetak naše prošlosti, u sve te fotografije na kojima smo bili sretna obitelj, na kojima smo jeli ili pili. (Plačem kad se sjetim kako smo se smijali.VII) Oni koji bi gledali moje fotografije, nikako nisu mogli pomisliti da će se nad ovim sretnim, veselim i do ludila voljenim djetetom nadviti sjena mračne sudbine, nečega što sliči sudbini ili s njom nema nikakve veze. Ni ja to nisam mogla pomisliti.

Ovaj sam širok prikaz naše povijesti napola u boji, napola u polaroidu stavila u prljavu vrećicu koju sam pronašla u jednoj od slomljenih ladica u kuhinji po kojoj su drsko hodale velike crne bube. Zatim sam prošetala 58

tatinim jadnim stanom. Otvorila sam sve ladice, pregledala dna ormara i provjerila pod ispod kreveta. Sakupila sam vjerojatno sve što je povrijedilo mamu, od čega su joj navirale suze: antikni češalj sa sedefnim intarzijama koji joj je otac donio iz Amasije, pleteni pojas kupljen na ljetovanju u Kušadasiju, moju prvu žlicu, srebrnu narukvicu, suvenir sa šetnje po Egipatskoj tržnici koja je završila raskošnim jelom u restoranu Pandeli, moju prvu dječju cipelicu koja je visjela na retrovizoru našeg auta, moju školsku knjižicu iz prvog razreda osnovne škole, ispunjenu peticama, oblutak u obliku srca kojeg su moji roditelji pronašli šetajući se na plaži u Inkutu i sačuvali da im donese sreću u ljubavi. Sakupila sam sve podsjetnike na sretne dane.

Sve sam te otpatke zaostale iz sretnih dana zajedno s fotografijama stavila u prekrasnu kutiju. Ubacila sam i papirić na kojem sam napisala: "Tata je umro." Umotala sam je u najskuplji, najfiniji papir, dodala sam i mašne i vrpce. Paket sam predala najboljoj tvrtki za slanje pošiljki ne mareći za novac.

Poslala sam ga mami kao novogodišnji dar.

Prokleta bila, majko!, htjela sam reći.

Tata je umro. Želim ti nesretnu novu godinu!

Tata je umro.

Neka ti svaki od ovih tužnih "suvenira" raspori dušu!

Tata je umro.

Kad budeš gledala ove fotografije, vidi mene, vidi tatu, vidi naše sretne dane!

Tata je umro.

Nije suđeno, mama. Nije bilo suđeno da gurneš među svoje noge striku Sulejmana, čovjeka koji je tati bio rođeni brat. Kad sam to vidjela, zaboravila sam da mi je strina Nihal maloprije odrezala kosu tupim škarama, okupala me u vreloj vodi i da me istrljana koža pekla.

Tata je umro u vučje doba.

Ovaj je rat dobila tvoja iznimna ljepota, majko!

Tata je umro.

Htjela si da tvoja nezasitna ljepota pobijedi na velikom bojištu zla na kojem su se okupili Gđa Fikrije, gospođa Nihal, rođakinje, svaka ružnija od druge, tetka, vještica tvoje obitelji, luda Lamija, veleučena gospođa učiteljica Mukerem i sve medicinske sestre i liječnice, pacijentice, ukratko sve žene ljubomorne na tvoju poslovičnu ljepotu koje su od te ljubomore pucale, gubile san i proklinjale te i svi muškarci koji su je htjeli posjedovati, dirati te, iskoristiti te, istući te, izrabljivati te, progutati te; sve nedovoljno lijepe žene i muškarci koji nikako nisu bili sigurni u svoju moć. Napustila si nas.

Tata je umro.

59

Ali najviše sam izgubila ja, majko! Mene si najviše napustila. Prokleta bila!

To sam joj htjela reći.

Od mame nije bilo ni glasa. Jednom je zazvonio telefon. Kad sam se javila, netko je zadržavajući dah nekoliko sekundi slušao i poklopio. Sigurno je mama, pomislila sam. To je sigurno mama i nema hrabrosti razgovarati.

Među fotografijama koje sam raširila po parketu Osmanove radne sobe nije bilo nijedne koja je pripadala mojoj povijesti prije Osmana. Nije bilo ni fotografija koje sam dala izraditi u jednom podrumskom stanu na Mola Bajiru, koje su me činile onim što jesam, na kojima sam bila potpuno gola. Čudno da nijednom nisam vidjela originale mojih golih fotografija objavljivanih u Feniksu koje su me učinile trećerazrednom junakinjom povijesti nemorala ovog grada, a koje je u još u preponama osjećao prosijedi basist, smatrajući me stručnjakinjom u tom poslu.

Gun mi ih nije pokazala. Nismo bile prijateljice kad su snimljene, sprijateljile smo se kasnije. A kad mi je postala više od prijateljice, sve ih je uništila. Željela je da nikada nisu postojale. Patila je umjesto mene. Ali uzalud se trudila. Jer prošlost, što god da napravila, nije mogla nestati.

Vidjela sam časopis. Bacila sam na njega oko. Nisam rekla: ovo je moje, ovo su moje fotografije. Odnijela sam jednu kopiju stricu Sulejmanu. Tog mog rođenog strica, čijeg sam se odvratnog madeža crnjeg od njegove glave sjećala uronjenog među nogama moje majke, nisam pronašla jer je bio otišao na aukciju starih sagova. Feniks sam, čvrsto oblijepljen ljepljivom trakom i zamotan debelim papirom u crnoj vrećici s jednom od mojih, ne potpuno golih, ali najprovokativnijih fotografija na naslovnici, ostavila njegovom žutookom pomoćniku otvorenih usta u čijim se kutovima, kad me ugledao, nakupila bijela pljuvačka. Tražila sam da ga preda njemu osobno. I nije me iznevjerio. Kad je stric Sulejman otvorio paket i vidio me na naslovnici prošao je sve kupole Kapaličaršije. Nije mu bilo lijeno, požurio je i sačekao me.

Bila je to noć zelene čarobnice.

U toj mi je pustolovini najzanimljivije postalo ime časopisa. Ali mi je pričao o Trideset ptica/ Anki koja se rađa iz svog pepela/ Feniksu/ Simurgu.

No, Ali je otišao. Ali me napustio. Nešto je mudro u imenu časopisa, pomislila sam. (Tako je, tko bi se volio da nema boli. Tko bi, osim pasa, gledao u daljimi) U ovom ću podrumu izgorjeti do pepela zajedno s okolinom, pomislila sam. Zatim ću se ponovno roditi. Pa što onda ako se i ne rodim?

(Neka kažu što hoće, ja palim ovaj dan; Koji sam izvadio iz plamena kako bih se ponovno rodioVIII) U Osmanovoj sam radnoj sobi samu sebe upitala: Što još moram ponijeti?

60

Odabrala sam jednu svoju fotografiju. Osman me fotografirao. Na njoj jednog ljetnog dana u našoj kući na Burgazadi, u kojoj sada uživa kurvin sin Teoman, vješam svoj bikini. Oko golog tijela sam omotala ručnik. Kosa mi je mokra, a na licu imam kapljice vode. Na fotografiji se ništa osim mog lica ne vidi jasno. Moja golotinja, ručnik u koji sam bila umotana, bršljan na ogradi balkona i predivan pogled na more s otoka su nejasni, mutni. Postoje samo kapljice vode na mom licu koje podsjećaju na suze. Pogled mi je bio tužan bez nekog posebnog razloga. Veoma tužan, poput posljednjeg pogleda.

Uzela sam je i stavila u torbu, kako bih Aliju, svojoj jedinoj pravoj ljubavi, ostavila uspomenu.

Ne nađem li Alija, ugurat ću mu je pod vrata.

Reći ću mu: Vidi, ostavio si me, evo na ovo sam spala.

Opet ću biti žrtva.

Zatim sam otvorila prozor. Kao što sam i pretpostavila, bilo je hladno.

Padala je sitna, prljava kiša, kao da i ne pada.

Sa šestog sam kata bacila potpuno novi mobitel, vrhnje moje cijene koju su ubirali moji svodnici. Šlag na vrhu torte moje cijene, koji mi je Osman kupio kao iznenađenje onog tjedna nakon noći kad sam presudila našoj ljubavi, nakon što nam je kurvin sin Teoman platio sve dugove i zasuo nas novcem. Vidjela sam kako se mobitel raspao na kamenom dvorištu koje je nalikovalo smetlištu pred našom palačom, izvana najsjajnijom zgradom na aveniji. Dok se raspucao, iz njega su frcale iskre. Svaki je komadić odletio u drugom smjeru.

Prozor sam ostavila otvorenim. Nije me bilo briga što će se dogoditi stanu u kojem sam provela devet godina. Nije me bilo briga što će biti s okruglastom zaručnicom kurvina sina Teomana. Ali bilo mi je pomalo žao Osmana kojeg sam nekada snažno voljela, kojeg sam voljela premda nisam osjećala pravu ljubav, kojeg sam ponekad čak i veoma voljela. Ali izvući će se, rekla sam. Osman je bio poput ulja. I ono bi se pokraj Osmana posramilo.

Obukla sam najdeblji kaput s podstavom od krzna i najizdržljivije čizme.

Na ćelavu sam glavu stavila crnu beretku koju sam odabrala među bezbrojnim drugim beretkama, šeširima i kapama. Oko vrata sam omotala šal, navukla rukavice i stavila velike crne naočale za sunce. Ručnu sam torbu poprijeko objesila na rame. Ključeve kuće kojoj sam željela da se sruši kako mi ne bi bilo povratka sam bacila u smeće i zatvorila vrata za sobom. Dizalo opet nije radilo pa sam se spustila stubama.

Prolazeći pored vrata naših susjeda, industrijalaca, lažljivih liječnika i prevarantskih trgovaca s kojima smo pri susretima u zgradi razgovarali ugodno se smiješeći, koje smo sretali na čudnim konceptualnim zabavama zimi, u buticima, poznatim restoranima, skupim barovima sa živom 61

glazbom, u koncertnim dvoranama holdinga, na superprivatnim otvorenjima izložbi u privatnim muzejima, na teniskim terenima na koje smo išli ako bi nam se dalo, u zatvorenim muzejima, saunama, fitness centrima, dvoranama joge i pilatesa, u skupim skijaškim centrima u koje smo išli samo iz navike jer Osman nije podnosio hladnoću, u Atlisporu u kojem smo se nekada pokazivali jer je Osman to htio, ljeti u dizajnerskim hotelima u Bodrumu, Alačatiju ili u Kašu, čak u Barceloni, Dubaiju, jednom u Rimu (sigurno kad smo prodali još jednu kuću ili dućan), u klubovima u kojima smo bili članovi (a kasnili smo s članarinom) i trajektima koji su išli na Burgazadu prije nego što nam je Teoman uzeo kuću, s kojima nas je prividno zbližavalo pripadanje istom načinu života (i uvjerenost da mu pripadamo), pomislila sam da će im večeras, kad sjednu pred televizor, zastati dah, da će nezatomljivom željom odmah dohvatiti telefone i reći onima koji poznaju mene, Osmana ili Teomana: "Upali televizor, upali, upali!"

Pomislila sam kako će muški susjedi nazvati dobro povezane poznanike i preklinjati ih kako bi se domogli kopije CD-ova koje sam poslala dvadesetorici moćnika i za koje sam bila sigurna da neće ostati među njih dvadeset. Ako je dobiju, sigurno će je držati u najvrjednijem dijelu njihovih porno kolekcija.

Pomislila sam da će ti muškarci, budu li malo duže gledali moje grudi, doživjeti zadovoljstvo kakvo ne mogu doživjeti sa svojim pokvarenim suprugama. Pomislila sam kako će te žene, koje su me otrovno gledale pri susretu s Osmanom, nakon skandala stoljeća pokušavati izgledati suosjećajno, a zapravo će se u sebi radovati, kako će te noći spavati sanjajući o Osmanu.

Sve su bile dovoljno zle da priželjkuju moju propast. Sve su bacile oko na Osmana. Reći će mu: "Sigurno je neka pogreška, ne brinite se, istina će prije ili kasnije izaći na vidjelo!" Raširit će ruke kako bi ga utješile. Ta utjeha neće ostati samo na raširenim rukama, dat će Osmanu do znanja da će mu, ako želi, raširiti i noge. Među sobom će postati zlobne. "Bilo je očito!" reći će.

"Imala je tu kurvinsku crtu. Vidjelo se na njoj. Ali ovo je ipak previše! Jadan čovjek..." Poznavala sam ih sve. Svaku sam pojedinu vrstu njih susrela.

Nisam ni ja bila loš trgovac ljudima.

Prošla sam pokraj čvrsto zatvorenih vrata naših susjeda, otvorila vrata naše sjajne palače i izašla van.

Prošlo je vučje doba, a započeli su najstrašniji, najneizdržljiviji sati u danu. Sati između jutra i podneva, kad sam htjela umrijeti ili spavati mrtvačkim snom, ali nisam mogla ni umrijeti ni spavati, kad sam se prevrtala s jedne na drugu stranu. U pet do podne bih dolazila k sebi. Tek bih se poslijepodne mirila sa sudbinom, životom i svim licemjerjima.

62

Čim sam izašla iz zgrade, primijetila sam da mi se po licu razlio veliki osmijeh, da me ispunio neki junački osjećaj. Bilo je to veoma budalasto.

Junaštvo je bila najbudalastija stvar koju sam u tom trenutku mogla osjetiti.

Nisam bila spasitelj trulih duša ili iskupitelj. Nisam mogla spasiti čak ni djelić vlastite duše. Dok sam o tome razmišljala, osjetila sam kako mi osmijeh na licu blijedi.

Ali ipak sam bila lekcija, nešto više od prijetnje, a postat ću barem mrtvi kraj, strogi primjer. Ipak mi je bivanje lekcijom, krajem i primjerom ohladilo glavu. Vratio mi se smiješak. Koraci se ubrzali. Torba mi je bila dosta teška, ali put nije bio dug. Kiša je nastavljala sipiti. Pretpostavljala sam da će se pretvoriti u snijeg.

I dalje nisam osjećala strah, ni mrvicu.

Pognula sam glavu i brzo hodala. Nisam htjela sresti koga poznatog. Nisu me smjeli vidjeti. Morala sam što prije nestati.

Na Ulici Ihlamur među visokim zgradama, na vrhu stuba koje su se nenadano spuštale prema dolje gotovo iscrtavajući lagani luk, već sam na prvoj proklizala nogom. Zbog žurbe. Premda su bile široke. Proklizala sam osam do deset stuba izgubivši kontrolu nad nogama. Stražnjica mi je udarila u svaku. Uspjela sam se zaustaviti uhvativši se za hrđavu ogradu.

I tad sam se uplašila. Strah mi je preko nožnih prstiju ušao u tijelo i rasplakao me. Sjela sam na stubu fino prekrivenu blatom. Srce mi je lupalo.

Nisam mogla smiriti drhtanje ruku. Leđa su mi bila potpuno mokra, a križa mi je orosio strašan znoj. Nisam mogla vjerovati u čemu sam se našla.

"Sranje!" uzviknula sam. Izgleda da ipak želim živjeti.

Nije se umiralo od pada niz osam do deset stuba. Ali pasti niz osam do devet stuba bilo je dovoljno da te podsjeti na smrt. Pomislila sam na ono što će se dogoditi. Naći će me. Neće odustati dok me ne nađu. Ti će me ljudi s oružjem oko pasa, prstima u svemu i očima ispod svakog kamena sigurno pronaći. Pucat će mi u glavu. Meci imaju tako lijep oblik. I sjaje. Nalikuju na drago kamenje. Ali kad prodru u tijelo, iskrive se, unište i izgube svoju ljepotu. I moja je glava lijepa. Lijepi metak će se izobličiti ulaskom u moju lijepu glavu. Razbit će moju lubanju čiji sam oblik otkrila morbidnom radošću i rasuti mi mozak. Krvavi će se komadi mog mozga zalijepiti na zid.

Neće ih biti dovoljno obrisati, trebat će ih sastrugati. Trebat će sa zida sastrugati moj mozak zajedno sa svim mislima i onda zid više puta prebojati.

Zakasnila sam s kajanjem. Sad više nisam mogla zaustaviti kurira. Nisam mogla spriječiti događaje i spasiti svoj život. Izgleda da želim živjeti, pomislila sam. Želim još godinama živjeti! Život mi je bio jadan i bijedan, ali ipak sam željela živjeti!

Mogla sam spasiti svoj bijedan život da sam svoju bijedu triput smanjila.

63

Lako sam je prepolovila, mogla bih je sma njiti i triput. Ali u meni je bila neka jezgra. Nejasna, čudna, uspavana bit. Probudila se one noći kad sam presudila našoj ljubavi i počela uzburkivati moju osobnost. Učinila me bombašem samoubojicom prije nešto više od sedamdeset sati.

Kad već nisam mogla nastaviti sa svojim bijednim životom i kad nisam bila u stanju spriječiti događaje, ja ću svojim raznesenim mozgom raznijeti i tuđe živote. Tako će barem u mojim očima život čiju sam bijedu prepolovila postati vrijedan. Napokon sam uspjela. Uspjela sam odbiti triput smanjiti svoju bijedu. Prestala sam biti žrtva. Postala sam aktivist.

Duboko sam udahnula. Zaboravi, rekla sam. Kocka je bačena. Što se dogodilo, dogodilo se.

Ustala sam. Koljena su mi klecala, umirala sam od straha. No, u isto mi je vrijeme glava bila hladna kao led, bila sam nevjerojatno hladnokrvna. Počeo je drugi pokret za iskrenost, pomislila sam. Prvi je imao uspjeha. I ovaj će ga imati. Imat će još veći odjek. Prvi je bio jednostavna proba. Raznio je samo striku Sulejmana. Drugi će razrušiti, uništiti sve, mislila sam. Dokrajčit će sve koji su moju sudbinu držali u rukama, sve koji su joj se izravno ili neizravno nametnuli. I mene će dokrajčiti. Ali vrijedi. Svakako vrijedi.

Pozvonila sam Aliju. Bože, daj da je kod kuće, pomislila sam. Nisam imala pričuvni plan. Imala sam novca, ali ne i plan. Bože, daj da je kod kuće.

Bože, daj!

Bio je.

64

PRIJESNA, POSLIJE SNA Da bi se duša odvojila od tijela nije nužno umrijeti. To se može dogoditi i dok je čovjek živ. Pravo pitanje nije mogu li se duša i tijelo razdvojiti dok je čovjek živ, nego kako se to dvoje ponovo može spojiti.

Ne znam kako, ali događa se.

Dogodi se nešto. Duša i tijelo se razdvoje. Čovjek kao da je umro, ali nije.

Biće neko vrijeme nastavi živjeti u duši i kao da je umrlo može vidjeti što tijelo, koje mu u tom trenu ne pripada, radi.

Kad su duša i tijelo razdvojeni, osjećaji se gube. Bol se utiša, stid ne postoji, a užitak postaje nedostižan. Ne rađa se ni najmanje iznenađenje kao ni zanimanje za rezultat radnje.

Biće se u cijelosti ugnijezdi u duši koja se pretvara u neopisivu, svijetlu prazninu, a ona promatra tu cjelinu sastavljenu od mesa, kosti, krvi, živaca, masti, tkiva, mišića, krpica, hrskavica, kože, kose, dlaka, noktiju, membrana, pljuvačke, kiselina, izlučevina, žuči, bljuvotine, sline, pišaline, govana i još gomile odvratnih elemenata koji su, svaki za sebe, nepodnošljivi i jedan gori od drugog, savršeno omotanu u tvar koja se naziva koža, u kojoj srce kuca, krv teče, mišići rade, izlučevine se luče, neuroni komuniciraju, koja, ukratko, radi kao švicarski sat, kad se nađe na okupu prestaje biti odvratna i proljepšava se, ponekad previše, a naziva se tijelom.

Dok duša u tišini i bez komentara promatra tijelo, ono nastavlja obavljati svoje unutarnje i vanjske funkcije.

Dok su duša i tijelo razdvojeni, tijelo je u potpunosti popustljivo, ničemu se ne opire. Ne obavlja čak ni najmanju voljnu radnju. Duša je za to vrijeme jako hladnokrvna i razumna, a uz to i pamti. I tijelo pamti, no to se otkriva tek kasnije. Što god se dogodi dok su duša i tijelo razdvojeni, završi i počinje san. Čovjek u kojemu su to dvoje neko vrijeme razdvojeni tone u san. Spava satima, danima. Ako mu dopuste, spavat će godinama.

Za vrijeme tog dubokog sna dogodi se nešto, i duša i tijelo se ponovo spoje.

Biće se probudi kao cjelina.

I tada se bolne posljedice te prolazne razdvojenosti počnu proživljavati.

Krv uspori i potamni. Ritam srca postaje nepravilan. Pluća se smežuraju.

Kosti pucaju. Živci titraju. Mišići peku. Žuč poteče. Tijelo se iscrpi. Noge vuku jedna drugu kako bi mogle hodati. Ruke se ne mogu dignuti. Vrat ne može nositi glavu. Ramena se spuštaju, prsni koš se steže. Svaki pokret donosi veliku bol.

65

Za to vrijeme duša tjera svoje sjećanje da progovori. Kad se to dogodi, i tijelo se prisjeti što mu se dogodilo. Kad se tijelo sjeti, duša pati. Kad duša pati, krv u žilama se uskomeša. Kad se krv komeša, želudac se diže. Kad se želudac digne, žuč suklja. Kad žuč suklja, želudac, grlo i usta gore. Kad želudac, grlo i usta gore, nastane poplava suza. Kada nastane poplava suza, čovjek se bori, bori i bori.

Naposlijetku dolazi zaborav. Točnije, odgoda. Odgoda sjećanja.

Duša i tijelo surađuju. Ono što im se dogodilo sakriju duboko.

No trag tog iskustva ostane negdje na površini, tanak, ispupčen i bolan na dodir. Čak i kad je događaj zaboravljen, ustrajna bol stalno podsjeća na sebe.

Tada i duša i tijelo požele da su mrtvi.

No to ne traje dugo. Oboje žele živjeti, pa kako bi mogli nastaviti zaborave da su poželjeli smrt. I tako više nisu razdvojeni, rade zajedno.

66

SVIJET JE BIO CARSTVO NEPOSTOJEĆIH STVARI Za Staru godinu smo otišli na tri zabave. Na prvoj smo jeli i pili kao svinje. Na drugoj smo odbrojavali od deset pa smo, stigavši do nule, povikali: "Sretna Nova godina!" Luđački smo pljeskali apstraktnoj novoj godini, posebnoj samo po tome što je predstavljala neki broj, ne razmišljajući o tome zašto bismo baš te noći trebali biti toliko radosni.

Bili smo u kući jednog od mnogih Osmanovih prijatelja kojima se on sramotno ulagivao kako bi se s njima sprijateljio. Većina je namještaja u dnevnom boravku bila pomaknuta u stranu kako bi se napravila ogromna čistina. Dugačak stol uza zid bio je prepun raznovrsnog fingerfooda, različitih u maka, pića s četiriju strana svijeta, posuda za led i nebrojenih čaša, tanjura, meteža, buke, osjećaja, zabave i bedastoća.

Bilo nas je tridesetak. Svi smo se mi poput manijaka radovali dolasku Nove godine, naticali na glave smiješne šešire, puhali u zviždaljke, bučno nazdravljali, poskakivali i gledali vatromet nad Bosporom, grlili i ljubili redom poznate i nepoznate.

Znakove su si davali oni kojima je na umu bila drukčija vrsta ljubljenja. Ja sam od trojice muškaraca i jedne žene dobila sigurne signale. Muškaraci su bili očiti: presnažan stisak ruku u zagrljaju, kontakt prsima duži od potrebnog, popraćen glupavim smiješkom kojeg su oni smatrali značajnim i otrcane riječi prošaptane na uho. Žena koju sam privukla je pak bila odvažna, žestoka. Oštro sam joj otresla ruku kojom se kao pipcima prilijepila za moju stražnjicu. Jako se naljutila, a ja sam bila bezobrazna. U lice sam joj bacila vrlo stare riječi koje sam kao dijete čula od Turkan Šoraj u jednom crno-bijelom turskom filmu. "Ne gnjavi me, ja sam poštena žena!" rekla sam i nasmijala se uživajući u tome. Ona se nije nasmijala. Prijezirno me pogledala i uzdignula nos.

Vidjela sam kako neke žene daju znakove Osmanu. Ma kakve znakove, gotovo da su nosile natpise na kojima je pisalo: Take me!... Fuck me!.... Nije me bilo briga. Na zabavi je bilo i gejeva koji su se zaista zabavljali. Oni su se jedini uspijevali zabaviti. Prijateljski su mi se nasmiješili i udaljili prkosnu, žestoku lezbijku od mene.

Bilo je među gostima i onih bedaka koji su se (kakav god razlog bio) uglađeno radovali Novoj godini. Nisam znala kako ih je put naveo na tu zabavu. Iznenadili su se vidjevši divljake. Bilo je i onih osjetljivih, kojima je smetala gužva. Činilo se da im je jako neugodno, ali nisu znali što da učine.

Bilo je i najviše tri pametne osobe koje su očito mislile: Briga me za tu vašu 67

Novu godinu, nosite se svi dovraga! Strogo su gledale sve uokolo, ali su se suzdržavale. Spremale su se otići svojim kućicama i ostaviti naš čopor manijaka nasamo s Novom godinom.

Gledajući te bogate i lakomislene leptire radosti među kojima sam se nalazila, govorila sam u sebi: Sruši se, svijete.IX Sruši se da nitko od nas ne doživi sljedeću godinu.

Dok su žene mojih godina ili mlađe dodirivale Osmanovo lice, grlile ga oko struka i, misleći: na zabavi smo, metež je, svatko je u svojem svijetu, pa što, neka njegova žena zažvali mojega, ljubile Osmana u usta, ja nisam mogla odlučiti boli li me to ili ne. Do Osmana mi više nije bilo stalo kao prije. Znala sam da me vara često i s mnogima. Bilo je očito, znakove nisam ni trebala tražiti. Prije bih priređivala velike i strašne scene, ali sad mi je bilo lijeno izazivati probleme. Nije mi se dalo. A zapravo sam imala na to pravo. Iako nam je ljubav ostarjela i raspala se na komadiće, još joj nisam presudila.

Održavala sam riječ danu Osmanu (zapravo sebi). Ne varam te, Osmane, govorila sam. Do varanja mi nedostaje još samo korak ali, vidiš, ipak to ne činim. Ne zato što te volim kao nekada, nego zato što mi se ne da.

Godine su mi prolazile, padao mi je rejting. Osman je pak bio na svojem vrhuncu. Tijelo mu je bilo u najboljoj formi. No, duh mu je ostao uz križiće u kredi na potplatima njegove majke. Od toga se dana Osmanov duh i tijelo nikada nisu sjedinili, nikada nije uspio postati čitav. Zapravo me to boljelo.

Prolazile su mi godine, ali ipak sam se dobro držala. Za sobom sam vukla prekrasan šareni rep od isprepletenih mitova, tajni, erotičnih glasina, tračeva, bajki i nezatomljive požude. Još uvijek sam bila najduža zvijezda repatica svih zabava. Moja se ljepota godinama povećavala i dozrijevala, bila je tajni, svima privlačni krug.

Zapravo, ja nisam imala nikakav krug tajni od kojeg duše ustreptaju, a pameti stanu. Nisam bila nedostižna ljubav i predmet neposlanih ljubavnih pisama velikih moćnika, snažnih karizmi i legendarnih muškaraca. Nisam bila bajna i jedinstvena ptica koja je savila gnijezdo na ruševinama domova i srdaca spaljenih njezinom strastvenom ljubavlju. U prošlosti sam doživjela raskalašene pustolovine koje su bile podloga za sve te legende, ali to nije bilo ništa pretjerano. U stvarnosti sam bila jadnica koju su prešli mnogo puta u životu. Ipak, u mojoj je ljepoti bilo nečega čemu ni sama nisam znala ime. Svi su vjerovali da u meni ima nešto... Nešto... Ma eto, nešto!

Ukratko, bila sam najčudesnija žena na svijetu, a to nije imalo veze sa mnom.

Vlasnik jednog od vrlo skupih restorana na Bosporu, na čijoj mu je pristalosti i samopouzdanju Osman strašno zavidio i zbog toga ga umjesto imenom s visoka nazivao "ugostiteljem s psom", novi miljenik društva, 'nova 68

faca u kvartu', friško oženjen, s dragom i ljupkom ženom, s priglupom ženom, sa ženom koja je slijepa koliko i glupa, a gluha koliko i slijepa, koji će Osmanu prvo biti meta ljubomore, potom prijatelj, pa neprijatelj, znao je što radi. Dok me na Novoj godini grlio u svom krilu, u uho mi je šaptao : "Ubijaš me, baš si prava mustra!"

Došlo mi je da se nasmijem. Zapravo sam to i učinila. Bila mu je to jeftina fora. Imao je previše samopouzdanja. Međutim, bilo je i stvari koje nije znao.

Ja sam napamet znala čitavu enciklopediju takvih jeftinih fora. Pogledala sam ravno u njegovu glupavu ženu. Odvratila sam mu: "Reci svojoj ženi nešto ljepše.", kao da se grozim, kao da ga podcjenjujem, čak i kao da se izrugujem.

Ugostitelj se s psom i ljepuškastom, priglupom ženom naljutio jer me nisu impresionirale riječi i pogledi koji su, pretpostavljala sam, bili već isprobani i koji su postizali rezultate. Veoma sam ga iziritirala.

Novogodišnje čestitke društvu su počele uz prasak šampanjca i konfete koje su padale svuda naokolo. Kurvin sin Teoman je nazvao Osmana, a debeljuškasta slatkica Lejla mene. Fino mi je čestitala Novu godinu i prenijela dobre želje od Teomana i njezine obitelji. Odgovorila sam joj jednako, zahvalama i lijepim željama.

Kurvin sin Teoman je bio u kući Lejline pomalo fanatične obitelji, na pomalo fanatičnoj novogodišnjoj večeri s ponosom obitelji, ujkom Direktorom Ulučem. Bila je ondje i njegova cijenjena supruga, ali ne i junački sinovi. (Mladi su otišli u inozemstvo, skijati se ili voziti snowboard, kako im po volji.) Članovi obitelji su se okupili kako bi civilizirano proslavili večer u kalendaru koji nikako nije imao veze s Božićem. Zapravo je riječ "slaviti" bila neprimjerena. Iskoristili su kalendarsku Novu godinu kako bi se okupili u krugu obitelji. A kad su se već okupili, po kalendaru je bila Nova godina pa su nas i oni uglađeno nazvali i uputili nam dobre želje.

I nas su zapravo pozvali na tu novogodišnju večeru na kojoj je sasvim sigurno bilo i rakije u malom vrču, za slučaj da je ujko Direktor Uluč poželio piti. Na toj je večeri bilo vjerojatno da će rakije biti, ali sigurno da je žene neće piti. Bilo je vjerojatno jer je obitelj debeljuce Lejle bila u procesu prelaska s laicizma na fanatičnost. Časni je punac nedavno bio otišao na hadž. Iako je ujko Direktor Uluč postao glavni dužnosnik vlade, nisu još bili zaključili proces, nisu se još bili potpuno privezali uz vlast. I to će se dogoditi, inšalah.

Doći će i dani kad će se Teoman uhvatiti rukom pod ruku s ujkom Direktorom Ulučem i svojim puncem, bivšim birokratom koji je u najgadnijoj industrijskoj četvrti Istanbula, u tvornici koja se širila poput zloćudnog tumora, sa svojom imbecilnom braćom proizvodio termosifone. Tad će oni, radosni poput djece ući na džumu, govoreći: "Jao onome tko nam stane na put!"

69

I nas su pozvali, Lejla iskreno i na sav glas, a Teoman prijetvorno i mrmljajući. Bit će im zadovoljstvo vidjeti nas uz sebe na Novu godinu. Doći će i ujak Direktor Uluč i njegova cijenjena supruga Gospođa Kraljica Majka.

Lejla je posebno naglasila da nas Direktor Uluč želi vidjeti među njima.

Ali nama je bilo veoma žao. Jao! Imali smo već dogovor s prijateljima. Sve su pripremili. Ah, kad bismo barem mogli otkazati!

S Velikim Direktorom smo se upoznali mjesec dana ranije. Otišli smo se upoznati s obitelji Teomanove zaručnice u kebabdžinicu na Bejkozu, među kućama i vilama novih bogataša, koja se izdavala za šik, trendy restoran.

Svjetla u kebabdžinici jarko su svijetlila, uglavljena u žbuku. Osvjetljavala su svakoga, svu raskoš, dragulje i bogatstvo. Budući da je to bila intimna večera i među nama nije bilo stranaca, a sjedili smo u odjeljku okruženom elegantnim paravanima, Direktor Uluč je odlučio naručiti dvije čaše rakije.

Popit će ih u čast te večeri, za sreću mladih. Njegov šogor, novopečeni hadžija neće se ljutiti. Direktor Uluč nikako nije odobravao alkohol, ali nekako se naviknuo na tu prokletu stvar. Prokleti bili oni koji su ga na nj privikli.

Kurvin sin Teoman nije pio. Nikako! Od alkohola se nije dobro osjećao. I nije lagao. Teoman je rijetko pio, samo je nazdravljao vlastitim pobjedama. I to čašom viskija s ledom.

Prije nego što smo otišli upoznati se s obitelji njegove zaručnice, upozorio nas je da ne pretjerujemo i da pokažemo poštovanje prema njegovoj budućoj svojti. Čak nam je i priprijetio. Bio je veoma izravan. Nije bio poput Osmana, nije okolišao. "Ne igrajte se s mojom budućnošću, jebat ću vam majčicu!" otvoreno je rekao. Bio je veoma ozbiljan. Ako bi Direktor Uluč pio, i Osman je mogao popiti jednu, najviše dvije čaše. Ali ja piće neću ni okusiti. Ako mi se baš htjelo, mogla sam se po povratku kod kuće napiti kao svinja. Jasno?

Nijedno se nije smjelo previše smijati. Nećemo otvoreno ili po skrivećki zadirkivati obitelj. Nećemo pogledavati jedno drugo. Ne bismo se trebali uzoholiti. Oni su pametniji nego što mi mislimo, odmah će shvatiti da ih zadirkujemo. Nećemo previše govoriti.

Kada razgovor krene, nećemo govoriti sve što nam padne na pamet, posebno ja. Ni pod koju cijenu neću psovati, govorit ću pristojno. Zapravo bi bilo najbolje da uopće ne govorim. Neću se napadno obući. Neću biti opscena. Bit ću pristojna, skromna i uredna. Nije bilo potrebe za sranjima.

Teoman nam nije vjerovao. Nije nam mogao vjerovati, jer je znao s kim ima posla. U tolikoj nam mjeri nije vjerovao da, kad je svoju Lejlu išao isprostiti od njezinog tatice, nije poveo nas, nego senilnog strica i strinu koje nije ni poznavao kako treba i siromašnu, slabašnu tetku udovicu (odjenuvši je dolično) koja je živjela na Kučukčekmedžeu ili negdje slično. Senilni se 70

stric, postavši vođom ekipe zaruka, uživio u svoju ulogu i nataknuo im prstenje riječima: "Ja ću uskoro umrijeti, čuvajte jedno drugo." Zaručio je djecu na licu mjesta, a nama je preostalo da se s obitelji upoznamo nakon zaruka.

Mislim da Teoman nije bio baš zet kakvog je obitelj htjela. Da su još znali kakvi smo Osman i ja zaista (lijeni, nemoralni snobovi u najgorem smislu riječi), Teomanu ni pod koju cijenu ne bi dali kćer (čini mi se). Pretpostavljam da su roditelji i ujak Direktor Uluč odmjerili zeta, odvagnuli njegovu pristojnost, ugled njegovog oca (malo preuveličan), njegov potencijal i činjenicu da marljivo radi u tvrtci naslijeđenoj od oca naspram nemogućnosti da pronađu zeta industrijalca deset puta boljeg od Teomana. Rezultat nije bio zadivljujuć. No, što su mogli kad se debeljuškasta Lejla, lijepog lica iako malčice niska, ludo zaljubila u rječitog Teomana.

S druge strane, on se nije mogao zaljubiti u nju. Teoman se nikako nije mogao zaljubiti. Nije bio sposoban voljeti. No, bio je izvrstan u računanju.

Kad je za primjer uzeo popis prednosti i nedostataka koji je činio temelj velikog broja brakova, Teoman je pod nedostatke upisao život sa svojtom, ali njihovo ga je bogatstvo zaslijepilo.

U kebabdžinici smo sjedili nasmiješeno i pristojno. Trudili smo se da se ne onesvijestimo od dosade. Osjećala sam kako mi po koži šetaju sitne oči čeličnog sjaja ujke Direktora Uluča iza okvira naočala od titana, poput muha koje se skupljaju po rubu pljesnivog limuna. Čitavu sam se večer jedva suzdržavala od češanja.

Ipak smo uspjeli. Zadovoljili smo kurvinog sina Teomana, uspjeli smo postati pristala obitelj.

Ali nismo prihvatili novogodišnji poziv ćudoredne obitelji debeljuškaste Lejlice. To bi ipak bilo previše.

Ne bismo mogli. Jer Osman nije mogao podnijeti veoma didaktičke, političke, separatističke i nacionalističke, ukratko vrlo dosadne i strašne razgovore s Direktorom Ulučem, koji ne samo da su uključivali sve moguće teorije zavjere i bili namijenjeni širokim masama, već su i od slušatelja tražili punu pažnju.

Osman, ovisnik o ljepoti, nije mogao podnijeti punašnost Lejle dječjeg lica koja je Teomana upoznala u jednom all-inclusive holiday villageu (u koje se, navodno, išlo u tajnosti od roditelja), njezine kratke noge i način na koji se kao patka gegala u cipelama s platformom.

Nije podnosio ni to što je Lejlin mobitel uvijek bio upaljen i što je s prijateljima Amerikancima koje je upoznala studirajući na Bilkentu6 razgovarala na tečnom i jasnom engleskom. Uvjereni elitist u Osmanu to nije 6

Prvo privatno sveučilište u Turskoj, smješteno u Ankari - op. prev.

71

razumio.

Nikako nije mogao podnijeti Lejličinu glupavu sestru koja je još bila u srednjoj školi. Ona je jela otvorenih usta, jezikom je od zubiju do nepca naguravala mješavinu kruha, oraha, sira tulum i kiselih krastavaca zalivenu dijetnom kolom.

Osman nije podnosio to što je Gospođa Kraljica Majka neprestano govorila o "dekoraciji". Nakon što je saznala da je Osman glazbenik, na što je lagano uvrnula nosom (to svakako nije promaklo Teomanu), ipak je, uzbuđena jer poznaje nekog umjetnika, govorila i o vrhunskim imenima uličnih glazbenika i njihovim adaptacijama.

Ja nisam mogla podnijeti nikoga, nikoga, nikoga od njih. Nisam mogla podnijeti to što je kurvin sin Teoman svoga veoma ambicioznog punca, oslovljavao s: "Tatice, tatice..." Njega je žena, zato što je prije nego što je poslužen kebab popio dvije velike čaše ajrana7, morala gurkanjem buditi. Bio je spreman svog zeta nakon vjenčanja upoznati sa širokim krugom svojih prijatelja političara i financijera. U svemu je imao svoje prste, a tijekom dugih godina u visokoj birokratskoj službi u ministarstvu industrije i trgovine je pomagao svojoj imbecilnoj braći i iza zavjese upravljao proizvodnim procesom koji je vodio od njihove radionice za usitnjavanje željeza do tvornice termosifona, a u mirovini je preuzeo posao. On je prilagođavanje vlasti doveo do savršenstva.

Nisam mogla podnijeti to što je Teoman svom puncu koji mu je predlagao da za medeni mjesec odu na hađž odvraćao: "Najprije ćemo obaviti umru8", tatice... A onda, ako je suđeno...", to što se Lejlica smiješila i kimala glavom kao da želi reći: "Naravno, naravno...", kako bi pokazala da se potpuno slaže, i to što bi kimajući glavom namignula meni.

Nisam mogla podnijeti to što je svojoj, poput mihrapskog kamena ukočenoj punici govorio: "Majčice, majčice...". Lejlici je jednom izletjelo kako je gorko plakala jer je među tratinčicama gospođe Semre igrala trećerazrednu ulogu. Ona je na crveno obojane uvojke ovlaš prebacila šal od sirove svile ponoćno plave boje koji je pokazivao da je tek započela proces pokrivanja glave. Nisam mogla podnijeti to što je Teomanova punica s crvenim pramenovima neprestano spominjala 'termesifon'.

Nisam mogla podnijeti da Teoman svojoj Lejlici koju je nekad nazivao: "šećeru, slatkice, leptiriću" sada svisoka samo kaže: "Lejla!", da neprestano Gospođi Kraljici Majci i Direktoru Uluču koji je čak i desert naručivao kao da je nadređen, svima govori: "Na zapovijed, ujače... Na zapovijed, ujno..."

Nisam mogla podnijeti to što se Teoman starijim konobarima obraćao sa: 7 8

Ayran (tur.): napitak od jogurta vrlo raširen u Turskoj - op. prev.

Umra: posjet Cabi i drugim svetim mjestima u Meki izvan razdoblja hadža - op. prev.

72

"Dečko."

Nisam mogla podnijeti to što je Teoman neprestano slinio za obitelji jakih, čvrstih leđa u koju se spremao ući.

Nisam mogla podnijeti to što mi je vatrenim pogledom govorio: "Božja milosnice, zar nisi mogla pronaći nekog drugog za koga bi se udala umjesto mojeg brata?" kad sam htjela otvoriti usta da ne pomisle da sam nepristojna.

Nisam mogla podnijeti ni to što se Osman topio pod utjecajem Direktora Uluča, što se pravio da pozorno sluša bedaste uspomene iz birokracije haždije punca i njegove zlatne savjete za život, što me Gospođa Kraljica Majka, supruga Direktora Uluča, platinasto plave kose koju nikada nije previše pokrivala, ali ni otkrivala, neprestano odmjerava, što se pita tko sam, odakle sam, tko mi je obitelj i čime se bavi, zašto nemam djece, jesam li jalova ili mi je muž jalov, a ni to što sam osjećala da će me, gladna tračeva i spletki, pri sljedećem neizbježnom susretu sve to pitati.

Ja zapravo više nisam mogla podnijeti ništa u tom životu kojim je upravljala okrutna sudbina.

Od očeve sam se smrti budila u vučje doba. I više nisam mogla zaspati.

Zbog toga sam se u svako doba dana osjećala premoreno. Čeznula sam za smrću. Nikada nisam pokušala umrijeti jer sam se bojala da neću uspjeti.

Htjela sam da me smrt pronađe.

Sanjarila sam o tome kako plutam po površini toplog potoka. To nije imalo nikakvog smisla, no bilo je umirujuće. Sklapala sam oči. Nosila me struja bistrog i toplog potoka. Tekao je polako, a na zavojima bi dobio na brzini. Voda me nosila, prolazeći ispod vrba. Izbijala sam iz sjene na sunce i postajalo mi je toplo. Dodirivala sam trsku i cvijeće na obali. Nisam plivala, težina mog tijela je nestajala sama od sebe. Mišići i kosti su mi postajali lakši.

Nestajale su mrlje iz mog uma, sve su se gubile. Milovala me svjetlost beskrajnog dana. Umirala sam.

Koliko god sam pokušavala sanjariti o toplom potoku, nisam mogla izdržati tu novogodišnju noć.

Pogledala sam one oko sebe. Osman je bio okružen ženama, bio je zauzet primanjem njihovog obožavanja nepokolebljivim narcizmom. Žene su me kriomice promatrale. Bile su spremne na svađu, ali ipak su me se bojale.

Starjela sam, ali još uvijek sam bila legendarna. Mogla sam ih srediti. Da sam htjela, to bih i učinila.

Odmjerila sam ugostitelja koji je svakog dana u podne u susjedstvo, na pišanje, izvodio svojeg haskija ledeno plavih, pametnih očiju. Njegova je ljepuškasta, glupava žena prema svima bila divna i smijala se lažnim grohotom, ne znajući da se njezin muž, ne uspjevši sa mnom, pogledavao s poznatom mladom manekenkom. Štipajući je, ugostitelj s psom mi je htio 73

dati do znanja: "Ti si na gubitku." Kao da me bilo briga. Eh, mali moj, pomislila sam u sebi. Kad bi ti samo znao što sam ja sve izgubila... Ti mi ne značiš ništa...

Pogledala sam one koji su se zabavaljali, pijane, one koji su se iz ljubomore spremali nadmetati s partnerima, one koji su, skrivajući se od svojih muževa i žena, ugovarali sastanke i stado žena koje su se svojski trudile oteti mi Osmana barem na jednu noć.

Pogledala sam gejeve koji su prepričavali moju nepostojeću tajnovitu prošlost, miješali izmišljene priče. Koji su obožavali mene, a još više Osmana, ali su ipak bili odviše pristojni da bi se preda mnom nabacivali mojem mužu.

Pogledala sam domaćina koji je bio sretan zato što su i ostali, uz neke iznimke, bili umorni, ali veseli.

Negdje se moralo dogoditi nešto zvano ljubav, rekla sam u sebi.

Ili se možda nikada nije dogodilo? upitala sam se.

Ovaj je svijet niškoristi, carstvo nepostojećih stvari, promrmljala sam.

Nemoguće, negdje je sigurno postojala ljubav, doživjela sam je, zato to znam, mrmljala sam.

Negdje zaostalu ljubav našla sam na trećoj zabavi.

"Umorna sam, idemo kući...", prigovarala sam Osmanu. Boljele su me noge, visoke pete mi nisu mogle nositi tijelo. Ruke su mi otekle i žuljao me dijamantni prsten. Oči su me pekle od dima cigarete. Prejela sam se i previše sam popila. Svašta sam pomiješala. Bilo mi je muka i spavalo mi se.

Osman je mislio da će svijet stati ako ne bude viđen na toj zabavi. Rekao mi je: "Inzistiraju da dođemo, bilo bi ružno od nas da ne odemo barem na pola sata."

Na trećoj zabavi je granulo sunce. Ono pravo, ali i ono metaforičko.

Na trećoj sam zabavi susrela Alija. Neočekivano, kao da ga je osvijetlio blic fotoaparata. Alija, moju jedinu pravu ljubav. Vidjela sam ga u gomili umornih uzvanika, čaša, ruku, golih ramena, raspuštene kose i pospanih očiju. Zadrhtala sam kao da me stresla struja.

Ja, glumica, majstorica, koja je imala godine iza sebe, koja je...

Drhatala i u sebi zamuckivala: Ah, Ali, otkad si ti otišao...

Ali, već dvadeset tri godine...

Ali, lako je to reći, već točno dvadeset i tri godine...

Ali, nije prošao dan da nisam pomislila na tebe.

Nije prošao dan da te se nisam barem jednom sjetila.

Nije prošao niti jedan jedini dan da si nisam ponovila barem jednu od pjesama koje smo čitali.

Ne dirajte mi ravnotežu.X Ali. 74

Dobro je što smo zajedno.XIAli. I ovaj naš susret je nenadana eksplozija.XII Ali. Znaš da, u kojem god gradu bila, živim u prijestolnici samoće.XIII Ali. Što je to vrijeme, ta svi smo živjeli.XIV Ali. Treba poput žrtve ispočetka započeti posao.XV Ali. Stići će me pustinje u kojima sam rođena.XVI Ali. Što se više obeščastimo, to bolje.XVII Ali.

75

AĞEDXVIII! AĞED! Auto je prodan jer tata treba estetsku operaciju. Ostale operacije je uglavnom pokrilo zdravstveno osiguranje. Novac za neke došao je od strike Sulejmana. Moje prve cipelice koje su nekoć visile na retrovizoru sada se njišu na lusteru napravljenom od slamnate košare u dnevnom boravku.

Prošla je skoro godina otkako smo se vratili kući, ali još uvijek nismo sretni.

Dok nas nije bilo naša je paprat umrla. Vatuš je jako žao. Kune se da ju je svaka tri dana zalijevala i jednom tjedno iznosila na sunce. Mama gleda u prazno. Ljubav je mrtva. Što će joj paprat? Tatino lice nije lijepo kao prije.

Ružno je. Čak zastrašujuće. Od jagodice do vilice proteže mu se žarko ružičasta, ljuskava linija promjenjive debljine. Nedostaje mu pola desne obrve, a koža iznad nje je naborana. Desno oko je manje, ugao mu visi prema dolje. Bio je na desecima estetskih operacija, ali su mu lice samo toliko mogli popraviti. Samo su mu zubi kako treba. Tata ima sasvim novu protezu. Ipak su mi jako čudni. Njegovi mi se zubi čine strani, zastrašujući, čak i više od praznog rukava pidžame koji se njiše na desnoj strani njegova tijela, ožiljka na licu, izobličenog oka i obrve koje nedostaje pola. Kao da su tatina usta tuđa. Glas isto. I tako ne govori puno. Stalno pije. Svakog me dana šalje u dućan. Naručuje jednu veliku rakiju, šest piva i dvije kutije cigareta. Sve to potroši u jednom danu. Navečer ne sjedimo u salonu. Ne palimo luster od slamnate košare. Moje prve cipelice tek tako vise na lusteru, u mraku. Kad se mama vrati s posla, tata odlazi u mračnu sobu. Ondje leži na poljskom krevetu. Licem je uvijek okrenut zidu. Mama i tata više ne spavaju zajedno.

Mama spava sama u njihovoj spavaćoj sobi. Mračna soba je nekoć bila puna maminih trica i kučina, stvari koje iz nekog razloga nisu imale svoje mjesto u kući. Sprava koje se rijetko koriste poput ventilatora i regulatora, prenosivog hladnjaka (namjeravali smo autom putovati u Europu), stare pegle, odjeće koju ne nosimo, metle, lopatice za smeće, krpa za prašinu, kanti i slično. Sada u njoj prolazi tatin život, kao da je trica, nepotrebna stvar koja se plete pod nogama. Mama se nije vratila na posao u Hitnoj službi na Taksimu. Već sedam mjeseci radi na Nišantašiju, u klinici Guzelbahče. "Bolje je", kaže. To je privatna bolnica pa joj je plaća viša. No radi jako puno. Ponekad je noću hitno pozivaju telefonom. Odmah mora otići. Hoda do Avenije Ergenekon.

Ondje sjeda na taksi. Prije bi tata, kad bi bio kod kuće, obavezno išao s mamom. Sada ni ne zna da je otišla. Mama se ponekad vraća pred jutro. Čujem kako se ključ okreće u bravi, probudim se. Srce mi počinje divlje lupati. Mama mi dolazi u sobu. Gladi mi kosu, ljubi me, pokriva me. Poslije odlazi u mračnu sobu u kojoj leži tata. Znatiželjna sam. U tišini ustajem i na 76

vršcima prstiju izlazim u hodnik. Virim kroz odškrinuta vrata. Tata je okrenut zidu. Mama gladi i tatinu kosu, i ljubi ga. U početku se tata ne bi oglasio. Pravio bi se da spava. Sada se već neko vrijeme probudi i viče: "Odjebi od mene!" Mama u suzama odlazi u svoju sobu. Zaključava vrata. I tako ostajemo, mama iza zaključanih vrata, tata na poljskom ležaju u mračnoj sobi, a ja na kraju hodnika. Tata i ja sa svojih mjesta slušamo mamine jecaje.

Više nismo sretni. Dapače, jako smo nesretni. Smrtno smo tužni. U našoj kuhinjici ne kuhamo smijući se i gurkajući se. Tata ne kaže: "Kupio sam kćerkici fina jetrica i bubrege!" Mama ne pravi ćevape. U kuhinji se sada kuha samo čaj. Kad se mama vrati kasno ponekad pojede nešto s nogu. Ili ulazi u kuhinju kako bi tati narezala sir uz rakiju ili sebi napravila jaja sa sudžukom.

Međutim, kod kuće uvijek ima hrane. Mama plaća Vatuš da nam kuha. Ona kuha kod kuće i donosi nam jelo. Svoje posudice poreda u hladnjak. "Ti i tata se lijepo najedite", kaže. Vatuš izvrsno kuha. Sprema bob s maslinovim uljem. Sprema punjene lokarde. Sprema celer u umaku. No tata jede samo puding od riže i rižu. I jaje sa sudžukom. Mama sve više i više radi. Više se ne zna kada odlazi i dolazi kući. Nekih večeri oči su joj crvene, maglovite.

Ako joj kad otvori vrata dođem u susret, ljuti se: "Zašto još nisi u krevetu?"

Vidim da je pila jer se putem do kupaonice oslanja na zidove. Gledam za njom. U hodu tetura, lupa lijevo i desno. Ulazi u kupaonicu, pere se. Toliko se dugo pere, da kad izađe ja već spavam. Mama me ne gleda u oči otkad sam je zatekla sa strikom Sulejmanom. Od dana kada sam glavu omotala nevjerojatno ružnom maramom na ružice i pobjegla od kuće Gđe Fikrije.

Bježim dok Gđa Fikrije klanja namaz. Teta Džavidan je na balkonu. Vješa rublje sakrivajući gaćice i grudnjake među haljinama. Potiho otvaram vrata.

Klik, vrata se zatvore. Spuštam se stepenicama dok mi srce luđački lupa.

Guram ulazna vrata i bacam se van. Petak je. Na Findikzadeu je pazar.

Krcato je ljudima. Počinjem trčati. U trku se sudaram sa ženama koje dolaze s pazara ruku punih vrećica. U ušima mi zvoni glas Gđe Fikrije dok je vikala teti Nihal: "Baci te ušljive škare u smeće!" Trčim u strahu, kao da će teta Nihal iskrsnuti iza mene, uhvatiti me za šiju i vratiti me u tu strašnu kuću u kojoj sam trunula. Trčim sve do stanice Jusufpaša. Ostajem bez daha. Noge mi gore. Niz leđa mi se cijedi strahovit znoj, sva sam mokra. Krv mi sa stravičnim kucanjem pulsira u žilama, čujem je u mozgu. Vidim dolazak trolejbusa Taksim-Topkapi. Radujem se. Trebam kupiti kartu. Imam svoj džeparac. Striko Sulejman mi svaki puta kad me vidi daje džeparac. Nada se da će me razveseliti. No nemam ga gdje trošiti. Gđa Fikrije mi ne da da izlazim. Samo mi jednom dopušta da s Ersinom odem u knjižaru. Ersin i ja odlazimo u knjižaru u jednoj od uličica nasuprot bolnice na Čapi, koja uglavnom prodaje knjige o medicini. Kada izađemo na glavnu ulicu, 77

ugledam Centar za transfuzijsku medicinu. Sledim se. Zgrada u kojoj leži tata je iza Centra za transfuziju. Da ispred nje nema zgrade, gotovo bih mogla vidjeti kat na kojemu leži. Obuzima me užas što sam tako blizu tati koji leži u bolnici što mi je pred očima i mami koja ga njeguje, a ipak ih ne mogu vidjeti.

Ljutim se na sebe što, kad me striko Sulejman vodio u posjet tati, nisam primijetila da smo toliko blizu. Jako se ljutim. Najrađe bih rastrgala samu sebe. Ersinu kažem: "Idemo tati." Ni najmanje se ne protivi, kaže "može", i nasmiješi se. Jako se veselim. Idemo. Ali vratar nas ne pušta unutra. Oboje smo djeca. Ersin ga preklinje, pokušava mu objasniti da mi tata jako nedostaje. "Ako ništa drugo, bar joj pozovite majku. I ona je ovdje, njeguje ga", kaže. No vratar ne želi ni čuti. Ersin je jako tužan, a kad ga vidim rastužim se i ja. "Nema veze", kažem mu. Odlazimo u knjižaru, no ja uopće nisam raspoložena za razgledavanje knjiga. Kada pobjegnem od kuće koristim novac koji mi je dao Ersinov tata i kojega nikako nisam uspjela potrošiti. Sjedam u trolejbus i kupujem kartu. Silazim na Taksimu. Znam put.

Znam koji autobus kuda prolazi, koji kruže, koje stanice preskaču, sve znam.

Mama i ja smo se prije tatine nesreće puno vozile. Išle bismo u kino ili kupovinu. Na Taksimu izlazim iz trolejbusa i ulazim u autobus. Kada siđem na Osmanbeju, srce mi ponovo počne jače lupati. Trčim kući. Srce mi je u petama. Ovoga puta osjećam nešto nalik sreći. Nešto toliko jako da zaboravljam da mi je kosa odrezana pri korijenu. No svako se malo, kad mi odvratna marama sklizne s glave, sjetim što mi se dogodilo. Glava mi gori.

Navlačim i popravljam maramu. Ne želim da mi itko vidi ćelavu glavu. Prije nego zađem u našu ulicu tražim ključ. Ulica me još više usrećuje. Čini mi se da ću poludjeti od sreće. Stižem do naše kuće. Otvaram vrata. Ulazim.

Hodam hodnikom. Vrata spavaće sobe su odškrinuta. Lagano ih gurnem i nađem se oči u oči s mamom. Kada me ugleda, pogled joj se sledi. Kao zamrznuti zadnji kadar filma. Nekoliko sekundi se tako gledamo, sleđene.

Mama se sva ukoči. Primjećujem da se odvratni crni madež miče. Striko Sulejman podiže glavu. Pogleda mamu kao da pita što se događa. Netom prije nego se okrene do kraja i ugleda me, nestajem. Nikada neću saznati što mu je mama u tom trenutku rekla. Lupam na Vatušina vrata. Želim vikati, Vatuš otvori!, ali nemam glasa. Osjećam da ću umrijeti ako ne zaplačem. Po glavi kao da mi plaze milijarde mrava. Marama mi sklizne. Kad me ugleda, Vatuš vrisne: "Ağed! Ağed!" Privlači me k sebi, grli me. Zaranjam glavu u njezino naručje. Čvrsto joj ovijam ruke oko struka, kao kliješta. Počinjem plakati. Plačem točno tri dana. Umorim se od plača. U suzama zaspem. Kada se probudim ponovo počnem. I Vatuš plače. Tri me dana grli i u suzama mi tepa: "AvağeliXIX..." Zove me jadnice, avağeli... Sažalijeva me. Vatuš misli da plačem jer su mi odrezali kosu. Usta su joj puna kletvi za tetu Nihal i Gđu 78

Fikrije. "SireliXX, ne plači više, puknut će mi srce od tuge", kaže. Mama dolazi k Vatuš. Kosa joj je mokra. S vrhova se voda gotovo slijeva. Mora da je navrat-nanos uletila u kupaonicu. Svašta je muči. Ne zna hoću li zaboraviti ono što sam vidjela. Hoću li kome reći? Nisam joj ni vidjela lice, ali osjećam da se jako boji i da joj srce glasno lupa. Mama poludi kad vidi moju ošišanu glavu, zaboravlja strah. "Što su ti to učinili? Što?" viče. Plače gorče od mene.

Spočitava sama sebi. Provlači prste kroz kosu i povlači je kao da će je iščupati. U tom trenu mama jako pati. Pati zbog više stvari odjednom. Onda odjednom odlazi i samo me tako ostavlja s Vatuš. Od Vatuš saznajem da je uskočila u taksi i odvezla se ravno do kuće Gđe Fikrije, u kuhinji zgrabila veliki nož za kruh i napala Gđu Fikrije i tetu Nihal koje nisu ni pomislile da sam pobjegla od kuće, mislile su da sam otišla k Azime, da su se susjedi umiješali, da je na poziv tete Džavidan dojurio striko Sulejman, na jedvite jade savladao mamu koja je uz tresku razbijala stvari i prozore Gđe Fikrije, i odveo je u bolnicu u kojoj leži tata, na hitan prijem psihijatrije. Vatuš misli da će me to umiriti. Od toga dana do tatinog izlaska iz bolnice ostajem kod Vatuš. Mjesecima. Vatuš i ja spavamo zajedno. Navečer se bok uz bok ispružimo u njezinom uzanom krevetu i čitamo džepne fotoromane, Barbaru Cartland i Kerime Nadir. Kad nedjeljom ide na misu u Sv. Vartanantsa na Ferikoj, povede i mene. Ako je vrijeme lijepo, ostajem u dvorištu. Promatram prolaznike. Ako je hladno, ulazim. U tišini sjedim pored Vatuš i, dok rukama po krilu i vršcima nožnih prstiju po podu iscrtavam krugove, čekam da završi misa. Striko Sulejman nema pojma da sam ih zatekla u spavaćoj sobi.

Osjećam da nema. To čitam u načinu na koji mi narednih mjeseci oklijevajući dodiruje tek naraslu kosu, kao da mi se ispričava za ono što su mi učinile njegova majka i žena. Dok sam ja kod Vatuš, tata izlazi iz bolnice. Striko Sulejman i mama ga dovode kući. U tamnoplavom Renaultu strike Sulejmana. Kada mi Vatuš kaže: "Tata se vratio kući", spremna sam zaboraviti sve. Spremna sam opet biti sretna, kao nekad. Trčim. Radosno. Ali tata je već davno legao na poljski krevet u mračnoj sobi. Licem je okrenut zidu. Ne razgovara sa mnom. Ni sa kim ne razgovara. Striko Sulejman sjedi u salonu, u fotelji pred prozorom. Ne mogu ga gledati u oči. Ne želim ga vidjeti. Želim ga zaboraviti. Najviše želim zaboraviti trenutak u kojem su se sledile mamine oči. No ne mogu. Ja nisam netko tko zaboravlja. Mozak mi je pun stvari koje ne mogu zaboraviti i detalja o njima. Pun je toliko da će puknuti. Kako bih zaboravila, želim se posvetiti učenju. Ne uspijevam.

Učitelj me proziva. Svašta me ispituje. Ne znam ništa. Uspijevam nešto promrmljati. Učitelj će mi pomoći, pustit će me. Zna za tatino stanje. No baš kad zaustim da nešto kažem, pred očima mi zaigra odvratni crni madež. Sva se ukočim. Jezik mi se zaplete. Ne mogu otvoriti usta. Svi učitelji za mene 79

pripremaju popravni pismeni ispit. Otvaram knjigu na koljenima i prepisujem od riječi do riječi. Žale me pa se prave da ne primjećuju. Samo na ispitu iz engleskog prolazim svojim trudom, bez prepisivanja. Samo na satu engleskog uspijevam zaboraviti odvratni crni madež i mamin sleđeni pogled.

Ne znam zašto je tako. We are a family. Kao da mi riječi stranog jezika pokrivaju mozak. Kao da je zaštićen nečime što ne mogu opisati. Postajem netko drugi. My mother is a nurse. My fatber is an engineer. Pred očima su mi crteži medicinskih sestara koje ne sliče mami i nacrtani očevi. Želim stalno pričati i stalno učiti engleski. No kad dođem kući, pred očima mi klepeće tatino umjetno zubalo. Opet sam rastresena. Vikendi su grozni. Nedjeljom televizijski program počinje oko jedanaest ujutro. Cijeli dan se emitira neki nedjeljni program, Nedjeljni studio, Tele nedjelja i ne znam koji još. S vremena na vrijeme jave se s utakmica. Tata se sav predao televiziji. Gleda sve, vijesti, reklame, crtice, dokumentarce, natjecanja... Što god. Nikada ne gasi televizor. Kad ne gleda televiziju, igra sportski toto. Mama opet nije kod kuće. Ili je dežurna ili ima nekog posla vani. Dok televizija trešti na sav glas, ja pokušavam učiti engleski. Ili čistim. Zapravo nema potrebe da ja čistim.

Vatuš čisti dva puta tjedno. Pere prozore. Pere rublje i pegla. Vatuš zarađuje za život brinući se za nas. Tata u krevetu pije rakiju i puši. Svoje jaje sa sudžukom jede u krevetu i pritom pravi svinjac. Tata se prije svaki dan kupao. Sada se više ne pere kako treba. Po dva tjedna ni ne vidi vodu.

Grozno smrdi. Tata se često zatvara u kupaonicu i plače. Čujem kako mu dah uzleti, kao da kaže Haaaah! Osjećam da se njegova pluća pune zrakom koji se ondje pretvara u jecaj. Dok plače, tata otvara slavinu. Sve cijevi zavijaju.

Njihovo me zavijanje tjera u plač. Čini mi se kao da plaču zbog tate. Jedne noći kada je mama dežurna probudim se s vriskom. Noga me užasno boli.

Dah mi zastaje. Od boli nogom udaram po krevetu. Tata dolazi trkom. To je prvi put od nesreće da ga vidim u strahu da će se meni nešto dogoditi.

Radujem se usprkos boli koju osjećam. U mojem krevetu pronalazimo ogromnog crno-žutog škorpiona. Rep mu je člankast, izvija se i plazi prema jastuku. Ubo me škorpion. Tata ga hvata rukom, baca na pod i gazi. Gnječi ga petom papuče. Čujem kako krčka. Vatuš je čula moj vrisak, dolazi. Tata kaže Vatuš: "Nazovi joj mamu!" Primjećujem da ne izgovara njezino ime. Odvest će me u bolnicu u kojoj ona radi. Vatuš naziva bolnicu. Saznaje da mama te noći nije dežurna. Tata traži telefon. Vatuš mu ga ne želi dati. Tata ga uzima na silu. Saznaje da mama već mjesecima ne dežura noću, da je prešla u dnevnu smjenu i da noću uopće ne dolazi u bolnicu.

Tatino lice poprima boju pepela. U hipu problijedi. Tata šuti. Desni kapak mu se ovjesi. Oko mu se zatvori. Ja prestajem plakati. No iz očiju mi se slijevaju suze. Vatuš me ogrne svojim kaputom. Uzima me u naručje. Tati 80

nedostaje ruka, ne može me zagrliti. Vatuš me grli. Svo troje se ukrcavamo u taksi. Tata ne želi ići u bolnicu u kojoj radi mama. Želi ići u Dječju bolnicu Šišli. Daju mi infuziju seruma. Tata sjedi uz moje uzglavlje. Ni trena mi ne ispušta ruku. Jako sam nesretna. Želim umrijeti. Da bar nisam vrisnula, da nisam probudila tatu, mogla sam umrijeti, razmišljam. Tatino je lice još uvijek pepeljasto. Kad se vratimo kući i Vatuš želi ući. "Ne!" kaže tata. Ne pušta je u kuću. Vatuš zna što će se dogoditi. Preklinje ga da joj dopusti da uđe. No tata je odlučan. Pred nosom joj zatvara vrata. Ujutro dolazi mama.

Tata je pita: "Gdje si bila?" Otkad je izašao iz bolnice prvi joj se put obraća.

"Bila sam dežurna," kaže mama. Očito je iznenađena. Tata je šakom udara u lice. Jedinom je rukom hvata za kosu. Udara joj glavom o zid. I opet. I opet.

Pokušavam ih razdvojiti. "Tata, nemoj!" vrisnem. Preklinjem ga. I ja udaram glavom o zid. Želim umrijeti. Tata me ne vidi. Mama ne ispušta glasa. Lice joj je obliveno krvlju. Zubi joj pucaju. No mama ne otvara usta. Kao da želi da je tata ubije. Ja pokrivam uši. Spuštam glavu na koljena. Klupčam se, klupčam se, klupčam toliko da naličim na puža. Mama napušta tatu.

81

MELANKOLIJA Što misliš, čemu nas dvoje nalikujemo, Ali? Što misliš, čemu nalikujemo na uskom balkonu koji gleda na moj dragi Istanbul između dva mosta, umotani ovako jedno uz drugo u tople pokrivače, dok oni unutra, ispred ogromnog bora ukrašenog srebrnim kuglama, zlatnim zvijezdama, minijaturnim zvonima, češerima, borovima, pahuljama snijega i figuricama Djeda Božičnjaka, posutog vatom bijelom kao snijeg i omotanog svjetlima koja se pale i gase i žutim, crvenim i modrim vrpcama, na zabavi na kojoj je i Osman plešu, piju i u stražnjim sobama puše travu kao ludi, povraćaju u kupaonici, zabavljaju se i nadglasavaju s glazbom koja svom snagom trešti iz abnormalno skupog Bang&Olufsena kao da, ne budu li se zabavljali, godina čiji dolazak slave neće proći dobro, kao da će se astrologija, karta neba i svemir preokrenuti naopako, kao da će se Mars sudariti s Neptunom i sazviježđe Jarca preklopiti s Rakom? Čemu nalikujemo nas dvoje na ovom uskom balkonu s prekrasnim pogledom, odvojeni od onih unutra gdje se odvija drugi svijet na nekoj drugoj frekvenciji, od neba i od vremena koje protječe, s čašama vina u rukama i iskrivljenim smješkom na usnama koji drhte na hladnoći, plamtećim očima prikovani jedno uz drugo dok ovako sjedimo osjećajući dah ovog drugoga na svom licu?, pitala sam se.

Razmišljala sam kako nalikujemo na crnu žuč. Mi smo dvoje rijetkih melankolika s bolnim sjenama na licu, žutim od podrhtavajuće svjetlosti debelih svijeća poredanih uz zid, baš u vučje doba, u ovoj bezbojnoj ledenoj tami.

I pitala sam se, gledajući Aliju u oči: godine prolaze, čovjeku kosa i brada sijede, zašto mu onda oči ne blijede, što je to što mu oči održava tako crnima, tako tamnima kao prije? Kako to da oči mogu ostati takve, iako sve trune i nestaje?

Vidjela sam Alija baš kad je izlazio na balkon. U meni je odjeknuo uzdah.

Zvuk mi je prošao cijelim tijelom, od lopatica do korijena kose, i odjeknuo u glavi. I ja sam za njim izašla na balkon. "Ali!" zazvala sam ga. Okrenuo se i pogledao me. Cigareta koju se spremao zapaliti ostala mu je među usnama.

Gledao me kao da ne vjeruje svojim očima.

"To si ti? To si zaista ti?"

To je bila moja prva radost u novoj godini: to što me prepoznao na prvi pogled, nakon toliko dugih godina. Pridržala sam se za zid balkona da ne padnem.

Ali me sada gledao plamtećim crnim očima i toplo mi se smiješio.

Njegov me smiješak tjerao u plač. Ne smijeni plakati, rekla sam si. Bolje je 82

da ne plačem sad kad smo se sreli nenadano, nakon toliko beznadnih godina.

No nisam se mogla suzdržati. Što sam više plakala, obrazi su mi se više žarili, a iz usta se podigla topla maglica i obavila Alijevo lice. Sviđale su mi se moje suze. Ja volim plakati, pomislila sam. Alijev je smiješak izblijedio.

"Ne plači... Veoma sam umoran" rekao je.

Ovih je pet riječi ovako poredano izgledalo čudno. Trebalo se dobro potruditi da se tom poretku nađe smisao. Netko bi drugi mogao pomisliti da znače: "Ne plači, preumoran sam da se bavim tobom." "Nemam te snage utješiti." No, Ali je s dvije rečenice u isto vrijeme činio dvije stvari: tješio me i ispričavao se. U glasu sam mu čula bol i zapravo sam zbog toga plakala. On je znao da zbog toga plačem i zato mi je to rekao. Samo sam ja to mogla razumjeti.

Malo smo razgovarali, kratkim rečenicama, nedovršenim odgovorima.

"A kasnije?" upitala sam.

"A kasnije sam, eto, ostarioXXI", rekao je. Nasmijao se, opet bolno.

Nije očekivao da pridajem previše značenja ovom stihu. Znao je da ću ga razumjeti što god rekao. Taj je stih bio iz godina nakon Alija. Nije mogao znati da ga znam. Da ga dovršim? pomislila sam. Da kažem: Ta je rečenica duga poput romana?

Umjesto toga sam rekla: "Dođi i nemoj sada plakati."

Odjednom smo se počeli smijati. Počeli smo se glasno smijati, kao vjedro otpušteno od kolotura kad se spušta na dno bunara udarajući pritom o zidove. Kao da smo poludjeli, toliko nas je naš susret iznenadio.

Zatim smo zašutjeli. Stavio mi je ruku na obraz, onu njegovu nježnu ruku.

"Ne mogu vjerovati" rekao je. "Koliko je godina prošlo?"

Nisam odgovorila. Namrštila sam se. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali, one večeri i sati koji su uslijedili nakon što smo se rastali ispred pivnice Kazan.

Tata je ostavio tavu s jajima i kobasicom na stolu. Uzela sam je i odnijela u kuhinju. Pticama sam ispred kuhinjskog prozora razlomila komadiće kruha.

Zgužvala sam novine prostrte na stolu i bacila ih u smeće. Sakupila sam prazne boce i ostavila ih ispred vrata. Oprala sam tavu i gomilu posuđa koje je otac tijekom dana zaprljao. Oribala sam sudoper i obrisala radnu plohu u kuhinji, peć i pločice iza peći. Voda je bila ledena. Ruke su mi se smrznule i pekle su me. Otac će uskoro uz rakiju zatražiti naranču. Nije mogao oguliti naranču jednom rukom. Jabuku je grizao, bananu gulio zubima, ali s narančom mu to nije uspijevalo.

Kuhinja puna vrećica i voće, sir, maslac, meso, mlijeko, mineralna voda, grahorice, riža i sredstva za čišćenje svuda uokolo su pokazivali da je opet bio striko Sulejman.

83

Mogla sam si predočiti taj prizor, mnogo sam mu puta svjedočila. Striko Sulejman je pozvonio na vrata. Tata je otvorio i rekao mu: "Nisam li ti rekao da više ne dolaziš? Odjebi!" U stričevom je pogledu sjala krivnja, ali svejedno je hladno rekao: "Uzmi barem ovo da ne umrete od gladi." Otac je povikao: "Dijeliš milostinju? Marš!" Striko Sulejman je vrećice ostavio pred vratima i otišao. Tata je povikao za njim: "Uzmi ovo sa sobom!" Mahnuo je praznim rukavom svoje smrdljive pidžame, povikao: "Hvala Bogu, imam invalidsku mirovinu! Država mi daje mirovinu dovoljnu da ne umremo od gladi!", ušao u stan i zalupio vratima. Pogledao je kroz prozor. Gledao je kako striko Sulejman ulazi u modri Renault i odlazi. Zatim je otvorio vrata i unio stvari koje je ovaj donio. Poslao je susjedovog sina u dućan da mu kupi grickalice, cigarete i rakiju. Opsovao je striku Sulejmana jer mu to nije donio. Odmah je ispekao jaja s kobasicom i pojeo polovicu. Prljavo suđe je samo ostavio.

Zatim sam došla ja i posvađala se s njim. Najprije sam otišla u sobu.

Kasnije sam pospremila stol, ogulila naranču i poredala kriške na tanjur.

Ostavila sam ga na stoliću. Tata je ležao na kauču, jedna mu je noga visjela do poda. Koža na prljavim stopalima je bila modra i ljuštila se. Nokti na nogama su izgledali kao kandže. "Želiš li još nešto?" upitala sam ga. Pucnuo je jezikom u znak da ne želi, očiju prikovanih za televizor. Ponovno je natočio rakije. Odjednom je popio polovicu čaše. Opet sam otišla u svoju sobu i zatvorila vrata. Žestoko sam opsovala. Razmišljala sam o Aliju. U ruci sam imala njegovu maramicu umrljanu mojom maškarom i olovkom za oči. U dnevnom su boravku bučili televizija i tata. U toj buci nisam mogla razmišljati o Aliju.

Izletjela sam iz sobe. "Dosta!" povikala sam. "Prestani vikati, dosta!" Nije me čuo. Psovao je na televiziju.

Na njoj je bio čovjek s kravatom, tatinih godina. Sijedu je kosu začešljao unazad. Izgledao je dobro za svoje godine. Na ekranu je pisalo: Umirovljeni glavni inženjer vrhovne uprave autocesta, ne-znam-tko. Čovjek je govorio nešto poput: "Cesta koju sam doveo do Amasije... Radnici su predano radili...

Autocesta je došla do Samsuna... Usprkos nedostatku opreme... Tako je veza Ankara-Tokat... Uprava može biti ponosna..." Tata je dohvatio prazan rukav svoje pidžame. On je bio najpotlačeniji od svih, bio je potlačeniji i od mene.

Svaki put kad bi se osjetio potlačenim, dohvatio bi prazni rukav pidžame i mahao njime. Ponavljao je ono što je čovjek govorio. "Ja sam to napravio, kretenu! Kurvin sine, ja sam sagradio tu cestu!" vikao je. "Dok si se ti u Ankari uvlačio u guzice tajnika i ministara, ja sam završio ovakav jer sam htio sagraditi tu cestu, pasji skote!" Tata je psovao punih usta, jecajući. Nije izostavio ni čovjekovu ženu ni kćer, ni pretke ni potomke, ni vjeru, a ni njega samoga. Tatine psovke nisu imale granice.

84

Emisija je odjednom završila. Počelo je nešto drugo. Odjednom su tatine psovke postale suvišne jer je njihov primatelj nestao. Zašutio je. Odjednom je počeo plakati. Počeo je grcajući plakati, otirući oči preostalom rukom. Ovaj je put počeo psovati sebe, svoju sudbinu, svoje pretke i potomke. Zatim je prešao na Boga jer mu je ovaj poštedio život, jer ga je natjerao da živi ovaj prokleti život.

Prije bih ga zagrlila kad bi tako počeo plakati. Grubo bi me odgurnuo.

Pokušala bih opet pa bi vikao na mene. Mislio je da ga grlim jer ga žalim, ne zato što ga volim, ali tatina mi je bol razdirala dušu. To mu nisam mogla objasniti. Otišao bi u svoju sobu, u svoju široku osvijetljenu sobu. U tom stanu nije bilo mračne sobe, u njemu je bila tatina svijetla soba s pogledom na park. No, ipak je bila prljava, veoma prljava. Često sam je čistila, no on bi je svejedno zaprljao. Za noći kad bi puno popio, povraćao je po sagu. U snu je pišao u pidžamu. Jeo je u krevetu, a mrvice kruha koje je prosipao naseljavali su kukci. Iz jastučnice sam izvlačila koštice maslina. Bacao je ogriske jabuka pod krevet. Zatvarao je zastore i sprječavao da se soba ispuni svjetlošću. U toj se sobi tata nije mogao okrenuti prema zidu jer mu je krevet bio baš na sredini.

Nakon što je graditelju autoceste i samome sebi ispsovao sve, plačući je otišao u svoju sobu i zatvorio vrata. Ja sam se vratila u svoju sobu. Zatvorila sam vrata. Uzela sam rupčić i počela razmišljati o Aliju. Sada je bilo tako.

Naviknula sam se na tatinu bol. Duša mi je bila toliko spaljena da se pretvorila u ugljen. Nije me više diralo tatino stanje, nije me rastuživalo, nije me moglo rastužiti.

Pogledala sam kroz prozor. Padao je snijeg. Aliju sam bila rekla da se sprema padati i imala sam pravo. Bila sam sretna. Bila sam sretna zbog ljubavi.

Idućeg sam dana na Hisar otišla sretna. Snijeg je padao s prekidima. Ali nije dolazio. Govorila sam si: To je zbog snijega. No, svatko je mogao doći. Ja sam uspjela. Tijekom noći je napadalo snijega, ali ne toliko da bi zatvorio ceste. Bilo ga je samo malo na krovovima. Govorila sam si: Nismo ugovorili vrijeme. Rekli smo samo: Sutra na Hisaru. No, prošlo je dvadeset i sedam sati otkada sam ga prvi put vidjela. To sam dobro znala jer sam ih izbrojala.

Stolovi na terasi kavane su bili mokri. Pridošlice su sjedali unutra uz peć.

Neki od njih su brisali noseve papirnatim maramicama i kašljali. Jučer smo mnogo hodali, možda se razbolio, mislila sam. Pokušavala sam prevariti samu sebe, pronaći izgovor za Alijev nedolazak.

Bila sam ponijela neki roman. Do toga mi dana nije palo na pamet čitati poeziju. Ersin mi nikada nije davao knjige poezije, on me privikao na romane. S romana sam prešla i na druge knjige no, nikada mi nije palo na 85

pamet čitati poeziju. Otvorila sam roman koji sam ponijela i počela ga čitati.

Ali nisam se mogla usredotočiti. Stalno sam pogledavala ulaz. Čak i s glavom nagnutom nad knjigu, pri svakom sam pokretu podizala pogled prema vratima. Ali nije dolazio. Promatrali su me s obližnjeg stola. Bilo je i onih koji su me odmjeravali, koji su namjeravali uz neku izliku sjesti za moj stol, ali nisu imali hrabrosti. Svima sam dobacivala mrzovoljne poglede, spremna na sukob s čitavim svijetom.

Brojat ću do sto. Ne dođe li, odlazim, rekla sam. I nikako neću pogledati ulaz dok ne izbrojim do kraja. Počela sam brojati: Jedaaan, dvaaa.. Svim sam brojkama zadnji slog produžila koliko god sam mogla. Izbrojala sam do sto.

Morala sam održati riječ i napokon ustati i otići, ali nisam mogla. Započela sam brojati drugu stotinu. Na četrdeseticama sam se zbunila i vratila se na broj četrdeset. Započeti opet od jedan mi se činilo kao varanje. "Što čitaš?" upitao je Ali odjednom.

Došao je tiho, nečujno, kao mačka. Kao da ga nema. Smiješio se kao što se sada smiješi. Došao je prije petnaest-dvadeset minuta, ali je sjeo za stol u udaljenom kutu i promatrao me. Nije me se mogao nagledati, toliko sam bila lijepa. Tako je bilo lijepo promatrati me izdaleka. Posramila sam se, postalo mi je neugodno. Ali me vidio. Vidio je da često gledam ulaz, da ne mogu sjediti na miru, da ga uzbuđeno čekam.

Odjednom me primio za ruku i pogladio je. Bez ikakvog uvoda. Bez smiješnih, amaterskih riječi poput: "Mogu li te primiti za ruku?" Već u prvoj minuti prvog sastanka. Pogledao je knjigu koju sam čitala, okrenuo je i pročitao tekst na stražnjim koricama. Provukao je jedan prst među moje.

Iznenađivao me. Uzbudila sam se, preplašila. Što ako mu se ne svidi knjiga koju čitam, ako je ismije? Što ako pomisli da sam glupa?

"Je li dobra?" upitao je.

Ostala sam zatečena, mucala sam.

"Tek sam počela, ne znam još" odgovorila sam.

Nisam mu rekla: Nisam se mogla usredotočiti jer sam mislila na tebe.

"Reći ćeš mi kad je završiš", rekao je.

Povukao me za ruku. Obukla sam kaput i umotala se šalom. Izašli smo vani. Opet me uhvatio za ruku i isprepleo prste s mojima. Iako sam imala tek devetnaest godina, mnogi su me već držali za ruku. Naviknula sam se. Čula sam sve vrste budalastih stvari poput: Mogu li te držati za ruku? Hoćeš li izaći sa mnom? Možemo li biti prijatelji? Hoćeš li mi biti djevojka? Bilo mi ih je dosta. Čula sam ja i lukave, namještene i zlobne riječi, doživjela opake i oportunističke veze, bila veoma povrijeđena, čak i skrhana. Svašta sam doživjela do svoje devetnaeste godine. Imala sam uspona i padova. Pri svakom bih padu primila novi udarac.

86

No, Ali je bio drukčiji. Ne znam zašto. Držao mi je ruku kao da je drži već tisuću godina, kao da se naviknuo na to, a ja sam tako hodala držeći se s njim za ruke.

Opet je počeo snijeg, ali vrijeme se ublažilo, vjetar je prestao. Snijeg nam je nježno padao na glave, kao da se želi zabaviti, kao da i nas želi zabaviti.

"Kamo ćemo?" upitala sam. "Šetamo se", rekao je. "Šetat ćemo se koliko budemo mogli."

Tako smo i učinili.

Bili smo zajedno koliko smo mogli. Mislila sam da ćemo još dugo biti zajedno, da će to trajati dovijeka. Međutim, jednog mi je dana pustio ruku i otišao.

Sada je njegova ruka godinama, godinama poslije na ovom balkonu ukrašenom svijećama, konfetima, prskalicama i natpisima Happy New Year, bila na mom obrazu. Razmišljala sam kako mi njegova ruka grije obraz više od mojih suza.

Došlo je vučje doba. Svitala je zora. Obzor se nevoljko i polako rasvjetljavao, kao da želi reći: "Sviće, pa što?" U ovom je trenutku netko na svijetu umirao, a netko se rađao. Položila sam ruku na Alijevu. Glas mi je zadrhtao.

"Kad si se vratio u Istanbul?" upitala sam.

"Odavno. Ima više od deset godina..."

Pogledala sam ga povrijeđeno, ljutito, uzrujano. Uzvratio mi je pogledom punim teške tuge srasle s kožom, koju godinama ne bi mogao sprati s lica.

Nisam znala koji osjećaj tražim na Alijevom licu. Točnije, nisam bila sigurna želim li pronaći kajanje zbog toga što me napustio, sreću što me ponovno pronašao, ljubav koja bi bila snažnija od one prije ili pak, želim li mu s lica pročitati da naša ljubav nikada nije prestala, da ju je osjećao premda me napustio.

"Zašto me u deset godina nikada nisi nazvao?"

Htio mi je odgovoriti. Pogledao je jedan od mostova kao da ne zna odakle početi. I ja sam ga pogledala. Po mostovima i cestama koje su vodile do njih tekla je rijeka svjetla. Promet je bio gust. Umorni su se stanovnici Istanbula, ušavši u novu godinu, vraćali svojim krevetima. To je ona eto bila, ali za njih.

Ono što je bila za mene stajalo je preda mnom. Ruka nove godine bila je na mome obrazu. Pronašla sam Alija! Ova će godina biti veoma sretna.

Međutim, nisam znala što mi je nova godina spremala.

Opet smo se pogledali. U njegovim sam očima razaznala čežnju. (Sigurno je, sigurno! Nedostajala sam mu! Znači da me nije zaboravio.) Prinio je lice bliže mojemu, puno bliže. Ne!, rekla sam u sebi. Ne ljubi me u čelo. Ne u čelo. Ja ti nisam sestra. Ne u čelo. Usne su mi ovdje. Ako misliš da bi nakon 87

toliko godina to za početak bilo previše, tu je onaj neodređeni trokut, ono bolno mjesto između jagodice, nosa i sljepoočnice. Ne u čelo, ne! Alijeve su usne prošle moje čelo, približile se mom nosu i uputile se k mom obrazu.

Prema neodređenom trokutu. "Najviše te ovdje volim ljubiti", približio se mjestu za koje je tako govorio. Čekala sam. Bilo je pitanje trenutka kad će me poljubiti. Moje buđenje iz stoljetnog sna bilo je pitanje trenutka.

Spremao se da me poljubi, nakon toliko godina, kad je unutra nastao nered.

Do nas je kroz prozor, otvoren da kroz njega izađe dim cigarete, dopro užasnuti ženski krik. Zaprepastili smo se. Unutra je nastala strašna buka. Svi su vrištali i galamili. Bang&Olufsen je utihnuo. Potrčala sam. Glasovi su se nadjačavali, nije bilo jasno što se događa. "Pomozite!" vikala je neka žena.

"Upomoooć!"

Oboje smo u isto vrijeme utrčali u dnevni boravak. Crvena kosa žene koja je vrisnula se zapalila. Gorjela je. Žena je pred našim očima gorjela u plamenu. Svi su bili zbunjeni. Neki su tražili vodu da je poliju njome, ali je nisu mogli naći. U čašama i bocama je bio samo alkohol. Domaćin je istresao posudu s ledom na ženinu glavu. Led se otkotrljao na zemlju ne ugasivši vatru. Svi su bili zbunjeni, nitko nije znao što da radi.

Ali je potrčao i na njezinu glavu prebacio pokrivač sa svojih leđa. Zabava je prestala, izgorjela zajedno za ženinom kosom i pretvorila se u pepeo. Na licima ljudi se vidjelo da ovo smatraju lošim pretkazanjem. Lica su se ukočila od straha, od zgroženosti. Mislili su kako ova nova godina uopće neće biti dobra. Žena s čije je kose ugašena vatra, udarala je šakama Alijeve grudi. "Gdje si bio?!" vikala je. "Gdje si ti bio dok sam ja ovdje gorjela? Gdje?!"

Ali je zagrlio ženu s gorućom kosom i otišao.

Ali je otišao.

Otišao je ne pogledavši me, i ne čestitavši mi čak Novu godinu.

Ali, koji se u Istanbul vratio prije više od deset godina je u noći kad smo se napokon susreli, nakon godina i godina, zagrlio ženu čija se kosa zapalila i otišao.

Otišao je ne rekavši mi hoću li ga moći opet vidjeti i naći, gdje ću ga naći i kako ću ga vidjeti!

Ali je otišao!

88

TAKVI SMO MI Ugostitelj s psom, njegova fina žena i Osmanovi 'dečki' trebali su večerati kod nas. Odavno smo premašili limite na kreditnim karticama, već nam je dosadilo, blagajnicama koje nas, kad su kartice odbijene, gledaju s prijezirom, govoriti "Bože... Sigurno je neka greška." Sada smo sve kupovali gotovinom, kad bismo je našli, ili na dobar stari dug. Zbog toga se Osman debelo zadužio u najluksuznijoj trgovini delikatesa u našoj četvrti, dućanu u kojem se uvozni sirevi i vina prodaju brzinom svjetlosti, a suhomesnati proizvodi dolaze sa svih kontinenata.

Našem padu nije bilo kraja. Osmanu to nije bilo dovoljno, satima je slatkorječivo preklinjao Tanju, koju već mjesecima nismo mogli platiti, da ne napusti posao. Imao je sreće. Tanja je bila meka srca i voljela je kuhati. Kad joj je Osman po stoti put obećao da će joj za jednu večeru kojom će se ulizati ugostitelju s psom dati sve plaće kojih se nakupilo, nije samo rekla "Dobro", nego je od kuće donijela kavijar kako bismo se pokazali pred gostima.

Kavijar je bio grozan, ali je tako lijepo ukrasila tanjur, da se ugostiteljeva nježna ženica u Dolce&Gabbana haljini oduševila. Nije mogla prestati čupkati sitne komadiće kruha i jesti ih s maslacem i kavijarom. Toliko ih je pojela da su joj usne bile sjajne od masti. Na njima nije ostalo ni traga ruža.

Dok proždire kavijar, krajičkom oka uspoređuje svoj prsten s mojim.

Promatrala sam je i mislila: ljepotice, takvi smo mi. Tvoj je kamen možda veći od moga, ali mi kavijar serviramo na zlatnim listićima koji se ljušte.

Tanja je u kuhinji nadmašila samu sebe, čak je kao veliko finale pripremila pjenušavi kolač s preljevom od čokolade. Dok ga je pripremala istukla je na desetine bjelanjaka u snijeg i, kako bi ispitala je li šećer kako treba, izravnala jednu od Osmanovih spajalica, jednu stranu savinula u obruč, uronila ga u kipući šećer i puhala balončiće. Kada je zaključila da jest, kimnula je u znak odobravanja (kao da je pred njom čitava vojska kuhara).

Sirota Tanja. Pripremila je sjajan banket s pjenušavim kolačem i kavijarom samo kako bi se njezin poslodavac mogao dodvoriti svojim prezira vrijednim gostima, kako bi im se mogao ulizati kao pseto. U čudu sam promatrala kako se Tanja može tako posvetiti poslu u našoj kući iako mjesecima nije plaćena.

Osman je ugostitelju s psom odjednom postao najbolji prijatelj. Prestao je trabunjati o tom novom miljeniku četvrti koji isijava bogatstvo i snobizam, tvrditi da je peder i blatiti ga iza leđa, i počeo izlaziti na ulicu u doba kada tip izvodi svoje tele od huskya da se popiša, pozdravljati ga i drugovati s njime (i to s kolikim smiješkom, koji otkriva sva trideset dva zuba).

Njegov iznenadan trud da se sprijatelji s čovjekom kojeg je iza leđa 89

beskrajno ogovarao nije bio nimalo čudan, jer je Osman od svojih 'dečkiju' saznao da tip nije samo "običan ugostitelj, pa makar i na samom Bosporu!", nego da restoran drži iz užitka, a da je zapravo ljubljeni zet jednog od moćnih partnera koji drže tvrtku vodeću u organizaciji "entertainmenta".

Osman je svakako želio sudjelovati na tom plodnom polju. Htio je širom rastvoriti vrata koja mu godinama nije išlo za rukom ni otškrinuti. Čovjeka kojeg je na jedvite jade i uz mnogo nagovaranja pozvao na večeru i njegovu ženu dočekao je na vratima. Prvo ih je natjerao da probaju votku s lješnjacima i narom, i dok je koristeći znanje iz Wikipedije koje neznalicama i budalama zavrti glavom sažimao porijeklo i povijest ruske votke, počevši od značenja slavenske riječi voda, svako bi malo ubacio: "Naravno, ti se u to puno bolje razumiješ." Bio je ponizan, znao je gdje mu je mjesto, suzdržavao se kako se ne bi razmetao u čovjekovoj profesiji. Iskreno, nije se ni trebao suzdržavati. Ugostitelj s psom nije imao pojma. Osmana je slušao površno, napola, sa smiješkom zavinutim poput kuke. Kao da kaže: stari, prestani gnjaviti. Kao da kaže: kume, kakve to ima veze. Ugostitelj s psom je znao da put zarade prolazi drugamo. Trebao si znati posao. Kako ga voditi, pokrenuti, zavrtjeti i natjerati nemirne lije u svojem umu da surađuju kao braća. Znati što u slavenskim jezicima znači voda nije vještina.

Osman nije u ulizivanju poznavao granice. Nije propustio ni pohvaliti Tanjinu kuhinju. Tako je ženici kojoj je u stranoj zemlji jedina sreća bilo kuhanje podario osmijeh na licu. Kako god bilo, Tanji smo dugovali. Uz to, Tanja nam je bila potrebna. Taj jako važan detalj našega izloga nije smio otići zato što ga nismo mogli plaćati. Osman je, kao i uvijek, ponovo pokušavao ubiti dvije muhe jednim udarcem. I uspijevao je. Podmazivao je ugostitelja, a istovremeno zavaravao Tanju. Tanja bi uvijek nasjela. Dvije lijepe riječi i nasmijano lice i ne bi otišla. Ostala bi, a dugovi bi rasli.

Bilo je jasno da 'njegovi dečki' u ulizivanju ugostitelju s psom nimalo ne zaostaju za Osmanom. Bilo je jasno da smo svi jedan licemjerniji i podmukliji od drugog, da svatko od nas u njedrima nosi knjižicu u koju bilježi dobit, i da živimo s planovima i ključnim informacijama koje jedni od drugih krijemo.

Nalazili smo se na mjestu na kojem su brojne stvari poput nepravde, nevinosti, istinitosti, otvorenosti, iskrenosti i slično zahrđale i zbog toga prestale funkcionirati. Tu su se vrijednosti istopile. Toliko puta da su naposlijetku nestale. Do te smo mjere nadmašili Machiavellija da se on možda okretao u grobu.

Mogla sam ih gledati svisoka koliko god sam htjela i isto se toliko žaliti: Što mogu... Oni su takvi, to je njihov moral, što ja tu mogu..., ali sam i ja bila dio te menažerije. Budući da mi je vjenčani prsten stajao na prstu, da sam svake noći u krevet lijegala s Osmanom, da se nisam mogla pokupiti i otići, 90

budući da se nisam pitala i proklinjala: Zar je to svijet? Zar je to život? Kako se možete tako ponižavati? Prokleti bili!, i ja sam bila jedna od njih. Ona moja jedinstvena mučenička rječitost nije uvjerila ni mene.

Da je ugostitelj kralj licemjera, a njegova žena totalni moron, bilo je jasno kao sunce. Mislila sam da je žena polu retardirana, zapravo je bila sasvim.

Bila je mlada, nježna i jako ugodna, a kretnje su joj bile čudnovato harmonične. Imala je sposobnost drago kamenje procijeniti jednim pogledom i cijenu izraziti u dolarima. A ipak je bila moronka, nije vidjela ono što joj je bilo pod nosom. Osman nije bio moron. On je sve primjećivao, ali se pravio da ne vidi.

Bili smo između dva vrhunca Tanjinog kulinarskog umijeća, punjenih pljeskavica i pjenušavog kolača koji je izrezala pažnjom neurokirurga. Ispili smo bezbrojna vina za koje su cifre na računu luksuzne prodavaonice delikatesa bile vrtoglave. Osmana i 'njegove dečke' nikada prije nisam vidjela da se tako ponašaju. Razgovor su okrenuli na sjajne projekte koji će svima donijeti novac, slavu, čast, moć i sl. Njihovoj mašti nije bilo kraja. Da ih je tko čuo pomislio bi da su svi rođeni poslovnjaci. Kao da su magistrirali na marketingu, a na polju zarađivanja novca dogurali do titule ordinarijusa. Svi su bili obavijeni čudnovatom ozbiljnošću, neopisivim zajedništvom, upornošću, ambicijom, kao da govore: Mi? Mi ćemo svojom pameću osvojiti svijet i njime se poigrati kao lopticom. Bila sam zapanjena. Došlo mi je da im kažem: Pa vi niste u stanju ni oprati vlastite guzice! Kakav projekt? Kakav marketing? Htjela sam se smijati, ali nisam mogla. Grizla sam usne. Ako se nasmijem, predstava će biti pokvarena. Osman i 'njegovi dečki' će biti osramoćeni. Nisam ih smjela osramotiti. Nisam smjela ražalostiti Osmana.

Iako sam nakon toliko godina vidjela Alija i duša mi je ludo lepršala, i dalje sam ga voljela.

Osmanovu naivnu stranu sam (još uvijek) žalila i voljela. Iako se prije nekoliko mjeseci pravio da ne vidi kako otvoreno flertujem s prosijedim basistom, još sam uvijek bila dovoljno naivna da u njemu vidim nešto čisto.

Kad je ugostitelj s psom prihvatio naš poziv na večeru, on je u tome vidio ostvarenje svojih projekata. Bio je toliko naivan i glup.

Osman je bio čudnovata kombinacija. Uz toliku sebičnost, licemjerje i inerciju, u sebi je još uvijek nosio nešto čisto i naivno. Ili sam bar ja u to željela vjerovati.

Jer Osmanu sam morala oprostiti. Drugačije nije moglo. Drugačije nisam mogla biti s njim. Na sreću, to nije bilo teško. Uvijek sam mu lako opraštala.

Oprost i zaborav su uvijek bili lakši od obračuna. Oprostiš i to je to. Ne trebaš otići i promijeniti život. Nastaviš ondje gdje si stao. Postaneš spotless mind, um bez mrlje. Kako lijepo. Beskrajna dnevna svjetlost!

91

Ugostitelj s psom mi je sjedio točno preko puta s mudrim i svetačkim smiješkom koji kao da je obećavao da neće spomenuti kako sam ga na Staru godinu ponizila i odbila jer je to pripisao mojem pijanstvu i odavno mi oprostio. U pozadini tog mudrog i svetačkog izraza stajala je nepopustljiva vaga. Ta je vaga bila debela, teška i nevjerojatno osjetljiva. Čovjek se, naime, ne obogati lako. Ako nisi imao ono nešto, nisi mogao postati zet bogataša.

Nisu te samo tako puštali naprijed. Um ti je trebao funkcionirati kao vaga.

Sve si morao odvagati i odmjeriti. Ugostitelj s psom je vagao, mjerio i krojio.

Osman ga je trebao. Budući da je Osman bio moj muž, na neki način sam ga i ja trebala. Budući da smo ga trebali, a Osman nije imao ništa što bi stavio na zdjelicu vage (osim svojih šugavih projekata), nešto sam trebala ponuditi ja.

Da vidimo kako će se večer razviti. Da vidimo što će se dogoditi.

Ugostitelj s psom mi je svojim svetačkim i mudrim izrazom poručivao da se ne uzbuđujem. Večeras se ništa ne mora dogoditi. Kako god bilo, uvijek postoje i sutra i prekosutra. A tako je i užitak veći. Ako netko bježi, njega se lovi. Ugostitelj s psom je volio izazov. U očima mu se čitalo strpljenje za mene.

Dok je Tanja skupljala tanjure od punjene pljeskavice, na nozi sam osjetila stopalo ugostitelja već dobrano zamagljenih očiju. Prsti koji su se izvukli iz Pradine cipele tumarali su mojom nogom u supertankoj talijanskoj čarapi i pokušavali pronaći prolaz među mojim spojenim koljenima. Primila sam poruku. Sadržaj je bio jasan. Osmanova je glava bila puna planova, a nije imao ni prebijene pare. Ugostitelj s psom je imao para kao dreka. Ključ i lokot, lonac i poklopac, vino i sir, sve je bilo na istom stolu.

Iako sam imala iskustva s ponižavanjem i probavljanjem istog, u mojoj je glavi nešto kliknulo. Osjetila sam kako mi krv šiklja u mozak. Moji duh i tijelo se nisu razdvojili, naprotiv, duboko su se povezali.

Pogledala sam Osmana. Smijao se, pričao. Dok bi opisivao jedan projekt, svanula bi mu neka nova ideja, a 'njegovi dečki' su mu pljeskali. Pogledom sam prešla na ugostiteljevu ženu. Slušala ga je (otvorenih usta). Uzbuđivala se, smijala, pravila važna ili se protivila i glupavo komentirala, kao da želi reći: Nisam glupa kao što mislite, da znate!

Kad je Tanja počela s posluživanjem pjenastog kolača, ugostiteljeva se noga nakratko spustila na pod, a ja sam iskoristila priliku. U trenutku sam šiljastom petom nagazila njegovo boso stopalo. Žestoko sam je zarinula u korijen prstiju, taj najosjetljiviji, najbolniji dio stopala. Luđačkom sam mu snagom gnječila žile. I to mirno, sa smiješkom, dok sam lijepoj moronki koja je oblizivala tanjur govorila: "Punjene pljeskavice su Tanjin specijalitet, ne priprema ih svakome... Da, teletina s gljivama i šunkom... Sigurno bi dala

92

recept. Nije li tako, Tanja? Ovakve ne možete naći ni u Režansu9." Držala sam se kao da im poručujem: znajte da ste voljeni. Znajte da ste voljeni i neka ovo prijateljstvo što dulje potraje (i dabogda što prije crkli).

Vidjela sam da ugostitelj na jedvite jade zadržava urlik. Pokušavao je izvući nogu, ali mu moja peta nije dopuštala. Nije imao hrabrosti napraviti scenu. Ne zbog mene ili Osmana. Bojao se žene i punca čija bi jedna riječ zapečatila njegovu sudbinu.

Izmjenjivali smo zastrašujuće poglede. Gledao me kao da me podsjeća na Feniks, kao da podsjeća na rep nemorala satkan od gomile pustolovina koji vučem za sobom. Kao da govori: 'I ti i muž me trebate!' Kao da kaže: 'Za ovo ćeš mi skupo platiti!' Nisam bila sigurna zna li za Feniks, ali u svojoj sam glavi svako poniženje vezala uz to. Ne mičem petu. U prijetećem stavu nimalo ne zaostajem za njim. Pogledom pokazujem na nježnu ženicu koja mu sjedi uz bok. Tvoja je žena možda ovogodišnja miss moronki, ali ima potencijal da izazove katastrofu, poručivala sam mu. Ta će te žena time tako zajebati, njezin će ti tatica tako uzdrmati život, da se više nikada nećeš oporaviti. A šteta je, poručivala sam mu, tek si se nedavno oženio.

Osman je sa čela stola primjećivao naše prijeteće poglede, ali se opet pravio da ih ne vidi. Nije pitao što se događa i je li sve u redu. Nije srušio stol sa svim kristalom, Meissen porculanom, srebrnim priborom za jelo, ružama i sedefastim obručima za salvete, niti je ugostitelja s psom opalio šakom. Nije me pogledao i pitao zašto sam crvena kao feferon. Tipu nije rekao da očito nešto mulja i zajedno ga sa ženom izbacio.

No nije se mogao ni sabrati. Riječi su mu bile isprekidane. Umirao je od straha da ću ugostitelja s psom naljutiti, da će mu projekti koje su tipu pokušavali uvaliti eksplodirati u lice. Za Osmana se u tom trenu svijet podijelio na dvoje. S jedne strane utopijski projekti i 'njegovi dečki', a s druge ja i ostatak (dio koji ga nije zanimao). Da se boji znala sam zato što je mijenjao boje i mucao.

Da jedan od Osmanovih 'dečkiju' nije spomenuo "ženu koja se na Staru godinu zapalila", nastavila bih sve dok ugostitelju ne bih raskrvarila nogu.

Bijes me zaslijepio. No ta rečenica, u koju je posredno bio uključen i Ali, me trgnula. Otvorila sam četvore oči pazeći da ne promijene temu i da priča o ženi u plamenu ne prijeđe u nešto drugo.

"Oprostite, stala sam vam na nogu?"

Mozak mi je prijetio da će eksplodirati od serotonina. Bila sam užasno sretna što sam mu zgazila nogu. Ugostitelj s psom me na trenutak pogledao kao da kaže 'zapamtit ću ti to...' i ledeno se nasmiješio.

"Nema veze", rekao je.

9

Rejans: luksuzni ruski restoran u Istanbulu – op. prev.

93

"Užasno mi je žao!"

Stopalo, za koje sam bila sigurna da još uvijek boli, vratilo se u Pradu.

Malo prije smo se gledali s mržnjom, a sada smo se smješkali... Ledeno ili ne... Smiješili smo se. Kad je Osman primijetio da se oboje smješkamo, umirio se. Njegovi projekti (hvala Bogu!) još su bili sigurni. Jer tip se smješkao! I ja sam se smješkala! Obratila sam se Osmanovim 'dečkima'. "Što je bilo sa ženom koja se zapalila?" upitala sam.

Vratila se u Pariz.

Kao i cijeli Istanbul, i ugostitelj s psom i njegova moronka su čuli za ženu kojoj se na Staru godinu zapalila kosa. (Naposlijetku, u ovome nas je svijetu bila šačica i svi smo se poznavali.) Svašta su napričali. O ženi, o Aliju, sve u jedan glas. Pozorno sam pratila tijek priče i sve detalje trenutno bilježila u svoju svijest. Ali je živio na najvišem katu apartmana Šaraj u kojem je nekoć živio Osmanov bubnjar, 'dečko' s najdužom kosom. U zadnjoj od onih čudnih zgrada u nizu kada se s Ulice Ihlamur spuštate prema Bešiktašu. Tresla sam se od glave do pete. Pored tog apartmana sam prošla tisuću puta. Ali mi je živio pod nosom i pored njegovog ulaza sam prošla tisuću puta!

Jedan od dečkiju je rekao: "Stan je sranje, ali ima super pogled."

Drugi se usprotivio: "Ma daj, ovdje je pogled sto puta bolji."

Treći je rekao: "I onaj je bio dobar... Ali ne može se mjeriti s ovime."

"Svakako! Ovdje je super", rekao je ugostitelj s psom.

Na Osmanovom licu, ah, kakav ponos... Kakav ponos (budalast)!

Zato što se pogled ovog stana, prodanog kako bi kurvin sin Teoman dobio svoj dio, a kreten koji ga je kupio nam dozvolio da u njemu živimo u zamjenu za silnu najamninu, ljudima svidio, Osman se ponosio kao da je vlastitim rukama izgradio taj pogled, kao da je poplava svjetlosti koja se vidi s prozora njegovih ruku djelo.

"A i ono je bio lijep stan, ha, šefe? Sjetite se što smo sve skladali u tom salonu", rekao je onaj koji je tvrdio da je pogled iz apartmana Šaraj super. Svi su kimali glavama, povlađivali.

Osman nije poznavao taj stan. U njemu nikada nije bio. Dok je bubnjar u njemu stanovao, Osman ih nije poznavao. No usprkos tome je glumio da je, obuzela ga je sjeta.

"Stvarno! To je mjesto nevjerojatno inspiriralo", rekao je.

Odjebi! Lažovčino!

Dečki su se pravili da se ništa nije dogodilo. I tako su imali nastup.

Ugostitelj s psom morao je povjerovati u njihovu predstavu. Preskakivali su s teme na temu. Razgovarali su o ženi kojoj se zapalila kosa. Vlasnica stana u kojem smo na Staru godinu susreli Alija, glazbenica, bila je školska prijateljica zapaljene crvenokose amazonke. Žena je bila poznata po toj svojoj 94

crvenoj kosi. Zapravo je živjela u Parizu... Jako je često dolazila u Istanbul...

Kada bi došla družila bi se samo s Alijem... Bivši ljubavnici ne mogu biti neprijatelji. Inače je žena bila božica poligamije. Obično nije spavala samo s Alijem. U Parizu je radila kao pratnja turskim poslovnjacima. Nekoć je izrađivala web stranice, nije imala ni prebijene pare. No, ušla je u organizaciju sezonskih turskih evenata i dobro zaradila. Imala je jako zaleđe.

Izvrsno se slagala s francuskim glavešinama. Da se nije zapalila, bilo bi je korisno upoznati.

Razgovarali su i o Aliju. "Tip ima stvarno nevjerojatan pogled, ha?" rekli su. Tako su prokomentirali njegove drage crne oči. Ljupku kretenku je zanimalo tko je Ali. Osmanovi 'dečki' su joj za čas objasnili. Svi su imali super široke networke. Često su ih nadopunjavali. Čim bi se negdje nešto dogodilo, vijest bi u trenu dopala njihovog networka. "Neki tip... Svojedobno je otišao...

U Parizu je proveo godine, a sada radi za prevodilačke urede", rekli su za Alija. Ugostitelj s psom je govorio s podsmijehom.

"On je jedan od onih glupavih ljevičarskih izbjeglica... Kada je zagustilo razbježali su se kao rakova djeca... Naravno, u selu bez pasa lako je biti vuk!" rekao je.

"Stvarno!" konstatirali su. Smijali su se i smijali.

Samo se smijte!

Ali nije bio jedan od njih. Bio je ljevičar, ali ne i bjegunac. A glup si ti, kretenu s psom. Osman im je uz mnogo preuveličavanja (a možda i ne, ne znam) opisao kako se žena zapalila.

"Vidio sam je... Naslanjala se gdje god je stigla. Pomislio sam, ova će se na nešto zapaliti. U elementu je, pila je i pušila. Oči su joj se smanjile, zjenice su joj izgledale kao točkice. Oslonila je glavu na svijeću na komodi, mislila je da je zid... Nije ni primijetila da joj se kosa zapalila. Kad odjednom plamti kao baklja! Baš gori!

Ljupka moronka je rekla: "Joj, to mi je najveći strah!"

Ispričala nam je kako je jednom ispustila električni vrč za grijanje vode i opekla se. Priča je bila užasno duga, nikako nije uspijevala sklopiti potpunu rečenicu. Strpljivo smo je slušali. Jedan od dečkiju je rekao da žena na glavi ima ozbiljne opekline. Njezino zdravstveno osiguranje ovdje ne vrijedi, pa se navrat-nanos vratila u Pariz.

Na kraju večeri sam se možda potrudila da ugostitelju s psom dam nade.

Nisam sigurna. Bila sam pijana i čudnovato oraspoložena. Jer sam saznala gdje Ali živi. Jer se crvenokosa amazonka vratila u Pariz. No koliko god se trudila izgledati zainteresirano, ugostitelj očito nije bio. Zaključio je da sam luda. Uplašio se.

Bilo je kasno, ustali su. Orijentalna moronka koja je među tisućama 95

parfema odabrala Shalimar mi je izljubila obraze i zahvalila na prekrasnoj večeri, ukusnom jelu, divnom prijateljstvu i izvrsnom razgovoru. Skoro se rasplinula od topline. Mislila je da je stekla prijatelje. Nije primjećivala mržnju koju je njezin muž gajio prema meni, skrivenu u najkritičnijim točkama njegova lica.

Na kraju su otišli uz riječi: "Jednu večer morate doći k nama." Čim su izašli Osman i njegovi krelci su počeli slaviti. To je to, dečki! Pet! Daj pet, kume! Tipa je oduševila ideja o turneji po Srednjem istoku! Žena mu je rekla da je uspjeh garantiran! Dala im je savjet, neka počnu od Bejruta.

Kume, tip ima ogromno iskustvo. Čak su i tom malograđaninu izmamili uzdahe, zamisli. Nije to slučajno, sine. Treba razmišljati istočno... Ritam i to...

Još ako napravimo bum u Dubaiju, nastat će kaos. A žena je bila super...

Djeco, evo vam savjet: posao uvijek ovisi o ženi. Kad žena kaže dobro, gotovo je! Učini svoje i natjera muškarca da se složi. Bome, istina je, kume Osmane. Kume Osmane, tip je tobom bio oduševljen! Mislim, tvojom inteligencijom i informiranošću. Ha ha ha! Ma vi ste bili super! Kume, budimo pošteni. Razgovarajmo otvoreno! Ima li na svijetu boljeg projekta?

Ako ima, recite! Ima li? Ne. Nema, kume. Jasno i glasno. Nema!

Ma naravno... Naravno...

Onda su izvukli kutijicu s travom, smotali, pušili, ponudili i meni, ali ja nisam htjela. Radovali su se kao da je projekt već ostvaren, pa je došao red da uživaju u plodovima. Smijali su se. Osman i 'njegovi dečki' su stvarno bili idioti.

Možda su samo htjeli doživljavati te neprocjenjive trenutke. Izmislili bi priču i u nju vjerovali. Voljeli su zamišljati dobre prilike i njima se zanositi.

Osman je to uvijek činio. Imao je problem s istinom.

(Doduše, i ja sam imala problem s istinom, ali drugačiji.)

Prostrli su se po podu. Poskidali čarape, odbacili košulje. Ostali su samo u potkošuljama. Kosama su meli parket. Jedan se zabuljio u strop. Trava im je pomutila pamet, neprekidno su se smijali. Halucinacije kojima će okruniti tu za njih uspješnu večer bile su na putu, tek što nisu stigle.

'Njegovi dečki' su bili sigurni, ali Osman nije. Još su bili mladi. Ako nastave živjeti ovako, pronaći će neki put. Ako ga i ne nađu, to nije moj problem. Što me se tiče? Ali Osman više nije bio mlad, već je sve isprobao.

Budućnost mu je bila mračna, mutna. Kurvin sin Teoman je toga bio svjestan.

Ni sitniš mu nije davao a da nešto nije tražio zauzvrat.

Ti osigurani klinci, obdareni dobrim ili lošim talentima, bili su odrasli, ali su odbijali krenuti u život. Uporno su se trudili da ne izađu iz puberteta, da ostanu u tom stanju punom nade, padova i izraženih osjećaja. A Osman se vratio u to razdoblje u kojemu nije mogao uživati kad je bilo vrijeme. Uživao 96

je u svemu što mu ono pruža. (A posljedice prebacio na mene.) Obožavao je pubertetska prenemaganja koja mu tata nije dozvoljavao. Živio je kao da će se neka čarobna ruka pobrinuti da sve bude u redu. Međutim, život nije podnosio prenemaganje. Znala sam po sebi. Život bi te u najneočekivanijem trenutku udario tako da ne bi znao kako se zoveš. Tada bi shvatio što odrastanje znači. Koliko je bolno i koliko prerano dolazi.

Promatrajući te razmažene idiote, znala sam da ugostitelj s psom nikome od njih više nikada neće odgovoriti na poziv. Za to sam djelomično i sama bila kriva. Zapravo sam, čim je tip kročio u naš dom, shvatila da će se svi ti njihovi prazni projekti svesti na jednu noć maštanja. To sam mu pročitala na licu. Čovjek nije došao razgovarati o projektima Osmana i njegovih idiota, došao je zbog mene. Da bi se osvetio za Staru godinu. Da sam se drugačije ponijela, da sam pred njegovim stopalom razmaknula koljena, te idiotske maštarije ne bi potrajale samo jednu noć, nego nekoliko mjeseci. No nisam.

Naprotiv, poklonila sam modricu na stopalu koja će danima boljeti.

Za Osmana i njegove budale nije me bilo briga. Moje su misli bile drugdje. Nisam mogla vjerovati da Ali živi tako blizu. Tako blizu mene. Ali kojega nosim u srcu.

97

"BOŽE, ČUJ MOJU JADIKOVKUXXII" Na zidu ima krvi. Sasušeni mlaz nabrekle crnine, ondje gdje je tata više puta udario maminom glavom držeći je za kosu. Pažljivo promatram: i boja sa zida se oljuštila, vjerojatno zbog majčinih zubi. Mama se krvavog lica uspravlja s mjesta kamo je pala. Krv joj se zalijepila u kosi, cureći iz usta, nosa i čela. Morsko-zelena haljina joj je krvava, sve do suknje. Vidim da joj je za okovratnik zapeo komadić zuba. Od krvi me mnogo više dirao taj odlomljeni komadić zuba. Moje biće traži pomoć da izdrži taj prizor i odmah je nalazi. Moj se duh odvaja od tijela. Prvi put. To se prije nikada nije dogodilo. Posljednji sam put uspjela ostati čitava dok se onaj odvratni crni madež kretao među maminim nogama. Mama s teškoćom uzima torbicu i kaput, ne gledajući tatu. Ne pogledavši ga nijednom, ali ne saginjući glavu, baš naprotiv, uzdigavši krvavi nos visoko u zrak. Ne gleda ni mene. Ide prema vratima. Na nogama su joj i dalje elegantne cipele s visokom petom koje joj lijepo ističu noge, nije ih stigla skinuti. Ima poteškoća sa stajanjem na visokim petama. Gležnjevi joj se krive. Pridržava se za zid da ne padne. Na mjestima koja dotakne ostavlja krvave tragove. Moj se duh popeo na naš pleteni luster, pokraj mojih dječjih cipelica. Odande promatra mamu i tatu. Čujem zatvaranje vrata. Pomislim da mama ide k Vatuš. Pada mi na pamet kako bi trebala otići u bolnicu da joj pregledaju ozljede. Možda joj je nos slomljen. Ne osjećam ništa. Bol, ljutnju, tugu, melankoliju i slično... Ništa.

Kao da sam od papira. Tata je tih, ne ispušta ni zvuk. I njegova je glava krvava. Sjeo je na kauč, pognuo glavu, naslonio čelo na ruku i gleda u pod. S nosa mu na sag padaju kapljice svijetle ružičaste boje (je li to znoj ili su suze?). Na rubovima saga ostavlja ružičaste mrlje. Postao je ružičast kad je lice umrljao maminom krvlju. Čujem zvuk auta. Pogledavam tatu da vidim hoće li ići pogledati. Ne podiže glavu. Približavam se prozoru. Stiže taksi, u žurbi je. Trubi. Ulicom prolaze učenici, idu u školu živo raspravljajući.

Iznenadim se, zar je svanulo jutro? Na stubama čujem zvuk maminih peta.

Neravnomjernih, i dalje nakrivljenih koraka. Zajedno s Vatušinim natikačama. Vatuš inzistira da uđe u taksi. Mama je gura i sprječava. Obrisala je lice. Na nos pritišće maramicu. Odlazi u taksiju. Vatuš ostaje pred vratima.

Tata pali radio. Netko pjeva tango. Vjerojatno Sedžatin Tanjerli. Zašto sam ti dao srce? Ah, da barem nisam. Zašto sam te zavolio, da barem nisam.XXIII Tata odlazi u kupaonicu. Čujem kako se umiva. Kašljući pročišćava grlo. Prolazi osam sati. Neću ići u školu, ionako kasnim. A i ugrizao me škorpion. Idem u sobu. Liježem i čvrsto se umotavam u pokrivač. Ne osjećam bol. I dalje ne osjećam nikakvu bol ili tugu. Ne osjećam ni da mi se duh odvojio od tijela.

98

Odmah tonem u san. Kad se probudim, ne znam koliko je sati. Soba mi je mračna. Spavala sam do večeri, pomislim. Kasnije shvatim da je pala noć nakon sljedećeg dana. Iz dnevnog se boravka čuje televizija. Tata gleda inspektora Kolumba. Pomislim kako je nemoguće da sam spavala jedan i pol dan. Ali jesam.

Pogledam tatu. Oči su mu krvave. Pije rakiju. "Dugo si spavala. Nekoliko sam te puta došao probuditi da nešto pojedeš, ali nisam te mogao natjerati da ustaneš", kaže. Na stolu je lonac s ohlađenom tjesteninom. Tata mi kaže: "Dođi, dođi... Inspektor Kolumbo će reći kako ima još jedno pitanje." Čudno se smije. Pomišljam da je poludio. Pogled mi pada na krvave mrlje na zidu.

Odlazim u mračnu sobu u kojoj tata spava. Uzimam vjedro za čišćenje, punim ga vodom i ubacujem mekog sapuna. Radim pjenu. Umočim spužvu i počinjem prati krv sa zida. Mrlje su pocrnjele i otvrdnule, moram ih noktima sastrugati. Tata mi ne kaže da ih ostavim. Ne kaže ni da nastavim. Ne mari.

Smije se inspektoru Kolumbu. Završavam pranje. U zahodsku školjku prolijevam potamnjelu vodu bez pjene, a vjedro odnosim u sobu. Vraćam se u dnevni boravak i sjedam pred televizor. Auto inspektora Kolumba opet ne radi. Odjednom me počne boljeti. Strašno me boli u tijelu. Trčim u kupaonicu i ispovraćam se. Tata ne obraća pažnju na mene. Znam da mama neće doći, ali me zanima gdje je. Pomisao da je otišla striki Sulejmanu ispunjava me bijesom. Prolazi vrijeme. Vrijeme kojeg se ne sjećam. Dugo. Živim kao da sam robot. Još je tjedan dana do završetka škole. Postalo je veoma toplo. Već ionako ne volim ići u školu, a po ovom vremenu to mrzim. Izlazim iz škole i jedem tost u bifeu prekoputa. Poslije ću krenuti kući. Tata je ionako sigurno pojeo jaja s kobasicom. U kući više nema hrane. Tata ne želi da nam Vatuš kuha. Za večeru jedemo tjesteninu ili jaja. Ponekad me Vatuš presretne na povratku iz škole. Bez riječi me uhvati za ruku i uvuče u svoj stan. Na brzinu me hrani punjenom paprikom ili mahunama s jogurtom. "Moraš jesti povrće, postat ćeš alergična na jaja", kaže mi. Učenici su izašli iz škole i pred bifeom stali u red. Stojećki jedu kebab u kruhu ili kobasicu. Odjednom vidim mamu. Čeka me na drugoj strani ceste. Potrčim poput strijele. S bolnom je čežnjom zagrlim oko struka. Želim joj reći da mi je nedostajala, ali riječi ne izlaze.

Mamine su oči pune suza. Pokušava se nasmiješiti. "Nedostajala si mi", kaže.

Uranjam glavu u njezine grudi. Miris Samsare. Ne želim plakati, ali oči me peku. Ne mogu se suzdržati, plačem. "Narasla si", kaže mama. "Postala si djevojka", kaže. Mamin glas, lice i usta su čudni. I zub je popravila. Zubi su joj veoma lijepi, zapravo prekrasni. Bijeli su i sjaje poput bisera. Na njezinom licu nema ožiljaka. Kao da se još više proljepšala. Ali osjećam kao da mi je stranac. Glas joj zvuči veoma čudno. Ne mogu se naviknuti na njezine nove zube i nova usta. Ne izgleda mi kao moja mama. "Idem, tata će se brinuti", 99

kažem. "Zna da ćemo biti zajedno", kaže. Navečer idemo u restoran Šadrvan na Bebeku. Ja sam ondje prvi put. Za nas je to preskupo mjesto. Mama i tata su jednom prije nesreće onamo otišli s prijateljima. Na povratku je tata rekao: "Kao da smo pojeli kita, toliko novca za dvije ribe!" Nasmijala sam se.

Sjedimo u dijelu Šadrvana nad morem, na otvorenom. Bospor je osvijetljen.

Toplo je i lijepo, morski mi povjetarac miluje lice. Trebala bih biti sretna što sam ovdje. Ali nisam. Uopće ne govorim. Samo jedem kriške sira posutog crvenom paprikom i nataknutog na čačkalicu. Na stolu ima mnogo vrsta ribe i priloga. Izrezane rajčice su oguljene. Mama pije bijelo vino iz zamagljene čaše na kojoj ostaje trag ruža. Striko Ekrem mi pruža tanjur s usoljenom tunjevinom. "Kušaj... Izvrsna je!" Navaljuje da jedem. "Ne jedem sirovu ribu", odvraćam. Glas mi je tanak i visok. Mama je iznenađena. Zna da je zapravo obožavam. Jednom smo s tatom pripremali usoljenu tunjevinu. Prije nesreće, kad smo bili sretni. Najprije smo otišli na Jenikapi, prodavaču ribe, tatinom poznaniku. Spremao se snijeg. Kod kuće sam zaboravila rukavice.

Neprestano sam puhala u prste. Tata je odabrao veliku tunu za koju se prodavač kleo da je ulovljena na pučini. Ta je riba ukusna. Koža joj se sjajila poput srebra, a oči su joj izgledale živo. Tata je dao da se tuna izreže na okrugle komade i da se dobro očisti. Nije dao da se glava i rep bace. "Dodat ćemo je lastavici i skuhati juhu", rekao je. Na Eminonuu smo kupili krupnu sol. U jednu smo posudu naizmjenice stavili red soli, red ribe. Tata je posudu odnio u prolaz Murat jednom zlataru da je zalemi. Zlatar se smijao. "Kume Džavite, što to hoćete da vam učinim, zaboga?". Otvorili smo posudu kad je tata bio na dopustu. Usoljena je tunjevina zaista bila ukusna. Tata je po vratarevom sinu i zlataru poslao tunjevine. Sljedećeg smo ga dana susreli na aveniji Ergenekon. "Kume Džavite, što je ono bilo? Nismo mogli prestati jesti, izvrsno je!" rekao je. "Ti voliš usoljenu tunjevinu, kćeri. Zašto je ne želiš jesti?" pita mama. Tjera me da lažem. Želim reći: Ne, mrzim je, ali šutim. Mama se nježno, suosjećajno, prijetvorno smiješi. Skrivećki namiguje striki Ekremu. To me još više ljuti. "Nije uvijek ovakva... Danas nije raspoložena", šapće, želeći da je i ja čujem. Prošla me čežnja za majkom otkad sam upoznala striku Ekrema. Mislila sam kako želim da ova večera završi da odem kući. Mama polako ispija bijelo vino. Nokti su joj nalakirani crveno. Smetaju me. Prije ih je lakirala u ružičasto. Razgovara sa strikom Ekremom. Razgovaraju o meni.

"Tvoja je kći i moja kći, Hulija", kaže striko Ekrem. "Sada je i ona moje dijete."

Aha, znači ima djecu. Što je s njegovom suprugom? Je li umrla ili se razvela od njega? Vidi se da ima novca, čime se bavi? Gdje živi? Gdje je upoznao mamu? Jesu li se vjenčali, ako nisu, hoće li? Što tata zna o ovom tipu?

Umirem sam od znatiželje, ali ne pitam ništa. Planiram, grohotom se smijući, Vatuš ispričati sve loše, prljavo, odvratno i pogrešno: koliko je smiješna plava 100

kravata s bijelim točkicama ovog ćelavca, koliko su mu ružne zlatne manžete (sigurno su veoma skupe), kako patlidžan u umaku jede žlicom, kako ne zna piti rakiju i kako se mršti dok je pije pa mi dođe da mu kažem: "Nauči prvo piti rakiju!", kako mu blijedo plavi Mercedes miriše na prdac (to je naravno laž, lijepo miriše), kako loše vozi i kako mi je od toga muka (i to je laž). Ali kad tata kaže: "Odsad ćeš živjeti s mamom", moj se svijet ruši. Želim mu reći: "Ne šalji me tom tipu", ali ne mogu. Bolno ga gledam, ali ne mogu govoriti.

Počinjem plakati. Vidim kako u tatinim očima na trenutak zablista suza.

Samo na trenutak. Ne poteče. Tata pali televizor. Do kraja pojačava zvuk kako ne bi čuo moj plač. Gleda "Pogled na sunce". Mama mi je kupila veliki kovčeg. Timnozeleni. Spremamo ga. Ne dopušta mi da ponesem veoma staru odjeću. "Kupit ćemo ti novu, ostavi to", kaže. Želim ponijeti svoje knjige. "Te si sve pročitala, nemoj ih uzalud tegliti. Kupit ću ti nove", kaže mi. Kod kuće ostavljam hrpu stvari. Dok se mi spremamo, tate nema kod kuće. Ne znam kamo je otišao. Mama hoda uokolo poput stranca. Kao da u toj kući nikada nije živjela. "Spava li tata i dalje u mračnoj sobi?" pita me. "Ne", odgovaram joj. Otkad je mama otišla, tata spava u njihovoj spavaćoj sobi. Mama ne ulazi u tu sobu. Pogledi nam se susreću. Mama zna da mi kroz glavu prolazi trenutak kad sam je uhvatila sa strikom Sulejmanom. Odvraća pogled.

"Hajde, kasnimo", kaže. Krećemo na putovanje. Dugo traje, više od dvadeset sati. Raspravljaju hoćemo li prenoćiti u hotelu. Nastavimo s putovanjem, zaključuju. Mislim da nastavljamo zato što se ne mogu odlučiti trebaju li meni uzeti posebnu sobu ili moramo svo troje spavati u istoj. Svakih četiripet sati radimo pauzu. Idemo na zahod, jedemo. Kad mama prijeđe za volan blijedoplavog Mercedesa, Ekrem spušta naslon sjedala i spava. Zatim na mamu dolazi red za spavanje. Prelazi na stražnje sjedalo pokraj mene. Znam da koristi san kao izliku da me prisloni na grudi. Ne mogu ništa reći na to što me prislanja na grudi, što mi miriše i ljubi kosu. Plačem u sebi. U sebi jecam: Tata... Idiot Ekrem stavlja Emela Sajina. Neprestance ga sluša. Bože, čuj napokon moju jadikovku. Od tebe tražim ili strpljenje ili nadu. I ja, Bože, molim te.

Ali ja ne tražim strpljenje, nego nadu! Ne želim biti strpljiva. Crno more je uvijek uzburkano. To me se veoma dojmi. Pred kućom je duga plaža. Nekada ujutro po njoj trče psi, izvlače iz mora štapove koje im bacaju vlasnici.

Mamina i Ekremova soba je na gornjem katu. Ja spavam u maloj sobi pokraj dnevnog boravka. Kuća je zapravo veoma lijepa, veoma, a i vrt je lijep. U njemu su ogromna stabla, ovalni mramorni stol i bijele stolice od kovanog željeza. Mali umjetni bazen je na rubovima ukrašen cvijećem. Iz svih se soba na prednjoj strani vidi more. Kad se ujutro probudim, čini mi se da mi je more ušlo u sobu. Ta me slika na trenutak razveseli. Onda se sjetim gdje sam i rastužim se. U sobi koju su mi dali ima svega. Ormar s ogledalom, stol, 101

stolica, krevet, polica za knjige, čak i lampa. Usto, sve je potpuno novo. Vidi se da su sve to kupili za mene. Ali nemam što staviti na policu za knjige. U gradu nalazim knjižaru. Prodavačici se ne sviđam. Promatra moju kratku suknju. "Zar ti mama nije imala dovoljno novca za tkaninu?" pita me. Tjera me u plač. Više ne odlazim u tu knjižaru. Mama mi kupuje mnogo odjeće.

Suknje, kratke hlače, sandale, ručnike za plažu, čak i jedan bikini s crvenim cvjetićima. Ona oblači crni kupaći kostim. Mama je opet lijepa. Drhtim koliko je lijepa, k tome još u kupaćem kostimu. Idiot Ekrem želi da mama izgleda lijepo. Ekrem je vrlo ružan muškarac. Strašno mu se sviđa imati kraj sebe tako lijepu ženu. Ne može se nagledati njezine ljepote. Miješa joj se u odijevanje. Govori joj: "Nemoj odjenuti to, odijeni ovo, stavi ruž", i slično.

Mami se sviđa ta pažnja, koketno se smiješi. Svi u Samsunu govore o njoj, o lijepoj ženi ćelavog, ružnog porodničara. Mama mi kupuje prvi grudnjak.

"Skidaj ga samo kad ideš u krevet", kaže. Uči me kako biti žena. Kad god ima priliku, objašnjava mi moje mjesto u društvu, kako trebam sjedati i ustajati, kako ću upravljati životom, kako je moja ljepota velika prilika, veoma vrijedna stvar. Veoma često pronalazi priliku za to. Odavno se već prestala nadati da ću se obrazovati i postati liječnica. Kad je shvatila da, premda čitam kao luda, nemam namjeru završiti školu. Kad se pokazalo da ću biti vrlo lijepa. Želi da mi barem ljepota nečemu koristi. Misli da ću s takvom ljepotom naći predivnog muža. Pri spomenu na predivnog muža, ukoči joj se lice. Sjeti se tate koji je nekada bio predivan muž. Ali mene ne zanima traženje predivnog muža. Nedostaje mi dom, moj tata koji nije predivan.

Istanbul, Vatuš, buka djece koja se predvečer loptaju u našoj ulici. Mami kažem: "Ne sviđa mi se ovdje. Pošalji me tati." Mama se strašno iznervira.

Izbulji oči kao da će joj ispasti. "Zar ti se sviđalo tati biti sluškinja? Ovdje sam te odjenula poput princeze. Udebljala si se, a uz tatu si umirala od gladi!" kaže mi. Tati danonoćno pišem pisma, ali odgovor rijetko stiže. I ono što dođe je kratko. Piši zadaću, ne ljuti mamu i slično. Njegova pisma poderem i bacam, pišem dvjema ili trima prijateljicama iz škole u Istanbulu. Ne odgovaraju. Odgovor stiže samo od Vatuš. Vatuš mi često piše. Ekrem ima jednu kćer, ona je trudna. Zet mu je pogrbljen muškarac, radi u banci. Oni žive u blizini. Ima i sina. U Ankari je u internatu. Kod kuće je jer su ljetni praznici. Otići će kad škola ponovno počne. I ja ću ovdje ići u školu. Ekremov je sin pravi magarac. Neprestano mi naređuje: Donesi ovo, donesi ono. Mama to uopće ne primjećuje. Mama ništa ne primjećuje, zauzeta je svojom ljepotom. Na lice nanosi med, a laktove maže glicerinom. Iz goveđih kostiju izvlači moždinu i stavlja ju u staklenku, a nju prokuha u vodi. Omekšalu moždinu nanosi na kosu poput paste. Glavu umotava najlonom i opere je nakon dvadeset i četiri sata. Ispire je više puta kako bi se riješila mirisa. Kosa 102

joj zaista postaje sjajna. Mama se neprestano smješka Ekremovoj trudnoj kćeri, zetu i sinu magarcu. Ekrem je liječnik u rodilištu. Usto ima i privatnu ordinaciju. Strašno mnogo zarađuje. Zarađen novac donosi kući u torbi.

Prebrojava ga, podijeli u svežnjeve, veže gumicom i zaključava u sef.

Ogovara svoje pacijentice. Govori da su vrlo prljave i da grozno smrde. Priča kako pacijenticama kaže: "Najprije otiđi u kupaonicu, operi se pa onda dođi u ordinaciju!" Svaki put kaže: "Gotovo! Nema više pregledavanja pacijentica sa sela!" Ekrem je vrlo svadljiv. Kod kuće gotovo svake večeri izbija svađa.

Počinje i mene sve više napadati. Rađa se Ekremov unuk. Njegovi kći, zet i unuk se pošteno useljavaju u kuću. Hedije (usamljena ženica iz Bafre) radi bez prestanka u kući. Ne daju joj da sjedne ni na časak. Stalno je ponižavaju.

"Jesi li ti glupa, ha? Jesi li blesava?" pita je Ekremova kći. Jadnicu stalno udara po glavi. Mama od Hedije neprestano nešto traži. Ekremov manijakalni sin biva izbačen iz škole jer je po petstoti put izazvao tučnjavu. I on stiže u kuću. Sad je ondje gužva. Dijete stalno plače. Ekrem i sin se često svađaju. Mama ih pokušava smiriti. Ulaguje se Ekremovom sinu. Rodilja je veoma nervozna. Ni s čim nije zadovoljna. Prigovara svom tromom mužu bankaru. Muž trči za njom govoreći joj: Dušo, dušo... Žalim tog čovjeka.

Nikako ne može zadovoljiti svoju ženu. Ekrem se ljuti na sina, na kćer, na zeta, na moju mamu i viče. Kad vikne, mama veoma teatralno počne plakati i izlazi zalupivši vratima. Ekrem je slijedi, zatvaraju se u sobu. U kući je neprestana buka. Kćer žali što je rodila. Zet žali što je oženio doktorovu kćer.

Ekrem žali što je popustljiv prema sinu. Ne znam žali li mama što se udala za ovog čovjeka. Ali ja žalim što sam se rodila, što živim. Veoma sam loša u školi. Ne pratim nastavu. Ne da mi se učiti. Toliko sam nesretna da hodam nosa uzdignutog u zrak kako bih to sakrila. U školi nemam prijatelja jer svi misle da se ne želim s njima družiti. Na prvom polugodištu imam sedam loših ocjena. Čak i iz glazbenog. I to ne trojke, nego dvojke ili jedinice. Samo ne iz engleskog. Majka pobjesni kad mi vidi svjedodžbu i daje mi poštenu pljusku. Prvi put. To je prva pljuska od mame. Ljuljam se. "Osramotila si me!" poviče. To me veoma boli. Više od pljuske. Osramotila sam je. Ekrem gleda mamu s odobravanjem. Ekremova se kći zlobno smije. Odlučujem mami stvarati probleme. Skitam se umjesto da učim. Padam godinu. Ekrem upisuje sina u moju srednju školu. Taj me manijak ne pušta na miru. Tvrdi da se skitam s dečkima. Istina je, skitam se. Noću ne mogu pobjeći iz kuće, vrata su zaključana. Na prozorima su rešetke. Ne mogu izaći. Ali postoji i disko otvoren danju. Onamo idem s dečkima. U vrijeme nastave. Plešemo, pijemo pivo. Djevojke iz dobrih obitelji u Samsunu ne smiju ni proći tom ulicom. U disku se srednjoškolci i studenti guraju oko mene. Svi mi izgledaju kao muhe, smijem se. Pušim. Veoma mi se sviđa pratiti očima dim koji 103

ispuhujem. Ekrem i njegov sin, luđak s Crnog mora, me jednog dana istuku.

Nebo je crno. Brda Samsuna nestaju u magli. More je pobjesnjelo. Kad valovi udare u pristaništa, podiže se bijela pjena. U drugom sam razredu. Najviše se skitam s jednim dečkom koji radi kod popravljača bicikala. Zove se Džemal.

Upoznali smo se kad sam na popravak donijela bicikl koji mi je kupio životinja Ekrem kad mi se htio umiliti. Džemal je visok. Usprkos tome što su mu ruke prljave, veoma je lijep. Nema ruke popravljača bicikala. Ne dodvorava mi se. A to me veoma uzbuđuje. U radionici nosi samo jednu potkošulju, staru, bijelu, odrezanih rukava. Veoma mi se sviđaju masne mrlje na njoj. Kad izađe vani, preko nje oblači veliku, dugu jaknu, koju ne zakopčava pa mu se ona njiše s obje strane. Džemal nosi nož kakvog nose u Surmeneu. Na posljednjem smo pristaništu, na sredini četvrtastog prostora.

U daljini izgledamo kao točkice. Po ovakvoj magli nije moguće vidjeti tko stoji na pristaništu. Puše divan vjetar i nosi mi kosu. Obožavam to. Valovi nas zapljuskuju kad udare u pristanište. Nagovaram Džemala: "Pokaži mi nož." Pokazuje mi ga. "Daj mi ga", kažem, uzimam ga u ruku. Sviđa mi se držati nož u ruci. Prelazim njime preko prstiju da osjetim njegovu oštrinu.

Džemal me upozorava: "Pazi, porezat ćeš prst." Režem ga prije nego mi ima vremena ponoviti. Krvari. Džemal liže krv s mog prsta. Gleda me, a njegove plave oči sijaju poput munja. Rastvara jaknu, privlači me k sebi i omotava jaknom. Osjećam drhtaje njegovog tijela, mišića, čak i kostiju. More koje se nazire između slomljenih dasaka na podu je potpuno crno. Valovi udaraju oko nas, mokri smo od kapljica. U Džemalovoj sam jakni uz njegovo tijelo.

On nema daha. "Idemo k meni", kaže mi. "Ne može", odvraćam. "Ali nitko nije kod kuće", nastavlja. "Ipak ne mogu s tobom", kažem. Ruke mu lutaju.

Uvlači ih ispod moje jakne, štipa mi leđa i grudi. "Ako mi dopustiš da te poljubim, sutra ću ti pokazati svoj pištolj", kaže mi. "U redu", odvraćam jer želim u ruci imati pištolj. Ruka mi želi uhvatiti dršku pištolja, osjetiti obarač.

Džemal me ljubi u usta. Idemo do kraja pristaništa kako bi me jače ljubio, još malo pa ćemo pasti u more. Veliki val udara pokraj nas. Potpuno smo mokri.

"Jako sam mokra, idem", kažem. Džemal me ne želi pustiti. Ali odgurnem mu grudi. Idem kući. Čekaju me. Čim uđem, Ekrem mi opali pljusku. Mama klikne. Ekremov manijakalni sin viče iz petnih žila i napada me: "Zbog nje ne mogu ići u školu, zovu me kurvinim polubratom!" Udara me šakom po licu.

Nogama u koljena. Doznajem da me Ekremov sin čitav dan pratio. Ne osjećam nikakvu bol, ni fizičku ni psihičku. Moj se duh opet odvojio od tijela.

Ekrem i njegov manijakalni sin me tuku gdje stignu. Mama vrišti i pokušava me oteti iz njihovih ruku. Dijete plače na debelim rukama svoje majke. Ona ne trepnuvši promatra kako me tuku. Zet bankar je zbunjen. Ne zna što bi kao muškarac trebao napraviti, bi li me i on trebao tući ili je dosta da 104

promatra. Hedije iz Bafre negodujući pucka jezikom. U jednom trenutku je čujem kako kaže: "Udri, kume, udri..." Hedije smatra da sam zaslužila ove batine. Od tada je mrzim. Žalim što sam bila tužna jer je iskorištavaju poput robinje, jer je naguravaju, jer joj broje zalogaje. Mama plačući viče, vrišti.

Nešto govori, ali ju ne razumijem. Ekrem me hvata za ruku. Dok me vuče kaže: "Pomisli na posljedice ako je okaljana!" Mama ga moli: "Nemoj!" Grli Ekrema oko struka, oko nogu. Pokušava me oteti iz njegovih ruku. Ekrem i mamu udara nogom. Vuče me u sobu i zaključava vrata. Provjerava jesam li nevina. Moj se duh opet ugnijezdio gore, na stropu. Na mjestu gdje se njiše blesava svjetiljka s ružičastim resama. Duh mi sa svjetiljke s resama promatra Ekremovu sjajnu ćelavu glavu, njegove dlakave, strašne ruke koje me bacaju na krevet, spuštaju mi hlače i šire noge. Ne ispuštam glasa, ne protivim se.

Ekrem se malo smiruje nakon što me pregledao. Zatim mi prijeti mašući prstom pred mojim očima. Kako viče, njegova mi pljuvačka prska lice. Vidim kako mu se u nosu posutom crnim točkama skuplja šmrkalj. Oči su mi prikovane za taj šmrkalj. Vidim da mu se usne pomiču. Ali ne čujem nijednu riječ. Kao da su mi uši začepljene. Čim Ekrem izađe, zaključavam vrata. Ne dajem mami priliku da uđe. Ona lupa na vrata. "Otvori ili ću razbiti vrata!" viče. Ne slušam je. Liježem na krevet. Okrećem lice prema zidu i spavam satima. Ovaj mi put ne dopuštaju da spavam trideset šest sati. Kad se probudim, opet povraćam. Mama misli da ću sada biti dobra, da se više neću skitati s dečkima. Ali nisam dobra. Opet se skitam s dečkima. Svakog dana s drugim. Opet se s Džemalom nalazim na pristaništu. Ne pokazuje mi pištolj.

"U radionici je", objašnjava. Ne nosi ga sa sobom. Ali kaže da ga mogu doći vidjeti u radionicu. Idem. Uzimam pištolj u ruku. Iznenađena sam. Mnogo je teži nego što sam zamišljala. Pokazuje mi metke. Veoma mi se sviđa oblik sjajnog metka, prinosim ga licu. Hladan je kao led. "Hajde", kaže mi Džemal.

Vodi me u stražnji dio radionice pun otpadaka, poput skladišta. Džemalov majstor je Dumangoz iz Rize. Govori s vrlo teškim naglaskom. Isprva ga uopće ne razumijem. Gledajući ga u oči, odjednom shvaćam zašto ga zovu Dumangoz10. Žele reći da ima oči boje dima. Dumangozove su oči maglovito sive. Tako sam dešifrirala njegov naglasak. Dumangozu se ne sviđa što stalno dolazim u radionicu. "Curo, 'oćeš probleme? Sidi doma!" kaže mi. Smijem se.

Dumangoz je veoma nervozan čovjek. Čak i narodne pjesme pjeva kao da nekoga mlati. Smijem se dok govori. Sviđa mi se njegov govor, veoma me zabavlja. Jednog je dana otišao pogledati metalni otpad. Vraća se ranije.

Uhvati nas kako se ljubimo. Razbjesni se: "Dućan ste pretvor'li u kurbarluk!"

Pograbi pumpu za bicikl i udara Džemala u glavu. Džemalu je glava ranjena.

A mene zgrabi za ruku i odvuče me kući. Viče na mamu koja otvara vrata: 10

Duman (tur.): dim, magla; göz (tur.): oko – op. prev.

105

"Zovi onog svog gologlavog muža! Nek' prebije ovu curu!" Smijem se jer je rekao "gologlavi". Smijem se kao luda. Umirem od smijeha zbog Dumangozovog naglaska. Ekrem me ponovno tuče. Ja se smijem, on me tuče.

I dalje debela premda je rodila prije više mjeseci, njegova kći opet promatra kako me tuče. Hedije se opet raduje. Gori od želje da mi i ona da pljusku.

Ekremovog manijakalnog sina nema kod kuće. Ekrem me opet pregledava.

Osjećam da mu se to sviđa, da me jedva čeka pregledati. Mama ovog puta ne plače, ne pokušava me uzeti Ekremu. Veoma je ljuta. Nakon batina mi se približi i upita: "Kćeri, hoćeš li se ti ikada opametiti? Hoćeš li mi stvarati probleme?" Hoću. Ekrem zove tatu. Tata me ne želi. Mama zove striku Sulejmana. Dugo razgovaraju. Na koncu me šalju u ženski internat u Istanbulu.

106

DANAS NIJE NOVI DAN U snu sam se pod žestokim suncem uz stadion Inonu spuštala prema Bešiktašu. Morala sam uloviti Alija prije nego ode. No asfalt se otopio pa nisam mogla hodati brzo. Sasvim se otopio. Prešao je u tekućinu. Podsjećao je na potpuno crno, valovito more. Nije pekao, ali je bio jako topao. Sa svakim sam korakom do koljena tonula u njega. Kad god bih utonula, noge bi mi se produljile. To mi se činilo prirodnim. Prema onome što sam znala u snu, bilo bi loše da nisu. Noge su mi se produljivale, produljivale, toliko da sam Inonu, na kojemu se pod podnevnim suncem igrala utakmica, gledala iz ptičje perspektive. Stadion je bio dupkom pun. Gledatelja je bilo previše. Cijeli je svijet gledao. No nije ispuštao ni glasa. Nitko nije navijao. Nije bilo momčadi, samo puno nogometaša u istim uniformama. Trčali su jako brzo. Nikako nisam mogla razaznati koji je od njih Ali. Glavni sudac je bio striko Sulejman.

Od glave do pete je bio odjeven u crno. Neprestano je zviždao. Tata je bio golman. Imao je samo jednu ruku, pa je stalno primao golove. Sa svakim golom, striko Sulejman bi ga udario. Tata je stajao kao kip i udarce primao u tišini, kao da ih zaslužuje. Nije me čudilo što je golman jednoruk ni to što ga netko tuče. Činilo mi se da tako treba biti. Odjednom sam začula zvižduk broda. Shvatila sam da gledam krivu utakmicu. Ali je igrao na drugom stadionu. Stadion se preselio na brod, a brod je kretao. Zato je zviždao.

Izgubila sam puno vremena. Morala sam stići do Alija. No zbog otopljenog asfalta nisam mogla dovoljno brzo trčati. Zvuk zviždaljke postao je glasniji, pretvorio se u neodređenu buku. Probudila sam se.

Tanja je istovremeno zvonila i lupala po vratima. Izletila sam iz kreveta.

Potrčala sam i otvorila. Nije mogla ući, ključ smo ostavili u bravi. Ispričala se što me morala probuditi i otišla u kuhinju. Ja sam razmišljala zašto sam sanjala takav san. Sinoć se neko vrijeme razgovaralo o nogometu. Da je Ali tu, bilo bi mu jako dosadno, pomislila sam. Nije volio nogomet. Nisam mogla odlučiti da li da se vratim u krevet. Bacila sam oko u salon. Osman i njegovi kreteni su, izvaljeni svatko u svojem kutu, spavali.

Zrak u salonu je bio strašan. Sve je ostalo netaknuto od noći prije. Osman i njegove budale bili su omamljeni nadama i dimom. Ja sam bila omamljena životom i ovim dirljivim, ali isto toliko smiješnim snom.

Pomislila sam kako se ništa neće promijeniti. Danas nije novi dan. Ni sutra neće biti novi dan. Ni u životu Osmana, sina geologa koji se titulom profesora borio s kožarskim mirisom oca seljaka, a nije se mogao nositi s onime što je zaostalo, koji u životu nije mislio ni o čemu osim prolaženja razreda i tako provodio dane, neće svanuti novi dan. Ni u životima ta četiri 107

bezbrižna, naivna mladića, razasuta po različitim dijelovima salona, koje obitelji smatraju buntovnim genijima, neće svanuti novi dan. Neće svanuti ni u mojemu. Za nas, duhove srednjeg sloja ovog potrošačkog doba koji, ovisno o danu, prelazimo iz više srednje u niže srednju i obrnuto (s neizbježnom krizom, u našoj zemlji ona je vječna), za nas, jadne prikaze koje živimo čvrsto se držeći užitaka koji su iz dana u dan sve tanji i tanji, više nikada neće svanuti novi dan. Nada je nestala.

Nada Osmanu i njegovim idiotima sada stiže samo s opojnim dimom koji dubokim udasima uvlače u sebe, kao lijepa halucinacija, kao imaginarno očekivanje, kao slatka razonoda. Nada se meni, kao nekad, ukazuje samo pod krinkom bijesa. Nada od sada pa nadalje može postojati samo u kratkim trenucima bijesa.

Mislila sam.

Promatrajući salon tog stana koji se pretvorio u ruševinu mojeg života.

Putem do prozora svjesno sam stala na dugu prljavu kosu uspavanog bubnjara, lica ukopanog u jastuk bačen na pod, koja se prostirala po parketu.

Nije se ni pomaknuo (kako se onesvijestio, životinja). Spoticala sam se o prazne pivske flaše i gazila po komadima pistacije. Šutnula sam prazan tanjur u kojem je bila halva od sezama, namirnica koju je Osman uvijek imao pri ruci. Soba je bila zasrana od poda do stropa. Kad sam se sjetila prošle noći, provedene s ugostiteljem s psom i njegovom moronkom od žene, dušu mi je ispunio bijes. Da mi je sada stopalo tog pedera da ga opet zgazim!

Htjela sam zgnječiti sve te stvorove koji su spavali prostrti po salonu, uključujući Osmana.

Otvorila sam sve prozore. Prohladni zrak me na trenutak osvježio. Samo na trenutak. Eto to je nada. Samo trenutak. Kratak trenutak u kojem nam svjež zrak udari u lice. Samo tako možemo nastaviti živjeti, kad nam svježi zrak neočekivano udari u lice.

Tanja je skuhala kavu. Sjela sam u kuhinju i popila šalicu. Otišla sam u sobu i obukla se. Na izlazu sam joj rekla: "Ako Osman pita za mene, reci mu da sam izašla u šetnju."

Neće, ali ipak. Pravimo se da će pitati. Pravimo se da smo dobro raspoloženi, da je život sjajan. Ipak smo glumci. Svijet je pozornica.

Glumimo. Što je uopće život? Osim glupe predstave?

Hodala sam prema Alijevom stanu za koji sam sinoć saznala od Osmanovih budala. Apartman Šaraj. Zalogajnica Šaraj. Lijepo doba dok je na Istiklalu bilo prometa. (Moja mladost.) U zalogajnici Šaraj jeli smo rižu s piletinom. Bili smo u kinu. Vidjela sam da je Ali na trenutak izmijenio poglede s jednom ženom. Samo na trenutak. Kako je nada samo trenutak, tako je i trenutak dovoljan da je uništi. Nastane opći kaos, cijeli svijet se sruši.

108

Poznavali su se. To je bilo jasno kao sunce. Na Alijevom se licu pojavilo nešto. Neki izraz, sasvim lagan. Tada sam prvi put osjetila žar ženske ljubomore. Nije bilo kao prije. Kao da je iz mene izvirao plamen. Mislila sam da mi čak i trepavice gore.

Ja, koja bih osjetivši rastopljeno olovo ljubomore u svojim žilama bila spremna rastrgati lice onome tko je uz mene. To mi se često događalo. Prije Alija. S ljubavnicima do kojih mi zapravo uopće nije bilo stalo. To i nije bila ljubomora, nego poniženje jer je neka druga odabrana umjesto mene. (I to je neka vrsta ljubomore, ali više uskraćivanje.) Ta druga može biti majka, žena, druga ljubavnica, vlastita kćer ili sin, pa čak i nasumično dijete koje su iznenada pomazili. Može biti bilo što. Bilo što, što se čini u vrijeme koje je trebalo biti posvećeno meni. Samo mi Vatuš to nikada nije učinila. Samo je Vatuš uvijek birala mene. Ljepotica! Odabrala me, a nije postavila niti jedan uvjet. Nije imala ni razlog. Samo zato što ju je dirnula moja situacija. Tata neprestano plače za rukom koju je izgubio. Mama je, otkad ga je ostavila, potpuno nevažna. Vatuš, ağed! Moj je život ağed! Gdje si, moja Vatuš? Prazan, brz sprovod u Sv. Vartanantsu. Svećeniku se žuri. Zvona za siromaha kratko zvone (kaže Sait Faik u jednoj svojoj priči). Ne tuguj, Vatuš. Nisi jedina pokopana u samoći.

Kada bih zbog ljubomore, uskraćivanja ili nečega drugoga zarila nokte u lice osobe koja je preda mnom, kako bi mi duša zatreperila. No ubrzo bih morala platiti. Zato sam se vrlo brzo opametila. Shvatila sam da moram obuzdati nokte. Klišej nad klišejima je da je osveta slatka. Ne žuri. Uživaj.

Ona je kao jelo. Prvo se treba ohladiti, ali ne previše jer tada gubi okus.

Vrijeme treba pažljivo planirati. Ako želiš naplatiti to što su te ponizili, trebaš vremena. Poniženje je situacija u kojoj se iznenada nađeš. Zapao si u nju, i trebaš se potruditi da se izvučeš. Skovat ćeš plan, zasjedu i pronaći način.

Uposlit ćeš mozak. Najnužniji su strpljenje i pakost. Strpi se, zagorčaj život g.

Sečkinu koji te zajebao i dušu ti rascijepao na komade. Usprkos nevoljkim upozorenjima gđe Ravnateljice koja nikada nije nosila odijela, nego sakoe od tvida, ispod njih ribarske džempere, a čim stigne proljeće košulje pastelnih boja, bez kravate. Gđa Ravnateljica je bila zaljubljena u g. Sečkina. Usprkos godinama, očijukala je s njim kao mlada djevojka. (Svaka čast, uvijek sam se divila takvim ženama. Doduše, istovremeno sam ih ismijavala.) Koliko li sada ima godina? Sigurno je svašta proživjela. Koliko li je padavičarki Dilari?

Bila je nekoliko godina starija od mene. Tatina curica. Ne kaže se padavica, nije lijepo. Kaže se epilepsija. Zašto? Nisu li padavica i epilepsija jedno te isto? Naravno padavica nije uglađena, čovjek se razboli. Epilepsija je nesretna, ali elegantna. Neurološki bingo. Dilara bi svako malo imala napad, pala, razbila glavu, pa bi se cijela škola digla na noge. Prema čedu profesora 109

engleskog, g. Sečkina, i profesorice povijesti, gđe Filiz, svi bi se ponašali kao da je lomljiva. Dilara je bila zaručena za atomskog inženjera. Pitam se je li se udala? Ima li djece? Uglađeni dedo, djedica, grandpa. Uništio si mi život, kurvišu! Sada smo kvit, baš dobro. Oči njegove žene su bile tako intenzivno zelene. Baš kao i ove žene. Ali je poznaje. Sigurno je poznaje, sigurno! Lijepa je, prokleta bila. Nije mlada kao ja. Nije lijepa kao ja, ali je ipak lijepa. Sigurno je pametnija od mene. Ja nisam studirala. Doduše, iz inata, a ne zato što sam glupa. Naprotiv, svi su moji profesori govorili da sam jako pametna. Da sam htjela, mogla sam upisati fakultet. To bi za mene bila dječja igra. Htjela sam pitati Alija tko je ona, no riječi su mi zastale u ustima. Olovo ljubomore mi se sledilo u žilama. Ukočila sam se. Ukipila. Oči su mi gorjele. Željela sam plakati. Prava sam plačljivica. Ako postoji jedna riječ koja me opisuje, to je plačljivica. Ali je primijetio moju ljubomoru. U istom sam trenu osjetila i da me cijeni jer sam primijetila taj pogled koji je trajao svega desetinku sekunde.

Nasmiješio se s razumijevanjem i samo naznakom podsmijeha, sa zrelošću koju mu je donijela činjenica da je petnaest godina stariji. "Bivša ljubavnica.

Prekinuli smo prošle godine. Sada smo posvađani. Bila je bahata", rekao je.

Potom me poljubio u tjeme, kao da ljubi djevojčicu. Primio me za zatiljak i privukao. Kad se nisam opustila, poljubio me i u onaj bolni trokut koji je teško definirati. Odmah sam omekšala.

Nije prošlo dugo. Htio je prekinuti. Pitala sam ga.

"Ideš k njoj?"

Nisam mogla zaboraviti onaj kratak pogled. Kada god bismo se tih dana našli, Ali bi često izvlačio udžbenike francuskog jezika i mali rječnik koje je držao pod foteljom, otvarao ih i listao. Sam bi sebi mrmljao neki tekst. Misli mu nisu bile zaokupljene mnome, nego francuskim.

"Ne, idem u Pariz."

"Netko te čeka?"

"Nadam se da da."

Povjerovala sam mu. Povjerovala i slomila se. Ali mi nikada nije lagao.

Da, postojala je velika šansa da će ondje biti neka žena, no to nije bio razlog prekida. Htio je otići.

"Kad već ne odlaziš zbog žene koja te čeka, povedi i mene."

"To nije moguće."

Izgovorio je gomilu riječi o svojem odlasku, same komplicirane i stroge rečenice. Sve u stilu život mi je sranje, tru- nem, smrdim, moram nešto učiniti. Poznati klišeji. No tada za mene to nisu bili klišeji. Sve mi je bilo novo, zastrašujuće. Uništio me, ali sam ga poštovala. Mislila sam da je hrabro otići u nepoznato da se izvučeš iz usranog života. Moj odlazak nema veze s tobom. Nemam ti što dati. Shvati, zasnuj vlastiti život. Jako si mlada. Ti to 110

možeš. Za tebe je bolje da me nema. Ja ti škodim, zar ne vidiš? Cijelo brdo utješnih rečenica poput ovih. Ne želi da budem povrijeđena. Kao da će mi te, po njemu čarobne riječi, pomoći da zasnujem život kao što kaže. Čiribu čiriba. Jesam, Ali, gledaj. Zasnovala sam život na rečenicama koje si mi dao.

Hvala, sada sam i ja do grla potonula u govna. Na kraju jedne ljubavi nema ništa bolnije od riječi utjehe, Ali. Shvati. Reci mi istinu. Istina je da odlazim.

Samo to, odlazim. Povjerovala sam mu. No ipak sam bila povrijeđena, ostavljena, slomljena.

Divovske stambene zgrade strmo nanizane uz rub stepenica koje s ceste Ihlamur zavijaju i spuštaju se prema Bešiktašu, s njima su bile spojene tanahnim mostićima koji podsjećaju na šibice. U četrnaesterokatnicu Šaraj ušla sam kroz treći kat. Takve su bile te čudne zgrade. Sprijeda peti kat, straga drugi. Sprijeda treći, straga tko zna koji.

Kad me vidio, Ali se nasmiješio. Bio je umoran, nije mi davao nade, ali kao da je negdje duboko u njemu još ostalo komadića ljubavi. Ako i nije, nije važno, došla sam s rečenicama koje sam htjela izreći. Rečenicama koje nisu magične. Stvarnim i bolnim.

"Kada si na Staru godinu otišao s onom ženom, duša mi je pukla jer sam mislila da te više nikada neću vidjeti, Ali." "Znao sam da ćeš me pronaći."

Kako si znao?! Ni ja nisam znala, kako si ti znao? Kakvo je to samopouzdanje, Ali? Kakvo je to... To... (Kada bih samo znala što.)

Nasmiješio se tako tužno, tako iskreno i bolno, da se plamen bijesa i ljubomore koji je skriven gorio u mom srcu ugasio. Izgledao je kao da mi govori: godinama sam krivudao i skretao kako te ne bih sreo. Da te u ovom svijetu gdje se svi naši putevi na neki način presijecaju ne bih susreo i uništio ti mir.

Kakav mir, Ali?! Ti ovaj kaos koji smatramo životom nazivaš mirom?

Gledali smo se. Oboje smo mislili na isto. Jedno drugome smo na licima tražili priču o godinama koje smo proveli razdvojeni. Srca jedno drugome ne govore uvijek, samo se neka obraćaju nekima (a i to ne uvijek).

Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka u kojima imaš beskrajno puno toga za reći, a istodobno ti ponestaje riječi. (Dobro je što su rijetki, inače srce ne bi izdržalo.) Što god rekao, previše je. Što god ispričao još nije ništa. Tolike godine nije moguće ugurati u nekoliko sati.

"Koliko se godina nismo vidjeli?"

Ponovio je pitanje koje mi je postavio na Staru godinu. Očito tek toliko, da zadovolji formu pred jaaaako starom ljubavnicom koju je zatekao pred sobom.

"Stvarno se ne sjećaš?"

111

Ja se sjećam, Ali. Jer ja sam brojala dane, tjedne, mjesece. Ja sam brojala godine. Ja sam te podijelila na dane, na mjesece.XXIV Da te nisam pronašla, podijelila bih te na još godina, na stoljeća.

Ne znam zašto sam te godinama u sebi nosila kao nadu, mislila sam.

Zapravo nisi bio ni to, mislila sam. Ja sam toliko dugo živjela kao jedno od ljubavnika koji su ostarjeli, ali ostali duboko povezani. Kao strana koja je zauvijek lišena hrabrosti, uvijek na začelju, uvijek pasivna. Kao da je jedan dio para otišao rekavši da će se vratiti, pa ga drugi čeka. Godinama sam čekajući te živjela u nekom jako glupom stanju. Ono nije odgovaralo životu, ali ljubavi jest. Kad god bih te se sjetila (znači bar jednom dnevno), razmišljala bih kako ću, ako se jednom nađeš preda mnom i pozoveš me, ostaviti cijeli svijet i pojuriti k tebi, ali kako ću prije toga učiniti nešto dobro za Osmana (ne znam što, ali eto, nešto dobro), kako mi je ako ništa svih ovih godina bez tebe koristilo brinuti se za njega, kako je na putu do srca svega što sam tražila on bio uz mene i kako mu toliko dugujem.Bosnaunited Ti si bio moja napast, Ali. Moja ovisnost, moja lijepa opsesija. Ti si bio moja najčvršća fiksna ideja.

Aliju sam sve to došla reći. No suzdržala sam se i postavila najbanalnije pitanje: "Što si tolike godine radio u Parizu?"

"Ništa... Povlačio se... Kao i ovdje."

I Ali mi je dao najbanalniji odgovor.

Još nije bilo ni jedanaest sati. Najnesnosnije doba dana. Dio vremena u kojemu mi se bezrazložan strah uvuče u srce, u kojemu tražim nešto čime ću se baviti i u kojemu mi ni jedan posao ne ide. Sati koje sam u sebi nazivala "anksioznost more anksioznost". To me podsjeća na Ansikte mot ansikte.XXV Jednostavnim igrama riječi djelovanje vremena pokušavam učiniti smiješnim.

Nedostaje samo reći vrijeme. Vrijeme je dijete što se igra kamenčićima.XXVI Ali je donio bocu viskija, dvije čaše, posudu leda i zdjelicu lješnjaka. Sada samo si do te mjere stranci da trebamo nešto popiti i upoznati se. Pijmo da se opustimo. Pijmo da zaboravimo. Već nam je prva čaša prijala. Viski briše umor, kažu. Misle na dnevni umor. Možeš piti koliko želiš, ali životni umor ostaje. No viski je ipak prijao. Ah, zašto ga se ja toliko godina nisam sjetila!

Tata je najbolje znao. Tata je pio i tako sate koji su i za njega bili "anksioznost more anksioznost" (a i cijele dane, budući da je neprestano pio), pretvarao u san. Netko je spomenuo danas? Danas je bilo san, kao da se nikada nije dogodilo. Došlo i prošlo. Doći će sutra, probudit ćemo se, počet će novi dan.

Kakva korist od toga!

Pili smo, upoznali se, opustili se.

Uz to smo se i sjetili. Mnogih stvari. Čak i naših života, u cijelosti.

112

Više neću biti povrijeđena, Ali, ne boj se. Godine su prošle, odrasla sam, ostarila. Kolike sam samo prijezirne poglede, potrage, trud i jad ostavila za sobom. Otvorila sam srce samo jednoj prijateljici, a ona mi je umrla na rukama. Bila sam toliko bespomoćna da sam godine posvetila čovjeku kojemu je u očima pisalo da traži dobroćudnu majku, da bih tek poslije shvatila da sam se zaljubila u tu potrebu. Bila sam mu i supruga i majka.

Grlila sam ga, privijala mu glavu na prsa, tješila ga. Davala sam mu nadu kao da je ja imam napretek. Samo što mu nisam pjevala uspavanku. Samo što ga nisam ponovno rodila. (Bösodobeni!XXVII Sjećaš li se? Napamet si mi ih recitirao.)

"Sada mi reci, zašto si me ostavio?"

"Bila si jako mlada, dijete. Previše si se vezala za mene."

Riječi, riječi... Ne mogu reći da su bile nepotrebne. Ne mogu reći da je lagao. Nakon toliko godina tražila sam objašnjenje i on mi ga je dao. Povrh svega, govorio je istinu. Imati djevojčicu za ljubavnicu je težak teret. Čovjek se u najneočekivanijem trenutku istroši i zbaci ga s leđa. Posebno ako je kao Ali koji u svakom trenutku ima potrebu obući jaknu i otići.

Ukratko, život je pitanje ravnoteže. Pretjerano se vezati za nekoga je neravnoteža.

Dobro, lijepo, ali moju ravnotežu si ti poremetio, Ali. (Ne dirajte mi ravnotežu.) Smiješio si mi se ljepše nego što je bilo potrebno. Gledao si me s više ljubavi nego što je trebalo. Nikada mi nisi lagao (a to je bilo najgore). Ja sam znala što je ravnoteža. Ako ostaneš bez ruke, izgubiš je.

"Je li te osoba kojoj si se nadao u Parizu čekala?"

"Je. Ali ostalo nije bilo kako sam se nadao."

Bilo je ovako, bilo je onako. Ubrzo je postalo jasno da se očekivanja onoga koji očekuje i onoga koji je očekivan ne poklapaju. Prelazilo se s jedne žene na drugu, iz jednoga stana u drugi, s jednoga posla na drugi, s jedne nade na drugu, iz jedne godine u drugu. No kada se uporno kreće prema sutra, odredište nije ugodna ravnina. Živjeti znači biti pas koji trči za vlastitim repom koji drži u ustima. Svijet je i tako kugla, vratiti se na početak je priroda stvari.

Boca viskija je prazna, ustajem. Alija ostavljam s riječima 'tvoj dolazak mi je bio bolan' ispisanim na licu. Na mojemu pak licu piše: 'ljudima koji imaju savjest je jako teško nositi se s onima koje su povrijedili'. Stiže lift. Ali se na silu smiješi.

"Navrati još koji put", kaže.

Navrati još koji put? Sledim se. Riječi mi naviru iz usta i rasipaju se u komadiće.

"Evo sada si me slomio, Ali. Sada si me zapravo napustio!"

113

Alijevo lice je potreseno, raspada se. Shvaća da je rekao najgoru moguću stvar. U njegove drage crne oči bol se spušta kao munja, spaljuje ga od glave do pete. Gleda me kao da želi reći: ne čini mi to. Ne čini mi to! Ne nabijaj mi na nos da sam slabić koji pluta u praznini!

"Shvati me... Jako sam umoran..." kaže.

Pogledom mu govorim da shvaćam, tužna sam, ponosna, mučenica.

Odjednom mu u očima zablistaju suze. Prima me za ruku. Grli me čvrsto.

Alijeve suze ispiru moju dušu.

"Svakako dođi. Opet dođi, molim te..." kaže.

Odlazim.

114

FENIKS Sobu u kojoj sam bila nije osvjetljavala svjetlost s prozora.

Bila je velika, neuredna i veoma prljava. Kutevi zidnih letvica bili su pokriveni debelim slojem prašine. Linoleum na podu je bio ljepljiv, na njega se prosuo, a zatim sasušio gazirani sok ili nešto slično. Uza zid prekoputa, koji je nekada bio boje devine dlake ili nečeg sličnog, bio je naslonjen trosjed.

Iza vrata je bilo veliko slomljeno ogledalo. Stol na kojem je bila poredana profesionalna šminka stajao je pokraj ormara čija se vrata nisu mogla potpuno zatvoriti, a nad njim je bilo obješeno veliko ogledalo uokvireno žaruljama. Izbrojala sam ih dok sam se razodijevala, bilo ih je točno dvanaest (samo ih je pet svijetlilo). Soba je bila puna gomile stvari i opreme za svjetlo.

Nekoliko vrsta podnih lampi, čudna ružna sjenila, stolići čudnog oblika, dvije slomljene, rasklimane stolice, jedan naslonjač od bambusa za koji sam godinama kasnije shvatila da je glavni erotični klišej, prašnjavo umjetno cvijeće, vlasulje, karnevalske maske, jedna šarena lepeza, ispuhana plavobijela lopta za more (pozirala sam s tom loptom u naručju), velika, nevjerojatno ružna imitacija školjke od čvrste plastike dovoljno velika da se u njoj moglo udobno sjesti (to nisu koristili na snimanju), nemarno složena ružičasta satenska plahta, velur ponoćno plave boje, prekrivač od crnog baršuna, pegla, stol za peglanje, naprava za sušenje kose, metla duge drške, vjedra, stari časopisi, fotografije savijene u rolu, prašnjavi kalendari, ormar s negativima u ladicama, košara puna kvačica, lončić s osušenim cvijećem, male i velike svjetiljke, slojevi stiropora, baterije, cijevi, tronošci, stare navlake objektiva, sprava za koju sam, tek kad su je upotrijebili shvatila da je zapravo stroj za maglu, tamna komora, bačva s vodom, produžni kablovi, metri kablova i slično, te ja.

Ja. Vrata mi je otvorila žena (Gun) koja je izgledala kao da joj na kolobarima umornih očiju cvjetaju ruže.XXVIII Gun je bila profesionalka, probrala je iskustvo i usavršila ono korisno. Prikupila je bit iskustva. Već me prvim pogledom odmjerila od glave do pete i nije bila sigurna u moje namjere. "Ljepotice, znaš zašto si ovamo došla, zar ne?" I ona mi je govorila 'ti'. Kao da to nije dovoljno, još me i nazivala ljepoticom. Ali njezine me riječi nisu vrijeđale kao riječi ružne asistentice. U Guninom sam glasu osjećala dobru namjeru. U njoj je bilo neke savjesti. Minijaturne poput vrapčjeg srca, ali kuca kuc- kuc-kuc, a to je i bilo najvažnije u životu.

Na Guninom su licu kolobari ispod umornih očiju izgledali poput ruža.

Nakon toliko godina provedenih kao specijalist za ljepotu mirno mogu reći 115

da se to rijetko vida. Poznajem ja tu umornu ljepotu. Sad i ja posjedujem istu.

Naslijedila sam je od majke. Ali njezina se rano pokvarila. Kolobari ispod njezinih umornih očiju nalikovali su trulim šljivama. Nije priznala (nikada) da su ti modri kolobari bili djelo nametljivih dlakavih ruku Ekrema, čuvara nevinosti, kojemu su se gadile pacijentice sa sela. Da je priznala, među nama bi bilo nešto drukčije. Nije, nije htjela priznati da sam imala pravo. Bojala se da ću od nje zatražiti opravdanje. Odbacila si me! Poslala si me u internat!

Naravno da bih od tebe tražila opravdanje za to što si me kao dijete ostavila posve samu. I trebala bi mi ga dati, morala bi, ti si bila majka!

Gun se bližila tridesetima. Bila je veoma draga, čak i lijepa, topla i dobra.

Bila je baš lijepa sa svjetlosmeđom, nemarno skupljenom kosom, pjegicama toliko slatkima da bi me mogle natjerati da zavolim sunce i snažnim ramenima koja su se nazirala kroz grubu tkaninu njezine odjeće (očito je da na leđima nosi život). Ali kvragu, imala je i tik ramenom kao da želi reći: Kao da mi je ljepota ičemu koristila.

Primila me unutra. Ljutito je pogledala tri tipa, jednog pomoćnika fotografa, jednog asistenta i jednog gosta koji su ćaskali sjedeći pred beskrajnom pozadinom studija koji se raširio u podrumu jedne od trošnih zgrada na Moli Bajiriju i koji su, kad su me vidjeli, odjednom zašutjeli i pogledali me štakorskim očima. Kao da im je htjela reći: Spremite oči ili ću vam ih iskopati! Voljela sam tu ljutnju kod Gun. Ta nas je ljutnja učinila prijateljicama. Ali nju je ta ljutnja na kraju dokrajčila i donijela joj rak.

Odvela me u sobu nalik uredu, i rekla nekom čovjeku koji je izgledao kao fotograf: "Cura koju je poslala casting agencija." Taj me opis strašno ponižavao. Cura. Koju je poslala casting agencija. Bez imena, identiteta i osobnosti. Ali ni to me nije uvrijedilo. Čovjek koji je izgledao kao fotograf, nije samo tako izgledao, on je to i bio. Bio je Gunin dečko i poslovni partner.

Dečko (Kubi) je razgovarao na telefon. "Kad sam snimio fotografije, bilo je dobro, zašto sada ne platite?!" vikao je iz petnih žila. Glas mu je bio bolan i umoran, bio je iscrpljen. Gun i Kubi su se udubili u financijske probleme i zaboravili me na neko vrijeme. Ni taj me zaborav nije dirao. Zatim je Kubi izašao iz sobe, a ja sam porazgovarala s Gun. "Ljepotice, znaš zašto si ovamo došla, zar ne?"

Naravno da znam. Ne boj se, nitko me nije prisilio na to. Nije mi nitko smjestio. Došla sam slobodnom voljom i vlastitim, lijepo građenim nogama.

U nastupu bijesa rekla sam Berin, koja me slala na jeftine sapunice TRT-a11 i na drugorazredna snimanja reklamnih spotova: "Nema veze! Ne-ma ve-ze, shvaćaš li? Skinut ću se, ljubit ću se, učinit ću što god bude trebalo!"

"Draga, nemoj se uvrijediti, ali ti nemaš talenta, ne znaš glumiti."

11

TRT: Turska radio-televizija - op. prev.

116

Kako ne znam? A što je ovo što radim, Berin? Što je moj život, ako nije gluma? Berin nije znala kakav bijes urla u meni. Mislila je da sam ljuta jer mi ljepota koja je privlačila poglede ni u čemu nije pomagala. Mislila je da želim biti poznata. Nisam li to htjela? Svakako. Dobro je biti poznat. Svi te prepoznaju. Na ulici se žele fotografirati s tobom. Taksisti ti ne naplaćuju. Ne stojiš u redu u dućanu. (Je li to prednost slave? Ako ništa nije, to svakako jest.) Vičeš na koga hoćeš, otpuštaš koga hoćeš (eto, to je dobro), činiš što hoćeš, ti si poznata. Čim postaneš poznata, svi oko tebe postanu roj muha.

Kad ti je dosadno, ubijaš muhe. I zbog toga te ne peče savjest. To je sudbina muhe, kažeš. Nisi to trebala biti, muho!

Jadna me Berin pokušavala razuvjeriti, držeći u jednoj ruci ajran i kebab u kruhu, a drugom komadom papira brišući usta. "U redu, priznajem da si veoma fotogenična, ali nisi fleksibilna. Nemoj se mučiti. Strpi se malo.

Napravit ću od tebe fotomodela."

Berin, da si ti od mene mogla napraviti fotomodela, dosad bi to i učinila.

Vidiš, dok krvopije s televizije u Papirus Baru piju rakiju uz odrezak, ti u svom uredu punom žohara jedeš kebab. Oni su prosti i nemaju želuca, ali dobro zarađuju na TRT-u. Podmićuju ravnatelje odjela državnim zlatom koje su posložili na dna bombonjera kako bi njihove serije imale još trinaest nastavaka. Da! Zaista, svi govore o tome. "Dušo, slušaj me. Ne muči se s takvim poslovima." Koga ću drugog mučiti osim sebe, Berin? I Ali je otišao.

U Pariz... Tamo ga čeka neka žena. Da! Shvaćam, draga. Ti mi nećeš biti od koristi. Ali neću ni ja tebi. Imaš pravo, lijepa sam, ali netalentirana, nisam dobra na filmu. Mislim da oni koji glume u životu, mogu glumiti i na filmu. No, kakve to ima veze, zar ne? Imaš pravo, kamera ne vidi moju ljepotu. Veoma se malo moje ljepote vidi na filmu.

Jednom mi je jedan stari redatelj to rekao u lice, pred minijaturnim monitorom, nakon što se tehničar za rasvjetu sa mnom do smrti namučio: "Ne, curo, ne ide... Kamera te ne voli."

Hvala mu... Našla se jedna kamera koja me nije voljela.

Ovo nije film, ovo je fotografija, dušo. Ovo ću moći izvesti. "Ali gole fotografije!" navaljivala je Berin, odbačenica iz Ješilčama. Kako sam joj mogla reći da me ne zanima slava, da ja želim svoju ljepotu koristiti za zlo? Ljepota se može koristiti za zlo.

"Odustani, dušo. Ti poslovi nisu za tebe." Kako znaš? Možda jesu? Draga, ja ovu svoju ljepotu moram iskorisititi. Rezultat bi mogao biti dobar, ali i loš.

U oba slučaja će mi koristiti. Uvjerila si se da sam izgledala dobro na naslovnici, bit ću lice koje se traži za muške časopise. Svi će me htjeti. Maštat će o meni. Nećemo, naravno, ulaziti u to kako će o meni maštati. Nije uspjelo, izašla sam na naslovnici, ali nikoga se nisam dojmila. Neka. Nekoga ću se u 117

svakom slučaju dojmiti. U oba će se slučaja zaprepastiti. Reći će: jabuka ne pada daleko od stabla, postala je drolja kao i njezina majka!

Ali nikada me neće zaboraviti. Postat ću im teret na savjesti. Zbog mene će imati noćne more. Koliko god sebe malo krivili (buha, beskičmenjak, madež), kad noću iskoče iz svojih kreveta, u svojim su snovima postali ja, gola i sramotna. Dobri Bože! Kakav je ovo san?, pitat će se dok im srce bude lupalo. Eto! Veliki Bog dijeli pravdu, čak i vama!

Eh, kad me već toliko moliš, Berin napokon popušta. I tako ne gubi novac. "Halo? Gospođo Gun? Sutra vam šaljem jednu djevojku na snimanje za časopis. Samo vas molim, dobro pazite da joj se što ne dogodi. Povjeravam vam malenu."

Jednim sam pozivom postala "malena" (ali zaista fotogenična), povjerena jednom obeshrabrenom i razočaranom ljubavnom paru koji je na studiju lijepih umjetnosti studirao fotografiju (Kubi) i kostimografiju (Gun), da bi svoje umjetničke kriterije snižavali centimetar po centimetar, da bi ih na kraju potpuno napustili, prestavši sanjati o vrhuncima gdje su mislili da pripadaju.

Berin me nije prestajala upozoravati. "Nemoj ostati preko noći. Prihvati ako snimanje bude po danu." (Svatko sumnja u iskrenost noći.XXIX) Nipošto se nemoj potpuno skinuti. Reci da ću ja navratiti. Ionako ću ih nazvati. Istina, ovo dvoje su dobri ljudi. Ali za svaki slučaj. Ne jedi i ne pij što god da ti dali.

Ne puši ni slučajno cigarete... U njih stavljaju travu. U redu, dušo?"

Pomislila sam kako se Berin boji da mi se ne dogodi nešto loše. Da, na takvim se snimanjima djevojkama svašta može dogoditi. Bivaju pretučene i silovane, čak i ubijene, Bože sačuvaj. Čovjek mora preuzeti odgovornost.

"Nakon ovih fotografija će ti na tržištu pasti ugled. Nitko te više neće pozivati za poštene poslove. To znaš, zar ne?" Znam. Znam da će svaka ponuda biti ljigavija od prethodne i da će nakon svakog snimanja nestajati dio mene. Ionako nisam skupa, pošteno sam pojeftinila. Ali sa snižavanjem moje cijene ću zasjesti poput kamena na srca onih kojih se nisam dojmila.

Kamen je postojan na svojem mjestu. A ovo je možda moje: s nekoliko kapi tinte umrljana naslovnica lažno intelektualnog, muškog seksi časopisa. To je sigurno moje mjesto.

Tata je te noći nakon večere počeo plakati. Najprije sam pomislila da je zapao u jednu od svojih svakodnevnih kriza, ali stanje mu se pogoršalo.

Plakanje se pretvorilo u urlanje. Prevrtao se i previjao od boli. Ispadao mu je kamenac iz bubrega. Prišla sam mu. "Nazovi strica, neka me odveze u bolnicu!" rekao je. Želiš da zovem onog strica Sulejmana kojeg opsuješ svaki put kad se pojavi na vratima (ruku punih namirnica), tata? I k tome, da ga baš ja nazovem? Da mu kažem da dođe? Tata, ja sam danas dogovorila snimanje za 118

jedan umjereni, ali naposljetku ipak porno časopis. Ti nemaš pojma! Za sebe sam odabrala lijep i lagan pad na dno. Ti nemaš pojma! Ali ti, kazavši mi da pozovem strica, pristaješ na još dublje dno. Pa što i da imaš pojma? Tata, zaboga, što znaš o stricu i mami? Znaš da i ja znam, zar ne? Ne znam kako, ali sigurna sam da znaš. Da nisi znao, ne bi me mrzio. Mamu ipak bi, jer je grlila život objema rukama. (Ali grlila je samo sebe. Ne mene, čak ne ni tebe.)

Ali ne bi mrzio svog brata. Znači, znaš. Je li ti to intuicija bila jaka, tata? Ništa nisi vidio, čuo ni znao, ali jesi li naslutio? Jesi, zar ne?

"Neću ga zvati!" rekla sam.

Umri, ako hoćeš. Radije ću se baciti s mosta, nego da nazovem stan u kojem su živjeli ona žena koja mi je kosu do korijena sasjekla tupim škarama i onaj odvratni crni madež koji je bio među maminim nogama. Tata je jecao: "Umirem! Nazovi strica! Nazovi gaaa!" Poludio je od boli. Ne, neću ga nazvati. Gledao me kao da me preklinje, kao ranjena životinja. Sve znaš, tata, i sad me mrziš jer sam ti, ne nazvavši strica, pokazala kakav si jadnik. Ali sutra ćeš zaboraviti. Ti si nepostojan, čak i u mržnji. Tata, znam da te boli.

Boli te dvostruko. Ali boli i mene.

Kad je strina Nihal rekla: "Molim?", ledenim sam joj glasom rekla: "Tata treba striku Sulejmana." Glas mi je bio ujednačen, bez osjećaja. Kratak muk. A onda klik, slušalicu je stavila na stolić u dnevnom boravku, onaj s uštirkanim, čipkanim tabletićem iza kojeg je vitrina. Vidim tu vitrinu punu ružnih drangulija, staklarije, porculanskih tanjura i zdjela, obiteljskih fotografija na kojima vještica Fikrije koja se pravi slabašnom (ah, jadna naša majčica, udovica, kakvu je strašnu sudbinu doživjela!) i fotografija s Ersinovog sunećenja i diplome, Elifinog rođendana i raznih gluposti, fotografija s blagdana i putovanja. Čujem glas strine Nihal. Zove muža koji se smjestio na stražnji balkon pun tegla s turšijom na čijoj se površini stvorila gorka, bijela pjena, a na dnu ostali dva krastavca i paprika, posuda za vodu i košara s krumpirom i lukom, na stolić postavio rakiju i zakusku i na povjetarcu pio i jeo bijeli sir Ezine i dinju s kraja sezone. "Sulejmaneee! Telefon!" Samo to. Nije mi spomenula ime, premda je znala tko zove.

Striko Sulejman je odmah došao k nama. Ne pogledavši me u oči, prebacio je tatinu preostalu ruku oko svojih ramena. Ah, ta bol! Bol očaja je jaka, razbija čak i mržnju. Uhvatio je tatu oko struka. Pomogao je da se spusti niz stube i uđe u auto. Odveo ga je u bolnicu. Buka ispušne cijevi modrog Renaulta koja je svakog drugog dana prijetila da će eksplodirati se udaljila.

Ovog sam puta ja neko vrijeme urlajući plakala.

Pitanje - okosnica mog života: boli li više slomljena kost ili slomljeni ponos? Odgovor: Ovisi o tome koliko se puta slome. Lom na kosti i bol koju izaziva su međusobno proporcionalni. Kako je lom ozbiljniji, tako i bol jača.

119

Slomljeni ponos i njegova bol su pak, obrnuto proporcionalni. Bol se smanjuje kako raste broj udaraca, a osjetni sloj postaje deblji. Ponos atrofira.

Da su me uvjerili da će pitanja doći iz života, i ja bih se kao Ersin bavila poduzetništvom. Ili tiskom i komunikacijom... kao Selda, kći strine Ravnateljice Mukerem. Nadmene šetnje hodnicima radijske kuće. Čitanje poezije intimno tihim glasom u ponoćnom programu. Iz sobe u sobu se trči s programskim tekstovima u ruci. Ti si nadzornik, a ja tehničar. Zaposleni su, nemaju vremena ni za majku na samrti. Ta šou mast go on! To je 'Život i Mi'!

Pomislio bi da su im glave, premale za tijelo, pune raznih mudrosti, ideja, analiza i sinteza, a da im u onim uzbuđenim srdašcima odjekuje osjećajnost, emocionalnost i humanost.

Ali ipak je Selda (prema kojoj sam bila nepravedna) bila ta koja je dotrčala na jedan moj poziv!

Plakala sam i plakala, a onda sam se uredila. (Kako sam to vidjela od mame.) Na oči sam stavila vatu koju sam namočila u čaj. Glavu sam omotala ručnikom i naparila lice. Istisnula sam svaki miteser i umila lice ružinom vodicom. Na omekšalu sam kožu nanijela med i čekala. Zatim sam se dugo prala s ledeno hladnom vodom. Očeličila sam od glave do pete. Kad se tata vratio s hitnog prijema na kojem je primio injekcije protiv bolova, odavno sam bila legla na san za ljepotu. No, nisam spavala. Čula sam kako striko Sulejman stavlja tatu u krevet i objašnjava mu kako će uzimati lijekove. Tata me nije zazvao. Nije javio da je stigao.

Ujutro me probudio gromoglasan zvuk radija. Netko je spominjao ministra koji je u Černobilu pred kamerama pio čaj kako bi nas uvjerio da u vodi nema radijacije. (Bila je to stara priča, mjesecima prežvakana. Ali nećemo je zaboraviti. Kad svatko od nas u budućnosti oboli od raznih tumora, sjetit ćemo se tog ministra koji je pred nama srkao čaj. Valjda je to besmrtnost.) Otišla sam u dnevni boravak i stišala radio.

Smrknuta, povikala sam tati: "Nemaš jednu ruku, ali nisi gluh!"

Tata se nasmijao.

Nasmijao se. Da, jer nije imao ruku, a nije više imao ni ponosa.

I Gun se tog dana nasmijala. Kad sam rastvorila vrata sobe koju su mi dodijelili kako bih se razodjenula, na sebi sam imala donje rublje. Obično, pamučno. Tih godina nije bilo čipkastog. Nisam si ga mogla priuštiti, a i nisam se još bila navikla na nj (sada su mi ladice prepune čipke, satena i svile, u raznim bojama). Gun me s laganim podsmijehom u glasu, natežući naramenicu mog jeftinog grudnjaka, upitala: "Ne namjeravaš li to skinuti?"

Premda sam bila smiješna i jadna, premda ju je moje stanje moglo natjerati u smijeh do suza, glas joj je bio sladak i nježan.

Prije nego što sam se skinula, otjerala je dvojicu od trojice tipova koji su 120

sjedili pred beskrajnom pozadinom: "Hajde, razlaz! Imamo posla!" Kubi me odmjerio pogledom. Gun se nije pretvarala da to ne vidi. Vidjela je, ali to ju nije diralo, nasmijala se. Ha! Oni su dijelili sudbinu. Ne mogu se rastati oni koji zajedno sanjaju. (Zar smo se Osman i ja mogli rastati? Jesmo li mogli i pomisliti na rastanak?)

Kubi je rekao mladom glupavom asistentu da namjesti svjetla, donese kablove i na sjenila svjetala kvačicama pričvrsti sjajne plave papiriće. Do pozadine je dovukao i bacio tanki madrac. Iz njega se podigao oblak prašine.

Kao ona koja se dizala iz zelenih kožnih strunjača kad bismo ih bacili na pod na satu tjelesne nastave u srednjoj školi.

Gun me odvukla nazad u prljavu sobu. Iz ormara je izvukla jedan ogrtač i pružila mi ga. Nježno se nasmiješila. Posjela me ispred zrcala za šminkanje.

Lice mi je namazala pastama, puderima, ruževima. Nalijepila mi je umjetne trepavice. Na kosu dodala umetke. Dok je sve to radila, razgovarala je s Kubijem. Razgovarali su o poslu, o vlasniku stana. "Majčicu mu, kakva je ovo vrućina! Ne znaš je li listopad ili kolovoz!" prigovorio je Kubi. Gun je na mene paletom i kistom nanosila boje, kao da slika. "Ti si baš lijepa!" uskliknula je. Nije mi rekla da se ne trošim ili nešto slično. Znala je što to znači. Krv u veni nije posustajala: kad je već imaš, neka teče.

Pitala sam je otkad se bave tim poslom. Razgovora radi. "Četiri, pet godina", odgovorila je. Počeli su sa snimanjima za nove ukrašene časopise, jeftine i obične kalendare i brošure, samo kako bi se održali na nogama. Ali ti poslovi nisu bili lagani. Na primjer, nisu uspjeli prodrijeti na reklamno tržište. Vukovi dugih zubiju nisu im dali ni zalogajčić tog kolača. A ionako se Kubi sada bavio glazbom. Dojadila mu je laž fotografije. Govorio je da su fotografije strojevi za laž. Vikendom je svirao u jednom baru na Ortakoju.

Nije čak ni dobivao plaću. Ali eto, svirajući je zaboravljao sebe i činjenicu da mu se umjetnički štap povlači po tlu. Glazba je ionako prema Kubiju bila jedina umjetnost koja nešto vrijedi. Ostalo je bila laž, priča, socijalizam za koji je život vezao umjetnost, fotografiju, nadu iz davno prošlih vremena!

Gun je mislila da ću se stidjeti svoje golotinje u toku snimanja. "Ne obraćaj pažnju na Kubija, on je već navikao vidjeti golu ženu", rekla je smijući se.

Imala je pravo. Kubi me gledao nekoliko sekundi. To nije dovoljno dugo da pokaže želju. A i poznajem takve. Imaju oči glodavca. Asistent je bio prava budala. Vidjelo se da o ženama ne zna ništa, no ipak nije mogao odvojiti pogled od mene. Pokušavao je vidjeti ono što Kubi i Gun nisu pokazali (mene nije bilo briga).

Htjela sam nešto osjetiti. Sram, doličnost, ljutnju, ugodu, radost, strah, brigu... Bilo što, ali nisam. Duh mi se opet odvojio od tijela. Bila sam bezosjećajna poput kamena. Duh mi se uzdignuo do stropa punog crknutih 121

muha. Tijelo mi je ostalo bez duha, bilo je krotko. Toliko krotko da je iznenadilo Gun i Kubija.

"Snimat ću i crno-bijele fotografije, zar ne?" upitao je dok je namještao aparat. Gun ništa nije rekla. "Neću uzalud trošiti filmove ako ih neće iskoristiti!" navalio je. "Što ja znam? Snimaj!" povikala je Gun. Oboje su bili nervozni. Gun me obukla u razno donje rublje, haltere, čarape i cipele. Na tijelo mi je nanijela ulja, a grudi istrljala ledom. Okretala mi je i namještala glavu, ruke i noge. Premještala me i namještala u seksi poze. Donijela je rekvizite i lijeno ih razmjestila nadesno i nalijevo. (Završimo ovo napokon.)

Upalila je nada mnom ventilator, da mi raspuše kosu. Bili su ekipa od dvije i pol osobe. Budala asistent nije vrijedio ni za polovicu. Bili su umorni i bilo im je dosta. Ali mogli su se međusobno zadirkivati. "Foto Kubi", govorila je svom dečku Gun. "Foto Kubi, opet si uspio, dragi. Ha ha ha!"

Sve je bilo previše jadno. Gun i Kubi su bili jadni barem koliko i ja. Nešto su prodavali. Prodavati nešto (i to u ovom obliku) bilo je posljednje što su htjeli u životu raditi. Čuo se samo zvuk okidača i ventilatora koji je djeliće moje maske širio po zraku. Ponekad bi se začula buka djece koja su se igrala na ulici ili Kubijevi i Gunini umorni uzdasi. Kao da su udahnuli gorki komadić života i sada kašlju.

Tikve su se stvari dogodile. Sve sam ih promatrala sa stropa, pokraj muha.

Snimanje je završilo. Odjenula sam se u prljavoj sobi i vratila se u studio.

Ondje je još bilo vruće. Otvorili su prozore i raskrilili žaluzine. Na sredinu su dovukli ružni bijeli stolić u obliku djeteline i sjeli oko njega. Jeli su lahmadžun12. Moj je posao bio gotov, spremala sam se da odem.

"Dođi," rekla je Gun. Nogom je privukla plastični tabure i potapšala ga rukom. "Sjedni, zar nisi gladna?"

Naravno da joj nisam rekla da me Berin upozorila da ništa ne jedem i ne pijem. Približila sam se, najprije sramežljivo, a onda u zajedničkom, poslovnom duhu. Bili smo društvo palih anđela. Naposljetku smo postali majmuni u ruci svoje sudbine kojom nismo mogli vladati. Na lahmadžun sam iscjedila limun, dodala papar, kriške rajčice, peršin i sitno sjeckani, začinjeni luk. Smotala sam ga i nagurala u usta. Tad sam ogladnjela. Kubi je privukao ajran i smotao novi lahmadžun. Pogledom je potražio ambalažu.

"Je li ovo iz Širiboma?"

"Znaš li ti koliko košta lahmadžun iz Širiboma?"

"Zašto se dereš? Samo sam pitao!"

"Jedi, hajde! Da je li iz Širiboma!"

Ljudi koji rade ono što su posljednje u životu htjeli raditi postaju 12

Lahmacun (tur.): tursko jelo slično talijanskoj pizzi - op. prev.

122

nervozni.

Kubi je trebao potopiti filmove i razviti ih, imao je puno posla. Gun je kod kuće čekala roba za pranje. Posteljinu će oprati u stroju s valjcima. Još nisu bili kupili novi model tvrtke Arčelik. Onaj koji je poskakivao po čitavoj kući.

"Jebem ti ovakav život!" Izašla sam zajedno s Gun. Živjeli su na Ortakoju. On tada nije bio kao ovaj današnji. Bilo je mosta i džamije, ali ne i finog universite d Galatasaraj. Još nije bio došao Džordždabljubuš, nije ga još ni bilo.

Drugorazredni glumac Ronald Reagan je rikao na svijet.

Sunce mi je zapeklo oči. Zatreptala sam. Gun je na glavu stavila tamnozelenu beretku i u nju ugurala onu svoju lijepu smeđu kosu. Beretku je dobro navukla na glavu.

"Preživjela si."

Od mene ni glasa.

"Zahvali Bogu što si nabasala na nas. Drugima bi morala dati."

Od mene ni glasa.

"Iako se ovakvim poslovima obično bave djevojke spremne dati svima."

Od mene ni glasa.

"Ti mi ne djeluješ tako. Zašto si pristala na ovo?"

"Zašto vi snimate takve fotografije?" Čovjek bi očekivao da će se onaj nasuprot začuditi takvim drskim pitanjima. Barem na sekundu. Gun se uopće nije začudila. (Zato smo postale prijateljice.)

"Zato što moramo zarađivati. Ne može se živjeti bez novca, jel' tako?"

"To je, dakle, razlog?"

Duga tišina. A zatim šapat poput požara.

"Nije. Snimamo ih jer nam je kvaliteta za to zapravo jedva dostatna."

Bol poružnjuje. Kolobari pod Guninim umornim očima su nalikovali na uvele ruže. Koža joj je postala suha. Život joj je sada bio dovoljno prazan da prođe kroz dva valjka koji ga neprestano gnječe, gnječe, gnječe, dok pod ovim nemilosrdnim suncem babljeg ljeta hoda prema Ortakoju, s posteljinom koja čeka da bude oprana u stroju s valjcima, s fotografijama (ionako su sve bile laži) koje nisu mogli snimiti, a ni izložiti, s dramama koje nisu mogli napisati, scenografijom i kostimima koje nisu mogli dizajnirati, pregovarajući i trčeći za honorarima, pripremajući već stotinu puta ponovljene koncepte za seksi časopise i što je najvažnije, s činjenicom da je talent za kojeg se nepotrebno bojalo, osuđen da bude pogreška (zapravo se to odavno dogodilo, ali nikako nije prihvaćeno), s putevima koji se sužavaju, s tunelima bez izlaza. Život je danas, dok od nas otječe ona hladna voda Bospora, beznadan poput sasušenog korita potoka. Kamo je otišla ta lijepa voda života?

123

Kod kuće sam spavala satima. Kad sam se probudila, zapitala sam se: Ima li ťanse da Ali vidi Feniks?

124

TATA SE NE MOŽE UBITI "Jako je teško umrijeti kad imaš samo jednu ruku", plakao je tata. "Čovjek se s jednom rukom ne može objesiti. Nemam pištolj da se upucam. A da poželim prerezati žile, kako? Da je stan visoko bacio bih se kroz prozor. Ali jako puno ljudi preživi kad skoče s trećeg kata. Mišomor! Najbolji je mišomor! Brzo mi donesi mišomor iz apoteke, dijete!"

Oči su mi bile pune suza. Prije sat vremena sam na Rumeli Hisaru prekinula s Alijem kojeg sam ondje i upoznala. "Ne ostavljaj me..." ronila sam gorke suze. Tipično cviljenje djetinjaste ljubavnice petnaest godina mlađe od muškarca. "Gdje sam pogriješila? Reci mi, Ali... Reci mi gdje sam pogriješila, ispravit ću... Nikada te neću žalostiti! Nikada... Nikada... Nikada..."

Ego se stanjio toliko da bi od dodira puknuo i prokrvario. Nije našao zaštitu. Plače kao dijete koje treba majčino mlijeko. Ali je rekao: "Moj odlazak nema veze s tobom. Moram učiniti nešto za sebe." I još gomilu klišeja, tipičnih rečenica u kojima je ideja vodilja: 'nisi ti kriva, ja sam'.

Ti si zapravo bio jako kreativan, Ali. Dobro si poznavao poeziju. Potajice si i pisao. Zar nemaš volje za mene pronaći dobar razlog za prekid?, mislila sam. Ili u meni želiš ostaviti djelić nade? Nešto u stilu: 'Ali ne može biti tako jednostavan. Sigurno zna što radi, ali mi ne može reći. Znači da će se vratiti.'

No udarna rečenica je tek slijedila: "Život mi je sranje. Trunem, smrdim."

Alijeva duboka šutnja ušutkivala je svijet. Dok je govorio izbjegavao je moj pogled. Osjećao se krivim ili se bojao da će odustati. Jer sam ja plakala kao novorođenče. Goste za susjednim stolom pitao je za vrijeme. Potom je ustao i suho me pozdravio. Poljubio me u obraz, tek toliko. Zgrabila sam ga za ruku, čvrsto. Odlijepio je moje prste, jedan po jedan. (Zadnji dodir je najtužniji trenutak u prekidu ljubavi koja je još živa.) Ukrcao se u autobus Sarijer-Taksim i otišao. Gledala sam za autobusom sve dok mi se nije izgubio iz vida. Nadala sam se da će odustati, da će izaći, da će se vratiti. Nije. Toliko je čvrsto odlučio otići da se nije čak ni osvrnuo da me zadnji put pogleda.

Zauzeo je prvo slobodno sjedalo i otvorio knjigu. Ali uči francuski, odlazi u Pariz!

To je bila grozna scena prekida. Jako neuravnotežena. Bar su strane bile neuravnotežene: devetnaest naprema trideset i četiri.

Pod podnevnim suncem kasnog kolovoza u suzama sam hodala od Hisara do Bešiktaša. Stigla sam kući. Ušla sam. S mene se cijedio znoj. Tata mi je za početak rekao da želi umrijeti. "Kupi mi mišomor, dijete."

U salon je prodirala sirova sunčeva svjetlost. Tata je sjedio usred snopa zraka. Blistave nove žaluzine nije zatvorio. Na njemu posivjela potkošulja. S 125

desnog ramena koje je skalpel vještog kirurga iz neurednih komada mesa pretvorio u (koliko je moguće) glatku površinu, cijedi se znoj. Lice koje je kirurg, nedovoljno vješt da mu povrati staru ljepotu, (koliko je bilo moguće) sastavio, obraslo je trodnevnom bradom, snježnobijelom (tatina brada i kosa su sasvim posijedile), u kojoj su se žarkoružičasti ožiljci pretvorili u korita za znoj, a kapak desnog oka, beživotan i tanak poput svile, opet visi, zatvoren.

Kada imaš samo jednu ruku, jako je teško umrijeti.

Tata je pogledao u mjesto svoje nepostojeće ruke. Postojanje praznine.

Pojmljiv paradoks. Znanost ga priznaje. Jeftinu protezu od tvrde plastike, koju kada nije ovako vruće skriva rukav košulje, koja podsjeća na otrgnute ruke najobičnijih lutaka, koja bi trebala biti boje ljudske kože, ali nije, izbliza nema veze ni s ljudima ni s kožom, bacio je na kauč gdje je beživotno sjajila pod kolovoškim suncem.

"Opet me svrbi", rekao je.

Lijevom je rukom počešao prazninu. Tati bi tako bilo. Činilo mu se da ima ruku, da svrbi, a pri vlažnom vremenu čak i boli. (To nazivaju sindromom vojnika koji je u ratu ostao bez noge.) Lijevom rukom je htio počešati desni dlan kojeg nema. Svrbi me dlan, bit će para, pokušao se našaliti. Tata je odavno odustao od svojeg starog lijepog lica. Brijao se bez ogledala. No prema izgubljenoj se ruci ponašao kao kujica koja ne može prihvatiti da joj je štene uginulo. Kad god bi je počešao, praznina bi ga obeshrabrila. Tata je neprestano stenjao, kao majka kuja.

Sjedim na čelu Vatušinog jedaćeg stola za šestero pokrivenog stolnjakom od baršuna boje duhana s resicama. Vatuš je na stolicu stavila dva jastuka i tako me povisila i lijepo približila stolu. Udarala sam po tipkama njezinog veterana, tup, tup, tup. "Napišite priču", rekao nam je učitelj uvoda u književnost u osnovnoj školi. Učitelju, zanemari moje godine, ja imam puno priča! No, koju da napišem? Bila sam zaokupljena pokušajem da izmijenim jednu od priča koje smo Vatuš i ja pobožno slušale na Nastavaku sutra13, adaptaciju Crnog tulipana Alexandrea Dumasa.

Vatuš mi je dozvolila da koristim njezinog veterana marke Remington, teškog kao heretička strvina. To mi je čak sama predložila. "Piši na njemu."

(Izraz 'heretička strvina' sam čula od Gđe Fikrije, ali ga nisam koristila pred Vatuš. Iako sam bila dijete, mislila sam da će je povrijediti riječ heretik.

Zapravo ga ni inače nisam koristila. Podsjećao me na Gđu Fikrije, a nje se nisam htjela sjećati.) Nekoć mi Vatuš nije dopuštala da se igram veteranom, no sada se prestala nadati da će naletiti neki scenarij. Tada su se u Ješilčamu snimale samo erotske komedije, a one gotovo da nisu imale scenarij. Budući Nastavak sutra (tur. Arkasi Yarin): Emisija TGRT-a (Türkiye Gazetesi Radyo Televizyonu - Turske novine, radio i televizija) u sklopu koje su se emitirale radio drame u nastavcima - op. prev.

13

126

da su u njima i tako koristili komade, za scenarijem i nije bilo potrebe.

Ona je sjedila na drugom kraju stola i motala nam sarmu. Po maminoj uputi. Vatuš me pokušavala zaštititi od nesreće koja je vladala u našem domu. Ako bi tata počeo vikati ili plakati, neprimjetno bi se uvukla u naš stan. Ostali stanari su se žalili na tatinu galamu. U lice nam ništa nisu govorili, ali su nas ogovarali iza leđa. 'Dobro, razumijemo... To je velika nesreća... I jako nam je žao, ali...' Što ali? Što?! Kad bi tata zapao u krizu, Vatuš bi me primila za ruku i odvela svojoj kući. Preda me bi stavila zdjelu pistacija u ljusci i upalila televiziju, ili bi mi u ruke tutnula indigo papir i rekla: "Želiš li pisati na veteranu?"

Završila je sarmu i otišla u kuhinju. Neprestano je pjevušila. Cvijetak... cvijetak... Otišla sam kući po bojice. Ključeve sam uzela s Vatušine vješalice za kapute. Željela sam zadaću ukrasiti crtežom. Jedan crni tulipan uokviren sićušnim šarenima. Mama i tata su u trošnoj mračnoj sobi vriskali i plakali, naguravali se i tukli. Lupali su jedno drugime o zid. Mama je pokušavala poljubiti tatino prazno rame i ranjenu stranu njegova lica. "Molim te, samo jednom!" vikala je. Pokušavala je dokazati da joj se tatino poluuništeno lice (Scarface) ne gadi. No gadilo joj se, njezino inzistiranje je to jasno pokazivalo.

Tatini uzvici: "Bože, ubij me! Bože, ubij me! Bože, ubij me!"

Po maminom su licu koje je pokušavala prisloniti na ranjenu polovicu tatinoga padale pljuske. "Džavite, nemoj! Dopusti mi da te poljubim!"

Zaljuljalo mi se pred očima. Tlo mi je izmicalo pod nogama. Njihovi glasovi su se pretvorili u gomilu kamenčića i kao slap me udarali po glavi.

Uzela sam bojice iz sobe i u tišini se vratila k Vatuš. Kao da ništa nisam vidjela ni čula. Odustala sam od crtanja tulipana. Sjela sam pred veterana, klik, klik, klik. Napisala sam bajku: Kuća vila. Vatuš je i dalje pjevala: DzağignerXXX dzağigner... Vile napaćenu djevojčicu odvode u šumu, svojoj kući, i djevojčica ondje biva sretna.

Dok je Ali u to doba (najvjerojatnije) s telefonske govornice zvao ženu koja ga čeka u Parizu kako bi joj rekao u koliko sati njegov avion slijeće na Orly, tata je sjedio u žarištu zastrašujuće vrućeg snopa svjetlosti i, ne spustivši žaluzine (koje je dao postaviti striko Sulejman), pokušavao dobiti krvarenje u mozgu. Tata je htio i optuživao. Kako sebe, tako i brata.

Striko Sulejman je ponovo došao punih ruku. Ovoga puta je, uz vrećice, u ruci nosio i bocu rakije, a u naručju jantarnožutu dinju. Želio se pomiriti.

Pokopati prošlost. Hoće li mu priznati što je bilo? Sumnjam.

Kod nas priznanje ne postoji.

Kod nas onaj tko prizna ne nalazi mir.

Kod nas priznanje znači da nam se svaki detalj zločina utisne duboko u stanice.

127

Mi ako priznamo, ne možemo zaboraviti.

Međutim, to želimo. Želimo zaboraviti i praviti se da se ništa nije dogodilo.

Ako treba, mi ćemo se odmah pokajati kako bismo zaboravili, i to tako da previše ne spominjemo svoj grijeh. (Sam Bog zna da nema potrebe previše ga zamarati detaljima.)

Naša povijest je povijest grijeha koje smo zaboravili i pokopali. Ne kopajte previše. Kakva je korist u otvaranju starih stranica?

Mi smo neizravni ljudi, kod nas se istine i laži isprepliću poput arabesknih motiva.

Naš nacionalni dvojac nije zločin i kazna.

Naš je nacionalni dvojac zločin i zaborav.

U rukama strike Sulejmana nalazio se naš najskladniji nacionalni dvojac.

Boca rakije i jantarna dinja. Tatine su oči bile prekrivene slojem suza koje su se, pomiješane s krmeljima, pretvorile u želatinu.

"Došao si vidjeti kako mi u ovoj usranoj kući kuha mozak?"

Tatine zjenice maglovito su gledale kroz tamnu, gustu, želatinoznu tekućinu. Striko Sulejman je opet bio sijed. Bijela mu je kosa bila začešljana unazad, tanki brkovi uredni, a ljetne hlače besprijekorno ispeglane (žena mu je ipak vrijedna kućanica, a ne kurva kao mama). Stajali su na vratima i gledali se. Vidjela sam pravilno lice strike Sulejmana, njegova široka ramena i obje ruke, cijele, bez nedostataka i uz to poprilično snažne.

Tiho sam ušla u svoju sobu i zatvorila vrata.

Nije bilo teško pretpostaviti što je rekao: Zašto si takav, Džavite? Ja sam ti brat. Zar bih ti mogao željeti zlo? Bla bla. Čovjek pred njim, moj uvijeni otac.

Otac koji nagoviješta krivicu i indirektno izražava svoje želje. Usrana kuća je značila: 'Kakav bi drugo bio stan koji si ti kupio'. Došao si vidjeti kako mi kuha mozak znači: 'Ovdje je jako vruće, riješi to nekako'.

Mama se razvela od čuvara nevinosti Ekrema i vratila u Istanbul. Radila je u bolnici Šifa. Imala je mladog ljubavnika, nekog Džana. Nikako nisam uspijevala shvatiti čime se on bavi. Stanovali su na Aveniji Baharije, s ušljivim psom koji bi čim bi me ugledao počeo histerično lajati vauvauvau!

Trajno sam bila u internatu. Ako bi mama došla po mene, izašla bih na slobodan dan. Mama bi skoro svaki tjedan rekla da će doći, ali ne bi. U početku sam joj vjerovala i čekala da dođe po mene. Poslije sam prestala čekati.

Plamenik na bojleru se opet pokvario. Spavaonice su bile ledene. Dva tjedna nije bilo tople vode. Preklinjala sam upraviteljicu internata gđu Behidže. "Profesorice, molim vas... Užasno smrdim! Na povratku ću donijeti potvrdu od tate, obećajem."

128

Konačno sam iskamčila dopuštenje. Čim sam natrpala prljavo rublje u torbu odjurila sam na Pangalti. No ključ nije ulazio u bravu. Pozvonila sam na Vatušina vrata. Nakon što sam je čvrsto zagrlila (kako mi je samo nedostajala), pitala sam je: "Tata je promijenio bravu?"

"Sireli... Znaš da se tata preselio? Ima već mjesec dana."

To se zove šok.

Zar bi striko Sulejman tati želio zlo? On mu je brat, a ne neprijatelj. Zbog svoje dobrote, od srca, tati je kupio stan. Veći od našeg unajmljenog mračnog stana na Bajsunguru, svjetliji, noviji. I lokacija je bolja. Može se reći da je u Tešvikije. Nije baš, ali može se reći. Adresa je Akaretler, četvrt Višnezade, Ulica Čatlak Češme. No korak prema gore i već si u Tešvikije, otmjenoj četvrti. Striko Sulejman je svojem bratu bez ruke, umirovljenom invalidu Scarface Džavitu učinio uslugu, pa? Da jadnik ne plaća najam. Koliko mu uopće plaćaju?

Iako nisam pitala, tata mi je pokušavao objasniti kako je stan kupljen. Nije mogao reći: tvoj stric me (iz nekog razloga!) pritisnuo i uzeo sam novac.

Nego, imali smo neku zemlju u Sinopu. Trebala se prodati, ali je na katastru došlo do bla bla, pa je prodana sada. Kao da ta laž nije bila dovoljna, eto nove. A stric mi je i dugovao. Baš kada je otvarao drugi dućan na Kapaličaršiji, dobio sam bonus i dao ga njemu. Znaš da je autocesta bila dovršena tri mjeseca prije i bla bla. (Tata, odustani!) Gledaj, dijete, ova soba je tvoja. Kako ti se sviđa? Kao san! Montirati ćemo i ormar i policu za knjige.

(Tata, taj čovjek, tvoj brat, je ševio tvoju ženu. Ona i nije izgledala kao da se žali, ali to je druga tema. Taj ti je čovjek kupio stan. Je li ti sada jasno?) A da čuješ koliki je trošak za grijanje, iznenadila bi se kako je nizak! Peć je na ugljen. Evo, gledaj!

Na rubu sam suza. U meni grmi pobuna, no ništa se ne događa.

Kasnije smo se navikli na stan. I tata i ja. Nije nam dugo trebalo. Dobila sam ormar i policu za knjige. Dobila sam svakakve sitnice. Stan je stvarno svijetao, svjež. Bršljan se na fasadi popeo do drugog kata. No imao je manu koju smo shvatili nakon dva ljeta provedena u njemu. Sunce cijeli dan udara u stan, pa je u dnevnom boravku nepodnošljivo vruće.

Te večeri dinja nije načeta, rakija nije otvorena. Tata je svojom nepostojećom rukom otjerao striku Sulejmana. Čula sam kako se dinja koju je zavitlao kroz prozor rasprsnula na ulici. No, nekoliko dana poslije došli su majstori i montirali nove žaluzine. Što lije taj moj brat skrivio da neprestano nešto plaća!

Tata nije spustio žaluzine. Sjedio je posred sunca i znojio se u hektolitrima. Htio je dobiti krvarenje u mozgu jer se nije mogao ubiti. Dobio 129

je vijesti o mami. Selila se u Antaliju. Davno je prekinula sa svojim mladim ljubavnikom Džanom. U međuvremenu su dvojica ili trojica muškaraca odigrali gostujuće uloge. Sada je dospjela na čelo zdravstvene službe u jednom naselju za odmor. (Tata, ne pitaj imaju li naselja za odmor zdravstvenu službu. I ako imaju, zašto bi na čelo postavili medicinsku sestru?

Ne pitaj.) Mama će sada živjeti u drugom gradu, odlazi. Tata je sjedio na suncu, cvilio, plakao i želio dobiti krvarenje u mozgu.

"Jako je teško umrijeti kada imaš samo jednu ruku. Da poželim prerezati žile, kako?!"

Tata, šuti. To mu, naravno, nisam mogla reći. Ali šuti. Možeš i jednom rukom. Prereži si grkljan kao piletu i riješi se muke. Otišla sam do prozora i spustila žaluzine. Odjednom je zavladao mrkli mrak. Potom sam ih malo podigla, pa se unutrašnjost stana ispunila tisućama svijetlih točkica. Iz kupaonice sam uzela ručnik. Obrisala sam tatin scarface, prsa prekrivena snježnobijelim dlakama, ramena, kvrgavi batrljak i jedinu ruku. Suhim sam mu rubom obrisala oči. Primila sam ga pod preostalu ruku, podigla, odvela u sobu i polegla u krevet.

Neke su duše konveksne, a neke konkavne. Mi smo konkavne duše, tata i ja. Zatvaramo se u sebe, kao oštrige. A naš se biser-čir, skriven u samoj našoj srži, koji nikada ne eksplodira, a ako i eksplodira ne rasprsne se, a ako se i rasprsne ne zaprlja okolinu, začahuri u nama. Taj naš začahureni biser-čir je bit našega bića, ona maligna.

Toga dana sam otišla teti Berin. Odmah, čim sam polegla tatu u krevet.

"Gol je! Povlačim se!"

130

"STRAH SE POPUT PARE DIZAO S PLOČNIKAXXXI" Zidovi koji su se imali srušiti, srušeni su. Oni koje je trebalo podignuti, podignuti su. Ličenje je gotovo. Sada su majstori postavljali parket od oraha čiji je metar kvadratni stajao sto četrdeset pet eura. Teoman je upitao: "Podovi nisu toliko loši, čemu trošak?" Ali Osman je inzistirao. Jer je on za sebe okretao novi list. (Kad imaš imovine koju bi mogao prodati, za sebe okrećeš novi list.)

Dvojica su braće postavila ruke na struk. Omalovažavajuće su promatrali majstore koji su radili klečeći na podu, i međusobno razgovarali.

Teoman je parkirao svoju novu novcatu, antracit crnu Toyotu Rav 4 na početku ulice, pred vratima. Zmigavce je ostavio upaljene i oni su u gužvi srednje klase na Nuzhetiji svjetlucali poput dragog kamenja, čak-čuk, čakčuk. Nagomilana vozila večernjeg prometa psovala su Toyotu i pokušavala je obići. Teoman je bio opušten. Čela prometnih policajaca koji su odande trebali odvući njegov auto koji je blokirao promet su se naborala.

Dok su razgovarali, Osman je promatrao auto.

"Sutra ćemo i meni kupiti auto s pogonom na sva četiri", rekao je.

Teoman se najprije iznenadio, a onda se htio nasmijati.

"Majmun je progledao", rekao je Osman.

Teoman ništa nije shvatio.

"Auto je tek početak. Za tjedan dana će mi na račun sjesti milijun dolara.

Razgovarao sam i sa stanodavcem, prodat će mi stan u kojem živimo. A ti ćeš mu platiti", rekao je Osman.

Teoman je najprije bio šokiran. Onda je pomislio da je Osman skrenuo pameću i počeo se smijati.

"Može... Kupit ću i brod kad sam već od volje", rekao je.

Nastavio se smijati. Iznenada je shvatio da se zapravo ne može smijati, da samo glumi da se smije. Jer, Osman se nije smijao. Gledao ga je drsko.

Teoman je brzo razmislio (i inače je brzo razmišljao). Odvagao je situaciju.

Obojica su znali kakav se skandal odvija, iako nikada o tome nisu otvoreno razgovarali. Kad bi bilo potrebno, Teoman bi nazvao Osmana i rekao mu da se izgubi na nekoliko dana, i Osman bi to učinio. Pa dobro, odakle onda ova prijetnja?

"Sve znam, stari...", rekao je Osman.

"A što to?" Teoman se pravio da ne zna.

"Postoji cijena", rekao je Osman.

"Evo, plaćam je...", rekao je Teoman pokazujući dućan kojeg su radnici na 131

podu pripremali za otvorenje. Postajao je sve nervozniji.

"To nije dovoljno", rekao je Osman.

Teoman je slegnuo ramenima. "Ma daj...", prigovorio je. Serator... Kao da je tek saznao... Pomislio je da se ništa ne događa i pokušao se smiriti. Osman je bio arogantan, ali nema problema, on mu je znao pokazati gdje mu je mjesto.

Ali zašto mu je onda odjednom dlanove oblio hladan znoj? Zna li Osman još nešto pa je tako ustrajan? Što je sada ovo?

U Osmanovoj je ruci bljesnuo CD. "Znaš li što je na ovome?"

Teoman nije znao, ali zanimalo ga je pa ga je stavio u laptop. Šokirao se već kod prvog kadra. Osjećao se kao da će se onesvijestiti. Otpustio je kravatu, a čelo mu je orosio znoj. Bili su u Toyoti Rav 4, a žmigavci su još bili upaljeni. Neka su vozila trubila. Teoman je gotovo doživio infarkt. Skoro je skočio Osmanu za vrat da ga zadavi, ali svladao se. Nije bilo vrijeme za to.

"Gdje si ovo našao?" upitao je.

"Bio je kod kuće", odgovorio je Osman.

"Je li to ona snimila?"

"Da..."

Teoman je bio zaprepašten. Dvojica braće su se neprijateljski pogledala.

Svaki se bojao onog drugoga.

"Vidiš, to ti je kao lutrija... Zapravo, prava sreća", rekao je Osman, mašući CD-om. Nacerio se. Prvi se put osjećao snažnijim od brata.

Teoman je pomislio kako je on pak, svoga strašno podcijenio. Lupež! Čini se da se i on mogao pretvoriti u đavla kad uhvati priliku...

Uspaničio se. Što ću sad? Ujko Direktor Uluč će mi uništiti život.

Prokletnici, uništili ste me! Uništili, kurvini sinovi! Sad sam gotov!

Međutim, odjednom mu je nešto palo napamet. Jer, Teoman je bio pametniji od dvojice braće, mudriji. Osman je bio budala. Uvijek je bilo tako.

Teoman je, na primjer, uvidio veliku priliku koju je stvorio potres i pomamio se. Ostavština okrutnog oca podijeljena je među dvojicom braće. Teoman je bratu dao lukavu ponudu: "Uzmi Mercedes i kuću na Burgazu, a meni ostavi tvrtku." Osman se nasmijao i pomislio kako mu je brat prava budala. Malena tvrtka koja nije ništa doli poreznog tereta. Odmah je prihvatio ponudu, i ne odvagnuvši je. Nije pomislio na budućnost. Poznata tvrtka koja je nosila ime njihovog oca, uglednog profesora geologije, postala je nedostižna u području analize tla. Osman je sve više propadao, a Teoman je plivao u novcu.

Teoman se sjetio da su braća i uzbudio se. Braća dijele sve. Osobno ću se pobrinuti da imamo i što. Ovo je prava sreća! Sreća! Pravi dobitak na lutriji!

Teoman je mudar i lukav, Teoman je od svih najpametniji! Bio bi pažljivo 132

razmislio, isplanirao, zaposlio sve moždane vijuge da preko tog CD-a dođe do velikog bogatstva, da se domogne moći, da bez imalo osobnog rizika upravlja ujakom svoje debeljuškaste zaručnice, Direktorom Ulučem, kao marionetom. Bio bi i uspio. Bio je strašno inteligentan taj Teoman. Bio je majstorski prevarant, đavolova desna ruka. Široko se i zadovoljno nasmiješio bratu. Dali su si pet i pokvareno se nasmijali. Od uzbuđenja su im obojici narasle zazubice.

"Je li to bila tvoja ideja?" upitao je Teoman.

"Nisam imao pojma..." odgovorio je Osman.

"Partneri smo u ovome, zar ne?" upitao je Teoman.

"Naravno... Pa braća smo..." odvratio je Osman. Prisjetio se da je istu tu rečenicu rekao i onoga dana kad mu je brat na kauču sjedio poput kralja.

Teoman je smjesta morao zasukati rukave, dobiti u šake ujaka Direktora Uluča i pošteno ga izmusti, ali morali su biti veoma mudri, a znao je da mu brat nije dovoljno pametan.

"Jesi li ga poslao još kome?" upitao je.

"Ne budali, zar bih napravio tako nešto?" odvratio je Osman. Strašno mu se sviđalo osjećati se pametnim. Mislio je čak i da je pametniji, nadmoćniji i đavolskiji od brata.

"Ja ću se pobrinuti za stvari, a ti ćeš sve provesti u djelo.", rekao je.

"Dogovoreno!" odgovori Teoman.

Nasmijali su se. Pomalo plašljivo, ali ipak zadovoljno. Taj je lagani strah bio kao začin, davao je događaju okus.

"Samo... Odsjekla je kosu i samo je ostavila u kupaonici", rekao je Osman zabrinuto.

Teoman mu nije odgovorio, nije ga ni čuo. Već je započeo planirati. Donja mu se čeljust trzala. Upalio je auto. Zaboravio je ugasiti žmigavce. Nije se sjetio sporednih ulica kojima je išao kako ne bi zapeo u prometu, skrenuo je u pravcu parka Mačka.

Za to sam vrijeme ja bila na Alijevom kauču. Pronašla sam svoj topli potok.

Nisam željela da Ali umre za mene. Nisam željela ni da Osman umre. Željela sam samo da umre Teoman no, ostanem li ovdje i Ali će umrijeti. Jer oni će me pronaći. Na putu k njemu vidjela sam ugostiteljevog huskyja. Pišao je po stablu. Sigurno mu je i gospodar bio u blizini. Mora da mu se probudila znatiželja kad me vidio s tamnim naočalama, crnom beretkom na glavi i velikom torbom u ruci. Sigurno me pratio i vidio da sam ušla u apartman Šaraj. Kad na svim ekranima eksplodira vijest, sigurno će me izdati mraku.

Stanovnici mraka se međusobno poznaju. Ugostitelj s psom me mrzi. Želi mi se osvetiti za to što sam ga nagazila petom.

133

Dovoljno sam se odmorila u toplom potoku. Došlo je vrijeme da odem.

No, Ali me nije namjeravao pustiti. Odsada me namjeravao zadržati uz sebe.

Ali to nije bilo moguće, ne bih mogla podnijeti njegovu smrt. Ne bih mogla dopustiti da se žrtvuje zajedno sa mnom. Iskoristila sam priliku kad se bavio televizijskom antenom i tiho se išuljala. Ali nije često gledao televiziju, no ove večeri je morao, pa je zbog toga morao i pronaći vratara da mu namjesti antenu kako bi mu prijem kanala s vijestima bio besprijekoran.

Spustio se večernji mrak. U ventilacijskom oknu Alijeve zgrade čuli su se zvuči pribora za jelo. Majke, djeca i očevi su razgovarali. Netko je na vruću tavu bacao vlažne krumpire pa se čulo siktanje pare. Izašla sam iz dizala i otvorila vrata zgrade. Mimoišla sam se s onima koji su se s posla vraćali kućama. Nitko nije primijetio, nitko se nije zapitao tko je ova žena s crnim naočalama, crnom torbom i crnom beretkom u mraku ove zimske večeri.

(Hvala Bogu, mi nemamo običaj pozdravljati nepoznate.) Izašla sam. Žestoka me hladnoća ugrizla za lice. Zastala sam na početku ulice stuba koje su se među drvećem uvijale poput nepravilnog luka i razmišljala trebam li se popeti stepenicama kojima sam sišla.

Trebala bih otići kući.

Samo me Osman zaslužuje.

Sigurno se zabrinuo kada je vidio stanje u kojem je stan. Iznenadila ga je moja odrezana kosa. Sigurno je našao CD koji sam ostavila, ali mu nije palo na pamet da sam kopije poslala dvadesetorici moćnika. Trebala bih otići Osmanu. Sjest ćemo jedno uz drugo na kauč na kojem smo se proždrli.

Obuzeti će nas strah. Do smrti. Kada umremo, biti će gotovo. Sve. To je eto, prednost ateizma. Ja vjerujem samo u smrt. Budući da završava smrću, život nema nekog značenja.

S teškoćom sam se uspela stepenicama, kao da imam kamen oko nogu.

Gubila sam dah. S lijeve i desne strane sam vidjela sablasna svjetla. Među drvećem je sjao žar cigareta. Čula sam iznenadne trčeće korake. Netko se spremao povući obarač. Čuli su se zvukovi oštrog kočenja. Vrata su se otvarala i zatvarala, iz auta su izlazili razni mračni ljudi.

Smrtno sam se bojala.

Strah se poput pare dizao s pločnika.

Pare straha su mi ispunjavale pluća.

Osman me čekao kod kuće. Čekao me s ljubavlju i uzbuđenjem. Raširio je ruke i zagrlio me čvrsto, snažno. Poljubio me u usta. Iz usta mu je izvirala požuda. To je zato jer je novac raspaljivao požudu iznenađujuće brzo i snažno. Sama pomisao na novac je bila dovoljna da okrene novi list.

"Uspjeli smo", rekao je Osman.

Začulo se zvono. Poskočila sam od straha.

134

"Ne boj se, stigao je Teoman", rekao je.

"Gotovi smo", rekla sam.

Nije me razumio.

Teoman je ušao. Na sebi je imao crni kaput s kapuljačom. Zapravo ogrtač.

Oči su mu bile prazne, u dupljama su ih zamijenile dvije crne kugle.

Omršavio je u licu, preostali su mu samo zubi koji su sjajili fluorescentno bijelo. Jagodice su mu bile ogromne. Teoman je nalikovao na Azraila.

Zapravo je to i bio. Odjednom je izvukao strojnicu. Počeo nas je rešetati, ta ta ta ta ta. Ta ta ta ta ta... Opet... Ta ta ta ta ta... Opet... Ta ta ta ta ta...

To je Teoman, od njega se to može očekivati.

Sve se može očekivati od pohlepnog stvorenja (ne čovjeka) kao što je on.

Ako su ti kadrovi bogatstvo, neće ga ni sa kim podijeliti, pa ni s rođenim bratom.

Počela sam se grohotom smijati. Teomanova lubanja i Osmanove oči koje su se vratile u djetinjstvo bile su zaprepaštene. Zidovi su bili prekriveni krvlju. Iz milijuna rana na Osmanu je tekla krv. Gledao me.

Gušila sam se od smijeha. Teoman je bjesnio kad nisam umrla.

"Umri", vikao je. "Umri, umri, umri!"

No, nisam umirala.

Moj se smijeh pretvorio u vrisak.

Ali je dotrčao do mene. Protresao me, htio me probuditi. No, nisam se mogla probuditi. Nikako se nisam mogla probuditi. Napokon sam otvorila oči. Govorila sam u jednom dahu.

"Ali, ne umirem... Teoman nas rešeta strojnicom... Osman umire. Osman je izrešetan. A ja ne umirem! Ali, ja ne umirem!"

Ali me zagrlio i prislonio mi glavu na svoje grudi.

"Dobro... Prošlo je... Imala si noćnu moru", rekao je.

"Ne", rekla sam. "Razmišljala sam što bi se moglo dogoditi, pokušavala sam zamisliti što bi se sve moglo dogoditi kad Osman nađe CD, bila sam prisebna... A to se onda pretvorilo u noćnu moru."

U tom trenutku između sna i jave, na pamet mi je palo Osmanovo lice dok svira gitaru. To će se lice raspršiti u krvi.

Osman koji svira gitaru. Kad se radilo o glazbi, znao je svirati samo klavir sve dok na fakultetu nije isprobao sve vrste gitara (klasičnu, akustičnu, električnu, flamenko, bas, gitaru s pragovima i bez njih). To je zato što je njegov okrutni otac gitaru smatrao niskom i bezvrijednom, beskorisnom stvari koju na ulicama sviraju napušeni hipiji. Da nešto vrijedi, na njoj bi svirao Mozart. Kad je shvatio da su dugi nokti na samo jednoj ruci njegovog sina studenta znak da svira gitaru, opalio mu je jednu od onih svojih poznatih pljuski, toliko bijesan da ga je htio izbaciti iz kuće: "Pusti još i kosu, 135

puši travu, da bude kompletno! Protuho!"

Zar bi Teoman ubio Osmana?

Sakrij se, Osmane! Sakrij se nekamo! Neće ti ništa moći kad se sve sazna!

Dotad se i ti sakrij!

Ali mi je pružio čašu vode.

136

NOĆ ZELENE ČAROBNICE Svako malo bih posjetila Gun. Na Ortakoju, u Ulici Taš Basamak, u stančiću od pedeset pet kvadrata, toliko malom da se u njemu jedva možeš okrenuti, u kojem se u kutu jednog prozora nazire more. Stan je bio uređen s ukusom, ali tužno. Gun je, kako bi joj život bio snošljiviji, svojem polovnom namještaju (koji su joj mama i tetka dale sažalivši se nad njezinom situacijom: ah, zar će toj curi ovako proći život!) od kojeg je svaki komad bio trošniji od drugog, nekim malim ukrasom, sićušnim dodirom, pokušala dodati trunkicu duše (tada IKEA još nije bila ni u planu).

Gun i ja bismo dugo šutjele, neprekidno pričale ili psovale život. Kao da nam je mladost prošla i na odlasku ostavila gomilu dugova. Nismo bile sasvim u krivu, bile smo mlade, ali život nam je dugovao. Problem je bio taj što nam život, kao ni zemlja, nije imao ni najmanju namjeru vratiti dug.

Kada bismo imale novca, isprobavale bismo nova jela. Obožavale smo kuhati. U skupim trgovinama voća i povrća tražile smo neviđene začine.

Mažuran, anis, estragon, korijander, vlasac, krasuljicu, ružmarin, melisu (naša se zemlja još nije bila navikla ni na bosiljak velikog lista). Travare smo pitale za šafran, muškat, mahune vanilije i đumbir. Đumbir je morao biti svjež. Dok su nam se guzice sudarale u majušnoj kuhinji, razvijale smo tijesto za burek s gljivama i patlidžanima. Pekle smo quiche od povrća, voćne torte i kolače s likerima, i tukle šlag. Topile smo čokoladu u kipućoj vodi. Kuhale smo tjesteninu s umacima i umjesto originalnih sastojaka koristile slične (parmezana nema, mora se ribati žuti sir). Izmišljale smo umake za ribu, različite za pečenu, na žaru i prženu. Piletina, teletina i janjetina omekšala u vinu i kvasini nije nam bila dovoljna, pripremale smo i hobotnice, dagnje, škampe, rakove i jakopske kapice, još žive. Potom bismo sjele i s užitkom jele, usput se grohotom smijući filmu Banu Akan koji smo gledale na videu.

(Veliko izjedanje još nismo bile pogledale. Da jesmo, našle bismo se u opasnosti da umremo od smijeha dok jedemo vlastita jela.)

No Gun bi poslije povraćala i potom, omamljena, padala u krevet. Imala je loš želudac, nije mogla podnijeti tolika ukusna, skupa i sofisticirana jela.

Već smo tada trebale shvatiti da će je taj želudac, pun poraza, razočaranja i beznađa, odnijeti. Gun je uvijek bila bijesna. Stalno je psovala život, sebe, zemlju, one koji su je svojedobno zavarali pričama o revoluciji i potom odustali (ja nisam zahvatila to razdoblje revolucionarne ljubavi), golišave pohotnike i one koji za bijednu nagradu izdaju svoje bližnje. Doduše, nagrada zbog koje je Gun bijesno plakala i nije bila bijedna. Bilo je to obećanje svijetle budućnosti. Svi su se, na putu u zasljepljujuću budućnost, rješavali 137

svojih tereta. Gun je zbog toga bila puno bješnja od mene.

Imala je pravo. Ja u životu nisam imala cilja. Dapače, besciljnost je bila moja filozofija. Jedini mi je cilj bilo biti plutajuća mina, ručna bomba izvučena osigurača. Nadala sam se da ću eksplodirati nekome u ruci. Zato je i moj bijes odgovarao mom kalibru. Međutim, ona je imala cilj. Trebala je postati umjetnica. Trebala se pridružiti onima koji svojom umjetnošću mijenjaju svijet. No svijet nije promijenila umjetnost, nego neki drugi ljudi. Oni koji su nekada vjerovali da će umjetnošću i revolucijom promijeniti svijet, pridružili su se onima koji ga mijenjaju na druge načine. Gun je ostala postrani. Postala je dekorater-kostimograf za fotografije golih žena. Grane za koje se grčevito držala su popucale. Naglavačke se stropoštala na tlo. Sve je to redom nabrajala, a potom psovala.

Mene je mučilo nešto drugo. "Prošla su već četiri mjeseca. Kada će izaći moje slike?" vadila sam joj mast. "Ljepotice, novac si dobila. Izaći će kad izađu, što te briga?" odgovorila bi mi bez okolišanja. Tek tako, da me ušutka.

A možda i da me isprovocira, da se otvorim i prospem što god držala u sebi.

Duša mi je bila puna, ali sam bila još jako mlada. Biseru-čiru u dubini mojeg srca-oštrige još nisam bila dala ime.

Nakon sati i sati razgovora dosadile bismo jedna drugoj, ponavljale smo se. Tada bismo odlazile u bar u kojem je Kubi do zaborava svirao električnu gitaru. Pile bismo pivo, pušile i grickale, kikiriki, pistacije, pržene krumpiriće. Bar bih obavezno napustila s nekim, a ujutro bi mi trebalo vremena da se sjetim gdje sam. Najčešće sam spavala s barmenom čije ime nikako nisam uspijevala zapamtiti. Bio je dobar dečko. Dovoljno glup i zaljubljen u mene da bi me, nakon svake noći koju bismo proveli zagrljeni u njegovoj ljubičastoj straćari na vrhu Rešitpaše, mrtav ozbiljan pitao: "Hoćemo li se vjenčati?" Ja sam, međutim, već davno bila kuhana i pečena. Do te mjere da bih mu rekla: "Kakve veze seks ima s brakom?" Ne bi se ljutio, smijao bi se. I tako bi se tek s prvom cigaretom razbudio i došao k sebi. Tada bih shvatila da bezimeni barmen nije ni glup ni zaljubljen, da je zapravo prefrigan. Da 'problem nije u njemu, nego u meni'. No ipak je bio dobar dečko.

Moje su slike izašle u broju od ožujka. U Feniks sam ušla s naslovnicom i u njemu bila specijal na osam stranica uključujući duplericu. Bila sam neka vrsta glavnog jela, punjena pljeskavica. Na naslovnici je bila jedna od mojih crno-bijelih slika, bila je lijepa. Bila sam lijepa. Djevojka mjeseca: ja. Djevojka ožujka. Ožujak je poznat po mačićima, a sada i po meni. Čim mi je Gun javila, glasom koji je nagoviještao da me razumije i zbog toga zvučao uzrujano ("Čestitam! Konačno si na naslovnici!"), ušla sam u prvu prodavaonicu tiska koju sam ugledala i kupila jedan Feniks. Dok sam 138

listala časopis, tip koji mi ga je prodao slineći me promatrao. Prepoznao me i malo mu je falilo da me zaskoči. Prelistala sam ga na brzinu, s nogu. Dobro sam ga zapakirala i zaputila se ravno na Kapaličaršiju, u dućan Gospodina Strica.

"Trebala sam g. Sulejmana..."

Dućan je velik. Dupkom je pun. Sagovi su natrpani jedan na drugoga.

Grupa turista je promatrala njihovu raznolikost dok im se na licima ocrtavala glupava radost. Dućan strike Sulejmana je mjesto na koje vodiči u zamjenu za proviziju dovode grupe. Ove je godine puno Austrijanaca, kažu. No samo gledaju, ne kupuju. Austrijanci su škrti, kažu. Nizozemci su pravi, fino se daju preveslati.

No bilo je jasno da žutooki pomoćnik g. Sulejmana koji engleski govori kao da mu je materinji ne poznaje mušterije do Amerikanaca. Jedan je zid bio pun pljesnivih fotografija zalijepljenih selotejpom. Te su fotografije, uglavnom polaroidi, u tom dućanu u kojem je g. Sulejman turistima nudio turski čaj, tursku kavu, turski lokum i turske lješnjake, a one kod kojih je vidio potencijal značajnijeg troška u restoranu Fontana častio turskim jelima ispod peke i rižom s grožđicama, pinjolima, začinskim travama i jetricom, i tako im po tko zna koliko dolara po kvadratnom centimetru uvaljivao tepihe od čiste svile, bile poslane u spomen na ta budalasta prijateljstva sklopljena na temelju trgovine. Na svima su na prednjici ili poleđini stajali crni reci.

Dear Kenan... (žutooki pomoćnik), dear Ferhat (to je drugi, niski, koji španjolski cvrkuće kao slavuj) ili dear taj i taj... (ovdje su se motale svakakve budale). Svo je to "aktivno, dinamično i entuzijastično" osoblje, koje radi pod budnim okom gazde (Sulejmana), očito dobro znalo kako pridobiti mušterije.

Thanks na tom beautiful carpet, taj wonderful city i friendship koji never ever neće biti zaboravljeni i slične ljubaznosti. Potpisi do ludila sretnih američkih parova poput Ellen i Jacka, Mary i Tima, Abby i Johna, Susan i Georgea.

G. Sulejman je svoj tim poticao da te raznorazne Džejn počaste autentičnim ručkom uz svježinu vodoskoka restorana Fontana i potom im prodaju ručno tkani sag. S vremena na vrijeme bi im uvalio i strojno tkanje, no naravno, za autentičnu cijenu. Te su Džejn sagove postavljene pred mramornim kaminima njihovih nevjerojatno kičastih kuća sa svjetlucavim lusterima i ružičastim detaljima, fotografirale i slale ih, bez imalo ustezanja, u prodavaonicu tepiha na Grand bazaaru. Bože, kakav užas. Neke, čak ni uistinu gorgeous sagovi g. Sulejmana, nisu mogli izvući.

No dear zaposlenici dear Sulejmana taj dekor očito nisu smatrali užasnim, pa su primljene fotografije selotejpom lijepili na zid. A dear Sulejman je dobar trgovac, ponosi se svojim timom. Toj mladosti koja tečno govori jezik Kapaličaršije treba otvoriti put. Vjerovao je da ćemo prebroditi to razdoblje.

139

Pa već i jesmo. Gledaj kako Amerikancima nije teško fotografirati sag koji su kupili kod nas i fotografiju poslati na drugi kraj svijeta.

"Trebala sam g. Sulejmana..."

"Gazda nije tu, otišao je platiti račun."

(Bogu na račun? Platiti račun, platiti! Da je bar otišao Bogu na račun.) Žutooki mi je odgovorio ni ne pogledavši me. Onda me ovlaš pogledao, kao da želi provjeriti kome pripada taj slabašan glas i paf! Opet se okrenuo i stvarno me pogledao, dulje. To nije bio pogled čovjeka koji je vidio Feniks.

Lijepa sam, dovoljno da izađem na naslovnici, zato me gleda! Pogledao je mene pa nizozemsku turistkinju. Ona je usprkos ožujskoj hladnoći bila više nego polugola. Oči dear Kenana skakutale su od jedne do druge poput ping pong loptice. Tak-tak, tak-tak. Ova cura (ja), ili nizozemska turistkinja?

Nizozemka je spremna, a usto i voljna, ali ja sam ljepša. Uistinu sam lijepa i navikla na takve poglede, do te mjere da na njih više ni ne obraćam pažnju.

En ten tini... I izbor je pao na mene. No ja sam gazdina nećakinja. Neka, moja ljepota je vrijedna rizika. Ne trudi se, žutooki, obuzdaj poglede. Ja ne ostajem, odlazim.

"Biste li mu, molim vas, mogli ovo predati?"

"Naravno... Što je to?"

"Recite mu da mu je to donijela nećakinja" "Oprostite, kako ste rekli da se zovete? Trebao bih i broj telefona."

(Neće ići, mali. Reci nećakinja, dovoljno je! Znat će tko je, g. Sulejman nema sto nećakinja.)

"Znat će on, hvala."

Izašla sam iz dućana ostavivši dear Kenana samog s golom Nizozemkom i grupom turista. Da dućan nije bio pun kupaca koje je trebalo obraditi, ne bi ostao na tome da sam gazdina nećakinja, nego bi me pogledao u stilu Kadira Inanira14 i ponudio me kavom. No nije bilo prilike. Naposlijetku mu je provizija ipak bila važnija od kave neizvjesnog ishoda koju bi popio sa mnom. Ja i tako nisam raspoložena da te zabavljam, žutooki. Baj baj!

Prošla sam pored kavane Orijent. Kava se ispijala u oblaku dima. To su bile godine kada se smjelo pušiti. Turisti, besposličari, trgovci čekovima i obveznicama, žene srednjeg staleža umorne od kupovine. Bilo je i vrlo dobro raspoloženih skupina studenata miješanog spola. Na trenutak sam se s čežnjom zagledala u djevojke koje su se pred susjednim stolovima pravile važne s knjigama velikih naslova poput Rimsko pravo, Makroekonomija i neznani kakva farmakologija. Da sam upisala fakultet, mogla sam biti jedna od njih. No bih li u tom slučaju mogla upoznati Alija?

Kadir Inanir: turski glumac i reditelj koji je karijeru započeo sedamdesetih godina. Do sada je glumio u 182 filma i 7 televizijskih serija – op. prev.

14

140

Zašla sam u Čaršiju antikvara. Misli su mi bile zaokupljene Alijem, uvijek sam razmišljala o njemu. Hoće li ga vidjeti? Hoće li u dalekom Parizu čuti za časopis? Je li još uvijek ondje? Što će pomisliti ako ga vidi? Hoće li se naljutiti? Hoće li ga pogoditi? Hoće li pomisliti da mu se osvećujem?

Antikvarijati u nizu i dani koje sam provela s Alijem prelistavajući izložene knjige. Pred vratima su opet stajale hrpe prašnjavih časopisa.

Kazalište, Nacionalna umjetnost, Kreacija, Dodir i Život i zvuk i Hej. Pregledala sam hrpe, sve od po toliko i toliko. Pronašla sam Živjeti i umrijeti: Pjesme o ljubavi i dokolici, ručno uvezane. Odmah sam je kupila.

Ali je vječna bol koju nosim u sebi.

Da me veličanstveni Sulejman pronađe nije trebalo dugo. Svoj Ford Granadu (očito nov, ipak se obogatio pa se konačno riješio krntije) parkirao je na početku Ulice Čatlak Češme, u kojoj nam je kupio stan i lijepo nas pustio da u njemu živimo, i čekao da mi održi bukvicu. Točno pred nakrivljenom potamnjelom pločom s imenom ulice.

Mislim da nam ime ulice nije nimalo pristajalo. Da bi čovjek mirne duše živio u Ulici Čatlak Češme15 mora potjecati iz porodice sretnih ljudi. Da bi čovjek na pitanje: 'Gdje živite?' bez ustručavanja odgovorio s 'U Ulici Čatlak Češme', na licu bi mu pjesma kao da osjećam tajnoviti dodir ljubaviXXXII i ona kako je svijet lijep, kako li je lijepo voljeti i biti voljen, kako li je živjeti slatko trebale vibrirati, zvoniti, odzvanjati.

U noći i Ulici Čatlak Češme bilo je mrklo kao u rogu. Opet sam se vraćala od Gun. Zapravo se nisam namjeravala vratiti kući. Htjela sam prenoćiti kod nje. Kubiju je iz Švicarske došao prijatelj mojih godina i donio bocu apsinta.

Tvrdio je da je to onaj pravi, zabranjeni apsint, a ne onaj koji razrijede s travama i raznim sranjima pa ga onda prodaju. Originalan, najčišći.

Gun je poludjela od sreće, ili se bar pravila.

Tog joj je dana bilo prijeko potrebno da poludi ili da se pravi da je poludjela. Ujutro je srela prijateljicu koja je nevjerojatno netalentirana. Cura je za glupavi kazališni komad dobila tko zna koju nagradu za izvanredan uspjeh, i sada se pravila da je ne poznaje. Gun je ostala stajati s glupavim osmijehom na licu. Mislila je da će se zagrliti i izljubiti, a cura je prošla pored nje u živom razgovoru s režiserom njezine debilne predstave.

Nije bilo važno to što je cura dobila nagradu. Ni to što se pravila da ne poznaje Gun. Važno je bilo to što je Gun, dok je njezina prijateljica zakinuta za talent s redateljem nadugo i naširoko raspredala o svojoj predstavi, morala pomagati svojem dečku Kubiju dok je snimao fotografije za brošure kvartskog marketa koje će se ubacivati pod vrata siromašnih apartmana.

Kubi je cijeli dan klikao okidačem. Cijeli je dan zumirao. Mijenjao 15

Çatlak Çeşme (tur.): napukla česma – op. prev.

141

objektive. Regulirao osvjetljenje. Gun je pak cijeli dan pred neutralnom pozadinom redala pakete slanutka i leće. Mljeveno meso s malo masnoće, sitno sjeckano meso i komade piletine je slagala na hrpice. Na vrh bi stavila po grančicu peršina. Ako se Gun kad je vidjela apsint i nije pravila da je poludjela od sreće, Kubi će, nakon dana provedenog s paketima od šest jaja i bocama jeftinog šampona stvarno poludjeti. Međutim, Gun je Kubija voljela dovoljno da mu to ne dopusti. I sebe je voljela isto toliko. Ako Kubi poludi, i Gun bi trebala poludjeti. Gun to nije željela.

"Noć zelene čarobnice!" vikale smo. Ja sam gulila luk. Kubi je zviždao oblikujući ćevape od nemasnog mljevenog mesa koje je došlo na fotografiranje. Čim je završio, mljeveno i ostalo meso smo stavili u stari hladnjak koji je brujao kao tvornički pogon (valjda neće biti toliko bezobrazni da dođu po njega). Gun je rižu iz marketa pržila na maslacu iz marketa.

Budući da su nam namirnice bile skromne, tu će nas večer zapasti kuhinja srednje klase. Ćevapi, krumpir i riža. (Jela koja su se često kuhala u našoj sretnoj maloj obitelji.) Prijatelj koji je stigao iz Švicarske je prije apsinta pive ispijao na eks. Hvalisao se kako bocu koju je prodavao pod liker od metvice nije tutnuo u skriveni zakutak stričeva auta, nego ju je samo bacio na stražnje sjedalo, ovlaš prekrio jaknom i tako prošvercao pod nosom carinika i policajaca. Nije znao da mu zelena čarobnica na carini ne bi predstavljala ni najmanji problem. Nismo ni mi.

Gun je govorila da ćemo tu noć doživjeti vantjelesno iskustvo, da ćemo popiti zelenu čarobnicu i imati halucinacije izvanrednih boja. Halucinacija koju smo nestrpljivo čekali bila je boginja naše mladosti koja se parala konac po konac. Prikazivala nam je svijetlu budućnost koja se za nas nikada neće ostvariti i na neko nas vrijeme uvjerila u nju.

No nismo znali kako da tu zelenu čarobnicu popijemo. O tome smo puno čuli, ali nismo znali što je istina. Naposlijetku, bili smo naivni, mladi, čak i ako su Gun i Kubi zakoračili prema tridesetoj. Njih su dvoje imali bogato iskustvo s alkoholom i drogama, no što se tiče apsinta, bili su neznalice. Doba Wikipedije još nije bilo svanulo, a internet još nije bio izumljen. Bar na Ortakoju, u Ulici Taš Basamak. Jesmo li ga trebali popiti kroz šećer? Ili ga politi po šećeru i zapaliti šibicu? Jesmo li bili sigurni da vatra treba biti u kombinaciji? A što s vodom? Kako ćemo je dodati? Je li to obavezno?

Hoćemo li umrijeti ako je izostavimo? Ako odmah popijemo cijeli apsint i svo četvero umremo, hoće li se to računati kao grupno samoubojstvo? (Umiremo od smijeha.) Hoćemo li ući u legendu? Vijest s naslovnice: Samoubojstvo zelenom čarobnicom! Četvero adolescenata je, za sobom ostavivši pismo koje su svi potpisali (ostavljamo vam svaki trenutak naših usranih života, uživajte, na primjer), počinilo samoubojstvo popivši pretjeranu količinu 142

alkoholnog pića zvanog apsint, poznatog i kao zelena čarobnica, koje u pretjeranim količinama na mozak utječe isto kao marihuana, a zbog smrtonosnih svojstava je i zabranjeno. Smatra se da četiri osobe koje su izgubile živote nisu bile svjesne opasnosti tog otrovnog pića o kojem je velik broj boema i umjetnika u 19. stoljeću razvio ovisnost, i za koje se govori da je navelo poznatog slikara Van Gogha da si odreže uho.

Zar bi to bilo nemoguće? Apsint sadrži pelin, otrovan. Znali smo da je smrtonosan i da nas to privlači, ali eto, nismo znali kako ga piti.

Ipak smo pokušali. U cjedilo za čaj stavili smo šećer u kocki i polili ga apsintom, valjda se to tako radi, i potom zapalili šibicu. Zelena čarobnica je planula, zapucketala. Polili smo je vodom. Nismo bili sigurni da stvari radimo kako treba. Ali pili smo. Iako nije ličilo ni na što.

A gdje su halucinacije? Zašto krasnih halucinacija, u čijem će se ogledalu svjetlost poigrati s mračnom rupčagom naše budućnosti i pretvoriti je u fantastičan film, nema? Obuzela nas je tišina. Nitko nije prozborio ni riječi.

Dok smo se mi, svo četvero, nadali da ćemo se sjediniti u kristalnom sjaju noći zelene čarobnice, sasvim smo se udaljili jedni od drugih.

Ostatak nismo popili. Ne zato što nam se nije svidio okus. Nismo željeli umrijeti. Ipak smo bili mladi, iako su nam životi u cijelosti bili utonuli u govna.

"Nema ni trave?" upitao je Kubi. Glas mu je bio gotovo nečujan, tako slab, beživotan. Gun je odmahnula glavom. "Ima li para?" Prijatelj iz Švicarske rekao je da ima nešto, ali se nikome nije dalo zvati dilera i pronaći je. Pili smo pivo. Dosađivali smo se. Vilica mi je otpala od zijevanja. "Ja idem kući", rekla sam.

Auto sam vidjela čim sam zakoračila u ulicu. Sjaj snježnobijelog Forda promatrala sam pitajući se tko bi u Ulici Čatlak Češme mogao imati tako nov i skup auto. Ipak, kad kupiš Ford, postaneš lord. Iz bijelog sjaja iskočio je striko Sulejman. Zgrabio me za ruku i odvukao do auta. Grubo me ugurao u njega. Bila sam omamljena, pripita. Ne znam je li od zelene čarobnice (za svu istinu, popila sam samo dva gutljajčića), nebrojenih piva ili ljepljive tuge koja nas je obuzela, ali jesam. Nimalo se nisam opirala, ušla sam. Zar će me ubiti?

Bi li mogao? Vidjet ćemo. Nagazio je na gas, ubacio u prvu, pa odmah u drugu i treću. Kako tih auto, kako mekan.

Promatrala sam profil strike Sulejmana, isti tata. Sigurno su braća, nema sumnje. Znači da rospija Fikrije nije nabila rogove svojem mužu, mojem djedu, za kojeg se priča da je od tuge umro u zatvoru u Sinopu na koji je bio nepravedno osuđen (u Drugom svjetskom ratu su ga optužili za krijumčarenje). Ja mislim da nije umro od tuge nego od straha da će se vratiti onoj svojoj vještici od žene.

143

Striko Sulejman, na putu da postane glavni trgovac sagovima na Kapaličaršiji, je svoj novi auto (ipak je odabrao lokalnu verziju16), htio voziti najbrže što je mogao. Dati gas do daske, dotjerati ga do sto osamdeset. Jer sto osamdeset je, koliko se sjećam, bio maksimum automobila turske proizvodnje toga doba. Nitko ga nije mogao postići jer su motori tih kanti pucali, a ti se vrhunski primjerci industrijske montaže, čije bi haube ubrzo prošarala hrđa, raspadali. No striko Sulejman je ipak htio nagaziti. Htio je brzinu izjednačiti s bijesom koji ga je ispunjavao, da se međusobno pojačaju, pa da se ja, dok me poziva na red (Ti si kurva, ha? Jesi li kurva?) uplašim i ni ne pokušam izaći iz auta. Da ne iskočim. Kao da bi mi to palo napamet!

No šteta! Subotnji promet u Istanbulu, u kojem se noćni klubovi otvaraju jedan za drugim i koji će se uskoro potpuno modernizirati. Zakrčena poplava automobila koji ne reagiraju na gestikulaciju, ne ostavljaju prostora za prijeteće poze i teške riječi, utopljenih u ispušne plinove i zvuk truba, i semafori kod Dolmabahče na kojima se svako malo pali crveno.

E, moj madežu. Trebao si me čekati kod kuće. Bijesno uletjeti u stan, tatu koji će ti opet reći da odjebeš gurnuti u rame bez ruke, baciti mu Feniks u lice, rastvoriti fotografije i nabiti ih mu na nos. Natjerati ga u plač vičući: Evo, ovo je tvoja kći!, i poslije me pričekati da me vanjskom stranom dlana udariš u lice.

No nije mogao. Znao je da ću rastvoriti zaboravljene stranice. Bilo bi krvi.

Tata, striko i ja. Jedno od nas troje bi sigurno izgubilo život pod udarcima noža za kruh slomljenog drška. Jasno je tko bi bio ubojica. Tata koji ne bi znao odlučiti da li da jedinom rukom satare mene ili svojeg brata i koji bi izgarao od želje da nas oboje dohvati (doduše, možda bi sebi prerezao grkljan).

U njemu su se izmiješali bijes i osjećaj krivnje, nije ih se mogao zasititi.

Striko Sulejman nije ispuštao ni glasa. Svako bi malo otvorio usta, no odmah bi ih zatvorio. Ja nisam mogla skinuti pogleda s njegovog profila. Morala sam priznati da je lijep (sličio je tati).

Ako se u obzir uzme njegov bijes kada me na početku ulice zgrabio za ruku, sigurno nije zamišljao da će mi ovako držati bukvicu. Kad bi samo mogao dati gas do daske! Kad bi bar mogao brzo, dok se na prednjem staklu izmjenjuju odsjaji uličnih svjetiljki, prijeći preko Karakoja, popeti se na most Galata, preko Sirkedžija izletjeti na obalnu cestu Bakirkoja i kod zidina na Jedikule svoj snježnobijeli auto parkirati na neko pusto mjesto, izvući me za kosu i pošteno me prebiti bijesno urlajući: ubit ću te! Kunem se da ću te satrati, nemoralna, prljava droljo! Tako bi vikao, bilo bi sjajno. No nije se mogao osloniti na bijes. Naprotiv, osjećaj krivnje je navalio i htio potisnuti 16

Ford od 1997. godine ima pogon za proizvodnju u Turskoj - op. prev

144

bijes. Oči su mu se napunile suzama.

"Kako sam se razveselio kad mi je tata javio da si se rodila... Kao da sam dobio još jednu kćer..."

Da, na neki sam mu način bila kćer. Da je oženio mamu, bio bi mi očuh.

Kao da nije dovoljno što mi je stric.

"Duša mi je zatreperila jer su Elif i Ersin dobili malu sekicu..."

Puste riječi! Poziv savjesti! Ukratko, prazna priča satkana od pekmezastih bezvezarija. Za tu je veliku scenu pripremio pogrešan intro, jadničak. Nisam ga čula. Mislim, čula sam ga, ali ga nisam ozbiljno shvaćala. Piljila sam u odvratan crni madež na njegovom tjemenu. Razgovarala sam s njim, s tim madežom koji bi se ukazao kad bi okrenuo glavu da pogleda u retrovizor i u pokretu nestajao. Naglas. (Omamljena sam, pijana.)

"Jesi li mi ševio mamu i prije nesreće?"

Na stričevu licu odjednom kao da je eksplodirala bomba. Iako je pretpostavljao da znam. Nije očekivao da ću to izdajničko pitanje, sažetak svih tih godina, postaviti tako izravno, neuvijeno. Obrve, oči, usta, nos, razletjeli su se na sve strane. Uši odletjele, svako u svom smjeru. Čelo popucalo, a mozak se prosuo. Vidjela sam kako mu zubi udaraju o staklo, trideset dva komada, svaki posebno... Donja čeljust, bez zuba, klopara na brzinomjeru. (Ah, ta divna halucinacija!)

"Reci istinu!"

"Jesi li ševio mamu i prije nesreće?"

"Kako si mogao? Nije te bilo stid?"

"Jesi li je ševio?" "Želiš biti kurva? Ha? Odgovori!"

"Jesi li je ševio ili nisi?"

Moje je pitanje izravno, jasno. Uporno se ponavlja, očekuje odgovor.

Pitanje koje sam postavila svim mi riječima i gramatikom jako pristaje.

Nismo stigli ni do mosta Galata. Počeo je plakati negdje oko Tophane, kad smo stali na semaforu. Iz jednoga oka prikovanog za nov novcati volan frcaju suze. Trepavice, prorijeđene u eksploziji bombe, trepere. Nakon duge tišine, njegove usne, zalijepljene za prednje staklo, mrmljaju: (Iskreno, nisam očekivala takvo priznanje.)

"Počelo je dok je tata bio u bolnici."

Opet crveno. Začudo, još je pri sebi. Uspijeva razlikovati crveno i zeleno.

Bolje bi bilo da ne nastavi pričati. Znam što je bilo poslije. Pročitala sam stotine romana, pogledala tisuće filmova, nema potrebe da to i osobno doživim. Još jedna verzija zabranjene ljubavi. Najotrcanija. Mama je bila jako loše. Htio sam je utješiti. Ni sami nismo znali kako se to dogodilo. Oboje smo se jako kajali, ali nismo se mogli othrvati ljubavi. Ljubav je takva i takva.

145

Otrcano, otrcano, otrcano!

Mi ne poznajemo priznanje. Mi poznajemo izlike, isprike, opravdanja, izgovore, prazne riječi i beskrajne jadikovke. 'Jesam, ali me pitaj zašto' kod nas je zamjena za priznanje. Kad si me već uhvatio u zločinu, pitaj me da ti objasnim razlog, da se izmotavam, da te nasamarim, pa da vidiš da sam žrtva zapravo ja! (Shvatila sam da biti žrtva nije samo dio mog karaktera, to nam je genetska karakteristika.) Čovjek kojem je na licu eksplodirala bomba (moj stric) lažno je plakao pored mene i spominjao ljubav i slične gluposti. Nije mogao iskreno, časno, na razumljivom turskom reći: Ja sam gad nad gadovima. Dok mi se brat bori za život, spavam mu sa ženom. U mraku čekam njegovu kćer da bi joj održao bukvicu zbog golih fotografija (među nama zapravo nema razlike, mi smo starog kova).

Nije mogao reći: Naposlijetku, i ja sam samo čovjek. Istjeran iz raja. Takvi su ljudi, nešto kao ja.

Plivala sam u zelenilu. Zelena se čarobnica negdje oko Tophane pretvorila u semafor i prelila po meni. Nebo i zemlja su pozelenjeli, sva su se gradska svjetla prelijevala poput poplave kristala. Prošetala sam do kuće, u taj opasni noćni sat. Tata me nije čekao, zadrijemao je pred televizorom. Peć se ugasila.

U stanuje bilo hladno. Ugasila sam televizor i preko tate prebacila deku. Ušla sam u sobu, zelenih očiju. Prava sam plačljivica. Zaspala sam u suzama.

146

JAKO JE NALIKOVALO NA LJUBAV Gun mi je umrla na rukama. Njena mi je ćelava glava u krilu. Sklopila je oči. I dalje je lijepa, iako joj otpadaju obrve i trepavice. Više ne želi vidjeti valove koji zapljuskuju Plačuće stijene. Nema snage. Od smrti je dijele tek minute i Gun je vrlo tiha. Htjela je da što prije završi to putovanje u nepoznato, ali minute su postajale sve duže.

Kubi nije bio s nama. Gun je to odgovoralo, nije pitala gdje je. Nije htjela da bude uz nju dok bude umirala. Osman i ja smo je držali za ruku.

Kubi se pobunio, bol i ljutnja su ga razdirale. Htio je otići, kamo god i tako ne gledati dalje kako svakog trena umire djelić njegove voljene. Kubi je bježao, a zbog toga ga je pekla savjest.

Bila je to jesen nakon velikog potresa. Bila je to ona velika nesreća u kojoj smo tata i ja, gledajući jedno drugome u oči, unatoč mraku koji nas je zajedno uhvatio, slušali strašno podzemno brujanje i nakon koje tata danima nije mogao spavati. Stvari su se lomile, svjetiljke ljuljale, vrata ormara udarala jedna o druga. Izvana su dopirali krici. Tlo pod našim nogama se treslo.

Pjevušila sam u sebi, u inat strahu od kojeg mi je srce iskakalo iz grudi: Jer ako upalite radio, sve se ruši; Ulice, psi, sve Božje stvari. XXXIV Dok se tlo treslo, oči mog oca koji nije mogao počiniti samoubojstvo su bile nemirne. Sjale su nekom vrstom radosti: U potresu se bez problema može umrijeti! Ali i dalje se može preživjeti, jer je smrt nepoznata zemlja u koju se bojimo otići. Ja sam od straha dobila herpes.

Tata i ja smo veoma slični. Pod svaku cijenu želimo živjeti. Mi smo borci kojima nikada nije dosta poraza. Što nam život nanosi više boli (što više životu dopustimo da nam nanosi boli, gorko plačući), to više želimo živjeti.

Tih sam dana bila kod Gun. Njena je majka bila iscrpljena, jadnica. Nije se više mogla brinuti za nju. Izjela ju je tuga. Na trenutak sam na njenom mjestu zamislila svoju mamu i njenu bol dok očajno očekuje smrt svoje kćeri (mene), ali na njezinu licu nije bilo duboke tuge kakva se vidjela na licu Gunine majke, bila je previše za nju. Postala sam čudna, zavidjela sam svojoj prijateljici na pragu smrti na njenoj dobroj majci. Htjela sam biti na Guninom mjestu.

Na dan potresa, ovoj sam pravoj majci htjela reći: "Odmorite se malo, ja ću paziti na Gun", ali nisam mogla. Tata je nazvao i gušeći se u kašlju rekao: "Jako mi je loše, dođi." Strašno se nahladio jer je tih veoma vrućih dana, ne spustivši žaluzine, sjedio pred otvorenim hladnjakom, prebacivši ručnik preko promrzlog vrata i prsiju.

Striko Sulejman je potpuno dignuo ruke od tate. Valjda je mislio da je 147

okajao svoj grijeh. To me nije iznenađivalo. Kao sve ostalo, i grijeh se mogao lako zaboraviti, a i vrijeme je umanjivalo grižnju savjesti, olakšavalo ju je. Čovjek se u jednom trenutku, kao da se osvježen budi nakon napada migrene, u potpunosti rješava tereta. Mora da se tako bilo i riješiti grižnje savjesti, jer striko Sulejman nije imao nikakvu namjeru kupiti tati klimauređaj. Međutim, tata je neprestano zvao svog brata koji je nadzirao svoje dućane pod svježim kupolama Kapaličaršije. Kad ga je nekim slučajem ulovio, na telefon bi mu svašta nagovorio. Ponekad se spremao otići u jedan od dućana i pljunuti mu u lice.

"Zašto?" pitala sam ga. "Tata, zašto želiš bratu pljunuti u lice?"

Htjela sam da prizna ono što smo oboje znali. Da to napokon izbaci iz sebe, da ga ne boli. Nije priznavao. Šutio je i gledao me bolno. Smišljao je kako da striki Sulejmanu ponovno natovari nešto na savjest, jer se hranio bratovom grižnjom savjesti. No, ovaj više nije mario. Nije dolazio s punim rukama, s rakijom i dinjom pod pazuhom. Ja sam punila tatin hladnjak kad bi on prije kraja mjeseca istrošio svoju mirovinu (zar se njom može podmiriti toliko pića i cigareta?), koliko mi je to dopuštala milost i financijsko stanje dečka kojeg sam u tom trenutku služila. A nekad bi mi iskrsnuo i neki posao za kojeg je moja ljepota bila pogodna, obično neko sranje poput poziranja za kataloge jeftinih modnih maraka (jedino što mi jadna Berin uspijeva pribaviti, a sada sam već i ostarjela).

To je sve što sam ikada imala srca učiniti. Ali to nisam izrekla jer sam vrlo pametna. Ako se malo potrudim, mogu život prilagoditi sebi.

Nisam to izrekla jer sam se, otkad znam za sebe, nadmudrivala sa životom. Ej, živote! Hoćeš li ti nadvladati mene ili ja tebe? Da vidimo tko će od nas dvoje biti uspješniji!

Mama je nazvala iz Berlina kad su se idućeg dana ili onog nakon toga telefonske linije ponovno uspostavile. Ja sam se javila. Kad sam shvatila da ona zove, pred očima mi je iskrsnuo zadnji udarac koji mi je zadala.

Poklopila sam joj. Čitava sam se tresla. Ponovno je nazvala, a ovog se puta javio tata: "Dobro smo... Ne, nama nije bilo ništa... Nešto manjih napuklina i to je to..." Mama se nije previše brinula, samo je htjela znati jesmo li živi ili ne.

To će joj biti dovoljno. Ali tata nije prestajao: "Da... Da... Imaš pravo... Velika katastrofa!"

Katastrofa? O čemu ti to, tata? Zar je mama zaboravila turski? Zaboravila je mene i tebe, ali zar je zaboravila i svoj jezik pa ne kaže nesreća? A ti ponavljaš za njom: Katastrofa! Naš je život katastrofa, tata! Ali nažalost, rodili smo se!

Ona lijepa, neukrotiva Gunina kosa otpadala je u vlasima. Ćelava joj je glava nalikovala na spužvu osušenu na suncu. "Baš sam bezdušna, zar ne?" govorila je zato što je htjela ponovno proživjeti smrtonosni potres u kojem je 148

nestalo na desetke tisuća ljudi. Za vrijeme potresa se uopće nije bojala, baš naprotiv, bila je uzbuđena. (To je bilo prirodno, Gun je znala kako će umrijeti. Potres bi bio iznenađenje, neočekivani kraj, makar ju je mogao i ranije ubiti.) Potres je Gun učinio glupavo uzbuđenom. Govorila je da sada razumije planinare, slobodne penjače, one koji se bave raftingom i bungee jumpingom i manijake koji se dobrovoljno bave opasnim sportovima. Da se mogla vratiti unazad, postala bi, naprimjer, padobranac. Tako je govorila.

Mora da je baciti se u smrt predivno. A pročitala je u nekoj knjizi da čovjek ne osjeća bol dok umire. Trenutak smrti je čak sličan orgazmu, mozak je prepun adrenalina i serotonina.

"Idemo nekamo, Kubi, odvedimo Gun nekamo", rekla sam nakon višesatne svađe, kad smo se zagrlili i zajedno plakali. Gun je spavala pod utjecajem lijekova.

I Osman je bio u našem životu. Upoznali smo se za vrijeme prve Gunine rekonvalescencije. "Eto, ozdravila je!" glupavo smo se radovali (to se dogodilo još nekoliko puta).

S Osmanom me upoznala Gun koja se, stavivši nakon kemoterapije na glavu divnu vatreno crvenu periku, s veseljem i neprestanim, nezasitnim apetitom uključila u život, viknuvši: "Foto Kubi, ljubavi!" Kubiju, koji je na koncu uspio snimiti pravu reklamu i tako si napravio ime, zaradio nešto novca. S tim mu je novcem duh pomalo otvrdnuo (nepravedna sam, duh mu se raskomadao).

Tih sam dana bila pomalo potištena. I posljednji me dečko napucao. Bio je čak i pametan, drag, nježan. Bavio se računarstvom. Dobro je zarađivao, a lijepo trošio. Bio je veoma dobar prema meni tijekom četiri i pol mjeseca zajedničkog života. Vodio me svugdje sa sobom, pravio se važan. Ali se ohladio. Na kraju se zasitio. I bio je u pravu.

Ovako sam već duže živjela, u kostimu nestašne, ali nježne ptice: "Hajde, zatoči me, znaš da ne možeš!" Bila sam provokativna i radosna. Proračunato, naoko nevoljko sam ulazila u kavez. "Ti si me htio, evo me sad!" Svaku sam vezu započinjala glumeći sramežljivu, zaljubljenu, ali nisam ostajala na tome, ovaj sam put svakako htjela vjerovati da sam zaljubljena. Tjerala sam se da se zaljubim. Nisam htjela prihvatiti da ljubav, kao i vjera, ne podliježe volji.

Mislila sam da je moguće. Moguće je zaljubiti se, baš kao što je to moguće i spriječiti. Potrebno je samo uložiti truda i vremena. Ali nije išlo. Neko sam vrijeme mislila da sam zaljubljena, a onda bih si priznala istinu, da je taj dečko glup, neprivlačan, dosadan, loš, podao, blesav, prepreden, beskoristan i slično. Brzo bih postajala nabusita i neugodna, iskušavala njegovo strpljenje, tjerala ga da me izbaci pred vrata. Činila sam mu život nepodnošljivim. No, nije dugo trebalo da me i svaki od njih napusti.

149

Gun je spriječila da izlazim s podosta manijaka ili ništarija. Dok je bila zdrava, osim što me savjetovala i bila mi nekom vrstom majke, spašavala me i od batina i prijetila životinjama koje su me ponižavale i tukle. Pobjesnila bi, ponekad bi gubila kontrolu. Ovisno o situaciji, tipovima bi prijetila policijom ili skandalom, a oni bi se strašno uplašili (bile to čak i lažne prijetnje).

Uhvatila bi me za ruku i odvela me svojoj kući. Sjela bi me pred sebe i vikala: "Nemoj! Ne pokušavaj se toliko uništiti!" Od Feniksa je znala da me nepromišljena želja za samouništenjem odvlačila u krevete pogrešnih osoba i da namjerno nisam marila za život. "Kraj života je uništenje! Svakog dana gubimo djelić svog duha. Kamo ti se žuri?" Upozoravala me, spočitavala mi, nekada bi se i naljutila. Svejedno bih se, uz rizik da naljutim Gun koja mi je postala majka, spetljala s pogrešnim tipovima.

Tada se, eto, neki Osman počeo motati oko nas. Bio je mlađi od Gun i Kubija, moje godište. Svirao je s Kubijem. Kao da mu je glazba bila razlog postojanja, sastavni dio njegove osobnosti, ali se nije brinuo kako će sviranjem zaraditi. Ponašao se kao da je genij koji će dobiti na vrijednosti tek nakon smrti. Bio je veoma uvjerljiv. U mojim je očima izgledao kao orao ugniježden u visinama koji gleda dolje, nas obične smrtnike. Činilo mi se da mu je glava zabavljena glazbom i ozbiljnim problemima. Usto, bio je veoma lijep kad se smijao. U njegovom je smijehu bilo nešto neopisivo, podsjećao me na Alija i zato me dirao u dušu. Govorio je o vrlo zanimljivim stvarima i to ne praveći se pametnim, već kao da svi to znamo, a on ih tek tako ponavlja. I to me se dojmilo i privlačilo me.

Bio je Gunin rođendan (i ponovno rođenje). Operirali su je, dali joj kemoterapiju i ona je ozdravila (tako smo mislili). Trebalo je još samo da joj ponovno naraste kosa da bude opet ona stara Gun. Kubi i Osman su zajedno svirali i izazvali bučno odobravanje gomile. Jedan je svirao bas gitaru, a drugi električnu, a s njima je bio i Kubijev prijatelj bubnjar.

Nastala je ludnica. Ljudi su pljeskali do besvijesti. Svi su se gušili u valovima neke pretjerane radosti. Mislila sam da su obojica izvrsni. Toliko sam uživala biti ondje da mi se vrtjelo u glavi. Zapravo sam se varala, a jedan dio mene je to vrlo dobro znao.

Istina je bila da je taj depresivan bar u kojem je Kubi napravio velikodušnu zabavu za Gun uveseljavalo piće i blizina onih koji su joj bili dužni. Svi su se pravili da se zabavljaju (ali od srca, željno) jer je to bila noć za Gun, za koju smo htjeli vjerovati da se riješila zloslutne bolesti. Morali smo se zabaviti i pokazati joj da smo puni nade.

Stari su se prijatelji okupili za Gun, gomila njih, većina sa sveučilišta (lijepe umjetnosti), neki sa starog posla, iz zajedničke okoline.

Godinama sam kasnije pomislila na tu tužnu sliku koju je tvorila gomila 150

okupljenih prijatelja: život je prema svima njima bio nepravedan, a oni su ga takvog bili prisiljeni prihvatiti (bolje išta, nego ništa). U sebi su iznureni, obeshrabreni. Većina muškaraca se ne mogu pretvarati da ne vide moju ljepotu. Često me gledaju. Ipak imaju preferencije i dobro znanje o ljepoti.

Kao da oživljavaju dok me gledaju, ali ne mogu skupiti hrabrosti da mi priđu. Većinom su propalice, teški cinici ili nihilisti. Izgledaju kao da misle da će sve ići svojim tokom. Sve je tim putem ionako krenulo. Nemaju nikakve nade u budućnost. Samo se poneki još nadaju i inate, to je jasno iz snažne ljutnje koja ih održava na životu. Koriste svaku priliku da psuju nestalnu svakodnevnicu ove divne zemlje i tada se smiruju i postaju zadovoljni.

Propovijedaju čak i meni (koja sam među njima najmlađa i najveći stranac), zanemarujući moju ljepotu. Zatim dolazi čežnja za dobrim, starim danima.

Ne prestaju pričati o prošlosti. Njihove se anegdote nje zapravo uopće ne dotiču, sve su to uspomene koje se tiču temeljnih pitanja, zabavne, smiješne, ponekad pustolovne uspomene, većina iz zatvora i prosvjeda. Zapravo je to o čemu govore mladost za koju znaju da je gotova. Dok pričaju te smiješne uspomene, oči im se ispune suzama te se istodobno smiju i plaču. Ah, to izgubljeno zlatno doba! Većina ih je na pragu četrdesetih ili ga je već prešla. Žene su se razvele nakon duge patnje. Same su, nesretne i puno piju. I ja sam sama, nesretna i puno pijem, ali nisam jedna od njih. Iako sam od njih mlađa nekih petnaestak godina i premda me sasvim drukčiji život doveo u ovaj depresivan bar, ipak imamo nešto zajedničko. Većina je muškaraca zasnovala nove obitelji. S drugim ženama, s čijih ramena uopće nisu micali ruke, su ponovno postali očevi. Druge su, prirodno, mlađe (i mora da s djecom iz prvog braka neprestano prelaze iz međusobne ljubavi u mržnju). Skrašeni moraju pažljivo proslaviti Gunin rođendan i povratak u život, moraju se u kratkom vremenu dobro zabaviti i na vrijeme vratiti kući. Ispričavaju se: dadilje ne plaćaju da prenoće, zamolili su punicu da pripazi na bebu. Više se ne mogu pošteno napiti. Imaju dužnosti prema obitelji nad kojom bdiju i tako postaju sve konzervativniji (takvi su prije osjećali odgovornost prema čovječanstvu). Na zabavi ima i onih koji su od života dobili ono što su htjeli.

Ali iznimke potvrđuju pravilo. Sjaje se poput porculanskih zubi među onima čiji je život istrunuo. I oni rano odlaze. Došli su zbog grižnje savjesti, da bi čestitali Gun rođendan i poželjeli joj sretan povratak u život. Obavili su svoju dužnost i sad im je lakše. Sad će se ponovno okupiti na njenom pogrebu znajući da taj susret u dvorištu džamije iza tamnih stakala naočala neće dugo trajati. Ostaje "probrano" društvo sazdano od propalica, cinika, nihilista i onih ljutitih. Poput tate su, ljuti, kao da su nešto izgubili (poluvitalni organ).

Nemaju gnijezdo kojemu trče nazad. U njihovim kućama vlada samoća i razočaranost, zašto bi se vraćali? Odavde će izaći s nekim poput njih u nadi 151

da će se sutra ujutro, u krevetu kojeg će zajedno zagrijati roditi neočekivana ljubav ili će ovdje dočekati zoru, a ako odu kući, obuzet će ih tupilo. (Obuzet će ih tupilo: napola će umrijeti.)

Gun je čitave noći bila uzbuđena i radosna, šetala je od stola do stola s Kubijevom rukom na svom ramenu. Crvena perika, koja nije skrivala što je, davala je njenom licu boju. Nacrtala je obrve i oči obrubila debelim, posebno pretjeranim eyelinerom. Lice joj se smanjilo, a njezin uobičajeni smiješak postao ogroman. Bila je preslatka.

Osman i ja smo ostali sami za stolom. Jako mi se sviđao, htjela sam se zaljubiti u njega. Prava je ljubav nešto drugo, ona je u meni bodlja u obliku Alija. Te smo noći Osman i ja dugo i ozbiljno razgovarali. Odabrali smo od očiju najudaljeniji stol kako bismo na miru mogli razgovarati. Nakon književnosti (od suvremenih klasika do bitnika), razgovarali smo o kinematografiji (zašto u ovoj zemlji i dalje nema sinemateke?). O glupostima u životu, njegovoj postojanosti i promjenjivosti, o njegovoj stalnoj prolaznosti. Ispričali smo jedno drugome ono nesvakidašnje. Malo smo filozofirali, koliko smo znali, ukratko i jednostavno. Osman mije dobro došao nakon toliko glupih, blesavih, veoma loših ili potpuno zlih dečkiju. Njegove su rečenice imale u sebi nešto slično mislima. Eto! rekla sam. To je muškarac kakvog tražim! (Budući da Alija neću moći ponovno pronaći.) Osmana sam ozbiljno shvatila, nisam glumila pticu u kavezu. Pomislila sam da to kod njega neće proći, a i nisam mislila da će u meni moći naći nešto duboko. Ipak nisam sumnjala da ga se dojmila moja ljepota. No, bojala sam se da će se opet dogoditi isto. Dojadit će mu moja ljepota. Udaljit će se od mene, malopomalo. Ili će poludjeti i istući me, a ja ću ostati s ljubavlju prema njemu.

Opet sam bila pasivna strana, imala sam samo jednu stvar za ponuditi i to sam dobro znala.

U Osmana sam se zaljubila u trenutku kada je Gun umrla.

Ili je to što sam osjećala veoma nalikovalo na ljubav.

I Osman se u tom trenutku zaljubio u mene.

Gunino se stanje opet brzo pogoršalo. Lice joj se stanjilo, mišići u potpunosti nestali, ništa nije mogla jesti ni piti. Kad se tek razboljela, preselili su se u stan na obroncima Bejlerbeja iz kojeg se vidio čitav Bospor. Kad je Kubiju krenulo i kad je zaradio nešto novca, nije htio stanovati u rupi u Ulici Taš Basamak. Kupio je bijesan auto i promijenio studio i opremu. Zaposlio je dva marljiva asistenta, nimalo nalik mladom blesanu koji je s njim radio kad je mene fotografirao golu. Čak je ponekad radio i s poznatim manekenkama iz dobrih agencija (među koje me Berin nije uspjela ubaciti). Unajmio je taj lijepi stan na padinama Bejlerbeja, jedan od onih rijetkih stanova koji su u svako doba dana lijepi na drukčiji način. No, Kubi je stalno nalazio nove 152

izlike kako bi pobjegao. Nije često dolazio, bacio se na posao. Radio je punom parom i strašno puno zarađivao. Htio je sebe i mene uvjeriti da ima pravo bježati od Gun koju je bolest izjela, poružnjela i dovela u odvratno stanje, budući da je, čim bi zaradio taj silan novac, sve potrošio na nju (liječnici, bolnice, pretrage, lijekovi, privatne medicinske sestre, nutricionisti, kemoterapije, radioterapije i slično).

Svakog sam se dana svađala s Kubijem. "Ti si životinja!" vikala sam na njega. Najbolnije je bilo to što je to i on znao. Zapravo sam znala da sam nepravedna.Vidjela sam da se Kubi raspada iznutra zato što ga je razdirala mržnja prema samome sebi i gađenje prema Gun. Ipak sam vikala: "Ti si okrutna, bezdušna, podla životinja!". Osman je obično bio s nama. Često je dolazio kod Kubija i Gun od večeri kad smo se upoznali. Kad god bismo se Kubi i ja posvađali, pokušavao nas je rastaviti i smiriti. Podržavao me mirno i mudro. Kubiju je govorio: "U pravu je, Gun te treba." Njegovi su mi podrška i postojanje davali snagu.

Jedne je noći Kubi počeo gorko plakati.

"Ne mogu! Ne mogu gledati Gun! Kad god je pogledam, poželim se baciti kroz prozor!" rekao je.

"Ubrzo će umrijeti, strpi se!" rekla sam mu. I dalje ne razumijem kako je to izašlo iz mojih usta, ali svaki put kad se toga sjetim, duša me zapeče.

Gun sam rekla: "Hajde, ustaj! Idemo u Izmir."XXXV Nismo mogli otići u Izmir, ne bi izdržala toliki put. No, mogli smo ići nekamo bliže. "Želim vidjeti oluju. Idemo na Plačuće stijene", rekla je.

Ušli smo u Osmanov auto. Sjela sam na stražnje sjedalo Mercedesa naslijeđenog od njegovog oca kojemu on nije mogao oprostiti (i to) što je umro u snu, onako kako bi trebali umrijeti dobri ljudi, u kući u kojoj je živio sam i u kojoj je pokušavao na susjede prenijeti svoju već oslabljenu zlobu, ne osjetivši strahotu potresa. Polegla sam Gun i uzela joj ćelavu glavu u naručaj.

Kubi je obećao da će doći za nama, za nekoliko sati. Doći će čim izradi i preda ove zadnje snimljene fotografije. Zaista!

Ta su tri dana (kad sam se i zaljubila u Osmana) s početka naših devet zajedničkih godina, od trenutka kad smo krenuli na put do našeg povratka, bila možda najbolje položeni ispit u Osmanovom životu. Ne smijem biti nepravedna, možda je bilo i boljih, naprimjer, oni dani kad je u turobnoj bolničkoj sobi, čekao i držao za ruku svoju majku koja je, kao i Gun, bila sama kost i koža. Nije jeo, pio ni spavao. Ona se kod svakog trzaja hvatala za srce i tresla poput lista na vjetru. Nije si mogao oprostiti što mu je, kad je Gun nakon veoma teškog napadaja nenadano umrla, na pamet prvo palo: "Baš čudno, kao da je nestalo struje". I to je vjerojatno bio ispit koji je Osman dobro položio.

153

Ili pak, kad me, tjedan dana nakon tatine smrti, privijao na grudi kad sam se u vučje doba budila i jecala. Nije rekao da mu je dosta.

Bili su to zadnji dani listopada, srijeda ujutro. Što smo više napredovali prema sjeveru, znakovi potresa su postajali sve manji, ali strahota je još bila živa. Bilo je dosta da se zatrese stolica i ljudi su skakali na noge. Život je balansirao na granici između normalnog i nenormalnog i naprezao se da teče dalje. Ja sam, usprkos očevom nemirnom snu, odavno zaboravila potres. Bila sam zaposlena s Gun i jedinim prijateljstvom kojeg sam imala od dana Feniksa, a koje se topilo, kap po kap.

Kiša je padala prije nego što smo izašli na cestu prema Sileu. Brisači Mercedesa boje dima, kojeg je profesor g. Nedžmi, kojeg nisam imala časti upoznati (hvala Bogu) preuredio nekoliko mjeseci prije smrti, bili su nevjerojatno tihi. Auto se nije ni najmanje tresao.

Gledala sam van. Brda je pokrila nježna maglica. Dok smo se približavali Sileu, pogled su mi privlačili kosturi tezgi gdje su se prodavali pečeni kukuruz, palačinke sa sirom, povrće i voće, prazne tezge napravljene od trupaca stabala, iskrivljenih dasaka i sasušenih grana s lišćem o koje udara kiša. Život je izgubio čar. Nakon ove velike i strašne zajedničke boli, nitko nije imao snage veseliti se piknicima. Neće to dugo trajati, ljudi će napuniti restorane, plaže i mjesta za zabavu. Mrtvi su pokopani, uspomene će se zaboraviti. Nesretan će događaj vrlo brzo ostati u prošlosti.

Putove su obavile jesen i tuga. U naručju mi je lagana glava omotana ljubičasto-ružičastom maramom. I Gunine usne su se stanjile, a jagodice iskočile. Zubi su joj se tek nazirali ispod desni. Oči su joj upale i imala je modre podočnjake. Koljena je savila s teškoćom, boljeli su je kosti i zglobovi.

Noge smo joj podbočili velikim jastukom. Spavala mi je u naručju, a moja joj je ruka bila na obrazu. Osjećala sam njeno disanje, čak i kucanje srca, ali je nisam mogla pogledati u lice, jer bi mi tada došlo plakati. (I Kubi je rekao da mu je dolazilo da se baci kroz prozor.)

Prolazili smo pokraj restorana zatvorenih zbog lošeg vremena. Roštilji su bili nabacani na jednu stranu, a po bijelim plastičnim stolicama je padala kiša.

Crveno-žuto lišće je padalo na oštrom vjetru. Što sam dulje gledala te napuštene restorane, više mi se činilo da se u životu stvorila velika praznina, kao velika crna rupa koja nema nikakve veze sa zemljinom korom raspuknutom zbog potresa, koja guta našu radost i ljubav prema životu. Tiho smo napredovali, Osman je upalio glazbenu liniju.

Jutros u Istanbulu pada kiša; Oči mi se pune tamom; Nevin poput poslušnog djeteta; Jutros sam plakao... XXXVI Oči su mi bile pune suza otkad smo krenuli. Da slučajno niste potekle, upozoravala sam ih. Nemojte, da Gun ne vidi! Nisam izdržala, počela sam 154

plakati uz pjesmu. Suze su mi tekle kao potok, nisam ih mogla zaustaviti.

Tekle su mi niz bradu i vrat, a odande u njedra gdje su mi kvasile grudi. Dani su postali nepodnošljivi. Razumjela sam Kubija i zbog toga sam bila ljuta, a ta se ljutnja u meni zgušnjavala i postajala dio neke ciste. U meni je nastajala neka izraslina. Svaka riječ pjesme je odgovarala našoj situaciji. Gun je odavno bila svjesna da odlazi u tamu. Htjela je odigrati posljednju utakmicu sa životom, još jednom prošetati oko svjetionika u Sileu, gledati kako bjesne valovi na Plačućim stijenama.

Kao da je jedna od najtužnijih pjesama nesretne generacije kojoj se ni Isus ni Mojsije nisu mogli dodvoriti ispunila okolinu i obavila svijet. Plakala sam zbog svih nas, ne samo zbog Gun: zbog svih poznatih i nepoznatih, a najviše zbog sebe.

Eto, to je prava katastrofa, tata: Kad sutrašnjica ne postoji. Kakva šteta! Nema ni vremena za spašavanje budućnosti. Čak i da sada počnemo o tome razmišljati, a ne možemo. XXXVII Susrela sam Osmanov pogled u zrcalu. Vidjela sam da i on plače.

Pokušao se nasmijati.

"Zbog pjesme", rekao je.

"I ja isto", odvratila sam.

To je bio prvi trenutak kad sam osjetila nešto što je nalikovalo na ljubav.

Sudbina nas je tako spojila, nakon tri dana koja su počela jednim kišnim, listopadskim jutrom, nitima boli koju smo dijelili, a dolazila je iz najvećih dubina u nama. No, činilo se da su niti boli od čelika, jer se ne prekidaju lako.

Osjetila sam da me Gun gleda, smiješila se.

Misliti u pjesmama te ne vodi k meni.

Pjesma je završila. Gun je umornim glasom rekla Osmanu: "Pusti je još jednom." Čitavim smo putem slušali istu pjesmu, stalno. Osman je pritiskao dugme prije nego što ga je Gun to molila.

Dani su postali nepodnošljivi.

Kasnije. Kada je Gun umrla. Čim smo došli u hotel, nije htjela malo prileći i malo se odmoriti, navalila je: "Idemo najprije do svjetionika. Znate li da je to najveći svjetionik u Turskoj?" Ni Osman ni ja nismo htjeli vidjeti da je ono što ju drži na nogama usluga koju joj čini smrt. Odjednom je oživjela, postala snažnija. Bolovi su joj prošli, u lice joj udarila krv. Priroda ili Bog (ili oboje) su htjeli Gun učiniti posljednju uslugu. Kiša je prestala, ali je nebo bilo svjetlosivo, baš kako ona to voli. Puhao je i vjetar kakvog je ona voljela. Raspravljali smo o vrsti vjetra, premda se nijedno od nas troje nije pretjerano razumjelo u metereologiju.

Mora da puše jugoistočnjak, budući da je toplo, govorili smo. Ali svakako nije jugozapadnjak, jer ga mi dobro poznajemo. Udara nas u glavu i odvaja od svijeta. Kad on puše, skitamo se kao pijanci. Gun se okrenula prema 155

suncu skrivenom iza oblaka. Nabrajala je: "Zora, zalazak, bura, zvijezde, maestral..." Gledali smo Plačuće stijene. Crno je more bjesnilo baš kako je ona to voljela, a valovi su udarali o stijene baš kako je ona to htjela vidjeti. Kad bi se bijela pjena povukla, zeleno-modra voda je punila pukotine među stijenama.

Gun je taj dan živjela kao da neće umrijeti.

Predvečer smo sjeli u restoran napravljen gotovo u moru, za stol uz prozor. Do zalaska sunca je još bilo dosta vremena.

"Napunimo stol, naručimo sve", rekla je.

Ne bi sve mogla pojesti. Nije mogla. No, htjela je pred sobom imati stol pun izvrsnih jela i rakije.

"Hoćeš li moći jesti?" upitao je Osman.

"Vi ćete jesti, a ja ću vas gledati."

Pogledali smo se. To je bila Gunina želja, a mi se nismo mogli prisiliti da priznamo da je i posljednja. Naručili smo predjela: najmasniji svježi sir, dinju, pastu od crvenog kavijara, jogurt s koprom i češnjakom, salatu od hobotnice, tunjevinu u salamuri, patlidžan u umaku, pastu od boba, zapečeni špinat, kuhani grah, rusku salatu, piletinu s orasima, ukiseljenu ciklu, polpete od tikvica, ljuti umak od rajčice, humus, punjene školjke, sitno nasjeckanu rukolu, sezonsku salatu, burek s mesom i sirom, pečenu jetricu, gulaš s kozicama, gljive na maslu i lignje s umakom od češnjaka i oraha i odreske od ribe i pohane školjke, zatim različitu ribu, inćuna, barbuna, palamidu, cipla, srdelu, strijelu, kasnije tahan-halvu, halvu od krupice, slatko od dunje, veliku rakiju, mnogo leda, debele, prepečene kriške kruha na kojima su se vidjeli tragovi roštilja.

Nije bilo moguće da pojedemo toliko hrane, ali ipak smo je naručili. Stol je bio prepun, ali mi nismo imali apetita. Boje hrane bile su mrtve, čak se i limun osušio. Ništa me na stolu nije privlačilo, ali jeli smo s lažnim apetitom, kao da to nisu bila prosječna i ne pretjerano ukusna jela koja smo svugdje mogli naći.

Gun je bila sretna, smijala se. Nakon toliko dana prvi je put u usta stavila komad ribe, čak je otpila i gutljaj rakije. Prepričavala je lijepe priče koje su postepeno postajale sve bolnije, o svojem sretnom djetinjstvu kad su je roditelji pazili i mazili, o ljetima koja su ovdje provodili. U Ajazmi je bio dugi prizemni pansion (sad je srušen, na njegovom je mjestu sagrađena zgrada).

Njen otac bi svakog ljeta unajmio dvije sobe za čitavu sezonu. U jednoj bi bili njeni roditelji, a u drugoj Gun i njen stariji brat. Vlasnica pansiona je imala veoma neposlušnog sina koji bi noću s polja ukrao kukuruze, zapalio vatru i ispekao ih na njoj. Gunini su roditelji preko zime štedjeli novac kako bi ljeti mogli doći onamo. Oboje je radilo u Poljoprivrednoj banci. Jedva su spajali 156

kraj s krajem, ali su se ipak svake godine zaduživali u mirovinskom fondu kako bi njihova djeca pohađala dobre škole. Brat joj je nekoliko puta bio u zatvoru zbog tužbi protiv Revolucionarnog puta17. Dugo je bio u zatvoru, ali sada je dobro. Izbjegao je u Švedsku i ondje ostao. Zapravo je mogao doći u Istanbul, ali nije. Godinama je bio ljut na svoju državu i obitelj, što Gun nikako nije mogla shvatiti.

Znala sam Guninu obiteljsku priču. Znala sam za očevu preranu smrt, bratovo stanje, majčinu beskrajnu tugu, ali sve sam još jednom saslušala kao nezanimljivi trač, u dijelovima, bez početka ili kraja (kako li sam bila nezainteresirana!). Tog sam dana u restoranu na čijim su prozorima valovi ostavili tragove soli, slušajući Guninu beskrajnu priču, osjetila kako njena bol poprima materijalni oblik i sjeda nam na grudi poput neke mase.

Zašto je svačija priča bila toliko bolna, usprkos tome što je svaka bila različita od druge? Osmanova? Moja? Ona većine prijatelja koji su napunili bar u kojem smo slavili Gunin rođendan? I kako to da smo svo troje, premda smo znali da Gun preostaju još samo sati, mogli prepričavati svoje bolne priče bez plakanja, čak i bez suza u očima, kao da smo sve životne lekcije prošli s odličnim? I kad smo već svo troje proživljavali katarzu, zašto ja ostalima nisam mogla opisati onu veliku cistu u sebi, ispričati im kako je moja majka zapravo napustila mene i kako sam ja ponovila njenu sudbinu premda sam se toga bojala, kako sam je odvela čak i dalje, prelazeći iz naručaja u naručaj, kako sam svoju majku daleko prešla? Kako sam mogla reći da je moj otac, izgubivši ruku u nesreći na radu, bio veoma loš prema majci i kako je moja majka "napustila mog oca" jer to više nije mogla izdržati, prešutjevši ulogu koju je u mojoj povijesti odigrao crni, odvratni madež?

Zašto naprimjer nismo spominjali Kubija koji nije bio s nama i njegove boli?

Kako je izostanak njezinog "dečka, foto Kubija" utjecalo na Gun? Je li zbog toga bila tužna ili povrijeđena? Ili je Gun Kubija voljela pravom, istinskom, dubokom ljubavi pa je bježala od njega kao mačke koje se skrivaju kako bi uginule? I je li to bila prava ljubav, ne dopustiti da ti dečko proživi bol tvoje smrti?

Kubi nije došao tog dana, a ni sljedećeg. No, njegov je nedolazak između mene i Osmana stvorio neku čudnu vezu, sudbinu. Sjedili smo pokraj Gun, a pogledi bi nam se svako toliko susreli i jedno drugome smo, kao da smo vezani bakrenom žicom, prenosili intimnu bol. Pokušavali smo uveličati radost naše prijateljice na pragu smrti. Šetali smo po plaži. Skinuli smo cipele i čarape i ušli u vodu. Godili su nam valovi koji su nam lickali stopala (voda je bila kao led). Gun nam je pričala o divljem cvijeću koje su ovdje sakupljali i Nakon puča 12. rujna 1980., deseti tisuća ljudi su zatvoreni pod sumnjom da su pripadnici pokreta Revolucionarni put (tur. Devrimci Yol, kraće Dev-Yol) - op. prev.

17

157

njihovom divnom mirisu. Promatrali smo prazne vikendice poredane duž visokih litica, a neke su nam zapele za oči. Odlučili smo unajmiti jednu od njih sljedećeg ljeta (iako smo svo troje znali da je to nemoguće).

Bilo je to jutro trećeg dana. Sunce se još rađalo kad sam se probudila.

Ledeno plavetnilo iza tankih zastora te jeftine hotelske sobe. Napolju valovi i zvuk vjetra: kakav izvrstan zbor! Razmišljala sam o Osmanu i o njegovom raspoloženju nevinog poput poslušnog djeteta koje sam mu ponekad ulovila u pogledu. Ono je u meni probudilo želju da ga prislonim na grudi. Htjela sam provući prste kroz njegovu gustu, lijepu kosu. Ali je nekako nestao iz mojih misli.

(I dobro da je otišao. Da nije, ne bih voljela Osmana na način koji je jako nalikovao ljubavi. Usprkos tome što sam sebe i Osmana osudila na smrt CDima koje sam poslala dvadesetorici moćnika, tu su i nostalgične uspomene na devet godina koje sam provela s njim. I da budem iskrena, mogu reći da si Osman i ja izvrsno odgovaramo kad je u pitanju sramota.)

Promatrala sam čudno radosno plavetnilo koje se iza prozora sve više pojačavalo. Odjednom sam se osjetila potpuno budnom. Moja je sreća nestala, a ispunio me neki loš, veoma loš osjećaj. Iskočila sam iz kreveta i kleknula pokraj nje.

"Gun... Kako si?"

"Neću moći ustati..."

"Osmane, dođi! Osmane, brzo! Osmane!"

Svjetlost u njenim očima se gasila. Lice moje jedine prijateljice, moje sestre koja mi je od Feniksa pomagala da izdržim život, je blijedilo. Vidjela sam.

Noge su joj bile ledene, one su odavno umrle. Kukovi i trbuh su joj umrli.

Smrt joj se popela do grudi, a ono što zovemo dušom se skupilo u njedrima, rukama i glavi. Dok sam ja u toplom krevetu sanjala san čijeg se nijednog djelića ne sjećam, Gun je počela umirati.

Pomislila sam da smrt nije trenutak, nego proces. Život je bio val koji je dolazio izdaleka kako bi na koncu udario u obalu.

Smrt je bila proces, svaki trenutak povlačenja vala s obale.

Uzela sam joj glavu u svoje naručje. Gun nas je držala za ruke, Osmana i mene. Njezine su bile kao tanka čelična nit i savile su se u mojoj ruci. Oštro, bolno. Nas smo troje bili jedna čelična nit: jedan sam kraj bila ja, a drugi Osman.

Mogla bih se zakleti da sam vidjela kako je ono što nazivamo dušom odletjelo s Guninih usana.

To je ono što je Osmana i mene učinilo nerazdvojnima.

Ono što je Osmana i mene učinilo jednom dušom i tijelom, ovako defektnim, pa i pokvarenim, unatoč pravoj ljubavi koju sam osjećala za Alija, 158

bila je činjenica da smo u istom trenutku ugledali dušu koja je odletjela s Guninih usana.

Gun je umrla.

Jedno smo vrijeme govorili besmislice. Sjedili smo, s Guninom beživotnom glavom u mojem naručju, gledali se i razgovarali. Osman je rekao da njegova majka nije tako umrla. Ne ovako, malo-pomalo, umrla je nenadano, kao kad nestane struje. "Mislim, znaš kako struje odjednom nestane." Lice mu se uzburkalo. Ovo je, tijekom naših zajedničkih godina, bio jedan od nekoliko najdirljivijih izraza Osmanovog lica koje sam vidjela.

Pokušavala sam se sjetiti pjesme "Smrt junaka", kao da tražim molitvu koju bih izučila. Nikako se nisam mogla sjetiti stihova. Junaku je smrt izvanredna zemlja proljeća. Nije bila izvanredna, bila je nešto drugo. Gun se u mom naručju hladi, oči joj postaju staklene. Ne mičemo se. Gunina je desna ruka u mojoj, a lijeva u Osmanovoj šaci.

Osman je pitao: "Da prvo nazovemo Kubija ili njenu majku?" I ja sam se pitala isto. Tako sam s Osmanom postala jedna duša. Kao da smo bili stari bračni par koji je pedeset godina živio kao dvije žlice savršeno uglavljene jedna u drugu, kao da smo stvoreni jedno od drugog. Počeli smo misliti, pitati i odgovarati isto.

"Misliš li da Kubi zaslužuje saznati prvi?" pitala sam ga oštrom ljutnjom.

"Ne!" odgovorio je.

Tako smo sjedili i promatrali Gunino lice. Smrt mi je bila u naručju. Ne mogu reći da nisam vjerovala da je Gun umrla. Vjerovala sam, ali smrt me nije zatekla tako nenadano. No, nisam mogla zamisliti ono što će doći kasnije.

Kakav će biti život bez Gun? Kakav? Prazan! Pred očima mi je lebdio bijeli, magloviti zastor.

Brada joj se opustila i usta su joj bila rastvorena. Znala sam da bih ih trebala zatvoriti i spustiti kapke na staklene oči, ali nisam mogla. Nisam mogla pustiti Guninu ruku.

"Majka će joj biti skrhana", rekla sam.

"Možda joj bude lakše", odvratio je. "Od same je smrti teže čekati nekoga da umre."

Sjetila sam se posljednja dva stiha pjesme: I na hladnom grobu pod čempresima; Svaku se zoru rascvjeta ruža i svake noći zapjeva slavuj. XXXVIII Ne sjećam se sati nakon toga. Točnije, sjećam se, ali ih nisam mogla osjetiti. Vidjela sam što se događa, bila sam svega svjesna, ali činilo mi se kao da mi je netko ispričao nešto što sama nisam doživjela, kao da sam gledala neki film Kieslowskoga, na primjer, Tri boje: Plava. I još se k tome ne sjećam, ima li u tom filmu scene umiranja ili ne?

159

Napokon smo osjetili da bismo nešto trebali učiniti, neke mehaničke stvari. Trebalo je osjećaje (zakopane u nama) ostaviti po strani i obaviti neke stvari. Osman je otišao obavijestiti osoblje hotela.

Malo panike, malo straha, malo trčanja. Dolaze i odlaze iz sobe. Gunina mi je glava i dalje u naručju. Osman s hotelskog telefona zove njenu majku, a ona istog trena shvaća o čemu se radi i ispušta krik. Tako nema potrebe za onom zloslutnom rečenicom: Izgubili smo Gun. Silom me dižu s kreveta.

Sredovječna žena (zaposlenica hotela) koja se razumije u ovakve stvari uredno polaže Gun i namješta joj ruke s obje strane: "Ovako bi se mogla ukočiti dok ne dođu po nju." (Što to znači? A što mi ovdje radimo?) Povezuje joj bradu s čistom gazom. Gunino se lice na kojem su od onih dragih pjegica ostale samo velike mrlje gubi pod bijelom plahtom. Njena majka i rodbina dolaze, nagurani u tri-četiri auta. Dvije tetke, stari ujak (on tiho plače) koji je dolazio k Gun kad se razboljela, nekoliko bratića s ženama (neke od njih poznajem). Ta se rodbina puna ljubavi s Guninom smrću suočava s velikom boli, ali bez buke. Jedan od bratića odlazi potražiti govornicu kako bi javio ostaloj rodbini (u to vrijeme tek izlaze mobiteli i još nema inflacije jeftinih tarifa). Ujak koji tiho plače pita Guninu majku o pripremama za pogreb, a ona ih nabraja iznenađujuće mirno. Između sebe govore o onoj džamiji, ovom groblju. Stižu ambulantna kola. Ja se glupavo smijem i potpuno neprikladno govorim: "Nekada su ih zvali kolima hitne pomoći, tek ih odnedavno zovu ambulantnim kolima. A hitna pomoć je baš lijep izraz."

Rodbina me uvrijeđeno gleda jer se u takvom trenutku mogu smijati i govoriti besmislice. (Tad Guninoj majci postaje loše, poliježu je na kauč u uredu direktora hotela.) Obitelj nas izbacuje iz njihovog kruga nakon što im detaljno opišemo dva dana koje smo proveli s Gun i trenutak njene smrti. To što je ona umrla držeći nas za ruke, s glavom u mojem naručju za njih nema neku veliku vrijednost. Nježno nas tapšaju po ramenima, zahvaljuju nam se što smo uz njih... I to je to. Ne dopuštaju nam blizinu koju mislimo da zaslužujemo, a to nam se čini veoma prirodno, ali i uvredljivo. K tome, nitko ne spominje Kubija. Osman je prisiljen pitati: "Zar se neće javiti Kubiju?"

Pasivna i negativna rečenica, nejasan odgovor: "Hmmm... mm..." Zovemo Kubija mobitelom, Osmanovim mobitelom, ali on se ne javlja. Odustajemo nakon nekoliko pokušaja. Vratimo se u Istanbul, idemo odmah Kubijevoj kući! Bože! Ne možemo reći njihovoj kući. Kako smo se brzo naviknuli na Gunino odsustvo (a zapravo je to bila Gunina kuća). Dolazi nam da se Kubiju potužimo na obitelj. Ponašali su se prema nama kao prema strancima, Kubi, a mi smo bili uz Gun kad je umirala! Međutim, jedan od bratića mu je odavno javio. Kubi je čak otišao u mrtvačnicu kako bi dočekao tijelo.

Obitelj se na pogrebu prema njemu, Guninom životnom partneru s kojim 160

je provela tisuću godina, ponašala kao prema zaručniku. Samo je napola imao pravo stajati uz lijes. U redu, pao je posljednji ispit, nije bio uz nju kad je umirala, ali do kraja su života hodali ruku pod ruku (barem koliko ja znam).

Mi smo pak na pogrebu bili izvan kruga, s ostalim prijateljima. Ponašali su se prema nama kao da smo dvoje od onih prijatelja koji su na njenom rođendanu napunili onaj jadni bar i nazdravljali za njeno zdravlje, koje je za Gun vezalo ne prijateljstvo, već djelić poznanstva, dvoje onih prijatelja koji su prije kraja zabave trčali natrag svojim domovima. Nismo se mogli progurati do lijesa. Naša je zadaća bila izraziti sućut Guninoj majci i bliskoj rodbini (no, oni nama nisu morali) i zaplakati i zagrliti Kubija koji je stajao korak iza obitelji...

Gunina me smrt zbližila s Osmanom i rastavila od Kubija. Nazvali smo ga nekoliko puta nakon pogreba, a razgovor je bio hladan i kratak. Vidjeli smo da nas ne želi u svom životu. Shvatili smo to i više nismo zvali. Gunina je smrt značila kraj staroga Kubija. Čuli smo da se jedno vrijeme viđao s Guninom obitelji i plakao zajedno s njima, ali od toga nije prošlo ni godinu dana i on se oženio nekom mladom djevojkom. Kad je postao previše opsjednut zarađivanjem, studio mu je propao. Osnovao je novi i opet nije uspio. Zaposlio se u časopisu, radio nekoliko mjeseci pa dao otkaz. Nitko nije znao gdje je sada i što radi. Nismo ostali bliski ni sa kim tko bi nas mogao podsjećati na dane s Gun i Kubijem.

Kad smo se vraćali iz Šilea na dan Gunine smrti, sjedila sam na prednjem sjedalu, pokraj Osmana. Opet smo slušali istu pjesmu, u spomen na Gun .Jutros u Istanbulu pada kiša; Oči mi se pune tamom; Nevin poput poslušnog djeteta; Jutros sam plakao...

Duša mi se pretvorila u kamen. Ja, plačljivica, nisam mogla plakati za jedinom prijateljicom koju sam imala u životu.

Dok smo prelazili most, pomislila sam kako je Ortakoj baš ispod nas. Na pamet su mi pale noći koje smo proveli u malom stanu u Ulici Taš Basamak, ponekad bezrazložno i ludo vesele. Bolne noći zelenih čarobnica koje bi živjele u našoj duši čak i da nisu bile vatrena voda koja nam je palila grla. Iz usta bi nam prštao smijeh poput krika. Smijali bismo se dok se ne bismo počeli gušiti, dok smo u malenom dvorištu zgrade u kojem smo samo mi mogli uživati, pekli ulovljene ribe na roštilju.

Ortakoj je ostao iza nas. Istanbul je bio osvijetljen, kao da su posvuda trčali svijetleći mravi. Život je za druge pripremao scene nimalo slične našoj.

"Hoćeš li doći k meni?"

Nisam se ni trenutak dvoumila.

"Hoću."

161

Ionako sam dolazila na svaki poziv, zašto ne bih otišla čovjeku s kojim sam za ruku držala umiruće tijelo?

Otišli smo njegovoj kući i otvorili bocu vina. Osman je sjeo za glasovir.

Jecaji koje sam utopila u sebi me peku kao bolni, raspuknuti čirevi. Nisam znala koju je skladbu svirao Osman. Mislila sam kako divno svira. Bože, kako lijepa glazba! Počela sam plakati, tiho. Kubi je imao pravo, glazba je jedina umjetnost koja nešto vrijedi. Osman je dugo svirao, a ja sam dugo plakala. Te smo noći vodili ljubav i više se nismo rastali.

162

REP ZVIJEZDE REPATICE "Zar si poludjela? Čovjek je oženjen!" rekla je Gun. "To je njegov problem", odgovorila sam joj s kistom u ruci.

Bojale smo studio. Dovesti prostor u red bio je prvi zadatak na Guninom novogodišnjem popisu. Gun je taj popis već tada, dok nam engleski jezik još nije bio materinji, u šali nazivala 'to do list'. Ona je uvijek imala neki to do list, a niti jedan ne bi ostvarila. No ovo se moralo učiniti. Jer Kubi je okončao period snimanja za erotske časopise i jeftine kalendare. Počeo je prihvaćati nešto konkretnije poslove. Promijenio je klijentelu. U studio su mu dolazili tipovi koji su se pravili da im zapravo nije stalo do izgleda, ali kvragu, što god obuku dobro im stoji, frikovi za novo-suvremeno-moderno-cool-smrt starome, koji bi iznenada morali telefonirati samo da pokažu da imaju mobitel. Mobiteli su tada još bili preveliki da stanu u džep i imali su antene.

Tap! Izvukli bi antenu. Bože... ovdje nema signala? Majko moja, nema! Odi do prozora, popni se na okvir, možda tamo ima! Ti bi umišljeni likovi već s vrata studija obavili inspekciju stila i samopouzdanja. No Gun je bila tako jedinstveno biće da bi čak i ustajalosti i neredu studija uspjela pridati ozračje individualnog stila. Bilo je dovoljno samo da bude prisutna. Ona i samopouzdanje koje joj je isijavalo iz očiju boje meda.

No prostor je stvarno bio u komi. Trebao je pošteno čišćenje i bojenje. A nama nije nedostajalo ludosti. Zato smo, kao da su nam dani odbrojeni, na samu Novu godinu zasukale rukave. Prvo smo ispraznile smrdljivu sobu.

Svo smo smeće izbacile na ulicu. Prije nego smo iznijele ogromnu imitaciju školjke, Kubi nas je posjeo u nju i snimio gomilu fotografija. Od aluminijske folije nam je napravio riblje repove i po glavama nam posuo konfete. Usne nam je obojio u crveno. Pozirale smo i ludo se zabavljale. Svaka je poza bila komičnija od druge. Umirali smo od smijeha. Poslije, kad su nam se guzice već smrznule, hihoćući smo prošetali do Gun. Ušli smo u još jednu novu godinu.

Sada smo potpuno prazan studio, iz kojeg smo izbacile sav otpad i pošteno ga očistile, bojile vlastitim rukama.

Gun je mislila da se šalim.

"Profesor Haluk bi ti mogao biti otac", hihotala se.

Ja se nisam smijala.

"I bolje... Kao da sam od vršnjaka ikada imala koristi."

"Znači razorit ćeš mu dom... Molim te, ne pričaj gluposti!"

U trenu sam se razbijesnila. Kist koji sam držala u ruci poletio je u zid. Na sav sam glas zaurlala: 163

"Što te se tiče? Razorila im dom ili ne, što te se tiče?!"

Gun se zbunila. Shvatila je da sam ozbiljna.

"Ne možeš to raditi! On je moj profesor! Moj najdraži profesor!"

"Ako će ga razoriti jedan moj mig, onda dom tvojeg omiljenog profesora ne treba ni postojati! Kažem ti da sam se zaljubila, zar ne čuješ? Zaljubila sam se!"

"Nisi se ti zaljubila u njega, luđakinjo! On se zaljubio u tebe! U tebe se svi zaljubljuju!"

Istina.

U mene se svi zaljube. Tko god me vidi, kaže nosim te u srcu. Neki kažu zapalila me kao šibicu. Neki spominju moj bistar pogled.XXXIX Neki padnu samo na trenutak. Neki žele umrijeti sa mnom. A ja se želim zaljubiti u sve njih. I mislim da sam uspjela. Ali onda shvatim da nisam. Ponekad odmah, a ponekad u mjesec dana.

Ovaj put sam, međutim, i sama dobro znala da nisam zaljubljena. Ovoga sam puta samo htjela razoriti dom. Već sam to činila i u tome sam uživala.

Htjela sam razoriti još jedan.

Jer je dan ranije, kad sam u neka doba noći stigla kući, u Ulicu Čatlak Češme, opet sve bilo otišlo kvragu. Po stolu su opet bile rasprostrte novine.

(Milijet. Na naslovnici ogroman naslov: "Vihor rata u zaljevu") Crna tava, iskrivljena jer bi je tata kad bi zapao u krizu (često) zavitlao o zid, opet je stajala na stolu okovana masnoćom sudžuka. Podnožje tatine fotelje bilo je puno krušnih mrvica. Po tepihu je prolio pivu. U čarapama sam ugazila u lokvu. Noga mi se smočila. Tata se nasmijao. Ovoga sam puta tavu ja zavitlala o zid, da se iskalim nad tim tužnim prizorom.

"Dosta mi je! Dosta!"

Skorena masnoća je izletjela iz tave i prilijepila se za zid. Samo mi je još to falilo! Sada ga moram očistiti. U ruci mi je spužvica za suđe natopljena deterdžentom i ribaj, brate. Tata je na kauču, leži i blebeće kao navijen.

"Zašto si opet nervozna? Zašto bacaš tavu? Evo čime se sada moraš baviti."

Tata, crkni da se spasim. Ili ću ja umrijeti i spasiti se. Ili, najbolje, umrimo i spasimo se oboje. Čuješ li, tata? Mama je postala Frau Liebisch. Rekla mi je Vatuš. Sada je možemo zvati gđa Ibiš18 tata. Za mamu sam skladala jednu pjesmu, tata. Da ti je otpjevam? Gda Ibiš, postala je Liebisch, našla budalu i otišla u Berlin. Berlin je lijep, a budala šofer. Gđo Ibiš, frau Liebisch, jesi li sretna ili ne?

Kako ti se čini?

Moja je mama zapravo Vatuš. Stara cura kojoj je stvarno stalo do mene. A 18

Ibiş (tur.): ime priglupog sluge u ortaoyunu, turskoj narodnoj dramskoj vrsti - op. prev.

164

njezino je naručje za kojim čeznem, jedino mjesto na cijelome planetu, u cijelome beskrajnom svemiru, u kojem se osjećam bezuvjetno sigurno. Ni ona se, kad bi me privinula uz sebe, nije osjećala usamljeno. To sam znala. Na Staru godinu, na Uskrs i slično, obavezno bih, bar na pola sata, svratila do Vatuš. Te Nove godine nisam stigla. Namjeravala sam. U Delikatesama Širin sam mislila kupiti topik, dolmu i grickalice. Vatuš bi zasigurno pripremila piletinu. Cijelu bismo noć provele zagrljene pred televizorom. Na našoj prvoj privatnoj televiziji, Star 1, ponosnoj predstavnici liberalne ekonomije, gledale bismo plesače.

Ratni vihor se zakovitlao. Gunin voljeni, bliski prijatelj bio je u vojsci. Na jugoistočnoj granici. Ako Turska uđe u rat, njegova će jedinica prva ući u Irak. Dečko se mogao javiti svake prijestupne, a kada bi se javio, pričao bi strahovite stvari. Ozal19 je tvrdio da ćemo utrostručiti svoj ulog. Neki su računali na Mosul i Kirkuk. Neki su slinili na pomisao da ćemo dobiti naftu.

Vijesti su izgledale kao da je sudnji dan. Stare bakice koje su doživjele ratnu glad i markice za kruh pravile su zalihe tjestenine i suncokretovog ulja. Baš i nismo bili raspoloženi. Te smo Nove godine odlučili da nećemo ništa organizirati. A ja ću otići do Vatuš.

No Gun i ja smo se zadržale prazneći studio i bacajući smeće. Potom smo otkačile, podivljale, pozirale kao sirene s ribljim repovima od aluminijske folije i puno se smijale. U malenom smo stančiću u Ulici Taš Basamak skuhale piletinu i rižu sa začinima. (Nas troje nismo bili u stanju smazati ogromnu puricu.) U rižu smo umjesto kestena stavili lješnjake. Nadrobili smo i grančicu kadulje. Bilo je jako ukusno. Pili smo kao svinje. U pet do dvanaest smo s bocom pjenušca (Biserna kapljica) izletjeli iz kuće. Mrtvi pijani spustili smo se do Bospora i točno u dvanaest je otvorili. Pili smo iz boce, dodavali je od usta do usta. Pjevali smo na sav glas. Sutraaaaa je kasno za naaas! Kasno je za povrataak! Kad sam odlazila rekao si mi, putnik treba puuuuut!XL Nismo imali budućnost, no mogli smo se gorko smijati. Tko zna gdje, kako i s kim Ali dočekuje Novu godinu. Od njegova odlaska prošle su već četiri i pooool godine!

Budući da sam zakasnila na Novu godinu, Vatuš sam htjela vidjeti bar 6. siječnja. Zurila sam da joj čestitam Božić, da je uhvatim prije nego krene na misu. U Tušbi sam kupila bocu likera od višnje, a u Garu vuneni šal. Žurila sam bez razloga. Nije ni namjeravala ići na misu. Bila je bolesna, jadnica. U stanu joj je bilo kao u hladnjaku. Nije mogla plaćati plin za peć koju joj je tata ostavio kad smo se selili u Ulicu Čatlak Češme. Palila ju je samo ujutro i navečer. I to joj je bilo skupo. Ugljen je bio jeftiniji, ali ga više nije mogla svakodnevno vući na treći kat. Ni ja tada nisam imala bogatog i 19

Halil Turgut Ozal: turski predsjednik u doba Zaljevskog rata - op. prev.

165

velikodušnog ljubavnika ili posao na kojem bi nešto zaradila da bih joj mogla reći: Draga, nemoj sjediti u hladnom. Neka ti peć grije cijeli dan. Ne razmišljaj o plinu, ja ću ga platiti.

Duša moja. Živnula je od radosti kada me ugledala. Odmah je upalila peć.

Plavi plamen šibice, zvuk vatre koja je buknula i potom opuštajuća toplina koja se polagano širi. Ja i moja Vatuš sjedimo zagrljene, umotane u deku. U rukama nam čašice pune likera od višnje.

"Sireli... Danas me zvala tvoja mayrXLI, da čestita Božić. Udala se."

Sledila sam se. Odjednom me od glave do pete potresao razoran bijes.

"Muž joj je Nijemac, vozač autobusa. Kaže da joj jako nedostaje kći."

Znam da je Vatuš dodala da joj nedostajem.

Opet sam se rasplakala. Opet. Dabogda bili nesretni do smrti!

Mama se s ljubavnikom, koji je prethodio vozaču autobusa iz Berlina, bila preselila u Antaliju. Na jedvite se jade uspjela riješiti Turčina koji je došao na odmor u turističko naselje u kojem je nekako uspjela dulje raditi, predstavio se kao djelatnik u turizmu, pokupio je i odveo u Berlin, gdje se ispostavilo da ne radi u turizmu nego je varalica nad varalicama, i mlatio je tri puta na dan.

Navodno se prije tri mjeseca udala za tog vozača. Sada radi kod nekog turskog liječnika i dobro joj je.

Dobro joj je! Oh, oh!

Mrzim mamu! Udala se prije tri mjeseca, ha! Da nije nazvala Vatuš, nikada ne bih saznala. Nisam sigurna ni da bih to željela. Ridala sam na sav glas. Nadala sam se da je Herr Liebisch, koji po cijele dane vozi autobus berlinskim ulicama, mrzovoljni alkoholičar teške ruke kojemu su od starosti i debljine narasle sise. Jedan od onih koji u jednoj večeri ispije gajbu pive i od čijeg se urlanja tresu prozori. Da joj zagorčava život.

Nažalost, nije bio. Naprotiv, bio je bolji nego što je mama ikada zaslužila.

Na puno načina.

Dok sam te večeri beskrajnim suzama močila Vatušin krevet, nisam znala da ću jednoga dana otići u Berlin, upoznati nasmijanog i srdačnog vozača autobusa bijele četkaste kose, tanahnog i dugog kao šibu, ali skladno građenog, da neću uspjeti iskaliti svoj bijes jer će taj čovječuljak, mršav toliko da bi ga mogao otpuhati, kad mami pokušam razbiti glavu, skočiti i braniti je kao lav (iako nisam razumjela ni riječi), da će i meni nešto reći (vjerojatno nešto tipa: mama te jako voli), i da će to biti posljednji put da vidim mamu, a prvi i posljednji da vidim njega.

Mi smo jadni, gđo Ibiš/Frau Liebisch. Tko je za to kriv? Jako je lako kriviti tatinu izgubljenu ruku i njegov scarface. Ali što ako to ne učinimo? Što ako ne okrivimo njegovu otkinutu ruku, rastureno lice, gnojni ružičasti ožiljak koji mu se proteže do čeljusti, obrvu koje pola nedostaje i kapak koji svako malo 166

visi. Što ćemo onda? Nije li s time počela naša propast?

Da tata nije doživio nesreću, naša se obitelj ne bi raspala. Mama se ne bi udala za životinju od Ekrema. Ne bi se od njega razvela i uselila u zgradu na glavnoj ulici Baharije sa svojim mladim ljubavnikom Džanom (i njihovim manijakalnim psom vauvauvau). Da je se Džan nije zasitio i dao joj nogu, mama ne bi odselila u Antaliju. Između njezinog mladog ljubavnika i prevarantskog Turčina ne bi bilo muškaraca kojima ne znam broja. Da mama nije odselila u Antaliju, ne bi se prikačila tom lažljivom Turčinu i ne bi otišla u Berlin. Jedne noći kad ju je tip prebio kao vola u kupusu ne bi pobjegla od kuće i ne bi upoznala Herr Liebischa, vozača autobusa u koji se ukrcala. Herr Liebisch je ne bi branio. Mama se ne bi udala za njega i uselila u dvosobni stan na četrnaestom katu zgrade istočnonjemačke gradnje sa više od dvadeset katova. U dnevnoj sobi stana ne bi imala ladice s ručicama u obliku cvijeta, široke kožne naslonjače boje duhana i mornarskiplave tepihe koji se protežu od zida do zida.

Dakle? Sve je počelo jednom nesrećom. Sudbina! Što, znači naša priroda nema nimalo veze s našom propasti?

A kojem dijelu te priče pripada madež koji se, dok se tata u bolnici bori za život, kreće među maminim nogama? Život nam je zadao pošten udarac, tata. Toliko pošten (ili smo mi naprosto bili labavi), da se nismo ni zaljuljali, samo smo pali. Eto toliko smo slabi. Priroda! Dobro, ali zašto ja živim maminu sudbinu? Čak je produbljujem? Zašto idem dalje? Je li ljepota koju sam naslijedila od majke prokleta? Je li to virus? Zašto me moja ljepota izjeda? Zašto je moj život razrovan muškarcima koji kroz njega prolaze? Je li nesreća kćeri pobjeda majki?XLII Da je bar Ali ostao... Da bar nije otišao... Da me bar nije ostavio...

Gun i ja smo se toga dana krvavo posvađale. Najvećih klišeja, najofucanijih izreka o ljubavi i braku držala sam se kao pijan plota.

"Zaljubljena sam! Nije li u ljubavi i ratu sve dozvoljeno? Zar nismo rekle da je brak usrana institucija? Da se protivi ljudskoj prirodi?"

"Oni su sretni, glupačo! Zar ne razumiješ? Sretni! Brak je jedno, a sreća drugo!"

"Ako je sretan, zašto me stalno zove? Zašto smo sinoć razgovarali sat vremena? Zašto me preklinjao da dođem?"

"Pao je na tebe! Moguće je! Ali to je prolazno. Ostavi ga na miru. Kloni se profesora Haluka, molim te..."

"I ja sam na njega pala, Gun! Zašto ne razumiješ?"

"Ne pričaj gluposti! Čovjek ima pedeset godina! Pedeset!

"Neka. Neka pred kraj života doživi ljubav, neka iznenadi sudbinu!"

Govorila sam kao bez savjesti. Nisko, besramno. Odvratnim jezikom i 167

smijehom. Začuo se udarac. Gun je svoj kist bacila o svježe obojen zid.

Navalila je na mene. Grubo me gurnula u rame. Posrnula sam.

"Odjebi! Odjebi i ne vraćaj se više!"

To je bio prvi put da me tako ozbiljno psuje. Iz njezinih medenih očiju frcale su iskre. Bila sam u takvom stanju da nisam mogla povući svoje riječi.

Nisam mogla reći: Ne mislim ozbiljno, Gun, samo sam se šalila. Mislila je da sam ozbiljna, da tražim dom koji ću razoriti. Da sam rekla da se šalim, lagala bih (i tako mi ne bi povjerovala). Ono njezino sestrinsko, majčinsko, brižno povjerenje u mene bilo je potreseno. Znala je da, i ako tisuću puta pogriješim, nisam zlonamjerna i da moje greške štete samo meni. Ona je najbolje znala da je smisao mojeg postojanja samouništenje. Pokušavala me spriječiti da naštetim sebi. No da sam ovoga puta rekla da se šalim, to više ne bi bila greška. Bila bi zamka. (Ti samo misli da se šalim, ja ću krišom nastaviti po svome.) Naš se odnos više nikada ne bi oporavio.

Izašla sam zalupivši vratima. "Ti odjebi, luđakinjo", mrmljala sam. No istovremeno sam znala da je Gun u pravu. Duša mi se grčila od tuge.

Dobro, možda nisam bila zaljubljena, no profesor Haluk je bio dobar čovjek. Bio je jako ugledan, u takvim se krugovima i kretao, bio je utjecajan.

Bezbolno je prošao kroz krizu četrdesetih i posrnuo kad je navršio pedeset.

Sreo je mene. U mojoj najkritičnijoj i zapravo najzavodljivijoj, najsočnijoj fazi.

Povrh svega, još sam čeznula za majčinskim zagrljajem. A upravo sam saznala da je mama postala Frau Liebisch.

Kubi je za novu knjigu profesora Haluka fotografirao jedan most arhitekta Sinana. Gun mu je trebala donijeti fotografije. "Dođi sa mnom", rekla mi je. "Profesor je sjajan predavač, slušat ćemo ga." U početku sam gunđala, ali sam im se ipak pridružila. To je bio moj prvi kontakt sa sveučilištem. Kako sam jadna. Osjećala sam se tako neobrazovano, beskorisno i bijedno. Kako sam se kajala, prokleti bili i tata i mama, što sam prekinula školovanje. U gimnaziji koju sam upisala nakon što su me izbacili iz internata, profesori koji nisu znali kakva sam, su me preklinjali. Dijete, nemoj. Ne prekidaj školovanje, uništit ćeš si budućnost! Jako si pametna.

Samo maturiraj, fakultet ćeš upisati zatvorenih očiju. Imali su pravo. Da sam se negdje prijavila, sigurno bih se upisala. Bila sam pametna, nisam trebala ni otvoriti knjigu, bilo je dovoljno da slušam na satu. No ja sam se zainatila.

Htjela sam da mama i tata polude. I striko Sulejman zajedno s njima! Stalno se hvali da mu je sin završio menadžment, a kći postala učiteljica.

Sada sam sjedila u amfiteatru sveučilišta i gorko se kajala. Stidjela sam se.

Kao da je na mojemu čelu neka skrivena ruka ogromnim slovima ispisala otvoreno pismo javnosti: Hej, narode! Ova je djevojka jako mlada i lijepa. No šteta što nije studentica kao vi. Uz to je opako iskusna, prava drolja. Onima s 168

kojima je od petnaeste legla u krevet ne zna se broja. Samo da znate.

U amfiteatru smo sjedile sasvim straga. Osjećaj manje vrijednosti me ubijao. Od nervoze sam grizla usne. Studentice i studenti mojih godina međusobno su razgovarali. O profesorima, ispitima, kolokvijima i diplomskim radovima. Osjećala sam snažnu želju da ubijem Gun jer me dovela ovamo i natjerala me da se suočim sa svojim nedostatkom koji ne mogu nadoknaditi. (To joj nije bila namjera, nije ni primijetila u kakvom sam stanju.) Bila sam napaćena, nesretna. No s druge sam strane znala da bih u svim tim prpošnim studentima kojima je dvorana vrvila mogla ubiti boga.

Onda bismo vidjeli koliko bi ih se upisalo, diplomiralo i tko bi od njih ispao čovjek.

Profesor Haluk je ušao i popeo se na katedru. Stao je pred ploču. Njegove naočale svjetlucave poput kristala, sijeda, ali gusta i lepršava kosa i uistinu ugodan stav su mi zapeli za oko. Njegova je pojava čak i izdaleka odavala da je poseban i važan. Profesor se našalio i, baš kako je Gun rekla, počeo sjajno predavati.

Govorio je toliko tečno i sočno da se činilo kao da su sve katedre na svijetu stvorene samo za njega. Kao da je disciplina koju nazivaju povijest umjetnosti izumljena kako bi privukla studente koji dupkom pune amfiteatre. Kao da su riječi poput Komnena, kompleksa, učitelja, Zejreka, Bizanta, narteksa, kapelice, apscise, svoda, ikonoklazma, lađe, Pantokratora i još gomile drugih otkrivene kako bi se u njegovim ustima pretvorile u med i iz njih se slijevale.

Promatrala sam profesorove ruke. Njegove lijepe i cijele ruke koje su se široko kretale zrakom i duge prste s vjenčanim prstenom. Što sam ga dulje promatrala, poprimao je sve više obilježja mog oca.

Sjećala sam se vremena kada je tata mašući rukama radosno pripovijedao priče o izgradnji cesta. Kao kratkih trenutaka koji su ostali u dalekoj prošlosti. Sretnih večeri kada bi došao na dopust. Na primjer, jedne kolovoške noći u našem mračnom unajmljenom stanu u ulici Bajsungur. Svi prozori su otvoreni. Za stolom, pod našim lusterom od pletene košare, jedemo šopsku salatu, sarmice od lozinog lista, pržene knedle od mljevenog mesa i ledenohladne mahune s maslinovim uljem. Kako je majka opet lijepa.

Koža joj svjetluca kao sedef. Oči ocrtane eyelinerom zamagljene su od rakije.

Veličanstvena joj se kosa prosipa po leđima. Tata opisuje kako su zbog izgradnje ceste malo po malo sjekli veliko brdo. Mašući rukama uzbuđeno opisuje strojeve i dizalice. Mama i ja se šalimo da je zaljubljen u posao. Tatino lice i ruke su posve crni. Na ramenima i prsima ocrtava mu se bijeli trag potkošulje. Izgleda tako zdravo. Tatine su ruke od posla ojačale, ramena su mu ogromna. Sline mu cure dok prepričava uzbudljive priče. Priča o 169

radnicima koji su za vrijeme odmora lovili zmije. Kako su ih hvatali za glave, gađali se i smijali. O seljačkoj djeci koja su dolazila iz obližnjih sela i prodavala im ajran. Kako se s jednim osjetljivim tehničarom ujutro, umjesto vodom, umivao rashlađenim čajem. Kako bi, kada bi sunce zašlo i tama se spustila na planine, radnici sjedili na tabureima nabacanim pred barakama i pijući rakiju iz čašica za čaj, svirali saz i pjevali turku: Dragi, kada si odselio u Istanbul; Ugledao si njegove ljepotice i zaboravio mene. Tata svojim lijepim glasom mami pjeva turku20. Raznježi se. Ustaje i počinje je ljubiti. Kao da je pita, draga, jesi li me zaboravila? Kao da joj kaže ja tebe nisam, prije bih umro. Dok su oni koketirali, ja sam razmatala Vatušine japrak sarme i zabavljala se čeprkanjem grožđica. Još sam dijete. Ne jedem grožđice u japrak sarmi ni papriku od punjene paprike. Patlidžan s bobom i bamiju nimalo ne volim.

Mislila sam da je to prejednostavno, poistovjetiti profesora Haluka s tatom. Prejednostavno je to što tatu želim vidjeti u potpunom, cijelom, savršenom tijelu. Čovjek bi se to posramio reći čak i psihoterapeutu. No nisam li tako voljela čak i Alija?

Ljubav počinje obožavanjem.XLIII No brod ljubavi ne može ploviti samo na obožavanju. Obožavanje, naime, živi koliko i leptir. Ja se nisam zaljubila u profesora Haluka, nego u njegovu pojavu za katedrom. A to je trajalo jedno predavanje. Poslije smo otišli do njegove sobe. Gun i profesor su se čvrsto zagrlili (njegove oči su prikovane uz mene, i to nimalo profesorski). Bili su kao otac i kći. Ja tom profesoru ne bih mogla biti kao kći. No mogla bih biti njegova mlada ljubavnica (premlada, tek su joj dvadeset i četiri). Uz to, ući u profesorov krevet bi na neki način bilo kao upisati fakultet.

To je bila loša ljubav. Najgora koju sam ikada doživjela. Prvi put sam osjećala krivicu od koje mi je krvarila duša. Po prvi puta mi nitko nije nanosio bol. Ja sam je nanosila. Jako mi je nedostajala Gun. Nisam mogla prestati razmišljati o tome kako me izbacila iz studija. Ševila sam se s čovjekom, a nisam mogla spavati od grižnje savjesti. Haluk je neprestano lagao ženi. Laži su mu bile jako vješte. Ljubavi, desilo se ovo, ono, večeras ne mogu doći. Osjećaji koje je gajio prema meni (a to je više nego ljubav bila neobjašnjiva opsesija mojom mladošću) su nadvladavali strah da će razoriti svoj dom. Što sam ja više željela okončati tu vezu, koja ne samo da mi nije ispunjavala srce, nego mi je nanosila sve veću bol, pritisak s njegove strane je rastao. "Molim te, prestanimo se viđati. Ne želim ti uništiti brak!" govorila sam, iako sam upravo s tim ciljem započela vezu. Nisam mu govorila da ga više ne volim, da je ljubav umrla ili da postoji netko drugi. Uporno sam 20

Türkü (tur.): naziv za tursku narodnu pjesmu – op. prev.

170

ponavljala da mu ne želim razoriti obitelj. Moj osjećaj krivnje je tu bio najkoncentriraniji. On je pak, kako bi izbjegao suočavanje s činjenicom da je dovoljno star da mi bude otac i da je u ljubavi sa mnom započeo beznadnu borbu, sipao nesuvisle ljubavne izjave. Izgovarao je riječi tipa ljubav sam okusio s tobom, prije tebe nisam znao što je to, uz tebe sam se ponovo rodio... koje su već milijun puta izašle iz milijuna usta. Kada ga ne bih uspjela nagovoriti na prekid, bježala bih. A to bi ga još više raspalilo. Zaboravljao je na svoje godine, razum, ugled, ženu i djecu mojih godina. Satima bi me čekao na ulazu u Ulicu Čatlak Češme, poput naočitih mladića iz predgrađa iz nekih starih vremena. Kisnuo je. Patio. Preklinjao je da mu se vratim. "Ne mogu živjeti bez tebe!" govorio je.

Kupio je stan u jednoj od starih zgrada na Galati. Dao ga je restaurirati.

Galata još nije bila postala sjedište intelektualaca. Po ulicama su se smucali razni mračni tipovi. Ondje smo se nalazili. Kad god bismo stigli. Kada bi radnici završili s poslom. I tako sam kraljica besciljnih lutalica. Svako mi vrijeme odgovara. Stan je bio nasuprot kule Galata. Kula je svom svojom faličnom veličinom i genoveškim kamenom zauzimala prozor. Svojim sićušnim prozorčićima kao da nas je nadgledala dok vodimo ljubav. Kao da nas je osuđivala. Znači da možda ipak nisam potpuno pokvarena, duša mi poznaje milost.

Haluku je jedne noći pozlilo.

"Imam infarkt, vodi me u bolnicu", rekao je.

Gotovo sam povjerovala da me voli do smrti. Eto, netko me zaista voli. Što još mogu poželjeti? Da je ljubav obostrana, Ali me ne bi napustio. Ljubav je bolna čežnja. Oni koji vole ne mogu biti voljeni.XLIV Halukova žena voli Haluka.

Haluk voli mene. Ja volim Alija. Ali voli ženu u Parizu. Znači da u toj pjesmi ima nešto, oni koji vole ne mogu biti voljeni.

No strah od smrti ne poznaje ljubav. Ja sam svjedok. Suočeno sa smrću, vrijeme pokaže svoju istinu. Haluk je shvatio da u vezi sa ženom koja je još uvijek dijete nije promijenio činjenicu da vrijeme prolazi. U trenu me napustio. Više nije želio mene, nego život. "Požuri se!" hroptao je pokušavajući udahnuti. "Umirem, požuri!"

Bio je gol kao od majke rođen. Obukla sam ga i primila pod ruku. Spustila sam ga niz osam katova stepenica. Gotovo sam ga nosila. Na ulici je sipila kiša. Farovi automobila, izlozi dućana, svjetla grada su se reflektirala u lokvama vode. Haluka sam ugurala u taksi. Odvela sam ga u Njemačku bolnicu. Osoblje hitne je dobro poznavalo zabranjenu ljubav. Kada su saznali da tom po svemu ugledom pedesetogodišnjaku nisam kći, na rubovima usana zatitrao im je podrugljivi smiješak. Na licima im se ocrtavalo iskustvo koje govori da te neprikladne ljubavi uvijek tako završe.

171

Haluk me nije želio pored sebe. Više me nije htio vidjeti. Sestri na hitnoj je rekao: "Javite mojoj ženi." Osoblje ga je odvelo. Ostala sam na ulazu i nazvala Gun. Oprosti mi, Gun. Bila si u pravu, Gun. Gun, ja sam oličenje sramote.

Gun, ja sam opasna po ljude. Gun, ja sam neprijatelj sreće. Gun, jako sam usamljena, nemam nikoga svoga. Dođi, Gun. Preklinjem te, dođi. Žena je došla prije Gun. Kako ugodna, poštena, zrela žena. Usprkos svim vještim, uvijenim lažima, svjesna je svega što se događa. Promatra me kao da je mjesecima čekala taj trenutak. Opet me obuzela poplava suza, od stida i boli.

"Nikada mi nemojte oprostiti, nisam zaslužila", rekla sam joj.

Mislim da je to bio dirljiv prizor. Nisam bila spremna. Ponašala sam se prisno. Nisam ni pomislila napraviti scenu, izvesti šou da je izbacim iz takta.

No što je naposlijetku ono što nazivamo životom? Samo niz scena. Ja sam svim srcem molila Halukovu ženu da mi ne oprosti. No s druge strane, vi ste zreli i pošteni, no nisam li i ja? I ja sam na svoj način plemenita, htjela sam joj reći. Uz to, oprostite, još sam jako mlada. Pogotovo u odnosu na vas. Dobro, nemojte mi oprostiti, ali oprostite Haluku. Gun je imala pravo. Bili ste sretni.

Oprostite, ali jebe mi se za vašu sreću. Ispričavam se, gospođo. Ispričavam se zbog izbora riječi. Molim vas, nemojte mi oprostiti. Gledajte, lijepo vas molim. Koliko god me ponižavali i pljuvali mi u lice, zasluženo je. Ako to ne učinite, uistinu ste uljudni. Uz to ste i jako profinjeni. Imate stila. Profesorica ste u nekoj superkul grani znanosti. U djetinjstvu ste sigurno plesali balet.

Sigurno ste odrasli slušajući Idil Biret.

Otprilike tada je stigla Gun. Promatrala nas je. Moje suze. (One unutarnje bile su drugačije od vanjskih.) Vidjela je plemenito lice plemenite žene svojeg omiljenog profesora. Promatrao nas je i kardiolog koji je hitno primio Haluka i vratio ga u život. Sestre, bolesnici i njihovi bližnji na hitnoj. Oni koji su o ljubavi čitali knjige ili o njoj čuli od drugih pa misle da je poznaju. Imala sam bogatu publiku gladnu ekskluzivnog trača. Žena se nasmiješila. Moram priznati, stvarno se nasmiješila svojim dobronamjernim, zrelim licem i zadala mi briljantan udarac. "Ljepši ste nego što sam očekivala." To je sve. Sve što je izašlo iz njezinih usta. Ljubaznost može biti ubojita. Svim svojim plemenitim bićem, torbicom i cipelama iz Tod'sa, elegantnim unikatnim nakitom i vrlo anglosaksonskom profinjenošću mi je rekla: razumijem. Razumijem muža. Razumijem i vas, mladu, lijepu i privlačnu stvarčicu. Opraštam vam iako to ne želite. Jer vas razumijem.

Ispada da su mladost i tolika ljepota vrijedne oprosta. Plemenito hodajući na plemenitim petama svojih plemenitih cipela, uz vrlo ženstvenu okretnost, otišla je k mužu. Konačno uživajući u slatkom okusu izvojevane pobjede.

Drhtala sam. Gun mi je prišla i čvrsto me zagrlila. Odmah me obuzela 172

toplina. Gun! Bože, Gun! Moja jedina prijateljica. Moja sestra, majka, otac, spasiteljica, moja veza s dušom! Gurnula me u rame i, poput brižne majke koja se kune "Neće se ponoviti, inspektore" i razmaženo dijete odvodi iz postaje, rekla: "Hodaj, nesrećo." Kobnu pogrešku koja je trajala nekoliko mjeseci pretvorila je u nezgodan nestašluk. "Baš moraš činiti stvari koje ti škode, je li? Hodaj, nevoljo!"

Sjele smo u taksi i otišle k njima. Stan je pun mladih ljudi. Zajedno smo ispekli roštilj. U svježi kruh smo stavljali pileća krilca u umaku, ražnjiće, ljute kobase razrezane po sredini koje su pri pečenju cvrčale i slasno ih jeli.

Prijatelj im se živ i zdrav vratio iz vojske. To su slavili. Pričao je užasne svari. Što zaboga radim ovdje, pod mecima koji noću pršte s planina? Kakve veze ja imam s ratom? S tim je pitanjima odslužio vojni rok. Zaljevski je rat pratio s granice.

"Umirali smo od straha... Usrali smo se k'o grlice!" govorio je. "Zašto, kume? Zašto? Zašto smo morali prijeći granicu? Zašto smo morali bombardirati sela u kojima žive nama nepoznati ljudi? Pukovnici i bojnici nas huškaju, imat ćemo naftu! Što se nas tiče nečija nafta? Zapravo su se časnici usrali više od nas, na najmanji šum su se bacali na tlo."

Pričao nam je o vojnicima koji su stražarili u snijegom optočenom ruralnom području Idila dok su na minus dvadeset dobivali omrzline na nogama (njih su nazivali usputnim žrtvama). Poslije je prešao na smiješne zgode. Pričao nam je kako su se udomaćili u trošnoj crkvi jednog asirskog sela u kojem su nabavljali vodu za jedinicu. Kako im je redovnik istomišljenik u lončićima davao vino. Kako su ljudi gazili jedni preko drugih kako bi iz tog sela nabavili vodu. Kako bi se opili i iz sela vraćali raspjevani.

Te smo noći rakiju pili kao ludi. Napili smo se do besvijesti. Budalasto smo se radovali dolasku proljeća.

Kao da onaj vremenski period od trenutka kada me Gun istjerala iz studija do onoga kada me čvrsto zagrlila pred ulazom u hitnu nije postojao, kao da smo se vratile u dan kada si no bojale zidove studija. Ta dva trenutka smo spojile i izbrisale vrijeme koje ih dijeli.

Kao da se moj razmetljivi rep, spleten od mitologija, neutemeljenih priča, legendi i raznobojnih laži prvi puta pojavio toga dana, na hitnom prijemu Njemačke bolnice. Kad su se mlada ljepotica koja je doživjela neobičnu ljubav sa slavnim i uglednim profesorom i njegova plemenita, sjajna žena susrele okružene gledateljima. To je bila jedna klasična, elegantna i djelomično misteriozna priča. Taj ugledni profesor mora da je u toj djevojci uz mladost i ljepotu prepoznao još nešto. Budući da se njegova zrela žena anglosaksonskog duha prema njoj ponijela tako plemenito, u korijenu priče se zasigurno nalazi nešto uistinu zgodno i zanimljivo.

173

Tako je rođena duhovita priča koja se prenosila od usta do usta. Nije se samo rodila, nego i razvila. Jer se profesor Haluk, vrativši se iz smrti, ponovo okrenuo k meni. Ovoga je puta sakupio hrabrost čovjeka koji se vratio iz mrtvih, koja zaboravlja običaje i manire, i pozvao me u jedan od elegantnih lokala u koji zalaze ugledni bogataši poput njega. Dok smo jedno nasuprot drugome ispijali viski s ledom, pristojno sam odbila njegovu obnovljenu ljubav.

"Dolazim ti s obnovljenim srcem. Dolazim ti s obnovljenom ljubavlju."

Ne kažu uzalud da je navika opasnija od ludosti. Opet me gleda u oči. No u njegovima, svjetlucavima, ovoga se puta ne odražava ljubav nego otvorena žudnja. Najbazičniji instinkt. Vuk se može prerušiti u ovcu, ali libido uvijek ostaje libido. Bože i ja umirem od ljubaznosti, zrelosti. Rasplinjavam se od razumijevanja. Moje riječi su tako suhoparne, tako prazne. Tako im ne vjerujem.

"Haluk, ne! Nikada! Ne mogu to opet priuštiti tvojoj ženi, tvojoj djeci!

Tvoja je supruga izvanredna žena! Moraš je cijeniti!" Bla bla! Bla bla! Bla bla!

S druge strane i moja duša drži monolog. Oprosti, profesore, nisi li upravo rekao da si mi došao s obnovljenom ljubavi? Obnovljena znači da je zapravo ustajala. Bila je ustajala, ali sam je obnovio. Kunem se, ubacio sam je u peć i zagrijao. Profesore, oprosti, ali pravi si gad. Nisi li me izdao kad si bio na pragu smrti?! Na hitnom prijemu si zazivao svoju ženu! Pred tim silnim ljudima si me ostavio kao govno! Sada pati.

Dok smo se nas dvoje gledali, uljudno razgovarali i jedno drugome kao otvorenu knjigu u očima čitali misli, opet smo imali pozornu publiku željnu ljubavi. Bila sam zvijezda repatica, a mom se repu pridružila još jedna blještava čestica prašine.

174

NAĐI MI EKRAN ILI MI PRIČAJ O NAŠOJ LJUBAVI Glava mi je vrvjela. Vrvjela je ljubavlju, strahom, stravom, crvima, muhama, ružinim laticama, nadgrobnim kamenjem, sjajnim mecima i ptičjim perjem, sa svim dobrim, lošim, lijepim, ružnim, beznadnim ili punim nade, što aludira na život ili smrt.

Probudila sam se iz noćne more. Nisam željela razmišljati o tome što će biti s Osmanom, željela sam vjerovati da je to zaslužio.

Međutim, nisam se mogla ušutkati. Svoj sam jadni život koji će mi, kao i kod svih smrti, pred očima proći sa svim bijednim slikama kad se susretnem s metkom čiji je zadatak rasuti mi mozak, pretakala u bujicu riječi. Aliju sam prepričavala godine koje sam proživjela bez njega.

Vidiš, tako sam živjela kad si me napustio! Živjela sam nagrizajući se, kljucajući se, odgrizajući se, zamjenjujući svaki otkinuti, lijepi dio mene nekim pokvarenim, trulim. Doći ću do noći kad sam presudila mojoj i Osmanovoj ljubavi i kasnije (ostavši bez tebe, za nju sam se držala misleći da je i to jedna vrsta ljubavi). Ispričat ću i svaki trenutak ubijanja mog duha prije nešto više od sedamdeset sati.

No, prvo mi nađi neku televiziju, Ali! Ne mora biti televizija, nađi mi samo neki ekran, računalo spojeno na internet, može i smartphone.

Ali, spušta se večer, natpisi su se sigurno počeli prikazivati. Molim te, nađi mi neki ekran ili mi pričaj o našoj ljubavi!

Bio je u kuhinji i kuhao mi juhu. Osjećala sam miris kuhane piletine i čula zveckanje pribora za jelo. Odande gdje sam ležala vidjela sam samo nebo.

Jako se naoblačilo. Ove će noći sigurno padati snijeg. Uspijem li preživjeti noć, ujutro ću se probuditi u Istanbulu pokrivenim snijegom.

Došao je s dvije velike zdjele iz kojih se pušilo. Raščistio je stolić prekriven knjigama, rječnicima, bilježnicama i časopisima. Donio je kruh, limun, papar i sol i odmah pripremio malu i toplu trpezu.

"Hajde, počni jesti", rekao je. Želudac mi se stisnuo, jela sam s teškoćom.

"Hajde, jednu žlicu... Još jednu..."

Juha je snaga za krv, svjetlaj za oko, premaz za želudac! XLV Umrijet ću, Ali, nema mi spasa. Ipak mi prije toga treba snage za krv i svjelosti za oči, kako bih tebe mogla još više voljeti. I dok budem umirala, voljet ću te kao što sam te uvijek voljela, htio ti to ili ne. Uostalom, što te se tiče? Ona prava ljubav ne mari je li uzvraćena ili ne, nije joj važno je li biće prema kojoj osjeća strast toga vrijedno. Prava ljubav je slična ljubavi prema Bogu. Ti veoma voliš 175

Boga, ali on voli svakoga, a tebe možda i ne. No, ja ne volim Boga, nego tebe, Ali, i ja sam mali, obični, jadni čovjek. Moje postojanje i moje mogućnosti veoma su ograničeni. Snaga moje ljubavi nije dovoljna da njome obuhvatim čitav svemir, da obuhvati Boga, svoju ljubav mogu podariti samo tebi. Eto, toliko sam mala. I na koncu, žena sam. I ja kao i sve žene želim znati.

"Ali, jesi li ti mene zaista volio?"

Ja sam se u njega bila jako zaljubila. Zarila sam nokte u njegovu ljubav.

Ne samo u njegovu ljubav, nego i u njegovo meso. Učinila sam to da ostanem uz njega. Držeći se njega, držala sam se života. U dane kad mu nisam vidjela lice i čula glas nisam se smatrala živom. Ako ga ne bili vidjela, nazvala bih ga, a njegova majka bi mi rekla: "Izašao je, dušo." "Kamo?" pitala sam. "Kamo je otišao? Recite mi kamo!" Ženica bi se uplašila mog glasa, zabrinula bi se.

Majka, koja je svakog jutra sinu čija je budućnost još bila nejasna premda je već prevalio pola puta davala čist i ispeglan rupčić, se bojala moje luđačke ljubavi prema njezinom sinu.

Jednog smo se dana spuštali s Džagaloglua prema Sirkedžiju. Zašli smo u sporedne ulice. Čekala sam ga na tržnici rabljenih knjiga kad je otišao predati prijevode. Prelistala sam hrpu knjiga. Nisam imala novca pa nisam mogla kupiti ni jednu jedinu. Bio je kraj veljače i bilo je veoma hladno. Noge su mi se smrznule. Opet sam kod kuće zaboravila rukavice, zato da bi me Ali držao za ruku. Vratio se dovršivši posao. Čim je stigao, uhvatio me za ruku.

"Prošetajmo malo", predložio je.

Prevodio je enciklopedije i pisao za časopise. Pisao je i pjesme, znala sam to, no nikome ih nije pokazivao, čak ni meni. (Ili sam ja mislila da ih nikome ne pokazuje.) Svakog mi je dana donosio novu knjigu poezije. Ponekad bi na rubu jedne stranice olovkom napisao stih. Pitala bih ga čiji je to stih i čekala da kaže da je njegov, a on je izbjegavao odgovoriti i tada bi mu se na licu rodilo nešto tužno, mračno.

Prolazili smo ispred restorana u kojemu su posluživali tripice. Na prozoru je pisalo: Juha je snaga za krv, svjetlost za oko, premaz za želudac! "Voliš li čorbu od tripica?" upitao je. Iznenadio se kad sam rekla: "Obožavam."

(Većini se djevojaka čorba od tripica gadi.) Kako i ne bi? Ali nije poznavao mog oca... Nije znao da smo on i ja za naših sretnih dana s velikim užitkom jeli iznutrice na razne načine... Nije znao ni da ih nismo mogli kao otac i kći jesti otkad smo postali svjesni sličnosti između riječi iznutrice21 i sakat, poput hrđave pločice ispisane kiselinom...

"Jedimo", rekao je. Tog je dana dobio novac za prijevode, nije bilo potrebno da opet jedemo pecivo sa sezamom uz čaj. Oboje smo naručili usoljene tripice s octom i češnjakom. Dodali smo i crvene paprike i u njih 21

Sakatat (tur.): iznutrice - op. prev.

176

umočili kriške svježeg bijelog kruha. Čorba je zaista bila snaga za krv i svjetlost za oči. Došli smo k sebi i svijet nam je izgledao ljepše.

Jednog je dana njegova majka otišla u posjet kćeri u Bursu. Alijeva je sestra imala dvoje djece, osnovnoškolce, i nije mogla često dolaziti u Istanbul pa je pozivala majku k sebi kad bi je se zaželjela. A majka bi trčala k njoj, letjela na krilima sreće. Bila je to treća srijeda otkako smo bili zajedno. Već sam se tri tjedna iz sna budila laka poput pera, kao da moja tragična prošlost ne postoji, kao da pucam od sreće i da me umara neprestana ljubav koju već devetnaest godina uživam. Promijenio se sivi dim kojeg sam vidjela, sve je dobilo novu boju.

Opet smo se trebali naći na Hisaru. Bila sam na izlasku iz kuće kad je Ali nazvao. Otac se javio. "Nema je kod kuće!" viknuo je i poklopio. Pokušala sam mu iz ruku uzeti slušalicu, ali mi je nije dao. Bacila sam se prema telefonu, ali on ga je brzo povukao i iščupao kabel. "Danas nećeš nikamo, bolestan sam", rekao je.

Poludjela sam. Što si učinio? Kako možeš poklopiti Aliju? Kako možeš pokušati prekinuti pamučnu nit koja me spaja sa životom, koju svakoga dana iznova ispredem? Nemaš na to pravo, tata! Ja perem plahte koje ti popišaš.

Hranim te juhom kad si bolestan, žlicu po žlicu. Ti ne možeš gutati pa ti curi iz kutova usta, a ja te brišem nasapunanom krpom. Brišem ti i nos i bacam papirnate rupčiće pune šmrkalja u smeće. Brijem te. Rastvaram ti kapke slijepljene od krmelja i u oči kapam lijek. Ljubim te u preostalu polovicu obrve. Presvlačim ti smrdljive potkošulje, požutjele od znoja. Preklinjem te da se opereš, na silu te guram u kupaonicu, ribam ti leđa. Ja ti režem nokte.

Nokti su ti veoma debeli i suhi, tata. Ne režu se lako. Lome se i frcaju na sve strane, a ja ih kupim s poda. Stružem zadebljalu kožu tvojih bolnih stopala i melemom mažem gljivice između nožnih prstiju. Ja tebe volim, tata. Jako te volim, premda ti mene mrziš. Priželjkujem da umreš. U tim trenucima osjetim kako mi se u srce zariva nož. Svake mi noći dolaziš u san i podižeš me na svoja ramena. Držiš me za noge koje ti vise oko vrata. Imam crvene cipele od lakirane kože i torbu u koju mi je majka stavila gumicu za kosu, rupčić, sitnog novca i žvakaću. Hodaš igrajući se pomponima na mojim bijelim čarapama. Držim te za bradu. Praviš se da ćeš mi pojesti prste.

Smijem se i mičem ruke. Zoveš me svojom šećernom vunom, kremom od badema, krckavim bombonom. Priželjkujem tvoju smrt, tata. Svako jutro kad se probudim, na um mi padnu dvije isprepletene misli, jedna ispisana na drugoj: "Uskoro ću ustati i napokon pronaći tatu mrtvog u krevetu." i "Ne daj, Bože, da mi tata umre, neka bude živ, neka ne umre!" Mrzim te, tata. Želim te ugušiti jastukom. Toliko te, tata, volim da te želim oprati vlastitim suzama. Prema tebi tako gajim oprečne osjećaje. A ne želim gajiti niti jedan 177

osim ljubavi. Ali neka te to ne rastužuje, u tome nema ničega tužnog. Osjećaji su stvar trenutka, proći će. Dok ih osjećamo, mislimo da je to sve. Život, smrt, postojanje, značenje, sve je taj trenutak, sve je u tom trenutku, ali prolazi, tata.

Ono što nazivamo osjećajem je nešto što negdje odredi našu osobnost i onda se izgubi. Dolazi, prolazi, ali nanosi mnogo boli.

Kad sam vidjela da je iščupao kabel telefona, vrisnula sam iz petnih žila: "Aaaaaaaaaaaaaah!"

Neka pomisli da su me polili vrućim uljem, provukli me kroz stroj za mljevenje, polomili mi kosti. Kao da padam u ponor, udarajući o kamenje.

Takav je to bio zastrašujući vrisak. Otac se zabezeknuo. Opet mu se ovjesio desni kapak i potpuno mu zatvorio oko. Ruke su mu drhtale. Naguravao je iščupani kabel natrag na mjesto, kao da će to donijeti ikakve koristi.

Vrisak je očistio sve. Očistio je jutarnju bol.

Tata je upalio radio i sjeo ispred prozora. Pogrbljen je. Nalikuje djetetu koje čeka pljusku za neposluh. Gleda van kako bi od mene sakrio oči pune suza.

Odjenula sam jaknu, uzela ključeve i izašla. Nazvala sam Alija iz susjednog dućana. Srce mi je sišlo u pete od straha da bi mogao odbiti da se danas nađe sa mnom. Ali je rekao: "Jako je hladno. Dođi k meni, bit ćemo kod kuće." Majka mu je opet otišla kćeri u Bursu. Odjednom sam u želucu osjetila leptiriće. Srce mi se uzlupalo, gotovo je stalo.

Osjećaji su stvar trenutka, dolaze i odlaze. Ako smo ljudi, prelazimo s osjećaja na osjećaj. Mislimo da ćemo, na svakome, zauvijek ostati. Ljubav?

Nikada neće završiti... Smrt? Nikada neće doći... Tijekom života mnogo se puta rodimo i umremo.

Autobus je bio prepun. Vrata su se teško zatvarala. Bila sam na nogama i gurali su me. Napredovali smo ljuljajući se. Nervirali su me oni koji su od Bešiktaša na svakoj stanici pokušavali ući ili izaći. Pomaknite se naprijed da ljudi udu, hajde! (Kao daje to lako! U autobusu ima dvaput više putnika nego što to dopušta sam kapacitet.) Kada sam izašla pred poštom, Sišli je vrvio životom, kao i čitav Istanbul. Ljudi koji trče, ulaze i izlaze iz butika, ureda i dućana, hodaju i pune pločnike, autobuse i aute.

Ali i njegova majka su živjeli u minijaturnom stanu u prizemlju jedne veoma stare trokatnice s doksatima, u Ulici Iji Nijet22, u blizini tvornice piva Bomonti. Ime ulice im je jako pristajalo. Pristajalo im je onoliko koliko ime naše ulice nije pristajalo nama. To nije bila ženska kuća, to je bila majčinska kuća. Majčinska. Kao da je sve u toj kući bilo za Alija: kuća stvorena da Aliju u njoj bude ugodno, da bude miran. (Svaki dom ima svoju definiciju.) Očeva i moja kuća je pak, bila kuća u kojoj se preklinjalo Boga da nas uzme k sebi, u 22

Iyi niyet (tur.): dobra namjera - op. prev.

178

kojoj se proklinjala sudbina. Kuća moje majke bila je ona u kojoj je ona strepila što će biti ako ju njezin mladi ljubavnik ostavi. Svaki kvadratni centimetar te kuće mora biti ženstven. Pokuša li je njezin mladi ljubavnik napustiti, ukrasne stvarčice u njoj se moraju nagomilati na vrata i prepriječiti mu put. Kuća Gospođe Fikrije bila je stvorena da svi vide besprijekornu čistoću (svakog kutka njezine kuće i duha) i njezin neprekidni suverenitet nad njom. Kroči u tu kuću i dok si u njoj, ona će vladati tvojom sudbinom, uz pomoć tupih škara, šivaćeg stroja i sapuna za kućanstvo. Kuća strike Sulejmana je bila kuća u kojoj nije bio važan izgled, nego obiteljsko zajedništvo i jedinstvo. Za stol se ne sjeda prije oca. A kad dođe vrijeme da djeca saviju svoja gnijezda, glavno je mjerilo očinska kuća iz koje su izašli. A i u obiteljskoj je kući svaka obiteljska fotografija dokaz neprekinutog trajanja tog svetog jedinstva. (Zbog toga se nećaci moraju smjestiti u vlastite kuće, u kuće koje su nekada bile kuće sretne nuklearne obitelji.)

Ono što je Ali nazivao salonom bila je povelika soba u boji gorke kave i šljive, zelene vode i cigle koja je gledala na osiromašenu ulicu u kojoj su se poredale dostojanstvene zgrade plemenitog Šišlija od prije četrdeset godina.

(Vidjet ću to dostojanstvo u 2000.-oj, dok ih pohlepni građevinari budu rušili, jednu po jednu. Ili bijedu te drage ulice i gomilu željeznih vatrogasnih stuba postavljenih na svaku od novih zgrada kojima su plaćeničke tekstilne radionice izgnale siromašne kuće.)

Izlizani baršun, dostojanstveni gobleni s uzorkom, bijele k ratke zavjese.

U kući je vladala istinska čistoća, u onoj mjeri u kojoj ju je njegova stara majka imala snage i vremena održavati. Pod je bio prekriven pohabanim tepisima i parketom. Naslonjači s drvenim naslonima za ruke, stolići s policama prepuni zelenila, lončići afričke ljubičice na prozoru, grijalica na ugljen koja neprekidno zagrijava maleni stan, s kantom i lopaticom, na zidu fotografije Alijevog oca koji je umro kad je ovaj imao trinaest godina, s dugim, tankim brkovima, pokraj majke, tako mlade i lijepe, s bebom Alijem u naručju, a na nogama stoji njihova kćer s velikom vrpcom u kosi. Polica koja potpuno prekriva zid, oživljena koricama knjiga koje se prelijevaju iz Alijeve sobe.

Alijeva je soba bila odmah uz majčinu i gledala na kameno dvorište. Na mjestu gdje je ono završavalo, počinjala je druga zgrada siromašnih-aliponosnih-ljudi. Obje su sobe bile veličine kutije šibica i u svakoj je bio po jedan kauč naslonjen na zid, a na svakom od njih prekrivač od šarene vune s izvezenim jastučićima. U Alijevoj je sobi bio minijaturni stolić i na njemu pisaći stroj, a kuća je bila prepuna knjiga.

Brzo će nam se razviti srca. Brzo. XLVI To su bili najljepši dan i noć mojeg života, tako nešto više nikada nisam 179

doživjela. U redu, bili su toliko jedinstveni da ih je vrlo malo ljudi moglo doživjeti, ali nije li nepravedno da mi je u čitavom životu dopalo samo tako malo?

Uopće nismo spavali. Postali smo pravi ljubavnici, među nama je nestalo petnaest godina razlike. Dok smo vodili ljubav, kiša je padala kao luda. Voda je grgoljeći tekla niz oluke. Na jednom od balkona neki se nepoznati predmet ljuljao na vjetru i udarao o staklo. Nagađali smo što bi to moglo biti: drška metle, komad drveta, cijev grijalice, stara torba, košara, smotani tepih, tko zna... Iz daljine su se čule sirene ambulantnih kola koja su vozila bolesnike u Dječju bolnicu Šišli ili Državnu bolnicu Okmejdani. Svi čujni i nečujni zvukovi života i smrti su nam brujili u ušima. Grane niskih stabala su se tresle na vjetru, a kiša je šibala kameno dvorište. Grijalica se ugasila i soba je postala hladna kao led, ali nama je između satenskog jorgana i snježnobijele plahte Alijeve majke bilo veoma toplo.

To je bilo prije dvadeset i tri godine. Tako davno da se činilo kao da se nikada nije dogodilo.

Nisam mogla pojesti juhu do kraja. Ne vjerujem da osuđenici na smrt mogu pojesti svoj posljednji obrok.

Ali je odjednom rekao: "Otišao sam u Pariz jer sam te se bojao voljeti."

Navukla sam svoju crnu beretku jer sam se sramila svoje ćelave glave. Ne trudi se, Ali... Ne muči se uzalud. Nemoj slučajno reći da bi me taman bio zavolio, da si došao na sam prag ljubavi i da ga nisi imao hrabrosti prijeći.

Vidim, u očima mu se nazire grižnja savjesti.

Ja sam žena koja se vlastoručno napisanim manifestom obespravljenih usprotivila životu tako da to nitko nije mogao ignorirati (mislim da je objava obespravljenosti, pa bila ona i bez reakcija, oblik suprotstavljanja), no koju je taj bunt opekao i čija je mladost odavno otišla, bivša ljubavnica koja je postala igračka u rukama sudbineXLVII kad si je ti napustio, koje se teško prisjetiti. Došla sam ti na vrata i preklinjem te da me primiš jer će me ubiti, a ti si pak, u ovim uvjetima, toliko dobar da ti se jedna utješna rečenica neće učiniti previše, toliko plemenit da ćeš mi reći: "Godine sam proveo žaleći zbog toga što sam te napustio", učiniti me smrtno radosnom, odvratiti me s praga smrti i držati me za ruku. Nisam te uzalud zavoljela, pomislila sam.

No, koliko god sam bila potlačena, toliko sam bila i ponosna. Ljubav koju sam prema njemu osjećala pripadala je samo meni, ali posjedovala sam i djelić oholosti, dovoljan da se zrelo nasmiješim, kao da nije bilo potrebe da se okrivljuje zato što mi je nije uzvratio. Bila sam i previše inteligentna, a da ne bih mogla svaku rečenicu izgovorenu u ovim uvjetima smjestiti na pravo mjesto. Odgurnula sam zdjelicu za juhu i prekrižila noge.

"Ali, ne pretjeruj, molim te... Danas si mi rekao dvije divne stvari. Čak i da 180

nisu istinite, to mi je dovoljno za ovo što mi je preostalo od života", rekla sam.

Pogledao me sa strašnom boli u očima, gotovo se naljutio.

Ah, Ali! Ali, koji me svojom sijedom kosom poput aureole obavijenom tugom podsjećao na tatu. Potajno sam znala da sam, trčeći za njim, zapravo trčala za ocem.

To se sada, što i kućanice znaju, u psihologiji naziva "nesigurna vezanost" i već je toliko prosta i primitivna informacija da je lažni specijalisti i nekompetentni psiholozi koji u lošim televizijskim programima ne mogu sastaviti dvije čiste o našem zdravlju, tajnama, labirintima i hodnicama naše duše, genima, čak i čakrama, trećem oku, akupunkturi, feng shuiju, ayurvedi, snazi našeg uma, terapiji vodom i kamenjem, horoskopu, predviđanju budućnosti, čak i paralelnim svemirima, tajni kvantuma do čijeg otkrića preostaje još samo malo i o tome kako to sve ovako ili onako utječe na naše zdravlje, mogu prodati nižem, čak i najnižem sloju gledateljstva.

Prošlog smo stoljeća završili dešifriranje našeg duha, a u ovom smo započeli balzamiranje naših mrtvih duša. No, to što je moje trčanje za svakim muškarcem zapravo potraga za mojim tatom prosta i primitivna informacija ne čini tu informaciju netočnom (barem ne za mene). I gravitacija je vrlo stara i prosta informacija koja potječe od Newtona, tješim samu sebe. No, točno je, jabuka i dalje pada na tlo.

U životu sam najviše voljela tatu.XLVIII Tražila sam tatu u Aliju, njega sam tražila u muškarcima koji su bili tatino godište, a zatim sam u tati tražila starog njega. U tom je lancu i Osman u meni tražio svoju mamu, a ja sam se to bojala biti jer sam osjećala kao da je ni sama nisam imala. Bojala sam se da neću biti dobra majka i da me biće stvoreno od djelića mene ne nadiđe u bijedi. Nisam rodila, ali sam postala Osmanova majka, a ti su mi trenuci pomagali da se sljedećeg dana probudim.

Ukratko, svatko želi popuniti prazninu u svojem postojanju i umire ne popunivši je. Ne trudi se uzalud, ta se praznina neće ispuniti! To je praznina postojanja! Da se ispuni, mi, mi ne bismo postojali!

Ali je dovršio svoju juhu i ubrusom obrisao bradu i brkove. Da, ostario je.

To je vidljivije kad me gleda ovako ljutito.

"Tebi nikada nisam lagao, premda sam dosta lagao svim ženama u svojem životu, uključujući i majku", rekao je. "Rekao sam ti da mi život propada i da trunem. To je bila istina. Od mene ćeš imati više štete nego koristi. Rekao sam ti da si izgradiš život. To je bila istina."

Bila je istina. Ali mi je sve to rekao. Rekao mi je: Nađi si nekoga mladog i zelenog kao ti.XLIX No, ja sam si našla nekoga truloga. Smiješila sam se kao da se zafrkavam sa životom (s godinama s Osmanom), a Alije izgledao tužno.

181

Riječi su mu se udaljile od mora utjehe i uputile prema njemu. Pričao je o napuknutom, iskrivljenom svijetu smisla njegovog života kojem sam svjedočila samo šest mjeseci, a kojeg on nikako nije mogao stvoriti. Govorio je kako uopće ne razumije život, premda je odavno prešao polovicu stoljeća.

"Nisam pronašao nešto čemu bih se mogao posvetiti", govorio je. "Osim poezije. Poezija je možda bilo čisti smisao, a možda i nije. Ne znam. Ali bilo je sigurno da je nešto veće od života. No, ni nju nisam mogao doseći. Zaostao sam na njezinim obroncima, a do vrha se nisam mogao uspeti."

Zatim je govorio o mozaicima. Veliki i mali šareni komadići stakla, nezalijepljeni, razasuti uokolo. Život ih sakuplja na jedno mjesto kako bi od njih stvorio smislenu sliku. Ali što ako ih i ne sakupljaš, ako ne znaš kako treba izgledati ta smislena slika? Je li ljubav dovoljna da svim slikama da smisao? A i što je to smisao?

Rekao je da je dosta pokušavao. Ispričao mije kako se trudio odlučiti što treba biti smisao i objediniti slomljene komadiće, ali kako ga je gubio baš kad je bio blizu da ga uhvati. Kako se udaljio od sebe i kako su mu komadići stakla ostali strani. Zatim je govorio o Cioranu, čovjeku koji je rekao: "Ne mogu si oprostiti što sam se rodio." Njegova je djela počeo čitati u Parizu.

"Jesi li ikada čitala Ciorana?"

"Ono što je prevedeno na turski..."

"Znači preveden je... Napokon... Je li ti pomoglo čitanje Ciorana?"

"Jako. Kao da je govorio u moje ime. A tebi?"

"Jest... Nisam se osjećao samim u svemiru."

Cioran je umro od Alzheimera. Čovjek koji je svoj um držao na okupu kao staklo u kojem se odražava život, koji je pokušao opisati sve filozofske djeliće svijeta, koji je mozgao o tajnama i redovnika i mesara, koji je po meni sasvim sigurno bio zaljubljen u svoju nepismenu majku koja je za Bacha govorila "eto, to je glazba", umro je jer mu se um raspao. Sasuo se u komadiće, a njih je izgubio.

"Kako tužan kraj za čovjeka poput njega", rekao je.

"Možda i nije... Tako je dokazao samoga sebe... A Ciorana nije ni bilo briga kako će mu izgledati smrt."

"Točno. Znaš li da sam ga sreo? U Parizu."

Vidio ga je dok je ovaj sjedio u nekom malom kafiću u jednoj od ulica koje izlaze na Trg Charlesa de Gaullea. Pred njim su na stolu bile samo kava, pepeljara i zgužvani paket cigareta Gauloises. Ali se veoma uzbudio vidjevši ga, no pomislio je kako bi za čovjeka poput Ciorana bila uvreda prići mu i govoriti mu o divljenju koje osjeća prema njemu. Filozof koji je svakim napisanim retkom još više zbunjivao one poput mene, već ionako zbunjene, sjedio je za malim okruglim stolom i gledao u daljinu. Promatrajući ga, 182

prisjetio se stihova: Tako je, tko bi se volio da nema boli; Tko bi, osim pasa, gledao u daljinu "Phoenix..." promrljala sam.

Bio je poezija mog života.

U svemiru nije bilo ničega osim poezije. Ako jest, Ali to nije uspio pronaći.

Rekao je kako je cijeloga života živio na grbači žena (ne i mojoj), pogotovo onoj svoje majke. On to nije tražio, žene su ga većinom same htjele uzdržavati, a ponekad je bilo i muškaraca koji su mu pomogli. Ti neki s kojima je ostvario ne previše duboka prijateljstva su smatrali da u Alijevoj očajničkoj potraži za smislom postoji skriveni razlog, kao da je on mudrac koji će otkriti tajnu života i utješiti ih, no udaljili su se kad su shvatili da u Aliju nema mudrosti. A žene u njegovom životu su pak ignorirale činjenicu da je praznina u Alijevoj osobnosti prava, a ne umjetna, te su, kao i sve žene koje vjeruju u svoju ljubav, mislile da je mogu ispuniti svojim prisustvom. U Parizu se oženio Michelle, crnom Francuskinjom, napola Kongoankom. U loše vrijeme. Pomislio je da se u braku možda zaista i krije čudo (ne smisao).

Supruga mu je radila u jednoj od međunarodnih organizacija. Govorila je (oprečno Cioranovoj tvrdnji): "Dijete bi nam moglo dati smisao", a Ali je bio u tako lošem stanju da je tome gotovo povjerovao. No, jedne je noći nakon vođenja ljubavi na Michellinom licu vidio nešto, nešto što nije mogao opisati.

Neku vrstu artificijelnosti. Shvatio je da je njegovoj ženi njegova potraga za smislom bila urnebesno smiješna i razveli su se.

"Ovaj stan, ove stvari koje vidiš... Ništa od toga nije moje. Moje su samo knjige. Ovo je stan žene s kojom sam jedno vrijeme živio u Parizu. Vidjela si je. To je ona kojoj se kosa zapalila za Novu godinu..."

Sjećam se, Ali. Kako bih mogla zaboraviti onu noć? Opet si me bio napustio. "...Ne plaćam joj stanarinu. Zapravo živi u Parizu, ondje ima tvrtku za odnose s javnošću, tek ju je pokrenula. Ovdje bude kad dođe u Istanbul."

Znam! Znam! Prestani mi pričati! "...Jednog dana će me izbaciti... Reći će da prodaje stan ili ga daje u najam... Do tada se, eto, ovako snalazim."

"Zašto si mi danas rekao toliko toga lijepoga, Ali? Ja nisam smisao koji tražiš...", rekla sam.

Rekao mi je toliko toga lijepoga jer sam mu se pojavila na vratima u trenutku kada je pomišljao da polako napusti svijet, a kada me zagrlio i primio moju ćelavu glavu, osjetio je da se uzalud trudio shvatiti život. Svim srcem i dušom. Nema se tu što razumijeti. Život postoji i to je to. Taj ga je osjećaj obavio nenadano, poput prosvijetljenja.

183

Te me riječi ne mogu učiniti sretnom, Ali. Da mogu, dosada već i bi jer i ja tako razmišljam. Nema se tu što razumijeti. Prijeđi ti ponovno na frekvenciju utjehe.

"Samo postojimo", rekao je. "Ti postojiš, ja postojim... Ljudi postoje... Životinje... Svijet i to... Zvijezde i galaksije... Postoji nešto zvano život, nesvjesno nas... No, postoji i bol... Jedino što osjećamo... Da nema boli ne bismo se ovoliko naprezali da nađemo smisao... Zašto da inače trčimo za snom o raju? Ono što zovemo rajem je jedino mjesto na kojem nema boli."

Gledala sam ga u oči, one njegove lijepe, crne oči. Iznenada sam osjetila da je naklonost, ljubav, suosjećanje... (nešto dobro, kako god se zvalo) u njegovim očima istinito. Istinito. Jedina istina. Možda je i to smisao.

"Neću te više pustiti", rekao je.

"Zašto?"

"Postojiš, postojim, nas dvoje postojimo.. Mi smo nas dvoje."

Riječi mu nisu bile ljepše i dirljivije od prethodnih, ali su bile istinitije.

"Znao sam da me nećeš zaboraviti jer ja tebe nikada nisam mogao zaboraviti", rekao je.

Tako mi je rekao treću lijepu stvar. Odjednom sam počela glasno plakati.

Jako sam se naljutila, razbijesnila, odlijepila, iskočila iz kože, postala sretna, poludjela, razveselila se, zbunila.

Ah, Ali... Na dan kad sam ti se pojavila pred vratima, nakon novogodišnje noći u kojoj sam te susrela.

Na dan kad sam došla k tebi, preskočivši preko svojega muža koji je spavao ispružen na podu, s kosturom sazdanim od sebičnosti, gazeći po kosi budala koje su mislile da će im budućnost donijeti divnih stvari, tiho zatvorivši vrata stana za sobom i spustivši se ulicom s neuglednim, uskim stubama između zgrada.

Na dan kad smo popili bocu viskija tiho sjedeći udaljeni jedno od drugoga.

Da si me eto, toga dana, umjesto što si mi, dok smo pred vratima čekali dizalo rekao: "Dođi opet ponekad", uvjerio da me nikada nisi zaboravio, ne bih dopustila da mi se duh pokori prije nešto više od sedamdeset sati.

184

PANDORINA KUTIJA Teoman me jednoga dana nazvao i rekao: "Ujko Uluč i njegovi žele kupiti stan u vašem kvartu, pomozi im."

Haj haj! Odmah! Pa ja sam predsjednica naše općine! Ja sam kraljica nekretnina! Na prodaju, za najam, s vrtom, dubleksi, tripleksi, bez posrednika, povoljni, dobre prilike... Sve znam! Što me briga! Što me se tiče stan koji će idiot od Direktora Uluča kupiti?!

Ako navali, baš ću mu tako reći! Reći ću mu pa neka dođe i jebe nam sve po spisku. Neka nam kaže: "Znate da ćete ostati bez novca i grebati mi po vratima kao psi! Zar ja te pare zarađujem da bi vašim guzicama bilo lijepo?

Idite žicati od koga god hoćete!" Neka samo viče!

Ja ću se, da ne bih čula Osmana kako govori: "Teo, poslušaj me na trenutak...", kako budalastim smijehom pokušava izbjeći uvrede i psovke svoga brata, i da ne bih vidjela Teomana kako za njim sipa imaginarne udarce, zaključati u kupaonicu i lupati glavom o zid.

Nisam mogla ni zinuti. Stanovi koji su dvojica braće dijelili i dućani koji su ostali Osmanu, tokom godina, su prodani, a novac smo s vremenom potrošili. Nas dvoje smo napisali odu hedonizmu. Novac smo znali potrošiti munjevito i sa stilom.

Ja sam bez sumnje bila kriva koliko i Osman. I ne zato što sam smatrala da nasljeđe nesmiljenog oca imam pravo trošiti samo zato što sam Osmanova žena, zato što bih kad bi se neko imanje, stan, dućan ili zemlja prodali ne trepnuvši spiskala šestomjesečnu prosječnu plaću na Hermesovu torbu, jer nisam razmišljala o crnim danima i prihodima i jer Osmana nisam upozorila da ćemo, ako tako nastavimo, spasti na prosjački štap.

Za to nisam osjećala ni trunku krivnje.

No bila sam kriva što sam pred Osmanom skrivala poriv za samouništenjem koji me pratio otkad znam za sebe. Poriv za samouništenjem nije podrazumijevao samoubojstvo. Tu se radilo o sporom propadanju. O polaganom okončavanju samoga sebe koje je pratilo bolno uživanje u svakoj kazni. To je jedino mojem životu davalo smisao.

Bila sam svjesna da srljamo u propast. Možda se ne može reći da sam bila potpuno svjesna, no ta je informacija postojala i lebdjela negdje između svijesti i gluposti. Iako je bila očita, u mojoj se svijesti nije pojavljivala u obliku razumljive rečenice, niti je potpuno nestajala.

Usprkos svom duhovnom siromaštvu mojega života, voljela sam svoju prokletu ljepotu. Znala sam da ne želim umrijeti stareći, trunući. S druge sam strane pak htjela vidjeti naš sudnji dan. Kako ćemo skončati? pitala sam se 185

kao da ne postoji mogućnost da se rastanemo. Ako ovako nastavimo, sigurno nećemo stići ostariti. Što će onda biti? Hoćemo li umrijeti od bolesti, ubiti jedno drugo ili počiniti samoubojstvo ruku pod ruku? Koje će od nas prvo umrijeti? Što će onaj koji ostane? Kakva će biti naša propast?

Zar sam ja posrednik nekretninama tom Teomanu koji naš život drži u svojim rukama? Što me briga! Neka tvoj ujko Uluč pronađe stan kako zna i umije! Da sam mu to mogla reći, svoj bih poriv za samouništenjem uspjela izvući iz dubine u kojoj se skriva. Mogla sam ubrzati proces propadanja.

Suprotstaviti se Teomanu značilo je suprotstaviti se ujki Direktoru Uluču. A suprotstaviti se ujki Direktoru Uluču značilo bi polako si navući omču oko vrata, a uže predati njemu. On bi ga polako i s užitkom povukao. Dovršio bi posao. Ali nisam mogla, nisam imala hrabrosti. Tada sam trebala shvatiti da zapravo, usprkos svemu, želim živjeti. Da moja želja da umrem i želja da preživim stalno gaze jedna drugu. Da u mojoj svijesti negdje između njih dvije stoji Osman.

"Pa naravno, Teiću... Rado!"

Rado? Prokleta bila! Kako sam bila odvratna, gadna, podla. Dok sam razgovarala s Teomanom iz usta su mi se cijedili med i mlijeko. Postavljala sam pitanja kao da me se itekako tiče. Što točno traže? Sasvim nov? Četiri sobe i salon? Pet i salon? Koju točno lokaciju traže? No može potrošiti maksimalno milijun dolara. Opa! Pa koliko bi trebao? Ujko Uluč je ipak bio državni službenik. No čovjek se ne treba praviti glup. Moj je službenik znao što radi.L Taj je sposobni, napredni službenik znao kako biti najbolji u svome poslu. Uz to, njegov je zet imao tvornicu 'termesifona'. Njegov će zet uskoro krenuti i u proizvodnju bojlera.

No ako sam bila toliko pametna, zašto Teomana nisam pitala što ću ravnatelju policije Uluču, koji traži stan za milijun dolara, ja? Direktor Uluč nije trebao ni reći da kupuje stan, bilo je dovoljno da to pomisli, pa da istanbulski kraljevi nekretnina pred njega prostru listu.

"Dat ću sve od sebe, Teiću..."

Ić! Iću! Teiću! Mi smo se uvijek morali klanjati pred Teomanom, puziti po podu. Jer smo često ostajali bez novca, a Osman je vječito odlazio u tvrtku koju je njegov otac osnovao na katu stambene zgrade na Elmadagu; Teoman preselio na ružnu plazu u kaotičnom kvartu oko Kavadžika, koja je u početku bila mala, ali je poslije narasla, proširila se na tri kata plaze, imala klime, česmu i jeftine laminate na podovima, po kojoj su dvije tajnice, jedna pokrivene glave, mladići zagelirane kose i djevojke koje su stalno na dijeti, neprestano trčkarali; i od brata tražio novac.

Kada se neka od naših nekretnina ne bi mogla prodati, Teoman bi nam posuđivao novac. Naravno, s kamatama. No hvala Bogu, bio je jako obazriv!

186

Nije nam računao zelenaške kamate, nego one od banke. Usprkos tome nam je pio krv na slamku i mučio nas dok mu ne bismo vratili. Teoman je neizrecivo uživao poigravajući se nama kao mačka s mišem.

Kad bi se nekretnina prodala, a novac sjeo na banku, Osman, koji bi do tada hodao pognut kao zarez, uspravio bi se kao uskličnik. Osman je bio izvrstan primjer onoga poznatog životnog slogana iz sedamdesetih. Za dobit veličine točke bi se migoljio kao zarez. On je imao vrlo živopisan odnos s novcem. Davao mu je snagu. Odmah bi ga počeo u lopatama trošiti na gluposti. Iz Amerike i Engleske je naručivao časopise koje nikada neće pročitati, a iz Irske i Švedske jazz-rock albume koje nikada neće poslušati.

Transport ga je koštao više od naručenog. Odmah bi kupio novi auto.

Minibar je punio neizrecivo skupim pićima. Neopisivo se radovao. Zapadao bi u maniju. Njegova potreba da se nasloni na moje grudi, šuti i ponaša se kao mače bi se smanjila. No bez mene nije mogao. Nikako nije mogao bez mene. Na to sam se toliko naviknula da sam mislila da su šanse da se rastanemo ravne nuli.

Tih je dana Osman ponovno trčao za snom. No ovoga je puta bio konkretniji, ne bi se moglo reći da je sasvim neostvariv. Za Osmana su snovi bili poput slabašnih fenjera koji su osvjetljavali njegovu budućnost izgubljenu u magli, a za mene splav za koju sam se držala da se ne utopim u moru. Morali su biti. Prosi na bratovim vratima... Prosi... Prosi... Do kada?!

Osman je pronašao dućan u Ulici Nuzhetije koja se u posljednjih nekoliko godina pretvorila u centar trgovine klavirima. Točno kod semafora. Imao je ogroman izlog koji će, ako okrenu glavu, vidjeti svi vozači koji pušući čekaju da se upali zeleno, šik galeriju, razmetljivi uredski prostor i u podrumu tuš (čemu god služio). Osman je tu želio prodavati klavire, po mogućnosti George Steck (američke), Offenbach (njemačko ime, kineski) ili Blüthner (marka koju su koristili brojni majstori, od Wagnera do Šostakoviča, ne cijevi!), ruske ili južnokorejske digitalne klavijature, violine i puhačke instrumente, zajedno s idiotima koje je nazivao 'svojim dečkima'.

Kad bi se tih pet kretena, čiji se broj s odlaskom prosijedog basista smanjio za jedan, našlo, jeli bi na kante Kentucky fried chickena, a poslije pušili travu i sanjarili. Htjeli su ući u posao uvoza razglasa, otvoriti divovski studio u rangu onih u Londonu, zaposliti stotine ljudi i probiti se na čelo sektora.

Nisu samo željeli, pod utjecajem dima su bili uvjereni da će sve ostvariti. Bili su užasno smiješni. Bili su uvjereni da je dovoljno željeti.

S druge strane su i dalje tražili ime za svoj sjajni bend. Svako malo bi se predomislili. Mislim da nije bilo razloga da tako dugo traže. Lijepo su se mogli zvati "Najoriginalniji foolish guys". S tim su bendom htjeli jurcati s turneje na turneju, svojom glazbom protresti Bliski istok. Htjeli su da 187

libanonska mladež ludi na njihovim koncertima, da se režu žiletima.

(Amsterdamsku mladež nisu bili u stanju izluditi.) Stalno su se gubili u svim tim maštarijama. Htjeli su sve odjednom. Situacija im je postala nepodnošljiva. Bilo je vrijeme da krenu u akciju. Hajde, kume Osmane!

Naprijed, marš! Kreni, tko te može zadržati!

Moj mozak još nije toliko propao. Još se nije pretvorio u topljeni sir. No ipak sam šutjela. Zar ste ludi? Nije vam dosta sanjarenja? Ne zovu vas ni na trećerazredne rock koncerte, ne žele vas ni na najglupljim priredbama privatnih fakulteta, zar ne vidite? Ništa od toga im nisam rekla. Naprotiv, dok su oni psovali mladež svoje domovine, nesposobnu da cijeni njihovu veličanstvenu glazbu, i menadžere koje su smatrali nesposobnima i zato ih neprestano mijenjali, ja sam govorila: Naravno... Naravno... Imate pravo...

Ja sam zapravo, na stranu klaviri, mislila da bi Osmana kratkotrajno izvukao čak i dućan u kojem bi prodavao bubnjeve. Na dulji period ne, ali bi mu bar kupio vremena. Bilo je važno dobiti na vremenu. Koliko smo već tako živjeli? Na posuđeno vrijeme smo dodavali još posuđenog vremena. Tako smo se kotrljali (u ponor).

No Osman nije imao novac za otvaranje dućana. Uz to, Osman nije volio raditi, uopće se nije razumio u trgovinu i bio je naivan. Osmanov san o dućanu ovisio je o Teomanovoj milosti i savjesti. Zbog toga je i moja budućnost ovisila o to dvoje. Zato sam trebala izvršiti Teomanovu zapovijed.

Teoman kojega sam tada poznavala deset godina u mojim očima još nije bio pravi kurvin sin. Istina, nikada nije skrivao da ima potencijala. Očekivala sam da će nam jednoga dana prirediti pizdariju veću od kamata. No on je, do trenutka kada je pokucao na vrata s Feniksom u ruci, bio samo šogor koji i vlastitome bratu posuđuje novac uz kamate, pohlepan, nepouzdan i niškoristi.

Kad sam dobro obradila Teomana i spustila slušalicu, na neko vrijeme sam zastala. Ujko Direktor Uluč, koji je imao moć jednim trzajem obrve na noge podići tko zna koliko tisuća policajaca, za pronalaženje bilo kakve nekretnine unutar granica Istanbula nije trebao mene. Sigurno. Mislila sam da se zapalio za mene. Naslutio je onaj stari promiskuitet u mojoj duši.

Sigurno. Iako sam se na onoj užasnoj, dosadnoj večeri na koju smo otišli s Teomanom i njegovom novom obitelji do te mjere trudila sakriti kakva sam da bi moje smjerno ponašanje i onoj vještici od moje bake izmamilo suze na oči. Kako je znao? Dobro, bila sam ostarjela zvijezda repatica koja je sporo mlatila repom satkanim od nemoralnih priča. Istina, ali nisam se kretala u njihovom svijetu...

Kako me glupo pitanje morilo! Bože, jesam li ja glupa ili što? Čovjek je policajac, ravnatelj policije! Ako on ne zna, tko će? No ipak sam mislila da su 188

te priče pokopane u dalekoj prošlosti. Osim toga, ako izuzmemo neke sitne incidente sa šakama/batinama, nisu imale kriminalnu stranu... A bit ćemo i svojta, rodbina... Kako? Polako, možda je sve u redu...

Ja sam zavidna, prolazilo mi je glavom dok sam ispijala espresso.

Sumnjičava sam, tražim probleme tamo gdje ih nema. Na čovjeka sam se bezrazložno nabacila objedama, a gledaj, nije ni došao. Rekao je pogledajte, vidite što vam se sviđa, ja ne trebam ni dolaziti. Sigurno mi se ne upucava. I tako hej, njegova se nećakinja udaje za mojega šogora! Siroti čovjek stvarno želi izgraditi odnose. Mi smo mladoženjina strana, a oni mladina. Trebamo se ujediniti. Najkasnije u travnju ili svibnju postajemo svojta. Teoman i Lejla će se vezati svetim brakom. Žele da ih vjenča Topbaš23, pa datum vjenčanja ovisi o rasporedu gospodina gradonačelnika. No da se radi o njihovoj djeci, gradonačelnik ne bi zadovoljio punašnu Kraljicu Majku. Željela bi da svjedok na vjenčanju bude bar ministar unutarnjih poslova.

Jedno prosinačko popodne, oko Nove godine, tri debele žene od glave do pete okićene briljantima, umotane u poznate marke, koje nehajno nose Chanele i Givenchye, i ja (bez novca, bez briljanata, ali i dalje slasna), sjedimo u jednoj od kavana Narodnog reosiguranja i pušimo Vogue, Davidoff i Silk cut. Sve osim Lejle. Lejla, koja dugi niz godina želi sretno, sretno, sretno živjeti sa svojim mužem i troje djece koje će roditi je iritatni Don't smoker.

Budući da zabrana pušenja u zatvorenim prostorima još nije stupila na snagu mirno pušimo i pijemo macchiato, espresso, cappucino i caffe latte. Uz to jedemo i chocolate bomb, cheese cake, broiunie i apple pie. Nije važno što smo u Istanbulu.

S tim bismo menijem mogle biti i u Sydneyu, Beču, Kijevu, Osaki, čak i Kuala Lumpuru. Bucmasta se Lejlica grdno mučila da ne dotakne slatko jer, ako želi stati u vjenčanicu svojih snova, do vjenčanja mora smršaviti dvanaest kila, ali nije uspjela. Lejlina pozamašna majčica se nije nimalo mučila, jela je svoj chocolate bomb oblizujući žlicu. Gospođa Kraljica Majka je u razgovor o vjenčanici, svadbi i 'dekaraciji' novoga gnijezda (u ostatku se naravno razgovaralo o politici, o zastupništvu, pa čak i ministarskoj službi) neprestano uplitala mogućnost da njezin Direktor Uluč uskoro postane upravitelj pokrajine jednog od naših velikih gradova, izuzev Istanbula, Ankare, Izmira i Burse (koji još postoji?). Meni je pokušavala dokazati da sam puno važnija od obične mladoženji ne svojte. Lejlica i njezina mamica su već bile na sto muka zbog vjenčanice i svadbene odjeće. Majka i kći su sipale beskrajne rečenice pune ljigavih riječi poput svilenog šifona, satena, žakardnog tkanja, cibelina, svilenog žoržeta, šantunga, srebrnih vrpca, tafeta i brokata s tilom. Meni je bilo sve više i više zlo.

Gospođa Kraljica Majka je s prvim stanom kojeg je pogledala odustala od 23

Kadir Topbaş: gradonačelnik Istanbula - op. prev.

189

našega kvarta. Uz podizanje obrva kojim je željela poniziti njegove stanovnike počela je kritizirati promet, uske ulice, spominjati probleme s parkingom i završila time da pogled i nije tako sjajan. Oni su živjeli oko Bejkoza, u konacima na Bejkozu, zar ne? Sami vrtovi... Kakvo zelenilo... Gdje god se okreneš cvijeće i trava... Zrak je krasan... Ne, ne... Shvatila je da se toga neće moći odreći.

Naravno da me to obradovalo. Ni u snu nisam željela živjeti s jednom od njih pod nosom. Sve sam ih podjarivala, i to poprilično uvjerljivo, glumeći kućanicu privrženu mužu poput njih. "I ja baš govorim Osmanu, ovo naše susjedstvo je jako sumorno. Predlažem mu da se preselimo u dupleks oko Bejkoza, ali ne sluša..."

Tako radosna, njihove želje za shoppingom odmah sam shvatila kao svoju zapovijed. Pokupila sam te tri žene i vodila ih od dućana do dućana na Aveniji Abdi Ipekči. Shvatila sam da njihova misija zapravo nije pronalazak stana, nego ispitivanje zetove šogorice koju su upoznale prije dvadeset dana, ali je nisu uspijevale prokljuviti (mene). Osjećala sam da me te dvije zlobne vještice i jedna djevica (mislim) već dvadeset dana predano olajavaju. Izašle smo iz dućana nakrcane vrećicama na kojima su se kočile sjajne mašne i srebrnaste vrpce.

Kad bi pored Lejline vjenčane tijare, vjenčanog vela, vjenčanog buketića, vjenčane torbice, vjenčanih cipela i vjenčane guze ulovile priliku, debeljuškasta Kraljica Majka i mamica bi me podvrgnule ispitivanju. Bile su jako uspješne. Zabadanje im je bilo urođena sposobnost. Ah, ah, jadna ja...

Znači mama i tata su se rastali kada sam bila dijete, ha? Oca inženjera sam nedavno izgubila. Sirota. Jesam li se često viđala s mamicom? Znači drugi muž joj je Nijemac. (Malo im je falilo da pitaju je li osunećen.) Kako? Uopće ne želim dijete? Moj Bože... A suprug? (Da suprug...) Ni on ne želi? Zašto?

Sramota je pitati, ali koliko točno imam godina? Ta još uvijek postoji mogućnost. Istina, za pet-šest godina ću ući u menopauzu, ali medicina je jako napredovala. Sada žene i nakon četrdesete mogu postati majke. Sve je puno beba iz epruvete. Ah, postoji li u životu osjećaj ljepši od majčinstva?

Tko ga nije osjetio, ne zna. Bez djece ne ide, draga. Ne bih smjela govoriti da sam prevalila četrdesetu, svakako bih trebala napraviti jedno.

Otišle su kad mi je malo falilo da se onesvijestim. Uz veliku pompu, kako su i došle. Okolini su priuštile bučnu predstavu. Glasno su telefonirale da pozovu vozača. Ovaj je žurno doletio sa svojom nulericom i crnim odijelom.

Uz lupu su otvarale vrata razmetljivog auta koji je dovezen s parkirališta.

Vlažno su mi obljubile obraze. Na njima je ostalo ljepljivo gađenje.

Naposlijetku su otišle.

Vratila sam se kući. Osmana nije bilo. Tko zna gdje se smucao.

190

Razmišljala sam o tim ženama... Kako su napasne i ambiciozne.

Razmišljala sam o sebi... Kako sam jadna i sramotna. Uzela sam čašu crnoga vina. Ušla sam u radnu sobu i ispružila se na kauč. Počela sam čitati pjesmu čiji su mi se stihovi cijeli dan motali po glavi. Spavaće sobe nalikuju lunaparku; Žene i njihovi zaručnici jedni drugima daruju kadulju.LI Bila sam nervozna, u glavi mi je bubnjalo. Čitala sam naglas i smijala se kao luda. Nacionalisti su tome dokaz, viski piju iz lonca; No zapadnjaci su dovoljno da na lahmadžun stave kavijar.

Koliko je ta pjesma bila jasna, koliko je više od četrdeset godina nakon što je napisana zvučala poznato. Postala je ključ za odgovore na pitanja u svim ispitima sa socijalnom tematikom. Čitanje me uzbudilo. Postala sam pionir vlastitih uvjerenja. Pokušala sam iz stihova iščitati 'sociološka pravila'.

Tijekom godina od sedamdesetih do dvijetisućitih kojih sam u svojoj domovini pokušavala preživjeti, tijekom mojeg djetinjstva, mladosti i cijeloga života, ljevica i desnica su samo mijenjale mjesta i oblik, novac je mijenjao ruke, a sadržaj je ostao isti. Sadržaj je samo klizao, malo ovamo, malo onamo.

Htjela sam još razmišljati kada mi je zazvonio mobitel. Nepoznat broj. Nisam se javila. Nastavila sam čitati pjesmu. Razmišljaju dovoljno da iz obiteljskih albuma mrtvaca iznađu društvena pravila; Sve je mutno onima koji u leđnoj moždini nose boginje.

Opet je zazvonio, bio je uporan. Ovoga sam se puta javila. Zvao je Direktor Uluč. Da se zahvali. Njegovu je ženu dirnula pažnja koju sam im ukazala. Ma gospon, nema na čemu! Najsretnija sam ako sam uspjela pomoći gospoji... (Ah, ja... Prljava ulizica!) Dobro, ali zašto me ne nazove žena, Gospođa Kraljica Majka, divovska ruža službenih prijema... Kad joj je već toliko stalo do profinjenosti i manira.

Nekoliko dana poslije direktor je ponovo nazvao. Nije čak ni osjetio poriv da izmisli razlog. Sada mi se odmah obratio sa ti. "Kako si? Nikako da se vidimo." Svašta... Pa zašto bismo se vidjeli? Nekoliko dana kasnije opet.

Ovoga mu je puta glas bio vatren, između rečenica pauze, udasi i izdasi, apstraktne, budalaste, lirske riječi. Njegova namjera je bila jasna.

Napastvovanje je počelo.

"Zašto me taj tip stalno zove?" pitala sam Osmana.

To me ti pitaš?! U čemu je problem? I njega često zove. Pita kako sam, što je u tome loše? Ujko Direktor Uluč se želi zbližiti s nama. Postala sam užasno čudna, ha?! Okomila sam se na Teomanovu novu obitelj! Nemamo se zašto žaliti. Uskoro ćemo postati svojta poznatog istanbulskog ravnatelja policije.

Ne smijem biti hladna prema njemu samo zato što mi se njegova žena nije svidjela. I u čemu je problem? Ne bih smjela biti tako arogantna. (Ja sam arogantna?!) Istina, možda se to ne vidi na prvi pogled, ali u suštini su svi 191

dobri ljudi.

Dobro, Osmane. Nitko te ništa ne pita, dobro! Mijenjamo temu!

Poslije Nove godine Direktor Uluč je opet nazvao.

"Na Staru godinu niste došli k Lejlinima."

"Obećali smo prijateljima... Nismo mogli otkazati."

"Hajdemo sutra na rani ručak. Želim čuti tvoje mišljenje o nečemu."

O Bože... Iako sam ga pitala o čemu se radi, nije mi rekao. "Poslat ću nekoga po tebe sutra u dvanaest", rekao je i poklopio.

Osmanu sam rekla: "Tip me vodi na ručak! Nije rekao da povedeni muža!" "Želi tvoje mišljenje o nečemu!"

"O čemu bi me mogao pitati? Zar sam ja član gradskog vijeća? Što ja znam da on ne zna? Što muči tog tipa?"

Moj je junački muž opet sjajno petljao. Izvlačio se, migoljio, počeo od civiliziranog ponašanja i završio zaključkom da bismo zapravo mi njih trebali pozvati na večeru kod nas. Mi nismo ispunili svoju obavezu. Trebali bismo direktorovu obitelj slijedeći tjedan pozvati k nama... Neka Tanja pripremi obrok s kavijarom i ostalim glupostima... Kao što je učinila za ugostitelja s psom i njegovu ženu moronku. Dobro, novca nema, opet ovisimo o Teomanu, ali i njemu će biti drago da iskažemo pažnju prema obitelji njegove zaručnice. Pa jedna nas večera neće ubiti!

Trgovci su stoljećima, prihvaćali izrugivanje vladara njihovim ženama kao nezgodan porez.

Pokupio me civilni crni BMW, točno pred vratima. Šofer me odmjeravao pogledom svodnika. (Moram izdržati... Moram izdržati...) BMW me odvezao u maleni hotel između Tarabje i Jenikoja, gotovo na samom Bosporu.

Uređena u skladu s izvornikom, Rezidencija se smjestila u spaljenoj povijesnoj vili i pucala od grandioznih dekoracija. Od zlatnih i srebrnih oplata, brokata, baršuna, srebra, bakra, porculana i malih i velikih osmanlijskih polumjeseca nisi imao gdje stati. U predvorju u kojem su goste dočekivale plavojke u crvenim sakoima, dva mramorna bazenčića i pocinčana peć, svirala je "Eine kleine Nachtmusik" (jedina Mozartova skladba koju znam imenovati). Iako je od Nove godine prošlo već više dana, božićno je drvce i dalje stajalo sa svim ukrasima. Osmanska arhitektura i božićno drvce su bili sjajna kombinacija.

Restoran hotela, uređen kao sultanski čamac, oplakivan bosporskim vodama, bio je sasvim prazan. U njemu je sjedio samo Direktor Uluč. Jedna mu je ruka bila na naslonu susjednog stolca, a druga na odvratnoj igli na odvratnoj kravati. (Zadnja osoba na svijetu koja i dalje nosi iglu za kravatu!)

Poljubio me u obraz i posjeo. Znači toliko smo bliski! Dovoljno da me već pri 192

drugom susretu poljubi u obraz. Gdje li sam bila ja kad smo se toliko zbližili? (Šuti i sjedni. Svašta si već preživjela. Preživjeti ćeš i ovaj ručak.)

Direktor Uluč je umakao komadiće crnoga kruha u aromatično talijansko maslinovo ulje i ubacivao ih u usta. Ponašao se kao da se rodio i odrastao u tom hotelu pa je na sve navikao. (Kako sam mogla znati da je direktor tajni partner ovoga very special hotela Rezidencija u kojemu cijena noćenja počinje od tri stotine dolara?) Oko nas se vrtilo jato konobara. Direktor Uluč je pušio Rothmans. Dim mi je u krugovima obavijao glavu.

Počeli smo s bezopasnim čavrljanjem u pratnji ledenohladnog bijelog vina, kozjeg sira i svježih rakova na ležaju od miješanog povrća, posutih tankim listićima parmezana na tanjuru obrubljenom kapljicama majoneze, poput slike. Obrok je očito vješti chef osmislio za gošću koju je Direktor Uluč htio impresionirati (mene). Nitko mi nije donio meni. Direktor Uluč nije pitao što želim jesti i piti. Pa tko sam ja da biram uz direktora koji poznaje cijelu regimentu istanbulske fuzije kuhinja! Kamenica, afrodizijaka, još nema.

Drugi put, ako Bog da! Slasno ćemo ih srkati iz ljuštura, jedno drugome iz ruke. Jasno je kamo ovaj razgovor vodi.

Direktor je bio pun samopouzdanja. Potpuno uvjeren da će njegov potez požnjeti uspjeh. Nije ni najmanje sumnjao.

Nakon što smo ispraznili prve čaše i na stolu se u oblaku dima stvorili plamenik i ogromna posuda rijetkih riba u krem umaku sa šafranom, odjednom se na mene sručila bujica riječi koje je prevrtao po ustima. Zbog mene je izgubio pamet. Danima me ne može izbiti iz glave. Moramo biti zajedno.

Osjetila sam dvije stvari. Dvije, jako duboko.

Prvo, ja ipak nisam kurva. Sve ove godine sam si činila nepravdu.

Ako sam cijeloga života odlazila sa svakime tko bi me pozvao, to sam činila zato što bi me privuklo obećanje ljubavi, zato što sam to željela.

Kurvanje je pak jako teško, čovjek bude hladan kao led.

Drugo, čovjek mora ima puno za izgubiti ili ne smije imati ništa. Imati malo za izgubiti, kao ja, je najgore.

Da sam imala mnogo za izgubiti, na primjer dijete koje obožavam ili para kao dreka (ako se ne pokorim ovaj tip će me uništiti i zbogom, moj lijepi luksuzni živote), ledeno bijelo vino me u grlu ne bi peklo kao otrov, klizilo bi kao nektar.

Ili da nemam što izgubiti, osim života. Da se usprkos svemu ne bojim dokrajčiti tu svoju bijednu egzistenciju i da još uvijek, bar malo, sa sažaljenjem ne volim Osmana, zaključila bih da ne postoji izlaz osim smrti i zavitlala mu tu zadimljenu zdjelu u glavu, zajedno s plamenikom.

Ili da sam znala da me Ali nikada nije zaboravio.

193

Da mi je umjesto "Navrati ponekad" rekao: "Ne idi... Ostani sa mnom..."

Učinila sam najveću pogrešku koja se u ovakvim situacijama može učiniti.

Oklijevala sam.

Tip je prepredenjak! Tip je policajac! Tip se u ovoj policijskoj državi probio zubima i noktima. Nagledao se svih vrsta krivaca, nevinih, počinitelja, ubojica, grizođušnika, onih koji hodaju na niti, slabića, snažnih, ponosnih i mučenika, onih koji prkose smrti, svih njih, i svima je u prostorijama za ispitivanje pokazao kakav je zapravo svijet. S kime se ja igram?

Oklijevala sam i primijetio je.

Sipala sam rečenice praznog prizvuka u stilu ne možemo činiti sve što poželimo, u stilu uskoro ćemo biti obitelj, nije primjereno, u stilu imam muža, ne mogu ga izdati. Nisam mu se mogla zapiljiti u oči i jednostavno mu reći: ja nisam kurva, jasno?! Jer su mi u glavi odzvanjale riječi vještice Gđe Fikrije: "Reci, hoćeš li i ti biti kurva kao mama?" Rekla sam nešto kao: Molim vas, nemojte mi više predlagati takve stvari. Pokušavala sam mu reći: Smiluj se, nemoj mi uništiti život. Ustala sam u trenu kada je u prostoriju ušao konobar s malim kolicima na kojima će flambirati bananu. Ispružila sam ruku i krajnje se uglađeno i kukavički rukovala s direktorom. Uzela sam svoju Hermes torbu i izašla očito uplašena, sa smiješkom koji je poručivao da ovaj razgovor možemo zaboraviti i nastaviti biti svojta, obitelj, kao da se danas nikada nije dogodilo.

Nažalost, moja završna točka nije imala odjeka.

Praćena oštrim sjeveroistočnjakom hodala sam od Jenikoja do Rumeli Hisara. Na Hisaru mi je ponestalo snage. Noge su me pekle. Dobila sam temperaturu. Sjela sam na taksi. Nije se dogodilo ono što mi se inače događa.

Tijelo i duh mi se nisu odvojili. Putem sam nazvala Osmana. Nije se javio. A što i da jest? Mogao bi mi reći da sam krivo shvatila ili, još gore, da jedan put ne bi ništa promijenio, da smo već dovoljno osramoćeni. Poslala sam mu poruku da me svakako nazove. Odgovora nema. Nitko ne zove.

Otišla sam kući. Tanja se popela na prozorsku dasku i prala prozore.

Stajala je na rubu. Kako bi dosegla dno stakla cijelim je tijelom visila vani. U ruci je imala spužvicu s deterdžentom. Na trenutak sam se zamislila na njezinom mjestu. Što da mi se ruka oklizne? Da se sručim dolje, prolijećući pred prozorima dnevnih boravaka naših oholih susjeda. Što da padnem na jednog od snobovskih stanara naše ulice ili da uništim krov najnovijeg modela džipa mrzovoljnog doktora koji živi ispod nas? Tenk od auta?

Raspao bi se kao da je od stakla! Srce mi se popelo u grlo. Izgrdila sam Tanju.

"Ne penji se na dasku! Peri stakla iznutra!" Tanja je rekla nešto kao sve je u redu, pazim. Obradovala se jer se brinem za nju, sirota.

194

Željela sam zaboraviti drskost kojoj je životinja od Direktora Uluča pridavala odlike karizme, njegovu ponudu koju je nakitio ljubavlju, oči čeličnog sjaja iza naočala u okviru od titana, glatko obrijano, njegovano i koščato lice i brkove koji su samo pojačavali okrutnost na njemu. Željela sam zaboraviti njegove prste koji su bez stida dodirivali moju ruku. Što je mislio?

Da će me njegovi dlakavi prsti koji su mi se od ruke penjali prema zglobu i svako je malo čvrsto obujmili napaliti? Da će me samo tako namamiti u krevet? Da ću mu se baciti oko vrata uzviknuvši: Bože, bog Istanbula me želi?

U tu si snažnu ruku koja bez srama nosi vjenčani prsten trebala zabosti oštru vilicu. Kad smo kod toga, što ti je skrivio ugostitelj s psom? Petom si mu zgnječila stopalo i u oči mu natjerala suze.

Ušla sam u spavaću sobu i spustila žaluzine. Skinula sam se. Popila sam dvije tablete za spavanje i legla. Da ušutkam mozak i utonem u san nije mi trebalo dugo. Zaspala sam kao mrtva.

Telefon je zvonio. Nije prestajao. Probudila sam se na jedvite jade. Zove životinja od Direktora Uluča. Shvatila sam, taj mi tip neće dati mira. No bio je Osman. Konačno! Međutim, i prije nego sam uspjela zinuti, priopćio mi je dobru vijest. Idu na koncert u Njemačku. Dogodilo se čudo. Bend koji je ne znam s kime trebao ići u Berlin se otrovao hranom. Umjesto njih su hitno pozvali Osmana i njegove kretene. Bila sam totalno zbunjena. Nisam se mogla sabrati i reći mu: Kakav Berlin, prvo održite koncert na Bajrampaši!

Cijelu će noć provesti na probi i rano ujutro lete. Trebam reći Tanji da mu spakira kofer. Poslati će nekoga po njega. Prije nego što sam mu uspjela reći: Osmane, svakako moramo razgovarati tip mi je predložio seks, Osmaneeee! tap, poklopio je. Nazvala sam ga, zauzeto. Nazvala sam, nedostupan. Zašto se uzalud trudim? Moj muž nema vremena da sazna što se dogodilo. Nema hrabrosti da mi kaže: Odi s junačkim direktorom u krevet, tako ćemo se izvući. Bježi, nestaje.

Dok je Tanja pakirala Osmanov kofer osjećala sam se kao robot, hrpa metala koja nema duše ni osjećaja i ne poznaje brigu ni strah. Osjećala sam se prazno i ledeno. Postala sam stranac. Jesam li to ja? Postojim li? pitala sam se vadeći Osmanove stvari iz ladica. "U Berlinu je snijeg do koljena, ubaci i ovaj debeli džemper", govorila sam Tanji. "Ne zaboravi čizme." Pomoćnik iz studija je došao i odnio kofer.

Poslije sam Tanju poslala kući. "Idi, danas si se jako umori la", rekla sam.

Ostala sam sama.

Sjela sam uz prozor, pod lampu s crnim sjeni lom.

Nisam razmišljala o Osmanu, razmišljala sam o Aliju.

Dok je tvoje postojanje bilo samo daleka mogućnost lakše sam podnosila život, Ali, razmišljala sam.

195

Ti si za mene godinama bio jedna nada, jedna odmazda samoćiLII, razmišljala sam.

Onaj tko ima ljubav ima samo ljubav. I puno je teže izgubiti je nego uopće je ne pronaćiLIII, mislila sam.

Pitala sam se jesam li ja ljubav izgubila ili je nikada nisam ni pronašla.

Razmišljala sam kako nisam ni prebolila to da mi je Ali sada nedostupan, a već sam postala igračka u rukama ravnatelja policije koji je bio naviknut dobiti što želi.

Boljelo je.

No znati da Ali više nije nada i odmazda boljelo je još više.

Na oči mi je opet navrla bujica suza, bila sam slinava, sva mokra. Netko je bio na vratima.

Nije zvonio, lupao je. Vrata su gotovo pucala. Otvorila sam. Došao je Teoman s očima punima mržnje i ludila. Usne su mu se stanjile, kao nož, kao britva. Nisam ni stigla reći: Dobro došao, otkud ti? niti se sabrati i maramicom obrisati lice, a već me zgrabio za kosu i odvukao u salon. Bacio me na pod i počeo me šutati. Bio je toliko bijesan, toliko pun mržnje da se beskrajan niz psovki utapao u pljuvački koja mu je prštala iz usta. Što ga muči shvatila sam kad je iz stražnjeg džepa traperica izvukao sfrkani Feniks i njime me opalio po licu. Na naslovnici sam bila ja, crno-bijela i zamagljena, a na duplerici sam se preko dvije stranice smiješila u svoj svojoj mladosti.

Usprkos svoj golotinji izgledala sam iznenađujuće nevino.

Sledila sam se. Oči su mi se sledile. Svi organi osim mozga su mi se sledili. Bože, kako sam bila mlada! razmišljala sam. Odjednom sam se sjetila Gun, kako mi je onoga dana kad smo se upoznale rekla: "Ljepotice, znaš zašto si ovdje, zar ne?". Kada su po meni počeli pljuštati Teomanovi udarci, razmišljala sam kako moje nage, jako nage fotografije, djelo Kubija koji je nakon Gunine smrti nestao u oceanu života, konačno imaju odjeka u mojemu.

To je bilo glupo. No u takvim trenucima čovjek i razmišlja o glupostima, na pamet mu padaju svakakve sitnice. Na primjer, sjetila sam se Selde. Kći jedinica sina mamine tetke Pukovnika Dogana i njegove sveznajuće žene Profesorice Mukerem, koja je završila fakultete, magistirirala, naučila sve o komunikaciji i komjunikejšnu i obnovila mrtvo tlo TRT-a, koja je svoju karijeru započela u njegovim demode studijima da bi se ona poslije brzo i poprilično agresivno razvila, i dana kada sam je nazvala da saznam je li vidjela Feniks ili ne. I dalje nisam znala zašto sam to učinila. Možda sam imala potrebu nekoga podsjetiti da postojim.

Bilo je to nekoliko dana nakon noći zelene čarobnice. Tita mi je rekao: "Ersin je postao supervizor u banci. Stric se ne prestaje hvaliti!" Glas mu je bio 196

nepodnošljivo bolan. Poželjela sam ga zagrliti. No nisam mu mogla reći: Pusti ga! Ja sam na stričevom licu aktivirala bombu. Razorila sam ga. Ne budi tužan. Taj tvoj brat, tatice, taj tvoj brat koji ti je ševio ženu je toliko smeće da ti je prvo svoj grijeh nabio na nos, a onda ti se, da bi smanjio grizodušje, zainatio. Nisam mu mogla reći.

On je bio moj tata koji je, kad je saznao da mu je nećak od pomoćnika napredovao do mjesta supervizora, osjetio i bol (ipak je to sin čovjeka koji mu je ševio ženu) i radost (kako je samo nekoć volio Ersina). Moj siroti tata kojemu se srce istodobno dijelilo na dvoje. To je bio dan kada sam promatrajući njegovo stanje i jad u sebi promrmljala: tata, ovo je posljednja faza...

Selda je u ta doba za mene bila romantični kreten. Sjećala sam se njezinog glasa koji se u ponoć izdizao s Istanbulskog Radija.

Nazvala sam Seldu koja je izgovarala velike sudove (život je ovo... ljubav je ono) i poetičnim riječima tumačila nešto o životu i ljubavi. Jako sam je iznenadila: "Sjećaš li me se? Kći Jednorukog Džavita." Tko bi mogao zaboraviti ime dalekog rođaka, zgodnog muškarca punog života koji se, kad mu je lice uništeno i ruka otrgnuta počeo ljutiti na cijeli svijet? Pogotovo kad mu je defekt u obliku nadimka pridružen imenu. Poslije sam sve zabrljala upitavši: "Kako bih mogla dospjeti na televiziju?" Kao da ne znam, kao da nisam statirala u petorazrednim filmovima i sklepanim sapunicama, jedva se primjetno izrugujući ponosu obitelji.

Dok sam zvala Seldu mislila sam na tatu. Željela sam mu reći: Tata, ovo je posljednja faza. Gotovi smo, tatice. Međutim, imali smo još posla. Kako sam mogla znati?

Dok me Teoman tukao u sebi sam recitirala: Ovo je posljednja jaza, živote.

Završi kako znaš.LIV Završi kako znaš i umiješ! Samo završi! Teoman me šutao, pljuvao po meni. Prsa su mu se u bijesu uzdizala i spuštala. Govorio mi je da ću skončati od njegove ruke. Da će me ubiti. Da neće dozvoliti da tom svojom sramotnom prošlosti uništim njegov život.

Naposlijetku se umorio i srušio u naslonjač. Kao prava kurva, kao netko tko poznaje i spreman je na sve rizike tog posla, s nevjerojatnim sam ga mirom upitala gdje je našao časopis i tada je uslijedio pravi šok.

Dao mu ga je ujko Direktor Uluč. Danas, predvečer. (Odmah nakon ručka sa mnom!) Teomana je pozvao u svoju ustanovu, u svom mu uredu zavitlao časopis u lice i rekao da mu neće dati punašnu Lejlicu, da će razvrgnuti zaruke. U ovoj državi ne želi biti poznat po tome da je njegova obitelj svoju kći spremna dati čovjeku čija se šogorica bavi pornografijom.

Kako se dokopao časopisa starog dvadeset i tri godine? Odakle je iskopao te slike koje sam i sama gotovo zaboravila?

197

Teoman je bijesnio. Neprestano me šakom udarao po glavi. Zar sam toliko glupa? Zar ne znam kakav je svijet? Ti stari časopisi internetom kolaju kao pošast. Taj broj Feniksa na čijoj naslovnici poziram gola kao od majke rođena je broj jedan na svim porno stranicama, dobiva najveći broj zvjezdica.

Nisam znala, ali ponovno sam se proslavila. Možda sam tek sada zapravo postala slavna.

Dok je Teoman govorio u glavi mi je bubnjalo, mozak mi je brujao. U njemu kao da je letjelo jato krilatih kukaca koji se sudaraju. Kao da u tom trenu nemam važnijih briga, razmišljala sam o tome kako virtualni svijet ne dopušta prošlosti da takvom i ostane. Ne dozvoljava joj da istrune u knjižnicama i skladištima antikvarijata. Na internetu postoje oni koji ruju po starim grobovima i na svjetlost dana izvlače čak i duboko pokopane grijehe.

Internet otvara sve Pandorine kutije. U tom bezvremenskom i besprostornom svijetu ne postoji protok vremena, kajanje, zaborav ili nestanak u prošlosti.

Ne postoji čak ni smrt. Svaki trag koji ostavimo za sobom zauvijek nas slijedi.

Naša prošlost se prenosi u našu budućnost. Jučer je sada sutra. Kompletno vrijeme, prošlost, sadašnjost i budućnost postalo je jedno, jedinstveno. Ne postojim ni u vremenu, niti sam sasvim izvan njega. Jedan cjeloviti trenutak; u njegovom se toku ne može rascijepiti.LV Ali jest.

Neko smo vrijeme samo šutili.

Iznenada je rekao: "Ti i ujak ste danas zajedno ručali."

Mozak mi se sledio. U trenutku u kojem sam mislila da živim dovoljno sramotnim životom, um mi se potpuno ukočio. Mislila sam da je Direktor Uluč Teomana pozvao u ured i samo ga izgrdio. No to očito nije bilo sve.

Kako je moguće? Kako je to mogao reći zaručniku svoje nećakinje? Kako može otkriti svoju sramotu? Zapravo smo tek sada prešli na stvar.

"Učiniti ćeš što ujko Uluč želi", rekao je.

Više me ništa nije čudilo. Čovjek koji tako bezbrižno otkriva svoju sramotu ima obraza tražiti i to.

Bili smo u zemlji u kojoj psi ne grizu jedni druge, u kojoj je vuk sit, a ovce su na broju. Direktor Uluč je navikao dobiti što želi. Na odbijanje nije bio naviknut. On je bio pravi moćnik. Bilo mu je dozvoljeno sve kako bi postigao ono što želi. Nije bilo izlaza. U ovoj su zemlji svi putevi vodili do vlasti.

Teoman je bio zastrašujuće izravan. Nije ni razgovarao, samo je obavještavao. Iz glasa mu je nestalo bijesa. Glas mu je bio monoton, nije ga ni podizao ni spuštao. Sada smo razgovarali o poslu. Direktor Uluč me želio okusiti, a svodnik od mojega šogora se cjenkao. Nije smio naljutiti beskrajno dalekosežnog ujku Direktora svoje zaručnice. Nije mogao izgubiti svoju Lejlicu. Teoman je bio otvoreniji čak i od Direktora. Bio je sažetiji, kraći, izravniji.

198

Iako sam mogla pretpostaviti što će se dogoditi, htjela sam vidjeti na svoje oči pa sam se pokušala oduprijeti. Otvorila sam usta kao da mi je taj zahtjev ušutkao um, kao da me obuzela strava.

Nije ni dočekao da kažem: "Kako me uopće možeš tražiti tako nešto?"

Odnekud je izvukao oružje i na sljepoočnicu mi prislonio cijev. Tako sam saznala da Teoman nosi maleni, šminkerski (i zasigurno besprijekorni) pištolj. Ne znam zašto, ali to mi nikada prije nije palo na pamet.

Teoman je pobijesnio. Izludio ga je strah da će mu bogata i svemoćna budućnost koju je korak po korak stvarao kliznuti kroz prste. Kosu mi je obuhvatio prstima i vukao. Istezao mi je vrat. Korijeni vlasi su me pekli.

Osjećala sam ledenu hladnoću cijevi. Krv mi je tutnjala u žilama.

"Učinit ćeš to!" rekao je. "Lijepo ćeš otići k njemu!"

Rekao je da je moja smrt pitanje trenutka, da bi povukao obarač bez obzira na to što smo u srcu Istanbula, da bi me ne trepnuvši mogao ubiti i truplo ostaviti posred srijede. Nitko ne bi primijetio. Zar nisam svjesna da ako odbijem nitko neće ni primijetiti da me ubio? U ovoj se zemlji i tako ne zna tko je ubio koga. Tko bi primijetio jedan neriješeni slučaj više ili manje?

Dovoljno je da imaš zaštitu nekoga kao što je ujko Direktor Uluč.

"Dobro", rekla sam.

Kad se uvjerio da pristajem pustio mi je kosu. Prešla sam na pitanje koje me zapravo mučilo.

"Zna li Osman?"

Osmijeh na Teomanovu licu. Ah, taj prijezirni osmijeh! Kain i Abel. Tata i stric. Bratska mržnja. Ja nemam brata pa je ne mogu razumjeti. U moru poniženja koje sam doživjela tijekom dana, najviše me pogodio taj osmijeh.

Osman je za to čuo i nije. Znao je i nije. Primjećivao je i nije. Razumijem. I njega treba razumjeti. Je li lako znati da si muž koji je rogonja i svodnik?

Znati i praviti se da ne znaš, vidjeti i praviti se da ne vidiš bilo je ponašanje koje je Osmanu potpuno pristajalo.

Ustala sam s mjesta na kojem me šutao i sjela nasuprot svojemu šogoru koji je opravdao moja očekivanja da će jednoga dana napraviti sranje i od tog trenutka za mene u svakom pogledu postao 'kurvin sin Teoman'. Počeli smo razgovarati kao dva partnera koji su se sporazumjeli i rukovali.

"Tko će sve znati?"

"Nitko. Ti, ja i Direktor Uluč. To je to..." Šuti, srce moje...

"Kada?"

"Odmah, sutra."

"A poslije?"

"Nikad više."

199

Nikad više.

Nikada.

200

U INTERNATU Ima nas sedam djevojaka. Raštrkale smo se i jedemo užinu pod velikim stablom pinije u zapuštenom dvorištu internata koje se proteže sve do pruge.

Neobično je topao i sunčan početak ožujka. Kantina u kojoj nema ništa osim odvratnog tosta i starih kiflica je zatvorena nedjeljom. Hrana na prekrivaču leopardovog uzorka (od mame ne mogu očekivati ništa ljepše) koji sam rasprostrla na tlu je divna. Opet sam poludjela vidjevši da su djevojke na tlo rasprostrle novine. "Rekla sam vam da mi to smeta, kako ne razumijete?

Alergična sam na novinsku tintu!" Ajše je na povratku sa semestralnih praznika iz Adane donijela ukiseljene krastavce i masline punjene paprikom.

Imamo konzervirane sardine i teglicu senfa, i to Made in France. Jagmur nas se neće riješiti sve dok njezin otac nastavlja ploviti po Mediteranu. Štreberici Nisi je majka autobusom iz Niksara poslala burek sa slanutkom i kolač s grožđicama, te domaći namaz od kumina. Huban nam govori: "Nemojte to jesti, kasnije će vam i mokraća smrdjeti", ali tko je sluša? Svježim kruhom navaljujemo na namaz. Debeljuca Gul je gozbi pridodala komad maslaca i ogromnu teglu marmelade od dunje. Razmažene smo, prigovaramo joj: "Opet dunja! Reci mami da napravi marmeladu od naranče." Njemica Ajsevi je otišla tetki za vikend i vratila se kupivši čitavu pečenu kokoš. Divna je, s nje se cijedi mast. Ali svima nam navire slina na usta zbog izvrsnih mesnih okruglicama sa češnjakom žene koja se brine o Hubaninoj tetki. Posebno su omiljeni prženi krumpiri omekšali u njihovoj masti. Kao i uvijek, posao krađe kruha preuzimaju Huban i Nisa. Dok Huban brbljanjem zabavlja radnice u menzi, Nisa je zgrabila četiri hrskava kruha. Budući da za vikend ne idem kući i da mi ne šalju hranu, ja se obično prikrpam ovakvim gozbama, ali to nadoknađujem svojim veseljem i skromnošću, te ponosnim statusom najljepše djevojke u školi. Vole me i obožavaju kad im prepričavam svaki redak romana koje čitam u vrijeme određeno za učenje, ne osjećajući čak ni potrebu da ih sakrijem. Posljednje sam im prepričala Madonu u krznenom kaputu. Luda sam za Mariom Puder24. Čak i da mi striko Sulejman ili mama pošalju novac, ne obazirem se na takvu trivijalnu hranu. Izvlačim dopuštenje za izlazak, odlazim na Aveniju Bagdad i djevojkama kupujem tortu od čokolade i pistacija, makar dala i posljednji novčić za nju. Tom svojom velikodušnošću osvajam mjesto na takvim iznenadnim gozbama. Međutim, te joj nedjelje i ja imam nešto dodati jer me mama imala kamo primiti za vikend. Njezin dečko Džan, koji tvrdi da se bavi trgovinom, ali kojega ja Maria Puder: glavni ženski lik u romanu "Madona u krznenom kaputu" (tur. Kürk Mantolu Madonna) Sabahattina Alija - op. prev.

24

201

nikada nisam vidjela da radi, otišao je u Ankaru ili već nekamo. Mama me prima samo kada Džana nema kod kuće. Za praznike me čak i ne poziva pa idem tati. Nas se dvoje svađamo oko sitnica, kao da uživamo u tome.

Odlazim predahnuti kod Vatuš. Jedino ona misli na mene. Kupuje mi kestene s tržnice na Ferikoju, zarezuje ih nožem i ubacuje u lonac pun vode. Zatim ih reda na peć, preokreće i peče. Kad ostanu u vodi, ljuska im se odmah odvaja.

Jedemo ih dok nam oni pale ruke i usta. Gledamo Tri Istanbula25 na televiziji.

Obje obožavamo Hidajeta. "Mislim da je ovaj čovjek peder", kaže Vatuš. Tada još ne postoji 'gej'. Pred kraj petnaestodnevnih praznika, mama me napokon poziva k sebi i ja dolazim na nekoliko dana. Strašno joj smeta što Džan i ja razgovaramo prisno, gurkajući se i smijući. (Boji se jer jabuka ne pada daleko od stabla.) Zapravo me nije briga za Džana, ne mogu čak reći ni da mi se sviđa. Zbližavam se s njim mami u inat. Zato sam osuđena na internat: mama me ne poziva na vikend kad je Džan kod kuće. Već dva mjeseca nakon dolaska u školu kažem da za vikend idem tati i odlazim kod Huban na Hejbeliadu, jednog od zaostalih ljetnih dana usred studenog. Ondje provodimo odličan vikend. Koketiramo s učenicima Pomorske škole u bijelim uniformama. Huban je superstar koketiranja. Tjera to krdo prištavih kadeta koji misle da su face da plaze za njom. Ludo se zabavljamo. Na povratku krivotvorim tatin potpis u knjižici izlazaka za vikend. Bojim se da će primijetiti. Sumnjaju, ali nisu sigurni. Mama me se sjeti kad Džan otputuje i dolazi po mene u petak navečer. Opet je tako lijepa da djevojke ne mogu odvojiti pogleda od nje. Ima bež ogrtač. Oko vrata joj je šal, plava, siva i ljubičasta su međusobno isprepletene. Ovog je puta onu svoju lijepu kosu podigla u labavu punđu, a sjajni joj pramenovi padaju na lice. Smiješak joj je blistav, a porculanski zubi biserno sjajni. Dugim nogama hoda u savršenom ritmu. Na ulici ljudi ne mogu odvojiti pogled od njezinih nogu. Nijedna žena ne hoda tako lijepo i ženstveno kao moja mama. Zavidim joj na hodu. Te večeri jedemo vani, samo nas dvije. Donose nam pečeno meso s maslacem u plitkoj bakrenoj tavi i uz njega čvrsti jogurt. Divno je, ne možemo prestati jesti. Subotu provodimo bez svađe i buke, perući moje rublje, a zatim se šećući po Bahariji i Modi. Mama neprestano za sebe gleda odjeću. U nedjelju ujutro se svađamo na već uobičajen način. Nedjelja me pritišće već rano ujutro u krevetu. Mama stalno prigovara. Ocjene su mi loše. "Što će biti s tobom? Zar uopće ne misliš na budućnost?" Ne odgovaram joj, sjedim i lijeno prelistavam novine. "Ispeglaj odjeću", kaže mi. "Ti je ispeglaj", odvraćam.

Nogom udaram njihovog dosadnog psa. Želim iznervirati mamu, želim je razbjesniti. Zlobno je podbadam: "Što će Džan s tobom? Starija si od tog tipa Tri Istanbula (tur. Üç Istanbul): serija bazirana na istoimenom romanu Mithata Džemala Kuntaja iz 1938, Hidajet je ime jednog od likova - op. prev.

25

202

deset godina. Uskoro će te ostaviti." Smijem se. Toliko je ljuta da se mora suzdržati kako me ne bi gurnula kroz prozor. U zadnji je tren hvata grižnja savjesti jer me prije ponedjeljka šalje natrag. Odlazi u trgovinu delikatesama Moda i kupuje mi pola kilograma salame s orasima, mjericu svježeg sira i teglicu čokoladnog namaza. "Neću to nositi, ne želim!" vičem. Svađamo se nasred ulice, a prolaznici gledaju u nas. "Kako hoćeš!" odvraća, baca vrećicu u smeće i odlazi, ostavivši me samu na ulici. Ne mogu se odlučiti da li da se vratim kući i nastavim sa svađom ili da počnem gorko plakati. Kažem si: Pojest ćeš to s curama, pusti sad svađanje. Uzimam vrećicu iz smeća i vraćam se u školu. Mamu odmah zaboravljam, ne mogu nastaviti s danom dok mi je ona na pameti. Raštrkamo se po dvorištu s hranom, u rukama su nam vilice koje peremo u vodi bez deterdženta i čuvamo u ormarima. Tako svaka od nas ima jednu za ovakve nenadane gozbe. Ajsevi je iz menze krišom donijela nekoliko plastičnih tanjura. Svi su jako stari, već su potamnjeli od uporabe.

Na njih raspodijelimo kokoš i odreske. Nisa je izgubila vilicu pa jede rukama.

Sve su mi ove djevojke dobre prijateljice, ali najprisnija sam s Huban. Ona je strašna cura, veoma vesela. Jako je volim. S njom se prvom upoznajem pri dolasku u internat, onoga dana kad me striko Sulejman dovozi u svome modrom Renaultu. Dok se vozimo, mama sjedi na prednjem sjedištu, a ja sa stražnjega promatram njihove potiljke. Opet mi se pred očima miče crni, odvratni madež. Mamina je sijeda kosa u čvrstoj, ozbiljnoj punđi. Vidim vijke njezinih okruglih naušnica. Potiljak joj je gladak, sjajan. Čak je i on lijep. Želim zaboraviti čitav onaj dan, ne samo trenutak kad sam ih uhvatila za vrijeme seksa. No, koliko god to željela, ne uspijevam zaboraviti dan kad mi je okrutna žena Madeža, za koju sam godinama kasnije bila uvjerena da je frigidna, tupim škarama odrezala kosu, kad sam otrčala kući s ružnim šalom oko glave i zatekla ih. Kad zatvorim oči, u ruci mi se pojavi slika spužve velike poput cigle kojom pokušavam obrisati pamćenje. Mozak mi pulsira.

Ne bunim se što me šalju u internat jer se ozbiljno bojim da bi me Ekrem, Čuvar Nevinosti, mogao ubiti. Čak se i radujem (ali to ne pokazujem). Zato što nijedno mjesto ne može biti gore od ovog pakla s dvorištem zasjenjenim ogromnim stablima, ispred kojega se pružaju blistavo more i zlatni pijesak. A i u internatu mogu biti slobodna (tako mislim). Majka i ja ulazimo u autobus.

Ekrem nas ne ispraća, ne pozdravlja me, ni iz sobe ne izlazi. S nekim nas čovjekom šalje na stanicu. (Tada se autobusni terminal ne naziva kolodvor) Mama izgleda tužno zbog toga što me prisiljena poslati od kuće. Dok se ja spremam prosipajući lažne gorke suze (na odlasku moram mami ostaviti tešku grižnju savjesti), čujem kako sluškinja Hedije šapće nešto Ekremovoj glupavoj kćeri. "Ta je drolja", govori o meni. "Fufica. Ima u njoj nešto kurvinsko. Neće se ta popraviti. Dajem ruku u vatru da će ta za tri mjeseca 203

završiti u kupleraju!" kaže. Ekremovoj se idiotskoj kćeri od zlobe još više napinje trbuh. Smiju se i pokrivaju usta rukama. No, ja im vraćam istom mjerom. Naučena sam na zlobu, ona se lakše uči od dobrote. Veoma značajnim smješkom Ekremovoj kćeri dobacujem: "Sjećaš se onog zlatnog lančića koji si izgubila? S dijamantnom zvijezdom na privjesku... Možda bi ga mogla potražiti u Hedijinoj sobi." Međutim, znam da je glupači lančić ispao na plaži, da sam ga ja našla i, umjesto da joj ga vratim, hitnula sa pristaništa daleko u more. To mi je veoma jeftina, niska fora, ali i iznenađujuće učinkovita. Hedije se rumeni, a oči joj se rašire u šoku. Glupačine se buljave oči okreću prema njoj. Više nijedna neće moći prijeći preko ovog razdora, ovog sjemena sumnje. Sada se međusobno svađajte. Ekremov manijakalni sin je u dvorištu i zlobno se smije. Da sam samo jednom, umjesto što sam se smucala s drugim dečkima, ušla u tvoju sobu, ne bi se tako smijao, pomislim.

Osjećam da će mi podmetnuti nogu i baš kad je ispruži, mijenjam smjer.

Mama se zbuni i govori nešto jadno poput: "Ali, dušo, mogla si pasti..."

Mama i ja u autobusu sjedimo jedna uz drugu. Ne gledam je za vrijeme puta, čitam ne dižući glavu. Kad siđemo u Haremu, Ana Karenjina će se baciti pod vlak. Mama se iz petnih žila trudi biti dobra prema meni. Na pauzama naručuje najskuplja jela. To znači da sam joj uspjela natovariti tešku grižnju savjesti ili je postala svjesna situacije. Na koncu, svoje jedino dijete nije uspjela zadržati u kući svoga muža, morala ga se riješiti. I ona će se čitavog života osjećati krivom zbog toga. Ako Bog da. Nadam se i želim joj to. Svako toliko pokušava načeti neku neobaveznu temu, ali ja se pravim gluha i nijema. Zna da ću do kraja života biti ljuta na nju. Da, posjetit će me, a za praznike ćemo opet biti zajedno, no to ne mijenja činjenicu da ću i dalje biti ljuta na nju. Jadna moja majka. Baš je jadna. Misli da će, riješi li se mene, biti sretna s mužem. (Nijedna od nas dvije ne zna da neće proći ni tri mjeseca, a da će ju Ekrem nakon svađe i batina izbaciti na ulicu, unajmiti bijesnog odvjetnika za brakorazvodnu parnicu i da će ona ostati bez ijednog novčića.)

Striko Sulejman nas čeka na Haremu. Pozorno motrim kako će se ponašati jedno prema drugome. Hladno se rukuju i odmah odvraćaju poglede na drugu stranu. Striko Sulejman stavlja moj tamnozeleni kofer u prtljažnik. Taj je kofer oklop jadne kornjače beskućnice. Uz mene je kamo god idem, on je najvjernija stvar koju posjedujem. Najprije idemo na Kadikoj da mi kupe školsku odoru, knjige, posteljinu i pokrivač i još neke gluposti. Striko Sulejman je ljut: nije me bilo lako upisati u internat. Nije bilo dosta što je morao unaprijed uplatiti godišnju školarinu i dati poveliku donaciju školi, još je bio prisiljen pokloniti ravnateljici sag.

"Ponudio sam joj da dođe u dućan i odabere jedan. Žena nema mjere.

204

Svidio joj se veliki Jagdžibedir26 od ovčje vune! Dobro, neka joj, ali...", kaže. U tom se trenutku majka okreće prema njemu, a iz očiju joj frcaju bijesne iskre.

Striko Sulejman zašuti. Zastaje pred kebabđžinicom u ulici u kojoj se nalazi škola i naručuje mi lahmadžune. Deset komada, da ih podijelim s prijateljicama. Kako velikodušno, striko! Gđa Behidže, upraviteljica pansiona je mlada i luda. (Pansion na jeziku državnog obrazovnog sustava znači internat.) Stalno naglašava da je učiteljica matematike. Što me briga, tetice?

Taman da si i astronaut! Govori da se majka može sa mnom uspeti do spavaonice i pomoći mi da se smjestim. "Ne" kažem oštro. Ne želim je pokraj sebe više od potrebnog. Za vrijeme formalnosti oko useljenja, striko Sulejman puši jednu cigaretu za drugom. Jasno je da želi što prije otići. Možda će odvesti i mamu u neki hotel pa će je ondje, za dobra stara vremena, ponovno poševiti. Toliko mrzim Ekrema (i mamu) da, ako će mami nanijeti bol, to podržavam. Gospođa Behidže mi pruža lokot za čelični ormar. Jasno, ako želimo, možemo kupiti jedan i u bravariji. Tko će sada tražiti bravariju?

Striko Sulejman nesvjesno stavlja ruke u džepove. Gospođa Behidže mi savjetuje da ključ lokota objesim oko vrata. Ma naravno, tetice! Nabraja mi školska pravila. Budem li pušila ili pila, odmah će me izbaciti. Isto će se dogoditi budem li bježala iz škole. Dečki su posebna, najopširnija tema, ali je skraćuje pred mamom i strikom Sulejmanom. Gorko se smijem. Bože, na što sam spala! Mama mi gura novac u džep. Ne ispuštam ni glasa. Želi me zagrliti i poljubiti, ali ja je odgurujem. Vidi moju mržnju. Ostavljam je s očima punim suza, a striki Sulejmanu se ne zahvaljujem. On bi se meni trebao zahvaliti. Šutjela sam, tati nisam rekla ni riječi. Uzimam kofer i penjem se u spavaonicu, na četvrti kat, u sobu 415. Kofer mi je jako težak, u njemu je hrpa knjiga. Ostajem bez daha. U sobi je osam kreveta na kat, a među njima su uski i visoki čelični ormari. Na ormarima i ispod kreveta su koferi, torbe, knjige, vrećice pune cipela, sandala i čizama. Soba je neuredna, zagušljiva i smrdi. Nema polica ili komoda. Nema ni ogledala. Nije ovo hotel. Lijepo piše, spavaonica! Odlazim u kupaonu počešljati se. Tamo je svašta nešto slomljeno i prljavo. U svakoj je sobi šesnaest djevojaka. Huban je sama, leži na gornjem krevetu i pretvara se da uči. Kaže mi da živi na Hejbeliadi. Tog se vikenda vratila s pristaništa jer trajekti zbog juga nisu vozili. Poželi mi dobrodošlicu. Nakon upoznavanja, prvo što pita je: "Imaš li cigaretu?" Kako ne bih imala? Vadim dvije cigarete Maltepe iz paketa čije sam polovice dobro izravnala i gurnula u grudnjak. Jednu dobacujem Huban, a ona je hvata u zraku. Odmah se svidimo jedna drugoj.

Ulazimo u zahod koji dijelimo sa sobom 416 i zapalimo. Po dvije sobe Yağeibedir (tur.): vrsta saga koje tradicionalno izrađuje nomadsko stanovništvo u okolici grada Balikesira – op. prev.

26

205

dijele zahod sa šest zahodskih školjki u kabinama. Ujutro nas trideset i dvije čekamo u redu pred njih šest. Školjke su odvratne. Bijele pločice koje godinama nisu doživjele pošteno čišćenje su prljave. Polovica umivaonika je začepljena dlakama i puna vode po čijoj površini plutaju komadići prljavštine. Subota je i u internatu nema nikoga. Većina je djevojaka za vikend otišla kući. Huban mi priča o njima pokazujući njihove krevete. Ova je tužibaba, ova je glupava, ova je štreberica, ova je dobra djevojka, ova je draga, ova može proći, ova je jako slatka, ne vjeruj ovoj, ovoj možeš činiti što hoćeš. Govori veoma slikovito. Psuje i neprilična je, ali i vrlo smiješna. "Što znači Huban?" pitam je. "Znači lijepa... Ali ne ljepša od tebe", odgovara. Smije se. Prat će odjeću. S vjedrom u ruci silazi u kuhinju, a ja je pratim. Uzima toplu vodu od kućepaziteljica. Umiljava im se slatkim riječima. Razgovaramo dok pere rublje u lavoru na podu prljavog zahoda. U internatu samo nedjeljom na dva sata ima tople vode za stalne stanarke, i to samo u podrumu gdje se nalazi kupaona s pet kada i pet tuš kabina. Tu je kupanje pravo mučenje. Stalna sam stanarka internata premda sam od mame udaljena dvadeset minuta, a od oca sat. Brzo učim nabrzinu se prati vrućom vodom koja se odjednom ohladi ili hladnom koja odjendnom postaje vrela, ne dotičući ništa u kabinama ispred kojih čeka gomila djevojaka, ne obazirati se na one koje mi viču da napokon izađem iz tuša i sušiti kosu ručnikom.

Dok pere rublje, Huban me uči napjev o Katini. Čujem ga prvi put. U Katininoj ruci ručnik. Ne može ga otresti. Ne zna ga otresti, moja ružica, Katina. Ja ću ti ga otresti, ja ću ti ga otresti. Odmah je upamtim i ponavljam smijući se.

Oh! Ovdje je strašno prljavo, ali je dobro! Jako je zabavno. Odmah se privikavam na internat. Noću se, nakon pisanja zadaće, Huban šeta golih grudi. Dvije-tri štreberice se uvijek naljute. "Pokrij se!" viču. Ona ih zadirkuje.

"Ljepotice, zar kod vas nema ovakvih vašingtonki? Jao, jao!" kaže im. "Ovo su visuljci. Sad stoje, ali jednoga dana će se pretvoriti u vimena. Tad ću ispod njih moći sakriti čitavu kutiju cigareta", kaže. Sve se previjamo od smijeha, osim nekoliko djevojaka koje nas ne vole. Obje smo strašne ovisnice. U pola noći me gurne: "Hajde, idemo zapaliti." Na leđa prebacujemo kapute i, hodajući na prstima kako nas koja od špijunki ne bi vidjela i odala učiteljima, odlazimo u spremište na petom katu. Vrata otključavamo ključem koji je Huban krivotvorila. Spremište je puno rezervnih madraca i pokrivača, a sa stropa visi paučina. S prljave hrpe na pod povlačimo madrac koji smrdi na vlagu, sjedamo na njega i palimo cigarete. Huban je luda za dečkima. Ima jednog na Hejbeliadi i drugog koji živi u ulici u kojoj je škola. Onaj na Hejbeliadi vodi plažu za vodene sportove. Potukao se s bogatim dečkima i završio u zatvoru kad je jednome od njih slomio nos. Ondje je od ljeta. "Nitko mu nije ravan. Ima nešto u tom tipu...", kaže mi. Smijem se. Dečko kojega ima 206

ovdje zove se Džoškun. Studira nešto potpuno beskorisno, ali je jako zgodan.

Brkat je i tamnoput, s rupicama na obrazima koje mu daju dječački izgled.

Nekada nas provoza u očevom autu. Podmitimo vratara, Brkatog Fevzija, i bježimo iz internata. Džoškun nas časti kebabom kod Ujke. Prevelike smo kukavice za rakiju, ali svakako popijemo pivo ili dva. Vraćamo se u vrijeme učenja i ušuljamo se u učionicu. Hvala Bogu da su profesori frknuti ili lijeni, a i s vratarima je lako, dovoljne su dvije kutije cigareta i boca rakije. Huban nekoliko mjeseci provodi nedjeljne noći s Džoškunom, kad njegovih nema kod kuće, jasno. A u međuvremenu ne propušta prilike s ribarima, kočijašima ili drugima koji joj se svide. Dok pušimo u spremištu, kaže mi: "Ekipa se sada nemilice jebe... A mi ovdje ludimo..." Starija je od mene dvije godine, ali idemo u isti razred. Doživjela je prometnu nesreću s obitelji u četvrtom razredu osnovne škole. Na njih je naletjeo kamion ugašenih svjetala. Majka i dvije sestre su umrle na licu mjesta, a otac nakon desetodnevne kome. Huban je u bolnici provela šest mjeseci. Jetra joj je bila razderana i lubanja napuknuta, a obje noge slomljene na više mjesta pa su joj u njih ugradili platinu. Zato je strašno zimogrozna i nosi po dva para hulahopki. Kad je izašla iz bolnice, počela je živjeti na Hejbeliadi s tetkom koja je već godinu dana senilna. "Naša luđakinja Behidže nije ni do koljena mojoj tetki", kaže mi. Tih godina ne znamo ništa o Alzheimeru. Tetkina paziteljica pravi odlične mesne okruglice. Ubacujem još jednu u usta. Ajsevi komada kokoš. "Meni ide jedan od bataka, samo da znate", kaže. Mlade smo i neprestano gladne. Sve pojedemo, čak i sardine koje je donijela Jagmur. Kad smo se najele, kažemo Huban da skuha čaj. Čaj je njezin posao jer ona ima električni grijač, zakrivljenu cijev koju ubaci u vodu. Pritom ne smiješ dirati čajnik, inače te strese struja. Ona i Nisa odlaze skuhati čaj. Uprava onesposobljava utičnice u internatu kako mi ne bismo koristile električne sprave. Zar je struja besplatna? Nema grijača, nema kazetofona! Ne može, gospođice! Zabranjeno! Jasno, jasno... Uprava svako toliko pretražuje ormare radi cigareta i alkohola i tada zapljenjuje i električne grijače koje nađe. No, Huban donese novi. Uprava onesposobi utičnice, a Huban ih, ne budi lijena, popravi. S upravom vodimo pravu bitku. Uskoro stižu s čajevima. Huban je preko čajnika prebacila šal, a Nisa je čaše složene jedna u drugu sakrila u džepove jakne. Sve palimo cigarete, osim Ajše i Gul. Jagmuj nam dobacuje: "Dajte i meni jednu cigajetu." "Evo, uzmi cigajetu", kažemo joj i smijemo se.

Profesorica Hurije koja je dežurna nedjeljom spava zavaljena u naslonjač u upravi. Spava kao top, mirne smo. Kao i uvijek, počinjemo se žaliti na školu.

Hrana je odvratna. Zahodi su prljavi. Radijatori ne griju kako treba. Vrijeme za kupanje je prekratko. Soba s televizijom je mala. Petkom i subotom navečer se naguramo jedna na drugu jer ne stanemo u nju. Ta je soba nekada 207

bila velika, ali su je pregradili i ostatak dodali prostorijama za profesore gdje stanuje g. Sečkin. Prema priči, kad je škola tek ustanovljena, djevojke su jele s priborom, za stolovima s bijelim stolnjacima. Ovdje je nekada bila drvena vila nekog paše koji ju je donirao ministarstvu obrazovanja. U četrdesetima je izgorjela do temelja. Tada se ovdje obrazovalo najviše pedeset djevojaka iz uglednih obitelji, a ne četiristo pedest kao sada. Imale su satove plesa: učile su tango, valcer i cha-cha. Bila je to sestrinska škola s Muškom gimnazijom Kabataš. "Zar nam oni mogu biti braća? Pojebali bi nas u letu, kakva braća?" kaže Huban. Gušimo se od smijeha. Hajde, recimo da je i bilo tako. Kako se onda ovo pretvorilo u takvo odvratno mjesto? Kako je od juhe u porculanskim zdjelicama na stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima došlo do nakrivljenih stolova s mušemom i ucrvljene leće? Ali znaju odmah nazvati čim samo tjedan dana zakasnimo s uplatom. Znaju u hodniku ravnateljičinog ureda objesiti popis prvih moćnih žena Turske koje su maturirale u našoj školi. Ajsevi pita: "Tko je bila prva kurva?", a Huban odgovara: "Ne znam za prvu, ali ja sam posljednja. U ovu školu neće doći veća kurva od mene!"

Smijemo se. Obožavamo te Hubanine vulgarnosti. Djevojke su prije 12. rujna neprestano organizirale bojkote. Jednom su čak dvadeset i četiri sata u dvorištu izvikivale parole jer je u hrani bilo žohara. Jagmur je od petog razreda u internatu, a i prva četiri razreda je provela u učeničkom domu.

Prosvjeduje: "Kakve to ima veze! Učinili su to da bi pjosvjedovali protiv incidenta u Majašu!" Husejin, Mahir, Ulaš. Rat za slobodu je naš! Behidže se toga dana od straha upiškila u gaće. I sada se to događa: Vidi, žohari u riži.

Ali samo probaj pokrenuti bojkot, pa ćeš vidjeti struju i palestinsko vješanje u drugoj postaji. Vojnici i dalje šetaju. Okupili su i odveli revolucionarke. Bivše nam stanarke internata pričaju: odveli su ih i mučili strujom. Tada bi djevojke, u vrijeme za učenje, iz petnih žila pjevale marš, posebice kada bi nestalo struje. (Huban zna sve pjesme i počinje pjevati Prvi Maj27: Dani su nam donijeli okrutnost i ropstvo. To više ovako ne ide. Iskorištavanje mora prestati.

Dolazi novi život za nas i zemlju.) I nitko ih nije ušutkavao. A sada?

Razveselimo se malo i krenemo pjevati neku pjesmu, a Behidže nas odmah napadne. Umuknite, internat ste pretvorile u kasino! Zašto nisi i revolucionarke ušutkivala?! Bojala si se, zar ne? Bila je tu jedna siromašna učenica po imenu Ilkin. Jednom su je u blizini stanice napali nacionalisti, zato što je u ruci imala novine Džumhurijet28. Ogromni su je tipovi nasmrt pretukli palicama. Profesor Asim je naišao, zgrabio željeznu polugu i sam uletio među nacionaliste. Sve ih je izbatinao i spasio djevojku, ali su mu tjedan dana Marš Prvog Maja (tur. Bir Mayis Marşi): tekst i glazbu napisao je Sarper Özsan za tursku izvedbu jedne od predstava Bertolda Breehta, kasnije su ga kao svoj marš preuzele ljevičarske stranke - op. prev.

28 Cumhuriyet: turske dnevne novine umjereno lijeve političke orijentacije - op. prev.

27

208

kasnije pod auto podmetnuli bombu. Iznenađene smo. Kako to? Zar je profesor Asim bio ljevičar? A zašto onda sada piše hvalospjeve vojsci? Nije čovjek ljevičar, samo nije mogao dopustiti da djevojku pretukli. Neka, blagoslovljen bio! Nitko drugi to ne bi učinio, nitko od ovih sada. Ni g.

Sečkin? Ti se to šališ? On nikako ne bi. Kako znamo? Čovjek je tek došao. Ali jako je zgodan. Ma što mu je zgodno? Da se obuče kao Brkati Fevzi, bježala bi od njega. Ali eto, tip se dotjera pa te pogleda i oh! Ne znamo da je njegova kći Dilara, nekoliko godina starija od nas, padavičarka. Još nije pala i rascijepila si glavu. Dilara nas nervira. Zapravo je ružna, ali se lijepo odijeva i šminka. Žena g. Sečkina nije loša. Može se reći da je lijepa, premda ima malo previše sala. Ima ogromne zelene oči, a i uokviruje ih sedefastozelenom olovkom, baš privlači poglede. Iako nam g. Sečkin nije svima zgodan, sve se slažemo da se veoma elegantno odijeva. Preskačemo ostarjele profesore, oni su izvan kategorije. Pokraj ispeglanih, ulaštenih odijela mladih profesora, opušteni stil g. Sečkina izgleda odlično. Nikad ga nismo vidjeli u odijelu. Oblači debele džempere i preko njih izvlači ovratnike košulja, ne nosi kravatu. Djevojke pričaju da je studirao u Americi, ali Huban padne na pamet pitanje: "Ako ima tako dobro obrazovanje, zašto onda podučava u nekoj jebenoj državnoj školi?" Ajše i Jagmur nabrajaju časnu prošlost naše škole i tvrde da uopće nije jebena. G. Sečkin uopće nije Hubanin tip. Smije se. "Ova se zapalila za njega", kaže pokazujući na mene. Nisa se prenerazi: "Ma seljak je! Da vidiš mog strica kako na polju vadi repu, mislila bi da je on. Skriva se iza džempera i baršunastih hlača, a ti padaš na to." Pitaju me što mi se na njemu sviđa.

"Njegov stav", odgovaram im. Ne mogu im reći da mi poklanja pažnju, da me gleda zamagljenim očima, da mi pokazuje svoj interes pritiskom prstiju na rame dok mi provjerava zadaću. G. Sečkin kaže da mi je engleski odličan.

"Ali može biti i bolji", kaže. Mogla bih studirati Biologiju. Nudi mi dodatne lekcije. Za vrijeme učenja ulazi u učionicu i sjeda pokraj mene. Radimo na pronunciation. Podučava me američki naglasak. Moramo šaptati jer svi tiho uče. "Smetamo kolegama", kaže iako se nitko ne buni. Tako prelazimo u praznu učionicu. Ostavlja vrata otvorena, sjeda na klupu ispred moje i stavlja noge na stolicu. Gleda me s visine i govori saginjući se. Vratima smo okrenuti postrance, oboje ćemo primijetiti ako dežurni uđe unutra, ali on nam ne može vidjeti lica. (Ne smije.) Dežurni profesor prolazi pokraj vrata poželjevši nam sreću s učenjem. Hodnik je dug, ići će do kraja, a zatim se vratiti. Kad mu se koraci udalje, g. Sečkin me hvata za bradu i miluje mi obraz. Kaže mi kako u životu nije vidio nešto ljepše od mene. Približava lice mojemu.

Osjećam njegov dah. Jurimo prema grijehu. Tek sam napunila petnaest, ali po mojoj majci još imam četrnaest. Vidim da se sviđam g. Sečkinu, a to se sviđa meni. Svakoga dana kao luda učim engleski. Želim ga iznenaditi, želim 209

da me obožava, da obožava još nešto osim moje ljepote. Moram se potruditi.

Moram pronaći način da dobrovoljne lekcije pretvorim u aferu (love affair).

Znam odgovor na svako njegovo pitanje, izgovaram ga uz najkurvanjskiji, najkoketniji, najdroljastiji smiješak koji sam naučila uz sveučilišne štrebere koji su punili rupu pokraj koje se djevojke iz dobrih obitelji u Samsunu nisu usuđivale ni proći. Odmah me prozre, pročita mi pogled i osmijeh kao veliki neonski natpis. I on mene gleda dobacujući mi svoj najzavodljiviji, naj seductive smiješak. Stiže travanj. Dvorište se zazeleni i sve je puno tratinčica, a ujutro ptice cvrkuću kao lude. G. Sečkina i mene proljeće udara u glavu. Za Praznik djeteta ide u Iznik sa ženom i kćeri. Susrećem ga u subotu poslijepodne u gimnastičkoj dvorani. To zapravo nije slučajan susret, oboje znamo da ćemo jedno drugoga pronaći ondje. Već smo otkrili stotinu različitih načina da bez riječi kažemo ono što želimo da ovaj drugi zna. U blizini sjede djevojke koje samo pohađaju školu, a ima i onih koje stanuju u internatu. Dio njih igra košarku s g. Sečkinom. Ja se penjem na gredu i odande ih gledam. Znam da na gredi jako dobro izgledam. Dok ja istežem noge najelegantnije što mogu, u dvoranu ulazi profesorica tjelesnog odgoja, Figen, u najmodrijoj trenerci, najbjeljim papučicama, s najmekšom plavom kosom i najskakutavijim grudima. Uz bučno odobravanje se pridružuje igračima. U jednom trenutku vidim da se profesorica Figen i g. Sečkin pogledavaju. Krv mi udara u glavu. Žena je dvaput starija od mene, ali smije se kao djevojka, drolja. Trči amo-tamo dok joj kosa leprša. "Sečkineeee! Baci!

Baci meni!" viče. Na gredi sam. G. Sečkin ne vidi da sam se popela na prste i jednu nogu podigla u vis. Igra košarku, veselo, vičući, kao da nisam ondje.

Ta glupa Figen mu svakom prilikom dodijava. Uzimaju pauzu. Gledam ih kutkom oka: djevojke su umorne i piju vodu, a g. Sečkin i Figen veselo razgovaraju. Ljuta sam. Okrećem im leđa. Oči mi se pune suzama. Zaplakat ću čim siđem s grede. Odjednom me košarkaška lopta udara u leđa. Bijesno se okrećem i susrećem pogled g. Sečkina. Smije se. "Silazi s toga i dođi!" kaže.

Odjednom se uzbudim, ali ipak ne popuštam. Ljuta sam jer je dopustio da mu drolja Figen dodijava. Ona se nekamo izgubila. Ne primjećujem to. G. Sečkin me ne pušta na miru. Neprestano me gađa loptom u leđa. Smije se i ponavlja: "Dođi." Napokon silazim i počinjemo igrati košarku. Licem u lice.

Veoma smo blizu. Druge su djevojke toliko umorne da su polegle na pod i ispod koša ostajemo samo nas dvoje. Kad god se približimo, šapne mi: "Sam sam. Noćas dođi k meni. Kad svi zaspu. Čekaj do jedan, a onda dođi." Uši mi gore. Svisnut ću od uzbuđenja. Iako nikako ne uspijevam igrati košarku, nekako ipak održavamo ritam. Toliko smo izvrsni da nam svaki pokušaj koša uspije. Djevojke nas iznenađeno gledaju. Glupa Figen se vraća nazad. Umila se. Ljubomorna je na naš sklad, doista ljubomorna. Odjednom upada među 210

nas i u odskoku udara g. Sečkina. Pada s njime na pod. Pruža mu ruku da je podigne. Dolazi mi da joj skočim za vrat. G. Sečkin je podiže i pušta joj ruku prije nego što je sasvim ustala i pritom gleda u mene, kao da želi reći: "Morao sam." Drolja Figen posrne i naljuti se. "Ne spavaj! Ne spavaj!" kaže smijući se.

Kad mi je rekao: "Dođi noćas", protrnula sam od straha. Odlučujem se na odlazak kad vidim da mu žena s mjesta na koje je pala pruža ruku uz drski smiješak. Pogledam neraspoloženu Figen. Neću ga valjda prepustiti tebi. Ali bojim se. Što ako ne bude kako sam se nadala? Što ako me zapravo ne voli?

Tijekom noći se stotinu puta predomišljam. Otići ću... Neću... Hoću... Neću...

U Samsunu sam se spetljala s mnogo dečkiju, ali još ni s kim nisam spavala.

U glavi mi zuji od uzbuđenja. U sobi smo ostale nas pet, ostale su djevojke otišle kućama za vikend. Nemam s kime razgovarati. Da je Huban ovdje, ona bi me ohrabrila. Svi misle da je na Hejbeliadi, međutim, otišla je s Džoškunom u Bodrum. Ajsevi je kod tetke, Jagmur kod majke. Jagmurina majka živi prekoputa pruge, tako blizu da ona ponekad, ako nema prvog predavanja, bježi iz škole i odlazi k njoj na doručak. Jadna, živi u internatu jer je sud skrbništvo nad njom dodijelio njezinom ocu pomorcu. Maćeha joj je vještica i ne želi Jagmur. Kad usporedim njezinu situaciju sa svojom, uviđam da je moja puno gora. Ja sam u internatu jer me ne žele ni majka ni otac. Nju barem majka želi. Djevojke glasno hrču. Mislim na Huban. Da je ona zaljubljena u g. Sečkina, do sada bi već sto puta spavala s njim. Donosim odluku: otići ću. Ustajem. Spavaćica mi je tanka, gotovo sam gola. U mraku napipavam vunene čarape i navlačim ih. Ne obuvam cipele, stvarat će buku.

Prebacujem jaknu preko ramena i iskradam se na hodnik. Nema ni najmanjeg zvuka, svi spavaju. Hodnici i stube su potpuno osvijetljeni, ovdje svjetla ostavljaju upaljena do jutra, da bi nas vidjeli pokušamo li pobjeći. Kao da smo u zatvoru. Hvala Bogu pa je subota i nema nikoga. Da je nedjelja, štreberice bi sjedile na osvijetljenim stubama i učile. Silazim dolje. Hodnik koji vodi do sobe g. Sečkina je baš nasuprot uprave. Njezin je unutrašnji dio sav u staklu i ima savršen pogled na hodnik. Ove je noći dežurna profesorica filozofije, gđa Kadrije, nervozna žena. Nekoliko je puta bila na političkom ispitivanju. Izgnjavili su je na mrtvo ime. Boji se i vlastite sjene. Na stolu joj gori cigareta. Upalila je električnu grijalicu i čita knjigu. Čim započne travanj, gase radijatore pa taman i da snijeg pada. Čim sunce zađe, ogromna se zgrada pretvara u santu leda. Na grijalici je čajnik. Gospođa Kadrije neprestano pije čaj da ne zaspe. Ne mogu se ušuljati u hodnik, a da me ona ne vidi. Sjedim na stubama i čekam. Prispavat će joj se ili će otići na zahod, ne može ovako sjediti do jutra. Dugo čekam ili mi se vrijeme koje provodim sjedeći na ledenoj stubi čini veoma dugo. Hladno mi je. Napokon gđi Kadrije glava pada na knjigu. U dubokoj tišini zgrade internata čujem njezino disanje 211

nalik hrkanju. Jako je kasno, g. Sečkin me već sigurno prestao čekati. Sigurno je zaspao. Ali nije li mi rekao da dođem poslije jedan? Čeka. Strepim sve dok ne uđem u mračni hodnik. Bojim se da ću udariti u vatrogasni aparat i stvoriti buku. Odlučujem glumiti da mjesečarim, u slučaju da me gđa Kadrije uhvati. Jedna djevojka u internatu mjesečari, susrela sam je jednom. Uplašila sam se. Hodala je u spavaćici, bosih nogu i otvorenih očiju, ali potpuno praznog pogleda, kao da joj je ispran mozak. 1 ja mogu imati takav pogled, to je jedna od onih stvari koje me naučio život. Premda mi mozak izvrsno funkcionira, mogu imati prazan pogled kao da su mi u lubanju zaboli tanku iglu i kroz nju ga isisali. Prolazim pokraj sobe s televizijom. Svjetlost prodire ispod vrata g. Sečkina. Nije zaspao! Čeka me! Odjednom me obuzme strah.

Nije to strah da će me uhvatiti, o tome uopće ne razmišljam. Ali što ako me ne voli? Što ako me zapravo ne želi? Vrata se otvaraju na moj dodir, g. Sečkin ih je ostavio pritvorenima. Stojim na pragu, a on me iznenađeno gleda. Ne kao da se pita što radim ovdje, nego kao da se pita što da sada učini. Žalim što sam došla. Oči mi se pune suzama i ništa ne govorim. Ne kažem mu da sam došla kao što mi je i rekao. Baš kad se okrenem da odem, hvata me za ruku i uvlači unutra. Zatvara vrata i skida mi jaknu s leđa. Grli me i počinje me ljubiti. Osjećam njegove vrele ruke posvuda po svom ledenom tijelu. U tom bih trenutku mogla umrijeti od sreće. Njegov mi dah zuji u ušima.

Njegove su usne i ruke kao vatra: gorim gdje god me dotakne. Mišić iznad moje desne ruke se počinje grčiti. Stalno pulsira: tik, tik, tik. Čvrsto ga zagrlim da se riješim tog nesretnog grčenja. Zapravo se priljepljujem za njega. Gledam mu lice, želeći na njemu vidjeti da me zauvijek, beskrajno voli.

On na mojem vidi nešto jako opasno: dubinu moje bolesne požude. Shvaća da to što ćemo učiniti neće ostati samo prolazna pustolovina. Da će si uništiti život ako spava sa mnom. Da će me do kraja života biti prisiljen nositi na leđima kao zločin i kao kaznu. Ili to zna otpočetka, ali tog trena odustaje od toga da si uništi život. Odjednom me odgurne, otvori vrata i izbaci van.

Pograbi me za ruku i trese. Ne razumijem što se događa. Počinje vikati: "Što ti radiš ovdje? Kako si ušla? Gospođo Kadrije! Gospođo Kadrije!" Duh mi se odvaja od tijela. Gđa Kadrije panično dotrčava. Pokriva usta kako ne bi kriknula kad me vidi pred vratima g, Sečkina u tankoj spavaćici i kratkim čarapama, s jaknom na podu. G. Sečkin govori bez predaha. Kaže da me odmah treba izbaciti iz škole, da sam štetna. Da nemam doličnosti, srama, i nimalo morala. Da ću tim nemoralom zavesti i druge djevojke. Gđa Kadrije je preneražena, boji se da neće moći objasniti taj skandal za vrijeme svog dežurstva. Sada je opsadno stanje, na vlasti je Savjet državne sigurnosti.

Pukovnici su postali autoritet, a dva ohola narednika bjesne na sve strane.

Svašta se može dogoditi, seks skandal se može pretvoriti u politički problem.

212

S takvim se stvarima nikada ne zna. No, ako se to i ne dogodi, što će moja obitelj reći? Što ako oni tuže školu? Jesam li ja baš toliko nezaštićena? Doći će inspektori i provesti administrativnu istragu. Tražit će žrtveno janje. Dobro, ja ću biti izbačena iz škole. No, inspektori neće otići bez nečije glave. I supruga g. Sečkina će saznati te će njihov brak biti uništen. "Profesore, zaboravimo ovo", kaže gđa Kadrije. Kaže nešto u smislu: Ne stvarajmo si problem. "Ali profesorice, ova je djevojka zaista nečasna! Veoma je opasna!" kaže g. Sečkin povisujući glas. Jako je uvjerljiv. Kao da nije on ostavio pritvorena vrata, kao da me maloprije nije on primio u naručje, kao da nisam osjetila njegov dah na uhu i njegove ruke na tijelu. Da zaista mjesečarim, povjerovala bih g. Sečkinu da je on nevin i da sam ja, nečasno i podmuklo stvorenje, sama odlučila pojaviti se pred njegovim vratima. Ne gleda me.

Neprestano cvili o svojoj časti, doličnosti i dostojanstvu, a gđa Kadrije ga preklinje da zašuti. Umire od straha da bi se neka od učenica mogla probuditi ili da će doći medicinska sestra iz ambulante koja samo čeka neki skandal pa da može uokolo proširiti glasine. Iako su mi se duh i tijelo razdvojili jedno od drugoga, mozak mi izvrsno radi. Vidim sve. Jasno mi je da joj se g. Sečkin pokušava opravdati. I on je sve spreman prikriti, ali ako na to brzo pristane, gđa Kadrije bi mogla posumnjati da je kriv. Koliko netko može gajiti sumnju? Jednoga dana neće izdržati i podijelit će je s nekime, a taj će je netko proslijediti dalje i sve će izmaći kontroli. G. Sečkin naposljetku pristaje (navodno). Meni daje gomilu savjeta o moralu, časti i čednosti.

Hvala, to mi je baš trebalo. I to još od tebe! Gđa Kadrije me čvrsto hvata za ruku i odvlači. Glas joj podrhtava od straha: "Ovaj ćemo incident zaboraviti, ali od sada te imam na oku!" Istina je uopće ne zanima. Ne pokušava saznati je li me g. Sečkin zaveo. Kriva sam ja i oprošteno mi je da ne bi nastao skandal. Moram biti zahvalna gđi Kadrije. I g. Sečkinu. On se neće žaliti da me ne izbace iz škole. Toliko je dobar pedagog da će, premda sam pokušala okaljati njegovu čast i dobro ime, zaboraviti ovaj odvratan i sramotan incident kako mi ne bi ugrozio budućnost. Jasno? Hajde. Sada s gđom Kadrije idem ravno u svoju sobu. Vodi me u krevet, a ja ulazim u njega pretvarajući se da sam malena djevojčica, sretna što joj je oprošteno. Gđi Kadriji je laknulo što je spriječila skandal i spasila moju budućnost. Vraća se mirna u upravu. Zgrijat će ledene ruke i noge uz električnu grijalicu i sutra predati dužnost kao da se ništa nije dogodilo. Izlazim iz kreveta kad se uvjerim da je otišla. Svjesna sam što radim, ali ne osjećam ništa. U meni nema nikakve emocije. Nisine naočale su na svojem mjestu, pod krevetom. U mraku ih napipavam, uzimam i odlazim u zahod. Razbijam ih o jedan od prljavih umivaonika, ubadam slomljeno staklo u ručni zglob i povlačim čitavom širinom. Ne osjećam bol. Želim umrijeti iako ne osjećam ništa: 213

nikakvu ljutnju, povrijeđenost, mržnju, izdaju ili poniženje. Želim što prije umrijeti i izaći iz igre. Posvuda po prljavom zahodu ostavljam krvave mrlje.

Vraćam se u krevet i puštam da mi razrezana ruka visi. Odmah zaspim i spavam satima. Budim se u bolnici. Ruka mi je zamotana, a mama plače uz moje uzglavlje. Plače jer je ljuta i očajna. (Bože, što ću s ovom curom?) Striko Sulejman je uz nju. Od tate ni traga ni glasa. Proklinjem se što nisam umrla.

Postaje mi jasno da je priželjkivati smrt i ne umrijeti tragična stvar.

Odlučujem to imati na umu. Ako nisi sigurna da ćeš umrijeti, ni slučajno ne pokušavaj! Glupača Ajše je ustala piškiti. Iznenadila se poskliznuvši se na krv iz mog zgloba pa je upalila svjetlo. Kad je vidjela krv, nastao je kaos.

Ravno u bolnicu, na Hajdarpaši. Najprije na hitan prijem, a onda na psihijatriju. Luda sam! Pomjerila sam pameću! Prema psihijatru koji me pregledao, pala sam u depresiju jer sam za Praznik djeteta ostala u internatu umjesto da odem kući. Ah, taj 23. travnja! Ah, taj Praznik djeteta! I izvještaji inspektora idu u tom smjeru. A krivo je i godišnje doba. To je neka vrsta zakona prirode. S proljećem mnogo djevojaka u internatima pokazuju znakove depresije i samoubilačke nagone slične mojima. Hvala Bogu da ih malo završi mrtvo. Mnogo je onih koji polemiziraju o sociopsihologiji samoubojstva. Najopasnija je mogućnost da se to pretvori u epidemiju. Jer se tako nešto već i dogodilo u prošlosti. U jednoj se ženskoj gimnaziji u mjesec dana sedamnaest djevojaka na različite načine pokušalo ubiti. Zaključeno je da sam pokušala samoubojstvo zbog depresije, kako bih privukla pažnju na sebe. Zaključak je da bi izbacivanje iz škole bilo preteško za mene. Izvlačim se s opomenom. Provodim dva dana u bolnici i pet kod mame. U ponedjeljak se vraćam u školu. Istinu ne kažem čak ni Huban. Od svih krijem da me g.

Sečkin uništio i slomio mi duh. "Učinila sam to da povrijedim mamu", kažem. Huban mi ne vjeruje, ali ne navaljuje. Čudi me što mije inkvizicijski odbor tako lako oprostio. To krdo budala obožava navlačiti učenice.

Najdraže im je od incidenta koji im dopadne ruku napraviti primjer za sve, nabiti odrubljene glave mladih djevojaka na kolac i pokazati ih svima. A većina su žene. Vlastitim su si rukama ubile duh. Htjele bi da umre svaki duh, a da ostaci djevojaka uče fiziku, kemiju, povijest i geografiju. Kasnije saznajem drugu stranu priče. Striko Sulejman nije samo odriješio kesu, čitavu ju je dao: ravnateljici je poklonio tepison Bunjan29, a profesorima u disciplinskom odboru po jedan Milas30. Samo da ne smetam, da mama nema problema sa mnom. Vau! Baš sam neka skupa nevolja! Stiže 19. svibnja31.

29 Bünyan: turska tvrtka koja proizvodi sagove, istoimena regija u središnjoj Turskoj poznata po proizvodnji

sagova - op. prev.

30 Milas: vrsta saga iz istoimene regije u jugozapadnoj Turskoj - op. prev.

31 19. svibnja se u Turskoj slavi kao Praznik sporta i mladosti, u sjećanje na Ataturka - op. prev.

214

Rana na zglobu je zarasla. Kod mame sam. Opet se prepiremo zbog nekog nevažnog razloga. Džan je tog dana kod kuće. Mama mi kaže da nisam ništa osim nevolje i da bih trebala ljubiti stopala strike Sulejmana jer je čitavom disciplinskom odboru podijelio sagove i tako mi spasio dupe. "Ti ćeš ih poljubiti za obje. Zapravo, nemoj stati na stopalima, popni se gore", odvraćam joj. Čim sam to izrekla, mama me nadlanicom udara u lice. Udarac je tako jak da se i sama zaprepasti od njegovog zvuka. Prsten koji joj je poklonio Džan mi rasiječe čitavu dužinu obraza. U trenutku postajem scarface kao tata. Mamu preplavi zaprepaštenje. Pokušava učiniti nemoguće, pokušava vratiti vrijeme, zagrliti me i poljubiti. Glasno plače. Džan me vozi u polikliniku. Previjaju mi obraz, ne šivaju ga. Neće ostati ožiljak. Džan inzistira da se vratim k njima. "Sutra idemo na ručak u Anadolu Kavagi.

Dobro, nećemo voditi mamu ako ne želiš", kaže. Džan je dobar, zaista mu je žao. Ali ne poslušam ga, vraćam se u internat. Već je dosta toplo, svi hodaju u kratkim rukavima. Stalne stanarke su raštrkane po dvorištu. Ulazim u kantinu. U njoj radi Suat, dečko koji od prvoga dana ne može skinuti oči s mene. Tek je izašao iz vojske. Strašno je mršav. Oči su mu upale, duboko usađene. I ljeti i zimi nosi jakne podstavljenih ramena. Kad god uđem u kantinu, besplatno mi donosi divno preprečeni tost s više sira i kolu. Prema njemu se ponašam onako kako se toga dana osjećam: nekada mu zahvalim i pojedem tost s užitkom, a nekada na njemu istresem svoje neraspoloženje.

Ponižavam ga: "Suate, jesi li ti glup? Jesi li budala? Zašto mi stalno donosiš ovo?" Ne ljuti se. Njegov je osmijeh uvijek mješavina gorkog, slatkog i strpljivog. Kantina je prazna. Sjedam za stol i upiljim pogled u Suata. Ubrzo dolazi s tostom i kolom. Dok odlazi, kažem mu: "Suate, stani. Znaš ono stablo kestena, tamo kod pruge? Noćas dođi onamo." Ne može vjerovati. Vraća se po nekoliko puta. "Nećeš doći, zar ne? Zafrkavaš se sa mnom", kaže, a ja se besramno smijeni. Noću skačem kroz prozor sobe s televizijom. Prolazim pokraj prozora gada Sečkina. Upaljena je svjetiljka na stolu i vidim sjenu njegove supruge. Čujem glas dosadne Dilare: Tataaaaa! Suat me čeka pod kestenom i puši cigaretu koju skriva u šaci. Sav se trese od uzbuđenja. Te noći spavam sa Suatom, u nečemu nalik kokošinjcu gdje se drži oprema za dvorište. Nema drpanja, čisti seks. Suat se čudi svojoj sreći. Pokušava se zaljubiti u mene. "Nema ljubavi", kažem. "Bilo je suđeno da me razdjevičiš. S time ćeš se morati nositi."

215

MENE SE TREBAŠ BOJATI Gun i ja smo se brzo sprijateljile. Sprijateljile smo se do te mjere da smo, budući da se njihova perilica rublja s valjcima pokvarila, u malenoj kupaonici stana u Ulici Taš Basamak zasukale nogavice i prale posteljinu gacajući po njoj u kadi.

Bile smo tek na početku života (ja pri kraju devetnaeste, Gun u dvadeset i osmoj, a Kubiju je bilo točno trideset), i iako smo znale da će naša budućnost nalikovati koritu potoka raspucalom od suše, iako je bilo kristalno jasno da će presušiti i nestati (ili baš zato), bile smo radosne kao da smo puštene s lanca.

Kubi se predvečer vratio kući jer u studiju nije bilo posla i fotografirao nas, dvije budale koje su gazeći po rublju u kadi jedna drugoj dodavale tuš i pjevale kao lude. Smijale smo se, pozirale i usput mu govorile da ne rasipa film. Potom smo oprane plahte objesile na užad u dvorištu da se osuše na ranosvibanjskom vjetru.

Tih sam dana kad god bih imala novca kupovala knjige poezije. Čitala sam je bez prestanka. Stihove koji su mi se vrzmali na vrhu jezika šaputala sam praznini koju sam nosila u duši: Ako mi se svi listovi zazelene; Trebaš me se bojati; Jer ja sam samoća! Jer ja sam bijeda; Od glave do pete.LVI Užasno smo ogladnili, ali opet nismo imali novca. Jesti ćemo što god nađemo u kući. Gun je iz hladnjaka izvukla ostatke kukuruzne krupice, sira i maslaca. Kubija je poslala u dućan rekavši: "Kupi salatu i limun." Zatim je na tavi otopila maslac i žlicu po žlicu dodala kukuruznu krupicu. Kad je bila pri kraju u tavu je namrvila ostatke svježega sira. Sjeli smo i jeli uz razgovor i smijeh. Zalogaji hrane i voda koju smo pili činili su nam se jako slatki. Bili smo mladi i lako smo se ponovno vezali uz život od kojeg bismo se često otrgnuli.

Kubi je poslije otišao u bar u kojem je svirao. Nama se nije dalo. Sjele smo svaka na svoj kraj kauča i čavrljale. Prozori su bili otvoreni. Iz zgrade prekoputa do nas je dopirala svjetlost televizora. Netko se sretno smijao prolazeći ulicom. Glavnom ulicom su prolazili automobili bogatih derišta u potrazi za zabavom. Život uopće nije krio da je drugima udijelio plodove, a nama ostatke. U svakoj nam je prilici na nos nabijao da će se nastaviti i ako nas više ne bude.

Obuzela nas je tuga. Kad bi me obuzela tuga, ja bih plakala. Plakala sam čak i kad ne bih imala razloga. Ali te noći nisam. Gun sam pričala o Aliju.

Kako me ostavio. Kako je otišao k ženi koja ga je čekala u Parizu. "Stiglo je proljeće. Uskoro će doći ljeto. Potom jesen i zima. No Ali neće", rekla sam.

"Ma on je budala!" rekla je Gun. Nasmijala me dok sam se utapala u tuzi.

216

Te smo noći razgovarale o tome koliko je život usran. Kako nije i neće biti fer. Kako će nam mladost proći kao gonjena vjetrom. A da u životu ništa dobroga nismo postigle. Da nismo pronašle ni trunku značenja u svojem postojanju. Gun je više od sebe žalila Kubija. "Shvatila sam da sam prosječna", govorila je. "To sam prihvatila, pomirila sam se. Ali Kubi je jako talentiran. Nije stvoren da snima za drkaroške časopise."

Pokajala se u trenu kad je spomenula drkaroške časopise. Mislila je da me povrijedila. Međutim, nije.

"Obistinile su se riječi tete Berin", rekla sam. "Više me ne zovu za pristojne poslove."

"Je li bio još koji? Mislim takav... Za gole fotomodele..."

"Nije... Vjerojatno će biti. Moram malo pritisnuti tetu Berin."

"Ne, da nisi!"

Osjećala se krivom što su me snimili golu, što mi nisu rekli da odustanem.

Zato me, otkad smo se sprijateljile, čuvala kao pas. Opet mi je popovala kao mudra i uljudna starija sestra koja prkosnu i neozbiljnu sestricu dovodi u red. Časopis traje mjesec dana, dođe i prođe, padne u zaborav. Dobro, što je bilo, bilo je. Jednom si pogriješila, mi te nismo spriječili, ali nemoj da se ponovi. Tako nešto. U stilu: pronađi ispravan put. Kada je shvatila da ne pratim, nasmijala se. Šalila se na svoj račun. "Rugala se sova sjenici!" rekla je.

Smijale smo se.

Na nas se spustila tišina. Čvrsto nas je povezala. Jesen, sjeta i ona bolna radost su odlepršale, a za njima je ostalo nešto nalik samilosti. To kao da je bio trenutak u kojem je naše još svježe prijateljstvo stavljeno na kušnju. Tako nedefiniran, čudan. Gun je osjetila da u pozadini mojih golih fotografija postoji nešto drugo, nevezano uz želju za slavom ili bogatstvom. Nešto sasvim drugo.

"Ti nisi htjela postati model za golišave časopise, zar ne?" rekla je. "To si učinila da nekoga razljutiš... Jesi li uspjela? Jesi li povrijedila onoga koga si htjela?"

Rekla sam samo: "One..."

Gun je bila inteligentna. Otrovna. Možda je njezin umjetnički talent bio ograničen, ali je imala veoma razvijenu sposobnost čitanja ljudskih duša.

Shvatila je da joj neću moći reći što mi truje život, da će se to u meni samo učvrstiti i da neću moći živjeti s tom cistom koja me mori.

"Kasno je", rekla sam. "Ne želim propustiti zadnji autobus, tata me čeka."

Ustala sam i otišla kući.

Tata je opet hrkao pred televizorom. Opet je ispraznio bocu rakije.

Pepeljara puca od opušaka. Dok sam pospremala zazvonio je telefon.

217

Iznenadila sam se. Nitko ne zove u ovo doba noći. Odjednom se u meni pojavila iskra nade: Što ako je Ali? Vratio sam se, ondje nisam mogao bez tebe, reći će. Na primjer!

Javila sam se. Na žalost, striko Sulejman. Glas mu je leden. Kamen. Od noći zelene čarobnice prošla su tek dva mjeseca. Rane na njegovom licu koje sam raznijela bombom još nisu zacijelile, sigurna sam. Među nama se odvio jako kratak, jako napet dijalog. "Daj mi tatu!" "Tata spava!" "Probudi ga!" "Ne mogu!" "Nemoj me izluđivati, rekao sam ti da mi daš tatu!" "Rekla sam ti da neću!"

Tata se probudio. "Što se događa?"

Grubo sam spustila slušalicu na stolić. "Tvoj brat te želi čuti", rekla sam.

Naglasila sam: Tvoj brat! Ostavila sam veličanstvenog Sulejmana nasamo s bratom i otišla u sobu. Upravo sam zatvarala vrata kad sam začula tatin vrisak.

"Majčiceee..."

Počeo se udarati po prsima i briznuo je u plač. Gđa Fikrije je napokon umrla.

Naravno da ću ići na sprovod, tatice, zaboga. Ići ćemo zajedno, ruku pod ruku. Vlastoručno ću te urediti za obred. Stavit ću ti protezu. Obrijat ću te.

Podrezati dlake koje ti strše iz ušiju i nosa. Namazati kosu kolonjskom s mirisom limuna. Obući ću te u čisto, u snježnobijelu košulju i krute hlače ispeglane na crtu. Cipele ću ti ulaštiti do visokog sjaja.

Tako ću te uglancati da će vrijedna gđa Nihal, koja je luda od jala i mržnje prema mami pri korijenu odrezala moju kosu do struka u koju sam umetala rajfove s bubamarama i leptirićima, odrezanu je utrpala u peć za grijanje vode i spalila, i doživjela orgazam zalijevajući me od glave do pete kipućom vodom, uzorna kućanica gđa Nihal, ostati u čudu. Kako ne bih išla, tatice?

Ona je bila moja draga, draga, draga bakica koja je mrzila mamu i zato što sam njezina kći me pitala: Hoćeš li i ti biti kurva, dušo? Kako je ne bih ispratila na posljednje putovanje? Kako ne bih za njom mahala rupcem, plešući joj kolo na grobu?

Uz to, moram vidjeti striku Sulejmana. Točnije, on mora vidjeti nas dvoje, bok uz bok. Neka se samo stojeći uz lijes svoje nesretne majke kojoj je sudbina ah donijela tolike patnje, u pratnji žene, kćeri, sina, zeta, unuka, ukratko cijele besprijekorne obitelji, svojeg časnog prijatelja i vojske zaposlenika koji mu ne uskraćuju poštovanje, kao simbol snage pred silnom boli zagleda ravno u oči svojem jednorukom bratu čiju je ženu ševio i nećakinji toliko nemoralnoj da je gola kao od majke rođena pozirala za prljavi časopis.

Neće moći. Idem samo da bih to vidjela, tatice.

218

Ali jest.

Kad me ugledao zacrvenio se kao paprika. Ne od stida, nego od bijesa.

Moje je grudi koje su se prelijevale preko ruba tanahne košulje koju sam obukla preko bluze s naramenicama, duge gole noge koje su se protezale ispod kratke suknje i kosu koju nisam pokrila čak ni u dvorištu džamije promatrao s neobuzdanim bijesom.

Stajao je okružen gomilom sredovječnih, kratkorukih, znojnih muškaraca s aktovkama i trbušinama koje su im visile preko remenova. Najmoćniji, najbogatiji trgovci s Kapaličaršije, susjedi s kojima je godinama klanjao džumu, došli su podijeliti njegovu bol. Njegov žutooki pomoćnik Kenan stajao mu je s jedne, a onaj drugi, patuljak, s druge strane. I oni su zvjerali naokolo.

Hajde, hodža, obavi taj namaz da krenemo, imamo posla, poručivala je ta skupina muškaraca u nestrpljivom iščekivanju. Uplašio se da su neki od njih možda vidjeli Feniks (vrlo vjerojatno), da bi me netko od njih mogao prepoznati i reći: 'Aha! To je ona cura! Ona gola kao od majke rođena!', da bi se Kenanove i Ferhatove oči mogle širom otvoriti, i povukao me k sebi.

Zgrabio me za zatiljak i na uho mi prosiktao: "Što ćeš ti ovdje? Gubi se, brzo!"

Glumio je da me privukao na grudi i zagrlio i tako mi skrio lice pred skupinom znojnih muškaraca koji su punili dvorište. Da se nisi usudila! Neka me ne vide, neka me ne prepoznaju. Neka ne kažu da je nećakinja g.

Sulejmana ušla u pornografiju. Neka se njegov ugled ne sravni sa zemljom.

Potom se, ne skidajući pogleda s mene, držeći mi ruku na tjemenu, u trenu kada bi mi, da može, prstima probušio lubanju, zario mi ih u mozak i uzeo mi život, pred svima izljubio s tatom. Tata je plakao ispuštajući čudne zvukove, bik, hik, a on ga je, umjesto da ga utješi, grubo izgrdio. "Prestani cviliti!"

Kako može? pitala sam se. Pravi se kao da nije ševio mamu, kao da ih nisam zatekla, kao da nije uništio tatu. Kako može? Eto, može. Ovo je svijet ljudi koji se mogu praviti da se ništa nije dogodilo, a ne moj. Ja ne mogu. Ja ne mogu biti društveni kameleon. Ne mogu poprimiti oblik posude u kojoj se nalazim niti boju grane na kojoj stojim. I kao da to nije dovoljno, još i sjajim!

Lijepa sam. Opasno sam lijepa i moje duge gole noge stoje usred dvorišta džamije. Svi me gledaju. Vojska muškaraca koja okružuje striku Sulejmana odavno je zaboravila na imama i namaz. Svi do jednoga su iznenada uspravili ramena, stisnuli oči, opuštene ruke stegnu li i spojili na leđima, i osjetili svoju muškost.

Ersin nije među njima. Gdje je Ersin? (Ersine, nesrećo, izađi da se igramo!

Ne mogu, u inozemstvu sam. Banka me poslala po važnom poslu.)

Striko Sulejman je mislio da ću umrijeti od straha. Da će me dotući svojim 219

bijesnim pogledima. Da ću pobjeći ne osvrćući se. Očekivao je da se tim čistim, moralnim ljudima koji su došli na pogreb njegove nesretne majčice neću pokazati u pravome sjaju, da im neću dati priliku da se sjete mojih odvratnih fotografija, da ću u tišini nestati prije nego dodatno narušim svetost tog djelića vremena koji pripada onome svijetu. Gledali smo se i pritom neprekidno izmjenjivali vatru.

Ali dragi striko, na nešto si zaboravio: Mene je odgojila tvoja žena.

Tvoja žena, koja je ugledavši tatu i mene u čudu i s mržnjom razrogačila oči, a sada u modrom pletenom odijelu kupljenom u Karadži stoji u gužvi koju tvore tvoja sestra Džavidan, sklupčana na stolcu pred lijesom, izbrazdana lica koje podsjeća na drvenu građu, tvoja kći učiteljica s trajnom i kombinezonom u stilu Ahu Tugbe i njezina rodbina, svekrva, šogorice i žene njezinih šogora, dobrano ostarjele kćeri stričeva i teta sklone katastrofi, koje su se dok je tata ležao u bolnici prenaglile u iščekivanju njegove smrti, i još mnogih za koje nisam mogla ni pretpostaviti tko su, me odgojila kipućom vodom i škarama. Odgojila me ta okrutna peračica, nesmiljena frizerka koja te promatra kao da govori: Dok ti je majka bolesna ležala, ni jednom je nisu posjetili. Što će sada ovdje? Neću ni spominjati odgoj koji mi je pružila tvoja majčica za koju će se uskoro klanjati dženaza. Ipak, žena je umrla, ne želim sada govoriti o pokojnici.

Razumjet ćeš da me odgoj tvoje žene učinio bolesnom, poremetio mi je ravnotežu. Ne dirajte mi ravnotežu. S druge strane, pogrebi su sjajna prilika da nekoga izbaciš iz takta. Ovdje ću te tako osramotiti da ćeš radosno prihvatiti što sam na naslovnici Feniksa. Ne dirajte mi ravnotežu. Biti će gadno. Poljubiti ću žutookog Kenana u usta, na primjer. Zgrabiti ću Ferhata za jaja. Susjednim trgovcima ću pokazati sise. Na sav ću glas tvoju ženu pitati je li znala da je govno od njezinog muža ševilo moju mamu. Ne dirajte mi ravnotežu! U suprotnom ću poluditi. Šokirati ću ovu gomilu koja je došla pokopati tvoju mamicu. Hoću.

Pogledala sam striku Sulejmana kao da mu sve to govorim.

Ne zato što ću to učiniti. Ne bih mogla. To bi učinio samo luđak. Ja nisam bila luda. No striko Sulejman to nije znao. Zato me se luđački bojao. Gledali smo se. Vatra među nama se nastavljala. Bili smo jako napeti. Jedno od nas će učiniti nešto. Ili ću ja izazvati užasan skandal ili će striko Sulejman zaboraviti da je na sprovodu, baciti se na mene i razbiti mi gubicu.

Odjednom je na strani dvorišta iz koje je kretao drugi sprovod nastalo komešanje. Netko je vrisnuo, netko je zavikao, nekoliko se ljudi ustrčalo.

Trgovci s Kapaličaršije su na trenutak svrnuli poglede s mene. Skupina žena je s mene maknula pažnju, i svi su se, uključujući imama, zagledali u uskomešanu skupinu ljudi. Grupa znatiželjnika se okrenula u tom smjeru, a 220

među njima i ja.

Toga dana nije umrla samo moja baka.

Umrla je i baka padavičarke Dilare, majčica g. Sečkina. Što ti je sudbina!

Dilara je imala napad, koprcala se po podu, a na ruci joj je blistao zaručnički prsten. Zelenooka gđa Filiz se nadvila nad kći. Žena je u proteklih pet godina ostarila, sva se objesila, počela je sličiti bakici. G. Sečkin je pak bio točno onakav kakvim sam ga ostavila. Na sebi je imao lanenu košulju, svjetloplavu, zavrnutih rukava, a kosu je začešljao prema naprijed, mladenačkije, i tako pokrio svoje nepostojeće čelo. Kad je napad prošao i Dilara otvorila oči, a g. Sečkin podigao glavu pitajući se tko je druga osoba koja mu kćer drži pod ruku, pogledi su nam se sreli. Našli smo se licem u lice i oči u oči. Moj dah mu je dotaknuo lice. Lice mu je problijedilo kao krpa, ostalo je bez kapi krvi. Kako zna da je kriv! Bože, kako svatko zna da je kriv! I kako se mogu praviti da ne znaju! S podlim smiješkom! Doslovno podlim!

Među nama je postojao nepodmiren račun. No problem je bio što smo oboje smatrali da smo oštećena strana.

S jedne strane ja, a s druge g. Sečkin, Dilaru smo odveli i posjeli u kut. Iz torbe njezine majke izronili su lijekovi. Netko je dodao bocu vode. Ja sam se pretvorila u čistog anđela dobrote: Jesi li dobro, Dilarice? Ah, dušo! Sjedi, nemoj ustajati. Malo se odmori. Pravim se da sam oduševljena što vidim ljubljenog profesora i njegovu cijenjenu obitelj. Kod gđe Filiz koja me se sjetila iz internata neprimjerena poplava ljubavi. Kako bi sirota ženica znala da me njezin muž zajebao? Dilara se sabrala kad je popila vode i prilijepila mi se za ruke. Čudo! U školi si me zaobilazila ni ne pogledavši me, što ti se dogodilo? Mora da nešto želi dokazati. "Gdje si se upisala? Koji smjer?"

"Nigdje, Dilarice. Nažalost... Ali ove ću godine pokušati ponovo, krenula sam na pripreme." Kakva laž! A Dilara je poprilično zadovoljna sobom. Studira pravo, ove bi godine trebala završiti.

Muž i žena su me, obuzeti glupavom radošću susreta s bivšom učenicom, ispitali o svemu i dali mi informacije o sebi. Gđa Filiz je nedavno otišla u mirovinu. G. Sečkin je napustio državnu službu i prešao u privatni sektor, u gimnaziju na Kartalu. Stvarno, nema do privatnih škola. U državnima čovjek ne napreduje niti ne nazaduje. Žive na Ajšekadinu. A Dilara je zaručena! Da, malo je rano... Ali što ćemo, jako se vole. Zaručnik joj je atomski inženjer, sada služi vojni rok u Edirneu, kao pomoćni časnik. Razumijem što mi tvoja ružna ali lijepo odjevena kći želi dokazati. Puno sam ljepša od Dilare, o tome nema rasprave. Ali nemam zaručnika koji je atomski inženjer, nisam upisala fakultet, mora da sam glupa. Veza između ljepote i gluposti sigurno postoji!

Ah teto Berin, kraljice castinga! Da si me vidjela toga dana u dvorištu džamije, ne bi mi rekla da nemam talenta i da ne znam glumiti. Tako sam 221

lijepo glumila! Odmah sam zakopčala dugmad na košulji, sve do grla.

Zaslužila sam Oscara za ulogu nevine i moralne, čedne i jako uglađene mlade djevojke koja se stidi sjećanja na onu mladenačku pogrešku, na ono teško i sramotno djelo, koja g. Sečkinu nije zamjerila ni trunke i od toga se trenutka zaklela pravocrtno kročiti trnovitim putevima života. Tko bi rekao da je toj djevojci koja je pozirala za drkaroške časopise tek devetnaest. Nitko. Ja sam bivša učenica, toliko ljupka da bi je čovjek samo grlio i ljubio (ako zanemarimo duljinu suknje). "Profesore, nisam uspjela upisati filologiju, nažalost..." Glas mu je tako prijateljski, sladak. "Aaa! Znači nisi uspjela!"

(Kako i bih? Koja mi se grana za koju sam se primila nije slomila u ruci?)

"Zanima me novinarstvo, profesore. Tisak i izdavaštvo ću navesti kao prvi izbor." To mi je prvo palo napamet, tih su mi dana misli bile zaokupljene Seldom. "Ipak razmisli o filologiji. Jesi li napredovala u engleskom?"

Pusti ti moj engleski, profesore. Stani u povorku, ako ti nije teško. Možda se sjećaš da ti je umrla majka. Nemoj stajati preda mnom i kesiti se kao da mi nisi samljeo dušu, kao da me nisi raskomadao i bacio psima. Ja sam oštećena strana, a ne ti.

Imam je odjednom klanjao obje dženaze. "Jeste li otpustili grijehe bludnicama?" pitao je. Ne! Nisam! Nisam oprostila tati! Nisam oprostila stricu! Nisam oprostila mami! Nisam oprostila g. Sečkinu! Ni ti im nemoj oprostiti, Bože! Molim te, nemoj im oprostiti!

Prije negoli je g. Sečkin stao u red, zagrlili smo se. Odmah sam pročitala znak koji mi je uputila njegova ruka dok mi je čvrsto obuhvaćala struk. (U tome sam uvijek bila izvanredno talentirana.) "Jedan dan navrati do škole da sastavimo popis mogućih studija, može?" "Hvala, profesore... Doći ću." (Ako uspijem nabaviti svjedodžbu o maturi!) "Jedne subote navrati k nama" rekla je Dilara. Što, pokazati ćeš mi fotografije sa zaruka? Svoje debele i jako važne knjige? Obvezno pravo, građansko pravo, izvršni postupci i bankroti? "Hoću, Dilarice. Hvala."

Nepodmireni računi nalikuju otvorenim ranama, profesore. Ako se ne podmire privuku bakterije i inficiraju se. Za zdravu budućnost treba zaliječiti rane i podmiriti račune. Svakako ću vas posjetiti. Kad već tvoja ruka ne obazirući se na ženu i kćer obujmljuje moj struk, sigurno ću doći. Uz to sam i punoljetna. No sada me ispričajte, i ja sam na pogrebu. I nama je umrla baka, Bog vas poživio. Pokojnica je mrzila moju mamu, a i mene.

Poslije namaza g. Sečkin je na rame podigao kovčeg svoje majke, a striko Sulejman svoje. Moj jadni jednoruki otac nije mogao nositi majčin kovčeg. No sitnim je koracima hodao među onima koji jesu. Jedinom je rukom gladio pokrivač lijesa. U tom se trenu kajao kao pas što nije poslušao majčicu nego je oženio mamu. Iz očiju su mu se neprekidno slijevale suze. Dok su kovčege 222

stavljali u vozila samo sam gledala za njima. Promatrala sam kako sprovod odlazi za kovčezima i razilazi se. Malo ih je išlo na groblje, većina se vratila svojem poslu.

Pročitala sam ime džamije: Džamija gospe Melek32. Prikladno.

Gospe anđeli koje su došle na sprovod (gđa Nihal, teta Džavidan, Elif i neka žena - vjerojatno Elifina svekrva, tako se drži) natrpale su se u ganc novi bijeli Ford glavnog anđela, strike Sulejmana. Za mojeg jadnog tatu nisu ostavili mjesta. Striko Sulejman mu je pokazao autobus koji je unajmio za sprovod. (U autu nema mjesta, dođi na groblje autobusom.) Zato što ga brat nije primio u auto, tata je izgledao kao štene kojem je uginula majka. Tatini ostarjeli rođaci su gazili jedni preko drugih kako bi se utrpali u autobus.

Moju je dušu ispunjavalo nešto trulo i pokvareno. Pridružila sam se svom tužnom tati.

"Tata, idemo kući", rekla sam.

I tako ne možeš baciti zemlju na majčin grob. Nemaš ruku, ne možeš držati lopatu. Pusti ih. Najbolje da odemo kući. Na mjesto za koje je tvoj brat koji ti je ševio ženu odvojio novac i kupio ga, u kojem nam je velikodušno dopustio da živimo i u kojem naše duše zajedno trunu.

Zagledao mi se u oči. Nije se opirao.

Tata je ovisio o meni. O tome da ga odvedem kući, utješim, pomazim i uspavam. Držali smo se za ruke i stajali gledajući za bijelim Fordom kojeg je striko Sulejman hitro odvezao. Potom smo prošetali do stanice i ukrcali se u autobus. Na Eminonuu sam rekla: "Hoćemo li kupiti ribu?" "Može", rekao je glasom poput djeteta, tugaljivim. Izašli smo iz autobusa, kao da na Bešiktašu nema ribe, i na jednome od motornih čamaca koji pristaju na doku kupili kilo skuše.

Kad smo stigli kući, svjesni da više nikada nećemo vidjeti svoje mrtve, viđali smo otvorene rane, upalili radio, pravili se da slušamo glazbu i čistili ribu.

Tata je rekao: "Da smo barem kupili halvu..." Već godinama od njega nisam čula tako nježan glas.

"Idem sada", rekla sam. "Ti počni pržiti ribu..."

Izletjela sam iz kuće. U prvoj prodavaonici delikatesa kupila sam tahan halvu s pistacijom. Budući da je mama otišla od kuće bez ičega, odabrala sam najljepši stolnjak i pokrila stol. Ukrasila sam ga. Tata je i meni natočio rakije.

Kucnuli smo se. "Za nas", nazdravili smo. Dok smo tata i ja u tišini pili, u kući strike Sulejmana se zasigurno učio Kur'an za dušu Gđe Fikrije. No molitve nisu bile za nas, naših se duša nisu doticale.

32 Melek (tur.): anđeo - op. prev.

223

Tata je opet ispraznio bocu.

Opet je zaklinjao.

Opet je plakao u snu.

Ja sam opet plakala u svojoj sobi.

Dok smo tako tiho i u sebi plakali, prolazili su dani.

Za to sam vrijeme tražila način da podmirim račun s g. Sečkinom, i pronašla ga. Uspjeh nije bio garantiran, ali vrijedilo je pokušati. Osim toga, nisam imala što izgubiti.

Prvi korak sam napravila ja, otišla sam u privatnu školu u kojoj je radio.

Za ostalo se pobrinuo on. Počeli smo se viđati.

Ispleo je mrežu od gomile laži i servirao ih ženi i kćeri. Čim bi mu nastava završila odlazio bi iz škole, ukrcavao se na autobuse i brodove, udaljavao se od okoline koliko je god bilo moguće i nalazio se sa mnom. Bio je pri sebi, znao je što radi. Želio me. Ali nije bio dovoljno lud da pomisli na razvod od žene i brak sa mnom. Htio je što prije zadovoljiti žudnju za Lolitom (iako me se sada više baš i nije moglo nazivati Lolitom) koja mu je svojevremeno zaokupljala misli. Znala sam da me ne cijeni. To nisam ni htjela. Ne bih mogla nauditi nekome tko me cijeni.

Ovoga je puta bio hrabriji, nestrpljiviji i jako neoprezan. Donosio mi je darove koje sam bacala u smeće. Na glas je trabunjao o sumanutim snovima i mislio da mu vjerujem. Kitio me klišejima o ljubavi. Mislio je da me uspio zavarati.

Kada bi popio dvije čaše počeo bi me štipati. U mračnim satima večeri u kojima bi se uspio riješiti žene, ljubio bi me u zabačenim ulicama. Htio je jeftino proći. Želio me usred bijela dana odvući u jeftine hotele na Aksaraju.

"Ne, ne idem u hotel", govorila sam mu. Inzistirao je. Odbijala sam. Gubio je strpljenje, ali to mu se sviđalo. Nije imao neoženjenih prijatelja da mu posude ključ od stana. Svi su bili odrasli, oženjeni ljudi s djecom i unucima.

Preostajao mu je jedino njegov stan.

Kad su stigli praznici, ženu i kći je poslao u vikendicu u Bajramoglu.

Dosadilo mu je gubiti vrijeme u zabačenim restoranima Bakirkoja, ponekad Sarijera, ali uglavnom Jenikapija. Planirao je jednu subotnju noć (whole night!) provesti sa mnom. Gledala sam ga s naivnim, čak glupavim oklijevanjem, kao mlada djevojka koja se malo stidi noći ljubavi koja je čeka, ali istodobno treperi od ljubavi. Uvjerila sam ga da sam zaboravila noć koja me natjerala da prerežem žile.

Prodavao mi je razrađenije laži nego ženi. Oči su mu bile zamagljene pićem, a usne u svakoj prilici na meni. Više nije mogao ovako živjeti (kao).

Reći će ženi da želi razvod (kao). Ali moram imati malo razumijevanja i strpljenja (molim te). Moram pričekati vjenčanje njegove kćeri (čim se njezin 224

zaručnik - atomski inženjer - vrati iz vojske). Na ovaj papir mi je nacrtao gdje je zgrada. Stanovali su na drugome katu. Svakako moram koristiti lift.

Moram pripaziti da me na stubištu nitko ne primijeti.

U to je vrijeme tehnologija bila jako nazadna. Čovjek nije mogao samo tako doprijeti do nekoga i reći mu: 'muž te vara, ja sam prijatelj'. Mobitela, interneta, e-maila i SMS-a nije bilo. Ni telefona nije bilo koliko bi trebalo.

Većina kuća i gotovo sve vikendice srednjeg staleža (one s pogledom na more koje vidiš i pomisliš da ćeš umrijeti ako ne kupiš jednu) ga nisu imale.

Ni u njihovoj vikendici (koja je, ako i nije gledala na more, bila poprilično blizu) ga nije bilo. Ako je baš morao, ženu je zvao na telefon lokalnog trgovca mješovitom robom. Njegov pomoćnik bi potrčao i pozvao njegovu ženu, koju sam mogla zamisliti kako sa susjedama sjedi u vrtu, čavrlja i pije popodnevni čaj. Žena bi došla i rekla: Halo! A on bi joj, kako bi produžio vrijeme koje će provesti sa mnom, servirao raznovrsne laži. Ja nisam znala trgovčev broj telefona. No znala sam gdje se vikendica nalazi.

U subotu navečer, točno u vrijeme koje je odredio, otišla sam k njemu. U devet i pol. Kada sam izašla iz minibusa na stanici Ajšekadin već je bilo dosta mračno. Ulica u kojoj su živjeli bila je puna visokih zgrada. Ljudi su se povukli kućama. Svi su prozori bili otvoreni. Na balkonima je sjedila nekolicina onih kojima je smetala vlažna vrućina srpanjske noći. Na zvonu je stajalo prezime g. Sečkina. Pritisnula sam ga. Vrata su se odmah otvorila.

Ušla sam u lift. Odmah me pustio u stan. No ne prije negoli je promolio glavu i na brzinu provjerio je li me tko vidio. Zagrlio me već u predvorju i strasno, uz puno ljepljive sline, poljubio.

Odveo me u salon. Bio je pretrpan. U njemu su se nalazile sjedaća garnitura i knjižnica. Bio je pun okvira s obiteljskim slikama, keramičkih figurica sedam slonova, nizova babuška, doza od njemačkog srebra, stolnih upaljača i pepeljara od imitacije kristala, i dnevnih novina. Imali su televizor u boji i muzičku liniju, a bujno njegovano cvijeće je, budući da su išli na more, zajedno s teglama bilo stavljeno u velike posude pune vode. Stan nije nalikovao našemu, nego stanu obrazovanih, ozbiljnih profesora u kojemu cijela obitelj gleda televizijske kvizove i zna odgovore na sva pitanja iz opće kulture. Zavjese su bile čvrsto navučene, a svjetla ugašena. Ostavio je upaljenu samo jednu lampu.

Otvorio je bocu vina. Da me opije. No nije imao vremena za razgovor i romantiku. Žurilo mu se. U jednu je noć htio natrpati nekoliko odnosa.

Kada me odvukao u spavaću sobu i polegao na izlizani prekrivač s plavim resicama, tijelo mi je postalo nevjerojatno podatno, a duša je s jeftinog lustera promatrala kako se prepušta tijeku velikih događaja koje donosi noć.

Njezine su oči s mjesta na kojem se smjestila pozorno proučavale sobu.

225

Promatrale su potamnjele plastične oplate, strojno pletene sagove, kovčege na vrhu ormara, vrećice, drške metli uguranih između toaletnog stolića i zida, zarolane tepihe naslonjene na zid, kutiju s priborom za šivanje i prljavu plastičnu vreću iza vrata.

Moji duša i tijelo su se svaki za sebe pitali: Kako voditi ljubav u ovoj ružnoj sobi, ne prepuštajući se niti jednom osjećaju, na potpuno hladnokrvan i razuman način? No išlo je, ljubav se vodilo sasvim lijepo. Jer g.Sečkin i njegova žena nisu poznavali kulturu seksa.

Nije dugo prošlo, kad su se u sobi pojavile njegova žena i kći, a s njima sijedi, uredni muškarac i debela žena kratke kose.

(Vjerojatno buduća svojta, roditelji atomskog inženjera u vojsci. Očito su bili dobronamjerni ljudi. Kako bi dvije žene u to doba noći pustili same u Istanbul? Vjerojatno imaju Opela. Punac, umirovljeni državni službenik, im je vjerojatno rekao: Uskačite! i onda su svi zajedno krenuli na put.)

Gđa Filiz se sledila držeći u ruci telegram u kojem je pisalo: Imate provalu u kući, upravitelj, koji sam poslala s pošte na Kadikoju. Bila sam gola kao od majke rođena. Bila sam drska, besramna i bezobrazna. Netko bi me trebao ubiti! Moje truplo baciti psima! Uredni, sijedi gospodin je krenuo prema meni kako bi me primio za kosu i povukao na pod.Crowarez Debela žena kratke kose ga je spriječila. "Pusti je, Jašare! Ne tiče nas se!"

Objesila mu se za ruku kako bi ga izvukla iz sobe. "Idemo!" Bravo. Pametna žena. Bojala se da će gđa Filiz poludjeti, iz kuhinje zgrabiti nož, da će biti krvi i da će oni imati problema, makar kao svjedoci. Ti pristojni ljudi na sudu nikako ne bi mogli reći što su vidjeli. Gospodine suče, oprostite... Jasno je kakav je punac našeg sina... A cura... Sramota! Veliki nemoral!

Bila sam gola i odvratna. I g. Sečkin je bio gol i odvratan. Nije bilo potrebe da ustanem i vikom dodatno pogoršam situaciju u sobi. G. Sečkin se pokušavao omotati plahtom i iznaći riječi. (Po amaterskom pristupu shvatila sam da nema puno iskustva s vanbračnim vezama, malo sam se i sažalila zbog situacije u koju sam ga dovela.)

U salonu ovog kulturnog i ozbiljnog stana odvijala se katastrofa. Dilara je tatu vidjela golog. Vidjela je tatu na učenici. Tko zna što je još vidjela. Ridala je na sav glas. "Rekla sam ti, mama! Rekla sam ti da prvo odemo po policiju!

Sada bismo ih oboje bacili u zatvor!" Urednom sijedom gospodinu su se odsjekle noge. Zaključio je da su prave žrtve oni. Mene je pustio i prebacio se na g. Sečkina. "Sram te bilo, bezobrazniče! Zar te nije briga ni koliko ima godina? Kći čovjeka poput tebe se ne uzima za snahu!" Debela žena je vrištala iz petnih žila. "Jašare, idemo! Bježmo iz ove prljave kuće! Idemoooo!" Gđa Filiz je ostala bez daha. Dobila je napad ludila. Zdušno se tukla po grudima.

"Ne dao Bog nikome muža kao što si ti! Ne dao Bog nikome oca kao što si ti!"

226

G. Sečkin se sav zapetljao u plahtu.

Razradila sam dosta detalja. Djelatnike pošte sam sto puta pitala hoće li i kada telegram stići na adresu u vikend naselju Čagdaškent, pored Državnog odmarališta za umirovljenike, Bajramoglu, na kojoj nema broja; ali piše puno ime i prezime primatelja. Odabrala sam široku haljinu kako bih lakše pobjegla kada nas zateknu njegova žena i kći. Obukla sam espadrile kako bih lakše trčala dok bježim.

Dok nas je gđa Filiz dalje, dalje i dalje gledala kao da joj se mozak istopio i istekao joj kroz nosnice, dok je uredni gospodin u salonu neprekidno psovao, a žena kratke kose navlačila muža, ja sam se obukla i uzela espadrile u ruku.

Izvukla sam se iz Dilarinih ruku kojima me zadnjim atomom snage zgrabila za kosu i izletjela iz kuće. Bosih nogu sam se sjurila stubištem. Bosonoga sam trčala ulicom. Uletjela sam u prvi taksi koji sam ugledala.

Otišla sam k Gun. Na jedino mjesto na kojemu sam se osjećala dobro. Bila je kod kuće. Hvala Bogu, bila je kod kuće!

Kad me ugledala, uplašila se. Suze su mi se opet niz lice slijevale poput poplave. Tresla sam se kao list na vjetru. Zubi su mi cvokotali. Polako sam dolazila k sebi. Svanulo mi je što sam učinila. Nisam uzdrmala samo život g.

Sečkinaa nego i njegove žene i kćeri. Uništila sam jednu obitelj.

"Gun, jako sam loše! Ništa me ne pitaj! Samo se želim okupati i spavati...

Molim te..."

Nije pitala. Draga moja, znala je prepoznati trenutak. Pružila mi je čisti ručnik. Ušla sam u kupaonicu. Pod mlazom ledene vode počela sam plakati.

Bože, zašto nisam mirna? Zašto mi srce ne lebdi od sreće? Zašto nisam izašla na ulicu i pobjedonosno uskliknula da sam poljuljala život te životinje, g.

Sečkina? Bože, zašto? Bože, zašto mi dozvoljavaš da radim takve stvari?

Zašto me ne spriječiš? Zar me nimalo ne voliš, Bože?

Ostala sam pod hladnim mlazom sve dok mi mozak nije obamro. Gun me čekala pred vratima kupaonice. Obukla sam pidžamu koju mi je pružila.

"Dobro, ništa neću pitati... Reci mi samo jedno. Jesi li u nevolji?"

"Ja nisam", odgovorila sam.

Kada sam se u predvečerje slijedećeg dana probudila s užasnom mučninom, Gun je sjela pored mene i zabrinuto me promatrala.

"Povratit ću", rekla sam.

Odjurila sam u kupaonicu. Gurnula sam glavu u zahod i povraćala. Tako sam dovršila ritual. Poslije sam Gun ispričala sve, počevši od dana u internatu i pokazavši joj blijede ožiljke na zapešćima.

"Zapravo i nije bio tako loš", rekla sam.

"Zaslužio je, životinja!"

Primila me za zapešća i promatrala moje ožiljke. Tužno, kao da mi govori: 227

jadna moja sekice. Upropastila sam i Dilarin život... Zaručnik će je sigurno ostaviti... Njegova žena je uvijek bila dobra prema meni... Ovo nisu zaslužile... Naljutila se što osjećam krivnju: Kako mogu zaboraviti što mi je ta životinja učinila?! Pričala mi je kako život nije pravedan prema nikome, pa tako ni prema Dilari. (Dobro, neki su se rađali sa srebrnom žlicom u ustima.

Njih je Gun smatrala Božjim miljenicima. Doduše, nije mislila ni da bi Bog za njih nešto učinio, ali to je druga tema.) Rekla je da je odrastao čovjek trebao misliti na posljedice kada me potajno doveo kući. To što mu se obitelj raspala nije bio moj problem. Budući da me ta životinja, koja me napastovala kad sam imala četrnaest i navela da prerežem žile, kad ga je zasvrbilo ponovo pokušala navesti da upadnem u njegovu mrežu, postupila sam najbolje što sam mogla.

No nisam se dala uvjeriti, bila sam nemirna. Krivca sam pokušavala pronaći u sebi.

U jednom smo se trenu zatekle u svađi o tome što je skrivilo tu dugu priču i gdje je ona počela. Vratile smo se u moje dane u internatu.

Ja sam rekla: "Bio je zaljubljen."

Gun je rekla: "Ne pričaj gluposti! Imala si četrnaest!"

Po Guninom mišljenju, ono što mi je g. Sečkin učinio bilo je gadost, pedofilija, životinjsko ponašanje.

Stigle smo do današnjeg dana. "To je bila osveta", rekla sam.

"Ne, to je bila kazna", rekla je. "Što bi ti učinila na mojem mjestu?" upitala sam je.

"Dokrajčila bih ga još u internatu. Umjesto da režem sebe, zaklala bih njega."

Složile smo se po pitanju krivice. Kad smo se složile, moja je ljubav prema Gun porasla. Bila je uz mene, bila je na mojoj strani, branila me više nego ja sebe.

"Ustani, idemo vani... Gledaj kako je vrijeme lijepo", rekla je.

Do toga smo dana Gun i ja bile prijateljice. Sada smo postale sestre.

228

DVOJE JADNIKA Ali me, pospremajući zdjelice od juhe, upitao: "Hoćemo li se pošteno zapiti?" "Želim umrijeti trijezna", rekla sam i odjednom se počela smijati, kao da sam rekla nešto smiješno. Zapravo je i bilo smiješno, s obzirom na moju situaciju. Živci su mi popustili. Bilo mi je lako preći iz jecanja u grohot.

I Ali se nasmijao: "Bilo bi bolje da smo pijani ako moramo umrijeti."

Opet je rekao "mi", a u meni se uzburkalo nešto dobro. Otvorio je bocu gorkog vina, crvenog kao krv.

Pokušavala sam zamisliti kako mu izgledam: ćelava glava pokrivena crnom beretkom, oči okružene modrim kolobarima. Ne zato što sam još bila zabrinuta sa svoju ljepotu, nego zato što nisam htjela da me žali ili, još gore, da mu se zgadim u ovim mojim posljednjim trenucima. Mora da mi se na licu jasno ocrtavala sva duševna bol. Ali me gledao samilosno, ali s razumijevanjem.

Samilost je Aliju bila prirodna. Ta ga je nepristrana, besciljna samilost oduvijek tjerala da pliva u praznini i sprječavala ga da se noktima primi za život. Da sam, pozvonivši mu na vrata, rekla da sam povrijedila mali prst umjesto što sam zatražila da me sakrije od ubojica, opet bi me ovako gledao.

Njegovi su pogledi u meni budili neki dobar osjećaj.

Stavio je vino na stolić i sjeo pokraj mene. Ispružio je ruku da mi skine beretku. "Nemoj, stidim se", rekla sam. Nije me slušao. Skinuo ju je i primio me u zagrljaj. Stisnula sam se uz njega i gurnula mu glavu pod bradu, kao ptić kad se sakrije pod majčino krilo. Čula sam kako mu srce kuca: tatam tatam... Pomislila sam koliko je iscjeljujuće čuti kucanje nečijeg srca.

Poljubio mi je golu, ćelavu glavu i na nju naslonio obraz. Njegov je glas bio mekan i ove je predvečernje sate, kad je sve postajalo prirodno, činio nezaboravnim i toplim životnim trenucima: "Jako mi je drago što si došla k meni."

"Drugdje nikamo nisam ni mogla otići."

Gun je umrla. Vatuš je umrla. Tata je umro. Privio me na grudi i pogladio mi ruku. Na glavu mi je kapnula suza. Plače! pomislila sam. Ali zbog mene plače. Jedan od mojih voljenih, od kojih sam troje pokopala, plače zbog mene!

"Da sam znala da se sjećaš dana kada si mi pročitao onaj stih...", rekla sam.

Nije mi bila namjera okriviti ga, ali on se sam osjećao krivim. Bio je uvjeren da je pridonio tome što me život doveo dovde i želio je patiti zbog toga.

229

"Krivi me", rekao je. "Imaš me pravo kriviti što sam otišao i nisam pričekao da odrasteš."

Iznenadila sam se, čak sam se i naljutila. Zar me trebao kasnije napustiti?

Zar bi mi rekao: Dobro, sad si odrasla, hajde, vidimo se?

"Da si bila starija, sama bi shvatila da me moraš pustiti, jer je moj problem to što ne znam, ne mogu pojmiti stvari koje svatko zna od rođenja. Što to sada znači?

Od početka je znao da mi njegova prisutnost neće moći ulijevati nadu jer nije vjerovao u nju. On je bio jedan od onih rođenih u limbu. Stajao je na mostu rijeke koja je dijelila život i smrt i proživio život ne znajući što čeka, ne prešavši ni na jednu stranu, ne bacivši se u njihove uzburkane vode.

Još se kao dječačić pitao što je to život. Zašto neke stvari u životu treba učiniti? Zašto se mora ići u školu, učiti, postati čovjek? Zašto, na primjer, mačke ne moraju postati ljudi? Nikako nije mogao shvatiti zašto je za hranu potreban novac, pa bi pitao oca: "Mačkama, psima i pticama ne treba novac za hranu. Zašto nama treba?" Otac bi mu strpljivo objašnjavao: "Zato što smo mi ljudi. Ljudi se okupe, urede društvo, rade, zarađuju novac i njime kupuju hranu."

Taj ga je odgovor strašno zbunio: "Ali ako ne jedemo, umrijet ćemo. Nije dobro da ljudi umiru, zar ne?" "Zato i moramo zarađivati novac: kako ne bismo umrli." "Ali mačke ga ne zarađuju." Alijev otac ne bi uspio s njime izaći na kraj pa bi usprkos svoj očinskoj ljubavi prekinuo raspravu. "Shvatit ćeš kad narasteš. Hajde sada, napiši: Ali ide u školu."

Narastao je, ali nije shvatio.

Nakon škole bi s prozora gledao prolaznike na Ulici Iji Nijet, sve one koji su se s posla vraćali kućama, i mislio kako je život jako zamoran. Nije mogao prihvatiti da se živjeti mora pa se zbog toga i grozio života. Majka bi mu u očima vidjela iskonsku melankoliju i jako bi se rastužila. "Sine, ti kao da si se rodio tužan!" govorila bi. "Idi se na ulicu igrati kao normalna djeca umjesto da razmišljaš o tome!"

Normalna djeca. Zbog toga mu je majka do kraja života svakoga dana davala čisti, ispeglani rupčić. Mislila je da njenom sinu od rođenja nedostaje nešto njoj nepoznato i osjećala se krivom.

"Da si mi barem to ispričao prije svih ovih godina", rekla sam.

"Ni sam nisam mogao shvatiti", odvratio je. "Bio sam odrastao čovjek, pa ipak nisam mogao riješiti tu jednadžbu. Mislio sam da će, ako se preselim u drugu zemlju, ako mi u život uđu novi ljudi, odgovori na ta pitanja doći sami."

"A nisu?"

Nasmijao se. "Da jesu, misliš li da bismo sada sjedili ovako zagrljeni i 230

pitali se kada će nas ubiti?"

Opet je rekao "mi". Bio je odlučan da sa mnom umre. Glas mu je bio tako miran i veseo. Kao da nećemo umrijeti, kao da ćemo se naći na letećem ćilimu i zabavljati se putujući prema dubinama svemira. "Želiš li da ti ispričam zašto sam ovdje? Što mi se sve dogodilo..."

"Ispričaj ako ćeš se tako osjećati bolje. Ne moram ništa znati kako bih umro s tobom."

Uplašila sam se. Pomislila sam, Ali želi umrijeti. Želi umrijeti na proizvoljan, ali značajan način. I želi da ga ja gurnem s mosta na kojem stojimo.

Neću te gurnuti, Ali. Ja neću umrijeti. Mi nećemo umrijeti.

231

POVRATILA SAM VLASTITU LUBANJULVII Znala sam da sam te noći presudila našoj ljubavi.

Točnije, našem zajedništvu koje je nekoć jako nalikovalo ljubavi.

I Osman je znao, no nije ga bilo briga.

Osmana uopće nije bilo briga što, ako tu noć provedem s Direktorom Ulučem, među nama neće ostati ništa od onoga što je bilo nalik ljubavi.

Bilo mu je dovoljno da ne uprlja ruke. Ostalo je bilo nebitno.

Je li te noći Direktor Uluč bio uljudan? U početku, i previše.

Je li bio moćan? U svakom smislu te riječi.

Je li bio osjećajan? Kao beba. Toliko da ne bi povjerovao.

Je li zapravo bio životinja? Itekako!

Nakon što mi je Teoman na sljepoočnicu prislonio pištolj, gurkao mi glavu vrškom cijevi i pritom izgovorio svu silu uvreda koje su se sve do jedne svodile na: i tako si kurva, što te briga?, nakon što mi je u silnim epitetima opisao kako će nam noć provedena s ujkom Direktorom Ulučem uljepšati budućnost, kako će Osman, za kojeg sam pretpo stavljala da u tom trenutku nije bio ni u kakvom Berlinu, nego je negdje, u Bodrumu na primjer, pušio travu i pravio se da nema pojma što se događa, u svojem super kul dućanu koji će otvoriti u kvartu trgovaca klavirima moći prodavati originalne Bosendorfere, a ne neka kineska i korejska sranja, kako će mi moći kupiti sve, sve, sve što poželim, i kako ću na odmor moći ići na Maldive, u Dubai i Las Vegas, rekao je: "Budi pametna! Zar nisi svjesna da vam se osmjehnula sreća? Ujko je lud za tobom!"

Ujko je bio lud za mnom. Toliko lud da ga uopće nije bilo briga što je njegov šofer divovski crni džip (Wrangler Rubicon) bahato parkirao usred glavne ulice, tik pred našom gizdavom palačom i tako izazvao prometni kolaps. Zašto i bi? Ujko je prometnu policiju držao u šaci, baš kao i odjel za javni red, krim-policiju, odjel za narkotike, organizirani kriminal, borbu protiv terorizma, obavještajnu službu, mobilne jedinice, specijalce i ostale.

Sve ih je držao u svojim snažnim šakama. Svaki dah Istanbula ovisio je o Direktoru Uluču. Da je htio, mogao ga je ostaviti bez daha i Istanbul bi se ugušio.

Auto je bio drugi, ali vozač je bio isti, onaj s pogledom svodnika.

Razgovarao je s vratarom. Našemu vrataru, koji se godinama pravio blesav, a zapravo je negdje na Bagdžilani imao ogromnu sklepanu stambenu zgradu, objašnjavao je kako sam ja bliska rođakinja velikog gospodina direktora.

Govorio je toliko prirodno i normalno da sam gotovo i sama povjerovala da 232

idem na uobičajenu obiteljsku večeru. On je ravnatelju bio neka vrsta savjetnika, direktor privatnog ureda za pitanja preljuba. Dok mi je otvarao stražnja vrata da uđem u auto, zadovoljno se kesio insinuirajući kako će od sada vratar pred nama treperiti kao list na vjetru i kako ću ga jednim pokretom ruke moći natjerati da učini što god poželim. Uz to mi je nagovještavao da time što sam u noć u kojoj ću presuditi Osmanovoj i mojoj prerano rođenoj ljubavi krenula bez izazovne odjeće, pokazujem da se dobro razumijem u svoj posao i da to jako cijeni.

U Istanbulu je padala prljava bljuzga.

Crni se Rubicon ulicama kretao prijeteći ostalim vozilima i pješacima.

Multifunkcionalni je vozač s pogledom svodnika po Bosporskoj cesti odvažno vozio slalom.

Ja sam razgovarala sa svojom dušom. Odvoji se! govorila sam joj. Odvoji se da ova noć prođe glatko.

Nije se odvajala.

Ali Osman jest. Jedna unutarnja spona, ona kojoj sam godinama tepala da je ipak dobro što postoji, Dobro je što smo zajedno, i godinama je voljela, iako sve manje i manje, glasno je pucala.

Na najvišem katu Rezidencije s pogledom na Bospor, u apartmanu koji je bio namijenjen potrebama i željama istanbulskog boga Direktora Uluča, na čijim je vratima slovima koja su oponašala arabicu pisalo Harem, bila je pripremljena gozba raznovrsnih grickalica, pića i svježeg voća. Na čelu stola čekao me direktor. Pio je rakiju bez vode i u usta ubacivao pistacije. U pepeljari inspiriranoj izničkom keramikom pušio se njegov Rothmans. Pred jednim od prozora pod kojima su stajali divani, na stoliću sa sedefastim ukrasima stajala je hrpica mobitela stavljenih na nečujno, ugašen voki-toki, standardni pištolj s futrolom, snop ključeva i još hrpa stvari.

Osiguranje cijelog Istanbula se nalazilo na tom stoliću sa sedefastim ukrasima.

Istanbul je bio prljav, zadimljen.

Prve riječi koje mi je uputio bile su: "Pa ti si još ljepša bez šminke!"

Zvučalo je lijepo, prijateljski, opušteno! Kao da me nije pozvao da me poševi, nego da budemo prijatelji. Zapravo su te riječi sadržavale jasne insinuacije. U istu je rečenicu utrpao značenja koja bi se mogla svesti na: Nisi vidjela potrebu da se našminkaš dok dolaziš k meni? (pokazat ću ti je), Nisi mislila da sam vrijedan toga da se urediš? (dokazat ću ti da jesam), i: Želiš li reći da si došla ali nisi kurva? (jesi).

Direktor je bio veoma vješt, insinuirao je kao da daje komplimente.

Ja sam samo stajala. Bila sam nesretna, htjela sam plakati. Samo sam željela da ova noć od koje nema spasa završi pa da nestanem. Međutim, 233

direktor je htio razgovarati. Želio me uvjeriti da to što sam ga odbila neće iskoristiti protiv mene, da mu neću morati platiti što sam ga ostavila samog s ogromnom posudom rijetke ribe u umaku iz koje se pušilo, u restoranu uređenom u stilu sultanskog broda, toliko urešenom da ti se vrtilo u glavi.

Očekivao je da ću pred njegovom moći i položajem pasti na koljena, da ću se kao Osman rastopiti pred njegovom karizmom, da ću mu biti zahvalna što me odabrao usprkos tome što su mi najbolje godine prošle. (Droljice upola mlađe od tebe bi život dale za ovakvu noć.) Želio je da povjerujem da će ovo što nas čeka biti neka vrsta noći ljubavi (neka vrsta, jer naposlijetku postoje različite vrste onoga što nazivamo ljubavlju). Htio je pokazati da me ne želi samo poševiti nego i voljeti. (Naravno, na svoj način. Svatko voli na svoj način. Kožar na primjer, mlati kožu koja mu se svidi.)

Na meni je bilo pošteno odraditi ovu noć za koju nas je Direktor Uluč zamolio, i tako osigurati Osmanove koncertne klavire, stanarinu za stan čija kupaonica smrdi po kanalizaciji, svoje Hermesove torbe, članstvo u klubu i Tanjinu plaću.

Je li me za to bilo briga? Nije. No jesam li mogla sada, li ovome trenu, napustiti sobu i otići? Nisam. Da odem, direktor mi ne bi oprostio. Ni Teoman mi ne bi oprostio. Bog bi mi oprostio, ali Teoman i direktor nikada.

Nisam htjela umrijeti. Život mi je možda dodijao, ali sam se bojala smrti.

Nasmrt sam se bojala trenutaka u kojima nikako ne bih mogla umrijeti, umiranja u agoniji. Teoman se nije šalio. Teoman je bio dovoljno okrutan da ne trepnuvši uništi svakoga tko bi mu pokušao ugroziti budućnost. Izdržat ću ovu noć. Jesam li i prije izdržala? Izdržala sam. I to puno toga! No to zapravo nije bilo izdržavanje, svaki sam puta otišla svojom voljom. Ponekad sam bila voljena. Ponekad su me ponižavali. No nikada se nisam do ove mjere osjećala kao kurva.

Jednom sam se, kada je tata prvi puta obolio na jetru, namjerila na mladog liječnika koji ga je liječio. To je bilo poslije g. Sečkina, a prije profesora Haluka. Onih godina kada sam od ljubavnika do ljubavnika lutala kao plutajuća mina, i kada Guninim savjetima nije trebalo ni pola sata da mi na jedno uho uđu, a na drugo izađu. Liječnikova smeđa kosa padala mu je na čelo i na lice bacala sjenu. To mi se jako sviđalo. Uz to, na stolu sam mu vidjela Dijete i Boga33. Dok je on pregledavao tatu, pročitala sam stih Bojim se života jer je jako lijepLVII i duša mi je zadrhtala. Kad sam drugi put dovela tatu već smo se počeli zabavljati. Mladi je doktor bio jako pametan. Odmah je počeo provoditi naš tihi dogovor. Tijekom dva i pol mjeseca viđali smo se po principu jedan pregled, jedan seks.

Onda je tata ozdravio. Ja se više nisam vratila. Dosadilo mi je što je uvijek 33

Dijete i Bog (tur. Çocuk ve Allah): knjiga poezije pjesnika Pazila Hüsnü Dağlarce iz 1940. - op. prev.

234

ponavljao jedne te iste, dosadne riječi ljubavi, njegov nedostatak mašte i plitka duša. Osim toga, saznala sam da Dijete i Bog nije njegov. Nije ni čuo za Daglardžu. Knjigu je zaboravio neki bolesnik. A našla sam i novog ljubavnika. Bio je moj vršnjak, bio je zabavan. Otac mu je bio bogat. Volio je trošiti. Znala sam da sam jedna od mnogih žena u životu mojeg novog ljubavnika. Druge me nisu smetale, dobro sam se provodila kada bismo bili zajedno. Nisam se dosađivala. To mi je bilo dovoljno.

Doktor me jedne noći uspio uloviti na telefon. Pitao me zašto već danima ne dolazim. "Tata je ozdravio", rekla sam mu. Nisam mu mogla dati gori, pokvareniji odgovor. Poludio je. "Što, bila si sa mnom da bih ti bolje liječio oca?" rekao je. "Zato da u bolnici ne morate čekati? To se zove kurvanje!"

Jako sam se iznenadila. Ja nisam tako razmišljala. Nisam spavala s njim kako bi, kad tata i ja dođemo na pregled, njegov karton stavio na vrh da ne čekamo. Spavala sam s njime zato što mi se sviđao. Ako mi se sviđa, to nije kurvanje. I to je sve.

No ova nezaustavljiva karizma koja mi je sada sjedila preko puta mi se nije sviđala. Gadili su mi se njegova gusta kosa obojana u pepeljasto smeđe, dvije duboke bore koje su mu se spuštale od naočala do čeljusti i pokazivale da je stariji od pedeset, spušteni brkovi, sapunski miris losiona za brijanje i krv koju sam zamišljala kako mu se cijedi niz ruke. No sutra bi ta krv mogla biti moja. Zato sam uzela Rothmans koji mi je pružio. Rekla sam mu da rakiju pijem s vodom i ledom. Polovicu prve čaše ispila sam nadušak. Prekrižila sam noge. Direktora sam odmjerila od glave do pete. Drsko. Čudo, nema trbuh, jako je fit. Pliva li ili se hrve? Ili možda igra tenis? Obukao je platnene hlače i Lacoste džemper. Ne odijelo. Znači da ovu noć ne računa kao prekovremeno. A trebao bi. Ako za ovakve radnje koristiš moć koju ti daju profesija i pozicija, to spada u radno vrijeme.

"Koliko si godina imala kada su te izabrali za miss ožujka? Jesi li bila napunila dvadeset?"

Zašto počinjemo od toga? Zar ćemo proći sve godine, jednu po jednu?

Zašto odugovlačimo, direktore? Pod crnom vestom od kašmira nosim samo grudnjak. Nema niti jednog gumba koji treba otkopčati. Ustani iz te imitacije djedove fotelje. Ne možeš me samo primiti za ruke i odvući u sobu, ti si presvijetli ravnatelj policije, shvatili smo. Eh, a ja sam ovdje u funkciji kurve.

Nemam vremena za učtivost. Ustani iz ovog salona s pogledom na Bospor, opremljenog tkaninama prelijevajućih boja koje stoje bar sto eura po metru, i marš u spavaću sobu s jacuzzijem. Naše će glasove progutati nebo da voda počine.

Sva će zemlja stenjati pod odrešitim koracima.LIX Nećeš me pustiti prvu. Znam svoje mjesto, doći ću za tobom. Vrijeme je da pođemo u krevet u kojem blisko surađuju mjed i baršun, saten i srebrne niti. Duboko ću udahnuti, dovoljno 235

da mi dah potraje nekoliko sati i da ova noć završi.

No direktor je htio razgovarati. Imao mi je puno toga za reći. Pa nemamo taksimetar, može potrošiti sati koliko god želi.

"Da sam tada bio na ovoj poziciji, promijenio bih ti život."

Molim? Kako? Ti bi me prodao? Odvojio bi me za sebe? Sačuvao me za jutro? I što misliš kad kažeš pozicija ? Što želiš reći? Samo idi, samo mi pokušaj uskratiti zadovoljstvo, samo otvori usta, reci mužu (doduše reci mu, on nije važan, gori je od svodnika, sve zna), pa ćeš onda vidjeti, to želiš reći?

Bilo bi super da je jedan metak dovoljan. Ali ne može se odmah izdahnuti, prvo patiš. Dugo umireš u agoniji, kao ovnovi koji na Kurban Bajram stražnjim nogama mlataraju po zraku dok ih kolju. Koprcaš se kao tijela bezglavih bikova koja, kad pomisliš da su mrtvi, stanu na noge. Želiš reći da si doktorirao u podrumima policije u kojima su toliki političari urlikali: Bože, daj da umrem i da se spasim!, direktore?

Ne, doktorirao je na politologiji, i to na temu ljudskih prava u Turskoj.

Eee... Pa ljudi ne postaju bogom Istabula samo tako.

Noć kada sam presudila mojoj i Osmanovoj ljubavi počela je veličanstvenom uvertirom, kratkom pričom koju mi je direktor ispripovijedao kao prekrasno iznenađenje, u kojoj je razapevši svoje mreže ulogu odigrala i sudbina, o tome kako sam od dana kada sam se pojavila na naslovnici Feniksa zaokupljala njegove misli.

Dok je u Ankari radio kao pomoćnik ravnatelja policije, na položaju visokom za svoje mlade godine, jedan od konobara u noćnome vlaku na liniji Ankara-Istanbul je zapalio vagon-restoran i sebe, možda se sjećam. Bilo je u svim novinama. Bio je travanj, cvala je kamilica. Toga je dana od jutra sipila kiša. (Bože, lijepo je pričao. Kamilica, kiša, baš je znao nakititi priču.) U vagon-restoranu vlaka koji je na peronu čekao vrijeme polaska konobara je spopalo ludilo, pa je bocu žestokog alkohola izlio po vagonu i sebi i sve zapalio. Nije se sjećao kako je konobar završio, je li jadnik umro ili preživio.

Nije bitno. Kada je otišao obaviti očevid, među konobarovim stvarima je pronašao Feniks. Na naslovnici sam bila ja. Trenutačno sam mu privukla pozornost. Zbog posla su mu kroz ruke polazile razne vrste porno časopisa, domaćih i stranih, od softa do harda. Do trenutka kada je ugledao mene, na modele je gledao kao na žene koje su spale na taj put. (Točno je tako rekao: Žene koje su spale na taj put.) No shvatio je da sam ja drugačija, da nisam jedna od tih putnica. Kako je to shvatio? Ne zna, ali jest. Možda iz mojeg pogleda. S te sam zamagljene crno-bijele fotografije gledala toliko drsko da nisam mogla biti prisiljena na taj posao. (Istina je, i da sam tako gledala i da nisam bila prisiljena.) Uz to, na licu mi se odražavala i tugaljiva nevinost, dirnula ga je u dušu. (Ah, dušo.) Pitao se tko sam i što sam. Iskreno, sažalio 236

se nada mnom, htio se raspitati, čak me i spasiti iz ruku kojih sam dopala.

(Kakav je spasitelj bio taj moj Direktor Uluč.) Onda se uplela sudbina.

Dodijelili su mu službu ravnatelja policije u Agriju. To je bilo vrijeme kada je teror izmakao kontroli. Nije imao vremena ni da se počeše po glavi. Zato nije našao priliku da potraži moje lice na kojemu su se miješale drskost i nevinost.

No nije me zaboravio, nije htio. Osjećao je da ću se jednoga dana negdje pojaviti. Časopis konobara koji se zapalio se izlizao dok se s njime selio od grada do grada, od ureda do ureda. Često ga je otvarao i promatrao me, moje oči koje su gledale kao da proklinju sudbinu i moje jako drsko, ali nevjerojatno nevino lice.

Ne trudi se, direktore, ne mogu... Neću popušiti ovako naivnu priču. Čak i ako je sve što mi govoriš istina (a to nije moguće jer se protivi prirodi stvari), zbog te priče neću osjetiti simpatiju za tebe, a pogotovo se neću zaljubiti. Prijeđi na stvar. Prijeđi, da ova muka završi.

A onda me, kad sam se godinama poslije ruku pod ruku s Osmanom pojavila na obiteljskom ručku na Bejkozu, na prvi pogled prepoznao. Nije mogao vjerovati svojim očima. (Preskočio je dio o tome kako sam se sklonila s tog puta i uspjela udati za glazbenika, sina poznatog profesora - i tako se na neki način pročistila.) Ja, njegov mladenački san s kojim se pomirio da ga nikada neće naći, sam se vratila, i to od krvi i mesa. Da, ostarila sam. Točnije, sazrela. No, još sam se proljepšala. Da, tako je. Koliko je točno godina prošlo?

Dvadeset i tri. Vau! Kao da je bilo jučer. No ona drskost u mojim očima je ostala ista. Sada je ista kao tada!

Dušo, odvoji se! Odvoji se i idi! Kad već ideš, povedi i tijelo! Ispada da sam ja Maria Puder ovoga muževnog ravnatelja policije! Ah, Maria Puder, tko bi rekao da ćeš ovako završiti!

Duša mi se nije htjela odvojiti, nije odlazila. Nije se popela na ukrasnu rozetu na stropu skupog apartmana te vile koja je sličila na cirkus. Direktor Uluč mi se unio u lice, osjećala sam njegov dah s mirisom anisa. Gurnuo je ruke pod moju vestu, tražile su kopču grudnjaka. Uz to je neprekidno blebetao. Nizao je obećanja za koja je mislio da će me dirnuti. Ljubavi, umijeću, noćima punim žudnje koje nas očekuju, kako ću zauvijek biti njegova (ipak sam imovina), nezaboravnim ljepotama koje me čekaju kad budem njegova, danima i noćima koje druge žene neće doživjeti, kako će mi se odsjeći noge i tako dalje.

Moje strpljenje se iscrpilo.

"Završi više da odem", rekla sam.

Maloprije si spomenuo drskost, zar ne? Nevinost se gubi, ali drskost je trajna.

Trebalo mu je vremena da povjeruje svojim ušima. Nije mogao pojmiti 237

koliko sam smjela, koliko mu drsko pokazujem da ne pušim romantiku kojom je pokušavao ispuniti ustajale riječi koje su mi prolazile kroz uši i zvonile na stremenu, čekiću i nakovnju. Naravno, nije navikao na takve stvari. Ipak moj direktor kroz život prolazi praćen odobravanjem.

Osvijestio me udarac koji mi je doletio u lice i oborio me na pod. Pred udarcima sam bespomoćna, uvijek padam. Na njih sam neotporna. "Što si ti umišljaš? Razbit ću te!"

Iako sam shvatila da u ovakvim situacijama moram razmišljati u sebi.

Pred velikim ravnateljem policije (koji uz to niže ljubavna obećanja), velikanom koji u najvećem gradu zemlje zastupa državu, koji će u budućnosti postati ministar, osobom koja u svojim rukama drži sudbinu jednoga naroda, ne može se samo tako reći sve što ti padne na pamet. Mora se biti tiho, pokoriti se, prihvatiti sudbinu.

Nakon udarca koji je uslijedio iza uvoda punog obećanja praćenog kratkom romantičnom pričom, na red je došao silovateljski, beskrajan, grub i bolan zaplet. Bio je pun pouka. Didaktičan, ako si mogao pratiti. Ako ti netko tako udvara, moraš bar šutjeti. To sam naučila odmah. Ako je taj koji ti udvara jedan od najvećih gradskih glavešina, nećeš samo šutjeti, pretvarat ćeš se da mu vjeruješ. Ponašati se kao da mu vjeruješ i da si zahvalna. Uvjeriti ćeš svojeg glavešinu da si mu zahvalna. Nećeš ga ponižavati. Nećeš mu govoriti neka obavi svoje da možeš ići. Ti si žrtva i tako ćeš se i ponašati. A kako je čovjek samo bio pravedan. Namjeravao te prvo uspavati i onda žrtvovati tako da ne osjetiš bol, a ti si ničim izazvana probudila njegovu okrutnu stranu, dio koji uživa u nasilju, to jest devedeset posto njegove ličnosti. Ako to učiniš, moraš platiti.

Na licu Direktora Uluča onaj je prisilni izraz ljubavnika svoje mjesto ustupio hladnokrvnosti mučitelja. Tako su romantika i obećanja došli kraju, a otvoreno silovanje počelo. Direktorovi su se prsti pretvorili u kliješta, zubi u pile, a riječi u otrov. Njegova je dominacija naplaćivala dug. Meni ćeš se bahatiti, ha?! Sama si ovo tražila! A htio sam te obasuti ljubavlju. Htio sam te upoznati s licem koje se dopada vlasti. A i nisi mi stranac, ti si šogorica našega zeta, zato sam htio biti dobar prema tebi. Ovo si sama tražila, poručivao mi je svakim pokretom. Kad me zgrabio za kosu, na primjer, kad mi je šakom stisnuo čeljust kao da će je zdrobiti, kad mi je podigao glavu i njome udario o uzglavlje kreveta, kad mi je raširio noge kao da će ih otrgnuti, kada mi je tijelo zgnječio svom snagom, kao da je namjerno, kad me neprekidno vrijeđao i s mržnjom mi grizao usne, da ostane trag, kao pečat, da svatko primijeti tu kurvu koja zaslužuje kamenovanje. I kad je brzo i isprekidano dahtao, i kad mi se u svijest usjekla ona sadistička mržnja u njegovu pogledu, jer nisam nasjela na njegova obećanja ljubavi, i kad sam 238

shvatila da će mi njegove oči ostati u sjećanju dok sam živa (to bar neće biti dugo).

Beskrajno silovanje, provedeno s namjerom da povrijedi, da pokori, da gazi i muči, napokon je završilo. Opametila sam se već na početku zapleta.

Uspjela sam se pokoriti, uspjela sam se porobiti. Silovanje dodatno rasplamsano uvredama uljepšala sam pridodajući mu osobine vođenja ljubavi. Pravila sam se da sam se napalila, da sam baš to htjela. Natjerala sam ga da misli da se mojoj vrsti sviđa takav tretman. Potvrdila sam njegova iskustva. U njegovim sam očima postala žena koja voli nevolje. Tako sam se izvukla. Prebio me, ali sam preživjela. Istina, to što sam preživjela nije koristilo mojemu duhu. No izgubiti život u ovoj borbi značilo bi poraz.

Nisam željela umrijeti poražena. Nisam željela da poraz bude zadnja stvar u mojemu životu. Dobro, moram umrijeti. No prvo ću pobijediti.

Rasplet i zaključak priče trajali su jako kratko. Odjednom je ustao. Na putu do kupaonice rekao je: "Obuci se." To je bilo sve. Kurva koju je dao dovesti u pratnji (vozača s pogledom svodnika koji se glupavo kesio), koju je ponudio ledenom rakijom i ptičjim mlijekom, prije jutra je s istom pratnjom poslana kući. Poderana, puna modrica, zgnječena i otečene usne. Hvala Bogu, zima je, pa će debela odjeća pokriti rane na mojoj koži.

Direktorov povjerenik, odani čuvar, plaćeni svodnik me krišom gledao u retrovizoru. Dok me tako promatrao, zadržati prirodnu boju u obrazima mi je padalo teže nego silovanje. No primijetila sam da sam uspjela, da nisam pocrvenila. Držala sam se ponosno kao ostarjela kurva kojoj se osmjehnula sreća. Cijelo sam se vrijeme igrala mobitelom. Moja otečena usna koju sam pokušavala sakriti Burberry šalom kod tipa je budila ponos. Na licu mu se krivio osmijeh, kao da me on poševio. (Ponositi se čak i gospodarovim drekom je ipak važan pokazatelj odanosti.)

Moj je život bio kao lijeno plutanje prazninom. Nisam željela misliti ni na sutra. Na gol sam pucala kad bi mi lopta doletjela. Ono što sam dobila je bilo ništa prema svemu što sam izgubila. No takvi su svi oni skloni samouništenju. Odbijaju se od zida do zida i na kraju padaju na dno. I ja sam znala da me od dna dijeli jako malo. No ovoga sam se puta pouzdala u božicu osvete. Sve ću isplanirati, razmišljala sam, promisliti ću o svemu do najsitnijih detalja. Samo me podrži, božice, i ne dozvoli sudbini da mi stane na put i pokvari mi plan. Molim te!

Kada je crni Rubicon u hipu prošao Bosporsku cestu i zaustavio se pred našom sjajnom palačom, Istanbul je spavao u najcrnjem dijelu noći. Vučje je doba još bilo daleko. Vozač je iskočio iz auta i otvorio mi vrata. Pričekao je da uđem u lift. Njegova usluga je bila potpuna, bez mane. 'Poštovanje prve noći' koje je veliki Direktor Uluč iskazao svojoj najnovijoj drolji bilo je 239

besprijekorno.

Kad sam ušla u stan bila sam prazna. Nalikovala sam praznom trulom orahu, praznoj i sjajnoj ljušturi školjke. Duša me prepustila samoj sebi. Nije se odvojila, ali se povukla na tribine. Hladnokrvno me promatrala. Cijelu sam noć patila. Da se odvojila, ne bih.

Božica osvete koja mi je za vrijeme silovanja štitila duh neprestano mi je davala savjete. Kupanje? Zaboravi. Sada nije vrijeme da se pereš. Doći će i to.

Sada je dovoljno da se umiješ i opereš ruke.

Obukla sam pidžamu. Leđa sam omotala dekom i sjela uz prozor.

Dolazila sam k sebi. Um mi je bio bistar, radio je glasno kao mašina. Božica me podsjećala na moj pravi cilj. Teoman. Ta tko je Direktor? Zapravo trebam uništiti Teomanov život. S njime će propasti i Osman. Neka.

Poduzela sam prvi korak plana. Direktoru sam poslala prvu poruku.

"Osjećam se jako loše."

Naravno, nema odgovora. Neka, ne valja dati da se ohladi. Direktora sam morala uvjeriti da sam žena koja voli primati udarce, kako u seksu tako i emotivne, koja se migolji u kandžama svojeg mazohističkog duha. Da me ova neobična noć, ako u početku to i nisam pokazala, jako impresionirala, da sam našla točno ono što sam tražila, i da me sasvim očarao. Direktora sam morala time gnjaviti. Dominantni muškarci obožavaju žene koje ih gnjave. Takvim muškarcima mučenje žena koje ih progone donosi užitak poput kompjuterske igrice koja postaje sve teža. Neće ih samo otjerati. Naprotiv, u svakoj ih prilici potiču kako bi svaki put kada ih zgaze njihova narcisoidnost sve jače zasjala i na kraju blještala kao zrcalo. Ja sam morala progoniti tog muškarca. Neprestano ga preklinjati, bez ponosa i časti. Osveta je rat razuma i živaca. U tome ratu nema mjesta za čast, ponos ili moral.

Kad se vučje doba približilo, poslala sam drugu poruku da pojačam dojam koji sam željela izazvati.

"Osjećam se kao kurva!"

Ako je suditi prema završetku večeri, što bih drugo bila? No nadala sam se da ću ga tim kao zbuniti. U njegovom srcu sam željela proizvesti sasvim lagan ali i jako sladak osjećaj krivnje. Kao zrno gorušice u umaku koje pali sinuse: Tretirao si me kao kurvu. Možda jesam kljasta u ljubavi, ali nisam kurva, kunem se!

Nisam očekivala da će odmah odgovoriti. Pogoditi u sridu nije tako lako.

Malo po malo ću povećavati dozu. Proračunati ću i najfinije prizvuke svojih riječi i u pravome trenutku zadati prave udarce. Pomisliti će da nisam mogla odoljeti njegovoj karizmi, njegovom šarmu, da sam luda za njim. Jer na to je navikao. On je bio gospodar. A ja sam njegov posljednji plijen. Čvrsto sam se umotala u deku. Sklupčala sam se u fotelju i zaspala.

240

Kada sam se probudila vučje je doba bilo prošlo. Već se dobrano razdanilo. Po prozoru je sipila dosadna kišica. Sva sam se ukočila. Rane, otekline i modrice su me jako boljele. Usna mi je pulsirala. No u sebi sam osjećala zastrašujuću glad za životom. Jako sam ogladnila. Toliko da bih progutala cijeli svijet. Pripremila sam grandiozan doručak. Prvo sam skuhala čaj. Dodala sam i žličicu Osmanovog dragocjenog darjeelinga. Od salame Džumhurijet, omiljenog proizvoda elegantne prodavaonice delikatesa zbog koje smo premašili limite na kreditnim karticama, svježeg sira i kruha od cjelovitih žitarica napravila sam dva velika tosta. Pažljivo sam ih smjestila u toster. U neprerađeni maslac razbila sam dva domaća jaja. Po njima sam posula ljutu papriku u prahu. Stajala sam uz njih da se ne prepeku. Osjećala sam se kao da se nikada neću zasititi. Kao da nisam provela užasnu noć, kao da sam se slatko naspavala, čak i predugo, pa sam se probudila gladna kao vuk, sretna i mirna. Dan sam započela kao da započinjem prelijepo jutro.

Um mi je i dalje bio bistar, i dalje strpljiv. Kroz glavu su mi prolazila sva iskustva iz prošlosti koja su me učinila onime što jesam. Nisam smjela pogriješiti. Morala sam proračunati sve poteze i na umu imati sve mogućnosti, kombinacije, varijacije i moguće probleme. Morala sam proračunati značenje svake riječi koju sam mu napisala, sve insinuacije, asocijacije, pa čak i ortografiju. Dok sam čekala da se tostovi ispeku razmišljala sam o različitim mogućnostima.

Da me više ne nazove, to bi značilo da nije bio zadovoljan s noći koju smo proveli zajedno i da me ne smatra vrijednom toga da se mnome bakće, pa čak ni da me ponovo muči. To bi bio najgori mogući rezultat. No zapravo ga nisam smatrala mogućim. Noć koja je počela obećanjima ljubavi a završila silovanjem bila je baš po mjeri Direktora Uluča. Tako nesmiljen užitak nije mogao ostati na samo jednom putu.

Da je odmah podigao slušalicu i rekao mi: prestani me zvati, ubit ću te, ni truplo ti neće pronaći! pokazao bi da neće upasti u moju zamku, da će se samo još nekoliko puta prema meni ponijeti kao prema kurvi, što mi uopće ne bi odgovaralo. Morao je misliti da sam se u njega zaljubila, da sam se prepustila, da sam luda od ljubavi. Užitak mučenja ludo zaljubljene žene neusporediv je s onime kada mučiš običnu kurvu.

Ako me ne nazove odmah, ako me odluči mučiti, ako ga moji potezi pogode i izazovu sitne reakcije, e tada sam postigla cilj.

Pogledala sam na sat. Prošla su više od tri sata otkako sam se vratila kući.

Pravo vrijeme za treću poruku.

"Zar nije moglo drukčije?"

Morala sam napisati drukčije. Da nisam, upalo bi mu u oči. Direktor Uluč je polazio tečaje usavršavanja pri Scotland Yardu, pa je, jer mu je bio 241

potreban, engleski koliko toliko savladao. No turski mu je bio slab. Ti su ljudi nacionalisti do srži, ali svoj jezik ne poznaju. Da sam napisala drugačije osjetio bi da je u toj rečenici nešto čudno. Ne bi nužno shvatio pravo značenje. Da je pravopis u redu (a nije), ne bi mu se svidjela. U toj vrsti veza u koje je upletena moć, žena u ničemu, osim u ženskim poslovima, ne smije biti bolja od muškarca. Ako i jest, to nikada ne smije pokazati. Moć je uvijek i svugdje.

U riječi, na rubu značenja, u njezinoj prirodi, u gramatičkom detalju. (Bože, ludim!)

Prve dvije poruke za cilj su imale obranu, bile su o meni. Ova je poruka pak mijenjala značenje i očekivanja. Značila je: oprosti mi, ah, kako sam luda bila kad nisam prepoznala vrijednost u tebi i u noći u kojoj si mi se bacio pod noge. Kako sam retardirana, kako imbecilna kad sam propustila ljubavnu ponudu čovjeka poput tebe. Nisam mogla pojmiti koliko je teško postati carica u tvojemu haremu. Kajem se, oprosti! Prihvati moju ispriku, nemoj me odbiti! U jednoj sam noći postala ovisna o tebi. No nisi li i ti malo kriv?

Morala sam malo oklijevati, pa što? Da si mi dozvolio, moglo je biti drugačije.

Direktor Uluč nije bio glup. Bio je mučitelj i tiranin, ali je bio inteligentan i na svoj način emotivan, kao i mnogi poput njega. Negdje se morao sjetiti da je čovjek. Negdje duboko je morala postojati neka jezgra ljudskosti, barem malo čovjekove DNK. Jer je vještina mučenja putem ljubavi bila rezervirana za ljude. A ljubavni usklik jedne žene je odmah pokretao tu mučiteljsku DNK. Kao što sam pretpostavila, ni na ovo nije stigao odgovor. Mirno sam doručkovala. Do zadnje sam mrvice počistila sve što sam pripremila. Čak sam sastrugala dno tave u kojoj sam pekla jaja. U tom trenu je došla Tanja. Čim me ugledala pitala je što mi je s usnom. "Pala sam", rekla sam joj. Uz kratak pogled pun razumijevanja promrmljala je nešto u stilu želim vam brz oporavak. Bila je bistra žena. Pretpostavljala je da se u mojemu životu nešto događa, a bilo je očito kuda Osmanov i moj put vodi. Kada je zasukala rukave i nadurena se lica dala na posao (sirotu ženu još uvijek ne plaćamo kako treba), zatvorila sam se u spavaću sobu i napisala još jednu poruku u kojoj sam ovoga puta otvoreno molila za ljubav. U tonu spremna sam te slušati kao pas. Ali s druge strane je poručivala i: kuja ima ponosa.

"Trebam znati da me voliš!"

Ako ni na ovo ne odgovori, gotova sam, mislila sam. Ako ni na ovo ne odreagira, znači da neće nasjesti na moj plan osvete. I tada će sve ostati na silovanju. Može se nasmijati na taj moj zahtjev, može se izrugivati: da je volim? Opa!, ali svakako mora odgovoriti, mora nastaviti igru, razmišljala sam. Ako ne uzvrati, finale mog života koji je i tako samo niz žalosnih priča biti će jako tužno.

242

Uhvatila me panika.

Direktor Uluč nije od onih koji odgovaraju na poruke, nego onih koji odmah nazovu. Ne bi ni mogao biti toliko glup da napiše poruku i ostavi trag. Za svaki slučaj. Oprez je njegovo srednje ime. Dobro, on se može pobrinuti da svaki dokument i informacija protiv njega nestanu, ali zašto na to gubiti vrijeme? I zašto bi itko pisao ženama?

Oko podneva je nazvao. Konačno! Kako je bio siguran u sebe, kako zadovoljan.

"Jesi li malo došla k sebi?"

A, znači želiš da pomislim da misliš na mene. Želiš da osjetim da si primijetio što se sinoć dogodilo i da si se pitao kako sam. Lijepo! Padaš, direktore. Nisi pametan i moćan kao što misliš. Možda i jesi bog Istanbula, ali si nasjeo na igru male i jadne žene poput mene. Glas mi je zadrhtao.

"Da nisi nazvao... Da nisi nazvao..."

Dalje se nisam posebno trudila. Bila sam prisebna, svijest mi je bila otvorena. S lakoćom sam briznula u plač. (Čini se da je sva moja praksa u plakanju ipak korisna.) Rasplakati ženu koju si silovao, i to zbog ljubavi. Što bi još jedan moćni direktor mogao poželjeti? Kako mu je glas omekšao, ispunio se užitkom. Da pola Istanbula utrpa u prvomajsku paradu ne bi toliko uživao. Kićenim me riječima tješio. Te nema razloga za plač... Te zapravo me razumije... Te ja nisam shvatila koliko me zapravo cijeni! (Silovao si me, životinjo! Kako me cijeniš?!) S druge strane, riječi je pažljivo birao.

Rekao je da me cijeni, ljubav nije spominjao. (Molila sam ga za ljubav, naravno da mi je neće odmah dati. Osim toga, još mi je na početku večeri obećao ljubav, trebala sam biti pametnija.) Ovako se u svom umu on poigravao sa mnom. No nije znao da sam ja s njime zaigrala vrlo prljavu igru. Mogu ga nazvati kada god poželim. Doduše, on se možda neće uvijek moći javiti. Ovih je dana jako zauzet. Vjerojatno sam primijetila da zemlja ima ozbiljnih problema.

S drame sam se (domoljubno) brzo prebacila na razumijevanje. Glas mi je bio veoma sladak, jako zaljubljen i vulgaran.

"Znam da si jako zaposlen... Ali kada ću te opet moći vidjeti?"

Kao da umirem od ljubavi. No direktor ne odgovara na pitanja. Zna da je nedefiniranost najveća muka. Dobro zna da su zaljubljene žene očajne ako im kažeš da ćeš doći pa to ne učiniš. Sada moram leći i spavati, odmoriti se, bla, bla.

Bože, kako sam bila uspješna, koliko uvjerljiva! Nisam mogla vjerovati samoj sebi. Glas mi je odražavao radost djeteta koje su pomilovali nakon batina, cvrkućući kao ptičica govorila sam kao da sam konačno pronašla najveću ljubav svog života, kao da ću pristati na svako zlo, samo da moj snažni 243

Direktor Uluč ne izostane s moga prozora.LX Dovršila sam razgovor u tonu umirene zaljubljene žene.

Prva runda je završila.

Osman se vratio dva dana kasnije. Poslije dva dana koja sam provela u ponekad seksi, a ponekad ljubavnim telefonskim razgovorima s Direktorom Ulučem. Rana na mojoj usni pretvorila se u krastu. Unosila sam mu se u lice samo kako bi me pitao za nju. Kako je bilo u Berlinu? Kako je prošao koncert?

Je li bilo puno ljudi? Gdje ste odsjeli? Je li bilo važnih menadžera? (Kao da me jako zanima!) Čekala sam.

Neka samo pita što mi je bilo s usnom da ga pogledam kao vulkan pred erupcijom. Presudila sam našoj ljubavi, Osmaneeee! Dobro, to nije bila ljubav, ali joj je bilo nalik. Sada je više nema! Sada ni toga više nema!

Gajila sam posljednju nadu. Moj će muž pitati, ja ću šutjeti, natjerati će me, ja ću mu reći i konačno će se nešto dogoditi. Mora. Za ovo što sam doživjela mora postojati cijena! Ili ćemo se zauvijek razdvojiti ili ćemo se čvrsto vezati, zagrliti i zajedno plakati nad sudbinom. Više se neće praviti da ništa ne vidi. No, moramo priznati, dogodilo se, reći će. Tip je bog Istanbula, a mi smo jadnici, što možemo? reći će i tužno me gledati. I na to bih pristala.

Samo da konačno vidi, da taj čir konačno pukne.

No Osman mi nije ni pogledao u lice. Nije ni podigao glavu. Već je putem smislio kako da se izvuče. Navodno se jako razbolio. U Njemačkoj je bilo jako hladno. Smrznuo se iza pozornice, prehladio se. Toliko da nije napravio ni koraka po Unter den Linden, svojoj omiljenoj berlinskoj ulici. Ah, ah, ah!

Je li, Osmane?

Opet se praviš da ništa ne vidiš? Praviš se da se ništa nije dogodilo?

U redu.

To više nije moja stvar.

Položila sam mu ruku na čelo. Gorio je. Stvarno je bio bolestan. Dala sam mu lijek. Opet sam bila majka svome mužu slaba karaktera i čelična ega.

Primila sam ga za ruku i odvela u spavaću sobu. Polegla sam ga u krevet, mjesto na kojem ću na kraju svoje prljave igre ubiti svoju dušu, u naš krevet u kojemu smo nekada provodili bolne trenutke naše bijedne i polovične ljubavi, u kojem smo nekada svoja tijela koja su urlikala od bola umirivali luđačkim vođenjem ljubavi, ali se nikada, nikada, nikada nismo svađali.

Ponekad smo imali prepirke koje ničemu ne bi vodile, ali svađali se nismo.

Osman se nije svađao, nije znao kako.

Jer Osman se nije mogao suočiti ni s najmanjim problemom. Umjesto da se svađa, odmah bi pobjegao. Osman je bio tolika kukavica da bi i nojeve posramio.

244

"Da ti skuham juhu?" pitala sam ga najslađim glasom.

Slijedećih nekoliko dana hranila sam ga juhom. Lijekove sam mu davala točno na vrijeme. Pokrivala sam ga da se preznoji, presvlačila ga. U krevet sam mu donosila novine. Puštala filmove na DVD-u. Brisala mu lice vlažnim maramicama. Ljubila mu oči.

A on je izbjegavao moj pogled.

Nisam spavala uz njega. (Ni on nije bio raspoložen da me pozove k sebi i glavu nasloni na moje grudi.) S vremena na vrijeme bih se čula s Direkorom Ulučem. Svaki sam put bila koketna. Razgovarala sam s pretjeranim uzbuđenjem, kao neka jadnica koja je na pragu srednjih godina neočekivano našla moćnika nad moćnicima (u svakom smislu te riječi) za ljubavnika.

Ponašala sam se kao obična žena kojoj je grešni užitak nevjere prožeo sve stanice. Rekla sam mu da mi je muž bolestan. Da se jako prehladio u Berlinu.

Rekla sam mu da se brinem za njega, da mu kuham juhe. On je rekao da će nam poslati doktora. Da će na noge podići najprestižniju bolnicu. Rekao mi je da večeras muža stavim na spavanje i dođem k njemu.

Naravno da jesam, ovoga puta poprilično kasno. Naš je susret morao biti kratak. Jer moj direktor nije imao vremena. Htio me na brzinu poševiti i vratiti se na posao. Ipak je domovina očekivala da joj služi. U nesretnom apartmanu na čijim vratima piše Harem, u kojem je naša prva zajednička noć nalikovala silovanju, direktoru sam s izvanrednim uspjehom pružila ovoga puta kraći seks koji sam uresila odlikama divlje i lude ljubavi nezasitne žene.

Moja vještina u toj drevnoj umjetnosti bila je vrijedna hvale. Tijekom godina iskustva postala sam stručnjak. Ako posjeduješ malo sposobnosti i dobar libido, napreduješ htio-ne htio. (Ja sam imala oboje, genetsko nasljeđe.)

Direktor je upravo trebao uživati u finalu, upravo me gnječio svojim nezasitnim egom i teškim tijelom koje je razvio u najboljim teretanama sportskih centara rezerviranih za policajce, i opet nešto blebetao (bar sada šuti!), kad su njegovi mobiteli stavljeni na nečujno počeli svijetliti, a vokitokiji stenjati. Mlobiteli su vibrirali i vibrirali sve dok se nisu našli na podu. U najvećemu gradu naše zemlje očito se događalo nešto monumentalno.

Direktor je odjednom sunuo na noge i postao aktivan na drugi način.

Telefonirao je, u voki-tokije sipao bujicu naredbi, u neke je vikao, a u neke psovao: oni su bivši specijalci... zapečatili su si sudbinu, jasno... taj gad nam nije prijatelj... pederu odrubite glavu... sve ih vodite u središnjicu... spojite me s tužiteljem... moram razgovarati s predsjednikom općine..., no u kasnijim razgovorima je govorio: kako vi kažete, ministre... vaša je želja moja zapovijed... samo recite, ministre...

I: nažalost, ne mogu se zakopčati... gol sam... malo prije s pravom kurvom... baš sam bio pri kraju kad ste nazvali... nema veze, nije važno... pa 245

nije ševa važnija od vas... pozvat ću je pa će opet doći... dajte mi samo pet minuta da se istuširam i dolazim... stat ću u stav mirno... ako želite napravit ću salto... ako želite u ovoj ću situaciji napraviti stoj na rukama...

Daaaaaj... Ne busaj se o prsa, vlasti, postoji bog veći od tebe.

Direktor se obukao, opasao se oružjem, telefonima i voki-tokijima, i pred Rezidencijom okupio svoju vojsku u obliku blještavih auta i vojnika u odijelima s voki-tokijima. Pogledao je u mene, golu, lijeno i bez stida ispruženu na posteljini talijanskog proizvođača izrađenoj od egipatskog pamuka, s osmijehom ozbiljnog brata i izrazom ako je u pitanju domovina, ostalo su detalji. Da li da oplakujem zemlju kojoj služi ovaj tip ili sebe, pitala sam se nakon što me direktor razmetljivo poljubio u usta, rekao mi da uživam u ovom prekrasnom apartmanu i jacuzziju, i otišao.

Kući me odvezao isti vozač s pogledom svodnika. Ovoga puta nije pričekao da uđem u lift. Jer sramota bludnica počinje već druge noći.

Kad sam stigla kući napravila sam buku. Lupala sam vratima da se Osman probudi i jedva se primjetno nadala da će pitati gdje sam bila.

Osman je nakon nekoliko dana ozdravio. Temperatura mu se spustila, ustao je i počeo izlaziti. Zatvorio je vrata sobe i na telefon šaputao s Teomanom. Na licu mu se polako pojavio smiješak. Nije ostalo na tome, razveselio se, poletio. Postao je stari Osman. Kupio mi je jedan od najskupljih mobitela, iznenađenje! Navalio je da odemo kupovati odjeću. Rekao mi je odakle mu novac, a da nisam ni pitala. Teoman mu je dao. I to ne na dug! Teo je dobro razmislio i zaključio da je partnerstvo u prodavaonici klavira sjajno ulaganje. (Na to sam mogla umrijeti od smijeha.) Osim toga više ne može podnijeti da mu jedini braco ovisi o raznim lopovima i lažnim menadžerima.

Prepoznao je vrijednost umjetnosti. Od sada pa nadalje za menadžerski dio posla brinuti će se Teomanova tvrtka. Ima jake ljude. Njegove će skladbe prodavati najvećim zvijezdama. Tek što nisu, možda su ih već i prodali!

Vauu! Kako dobar brat!

Popušila sam, Osmane. To je istina.

Tih je dana televizijski program bio pun vijesti o ne znam kojem valu uhićenja u slučaju Ergenekon. U podzemlju i negdje na dnu Bospora, pronađeno je oružje. Bivši političari, umirovljeni vojnici i bivši specijalci stavljeni su u pritvor. Stručnjaci, stratezi, novinari, vodeći mislioci i pametni ljudi satima su raspravljali u informativnim programima. U jednom se trenutku pojavio i Direktor Uluč i kazao da se u ovoj zemlji svatko treba pouzdati u pravdu. (Naravno, naravno... Nema sumnje!) Zvučao je vjerodostojno, samouvjereno i vrlo domoljubno. Tako je rasvijetljena tajna telefona koji su vibrirajući pali na pod.

Istih tih dana posjetio nas je Teoman. Izvalio se na kauč kao car. Pio je 246

viski i grickao bademe i čokoladu.

Direktoru Uluču je važna bila svaka vrsta vlasti. Osmanu je bilo važno sve što se može kupiti novcem. Teomanu je važna bila sićušna Lejlica i njihova emotivna i iznad svega materijalna budućnost.

Ja sam bila samo detalj.

No sva su trojica zaboravila da se vrag krije u detaljima.

Tako sam prešla u drugi stadij progona direktora.

Riječima kakve nisam koristila ni u najjadnijim, najraskalašenijim i najbespomoćnijim vremenima obećavala sam mu ispunjenje fantazija izniklih iz seksa koji je podsjećao na silovanje. Napinjala sam mozak kako bih mu ih preko telefona uspjela dočarati. Kupovala sam i čitala novije verzije Feniksa.

Pokušavala sam naći trenutak da igru privedeni kraju.

Dok sam ja sve to planirala, Osman se pravio da ništa ne zna. Samo je loše spavao. Imao je noćne more. Probudio bi se i čvrsto me zagrlio, toliko da bi me mogao ugušiti. Jedino ga je to mučilo.

Moćni direktor i ja smo brzo napredovali. Od prve noći u kićastom apartmanu Rezidencije do posljednje u mojoj spavaćoj sobi prošlo je sedamnaest dana. Tih sedamnaest dana svako bih malo pogledala Osmana, duboko u oči. Čitala sam mu misli. Osman je pronašao način da izbjegne osjećaj krivnje. Neka misli na dobre dane, mislio je. Kad sam je pronašao već je puno puta bila posrnula, mislio je. Tko posrne jednom ili dvaput posrnuti će još sto puta, mislio je. Ako joj se prvi puta ništa nije dogodilo, neće ni stoti, ponavljao je u sebi. Pa što, to je život! mislio je. Toliko ljudi posrne i što im bude? mislio je. Uz to, Teoman nas je zasuo novcem. Novac je najbolji način da podneseš život. U trenu ga učini sjajnim. Novac izvrsno briše pamćenje.

Tako sve što s dogodilo nestaje kao da nikada nije bilo. Tako ti um postaje nepobjediv.

No sve te misli nisu bile dovoljne da spase Osmana, i dalje je imao košmare. Ni trava mu više nije bila dovoljna. Izlazio je sa svojim kretenima, vukao kokain, jeo tripove, vraćao se kući i vodio ljubav sa mnom kao da me napada. Poslije seksa pretvarao bi se u zaljubljeno mače. Govorio bi mi da je u životu samo mene volio i da će me voljeti do smrti. Te sam riječi zapamtila.

Kad me već voliš do smrti... žao mi je, mislila sam. Čekala sam kao vojnik u stanju pripravnosti. Išla bih k direktoru kad god bi me pozvao. Ponekad bi me pozvao i potom se predomislio. Ponekad bi me zvao dvaput u istom danu. Svaki put kada bih ušla u Rezidenciju na licima zaposlenika pojavio bi se jedva primjetni prljavi smiješak. Svaki slijedeći put bivao bi sve veći. Ponekad bih glumila oklijevanje. Servirala sam mu izlike tipa: Osman se počeo ljutiti. Na to bi Direktor Uluč rekao nešto u stilu: njega prepusti meni.

247

Direktor je zagrizao mamac. No morala sam izmišljati različite igrice kako ne bi potrgao flaks i oslobodio se. Malo sam plakala, malo se pravila da imam problema, malo inzistirala na prekidu, kao da smo u vezi. Pravila sam se da sam u deset dana poludjela od njegove ljubavi. Zadavala sam mu slatke muke. Jako mu se sviđalo nježno me tješiti i onda mi iznenada priuštiti pakao. Obožavao je govoriti jedno, a činiti drugo. To mi je i bila namjera. Ja sam njemu namjeravala učiniti isto. No, ako moj plan ne upali, postati ću igračka u njegovim rukama, brzo izlizana, potrgana i bačena.

Za to se vrijeme Osman udomaćio u Berlinu. U sedamnaest dana tri puta je bio ondje. Opet je putovao. Ja sam ga nazivala "takozvani Berlin". Odlaziti u takozvani Berlin je baš pristajalo Osmanu. No ovoga je puta bio jako uzbuđen. Ovoga puta njegov odlazak nije bio lažan, stvarno je putovao.

Pretvorio se u pravog poslovnog čovjeka. Uredio se od glave do pete. Kupio je Armanijevo odijelo za koje je dao ogromnu količinu novaca. Vezao je kravatu. Pričao mi je o ulaganjima, vezama i poslovnom svijetu. U novinama je čitao rubrike o ekonomiji, kao da se u nju jako razumije. Bila sam zapanjena. Osman je vjerovao da može postati poslovni čovjek. Dok je Tanji izdavao naredbe, spakiraj mi ovo... i ovo... s Teomanom je telefonski razgovarao o poslu. Pripazi na arhitekta da ne bi radio po svome... govorio je. Čovjek je najveći distributer... te tipove svakako moram pridobiti... govorio je.

Jako sam se čudila. Teomanove su se riječi ipak ispunile. Moja veza s "Ujakom" je obojici promijenila živote. Braća su se zbližila, postali su partneri. A ja sam ostala na tome da sam kurva.

Osman je otišao u pravi Berlin. Ni sam nije znao kada će se vratiti.

Trenutak nije mogao biti bolji.

Odmah sam nazvala Direktora Uluča. "Više ne želim ići u Rezidenciju. Ti dođi k meni", rekla sam mu. Razmišljajući o tome što će biti ako dođe, osmislila sam prekrasnu sliku kurtizane koja podsjeća na caricu. Kao da sam cijeli svoj duh i tijelo posvetila njemu, a sudbina me srozala do uloge ljubavnice. Iz usta su mi frcale replike tipa: Ah da ti samo jednu noć mogu biti žena, da ti jednom pripremim večeru, da te hranim iz ruke, da samo jednom operem i osušim tvoje ljubljene noge i potom ti kao supruga izmasiram ta snažna ramena, mogla bih sretno umrijeti! Nabrajala sam mu detalje večeri s temom Tisuću i jedne noći. Kako mu je godilo, potekle su mu sline.

Samo dođi. Samo dođi i vidi na što sam spremna.

Ako ne dođe gotova sam. Ako ne dođe nastavit ću životariti.

"Doći ću", rekao je. Oh! Odmah sam zasukala rukave. Nakon što je pripremila najturskije delicije i 248

najsvečanije postavila stol, Tanju sam poslala kući. "I sutra si slobodna", rekla sam joj. Okupala sam se, obukla, našminkala, nanijela parfem. Izvukla sam najkičastije ukrase, krevet posula ružinim laticama i posvuda zapalila svijeće.

Potom sam upalila našu malu kameru i potražila najidealniji kut. Satima sam isprobavala. Snimala sam se s tisuću pozicija, u mraku, na svjetlu, u polumraku. Provjerila sam. Sto puta. Bilo je u redu. Sve je bilo spremno.

No moćni direktor nikako da dođe. Nije se javljao na telefon. Ostavljao me u neznanju, mučio me. Bila sam nestrpljiva, čak i uplašena.

Kada je konačno nazvao i rekao: "Stižem za posla sata", pogledala sam u tu malu, neuglednu spravicu. Razmišljala sam kako je ta stvarčica jednostavna. Ta će napravica pokopati Direktora Uluča. Zapečatit će i Teomanovu budućnost, s Lejlom ili bez nje. Ujko Direktor Uluč je neće pustiti ni blizu Teomanu. Za zamku koju sam mu pripremila na red će sigurno pozvati njega. Ono što ću učiniti će manje ili više naštetiti njegovoj karijeri.

Snovi direktora, kojemu nije dovoljno biti bog Istanbula, o mjestu ministra unutarnjih poslova ili transporta past će u vodu. Ta će spravica sigurno danima zadavati glavobolju prvoj dami Kraljici Majci, neustrašivoj direktorovoj djeci koja ne poznaju zakone, Teomanovoj Lejlici i Lejličinu ocu, proizvođaču 'tennesifona', a Teomana sigurno i zauvijek dokrajčiti. Teoman će, naravno, dokrajčiti Osmana.

No prije svega će uništiti mene.

Ovo je bio prvi put da nisam samo pala. Uvijek sam iznova padala. No sada je kucnuo čas da udarim o tlo i nekoga povučem za sobom.

Kada se Direktor Uluč pojavio s podrugljivim podsmijehom na licu od kojega su mu se brkovi tresli i u stan, budući da sam koncept večeri odredila kao "sultan i konkubina", ušao kao da kaže: Gdje je moja prelijepa ostarjela carica?, mislila sam da sam predstavu sjajno postavila. (No nisam znala da je život neusporediv s kazalištem.)

Ugostila sam ga bez žurbe, kao da pucam od sreće. Skinula sam mu sako i usput mu pomilovala ramena. Lepršala sam oko njega kao moljac oko plamena. Natočila sam mu rakiju. Hranila ga hladnim predjelima. Kada bi rekao hajde, idemo u krevet (poševiti ženu razmetljivog glazbenika koji je uz to dijete profesora, u njegovom vlastitom krevetu mora da je osobiti užitak), oklijevala sam, odugovlačila.

Otišao je u kupaonicu opušteno kao da je u svojoj kući, kao da je sam platio sve što se u njoj nalazi. Dugo je pišao. Glasno je pljuvao. Sve sam čula.

Tada sam upalila kameru. Srce mi se popelo u grlo. Lupalo je kao da će mi izletjeti kroz usta. Dok sam pritiskala tipku ruke su mi drhtale. Umirala sam od straha da će mi kamera ispasti i da ću odati njezino mjesto.

Vlastoručno sam razodjenula direktora i polegla ga na krevet, kad se 249

oglasilo zvono.

Tko li je sada? U ova doba sigurno nije vratar, on već po tko zna koji put spava. Je li moguće daje Osman? Da bar! Da bar vidi direktora golog, u našem krevetu. (Doduše, vjerojatno bi se ispričao što smeta i otišao.) Teoman zasigurno nije. On zna da će direktor satima biti zauzet pićem i kurvanjem.

Mora daje neki nasumični prijatelj. Najbolje je ne otvoriti.

Direktora Uluča zvono uopće nije uznemirilo. To mi je bilo čudno. Da nije bio gol pomislila bih da mi je pročitao misli, da je otkrio predstavu koju sam mu pripremila, da su došli njegovi ljudi mračnih pogleda s voki-tokijima koji će me odvući.

"Otvori", rekao je.

"Ne znam tko je."

"Samo otvori... Ja znam tko je."

Razumijem, direktor zna što radi. A ja, ja sam glupa, imam mozak pileta koje još nije otvorilo oči. On je povjerovao u moju ljubav, sigurno, pa sam se zapitala kakvo mi to iznenađenje sprema. Možda je naručio dostavu cvijeća, orhideju, na primjer. Ili ruže, sto komada. Ili neko posebno piće... Ne budi tako naivna, glupačo. Naručio je drogu za sebe! Što god bilo, nije važno, samo da mi ne upropasti plan...

Otišla sam do vrata, bosonoga, u svilenom negližeu.

Otvorila sam.

Ugledala sam mlado i poznato lice, najviše dvadesetpetogodišnje. Činilo mi se da ga od nekuda poznajem, to lice i krvave plave oči koje nisam znala smjestiti u vrijeme i prostor. Koža usred zime preplanula od solarija, kosa uredno ošišana, a odjeća besprijekorna. (Tko je to?) Izvolite. Koga trebate? I on je pozvan. Moćnik koji ga je nazvao i izdao naredbu da u to i to vrijeme bude ovdje je unutra, u mojoj spavaćoj sobi. Dobro, a odakle ja poznajem tog mladića? Njegovi pokreti su mi poznati, ruka kojom prolazi kroz gustu kosu, taj nakrivljeni smiješak, nisu mi nimalo strani.

Mladić se čudio mojem čuđenju, i to jako. I ušao u stan. Kako? Možda nisam znala da ova noć neće biti samo fantazija s caricom/robinjom/konkubinom, nego prava orgija. Možda mi direktor nije rekao, ali zar nisam mogla pretpostaviti?

Zašto bi mi i rekao? On je čovjek od iznenađenja, car stravičnih ispitivanja, doajen destrukcije. Kao da je izgraditi tu karijeru bilo lako? Kao da je taj veliki direktor malo ljudi uništio mukama? Glas o onima koji su za ispitivanja propjevali kao slavuji, tvrdoglavim jezicima koji su se razvezali, srušenim organizacijama i razorenim obiteljima pronio se i izvan granica zemlje, pa su se njegove vještine tajno poučavale na intenzivnim tečajevima koje su brojne svjetske obavještajne službe organizirale za svoj novi kadar.

250

Njegovo je ime upisano u povijest i budućnost, zauvijek uklesano u vječne granitne ploče naše države. Njegove su me plave oči gledale kao da kažu: Kako ne možeš pretpostaviti da noć iz snova takvog velikana ne poznaje granice? Možda granice tvojega pilećeg mozga i jesu uske, no ako i ne možeš zamisliti što nas sve možda čeka, poštuj onoga tko može i koji će sve to provesti.

Ušla sam u spavaću sobu s tri čaše do vrha pune leda i bocom Famous Grousea. Kad sam ugledala mladića koji se skinuo dok sam bila u kuhinji i već golog direktora kako ispruženi na krevetu na jednoj od mojih knjiga poezije (to im ne mogu oprostiti) direktorovom vizitkom mrve kokain, osjetila sam da imam ozbiljnih problema s inteligencijom.

E, moja inteligencijo! Ti, koja si toliko puta prozrela stvari. Koja si se tijekom tolikih noći izoštrila. Kako ne možeš pojmiti razularenost ove noći?

Kako možeš smišljati koncepte glupavih fantazija i napraviti me smiješnom?

Kako možeš pomisliti da će se bog Istanbula zadovoljiti običnim preljubom i tako uvrijediti tog čovjeka koji je efikasan kao otrov? Zaboga, inteligencijo.

Nisam mislila da si takva.

Bože, kako sam glupa!

Trenutak, Bože. Hvala.

Puno hvala!

Htjela sam jedno oko, a ti si mi ih dao stotinu!

Moja bezazlena namjera bila je zabilježiti jedan nemoralan, ali naposlijetku ipak običan preljub, snimku poslati njegovoj obitelji i nadređenima i tako potresti autoritet Direktora Uluča, diskreditirati ga, kad je već ne mogu srušiti, u njegovoj karijeri napraviti zastoj i osigurati da ga zbog neopreznosti (ne razvrata) oni s vrha dobro izgrde, da se posvađa sa svojom punašnom ženom koja će nakon skandala sigurno reći da podupire muža, da da izjave na temu svetosti obitelji, da se gadno zakači s djecom, da se od silnog bijesa iskali na Teomanu pa taj kurvin sin zauvijek izgubi svoju Lejlicu koja mu je trebala osigurati budućnost u blagostanju, i da se Osman više ne može praviti da ništa ne zna. Kad sam već bila žrtva, htjela sam prouzrokovati bar malo problema onima koji me žrtvuju, pa da s ovoga svijeta odem u stilu.

Moja inteligencija nije mogla pojmiti ništa više.

No kako sam mogla znati da će me direktorove fantazije i orgije koje su mome mozgu nepojmljive pretvoriti u bika kojem su odrubili glavu? Kako sam mogla znati da ću poput bika bez glave kojemu iz vrata suklja mlaz krvi uletjeti među one koji su me zaklali, sve ih zgnječiti svojim teškim tijelom i utopiti ih u vlastitoj krvi?

U trenutku kada sam ugledala mladića i direktora kako vuku kokain i 251

sirovo se cere mažući ga po desnima, shvatila sam da mi se pružila prilika da moja osveta onima koji upravljaju mojom sudbinom ne bude sitna nego grandiozna. Noć mi je odjednom postala svjetlija. Kamera mi je namignula.

Njome sam prije smrti snimila tatu, i potom danima pregledavala snimku i plakala. Sada je radila kao urica (ako Bog da). Tako radosna uletjela sam među njih. Neka bude što treba biti. Kokain? Dajte i meni! Ako treba napisati ću knjigu o tom sranju i svim derivatima, samo da mi pomogne u ovoj katastrofi.

Hajde da se udružimo i probijemo sve granice ljudskosti!

Sekvenca filma na kojoj smo se pretvorili u tortu na tri kata više se ili manje kosila s moralnim principima svih dijelova svijeta i bila dovoljno odvratna da potrese svakoga tko se smatra čovjekom. Na dnu sam bila ja. Na vrhu plavoooki. Direktor je bio u sredini, slina mu se cijedila po mojim nogama, a ja sam se našla oči u oči sa malim. Tko je on? Tko? Dok smo se tako gledali odjednom sam se sjetila da je igrao u jednoj od serija koje su starije tete iz srednje klase i svadljive žene sasušene od nedostatka ljubavi prikovale uz ekrane. Nije bio u glavnoj ulozi, glumio je dobroga prijatelja glavnog lika ili tako nešto. Plavooki mladić i ja smo se netremice gledali.

Gledali smo se intenzivno kao da će se, ako svrnemo pogled, svijetu nešto dogoditi, pasti meteor ili zvijezda repatica, kao da jedno od drugoga tražimo pomoć. Među nama se nalazio jedan od najvećih gadova koje je svijet ikada vidio. Oboje nas je obuzimala tuga koja tjera u plač. S druge strane sam svim svojini stanicama, svim živcima, mišićima, mesom i krvlju tog mladića željela mrziti isto onoliko koliko sam mrzila životinju među nama. No nisam mogla.

Zato što mu je pogled bio pun bola, pun tuge. (Žrtva prepoznaje žrtvu.) Ja sam tiho plakala. U jednom trenu sam vidjela kako se vršak prsta tog mladića plavih očiju koje vuku na tirkizno približava mojem licu. Drhtavi je prst prinio mojem oku, dotaknuo ga i obrisao suzu.

U tom mi je trenu puknuo film.

Aliju sam rekla da se ostatka noći baš i ne sjećam. Pričala sam mu kako sam sve gledala kroz zamagljenu zavjesu suza i kako sam čula Gunine i Vatušine duše kako nada mnom plaču u horu. Tata mi je okrenuo leđa, nije mogao gledati. Nema obje ruke pa ne može začepiti uši, može samo jedno.

Kako ne bi čuo vrisak koji mi se otrgnuo iz pluća i izgubio u duši na sav glas pjeva tango. Volio sam jednu mladu ženu. Kad bih barem pamtio njezino ime. Sve me veže uz nju. Srce mi bez predaha plačeeee!LXI U vučje sam doba vidjela kako odlaze. U obliku isprekidanih slika.

Vidjela sam krvoločnog i okrutnog direktora kako se opasava remenom.

Kako sjeda na rub kreveta i lagano se njišući oblači čarape. Kako s užitkom vlažnim rukama zaglađuje spuštene brkove i obojenu kosu. Posljednji pogled 252

mladoga glumca i jedva primjetni izraz koji kao da kaže oprosti.

Ljudi su u svim pričama ikada ispričanima sanjali o visinama. Pegazi, Tulpari34 i ostali, svi su težili tome da se vinu u visine. Svi su se Božji poslanici uzdizali u nebo. Jer sve religije govore da je Bog gore. (Otac na nebesima moje Vatuš.) Sve su vjere ljude usmjeravale prema gore, u najviše slojeve neba.

Međutim, stvorenje zvano čovjek se ne uzdiže tako lako. Naprotiv, pada.

U pravome životu koji se živi na ovome planetu čovjek se spušta na dno, da jednom vidi kako je pasti. Ako se ne uspije držati svoje ljudskosti, pada u središte zemlje, u žarište vatre.

Ne treba tražiti daleko, pakao je na zemlji.

Bila sam u stanju u kojem su me ostavili. Na mene je palo slabašno danje svjetlo. Razgovaralo je sa mnom.

Ustani. Ustani i provjeri kameru. Je li sve snimljeno?

Ustala sam i pogledala. Snimljeno je.

Pogledala sam sve, od početka do kraja. Gledala sam sebe.

Kamera me konačno zavoljela!

Ponovno sam sjela pred nju i plačući joj sve ispričala. Željela sam da u ovo doba u kojem je tako teško razlikovati fikciju i stvarnost, na istinitost ove snimke ne padne sjena sumnje.

Ako sve što se dogodilo danas i bude zaboravljeno, neka sutra ne bude.

Neka ime Direktora Uluča u budućnosti ne bude uklesano na neku mramornu ploču.

Moje lice se vidi sa svim detaljima, a ime i prezime sam izgovorila kao najavu. (Tko sam zapravo ja?) Lice mije bezizražajno, kao da sam umrla, a govori samo moje tijelo. Od početka do kraja sam ispričala priču koja me dovela do ovakvoga kraja, navela i Teomanovo i Osmanovo ime, rekla da ravnatelja istanbulske policije nisam uhvatila u zamku nego da je on osobno htio da bude tako, da sam bila žrtvom prohtjeva čovjeka neograničene moći.

Postavila sam se kao glasnogovornica svih žrtava našega doba i zaključila: "Znam da neće dozvoliti da prođem nekažnjeno. Prije ili kasnije će me ubiti, pa ovom prilikom objavljujem što me na ovo navelo.

Iznova sam pregledavala snimke te mračne noći, kopirala ih na računalo, osigurala ih na CD-ima, CD-e umnožavala, umnožavala, umnožavala u desetine primjeraka, sve ih dobro sakrila i tako se pripremila na svoju vjerojatnu smrt. To me održalo sve do časa kada sam se vratila na mjesto na kojem sam slomila svoj duh, u krevet. Sjela sam na rub. Hoće li moj bijedni život nečemu koristiti? Hoće li se moj životni vijek isplatiti? Razmišljala sam.

34

Tulpar: krilati konj u mitologiji Turkijskih naroda - op. prev.

253

Odjednom mi se duša ispraznila. Mozak, sve jadne misli u njemu, prazne nade, bijedna očekivanja, sramotne uspomene i teške nepravde povratila sam uz puno krvi.

Povratila sam vlastitu lubanju.

Ostala je samo ljuštura.

254

UMIREŠ, TATA, NAPOKON UMIREŠ!

Iznenada su počeli vikati na jadnu djevojku i nastao je metež. Kreten po imenu Oktaj je sunuo kao strijela i nasilno je gurnuo, a ona je zateturala, pala i prevrnula svjetla. Bila sam daleko, za najudaljenijim stolom restorana i nisam shvaćala što se dogodilo. Sa mnom je sjedio neki glupavi, ružni tip u tridesetima i neprestano pričao neke gluposti o glumcima. Pitao me: "Misliš li da je Kadir Inanir zgodan?" Ljutito sam mu odvratila: "Ne, izgleda kao majmun." Htjela sam da shvati da me te stvari ne zanimaju i da ušuti. Bila sam veoma ljuta. Ali ne na Kadira Inanira, jasno, njega i ne poznajem. Bila sam ljuta na napuhanog redatelja koji je sve tretirao kao smeće i na ekipu koja se prema nama ponašala kao da smo stolice koje im se pletu oko nogu.

Sve sam ih mrzila.

Gadio mi se i Oktaj koji mi se upucavao od prvoga časa. Dok se set postavljao, posjeo me za bar uz zavodnički smiješak. Scena se odvijala pred barom pa bih se tako i ja u njoj čitavo vrijeme vidjela. Očekivao je da ću mu biti zahvalna jer me počastio tim mjestom i odmah, iste noći spavati s njim.

"Nemoj zbrisati odmah poslije seta, idemo na piće", rekao mi je. "Nemojmo", odvratila sam. "Ako je moguće, nakon seta te više ne želim vidjeti." Tako smo se porječkali, gol već u prvoj minuti. Ni on se nije dao, nije mi ostao dužan.

Stotinu me puta svakamo premjestio i napokon me bacio u dno restorana, na mjesto s kojeg mi se na filmu ni sjena neće nazirati. Sve me to toliko iznerviralo da sam tražila razlog da napravim scenu. No, nisam htjela da Berin zbog mene ima neugodnosti, da joj kažu da im je poslala luđakinju.

Ona je dobra žena.

Kada sam vidjela da je Oktaj gurnuo djevojku koja mu je posluživala nabujak, u meni se podigao strašan bijes, prekrasan i izuzetan. Svaka čast i Berin i njezinoj jadnoj agenciji! Žustro sam poskočila. Uhvatila sam se kako guram Oktaja i u isto ga vrijeme psujem. Nešto poput: "Što si ti umišljaš, asistentiću! Govno jedno!" Svi su se smrznuli. Oktaju! Glavnom asistentu!

Reći mu da je govno! Kakva drskost! Ekipa, to stado ulizica, se uskomešala pokorno mrmljajući onoj sramoti od redatelja koji me pokušao ukoriti, ali i na njega sam se okosila: "Odjebi! Kakav si ti čovjek? Da si dobar, i filmovi bi ti valjali!"

Na kraju su djevojku s nabujkom i mene izbacili van. U dva u noći smo završile usred Sarijera. Bilo je jako hladno. Ledeno. Bio je studeni ili prosinac (nisam sigurna) pri kraju osamdesetih. Možda osamdeset sedme, možda osme. Ali je već odavno otišao, no ja sam još uvijek osjećala bol i ona me 255

tjerala da napadam sve oko sebe.

Nazvala sam Gun s govornice, kao što sam radila kad god bih bila u nevolji. Nasmijala se i u isto me vrijeme ukorila: "Daj jednom nemoj napraviti scenu na tim setovima!" Došla je po nas davši zadnji novac za taksi. Djevojku je te noći ugostila u stanu u Ulici Taš Basamak. Ja ondje nisam bila gost, bila sam Gunina obitelj, nešto poput mlađe sestre koju stalno izvlači iz nevolje.

Kad god bih napravila scenu, Gun je uz mene plaćala vječnu kaznu.

Djevojka se zvala Asli i nije mogla shvatiti zašto su na setu vikali na nju i zašto su je napali. Govorila je da nije imala lošu namjeru, naprotiv, htjela je pomoći. Bila je strašno naivna, a tako je i govorila: "Uljepšavala sam replike.

Strašno su loše pa sam poslužujući nabujak izgovarala bolju verziju."

Strašno nas je uplašila, ali nas se i dojmila. Kasnije mi je Berin ispričala detalje. Bilo je baš kako nam je djevojka i rekla. Iako su je više puta upozorili, nabujak nije posluživala onako kako je pisalo u scenariju, a glumcima je došaptavala replike koje je sama napisala. "Luda je", rekla je Berin.

Da, pokušati nešto učiniti ljepšim usprkos drugima je isto što i ludost, pomislila sam.

Godinama, godinama nakon tog incidenta, jednoga sam dana otišla tati i sjetila se šaptačice Asli koju su otjerali zato što je mijenjala replike i uljepšavala film.

Tatino me stanje podsjetilo na nju.

U njegovoj je kuhinji, u koju se kad je ja ne bih očistila od prljavštine nije moglo stupiti, stajao sjajan, čelični lonac pun juhe od leće. Koji je to dobrotvor tati donio blistavo čisti lonac prepun juhe od leće? Netko je ulaštio očevu kuhinju i peć, uvijek prljavu, zagorenu i ljepljivu od ulja. Što je ovo, tata? Čija je ruka odgovorna za ovo?

Tata je značajno šutio. Puno je toga htio reći, ali kao da je htio da ga molim. Htio je da ga preklinjem da mi kaže, da budemo kao otac i kći koji dijele slatku tajnu. Davao je naslutiti da je tajna oribane peći i onog lonca punog juhe u ljubavi. Na trenutak sam se zagrcnula. Zar je moguće? Može li se neka žena zaljubiti u tatu? Teško. Ali pretpostavimo da takva postoji.

Može li se moj otac, kojeg je zapravo uništio gubitak moje mame, a ne ruke, zaista zaljubiti u neku ženu? Zašto ne? Ako je ljubav čudo, može se razviti.

Sreća može pronaći tatu, on može dobiti na lutriji. Zadrhtala sam i razveselila se zbog njega. "Tata?! Tko je ta žena, hmmm?" Razvezao mu se jezik.

Gospoda Sibel mu je donijela juhu, a onda je usput i pospremila i obrisala peć. Naime, žena je u njega ludo zaljubljena.

Duša me zaboljela. Ah, tatice! Jadni moj tatice...

(Tatice, umro si tek prije šest mjeseci, bol mi razdire dušu.)

Jedno je vrijeme mijenjao replike i pokušavao si uljepšati život.

256

A Osman i ja smo izgovarali ona sranja koja nam je život napisao.

Nešto prije tatine smrti, na početku ljeta, Osman i ja smo otišli na Burgazadu. Serhat (direktor nečega za poznatu marku automobilskih guma kao što su Michelin ili Pirelli) nije bio jedan od lešinara koji su se udaljili od nas osjetivši da je Osmanov novac počeo nestajati, ali koji su nas ponovno primili u svoj krug kad je ovaj prodao nešto imovine i ponovno počeo trošiti kao lud. Mene nije gledao, ali uvijek sam osjećala da je tajno zaljubljen u Osmana. Pozvao nas je na objed i mi smo se s veseljem odazvali. Imali smo tako malo novca... Tako malo ljudi oko sebe...

Htjela sam da napravimo turu po otoku prije nego što se nađemo sa Serhatom, da vidimo u kakvom je stanju vikendica koju nam je Teoman oduzeo čim su počeli financijski problemi, u kojoj je živio nekoliko ljeta (sam, raširivši se po cijeloj kući) da bi je kasnije dao u najam. No, srce mi se stisnulo kad smo prošli pokraj nje. Na širokom sam balkonu na kojem smo Osman i ja proveli predivna ljeta u vrijeme kad smo se voljeli i u dobru i u zlu vidjela podstanare koji su jeli i smijali se. "Ah! Posjekli su jelu!" zajecala sam. Osman se pravio da me ne čuje, kao da u našem životu nikada nisu postojale ova lijepa dvokatnica i jela na Burgazadi.

Za nas živjeti nije značilo rasti, nego smanjivati se.

Serhat nas je veoma srdačno dočekao. Uz njega je bila i supruga, a plavokosi im je sin bio s dadiljom u moru. Sjeli smo za stol u hladu. Jeli smo lignje i škampe. Slijedili su ih mali bureci puni sira, hobotnice, jakobove kapice i jastozi čije smo ljuske lomili kliještima. Serhat je posve napunio trpezu. Sve mi je to bilo strašno smiješno, taj način na koji smo sjedili poput dva sretna para. Serhat gleda mog muža, moj muž novac, oni sa susjednih stolova mene, Serhatova žena svih osim svoga muža, a moj je pogled usmjeren u moju dušu. Za one izvana smo dvije prijateljske, sretne obitelji, oni s djetetom, mi bez. Mi smo sveta obitelj, svi mi. Tradicija, običaji i principi su nam baš kako Osman voli: Pravi se da ne vidiš, ne čuješ i ne znaš.

Dok smo pili kavu, gospoda Sibel me nazvala na mobitel: "Otac vam je u policijskoj postaji. Ženama u parku Abasaga je pokazao, oprostite, onu stvar."

Jesi li ti luda? Čuješ li što govoriš, ženo? Tata možda jest sakat. Možda jest napaljeni jadnik. Ali tata... Moj tata...

"Neki dan je i na Kapaličaršiji neku ženu pipkao protezom. Usto se i smijao. Rekla sam da on to ne bi učinio, ali trgovci se kunu da su ga vidjeli.

Podbo ju je protezom. S njom je bio muž i jedva su ih razdvojili. Rekli su mu da ga pusti, da je lud. Jako mu je loše, poduzmite nešto. Pošaljite ga u dom ili nešto..."

Gospoda Sibel je moja vršnjakinja i veoma je privlačna. Strašno je vulgarna i jeftina, ali ima Boga pa je i veoma bombastična. Ima dugu riđu 257

kosu, a na oči nanosi srebrnkastoljubičasto sjenilo. Podsjeća me na jeftine sandale. Ta bi jeftina gospođa Sibel mogla u svakome trenutku naći pedeset frajera. Usto je i toliko draga da, nakon što je tati oribala peć, svima za mene govori: "Fufica, zna se samo šepuriti po Nišantašu!" Jeftina gospođa Sibel ima pravo. Ja sam dijete koje, premda u vlastitoj kući nije opralo ni čašu, svako toliko zasute rukave i omete, oriba i ulašti tatinu kuću u koju čistačica ne bi ni stupila, koja tatu moli da se opere nakon pljuvanja, brisanja nosa i povraćanja, da se sve to ne sasuši na njemu. Ja se samo šepurim po Nišantašu.

Ta me jeftina gospođa Sibel nazvala, strašno žaleći tatu.

Moramo smjesta krenuti, predragi direktoru carstva guma i suprugo...

Oprostite. Otac u parku Abasaga ženama pokazuje onu stvar i zato je sada u policijskoj postaji. Odmah ga moramo izvući odande. Moramo preklinjati narednika, kao što su to učinili i trgovci na Čaršiji: "Lud je, naredniče, pustite ga ovaj put. Mi ćemo se pobrinuti za njega". Moramo ga odvesti kući i ukoriti ga: "Što to činiš? Pristaju li ti takve opscenosti?"

"Osmane, idemo... Tati je loše..."

Sretni se par uspaničari, zabrine. Nude nam pomoć i pratnju. Srdačno nas isprate, kao što su nas i dočekali, sve do pristaništa i kažu da ih obavezno nazovemo.

Lice mi je gorjelo od srama što sam dijete oca koji ženama u parku pokazuje onu stvar. Čas sam se sramila, čas se besramno smijala. Izgubila sam osjećaj stida. A možda sam se bez njega i rodila? Razmišljala sam što je sramotnije: biti kći takvoga oca ili jesti s čovjekom u čijim sam očima vidjela da bi dao sve da može samo jednom spavati s mojim mužem?

Oca sam zatekla kako u policijskoj postaji s narednikom ćaska o Ergenekonu35. On me čekao, čekao je da dođem po njega. I naredniku je pokazao onu stvar. Nije bio lud i perverzan. Nije imao jednu ruku, ali je bio normalan starac. Ono što je jeftina gospoda Sibel nazivala "onom stvari" bio je njegov trbuh. Napeo se kao bubanj i požutio kao limun. Tata je, u tri tjedna koliko ga nisam vidjela, požutio od očiju do vrhova prstiju, od šaka do jezika.

Dok je u parku Abasaga sjedio među ženama i grickao koštice, razgovor se dotaknuo teme bolesti i tata je htio pokazati svoj natekli, požutjeli trbuh, ali je malo previše spustio hlače. Jedna od žena je počela vrištati prije nego što mu je i vidjela onu stvar i ljudi su se okupili oko njega. Bila sam zgrožena. Tata je nabrekao kao balon i sav se pretvorio u žućkasti trbuh. Strašno je smršavio, lice mu je upalo, a tijelo okopnilo. A kad sam prije tri tjedna u kuhinji

Ergenekon: naziv navodne tajne, ultrakemalističke organizacije povezane s članovima vojske i sigurnosnih snaga u Turskoj - op. prev.

35

258

pronašla lonac s juhom od leće, nije mi bilo ni na kraj pameti da umire.

Stanje mu se brzo pogoršalo i nije trebalo ni četiri mjeseca da ga dokrajči ciroza jetre koja je prerasla u rak.

Odveli smo tatu, umirovljenog invalida, u bolnicu Okmejdani.

Odjel je bio strašan. Nisu ga činili ponosni bolesnici na pragu smrti i njihovi ozbiljni pratioci, nego ljudi koji su izgubili svoju ljudskost (uključujući mene i tatu). Čitava se bolnica, ne samo odjel, sastojala od strašne boli i još strašnijeg očaja. Sastojala se od gužve, neimaštine, molbi, vrzmanja amo-tamo, znojnih nogu u plastičnim natikačama, gnojnih, krvavih, ispovraćanih i popišanih pidžama, zavoja, gipsa, mirisa lijekova, izvađenih i odbačenih organa. Kako im se pogoršavalo stanje, bolesnici su ispuštali strašne krikove. Sto im je bilo gore, pratioci su postajali odvratniji.

Liječnici i medicinske sestre su se jako dobro privikli na smrt, kao da sami nikada neće umrijeti. Nikakva ih fizička ili duševna bol nije dirala.

Tata je životario, kopnio, umirao.

Ja sam čekala uz njega.

Jedne ga je noći strašno boljelo. Stenjao je. Trebalo mu je dati morfij, ali dežurna liječnica (mlada, tek diplomirana) nije bila u blizini. Počela sam je tražiti, idući od sobe do sobe. Napokon sam je našla u jednoj: igrala je šah s drugim liječnikom (mladićem).

Oboje su bili nasmrt ozbiljni. Kao da nisu bili dvoje neiskusnih liječnika u raspadajućoj državnoj bolnici neke nerazvijene zemlje, nego dvoje genija koji su u znanstvenom laboratoriju na Harvardu na pragu otkrića cjepiva koje će sasjeći rak u korijenu, na licu im se odražavala tako snažna koncentracija. Da odigram skakača ili lovca? Da pomaknem top ili kraljicu? Da ovom tipu dam noćas ili sutra? Da ovu djevojku poševim sada ili ujutro?

Shvatila sam da njihovu pažnju neću privući nijednom riječi, nijednom molbom, bili su toliko zauzeti sami sobom i jedno drugim. Gak i da se pokorim, poljubim im ruke i stopala i zamolim da pomognu tati, odgurnut će me.

"Doktorice, mog oca jako boli, možete li mu pomoći?"

Da su se udostojili samo jednom odgovoriti na moju molbu koju sam triput (triput!) ponovila, nečim tipa: Da. Ne. Kasnije. Zauzeti smo, zar ne vidiš? Naravno da ga boli, ima rak..., da su između dobrih i loših odgovora izabrali i najgori, ne bi mi toliko udarila krv u glavu.

Ali nisu. Nisu podigli glave. Zanemarili su mene i bol mog oca.

Nogom sam udarila šahovsku ploču, a kraljevi i pijuni su se razletjeli.

Uneredila sam sobu: prevrnula sam ormare i porazbijala čaše i šalice.

Bolničko osiguranje je nahrupilo prema nama, bolesnici su iskočili iz kreveta, a njihovi se pratioci raštrkali. Oni i bolesnici koji su mogli stajati na nogama 259

su stali uz mene protiv ono dvoje liječnika koje sam napala kao poludjela i stražara koji su me pokušavali obuzdati. Na sav su glas izvikivali da sam ja u pravu i nabrajali vlastite žalbe kad im se za to već pružila prilika. Stanje je nalikovalo na mini pobunu.

U tom je trenutku stigao Osman, a ja sam se uz vrisak bacila na njega: "Tatu ne mogu ostaviti ovdje! Ne mogu! Ne mogu!"

I nismo.

Jedino što je Osman još mogao prodati bila je Honda Civic. Bilo mu je strašno teško pomiriti se s Hondom uza sve one Jaguare i Volvoe. (Ali nije odlazio na bratova vrata moliti ga novac.) Jer Osman je u vrijeme kad je plivao u novcu koji mu je ostavio okrutni otac kupio čak i Porsche.

Završimo li Osman i ja ikada na nekom Božjem sudu kao dvije zavađene stranke, optužim li ikada svoga muža: "Prodao si me, kurvin sine! Samo da bi se pizda od tvog brata umilila ujaku svoje glupave zaručnice, tako postala čovjek, učlanila se u klubove poslovnih ljudi, nagomilala novca, a u zamjenu za to platila tvoje dugove, ispisala ti čekove i otvorila dućan, da te kućevlasnik ne bi izbacio iz ovog tvog skupog stana i da bi mogao nastaviti sa svojim luksuznim životom, poklonio si me bez imalo grižnje savjesti nekom ravnatelju policije, Osmaneeeee!" On će se braniti govoreći: "Zbog tvog sam oca alkoholičara prodao auto!"

Osman je prodao auto kako bi moj otac umro u dobroj bolnici. Osman koji je tijekom čitave naše veze padao ispite, tijekom očeve bolesti i smrti jedan je položio s odličnim. Odmah je prodao Hondu i ja sam ocu pronašla mjesto u Njemačkoj bolnici. Prošla sam hodnicima te bolnice ukrašenim ružnim arabesknim motivima, slijedeći plemenite stope supruge profesora Haluka.

Novac nije problem, učinite što god je potrebno, samo neka tatu ne boli!

Osman nas je posjećivao dvaput na dan (poslijepodne i navečer), ruku uvijek punih čokolada, sladoleda (premda ih tata nije mogao jesti), knjiga, novina, cvijeća.

Moj tata nije stigao vidjeti Europu, ali je sjedio pred prozorom s najljepšim pogledom na Istanbul u Njemačkoj bolnici i, dok je čekao da ga nade anđeo smrti koji se šeta od sobe do sobe, uljepšavao svoje zadnje trenutke prepričavajući mi godine koje smo proveli zajedno. Umjesto istine, na uho mije šaptao emotivne, nježne replike, kao ona šaptačica.

Ja sam ga snimala.

Kako bih ga nakon smrti mogla često gledati i plakati.

Govorio bi mi, naprimjer: "Sjećaš li se one blijedoplave haljine koju si nosila na dodjeli maturalnih svjedodžbi? One sa sitnim ljubičastim cvjetićima? Preko nje si imala indigoplavu vestu. Poslije dodjele sam te odveo u krčmu Slijepi Agop. Baš smo se lijepo napili, kao otac i kći."

260

Tata, ja nisam maturirala, izbačena sam iz škole zbog markiranja. Nikada nisam imala plavu haljinu s ljubičastim cvjetovima ni modru vestu.

"Ondje si prvi put jela okruglice od slanutka i uopće ti se nisu svidjele.

Agop je tada još bio zdrav. Naljutio se na tebe jer ti se nisu svidjele..."

Nikada nismo otišli u krčmu kod Slijepog Agopa. Ti nisi često izlazio jer si bio jednoruki scarface. A prve sam okruglice od slanutka kušala kod Vatuš.

Mama nas još nije bila napustila, a i ti si imao obje ruke. Bilo mi je pet godina, možda i manje. Vatuš ih je donijela i ja sam se oduševila. I ti si volio okruglice od slanutka. Mama nije, ali bi ih dala praviti radi nas. "...kako sam plakao da se ne mogu odvojiti od kćeri kad su te Osmanovi došli isprositi..."

Osmanovi me nisu došli isprostiti, tata, jer ih nije ni bilo. Postojao je samo Osman, bez ikoga, i svoju je usamljenost zaboravljao ležeći na mojim grudima. "...tvoja je mama toga dana bila tako zabrinuta da ćemo se osramotiti pred mladoženjinom obitelji. Opet se prekrasno obukla, a kosa joj je padala niz leđa u valovima."

Ah, tatice moj! Kad se Osman (sam) došao s tobom upoznati, mama se već odavno bila preselila u Berlin i postala Frau Liebisch/gđa Ibiš. Tog sam dana propala u zemlju od srama. Jer si se napio, zaspao i popišao se. Uplašila sam se da ćeš ustati i da će se vidjeti mrlja. Nas smo troje sjedili u tišini, a kad je Osman otišao, očistila sam te, presvukla i polegla u krevet. Plakala sam jer sam bila uvjerena da me Osman sada neće htjeti. I ti si plakao, ali mi to nisi pokazivao. Osman mi je sljedećeg dana predložio: "Hajde da se vjenčamo."

Nisam mogla vjerovati, bila sam izvan sebe od sreće. Vjenčali smo se ne rekavši nikome. Nismo imali kome reći. "...Nazovi gospođu Sibel i reci joj da sam u bolnici. Sigurno umire od brige. Ali reci joj da sam došao na kontrolu, da se ne brine. Žena se ludo zaljubila u mene... Stalno mi kuha juhu."

Da je zaljubljena u tebe, gospođa Sibel bi ti napravila tiramisu, a ne juhu, tatice. Tako to ide. Znam i sama, i ja sam to radila. Onima u koje sam bila zaljubljena radila sam tiramisu, a onima koje sam žalila kuhala juhu.

"Malo ću prileći...Ti idi kući, umorna si. Ionako će mi za dva-tri dana biti bolje. Dobro sam. Zdrav kao dren."

"Zdrav si kao dren, tata... Hajde, idemo u krevet."

Rujansko se sunce tek počelo nagibati. Zalazeće je sunce nalikovalo na krv.

Nalikovalo je na ranjenu dušu.LXII Tata je imao pogled djeteta. Večernje je sunce njegov žuti scarface činilo ružičastim. Prazan rukav pidžame mu je visio s naslonjača.

Tata se preda mnom svjesno pravio da je šenuo pameću. Tako me htio 261

tražiti oprost: Nisam imao snage za život, kćeri. Otac ti je bio jadnik, nije se mogao nositi sa životom. Nije mogao tvojoj majci i stricu reći: "Vidim li vas još jednom, rasporit ću vam utrobe rogovima koje ste mi nabili." Tvoj otac nije uspio nadomjestiti svoje bivše lijepo lice i otrgnutu ruku. Svoju je potlačenost nosio kao medalju i predao je tebi. Nije ti mogao pružiti ruku premda je stotinama puta vidio da si pala. Htio mi je reći: "Oprosti tati, jadna moja kćeri."

Tata je znao da će umrijeti i pravio se da je izgubio razum. Htio je reći: "Da ti imam snage zadnje noći svojega života reći da sam svega svjestan, ne bismo došli do ovoga, kćeri."

To je bio način na koji se potlačeni ispričavao.

Uhvatila sam tatu pod ruku i podigla ga iz naslonjača. Polegla sam ga u krevet i pokrila. Plahtu sam mu navukla sve do brade, znajući da će mu ona ujutro pokrivati i lice. Više sam ga puta poljubila u ožiljak koji se protezao od brade do obrve kojoj je nedostajala polovica.

Nasmiješio se, kao da nisam njegova kći, nego on moj sin.

Opet mu se ovjesio desni kapak, tik, i zatvorio mu oko. Posljednji me put, na trenutak, pogledao lijevim okom. S boli većom od svih onih koje zajedno osjećaju svi bolesnici s rakom na ovome svijetu, povrijedio me svom gorčinom pitanja: Koga da okrivim za ovako dramatičan kraj života, ako mi je Bog dodijelio slab karakter?

Sklopio je oči i zaspao.

Više se nije probudio.

Sjela sam uz njega i primila ga za ruku. Promatrala sam kako se hladi.

Plakala sam do jutra.

Pomislila sam: Umireš tata, napokon umireš i drago mi je zbog tebe.

Poduzeo si sve da umreš, osim samoubojstva.

Sada je red na mene.

262

NAVIKNULA BIH SE Tijekom nekoliko godina prije potresa, na ambalaži jogurta marke Joruk koje su prodavali turski, kurdski, arapski, grčki itd. marketi, obavezni u svim njemačkim gradovima u kojima ima stranaca, smiješilo se moje lice. To mi je omogućila jedna slučajnost, "neočekivana" kao i sve druge.

Dok je Kubi za neki improvizirani turistički katalog fotografirao kulu Galata, upoznali smo tipa koji je bio oličenje etničkog mozaika, Striku Samija.

Bio je užasno vrući srpanjski dan. Oblijevao nas je znoj. Odlučili smo napraviti kratku pauzu. Nešto smo pili u kafiću podno kule s pergolom od vinove loze. Taj je čovjek sjedio za stolom do našeg i zatražio vatre, usput nas nudeći cigaretama Stuyvesant iz paketa od dvadeset pet komada. Potom se neprikladno prisno preselio k nama. Imao je preko četrdeset, bio je debeo i simpatičan.

"U Berlinu proizvodim jogurt", rekao je tip kojega smo odmah počeli oslovljavati sa Striko Sami, kako bismo ga u startu spriječili u namjeri da se upucava meni i Gun. Mislio je pokušati s jednom od nas, ali je ugledavši Kubija shvatio da tu nema kruha. Bio je i pametan, odmah je promijenio pristup. Bio je njemački poduzetnik. Od upoznavanja nije prošlo ni pola sata, a već nam je ponudio posao. (Uvijek se pitam je li mu ideja svanula baš tada, kad je shvatio da od flerta nema ništa.) Želio je redizajnirati demode pakiranje svojega jogurta. "Ti poziraj, ti fotografiraj, a ti osmisli dizajn", rekao je s popriličnim samopouzdanjem, pokazujući prstom svaki puta kada bi rekao ti. Tog ofucanog strikana uopće nismo shvaćali ozbiljno. "Naravno...

Naravno..." rekli smo. Razmijenili smo vizitke da zadovoljimo formu i oprostili se.

No slijedeći se dan iz vedra neba pojavio na vratima studija sa svežnjem maraka u ruci. Tako smo naučili da ne valja dopustiti da te zavaraju čarape u sandalama "po njemačku", jeftine košulje na kratke rukave i remen od lažne kože, da se stvarno nikada ne zna tko ima para. Kubi je shvatio da se tip ne šali, da su marke gotovina, i postavio me pred neutralnu pozadinu. Gun se časkom zaletila u dućan po jogurt. Bacili smo se na posao. Toga sam dana pojela tone jogurta. Navečer mi se toliko spavalo da mi je glava padala. Na kraju smo sasvim neočekivano odradili jednostavan posao i zaradili solidnu svotu novaca. Striko Sami se vratio u Berlin, a mi našem inatu i smijehu pred udarcima koje nam život s lijeva i desna sipa u lica.

Striku Samija smo zaboravili čim je otišao, no on nas je nakon pet-šest mjeseci nazvao. Razgovarao je s nama kao dugogodišnji prijatelj. Prirasli smo mu srcu. Uz to je vjerovao da smo mu donijeli sreću. (Eh, kad bismo je još i 263

sebi mogli donijeti!) Imao je lanac trgovina. Upravo je otvarao peti dućan u Berlinu i drugi u Kreuzbergu. Pozvao nas je na otvorenje. Nije se igrao dobre vile, opet nam je nudio posao. Želio nas je zaposliti na otvaranju Joruk Markt-Kreuzberga II, Kubija kao fotografa, Gun kao organizatora, a mene kao glavnu hostesu. Nudio nam je jako malu plaću, ali bi nam pokrio troškove.

Prvo smo se nasmijali, a malo i obradovali. Je li dobro tako iznenada otići na odmor? I to u Berlin. Sredina je zime, i hotel je sigurno sranje, ali neka.

Onda sam se ja slomila.

Mogućnost da u Berlinu vidim mamu me sasvim izbacila iz takta. Bila sam sigurna da ćemo se sresti kao da smo se dogovorile, kao da smo odredile vrijeme i mjesto susreta. Mama sigurno već mjesecima po cijelome Berlinu viđa sliku svoje kćeri na ambalaži jogurta Joruk. Doći će na otvorenje trgovine i htjeti me povesti kući: Pa ne možeš biti u hotelu kad imaš mamin stan!

Mama je mislila da ću joj se baciti oko vrata i satima plakati od radosti.

Mama je mislila da će nam se pogledi susresti i da ćemo nadoknaditi sve one godine koje smo pokopale u prošlost.

Mama je mislila da ću joj oprostiti.

Međutim, mama nije znala slijedeće: Napasti ću je škarama s purpurnog baršunastog jastuka namijenjenima rezanju crvene vrpce na vratima trgovine.

Prvo ću joj na prsima napraviti veliku dijagonalnu ranu. Njezino bijelo meso će zinuti. Krv će prskati i snijeg koji je okovao berlinske ulice obojati u crveno. Potom ću joj škare zariti u srce. Naćuliti ću uši kako bih čula pucketanje prsne kosti. Ako uspijem, u prsni ću joj koš ugurati ruke i iščupati srce. Nastati će opća zbrka. Doći će hitna. Dojuriti strogi njemački policajci u zelenim uniformama. Primiti će moje krvave ruke, baciti me na tlo i staviti mi lisičine. Ja ću ležati na trbuhu, vrištati i urlati: Mrzim te! Proklinjem te!

Zasipam te kletvama! Preklinjem najzlokobnije duhove svih prošlih i sadašnjih vjera, neka te opsjednu i zatruju ti san! Šteta... I otvorenje trgovine Strike Samija će biti uništeno. A jadnik nas poziva misleći da mu donosimo sreću.

Striko Sami, koji se u proteklih šest mjeseci iz debeljuce pretvorio u ozbiljno pretilu osobu, bio je uzbuđen, sretan, veseo i pravi profesionalac.

Peti dućan svojeg vlastitog lanca trgovina ukrasio je šarenim balonima, vijencima i turskim i njemačkim zastavama. Bio je i pronicljiv, pa je izlog ukrasio papirnatim ukrasima u žutoj, crvenoj i zelenoj boji. Moju je sliku s ambalaže dao otisnuti na plakate i posvuda ih povješao.

Ja sam zamišljala velike šiljate škare na purpurnom baršunastom jastuku 264

izvezenom srebrom. Tim ću škarama probiti maminu prsnu kost.

No nije bilo tako. Na improvizirani pladanj stavili su škare za osnovnoškolce, zaobljenih vrhova. One ne bi probile ni kožu. Ne bi rezale.

Ne bi se zarile u prsa. Što sada?

Stajala sam totalno zbunjena, potpuno rastresena.

Iako je bio prosinac i termometar je pokazivao dvanaest ispod ništice, snijeg nije padao. Čak je, kad bi uhvatilo priliku, među oblacima provirivalo slabašno, lijeno sunce koje ne grije.

Pred crvenom vrpcom razapetom na vratima, predsjednik nekog berlinskog društva turskih poslovnjaka držao je govor. Improvizirao je.

Ako je vjerovati njegovim riječima, otvorenje Joruk Markt-Kreuzberga II, i to što se tu prodaju jogurti Joruk, Jeni raki i čaj za turiste Rize, je jako, jako, jako važan događaj, ne samo za Berlin, nego za cijelu Njemačku. Trgovina Strike Samija bila je sjajan dokaz uspješne integracije. Predsjednik je govorio nešto o tome kako bi se njemačka ekonomija u korijenu potresla kada bi Turci (i Kurdi) pokupili svoje prnje i otišli. Možda je bio u pravu, Turaka i Kurda je bilo toliko da bi se Njemačka stvarno teško vratila u normalu. A možda i nije.

Nijemci bi mogli reći i: konačno su otišli! U tom su mi se trenu po glavi motale svakojake gluposti. Jer sam bila nervozna. Jer sam pogledom pratila ljude koji su ulazili i izlazili.

Uzvanici su pili kavu, kolu i fantu. Jeli su čips i lokum. Turkinje iz Kreuzberga su me dovlačile pred policu s jogurtom gdje se nalazio veliki pano s mojim nasmijanim licem. Mislile su da sam slavna, htjele su se sa mnom fotografirati. A ja sam pozirala i široko se smiješila, pokazujući svoje zube bijele poput jogurta Joruk.

Nijemce koji su bili u prolazu nije zanimalo otvorenje. Neki su se čak ljutili, gunđali i grubo odbijali tanjure s lokumima koje su im nudile hostese.

"Nijemci iz niže klase za gablec jedu kebab, a pritom kukaju da su turski dućani na svakome uglu vrsta moderne okupacije", rekao mi je Turčin treće generacije ugodna lica koji je stajao uz mene. "Kada je zid srušen, jako ih je ljutilo što je srce Berlina ostalo crnoglavima36. No ne mogu ih preseliti ili otjerati, nego se ovako dure."

Bilo je očito da je taj ljepotan, koji je rekao da na sveučilištu Humboldt studira sociologiju, inteligentan i bijesan. Pio je kavu i sa mnom dijelio svoja sociološka opažanja i znanje o povijesti. Pričao mi je kako su u doba komunizma, kada je podnožje zida srama neuspjelim tunelima izbušeno kao ementaler, Turke i Kurde bacili na kraj grada, uz samo podnožje zida. Tako bi, ako bi se hladni rat prometnuo u pravi i vojnici Istočnog Berlina, koji su u očima zapadnjaka bili prljavi komunisti, prodrli na zapad, svojim tenkovima 36

Crnoglavi (tur. kara kafa): u žargonu naziv za Turke i Kurde u Njemačkoj - op. prev.

265

i topovima prvo satrali crnoglave. Oni su bili prva barikada protiv napada komunjara, skupina koju su planirali odmah žrtvovati. No, tko bi rekao, to se nije dogodilo. Dio grada koji je u doba komunizma bio loš, siromašan i rubni, sada se našao u centru. Cijena kvadrata rasla je brzinom svjetlosti. Nijemci koji su dobacujući nervozne poglede prolazili pored marketa nikako nisu mogli probaviti da su im Kurdi i Turci oteli taj dio grada.

Preračunali su se, kažeš. Je li, ljepuškasti... Slažem se.

I ja mislim da se lako preračunati. Nešto se dogodi, neka greška u računu, nešto pođe po krivu... Nastane opća zbrka. Ono što ostane na kraju nazivamo životom.

Dečko lijepoga lica, poslijediplomski student sociologije, servirao mi je zanimljiv monolog. No ja nisam bila u stanju upustiti se u dijalog. Čekala sam mamu. Nemoguće da nije vidjela. Moja je slika na ambalaži jogurta otisnuta u stotinama tisuća primjeraka. Sigurno ju je vidjela. Mein Got! To je moja kći! rekla je. Nazvala je tatu. Tata i tako samo čeka priliku da s njom razgovara. Tako je i tako... sigurno joj je rekao. Rekao joj je da sam otišla u Berlin na otvorenje trgovine. Za ženu pametnu poput moje mame to je dovoljno informacija da me pronađe.

Mislila sam.

No mama nije došla.

Preračunala sam se u svojim očekivanjima od Berlina.

Navečer smo otišli u jeftini talijanski restoran. Sa sveznajućim sociologom i nekolicinom njegovih prijatelja. Rekli su da na tržištu postoji bar sedam vrsta turskih jogurta, da je tržišni udio jogurta Joruk smiješno nizak, da za Joruk Markt nikoga nije briga i da je Leipziger Strasse zaostala na istoku.

Shvatila sam da mama ne zna ni za taj lanac trgovina ni za jogurte s mojom slikom, i da u ovih nekoliko dana koje ću provesti u Berlinu neće ni saznati.

Naručila sam pizzu sa šunkom i gljivama, još nije stigla.

Ili ću popiti vino, pojesti pizzu i zaružiti s tim ugodnim i mladim berlinskim Turcima koji ne znaju bi li mi se upucavali ili mi pristojno iskazali dobrodošlicu (za mene to ne bi bilo ništa novo), ili ću pronaći mamu i obračunati se s njom.

Odabrala sam obračun.

Iznenada sam ustala i napustila restoran. Turskom vozaču taksija u koji sam ušla dala sam adresu koju sam pročitala na novogodišnjim čestitkama koje je tata krio (od mene) i, potajno se nadajući današnjem danu, naučila napamet.

Turski je vozač bio razgovorljiv. Rekao mi je da su svojedobno u ovoj četvrti živjeli članovi politbiroa DDR-a. U jednom od najraskošnijih stanova živio je čak i predsjednik Stasi-ja. Idealan kvart za život u njemačkom 266

socijalizmu. Da je vrijeme bilo drugačije, napeto bih ga slušala, no ne zamjeri, brate, večeras nisam u stanju. Ako smo stigli, izlazim.

Na ulazu u D Blok stajala su bezbrojna zvonca. Među njima nije bilo niti jednoga turskog imena. No na jednome je pisalo K-H. Liebisch. Evo ga!

Pronašla sam je! Pritisnula sam zvonce ne znajući što da kažem ako iz portafona začujem glas. Glasa nije bilo, ali vrata su se otvorila. U veži zid pun poštanskih sandučića. Prema vozačevim riječima, svaki je blok imao po šest ulaza i više od tri tisuće stanova. Ovamo su smjestili pravi mali grad. Popela sam se na četrnaesti kat. Hodnik je krivudao kao labirint. Liebischi su živjeli na broju osamdeset tri. Osamdeset jedan, osamdeset dva i evo ga, osamdeset tri. Vrata su otvorena. Znači da nekoga očekuju. Budući da su otvorili bez pitanja. No došla sam ja, mama. Nažalost. Kao ružno iznenađenje. Kao tvoja propast. Dolazim naplatiti dug.

Koljena su mi drhtala. Osjećala sam blagu vrtoglavicu. Srce mi je glasno lupalo. Ej, što ti je? Saberi se! Ti naplaćuješ dug, nisi ništa dužna! Uvukla sam se kao lopov, spremna na sve, na to da me potjeraju, na tuču, na psovke.

Spremna sam i na to da trunem u berlinskim zatvorima. Jer se neke stvari ne mogu odgoditi. Jer se neki dugovi ne mogu oprostiti. Jer se ne može nastaviti dok se neka poglavlja ne zatvore.

Salon je sav u stilu njemačke srednje i niže klase, jako kičast. Veliki stol za kavu koji se povisuje uz pomoć vijka ima keramičku oplatu, sve je do te mjere njemačko. Bavarske krigle, s metalnim poklopcima, keramičke i oslikane.

No pred nevjerojatnim prozorom proteže se osvjetljeni Berlin.

"Karl-Heinz?"

Začuo se glas iz kuhinje. Mamin glas, koji godinama nisam čula.

Nakon glasa pojavila se ona, sa žutim rukavicama za pranje suda, u cvjetastoj pregači, trapericama i ružičastoj vesti na V izrez. Malo se udebljala, ima trbuščić i starija je. No i dalje je lijepa, zapanjujuće lijepa. Kestenjastu kosu je opet ovlaš skupila na zatiljku.

Potreslo ju je kad me ugledala. Ostala je bez riječi. Zamalo je pala, pa se rukom s vjenčanim prstenom primila za zid. Je li joj na licu bio užas ili čuđenje, ne znam, no sigurno nije bila radost. Da je bila radost, zagrlila bi me oko vrata, čvrsto bi me obujmila, iako bi znala da ću je odgurnuti.

U ovakvim situacijama netko treba znati što će reći. No ja nisam. A nije ni mama. Mama u tom trenutku uopće nije mogla misliti. Stajala sam pred njom kao žena na putu u tridesetu. Mama je pred svojom kćeri stajala kao žena na pragu pedesete. U ovakvim trenucima bi se majke i kćeri trebale zagrliti pune čežnje, što god da se dogodilo u prošlosti. To je ono što nam društvo toplo preporuča. Posvađani se moraju pomiriti. Dobro znam kakav je pakao. Ali raj 267

se nalazi pod nogama majke. Mama je napravila korak prema meni i sledila se. I ja sam napravila korak i sledila se. Potom smo obje ustuknule. Okrenula sam se k prozoru razgrnutih zavjesa.

"Pogled je jako lijep..." rekla sam.

"Je." Tišina.

"Ono je televizijski toranj... Fernsehturm..."

Opet tišina.

"Podsjeća na Atakule..."

To su prve riječi majke i kćeri koje su se nakon toliko godina srele?

Jako tužno.

Malo poslije je kroz otvorena vrata ušao Karl-Heinz, vozač autobusa, s jednim paketom od šest pivi i jednom vrećicom u rukama. Suh je kao bakalar. Bijela mu kosa nalikuje ličilačkom kistu, gusta je i strši, a na licu mu je stalni smiješak. Mogao bi biti dobar čovjek. Na prvi je pogled shvatio da sam mamina kći. Zanimljivo, iznenadio se manje od mame. Počeli su razgovarati na njemačkom. Glas mu je zvučao dobrohotno, Karl-Heinzu, bio je veseo. Mamin je bio napet, nemiran.

Mama i ja se nismo zagrlile, ali Karl-Heinz i ja jesmo (tko zna zašto). Jer je raskrilio ruke i nasmiješen mi prišao, izgovorio hrpu riječi koje nisam razumjela, a pokreti su mu bili nježni. Mami je postavljao pitanja, a ona ih je prenosila meni. Kada sam stigla, jesam li im došla u posjet, zašto se nisam najavila, jesam li dobro, gdje sam odsjela, koliko ostajem itd.

Mama nije prevodila svoje osjećaje nego svojega muža.

Idem-ostajem-idem-ostajem-idem-ostajem... Bože, što da radim?

Uz pomoć vijka keramički su stol za kavu pretvorili u pravi jedaći stol i pokrili ga zelenim stolnjakom. Donijeli su špagete sa škampima i pivo. Na brzinu su naribali kupus i napravili salatu. Izvadili su njemački sir. Donijeli ogroman tanjur s voćem. Mama je razgovarala sa mnom izbjegavajući mi pogled. Uzdišući mi je postavljala pitanja. Što radiš? (Je li je briga?) Radiš kao model, lijepo, no ne bi li bilo bolje da se posvetiš glumi? (Razgovarala je s tatom, sigurno.) Da si bar završila gimnaziju. Doduše, možeš je završiti i dopisno. Zašto nećeš? (Točno si onakva kakvu sam te ostavila, mama.

Točnije, točno si onakva kakva si me ostavila.)

Ne sjećam se koliko smo piva popili od prve do trenutka kada smo se mama i ja zakačile. Karl-Heinz je govorio, smijao se i pogledavao mamu kako bi prevela njegove riječi. Mama je prevodila dio, ali većinu nije. Osjećala sam da mi oči bježe. Osjećala sam da se sve u salonu okreće. No svakog sam se maminog stanja sjećala do najsitnijeg detalja. Na primjer, odlučno je upalila televizor koji je Karl-Heinz ugasio (neka bude buka, neka zaguši ovaj posjet).

268

Neko se vrijeme držala za čeljust kao da je boli zub. Svaki puta kada bi nam se pogledi susreli, spustila bi pogled na tanjur (činim je nemirnom). Dok je namatala špagete, vilicu je okretala više nego što je potrebno (znak nervoze).

Karl-Heinz se za vrijeme cijeloga obroka smiješio s razumijevanjem. Gulio mi je voće. Narezao trabzonsku datulju. Mljackajući je rekao nešto, mislim o tome kako ga je mama naviknula na voće.

Ti prazni razgovori se moraju prekinuti. Iznenada sam prešla na stvar.

Pitanjem koje bi ona meni trebala postaviti. U glasu mi je odjekivala sva tuga svijeta.

"Jesi li sretna, mama?"

"Postala si prava žena."

"Mama, jesi li sretna?"

"Imaš li dečka?"

"Mama, jesi li sretna ili nisi?"

"Već si u tim godinama. Ne razmišljaš o braku?"

Zavitlala sam vilicu koju sam držala u ruci. Poletjela je i udarila u jednu od krigli poredanih na polici. Odjednom su mi navrle suze. Jecajući sam počela vikati, isprekidano kao dijete. Živote-si-nam-pretvorila-u-sranje-i otišla-napustila-nas-upropastila-si-nas-nalikujem-likujem-jem-na-tebepostala-sam-ku-rva-kurva-kao-ti!

Po odnosima se ne smije previše čeprkati, čak i ako se radi o odnosu majke i kćeri. Ako čeprkaš, gadno smrde. Osman zna. On čini najbolje. Pravi se kao da ničega nema. Kao da nikada nije ni bilo. Svi čine isto. Ja ne mogu.

Toliko sam glupa da ne znam živjeti u miru.

Obje smo vikale, obje plakale. Dok se mama gušila u suzama pričala mi je koliko je (nekada) voljela tatu.

"Tata me tukao! Lupao mi je glavom o zid! Polomio mi je zube!"

"Spavala si s drugima!"

"Tata mi nije dopuštao da ga volim! Nije mi dao da ga poljubim!"

"Tata ti se gadio!"

"Naviknula bih se! Kao da je bilo lako gledati to ranjeno lice? Ali s vremenom bih se naviknula!"

O Bože, kako je grozno to što je mama rekla. "Naviknula bih se." Lice mi se sledilo.

"Tata je učinio sve da ga prestanem voljeti! Misliš da sam u krivu?"

Zastala sam, nisam znala što da kažem. Imala si pravo, mama. Tata te tukao. I tata je imao pravo. Nabijala si mu rogove. I ja sam imala pravo, ostala sam bez majke i oca. No kako se to dogodilo? Kako na ovom prokletom svijetu svi imaju pravo? Kako?!

Očuh po imenu Karl-Heinz, blaženi psihoterapeut, smiješio se kao da 269

misli: neka si samo majka i kći kažu što nose u srcima i tako se pomire. Pa on je iskreni, zreli Europljanin! Mi smo nezreli, djetinjasti narod, jedni drugima govorimo iza leđa. Ali on je Europljanin, oni ljudima sve kažu u lice!

Mama je tiho plakala, iz tih dragih očiju kotrljale su se blistave suze poput malih bisera. Muž velika srca po imenu Karl-Heinz tapšao ju je po leđima kao da tapša bebicu koja se treba podrignuti.

Jako sam se sažalila nad njom. Nad mamom otprije mnogo godina koja je pokušavala poljubiti tatin batrljak i prisloniti obraz uz stravično unakaženu stranu njegova lica. No opet me sama podsjetila da sam s time pogriješila.

"Tati sam govorila da ga volim više nego prije. Klela sam mu se. Nije mi vjerovao."

Pazi ti lažljivice! Koja drolja!

Eto to nisi smjela reći, mama! Nisi smjela reći da si tatu voljela više nego prije! Trebala si reći da! Gadio mi se. Gadile su mi se njegove gnojne oči, njegova polovična obrva, njegova trula rana iz koje se cijedi neka odvratna vodica i neuredno meso na ramenu s kojeg mu je otkinuta ruka. Bila sam mlada i lijepa, čekale su me još godine ljubavi i seksa. Nisam mogla žrtvovati svoj život zato što ti je sudbina uništila oca!

Trebala si to reći da bih ti bar malo mogla oprostiti.

"Sa stricom si spavala dok se tata u bolnici borio za život zato što si ga voljela više nego prije? I to u krevetu koji si dijelila s njim."

Mamina pljuska mi je doletjela u lice tolikom snagom da sam se srušila na pod. Mislila sam da mi je čeljust slomljena. Vidjela sam zvijezde. (To je drugi udarac koji sam dobila zbog strica). U padu sam se uhvatila za zeleni stolnjak. Sve što je bilo na stolu sam srušila na pod. Pive su se slijevale preko stolnjaka i zelene se prolile po meni. Svijet je opet pozelenio. Ustala sam i napala mamu. Očuh neprekidno priča, psihoterapeut volonter, jadnik. Mamu je zaštitio svojim tijelom, da ni za Boga ne bih naudila njegovoj ljubljenoj ženici, nešto mi govori. Ne razumijem ni riječi. Ako je suditi po njegovom izrazu, mora da je nešto kao: mama te jako voli, zašto si takva. Možda mi i govori da odjebem iz njihove kuće, ne znam.

Nosi je, mamu i sve što s njom ide. No moli se da ti život ne smjesti, Herr Liebisch. Ako ti jednoga dana zada udarac, trebaš se jako bojati. Jer ćeš ga, pored udarca koji će ti zadati, morati tražiti svijećom!

Mislim da su za mnom vrata pukla, tako sam ih jako zalupila.

Na berlinskim sam ulicama tako gorko plakala da su se prolaznici sažalili.

Nemam korijena.

270

CARPE DIEM Večer bi nekoć dolazila i k nama. Nekoć, jako davno.

Dok smo stanovali u Ulici Bajsungur, večer bi dolazila s mamom koja se vraća s posla, s nekom nezasitnom životnom radosti u glasu, nekim blaženstvom, nekom srećom i vragolanstvom, pogotovo ako bi nakon tjedana razdvojenosti dolazio i tata.

Kad ne bi bilo njega, svake bi nam večeri tužnim koracima, s tanjurom deserta dolazila Vatuš, da sa mnom i mamom podijeli našu nimalo tužnu samoću.

Mi smo davno, jako davno, navečer bili sretni.

Ali večeras večer nekima nije dolazila noseći sreću.

Večeras je dolazila sa sastancima na kojima se odlučivalo o sudbini Direktora Uluča, tajnim sastancima u dvoje ili troje, odlukama, telefonskim razgovorima i žurno sastavljenim mailovima, nevjericom, onima koji su govorili: "To je sigurno montaža, prljava urota, Direktor Uluč to ne bi učinio, on ima mnogo neprijatelja.", analizama u laboratorijima visoke tehnologije i isprikama: "Nažalost, naredniče, nije montaža." Mora da su oni čijim je poslovima Direktor bio prijetnja i oni koji su htjeli njegov posao bili ludi od sreće što mu je život uzdrman. Dvadesetorica moćnika kojima sam poslala CD-e danas sigurno nisu imali mira. Najviši rukovodioci plemenitih medija sigurno nisu znali što da učine kad su pogledali CD. Kad je ovaj jedinstveni pornić dospio i do najviših pozicija u Ankari, bez sumnje su se bacili na posao, zbunjeni i šokirani: "Samo da znate, poštovani ministre, do ruku nam je došlo nešto odvratno..."

Bila bi ludost ignorirati cjelovečernju orgiju punu alkohola i kokaina policijskog ravnatelja Istanbula koji se nije sramio podučiti ne samo čovjeka, nego i jadne ptičice i nevine mrave opasnostima svijeta. Tko zna kakve su nagodbe zbog toga sklopili sa šefovima države kako bi mogli u izvanrednim vijestima prikazati skandal, barem djelić odvratnog pornića (zamagljenog, jasno) uz bljesak natpisa: Šok! Šok! Šok! Ekskluzivno! Oni, među tom dvadesetoricom moćnika, koji Direktora Uluča mrze iz dubine duše su se na posao dali pohlepnom radošću. Mora da su odrezali i spojili najšokantnije i neshvatljivije djelove videa te ih razaslali u svijet. Mora da su se ti neopisivi prizori proširili brzinom svjetlosti, da su završili i u obiteljskim poštanskim sandučićima i na Youtubeu gdje su već sada pogledani deset tisuća puta.

Mora da su prešli granice zemlje i počeli obilaziti svijet. Vojska odvjetnika Direktora Uluča je sigurno spremno čekala na vratima sudnica kako bi postigla zabranu svakog prikazivanja i tužila njegove neprijatelje koji su 271

vjerojatno otkrili skandal. Kraljica Majka je sigurno saznala i završila u bolnici jer joj je skočio tlak, a njezini su se sinovi zakleli da će naći i mecima izrešetati osobe koji su smislili ovu odvratnu urotu u kojoj sudjeluje tip jako sličan njihovom ocu. Debeljuškasta Lejla i njezina glupa majka su sigurno šokirane, a njezin je otac, proizvođač 'termesifona', pojurio svojem šogoru pružiti potporu. Sigurno se od silne žurbe nogama lupao u dupe. To je zato što je moć Direktora Uluča bila i njegova moć; izgubi li je jedan od njih, izgubiti će je i drugi. Vijest je sigurno došla do Teomana i Osmana. Teomanu je sigurno pozlilo zbog njegove sada uništene sjajne budućnosti, a Osman je zanijemio i zavukao se u neku mišju rupu, ne od srama, nego od straha.

Direktor Uluč je svojem vozaču/tjelohranitelju izdao naredbu, zatražio ga da me nađe i prisili da kažem za koga radim, i da me onda ubije. Vozač s pogledom svodnika je sigurno okupio ekipu za ispitivanje i krvoproliće i izašao na ulice Istanbula; udarni je tim udario čak i na naš stan, polugama nam razvalio čelična vrata i pretražio i najmanju rupicu. Direktor Uluč je sigurno poludio. Sto posto je bio lud od bijesa. Na nekom je otvorenom, praznom mjestu ispraznio spremnik metaka kako bi se ispuhao, a zatim odletio u Ankaru da kaže: "Ministre, ono nisam ja, kunem se Časnim Kur'anom. Neki me žele uništiti, ministre, varaju vas. Ljubit ću vam noge, ministre, jesti vaša govna, zapravo i ona svih ministara, premijera i predsjednika, koliko god vas ima i tko god da jeste, bit ću pseto pred vašim vratima (kao da i nije bio).

Nijedna riječ ne bi mogla objasniti veličinu srama koji mu je donijela ona strašna noć otprije nešto više od sedamdesetak sati. Nijedna riječ, ni najednom jeziku svijeta nije mogla dočarati teret na njegovoj duši.

Ali postojala je smrt, veliki čistač.

Poslije smrti ionako bude kao da nikada i nisi živio, kao da za sobom nisi ostavio sramotnu priču. Na ovom je svijetu čovjek samo smrću postajao čist.

Ali sada je sve to bilo daleko od mene.

Jer mi je stigla večer. Večer je večeras Aliju, i meni došla s tugom razrušenog svijeta, s posljednjom željom. Večer nam je, nakon godina i godina, došla dok smo vodili ljubav kao da palimo svijeću za kraj jednog uništenog svijeta.

Večer je stigla našim tijelima, vlažnima od suza koje smo prosuli dok smo vodili ljubav.

Stigla je našim riječima koje su padajući nam s jezika govorile o svim ljubavima onoga staroga lijepoga svijeta, očima u kojima su nam se miješale suze, našim gorućim usnama, venama koje više nismo mogli razlikovati, sljubljenim nožnim prstima i dušama koje su godinama patile. Lijepa, ljubljena večer je stigla u trenu kad sam se uvukla u Alijevo naručje, a on me 272

poljubio.

Na vrhovima sjajnih Alijevih prstiju sam osjetila potresajući strah od milovanja tijela nakon strašnih silovanja. Rekla sam mu: "Ali, ovo je ljubav i nema joj početka ni kraja."

Tako je Ali postao ja, a ja sam postala Ali. Naša je ljubav bila toliko prožimajuća, toliko duboka, da je dok smo se milovali pala noć.

Oko nas su plesale zelene čarobnice i donijele nam lijepu noć, poklon lijepe večeri. One slatke čarobnice naših halucinacija.

Došaptavali smo se s njima: "Hej, zelene čarobnice, hej, kraljice beskrajnih noći naše duše. Recite nam, jesmo li mogli ova dva života čiji će se putovi spojiti smrću drukčije proživjeti?

"Carpe diem!" odvraćale su nam zelene čarobnice, "Naravno da je sve moglo biti beskrajno drugačije. Ali sada je već veoma kasno. Živite u trenutku jer vrijeme samo teče dalje."

273

DOÑA QUIJOTE Kada se na Istanbul spustila noć bila sam mirna. Čak i sretna. Očekivala sam veliko finale, grandiozno zatvaranje. Bila sam sigurna da je Direktoru Uluču odzvonilo, da je izgubio popularnost, budućnost i ugled. Duša mi je bila puna radosti.

Sada će mu se san o službi namjesnika pokrajine, zastupnika i jednoga dana ministra pretvoriti u govna, postati laž. Može biti zadovoljan ako nastavi služiti kao policajac u nemilosti. Čak i ako uspije ostati u zemlji. Neka mu sada bogatstvo koje je stekao kao jedan od onih koji pišu mračnu stranu povijesti moje zemlje (od parcela do konaka, od hotela do hanova i hamama), njegovi nesmiljeni naoružani ljudi (koji će donijeti i moj kraj), prijatelji među kojima ruka ruku mije, a koji sjede na najvišim pozicijama u zemlji, njihove metode (legalne i ilegalne) i gazde podzemlja koje je zadužio osiguravši im slobodu spašavaju njegov ugled.

No ja tome nisam ništa kriva, moćni ravnatelju, ti koji sanjaš o vlasti, čuvaru mračnih svjetova. Ja tome nimalo, ali nimalo nisam kriva. Ti si se sam upropastio. Na onu pijanu noć nisi trebao pozvati plavookog mladića.

Počinio si neoprostiv zločin. Tako snimljen s muškarcem na sebi, zasrao si sve zakone u knjizi muškosti koja vlada svijetom kojemu pripadaš. Da si bio snimljen samo sa mnom, dobro, karijeri bi ti dosta naštetilo, ali problem ne bi dosegao ove razmjere. Žena bi ti malo plakala, malo prigovarala i na kraju prihvatila. Neki bi rekli sramota... velika sramota..., durili se, a neki bi rekli pa što, on je muškarac, uz to moćni ravnatelj, ako neće on, tko će? i glasno se nasmijali, hah hah hah... Od onih kojima nedostaje mašte dobio bi i pohvale.

Detaljno bi im prepričao kako si se napio i onda me dobro poševio. Da smo tu bili ja, plus piće, plus kokain, to što se kokain vidi (ne kako ga vučeš) shvatilo bi se kao greška. Jako bi se potrudio i namučio, ali nekako bi se izvukao.

Neoprostivo i tako nije to što si učinio, nego što su te zatekli. Jer u ovoj je zemlji izlaganje zločin. Ako slomljena ruka izađe iz gipsa, to može dovesti do smrtonosnih posljedica. Neće ti oprostiti, direktore. Žao mi je. Platit ćeš im za to. Naravno, i ja ću tebi. Čekam, spremna sam.

Previše si me olako shvatio. Mislio si da se bojim tvoje moći, agonije umiranja, da neću progovoriti, da neću ni zinuti. Zapravo si imao pravo. I ja sam čovjek i, kao i svi ostali, bojim se čak i najlagodnije smrti.

No čovjek jednom mora shvatiti da je svijet o kojem je mislio samo najbolje zapravo uništen. Mora shvatiti da se zlatno doba nikada neće vratiti, da ga nikada nije ni bilo, i da se ono što se naziva životom zapravo sastoji od 274

praznih nada. Samo ne smije otkriti da u najboljem slučaju polovicu čovječanstva tvore nečasni stvorovi, a drugu polovicu njihove igračke.

Eto tu nastaje nova zemlja. Ona je zapravo san, nada, u kojoj ne postoji jučer i sutra, samo trenutni smisao. To je zemlja časti koja se rađa iz najsramotnijeg pada. To je feniks, direktore.

Tu ćeš uništiti sebe, a sa sobom i sve tirane, i ponovno se roditi. Pa što i ako se i ne rodiš? Ovaj je svijet tako prljav. Tako okrutan, tako svirep, tako strog! Ako se ponovno rodiš, vratiti ćeš se u isti taj svijet. Nemoj. Nemoj se ponovno roditi. Ostani u pepelu feniksa.

Ali i ja sjedimo pred starim televizorom bljedunjavog ekrana. Ali usput surfa internetom. Na stranicama novina i magazina, na najgorim portalima i svim pretraživačima neprekidno traži ime Direktora Uluča. Traži ga pod bog Istanbula. Pod slavni policajac. Pod veliki seks skandal. No još nema glasa.

Minute su letjele. Prolazili su sati. Sve glavne vijesti su završile, došlo je vrijeme za vijesti o običnim ljudima (kao i svake večeri), ali svijet se nije oglasio.

Kako je to moguće?

Zar su i na ovo odmahnuli rukom? Zar su i na ovo zažmirili? Zar niti jednoga od dvadesetorice moćnika nije bilo briga? Zar nikoga nije dirnula stravična priča u suzama ispričana kameri koju nisam koristila od tatine smrti? Zar ovaj prljavi svijet nikoga ne uznemirava?

Kako je moguće?

Upomoć!

Ali me htio utješiti: "Još je jako rano, pregovori će potrajati, puno ljudi na vrhu skriva prljavo rublje", govorio je.

Strpljivo smo čekali.

Ali je ponavljao da želi umrijeti sa mnom. Da će od sada pa nadalje biti moje tijelo, biti ja, da više nećemo biti on i ja, nego mi. Njegove su me riječi činile tako sretnom. Jer Ali mi je obećavao sebe. Prvi put u životu mi se događalo nešto što me toliko usrećuje. Ako treba umrijeti, Ali želi umrijeti sa mnom. Dok mi je to govorio, gledao me tako lijepo da mi se duša rastapala.

Skoro sam poludjela od sreće. Doživjela sam ovo i to mi je dovoljno. Moj je život ovako dobio smisao, mislila sam.

Jako sam voljela Alija, više od sve ljubavi koju sam vidjela u životu, uključujući one u djetinjstvu. U kostima sam osjećala koliko ga volim. Zato nisam željela da umre, sa mnom ili bez mene.

"Ali, sutra odlazim... Ako preživim ovu noć."

Bila sam na nogama. Lice mi je bilo okrenuto prozoru. Promatrala sam svjetlucavi mrak koji je donosio noć. Nisam željela da Ali vidi moje suze. No on mi je čitao misli. Čvrsto me zagrlio s leđa. Ljubio je moju suhu lubanju, 275

usne su mu bile vatra. "Ja više neću živjeti bez tebe", govorio je. Nije rekao ne mogu, nego neću. "Jednom sam te ostavio. Sada ti ne mogu dozvoliti da odeš, ne mogu gledati kako odlaziš." Govorio je da sam mu dala smisao koji je godinama tražio. Za Alija su sada sutra i prekosutra i svi ostali dani imali smisao: biti ili umrijeti sa mnom. To je bio tužan smisao, ali ipak smisao.

"Ili nećeš otići, ili odlazimo oboje. To je sve."

Rukama je obuhvatio moje lice. Dugo me gledao.

"Ti si zapravo sjajna anarhistica, znaš?"

Rekao je da je djelo koje sam izvela ne trepnuvši iako svjesna posljedica hrabrost bez premca. Rekao je da su riječi koje sam plačući izgovorila pred kamerom manifest propasti koji odgovara ovome jadnom dobu.

Onima koji će pogledati CD sam rekla: Ovaj svijet koji upravo proživljava zlatno doba licemjerja pretvorio se u prljavu kaljužu. Vjerujete li još uvijek u njega?

Rekao je da su moje suze jadikovka upućena svijetu uništenom od strane tirana.

"Dosta, pretjeruješ", rekla sam mu.

Nasmijali smo se. Smijali smo se kao ludi.

"Doña Quijote!" rekao mije.

Na licu mu se stvarno odražavalo nešto nalik obožavanju, nalik poštovanju. Ta lijepa crta na Alijevom licu prelijevala mi se u dušu, usrećivala me, činila me ljudskim bićem.

"Ti si junakinja našega doba", rekao mi je.

Rekao je da u ovome dobu više nitko ne vjeruje u junaštvo i da je zato sve na izdahu. Međutim, junaštvo je naša najljudskija osobina, rekao je, biti spreman riskirati sebe za nešto vrijedno. "No sve je već toliko trulo, da ni najčovječniji među nama više ne misle da je u životu išta vrijedno žrtve. No, koji je to život dragocjeniji od žrtvovanja sebe za neku vrijednost?" rekao je.

Rekao je da su umrli i zadnji revolucionari, da se na svijetu takvi više ne rađaju.

Nije li naša omiljena ličnost rekla: "Da je Noa bio vidovit, zasigurno bi spalio arku"? Cioran.

"Tako si i ti, ovime što si u ovakvo doba učinila, ožigosala svijet kao 'truo'."

"Da sam znala da se sjećaš prvoga stiha koji si mi pročitao, ne bih to učinila", rekla sam.

Ovo je djetinjstvo slično nebu.

Nikamo ne ide.LXIII Nije otišlo. Moje teško ranjeno djetinjstvo ostalo mi je visiti nad glavom.

Junaci se ponekad rađaju iz takve bijede. Iz mjesta na kojemu su izgorjeli i 276

pretvorili se u pepeo.

Ne znam jesam li junakinja ili ne, no znala sam da sam poslavši svijetu te CD-e, zavapila u ime onih koje guraju u kaljužu. Od trenutka kada sam, nakon što se plavooki glumac išuljao, a Direktor Uluč stavio remen i njišući se lijevo-desno odteturao, ostala u kaljuži zvanoj moj krevet, do trenutka kada sam pozvonila na Alijeva vrata, tijekom nešto više od sedamdeset sati, razmišljala sam o tome. Mirno sam i hladnokrvno razmišljala, kao da se nisam otrgnula od života koji je tekao oko mene, kao da je sve u redu, kao da se ništa čudno nije dogodilo. Što da učinim?

Trebam li odbaciti taj vapaj koji će čuti cijela zemlja?

Mogu li provesti ostatak života kao žena čiji se porno uradak prenosi od ruke do ruke?

Ne. No treba li to što su mi Osman, Teoman i Direktor Uluč učinili proći nekažnjeno?

Nikada!

Zato moram uzviknuti. Moram zavapiti. Tu nepravdu moram objaviti cijelome svijetu.

No neće mi dati da prođem nekažnjeno, ubiti će me. Želim li uopće živjeti?

Nisam znala... Nisam znala... Željela sam umrijeti i tako se pročistiti, no i dalje sam bila živa i na neki se način nisam mogla otrgnuti od života. Otkad znam za sebe u sebi nosim nevjerojatnu životnu energiju. Zato sam neustrašivo koračala u vlastitu propast.

Ne zavapiti svijetu o toj noći, ne bi učinilo da ona nestane. Šutnja nije pročišćavala. Ja nisam bila kao Osman. Nisam se mogla praviti da ništa nisam doživjela, da se ništa nije dogodilo.

Osman se vratio iz Berlina. Opet se pravio da ništa ne zna iako je znao, izjavio da je umoran i legao. Rekao mi je: "Izgledaš kao duh", i legao. Nisam promijenila posteljinu. Morao je primijetiti. Morao je nanjušiti kaljužu. Nije.

Nije pitao. Spavao je slatko kao beba. Navikao je na to što se događa.

Prihvatio je. Spavao je mirno, kao netko tko se pomirio s gubitkom ljudskosti.

Promatrajući ga pitala sam se: Imam li pravo povući te u propast sa sobom, Osmane? Imam. To silno ignoriranje mora imati cijenu.

Na odluku me naveo taj Osmanov slatki san.

Pomislila sam da ove muke moraju doći kraju.

Samo neka svane, da odeš pa da se bacim na posao, Osmane. No prvo ću pripremiti raskošan doručak. Neka nam to bude posljednji obrok. Ti, ja i duhovi naših mrtvih.

277

Sada se bližila noć. Budući da od svijeta nije bilo glasa, a televizor je i dalje bučio, počela sam se meškoljiti. Hajde, neka se napokon dogodi nešto!

Ništa se nije događalo. Zašto? Zar će sve ostati na mojoj smrti?

Ali je i dalje bio na internetu. Odjednom je razrogačio oči.

Shvatila sam. Prvi je dug naplaćen. Usprkos svemu, presjeklo me u duši.

Sasjeklo me na komade. Ali, molim te, reci mi da je Teoman. Samo da nije Osman. Ako netko mora platiti životom, neka je to Teoman.

"Je li Osman?"

"Ne..."

Duboko sam udahnula.

"Teoman..."

Opet ne. Pa tko je? Čija je smrt pogodila Alija?

Ispružila sam se na kauču. U jednoj mi je ruci daljinski. Prebacivala sam kanale ne bi li ugledala natpis o ekskluzivnoj vijesti. Usput sam pila crno vino. Pokušavala sam se napiti. Smrt sam željela dočekati pijana. Odjednom sam iskočila s kauča i pojurila prema kompjuteru. Kada sam ugledala sliku, u srcu me nešto presjeklo. Pozlilo mi je, srušila sam se na pod. Ridala sam.

"Ubili su dečka! Ubili su dečka! Ubili su dečka!"

Počela sam se izvijati i posvuda se udarati. Glavom sam lupala u stolić.

Grebala sam svoju ćelavu glavu, svoju lubanju. Željela sam si rastrgati prsa.

Zarinuti nokte u vlastito srce, pustiti ga da iskrvari u mlazu.

Ali me zagrlio, obgrlio mi glavu, neprekidno mi milovao lice. Obuzela ga je panika. Neopisivo me bolno preklinjao.

"Nemoj... molim te, nemoj... molim te, nemoj..."

Na neuglednoj stranici koja objavljuje kratke vijesti nalazila se ogromna slika dečka blistavih plavih očiju. Preko slike su bljeskali natpisi ekskluzivno, izvanredna vijest. Pod slikom je stajao redak teksta. "Voljena zvijezda televizijskih serija danas je u večernjim satima počinila samoubojstvo bacivši se s petog kata."

Ne, ja ne želim da bude tako!

Ovo nisam htjela, ne!

I on je bio žrtva. I taj je plavooki dečko, koji je u najstravičnijem trenutku one noći ispružio prst i obrisao mi suzu, bio žrtva, čak i ako ne u istoj mjeri kao ja.

"Umro je zbog mene! Umro je zbog mene! Umro je zbog mene!"

Sada podnesi tu muku ako možeš...

278

"BOJIM SE ŽIVOTA JER JE JAKO LIJEP" Prošli su sati.

Razmišljala sam bih li toliko žalila tog plavookog mladića i da mi u najstrašnijem trenutku one noći nije obrisao suze.

Da, žalila bih ga, ali ne tako jako.

Ne, ne bih, zaslužio je.

Mislim. Ne znam.

I dalje sam plakala, a oči su me pekle kao da su pune ljutih feferona.

Nisam plakala zbog mladića koji je pao kad ga je bacio, sigurna sam, tim za krvoproliće Direktora Uluča, zbog njegove lijepe glave koja se razmrskala na tlu, kostiju lubanje koje su se razletjele sve do dna kontejnera i mozga koji je, pomiješan s krvlju, tekao na tlo.

Plakala sam zbog sebe, zato što sam prouzročila smrt nekoga tko mi je obrisao suze u najstrašnijoj noći moga života, jer je on smrću morao platiti moj zločin.

Ali na ovom je svijetu svatko više-manje platio za svoje zločine. Dobro, bilo je i onih koji nikada nisu, ali s tom se idejom nije živjelo. Znati da neki neće platiti i da će im u životu ići kao po loju je nepodnošljivo, zato je čovječanstvo izmislilo psovke, kletve i najstrašnije želje. Svi koji su se, suočeni s nenadnim katastrofama, zapitali: "Zašto baš ja?", zapravo su se tajno pitali čiji su zločin platili. Primjerice, ja. Platila sam najmanje jedan dio zločina mnogih ljudi koji su prošli kroz mamin, tatin i moj život. Neka netko napokon plati i jedan moj! Zla kob je snašla tog dečka, žao mi je.

A ne bi li i ovo trebalo pitati: Hej, lijepi, plavooki mladiću! Mlada nado koja se nije skanjivala padati na dno kako bi dosegnula vrhunac! Zar si mislio da novac koji si zaradio sudjelujući u fantazijama tirana kao što je Direktor Uluč neće imati svoju cijenu? Nije li ti ikada palo na pamet da ćeš prestati služiti svrsi? Vjerovao si da si dijete sreće dok se tvoje lijepo, perspektivno lice prikazivalo u televizijskim serijama, a zašto onda sada ne vjeruješ da si umro? Vidiš, ja sam to od početka znala i bila sam spremna na posljedice.

Pomislila sam, potpuno zapadajući u crne i zle misli, o nekom jadniku koji je umro zbog mene. One me ipak nisu umirivale. Znala sam, do kraja života će me zbog toga ovako boljeti duša.

Kad je došla, Seldini su kapa i kaput bili potpuno bijeli. Snijeg je odavno počeo padati, primio se pa čak i pokrio Istanbul. Smrt mladića mi je poput željezne kugle zastala u grlu i postala mi primjer, pokazujući mi i kako će moj vlastiti kraj izgledati. Dragi Ali mi je za to vrijeme objema ruka čvrsto držao 279

glavu kako njome ne bih udarila o zid, grlio me, plakao sa mnom i neprestano mi ljubio oči. Noć je hitala naprijed, snijeg je padao i primio se, a Istanbul je postao bijel.

Nismo imali pojma.

S druge strane, krik u meni se promijenio.

Ne želim umrijeti! Ali, ja ne želim umrijeti, želim živjeti!

Ali, želim s tobom proživjeti koliko god da mi je još preostalo života, godina, dana, ili čak sati. Ne želim umrijeti, ne želim da umremo od ruke tog tiranina! Naš kraj ne bi smio biti kao kraj toga dečka, Ali! Dok sam to vikala na glas i u sebi, u jednom sam se trenutku noći sjetila Selde. Krikovi su prestali kao da ih je netko odrezao.

Kći ujaka Pukovnika. Zrela, pametna rođakinja, nekoliko godina starija od mene.

Vidjela sam je prije nekoliko mjeseci na ekranu, dok sam besciljno mijenjala televizijske kanale. Pametnim je muškarcima postavljala teška pitanja i sve ih je stjerala u kut. Iznenadila sam se. Kako to? Je li to zaista ona?

Ali ta je žena jedno vrijeme na radiju čitala glupave ljubavne tekstove! (Znala sam da sam nepravedna: u to je vrijeme pričala nimalo glupe, životne sitnice, no ja, žrtva strašnih stvari, ja, koja sam sudjelovala u velikim tragedijama, nisam vjerovala u sitnice.)

Da, to je Selda! Sigurno je ona.

Od onih je glupavih tekstova došla dovde. Zar nas život nosi toliko različitim putevima?

Zašto onda mene nisi odnio, živote? Zašto me nisi izvukao iz blata? Zašto me nisi izvukao iz provalije i pokazao mi drugi put? Zašto me nisi nimalo mazio?

Zar bih ja to htjela? Nisam li ja govorila da je "čovjek biće koje samo pada" i odbijala mahati krilima, čvrsto ih sklapajući da padnem?

Jako se promijenila. Ostarila je kao i ja. Nije preostalo ni traga od one mlade studentice s kojom sam kao dijete provela jedno snježno poslijepodne, ali je s godinama postala snažnija. Izgledala je veoma odvažno. Imala je samopouzdanja, a njezini su se gosti preznojavali od teških pitanja koja im je postavljala.

Nisam shvatila o čemu su raspravljali, jer sam pažnju usmjerila na nju, a ne na temu rasprave. Ganula me i uznemirila.

Misli su mi odlutale do jednoga dana prije mnogo godina, kad sam je pokušala povrijediti rekavši da joj je soba veoma ženskasta. Bio je to dan kad sam shvatila da je Selda staložena, uspješna, draga, perspektivna djevojka na koju će svi biti ponosni i koju će svi hvaliti, i kad sam joj na svemu tome pozavidjela.

280

Bile su to godine kada bi mama obećavala da će doći po mene za vikend, a zatim ne bi, i godine kad sam divljala kako ne bih plakala ostavši sama u internatu, bježala iz škole i povlačila se po zakucima s dečkima koje sam poznavala tek nekoliko sati.

Kad mama ne bi došla po mene, osjećala bih se kao da ću eksplodirati.

Kad ne bih pobjegla iz škole i kad Huban ne bi otišla kući za vikend, popele bismo se na krov s cigaretama iz naših tajnih zaliha. Krov je gledao na velika stabla, zgrade koje su okruživale dvorište internata i tračnice koje su počinjale gdje je ono završavalo. Pokraj vrata koja su vodila na krov bilo je malo udubljenje, a na njemu ograda koja bi nas skrivala od špijunskih pogleda. Kad bi nam bilo dosadno, Huban i ja bismo sjedile na crepovima koje bismo lomile udarajući jednime o drugi, pušile cigarete i razgovarale o tome kojeg profesora najviše mrzimo. Bilo bi nam sve dosadnije i dosadnije.

Jednom smo izmislile igru vrištanja. Sakrile bismo se u udubljenje da nas nitko ne vidi i vrištale. Natjecale smo se koja će bolnije vrisnuti, a bol nam je razdirala duše. Pratile smo koji će se od stanara okolnih zgrada zapitati odakle dolaze ti srcedrapajući vriskovi. Kroz prozore su provirivale glave, prolaznici i djevojke koje su sjedile u dvorištu su gledali gore, oči su zabrinuto pretraživale okolicu, a mi smo pokušavale zatomiti smijeh.

No, sve bi nam igre brzo dosadile.

Jednom je bilo proljeće, vrući svibanjski dan. Već je otprilike postalo jasno da će me izbaciti iz škole. Disciplinsko vijeće se više nije imalo namjeru gnjaviti sa mnom. Bila sam tužna. Bilo mi je teško što ću morati otići od Huban. Ona je bila vesela. Donijela je kanu. "Namažimo si guzice kanom!37" navalila je. "Namažimo si guzice kanom pa ćemo se mi radovati umjesto onih disciplinskih luđaka!" "Ne govori gluposti!" odvraćala sam, ali Huban je navaljivala. Htjela je doslovno učiniti ono što kaže izreka. Pomislila sam da je poludjela.

Zatim sam pomislila da bih i ja trebala poludjeti. Zašto ne? Što me sprječava? Spustile smo hlače i gaćice i legle na prsa na crepove. Jedna smo drugoj na guzice kanom nacrtale srca, legle na sunce i čekale da se osuše. Tih godina, kad moda tetoviranja nije bila ni na horizontu, mi smo jedna drugoj na guzice kanom tetovirale srca. (Osjećale smo gdje su.) U spavaonici smo ih pokazale drugim djevojkama pjevajući: Srce moje, koliko sam propatila zbog tebe, tisi lud, baš si lud!LXIV Dok smo pjevale lud, pljesnule bi se po srcima na guzici.

Seldinima smo išli prije nego što sam izbačena iz škole. Bila je to godina nakon što mi je gospodin Sečkin rastrgao duh, kad sam postala još razuzdanija. Jednoga je dana usred zime mama napokon došla po mene.

Kiçina kina yakmak (tur.): doslovno "namazati si guzicu kanom", preneseno značenje "radovati se tuđoj nesreći" - op. prev.

37

281

Ulazile smo u autobuse i trajekte i došle kod Seldinih. Njezin nas je otac udavio satima pričajući o ustavnim amandmanima. Veleučena majka, profesorica Mukerem (profesorica matematike) me poslala u Seldinu sobu.

Htjela je da se upoznamo, družimo i zbližimo. Kad sada na to pomislim, zapravo je imala dobru namjeru. Vjerojatno je smatrala da će to prijateljstvo dobro doći meni, nesretnoj i namrštenoj djevojci.

Ali nije. Osjetila sam da Seldi nije godio naš posjet. Vjerojatno sam joj pokvarila planove i strašno ju je nerviralo to što je prisiljena baviti se sa mnom. To se vidjelo na njezinom namrštenom čelu i načinu na koji je sjedila, sva pogurena. Ali ja nisam bila dosadna. Možda sam bila zaboravljena, zanemarena i poslana u internat. Možda sam bila lijena, razuzdana i neodgovorna nevaljalka, ali nisam bila dosadna. Za početak, bila sam majstor iznenađenja i bila sam nenadmašna u nepriličnim izrazima. Čim sam ušla u sobu, ironično sam se nasmijala i rekla: "Ovo je veoma ženskasta soba", te u mislima odmjerila Seldu. Shvatila sam da obitelj bdije nad njom, da paze na nju i da je jako, jako, jako vole.

U sobi je bilo mnogo divnih stvari: prijenosni gramofon, elegantni pisaći stol, pokretna stolna svjetiljka (od nje su mi narasle zazubice), budilica, satenski zastori, ukrasni jastučići, igračke, besprijekorne tapete, knjige, knjige, knjige, zatim ploče, ogledala i kozmetika.

Strašno sam htjela vidjeti naslove knjiga, umirala sam od znatiželje jer sam htjela znati što čita. No, kako bih izgledala kao da prezirem knjige, nisam ih pogledala ni krajičkom oka. Pokušavala sam se ponašati kao da me ni za što od onoga što je Seldi bilo važno i vrijedno nije briga.

Glumila sam da obožavam kršiti pravila i hraniti se nemoralom. Zapravo nisam glumila, svi su moji osjećaji bili istiniti. No, bila sam previše očita. Bilo je veoma jasno da joj zavidim. Bila sam baš sve ono što se u društvu smatralo nemoralnim (više su puta naglasili da sam nemoralna kad su me izbacivali iz škole). No, za tako nemoralnu djevojku koja ne poštuje pravila i nisam bila toliko lagana da hodam po oblacima. Naprotiv, za noge su mi bili vezani željezni utezi. Svakim sam se korakom umarala od života i ostajala bez daha.

Pobuna u meni je bila veoma žalosna. Bila je ograničena na bježanje iz škole i smucanje uokolo, spavanje s kim god mi se pruži prilika, opijanje, dolaženje u školu pijana i vrištanje s krovova. Moju pobunu nitko nije mogao rasplamsati, niti je to ona mogla učiniti sama od sebe. Svakog sam dana gorila u sebi i pretvarala se u pepeo.

To je bilo ono što sam toga dana u sobi koju sam nazvala jako ženskastom pokušavala sakriti od Selde.

Sada, nakon više od trideset godina, kad sam te zimske noći na svom licu kao imaginarni vjetar osjećala hladnoću sjajnožutog, lijepo oblikovanog 282

metka koji će mi se vjerojatno zabiti u glavu, zatrebala mi je pomoć te daljnje rođakinje kojoj sam strašno zavidjela.

Ipak, nisam vjerovala da bi Selda mogla učiniti nešto za mene. Nisam čak bila sigurna ni da ću uspjeti doći do nje, ali kad se utapaš, hvataš se za svaku slamku i tražiš pomoć od svih. Nisam znala je li Selda bila slamka ili prijatelj i hoće li pružiti pomoć davno zaboravljenoj daljnjoj rođakinji, ali morala sam pokušati. Morala sam izvući glavu iz pijeska, pronaći Seldu i tražiti pomoć kako bih razotkrila ovaj odvratan svijet.

Jer sam bila kriva za plavookog mladića, jer sam bila uzrok njegovoj smrti.

Neće ostati na tome.

Sada više neće.

CD-i su morali izazvati rezultat. Direktor Uluč se morao razbjesniti i iskaliti na Teomanu i Osmanu, ali nisam htjela da ostane na tome.

Htjela sam mnogo više od toga.

Htjela sam pokazati što je ispod sjajne površine i milijunima ljudi koji se pretvaraju da je sve u redu, da svijet ne miriše na govna, reći: "Osvrni se barem jednom oko sebe, ne vidiš li da svijet trune?"

Kad sam se već učinila žrtvom, htjela sam da moja koža bude dar turskom postojanju. Htjela sam vidjeti boga Istanbula, Direktora Uluča kako pred novinarima pokušava ostati miran i kako blebeće da je to montaža, urota i namještaljka. Želim da u ovoj žalosnoj komediji koju smo zajedno uprizorili, nečasni koji se kune na svoju čast nekome privuče pažnju.

U redu, neka se čovjek moga naroda ne probudi iz sna, neka ne skoči i ne potrči na Trg Taksim s natpisima "Dosta igre tri majmuna!", neka se parlament ne umiješa i neka se ne podnese zahtjev za interpelacijom (objasnite kome ste na brigu ostavili Istanbul), ali neka barem taj narodski čovjek kaže: Dosta više! i neka se sazna da se grešni, plavooki mladić nije sam bacio s prozora, naprotiv, da su ga gurnule mračne ruke i da na to nitko nema pravo.

U doba kada jezik šuti; a tijelo govori; znam da se neće biti lako razumjeti.LXV Naravno da sam znala, ali vrijedilo je pokušati.

Ove nas je noći očekivao veliki ispit, a budući da do sada nije bilo nikakve vijesti, moj se narod ponovno spremao predati prazan papir.

Naravno da će maknuti Direktora Uluča. Zgužvat će čovjeka pred kojim je plazilo četrdeset tisuća policajaca i gurnuti ga u arhiv, tu će trulu jabuku iz svojih redova baciti u smeće.

Ali završi li tako, ova će žalosna komedija nalikovati na šibicu koja slabo gori i ugasi se prije nego se rasplamsa. Na sudovima se neće spomenuti 283

plavooki mladić, a i meni će preostati samo smrt.

Ne smije. (Bojim se života jer je jako lijep) Zato sam nazvala Seldu u televizijsku kuću za koju je radila. Možda imamo šansu, Ali. Selda bi nam mogla pomoći, Ali. Vidjela sam je na televiziji, izgledala je hrabro.

Nije je bilo, maloprije je izašla. Čujte, veoma je važno. Svakako se moram čuti s njom. Mogu li mi dati njezin broj? Ne mogu mi ga dati, nije moguće.

Neka onda Selda nazove mene, ja sam joj rođakinja. Recite da sam kći jednorukog Džavita, znati će. Molim vas, veoma je važno, pitanje je života i smrti. Života i smrti, molim vas!

Kad me Selda nazvala, deset minuta nakon što sam očajno poklopila, (na Alijev mobitel), shvatila sam da su CD-i dospjeli na odredište i da, kao što je Ali rekao, pregovori još traju.

Mora da postoji puno mogućnosti za raspravu.

Neki visoki dužnosnik, namjesnik Istanbula, primjerice, ili ministar unutarnjih poslova (možda i vladin glasnogovornik, tko li već radi taj posao) može sazvati hitni sastanak i biti veza s incidentom: Naši sugrađani mogu mirno spavati, odstranili smo trulu jabuku među nama!

Medijima se mogu odrediti uvjeti razotkrivanja novosti, to se neće povezati s ovim ili s onim, to je izolirani slučaj. (Naša vlada jako voli takve stvari nazivati izoliranim slučajevima.)

Moguće je i da će potpuno ignorirati događaj. Kada više osoba ima prljavo rublje, najbolje je zajedno šutjeti. Opet će moj direktor biti otpušten i osramoćen, ali ne pretjerano. To je tradicija naše vlade, ako nije politički incident, nije ni važno.

Sada će moj direktor otići u neko mjestašce na moru i loviti ribu. A možda će i podignuti nešto od onog silnoga novca u švicarskim bankama i otvoriti zaštitarsku tvrtku koja će čuvati luksuzna naselja tajkuna i sportske automobile njihove djece. Možda će postati partner u tvrtci svog šogora koja će uskoro uz 'termesifon' proizvoditi i bojlere. A možda će se, ovaj puta jače i čvršće, povezati s gospodom u podzemlju (kako god bilo, ovaj je Istanbul izvrstan centar svih vrsta ilegalne trgovine).

Naći će neki način da živi kao da se ništa nije dogodilo.

Svi će ga naći, ali ja neću moći.

Selda je bila u šoku. A bila je u još većem jer sam, nakon svega što se dogodilo, nazvala nju. Glas joj je preko telefona bio pun iznenađenja i straha.

"Pomozi mi!"

"Gdje si?"

"Ubit će me! Pomozi!"

"Hoću! Gdje si?"

Vjerovala sam Seldinom glasu preko telefona. Ne znam zašto, ali jesam.

284

Dala sam joj Alijevu adresu.

Došla je bez daha. Bližilo se dva sata. Vrata je otvorio Ali. Razgovor im je bio isprekidan. Zvonilo mi je u ušima. Nisam dobro čula, krv mi je navirala čak i u uši. Je li dobro?/ Boji se./ Ima i pravo./ Možemo li vam vjerovati?

Razgovaraju kao liječnik i obitelj bolesnika na samrtnoj postelji. Jako je boli./ Dat ćemo joj nešto protiv boli./ Koliko joj je još preostalo?/Jako malo./ Nemojte da pati./ Ne brinite se. Čini se sve kako bih umrla u miru, pomislila sam. I dalje sam strašno očajna.

I bojim se života jer je jako lijep. Čula sam kako Ali kaže: "Dogodi li joj se što, ubit ću vas." Glas mu je zvučao uvjerljivo i prijeteći. Bio je to tako čudan trenutak, u njemu čovjek može reći sve.

Osjetila sam da se Selda naljutila. Naljutila se i jako ju je zaboljelo. "Što mislite, da ću odati gdje je? Ona mi je kao sestra!"

Iznenadila sam se što su me kutovi očiju ponovno počeli peći.

Bila je karakter. Bila je potpuno bijela od snijega kad je dopješačila do apartmana Šaraj od mjesta gdje je parkirala auto. Bila je sama. Došla je sa stravom na licu i čitavom opremom u naprtnjači. Zaista mi je došla pomoći, pružiti mi ruku.

Uplašila se vidjevši moju obrijanu glavu. Trebalo joj je vremena da shvati.

Nekoliko smo se sekunda samo gledale, a pogledi su nam na neki čudan način bili puni ljubavi, premda se nismo baš dobro poznavale. Nije znala što da kaže. Skinula je jaknu. Stajale smo jedna nasuprot drugoj.

"Jako je čudno... Sresti te ovako nakon toliko godina..."

"Drago mi je što si me se sjetila", rekla sam.

"Nikada te nisam ni zaboravila", odvratila je. Čovjek se i na smrtnoj postelji raduje tome što nije zaboravljen. Jer biti zaboravljen je samo proba za smrt, čak je i tisuću puta gore od nje. Zamisli: na svijetu imaš tijelo koje prati duh, živ si, ali nitko te se ne sjeća. A kad si mrtav, nema te i nije te briga tko te se sjeća, a tko ne.

Ali me nije zaboravio. Nije ni Selda.

"Otkad sam te vidjela na naslovnici onoga časopisa, očekivala sam da ćeš postići nešto veliko", rekla je i bolno se nasmiješila.

Nisam pitala je li očekivala nešto poput ovoga.

Drhtala sam. Selda me odjednom zagrlila. Osjetila sam da joj je veoma žao zbog mene. Pokušala sam se nasmiješiti.

"Ne boj se", rekla je.

"Jako se bojim", rekla sam. "Ne mogu si pomoći..."

"Ne boj se, vjeruj mi..."

285

I jesam. Upoznala sam je s Alijem. "Moj ljubavnik", rekla sam, osjećajući puno značenje te riječi. Duša mi je zablistala. U istom sam se trenutku sjetila da imam muža koji sada na glas plače u nekoj mišjoj rupi i to se svjetlo ugasilo.

Ali ju je upitao želi li nešto popiti.

"Prvo posao, a onda piće", rekla je Selda.

Uplašila me kad je rekla "posao". Ja sam posao. Spašavanje mog života je posao. Može biti uspješan, a i ne mora. Što sam mislila? Da sam čovjek? Pusti sad to, nije vrijeme da se vrijeđam. Otvorila je naprtnjaču i izvadila računalo i još mnogo stvari, profesionalno, naviknuta na to. Dok je spajala kablove i hard discove, upisivala lozinke i palila svoje računalo, ispričala je kako je taj dan prošao u svijetu medija.

Opuštala sam se dok je govorila, osjetila sam osvježenje.

Oh! Zaista sam podigla prašinu!

Zidovi će se srušiti, sada više nema bijega!

Događaj je eksplodirao u popodnevnim satima. Nakon sastanaka i kave poslije pauze za ručak, u lijenosti dana koji je trebao proći mirno, i bacanja pogleda u omotnice koje je u tom trenutku donio kurir. U trenutku je sve podivljalo. Umiješale su se sve novine, televizije i stranice s vijestima.

Moćinici su se na neko vrijeme zaključali, od straha da je to montaža ili urota i da će pasti u klopku lažne vijesti. Kad je postalo jasno da je istina, vijest se počela širiti od usta do usta. Prema glasinama Direktor Uluč je smjesta odletio u Ankaru. Blebetao je da je to montaža, laž, urota, sramota, klopka.

(Hah hah ha!) Govorilo se da je udaljen s dužnosti, ali je medijima naloženo da budu mirni do sljedeće zapovijedi. Ni retka niotkud. Jer još traju sastanci i tajni dogovori. Mnogi inzistiraju na tome da se takvo što ne može ignorirati.

Moćnici su se bojali širiti video mailom (nikad se ne zna, u ovoj zemlji svatko svakoga nadzire) pa su se zadovoljili njihovim pokazivanjem znatiželjnicima.

Oni koji su pogledali moj pornić prepričali su ga onima koji nisu. Direktor Uluč sa ženom i muškarcem u trojcu..., govorili su. Još je pod muškarcem.., govorili su. Vuče kokain kao usisivač..., govorili su. Žena je lijepa, ali ocvala..., govorili su. Ali je bez srama ispričala sve..., govorili su. Dobro, plače i to, ali... (U pravu su... Ovo stoljeće ne vjeruje suzama.)

Seldi se krv sledila kada je čula moje ime, ali iskreno, nije se iznenadila.

"Pokaži mi ženino lice. Ne želim pogledati video, samo joj želim vidjeti lice", rekla je uredniku. On je tražio dio koji bi joj pokazao. Podmuklo se smijao.

On je stari revolucionar i ne voli policajce. "Gotovo je s tim tipom Ulučem, nema mu više mjesta u vladi", govorio je. Ali mene nije žalio, nije vidio razliku između mene i kokaina koji je Direktor Uluč uzimao.

Selda nije rekla ništa. Nije znala što sam isplanirala, koju točno ulogu 286

imam u svemu tome. Nije rekla: "Ta je žena kći tete Hidije koju obitelj ne voli jer je previše lijepa." ili "Majka te žene je rođakinja mojega oca. Poznajem je od djetinjstva. Učinila je što je i rekla. Rekla je da će jednoga dana ljudi na zidove vješati njezine slike, a sada je postigla da joj slike obiđu svijet."

Pomislila je da igram vrlo opasnu igru i zabrinula se za mene.

Telefoni nisu prestajali zvoniti. S direktorovog lica je kapao znoj. Svi su dežurali u svojim uredima, a snimke su bila spremne za emitiranje u trenutku kada stigne znak.

Ispričala sam joj za plavookog mladića, kako je bačen s petog kata.

"Svi smo to pretpostavili kad smo čuli da je umro", rekla je. "Zaključili smo da su htjeli prikazati kao da se ubio od srama."

Stavila je CD koji sam joj pružila u računalo. Najstrašniji i najodvratniji dio videa je ubrzala, okrećući glavu. Dvaput je pogledala dio u kojem plačući govorim pred kamerom.

I ona je plakala, a kada je video završio, okrenula se i zagrlila me.

"Ti si... Doživjela strašnu stvar", rekla je.

Zapravo je htjela reći: "Imala si strašan život, čitav je uništen."

"Pusti, nemoj biti tužna", rekla sam.

Kao da ja ne znam da mi je život tragičan film? Zašto misliš da sam ovo učinila?

Seldi su se ruke tresle od bijesa i strave. U tom je trenutku gotovo koliko i ja mrzila naše živote, osjećala sam to. Počela je montirati film. Prizori su bili toliko neizdrživi, žalosni, strašni i odvratni da se okrenula Aliju: "Neće ići bez pića", rekla je.

Ali je pred nju stavio čašu vina.

Selda se nije mogla suzdržati, plačući je od videa izrađivala kratki film.

Odjednom sam rekla: "Možeš odustati... Ne želim i tebe uvaliti u nepriliku."

Nasmijala se, bila je sigurna u sebe.

"Meni ne mogu ništa", rekla je. "Muž mije Belgijanac, imam belgijsko državljanstvo. Što misliš, zašto sam ovoliko hrabra?"

Radila je za kanal vijesti u Njemačkoj i za internetsku stranicu u Belgiji.

Muž i ona su bili članovi nezavisnih novinskih grupa i novinara bez granica.

Muž joj je živio u Parizu, a u Istanbul je dolazio često. Bili su potpuno nedodirljivi.

"Padne li ti vlas s glave, čitavu ću Europu dignuti na noge."

Jako sam se posramila. Toliko da je nisam mogla pogledati. Sada sam puno bolje shvaćala da je Selda za koju sam mislila da godinama na radiju čita glupave ljubice potpuno drugačija osoba. Preda mnom je bila žena koja je pokušavala svijetu prenijeti glasove pobunjenih, potlačenih i mučenih. Očito 287

je bila hrabra (i bilo je žalosno da joj hrabrost potiče iz putovnice, jasno).

Kako god bilo, bila je hrabra i pomagala mi je. Nije htjela pridonijeti mojoj muci, a nije na njoj htjela ni graditi karijeru. Još sam samo zbog toga mogla vjerovati u život. Još sam samo zbog toga mogla vjerovati da bi me život, koji je tekao ne mareći za mene, mogao preporoditi. Mogla sam vjerovati da će se, ako se vrata zatvore, otvoriti prozor i da ćemo se ponovno roditi iz vlastitog pepela.

Na mome je licu vidjela iznenađenje pomiješano sa sramom i slatko se nasmijala. "Ženskasta soba", rekla je. "Sjećaš li se? Poslije tebe me strašno nervirala.

Riješila sam se svega kičastog."

Ni ona nije zaboravila moju djetinju zavist. Glas joj je postao gorak, kao da mi je pročitala misli: "Nisi to očekivala od mene, zar ne?" "Što?"

"Da ću raditi ovako nešto..."

Bezizražajno sam se nasmijala. Zaista nisam. Nikada mi ne bi palo na pamet da ćeš napustiti skromno mjesto na Radiju Istanbul i odvažiti se na ovako nešto. Zadovoljila sam se sramežljivim odmahivanjem glavom.

"Ni ja to nisam očekivala. Mislila sam da ću ostariti radeći jednostavne stvari na TRT-u i otići u mirovinu. Ali sve se promijenilo kada sam upoznala muža. Život je tako nevjerojatan. Jednoga dana upoznaš nekoga, kreneš jednim putem, a on te odvede na neki drugi koji vodi nekome..."

Nisu svi kao ti, Selda. Ja, na primjer, nisam bila kao ti. Nije da nisam mogla. Nisam bila. Iz inata sam kročila stranputicama i padala u provalije.

Dragi moj živote, ti si mi namijenio tragediju? U redu! Neka onda bude najgora moguća.

Svojim je prijateljima, stranim novinarima, poslala film u kojem je ostavila netaknuto sve što sam plačući ispričala pred kamerom, a ostalo skratila i zamaglila, te mi sakrila lice. Telefonom je na francuskom razgovarala s mužem i objasnila mu situaciju. Ali je pratio razgovor i zadovoljno se osmjehnuo. S nekim je prijateljem razgovarala na engleskom. "I'll never let her hurt", rekla je. Razveselila sam se. Bože moj, Selda je uz mene!

Dok je ona radila, pogledala sam snijeg koji je padao u pahuljama, duboko udahnula dok mi se pluća nisu smrznula, a zatim legla na kauč u Alijevo naručje. Neprestano mi je milovao lice, a mene je ispunjavao mir. Kad bih na trenutak sklopila oči, osjećala bih se kao da sam spavala danima. Da zaspem, postala bih princeza koja spava stoljetni san, a kad se probudim, dočekao bi me potpuno novi svijet. Okrenula se prema meni.

"Hoćeš li mi odgovoriti na neka pitanja?"

288

Svakako. Želim da svi čuju moj vrisak. Nemam se čega sramiti. Na mojem tijelu i duhu više nema nikakve tajne. Pitaj što hoćeš.

Upalila je kameru i postavila puno pitanja. Jesi li ti snimila ove prizore? U koliko ste bliskom rodbinskom odnosu s ovim čovjekom? Kako je počelo zlostavljanje? Kada se pretvorilo u silovanje? Koliko je trajalo? Čime ti je prijetio? Što je bilo prije? Što je bilo poslije? Muževo stanje, šogorova uloga, i tako dalje.

Zatim je postavila posljednje pitanje: "Zašto si obrijala kosu?"

Odgovor na to je jako dug, Selda. Da bi shvatila, morala bih ti ispričati čitav svoj život. Ispričat ću ti ako želiš čuti, ali što će svijetu moj bijedni život?

Zatim je sama stala pred kameru i rekla: "Hrabrost je vrlina za koju shvaćamo da je nemoguća tek kada je moramo pokazati."

Ali je za mene rekao nešto slično. Rekao je da je to što sam učinila ludost.

Da sam zaista hrabra. Da sam se bacila u vatru kako bih mogla prokazati ovo truljenje. Tako lijepe riječi da bi čovjek, da ne zna o čemu se radi, pomislio da se radi o požrtvovnoj svetici, a ne o porno-glumici.

Tako je završila film i poslala ga mnogim ljudima.

"Ne šaljem ga da bude vijest", rekla je. "Ovo su moćni novinari. Neka ga imaju, to će ti biti neka vrsta osiguranja."

"Znači, predaješ je svijetu jer je njezina zemlja neće zaštititi...", rekao je Ali. "Nažalost..."

Nažalost.

Odjednom nas je obuzela neka radost. Ali nam je napunio čaše. Kucnuli smo se i ispili ih. Prošlo je tri. "Što će sada biti?" upitao je Ali. "Neće to moći zataškati..."

Moje su snimke obilazile svijet, prelazile iz maila u mail. Umnožavale se i skidale na nebrojena računala. Postavljale na stranice. Klik, klik, klikali su na njih. Neki su se zabavljali, neke je uzbuđivala, a neke zgrozila.

A neki su razmišljali kao ja i činili što su mogli da prokažu truljenje svijeta.

Sada me oni poput Direktora Uluča neće imati hrabrosti ubiti.

Preživjeti ću.

Međutim, dogodilo se ono najparadoksalnije i najnevjerojatnije: moje snimke, dokazi truljenja svijeta, sada su mi spašavale život. Poklanjale su mi ga.

Selda mi je uputila dug pogled. Gledala me nježno, razumjela me.

"Možda ćeš se iznenaditi, ali bila sam sigurna da ćemo se nekada u životu 289

ponovno susresti. To sam čak rekla i Ersinu."

"Ersinu?"

Jako sam se iznenadila.

Selda mi je bila rođakinja po majci. Mamina i tatina strana se nikada nisu susrele.

"Kako ti poznaješ Ersina?"

"Duga priča..."

290

PONOVNO ROĐENA Htjeli smo se popeti na svjetionik. Čekali smo čuvara da nam otvori vrata.

Rekli su nam da je otišao na ručak, da će se uskoro vratiti. Dok smo čekali zagrlila sam svjetionik. Nosom sam dodirivala njegov hladni kameni trup. Široko sam raskrilila ruke. Ali je učinio isto. Ispružio ih je i uhvatio me za ruku. "Što misliš, koliko ljudi bi trebalo da ga cijelog obgrle?"

"Ako se zainatimo, dovoljni smo nas dvoje..."

Istina.

Mi smo se, na primjer, zainatili i preživjeli. Je li jako važno preživjeti? Ne znam? To je život... najprimitivniji instinkt.

Leđima smo se naslonili na svjetionik i gledali more.

Bilo je boje olova, divlje. Valovi su udarali u stijene i bijelo se pjenušali.

Pjena je prskala u nebo. I zemlja i more su bili bijeli. Snijeg je malo padao, malo nije.

Bila sam slobodna, zadovoljna.

No duša mi se previjala od čežnje. U svakome valu koji bi udario o stijene vidjela bih Gun, njezinu ćelavu glavu koja mi je usahnula u naručju.

Razmišljati u pjesmama neće mi vratiti tebe. Dodirujući beretku koja je pokrivala moju ćelavu glavu, kao da milujem Guninu, mislila sam: ah Gun... draga moja Gun..., gledaj, puše maestral, još će zahladiti.

Dobro da je sada tu Ali. Kada je Selda obavila svoje i rekla: "Neće moći zataškati..." nazvala je ravnatelja kanala vijesti na kojem je uređivala program da mu kaže da je sada sa mnom i da je cijelu priču čula iz prve ruke. Upalila je razglas poziv, i mi smo slušali. Nas smo troje bili u kuhinji. Pripremali smo nešto za jelo.

Ogladnili smo. Dok smo čekali Seldin dolazak srca su nam bila u grlu.

Nabrekla su od brige i napunila nam usta. Kroz grla nam nije moglo proći ništa osim pića.

Ravnatelj kanala nije povjerovao Seldi, čak se naljutio jer je mislio da se šali. Nastala je još veća zbrka. Neke internetske stranice su već objavile vijest ne spominjući imena. U ovo doba noći bio je na sastanku s odvjetnicima televizije. Raspravljali su o tome što bi se dogodilo da emitiraju snimku.

"Gdje si nestala? Dođi, brzo. Ako odvjetnici odobre, krećemo u emitiranje.

Moramo se pripremiti", rekao je.

"Nema veze što će reći odvjetnici. Emitiraj ih. Ne šalim se", rekla je Selda.

Govorila je nadmeno. Kao da joj je svejedno. U glasu joj se naziralo razočaranje koje u tom trenutku nisam mogla shvatiti, duboko žaljenje. Rekla 291

mu je da se Direktor Uluč i njegovi ne moraju ni truditi da zataškaju skandal, da je snimke i reportažu koju je napravila sa mnom poslala mnogim stranim prijateljima novinarima, i da je, ako želi, može poslati i njemu.

Glas joj je metalno odzvanjao, divila sam joj se. "Što si učinila... Što?!" upitao je čovjek. Bio je zapanjen.

Alije iz hladnjaka vadio sir i jaja. Ja sam kuhala čaj. Usput je pržio kruh.

Selda je ponovila svoje riječi. Hladno, distancirano i nepokolebljivo.

Tip joj je konačno povjerovao.

"Ozbiljna si, zar ne? Ne zafrkavaš me..."

"Ozbiljna sam. Kreni u emitiranje." Čovjek je nanjušio ozbiljan rejting. Od mirisa mu se zavrtilo u glavi.

Prestao je biti nervozan, vratilo mu se dobro raspoloženje. U glasu mu se pojavila neobuzdana radost.

"Odmah donesi snimku. Kad si je već poslala cijelome svijetu, više nemamo što skrivati. U sedam ujutro krećemo uživo."

Selda je rekla: "Ne." Tip se opet iznervirao i zavikao: "Nemoj me izluđivati! Zar da propustimo takvu priliku?"

Bila sam predmet želje, hodajuća nevolja, kurva, porno glumica, predmet cjenkanja, a sada sam postala i vijest, rejting, šansa. Postala sam velika prilika. U svakome dijelu svojega života bila sam sve, samo ne žena. Uvijek sam, u svakoj situaciji, bila sve, samo ne čovjek. Čovjek je u novinarstvu počeo od osnova, uspeo se stubama karijere i premašio sve moguće vrhunce. Govorio je s izvanrednim uzbuđenjem.

Pokušavao je nagovoriti Seldu. Objašnjavao joj je u kolike će je visine (materijalne i duhovne) lansirati reportaža koju će u sedam ujutro napraviti sa mnom. Iz glasa mu je prštala ambicija.

"Ne zamaraj se. Ne zanima me novinarstvo. Mene zanima samo da se taj gad ne izvuče nekažnjeno", rekla mu je Selda.

Od čovjeka neko vrijeme nije bilo glasa. Ja sam promatrala Seldu. Sa sve većim divljenjem. Ona je trgala korice prepečenog kruha i komadiće ubacivala u usta. Čovjek je rekao: "Daj mi ženu!" Bio je jako ljut.

Konačno sam postala žena. No na najjeftiniji način.

"Ne želi razgovarati", rekla je Selda. Nije me pogledala ni krajičkom oka.

Tip je jako inzistirao, prvo je bio slatkorječiv, preklinjao, a poslije vikao.

Na kraju je insinuirao da će, ako ne nastupim uživo, program imati neprilika.

"Ako šef čuje, neće nam oprostiti", rekao je. Izgovorio je još bujicu prijetećih riječi.

"Baš me briga!" rekla je Selda. "Nosite se svi k vragu!"

292

S udarcem je ugasila telefon, potpuno, više je nitko ne može nazvati. Jaja su cvrčala. Duša mi je omekšala, osjećala sam se kao da se topim.

"Selda", rekla sam drhtavim glasom. "Ako će tebi koristiti... mogu nastupiti... mislim, ako odbijaš zato što misliš na mene..."

"Misliš da bih iskoristila tvoju situaciju?"

Nismo tako sami, Ali. Nije li tako? Bar nas je troje. Sada u našim životima postoji i Selda koja, umjesto da osvoji godišnju nagradu za novinarstvo, umjesto da me u zamjenu za rejting, karijeru i ambiciju proda televiziji, ljude šalje k vragu.

Obje smo se nasmiješile. Imam sreće. U ljudskim su životima ovako intenzivni i iskreni trenuci jako rijetki. No na Seldinom se licu odražavalo nešto tužno. Bila je na rubu plača. Razumijem je, zamišlja sebe u mojoj situaciji.

"Ne budi tužna zbog mene", rekla sam joj.

"Tužna sam... zbog tebe... zbog sebe... Zašto je svakim danom sve teže biti čovjek?"

Ja sam posljednja osoba koja bi ti mogla odgovoriti, Selda! Ja sam sada žena stijena čiji porno uradak kruži internetom. Nisam čak ni žena, nego taj najprljaviji objekt želje.

Ali je posolio i popaprio jaja. "Uvijek je bilo teško zadržati ljudskost", rekao je. "Tako je otkad se čovjek nazvao čovjekom. To nije ništa novo."

"Istina... no čovjek ipak želi vjerovati da s vremenom postaje sve čovječniji."

Nada nije samo trenutak, ponekad je i proces. I evo je. U životu postoje ovakvi trenuci puni nade, trenuci ponovnog rođenja, stvarnog rođenja.

Radosno smo uredili stol. Poslužili smo čaj. Salon je ispunio miris pečenog kruha. I jaja sa sirom, mmm.

Pogledala sam u nebo. Stiglo je vučje doba. Sat u koji se neki rađaju, a neki umiru. Ja sam se ponovno rodila.

"Idemo u Šile", iznenada sam rekla.

Nije loša ideja. Pa naravno! Zašto bismo sjedili kod kuće i čekali?

Istina, neće ostati na ovome. Ovo se poglavlje sigurno neće tako lako zatvoriti. Sigurno će biti posljedica. Morati ću se suočiti s posljedicama rušenja zidova. No usprkos svemu, osjećala sam duboki mir. Takav koji ništa neće narušiti, što god se dogodilo. To znam.

Svitalo je. Krenuli smo. Putem je Selda pitala za mamu.

"Godinama je nisam vidjela", rekla sam.

Nije se iznenadila. Pitala je za tatu.

"Umro je, prije šest mjeseci", rekla sam.

"Striku Džavita nikada nisam vidjela. No moji su znali reći da je bio jako 293

zgodan čovjek", rekla je.

"Bio je", rekla sam. "Nekoć..."

U vremenu koje mi se sada činilo tako daleko da bih mogla pomisliti da je san, tata je bio jako zgodan čovjek.

Ležala sam na stražnjem sjedištu u Alijevom zagrljaju. Čvrsto me grlio objema rukama.

"Znači da je na tatu?" rekao je.

Selda se osmjehnula u retrovizoru.

"Očito nikada nisi vidio njezinu majku", rekla je.

Pričala mu je o maminoj ljepoti, kako sam ista ona. Kako joj je njezina teta Lamija zavidjela. Kako joj je ta zavist zatrovala život.

Ispada da je mamina i moja sudbina jako zaokupljala Seldinu majku.

"Znaju li tvoji za Feniks?"

"Ne. Ne bi povjerovali ni da ga vide."

Istina. Ipak nisu bili loši ljudi, živjeli su svoje živote.

U cik zore nazirala su se rijetka svjetla. Neki su rano ustajali. Život se nastavljao. Ljudi su pokapali svoje mrtve, nastavljali ondje gdje su stali. Tako je otkad su živjeli u spiljama. Zapravo se tisućama godina ništa nije promijenilo.

I ja sam pitala za njezinog oca. Ujku Pukovnika koji je jako volio svoju kći.

Umro je, prije pet godina. Imao je infarkt u svojoj vikendici u Češmeu, rano ujutro, dok je plivao. Kada se do podneva nije vratio kući, majka se zabrinula. Susjedi su pronašli tijelo u moru. Plutao je licem na dolje. Njegov slamnati šešir i sandale bili su na obali. Majka joj već godinu dana živi u domu za umirovljenike u Izmiru. Jako je ostarila, ali ipak u sve zabada nos. Čak se i odande uspijeva miješati u Seldin život. Zove je nakon svake emisije.

Zašto si obukla to? Zašto si pitala ono? Učini ovo... učini ono... Smijali smo se.

Mame... ima ih svakakvih.

Pitala sam je kako je upoznala Ersina.

Onoga mjeseca kada sam izašla na naslovnici Feniksa slučajno su se upoznali u vlaku. To je bila najčudnija slučajnost u Seldinu životu. Oboje su toga dana uz sebe imali Feniks. Oboma su misli bile zaokupljene mnome.

Nakon što su satima jedno nasuprot drugome sjedili u vagon-restoranu i razgovarali, ispostavilo se da me oboje poznaju. Oboje su bili potreseni.

Seldu je jako pogodilo vidjeti me u tom časopisu i u takvome izdanju. Puno je razmišljala o hrabrosti, o drskosti, o golotinji, o moralu, o tome što znači biti žena, o obitelji. Od toga se dana trudila da na svakom račvanju puteva odabere onaj put koji iziskuje hrabrost. Rezultat bi ponekad bio dobar, a ponekad loš. No ona se dobro osjećala jer je odabrala hrabrost.

Ona i Ersin su neko vrijeme bili u vezi. Ali nije išlo. I dobro je što nije.

294

Ersin je bio nalik začepljenoj žili, nije imao protok. Još se uvijek ponekad vide. On sada radi za jednu stranu banku. Oženio se bankaricom. Dobio je kći. Poslije se razveo. Uvijek je bio nesretan. Depresivan je. Ide kod psihijatra.

Znači da nije uspio proizvesti repliku očeva idealnog gnijezda! Ersin, koji mi je, dok je njegov otac ševio moju mamu, svaki dan donosio po knjigu.

Ersin koji me iskreno volio.

Sjetila sam se jednoga vikenda u internatu kada sam otišla k njima.

Njegove sestra i majka su se pretrgnule glumeći anđele. Jer čovjek zna ako je loš. Može izmisliti izlika koliko god želi, ali svjestan je zla koje čini. Gđa Nihal je znala kakvom se porivu za zloćom odala kada mi je odrezala kosu.

Pokušavala se pretvoriti u anđela kako bi razuvjerila samu sebe. Godinama sam se trudila da taj vikend izbrišem iz sjećanja. Jer si nisam mogla oprostiti.

Nikada si nisam uspjela oprostiti što sam odlučila zaboraviti situaciju između strica i mame, što sam odlučila zaboraviti kako mi je gđa Nihal tupim škarama odrezala kosu, i što sam otišla k njima.

No bila sam dijete i htjela sam biti kao ostali. Htjela sam se praviti da se ništa nije dogodilo, praviti se da ništa ne znam. Ali nisam uspjela. Zaborav nije u našim rukama. Čovjek ne može samo odlučiti i zaboraviti. Kao ni oprostiti. Ni oprost nije u našim rukama.

Selda je upalila telefon. Nazvala je nekoga.

"Svi su kanali počeli emitirati vijest", rekla je.

Tijelo mi je obuzeo neki strah, od glave do pete. No brzo je prošao.

Njegovo je mjesto zauzeo izvanredan osjećaj pobjede. Neka samo odvratne oči Direktora Uluča sada gledaju u strahu. Šetali smo plažom.

Oko podneva smo otišli u restoran.

Televizor je bio upaljen. Svi su se konobari i pomoćnici sjatili oko njega.

Dva-tri gosta s viljuškama u rukama gledali su podnevne vijesti ne mogavši svrnuti pogleda. Na podnevnim su vijestima gledali mene. Nisu se mogli zasititi skandala, stalno su vrtili kanale.

Na glavi sam imala beretku. I sunčane naočale koje su mi skrivale polovicu lica. Od sada ću tako živjeti, polovično prerušena, skrivajući svoj identitet. Cijena koju plaćam nije bila mala. No ona koju će platiti Osman, Teoman i Direktor Uluč bila je mnogo viša (mislim, nadam se).

I mi smo počeli gledati.

Svi su kanali ovu tragikomediju pretvorili u format "šest pitanja". Vijest su, prirodno, započinjali s Direktorom Ulučem. On je bio slavan, moćnik.

Jedan je kanal skandal objavio pod naslovom "Skandal i umorstvo". Drugi s "Kraj ravnatelja istanbulske policije". Direktor Uluč na ulazu u službenu zgradu za koju ne znam koja je, neraspoložen, s glupim izrazom na licu: kako 295

je moguće, kako... I dalje je zbunjen, okružen novinarima. Nadležna su tijela potvrdila autentičnost snimke. Novinara koji ga je pitao: "Kako objašnjavate to što kao ravnatelj istanbulske policije organizirate orgiju i konzumirate kokain?", opalio je šakom uz riječi: "Mater ti..." (biiiiip!). Još je dugo psovao.

Biiip! Biiip! Biiip! Taj se trenutak očito jako svidio producentima. Više su ga puta ponovili u slow motionu. Gladno su zumirali na mržnju i bijes u direktorovim očima. Na neko su vrijeme zamrznuli trenutak kada je udarac doletio novinaru u lice. Potom sam se pojavila ja. Dijelovi u kojima plačući govorim. "Znam da neće dozvoliti da prođem nekažnjeno. Prije ili kasnije će me ubiti, pa ovom prilikom objavljujem što me na ovo navelo." Potom neki dijelovi snimke. Zamagljeni. Isprekidani. Moja spavaća soba. Lampa na uzglavlju. Pored nje mp3 player.

Naše zavjese. Poslije su prešli na scene iz serija u kojima je igrao plavooki mladić u kojima ga bacaju na betonski pod. Glas spikera je rekao da se sumnja da smrt mladoga glumca nije samoubojstvo nego umorstvo i da je istraga u tijeku.

Iako sam od riječi do riječi opisala kako sam silovana, kako sam upropaštena, nije ih zanimala moja tragedija, nego skandal, nemoral, orgija i konzumiranje kokaina visokog policijskog dužnosnika, glave tradicionalne obitelji. Za sve je prava skandalozna vijest bila to, a ne ono što se dogodilo meni. Vijest je otvoreno ukazivala na zločine. Ni u jednome trenutku divljaštvo koje sam doživjela nisu okarakterizirali kao takvo. Zločin je bilo to što je na policajcu koji je glava obitelji bio muškarac, što je policajac konzumirao kokain i što je plavooki ubijen. Direktor Uluč je bio subjekt skandala, ja sam bila objekt. Nekoć revolucionarni ravnatelj vijesti imao je pravo. U tom sam događaju ja bila isto što i kokain.

Zločin je bilo to što sam sve snimila i uputila vapaj svijetu.

Zločin je bilo biti mučenik.

I ja mislim da jest. No to je zločin na mojem vlastitom unutarnjem sudu i on se tiče samo mene. O tome nitko drugi nema pravo odlučivati.

No vijesti nisu bile u skladu s time. Pobuđivale su osjećaj da sam dobila što sam tražila jer sam napravila i objavila snimku. Niti jedna od vijesti nije me tretirala kao čovjeka. To je najviše boljelo.

Na Seldinu licu odražavala se čudnovata bol. Poznavala sam je jako kratko, no činilo mi se da se poznajemo već sto godina. Mogla sam pretpostaviti što misli. Jer je vrijednost nekih trenutaka puno veća od drugih duljih perioda, poput kratke i upečatljive lekcije, one koju je nemoguće zaboraviti.

"Mogu li te nešto pitati?" rekla sam."Da na snimci nisam ja, bi li se ponašala isto? Ovako brižno, zaštitnički... da te nije briga za rejting i 296

uspjeh..."

"Osjećala bih se puno bolje da ti bez razmišljanja mogu reći da", rekla je.

"No i sama sam se zapitala isto i jako se ljutim na sebe jer sam oklijevala."

Tada se pojavio konobar, jednim okom gledajući televiziju. Narudžbe je uzeo gledajući televiziju. Kruh nam je donio gledajući televiziju i stavio ga na stol. Potom je na svim kanalima vijest završila. Restoran se vratio u normalu.

Stigli su naša riba i piće. "Što li je bilo s Osmanom?" rekla sam. "Da mu se nešto dogodilo, vjerojatno bismo čuli..."

Ali mi je pružio telefon i rekao: "Nazovi ga ako želiš." Što da mu kažem? Gurnula sam te u vatru, Osmane. Ti si se godinama pravio da nam životi ne smrde na govna, pa se dogodilo ovo, Osmane. Ma neka, Osmane.

Onda smo zaboravili na njega. Počeli smo razgovarati o sutra. Selda je rekla da će me novinari dugo progoniti i da će tužiteljstvo tražiti moju izjavu.

Pojaviti će se oni koji o meni žele napisati knjigu. Biti će i onih koji će me htjeti pretvoriti u junakinju jeftinog filma. Obećanja će pljuštati sa svih strana.

"Ako me pronađu, mogu pokušati", rekla sam. Nasmijali smo se.

Selda je pitala što planiramo.

Ali je rekao da se ni na trenutak neće odvajati od mene. Ja sam rekla da smo nas dvoje pobjegli od budućnosti. Što će se dalje događati ni sami nismo znali, nije nas zanimalo. Od sada pa nadalje, carpe diem.

"Svaki puta kada bi se pojavila preda mnom, osobno ili na fotografijama, u mojem bi se životu nešto promijenilo", rekla je Selda. "Opet si nešto promijenila."

"Je li to dobro?"

Nasmijala se. "Dobro je... Jako dobro."

Poslije ručka je otišla. Na odlasku me zagrlila. Rekla je da će me nazvati. Želi da i ja nju često zovem. Sjela je u auto i otišla. Mahali smo za njom. Više nije važno hoćemo li je ikada više vidjeti. Sada nas je najmanje troje.

"Jesi li znao da je svjetionik u Šileu najveći svjetionik u Turskoj?" rekla sam Aliju.

"Nisam znao, saznao sam", rekao je. Nasmijao se.

Došli smo do svjetionika. Zagrlili smo ga. Došao je čuvar i otvorio nam vrata. Popeli smo se. Gledali smo more. Otvoreno more koje se pred nama pružalo kao beskrajna nada.

Pala je noć. Došli smo u hotel u kojemu mi je Gun izdahnula na rukama.

U njemu nije bilo ni žive duše. Odabrali smo sobu u kojoj je Gun umrla. Ali i ja smo zagrljeni legli u krevet.

Legli smo da prespavamo stoljeće.

297

Kada se probudimo, dočekat će nas sasvim novi svijet.

Možda.

Srpanj 2010.

298

KAZALO I

Vučje doba hrvatski naslov filma Vargtimmen Ingmara Bergmana

Vjetar sada tamo negdje pjeva našu staru pjesmu iz pjesme za koju je riječi i glazbu napisao Şekip Ayhan Özişik II

I need your lovin' like the sunshine iz pjesme koja se nalazi u filmu Eternal sunshine of the spotless mind scenarista Charlieja Kaufmana i redatelja Michela Gondrya III

Zima se proširila kao trač; Smrznula se u sjećanju i nikada je više nisu zaboravili iz pjesme "Dva otoka" (tur. İki Ada) Edipa Cansevera IV

V

Ağvor ağçig armenski: lijepa djevojčica

Što sve moram ponijeti (tur. Neler Almaliyim Yanima) iz istoimene pjesme Edipa Cansevera VI

VII

Mahira

Plačem kad se sjetim kako smo se smijali stih iz Divana Şairi

Tako je, tko bi se volio da nema boli; Tko bi, osim pasa, gledao u daljinu; Neka kažu što hoće, ja palim ovaj dan; Koji sam izvadio iz plamena kako bih se ponovno rodio iz pjesme "Feniks" (tur. Phoenix) Edipa Cansevera VIII

Sruši se, svijete rečenica iz romana Isključeni (tur. Tutunamayanlar) Oğuza Ataya IX

Ne dirajte mi ravnotežu iz pjesme "Pjesma koja opisuje kako je akrobatu na žici" (tur. Tel Cambazinin Tel Üstündeki Durumunu Anlatir Şiirdir) Turguta Uyara X

Dobro je što smo zajedno iz pjesme "Cvijet na zaleđenoj grani" (tur.

Donmuş Dallarda Çiçek) Behçeta Necatigila XI

I ovaj naš susret je nenadana eksplozija iz pjesme "Eksplozija" (tur. İnfilak) Edipa Cansevera XII

Znaš, u kojem god da gradu bila, živim u prijestolnici samoće iz pjesme "Migracija" (tur. Göçebe) Cemala Süreye XIII

Što je to vrijeme, ta svi smo živjeli! iz pjesme "Prije Krista" (tur. İsa'dan Önce) Meliha Cevdeta Andaya XIV

Treba poput žrtve ispočetka započeti posao iz pjesme "Zapadni zbor" (tur. Bati Korosu) Sezaija Karakoça XV

299

Stići će me pustinje u kojima sam rođena iz pjesme "Ludo zaljubljen VI" (tur. Vurgun VI) Enisa Batura XVI

Što se više obeščastimo, to bolje iz pjesme "Zid ljubavi" (tur. Sevgi Duvari) Cana Yücela XVII

XVIII

Ağed armenski: katastrofa

XIX

Avağeli armenski: jadan

XX

Sireli armenski: draga, ljubljena

A kasnije sam, eto, ostario iz pjesme "Kratka pjesma /Jedan" (tur.

Kisa Şiir / Bir) Gülten Akin XXI

Bože, čuj moju jadikovku iz pjesme za koju je glazbu i riječi napisao Yildirim Gürses XXII

Zašto sam ti dao srce? Ah, da barem nisam iz tanga u izvedbi Şecaattina Tanyerlija XXIII

Podijelila sam te na dane, na mjesece (tur. Seni Günlere Böldüm/ Seni Aylara) iz istoimene pjesme Edipa Cansevera XXIV

Ansikte mot ansikte originalan naslov filma Ingmara Bergmana Licem u lice XXV

Vrijeme je dijete što se igra kamenčićima citat Heraklita, pojavljuje se u filmu Thea Angelopoulosa Vječnost i jedan dan XXVI

Bösodobeni! autorov kratak naziv za zbirku pjesama Poljubi me i poslije me rodi (tr. Beni Öp Sonra Doğur Beni) Cemala Süreye XXVII

Izgedala je kao da joj na kolobarima umornih očiju cvjetaju ruže iz pjesme "Želja na kraju dana" (tur. Bir Günün Sonunda Arzu) Ahmeta Haşima XXVIII

Svatko sumnja u iskrenost noći iz pjesme "Kad boli potrebna je ljubav" (tur. Bir Ağri Yakildikça Sevilmeli) İsmeta Özela XXIX

XXX

Dzağigner armenski: cvijeće

Strah se poput pare dizao s pločnika rečenica iz filma Zmijsko jaje Ingmara Bergmana XXXI

Osjećam tajnoviti dodir ljubavi iz pjesme za koju je glazbu i riječi napisao Erol Sayan XXXII

Iskreno, časno, na razumljivom turskom izraz iz priče "Ni da ni ne" (tur. Ne Evet Ne Hayir) Öguza Ataya XXXIII

XXXIV

Jer ako upalite radio, sve se ruši; Ulice, psi, sve Božje stvari iz 300

pjesme "Zbor" (tur. Koro) iz "Tragedija" (tur. Tragedyalar) Edipa Cansevera XXXV

Uyara

Hajde, ustaj; Idemo u Izmir. iz pjesme "Hajde, u Izmir..." Turguta

Jutros u Istanbulu pada kiša pjesma MFÖ za koju je glazbu i riječi napisao Mazhar Alanson XXXVI

Kakva šteta! Nema ni vremena za spašavanje budućnosti. Čak i da sada počnemo o tome razmišljati iz pjesme "Park beznadnika X" (tur.

Umutsuzlar Parki X) Edipa Cansevera XXXVII

I na hladnom grobu pod čempresima; Svaku se zoru rascvjeta ruža i svake noći zapjeva slavuj, iz pjesme "Smrt filozofa" (tur. Rindlerin Ölümü) Yahye Kemala XXXVIII

Tko god me vidi, kaže nosim te u srcu. Neki kažu zapalila me kao šibicu, iz pjesme "Usne su ti nalik rumenom pupoljku" (tur. Bir Kizil Goncaya Benzer Dudağin) za koju je riječi napisala Melek Hiç, a glazbu Amir Ateş XXXIX

Sutra je kasno za nas; Kasno je za povratak, iz pjesme "Putnik putuje" (tur. Yolcu Yolunda Gerek) za koju je glazbu i rječi napisao Adnan Ergil, a izvodi je Nilüfer XL

XLI

Mayr armenski: mama

Je li nesreća kćeri pobjeda majki? rečenica iz filma Jesenja sonata Ingmara Bergmana XLII

Ljubav počinje obožavanjem rečenica iz romana Oblak na nebu (tur. Havada Bulut) Saita Faika XLIII

Ljubav je bolna čežnja. Oni koji vole ne mogu biti voljeni, iz pjesme za koju je riječi napisao Şadi Kurtuluş, a glazbu Avni Anil XLIV

Juha je snaga za krv, svjetlost za oko, premaz za želudac! poznati stih Ahmeta Rasima XLV

XLVI

Uyara

Brzo će nam se razviti srca; Brzo iz istoimene pjesme Turguta

Postala sam igračka u rukama sudbine iz pjesme za koje je riječi i glazbu napisao Arif Sami Toker XLVII

U životu sam najviše volio tatu (tur. Hayatta Ben En Çok Babami Sevdim) iz istoimene pjesme Cana Yücela XLVIII

Nađi si nekoga mladog i zelenog kao ti iz pjesme "Ja sam sjetna jesen, a ti proljeće" (tur. Ben Gamli Hazan Sense Bahar) čije riječi potpisuje XLIX

301

Sitki Arginbaş, a glazbu Melehat Pars Moj službenik zna što radi povijesna izjava osmog predsjednika republike Turguta Özala kojom je odgovorio na pritužbe državnih službenika o visini primanja i legalizirao mito L

Spavaće sobe nalikuju lunaparku; Žene i njihovi zaručnici jedni drugima daruju kadulju iz pjesme "Pjesma o minibusu za njih" (tur. Onlar İçin Minibüs Şarkisi) Cemala Süreye LI

Bio si jedna nada, jedna odmazda samoći iz pjesme "Zemlja" (tur. Ülke) Cemala Süreye LII

Onaj tko ima ljubav ima samo ljubav; I puno je teže izgubiti je nego uopće je ne pronaći, iz pjesme "Zemlja" (tur. Ülke) Cemala Süreye LIII

Ovo je posljednja faza, živote. Završi kako znaš iz pjesme "Smrt filozofa" (tur. Rindlerin Ölümü) Yahye Kemala LIV

Ne postojim ni u vremenu; Niti sam sasvim izvan njega. (tur. Ne Içindeyim Zamanin) iz istoimene pjesme Ahmeta Hamdija Tanpinara LV

Ako mi se svi listovi zazelene; Trebaš me se bojati; Jer ja sam samoća iz pjesme "List" (tur. Yaprak) Oktaya Rifata LVI

Povratio sam vlastitu lubanju, iz pjesme "Patnja" (tur. Çile) Necipa Fazila Kisaküreka LVII

Bojim se života jer je jako lijep iz pjesme "Strah" (tur. Korku) Fazila Hüsnü Dağlarce LVIII

Naše će glasove progutati nebo da voda počine. Sva će zemlja stenjati pod odrešitim koracima. refren "Marša mladosti" (tur. Gençlik Marşi) poznatog i pod nazivom "Planinu je obavio dim" (tur. Dağ Başini Duman Almiş) LIX

Pristajem na svako zlo, samo da dan ne izostane s moga prozora iz pjesme "Neka dan ne izostane s moga prozora" (tur. Gün Eksilmesin Penceremden) Cahita Sitkija Tarancija LX

Volio sam jednu mladu ženu. Kad bih barem pamtio njezino ime tango na turskom koji je skladao Necip Celal Antel LXI

Zalazeće je sunce nalikovalo na krv. Nalikovalo je na ranjenu dušu iz pjesme čije riječi potpisuje Necdet Rüştü Efe, a glazbu Saadettin Kaynak LXII

Ovo je djetinjstvo slično nebu; Nikamo ne ide. iz pjesme "Drugo pismo g. Hilmiju iz samostana" Edipa Cansevera LXIII

302

Srce moje, koliko sam propatila zbog tebe iz pop pjesme koju je '70-tih godina izvodila skupina Cici Kizlar LXIV

U doba kada jezik šuti; a tijelo govori; znam da se neće biti lako razumjeti, iz pjesme "Credo" (tur. Amentü) İsmeta Özela LXV

303