Sudbe i srdzbe lauren groff

Lauren Groff

SUDBE I SRDŽBE

S engleskog preveo Dražen Čulić

Za Claya (naravno)

SUDBE

1 S neba se spustila gusta kišica, iznenada, kao zavjesa. Morske ptice prestale su se dozivati, ocean je utihnuo. Svjetla kuća nad morem prigušena su do sivila.

Njih dvoje hodalo je plažom. Ona je bila zgodna i upadljiva u zelenom bikiniju iako je bio svibanj, u Maineu hladan. On je bio visok, živahan; iz njega je iskrila svjetlost koja privlači i zadržava pogled. Zvali su se Lotto i Mathilde.

Cijelu minutu gledali su lokvicu zaostalu od plime punu koščatih stvorenja iza kojih su nastajale i nestajale crte u pijesku. Zatim joj je uzeo lice među ruke, poljubio njezine blijede usne. Mogao je tada umrijeti od sreće. Pričinilo mu se da se more diže i usisava ih u svoja usta, jezikom im trga meso, a kosti kotrlja po dubinama svojih koraljnih kutnjaka. S njom uza se, pomislio je, isplivao bi pjevajući.

Pa, bio je dvadeset i dvije godine mlad, a tog su se jutra potajno vjenčali. U tim okolnostima pretjerivanja se mogu oprostiti.

Njeni su mu prsti pod stražnjim dijelom kupaćih gaćica palili kožu.

Gurnula ga je natrag, povela ga uz dinu prekrivenu stabljikama divljeg graška, pa opet dolje, gdje je pješčani zid zaustavio vjetar, gdje im je bilo toplije. Pod grudnjakom njezina bikinija naježena koža postala je plava poput mjesečine, a bradavice su se od hladnoće uvukle u sebe. Sada su na koljenima iako je pijesak grub i grebe ih. Nije bilo važno. Pretvorili su se u usta i ruke. Pomeo je njene noge na svoja bedra, pritisnuo je o tlo i prekrio svojom toplinom dok nije prestala drhtati, načinio dinu od svojih leđa. Njezina nažuljana koljena bila su uzdignuta prema nebu. Čeznuo je za nečim bezglasnim, moćnim: čime? Odjenuti se njome.

Zamišljao je kako zauvijek živi u njenoj toplini. Ljudi koje je poznavao otpadali su s njega kao lišće; sa svakim trenutkom bio je još čvršće vezan uz nju, tako da ga ne može napustiti. Zamislio je doživotni seks na plaži, sve dok ne postanu jedan od onih vječnih parova koji trče ujutro, a koža im se sjaji kao orah iznutra. Čak i star, on bi s njom otplesao među dine i

znao što raditi s njenim lomljivim seksi koščicama, plastičnim kukovima i ugrađenim koljenom. Nad plažom bi lebdjeli dronovi čuvari, osvjetljavali ih i grmjeli: Preljubnici! Preljubnici! ne bi li ih posramili i istjerali. I tako vječno. Zatvorio je oči i zamišljao. Njezine trepavice na svojem obrazu, njezina bedra njemu oko struka, prvi plodovi zastrašujućeg čina koji su napravili. Vjenčanje znači zauvijek.

(On je planirao pravi krevet, kako je i red: ukrao je vikendicu svog cimera Samuela, u kojoj je provodio većinu ljetnih mjeseci od petnaeste godine; znao je da ključ kriju ispod oklopa morske kornjače u vrtu. Kuća obložena tkaninama s uzorcima cvijeća i tartana, s posuđem pastelnih boja, prekrivena debelim slojem prašine; soba za goste iznad stjenovite plaže u kojoj noću svjetionik bljeska po tri puta. Tako je Lotto zamislio prvi put s tom predivnom djevojkom koju je čarolijom pretvorio u svoju ženu. Ali, Mathilde je bila u pravu kada je zatražila potvrdu braka na otvorenom. Ona je uvijek bila u pravu. On će to uskoro saznati.)

Završilo je prebrzo. Kada je zavikala, galebovi skriveni iza dine poletjeli su u niske oblake kao sačma. Poslije mu je pokazivala ogrebotinu od dagnje na osmom kralješku nastalu dok ju je nabijao i nabijao u pijesak. Bili su toliko priljubljeni da bi se, kada bi se smijali, njegov smijeh podizao iz njezina trbuha, a njen iz njegova grla. Poljubio joj je jagodice, ključnu kost, blijedo zapešće i korijenu slične plave vene na njemu. Nije zatomio svoju strašnu glad kako se nadao. Očito, bio je tek na početku.

“Moja žena”, rekao je. “Moja.” Možda bi je, umjesto da je odjene, mogao cijelu progutati.

“Oh?” rekla je. “Točno. Jer ja sam pokretna imovina. Jer moja me kraljevska obitelj zamijenila za tri mazge i vjedro maslaca.”

“Volim tvoje vjedro maslaca”, rekao je. “Moje vjedro maslaca sada.

Tako slano. Tako slatko.”

“Stani”, rekla je. Prestala se smiješiti, onako stidljivo i stalno, bio je zapanjen vidjevši je izbliza takvu. “Nitko nikome ne pripada. Napravili smo nešto veće. Nešto novo.”

Zamišljeno ju je pogledao, nježno ugrizao vrh njenog nosa. Volio ju je iz sve snage ta dva tjedna i, tako zaljubljen, smatrao ju je prozirnom poput

stakla. Mogao je odmah vidjeti koliko je bila dobra. Ali, staklo je lomljivo, morat će biti pažljiv. “U pravu si”, rekao je; a mislio je - nisi, mislio je koliko dubinski pripadaj u jedno drugom. Koliko je siguran u to.

Između njegove i njene kože gotovo da nije bilo prostora, tek toliko da se uvuče zrak, jer sada im se znoj hladio. Pa ipak, netko treći, njihov brak, kliznuo je unutra.

2 Penjali su se preko stijena prema kući koju su ostavili osvijetljenu u sumraku.

Spoj, brak, načinjen od različitih sastojaka. Lotto je bio glasan i pun svjetla; Mathilde tiha, oprezna. Lako je povjerovati da je on bolja polovica, onaj koji određuje ton. Istina je da ga je sve što je proživio do sada stalno guralo prema Mathildi. Da ga život nije pripremio za trenutak u kojem se ona pojavila, njih ne bi bilo.

Kišica se zgusnula u prave kapi. Požurili su preko zadnjeg dijela plaže.

(Zaustavimo ih u našim mislima tamo: mršave, mlade, kako dolaze iz tame prema toplini, lete preko hladnog pijeska i kamena. Vratit ćemo im se. Za sada, od njega ne možemo odvojiti pogled. On je taj koji iskri.)

Lotto je volio tu priču. Uvijek je govorio kako se rodio u mirnom središtu uragana (pakleni osjećaj za pravi trenutak, od samog početka).

Majka mu je tada bila lijepa, a otac je još bio živ. Ljeto, kasne šezdesete. Hamlin, Florida. Kuća na plantaži tako nova da su na pokućstvu još bile cijene. Kapci na prozorima još nisu bili pričvršćeni i kada je naišla prva divlja oluja, dizali su strahovitu buku.

A sada, nakratko, sunce. Kiša se cijedila sa stabala gorkih naranči. U međuvremenu, punionica je grmjela preko pet jutara guštika njegove obitelji. U predsoblju, dvije kućne pomoćnice, kuhar, vrtlar i nadzornik plantaže naslanjali su uši na drvena vrata. U sobi je Antoinette plivala među bijelim plahtama, a golemi Gawain držao je vruću glavu svoje žene.

Lottova tetka Sallie čučnula je da dohvati bebu.

Izišao je Lotto: nalik goblinu, s dugačkim udovima, golemim šakama i stopalima, snažnim plućima. Vjetar se opet dizao, hrastovi su oživjeli dirigirajući olujom granama obraslim mahovinom. Gawain je plakao. Bio je na vrhuncu. “Gawain mlađi”, rekao je.

Ali, ipak je Antoinette obavila cijeli posao, a polovica strasti koju je gajila prema mužu već je prešla na njezina sina. Pomislila je na izlazak s

Gawainom, na kestenjasti baršun u kinu i Camelot na ekranu. Imala je ona svoj smisao za humor.

Prije nego što je oluja opet udarila, stigao je liječnik da zašije Antoinette. Sallie je mazala bebinu kožu maslinovim uljem. Činilo joj se kako u rukama drži vlastito uzlupalo srce. “Lancelot”, prošaptala je.

“Kakvo ime. Mlatit će te, sigurno. Ali, ne uzrujavaj se. Pobrinut ću se da budeš Lotto.” A kako se mogla kretati iza zidnih tapeta kao mišica kojoj je bila nalik, svi su ga zvali Lotto.

Beba je bila zahtjevna. Antoinettino tijelo bilo je napuhano, grudi izgrižene. Nije joj išla njega djece. No, čim se Lotto počeo smiješiti, ugledala je umanjenu sebe, iste rupice i šarm, i oprostila mu. Kakvo olakšanje, naći svoju ljepotu u njemu. Obitelj njezina muža nije bila krasna, potomci svih stanovnika Floride od izvornih Timukua, preko Španjolaca i Škota, i odbjeglih robova i Seminola i došljaka; najčešće su bili nalik tvrdokornim južnjacima. Sallie je imala oštre crte lica. Gawain je bio dlakav, ogroman i tih; u Hamlinu su se šalili da je samo napola čovjek, potomak medvjeda koji je zaskočio njegovu majku kada je izišla iz kuće.

Antoinette je povijesno naginjala otmjenim, uglađenim i vještim karijeristima ili glasnim bogatašima, ali i nakon godinu dana braka muž ju je još tako uzbuđivao da bi kao u transu, potpuno odjevena, ulazila za njim pod tuš kada bi kasno došao kući.

Antoinette je bila odgojena u tipičnoj novoengleskoj dvokatnici na obali u New Hampshireu: uz pet mlađih sestara i propuh zimi toliko snažan da bi ujutro mislila kako će umrijeti prije nego što se odjene.

Ladice su bile pune sačuvane dugmadi i potrošenih baterija. Krumpiri su se uzastopno pekli za šest obroka. Imala je kartu za Smith, ali nije mogla sići s vlaka. Časopis na sjedalu do njezina otvorio se na stranici s Floridom, sa stablima punim zlatnog voća, suncem i luksuzom. Vrućinom. Ženama u valovitim suknjama prošaranim zelenom bojom. Bilo je suđeno.

Odvezla se do kraja pruge, potrošila sav novac i autostopom stigla u Weeki Wachee. Kada je ušla u ured upravitelja, samo je pogledao njenu do struka dugačku zlatnocrvenu kosu, njezine zamamne obline i promrmljao Da.

Paradoksalno je biti sirena: ona se najviše namuči da bi izgledala lijeno. Morske krave su je češljale; ribice sunčanice joj grickale kosu. Ali, voda je bila 23 stupnja prohladna, struja jaka, a količina zraka u plućima podešena na plutanje ili tonjenje. Tunel niz koji su sirene plivale dolje prema gledalištu bio je crn i dugačak, i ponekad bi kosom zapinjale za njega, zgrabio bi ih za tjeme. Nije mogla vidjeti posjetitelje, ali osjećala je težinu njihovih pogleda kroz staklo. Zagrijala bi se za nevidljive gledatelje; natjerala ih da povjeruju. Ali ponekad, dok se smiješila, pomislila bi na sirene kakve ona poznaje: ne ovu budalastu Malu Sirenu, kakva se ona pretvara da jest, već onu koja se odrekla govora i pjesme i repa i doma kako bi postala besmrtna. Onu koja bi pjesmom navela brod pun ljudi na stijene i bijesno gledala kako mlitavo klize u dubine.

Naravno, odlazila je u bungalove kada bi je pozvali. Upoznala je televizijske glumce i komičare i igrače bejzbola, jednom čak i onog pjevača koji vrti kukovima, u vrijeme kada je od sebe stvarao filmsku zvijezdu. Obećavali su joj mnogo, nisu ispunili ništa. Nikakvi mlažnjaci nisu poslani po nju. Nije se našla tête-à-tête ni s jednim redateljem. Nije se uselila u kuću na Beverly Hillsu. Ušla je u tridesete. Trideset drugu.

Trideset i petu. Nije mogla postati starleta, bilo joj je jasno dok je gasila svjećice. Sve što je čekalo na nju bili su hladna voda i spori ples.

Onda je u podvodno gledalište ušetala Sallie. Imala je sedamnaest godina, bila je opaljena suncem. Pobjegla je; željela je živjeti!

Nešto više od svog tihog brata koji je provodio osamnaest sati u punionici i dolazio kući samo na spavanje. Ali, poslovođa sirena samo joj se nasmijao. Tako mršava, bila je više jegulja nego nimfa. Prekrižila je ruke i sjela na pod. Ponudio joj je koncesiju za hot dog ne bi li ustala. A onda je ušla u zamračeni amfiteatar i zaprepašteno blenula u svjetlucavo staklo iza kojeg je Antoinette bila usred predstave, sa svojim crvenim grudnjakom i repom. Upila je svu svjetlost.

Salliena žarka pozornost usmjerila se na veličinu žene iza stakla, a tamo će i ostati, stalno, do kraja.

Postala je nezamjenjiva. Šivala je ljuskaste repove, naučila se koristiti maskom i strugala alge s unutarnje strane stakla. Godinu dana kasnije, dok je Antoinette mlitavo sjedila u sobici pokraj bazena skidajući natopljeni

rep s nogu, Sallie joj je prišla. Dala je Antoinetti letak novog Disneyjeva parka u Orlandu. “Ti si Pepeljuga”, šapnula je.

Antoinette se činilo da je nitko u životu nije tako razumio. “Jesam”, rekla je.

I bila je. Skrojili su joj satensku haljinu s obručima i napravili tijaru od cirkona. Dobila je stan u nasadu naranči i novu cimericu, Sallie.

Antoinette je na suncu ležala na balkonu, u crnom bikiniju, s crvenom šminkom, kada se uz stepenice popeo Gawain, noseći obiteljsku sjedalicu za ljuljanje.

Ispunio je dovratak: dva metra i tri centimetra visok, tako dlakav da mu se brada spajala s kosom, tako usamljen da žena to osjeti čim prođe pokraj nje. Smatrali su ga priglupim, ali kada su mu roditelji poginuli u automobilskoj nesreći i ostavili ga sa sedmogodišnjom sestrom, iako tek dvadesetogodišnjak, jedini je shvatio vrijednost obiteljske zemlje.

Iskoristio je njihovu ušteđevinu kao polog za gradnju punionice čiste hladne vode iz obiteljskog izvora. Prodavati stanovnicima Floride ono na što su rođenjem dobili pravo možda je graničilo s nemoralnim, ali bio je to američki način zarađivanja. Zgrnuo je bogatstvo, a nije potrošio ništa.

Kada je njegova glad za ženom postala prejaka, sagradio je kuću na plantaži, okruženu golemim korintskim stupovima. Žene vole velike stupove, čuo je. Čekao je. Nijedna žena nije došla.

Onda je nazvala njegova sestra i tražila da joj u novi stan donese razne sitnice iz obiteljskog doma, i evo ga tu, zaboravio je disati kada je ugledao Antoinette, njene obline i blijedi ten. Njoj se može oprostiti što nije shvatila ono što je vidjela. Jadni Gawain, onako dlakav, u prljavoj radnoj odjeći. Nasmiješila se i legla natrag, da joj se sunce nastavi diviti.

Sallie je pogledala prijateljicu i svojeg brata; osjetila je da stvari sjedaju na svoje mjesto. “Gawain, ovo je Antoinette”, rekla je. Antoinette je ustala, otplovila preko sobe, stavila sunčane naočale navrh glave.

Gawain je bio dovoljno blizu da vidi kako joj zjenica guta šarenicu, a zatim svoj odraz u njenoj crnini.

Vjenčali su se nabrzinu. Antoinettine sirene sjedile su na stepenicama crkve bljeskajući repovima i bacajući pune šake riblje hrane na mladence.

Jenkiji su razdražljivo trpjeli vrućinu. Sallie je na vrhu torte od marcipana

načinila figuricu svojeg brata koji podiže tromu Antoinettu jednom rukom, adagio, veliko finale predstave sirena. Istog tjedna naručen je namještaj za kuću, dovedena je posluga, a buldožeri su kopali zemlju za bazen. Nakon što je sebi osigurala udobnost, Antoinetti je ponestalo zamisli o tome kako trošiti novac; sve što se moglo naručiti iz kataloga za nju je bilo dovoljno dobro.

Antoinette je udobnost shvaćala kao svoje pravo; nije očekivala ljubav. Gawain ju je iznenadio bistrinom i nježnošću. Uzela ga je pod svoje. Kada je obrijala svu onu kosu, otkrila je osjetljivo lice, ljubazna usta. Uz naočale koštanog okvira koje mu je kupila, u odijelima šivanim po mjeri postao je poseban, ako ne i zgodan. Preobražen, nasmiješio joj se s drugog kraja sobe. U tom trenutku iskra u njoj pretvorila se u plamen.

Deset mjeseci kasnije stigli su uragan i beba.

Troje odraslih bili su uvjereni da je Lotto poseban. Zlatan.

Gawain je u njega ulijevao svu onu ljubav koju je tako dugo držao u sebi. Beba kao gruda mesa oblikovana nadom. Cijeli su ga život smatrali priglupim, a sada je Gawain u rukama držao sina, osjećajući težinu genija. Što se Sallie tiče, ona je uredila domaćinstvo. Zapošljavala je dadilje i otpuštala ih jer nisu uspijevale biti ona. Kada je beba počela jesti hranu, žvakala je banane i avokado za nju, stavljala joj ih u usta kao da je pile.

Antoinette je svoju energiju okrenula prema Lottu čim joj je uzvratio osmijeh. Puštala je Beethovena preko zvučnika što je glasnije mogla, izvikujući stručne izraze koje je pročitala o glazbi. Pohađala je dopisne tečajeve o ranom američkom pokućstvu, grčkoj mitologiji, lingvistici, i sve mu to čitala do zadnjeg slova. Možda to graškom zaprljano dijete na svojoj visokoj sjedalici prima samo desetinu njenih ideja, mislila je, ali nitko ne zna koliko toga ostaje u malim dječjim mozgovima. Bude li velik čovjek, a bit će, bila je sigurna, ona će njegovu veličinu pokrenuti odmah.

Lottovo zastrašujuće pamćenje otkrilo se kada su mu bile dvije godine, na Antoinettino zadovoljstvo (težak dar; sve će mu ići lako, ali bit će lijen). Jedne noći prije spavanja Sallie mu je pročitala dječju pjesmicu, a ujutro se spustio na doručak, uspravio na sjedalici i izrecitirao je.

Gawain je zapanjeno pljeskao, Sallie je brisala oči zavjesom. “Bravo”,

hladno je rekla Antoinette i pružila svoju šalicu da joj naliju još kave, skrivajući podrhtavanje ruke. Sallie je navečer počela čitati duže pjesme; dječak bi ih ujutro znao. Sa svakim uspjehom postajao je sve sigurniji, imao je osjećaj da se penje nekim nevidljivim ljestvama. Kada su na plantažu dolazili brodari, provodeći duge vikende sa svojim suprugama, Lotto se ušuljao u prizemlje, zavukavši se u tamu ispod stola za goste.

Tamo, u špilji, gledao je stopala muškaraca kako kipe iz mokasina i mutne pastelne školjke ženskih gaćica. Izišao je izvikujući Kiplingovu “Ako...” i pobrao glasne ovacije. Zadovoljstvo koje mu je donio pljesak stranaca izbrisao je Antoinettin kiseli osmijeh i njezino tiho “U krevet, Lancelote” umjesto pohvale. Primijetila je kako se manje trudi kada ga hvali.

Puritanci znaju vrijednost odgođenog zadovoljstva.

Lotto je rastao u vlažnom smradu središnje Floride, uz dugonoge ptice i voće na stablima. Otkad je prohodao, jutra je provodio uz Antoinettu, popodneva lutajući grmovitim pješčarama, oko hladnih izvora koji su grgutali iz zemlje i močvarama iz čijih su ga šikara gledali aligatori. Lotto je izgledao kao mali čovjek, rječit, osunčan. Majka ga je poslala u školu godinu dana kasnije, do prvog razreda nije upoznao niti jedno drugo dijete jer Antoinette je bila previše dobra za gradić; kćeri nadzornika bile su kvrgave i divlje, znala je ona kamo bi to vodilo, hvala, ali ništa od toga.

Kod kuće ga je imao tko poslužiti, u tišini: kada bi bacio ručnik na pod, netko bi ga pokupio; ako bi poželio jesti u dva ujutro, hrana bi se pojavila kao nekom čarolijom. Svi su se trudili zadovoljiti ga, a nemajući se na koga drugog ugledati, i Lotto je zadovoljavao ostale. Četkao je Antoinettinu kosu, puštao Sallie da ga nosi i kada je već bio gotovo njezine veličine, u tišini sjedio uz Gawaina u njegovu uredu cijelo poslijepodne, uljuljkan mirnom dobrotom svog oca, tek povremeno pokazujući smisao za humor koji bi zasjao poput sunca i sve natjerao na treptanje. Njegov je otac postajao sretan čim bi samo pomislio na Lottovo postojanje.

Jedne noći, kada su mu bile četiri godine, Antoinette ga je uzela iz kreveta. U kuhinji je stavila kakaov prah u šalicu, ali je zaboravila dodati tekućinu. Pojeo je prah vilicom, ližući je i umačući. Sjedili su u mraku.

Već godinu dana Antoinette je zanemarivala dopisne tečajeve zbog televizijskog propovjednika koji je izgledao kao da ga je dijete načinilo od stiropora i obojilo vodenim bojicama. Svećenikova supruga imala je trajnu šminku na očima, a kosa joj se uzdizala u pomno načinjene katedrale koje je Antoinette kopirala. Antoinette je naručila vrpce s propovijedima i slušala ih preko golemih slušalica na osmokanalnom magnetofonu pokraj bazena. Nakon toga bi ispisivala čekove s gigantskim iznosima koje bi Sallie spaljivala nad sudoperom. “Dragi”, šaputala je Antoinette Lottu noću. “Ovdje smo da bismo spasili tvoju dušu. Znaš li što će se dogoditi nevjernicima kakvi su tvoj otac i tetka kada dođe sudnji dan?” Nije čekala odgovor. Ah, pokušavala je ona pokazati Gawainu i Sallie svjetlo.

Očajnički je željela dijeliti nebo s njima, ali oni bi se samo sramežljivo nasmiješili i odmaknuli. Ona i njen sin tužno će gledali sa svojih sjedala na oblacima kako drugo dvoje tamo dolje vječno gori. Lotto je bio taj koga mora spasiti. Upalila je šibicu i počela čitati Otkrivenje prigušenim drhtavim glasom. Kada se šibica ugasila, zapalila je drugu i nastavila čitati. Lotto je gledao kako vatra guta tanke drvene štapiće. Kada bi se plamen približio prstima njegove majke, on bi i sam osjetio toplinu, kao da je njega opeklo (tama, trublje, morska stvorenja, zmajevi, anđeli, demoni, jahači, čudovišta s mnogo očiju; to će mu desetljećima ispunjavati snove).

Gledao je kako se pomiču krasne usne njegove majke, a oči joj se povlače u duplje. Ujutro se budio uvjeren da ga gledaju i ocjenjuju, stalno. Po cijeli dan crkva. Kada bi smatrao da misli nešto loše, namještao je nevin izraz lica. Čak i sam, glumio je.

Lotto bi ostao bistar i običan da se tako nastavilo. Još jedan razmaženi klinac s uobičajenim dječjim brigama.

Ali, došao je dan kada je Gawain u tri i trideset napravio stanku na poslu i uputio se dugačkim zelenim travnjakom prema kući. Njegova supruga spavala je uz dublji kraj bazena otvorenih usta i dlanova okrenutih prema suncu. Nježno ju je prekrio plahtom da ne izgori, poljubio joj bilo na zglavku. U kuhinji je Sallie vadila kekse iz pećnice. Gawain je obišao kuću, ubrao nešpulu, vrtio kiselu voćku po ustima i sjeo na crpku pokraj divljeg hibiskusa, gledajući niz prašnjavi put dok se tamo konačno

nije pojavio njegov dječak, kao muha, komarac ili bogomoljka, na svojem biciklu. Bio je zadnji dan sedmog razreda. Pred Lottom je bila široka, spora rijeka ljeta. Reprizirat će se slasne serije koje je propustio zbog škole: Majstori nevolja; Sretni dani. Bit će lova na žabe u jezeru, u ponoć. Travnjak je bio obasjan dječakovim zadovoljstvom. Gawain je bio ponosan na sina; kao osoba, on je bio čudo, velik, zabavan i krasan, bolji od onih koji su ga napravili.

Ali, svijet se odjednom zgusnuo oko njegova dječaka. Zapanjujuće.

Gawainu se učinilo da je sve tako ogoljeno i vidljivo, do najmanjih atoma.

Lotto je sišao s bicikla kada je ugledao oca pokraj stare crpke kako naočigled drijema. Čudno. Gawain nikada nije spavao danju. Dječak je ostao nepomičan. Djetlić je zakuckao po magnoliji. Gušter je projurio preko očeva stopala. Lotto je ispustio bicikl i potrčao, uzeo Gawainovo lice u ruke i izgovorio očevo ime tako glasno da je, podigavši pogled, ugledao majku kako trči, tu ženu koja nikada nije trčala, kao bljesak vrišteće bjeline ptice u niskom letu. *** Svijet se pokazao u svom pravom svjetlu. Tama prijeti odozdo.

Lotto je jednom vidio kako se naglo otvorio ponor koji je progutao staru obiteljsku kućicu. Ponori. Posvuda.

Jurio bi niz pješčane staze između stabala pekana istodobno užasnut jer bi se tlo moglo otvoriti pod njegovim nogama, a on se skotrljati u tamu, i jer možda neće. Stara zadovoljstva izgubila su sjaj. Pet metara dugačak aligator, kojeg je hranio cijelim zamrznutim pilićima koje je krao iz zamrzivača, sada je bio samo gušter. Punionica je postala samo još jedan veliki stroj.

Gradić je gledao kako udovica povraća u azaleje dok je njen zgodni sin tapše po leđima. Iste visoke jagodice, zlatnocrvena kosa. Ljepota suptilno naglašava tugu, pogađa izravno u srce. Hamlin je oplakivao udovicu i njezina dječaka, a ne krupnog Gawaina, svog rođenog sina.

Ali, nije ona povraćala samo zbog tuge. Antoinette je opet bila trudna, liječnik joj je preporučio ležanje. Mjesecima je gradić gledao udvarače kako stižu u svojim pomodnim automobilima i crnim odijelima, noseći

aktovke, i nagađao koga će odabrati. Tko ne bi poželio uzeti tako bogatu i zgodnu udovicu?

Lotto je venuo. Pokušao je sabotirati školu, ali nastavnici su bili naviknuti smatrati ga odličnim i nisu mu to dopustili. Pokušavao je sjediti uz majku i slušati njezine vjerske programe držeći je za natečenu ruku, ali Bog je kisnuo u njemu. Zadržao je samo osnove: priče, moralnu krutost, opsjednutost čistoćom.

Antoinette mu je poljubila dlan i pustila ga, spokojna u svom krevetu kao morska krava. Zakopala je osjećaje. Sve je promatrala s ogromne udaljenosti. Postala je bucmasta, bucmastija. Konačno, kao zrelo voće, raspuknula se. Ispala je koštica, beba Rachel.

Kada bi se Rachel budila noću, Lotto bi prvi stizao do nje, smještao je u sjedalicu i davao joj bočicu, ljuljajući je. Uz nju je preživio tu prvu godinu, uz svoju gladnu sestru koju je mogao hraniti.

Lice su mu prekrili gnojni pristići, gorjeli su i pulsirali pod kožom; vise nije bio krasan dječak. Nije bilo važno. Djevojke su se utrkivale koja će ga poljubiti, ili iz sažaljenja ili zato što je bio bogat. U mekim svilenkastim djevojačkim usnama, žvakama s okusom grejpa i vrućim jezicima dolazio je k sebi i bio u stanju utapati užas koji ga je snašao.

Zabavljao se noću, po sobicama i parkovima. Vozio bi se biciklom kući upirući nogama koliko je brže mogao kao da želi pobjeći od tuge, ali ona je uvijek bila brža i lako ga je opet stizala.

Godinu i jedan dan nakon Gawainove smrti četrnaestogodišnji Lotto u zoru je ušao u blagovaonicu. Htio je uzeti pregršt tvrdo kuhanih jaja koja će jesti dok se bude vozio u gradić, gdje ga je čekala Trixie Dean, čiji su roditelji otišli na vikend. U džepu je imao sprej WD-40. Važno je podmazati, rekli su mu dečki u školi.

Iz mraka je dopro majčin glas: “Dragi, imam novosti”. Prenerazio se i upalio svjetlo, ugledao ju kako u svom crnom kostimu sjedi na drugom kraju stola, nepočešljane kose s uzdignutim vatrenim pramenovima.

Jadna Stara, pomislio je. Tako neuredna. Tako debela. Mislila je da su analgetici koje je nastavila uzimati nakon što se Rachel rodila njezina tajna. Nije bilo tako.

Satima kasnije Lotto je stajao na plaži i treptao. Ljudi s aktovkama

nisu bili prosci, nego odvjetnici. Sve je otišlo. Posluga je nestala. Tko će raditi? Kuća na plantaži, njegovo djetinjstvo, punionica, bazen, Hamlin, u kojem su mu oduvijek živjeli preci, sve je otišlo. Duh njegova oca, otišao.

Zamijenjen za bestidno mnogo novca. Predio je bio zgodan, Crescent Beach, ali kuća je bila sićušna, ružičasta, podignuta na stupovima iznad dina kao betonska Lego kutija na držačima. Dolje su bile isprepletene male palme i pelikani koji su pjevali u vrući, slani vjetar. Bila je to plaža na koju se moglo doći automobilom. Iza dina skrivali su se pickupovi iz kojih je trubio trash metal koji se mogao čuti i u kući.

“Ovo?” rekao je. “Mogla si kupiti kilometre plaže, Stara. Zašto smo u ovoj nakićenoj kutijici? Zašto ovdje?”

“Bila je pod hipotekom. Jeftina. Nije taj novac za mene, dragi”, rekla je majka. “On pripada tebi i tvojoj sestri. Sve je u zakladi za vas.”

Mučenički osmijeh.

Ali koliko je njega bilo briga za novac? Mrzio ga je (cijeli je život izbjegavao misliti na njega, ostavljajući te brige drugima, pretpostavljajući da ga ima dovoljno). Novac nije bio njegov otac, ni očeva zemlja.

“Izdaja”, rekao je Lotto, bijesno plačući.

Majka mu je uzela lice među ruke, pokušavajući ne dodirivati prištiće.

“Ne, dragi”, rekla je. Ozareno se smiješila. “Sloboda.”

Lotto se durio. Sjedio je sam na pijesku. Gurkao mrtvu meduzu štapom. Pio bljutave sokove pred trgovinom na cesti A1A. A onda je otišao po taco na kiosk gdje popularni mladići dolaze ručati, taj maleni yuppie u svojim polo-majicama i madras kratkim hlačama i mokasinama, iako tamo djevojke hodaju po dućanima u bikiniju, a mladići ostavljaju košulje kod kuće kako bi im mišići dobili brončanu boju. Već je bio viši od metar i osamdeset, četrnaesta će mu prijeći u petnaestu koncem srpnja (Lav u horoskopu, što ga u potpunosti objašnjava). Sav kvrgav, izguljenih laktova i koljena, čupav na zatiljku. Eksplozija prišteva na jadnom licu. Zbunjen, ustreptao, napola siroče; svatko bi ga poželio zagrliti i tješiti. Privukao je pozornost nekoliko djevojaka, pitale su ga za ime, ali bio je previše zaokupljen da bi se zainteresirao, pa su ga napustile.

Jeo je potpuno sam za izletničkim stolom. Na usnama mu je ostalo malo korijandra, zbog čega se jedan dotjerani azijski dječak nasmijao.

Azijski dječak sjedio je pokraj djevojke divlje kose, grubo našminkanih očiju, s crvenim ružem, pribadačom nad obrvom i lažnim smaragdom koji joj je svjetlucao u nosu. Gledala je u njega tako napadno da je Lotto osjetio bockanje u nogama. Ona bi bila dobra za seks, bilo mu je jasno, iako nije znao kako. Pokraj djevojke bio je debeo dječak s naočalama i podmuklim izrazom lica, njezin blizanac. Azijat je bio Michael; napadna djevojka Gwennie. Debeli dječak bit će najvažniji. Njegovo je ime bilo Chollie.

Tog je dana na štandu s tacosima bio još jedan Lancelot, kojeg su zvali Lance. Kolika je bila vjerojatnost za nešto takvo? Lance je bio jako mršav, blijed zbog nedostatka povrća, pravio se da šepa hodajući, nosio je zakrenuti šešir i majicu tako dugačku da se nadimala iza njegovih koljena.

Krenuo je prema zahodu u hip-hop ritmu koji je proizvodio ustima, a kada se vratio, slijedio ga je smrad. Dječak koji je bio iza njega šutnuo mu je majicu, iz koje je ispalo malo govno.

Netko je zavikao: “Lance se usrao po majici!” Išlo je to tako neko vrijeme dok se netko nije sjetio da imaju još jednog Lancelota, i to ranjivog, novog, čudnog izgleda, pa su Lotta upitali: “Novajlijo, jesi li se usrao od straha zbog nas?” i “Kako je vaše puno ime, sir Luvsalo?” On se jadno zgrbio. Ostavio je hranu i odvukao se dalje. Blizanci i Michael stigli su ga ispod palme s datuljama. “Je li to pravi Polo?” pitao je Chollie opipavajući rukav njegove košulje. “Takve stvari koštaju osamdeset dolara u maloprodaji.” “Choll”, rekla je Gwennie. “Dosta konzumerizma.”

Lotto je slegnuo ramenima i rekao: “Lažnjak, mislim”, iako je bilo jasno da nije. Dugo su ga gledali. “Zanimljivo”, rekao je Chollie. “Zgodan je”, rekao je Michael. Pogledali su Gwennie, koja je gledajući Lotta suzila oči u šminkom prekrivene proreze. “Pa dobro”, uzdahnula je. “Možemo ga zadržati, valjda.” Na obrazu joj se pojavljivala rupica kada se smiješila.

Bili su nešto stariji, išli u jedanaesti razred. Znali su stvari koje on nije znao. Počeo je živjeti za pijesak, pivo, droge; krao je majčine analgetike kako bi ih dijelio s drugima. Danju bi njegova tuga zbog gubitka oca postajala neodređena, ali noću se još budio plačući. Stigao mu je

rođendan, otvorio je čestitku i našao tjedni džeparac, blesavo velik za petnaestogodišnjaka. Ljeto se protegnulo duboko u školsku godinu, deveti razred, šala mala uz njegovo pamćenje. Nakon škole, sve do noći, stalno bi bio na plaži.

“Ovo šmrči”, govorili su mu prijatelji. “Ovo puši.” Šmrkao je, pušio, zaboravljao na neko kratko vrijeme.

Od troje novih prijatelja, Gwennie je bila najzanimljivija. Nešto je u njoj bilo slomljeno, iako mu nitko nije rekao što. Prelazila bi ne pazeći preko četverotračne ceste; gurala boce šlaga u svoj ruksak u trgovini.

Njemu je djelovala nekultivirano, iako su blizanci živjeli u kući na ranču, imali oba roditelja, a Gwennie je u nižim razredima pohađala tečajeve za napredne. Gwennie je čeznula za Michaelom, a Michael je stavljao ruke na Lottova koljena kada drugi ne bi gledali, dok je Lotto sanjao o noći u kojoj će skinuti odjeću s Gwennie i škakljati je; jednom, kasno navečer, uzeo je njezinu hladnu ruku i ona mu je dopustila da je drži na trenutak prije nego što ju je stisnuo i pustio. Lotto je katkad zamišljao da su ptice koje lebde nebom: okolo i naokolo, on mrko gleda beskrajno kruženje drugih, rijetko im se pokušava približiti.

“Znaš”, rekao je jednom Chollie Lottu, “mislim da prije tebe nikada nisam imao pravog prijatelja.” Bili su u igraonici, igrali kompjutorske igrice i razgovarali o filozofiji, Chollie na osnovu hrpe vrpci koje je dobio od Vojske spasa, Lotto citirajući bez razumijevanja udžbenik devetog razreda kojeg se sjećao. Lotto je podigao pogled i ugledao odraz PacMana na Cholliejevu masnom čelu i bradi. Dječak je gurnuo svoje naočale više na nos i skrenuo pogled. Lotto je osjetio nježnost. “I ti si meni drag”, rekao je, ne znajući koliko je to istina prije nego što je glasno izgovorio riječi: onako ružnjikav, usamljen i bezazleno gladan novca, Chollie ga je podsjećao na oca.

Lottov divlji život mogao je trajati samo do listopada. Tako malo mjeseci, tolike promjene.

Ovo je bila prekretnica: subota, kasno poslijepodne. Bio je na plaži od jutra. Chollie i Gwennie i Michael spavali su na crvenoj deki. Opaljeni suncem, slani od mora, s kiselim okusom piva u ustima. Golubovi, pelikani, jedan ribič niže na plaži izvlačio je trideset centimetara dugačku

zlatnu ribu. Lotto je dugo gledao dok se slika polako nije pretvorila u nešto što je vidio u knjizi: crveno more, kamena staza ispružena kao svinuti jezik kolibrića. Podigao je lopaticu koju je zaboravilo neko dijete i počeo kopati. Koža mu je bila zategnuta, kao da je prekrivena gumastim ljepilom; gadno je izgorio, ali mišićima ispod kože kretanje je godilo.

Snažno tijelo je sjajna stvar. More je šumjelo i grgutalo. Polako, ostalo troje se budilo. Gwennie je ustala, pop-pop, koža pod bikinijem. Bože, lizao bi je od glave do pete. Pogledala je na ono što je radio. Shvatila je.

Opasna cura, piercinzi, zatvorske tetovaže načinjene njenim perom i iglama, ali njezine oči potopile bi brod. Kleknula je i podlakticama počela gurati pijesak. Chollie i Michael ukrali su lopate s policijskog vozila na plaži. Michael je istresao bočicu amfetamina koju je uzeo od majke na svoj dlan, pa su polizali pilule. Izmjenjivali su se kopajući, otvorenih usta. Četvero problematične djece, rano u listopadu, od sumraka do duboko u mrak. Mjesec se nekako digao, pišajući bjelinu po moru. Michael je sakupio naplavljeno drvo i zapalio vatru. Žilavi sendviči koje je davno trebalo pojesti. Krvavi žuljevi na rukama. Nije ih bilo briga. Kao unutarnji dio, početak spirale, ubacili su prevrnutu i zapaljenu sjedalicu čuvara plaže, na koju su nabacali hrpu pijeska. Jedan po jedan glasno su nagađali što je Lotto želio prikazati svojom skulpturom: podmornicu, vrat violine, galaksiju. Nit koja se odvaja od vretena. Snagu prirode, savršeno lijepu, savršeno prolaznu, nagađali su. Bio je previše sramežljiv da bi rekao: vrijeme. Probudio se suhog jezika, s potrebom da apstrakciju učini stvarnom, da sagradi ono što je upravo shvatio: vrijeme je takvo, spiralno.

Sviđala mu se beskorisnost tog posla, nepostojanost onoga što će napraviti. More je navalilo. Polizalo im je stopala. Guralo se oko vanjskog zida spirale, stavljalo svoje prste u njega. Kada je more odnijelo pijesak sa sjedalice čuvara plaže i otkrilo bjelinu nalik na kost, nešto se slomilo i komadići su se zavrtjeli u budućnost (taj će se dan vraćati i bacati svoje svjetlo na sve).

Baš sljedeće noći sve je bilo gotovo. Chollie, veličanstveno visok, skočio je u tminu s one iste, opet uspravljene sjedalice čuvara plaže. Na trenutak se ocrtavao na punom Mjesecu, ali onda je pao na potkoljenice

uz odvratan prasak. Michael ga je odmah odveo u bolnicu, ostavio Gwennie i Lotta same na plaži, na hladnom jesenjem vjetru i u mraku.

Gwennie mu je uzela ruku. Lotto je mogao osjetiti kako joj koža vrije - to je bio njegov trenutak - trebao je izgubiti nevinost. Sjela je na upravljač njegova bicikla, odvezli su se na zabavu u napuštenoj kući u močvari. Pili su pivo gledajući starije klince koji su se skupili oko goleme vatre, onda je konačno Gwennie povukla Lotta u kuću. Zavjeti na prozorskim okvirima, madraci na kojima su svjetlucali udovi, stražnjice, ruke (požuda!

Stara priča u novom ruhu). Gwennie je otvorila prozor, izišli su kroz njega i sjeli na krov trijema. Je li plakala? Šminka je pravila jezive tamne zareze na njezinim obrazima. Primaknula je svoje usne njegovima, a on, koji nije poljubio djevojku otkad je došao na tu plažu, osjetio je poznatu užarenu bjelinu tekućina u svojim kostima. Zabava je bila glasna. Gurnula ga je dolje na hrapavi katran, gledao je gore u njeno obasjano lice, a ona je podignula suknju i gurnula donji dio gaćica u stranu, dok Lotto, koji je uvijek bio spreman, spreman čim ga bilo kakva apstrakcija podsjeti na djevojku - otisci ptica u pijesku nalik međunožju, posude za mlijeko nalik sisama - nije bio spreman na taj... ah, tako nagli početak. Nije bilo važno.

Gwennie ga je uvela unutra iako je bila suha. Zatvorio je oči i mislio na mango, rascijepljene papaje, kiselo slatko voće iz kojeg kapa sok, i onda je bilo gotovo, zastenjao je, cijelo mu je tijelo postalo slatko, Gwennie je gledala dolje, osmijeh je širio njene izgrižene usne, onda je zatvorila oči i maknula se od njega; što se više odmicala, to joj je Lotto želio prići bliže, kao da lovi nimfu u grmlju. Sjetio se svojih tajnih porno časopisa, prevrnuo ju na laktove i koljena, smijala mu se preko ramena dok je zatvarao oči i gurao i osjećao kako joj se leđa izvijaju kao u mačke, zakopao joj je prste u kosu kada je primijetio plamenove koji su plazili kroz prozor. Ali nije se mogao zaustaviti. Nije mogao. Samo se nadao da će kuća izdržati dok ne svrši. Veličanstveno, stvoren je za to. Svuda naokolo čulo se pucketanje, mjehurići su bubrili na paklenoj vrućini, a Gwennie je drhtala pod njim, i jedan-dva-tri, prsnuo je u nju.

Onda joj je zavikao u uho da moraju krenuti, krenuti, krenuti. Nije se zakopčao, jurnuo je do ruba krova, skočio u cikas palme ispod sebe.

Gwennie je doletjela kraj njega, suknja joj se uzdigla kao tulipan. Ispuzali

su iz grmlja, njegov je mali visio iz rasporka, dočekali su ih vatrogasci podrugljivim pljeskom. “Bravo, Romeo”, jedan je rekao.

“Lancelot”, šapnuo je.

“Zovi me Don Juan”, rekao je policajac stavljajući lisice na Lottove zglavke, zatim na Gwennine. Vožnja je bila kratka. Nije ga gledala.

Nikada je više neće vidjeti.

Zatim je stigla ćelija, prljavi zahod u kutu, Lotto je tražio nešto što bi mu poslužilo kao štap i gola žarulja konačno se u zoru rasprsnula u kišu stakla.

Kuća. Sallieno hladno lice, Rachel koja se odmara na Lottovim prsima, siše palac. Ima tek jednu godinu i već je razdire tjeskoba. Odlučeno je: mora ga se maknuti od tih delinkvenata. Antoinette je zatvorila vrata za sobom, zapucketala prstima, podigla telefonsku slušalicu. Dovoljno gotovine pokrenut će bilo što. Već popodne bilo je gotovo. Do večeri je bio na ulaznoj rampi zrakoplova. Osvrnuo se. Sallie je držala Rachel, obje su se derale. Antoinette je stajala podbočena rukama. Imala je iskrivljen izraz lica. Ljuta je, pomislio je (pogrešno).

Vrata su se zatvorila za Lottom, dječakom prognanim zbog svojih grijeha.

Ničeg se neće sjećati s tog puta na sjever, samo šoka. Ujutro se probudio na suncu Floride, navečer istog dana otišao u krevet u hladnoj studeni New Hampshirea. Spavaonica je smrdjela na dječačke noge. Želudac ga je bolio od gladi.

Te večeri u blagovaonici kriška pite od bundeve doletjela mu je u čelo. Podigao je glavu i vidio kako mu se dječaci smiju. Netko je zavikao: Joj, jadna bumdeva. Netko drugi rekao je: jadna pita iz Floride, netko treći: Pita iz vukojebine, tome su se najviše smijali, tako su ga nazvali. On, koji je cijeli život posvuda hodao kao da je sve njegovo (i bilo je, dobar dio), osjetio je kako mu se ramena dižu do ušiju dok je žurno prelazio preko tog hladnog, tvrdog tla. Pita Iz Vukojebine, seljak za te dječake iz Bostona i New Yorka. Prištav, ne više mladenački lijep, previsok, premršav. Južnjak, inferioran. Bogatstvo kojim se prije izdvajao postalo je nevažno među bogatima.

Probudio se prije zore i dršćući sjedio na rubu kreveta, gledao kako se u prozoru pojavljuje svjetlo. DUM-dum, DUM-dum, udaralo mu je srce.

Kafić s hladnim palačinkama i meko kuhanim jajima, šetnja preko zaleđenog tla do kapele.

Zvao je svake nedjelje u šest popodne, ali Sallie nije bilo do brbljanja, Antoinette više nigdje nije odlazila i nije imala pričati ni o čemu osim o svojim televizijskim programima, a Rachel je bila premala da bi složila rečenicu. Razgovor bi završio nakon pet minuta. Do sljedećeg je trebalo preplivati mračno more. Ništa nije bilo toplo u New Hampshireu. Čak je i nebo bilo nekako vodozemno ledeno. Lotto bi odlazio pod topao tuš pokraj bazena čim bi se gimnastička dvorana otvorila u pet i trideset, pokušavao otopiti led iz kostiju. Otplovio bi zamišljajući svoje prijatelje kako puše na suncu. Da je Gwennie u blizini, već bi oni potrošili sve vrste snošaja za koje je znao, čak i one u koje nije bio siguran. Samo mu je Chollie pisao, iako malošto osim šala na pornografskim razglednicama.

Lotto je maštao o potpornim gredama gimnastičke dvorane koje su bile visoke barem šesnaest metara. Labuđi let u plitki kraj bazena značio bi svemu kraj. Ne, popet će se na vrh opservatorija, vezati uže oko vrata i skočiti. Ne. Ušuljat će se u ostavu održavanja, uzeti onaj bijeli prah kojim čiste kupaonice i jesti ga kao da je sladoled dok mu utroba ne proključa.

U njegovim su se maštarijama već pojavljivali kazališni elementi. Nisu mu dopustili da ode kući ni za Dan zahvalnosti niti za Božić. “Jesam li još u kazni?” pitao je. Pokušavao je zvučati muževno, ali glas mu je drhtao.

“O, medeni”, rekla je Sallie. “Nije to kazna. Mama ti želi bolji život.”

Bolji život? Ovdje je Pita Iz Vukojebine: on nije psovao, pa se nije mogao ni požaliti na svoj nadimak. Njegova je samoća zavijala sve glasnije. Svi su se dječaci bavili sportovima, njega su natjerali da vesla u osmercu novaka, ruke su mu prekrili plikovi koji su postali žuljevi, tvrdi kao školjke.

Pozvao ga je ravnatelj. Čuo je da je Lancelot neraspoložen. Ocjene su mu bile savršene; nije bio bedak. Je li nesretan? Ravnateljeve obrve bile su gusjenice, kao one koje preko noći napadaju stabla jabuka. Da, rekao je Lotto, nesretan je. Hm, rekao je ravnatelj. Lotto je bio visok, pametan,

bogat (bijelac). Dječaci poput njega trebali bi postati vođe. Možda, odvažio se ravnatelj, kada bi nabavio posebni sapun za lice, možda bi mu se ugled nešto popravio? Imao je prijatelja koji bi mogao napisati recept; tražio je notes da napiše njegov broj. U otvorenoj ladici Lotto je na tren ugledao poznati nauljeni sjaj pištolja (Gawainov noćni ormarić, kožnata futrola). Bilo je to sve što je Lotto vidio pred sobom dok je tumarao u nastavku tog dana, taj kratak pogled na pištolj, čiju je težinu mogao osjetiti u rukama.

U veljači, kada su se otvorila vrata učionice za engleski jezik, u njega je ušetao žabac u crvenom ogrtaču. Lice kao gusjenica. Bljedunjavog sjaja, s malo kose. Naokolo smijuljenje. Čovječuljak je zbacio ogrtač s ramena, na ploču napisao Denton Thrasher. Zatvorio je oči, a kada ih je otvorio, lice mu je bilo bolno, ruke ispružene, kao da nosi nešto teško.

Urlajte, urlajte, o urlajte!

Od kamena ste ljudi vi. Da ja Imadem vaše jezike i oči I da se njima svojski poslužim, Prolomio bi nebeski se svod. – O, zauvijek je otišla. - Ja znam, Kad netko živi, kada li je mrtav.

O, mrtva je ko zemlja. - Dajte mi Ogledalo, pa ako njezin dah Zamagli kamen ili zamuti, O - onda živi.1

Tišina. Nikakvog podsmijeha. Dječaci su bili mirni.

U Lottu se otvorio nepoznat prostor. Evo, odgovor na sve. Možeš izići iz sebe, pretvoriti se u nešto što nisi. Možeš utišati najstrašniju stvar na svijetu - učionicu punu dječaka. Lotto je postao neodređen otkad mu je otac umro. U tom trenutku naglo je vratio svoju oštrinu. Čovjek je uzdahnuo i opet postao ono što je bio. “Vašeg je učitelja napala neka bolest. Upala pluća. Vodena bolest? Ja sam Denton Thrasher.

Sada”, rekao je, “recite mi, omladino, što učite?”

“Ubiti pticu rugalicu”, prošaputao je Arnold Cabot.

“Neka nam Bog pomogne”, rekao je Denton Thrasher, uzeo košaru za otpatke i krenuo između redova klupa bacajući u nju džepna izdanja knjige koju su dječaci donijeli. “Onaj tko je tek načeo Barda ne treba se zamarati običnim smrtnicima. Prije nego što završim s vama, Shakespeare će vam izlaziti na nos. I oni ovo zovu vrhunskim obrazovanjem. Za dvadeset godina Japanci će nam biti gospodari.” Sjeo je na rub stola, podupirući se rukama ispred prepona. “Kao prvo, recite mi po čemu se razlikuje tragedija od komedije.”

Francisco Rodriguez je rekao: “Ozbiljnost nasuprot humoru. Važnost nasuprot lepršavosti.”

“Pogrešno”, rekao je Denton Thrasher. “Varka. Nema razlike. Stvar perspektive. Pričanje priče je krajolik, a tragedija je komedija je drama.

Jednostavno ovisi o tome kakav ćete okvir staviti na ono što vidite.

Pogledajte ovo”, rekao je i namjestio ruke kao okvir, koji je prenio preko prostorije i smjestio na Jellyja Rolla2, tužnog dječaka čiji je vrat kipio preko ovratnika. Denton je progutao ono što je htio reći i premjestio kutiju od svojih ruku na Samuela Harrisa, vještog, popularnog smeđeg dječaka, kormilara Lottova čamca, i rekao: “Tragedija”.

Dječaci su se nasmijali, Samuel najglasnije od svih; njegovo je samopouzdanje bila kula od karata. Denton Thrasher premjestio je okvir dok ga nije poravnao s Lottovim licem, a Lotto je osjetio mnoge žarke poglede na sebi. “Komedija”, rekao je. Lotto se smijao s drugima, ali ne zato što je bio meta šale, nego iz zahvalnosti Dentonu Thrasheru koji mu je otkrio kazalište. Jedini način, konačno je saznao Lotto, na koji može preživjeti na ovom svijetu.

U proljetnoj predstavi bio je Falstaff; ali čim bi skinuo šminku, opet bi se vratio u onog jadnog sebe. “Bravo!” rekao je Denton Thrasher pred razredom kada je Lotto izveo monolog iz Othella, ali Lotto se samo napola osmjehnuo i vratio u svoju klupu. U veslanju je njegov brucoški osmerac na treningu pobijedio fakultetski tim, a on je unaprijeđen u štrokera, onog koji zadaje ritam. Ipak, sve je bilo turobno, čak i nakon što

su stabla propupala, a ptice se vratile.

U travnju je, plačući, nazvala Sallie. Lotto se ne može vratiti kući preko ljeta. “Postoje neke... opasnosti”, rekla je, a on je znao kako to znači da se njegovi prijatelji još motaju onuda. Zamislio je Sallie kako ih primjećuje dok hodaju uz autocestu, a ruke joj same od sebe vuku upravljač da ih zgazi. Ah, čeznuo je... Za sestrom u naručju; rasla je, neće ga se ni sjetiti. Za Sallienom hranom. Za mirisom parfema svoje majke i njezinim pričama o Mojsiju ili Jobu izgovorenim sanjalačkim glasom, kao da ih poznaje. Molim te, molim te, neću uopće izlaziti iz kuće, šapnuo je, a Sallie ga je tješila govoreći da će mu njih tri doći u posjet, pa će svi zajedno otići u Boston tog ljeta. Florida se u njegovu sjećanju pretvorila u Sunčev sjaj. Činilo mu se da bi mogao oslijepiti ako pogleda ravno u nju.

Njegovo je djetinjstvo bilo kao u magli, nije ga mogao vidjeti.

Spustio je slušalicu, beznadan. Bez prijatelja. Napušten. Histeričan od samosažaljenja.

Za večerom je plan postao jasan, nakon dobre borbe keksima s metvicom.

Lotto je izišao čim se smračilo, a cvjetovi na drveću postali nalik blijedim moljcima.

Ravnateljev ured bio je u administrativnoj zgradi; u uredu je bila ladica u kojoj je bio pištolj. Zamišljao je kako ravnatelj ujutro otvara ured, ugleda crvene mrlje i zgroženo ustukne.

Sallie i njegova majka puknut će od boli. Neka! Želio je da plaču dok su žive. Želio je da umru od plača zbog onog što su mu napravile.

Pokolebao se jedino kada je pomislio na sestru. Ah, ali ona je tako mala.

Ne bi ni znala što je izgubila.

Zgrada je bila neosvijetljena. Gurnuo je vrata - nezaključana - samo su se otvorila pod njegovom rukom. Pratila ga je sreća (barem nešto). Nije mogao riskirati paleći svjetla. Napipavao je uza zid: oglasna ploča, vješalica za kapute, vrata, zid, vrata, ugao. Rub velikog crnog prostora koji je bio golema dvorana. Vidio ga je u sjećanju kao po danu: stepenište s dva zavoja na daljem kraju. Na katu staza uza zid po kojem su bili nanizana platna s portretima mesnatih bijelaca. Starinski osmerac visi s krovnih greda. Danju bi svjetlo naizmjenično ulazilo kroz visoko

postavljene prozore. Te večeri bili su samo crne rupe.

Zatvorio je oči. Hrabro će se uputiti prema kraju. Napravio je korak, pa još jedan. Volio je reski zvuk tepiha, vrtoglavu prazninu pred sobom, i načinio je još tri vesela trčeća koraka.

Zveknulo ga je u lice.

Pao je na koljena, zakoprcao se po tepihu. Opet ga je udarilo u nos.

Ispružio je ruke, ali tamo nije bilo ničeg; ne, evo ga opet, pao je unatrag, osjetio kako se to miče nad njim. Zamlatarao je rukama, dodirnuo tkaninu.

Tkaninu na drvu, ne, nije drvo, na pjeni oko čelične jezgre, ne, nije pjena, puding s tvrdom kožom? Opipao je niže. Koža. Vezice? Cipele? Dobio je mlak udarac po zubima.

Povukao se natraške, odnekud je dolazio zvuk visoke frekvencije, cviljenje, mahnito se odbijalo od zidova, nakon cijele vječnosti napipao je prekidač, na užasnom svjetlu našao se pred čamcem obješenim sa stropa, nagnutim na jednu stranu, s kojeg je visio najgori božićni ukras ikad.

Dječak. Mrtvi dječak. Plavog lica. S isplaženim jezikom. Nagnutim naočalama. Trenutak kasnije ga je prepoznao: o, jadni Jelly Roll, visi s pramca osmerca. Popeo se gore, namjestio omču. Skočio. Keksi s metvicom od večere svuda po njegovoj košulji. Lotto je ostao bez glasa.

Potrčao je.

Nakon policije i prve pomoći stigao je ravnatelj. Donio je Lottu krafne i šalicu kakaa. Obrve su mu plesale po cijelom licu, mozgao je o tužbama, samoubojicama imitatorima, curenju vijesti novinama. Ostavio je Lotta u njegovoj spavaonici, ali kada su mu iz vida nestala štop-svjetla njegova automobila, Lotto je opet izišao. Nije mogao biti uz ostale dječake, koji su baš tada sanjali nevine teške snove o djevojkama i ljetnim poslovima.

Kada je zvono s kapele označilo tri sata ujutro, zatekao se kako sjedi na pozornici pred gledalištem.

Dugi redovi sjedala u sjećanju su bili ispunjeni. Izvukao je džoint koji je namjeravao popušiti neposredno prije nego što mu cijev dodirne zube.

Ništa nije imalo smisla. S desne strane scene začuo se blag zvižduk.

Denton Thrasher, u pohabanoj pidžami s kockastim uzorkom i sunčanim naočalama, prešao je preko scene s neseserom u rukama.

“Denton?” rekao je Lotto.

Došljak je gledao u sjenu držeći torbicu na grudima. “Tko ide?” rekao je.

“Meni ti odgovaraj! Stoj! Kazuj tko si!”

Denton se primaknuo. “O, Lancelot. Ostao sam bez daha od straha.”

Nakašljao se i rekao: “Njušim li ja to zamamni miris kanabisa?”

Lotto je ispružio ruku s džointom, a Denton je povukao dim. “Što radite ovdje u pidžami?” pitao je Lotto.

“Pravo je pitanje, dragi moj, što ti radiš ovdje.” Sjeo je uz Lotta i zatim rekao kroz usta iskrivljena osmijehom: “Ili si došao mene tražiti?”

“Ne”, rekao je Lotto.

“Ah”, rekao je Denton.

“Ali sam vas našao”, rekao je Lotto.

Kada se više nije imalo što pušiti, Denton je rekao: “Malo sam škrt.

Spavam u sobi za kostime. Osuđen sam na starost u oskudici. A nije ni loše. Nema stjenica. I sviđa mi se stalna zvonjava.”

Kao naručeno, oglasilo se zvono u tri i trideset, pa su se nasmijali.

Lotto je rekao: “Noćas sam našao dječaka koji se objesio. Objesio se.

Objesio se.”

Denton se umirio. “O, dijete moje”, rekao je.

“Zapravo ga nisam poznavao. Zvali su ga Jelly Roll.”

“Harold”, rekao je Denton. “Taj dječak. Pokušao sam ga navesti da razgovara sa mnom, ali bio je tako tužan. Strašni ste vi dječaci. Divljaci.

O, ne ti, Lotto. Nikada nisam mislio na tebe. Žao mi je što si ga baš ti morao pronaći.”

Lottu se nešto skupilo u grlu, ugledao je sam sebe kako se njiše pod čamcem prije nego što su se otvorila vrata i upalilo svjetlo. Shvatio je, čak i da se popeo na kat i zatekao otključan ravnateljev ured, otvorio ladicu i osjetio težinu pištolja u ruci, nešto u njemu bi se oduprlo. Nikada ne bi završio na taj način (Istina. Nije još bilo vrijeme za njega).

Denton Thrasher uzeo je Lotta u naručje i obrisao mu lice skutom pidžame, otkrivši dlakavi bijeli trbuh, i tako se Lotto ljuljao na rubu pozornice, u mirisu lijeske, Listerina i pidžame, mnogo češće nošene nego oprane.

To dijete, Lancelot, u Dentonovu krilu. Tako mlad, isplakao je neposredni povod i nastavio zbog nečega dubljeg. Preplašio je Dentona. Četiri sata. Slatki Lancelot, tako nadaren, ali ovo je bilo malo previše, čak iako je Denton u njemu vidio onu tako rijetku iskru. Njegov je izgled obećavao, ali također djelovao kao da je neko ključno obećanje ostalo neispunjeno i za sobom ostavilo ruševine, što je bilo čudno, jer dječaku nije moglo biti više od petnaest godina. Pa, ljepota se može i vratiti, možda. Za deset godina možda će blistati, ispuniti to svoje nespretno veliko tijelo, postati šarmantan: na pozornici je već posjedovao veličinu pravoga glumca. Iako, Denton je to znao, svijet je bio pun pravih glumaca.

Isuse, zvonilo je četiri i trideset, dušu će isplakati. Denton nije mogao obuzdati njegovu tugu. Bio je preslab (tuga je za jake, koriste je kao gorivo). Ostat ću ovdje uz ovog dječaka zauvijek, pomislio je. Znao je za samo jednu stvar koja može zaustaviti tu rijeku suza i kad ga je uhvatila panika, uspravio je dječaka i prtljao po njegovim preponama sve dok nije izvukao iznenađenog blijedog crva iz njegovih traperica, koji je u njegovim ustima zapanjujuće rastao, Bogu hvala, i već to bilo je dovoljno da zaustavi jecaje. Mlada batina! Mladenački brza, također. Ah, to tako čvrsto meso sada se topilo, talilo, pretvaralo u sjemensku rosu, Denton Thrasher obrisao je usta i ustao. Što je napravio? Dječakove oči povukle su se u sjenu: “Idem spavati”, prošaptao je i otrčao niz gledalište, kroz vrata, van. Sramota, pomislio je Denton. Biti prisiljen tako dramatično pobjeći u tamu. Nedostajat će mu ovo mjesto. Požalit će što neće gledati Lancelota kako raste. Ustao je i naklonio se. “Blagoslovljen budi”, rekao je velikom praznom kazalištu i krenuo u sobu za kostime spakirati se.

Samuel Harris rano se probudio i gledao kroz prozor kada je ugledao jadnu Pitu Iz Vukojebine kako trči preko mračnog dvorišta i plače. Još otkako je stigao, sredinom jesenskog semestra, taj je dječak bio tako nevoljan da je praktički isijavao tugu. Samuel je bio kormilar Vukojebinina čamca, svaki dan gotovo da mu je sjedio u krilu, pa iako je taj dječak bio neka vrsta izgnanika, Samuel je bio zabrinut za njega, višeg od sto devedeset centimetara i samo sedamdesetak kilograma teškog,

ukočenog, s obrazima nalik komadima natučenog bifteka. Činilo se očitim da će nauditi sebi. Kada je Samuel čuo Lotta kako juri uz stepenice, otvorio je svoja vrata i uvukao ga sobu, nahranio keksima od zobenih pahuljica koje mu je majka poslala od kuće i onda čuo cijelu priču. O Bože, Jelly Roll! Lotto je rekao kako je satima sjedio u kazalištu ne bi li se smirio nakon što je došla policija. Činilo se da je želio reći još nešto, razmišljao je o tome, pa je ipak to zadržao za sebe. Samuel nije znao što bi. Pomislio je na svog oca senatora i navukao njegovo nepokolebljivo lice. Stavio je ruku Lottu na rame i tapšao ga dok se nije smirio. Osjećao se kao da su prešli preko mosta trenutak prije nego što se srušio.

Cijeli je mjesec Samuel gledao Lotta kako se vuče po kampusu. A kada je škola završila, poveo je tog dječaka sa sobom u ljetnikovac u Maineu. Tamo, uz oca senatora i Samuelovu lakomislenu majku, nadolazeću zvijezdu najvišeg crnačkog društva u Atlanti, Lotto je iskusio jedrilice i roštiljanja i prijatelje u haljinama Lilly Pulitzer i Brook Brothers džemperima, šampanjac, pite koje se hlade ispod prozora, labradorske retrivere. Samuelova majka kupila mu je sapun za lice i dobru odjeću, natjerala ga da jede i ispravi se. Postajao je čvršći. Imao je uspjeha s četrdesetogodišnjom Samuelovom rođakinjom, koja ga je satjerala u kut u kućici za čamce; smeđa koža bila je istog okusa kao ružičasta, naučio je oduševljeni Lotto. Kada su se vratili u školu, u drugi razred, Lotto je bio tako preplanuo da je bilo lako ne primijetiti ožiljke od prištića na njegovim obrazima. Kosa mu je posvijetlila, bio je opušteniji. Smijao se, Šalio, naučio kako se izražavati na pozornici i izvan nje. To što nikada nije psovao činilo ga je posebnim. Tmurni Samuelov prijatelj postao je popularniji nego što je Samuel ikada bio, vražje samopouzdan, sjajnih smeđih očiju, ali to više nije bilo važno. Kad god bi Samuel pogledao svog prijatelja, svih dugih godina njihova prijateljstva, vidio bi kakav je čudotvorac on bio onda kada je vratio Lotta u život.

Tada, baš pred Dan zahvalnosti na drugoj godini, kada se jednog dana vraćao u sobu sa sata matematike, Lotto je zatekao Chollieja, masnog i smrdljivog, kako leži na hodniku pred njegovim vratima. “Gwennie”, rekao je Chollie i zastenjao presamitivši se. Lotto ga je uvukao u sobu.

Priča mu je bila zbrkana; Gwennie se predozirala. Nije mogla biti mrtva, opasna Gwennie iz koje je prštao život. Ali bila je. Chollie ju je našao.

Pobjegao je. Nije imao gdje otići osim kod Lotta. Smeđi linoleum na podu pretvorio se u ocean, udarao je i udarao u Lottove cjevanice. Sjeo je na pod. Kako se brzo stvari mijenjaju. Prije dvije minute bio je klinac koji je razmišljao o svojem Nintendu, brinule su ga asimptote i sinusi. Sada je otežao, odrastao. Kasnije, kada su se dječaci smirili i otišli na pizzu u gradić, Lotto je rekao Chollieju ono što je još od noći požara želio reći Gwennie: “Pobrinut ću se za tebe”. Osjećao se hrabro. Lotto je Chollieja pustio da spava u svojem krevetu do kraja polugodišta; njemu nije smetalo biti na podu (ostatak vremena koje će Lotto provesti u gimnaziji i na fakultetu Chollie će uzimati novac koji će mu on rado davati, otići u svijet i na kraju se vratiti. Odlazio je na sva predavanja na koja je mogao; nije dobio nikakve diplome, ali naučio je više nego dovoljno. Lotta nitko nije prijavio zato što su ga voljeli, a ne jer ih je imalo bilo briga za Chollieja, koji je bio osoba kakvu je samo Lotto mogao podnositi).

Svijet je bio nepouzdan, naučio je Lotto. Ljudi su brzo nestajali s njega nakon jedne pogreške. Ako se bilo kada može umrijeti, mora se živjeti!

I tako je počelo doba žena. Putovanja u grad, znojne polo-majice u noćnim klubovima, lajne kokaina na pomodnim stolovima iz sredine stoljeća, bez roditelja u blizini. U redu je, čovječe, ne paničari, spremačicu nije briga. Utroje s dvije djevojke u nečijoj kupaonici.

“Možda bi ovog ljeta mogao doći kući”, rekla je Antoinette. “O, sada me želiš”, sarkastično je rekao Lotto i odbio. Ravnateljeva kći na igralištu za lacrosse. Ljubavni ugrizi. Opet Maine, četrdesetjednogodišnja rođaka u jeftinom motelu, djevojka iz susjedstva u mreži za ležanje, turistica koja je doplivala do jedrilice jedne noći. Samuel zavidno prevrće očima. Volvo karavan kupljen od poprilične svote koju je Lotto dobivao za život. Do rujna je narastao osam centimetara, samo dva nedostaju do dva metra.

Othello u istoimenom komadu, Desdemona je iz grada, sedamnaest godina, dolje je obrijana, kao da još nije ni ušla u pubertet, otkrio je Lotto.

Proljeće, ljeto u Maineu; jesen, Head of the Charles3, osmerac Varityja se plasirao. Dan zahvalnosti u Samuelovoj kući u New Yorku. Božić, Sallie je odvela njega i Rachel u Montreal. “Nema Stare?” pitao je, trudeći se da

ne pokaže koliko je povrijeđen, Sallie je pocrvenjela. “Srami se svog izgleda, mali. Nikada ne izlazi iz kuće.” Odmah su ga primili na Vassar, jedini fakultet na koji se prijavio, previše samouvjeren; tamo su sjajni tulumi, zabava svih zabava, jedini razlog zbog kojeg ga je izabrao.

Proslava sa Samuelovom petnaestogodišnjom sestrom tog vikenda, u kupaonici za hendikepirane. Nikad, nikad nemoj reći Samuelu. Pogled koji ubija. Što sam ja, idiot? Iznenađenje! I Samuel ide na Vassar, primljen je svagdje, ali prije bi umro nego propustio provod s Lottom. Samo su mršava Sallie i četverogodišnja Rachel, koja mu nije dopuštala da je ispusti iz ruku, došli na proslavu njegove mature. Bez Stare. Da bi odagnao tugu, Lotto je zamišljao majku kao sirenu kakva je nekad bila, a ne kao pretilu ženu koja bi je mogla progutati. U Maineu, avaj, bez Samuelove četrdesettrogodišnje rođake; u Švicarskoj je. Samuelova sestra u narančastom bikiniju, njen mladić s četkastom kosom pazi na nju, hvala Bogu. Samo jedna djevojka cijelog tog ljeta, balerina zmijskog jezika: što je ta mogla s nogama! Igrao se kriket. Vatrometi. Kuglanje na plaži.

Jedriličarska regata.

Onda je stigao zadnji tjedan ljeta. Samuelovi roditelji postaju neodređeni, skidaju novo štene labradora sa stola. “Naši dječaci”, govori majka u restoranu s rakovima. “Odrastaju.” Dječaci sebe smatraju itekako odraslima! Ljubazni su prema njoj, uspijevaju ostati ozbiljni.

Iz zagušljivog kampusa pripremne škole na čudesni fakultet. Otvorene kupaonice: nasapunane grudi. U blagovaonici djevojke ližu sladolede. Za dva mjeseca Lotta zovu Velikim Krmkom. Uber-pohotnikom. Nije istina da ne bira, on jednostavno nešto nalazi u svakoj ženi. Ušne školjke kao koštuničasto voće. Meki zlatni pramen kose nad sljepoočnicom. Takve stvari prevladale bi manje zamaman ostatak. Lotto je sebe zamišljao kao suprotnost svećeniku, posvećujući dušu seksu. Umrijet će kao stari satir, do groba će ga poskakujući pratiti povorka glatkih nimfi. Pa što ako najbolje što ima koristi u krevetu? Zabluda! Visoki muškarci imaju kilometre udova, pa im se srce muči pumpati krv u udaljene krajeve. On je druge šarmom navodio da povjeruju kako je bolji nego što je bio.

Njegovi cimeri nisu mogli vjerovati u tu procesiju djevojaka. Cura sa

ženskih studija, izgrižena buhama, bradavica probijenih prstenovima; gradska djevojka s pecivom koje viri iz njenih kiselinom ispranih traperica; diplomantica neuroznanosti, pozerica, s debelim naočalama, specijalizirala se za položaj krave naopako. Cimeri bi gledali procesiju iz zajedničkih prostorija, a kada bi Lotto i djevojka nestali u njegovoj sobi, posegnuli bi za knjigom koju su ispunjavali vlastitom taksonomijom.

Australianopithecus: Australka mlitave kose, kasnije slavna jazz violinistica.

Virago stridentica: pankerica neodređenog spola koju je Lotto pokupio u centru grada.

Sirena ungulatica: smrtno ozbiljno baršunasto lice nad tijelom od stotinu i pedeset kilograma.

Djevojke nikada ne bi saznale. Cimeri nisu mislili da su bili surovi.

Ali, kada su nakon dva mjeseca knjigu pokazali Lottu, on se razbjesnio.

Urlao je, nazivao ih ženomrscima. Slijegali su ramenima. Žene koje se jebu zaslužuju svaki prezir. Lotto je radio ono što muškarci rade. Nisu oni napisali pravila.

Lotto nikada nije dovodio muškarce kući. Nije ih stavljao ni u kakve knjige. Ostali su nevidljivi, ti duhovi njegove gladi u krevetu, izvan svega.

Bila je zadnja večer fakultetske predstave u kojoj je Lotto igrao.

Hamlet. Ljubitelji kazališta koji su ulazili posljednji bili su promočeni; otvorili su se oblaci koji su cijeli dan ležali nad dolinom. Ofelija je igrala gola, njezine ogromne grudi prošarane plavim venama poput Stiltona, sira.

Hamlet je bio Lotto, i obrnuto. Na svakoj je predstavi dizao publiku na noge.

U mračnom kutku razgibavao je vrat i uvlačio zrak u želudac. Netko je jecao, netko upalio cigaretu. Muvanje, kao u staji pred zoru. Šaputanja.

Aha, dobio sam posao u banci... Stajala je na balkonu, neljubazno oponašala njegovo štucanje, ljubazno ga pozivala gore... Slomi nogu.

Slomi obje!

Utišajte se, odjekuje posvuda. Diže se zastor. Stražari izlaze stupajući. “Tko ide?” Lotto je stisnuo prekidač u sebi i vratio se u život.

Olakšanje.

Samo je ljuštura Lotta gledala kako on, Hamlet, tumara pozornicom.

Vratio se opet u sebe kada se njegov dvojnik okupan znojem klanjao, a buka iz gledališta pojačavala dok se svi nisu digli na noge. Profesorica Murgatroyd u prvom redu, između svog ljubavnika i njegova ljubavnika, viče onim svojim viktorijanskim glasom Plave čarape4: “Bravo, bravo”.

Ruke pune cvijeća. Grle ga djevojke s kojima je spavao, jedna za drugom, uljasti okus njihova sjajila za usne na njegovu jeziku. Tko je to? Bridget, s licem španijela, dragi moj, priljubila se uz njega. Bili su zajedno koliko, dva puta? (Osam.) Čuo je da se ona smatra njegovom djevojkom, jadnica.

“Vidimo se na zabavi, Bridge”, nježno je rekao i izvukao se. Gledatelji su se razilazili po kiši. Ofelija mu je stisnula ruku. Vidjet će se kasnije?

Uživao je ona dva puta s njom u kupaonici za hendikepirane dok su imali probe. Naravno da bi je želio vidjeti, mrmljao je, pa je odšetala sa svojim tijelom luđakinje.

Zatvorio se u jednoj kabini u zahodu. Zgrada se ispraznila, vrata su se zaključavala. Kada je izišao, garderobe su bile pometene. Sve je bilo u mraku. Polako je skidao šminku, gledao se pod slabim svijetlom. Opet je nanio podlogu, popunjavajući rupe na licu, ostavio je obris oko očiju, sviđalo mu se kako oživljava njegov plavi ten. Dobro se osjećao kao zadnja osoba na tom svetom mjestu. Bilo gdje drugdje mrzio je ostajati sam. Ali večeras, zadnje slavne večeri njegove mladosti, ispunjavalo ga je sve što je do tada proživio: vrući gubitak Floride, bol na mjestu gdje mu se nalazio otac, majčina žarka vjera u njega, Bog koji ga je gledao, divna tijela u kojima se povremeno zaboravljao. Puštao je da sve to u valovima prelazi preko njega. Ponio je vatru tih osjećaja sa sobom kroz noć prema zabavi za glumce koja se čula s kilometra udaljenosti, ušetao u pljesak, uzeo pivo iz nečije ruke. Nekoliko minuta ili eona kasnije stajao je na rubu prozora, a svijet iza njega osvijetlila je munja.

Drveće se pretvorilo u iskričave obrise. Kampus brzo u jantar pa polako u pepeo.

Pod njegovim nogama zabava je bjesnjela kako je to već u ranim devedesetima bilo moderno, probušeni pupci i šilterice koje su skrivale početak opadanja kose, zubi baršunasti od crnog svjetla, smeđi ruževi za usne uz smeđe namazane oči, hrskave manšete i motociklističke čizme,

bokserice koje vire i udaranje i uvijanje bokovima, sviraju Salt-N-Pepa, a prhut ima zeleni odsjaj, dezodorans se cijedi i bljeskaju jagodične kosti.

Nekako se dokopao praznog vrča za vodu koji mu je netko ljepljivom trakom pričvrstio za glavu. Vikalo se: “Svi pozdravite Princa vode”. Uh: to je bilo loše. Njegovi su prijatelji otkrili odakle stiže njegov novac. On je to krio, vozio je stari Volvo, pobogu. Bio je bez košulje, primijetio je, još više su mu se isticali mišići. Bio je svjestan kako izgleda promatran iz bilo kojeg dijela sobe, a ono što mu je od dostojanstva oduzeo vrč vratio je veselim vojničkim držanjem. Napuhao je grudi. Sada je u ruci držao bocu džina, a njegovi su prijatelji vikali “Lotto! Lotto! Lotto!” dok ju je naginjao na usta i potezao veliki gutljaj koji će se do ujutro pretvoriti u rastaljeni potok u njegovu mozgu zbog kojeg će mu misli postati neprobojne, nerazdvojive.

“Svijet je pred krajem”, vikao je. “Zašto ne jebati?”

Klicanje plesača pod njegovim nogama.

Podigao je ruke (fatalni pogled).

Na vratima, iznenada, ona.

Visoka silueta, mokra kosa pod svjetlom iz hodnika kao aura, rijeka tijela na stubama iza nje. Gledala je u njega, iako joj on nije mogao vidjeti lice.

Pomaknula je glavu, i pojavila se jedna polovica, snažna i osvijetljena.

Visoke jagodične kosti, sočne usne. Sićušne uši. Hodala je po kiši, s nje je kapalo. Prvi ju je zavolio, zapanjila ga je kroz svu onu buku i ples.

Vidio ju je i prije, znao je tko je. Mathilde, kako li se već zove.

Ljepota poput njezine osvjetljavala je čak i zidove kampusa prekoputa, stvari koje bi dodirnula postajale bi fluorescentne. Bila je toliko iznad Lotta - toliko iznad svakog na fakultetu - da je postala mit. Bez prijatelja.

Ledena. Vikende je provodila u gradu; bila je model, odatle joj pomodna odjeća. Nikad nije odlazila na zabave. Elegantna, na vrhu Olimpa. Da Mathilde Yoder. Ali njegov uspjeh te večeri pripremio ga je za nju. Došla mu je.

Iza njega, u strašnoj oluji, ili možda u njemu, proključalo je. Skočio je među izmiješana tijela, pogodio Samuela koljenom u oko, oborio neku jadnu sitnu djevojku na pod.

Lotto je isplivao iz gužve i prešao sobu prema Mathildi. Bila je viša od metar i osamdeset, u soknama. Na potpeticama, njene bi oči bile u razini njegovih usta. Hladno je podignula pogled prema njemu. On je već zavolio smijeh koji je zadržavala u sebi, koji nitko drugi ne bi mogao vidjeti.

Osjetio je dramatičnost prizora. I to koliko ih je drugih gledalo, koliko su prekrasno on i Mathilde izgledali zajedno.

U trenutku se ponovo rodio. Njegove je prošlosti nestalo. Pao je na koljena i uzeo Mathildine ruke, stisnuo ih na srce. Povikao je gore prema njoj: “Udaj se za mene!”

Zabacila je glavu, otkrila bijeli zmijski vrat, nasmijala se i nešto rekla, glas joj se izgubio. Lotto je s tih predivnih usana pročitao “Da”. Pričat će tu priču desetke puta, prisjećajući se crnog svjetla, iznenadne ljubavi. Svi prijatelji svih tih godina su mu povlađivali, potajni romantici, ozareni.

Mathilde ga gleda preko stola, ne odaje ništa. Svaki put kada bi pričao tu priču, rekao bi da je ona odgovorila: “Naravno”.

Naravno. Da. Iza njega, zatvorila su se vrata. Otvorila su se jedna druga, bolja.

3 Ovisi odakle se gleda. Konačno, za Sunce je čovječanstvo apstrakcija.

Zemlja je samo rotirajuća točkica. Priđe li se bliže, grad je čvor svjetla između drugih svjetala; još bliže, polako se odvajaju zgade, svaka sa svojim sjajem. Pa ipak, zora na prozoru otkriva tijela. Pojedinosti stižu u fokus, madež pokraj nosa, zub u snu zalijepljen za suhu donju usnu, papirnata koža pazuha.

Lotto je ulio vrhnje u kavu i probudio svoju suprugu. Na kazetofonu je svirala pjesma, pržila su se jaja, pralo posude, meo pod. Donose se pivo i led, sprema zakuska. Do sredine popodneva sve se sjaji, spremno.

“Nema još nikoga. Mogli bismo...” rekao je Lotto Mathildi u uho.

Odmaknuo joj je dugu kosu sa zatiljka, poljubio koštani čvor. Vrat je bio njegov, pripadao je njegovoj ženi, sjajnoj pod njegovim rukama.

Ljubav koja je tako snažno počela u tijelu obilno se proširila na sve.

Zajedno su pet tjedana. U početku nije bilo seksa, Mathilde ga je zavlačila. Onda je došao vikend i kampiranje i omamljujući prvi put i jutarnje mokrenje, njegova čuna krvava od korijena do vrha, znao je da je bila djevica, da zbog toga nije htjela spavati s njim. Vidio ju je u novom svjetlu, uronio joj lice u mrzli potok da ga opere, obrazi rumeni i zacakljeni vodom, znao je da je ona najčednija osoba koju je ikada sreo, on. koji je bio spreman za čednost. Tada je znao da će pobjeći, da će diplomirati, otići živjeti u grad i tamo biti sretni zajedno. I bili su sretni, iako još uvijek stranci jedno drugom. Jučer je saznao da je alergična na sushi. Jutros, dok je telefonom razgovarao sa svojom tetkom, gledao je kako se Mathilde briše poslije tuširanja i snažno ga je pogodilo to što ona uopće nema obitelj. Ono malo što je govorila o djetinjstvu zasjenjeno je zlostavljanjem. Živo je sve zamišljao: siromaštvo, razlupana prikolica, pakosni - dala je naslutiti i nešto gore - ujak. Ono čega se najživlje sjećala iz djetinjstva bio je televizor koji nikada nije bio upaljen. Spas u školi, školarini, zaradi od manekenstva. Počeli su međusobno slagati priče.

Kako je kao djevojčica na selu bila toliko usamljena da je pustila pijavicu

da joj cijeli tjedan živi na unutarnjoj strani bedra. Kako ju je kao model u vlaku otkrio čovjek nalik vodorigi. Mathildi je trebala ogromna snaga volje da otkrije svoju prošlost, tako tužnu i mračnu, tu prazninu koju je krila. Sada je imala samo njega. Dirnula ga je spoznaja da je on za nju sve. Nije tražio ništa vise od onog što bi mu ona sama poželjela dati.

Vani se pario lipanjski dan u New Yorku. Uskoro će zabava, deseci prijatelja s fakulteta dolaze im prvi put u kuću, već vruću od ljeta. Za sada su sigurni, unutra. “Šest sati je. Pozvali smo ih u pet i trideset. Ne možemo”, rekla je Mathilde. Ali on nije slušao, uvukao je ruke pod njenu suknju s paunovima, ispod gume na njezinim pamučnim gaćicama, oznojenima kod prepona. Vjenčani su. Ima pravo na to. Nagnula je bokove natrag prema njemu i stavila dlanove na obje strane jeftinog dugog ogledala, koje je uz madrac i piramidu kovčega u kojima su držali odjeću bilo jedina stvar u spavaćoj sobi. Tigrasta svjetlost iz zrcala se prikradala čistom podu od borovine.

Svukao joj je gaćice do koljena i rekao: “Bit ćemo brzi”. Značenje: sporno. Gledao je u ogledalu kako zatvara oči, rumenilo joj se širi obrazima, usnama, udubinom pod vratom. Stražnji dio njenih nogu bio je vlažan i drhtao uz njegova koljena.

Lotto se osjećao bogato. Zašto? Zbog svega. Stan u West Villageu sa savršenim vrtom koji održava britanska babetina s gornjeg kata, evo, i sada se njezine debele butine vide kroz prozor među ljiljanima. Jedna spavaća soba, ali ogromna, suteren; zato je najamnina zaštićena. Iz kuhinje ili kupaonice mogle su se vidjeti noge pješaka kako prolaze, njihove kurje oči i tetovaže na gležnjevima; ali tu dolje je bilo sigurno, sakrili su se od opasnosti, skriveni od uragana i bombi naslagama zemlje i ulicom. Nakon što je toliko dugo bio nomad, na tom je mjestu pustio korijenje, ukorijenio se u svoju ženu, njezine skladne oblike i tužne mačkaste oči i pjegice te štrkljasto visoko tijelo koje je još mirisalo na zabranjeno voće. Od majke je čuo strašne stvari kada ju je nazvao i rekao da se oženio. Užasne stvari.

Maglilo mu se pred očima kada bi ih se sjetio. Ali danas se čak i grad pružao pred njim kao jelovnik; stigle su sjajne devedesete; djevojke su nanosile sjajilo na jagodične kosti; odjeća im je bila kratka, prošarana

srebrnim nitima; sve je u sebi nosilo obećanje seksa, bogatstva. Lotto će sve to halapljivo pojesti. Sve je bilo krasno, svega je bilo u izobilju. On je Lancelot Satterwhite. Iz njega sjaji sunce. Zbog blistavog svega toga on je sada jebao.

Iza Mathilde, rumene i zadihane, gledalo ga je njegovo vlastito lice.

Njegova žena, zec u klopci. Pulsira i vibrira. Ruke su joj popustile, lice problijedjelo, pala je na zrcalo, prsnulo je i pukotina je prerezala njihova lica na nejednake polovice. Zatreperilo je zvono, dugo i sporo. “Minutu!” viknuo je Lotto.

U hodniku je Chollie premjestio ogromnog mjedenog Buddhu kojeg je našao u smeću na putu do njih i rekao: “Kladim se u stotku da se jebu”.

“Prasac”, rekla je Danica. Nakon diplome skinula je tonu kilograma sa sebe. Postala je štapićasta hrpa umotana u gazu. Namjeravala je reći Lottu i Mathildi čim ih vidi - ako ikada otvore vražja vrata - da Chollie i ona nisu došli zajedno, da su se sreli na pločniku ispred zgrade, da nju doslovno ni mrtvu ne bi mogao naći na istome mjestu gdje i Chollieja, tog malog trola od čovjeka. Naočale su mu na nosu bile spojene ljepljivom trakom. Njegova zločesta usta, kao kljun vrane, stalno grakću nešto otrovno. Mrzila ga je kada je posjećivao Lotta na fakultetu i ostajao mjesecima, sve dok ljudi ne bi mislili da je i on student na Vassaru, iako nije bio, jedva je završio i srednju, bio je Lottov prijatelj iz djetinjstva.

Sada ga je mrzila još više. Debeljuškasti dosadnjaković. “Smrdiš na smeće”, rekla je.

“Kopao sam po kontejneru”, rekao je i slavodobitno podigao Buddhu.

“I ja bih se stalno seksao da sam na njihovu mjestu.

Mathilde izgleda čudno, ali ne bih joj oprostio. A Lotto se najebao naokolo. Do sada bi morao biti stručnjak.”

“Stvarno? On je najveći kurvar”, rekla je Danica. “Ali to mu prolazi jer zna onako gledati u tebe. Ono, da je stvarno zgodan, ne bi bio tako poguban, ali pet minuta u sobi s njim i sve što želiš je biti gola. A i zato što je muško. Da se neka cura jebe naokolo kao Lotto, odmah bi, ono, bila gubava. Ni štapom je ne bi taknuli. Ali muško ga može zabiti na milijun mjesta i svi misle da samo radi ono što dečki rade.” Danica je brzo pritiskala zvono, iznova i iznova. Stišala je glas. “Ionako ne dajem ovom

braku više od godinu dana. Mislim, tko se vjenčava u dvadeset i drugoj?

Kao rudari. Kao seljaci. Ne mi. Lotto će za osam mjeseci jebati onu čudovišnu damu s kata. I neku bijesnu redateljicu u menopauzi koja će mu dati ulogu Leara. I bilo koga drugog tko mu zapne za oko. A Mathilde će se brzo razvesti i udati se za nekog princa iz Transilvanije, ili nekog sličnog.”

Smijali su se. Danica je zvonila u ritmu SOS-a na Morseovu kodu.

“Prihvatio bih tu okladu”, rekao je Chollie. “Lotto neće varati. Znam ga od četrnaeste. On je govno bahato, ali je vjeran.”

“Milijun dolara”, rekla je Danica. Chollie je spustio Buddhu i dali su ruku jedno drugom.

Vrata su se otvorila i u njima je stajao blistavi Lotto, s grašcima znoja na sljepoočnicama. Kroz praznu dnevnu sobu djelomično su vidjeli Mathilde dok je za sobom zatvarala vrata kupaonice, zamatajući se u nešto plavo. Danica se morala suzdržati da ne poliže Lottov obraz dok ga je ljubila. Slankast, o moj Bože, slastan, kao topli meki perec. Pored njega uvijek bi bila nekako slaba.

“Stotinu tisuća dobrodošlica. Mogao bih plakati, i mogao bih se smijati, meni je lako i teško. Dobro došao!”, rekao je Lotto. Joj meni.

Imali su tako malo toga. Police za knjige od troske i šperploče, kauč iz zajedničkih prostorija na fakultetu, rasklimani stol i stolice namijenjeni dvorištu. Ipak, mjesto djeluje tako sretno. U Danici se probudila zavist.

“Spartanski”, rekao je Chollie i podigao golemog Buddhu na policu iznad kamina, odakle je nadgledao bijelu sobu. Chollie je protrljao trbuh kipa, pa otišao u kuhinju i sa sebe sprao miris smetišta mrvicom deterdženta za posude i obiljem vode. Odatle je gledao kako pristiže rijeka pozera, lažnjaka i veselih srednjoškolaca s kojima se morao boriti još otkad je Lotto poslan u internat pa na fakultet; njegov ga je prijatelj primio kad Chollie nije imao nikog drugog. Onaj odvratni klinac Samuel koji se pravi da je Lottov najbolji prijatelj. Pogrešno. Ma koliko ga Chollie vrijeđao, Samuel se nije uzbuđivao: Chollie je znao da je prenisko, kao običan crv, da bi Samuel obratio pozornost na njega. Lotto je bio visi od svih, isijavao je zrake radosti i topline, svi su ulazili trepćući, zaslijepljeni njegovim osmijehom. Donosili su zelene ljiljane u

lončanicama, pakete sa šest piva, knjige, boce vina. Začeci yuppieja, oponašaju svoje roditelje. Za dvadeset godina imat će kuće u prirodi, djecu s pretencioznim imenima iz književnosti koja će učiti tenis, ružne automobile i afere s vrućim mladim pripravnicama. Tutnjat će o svojim pravima kao uragan, hučiti, bučiti i rušiti, prazni iznutra.

Za dvadeset godina, u tišini je objavio Chollie, sve ću vas staviti u džep. Šmrcnuo je. Kuhao u sebi.

Mathilde je stajala pokraj hladnjaka, mrštila se na lokvicu pod Cholliejevim nogama i mrlje od vode na njegovim kratkim kaki hlačama.

Na njezinoj bradi kroz pokriv šminke probijala se ogrebotina boje maline.

“Hej, ti, plačljivice”, rekao je.

“Haj, plačipičko”, rekla je ona.

“Tim prljavim ustima ljubiš mog prijatelja?” rekao je, ali ona je samo otvorila hladnjak i izvadila zdjelu s hummusom i dva piva, od kojih je jedno dala njemu. Mogao ju je namirisati, ružmarin u njezinoj plavoj kosi, sapun boje bjelokosti, nepogrešiva nelagoda nakon seksa. Tako, dakle.

Bio je u pravu.

“Idi među ljude”, rekla mu je odlazeći. “I pazi da te netko ne udari, Chollie.”

“I uništi ovu ljepotu?” rekao je pokazujući svoje lice. “Nikada.”

Tijela su se micala vrućim prostorom kao ribe u akvariju. U spavaćoj sobi okupila se grupa djevojaka. Gledale su gredice irisa kroz prozor nad svojim glavama.

“Kako si ovo mogu priuštiti?” mrmljala je Natalie. Bila je jako nervozna pred dolazak - Lotto i Mathilde su tako glamurozni - da je popila nekoliko pića. Sada je zapravo bila prilično pijana.

“Zaštićena najamnina”, rekla je djevojka u kožnoj minici, ogledajući se u potrazi za nekim tko će joj pomoći. Ostale su se razišle kada im se pridružila Natalie; ona je bila jedna od onih osoba koje vam je drago vidjeti dok ste pripiti na nekom fakultetskom tulumu, ali sada su bili u stvarnom svijetu, a ona se stalno žalila zbog novca. Naporno je to. Svi su bili siromašni, svi su trebali biti siromašni, odmah nakon fakulteta, pomiri se s tim. Ona u minici zakvačila je pjegavu djevojku koja je prolazila pokraj nje. Sve tri su nekad spavale s Lottom. Svaka je u tajnosti

vjerovala da mu je bila najdraža.

“Aha”, rekla je Natalie. “Ali Mathilde čak i ne radi. Shvatila bih kako plaćaju da je još manekenka, ali već je uhvatila muža, pa je prestala, blabla, tko zna. Ja ne bih prestala biti manekenka kada bi me itko htio. A Lotto je glumac, pa iako svi mi mislimo da je sjajan, neće baš zaigrati u sljedećem filmu Toma Cruisea ili nešto slično. Mislim, taj njegov grozni ten. Bez uvrede! Mislim, totalno je briljantan, ali čak i glumci koji su u sindikatu Equity teško preživljavaju, a on još nije ni tamo dospio.”

Druge dvije gledale su Natalie kao da nisu s njom, primijetile su razgoračene oči, nepočupane brkove i uzdahnule. “Ti ne znaš?” rekla je Minica. “Lotto je nasljednik jebenog bogatstva. Flaširana voda. Čula si za vodu s izvora Hamlin? To su ti oni. Njegova mama, ono, ima pola Floride.

Ona je iks puta milijarderka. Mogli su kupiti trosobni stan s vratarom na Upper East Sideu s onim što skupe po džepovima.”

“To što ovako žive zapravo je skromnost”, rekla je Pjegava. “On je najbolji.”

“S druge strane, ona”, rekla je Natalie i stišala glas. Druge dvije približile su joj se jedan korak i nagnule glave da bolje čuju. Sveta pričest ogovaranja. “Mathilde je zagonetka omotana u tajnu, umočena u šećer. Na fakultetu nije uopće imala prijatelje. Mislim, svi imaju prijatelje na fakultetu. Odakle je stigla? Nitko nema pojma.”

“Ja znam”, rekla je Minica. “Tako je mirna i tiha. Ledena kraljica. A Lotto je najglasniji. Topao, seksi. Suprotnosti.”

“Iskreno, ne kužim”, rekla je Pjegava.

“Eh. Prvi brak”, rekla je Minica.

“Pogodite tko će se prvi pojaviti na vratima s hranom kada se sve raspadne!” rekla je Pjegava. Nasmijale su se.

Pa, pomislila je Natalie, sada su stvari jasne. Stan, način na koji Lotto i Mathilde plove nekom svojom rijekom. Hrabrost s kojom je izabrao umjetničko zanimanje, narcizam. Natalie je nekad željela biti kiparica i bila je prokleto dobra u tome. Iskovala je čeličnu DNK zavojnicu od gotovo tri metra, koja se sada nalazi u znanstvenom krilu njezine gimnazije. Sanjala je o pravljenju golemih pokretnih struktura nalik žiroskopima i vjetrokazima, koje bi okretao samo vjetar. Ali, njezini

roditelji bili su u pravu, trebalo je naći posao. Studirala je ekonomiju i španjolski na Vassaru, što je bilo sasvim normalno, pa ipak mora unajmljivati nečiji stan veličine ormara s mirisom naftalina u Queensu dok ne završi pripravnički staž. Njezine jedine cipele s visokom potpeticom imale su rupu koju je svake večeri morala krpati superljepilom. Gnjavaža, takav život. Ne ono što su joj obećavali. U brošurama koje je gutala kao da su pornografija u svojem krevetu u predgrađu kada se prijavljivala, sve je bilo jasno: odeš na Vassar, obećavali su oni nasmijani, krasni klinci, i život ti dobije pozlatu. Umjesto toga, taj pohabani stan i loše pivo najbolje su što će dobivati od života još neko vrijeme.

Kroz vrata prema dnevnoj sobi mogla je vidjeti Lotta kako se smije nekoj šali Samuela Harrisa, sina najsumnjivijeg senatora u D.C.-ju.

Senator je bio od onih ljudi koji potroše cijelu svoju empatiju na neočekivani brak, pa se onda trude da više nitko ništa ne može odlučivati sam za sebe. Bio je protiv useljavanja, protiv žena, protiv homoseksualaca, i to samo za početak. Samuelu se mora priznati da je u kampusu osnovao društvo liberala, ali i Lotto i Samuel su od odbojne Samuelove majke pokupili urođenu aristokratsku aroganciju. Ona je jednom natjerala Natalie da se osjeća kao govno jer je obrisala nos u njezin ubrus za večerom dok su ona i Samuel kratko hodali. Lotto je barem imao dovoljno šarma da se osjetite zanimljivim. Sa Samuelom ste se samo osjećali manje vrijednim. Natalie je poželjela zabiti svoje martensice u oba njihova glupava bože moj bogata lica. Uzdahnula je.

“Flaširana voda strašno škodi okolišu”, rekla je, ali svi su nestali, otišli su tješiti onu curu Bridget koja je plakala u kutu, još zaljubljena u Lotta. Bilo ju je baš neugodno gledati, pokraj Mathildina koščatog visokog tijela.

Natalie se namrštila prema napuklom ogledalu, vidjela je samo slomljenu djevojku gorkih usta.

Lotto je lebdio. Netko je pustio En Vogue, ironično, sigurno, ali volio je te ženske glasove. U stanu je bilo pakleno vruće, kasno popodnevno sunce upadalo je poput voajera. Ništa nije bilo važno: svi njegovi prijatelji s fakulteta opet su bili zajedno. Zastao je na trenutak na vratima da bi gledao, s pivom u rukama.

Natalie je pila pivo izvodeći stoj na rukama nad bačvicom, noge su joj

pridržavali dečki iz lokalnog kafića, suknja joj leprša preko blijedog trbuha. Samuel, s plavim vrećicama pod očima, glasno je govorio kako je prošlog tjedna morao odraditi devedeset sati u svojoj investicijskoj banci.

Lijepa Susannah gurala je lice u zamrzivač ne bi li ga rashladila, presretna zbog reklame za šampon koju je dobila. Ta cura nije znala glumiti, ali bila je kao rosa, srni nalik. Bili su zajedno, jednom na prvoj godini. Imala je okus na svježe vrhnje. Njegov kolega kapetan iz veslačkog tima Arnie, koji je tek završio tečaj za barmena, miješao je koktele Pink Squirrel, koža mu je bila prošarana bojom marelice od kreme za tamnjenje.

Iza njega, glas koji Lotto nije poznavao rekao je: “Koja je jedina zabranjena riječ u zagonetkama o šahu?”

Netko drugi je zastao i onda rekao: “Šah?”

A prvi je rekao: “Sjećaš se našeg seminara o Borgesu na prvoj godini!” Lotto se glasno nasmijao, volio je te pretenciozne mladiće pune sperme.

Ponavljat će ovu zabavu godinu za godinom, odlučio je. Bit će to njihov godišnji sajam u lipnju, okupljanje njihovih prijatelja, svaki put sve veće, dok jednom ne unajme avionski hangar kako bi svi stali, pili i vikali i plesali u noć. Papirnati fenjeri, kuhani morski rakovi, bluegrass svirka nečije djece. Kada vas obitelj napusti kao Lottova njega, stvoriš sebi novu obitelj. Ova znojna, posrćuća gomila bila je sve što je želio od života; ovo je njegov sastanak na vrhu. Isuse, bio je sretan. Što je sad? Mokri mlaz upada kroz otvoreni prozor vrta, stara dama urla na njih, namjestila je crijevo na prskanje, glas joj se jedva čuje kroz glazbu i viku. Djevojke su počele vrištati, njihove ljetne haljine lijepe se za prekrasnu kožu. Nježno. Vlažno. Mogao bi ih sve pojesti. Vidio je sebe na gomili udova i grudi, otvorenih crvenih usta koje klize preko njegova ali ne, točno, ne bi to išlo. Oženio se. Nasmiješio se svojoj supruzi koja je žurila prema debeloj ženi čija se vriska čula kroz prozor: “Divljaci!

Kontrolirajte se! Stišajte se! Divljaci!”

Mathilde je progovorila pomirljivim glasom, voda je zatvorena, kao i prozori prema dvorištu, otvoreni su oni prema ulici, tako je čak bilo hladnije, jer bili su u sjeni. Počelo je ljubljenje i hvatanje, iako se sunce još probijalo u prostoriju. Buka je postala još malo jača, razgovori

glasniji. “... na vrhuncu revolucije. Ujedine li se Istočna i Zapadna Njemačka, to će bitno usporiti kapitalizam.”

“Hélène Cixous je seksi. Simone de Beauvoir. Susan Sontag.”

“Radikalni feminizam, ipso facto, ne može biti seksi.” “... ono, osnovno ljudsko stanje je usamljenost.”

“Kakav cinik! Samo ti to možeš reći usred orgije.”

Lottovo srce skakalo mu je po grudima kao žaba; prema njemu, u svojoj sjajnoj plavoj suknji, stiže Mathilde. On, azurni lav na stražnjim nogama. Ona, s plavom kosom palom preko lijeve dojke, povezuje sve što je dobro na ovom svijetu. Posegnuo je prema njoj, ali usmjerila ga je prema ulaznim vratima. Bila su otvorena. U njima je stajalo stvarno malo stvorenje. Iznenađenje! Njegova sestrica Rachel, s pletenicama i u kombinezonu, blene u taj metež, piće i cigarete s užasom kršćanskog djeteta, trese se od nervoze. Bilo joj je samo osam godina. Oko vrata joj je visjela tablica koju na putovanjima nose maloljetnici. Iza nje sredovječni par u cipelama za pješačenje namršteno je gledao u stan.

“Rachel!” zavikao je, zakvačio omču njezina ruksaka, podigao je i unio unutra. Prijatelji su se odmaknuli. Prestali su se ljubiti, makar u toj prostoriji; nije se moglo znati što se zbiva u spavaćoj sobi. Mathilde je otkačila na Rachel. Samo su se jednom srele, kada je Lottova tetka dovela djevojčicu na proslavu diplome, nekoliko tjedana prije. Rachel je sada dodirivala smaragdnu ogrlicu koju joj je Mathilde impulzivno darovala skinuvši je sa svog vrata na večeri tog dana. “Što ti radiš ovdje?” nadvikivali su se s bukom Lotto i Mathilde. Rachel se malo sramila Mathilde, njezina čudnog mirisa. Od dezodoransa se dobiva Alzheimer, govorila je Mathilde; od parfema je dobivala osip. U Rachelinim su očima bile suze dok je govorila: “Lotto? Zar me nisi pozvao?”

Nije ništa rekla o tri sata čekanja u zračnoj luci, ni o ljubaznim, ali odlučnim planinarima, koji su je vidjeli kako plače i ponudili joj prijevoz.

A Lotto se konačno sjetio da je ona trebala doći, cijeli se dan pokvario jer je zaboravio da njegova sestrica dolazi za vikend, zaboravio je to istog trena kada se o tome dogovorio s tetom Sallie, nije čak otišao u drugu sobu i rekao Mathildi prije nego što je sasvim smetnuo s uma. U grudima

mu se dizala plima srama, zamišljao je svoju preplašenu sestru, uznemirenu, kako ga čeka pokraj mjesta za preuzimanje prtljage. Ajoj. Što da ju je pokupio neki nevaljalac. Što da je povjerovala nekom užasnom, a ne ovim pristojnim ljudima s bandanama i karabinerima, koji se smiju sjećajući se divljih zabava svoje mladosti. Što da e povjerovala nekom pokvarenjaku. Pred očima su mu bljeskali prizori, zatočena Rachel riba pod, zaključana je u kavezu pod nečijim krevetom. Izgledala je kao da je plakala, njezine male oči bile su crvene. Sigurno joj je bilo strašno voziti se od aerodroma s nepoznatim ljudima. Nadao se da neće reći Staroj, da se njegova majka neće još više razočarati u njega. Bio je takav papak.

Ali, Rachel ga je žestoko grlila oko struka. Razišla se i oluja nad Mathildinim licem. Nije zasluživao žene koje su ga okruživale, koje su čistile za njim (možda i nije). Malo došaptavanja, odluka je pala; neka se zabava nastavi bez njih, oni će odvesti Rachel na večeru, tu iza ugla.

Smjestit će je u krevet i zaključati vrata spavaće sobe u devet navečer, stišat će glazbu; tijekom vikenda sve će joj nadoknaditi. Brunch, kino i kokice, izlet u FAO Schwarz5, ples po podnom klaviru.

Rachel je stavila svoje stvari u ormar u kojem su bili oprema za kampiranje i kišne kabanice. Kada se okrenula, pred njom je već stajao nizak crni muškarac - Samuel? - izgledao je dubinski iscrpljen, pričao o svojem izuzetno važnom poslu u banci ili nečem sličnom. Kao da je tako teško isplaćivati čekove i vraćati kusur. Rachel bi i sama to mogla, a bila je tek u trećem razredu. Maknula se od njega i gurnula omotnicu s njezinim poklonom za useljenje u stražnji džep svog brata. Uživala je u pomisli na njegovo lice kada ga otvori: šest mjeseci njezina džeparca, sve je sačuvala, gotovo dvije tisuće dolara. Bio je to sulud džeparac za osmogodišnjakinju. Na što ga je mogla trošiti? Stara će poludjeti, ali Rachel je žarko žalila jadne Lotta i Mathildu, nije mogla vjerovati da su ih se odrekli kada su se vjenčali. Kao da bi njih novac ikako mogao zaustaviti: Mathilde i Lotto bili su rođeni jedno za drugo, složili su se kao žlice u ladici. Osim toga, trebali su gotovinu. Pogledaj samo ovu mračnu rupu bez namještaja vrijednog spomena. Nemaju čak ni televizor, nemaju čak ni čajnik ili tepih. Osiromašili su. Uvukla se opet između Mathilde i svojeg velikog brata, zabila nos u Lotta, jer on je mirisao na topli losion, a

Mathilde, hm, ona je mirisala na dvoranu za hrvanje u srednjoj školi gdje se sastajao njen izviđački odred. Zagušljivo. Konačno je strah koji je obuzeo Rachel na aerodromu prošao, nadvladala ga je plima ljubavi.

Ovdje su svi bili tako seksi, tako pijani. Zapanjili su je česti jebemti i govno iz njihovih usta: Antoinette je u svoju djecu usadila mišljenje da psuju oni koji su preglupi da bi znali dobro govoriti. Lotto nikada nije psovao; on i Mathilde bili su od dobre vrste odraslih. Ona će biti poput njih, živjet će moralno, čisto, živjet će u ljubavi. Pogledala je kovitlac tijela na zalazećem suncu, u lipanjskom smiraju stana, piće, glazbu. To je bilo sve što je željela od života: ljepotu, prijateljstvo, sreću.

Sunce je skoro zašlo. Bilo je osam navečer.

Mir. Blagost. Kraj jeseni. Hladni dah u zraku, kao predosjećaj.

Susannah je ušla kroz vrata koja su vodila gore u vrt. Stan sa svojim novim jutenim tepihom još je bio sasvim miran. Našla je Mathilde samu, dovršavala je salatu za kuhinjskim pultom.

“Jesi li čula?” promrmljala je Susannah, ali ušutjela je kada je Mathilde okrenula lice prema njoj. Prije je Susannah mislila kako je ulazak u svježe obojeno jarko žutilo stana nalik gledanju u Sunce, zasljepljujuće. Ali sada je boja na Mathildino lice bacala mrljice slične cimetu. Imala je nesimetričnu frizuru, plava kosa ukoso je padala na desnu stranu brade i lijevu stranu ovratnika, naglašavala njezine visoke jagodice.

Susannah je osjetila kako je privlači. Čudno. Tada joj je izgledala obično, zasjenjena sjajem svog muža, ali sada je shvatila zašto su zajedno.

Zapravo, Mathilde je bila očaravajuća.

“Jesam li čula što?” rekla je Mathilde.

“O, Mathilde. Tvoja kosa”, rekla je Susannah. “Čudesna je.”

Mathilde je stavila ruku na nju i rekla: “Hvala. Što sam trebala čuti?”

“Dobro”, rekla je Susannah i podignula dvije boce vina koje joj je Mathilde pokazala pokretom brade. Dok je slijedila Mathilde kroz hodnik i uz stražnje stube, rekla je: “Znaš Kristinu iz našeg razreda? Koja je pjevala u onoj grupi Zaftones? Vrana kosa i, ono, bujna. Mislim da su ona i Lotto...” Susannah se namrštila za sebe, o ti, glupačo, a Mathilde je zastala na stepenici, pa odmahnula rukom kao da govori, o da, Lotto se sa

svima jebao kao kunić, Susanah je morala priznati da je bilo tako, onda su izišle u vrt. Zastale su, jesen ih je zapanjila. Lotto i Mathilde po travi su raširili plahte iz staretinarnice, u sredini su prijatelji naslagali jela koja su donijeli, svi su se družili u tišini, zatvorenih očiju pod zadnjim zrakama studenog zalazećeg sunca, pili rashlađeno bijelo vino i belgijsko pivo, čekali tko će prvi posegnuti za hranom.

Mathilde je spustila zdjelu sa salatom i rekla: “Navalite, dječice”.

Lotto joj se nasmiješio i uzeo piticu sa špinatom s vruće hrpe. Ostali, bilo ih je deset ili još više, nagnuli su se prema jelima i opet počeli razgovarati.

Susannah je stajala na prstima i šaptala Mathildi u uho: “Kristina.

Ubila se. Objesila u kupaonici. Iznenada, jučer. Nitko nije znao da je bila očajna. Imala je dečka i sve, posao u Sierra Clubu i stan u lijepom dijelu Harlema. Besmisleno.”

Mathilde se sasvim umirila, nestalo je njezina stalnog smiješka.

Susannah je kleknula i poslužila se lubenicom, rezala je velike komade na kriške: ona više nije jela čvrstu hranu jer je dobila novu televizijsku ulogu, bilo je joj je neugodno govoriti o tome pred Lottom. Kao prvo, nije to bio Hamlet u kojem je tako sjajno blistala dok su bili na zadnjem semestru fakulteta. Samo posao, tinejdžerica u sapunici, znala je da se prodaje. Pa ipak, bilo je to više od svega što je Lotto dobio nakon što su diplomirali. Bio je zamjena u nekoliko off-off-Broadway stvari; dobio ulogicu u Actors Theatreu u Louisvilleu. I to je bilo to, za godinu i pol.

Prisjetila se Lotta kakav je bio nakon Hamleta, klanja se, oznojen pod kostimom, ona je osjećala strahopoštovanje, vikala “Bravo!” iz gledališta, jer je izgubila ulogu Ofelije zbog djevojke s velikim sisama, golima u prozoru kod ribnjaka. Drolja kurvinska. Susannah je zagrizla lubenicu i progutala pobjednički osjećaj. Žaleći ga, voljela je Lotta još više.

Nad zbijenim tijelima Mathilde je zadrhtala i čvršće se umotala u svoj kardigan. List boje burgundca pao je s japanskog javora i uspravno sletio u namaz od špinata i artičoka. U sjeni stabla bilo je prohladno. Uskoro će stići duga zima, hladna i bijela. Izbrisat će ovu večer, ovaj vrt. Uključila je kabel s božićnim svjetlima koji su provukli kroz grane nad njima i stablo je zasvjetlucalo, nalik ner vnom sustavu. Sjela je iza svog muža jer se

željela sakriti, a njegova su leđa bila tako lijepa, široka i mišićava, pa je na njih naslonila lice i osjetila utjehu. Slušala je prigušen glas kroz njegova prsa, onaj tečni prizvuk naglaska s juga.

“Dva starca sjede na trijemu, puše povjetarac s mora”, govorio je Lotto; dakle, neki vic. “Dolazi stari lovački pas, obilazi oko njih, sjeda i počinje lizati čunu. Srce i mljacka i uživa kao prasac u svom ružičastom štapiću. Kao kada se ruž za usne ispruži do kraja. A jedan od staraca namigne prijatelju i kaže: Čovječe, stvarno bih volio da je i meni tako. A drugi starac kaže: Fuj! Taj bi te pas UGRIZAO.” Svi su se smijali, ne toliko vicu koliko načinu na koji ga je Lotto ispričao, uživajući u njemu. Mathilde je znala da je to bio omiljeni vic njegova oca; Gawain bi se uvijek glasno smijao zaklanjajući lice rukom, pocrvenjeo bi kada bi ga Lotto ispričao. Toplina njezina muža kroz smaragdnu polo-majicu počela je u Mathildi otapati grudu bola. Kristina je živjela na istom katu kao i oni na prvoj godini. Mathilde je jednom naletjela na nju kako plače pod otvorenim tušem, prepoznala njezin krasni alt i izišla, odlučila je pružiti joj privatnost radije nego utjehu. Tek kad sada misli o tome, čini se da je pogrešno odlučila. Mathilde je osjećala kako u njoj polako raste osjećaj ljutnje na Kristinu, pokušala ga je prigušiti dišući u Lotta.

Lotto je posegnuo iza sebe, pokupio Mathilde svojom šapom i prebacio je postrance sebi u krilo. Želudac mu je krulio, ali nije mogao pojesti više od nekoliko zalogaja: već tjedan dana čekao je poziv, nije mu se dalo izlaziti iz stana od straha da ga ne propusti. Mathilde je predložila ovu zabavu ne bi li mu odvratila misli. Uloga je bila Claudio u Mjeri za mjeru, Shakespeare u Parku6 idućeg ljeta. Mogla ga je zamisliti, u prsluku pred tisućama vrtnih sjedalica. Obrušavaju se šišmiši. Nad glavama ružičasti odsjaj sumraka. Od diplome uporno je radio, iako samo u manjim ulogama. Ušao je u sindikat. Ovo je bio sljedeći korak prema vrhu.

Pogledao je u stan kroz prozor, telefon je uporno šutio nad kaminom.

Iza njega bila je slika koju je Mathilde prije nekoliko mjeseci donijela kući iz galerije u kojoj je radila prošle godine. Nakon što je slikar bijesno izjurio, slomivši okvir platna koje je bacio u zid, vlasnik galerije, Ariel,

rekao je Mathilde da ga baci u smeće. Ona je umjesto toga uzela razbijenu sliku, nategnula je, uokvirila i objesila iza mjedenog Buddhe. Bila je to neka plava apstrakcija, podsjećala je Lotta na onaj trenutak koji svakog jutra prethodi zori, nejasni magloviti svijet između svjetova. Kako se ono kaže? Onostrano. Kao i sama Mathilde. Nekad bi znao doći kući nakon audicije i zateći je kako sjedi u mraku, bulji u sliku s čašom crnog vina koju bi držala objema rukama, s neodređenim izrazom na licu.

“Trebam li se zabrinuti?” rekao je on, nakon audicije za predstavu koju nije ni želio, dok je ona tako sjedila u sve mračnijoj sobi. Poljubio ju je iza uha.

“Ne. Jednostavno sam sretna.”

Nije rekao da je imao naporan dan, da je morao dva sata čekati na kišici, na ulici, daje, nakon što je konačno ušao i izgovorio svoj tekst, izlazeći čuo redatelja kako govori: “Svemirski. Šteta što je tako velik.”

Da mu njegov agent ne uzvraća pozive. Da bi barem jednom želio lijepo večerati. Jer, zapravo, nije ga bilo briga. Ako je ona sretna, to je značilo da ga neće napustiti; a tijekom njihova kratkog braka postalo je bolno jasno da nije vrijedan ni crnog pod njezinim noktima. Bila je svetica. Štedjela je, krpala, nekako plaćala račune i kada on ne bi zaradio ništa.

Sjedio bi uz nju dok se ne bi sasvim smračilo, ona bi se okrenula, svila bi zašuštala, iznenada bi ga poljubila i on bi je odnio u krevet, bez večere.

Sada je Mathilde do Lottovih usta podignula burger s lososom, pa iako ga nije želio, pod pogledom njenih očiju, iz kojih su svjetlucali zlatni odsjaji, uzeo je zalogaj s vilice. Poljubio ju je u pjegavi hrbat nosa.

“Odvratno”, viknuo je Arnie sa svoje udaljene deke. Rukom je obgrlio neku tetoviranu mačku iz svog kafića s kojom je izlazio. “Vjenčani ste godinu dana. Medeni mjesec je prošao.”

“Nikad”, rekli su odmah Mathilde i Lotto. Kucnuli su o drvo, opet se poljubili.

“Kako to izgleda?” tiho je rekla Natalie. “Brak, mislim.”

Lotto je rekao: “Gozba bez kraja, jedeš i jedeš i nikad nisi sit.”

Mathilde je rekla: “Kipling ga je nazvao jako dugim razgovorom.”

Lotto je pogledao svoju ženu, dodirnuo joj obraz. “Da”, rekao je.

Chollie se nagnuo prema Danici, ona se odmaknula. Šapnuo je:

“Duguješ mi milijun dolara.” “Što?” prasnula je. Čeznula je za pilećim batkom, ali morala se izboriti s hrpom salate prije nego što si dopusti nešto masno.

“Lani, na zabavi za useljenje”, rekao je Chollie. “Kladili smo se u milijun dolara da će se do sada razvesti. Izgubila si.”

Pogledali su Lotta i Mathilde, tako zgodne, čvrstu osovinu, zajedno u vrtu, cijelog rotirajućeg svijeta. “Ne znam. Koliko oni glume?” rekla je Danica. “Ima tu nečeg mračnog. On se vjerojatno pravi da je vjeran, ona se pravi da je nije briga.”

“Zla si”, zadivljeno je rekao Chollie. “Što ti imaš s Lottom? Jesi li jedna od milijun koje je pokorio? Sve ga one još vole. Naletio sam na onu Bridget koja se smatrala njegovom djevojkom na fakultetu, briznula je u plač kada je pitala za njega. On joj je bio ljubav života.”

Danici su se stisnuli i oči i usta. Chollie se nasmijao, u ustima mu se vidio komad lazanje. “Ne, neće biti”, rekao je. “Nikad nije pao na tebe.”

“Ne umukneš li, dobit ćeš salatom po brnjici”, rekla je.

Ostali su dugo na tome, jeli, pravili se da jedu. Onda je Danica rekla: “Dobro. Dvostruko ili ništa. Ali dobivam više. Šest godina. Do 1998. A onda će biti razvedeni i ti ćeš mi platiti dva milijuna dolara, pa ću kupiti stan u Parizu. Enfin.”

Chollie je zatreptao, naduo se. “Pretpostavljaš da ću moći platiti toliko.”

“Naravno da hoćeš. Ti si od one vrste malih ljigavaca koji zarade sto milijuna dolara prije tridesete”, rekla je Danica.

“To je najljepše što je itko ikada kazao o meni”, rekao je Chollie.

Kada su se sjene dovoljno zgusnule da to skriju, Susannah je uštipnula Natalie za stražnjicu. Nasmijale su se u svoje šalice. Prešutno su se sporazumjele: neke druge večeri otići će kod Susannah. Samo je Natalie znala za Susannahinu novu ulogu bezobrazne kćerke zlikovca iz sapunice; samo je Natalie znala za plimu osjećaja koja je iznova rasla među njima.

“Moja će karijera završiti prije nego je počela ako svi saznaju da sam velika debela lezba”, rekla je Susannah. Natalie nešto nije sjelo kako treba, ali zadržala je to za sebe, pustila Susannah da gori u njoj cijeli dan dok je stajala za svojim tužnim sivim stolom trgujući, još više puneći svoj

bankovni račun svake sekunde.

Natalie je izgledala bolje, pomislio je Lotto gledajući je kako uzima zadnju čokoladicu s mentolom. Izbijelila je brkove, smršavjela, izazovno se odijevala. Pronašla je ljepotu za koju je on oduvijek znao da postoji.

Nasmiješio joj se, a ona je pocrvenjela i uzvratila osmijeh.

Jeli su sporije. Utihnuli. Kružili su kolačići od karamela. Neki su gledali kremaste tragove na sve mračnijem nebu, bilo je neke žestine u načinu na koji su nestajali, zbog čega je većina njih pomislila na mrtvu crnokosu djevojku, na to da nikada više neće osjetiti njene ruke oko vrata u zagrljaju. Mirisala je na naranče.

“U srednjoj školi našao sam obješenog dječaka”, odjednom je rekao Lotto. “Sam se objesio.” Pogledali su ga sa zanimanjem. Lice mu je bilo blijedo, mrgodno. Čekali su priču, jer uz Lotta su uvijek išle priče, ali nije rekao ništa više. Mathilde ga je uzela za ruku.

“Nisi mi to nikada rekao”, šapnula je.

“Ispričat ću ti kasnije”, rekao je. Jadni prištavi Jelly Roll sablasno je visio u vrtu hvatajući dah; Lotto je prešao rukom preko lica i dječaka je nestalo.

Netko je rekao: “Pogledajte! Mjesec!” I bio je tamo, uzdigao se kao brod na tamnoplavom dijelu neba i sve ih ispunio čežnjom.

Rachel je sjela uz brata, naslonila se uz njegovu toplinu. Došla je za jesenske praznike, probušila uši cijelom dužinom, nosila kosu naprijed dugačku, straga obrijanu. Radikalno za desetogodišnjakinju, ali morala je nešto napraviti, u protivnom bi, onako mala i s rukama koje su se tresle, izgledala kao da joj je tek šest godina, a gledajući oko sebe shvatila je da je bolje biti čudan nego sladak. (Pametna cura. Da.) Upravo je došla i stavila omotnicu sa svojim godišnjim džeparcem u ladicu s Mathildinim donjim rubljem, gužvajući svilu pod rukama; Rachelinoj pažnji nije promaknulo da su ormari njezina brata prazni i da je prošlog mjeseca Mathilde nazvala Sallie, a Sallie je poslala gotovinu. Sada je gledala prozor na prvom katu, na kojem je vidjela pomicanje zavjese, dio ruke, jedno oko. Rachel je unutra zamišljala stropove prekrivene zidnim tapetama. Bolesne mačke, jednooke mačke, mačke s kvrgama umjesto repova i reumatične mačke natečenih šapa. Miris tigrove masti. Zdjelu

juhe zgrijanu u mikrovalnoj. Tužnu staricu. Njezina Stara brzo se kretala u tom pravcu; sićušna ružičasta kuća na plaži, kao grobnica puna figurica i cica. Stara je voljela zvuk mora, rekla je Rachel, koja je baš nikada nije vidjela da izlazi na pijesak. Samo je sjedila u svojem ružičastom akvariju od kućice kao debela ribica, otvarala usta pred staklom. Jadna Stara.

Ja nikada neću biti stara, obećala je sebi Rachel. Nikada neću biti tužna. Prije ću popiti kapsulu s cijankalijem, ubiti se kao onaj Lottov prijatelj zbog kojega svi kukaju. Život nije vrijedan življenja ako nisi mlad i okružen drugim mladim ljudima u prekrasnom hladnom vrtu u kojem se osjeća miris zemlje i cvijeća i palog lišća, obasjan niskom žaruljica dok slušaš kako se grad stišava te zadnje tople večeri u godini.

Pod gotovo uvelim cvijetom anđeoske trube gledala ih je stara dama u prugastoj pidžami.

Zbunjujuće, ti ljudi okupljeni oko hrane kao goleme mačke, dosita najedene onim što su ulovile. Tako je čeznula otapkati dolje i bolje ih proučiti, ali bilo ih je toliko, bili su toliko nagli, toliko nepredvidivi.

Upravo tako: odjednom su ustali, vrišteći, pokupili stvari i žurno pobjegli.

Mačku je njihovo iznenađenje iznenadilo, ona je kišu nanjušila mnogo prije nego što ju je čula. Iz neke je zdjele ispala žlica, zavrtjela se na zemlji i ostala tamo da je prska blato i da po njoj padaju prve kapi kiše.

Ljudi su otišli. Iz suterenskog se prozora pojavila ruka i isključila lampice na stablu. Sve je utonulo u mrak, žuti kabel uvijao se prema prozoru kao zmija i mačka bi ga tako rado lovila, ali nestao je i prozor je zatvoren.

Mačka je pažljivo spustila šapu na debelu kap koja je pala na rub lista, zatim se sjurila preko dvorišta i ušla u kuću. *** Vrata stana su se otvorila; unutra je uskočio goblin. Bilo je devet navečer, neočekivano hladno. Iza goblina ušli su Miss Piggy, kostur i duh.

Albert Einstein hodao je u snu. Ušao je Samuel, noseći zaslon svjetiljke kao šešir, kartonsku kutiju oslikanu tako da izgleda kao noćni stolić, s časopisom i dva omota od prezervativa zalijepljenima na vrhu.

Lotto u togi, okrunjen pozlaćenim vijencem lovora, spustio je pivo na Samuelov stolić i rekao: “Zdravo. Ti si noćni stolić. Stolić za jednu noć.

Ha-ha.”

Ubijena kraljica maturalne večeri prošuštala je pokraj njih mrmljajući: “Samo ti sanjaj”. Samuel je rekao: “Mislim da je to bila moja bivša djevojka”, nacerio se i zaputio se prema hladnjaku po pivo.

“Od kada to pada snijeg na Noć vještica? Globalno zatopljenje, posvuda pečenje”, rekla je Luanne i otresla čizme na otiraču od ratana.

Ona je bila Mathildina prijateljica iz galerije u kojoj su radile, mudro se našminkala kao Picassova Dora Maar, sa zagriženom jabukom umjesto obraza. Bez žurbe je poljubila Lotta i rekla: “O, ave tebi, Cezare.” On se preglasno nasmijao i uzmaknuo. Mathilde je često dolazila kući s pričama o njenim pokušajima zavođenja njihova šefa, nekog odvratnog izbuljenog čovjeka s vodviljskim obrvama po imenu Ariel. “Zašto?” rekao je Lotto.

“Zgodna je. Mlada je. Mogla bi naći nekoga mnogo boljeg.” A Mathilde ga je onako pogledala i rekla: “Mali. Ona je bogata”, što je, naravno, objašnjavalo sve. Lotto i Luanne zajedno su krenuli prema Mathildi koja je blistala kao prava Kleopatra, jela je kolač pokraj mjedenog Buddhe nad kaminom ukrašenim sunčanim naočalama i vijencem na glavi. Lotto se nagnuo prema svojoj ženi i polizao joj mrvice s usana dok se smijala.

“Bljak”, rekla je Luanne. “Vi ste čudovišno nestvarni.” Otišla je u kuhinju, iz hladnjaka uzela Zimu7, zamišljeno natočila i namrštila se.

Procijenila je koliko je Lotto loše volje na osnovu veličine njegova trbuha i količine rabljenih knjiga po stanu; kada bi bio loše, čitanje je bilo sve što je mogao raditi. Smiješno, jer izgledao je kao neki veliki klipan, a onda bi otvorio usta i citirao Wittgensteina. To ju je živciralo, ta razlika između njegova izgleda i osobe koju je nosio u sebi.

Netko je pustio CD Nirvane pa su djevojke ustale s kožnog kauča koji je Lotto pokupio s pločnika. Probale su plesati pa odustale i opet je pušten Thriller.

Chollie, zeleni goblin, prišao je Lottu i Mathildi, pijano frfljajući.

“Nisam nikad primijetio koliko su tvoje oči blizu jedno drugom, Mathilde, a tvoje su tako razmaknute, Lotto.” Načinio je pokret s dva ispružena prsta kao da će ubosti Mathilde i rekao: “Grabežljivica”, zatim ga ponovio prema Lottu i rekao: “Plijen”.

“Ja sam plijen, a Mathilde grabežljivac?” rekao je Lotto. “Molim te. Ja

sam nju ugrabio. Ja sam njen seksualni grabežljivac”, rekao je i svi su zastenjali.

Luanne je preko sobe buljila u Arnieja. Nestrpljivo je mahnula rukom.

“Umuknite, svi”, rekla je. “Ja očijukam.”

Mathilde je uzdahnula i odmaknula se. “Čekaj. Tko? O, Arnie”, rekao je Chollie s gađenjem. Razočaran?

“Molim te. Tako je tupav.”

“Glup kao stup”, rekla je Luanne. “Točno ono što mi treba.”

“Arnie?” rekao je Lotto. “Arnie je diplomirao neurologiju. Nije on glup. To što nije bio na Harvardu kao ti ne čini ga glupim.”

“Ne znam. Možda mu je alkohol rastočio mozak”, rekla je Luanne.

“Na tvojoj prošloj zabavi čula sam kako govori da je Sting njegov totem.”

Lotto je zviznuo preko sobe; Arnie-Hulk digao je pogled s mora djevojaka kojima je pravio čokoladne martinije. Probio se do Lotta i potapšao ga po ramenu. Chollie i Arnie bili su obojica obojani u zeleno.

Jedan pokraj drugog, izgledali su kao dvije zračnice, Arnie prije, a Chollie nakon bušenja.

Lotto je rekao Arnieju: “Luanne kaže da će te zajahati ako možeš zadovoljavajuće definirati hermeneutiku”, pa ih oboje usmjerio prema spavaćoj sobi i zatvorio vrata.

“Bože”, rekao je Chollie. “Mogao bih umrijeti.”

“Još nisu izišli iz sobe”, rekao je Lotto. “Kupido jedan strijelom srca zgađa, a drugom zamka zabava je slađa.”

“Opet Shakespeare?” pitao je Chollie.

“Zauvijek”, odgovorio je Lotto.

Chollie je zateturao dalje. Lotto je bio sam. Kada je digao glavu, ugledao je samo svoj odraz u prozorima crnim od noći, trbuh koji je pustio tog tužnog ljeta, sjaj na sljepoočnicama na mjestima gdje mu se kosa prorijedila. Tri i pol godine od fakulteta, a Mathilde još plaća račune.

Lotto je tužno protrljao Buddhinu glavu i prošao pokraj legla vještica nagnutih nad neki polaroid, lica jedva vidljivih u tami.

Mathilde je bila okrenuta leđima i nešto je tiho govorila Susannah.

Lotto se šuljao naprijed, znao je da govore o njemu. “... bolje. Reklama za kavu u rujnu. Otac i malo dijete na ribarskom

brodu, od zore. Klinac je očito pao, Lotto ga je izvukao veslom, spasio mu život. Naš heroj!”

Smijale su se zajedno, Susannah je rekla: “Znam. Folgerovi. Vidjela sam. Zora, koliba u šumi, klinac se budi u veslačkom čamcu. Tako je poseban, Lotto. Pogotovo s bradom.”

“Reci svim redateljima koje znaš, nađi mu posao”, rekla je Mathilde.

Susannah je rekla: “Kakav?” Mathilde je odgovorila: “Bilo kakav”, a Susannah se osmjehnula polovicom usta i rekla: “Vidjet ću što se da učiniti.”

Lotto se brzo odmaknuo, pogođen, prije nego što su ga vidjele.

Mathilde nije nikada bila neljubazna, ali svoju pasivnu agresiju nosila je kao drugu kožu. Ako joj se u restoranu ne bi svidjela hrana, ne bi je ni dotaknula, oborila bi pogled i ne bi govorila ništa sve dok Lotto ne bi bio prisiljen reći konobaru da je jelo bilo preslano ili nekuhano, Mogu li, molit ću lijepo, dobiti nešto drugo, velika hvala, prijatelju. Jednom je uspjela dobiti pozivnicu za vjenčanje u Martha’s Vineyardu. Stojeći cijelu noć uz nevjestu, veliku glumicu s Broadwaya, samo se ljubazno smješkala i nije progovorila ni riječ dok ih nevjesta impulzivno nije pozvala. Bili su tamo, plesali; on je šarmirao nekog producenta i dobio poziv za novu produkciju My Fair Lady, ali glas mu nije bio sjajan, pa nije dobio ulogu; glumici su poslali doista lijep komplet starinskih srebrnih žlica za grejp koji su kupili u staretinarnici i polirali sve dok nije djelovao skupo.

Pred Lottom se pojavila vizija njega samog, obuzdanog stotinama sjajnih struna, za prste, očne kapke, palčeve na nogama, mišiće usta. Sve su vodile do Mathildina kažiprsta, koji je pomicala sasvim malim pokretima i tjerala ga da pleše.

Goblin Chollie zaustavio se pokraj Mathilde, pa su zajedno preko sobe gledali Lotta okruženog dečkima: između njegova dva savijena prsta visjela je boca bourbona, vijenac od zlatnog lišća spuznuo mu je na zatiljak. “Što tebe ždere?” rekao je Chollie. “Nekako si odsutna.”

Mathilde je uzdahnula i rekla: “Nešto s njim nije kako treba”.

“Meni izgleda dobro”, rekao je Chollie. “Trebamo se brinuti samo ako je mnogo raspoloženiji ili tužniji. Izlazi iz ljetnog tupila.” Zastao je

gledajući Lotta. “Ako ništa drugo, topi mu se trbuščić.”

“Bogu hvala”, rekla je ona. “Cijelo ljeto mislila sam da će se baciti pod vlak. Treba mu uloga. Ima dana kada uopće ne izlazi iz stana.”

Odlučno se stresla. “Nema veze. Kako ide posao s polovnim automobilima?”

“Prekinuo sam s tim”, rekao je Chollie. “Sada se bavim nekretninama.

Za petnaest godina bit ću vlasnik pola Manhattana.”

“Ispravno”, rekla je Mathilde. A onda, nenadano: “Odlazim iz galerije”. Oboje su djelovali zaprepašteno.

“Dobro”, rekao je Chollie. “Tko će uzdržavati genija?”

“Radit ću. Dobila sam posao, neki internetski start-up. Stranica za dogovaranje izlazaka. Počinjem za tjedan dana. Nikome još nisam rekla, ni Luanni, ni Arielu, ni Lottu. Moram. Trebala mi je promjena. Mislila sam da je moja budućnost u umjetnosti. Nije.”

“Je li na internetu?”

“Sve naše budućnosti”, rekla je, “postoje na internetu.” Zajedno su se nasmijali u svoja pića.

“Zašto to govoriš meni?” rekao je nakon nekog vremena Chollie.

“Mislim, čudan sam izbor za osobu od povjerenja. Znaš li to?”

“Ne znam”, rekla je Mathilde. “Ne mogu odrediti jesi li bezazlen ili zloćudan. Ali osjećam da bih ti sada mogla reći sve svoje tajne, a ti bi ih zadržao za sebe, čekajući najbolji trenutak da ih otkriješ.”

Chollie se sasvim umirio, oprezan. “Reci mi sve tvoje tajne”, rekao je.

“Da ne bih”, rekla je. Ostavila je Chollieja, prešla na drugu stranu i svojem mužu nešto šapnula u uho. Lottove su se oči raširile, pregrizao je osmijeh i nije gledao svoju ženu dok je obilazila goste i izlazila kroz prednja vrata stana, usput sasvim prigušujući osvjetljenje u prostoriji, još su samo treperile svjetiljke napravljene od šupljih bundeva.

Minutu kasnije, Lotto je upadljivo nonšalantno izišao kroz ista vrata.

Popeo se jedan kat, zatekao Mathilde pred vratima stare dame. Dolje je tutnjala njegova zabava; dok je bio tamo, nije bio svjestan koliko je glasna. Pitao se zašto stara dama još nije pozvala policiju, kao obično.

Možda zato što još nije bilo deset sati. Zapuhnula ih je hladnoća kada su se otvorila vrata zgrade i skupina klaunova krenula prema njihovu stanu;

Lottovi izloženi guzovi su se naježili. Ali ulazna vrata su se zatvorila; otvorila su se ona od njihova stana i progutala klaunove. Oslobodio je lijevu Mathildinu dojku iz grudnjaka, naslonio usta na njeno izvijeno grlo.

Okrenuo ju je da bi joj obraz naslonio na vrata, ali oduprla se, bijesno sijevajući očima, pa se pomirio s misionarskim položajem s nogu. Ne tako uzbudljiv, možda, ali još uvijek molitva bogovima ljubavi.

U stanu na drugom katu Bette je jela sendvič s meko kuhanim jajima, sama u mraku, proslava s kata ispod držala ju je budnom. Sada, nepogrešivo, škripanje na stubištu, Bette je uzbudila pomisao na provalnika, držala je maleni pištolj na stalku s paprati. Spustila je sendvič i naslonila uho na vrata. Ali opet je zaškripalo, čuli su se prigušeni glasovi. Nekoliko udaraca, pripremaju se. Stvarno! Stvarno se događalo.

Već je dugo bez svog Hugha; ali ono što su imali još joj je svježe, kao ugriz u sočnu breskvu. Kao da ju je jučer osjetila, svu tu radost tijela.

Počeli su dok su bili toliko mladi da nisu znali što rade, ali nisu odustajali, pa su se vjenčali kada su imali dovoljno godina. Nije loše na tome graditi brak, na prirodnim sokovima. Prve su godine bile mahnite, one kasnije tek sretne.

Djevojka na stubištu stenjala je iz grudi. Mladić je nešto mrmljao, ali nerazgovijetno, Bette nije mogla razabrati riječi, djevojka je počela glasnije stenjati, onda se zvuk prigušio, kao da je nešto zagrizla - njegovo rame? Lupkanje o vrata postalo je energično. Bette se naslonila na uzbibano drvo (tako je dugo nitko nije dodirnuo; u trgovini je ponudila sitniš na dlanu ne bi li joj prodavač svojim prstima dotaknuo ruku). Kakvi atlete. Bette se sjetila kuće s majmunima kada je jedne nedjelje posjetila zoološki vrt, kapucini su se veselo kurvali.

Zajednički zatomljeni uzvici, Bette je šapnula svojoj prugastoj mački koja joj je kružila između gležnjeva: “Kolača ili plača, stara moja.

Stvarno.”

Vani pred vratima hrapavo disanje, šuškanje, ta luckasta stvorenja. O, znala je ona tko je tamo, onaj div čudna izgleda s donjeg kata i njegova visoka, obična žena, koja će se praviti da to nije bila ona kako bi izbjegla nelagodu kada se sretnu u hodniku. Zatim koraci niz stepenice, sve udaljeniji, glazba se pojačava pa stišava nakon zatvaranja vrata, Bette je

opet sama. Sada mali scotch i ravno u krevet, golubice, kao dobra cura kakva si postala.

Deset je sati, Mathilde je na koljenima, kupi komadić već milijunte razbijene čaše za vino otkad su se preselili u taj jadni stan prije pet godina. Nakon toliko vremena, uvijek isto sranje. Jednom kada Lotto dobije ulogu, priuštit će si nešto bolje. O, kako je bila umorna. Te joj se večeri nije dalo niti staviti kontaktne leće, stakla naočala bila su joj zamrljana otiscima prstiju. Željela je da svi odu kućama. Čula je kako Lotto govori s kauča: “Pokušaj da se stvari malo promijene. Barem više nije svijetlo kao zalogaj Lemonheads bombona.”

Rachel je pogladila svježe obojeni zid. Promrmljala je: “Kakva je ovo boja? Samoubojstvo u zoru? Crkva nedjeljom popodne? Najtamnija plava koju sam ikada vidjela.” Činila se još nervoznijom nego inače; na ulici je prasnulo iz nekog auspuha i ona je ispustila čašu. “Molim te, pusti mene”, krotko je rekla Mathildi. “Takva sam šeprtlja”, rekla je.

“Gotova sam. A čula sam te za novu boju, znaš. Meni se sviđa”, viknula je Mathilde i spustila kišu krhotina u kantu za otpatke. Ali u taj krš pala je i kap krvi - porezala je kažiprst, nije ni osjetila. “Jebem ti”, prošaptala je.

“I meni se sviđa”, rekla je Luanne. U posljednje dvije godine narasla je kao tijesto između dva miješenja. “Mislim, barem je dobra podloga za tu ukradenu sliku.”

“Prestani to govoriti”, rekla je Mathilde. “Pitney ju je razbio, Ariel mi je rekao da je bacim. I jesam. Kasnije sam je izvadila iz kontejnera, nema u tome ničeg lošeg.”

Luanne je slegnula ramenima, ali osmijeh joj je bio kiseo.

“Uz dužno poštovanje”, rekao je Chollie. “Ovo je najgora zabava u povijesti zabavljanja. Razgovaramo o zidovima. Susannah i Natalie se drpaju, Danica je zaspala na tepihu. Što vas je spopalo da priredite zabavu s kušanjem vina? Tko u dvadesetim godinama ima dvije čiste o vinima? Bili smo na boljim zabavama u gimnaziji.”

Lotto se nasmiješio, činilo se kao da je svanulo. Svi su podigli glave prema njemu. “Bili smo divlji”, rekao je Lotto. Okrenuo se prema ostalima

i rekao: “Živio sam u Crescent Beachu samo nekoliko mjeseci, nakon nekoliko bančenja s Cholliejem mama me poslala u internat. Ali bilo je ludo. Gotovo svake noći bili smo budni do zore. I ne znam kakve smo sve droge uzimali. Choll, sjećaš se one zabave gore u staroj napuštenoj kući pokraj močvare? Ja sam trošio neku curu na krovu kada sam shvatio da kuća gori, pa sam požurio stvar, otkotrljao se s nje i pao dva kata niže u grmlje, a kada sam ispuzao iz njega, pimpek mi je virio iz hlača.

Vatrogasci su mi pljeskali.” Ostali su se nasmijali, a Lotto je rekao: “To je bila zadnja noć koju sam proveo na Floridi. Mama me otpremila idućeg dana. Obećala je školi golemu donaciju ako zajebu administrativne pojedinosti. Od tada nisam bio tamo.”

Chollie se zagrcnuo. Pogledali su ga. “Moja sestra blizanka”, rekao je.

“To je bila ona. Koju si trošio.”

“Sranje”, rekao je Lotto. “Žao mi je, Choll. Ja sam takav kreten.”

Chollie je duboko udahnuo pa izdahnuo. “To je bilo one noći kada sam slomio nogu na više mjesta dok smo se zagrijavali za zabavu na plaži.

Bio sam na kirurškom stolu dok su se događale te druge stvari.”

Duga tišina.

“Tako mi je neugodno”, rekao je Lotto.

“Ne brini se”, rekao je Chollie. “Dotad se ona već pojebala s cijelim nogometnim timom.” Djevojka s kojom je Chollie došao zaprepašteno je uzviknula. Ona je bila mlađahni model iz neke sovjetske države čija je ljepota, Lotto je morao priznati, zasjenjivala čak i Mathildinu (što tih dana nije bilo teško). Lotto je pogledao svoju suprugu koja je stajala u kuhinji.

Kako je samo zapuštena, prljave kose, s naočalama, u gornjem dijelu trenirke. Nije trebao navaljivati da se okupe. Ali brinuo se zbog nje; tjednima je bila tiha, odsutna. Nešto nije bilo kako treba. Što god bi rekao, bilo je pogrešno, nijedna šala nije uspijevala. Muči li je posao, konačno je pitao. Ako je tamo toliko nesretna, morala bi ga ostaviti, trebali bi zasnovati obitelj. Kada bi Antoinetti dao unuka, sigurno bi im vratila naslijede. Tada bi imali mnogo novca, Bože moj, dovoljno da se Mathilde malo opusti, smisli što bi stvarno htjela od života. Njemu je izgledala kao umjetnica koja nikad nije našla način da se izrazi, neumorno isprobava i ovo i ono, ali ne uspijeva uobličiti svoje potrebe. Možda to pronađe u

djeci. Ali, o moj Bože, Lotto, prestani, molim te, prestani govoriti, prestani neprekidno govoriti, prestani spominjati djecu, zasiktala je; istina, bili su još premladi, premalo njihovih prijatelja dobilo je djecu, barem ne namjerno, pa je odgodio raspravu i odvratio joj misli gledanjem videa i pićem. Mislio je da bi je zabava s kušanjem vina razveselila, ali bilo je jasno da je sve što ona želi otići na njihov novi madrac, u spavaću sobu s izvezenim zavjesama i starinskim bakropisima, zakopati se u njoj.

Ovu joj je večer nametnuo.

Panika se u njemu produbljivala. Što ako se ona sprema napustiti ga, što ako to njeno tmurno razdoblje nije počelo zbog nje, nego zbog njega?

Znao je da ju je razočarao; što ako je znala da joj može biti bolje? Raširio je ruke prema njoj, više da bi utješio sebe, ali ona je samo donijela papirnati ubrus kako bi joj mogao zamotati krvavi prst.

“Ne znam. Meni je ovo zabavno”, rekla je Rachel. Vjerna Rachel sa svojim oštrim malim licem, gladnim očima. Došla je u grad iz gimnazije za vikend. Jedva da joj je bilo četrnaest, a već je djelovala istrošeno. Nokti su joj bili sasvim izgriženi, primijetio je Lotto. Morat će pitati Sallie događa li se s njom nešto što bi on trebao znati. “Naučila sam dosta toga.

Sigurno je bolje od petka u zajedničkoj spavaonici.”

“Mogu zamisliti. Boca mentol likera. Klub ranoranilaca na videu.

Netko će cijelu noć proplakati u kupaonici. Ponoćno šuljanje preko dvorišta. Igra istine s bocom. Moja Rachel u kutu čita knjigu u svojoj pidžami na rakove, sve ih procjenjuje kao mala kraljica”, rekao je Lotto.

“U svojem će dnevniku napisati poraznu kritiku.”

Rachel je rekla: “Razočaravajuće, banalno, dosadno. Palčevi dolje.”

Zakikotali su se, stisak očaja nad sobom malo je popustio. Rachel je znala opuštati, bila je to neupadljiva sposobnost, ali korisna.

U tišini koja je uslijedila, Luanne je rekla: “Naravno, profesionalna etika trebala te spriječiti da uzmeš to platno, Mathilde.”

“Jebemti”, rekla je Mathilde. “Bilo bi u redu da ga je iz kontejnera iskopao netko drugi? Ti? Što je, Luanne? Ljubomorna si?”

Luanne se namrštila. Naravno da je bila ljubomorna. Sigurno je Luanni bilo jako teško, pomislio je Lotto, dok je Mathilde radila u galeriji.

Mathilde je uvijek bila glavna, nakon šefa. Znala je mnogo, bila je

pametna, graciozna. Ariel je sigurno nju više cijenio. Svi su više cijenili Mathilde.

“Ha”, rekla je Luanne. “Smiješno. Ljubomorna na tebe?”

“Molim vas prekinite”, rekao je Chollie. “Da je to bio Picasso, svi bi hvalili Mathilde kako je bila dalekovidna. Ponašaš se kao obična vagina.”

“Nazivaš me vaginom? Ja ni ne znam tko si ti”, rekla je Luanne.

“Sreli smo se milijun puta. Svaki put govoriš isto”, rekao je Chollie.

Danica je gledala svađu kao meč stolnog tenisa. Još više je smršavjela; ruke i obraze prekrile su joj čudne pahuljaste dlake. Smijala se.

“Molim vas, prestanite se svađati”, mirno je rekla Rachel.

“Ionako ne znam zašto uopće dolazim na vaše glupe nakazne zabave”, rekla je Luanne i ustala. Počela je plakati od bijesa. “Ti si potpuno lažna, Mathilde, znaš ti o čemu govorim.” Okrenula se prema Lottu i pakosno rekla: “Ti ne, Lotto, ti si samo nakazni Bambi. Svatko osim tebe do sada bi shvatio da nemaš dovoljno dara za pozornicu. Ali nitko te ne želi povrijediti i to ti reći. Najmanje tvoja žena, koja uživa pretvarajući te u nakazno dijete u tvom vlastitom životu.”

Lotto je iskočio iz sjedalice tako naglo da mu je krv nestala iz lica.

“Začepi svoju svinjsku njušku, Luanne. Moja je žena najbolje ljudsko biće na svijetu i ti to znaš.”

Rachel je rekla: “Lotto!” Mathilde je rekla, ali tiše: “Lotto, prekini”, a Natalie i Susannah su rekle: “Hej!” Samo je Chollie prasnuo u piskutav smijeh. Olga, na koju su svi zaboravili, okrenula se i jako ga udarila u rame, zatim ustala i otkloparala preko sobe na svojim visokim potpeticama, otvorila vrata stana i zavikala “Svi ste vi čudovišta!” pa izjurila na ulicu. Ledeni vjetar zapuhao je kroz ulazna vrata niz stube i zapahnuo ih snježnim pahuljama.

Trenutak se oduljio, tišina. Onda je Mathilde rekla: “Idi za njom, Chollie”.

“A-a”, rekao je. “Neće daleko stići bez jakne.”

“Deset je ispod nule, ti smrade”, rekla je Danica i bacila Olginu jaknu od sintetičkog krzna Chollieju u lice. Ustao je gunđajući i izišao, zalupivši obama vratima. Mathilde se podignula i skinula sliku sa zida preko sjajne

ćele mjedenog Buddhe i dala je Luanni.

Luanne je gledala sliku u svojim rukama. Rekla je: “Ne mogu ovo primiti”. Ostali u prostoriji imali su osjećaj da pred njima bjesni nijema bitka.

Mathilde je sjela, prekrižila ruke i zatvorila oči. Luanne je spustila sliku uz Mathildina koljena. Izišla je i vrata su se iza nje zatvorila zauvijek. Bez nje, soba je djelovala vedrije, čak su i svjetla nad njihovim glavama izgubila oštrinu.

Prijatelji su odlazili, jedan po jedan. Rachel se zatvorila u kupaonici, čulo se kako puni kadu.

Kada su ostali sami, Mathilde je kleknula pred Lotta, skinula naočale i zakopala glavu u njegove grudi. Bespomoćno ju je držao, utješno tepao.

Od sukoba on dobiva mučninu. Ne može ih podnijeti. Mršava ramena njegove žene su se tresla. Ali kada je konačno podigla glavu, bio je zapanjen; lice joj je bilo crveno i natečeno, ali smijala se. Smijala? Lotto je ljubio šljivaste bore pod njenim očima, pjege na njezinoj blijedoj koži.

Osjetio je vrtoglavi strah.

“Nazvao si Luanne svinjskom njuškom”, rekla je. “Ti! Gospodin Genij. Tu je kada treba spasiti dan. Ha!” Čudesna djevojka. Osjetio je navalu topline shvaćajući da će ona svladati to čupavo razdoblje i tugu tako strašnu da je nije mogla podijeliti s njim. Vratit će mu se. Opet će ga voljeti. Neće ga napustiti. I na svakome mjestu na kojem će od sada živjeti, ta će slika plaviti prostor.

Zavjetovat će se. Njihov se brak sam od sebe podignuo s tla, protegnuo se i pogledao ih držeći ruke na bokovima. Mathilde se vraćala Lottu.

Aleluja.

“Aleluja”, rekao je Chollie i strusio ajerkonjak u kojem je uglavnom bio konjak. Bilo je jedanaest sati. “Isus se rodi.” On i Lotto u tišini su se natjecali tko će se više napiti. Lotto je to bolje skrivao, činio se normalan, ali čim bi malo skrenuo pogled, soba bi se počinjala vrtjeti.

Vani, mrkla noć. Ulične svjetiljke kao lizalice od blještavog snijega.

Tetka Sallie satima nije prestajala govoriti, sada je stigla do: “... naravno, ne znam ja ništa, nisam ja profinjena k’o vi umjetnici s

diplomama i sigurno ti ja ne mogu govoriti što trebaš napraviti, Lotto, dečko moj, ali da sam to ja, a nisam, znam, ali da jesam, rekla bi’ sve sam ja dala za to, bila bi’ jako ponosna na tri-čet’ri komada u kojima sam igrala zadnjih godina i rekla, dobro, ne može sva’ko bit’ Richard Burton, možda ima još nešto što bi’ mogla sa svojim životom. Kao možda, je li, preuzeti onu zakladu ili nešto slično. Vratiti se u Antoinettinu milost. Više ne biti razbaštinjen. Znaš da je jadna, s onim svojim bolesnim srcem.

Rachel i ti dobit ćete mnogo kada ona umre, ne daj Bože da to bude skoro.” Lukavo je pogledala Lotta preko svojeg ptičjeg kljuna.

Buddha se nijemo smijao nad kaminom. Oko njega obilje cvjetova božićne zvijezde. Ispod je vatra koju se Lotto usudio zapaliti od drva koje je sakupio u parku. Kasnije će se zapaliti dimnjak, zvuk vjetra poput jurećeg vlaka, vatrogasna vozila stižu kroz noć.

“Borim se”, rekao je Lotto. “Možda. Ali daj, rođen sam bogat, bijelac sam, muško. Ne bih imao što raditi da se malo ne borim. Radim ono što volim. To nije malo.” I njemu samome to je zvučalo šturo. Loša gluma, Lotto (ali malo je zaboravio glumiti, zar ne?). Više se nije borio od srca.

“Ionako, što je uspjeh?” rekla je Rachel. “Ja bih rekla da je to sposobnost raditi koliko hoćeš ono što te veseli. Lotto je sve ove godine to stalno uspijevao.”

“Volim te”, rekao je Lotto sestri. Bila je u srednjoj školi, mršava kao Sallie. Povukla je na stranu Satterwhiteovih, tamnokosa, dlakava i ružnjikava; njezine prijateljice nisu mogle vjerovati da su ona i Lotto u rodu. Samo je Lotto mislio za nju da je zadivljujuća, planarna. Njezino usko lice podsjećalo ga je na Giacomettijeve kipove. Više se nikad nije smijala. Privukao ju je bliže i poljubio, osjetio koliko je napeta iznutra.

“Uspjeh je novac”, rekao je Chollie. “Dakako.”

“Uspjeh je”, rekla je Sallie, “pronalaženje svoje veličine, žutokljunci.

Lotto, ti si se s tim rodio. Vidjela sam onog trenutka kada si vrišteći izišao iz Antoinette. Usred uragana. Ti jednostavno ne slušaš što ti govori tvoja veličina. Gawain mi je uvijek govorio kako misli da ćeš biti predsjednik SAD-a ili astronaut. Nešto veće od velikog. Piše ti u zvijezdama.” “Žao mi je što sam te razočarao”, rekao je Lotto. “I svoje zvijezde.”

“Da. A razočarao si i našeg mrtvog oca”, rekla je smijući se Rachel.

“Našeg razočaranog mrtvog oca”, rekao je Lotto. Podigao je čašu prema svojoj sestri i progutao gorčinu. Nije ona bila kriva; nikad nije upoznala Gawaina, nije znala kakvu je bol dozvala.

Mathilde se pojavila na vratima noseći pladanj. Veličanstvena u svojoj srebrnoj haljini, s platinastom kosom, promijenila se kao u Hitchockovu filmu: otkad je prije šest mjeseci unaprijeđena, počela se pomodno odijevati. Lotto ju je htio odvesti u spavaću sobu i iz sve snage poraditi na svojim frustracijama.

Spasi me, oblikovao je usnama, ali njegova supruga nije obraćala pozornost.

“Zabrinuta sam.” Mathilde je spustila pladanj na pult u kuhinji i okrenula se prema njima. “Ostavila sam ovo Bette jutros, a sada je jedanaest, nije ni taknula. Je liju itko vidio posljednjih dana?”

Tišina, otkucaji naslijeđenog sata koji je Sallie donijela u svojoj ručnoj prtljazi. Svi su pogledali prema stropu, kao da će kroz slojeve žbuke i podnih dasaka i tepiha vidjeti hladni, mračni stan (sasvim tih, osim brujanja hladnjaka, na krevetu hladna izbočina, jedino stvorenje koje diše je gladna prugasta mačka koja se trlja o prozor).

“M.” rekao je Lotto. “Božić je. Vjerojatno je još jučer otišla kod nekih rođaka, zaboravila nam reći. Nitko nije sam za Božić.”

“Naša Stara jest”, rekla je Rachel. “Stara je sama u svojoj vlažnoj kućici na plaži, gleda kitove kroz svoj dvogled.”

“Bljezgarije. Tvoja majka mogla je birati, izabrala je agorafobiju umjesto da Kristov rođendan provede sa svojom djecom. Vjerujte mi, znam da se radi o bolesti. Svaki vražji dan živim s tim. Ne znam zašto joj svake godine kupujem kartu. Ove se godine čak spakirala. Obukla jaknu, namirisala se. Onda je samo sjela na kauč. Rekla je da će radije slagati kutije s fotografijama u rezervnoj kupaonici. Sama je odlučila, ona je odrasla žena. Ne trebamo se zbog toga osjećati loše”, rekla je teta Sallie, ali njezine stisnute usne pobijale su ono što je govorila. Lotto je osjetio navalu olakšanja. Mučila ga je te večeri, svojim prigovaranjem i podbadanjem izazvanima krivnjom koju je sama osjećala.

“Ja se ne osjećam loše”, rekla je Rachel, ali i njeno je lice bilo snuždeno.

“Ja se osjećam”, tiho je rekao Lotto. “Jako dugo nisam vidio majku.

Osjećam se jako loše.”

Chollie je sarkastično izdahnuo. Sallie se zabuljila u njega. “Pa, nije da vi klinci ne možete otići vidjeti je”, rekla je Sallie. “Znam da vas je odbacila, ali sve što trebate napraviti je provesti pet minuta s njom i zavoljet će vas oboje. Mogu se pobrinuti da bude tako.”

Lotto je otvorio usta, ali toliko je toga trebalo reći i sve je bilo puno gorčine prema njegovoj majci, nimalo u skladu s Božićem, pa ih je zatvorio i progutao svoje riječi.

Mathilde je snažno spustila bocu vina. “Slušajte. Antoinette nikad nije ušla u ovaj stan. Nikada me nije upoznala. Odabrala je ljutiti se i ostala je ljutita. Ne može nam biti žao zbog onog što je sama izabrala.” Lotto je vidio kako joj se ruke tresu; od bijesa, shvatio je. Volio je rijetke trenutke kada je pokazivala koliko je tanka njena površinska mirnoća; kako ispod nje kuha. Istina je, onaj nastrani dio Lotta želio je zaključati Mathilde i njegovu majku u sobu i pustiti ih da se počupaju i sve riješe. Ali ne bi to napravio Mathildi; ona je bila previše draga, već minuta s njegovom majkom bila bi dovoljna da je ona povrijedi. Ugasila je glavno svjetlo, božićno drvce sa svojim staklenim sigama obasjalo je sobu i on ju je privukao sebi u krilo.

“Diši”, nježno je rekao Lotto u kosu svoje žene. Rachel je treptala pod sjajem drvca.

Sallie je govorila neugodne istine, znao je on to. U protekloj je godini postajalo očito da on vise ne može računati na svoj izblijedjeli šarm; iskušavao ga je stalno iznova na konobarima u kafićima i zaštitarima na audicijama i čitačima knjiga u podzemnoj, ali više nije dobivao ništa vise od bilo kojeg običnog mladića. Ovih dana više nije privlačio svačiji pogled. Tako dugo mislio je kako time može upravljati kako poželi. Ali sposobnost se izgubila, i njegov vudu i njegov magnetizam više nije zračio. Tako je lako reći, sve je nestalo. Više se nije mogao sjetiti zadnje noći kada je zaspao trijezan.

I tako je otvorio usta i počeo pjevati Zvončići, zvončići, pjesmu koju je mrzio, a pritom nije bio baš najveći tenor na svijetu. Ali što je drugo mogao, suočen s užasom, nego pjevati, misleći na svoju debelu majku

kako sjedi sama uz dostojanstvenu palmu u lončanici okićenu raznobojnim žaruljicama? Onda su mu se pridružili i ostali, kao nekim čudom, svi osim Mathilde, još ukočene od bijesa, iako je čak i ona omekšala, na usnama joj se pojavio osmijeh. Na kraju je čak i ona zapjevala.

Sallie je zdvojno gledala Lotta. Njen dječak. Zjenica njezina oka. Bilo joj je jasno, znala je da Rachel, načinjena od poštenijeg materijala, ljubaznija i smjernija, više zaslužuje njezinu pažnju od Lotta. Ali, Sallie se budila moleći se za Lotta. Njoj su godine udaljenosti teško padale (... sa saona kroz noć..). Sada se prisjetila, bio je Božić prije nego što je završio fakultet, prije Mathilde, kada se susreo sa Sallie i Rachel u Bostonu, gdje je odsjeo u strasnom prastarom hotelu, zatrpan pod metrom finog snijega, zarobljen kao u nekom snu. Lotto je dogovorio sastanak s djevojkom koja je večerala za susjednim stolom, sve mu je išlo glatko, kao njegovoj majci dok je bila mlada i lijepa. Sallie je ostala bez daha. Uzbibana Antoinette na trenutak joj se pojavila pred očima u liku njezina sina. Kasnije je Sallie u zasjedi čekala do ponoći, stajala pokraj prozora na kraju hodnika u kojem su bile njihove sobe, beskrajni snijeg padao je na Common8 iza njenih leđa (... i juri vranac naš...). Na drugom kraju, sasvim male, tri spremačice sa svojim kolicima smijale su se i gurkale jedna drugu.

Konačno su se otvorila vrata sobe njezina dječaka i on je izišao, sasvim nag, osim kratkih sportskih hlačica. Imao je tako krasna duga leđa, na majku, barem dok je još bila mršava. Oko vrata mu je bio ručnik; išao je na bazen. Grijeh koji je namjeravao počiniti bio je tako bolno očit da su Sallieni obrazi buknuli crvenilom dok je zamišljala djevojčinu stražnjicu s otiscima keramičkih pločica i Lottova koljena na kojima će se ujutro pojaviti kraste. Gdje je samo naučio biti tako samouvjeren, pomislila je dok se njegova figura smanjivala, odlazeći u pravcu spremačica. Nešto je rekao, sve tri su zagraktale, jedna ga je pecnula krpom, druga mu u prsa bacila spori svjetlucavi niz, čokoladice (... naš se čuje smijeh...). Uhvatio ih je. Njegov se smijeh kotrljao natrag prema Sallie. Postajao je tako običan, pomislila je. Pretvarao se u banalnost. Ne bude li pazio, neka će se slatka djevojka prilijepiti za njega, vidjela je Sallie, Lotto će uploviti u brak, naći će neki dobro plaćen ropski posao, obitelj, božićne čestitke, kuća na plaži, sredovječna mlitavost, unuci, previše novca, dosada, smrt.

U starosti će biti vjeran i konzervativan, nesvjestan svojih privilegija.

Kada je Sallie prestala plakati, bila je sama, na vratu je osjećala hladan zrak od prozora, s obje strane hodnika beskrajno su se nizala vrata, smanjujući se prema krajevima (.. .kroz tihu noć i čitav kraj, zvone za sve nas...). Ali, slava Mu! Stigla je Mathilde; pa iako je izgledala baš kao slatka djevojka kakve se Sallie plašila, nije bila takva. Sallie je u njoj vidjela iskru. Mathilde je mogla spasiti Lotta od njegove lijenosti, pomislila je Sallie, ali evo ih sada, godinama kasnije, on je još sasvim običan. Refren joj je zastao u grlu.

Neki neznanac koji je jurio koliko su ga noge nosile preko zaleđenog pločnika pogledao je unutra. Vidio je krug raspjevanih ljudi okupanih čistim bijelim svjetlom s božićnog drvca i srce mu je poskočilo, zapamtio je taj prizor; vraćao mu se čak i kada je stigao kući, svojoj djeci koja su već spavala u krevetima, svojoj ženi koja je ljutito sklapala tricikl bez odvijača koji je on otrčao posuditi. Sjećao ga se i dugo nakon što su djeca razmotala darove, zaboravila svoje igračke umotane u papir, prerasla ih i otišla iz kuće i od roditelja, pa su on i žena otvorenih ustiju zapanjeno gledali jedno drugo čudeći se užasnoj brzini kojom se sve to dogodilo.

Svih tih godina pjevači pod blagim svjetlom iz tog suterena bili su kristalizirani u njegovim mislima kao kondenzat onoga što bi trebala biti sreća.

Skoro je ponoć, a Rachel se nije mogla pomiriti sa stropom. Koji je klinac spopao Mathilde da ga pozlati! Odražavao se na njihovim tijelima, kvrgavim pod jakim svjetlom. Promijenio je prostoriju, profinjeno se sjajio nad tamnim zidovima. Tog ledenog zadnjeg dana u godini činilo se da je neka ruka izgulila krov kao poklopac konzerve sardina, a oni se našli pod kolovoškim suncem.

Nevjerojatno, bio je to isti onaj prazni bijeli prostor u koji je ušla na zabavu useljenja prije više od sedam godina, s onim divljim kovitlacem tijela i zadaha piva, očaravajuće znojnom vrućinom i vrtom iz kojeg je kroz prozore dopirala svjetlost ranog ljeta. Sada je tamo pod uličnom rasvjetom svjetlucao led. Oko Buddhe su bile orhideje, po kutovima izrasle zlatne puzavice, stolci u stilu Luja XIV. prekriveni francuskim

platnom od vreća za brašno. Sve je bilo elegantno, pretrpano, prekrasno.

Pozlaćeni kavez, pomislila je Rachel. Mathilde nije obraćala pozornost na Lotta cijelu večer. Više se nije smiješila kada bi ga pogledala. Pa, gotovo da ga uopće nije gledala. Rachel se plašila da se Mathilde, koju je Rachel stvarno voljela, sprema raširiti krila i nestati iz svega toga. Jadni Lotto.

Jadni svi oni ako ga Mathilde napusti.

Rachelina nova djevojka, Elizabeth, s kosom i kožom tako blijedima kao da su od papira, osjetila je kako se Rachelini živci zatežu, pa joj je stisnula rame. Rachelina je napetost nestala. Isprekidano je udahnula i stidljivo poljubila Elizabeth u vrat.

Vani je mačka pretrčala preko pločnika. Nije to mogao biti onaj prugasti mačak stare dame s kata. On je bio prastar kada su se Lotto i Mathilde uselili; prošlog Božića tri je dana gladovao, sve dok Lotto i Mathilde nisu pronašli najmodavca koji se odmarao negdje na Djevičanskim otocima, pa je netko došao pogledati stan. Jadna mrtva Bette već je trunula. Lotto je morao preseliti histeričnu Mathilde u Samuelov stan na tjedan dana dok se ne smiri i raskuživači ne dovrše posao. Bilo je čudno gledati pribranu Mathilde kako se raspada; tada je Rachel ugledala mršavu djevojku velikih očiju, kakva je vjerojatno stvarno i bila, nakon čega ju je Rachel voljela još više. Sada je gore bio par s novorođenom bebom, zato je večerašnja novogodišnja zabava tako mala. Bebe navodno ne vole buku.

“Samo se množe”, kao iz vedra neba rekla je Mathilde, koja je mogla čitati misli. Nasmijala se Rachelinu zapanjenom izrazu i vratila u kuhinju natočiti šampanjac u čaše na srebrnom pladnju. Lotto je mislio na bebu kat iznad, zatim na to kako bi Mathilde izgledala trudna, straga graciozna kao djevojka, ali sa siluetom kao da je progutala lubenicu. Nasmijao se na tu pomisao. Sa spuštenim naramenicama, grudi joj se njišu, dovoljno velike i za njegova gladna usta. Dani u kojima se čista, topla koža širi i daje mlijeko; to je on želio, točno to.

Chollie i Danica i Susannah i Samuel sjedili su u tišini, blijedi, ozbiljni. Došli su na zabavu sami, ova je godina donijela mnoge prekide.

Samuelje bio mršav, koža mu je ispucala oko usta. Prvi je put izišao nakon što je operiran zbog raka testisa. Prvi put izgledao je nekako manji.

“Govoreći o razmnožavanju, prošlog tjedna vidjela sam onu curu s kojom si izlazio na faksu, Lotto. Kako se ono zvala? Bridget”, rekla je Susannah.

“Profesorica na pedijatrijskoj onkologiji. Baš trudna. Napuhana kao krpelj. Izgledala je sretno.”

“Nisam ni s kim izlazio na faksu”, rekao je Lotto. “Osim s Mathildom.

Dva tjedna. Onda smo pobjegli.”

“Nisi izlazio. Samo si jebao sve cure iz doline Hudson.” Samuel se nasmijao. Od kemoterapije je naglo oćelavio; bez svojih kovrča izgledao je kao lasica. “Rachel, žao mi je, ali tvoj se brat kurvao.”

“Aha, aha, čula sam za to”, rekla je Rachel. “Mislim da je ta cura Bridget dolazila na vaše zabave kada ste se tek uselili ovamo. Bila je tako dosadna. Uvijek ste naguravali milijun ljudi u ovu sobu. Fale mi ti dani.”

Probudili su se duhovi starih zabava, sjetili su se mladosti, kada su bili preglupi da shvate koliko su bili mahniti. Što li se dogodilo sa svim tim našim prijateljima, pitao se Lotto. Neki koji su se činili tako važnima su zaboravljeni. Štreberski prinčevi sa svojim blizancima u kolicima, Park Slope i manufakturna piva. Arnie, koji je bio vlasnik carstva barova, još ganja cure s velikim naušnicama i zatvorskim tetovažama. Natalie je sada financijska šefica nekog internetskog start-upa u San Franciscu, stotine drugih su se izgubile.

Prijatelji su se osuli. Oni koji su ostali bili su jezgra, srž.

“Ne znam”, rekla je Susannah tiho. “Valjda mi se sviđa živjeti sama.” još je bila tinejdžerica u sapunici. Bit će tinejdžerica dok ne ubiju njen lik, onda će glumiti majke i supruge. Žene se u dijalozima uvijek određuje njihovim odnosima s drugima.

“Ja se tako rastužim kad spavam sama”, rekla je Danica. “Poželim kupiti seksi lutku samo da se probudim uz nekog.”

“Zabavljaj se s modelom. Ista stvar”, rekao je Chollie.

“Mrzim tvoje lice, Chollie”, rekla je Danica, pokušavajući se ne smijati.

“Bla-bla”, rekao je Chollie. “Uvijek pjevaš istu pjesmu. Oboje znamo istinu.”

“Manje od minute, hvatamo Novu za jaja”, viknula je Mathilde unoseći pladanj sa šampanjcem.

Svi su pogledali Samuela, on je slegnuo ramenima. Čak ga ni rak nije mogao uznemiriti.

“Jadni Jedno Jaje Samuel”, rekao je Lotto. Krenuo je s bombonom nakon večere, još se nije oporavio.

“Jedno jaje snagu daje?” predložio je Chollie, barem jednom nije bio neljubazan.

“Kesica-polovica Sam”, rekla je Mathilde i lagano šutnula Lotta koji se rastegnuo po kauču. Uspravio se i zijevnuo. Otkopčao je hlače.

Trideseta mu je, kraj mladosti. Opet je osjetio kako se na njega spušta tama i rekao: “To je to, družino. Zadnja godina čovječanstva. Iduća Nova okreće tisućljeće, svi će se avioni srušiti, kompjuteri eksplodirati, nuklearke će poludjeti, vidjet ćemo samo bljesak i onda će nas prekriti velika bijela praznina. Gotovo. Finito, ljudski eksperiment. Dakle, živnite!

Ovo nam je zadnja godina!” Šalio se; vjerovao je u ono što je govorio. Mislio je koliko bi svijet bez ljudi bio sjajniji, zeleniji, prštao bi od čudnih oblika života, štakori bi dobili nasuprotne palčeve, majmuni priređivali spektakle, mutirane ribe gradile palače pod morem. U nekom boljem poretku ionako bi bilo bolje bez ljudskih svjedoka. Mislio je na lice svoje majke dok je bila mlada kako treperi na svjetlosti svijeća, doživio otkrivenje. “I vidjeh: Žena je pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih. Kad je vidjeh, čudom se silnim začudih”, šaptao je Lotto, a njegovi su ga prijatelji pogledali, vidjeli nešto strašno i odvratili pogled.

Slomio je jebeno Rachelino srce. Cijela joj je obitelj slomila jebeno srce. Stara se zakopala u samoću i nesreću. Sallie, psu nalik, samo je služila. Lotto, čiji ponos nije mogla shvatiti; samo bi se dijete ljutilo toliko dugo, samo dijete ne bi oprostilo želeći popraviti stvari. Mathilde je vidjela kako se Racheline oči pune tugom i lagano odmahnula glavom: Ne. Shvatit će on.

“Trideset sekundi”, rekla je Mathilde. S računala je svirao Prince, naravno.

Chollie se primaknuo Danici, nagnuo se da primi ponoćni poljubac.

Užasni čovječuljak. Kakva je to bila greška kad mu je dopustila da je ispipa u taksiju dok su se jedne noći prošlog ljeta vraćali iz Hamptonsa.

Što si on umišlja? Ona je trenutno bila bez dečka, pa ipak. “Nema jebene šanse”, rekla je, ali on je nešto govorio. “... mi duguješ dva milijuna dolara”, rekao je. “Što?” pitala je.

Nacerio se i rekao: “Dvadeset i neka sekunda do 1999. Kladila si se da će se razvesti najkasnije 1998.”

“Jebi se”, rekla je.

“Jebi se ti, varalice”, rekao je.

“Još nije kraj godine”, rekla je.

“Dvadeset sekundi”, rekla je Mathilde. “Zbogom, devedeset i osma, ti spora i blatna godino.”

“Jer ništa nije ni dobro ni zlo, a da ga mišljenje ne čini takvim”, rekao je Lotto pijano.

“Beskonačno melješ, a ne kažeš ništa”, rekla je Mathilde. Lotto je ustuknuo, otvorio usta, zatvorio ih.

“Vidiš?” mrmljala je Danica. “Svađaju se. Ako jedno od njih izjuri van, smatram se pobjednicom.”

Mathilde je uzela čašu s pladnja i rekla: “Deset”. Polizala je šampanjac koji je prolila u ruku. “ Oprostit ću ti dug ako izađeš sa mnom”, rekao je Chollie vruće dišući Danici u uho. “Što?” rekla je Danica.

“Ja sam bogat. Ti si zla”, rekao je Chollie. “Kvragu, zašto ne.”

“Osam”, rekla je Mathilde.

“Zato jer mi se gadiš”, rekla je Danica. “Šest. Pet. Četiri”, govorili su ostali. Chollie je podigao obrvu.

“U redu, dobro”, uzdahnula je Danica.

“Jedan! Sretna Nova godina!” vikali su, netko je u stanu iznad njih tri puta lupio nogom o pod, beba je zaplakala, izvana se čula udaljena zbrka glasova koji su se nadvikivali kroz kristalnu noć sve od Times Squarea, a zatim je stiglo praskanje vatrometa.

“Sretna ti 1999. godina, ljubavi moja”, rekao je Lotto Mathildi; već se jako dugo nisu tako poljubili. Najmanje mjesec dana. Zaboravio je pjegice na njezinu zgodnom nosu. Kako je mogao zaboraviti nešto takvo? Nema

do žene koja se ubija trudeći se zatomiti raspoloženje za ljubav. Nema do umirućih snova, pomislio je, i razočaranja.

Mathildine šarenice su se smanjile kada je odmaknula glavu. “U ovoj ćeš se godini probiti”, rekla je. “Bit ćeš Hamlet na Broadwayu. Naći ćeš svoj put.”

“Volim te optimističnu”, rekao je, ali osjećao je mučninu. Elizabeth i Rachel su obje ljubile Susannah u obraze jer je djelovala tako usamljeno.

Samuel ju je također poljubio i pocrvenio, ali ona ga je odgurnula smijući se.

“Slomljena sam”, rekla je Danica prekidajući poljubac s Cholliejem.

Djelovala je zaprepašteno.

Odlazili su, dvoje po dvoje, pa je Mathilde ugasila svjetla, zijevnula, odnijela hranu i čaše na šank da sve lakše sredi ujutro. Lotto je gledao dok je stresala haljinu sa sebe u spavaćoj sobi i uvlačila se pod pokrivač u tangama.

“Sjećaš li se kako smo znali voditi ljubav prije odlaska u krevet za Novu? Tjelesni blagoslov Novoj godini”, viknuo je kroz otvorena vrata.

Mislio je hoće li još nešto reći; da bi te godine, možda, mogli napraviti dijete. Lotto bi mogao biti roditelj koji ostaje kod kuće. Naravno, da je on bio taj s odgovarajućim tjelesnim predispozicijama, pogreška s kontracepcijom već bi se bila dogodila, mali Lotto već bi se batrgao u njegovu trbuhu. Tako je nepravedno što žene mogu osjetiti iskonsko zadovoljstvo, a muškarci ne.

“Mali, mi smo se seksali i onih dana kada se iznosi smeće ili ide u trgovinu”, rekla je. “Što se promijenilo?” rekao je.

“Stari smo”, rekla je. “Još to radimo češće od naših oženjenih prijatelja. Dva puta tjedno nije loše.”

“Nedovoljno”, mrmljao je. “Čula sam te”, rekla je. “Kao da sam ti to ikad uskraćivala.”

Uzdahnuo je, spreman ustati.

“Dobro”, rekla je. “Ako sada dođeš u krevet, podat ću ti se. Ali nemoj se ljutiti ako zaspim.”

“Hura. Stvarno izazovno”, rekao je Lotto i opet sjeo sa svojom bocom

u mrak.

Slušao je svoju ženu kako diše, povremeno i hrče, pitao se kako je stigao dotle. Pijan, usamljen, krčka se u svojem neuspjehu. Uvjeravali su ga da ga čeka trijumf. Nekako je potratio svoj potencijal. Grijeh. Trideset godina i još ništa. Neuspjeh vas polako ubija. Kako bi Sallie rekla, stvarno je iskrvario.

(Možda ga takvog više volimo; poniznog.)

Večeras, on shvaća svoju majku koja se živa zakopala u kući na plaži.

Nema više opasnosti da će je drugi povrijediti. Osluškivao je mračni puls koji mu se provlačio pod mislima, oduvijek, još otkako mu je otac umro.

Oslobađanje. Avion se može srušiti, smrskati ga o tlo. Jedan pokret prekidača u njegovu mozgu može ga isključiti. Kakvo bi to blaženo olakšanje bilo. Bilo je moždanih udara u njegovoj obitelji. Otac mu je otišao tako naglo, s četrdeset i šest, premlad; sve što je Lotto želio, bilo je zatvoriti oči i tamo naći oca, staviti glavu na očeve grudi, osjetiti njegov miris i čuti tople otkucaje njegova srca. Traži li previše? Jedan ga je roditelj volio. Mathilde mu je pružala dovoljno, ali on ju je samlio.

Njezina se vrela vjera ohladila. Okretala je lice od njega. Razočarao ju je.

O, čovječe, gubi je, a ako je izgubi, ako ga napusti - s kožnom torbom u rukama i mršavim leđima koja se neće okrenuti - onda mu je svejedno hoće li živjeti.

Lotto je ridao; znao je to po hladnoći na obrazima. Pokušao je ostati tih. Mathilde je trebala san. Radila je po šesnaest sati dnevno, šest dana u tjednu, hranila ih i održavala kuću. Ništa nije donosio u njihov brak, samo razočaranje i prljavo rublje. Izvukao je laptop koji je zagurao pod kauč kada mu je Mathilde naredila da sredi sobu prije nego što svi dođu te večeri. Želio je samo internet, druge tužne duše ovog svijeta, ali umjesto toga otvorio je novi dokument, zatvorio oči i pomislio na sve što je izgubio. Državu u kojoj se rodio, majku, iskre koje je nekad palio u nepoznatima, u svojoj ženi. Svojeg oca. Svi su podcjenjivali Gawaina jer je bio miran i neobrazovan, ali samo je on shvatio vrijednost vode pod jalovom obiteljskom zemljom, izbušio izvore i prodao je. Lotto je mislio na fotografije svoje majke kada je bila mlada, nekadašnje sirene, s repom zavrnutim kao čarapa na nogama uronjenim u hladne izvore. Sjećao se

svoje male ruke umočene u izvor, kosti se smrzavaju do obamrlosti i dalje, kako je volio tu bol.

Bol! Mačevi jutarnjeg svjetla u njegovim očima.

Mathilde je bila blještavo ocrtana pod prozorom prošaranim ledom.

Bila je u neurednoj odjeći. Zglobovi na stopalima od hladnoće su joj pocrvenjeli. A njeno lice - što je s njim? Nešto nije bilo kako treba. Oči natečene i crvene. Što je Lotto napravio? Sigurno nešto užasno. Možda je ostavio porniće na laptopu pa ih je ona ugledala kada se probudila. Možda neku strašnu vrstu pornića, najgoru, možda ga je tamo odvukla divlja radoznalost, klikao je po tom smeću tonući u sve veće zlo, završio na nečem neoprostivom. Ostavit će ga. Gotovo je s njim. Sam, debeo, promašen, ne vrijedi ni koliko zrak koji udiše. “Nemoj me napustiti”, rekao je. “Popravit ću se.”

Podignula je pogled, zatim ustala i prešla preko tepiha do kauča, spustila računalo na stolić i uzela njegove obraze u svoje hladne ruke.

Odjeća joj se raskrilila, pokazala su se bedra, kao slatki ružičasti kerubini. Gotovo pa krilati.

“O, Lotto”, rekla je Mathilde, njen miris na kavu miješao se s njegovim dahom, osjetio je kako njezine trepavice dodiruju njegovo čelo.

“Mali, uspio si”, rekla je. “Što?” rekao je.

“Tako je dobro. Ne znam zašto sam se toliko iznenadila, naravno da si sjajan. Samo si se mučio tako dugo.”

“Hvala ti”, rekao je. “Žao mi je. Što se dogodilo?”

“Ne znam! Drama, mislim. Zove se Izvori. Počeo si je pisati u 1:47 prošle noći. Ludilo, ne mogu vjerovati da si sve to napisao za pet sati. Još trebaš treći čin. Malo dotjerivanja. Već sam počela. Ne znaš pravopis, ali to smo znali.”

Prisjetio se svojega sinoćnjeg pisanja. Neko duboko zakopano sjeme osjećaja, nešto u vezi s ocem. Oh. “Cijelo to vrijeme”, rekla je, “krilo nam se pred nosom. Pravi si talent.”

Zajahala ga je, spuštala mu traperice niz bokove.

“Moj pravi talent”, polako je rekao. “Skrivao se.”

“Tvoj genij. Tvoj novi život”, rekla je. “Stvoren si za dramskog pisca, ljubavi moja. Hvala jebenom Bogu da smo to shvatili.”

“Shvatili smo”, rekao je. Kao da je izišao iz magle: dječačić, odrastao čovjek. Likovi koji su bili on, ali također i nisu, Lotto preobražen sveznajućim pogledom. Navala energije dok ih je gledao tog jutra. Bilo je života u tim likovima. Odjednom je osjetio glad za povratkom u svijet, želju da još malo živi u njemu.

Ali, njegova supruga je govorila: “Hej tamo, Sir Lancelote, ti odvažno momče. Iziđi i bori se.” Kakav divan način potpunog razbuđivanja, dok te žena jaše i šapuće svom novom vitezu, grije ga svojim dahom, govori mu da je... što ono? Genij. Lotto je to odavno osjećao u sebi. Još otkad je bio dječačić, kada je vikao sa svoje sjedalice, znao nasmijati i rasplakati odrasle. Ali kako je lijepo dobiti pravu potvrdu, još u takvom obliku. Pod zlatnim stropom, pod zlatnom ženom. Onda, dobro. Mogao bi biti dramski pisac.

Gledao je Lotta, onakvog kakvog ga je zamišljao, kako ustaje, dašćući, njegova unutarnja grmljavina izlazi iz njega dok se publika diže uz ovacije. Kao duh je napustio svoje tijelo, pažljivo se naklonio, zauvijek otišao kroz zatvorena vrata stana.

Iza njega nije trebalo ostati ništa. Pa ipak, neka vrst Lotta je preživjela.

Neki drugi, novi on, ispod njegove žene koja je licem klizila preko njegova trbuha, gurala svoje tange u stranu, prekrila ga. Njegove ruke razmicale su joj odjeću i otkrivale goluždrave ptiće od grudi, brada joj se nakosila gore prema njihovim nejasno odraženim tijelima. Govorila je: “O Bože”, ruke su joj se snažno spustile na njegova prsa, govorila je: “Sada si Lancelot. Nema vise Lotta. Lotto je dječje ime, a ti nisi dijete. Ti si jebeni genij, dramski pisac, Lancelot Satterwhite. Pobrinut ćemo se da bude tako.”

Ako je to značilo da će mu se njegova žena opet smiješiti kroz svoje plave trepavice, njegova žena koja se namješta na njemu kao rasna kobila, on bi se mogao promijeniti. Mogao bi postati ono što ona želi. Ne biti više propali glumac. Potencijalni dramski pisac. U njemu je rastao osjećaj kao da je otkrio prozor u mračnom ormaru zaključanom iza njega. A ipak, još je tu bilo neke boli, gubitka. Opet je zatvorio oči i micao se kroz tminu

prema onome ĹĄto je za sada samo Mathilde mogla tako jasno vidjeti.

4 IZVORI, 1999.

Još je bio pijan. “Najbolja noć u mom životu”, rekao je. “Milijun puta su dizali zastor. Svi moji prijatelji. A vidi tebe, veličanstvena si. Ovacije.

Off-Broadway. Kafić! Zvijezde na nebu na povratku kući!”

“Ponestaje ti riječi, ljubavi moja”, rekla je Mathilde. (Pogrešno. Riječi ga večeras nisu iznevjerile. Neprimijećeni, po kutovima kazališta, sakupili su se oni koji ocjenjuju. Gledali su, razmišljali, zaključili da je bilo dobro.)

“Tijelo opet preuzima”, rekao je, ona je u njegovim namjerama bila plijen, ali kada se vratila iz kupaonice, već je spavao, nag na poplunu, pokrila ga je, poljubila mu očne kapke, osjetila na njima njegovu slavu.

Uživala u njoj. Zaspala.

JEDNOOKI KRALJ, 2000.

“Mali, ovaj komad je o Erazmu. Ne možeš ga nazvati Oneiroi.”

“Zašto?” rekao je Lotto. “To je dobro ime.”

“Nitko ga neće zapamtiti. Nitko ne zna što znači. Ja ne znam što znači.”

“Oneiroi su sinovi Nikte. Noći. Oni su snovi. Braća Hipnosa, Tanatosa, Gerasa: spavanja, smrti i starosti. Ovo je drama o Erazmovu snu, mala. O princu humanista! Kopile katoličkog svećenika, ostao je siroče nakon kuge 1483. godine. Očajnički zaljubljen u drugog čovjeka...”

“Pročitala sam komad, to već znam...”

“A mene riječ Oneiroi nasmijava. Erazmo je bio taj koji je rekao: U zemlji slijepih jednooki čovjek je kralj. Jednooki kralj. Roi d’un oeil.

Oneiroi.”

“Ah”, rekla je. Mrštila bi se kada bi on govorio francuski; na fakultetu je diplomirala i francuski, i povijest umjetnosti, i klasiku. Tamnoljubičasta

dalija u prozoru prema vrtu, iza nje odsjaj jeseni. Prišla je k njemu, naslonila bradu na njegovo rame, spustila ruke niz njegove hlače. “Dobro.

To je seksi komad.”

“Da”, rekao je on. “Ruke su ti jako meke, ženo moja.”

“Samo se rukujem s tvojim jednookim kraljem.”

“O, ljubavi”, rekao je. “Sjajna si. To jest bolji naslov.”

“Znam”, rekla je. “Možeš ga uzeti.”

“Velikodušno”, rekao je.

“Jedino mi se ne sviđa način na koji me gleda tvoj kralj. Zločesto, s tim jednim okom.”

“Odrubimo mu glavu”, rekao je i odnio je u spavaću sobu.

OTOCI, 2001.

“Nije da se slažem s njima”, rekla je. “Ali bilo je to prilično bahato od tebe, pisati o tri hotelske spremačice s Kariba usred snježne oluje u Bostonu.”

Nije podigao glavu zabijenu u pregib lakta. Po dnevnoj sobi novog stana na drugom katu koji su kupili bile su razbacane novine. Još su imali premalo pokućstva, nisu si mogli dopustiti ni tepih. Isposnički sjaj hrastovih dasaka poda podsjetio ga je na nju.

“Phoebe Delmar shvaćam”, rekao je. “Ona mrzi sve što sam napravio, tako će uvijek biti. Samo drobi, kulturno prisvajanje, vrištanje, urlanje. Ali zašto je kritičar Timesa morao spominjati novac moje majke? Kakve to ima veze s bilo čime? Ja trenutno nemam ni za smrdljivo grijanje, briga njih. I zašto ne mogu pisati o siromasima ako sam odrastao uz novac? Zar ne shvaćaju što je to fikcija?”

“Imamo mi za grijanje”, rekla je. “Možda ne i za kabelsku. Ali, osim toga, prikaz je dobar.”

“Udrobio je svašta”, stenjao je. “Čini mi se da bih mogao umrijeti.”

(Za tjedan dana, na manje od dva kilometra udaljenosti, srušit će se avion, Mathildi će na poslu šalica iz ruke pasti na pod i razbiti se; Lotto će kod kuće obuti cipele za trčanje i pretrčati četrdeset i tri bloka do njezina ureda, uletjeti u kružna vrata, samo da bi je kroz paralelni prostor

odijeljen staklom ugledao kako odlazi. Blijedo će kroz staklo buljiti jedno u drugo, ona sada vani, on unutra, kroz svoju će paniku osjetiti zbunjujući sram, iako će njegov izvor - baš tog trena, zbog snage njegova sićušnog očaja - već biti zaboravljen.)

“Prodao bi se za dramu”, rekla je. “Phoebe Delmar bi pobijedila ako pogineš. Samo napiši još jednu.”

“O čemu?” rekao je. “Presušio sam. Gotov u trideset i trećoj.”

“Vrati se onome što znaš”, rekla je.

“Ne znam ja ništa”, rekao je.

“Znaš mene”, rekla je.

Pogledao ju je, lica umrljana od novinskih slova, i počeo se smiješiti.

“Tako je”, rekao je.

KUĆA U ŠUMARKU, 2003.

DRUGI ČIN, SCENA I. (Trijem kuće na plantaži, Olivia u bijelom, odjevena za tenis, čeka da iziđe Joseph. Josephova majka u sjedalici za ljuljanje s čašom gemišta u ruci.)

Ladybird: Dođi sada ovamo i sjedni. Drago mi je što imamo malo vremena za razgovor. Znaš, Joseph rijetko dovodi svoje djevojke kući. Za Dan zahvalnosti uglavnom smo ovdje samo mi. Obitelj. Ali, zašto mi ne pričaš o sebi, draga. Odakle si? Čime ti se roditelji bave?

Olivia: Niotkuda. I ničim. Nemam roditelje, gospodo Dutton.

Ladybtrd: Glupost. Svi imaju roditelje. Ispala si iz nečije glave? Žao mi je, ali nisi ti Minerva. Sada, možda ti se tvoji roditelji ne sviđaju, dobri Bog zna da ja ne volim svoje, ali naravno da ih imaš.

Olivia: Ja sam siroče.

Ladybird: Siroče. Nitko te nije htio usvojiti? Ljepoticu poput tebe? Ne vjerujem u to. Naravno, sigurno si bila potištena kao djevojčica. O, da.

Vidim da si bila prilično potištena djevojčica. Teška. Prepametna za svoje dobro.”

Olivia: (Nakon dulje stanke): Josephu stvarno treba jako dugo.

Ladybird: Dječak je tašt. Gleda se u ogledalu, pravi grimase, proučava

svoju zgodnu frizuru. (Obje se smiju.) U svakom slučaju, očito je da o tome ne želiš razgovarati i ne krivim te zbog toga. Otvorena rana, sigurna sam da je tako, draga. Jer obitelj je najvažnija stvar na svijetu. Najvažnija na svijetu. Jer tvoja ti obitelj govori tko si. Bez obitelji nisi nitko.

(Zapanjena Olivia podiže pogled. Ladybird je gleda sa širokim osmijehom.)

Olivia: Nisam ja nitko.

Ladybird: Draga, ne želim te uvrijediti, ali nekako jako sumnjam u to.

Zgodna si, naravno, ali mladiću kakav je Joseph nemaš baš što ponuditi.

Da, zaljubljen je on, ali on je takav. Ne trebaš se brinuti da bi njemu mogla slomiti srce. On će učas imati novu djevojku. Najbolje da zbrišeš.

Uštedi vrijeme i sebi i meni. Pusti ga da nađe neku koja mu malo bolje paše.

Olivia (polako): Bolje paše. Mislite, djevojku iz bogate obitelji?

Smiješno je to, gospođo Dutton, jer imam ja obitelj. Bogati su kao kraljevi.

Ladybird: Ti si lažljivica? Jer... ili lažeš sada ili si lagala kada si rekla da si siroče. Bilo kako bilo, nisam povjerovala ni riječ od onoga što si rekla otkako si došla ovamo.

Joseph (izlazi s vedrim osmijehom, zvižduće): Zdravo, ljepotice moje.

Olivia: Ja nikada ne lažem, gospođo Dutton. Patološki govorim samo istinu. Sada, ako biste me ispričali, idem malo igrati tenis s ovim ovdje svojim mužićem. (Osmjehuje se).

Joseph: Olivia!

Ladybird (ustaje): Tvoj. Tvoj što, tvoj mužić? Mužić? Muž? Joseph!

“Nekako prebrzo pogađa suštinu”, rekla je Mathilde dižući glavu. U kutovima njezinih usana bilo je tuge.

“Jednog ćeš dana upoznati moju majku”, rekao je Lotto. “Samo te želim pripremiti. Ona još uvijek pita kada ću se srediti s nekom dragom djevojkom.”

“Joj”, rekla je Mathilde. Pogledala ga je preko stola, kave i dopola pojedenog peciva. “Patološki govori samo istinu?”

Gledao ju je. Čekao.

“Dobro”, složila se.

GACY, 2003. “Što li je samo spopalo mladog dramskog pisca Lancelota Satterwhitea, koji je svoje prave sposobnosti do sada iskazivao na neki divlji način obnavljajući iskustva Juga, da napiše dramu u slavu Johna Waynea Gacyja, pedofila, serijskog ubojice i klauna? Drveni dijalozi, užasno a cappella Gacyjevo pjevanje i zorno prikazane scene ubojstva i sakaćenja bili su toliko loši da nakon tri sata publika odlazi pitajući se samo jedno: zašto? Nije ova drama samo izuzetno loša, ona pokazuje i izuzetno loš ukus. Možda je samo otklon od Satterwhiteovih boljih komada, ili neka vrsta posvete Sweeney Toddu9, ali s tugom moramo reći kako Lancelott Satterwhite nije Stephen Sondheim i nikada to neće ni biti”, čitala je Mathilde.

Bacila je novine na pod.

“Pogodio si. Phoebe jebena Delmar”, rekla je.

“Svima drugima se svidjela”, rekao je. “Normalno, osjećam neku vrstu srama pred lošom kritikom. Ali ta je cura toliko zabrazdila da me nije ni briga.”

“Ja mislim da je komad smiješan”, rekla je Mathilde.

“I jest smiješan”, rekao je Lotto. “Svi u publici pucali su od smijeha.”

“Phoebe Delmar. Pet predstava, pet gaženja. Žena nema pojma”, rekla je Mathilde.

Pogledali su se, začetak osmijeha na njihovim usnama.

“Napiši još jednu”, rekao je. “Znam.”

GRIMOIRE10, 2005.

“Ti si genij”, rekla je i spustila rukopis.

“Onda me iskoristi”, rekao je.

“Rado”, rekla je ona.

HAMLIN ZIMI, 2006.

Sallie, Rachel i njezin novi muž došli su na premijeru. Muž?

Muškarac? Gdje je Elizabeth? Mathilde i Lotto držali su se za ruke u taksiju dok su išli na brunch, komunicirali su bez riječi.

Muž je blebetao kao vjeverica. “Pristojan blesan”, kasnije ga je ocijenila Mathilde.

“Zmija nepismena”, presudio je Lotto. “Što to ona radi? Mislio sam da je lezbijka. Sviđala mi se Elizabeth. Elizabeth je imala veličanstvene grudi. Gdje je pokupila ovoga glavonju na amfetaminima?”

“Ne mora biti na amfetaminima samo zato što ima tetoviran vrat”, rekla je Mathilde. Razmislila je na trenutak. “Mislim.”

Uz jaja Benedict čuli su priču. Rachel je imala lošu godinu nakon završetka fakulteta. Bila je tako puna energije da su joj ruke kao kolibrići letjele među tanjurima, priborom i čašama, preko kose, pa u krilo, neprekidno.

“Ne udaješ se s dvadeset i tri godine jer ti je godina nakon fakuleta loša”, rekao je Lotto.

“Zašto si se ti oženio s dvadeset i tri, Lotto?” rekla je Rachel. “Reci, molim te.”

“Touché”, promrmljala je Mathilde. Lotto ju je pogledao. “Nama su zapravo bile dvadeset i dvije”, rekla je.

Bilo kako bilo, rekla je Rachel, njoj je godina bila loša. Elizabeth ju je ostavila zbog nečega što je Rachel napravila. Ma što to bilo, bilo je dovoljno loše da je Rachel žestoko pocrvenjela, a muž joj je stisnuo koljeno pod stolom. Vratila se u kuću na plaži da bi se Sallie mogla brinuti za nju. Ovaj tu, Pete, radio je u Marinelandu.

“Jesi li znanstvenik, Pete?” rekla je Mathilde.

“Ne, ali hranim dupine”, rekao je.

Pete je bio baš prava stvar na baš pravome mjestu, rekla je Rachel.

Da, upisala je i postdiplomski na pravu, pa ako Lotto nema ništa protiv, ona bi preuzela zakladu kada diplomira.

“Je li Stara i tebe razbaštinila”, rekao je Lotto. “Jadna žena. Ostala je bez velike pompozne proslave koju je tako željela. Ne bi znala koga pozvati, ionako ne bi ni sama na nju došla, ali uživala bi u pripremama.

Napuhani rukavi za tebe, Rachel. Kolač u obliku meksičke piramide.

Djevojke s cvijećem u krinolinama. Cijela njezina jenkijevska obitelj dobila bi opekotine od sunca i pucala od zavisti. Ne bi me iznenadilo da je za korisnike zaklade odredila nekakvo luđačko sklonište za pit bulove ili nešto slično.

Uslijedila je stanka. Sallie se trzala i nešto radila s ubrusom. “Nije me razbaštinila”, rekla je Rachel tiho.

Duga tišina. Lotto je treptao, pokušavao biti time nepogođen. “Ali ja sam morao potpisati predbračni. Dobivam samo dva milijuna”, rekao je Pete i složio smiješno-tužnu facu, pa su se svi zagledali u svoje Bloody Mary, a on je pocrvenjeo i rekao: “Mislim, ako se nešto loše dogodi. A neće se dogoditi ništa, mala.” Rachel je samo malo kimnula glavom.

On će ispasti samo privremena nelagoda; za šest mjeseci vratit će se Elizabeth, sa svojim velikim mekim grudima, mačkastim naočalama i blijedom kosom, i to za stalno.

U kazalištu je Lotto gledao svoju tetku i sestru. Nakon deset minuta, kada im se šminka počela cijediti, uzdahnuo je, opustio se i prešao rukom preko lica.

Nakon više spuštanja i dizanja zavjese i čestitki i zagrljaja i govora koji je održao svojim glumcima koji su ga voljeli, voljeli ga, vidjelo se to po načinu na koji su ga gledali, Mathilde je napokon izvukla Lotta kroz stražnja vrata u kafić u koji je jedan pomoćnik prema njezinu nalogu smjestio njegovu obitelj.

Sallie je skočila na noge, zaplakala, objesila mu se oko vrata. Rachel ga je snažno obgrlila oko struka. Pete se vrtio naokolo i tapšao Lotta po rukama. Sallie mu je rekla u uho: “Nisam pojma imala, dragi, koliko želiš djecu.”

Pogledao ju je iznenađeno. “To si ti iz svega izvukla? Da želim klince?”

“Pa da”, rekla je Rachel. “Cijeli je komad o obitelji, o prenošenju stvari s jedne generacije na drugu, o tome kako rođenjem pripadneš određenom komadu obiteljske zemlje. Bilo je baš očito. Osim toga, Dorothy je noseća. A Julie, gore na katu, ima bebu. Čak i Hoover nosi bebu naokolo na grudima. Ti nisi tako mislio?”

“Nije”, rekla je Mathilde, smijući se. Lotto je slegnuo ramenima.

“Možda”, rekao je.

ELEONORA AKVITANSKA, 2006.

U crn četvrtasti prostor za VIP goste trčeći je upao čovječuljak. Ono malo kose što je imao bilo je bijelo. Nosio je zeleni ogrtač, mlatarajući njegovim skutima izgledao je kao noćni leptir. “O, dragi moj dječače, dragi moj, dragi Lotto, napravio si to, napravio si ono što sam uvijek znao da ćeš napraviti. Imaš ga u krvi, kazalište. Večeras te Talija ljubi u obraze.”

Lancelot se nasmiješio čovječuljku koji je glumio Taliju i ljubio ga u obraze. Uzeo je čašu šampanjca s pladnja koji se zatekao u blizini. “Hvala vam velika. Volim Eleonoru Akvitansku. Bila je genijalna, majka modernog pjesništva. Sada, ispričavam se, znam da se poznajemo, ali recite mi, molim vas, odakle točno?”

Lotto se smiješio ne skidajući pogled s čovječuljka koji je brzo trznuo glavom unatrag i zatreptao. “Oh. Dragi dječače. Ispričavam se. Pratim vašu karijeru, znate, s takvim oduševljenjem i tako vas dobro poznajem preko vaših drama da sam, naravno, pomislio da i vi poznajete mene.

Ostatci nekadašnjeg autoriteta. Nelagodno mi je. Ja sam vaš stari profesor iz srednje škole. Denton Thrasher. Možda me se...” - udahnuo je, pa teatralno ispustio zrak - “...možda me se sjećate?”

“Tako mi je žao, gospodine Thrasher”, rekao je Lancelot. “Ne sjećam se. Gubim pamćenje. Ali stvarno sam vam zahvalan što ste došli i podsjetili me.”

Nasmiješio se dolje prema čovječuljku.

“Ne sjećate se”, rekao je čovjek, glas mu je zadrhtao; zatim je pocrvenjeo i ostao stajati, još neugledniji.

Mathilde, koja je cijelo vrijeme bila pokraj muža, začudila se.

Sjećanje mu je bilo oštro kao dijamantni rezač. Nikada nije zaboravio neko lice. Mogao je doslovno izgovoriti svaku dramu koju je vidio samo dva puta. Gledala ga je kako se okreće i susreće s legendarnom zvijezdom mjuzikla ljubeći joj ruku, iza šarma i opuštenog smijeha vidjela je trnce uznemirenosti. Denton Thrasher je krenuo dalje. Stavila je dlan na

muževljevu ruku. Kada se zvijezda mjuzikla odmaknula, Lotto se okrenuo prema njoj i na nekoliko trenutaka spustio glavu na njena ramena.

Obnovljene energije, opet se okrenuo prema drugima.

ZIDOVI, STROP, POD, 2008.

“Zidovi, strop, pod?” rekao je producent. Bio je to ljubazan čovjek pospana pogleda koji je u grudima krio divlje srce.

“Prvi dio trilogije o onima koji su izgubili imovinu”, rekao je Lotto.

“Ista obitelj, drukčiji glavni likovi. Izgube obiteljsku kuću. Tamo su sve čuvali. Povijest, namještaj, duhove. Tragedija. Sve tri bi, nadamo se, igrale istodobno.”

“Istodobno. Isuse. Ambiciozno”, rekao je producent. “Koji dio trilogije je ovo?”

“Onaj o duševnoj bolesti”, rekao je Lotto.

ZADNJI GUTLJAJ, 2008.

“Zadnji gutljaj, dopusti mi da pogađam”, rekao je producent.

“Alkoholizam.”

“Prodaja zaplijenjene imovine”, rekao je Lotto. “A zadnja, Milost, priča je o afganistanskom veteranu koji se vraća kući.”

MILOST, 2008.

“Ratna priča koja se zove Milost?” rekao je producent.

“Smjestio sam je u postrojbu marinaca u Afganistanu”, rekao je Lotto.

“Dva tjedna, ali u svakom sam trenutku mislio da ću umrijeti. A svakog trenutka kada se to ne bi dogodilo, osjetio bih blaženstvo. Iako sam se još kao klinac odrekao vjere. Vjerovao ili ne, naslov odgovara.”

“Ubijaš me.” Producent je zatvorio oči. Kada ih je otvorio, rekao je: “Dobro. Ako mi se svide nakon što ih pročitani, napravit ćemo to. Lud sam za Izvorima. I Grimoireom. Mislim da ima nešto zanimljivo u tom tvom mozgu.”

“Dogovoreno”, rekla je Mathilde iz kuhinje, gdje je na tanjur slagala tek ispečene speculas kekse.

“Ali samo na off-off-Broadwayu”, rekao je. “Možda negdje u New Jerseyju.”

“Za početak”, rekla je Mathilde i na stol stavila poslužavnik s keksima i čajem. Producent se nasmijao, nitko drugi nije.

“Ti to ozbiljno”, rekao je.

“Pročitaj. Shvatit ćeš”, rekla je Mathilde.

Producent je nazvao nakon tjedan dana. Mathilde se javila na telefon.

“Shvatio sam”, rekao je producent.

“I mislila sam da hoćeš”, rekla je Mathilde. “Na kraju većina njih shvati.”

“Stvarno?” rekao je producent. “On je takav lakrdijaš na površini.

Same šale i blještavilo. Kako si to uopće uspjela primijetiti?”

“Eto, jesam. Onog trenutka kada sam ga upoznala”, rekla je. “Jebena supernova. I svaki dan nakon toga.” Pomislila je, ali nije rekla: skoro.

Nakon što je producentu spustila slušalicu, otišla je do Lotta na verandi njihove nove kuće na selu (još uvijek užasno nedovršenoj i neožbukanoj; ali ona je znala da se u njoj krije nešto krasno - neobrađeni kamen, starinske grede - ispod cijelog tog nereda). Ispred kuće bio je višnjik, straga savršena ravna površina za bazen. Mjesecima prije napustila je posao, preuzela poslovnu stranu njegova. U gradu su zadržali jednosoban stančić; ona će ovu kuću načiniti savršenom za njega. Život je obilovao mogućnostima. Ili je život bio moguće obilan; uskoro, ona možda neće morati brinuti o telefonskim računima ni žonglirati s kreditnim karticama. Užarila se od dobrih vijesti.

Hladno sunce, divlja repa izviruje iz još zaleđenog blata. Lotto leži gledajući kako se svijet sve više budi. U braku su sedamnaest godina; ona je boravila u najdubljim prostorima njegova srca. Ponekad je to značilo da mu supruga više znači od Mathilde, družica više od nje same. Njena apstrakcija kao stvarno biće. Ali ne sada. Kada mu je prišla preko verande, odjednom je vidio Mathilde. Tamni plamen u njezinu središtu.

Tako je nježno plamtio i održavao ga u pokretu.

Stavila je svoju hladnu ruku na njegov trbuh okrenut prema suncu kako bi otjerao zimsku bjelinu.

“Sujetan”, rekla je.

“Glumac prerušen u dramskog pisca”, tužno je rekao. “Nikada neću biti sujetan.”

“O, da. Jesi”, rekla je. “Očajnički ti treba ljubav nepoznatih. Moraš biti viđen.”

“Ti me vidiš”, rekao je, zadovoljno je ponovio ono o čemu je minutu prije razmišljao.

“Vidim te”, rekla je.

“Sada. Molim te. Pričaj”, rekao je.

Ispružila je svoje duge ruke nad glavom, pod njenim pazuhom bilo je nešto zimskih dlačica. Mogle bi poslužiti kao gnijezdo crvendaćima.

Pogledala ga je, uživala je u onome što je ona znala, a on nije. S uzdahom je spustila ruke i rekla: “Želiš čuti?” A on je rekao: “O moj Bože, M., stvarno me ubijaš.” A ona je rekla: “‘Odobreno je. Sve tri.” Nasmijao se i uzeo joj ruku, nažuljanu od rušenja po kući, i poljubio je, jedan po jedan izgriženi nokat, gore uz ruku do vrata. Prebacio ju je preko ramena i počeo se okretati dok se zemlja nije zaljuljala, zrak je bio proziran, a ptice su gledale, ljubio je dugu stazu niz njen trbuh, posisao ju je tamo i odmah.

5 Nakon nesporazuma i sirove ribe uslijedio je dugi let, zatim još jedan kratki. Konačno, kod kuće je. Sjedio je i gledao kroz prozor kako se stepenice približavaju avionu preko osunčanog asfalta. Dok su prelazili pistom, stigla je proljetna kiša i nestala jednako brzo. Želio je zabiti lice Mathildi u vrat, utješiti se njezinom kosom. Dva tjedna kao gostujući dramski pisac u Osaki, toliko dugo nikad nije bio bez svoje žene.

Predugo. Budio bi se bez Mathilde u krevetu i osjećao bol tamo gdje bi trebala biti njena toplina.

Stepenište je bauljalo na svojim kotačima, tri puta promašilo ulaz prije nego što se zakvačilo na pravo mjesto. Navaljivalo kao djevac. Kako je bilo dobro rastegnuti to njegovo dugo tijelo, stajati i disati nekoliko trenutaka na vrhu stepenica, uživajući u mirisima kerozina i gnojiva i ozona male zračne luke u Albanyju sa suncem na obrazima, a unutra u zgradi čeka ga supruga koja će ga odvesti u njihovu lijepu kuću na selu, na ranu večeru. Raskošnu bol iz kostiju otjerat će pjenušcem, zatim vrućim tušem, onda glatkom Mathildinom kožom i snom.

Njegova je sreća raširila krila i njima zamahnula nekoliko puta.

Nije računao na nestrpljivost drugih putnika. Tek kada je već bio u zraku, osjetio je ruku po sredini svojih leda.

Nečuveno, pomislio je. Gurnuli su ga.

Sada se tlo dizalo prema njemu kao uzdignuti stolnjak, jedan njegov udaljeni kraj lepršao je prema istoku i nazupčenom krovu aerodromske zgrade, sjaj stepenica prekrivenih nečim nalik brusnom papiru na suncu, nos aviona nekako mu se našao pred očima, pilot širi ruke u prozoru; Lancelot se sasvim okrenuo oko sebe kada je njegovo desno rame udarilo rub stepenice, gledao je onoga tko ga je navodno gurnuo kako se naginje iz ulaza u mračnu špilju na vrhu, čovjek s kosom i licem boje rajčice, s naboranim čelom, u šarenim kratkim hlačama, ružnije bi bilo teško naći.

Lancelotova glava udarila je u stepenicu istodobno kad i njegove noge i stražnjica, ali nešto niže, i sve je postalo nekako maglovito; iza onog

čovjeka bila je stjuardesa koja je Lancelotu doturila dvije bočice bourbona nakon što je nekoliko minuta na njoj iskušavao svoj stari glumački šarm - nakratko ju je zamislio sa zadignutom suknjom, s nogama oko njegova struka u plastičnoj kupaonici, a onda si zabranio taj prizor; oženjen je! I vjeran! Ona je polako dizala ruke pred lice dok je njegovo tijelo klizilo nizbrdo kloparajući u dobrom ta-fe-ta-fe-ta ritmu; trznuo je nagonski nogom prema ogradi kako bi zaustavio pad, ali osjetio je čudno oštro pucketanje u području cjevanice i izgubio svaki osjećaj na toj strani.

Bajno sporo, zaustavio se u plitkoj lokvi, rame i uho uronili su mu u vodu ugrijanu suncem, noge su mu još bile ispružene uz stepenice, iako je njegovo stopalo, tako se činilo, bilo izokrenuto na način koji nije bio u skladu s dostojanstvom svojeg vlasnika.

Sada je dolje silazio čovjek s glavom nalik rajčici. Hodajući prometni znak za zaustavljanje. Njegovi koraci pobudili su bolno mjesto u Lancelotu. Kada mu se čovjek približio, Lancelot je podigao ruku koja nije bila obamrla, ali čovjek je zakoračio preko njega. Lancelot je na trenutak vidio kroz nogavicu njegovih hlača; dlakava bijela stegna, tamni genitalni splet. Nakon toga čovjek je otrčao preko sjajnog asfalta, progutala su ga vrata terminala. Gurnuo ga je? Pobjegao? Tko bi napravio nešto takvo? Zašto? Zašto njemu? Što je on kriv?

(Neće biti odgovora. Čovjek je nestao.)

Pojavilo se lice stjuardese, mekani obrazi i konjske nozdrve iz kojih je izlazio zrak, zatvorio je oči dok mu je dodirivala vrat, netko je negdje počeo vikati. *** Na pozadinskom svjetlu prijelom je izgledao kao tektonski poremećaj, jedna je ploča nasjela na drugu. Stavili su mu dva gipsa, zavoje, krunu od gaze, dali mu tablete od kojih se osjećao kao da mu je tijelo uronjeno u deset centimetara gume. Kao da bi, da ih je popio prije pada, samo nakon udarca prekrasno visoko odskočio od asfalta, preplašio golubove u zraku i sjeo na krov aerodroma da se odmori. U falsetu je pjevao uz Earth, Wind &Fire cijelim putem do grada. Mathilde mu je dala dvije krafne, hranu bogova. Bio je prepun radosti.

Morat će provesti ljeto na selu. Avaj! Njegov Led u kostima bio je u fazi proba, on bi trebao biti tamo, ali zapravo je bilo malo toga što bi mogao raditi. Ne bi se mogao popeti stepenicama do dvorane za probe, ne bi mogao zloupotrijebiti svojeg dramaturga kao nosača; ne bi se čak ni mogao popeti stepenicama do njihova stančića. Sjedio je na stubištu ispred zgrade, gledao lijepe crno-bijele pločice. Mathilde je jurila na sve strane, sakupljala hranu, odjeću, sve što im je trebalo iz stana na drugom katu nosila je do auta ostavljenog nasred ulice.

Dijete nadstojnika zgrade izvirilo je kroz vrata svojom stidljivom smeđom glavicom i gledalo ga.

“Hej, ti, papalino!” rekao je maloj.

Gurnula je prst u usta i izvadila ga sasvim vlažnog. “Što taj luckasti magarac radi tamo na stepenicama?” rekla je, ponovivši nešto što je čula od odraslih.

Lancelot je zanjakao, izvirio je i nadstojnik zgrade, nešto crveniji nego obično, pogledao gips, povez, krunu. Kimnuo je Lancelotu, zatim povukao svoju klinku i glavu unutra i brzo zatvorio vrata.

U autu se Lancelot divio Mathildi: kakvo glatko lice ima, čovjek bi ga polizao, kao kornet sa sladoledom od vanilije. Samo da mu lijeva strana tijela nije tako odjednom zacementirana, skočio bi preko ručne kočnice i s njom napravio ono što krave rade s grumenima soli.

“Klinci su bezveze”, rekao je. “Blažena bila njihova srca. Mi bismo trebali napraviti nekoliko, M. Možda sada kada si moja bolničarka do kraja ljeta, sada možeš s mojim tijelom što ti je volja, pa u svoj toj mahnitoj žudnji možemo začeti slatko malo stvorenje.” Nisu koristili kontracepciju, niti imalo sumnjali da nešto s nekim od njih dvoje nije u redu. Očito, bilo je to samo pitanje sreće i vremena. Kada nije bio euforičan, bio je oprezniji, šutio bi, pažljiv zbog stoičke čežnje koju bi kod nje osjećao kad god bi se o tome razgovaralo.

“Lijekovi koje si uzeo djeluju baš spektakularno?” rekla je. “Čine se prilično spektakularnima.”

“Vrijeme je”, rekao je. “Više je nego vrijeme. Sada imamo nešto gotovine, kuću, još si zrela. Možda su ti jajašca dobila poneku boru, ne znam. Četrdeset. Riskiramo da klincu neka krivulja u glavi krene ukrivo.

Iako možda ne bi bilo tako loše imati blentavo dijete. Ona pametna zbrišu čim im se pruži prilika. Blentava ostaju dulje. S druge strane, ako budemo predugo čekali, rezat ćemo mu pizzu Kad nam bude devedeseti tri. Ne, moramo to napraviti što je prije moguće. Čim stignemo kući, napumpat ću te do grla.”

“To je najromantičnija stvar koju si mi ikada rekao”, kazala je.

Dolje niz makadam, gore uz pošljunčani prilaz. Ljupke orošene grane stabala višanja, Isuse Kriste, oni žive u Višnjiku. Stajao je na stražnjim vratima i gledao kako Mathilde otvara francuska vrata prema verandi, spušta se dolje preko trave do novog blistavog bazena. Dvojica osunčanih mišićavih muškaraca znojila su se pod posljednjim zrakama sunca odmotavajući rolu travnjaka. Mathilde u svojoj bijeloj haljini, sa svojom kratkom platinastom kosom, vitkim tijelom, sunčeve zrake na nebu, sjaj mišićavih muškaraca. Bilo je nepodnošljivo. Tableau vivant.

Naglo je sjeo. Topla vlaga spustila mu se na oči: sva ta ljepota, bio je ošamućen od sreće. A upravo je izronio i bol, kao nuklearna podmornica iz dubina.

Probudio se u svoje uobičajeno vrijeme, 5.26 sati, isplovio iz sna u kojem je bio u kadi jedva većoj od svojeg tijela, punoj pudinga od tapioke. Koprcao se koliko je mogao, ali nije se mogao izvući iz nje. Od boli mu se povraćalo, njegovo je stenjanje probudilo Mathilde. Nagnula se nad njega s onim svojim užasnim dahom, kosom ga škakljala po obrazima.

Kada se vratila s pladnjem na kojem su bili kajgana, pecivo s kremsirom s vlašcem, crna kava i orošena ruža u vazi, na njezinu je licu vidio uzbuđenje.

“Draži sam ti kao invalid”, rekao je.

“Prvi put u našem zajedničkom životu”, rekla je, “nisi ni crna rupa depresije ni vrtlog čudesne energije. Lijepo je. Možda ćemo čak zajedno odgledati cijeli film sada kada si zapeo sa mnom. Možda”, rekla je bez daha i pocrvenjela (jadna Mathilde!), “možemo zajedno raditi na romanu ili nečemu takvom.”

Pokušao se nasmiješiti, ali svijet se promijenio preko noći, danas je njezina prozračnost djelovala anemično, ne više kao da je načinjena od

šećera i maslaca. Jaja su bila masna, kava prejaka, čak je i ruža iz vrta njegove supruge ispuštala miris koji mu se gadio i odbijao ga.

“A možda i ne”, rekla je. “Samo mi je palo na pamet.”

“Oprosti, ljubavi”, rekao je. “Čini se da sam izgubio tek.”

Poljubila ga je u čelo pa naslonila svoj hladni obraz na njega. “Goriš.

Dat ću ti jednu od onih čarobnih tableta”, rekla je, a on je morao suzbijati nestrpljenje dok je ona petljala s vodom, zatvaračem bočice, vatom i tabletom koja se veličanstveno rastopila na njegovu jeziku.

Izišla je i prišla mreži za ležanje u kojoj je on natmureno razmišljao, iako je Sunčevo svjetlo titralo i plesalo među lišćem, a bazen grgutao svojim ispustima. Treća čaša natočena iz boce bourbona; prošlo je četiri, koga je briga? Nigdje ga ne trebaju; nije imao nikakvog posla; bio je u dubokoj depresiji, temeljito depresivan, potresen do najdubljeg temelja.

Pustio je Pergolesijev Stabat Mater, glazba je treštala iz posebnih zvučnika u blagovaonici cijelim putem do njega u mreži.

Poželio je nazvati majku, pustiti da ga obavije njen slatki glas, ali umjesto toga gledao je dokumentarac o Krakatauu na laptopu. Zamišljao je kako bi svijet izgledao prekriven vulkanskim pepelom. Kao da je naišlo neko ludo dijete i našaralo crno i sivo preko krajolika: potoci bi postali uljasti, stabla se pretvorila u oblačke praha i pepela, livade u glatko sjajno ulje. Slika Hada. Kazna je stigla na polja, krici u noći, livade krizantema.

Klepeću kosti mrtvih.

Valjao se u užasu, to je radio. U nesreći svoje polomljenosti. Nema nikakve sreće u ovom ljenčarenju.

“Ljubavi”, nježno je rekla njegova žena. “Donijela sam ti ledeni čaj.”

“Neću ledeni čaj”, rekao je, iznenadilo ga je što mu jezik nije radio kako bi trebalo. Odebljao je. Načinio je grimasu, razroko ga pogledao i rekao: “I cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče11.”

“Tako točno”, rekla je Mathilde. Onda je vidio da ona nosi svoju prastaru plavu suknju, njenu hipi opremu otprije milijun godina kada su otkrivali jedno drugo, kada je naskakao na nju četiri puta dnevno. Još je bila zavodljiva, njegova ženica. Pažljivo se uvukla u mrežu, ali taj je pokret ipak zabio milijun očnjaka duboko u njegove polomljene kosti,

zastenjao je i zatomio bolni uzvik, jedva je i vidio kadaje podignula suknju do struka i skinula majicu. Nešto se pokrenulo tamo dolje, gdje je uvijek bio spreman na pokret. Ali bolje opet suzbila sve. Ona ga je draškala, bez uspjeha.

Odustala je. “Izgleda da si polomio i kost u njemu”, našalila se.

Sve što je mogao napraviti bilo je suzdržati se da je ne izbaci iz mreže.

Izvanredan dokumentarac PBS-a o crnim rupama: privlače i upijaju tako snažno da gutaju čak i svjetlost. Svjetlost! Pio je i gledao; vijećao sam sa sobom. Na probama je došlo do poteškoća; trebali su ga, rekli su; u Bostonu je jedna izvedba predstave Izvori zapinjala, iz Saint Louisa su stizali izvještaji o sjajnom nizu Zidova, stropa, poda. Obično je odlazio svagdje gdje bi ga pozivali, sada se nije mogao maknuti iz ove kolibe usred polja kukuruza i krava. Lancelota Satterwhitea trebaju. A Lancelot Satterwhite nije tamo. Nikada nije sebi dopuštao ne biti tamo. Kao da je umro.

Klipiti-klop, čuje se iz knjižnice. Konj je u kući? Ali ne, to dolazi Mathilde u svojim biciklističkim cipelama, u svojim blesavim podstavljenim hlačicama. Blistala je od zdravlja i znoja. Smrdjela na znoj i češnjak.

“Mali”, rekla je Mathilde i uzela mu čašu, ugasila računalo. “Prošla su dva tjedna, popio si četiri boce Blantona. Nema više dokumentaraca o katastrofama. Moraš nečim ispuniti vrijeme.”

Uzdahnuo je, prešao preko lica zdravom rukom.

“Piši nešto”, zapovjedila je.

“Nemam inspiraciju”, rekao je.

“Napiši esej”, rekla je.

“Eseji su za tupane”, rekao je.

“Napiši dramu o tome koliko mrziš svijet”, rekla je.

“Ne mrzim ja svijet. Svijet mrzi mene”, rekao je.

“Bla-bla”, nasmijala se.

Ne može ona znati, pomislio je. Ne kažnjavaj je. Drame se ne rađaju tek tako. Moraš biti ispunjen vrelom žudnjom da bi ih napravio kako treba. Bolno joj se nasmiješio i povukao gutljaj iz boce.

“Piješ li zato što si tužan ili piješ da mi pokažeš koliko si tužan?” rekla je.

Izravan pogodak. Nasmijao se. “Zmijo”, rekao je.

“Falstaffe”, rekla je. “Čak se i debljaš. Koliko si trčao, nizašto. A ja sam pomislila da smo to riješili. Idemo, dječače, uspravi se, prestani piti, sredi glavu.”

“Lako je tebi govoriti”, rekao je. “Ti pucaš od zdravlja. Vježbaš dva sata dnevno! Ja se zapušem dok se izvučem iz mreže. Pa dok moje jadne kosti ne očvrsnu dovoljno da me mogu nositi, koristit ću svoje pravo na opijanje, mrzovolju i jadanje.”

“Priredit ćemo proslavu za Dan nezavisnosti”, rekla je.

“Ne”, rekao je.

“To nije bilo pitanje”, rekla je.

I onda, kao nekom čarolijom, eto njega tri dana kasnije, usred šiškebaba i raznobojnih prskalica u tim krasnim šapama sličnim dječjim rukama dok trče preko livada koje je Mathilde sama ošišala svojom gromoglasnom kosilicom. Nije bilo ničeg što ta čudesna žena ne bi mogla napraviti, pomislio je, a onda shvatio da je taj miris svježe pokošene trave olfaktorni urlik polja.

Bili su tamo cijela bačvica piva, i klipovi kukuruza, i vegetarijanska kobasica, i lubenice, i Mathilde u duboko izrezanoj bljedožutoj haljini, prezgodna, uglavljuje svoju glavu njemu pod bradu i ljubi ga u vrat tako da je cijelu noć imao ruž razmazan preko grla kao ranu.

Svi njegovi prijatelji vrte se kroz sumrak, kroz noć. Chollie s Danicom. Susannah u crvenoj haljini, kao rimska svijeća, sa svojom novom djevojkom, mladom crnom Zorom i njezinom nevjerojatno lijepom afro-frizurom, ljube se pod žalosnom vrbom. Samuel sa svojom suprugom i njihovim trojkama koje teturaju naokolo s korom lubenice u rukama i Arnie sa svojom najnovijom tinejdžericom iz kafića, Xanthippeom, zapanjujućom gotovo koliko je bila Mathilde u svojim najboljim danima; crna pletenica i žuta haljina tako kratka da joj oni najmanji sasvim sigurno vide tange i rosna bedra. Lotto je razmišljao o tome da se izvali na travu i sam napase oči, ali to bi donijelo golem bol, pa je ostao uspravan.

Vatromet je blještavo praskao po nebu, zabava je bila glasna. Prokleti

ljudi proslavljaju mir nebeskim bombama). Lotto je promatrao sam sebe, kao izdaleka, ukočeno je igrao svoju ulogu šaljivog klauna. Imao je strašnu glavobolju.

Otišao je u kupaonicu, od jarkog svjetla i pogleda na njegove crvene obraze i gips zavrtjelo mu se u glavi, skinuo je osmijeh s lica i gledao mlitavu masku koja je ostala iza njega. Na sredini životnog puta. Tiho je rekao: “Nel mezzo delcammin di nostra vita, mi ritrovai per una selva oscura, ché la diritta via era smaritta”. Bio je komičan. Jadan i pretenciozan u isto vrijeme. Raskalašen. Uobražen. Bocnuo je trbuh veličine šestomjesečne bebe koji mu se zalijepio po sredini. Kada ga je Chollie ugledao, rekao je: “Jes’ ti tamo dobro, momak? Izgledaš, ono, debelo.”

“Zdravo, Pot”, rekao je Lancelot. “Ti izgledaš crn”, što je bila istina, Cholliejeva masa napinjala je dugmad na njegovoj četiri stotine dolara vrijednoj košulji. Ali opet, Chollie nikad nije bio ljepotan; Lancelotov će pad trajati mnogo dulje. Danica, sređena u dizajnerskoj haljini s jednim ramenom koju joj je kupio Cholliejev novac, rekla je: “Pusti ga na miru, Choll. Čovjeka su polomili od glave do pete. Ako će se ikada u životu udebljati, to je sada.”

Ne bi mogao podnijeti povratak, odlučio je Lancelot, gledati opet te ljude za koje je bio prilično siguran da ih mrzi. Otišao je u spavaću sobu, skinuo se kako je znao i umio i uvukao u krevet.

Bio je u mutnom predvorju sna kada su se otvorila vrata, probudio ga je bljesak svjetlosti iz hodnika, zatim su se zatvorila, činilo mu se da je u sobi još neko tijelo osim njegova. Čekao je, uspaničen. Jedva se može micati! Ako bi se netko ušuljao u krevet da bi ga napastovao, on ne bi mogao pobjeći! Ali, ma tko da je to bio, bilo ih je dvoje i krevet ih uopće nije zanimao, čulo se neko tiho smijanje i neki šapat i šuškanje tkanine, zatim su uhvatili ritam udarajući u vrata od kupaonice. Neku vrst sinkopiranog tapa-tupa, uz povremeni iznenadni ugh.

Ta se vrata klimaju, pomislio je Lancelot. Sutra bi morao zategnuti zavrtnje.

A onda je stigla pomisao, nož tuge zaboden u njegovo srce, da je jednom on bio taj koji bi se ušuljao s djevojkom da joj to napravi, i radio

bi to daleko, daleko bolje nego što ovoj djevojci rade, jadnici, iako se činilo da se dobro zabavlja. Ipak, bilo je nečeg pomalo lažnog u njezinu stenjanju. Nekada bi on čak ustao, od ovog događaja napravio orgiju, pridružio bi im se tako glatko da bi im se činilo kao da su ga sami pozvali. Sada je ležao zgnječen svojim gipsom obavijenim slomljenim kostima, kritizira izvedbu, tih kao bubica. Siguran u mraku, glumio je bubicu, iskrivio lice, micao prstima.

Djevojka je rekla: “Aaaaaaah!”, tip je rekao: “Umrh!”, pa su se još malo prigušeno smijali.

“O moj bože, ovo mi je baš trebalo”, šapnuo je tip. “Ove su zabave baš sranje kada ljudi dovedu djecu.”

“Znam”, rekla je ona, “Jadni Lotto, gleda te bebe s čežnjom na licu. A Mathilde je ovih dana tako mršava da postaje ružna. Pušta da joj vrijeme prolazi, postat će poput neke stare zapuštene vještice. Ono, mislim, botoks postoji s razlogom.”

“Mene je uvijek zbunjivalo to što je ona svima bila seksi. Samo je visoka i plava i mršava, nikad zgodna”, rekao je on. “Ja sam stručnjak.”

Zvuk pljeskanja po koži. Stražnjica, pomislio je Lotto (bedro).

“Izgleda zanimljivo. Sjećaš li se kako je bilo u ranim devedesetima?

Svi smo bili tako ljubomorni. Sjećaš li se kad su Lotto i Mathilde bili najveća ljubavna priča ikad? A njihove zabave! Isuse! Nekako ih sada žalim.”

Vrata su se otvorila. Glava boje bundeve, proćelava. Aha, Arnie.

Slijedi ga golo rame iz kojeg vire kosti. Danica. Obnavljanje stare veze.

Jadni Chollie. Lottu je bilo zlo od toga koliko brak nekome može malo značiti.

Umoran, umoran, nasmrt bolan, Lancelot je ustao i opet se odjenuo. Ti se ljudi mogu tjerati kao zečevi dok ne pomru od iscrpljenosti, ali on neće dopustiti da olajavaju Mathilde i njega. Baš krasno, da te žali takva gamad. Preljubnička gamad. Još gore.

Spustio se dolje i stajao na vratima uz svoju ženu, veselo se pozdravljajući s prijateljima; djecu su roditelji iznosili na rukama, pijane odrasle odvozili su drugi, oni samo pripiti vozili su sami. Zasuo je Arnieja i Danicu s toliko pretjerane ljubaznosti da su oboje pocrvenjeli i počeli se

lagano povlačiti, Danica je provukla svoje prste kroz otvore za remen na njegovim hlačama kad ga je poljubila za laku noć.

“Opet sami”, rekla je Mathilde gledajući kako bljeskaju zadnja štopsvjetla. “Na trenutak sam pomislila da smo te izgubili. A tada bih znala da smo stvarno u nevolji. Ako Lotto Satterwhite namjerno propusta zabavu, znači da je Lottu Satterwhiteu netko otkinuo nogu.”

“Istina je da sam se samo cerekao”, rekao je, “i dosađivao.”

Okrenula mu se, oči su joj se suzile. Pustila je da joj haljina padne s ramena, barica na podu. Nije nosila ništa ispod. “Upravo sam se obnažila”, rekla je.

“To nije dosadno”, rekao je.

“Dragi, dosađuj meni”, rekla je. “Kao bušilica.”

“Kao divlji vepar”, rekao je. Ali, na njen užas, bio je više kao umorno prasence koje je zaspalo usred cuclanja.

A onda se propadanje ubrzalo. Sve su stvari izgubile svoj okus.

Skinuli su mu sav taj gips, ali lijeva strana tijela bila je mlitava, nježno ružičasta, pod rukom kao prekuhane knedle s jajima. Mathilde ga je gledala dok je nag stajao pred njom; zatvorila je jedno oko. “Polubog”, rekla je. Zatvorila je drugo. “Šmokljan.” Nasmijao se, ali bio je to pogodak ravno u njegovu taštinu. Još je bio preslab da bi otišao u stan u gradu. Čeznuo je za zagađenjem, bukom, svjetlima.

Stvari koje je pronalazio na internetu izgubile su sjaj. Ipak, čovjek može podijeti samo određenu količinu slatkih beba ili mačaka koje padaju s visina. Samo Sunčevo svjetlo bilo je ukaljano! A ljepota njegove žene, koja je bila toliko nesporna, sada ga je smetala, oslabila je. Kakva je bedra imala, kao jamones serranos, slana i sasvim čvrsta. Na jutarnjem svjetlu crte njezina lica kao da je urezala neka presnažna ruka. Usne joj se stanjuju, očnjaci su joj iznenađujuće dugi, zapinju za rubove šalica ili žlica za juhu, ježi se od toga. A stalno je nad njim! Nestrpljivo mu dahće za vratom! Počeo je ostajati u krevetu nakon vremena za ustajanje, čekao bi da Mathilde ode na trčanje, satove joge ili vožnju biciklom po okolici, onda bi mogao nastaviti spavati.

Bilo je skoro podne. Ležao je mirno, slušao Mathilde kako se šulja

kroz vrata spavaće sobe. Onda su se pokrivači podignuli, nešto mekano i krzneno popelo se na njegovo tijelo i polizalo ga od brade do nosa.

Smijao se kada je ugledao slatku njušku, kao pokrivalo za uši s očima i trokutastim filcanim ušima.

“Hej, ti”, rekao je štenetu. Onda je pogledao Mathilde i tu nije bilo pomoći, oči su mu se napunile vrućim suzama. “Hvala ti”, rekao je.

“Ona je šiba inu”, rekla je Mathilde i uvukla se pored njega. “Kako se zove?”

Pas, htio je reći. Uvijek je psa želio nazvati Pas. Bilo je to duboko.

Bilo je smiješno.

Začudo, uzbuđujuće, izgovorio je riječ Bog. “Bog. Drago mi je što smo se upoznali, Bože”, rekla je. Podignula je štene i zagledala joj se u lice. “Najpametnija epistemologija koju sam ikad čula.”

Malo je toga što štene ne može popraviti, čak i kada popravak traje kratko. Tjedan dana zapravo je opet bio sretan. Kako ga je oduševljavala halapljiva glad Boga... način na koji bi iz svoje zdjele vadila svaki komad hrane da bi ga pojela na njegovu stopalu. Bolan način na koji bi stražnje noge gurnula naprijed i podigla rep, njezin mali šupak raširen i ispupčen, zatim bi žmirila kao neki filozof dok se olakšavala. Kako je mirno sjedila uz njega, žvakala mu nogavice hlača dok bi on ležao na leđima i sanjao o deki rasprostrtoj na travi. Kako bi uvijek dobio nešto meko ispod dlana čim bi viknuo “Bože!”, što je zvučalo kao prva psovka koju je ikad izrekao u životu, ali nije bila, bila je to samo imenica. Kako je nagrađivan radošću, sitnim igličastim zubima u mesu palca. Nasmijavalo ga je čak i njezino bolno skvičanje kad bi se zaplela o povodac ili je ne bi puštao iz košare preko noći.

Nije se odljubio od psa zbog nje same; sve je izgubilo sjaj zbog svakodnevnog ponavljanja. Bog nije mogla premostiti udaljenost između njegova isposničkog života polomljenog čovjeka i života za kakvim je čeznuo, kakav je opet želio živjeti u gradu, davati intervjue, odlaziti na večere i biti prepoznat u podzemnoj. Nije mogla ubrzati zarastanje njegovih kostiju. Njen mali brzi jezik nije mogao zaliječiti sve rane. Psi ne

znaju govoriti, mogu biti samo zrcalo svojih gospodara. Nije njihova greška što su ljudi tako tragično oštećeni.

Nakon tjedan dana osjetio je kako opet tone. Nije bio ozbiljan dok je razmišljao o pripremi suflea s otrovom za štakore koji je Mathilde čuvala u kućici u vrtu ili otimanju volana iz Mathildinih ruku dok se vraćaju iz kupovine i skretanju prema hridima, dolje među javore. Nije bio ozbiljan, ali te su mu se ideje javljale sve češće i češće, sve dok se nije osjećao spržen crnim mislima. Opet je tonuo.

Onda je stigao njegov rođendan, velikih četrdeset, najradije bi prespavao cijeli dan, ali probudila ga je Bog, koja mu je spavala na grudima, pa je otkloparao niz stube do Mathilde koja je ustala prije zore i pokušavala biti nečujna u kuhinji. Stražnja vrata su se otvorila pa zatvorila. Uskoro, evo je opet u sobi, vadi njegovo najljepše ljetno odijelo iz ormara.

“Pod tuš”, rekla je Mathilde. “Obuci ovo. Ne prigovaraj. Imam iznenađenje.”

Poslušao je, ali nije mu pristajalo, oko struka ga je jako stiskalo, kao da je korzet. Ona ga je ugurala u auto i krenuli su kroz jutarnju izmaglicu osvijetljenu zorom. Dodala mu je vrući muffin s jajetom i sjajnim kozjim sirom, rajčicama i bosiljkom iz njezina vrta.

“Gdje je Bog?” pitao je. Široko je raširila ruke i izgovorila glasom svećenika: “Svuda oko nas.”

“Ha-ha-ha”, rekao je.

“Tvoje štene je kod susjedove djevojčice, vratit će nam je okupanu, s lijepim ružičastim vrpcama na ušima, opusti se.”

Smirio se, pustio da ga obujmi krajolik. Ta priroda bez ljudi sasvim je odgovarala njegovu raspoloženju. Zadrijemao je i probudio se na parkiralištu, jutro je bilo blistavo, jezero glatko, a u daljini se vidjelo nešto nalik velikom smeđem štaglju. Njegova žena odnijela je košaru za piknik do ruba jezera, ispod vrbe tako stare da više nije bila žalosna, samo je potpuno ravnodušno trpjela svoju sudbinu. Punjena kuhana jaja i šampanjac, povrtni složenac i focaccia koju je Mathilde sama ispekla,

manchego sir i svjetlocrvene višnje s njihovih stabala. Dva sićušna kolača crnog dna s čokoladom i vrhnjem, na njegovu je zapaljena svijeća.

Puhnuo je i ugasio je, poželio nešto što nije mogao izraziti. Nešto ljepše, dostojnije njega.

Netko se pojavio iza zgrade zvoneći zvonom za krave i Mathilde je polako počela kupiti stvari. Koristio se ženom kao štakom dok su prelazili preko livade, svježe pokošene i pune poljskih miševa i išli prema operi.

Unutra je bilo prohladno, svuda oko njih bili su sijedi ljudi. “Oprez”, šapnula mu je Mathilde u uho. “Gerijatrizam. Zarazan, smrtonosan. Ne diši preduboko.”

Prvi put se nasmijao, nakon više tjedana, činilo mu se.

Dugi, nježni atonalni zvuči ugađanja žica. Mogao bi satima slušati taj nagovještaj glazbe, otišao bi s tog mjesta kao obnovljen, pomislio je.

Bočni zidovi opere počeli su klizati i zamračivati prostor, mrmljanje se utišalo, izišla je dirigentica i podignula ruke. Spustila ih je i podiglo se što? Ne baš glazba. Zvuk. Strog, čudan, divlji; pa ipak, polako se iz kakofonije pretvarao u neku vrst melodije. Nagnuo se naprijed i zatvorio oči, osjetio kako zvuk polako briše plijesan koja je tih tjedana rasla u njemu.

Opera se zvala Neron. Bila je to priča o požaru u Rimu, ali vatra je bila izvan pozornice, ovo nije bio car Neron, nego njegov dvojnik, Neron čuvar vinskog podruma, koji bi mogao biti brat blizanac cara, a živio je u palači ispod kralja. Bilo je to više nalik velikom stvorenju koje se pomalja iz dubine nego što je imalo priču; nagli zvučni val, a ne naracija.

Lancelotu se zavrtjelo u glavi. Prava spoznaja. Omamljenost.

Za vrijeme stanke okrenuo se svojoj ženi koja se smiješila kao da ga pokušava gledati s nekog vrlo visokog položaja. Pažljiva, čekala je. Šapnuo je: “O, M., jedva i dišem.”

Vani u dvorištu, zapanjeni svjetlošću sunca, stoje na blagom svježem povjetarcu među topolama. Mathilde im je donijela mineralnu vodu. Sami su za stolom u kafiću, neka ga žena prepoznaje: to se događa sve češće.

On je u glavi imao općenitu predstavu o različitim vrstama lica, obično bi ih za sekundu svrstavao u neku od kategorija; ali ne tu ženu. Nasmijala se,

uvjeravala ga da ga ne poznaje; vidjela je članak u Esquireu. “Kako lijepo”, rekla je Mathilde kada je žena otišla u restoran. “Da malo vidiš kako je to biti slavan.” Naravno, to su bili njegovi ljudi, ljudi od kazališta.

Moglo se očekivati da će neki od njih znati nešto o njemu, ali crvenilo koje je ženu oblilo pred poznatom osobom utažilo je neku glad u njemu.

Tragovi na plavom nebu. Nešto se u njemu počelo slamati. Ovaj put nešto dobro; nikakva kost.

U drugom činu opet isto, poema zvukova; pojavili su se plesači s konopcem koji su zatim utjelovili vatru. Okus vrućeg željeza na jeziku, shvatio je da se ugrizao za usnu.

Zastor. Fin. Mathilde je stavila svoje hladne ruke na njegovo lice. “Oh”, rekla je.

“Ti plačeš.”

Dobar dio puta prema kući držao je oči zatvorene, ne zato što ne bi želio gledati svoju ženu ili zeleno-plavo-zlatni dan, nego zato što nije mogao podnijeti gubitak opere.

Kada ih je otvorio, Mathildino je lice bilo natmureno. Nije se mogao sjetiti kada ju je posljednji put vidio bez osmijeha. Svjetlo je tako padalo da je mogao vidjeti bore na njezinu licu kod očiju i nosa, sitne sjedine u naelektriziranoj kuštravosti oko njene glave.

“Srednjovjekovna Madona”, rekao je. “U gvašu. Aureola od zlatnih listića. Hvala ti.”

“Sretan ti rođendan, prijatelju mojeg srca”, rekla je.

“Bio je sretan. Još uvijek jest. Ta me opera promijenila.”

“I mislila sam da hoće”, rekla je. “Drago mi je da je tako. Počeo si biti pomalo naporan.”

Sunce se spuštalo pretvarajući se u spektakularni plameni grejp.

Gledali su ga s verande uz još jednu bocu šampanjca. Podignuo je Boga i poljubio je u vrh glave. Poželio je plesati, pa je ušao i pustio Radiohead, pokupio Mathilde iz sjedalice snažnijom polovicom i privukao je k sebi.

“Dozvoli mi da pogodim”, rekla je Mathilde i spustila obraz na njegovo rame. “Sada želiš napisati operu.”

“Da”, rekao je udišući je.

“Nikad ti nije nedostajalo ambicije”, rekla je i nasmijala se - bio je to tužan zvuk, odjekivao je od kamenog poda i lepršanja krila šišmiša nad njima.

Sada je sate koje bi proveo potišteno gledajući ružičaste gole spodobe kako se uništavaju i znoje uz sinkronizirane glasove posvetio mahnitom istraživanju. Proveo je cijelu noć čitajući sve što je uspio pronaći o skladatelju.

Neki Leo Sen. Sen, prezime South, izvedeno od vojska na sanskrtu, davalo se onima koji su obavili neko časno djelo. Živi u Novoj Škotskoj.

Prilično nov umjetnik, kompozicije mu se izvode tek oko šest godina, prilično mlad. Teško je reći, jer na internetu nije bilo slika Lea Sena, samo jedan životopis od prije dvije godine i ponešto pohvala njegovu radu. The New York Times navodi ga kao uzbudljivog stranog skladatelja; Opera News u dva pasusa opisuje njegovo djelo Paracelzijus. Našao je nekoliko audiosnimki nedovršenih djela na nekoj amaterskoj web stranici, ali bili su iz 2004. godine, dovoljno davno da su to možda samo studentski radovi.

Leo Sen uspio je ostati nevidljiv koliko to netko može biti na internetu.

Genijalni pustinjak, tako ga je zamišljao Lancelot. Manijački posvećen poslu, širokih očiju, lud od svoje izvrsnosti, ili ne, napola autist. Gusta brada. U pareu. Socijalno neprilagođen. Divlji u srcu.

Lancelot je poslao e-mailove gotovo svakome koga je poznavao ne bi li našao nekoga tko bi poznavao njega. Nitko živ.

Poslao je e-mail direktorici festivala u onoj operi na livadi s kravama da sazna može li doći do kontakta ili nekih podataka.

Sažetak njezina odgovora: Što mi tu dobivamo?

Sažetak njegova: Prvima vam nudimo mogući zajednički rad?

Sažetak njezina: Imate moj blagoslov, evo.

Rujan? Već? Lišće pada s drveća. Bogu je izrasla pahuljasta donja dlaka. Lancelot je još šepao na slabu nogu. Njegov je narcizam bio toliki da mu se činilo kako cijeli svijet oprezno i nesigurno oponaša njegovo tijelo.

Otišli bi u grad tijekom tjedna, vratili se kući za vikend. Navečer,

svake noći, on bi pisao e-mailove Leu Senu. Još nema odgovora.

Mathilde je bila sumnjičava i oprezna. Kada bi napokon došao u krevet, u snu bi se okrenula prema njemu, zalijepila se, ona koja nikad nije željela da je se dira dok spava. Budio bi se s njezinom kosom u ustima, jednu ruku uopće ne bi osjećao sve dok se ne bi uspravio i osjetio kako se krv bolno vraća.

Konačno, jednog dana na početku listopada, u zraku se osjetila nova hladnoća, a on je dobio Lea Sena na telefon. Glas nije bio onakav kakav je očekivao. Blag, oklijevajući, britanski naglasak koji ga je u početku iznenadio; kada je bolje razmislio, ipak je Indija bila kolonija; obrazovani sloj sigurno je bio pod profinjenim utjecajem BBC-ja. Rasističke misli?

Nije bio siguran.

“Rekli ste Lancelot Satterwhite?” rekao je Leo Sen. “Kakva čast.”

“Meni je čast”, rekao je Lancelot preglasno, bilo mu je nelagodno.

Tako je često zamišljao tu scenu da mu je sada bilo čudno slušati blagi glas koji mu odmah govori da mu se divi. Očekivao je da će Leo Sen biti izdvojen u svojoj genijalnosti, da će ga kontakt živcirati. Leo Sen je objasnio: na otoku na kojem živi nema interneta, telefon radi samo kada je u blizini netko tko će se javiti. Bila je to neka međunarodna zajednica.

Posvećena poniznom svakodnevnom radu i kontemplaciji.

“Zvuči kao samostan”, rekao je Lancelot.

“Ili bordel”, rekao je Leo. “Ponekad i tako izgleda.”

Lancelot se nasmijao. Oh! Leo je imao smisao za šalu, kakvo olakšanje. Zadovoljan, Lancelot se zatekao kako objašnjava svoje reakcije na Leovo djelo u operi tog ljeta, kako se nešto u njemu pokrenulo.

Upotrijebio je riječ velikan, koristio fraze more promjena i sui generis.

“Tako mi je drago”, rekao je Leo Sen. “Učinio bih gotovo sve da surađujem na operi s vama”, rekao je Lancelot.

Tišina se oduljila toliko da je zamalo spustio slušalicu, poražen. Pa, dobar pokušaj, Lancelote, nije bilo suđeno, nekada se stvari ne poklope, zajaši opet tog konja, glavu dolje i ravno u vjetar, kauboju.

“Naravno”, rekao je Leo Sen. “Da, naravno.”

Prije nego što su prekinuli razgovor, dogovorili su se da će tri tjedna u

studenom provesti u jednoj koloniji za umjetnike. Lancelotu su bili dužni uslugu, mislio je da ih može ubaciti. Prvi dan ili tu negdje Leo bi trebao dovršiti naručeni gudački kvartet, ali mogu početi razmišljati, razgovarati o svemu. Onda bi neumorno i beskrajno radili iduća tri tjedna dok ne bi došli do nekih zamisli, možda čak i početka djela. “Što vi mislite?” rekao je Leov glas preko telefona. “Meni je zapravo najteži dio posla onaj oko koncepta.”

Lancelot je pogledao na oglasnu ploču u svojem uredu na koju je prikvačio barem stotinu zamisli, tisuću zamisli. “Mislim da s konceptom nećemo imati poteškoća”, rekao je.

Ujutro je Mathilde odjurila na sto trideset i pet kilometara dugačku vožnju biciklom. Lancelot se svukao i pogledao u ogledalu, O, srednja dob, kako užasno. Navikao se tražiti izgubljenu ljepotu na licu, ali ne i na tijelu, koje mu je cijelog života bilo tako visoko i jako. Sada, međutim, nabori kože njegovih mošnji, sjedine među dlakama na prsima, fatalni pleter po vratu. Jedna rupa u oklopu i smrt se ušulja unutra. Okretao se ovamo i onamo dok nije pronašao kut iz kojeg je izgledao kao prije svog nenadanog leta niz stepenice tog proljeća.

Preko ramena vidio je kako ga s kreveta gleda Bog s njuškom na šapama.

Trepnuo je. Blistavo se osmjehnuo Lancelotu kojeg je vidio u ogledalu, namigivao je i kimao glavom i zviždukao kroz zube dok se opet odijevao, čak je i otresao izmišljenu prašinu s ramena džempera, birao tablete, zadovoljno mrmljao prije nego što je odjurio kao da se sjetio nečega hitnog.

A onda je bio studeni i jurili su pokraj propalih sivih polja, preko Hudsona, u Vermont, New Hampshire. Zrak je utihnuo, prikupljala se snaga.

Za vrijeme svojih grozničavih priprema Lancelot je smršavio pet kilograma. Sate je provodio na kućnom biciklu jer je samo u pokretu mogao razmišljati. Sada su se njegova koljena trzala u ritmu neke glazbe koju Mathilde, koja je vozila, nije mogla čuti.

“Suzio sam zamisli na njih pet, M.”, rekao je. “Slušaj. Iznova ispričati Maupassantovu Ogrlicu. Ili Malu sirenu, suprotno od Disneyja. Andersen, ali ono što je tamo čudno još više naglasiti. Ili Jobova iskušenja, ali luckasto, mračno-smiješno. Ili isprepletene priče vojnika u Afganistanu koje zajedno čine jednu dulju, sličnu Kronici najavljene smrti. Ili Krik i bijes u obliku opere.”

Mathilde je grizla donju usnu svojim dugim očnjacima i gledala samo na cestu.

“Luckasto?” rekla je. “Mračno-smiješno? Ljudi obično ne povezuju operu sa smiješnim. Povezuju je s debelim damama, uzvišenošću, djevama s Rajne, ženama koje se ubijaju zbog ljubavi pravog muškarca.”

“Postoji duga tradicija smiješnog u operi. Opera buffa. Nekada je bila glavna zabava za narod. Bilo bi je lijepo opet demokratizirati, načiniti je popularnom zabavom. Postići da je naš poštar pjeva dok raznosi poštu.

Izgleda kao da pod onom plavom uniformom krije krasan glas.”

“Da”, rekla je. “A ti si poznat po svojoj liričnosti. Lotto, ti si ozbiljan.

Ponekad pretjeruješ, ali nisi smiješan.”

“Ti ne misliš da sam ja smiješan?”

“Ja mislim da si ti urnebesan. Ipak, ne mislim da je ono što radiš stvarno smiješno.” “Čak ni Gacy?” rekao je.

“Gacy je bio mračan. Suh. Humor je bio ogoljen. Ne smiješan sam po sebi.”

“Misliš da ne mogu biti smiješan?” rekao je.

“Mislim da možeš biti mračan, suh i humorističan na ogoljen način”, rekla je. “To sigurno.”

“Krasno. Dokazat ću da nisi u pravu. Sada, što ti se čini od mojih zamisli?”

Namrštila se i slegnula ramenima.

“O”, rekao je. “Niti jedna.”

“Previše prepričavanja”, rekla je.

“Mislim, nema ih u onoj afganistanskoj.”

“Nema”, rekla je Mathilde. “Istina. To je jedina velika zamisao. Ipak, možda previše žestoka. Previše očita. Načini je bližom alegoriji.”

“Zauzdaj jezik, ženo vještice”, rekao je.

Mathilde se nasmijala. “Možda je to ipak nešto o čemu ćete se obojica morati složiti. Ti i taj tvoj Leo Sen.” “Leo. Osjećam se kao tinejdžer prekriven lentama, s leptir-mašnom, na putu prema zimskom plesu”, rekao je.

“Pa, ljubavi moja, tako se ljudi ponekad osjećaju kada upoznaju tebe”, nježno je rekla Mathilde.

Njegova soba bila je mala, kamena, s kaminom, nedaleko od glavne zgrade u kojoj će se večerati i doručkovati i prvi put zabrinjavao ga je led, da ne bi pao zbog svoje još nesigurne noge. Imao je stol, sjedalicu i krevet normalne veličine, što je značilo da će mu stopala viriti preko ruba.

Mathilde je sjela na njegov kraj i odskočila. Okvir je zaškripao kao miš. Lancelot je sjeo pokraj nje i odskakivao nakon nje. Stavio joj je ruku na nogu i pomicao je nakon svakog odskoka uz njezino bedro, sve dok mu prst nije pritiskao prepone, onda ga je zavukao pod gaćice i tamo pronašao vlažnu dobrodošlicu. Ustala je, on je prestao odskakivati, ona je maknula dno gaćica u stranu i zajahala ga ne navukavši zavjese. Gurnuo je glavu uz njezinu suknju, u ugodnu tamu koja mu se sviđala.

“Zdravo, vojniče”, rekla je draškajući mu vrh. “Po-zor.”

“Tri tjedna”, rekao je dok ga je uvodila unutra. Micala je bokovima kao kaubojka. “Dugo vremena bez oduška”, rekao je.

“Za mene ne. Donijela sam vibrator”, rekla je bez daha. “Nazvala sam ga Lancemali.”

Ali to nije trebala reći, možda, jer osjećao je pritisak, morao ju je okrenuti na rukama i koljenima da dovrši stvar, točka na “i” bio je blijedi mali orgazam nakon kojeg je ostao nezadovoljan.

Iz kupaonice, gdje se sapunala na umivaoniku, ona je viknula: ‘“Malo mi je neugodno ostaviti te ovdje. Posljednji put kad si otišao od mene vratio si se slomljen.” Došla je do njega, uzela mu obraze među ruke.

“Ekscentrični moj starče, mislio si da možeš letjeti.”

“Ovaj će put letjeti samo moje riječi”, ozbiljno je rekao. Oboje su se nasmijali. Skoro dvadeset godina zajedno, žarka se vatra pretvorila u toplinu i šalu, više nije divljala, ali bilo ju je lakše podnijeti.

Zamišljeno je rekla: “Ovdje će biti sjajnih žena, Lotto. A ja znam

koliko ti voliš žene. Ili si ih volio. Nekad. Mislim, prije mene.”

Namrštio se. Nikada u njihovu zajedničkom životu nije bila ljubomorna. Nije to bilo dostojno nje. Njega. Njihova braka. Malo se povukao. “Daj, molim te”, rekao je, a ona je odbacila tu misao, strasno ga poljubila i rekla: “Ako me trebaš, doći ću. Četiri sata sam udaljena, ali stići ću za tri.” Zatim je prošla kroz vrata; otišla je.

Sam! Sumračna šuma gledala ga je kroz prozore. Iz obijesti je radio sklekove, još nije bilo vrijeme za večeru. Raspakirao je bilježnice, olovke.

Izišao na kružnu stazu oko svoje zgrade, iščupao paprat s korijenom i posadio ga u mornaričku šalicu s bijelim pjegama koju je stavio nad kamin, iako se već počela svijati na krajevima zbog neočekivane topline u sobi. Kada je zazvonilo zvono za večeru, odšepesao je mračnim zemljanim putem uz livadu na kojoj je bila skulptura jelena. Pored stoga sijena skrenuo je uz kokošinjac prema grmlju malina, uz vrt ispunjen bundevama koje su svjetlucale u tami i preraslim stabljikama prokulice, prema staroj seoskoj kući iz koje su dopirali slasni mirisi hrane.

Zastao je na francuskim vratima, dva stola već su bila zauzeta, onda mu je netko mahnuo i pokazao na prazno sjedalo. Sjeo je i cijeli se stol okrenuo, trepćući, kao da je netko odjednom upalio jarko svjetlo.

Ti su ljudi bili tako lijepi! Nije znao zbog čega je bio nervozan. Ta kovrčava slavna pjesnikinja koja je svima pokazivala savršenu ljusku cvrčka na svom dlanu. Taj njemački par, mogli bi biti blizanci, s istim naočalama bez okvira i kosom koju kao da su im u snu odsjekli srpom.

Mladić smećkaste kose koji jedva da je završio fakultet, naglo obliven ružičastom bojom nelagode: očito pjesnik. Ta spisateljica, plava, atletski građena, nije loša unatoč trbuščiću i ljubičastim vrećicama pod očima. Ni blizu Mathildi, ali dovoljno mlada da bi mogla nakratko zamijeniti Mathilde. Imala je krasne podlaktice, kao od polirane smrekovine. Nekada davno, kada je svaka žena isijavala neku posebnu ljepotu, njemu bi njene podlaktice mnogo značile, na trenutak se vratio mladi Lotto, lovački seksi pas, navalio je cuclati okrugli spisateljičin trbuh obilježen istegnutim srebrnkastim tragovima. Dodao joj je vrč s vodom i odagnao sliku od sebe.

Vrlo mlad afroamerički filmaš proučavao je Lancelotta i rekao: “Satterwhite? Diplomirao sam na Vassaru. Tamo se jedna zgrada zove Satterwhite”, a Lancelot se malo trgnuo, uzdahnuo. Bio je neugodno iznenađen kada je prošlog proljeća posjetio svoj fakultet da bi održao predavanje, a rektor je ustao i uz druge pohvale prilikom njegova predstavljanja spomenuo da je Lancelotova obitelj darovala zgradu fakultetu. Lotto je računao, sjetio se kako je u vrijeme vikenda kada je diplomirao zatekao Sallie pred golemom rupom u zemlji po kojoj su se kretali buldožeri, ozbiljnog lica dok joj je suknja lepršala oko mršavih nogu. Provukla je ruku kroz njegovu i odvela ga dalje. Istina je, prijavio se samo na jedan fakultet, pismo s obaviješću da je primljen očito je bilo poslano kući u Floridu; nikada ga nije vidio.

Ako je nešto bilo namješteno, sasvim sigurno je u tome svoje prste imala Antoinette. “Ah”, rekao je filmašu koji ga je čudno gledao.

Lancelota je sigurno izdalo njegovo lice. “Nikakav rod.”

Na vanjskom trijemu upalilo se svjetlo: senzor je reagirao na rakuna.

Kada se ugasilo, nebo je bilo zastrto mornaričko modrim. Cijeli sjajni losos položen na kelj i limune kružio je stolom, kao i zdjela salate od kvinoje.

Lancelot je shvatio da ne može prestati govoriti. Jednostavno ga je oduševljavalo što je bio tamo. Netko mu je nalijevao čašu za čašom vina.

Neki su se umjetnici izgubili prije deserta, ali većina je privukla stolce njegovu stolu. Pričao je priču o svojem letu niz avionske stepenice; pričao je priču o katastrofalnoj audiciji dok je bio glumac, kada su od njega tražili da se skine do pasa, a on je zaboravio da mu je tog jutra Mathilde izbrijala dlake na prsima u obliku nasmijanog lica. “Čula sam da si bio faca”, rekla je pjesnikinja preko rožate i stavila svoju ruku na njegovu. Smijala se tako jako da su joj se oči orosile.

“Pojma nisam imala kakva faca.”

Za drugim stolom sjedila je žena u tunici, pomalo indijskog izgleda, a Lancelot je u crijevima osjetio komešanje: može li Leo biti skraćeno od Leona? Bilo je žena s muškim glasom. U njezinoj crnoj kosi bilo je sjedina koje su djelovale odgovarajuće ekscentrično za tvorca opere koju je vidio tog ljeta. Imala je raskošne ruke, kao mlade sove. Ali, odjednom je ustala,

odnijela svoj tanjur i pribor u kuhinju i otišla; progutao je gorku pilulu.

Nije se željela upoznati s njim.

Sada su bili u glavnoj prostoriji, gdje su se nalazili stolovi za biljar i stolni tenis; on je zaigrao tenis. Čak i nakon alkohola reagirao e brzo: još je pomalo bio sportaš, primijetio je sa zadovoljstvom, Jak i nakon ljeta provedenog u gipsu. Netko je iznio viski. Kada se zaustavio, bio je zadihan, knedlu od njegove lijeve ruke malo je probadao bol, oko njega se okupio majušni krug umjetnika. Lancelot je uključio automatski pilot svog šarma. “Kako se zoveš? Čime se baviš?” pitao ih je jednog za drugim.

Umjetnici! Svi su narcisoidni! Neki to kriju bolje od drugih, ali stajali su kao djeca na rubu igrališta s prstima u ustima, raširenih očiju gledali kako ih jedno po jedno poziva u igru. Svakom bi zapravo laknulo kada bi im se obratio jer netko im daje važnost koju zaslužuju. Najvažnija osoba u prostoriji smatra ih jednako najvažnijima u prostoriji. Makar samo potencijalno. Makar samo u budućnosti.

Jer, znao je Lancelot dok se tako ljubazno smiješio svima ostalima, on je tamo bio jedini pravi umjetnik.

Kada je došao red na njega, onaj bistri zarumenjeni crvenokosi mladić rekao je ime tako tiho da se Lancelot morao nagnuti naprijed i zamoliti da ga ponovi, a mladić ga je pogledao, nešto mu je bljesnulo u očima tvrdoglavost, zaigranost - i rekao: “Leo”.

Lancelot je jedva natjerao usne da progovore. “Ti si Leo? Leo Sen? Skladatelj Leo Sen? “Glavom i bradom”, rekao je Leo. “Drago mi je što smo se upoznali.”

A kada Lancelot opet nije uspio progovoriti, crvenokosi mladić je suho rekao: “Očekivali smo Indijca, zar ne. Često mi se to događa. Moj je otac napola Indijac, tako i izgleda. Njegove su gene pregazili oni moje majke. S druge strane, sestra mi izgleda kao da je izišla iz Bollywooda, nitko ne vjeruje da smo ikakav rod.”

“Cijelo si vrijeme samo stajao tamo?” rekao je Lancelot. “Puštao me da pravim budalu od sebe?”

Leo je slegnuo ramenima i rekao: “Bilo mi je zabavno. Htio sam vidjeti kakva je osoba moj libretist.”

“Ali, oprosti, ti ne možeš biti skladatelj. Još ideš u vrtić”, rekao je

Lancelot.

“Dvadeset i šest”, rekao je Leo. “Davno izišao iz pelena.” S obzirom na to koliko je lako crvenjeo, te su riječi imale oštrinu.

“Ni najmanje nisi nalik onome što sam očekivao”, rekao je Lancelot.

Leo je snažno zatreptao. Lice mu je poprimilo boju ljutitog raka. “A to je bilo nešto čudesno, mislim. Ali, tko želi očekivano?”

“Ja ne”, rekao je Lancelot.

“Ni ja”, rekao je Leo. Procjenjivao je Lancelota nekoliko trenutaka i konačno se opustio uz neobičan osmijeh.

Imao je šake kojima je mogao podići košarkašku loptu s poda, Leo Sen, iako je bio sitan, poguren, tek nešto veći od stotinu i osamdeset centimetara. Prvi su se put uvukli u zarazan razgovor, sjedili na kauču dok su se svi drugi razilazili prema stolnom tenisu ili biljaru ili kućama ne bi li još malo radili, prelazeći mračnu stazu osvijetljenu mutnim lampama.

Opera od prošlog ljeta proizišla je iz njegove borbe s tugom one vrste koja vas vuče na dno i osjećaja panike zbog gromoglasnih upada vanjskog svijeta. “Obično se iz toga izvlačim radeći”, rekao je Leo. “Borim se sa svojom glazbom dok oboje ne budemo tako iscrpljeni da više gotovo ništa i ne osjećamo.”

“Točno znam na što misliš. Kao kada se Jakov nosio s Bogom”, rekao je Lancelot. “Ili Isus s vragom.”

“Ja sam ateist. Ali, te priče dobro zvuče”, rekao je Leo i nasmijao se.

Pričao je kako je njegova kuća u komuni na otoku u Novoj Škotskoj načinjena od bala sijena i blata, a njegov je posao učiti glazbu svakoga tko to želi. Posjedovao je samo nekoliko stvari: deset bijelih košulja na zakopčavanje, tri para traperica, čarape, donje rublje, jedne čizme, jedne mokasine, jaknu, glazbene instrumente, to je bilo to. Stvari ga nikada nisu zanimale, samo one s kojima može stvarati glazbu. Knjige su prijeko potrebne, ali mogu se posuđivati. Jedina njegova slabost bio je nogomet, engleski nogomet, navijao je za Tottenham. Njegova je majka, naime, bila Židovka; svidjelo joj se kako se Tottenham suprotstavio antisemitskim klevetama i nazivao se Yid Army. Yiddos. Za Lea, rekao je, važno je bilo i ime, tako sočno, tako ritmično. Tottenham Hotspur, samo po sebi

pjesmica. U zajedničkoj kući na otoku bio je televizor, na krovu načuljeno uho satelitske antene, koristili su se uglavnom u nuždi, ali zbog strasne ljubavi prema nogometu Lea Sena pravili su izuzetak.

“Mrzio sam violinu kada sam bio dječak”, rekao je, “sve dok me otac nije natjerao skladati za vrijeme utakmice na televizoru. Tottenham protiv Manchestera, naši su gubili. I odjednom sam svirao, sve što sam bez glazbe osjećao duboko u sebi još se više produbilo. Bol, radost. Tu sam se našao, u ponovnom stvaranju tog trenutka, bilo je to sve što sam želio raditi. Kompoziciju sam nazvao Audcre Est Pacere” Nasmijao se.

“Usuditi se isto je što i učiniti?” rekao je Lotto.

“Moto Tottenhama. Zapravo, to nije loš pristup za jednog umjetnika.” “Čini se da je tvoj život jednostavan”, rekao je Lotto.

Leo Sen je rekao: “Moj je život lijep”.

Lancelot je uvidio da je stvarno tako. On je dovoljno volio formu da bi shvatio zov strogo određenog života i količinu unutarnje strasti koju on može izazvati. Leo koji do zore šeće uz hladni ocean uz morske ptice, svježe bobice i jogurt od kozjeg mlijeka za doručak, čajevi od bilja koje sam bere, rakovice u lokvama zaostalima nakon plime, odlazak u krevet uz šibanje vjetra i ritam udaranja valova o tvrde stijene. Izdanci salate koji svjetlucaju u prozorima okrenutima prema jugu. Celibat, umjeren i skroman život koji živi Leo, barem izvana, na toj stalnoj hladnoći. I grozničavi život glazbe u njemu.

“Znao sam da ćeš biti asket”, rekao je Lancelot. “Samo što sam mislio da ćeš imati gustu bradu i kopljem loviti ribe, napola nag. S turbanom boje šafrana.” Nasmiješio se.

“S druge strane”, rekao je Leo, “ti si uvijek bio razuzdan. To se jasno vidi u tvojim djelima. Riskiraš zato što si privilegiran. Život uz kamenice i šampanjac, kuće na plaži. Razmažen. Kao neko dragocjeno jaje.”

Lancelot je osjetio žaoku, ali rekao je: “Istina. Da je bilo po mome, pretvorio bih se u sto pedeset kilograma zabave i veselja. Ali žena me drži na kratkoj uzici. Tjera me da vježbam svaki dan. Ne da mi piti tijekom jutra.”

“Ah”, rekao je Leo gledajući u svoje goleme šake. “Dakle, tu je i žena.”

Način na koji je to rekao. Hm. Neke stvari koje je Lancelot mislio o Leu opet su mu se preslagivale u glavi.

“Tu je i žena”, rekao je Lancelot. “Mathilde. Ona je svetica. Jedna od najčišćih osoba koje sam ikada upoznao. Moralno baš čvrsta, nikad ne laže, ne podnosi budale. Nikada nisam upoznao nekoga tko je ostao nevin sve do pred sam brak, ali Mathilde jest. Ona misli kako nije u redu da drugi čiste za tobom, pa svaki dan čisti našu kuću, iako si možemo priuštiti čistačicu. Sve ona radi. Sve. A sve što pišem, pišem ponajprije za nju.”

“Dakle, velika ljubavna priča”, olako je rekao Leo. “Ali naporno je živjeti uz sveticu.”

Lancelot je pomislio na svoju visoku ženu, s njezinom aureolom od bijelo-plave kose. “Jest”, rekao je.

Onda je Leo rekao: “Uf, pogledaj koliko je sati. Moram se vratiti poslu. Noćna sam životinja, bojim se. Hoćemo li se vidjeti popodne?”

Lancelot je shvatio da su ostali sami, većina svjetala bila je ugašena, on je obično lijegao tri sata ranije. Također, bio je pijan. Nije uspijevao pronaći riječi kojima bi objasnio Leu koliko mu se čini iskonski blizak. Želio je reći kako je i on imao dobrog tatu koji ga je shvaćao, kako je i on čeznuo za jednostavnim, čistim životom, kako je i on nalazio najpotpunije zadovoljstvo u radu. Ali Leov studio bio je s druge strane polja i šume i kada su izišli iz glavne zgrade, mladić se brzo pozdravio, nevidljiv osim daha koji se bjelasao u tami. Lancelot je polako krenuo kroz mrklu noć, zadovoljno misleći na sutra. Sve što je saznao ljuštilo se u slojevima, kao ovojnice luka. Kada stigne do same unutrašnjosti, pronaći će pravog prijatelja.

Zaspao je gledajući kako plamenovi ližu po kaminu, dugo se i polako kroz zadimljeno zadovoljstvo prepuštao snu u koji je utonuo do dubina kakve već godinama nije dosegnuo.

Svijet je bio kao toplo mlijeko, s kožicom jutarnje magle na prozoru.

Ručak na trijemu, iz pletene košare, povrtna juha i focaccia, dobar cheddar i celer, prutići mrkve, jabuka i keks. Veličanstveni plavo-siv dan, nije mogao ostati unutra. Želio je raditi. Kasno popodne izvukao je čizme i

Barbour jaknu i krenuo u šetnju po šumi. Hladnoća koju je osjećao na licu nestala je, zagrijao se. Toplina začinje pohotu, a pohota ga je vodila do kamena prekrivenog mahovinom, duboke hladnoće pod toplim baršunastim drijemežom. S hlačama spuštenim na koljena, duboko se zanio u samozadovoljavanje. Misli na Mathilde odbijale su se od njega, njezina slika je nestajala vrteći se prema van, završila je beznadno zamršena među mislima na azijatsku nimficu koja mu guguće odjevena u srednjoškolski kilt, kako to već biva u fantazijama. Iznad njega sive grane drveća i pokretne točke vrana. Mahniti pokreti slabina, neizbježni trzaj prema gore i sluz na dlanu.

Jezero pod njegovim nogama, tako mirno. Istočkano kapima povremene kišice.

Kada se uspravio, grudi mu je pritiskala sve jača tjeskoba: mrzio je odlagati posao kada je za njega bio raspoložen. Činilo mu se da čuje pjev muza (bolje rečeno, pjevušenje) i začepio je uši. Krenuo je otprilike prema Leovoj kolibi, tišina šume bila je tako jeziva da se prisjetio drevnih pjesmica iz ranog djetinjstva. Pjevao ih je kao da su bile prave pjesme.

Kada je stigao do Lea - ružičasta štukatura, pseudo Tudor, paprat sa strane sjaji se na mutnom sivom svjetlu - shvatio je kako se nadao da će zateći svojeg suradnika kako dangubi na trijemu. Ali nigdje se ništa nije micalo, unutra su zavjese mirno visjele. Lancelot je sjeo pokraj jedne breze pitajući se što napraviti. Kada se dovoljno smračilo, prišuljao se i pogledao kroz prozor. Nije bilo upaljeno niti jedno svjetlo, ali zavjese su bile razmaknute, netko se micao po kući.

Bio je to Leo, stajao je nagih mršavih grudi i zatvorenih očiju, s mladim pjegavim licem i čupercima kose boje pijeska svuda po glavi.

Mahao je rukama. Povremeno bi se prebacio do nota postavljenih na klaviru, nešto zabilježio i vratio se tamo gdje je bio, opet zatvorio oči.

Gola stopala bila su mu golema kao i šake, zglobovi na njima crveni od hladnoće.

Lancelotu je bilo tako čudno vidjeti nekoga drugog ponesenog stvaralačkim zanosom.

Pomislio je na sate i sate koje je i sam tako provodio i koliko bi potpuno glupavo mogao izgledati svakome tko bi zavirio i ugledao ga.

Najprije u onom sobičku bez prozora u gradu koji su pretvorili u njegovu radnu sobu, zatim u kući na selu, u njegovoj sjajnoj sobi na tavanu, s djelima Shakespearea na molitvenom stalku i prozorom koji gleda na vrtove po kojima hoda Mathilde. Mnoge je mjesece gledao odozgo i razmišljao kako životni vijek suncokreta odražava životni vijek čovjeka: pun nade, krasan, snažno izbija iz zemlje; krupan i jak, s licem potpuno i predano okrenutim suncu; glave tako pune zrelih misli da se svija prema zemlji, postaje smeđ, gubi blistavu kosu i čvrstinu stabljike; pada dolje za vrijeme duge zime. Svašta bi tamo gore izgovorio, šepirio se, klanjao, stupao, prenemagao se. Jedanaest velikih kazališnih predstava, još dvije ne baš tako velike, gledano unatrag, a sve ih je izvodio dok ih je pisao, pred praznim zidovima, zatim pred suncokretima i vitkim Mathildinim leđima koja se dolje povijaju prema korovu.

Pribrao se kada je vidio da Leo zakopčava jednu od svojih košulja, navlači džemper, pa jaknu, uvlači noge u mokasine. Otišao je okolo do ceste i zaputio se prema mladićevim ulaznim vratima, pozvao ga je dok je Leo izlazio i petljao oko brave.

“O, zdravo”, rekao je Leo. “Jesi li došao po mene? Tako mi je drago.

Osjećam se nekako krivim zbog tebe. Namjeravao sam rano završiti i doći da razgovaramo o našem projektu, ali kompozicija na kojoj sam radio bezobrazno je ustrajala na tome da ostanem uz nju do samog kraja. Onda, idemo na večeru? Možda možemo pričati dok hodamo.”

“Krenimo”, rekao je Lancelot. “Imam milijun zamisli. Sve u meni kuha od njih. Morao sam prošetati da se maknem od njih, ali poteškoća sa zamislima je da što više šećeš, više ih imaš. Množe se u lubanji.”

“Sjajno”, rekao je Leo. “Drago mi je to čuti. Samo naprijed, van s njima.”

Kada su sjeli za večeru, Lancelot je završio s prvih pet. Leo se mrštio, ružičast od hladnoće. Proslijedio je dalje pečeno povrće, onda rekao: “Ne. Ni jedna od tih, mislim. Čekam na iskru, znaš. A u tim zamislima nema iskre, bojim se.”

“U redu”, rekao je Lancelot i spremao se krenuti sa sljedećih pet kada je na ramenu osjetio ruku i čuo vreli glas kako mu govori na uho: “Lotto!”

Podigao je glavu i, u početku ne shvaćajući, gledao u Natalie. Natalie! Od

svih ljudi! Natalie s krumpirastim nosom nad tankim crnim brčićima.

Dobro joj je krenulo u vrijeme procvata interneta, ali čini se da je unovčila svoje dionice i postala dovoljno bogata da se vrati onome što je najviše voljela. A to je bilo - tako vrlo neočekivano - kiparstvo, od svih stvari. Bila je bijela od gipsa i teža; pa, svi su oni otežali. Oko očiju sitne bore, još uvijek tako čudnovato ogorčene. Natalie je sjela pokraj Lancelota i pričala mu o svom životu. Kada se Lancelot okrenuo da upozna Natalie s Leom, Leo je već pokupio tanjur i pribor za jelo i nestao, ostavio je cedulju s isprikom u Lancelotovu poštanskom sandučiću: pod pritiskom je da završi naručeno djelo; kada bude gotovo, moći će se sasvim posvetiti operi. Tako mi je jako, jako žao. Njegov je rukopis bio sitan i precizan kao strojopis.

A onda beskrajne isprike. Četiri uzastopna dana: “Znam, znam, strašno je to, Lancelot, tako mi je užasno žao, ali stvarno moram riješiti tu narudžbu. Zapravo, ubija me.” Leovo bi lice planulo čim bi ugledao Lancelota, nova se nervoza rađala iz postiđenosti. Kad god bi ga Lancelot zaskočio, vrebajući iz šume i gledajući ga kroz prozor, mladić je radio, pisao bi kao u vrućici; a kako nije dangubio ni drijemao, niti se češkao kao ljenivac, Lancelot ga nije mogao osuđivati, zbog čega je čekanje samo postajalo još teže.

Dolje u kabini u podrumskoj praonici kolonije odakle je morao telefonirati Mathildi - nije tu bilo signala mobitela, stvarno su bili odvojeni od svijeta - šaptom je izbacivao frustracije iz sebe. Ona je gugutala, ispuštala promukle zvukove podrške, ali bilo je pet ujutro, nije bila u svojoj najboljoj formi. “A da malo zastranimo telefonom?” konačno je rekla. “Malo hopa-cupa putem žica? Da se malo smiriš.”

“Ne, hvala ti”, rekao je. “Previše sam uznemiren.”

Duga, duga stanka, samo njezino disanje s druge strane. “Ovo jest loše, zar ne”, rekla je. “Ova nova kriza. Još nikada nisi odbio malo telefonskog seksa.” Zvučala je tužno.

Nedostajala mu je, njegova žena. Bilo je čudno buditi se svakog jutra i ne nositi joj kavu s mlijekom. Osjećao je kako mu fale njene sitne usluge, način na koji mu je prala odjeću, sređivala obrve. Ovdje mu je nedostajao

dio njega samog. “Želio bih biti kod kuće s tobom”, rekao je.

“I ja to želim, ljubavi. Onda dođi kući”, rekla je. “Čekat ću još nekoliko dana”, rekao je. “Onda ćeš usred noćne tmine dobiti požudni poziv.”

“Bit ću pokraj telefona”, rekla je. “Čekati bez daha. Neću vaditi ključ iz auta.”

Nakon večere tog dana krenuo je s grupom umjetnika u šumu, svjetlost baterijskih svjetiljki probijala je tamu dok su išli prema studiju njemačkih kipara. Zgrada je imala dva kata i jednu pomičnu stranu s hidrauličnim dizalom za najteže umjetnine. Votka je bila ohlađena u potoku koji je tekao iza zgrade, svirala je neka klokotava glazba puna elektroničkog praskanja. Svjetla su ugašena. U prednjoj prostoriji na kao kuća visokoj zastavi lepršale su labavo pričvršćene ljubavne poruke iz prvog braka njemačke frau, sve zajedno micalo se na vjetru i bilo osvijetljeno filmovima iz dva kućna projektora. Kip braka, brak koji je oživio.

Lancelot je osjetio kako mu suze dolaze na oči. Tako je točno pogođeno. Nijemci su vidjeli njihov odsjaj, pa su mu oboje prišli - kao papigice na svojoj prečki - i zagrlili Lancelota oko struka. *** Petog dana umjetničkog zastoja Lancelot se probudio u kišnu zoru, uzeo bicikl i spustio se do grada i bazena u gimnastičkoj dvorani.

Voda je sve popravila. Nije bio dobar plivač, ali ronjenje je pomagalo, nakon svakog okreta provodio je sve više i više vremena samo klizeči pod vodom. Prala ga je, smirivala, vraćala ga u raspoloženje u kakvom je bio u autu, prije nego što je došao u koloniju. Možda je to bilo zbog nedostatka kisika. Možda je njegovo krakato cijelo konačno dobilo vježbu kakva mu je trebala, posebno u pogledu nametnutog mu celibata. A možda se samo iscrpio dovoljno da njegova tjeskoba jednostavno nestane.

(Pogrešno. Trebao je prepoznati poklon kada ga je dobio.) Ali kada je stigao do ruba bazena, dodirnuo zid i izvukao se van, znao je o čemu će biti opera. Stvorila se pred njim, blistava, stvarnija od vode na kojoj je

ležala.

Tako je dugo sjedio na rubu bazena da je zaboravio na sve, koža mu je bila suha kada je podigao pogled i pored sebe ugledao Lea, još uvijek u bijeloj košulji i mokasmama. “Rekli su mi da se ovdje brčkaš. Došao sam te pokupiti, posudio sam neki autić. Tako mi je žao što si čekao jako, jako dugo, ali znaš da to znači da smo obojica željni početi. Ako ti odgovara, spreman sam”, rekao je Leo. Pomaknuo se, njegovo lice, koje je bilo ocrtano samo kao obris na izravnom suncu kroz prozor, napokon je postalo vidljivo.

“Antigona”, rekao je Lancelot i nasmiješio mu se.

“Molim?” rekao je Leo. “Antigona”, rekao je Lancelot. “Zaiskrilo je.”

“Antigona?” rekao je Leo. “Antigona, pod zemljom. Naša opera. Antigona koja se nije objesila, ili je samo pokušala, ali prije nego što joj je to pošlo za rukom, bogovi su je prokleli besmrtnošću. Dali su joj je isprva kao poklon, jer se držala njihovih zakona, protiv onih ljudskih. A onda, kada je ogovarala bogove, to se pretvorilo u pokoru. I danas je u svojoj špilji. Pomislio sam na Sibilu Kumsku, koja je živjela tisuću godina, toliko dugo da se smežurala, stavili su je u urnu. Eliot to koristi kao epigraf u Pustoj zemlji, citira Satirikon Petronija Arbitera: “Ja sam, na primjer, u Kumama na svoje oči vidio Sibilu kako visi u boci, i kad su joj dječaci govorili: ‘Sibila, što hoćeš?’, ona je odgovarala: ‘Hoću umrijeti’.”

Duga tišina, voda grgolji u odvodima bazena. Neka žena pjevuši je za sebe dok polako pliva leđno mašući nogama kao žaba.

“O moj Bože”, rekao je Leo. “Aha”, rekao je Lancelot. “Također, originalna Antigona bila je protiv ljudi, na strani bogova, kada nije poštovala naređenja ljudi, kada je prekršila Kreontovu zabranu da se njezinu bratu odaju posmrtne počasti, ali mislim da to možemo proširiti do neke vrste...”

“Mržnje prema muškarcima.”

“Ne, ne prema muškarcima, možda prema cijelom čovječanstvu.

Prezire bogove jer su je napustili, ljude zbog njihovih mana. Toliko se smanjila da je manja od ljudi, doslovno im je pod nogama, pa ipak je

iznad njih. Vrijeme ju je pročistilo. Postala je duša ljudskosti. Trebali bismo promijeniti naslov. Možda Antigone12? Poigrati se s činjenicom da je još tu? Ne?” Poveo je Lea u svlačionicu, temeljito se brisao ručnikom. Skinuo je kupaće gaćice. Kada je podigao pogled, Leove su oči bile ogromne, sjedio je na klupi s rukama u krilu i gledao nagog Lancelota. Lice mu je bilo malo ružičasto.

“Atitigonist”, rekao je Leo i spustio pogled. “Čekaj. Antigonad”, rekao je Lancelot, šaleći se u početku, jer ono, baš je navlačio svoje bokserice13. Dobro, istina, malo je odugovlačio sa svime: iznutra je osjetio topao dah taštine i zahvalnosti jer ga netko promatra. Toliko je vremena prošlo otkad ga je netko nepoznat vidio nagog. Da, sredinom devedesetih igrao je u Equusu14, ali prikazan je samo dvanaest puta, u kazalištu je bilo samo dvije stotine mjesta. Ali, nakon što se našalio, shvatio je da mu se sviđa. “Antigonad”, opet je rekao. “Možda je to ljubavna priča. Ljubavna priča, a ona je zapela u špilji. Ljubavnici se ne mogu dodirivati.”

“Za sada”, rekao je Leo. “Uvijek možemo promijeniti naslov ako shvatimo da smo postali progonadi, pretpostavljam.” Je li to bio prijedlog? Teško je reći s tim mladićem.

“Leo, Leo”, rekao je Lancelot. “Suh si kao vermut.” *** Onda je stiglo razdoblje rasplinutosti, nisu prestajali govoriti. Četiri dana, pet, pa sedam. A ništa još nisu stvarno napisali. Radili su u čudnom sumračnom limbu. Lancelot je uvijek ustajao rano, Leo bi bio budan cijele noći, spavao do dva poslijepodne, dogovorili su se nalaziti kod Lancelota kada bi Leo bio budan. Radili bi dok Lancelot ne bi zaspao, potpuno odjeven, samo bi se nakratko probudio zbog navale hladnog zraka dok bi Leo odlazio.

Lancelot je čitao originalnu Sofoklovu dramu naglas dok je Leo ležao na prsima pred veselom vatrom i sanjario slušajući. A onda je, konteksta radi, Lancelot pročitao i druga dva dijela trilogije, Kralja Edipa i Edipa

na Kolonu. Čitao je naglas fragmente iz Euripida. Čitao je naglas adaptaciju Séamusa Heaneyja; čitali su Anne Carson, glavu uz glavu. U tišini su slušali Orffovu operu, operu Honegger-Cocteaua, Theodorakisovu, Traettinu operu. Za večerom su sjedili zajedno, sasvim blizu, razgovarali o Antigoni, koju su zvali Go, kao da im je bila prijateljica.

Leo još nije napisao nikakvu glazbu, ali on je pravio crteže na pakpapiru koji je ukrao iz kuhinje. Uvijali su se po njegovim zidovima, zamršene črčkarije, produžeci mladićeva izduženog mršavog tijela. Oblik Leove brade iz profila, razarajuće; način na koji je do krvi izgrizao nokte na prstima, fine sjajne dlačice po sredini njegova zatiljka. Njegov miris, izbliza, nevin i čist, izbijeljen (oni stvoreni za glazbu su najvoljeniji njihovo je tijelo samo nosač duha koji je unutra; najbolje od njih je glazba, ostatak samo instrument od krvi i mesa).

Vrijeme se urotilo. Snijeg je meko padao po prozorima. Bilo je prehladno da bi se dulje boravilo vani. Svijet bez boja, krajolik iz snova, prazna stranica. Na dnu jezika ostaje okus dima od vatre.

Suradnici su bili tako zadubljeni kada je Natalie pokušala sjesti pokraj njih za večerom da joj se Lancelot jedva nasmiješio prije nego što se vratio skiciranju onoga što je Leo govorio na otkinutom listu papira. A Natalie se vratila na svoj stolac u suzama - njihovo je prijateljstvo bilo davno, ali ipak! On je još posjedovao moć da je ozlijedi ignoriranjem dok to nije otjerala osmijehom. Gledala je Lotta. Slušala je. Tamo je bilo elektriciteta; obojica su se zarumenjela, dodirivala ramenima. Da je Lotto obratio pozornost na Natalie, bio bi shvatio da će poslije biti ogovaranja, mreža starih prijatelja oživjet će od onoga što je ona vidjela između dvojice muškaraca. Konačno je kimnula glavom, pokupila svoj pladanj i otišla; a kako joj je to bila zadnja večer tamo, više je neće vidjeti (njezina će smrt uskoro, iznenada. Pad na skijanju; embolija).

Kipari su se vratili u Nürnberg, Lancelot to nije ni primijetio, na njihovo mjesto došla je blijeda mlada žena. Slikala je ulja visoka cijeli kat na kojima su bile sjene objekata, a ne sami objekti. Plava spisateljica vratila se svojoj kući punoj dječaka. Zimi se kolonija smanjivala: sada su

za večerom umjetnici sjedili za samo jednim stolom. Raščupana pjesnikinja imala je razočarano lice nakon što bi jednu večer za drugom ugledala suradnike zajedno. “Lancelot, dragi moj. Hoćeš li uopće ikada razgovarati s nekim osim s tim mladićem?” rekla je jednom i nagnula se sasvim blizu dok je Leo otišao po pladanj sa slatkišima za cijelo društvo. “Žao mi je”, rekao je. “Uskoro ću ti se vratiti, Emmylinn. Ovo su sami počeci. Faza kada je sve ludo.”

Naslonila je svoj suhi obraz na njegovu mišicu i rekla: “Shvaćam. Ali, golupčiću, nije zdravo tako dugo biti previše zaokupljen. Treba ti malo zraka.”

A onda je u ured stigla poruka od njegove žene, bolno kratka, Lancelot je u sebi osjetio prazninu i požurio prema praonici da nazove Mathilde.

“M.” rekao je kada se javila, “tako mi je žao. Izgubio sam pojam o svemu zbog ovog projekta. Zaokupio me.”

“Ni glasa od tebe cijeli tjedan, ljubavi moja”, rekla je. “Nisi me zvao.

Zaboravio si me.”

“Ne”, rekao je. “Ne. Naravno da nisam. Samo sam duboko zaronio u to.”

“Duboko zaronio”, polako je ponovila. “Duboko si u nečem. Pitanje je: duboko u čemu?” “Žao mi je”, rekao je.

Uzdahnula je i rekla: “Sutra je Dan zahvalnosti”.

“Oh”, rekao je.

“Dogovorili smo se da ćeš se vratiti kako bismo mogli imati goste.

Prvi put na selu. Trebala sam te pokupiti sutra ujutro u osam. Dolaze Rachel i Elizabet i blizanci. Doletjet će Sallie. Chollie i Danica. Samuel sa svojim trojkama, bez Fione - jesi li znao da je podnijela zahtjev za razvod? Pravi šok, tako odjednom. Trebao bi ga nazvati. Nedostaješ mu.

Bilo kako bilo, ispekla sam pite.”

Tišina je od upitne postala optužujuća.

Konačno je rekao: “Vjerujem kako ovaj put moji voljeni mogu proslaviti Dan zahvalnosti bez mene. Ja ću tebi zahvaliti radeći. I još mnoga desetljeća kupovati Tofurky15 koji ćeš stavljati u svoje pečenke.”

“Kako zločesto. I tužno”, rekla je.

“Nisam htio biti zločest. A za mene nije tužno”, rekao je. “Nakon onakvog ljeta, M., krvavo me oduševljava što radim.”

“Krvavo”, rekla je. “Nisam znala da se u New Hampshireu koriste anglicizmima.”

“Leo”, rekao je.

“Leo”, rekla je. “Leo. Leo. Leo. Leo. Slušaj. Mogu sve otkazati, doći tamo i naći neki pansion”, rekla je. “Možemo se daviti pitama. I gledati užasne filmove. I jebati se.”

A onda je nakon duge tišine rekla: “Čini se da ne možemo”.

Uzdahnuo je. “Ne smiješ me mrziti, Mathilde, kada kažem ne. Ovo je moj posao.”

Rječito nije rekla ništa.

“Ovo je vjerojatno pogrešno vrijeme da to spomenem”, rekao je.

“Vjerojatno”, rekla je.

“Ali Leo i ja uspjeli smo produljiti svoj boravak ovdje za još dva ijedna. Vraćam se baš pred Božić i to je obećanje.”

“Zgodno”, rekla je i prekinula vezu, a kada je on nazvao opet i opet i opet, treći put, nije odgovarala.

Nije da je on zaboravio nesuglasice s Mathilde, ali kada je izišao van, pojavilo se sunce i cijeli je svijet od snijega i leda blještao kao da je isklesan od kamena, mramora i liskuna, sirova mineralnost nečeg što je bilo tako mekano i svježe vratila ga je u pećinu u kojoj je bila Go, sve što je tada vidio i čuo i osjetio požurivalo ga je prema svijetu Go. Dvije noći prije toga, nakon večere, kada je bilo vrijeme za pokazivanje radova, rukom crtani film jednog videoumjetnika u kojem se kroz vremenske skokove prikazuje izgradnja nekog sela, požar u njemu i ponovna gradnja činio se sasvim primjeren i prijeko potreban za njihov projekt. Baš kao što je lutkar koji je radio s komadićima tkanine bio u stanju natjerati krpicu svile jarkih boja da postane nešto pokretno i ljudsko, ostavio je dubok dojam na Antigonada.

Lotto nije mogao zaboraviti svoju ženu, ali ona je postojala u nekoj stalnoj, nepromjenjivoj ravni, osjećao je njezine ritmove u kostima. U

svakom je trenutku mogao predvidjeti gdje se nalazi (sada muti jaja za omlet; sada trči preko krtih polja prema bazenu kako bi popušila zabranjenu cigaretu, kao i uvijek kada je ljuta). A Lancelot je postojao, baš sada, u ravni na kojoj je sve što je znao i bio bilo okrenuto naopačke, predvidljivost se raspala.

Zadrijemao je i probudio se uz Lea, koji je sjedio na krevetu pokraj njega. Kroz prozor je blještala zadnja svjetlost dana osvjetljavajući njegovu prozračnu kožu, svijetle trepavice. Mladićeva velika šaka toplo mu je ležala na ramenu, Lancelot je pospano zatreptao, nasmiješen, spopala ga je potreba da kao vjerni pas nasloni obraz na nju. Pa je to i napravio.

Leo je pocrvenjeo, ruka mu se malo trznula prije nego što ju je povukao.

Lancelot se protegnuo u punoj veličini, s rukama na zidu, zamlatarao nogama, ustao. U sobi je bilo blagog plavog elektriciteta.

“Spreman sam”, rekao je Leo. “Želim najprije napisati ariju za Go. Ljubavnu ariju. Za sada samo glazbu. Ona će odrediti sve drugo. Nestat ću na nekoliko dana, ako ti to ne smeta.”

“Nemoj nestati”, rekao je Lancelot. Osjećao je težinu u sebi. “Mogu li samo tiho sjediti u kutu dok radiš? Bavit ću se još malo nacrtom knjige. I srediti gramatiku i jezik onoga što će Go govoriti. Neću ti nimalo smetati.

Nećeš ni znati da sam tamo.”

“Molim te. Kao da bi ti mogao šutjeti makar jedan sat”, rekao je Leo. Ustao je i otišao do prozora, leđa okrenutih Lancelotu koji se već sasvim razbudio. “Bilo bi dobro za nas da se neko vrijeme odvojimo”, rekao je Leo. “Za mene sigurno. Znati da si ovdje, a ne moći te vidjeti. Sve bi se to odrazilo u glazbi.”

Lancelot ga je pogledao malo začuđen. Bio je tako tanak, uokviren prozorom pred čeličnom šumom. “Ali, Leo”, rekao je. “Bez tebe ću biti usamljen.”

Leo se okrenuo i bacio pogled na Lancelota pa bez riječi izišao, krenuo prema šumi, nastavio stazom. Lancelot je zamotao deku oko ramena i izišao na trijem, gledao ga kako nestaje.

Kasnije je sam prošao mračnom šumom do glavne zgrade na ručak; ali

u kuhinji je gorjelo samo jedno svjetlo, od osam umjetnika koji su trenutno tamo boravili, većina je bila na toplijim mjestima, netko ih je volio i hranio i dodirivao im ramena, obraze, okruženi obiteljima i prijateljima. Bili su voljeni. A Lancelot je izabrao odvojenost. Postupio bi drukčije da je znao da će se Leo pretvoriti u pustinjaka. Mučilo ga je to, taj stari osjećaj prepuštenosti samom sebi.

Lancelot je mrzio svoj tanjur tofua s umakom i pireom i mladim grahom. Na pola obroka pridružio mu se smrdljivi nagluhi skladatelj s bradom kao Walt Whitman punom sline. Oči su mu bile ružičaste s ispucanim žilicama, uglavnom je gunđao gledajući u Lancelota kao opasni jarac. Lancelot je od uvrnutog razgovora s njim napravio igru.

“Umak od brusnica?” rekao je Lancelot, kupeći ga po svom tanjuru dočekan gunđanjem.

“Ma nemojte mi reći? Najbolji koji ste ikad probali, u Ritzu, na Dan zahvalnosti 1932. godine?” Gunđanje.

“S kim?” Gunđanje. “Stvarno? Čudesno. Kraljevske krvi, kažete?”

Gunđanje. “Za vrijeme rata ste s princezom Margaretom radili što? Nisam imao pojma, čovječe, da je to tada uopće bilo izmišljeno.” Gunđ-gunđgunđanje.

Za desert je bila pita od bundeve. Pita iz vukojebine. Pojeli su cijelu pitu, Lancelot je gurao u sebe više slatkog da zatrpa tugu, skladatelj ga je pratio u stopu kao zarobljen žarkim osjećajem pravednosti. Lancelot je namjerno uzeo nenormalno velik zalogaj kako bi gledao skladatelja koji ponavlja isto. Čovjek je izgledao kao zmija sa štakorom u ustima. Kada je progutao, Lancelot je rekao: “Sviđate mi se, Walte Whitmane.”

A skladatelj, koji je konačno nešto čuo, rekao je: “O, ti misliš da si tako smiješan”, zatim ustao i prepustio Lancelotu da sredi posuđe i pod pun mrvica.

“Ti sadržavaš mnoštva”, Lancelot je rekao njegovim leđima nalik kukcu.

Skladatelj se okrenuo i buljio u njega. “Zahvalan sam vam”, svečano je rekao Lancelot.

Ah, usamljen, usamljen. Mathilde se nije javljala ni kod kuće, ni u stanu, ni na mobitel, ali naravno da se neće javiti; ugošćavala je društvo.

Njegovu obitelj, njegove prijatelje. Svi oni sigurno pričaju o njemu (naravno). Užasno sporo je prao zube, otišao u krevet s nekim golemim romanom. Ne budi paranoidan, Lotto, dobro si ti, govorio je sebi. A ako pričaju o tebi, sigurno govore lijepe stvari. Pa ipak ih je zamišljao kako mu se smiju, lica iskrivljenih u groteskne životinjske oblike, Rachel je štakor, Elizabeth slonica sa svojom dugom osjetljivom surlom, Mathilde albino jastreb. Varalica, neznalica, sanjalica, to govore za njega.

Nekadašnja muška kurva. Narcis!

Sada se sjajno zabavljaju bez njega, već su dosta popili. Zabacuju glave, oštri zubi i vinom umrljane desni, smiju se i smiju. Bacio je svoju knjigu tako snažno da je udarac slomio hrbat.

Mrzovolju je prenio iz noći na jutro. Do podneva već je istinski čeznuo za domom. Za Bogom, njenim toplim nosom, za svojim jastukom, za svojom slatkom Mathilde.

Poslijepodne četvrtog dana Leova povlačenja u osamu Lancelot se više nije mogao suzdržati: krenuo je na dugu zaobilaznu šetnju kroz šumu kako bi imao alibi, usput pokupio ljuskasti brezov štap i konačno se zatekao pred Leovom kolibom.

Trebao mu je jedan trenutak da ugleda Lea u sumračnoj sobi. Mladić je ipak zapalio vatru, vani je tih dana bilo previše hladno čak i za njega.

Na nejasnom svjetlu njegova je glava bila naslonjena na prednji dio klavira, izgledalo bi kao da spava da mu se povremeno s krila nije dizala ruka i udarala neku notu ili akord. Nakon dugih tišina zvuk je bio iznenađenje, čak i Lancelotu, tamo sasvim daleko iza stabla.

To sporo pravljenje buke bilo je umirujuće. Lancelot bi svaki put dok bi čekao sljedeću notu pao u mali trans. Kada bi stigla, prigušili bi je zidovi i prozori i zračna izolacija, do Lancelotova bi uha dolazila neočekivano. Kao da mislite da ste sami u sobi, počinjete se uspavljivati, a iz najmračnijeg kuta začuje se tiho kihanje.

Otišao je kada više nije mogao kontrolirati drhtanje. Tama oko njega više nije bila dobra, postala je olujna, brzo se puštala sa zapadnog neba.

Preskočio je večeru, zamijenio je japanskim knedlama koje je posrkao iz šalice od stiropora i toplom čokoladom, dovršio je pola boce bourbona i

gol plesao pred vatrom koja je plamtjela i pucketala i davala sobi ugođaj sredine kolovoza na Floridi. Otvorio je prozor i gledao kako snijeg koso pada unutra, udara u daske na podu kao da je voda i odbija se stvarajući maglicu.

Osjećao se mnogo bolje, zaspao je iznad pokrivača, oznojen i pijan.

Tijelo kao da mu se uzdiglo, lebdjelo je deset metara nad zemljom privezano za nekog zmaja, gledalo obične smrtnike kako se onako mali i spori kreću ispod njega.

Probudio se u uobičajeno vrijeme, drhteći, a kada je pokušao pristaviti vodu za kavu, shvatio je da nema ni struje ni grijanja. Iza zavjesa šuma je mogla biti i od stakla kako se ljeskala na zadnjoj mjesečini. Duboko u noći spustio se led, kao smolom prekrio polja i drveće. Bio je toliko pijan da se nije probudio, iako su velike grane stabala pucale i padale svuda naokolo, ležale u mraku, kao vojnici pokošeni iz zasjede. Lancelot je jedva otvorio vrata svoje kolibe. Samopouzdano je zakoračio van na led, jedan dugi trenutak ljupko je klizio, njegova slaba noga ostala je ispružena unatrag u arabesci, onda mu je desno stopalo naišlo na kamen i zaustavilo se, ali tijelo je nastavilo naprijed, okrenuo se oko sebe i udario o tlo stražnjicom tako jako da se morao okrenuti na stranu i škrgutati zubima.

Dugo je stenjao od boli. Kada je pokušao ustati, koža obraza mu se zalijepila za led, zgulio je gornji sloj, kada je prstima dodirnuo to mjesto, na njima je ostalo nešto krvi.

Poput alpinista, rukama se povlačio preko trijema u kuću i iscrpljen legao na pod teško dišući.

Dobri stari Robby Frost, pomislio je. Oni koji su govorili da će svijet nestati pod ledom bili su u pravu. (Nisu. U ognju.)

Umrijet će od gladi. Na polici je imao jednu jabuku koja je ostala od ručka, kutiju dijetalnih pločica koju mu je spakirala Mathilde, još samo jednu šalicu japanskih knedli. Iskrvarit će nasmrt iz obraza. Slomio je kost stražnjice, rana će se iznutra pretvoriti u sepsu. Nema struje, a on je sinoć u razmetnom ludilu potrošio sva drva: smrznut će se. Nema ni kave; biti ovdje bez kofeina, prava je tragedija. Zamotao se u svaki komadić odjeće koji je mogao pronaći, od dekice je napravio ogrtač. Futrola za laptop postala je dodatni šešir. Velik kao igrač američkog ragbija u punoj opremi,

podigao je noge na krevet i pojeo cijelu kutiju pločica. Kada je bio gotov s njima, shvatio je da je pogriješio, imale su okus po teniskim lopticama tri godine zagubljenima u grmlju. Također, svaka je sadržavala 83 posto dnevnih potreba za vlaknima, dakle upravo je progutao 498 posto svoje dnevne potrebe za vlaknima, umrijet će od rupture crijeva prije nego što ga srede krvarenje ili hladnoća.

Također, potrošio je bateriju svog laptopa večer prije, nije ga stavio puniti jer je mislio da će ujutro biti struje, a davno je to bilo kada je nešto napisao rukom. Zašto nije ništa pisao rukom? Zašto se udaljio od najosnovnije umjetnosti?

Stvarao je u glavi, kao Milton, onda je začuo motor, razmaknuo zavjese i ugledao blaženog Blainea. Njegov kamionet imao je lance na gumama. Zustavio se pred njegovim vratima, Blaine je kroz prozor izbacivao pijesak, zatim izišao i krenuo pokucati, drobeći led klinovima svojih alpinističkih cipela.

“Spasioče moj”, rekao je Lancelot otvarajući vrata, zaboravio je što je sve imao na sebi. Blaine ga je odmjerio od glave do pete, njegovo drago lice bilo je iskreno zaprepašteno.

U glavnoj zgradi bilo je pomoćnih ležajeva i agregata, plinskih grijalica i obilje hrane. Telefon će proraditi za koji dan, rekli su. Bilo je udobno.

Umjetnici su se družili i smijali kao da su preživjeli katastrofu, a kada je skladatelj Walt Whitman svima redom natočio šljivovicu, Lancelot se kucnuo s njim, nasmiješili su se jedan drugom, zaboravili sve što je bilo prije. Svi su bili prijateljski raspoloženi i ljubazni, Lancelot je iz hladnjaka dodao još kruha Waltu Whitmanu, skladatelj je Lancelotu posudio tople čarape od kašmira.

Lancelot je čekao i čekao cijelo popodne, ali Leo se nije pojavio. Na kraju je uhvatio Blainea, koji je upravo donio dovoljno drva za cijeli mjesec i spremao se vratiti svojoj kući da i nju oslobodi leda.

“O”, rekao je Blaine. “Leo je rekao ne, hvala, ima dovoljno drva, pokazao mi je maslac od kikirikija i štrucu kruha i vrč vode, rekao je da mu je draže samo nastaviti raditi. Ne mislim da u tome ima išta loše.

Jesam li pogriješio?”

Ne, ne, ne, uvjeravao ga je Lancelot. Ali mislio je, da, strašno, nikad

se čovjek ne ostavlja da se sam bori s hladnoćom, jesi li ikad čuo za Shackletona i brod Njezina Veličanstva, Endurance? Ledenjaci i ljudožderstvo. U bajkama iz šume dolaze ledeni goblini i kucaju na vrata.

Usred noći i posla Leo će čuti kako se nešto miče pred vratima, bosonog će otići vidjeti što, iza prvog reda drveća začut će se jezivo tiho pjevanje, zainteresiram Leo nakratko će zakoračiti u hladnoću, a vrata će se zatvoriti iza njega. Zaključat će se iznutra ledom koji su unijeli goblini, neće biti povratka pakleno vreloj vatri, unutra će plesati gole zvjerčice, dok će se on kao djevojčica sa žigicama privijati uz vrata, biti sve slabiji misleći na sreću koja ga je izdala, dok mu se disanje sasvim ne zaustavi.

Zaleđen. Mrtav! Jadni Leo, ukočeno truplo plavičaste boje. Lancelot je zadrhtao iako je zgrada kolonije bila kao u tropima, usijana od olakšanja koje su osjećali umjetnici i vrućine iz kamina. Čak i nakon što su ugašene kerozinske lampe, nakon što je spisatelj odložio gitaru, a šljivovica svima zagrijala trbuhe te su svi pozaspali u zajedničkoj prostoriji, na toplom i sigurnom, Lancelot se brinuo za jadnog mladića samog u šumi, okruženog dubokim ledom. Pokušavao je ne okretati se i vrtjeti na svom pomoćnom ležaju, plašeći se da će škripanje opruga i šuškanje pokrivača probuditi druge, ali u sitne sate odustao je od spavanja i otišao do ledene telefonske govornice da vidi jesu li žice spojene, može li se javiti Mathildi. Ali telefon još nije radio, podrum je bio leden. Vratio se u knjižnicu i sjeo uz prozor koji je gledao na polja, promatrao kako noć guta samu sebe.

Sjedeći tamo, misleći na Lea i crvenilo koje ga brzo obuzima, na njegovu zamršenu kosu, Lotto je u naslonjaču povremeno padao u san iako je sanjao da je budan.

Probudio se i ugledao sitni lik kako se polako i isprekidano primiče iz šume. Na odsjaju leda i mjesečine u tami, izgledao je kao glasnik iz strašne priče. Gledao je dok bijelo lice pod vunenom kapom nije postalo jasno, osjetio kako ga iznutra grije neko malo sunce kada se uvjerio da je to bio Leo. Dočekao je mladića na kuhinjskim vratima, tiho ih otvorio pred njim, a iako su se prešutno sporazumjeli da se neće dodirivati, Lancelot se nije mogao suzdržati; uzeo je Leova mršava, jaka ramena u svoje ruke i

žestoko ga zagrlio, udišući miris kakija s njegove kože iza uha, osjetio kosu mekanu kao kod bebe na svojem licu.

“Toliko sam se brinuo zbog tebe”, rekao je tiho da ne probudi druge.

Nevoljko ga je ispustio.

Leo je držao oči zatvorenima, a kada ih je otvorio, to nije išlo lako.

Izgledao je nasmrt iscrpljen. “Dovršio sam ariju Go”, rekao je. “Naravno, tri noći nisam spavao. Slomljen sam od umora. Idem kući naspavati se.

Ali, dobro. Ako te Blaine može dobaciti do mene kada bude odlazio, s malo hrane, odsvirat ću ono što sam ti pripremio.”

“Da”, rekao je Lancelot. “Naravno. Pripremit ću se kao za piknik, možemo pričati do sitnih sati. Ali, ostani sada još malo, doručkuj sa mnom.”

Leo je odmahnuo glavom. “Ako ne odem kući, raspast ću se. Samo sam te htio pozvati k sebi. A onda, blaženi zaborav sna, koliko god dugo budem mogao.” Nasmiješio se. “Ili dok ti ne dođeš i ne probudiš me.”

Krenuo je prema vratima, ali Lancelot je rekao, pokušavajući ga zadržati: “Kako si znao da ću biti budan?”

Lancelot je s mjesta na kojem se nalazio mogao osjetiti vrelinu kada je Leo pocrvenjeo. “Poznajem te”, rekao je. A onda, bezbrižno: “I ne znam koliko sam jutara stajao na cesti i gledao kako se tvoje svjetlo pali u pet i dvadeset dva, prije nego što sam mogao otići kući na spavanje.” Onda su se vrata otvorila i zatvorila, Leo je bio mrlja koja je nestajala na mračnoj stazi ostavljajući iza sebe samo bjelinu snijega.

Lancelot je dvaput stavio dezodorans, dva se puta obrijao. Svaki je njegov dio bio istrljan pod toplim tušem. Pažljivo se gledao u zrcalu, bez osmijeha. Nije to bilo nešto posebno, njegov suradnik odsvirat će glazbu za njihov projekt; posao, rutina; osjećao je mučninu, nije ništa jeo cijeli dan; udovi ga nisu slušali, kao da su mu se kosti rastopile i nasumično sastavile. Kada se zadnji put tako osjećao, bio je toliko mlad da samog sebe nije poznavao, uz djevojku lica okruglog kao Mjesec, koja je sama sebi probušila nos, bila je noć na plaži, kuća u kojoj su bili je izgorjela.

Njegovo prvo potpuno vođenje ljubavi. Tako je nervozan, nije joj se na trenutak mogao sjetiti imena (Gwennie). O, da, Gwennie, sjećanje mu se

iskrzalo, tako malo nalik njegovoj nekadašnjoj čeličnoj klopci od mozga.

Iako ono što mu njen duh može reći ovdje ne bi bilo prigodno.

Nešto se zbivalo u njemu. Kao da je u njemu naložena pećnica koja će ga spržiti ako se otvori. Neka tajna tako nepoznata da ni Mathilde nije znala za nju.

Nije želio Blaineu spominjati svoj posjet Leu, pa je sam napravio juhu i sendviče i spakirao ih u košaru. Krenuo je posrćući preko leda koji se topio, ne rekavši nikome kamo je krenuo, U sumrak se led dovoljno povukao s rubova staze da bi postao nalik desnima s ogoljenim korijenima zuba. Drveće je izgledalo poput mršavih tijela nagih na vjetru. Bilo je mnogo teže kretati se nego što je mislio da će biti: morao je hodati kao rak, s ispruženim rukama s kojih je visjela košara; kada je stigao do Leove tudorske kućice s prozorima crvenima od vatre, teško je disao.

Prvi je put ušao unutra i bio zapanjen koliko se malo vidjelo da u njoj netko živi. Sve je bilo očišćeno, jedini znak Leove prisutnosti bile su crne cipele, ulaštene kao bube, uredno složene pod krevetom, i note na klaviru.

Onda zvuk vode iz umivaonika u kupaonici, evo Lea na vratima, suši ruke ručnikom.

“Došao si”, rekao je.

“Sumnjao si?” rekao je Lancelot.

Leo je krenuo prema Lancelotu, zatim zastao na sredini poda.

Dodirnuo je grlo, zatim noge, zatim spojio dlanove. Bio je nervozan.

“Mislio sam da najprije jedemo, ali mislim da ne mogu čekati”, rekao je Leo. “Toliko ti želim svirati, a istodobno sam previše napet da bih ti svirao. Ovo je apsurdno.”

Lancelot je iz košare uzeo malbec s navojnim zatvaračem koji je maznuo iz blagovaonice i rekao: “Onda ćemo piti. Dobio je devedeset i tri u Wine Advocateu. Kompleksan, s naglašenom voćnošću i naznakama hrabrosti i mudrosti. Kad god se osjetiš spremnim, svirat ćemo.” Mislio je ti ćeš svirati, na klaviru, i zakašljao se da prikrije grešku.

Natočio je u istu onakvu točkastu plavu šalicu u kakvu je u svojoj kolibi posadio mrtvu paprat. Leo je popio gutljaj i zagrcnuo se, nasmijao, obrisao lice paprnatom maramicom. Zatim je vratio šalicu Lancelotu, pritom mu očešao ruku. Otišao je do klavira. Lancelotu se činilo

nepriličnim sjesti na Leov krevet, ali ipak je to oprezno učinio, svjestan hladnoće madraca, bjeline plahti, čvrstine pod sobom.

Leo je razgibao svoje goleme šake i Lancelot je gledao njihovu nevjerojatno ljepotu kao da je gleda prvi put. Mogu se protegnuti preko trinaest nota, te ruke, kao Rahmanjinovljeve. Leo ih je pustio da lebde nad tipkama, a kada su se spustile, počela je Goina arija.

Nakon jednog takta Lancelot je zatvorio oči. Tako je bilo lakše bestjelesno se prepustiti glazbi. Slušao je tako kako se zvuk pretvara u laganu pjesmu. Uzvišenu i skladnu. Tako slatku da su ga zubi zaboljeli. U želucu mu se pojavila toplina, probijala se prema van, gore i dolje, u grlo, u kosti prepona, osjećaj tako čudan da Lancelotu nije bilo lako odrediti o čemu se radi; ali nakon jedne minute Loeve svirke Lancelot je pronašao riječ. Strepnja. Osjećao je strepnju, blijedu i moćnu. Ova je glazba pogrešna, tako potpuno i sasvim pogrešna za njihov projekt. Lancelotu se činilo da se guši. Želio je nešto eterično, čudno. Nešto pomalo ružno.

Glazbu s malo humora u sebi, sveca mu! Od one vrste koja vas prene!

Razarajuću i duboku glazbu, prožetu izvornim mitom o Antigoni, koji je uvijek bio divlja i čudna priča. Da je Leo barem ponovio glazbu iz opere tog ljeta. Ipak, ovo. Ne. Ovo je šećerna vodica; nema humora u tome.

Bolna je; podrhtava. Ovo je toliko pogrešno da mijenja sve.

Sve se promijenilo.

Morao se pobrinuti da njegovo lice, tako pozorno okrenuto prema Leu, sa zatvorenim očima, bude kao maska.

Poželio je pobjeći u kupaonicu i zaplakati. Poželio je udariti Lea po nosu ne bi li ga zaustavio. Nije napravio ništa od toga. Sjedio je, s Mathildinim osmijehom na licu, i slušao. U njegovoj unutarnjoj luci veliki brod na koji se želio ukrcati i daleko odjedriti polako se trznuo. Konopci su povučeni. U tišini se odmaknuo prema zaljevu, Lancelot je ostao sam na obali, gledao ga kako plovi prema obzoru, gledao ga kako nestaje.

Glazba je završila. Lancelot je otvorio oči, nasmiješen. Ali, Leo je na njegovu licu nešto vidio i sada ga je užasnuto gledao.

Lancelot je otvorio usta, ali riječi nisu izlazile, Leo je ustao, otvorio vrata i izišao bosonog, čak i bez jakne, nestao u mračnoj šumi.

“Leo?” rekao je Lancelot. Potrčao je prema vratima i viknuo: “Leo?

Leo?” Ali ni glasa od Lea. Nestao je.

Nisu obratili pozornost. Meko, kao na najmekšim šapama mačke, zimsko popodne prešlo je u sumrak.

U kolibi je Lancelot razmatrao mogućnosti. Može trčati za Leom, onako slab s lijeve strane - ali što i ako ga nađe? Što ako ga nađe? Može ostati unutra i čekati da se Leo vrati. Ali. mladićev ponos gadno je ranjen, uskoro će biti i fizički ozlijeđen hladnoćom, raskrvavit će noge, dobit će ozebline prije nego što se vrati u kolibu u kojoj je Lancelot. Jedino dobro, jedino humano što Lancelot može učiniti jest da ode. Dopustiti mladiću da se ušulja natrag, sam poliže svoje rane. Vratiti se sutra i popraviti stvari nakon što su obojica dobila dovoljno vremena da se ohlade.

Napisao je poruku. Nije se osvrtao na ono što je u njoj, bio je previše uznemiren da shvati ili se sjeća čim je podigao pero s papira. Mogla je to biti pjesma; mogao je to biti popis za kupovinu. Izišao je u pustu hladnoću i bolno klipsao zaleđenim makadamskim putem, osjećajući svaku od svojih četrdeset godina, prema glavnoj zgradi. Bio je natopljen znojem kada je stigao do nje. Ostali su već počeli s večerom kada je ušao.

Mnogo prije nego što je izišlo slabašno sunce, kao tanak čaj nad zgrušanim poljima, Lancelot je hodao po knjižnici zajedničke zgrade.

Svijet se iskrenuo iz osi; sve je bilo sasvim pogrešno. Požurio je van.

Kretao se lakše nego dan prije, led se još više povukao, sve do Lea hodao je bljuzgavim blatnim tragom. Lancelot je snažno zakucao na vrata, ali bila su zaključana. Premjestio se do prozora, ali zavjese su bile tako čvrsto navučene da nigdje nije bilo pukotine kroz koju bi provirio. Cijelu noć u njemu je odzvanjao užasan odjek trenutka kada je u internatu otkrio obješenog dječaka. Plavo lice, užasan miris. Dodir traperica na njegovu licu, u mraku, njegova ruka koja je dodirnula hladnu mrtvu nogu.

Pronašao je jedan nezaključan prozor, progurao se ramenima kroz njega, provukao i tijelo, pa pao tako jako na svoju slabu ključnu kost da je na stropu vidio sve zvijezde. “Leo”, viknuo je prigušenim glasom, ali i prije nego što se osovio na noge, znao je da Leo nije bio u kolibi. Cipele koje su bile pod krevetom su nestale, ormar je bio prazan. Ipak, sve je još mirisalo na Lea. Uzalud je tražio poruku, bilo što, našao je samo čistu

kopiju Goine arije na klupici pred klavirom, ispisanu Leovim preciznim rukopisom. Mogao bi je uokviriti kao umjetničko djelo, čak i bez glazbe.

Jedina riječ ispisana crnom tintom: acciaccato.

Lancelot je odjurio brzo koliko je mogao natrag u glavnu zgradu i uhvatio Blainea pri dolasku, pa mu mahnuo da zaustavi kamionet.

“Ah”, rekao je Blaine. “O, da. Leo je dobio neke strašne vijesti od kuće i morao je odletjeti usred noći. Baš se vraćam iz Hartforda. Bio je sav izobličen. On je drag mladić, zar ne? Jadni dečko.”

Lotto se nasmiješio. Oči su mu se punile suzama. Bio je apsurdan. Činilo se da je Blaineu neugodno, stavio je ruku na Lottovo rame. “Je li sve u redu?” rekao je.

Lancelot je kimnuo glavom. “I ja danas moram kući, bojim se”, rekao je. “Molim te, reci onima u uredu kada dođu. Unajmit ću vozača. Ne brini se za mene.”

“Dobro, sinko”, tiho je rekao Blaine. “Neću.”

Lancelot je stajao na vratima kuhinje kuće na selu, limuzina je odlazila tiho šumeći po blatu. Dom. Bog je brzo lupkala šapama niz stube, Mathilde sjedila za stolom pod kosim svjetlom, zatvorenih očiju, pred njom se pušila šalica čaja. Na hladnom zraku u kući osjećao se dašak mirisa smeća. Lancelotu je srce poskočilo: bio je to njegov posao, iznositi smeće. Dok ga nije bilo, Mathilde ga je puštala da se gomila.

Nije znao hoće li ga pogledati. Još je nikad nije vidio toliko ljutu da ga ne bi ni pogledala. Lice joj je bilo tako strašno zatvoreno. Izgledala je starije. Tužno. Mršavo. Kosa joj je bila masna. Potamnjela je, kao da se ukuhala u svojoj usamljenosti. Nešto se slamalo u njemu.

A onda je Bog skakala po njegovim koljenima, upišala se od sreće što ga vidi, lajala je onim svojim visokim, napola skvičećim zvukom.

Mathilde je otvorila oči. Gledao je kako joj velike zjenice sužavaju šarenice, gledao je kako ga gleda, po izrazu na njezinu licu shvatio je da do tada nije znala da je tu. Evo nje. Njegove jedine ljubavi.

Ustala je tako brzo da joj se sjedalica prevrnula unatrag, prišla mu raširenih ruku, lice joj se otvorilo, onda je on zakopao svoje lice u njezinu

kosu da upije miris. Zemlja se zaustavila, vrtjela se u mjestu u njegovu grlu. A onda se njeno jako koščato tijelo priljubilo uz njegovo, njen miris u njegovim nosnicama, ukus njene ušne resice u njegovim ustima. Malo se odmaknula i bijesno ga pogledala i zatvorila kuhinjska vrata udarcem noge. Kada je pokušao progovoriti, pritisnula mu je usta rukom tako jako da nije mogao, u potpunoj tišini odvela ga je uz stepenice i uzela ga tako grubo da je, kada se idućeg dana probudio, imao ogrebotine boje šljive na kostima bokova i tragove noktiju sa strane, gladan boli pritiskao ih je u kupaonici.

A onda je došao Božić. Sa svijećnjaka u hodniku visjela je imela, plava smreka na stalku, miris cimeta i pečenih jabuka. Lancelot je stajao na dnu stepenica, smiješio se svojem izbrazdanom licu u ogledalu, namještao kravatu. Gledajući ga, pomislio je kako nitko ne bi primijetio koliko se polomio te godine. Patio je, kroz sve prošao još jači. Čak, pomislio je, možda još privlačniji. Događa se to muškarcima, s godinama postaju zgodniji. Žene samo stare. Jadna Mathilde, sa svojim naboranim čelom. Za dvadeset godina bit će srebrnasto siva, s licem punim bora. Ah, ali bit će ona i dalje lijepa, pomislio je, vjeran do srži.

Začuo se zvuk motora, pogledao je van i ugledao tamnozeleni Jaguar kako s ceste skreće na šljunčani prilaz između golih stabala višnje.

“Stigli su”, viknuo je gore Mathildi.

Smiješio se: prošli su mjeseci otkad je vidio svoju sestru i Elizabeth i njihove posvojene blizance, kako će im se samo svidjeti iz drva izrezbarene ljuljačke u obliku kornjače i sove koje je naručio kod jednog ekscentričnog stolara pustinjaka skrivenog duboko u divljini na sjeveru države. Sova je imala ukočen učenjački izraz, a kornjača kao da žvače gorki korijen. Ah, vilenjačka dječja tijela u njegovim rukama. Utjeha uz sestru pokraj sebe. Uzbuđeno je hodao na prstima.

Ali, pod zdjelom s pepermintima na stalku od višnjeva drva u predvorju virio je rub nekih novina. Neobično. Inače je Mathilde tako uredna. Sve u kući na svojem je, pravom mjestu. Gurnuo je zdjelu u stranu da pogleda. Izgubio je tlo pod nogama.

Zrnasta fotografija Lea Sena, sramežljiv osmijeh. Ispod njegova lica mali članak.

Obećavajući britanski skladatelj utopio se kod otoka u Novoj Škotskoj. Tragedija. Takav potencijal. Eton i Oxford. Čudo od djeteta na violini. Poznat po svojim neharmoničnim, duboko emotivnim skladbama. Živio je sam. Nedostajat će roditeljima, zajednici. Izjave slavnih skladatelja; Leo je bio poznatiji nego što je Lancelot mislio.

Ono neizrečeno bilo je gotovo nepodnošljivo. Još jedna crna rupa.

Netko je bio tu, odjednom ga nema. Leo je plivao u tako dubokim vodama. Prosinac, jake struje, morska prašina nad divljim valovima smrzava se u ledena zrna. Zamislio je šok koji je tijelo doživjelo u crnoj hladnoj vodi, zadrhtao. Sve u vezi s tim bilo je pogrešno.

Morao je duboko udahnuti da ostane na nogama. Pridržao se za stol i otvorio oči, ugledao svoje bijelo lice u zrcalu.

A iznad svojeg lijevog ramena vidio je Mathilde na vrhu stepenica.

Gledala ga je. Bila je ozbiljna, napeta kao sječivo u svojoj crvenoj haljini.

Slabo prosinačko svjetlo ulazilo je kroz prozor nad njom i padalo joj na ramena.

Otvorila su se vrata kuhinje, u dnu kuće začuli su se dječji glasovi, dozivali su ujaka Lotta, Rachel je viknula “Halo”, pas je veselo lajao, Elizabeth se smijala, Rachel i Elizabeth počele su se tiho svađati, a Lancelot i njegova žena i dalje su gledali jedno drugo u ogledalu. Onda je Mahilde zakoračila dolje, pa još jednom, na lice joj se vratio njen stari mali smiješak. “Sretan Božić!” viknula je veselo svojim dubokim, jasnim glasom. Trgnuo se kao da je stavio ruku na vrelu peć, ona ga je netremice gledala u ogledalu dok je lagano, lagano silazila.

6 “Mogu li konačno pročitati što si napisao s Leom?” pitala je Mathilde jedne noći u krevetu.

“Možda”, rekao je Lancelot, prevrnuo se na nju i zavukao joj ruku pod suknju.

Kasnije, nakon što je zaronila pod plahte, izvirila je crvena od vrućine.

“Možda, znači li to da smijem?”

“M.”, rekao je nježno. “Mrzim svoje neuspjehe.”

“To je onda ne?” rekla je.

“To je ne”, rekao je.

“Dobro”, rekla je.

Ali idućeg dana on je morao u grad na sastanak sa svojim agentom, a ona je otišla u njegovu radnu sobu na vrhu kuće, punu razbacanih papira i šalica kave po kojima je rasla plijesan, sjela i pročitala ono što je bilo u fasciklu.

Ustala je i otišla do prozora. Mislila je na mladića koji se utopio u ledenom crnom moru, na sirenu, na sebe. “Šteta”, rekla je psu. “Moglo je biti baš veliko.”

ANTIGONAD (prva skica, s notama) Lica Go: kontratenor kada nije na pozornici; na pozornici lutka u vodi ili hologram koji za vrijeme cijele opere boravi u staklenom tanku Ros: tenor, ljubavnik Go Kor dvanaestorice: bogovi i rudari i putnici Četiri plesača

Prvi čin: Solip

Nema zastora. Pozornica je crna. U sredini cilindrični tank s vodom osvijetljen ili načinjen tako da izgleda kao špilja. Unutra je Go. Nakon svih tih eona teško je reći je li ljudsko biće. Ostalo je samo ono najnužnije.

(Leo: glazba počinje tako tiho da zvuči kao ambijentalni zvuk.

Kapanje, neka buka u daljini. Šištanje, zviždanje nalik vjetru.

Premještanje. Udarci srca. Kožna krila. Dijelovi glazbe toliko filtrirani da više nisu glazba. Pucketanje glasova, kao kroz stijenu. Možemo se nadati da će biti razgovora u gledalištu, zvukova ljudi koji traže svoja mjesta, prilično dugo nakon početka. Zvuci dobivaju ritam i harmoniju, postaju glasniji.

Neprimjetno, neka se svjetla pojačavaju, špilja postaje vidljivija, ona oko kuće se zatamnjuju. Gledalište konačno utihne.

Go se budi, sjeda. Počinje pjevati svoju prvu ariju, tužbalicu, kreće se po špilji.

Nadtitlovi na engleskom projiciraju se na luku iznad pozornice. Go govori svojim jezikom. Starogrčkim, ogoljenim, glagoli nemaju vremena, nema padeža ni roda. Nakon tisućljeća samoće izmijenili su ga dijelovi riječi koje su stizale do nje iz gornjeg svijeta, riječi njemačke, francuske, engleske. Ona je udarena na oba načina: ljuta je i luda.

Go priča o svojem životu dok se pomiče: treba održavati vrt s mahovinom i gljivama, napojiti crve, tkati odjeću od kose i paučine svakog dana. Spora tuširanja pod vodom koja kapa sa stalaktita. Užasna usamljenost. Šišmiši s licima beba koje je mogla imati, ne može izgovoriti više od deset riječi, ne može razgovarati. Go se nije pomirila sa sudbinom.

Govori protiv bogova koji su je prokleli besmrtnošću; pokušala se objesiti, ali nije uspjela. Budi se pod velom, s ogrebotinama od konopa oko vrata i mrtvim Hemonom pokraj sebe. Njegove kosti pretvorila je u žlice i zdjele iz kojih jede. Drži svoju zdjelu, njegovu lubanju, opet postaje bijesna, proklinje bogove.

Svjetlo se premješta s Goine špilje gore na kor, u ruhu bogova, s malim svjetlima ušivenim u odjeću tako da sjaje gotovo bolno. U početku su oni samo šest stupova polukružno postavljenih oko njezina tanka, dok ne vidimo simbole koji nam govore tko su: krila na Hermesovim petama,

Marsovu pušku, Minervinu sovu i tako dalje.

Pjevaju na engleskom. Željeli su dati besmrtnost Go kao poklon, ali stavili su je u špilju dok ne pokaže zahvalnost. Ona je još nije pokazala.

Bijesna Go. Uobražena Go. Flashback: priča o Antigoni, prikazana plesom. Plesači su iza tanka, tako da voda povećava njihova tijela, čini ih divljima i čudnima. Kratkom mimikom pokazuju kako su se Antigonina braća, Polinik i Eteoklo, borila na različitim stranama, kako su obojica poginuli, kako Antigona dva puta pokapa Polinika, Kreontovoj zabrani usprkos, zatim Kreont protiv bogova, Antigonu odvode, vješa se. Hemon se ubije, Euridika se ubije, Kreont umire. Krvi do koljena.

Ali jedna od boginja, Minerva, skida Antigonu i oživljava je. Zatvara je u špilju.

Bogovi pjevaju o tome kako su namjeravali pustiti nju, zadnji izdanak trule obitelji, kćer incesta, da preživi. Sve što je trebala napraviti bilo je pokoriti im se. Ali, tisućljeće za tisućljećem, ona odbija. Pokloni se, Go, i bit ćeš slobodna. Jer bogovi su sve samo ne neljubazni.

Go: HA! Svjetla se vraćaju na Go, ona pjeva novu, bržu ariju na svojem jeziku: bogovi su zaboravili Go. Go će ih ubiti svojim rukama. Bolje i kaos nego oni. Proklinje bogove; Go ih proklinje. Ljudi, Go zna, počeli su ključati kao vulkan; eksplodirat će, potonuti u ništavilo. Kraj im se bliži, a oni slave. Tko je gori: bogovi ili ljudi? Go nije briga. Go ne zna.

(Međučin: desetominutni video projiciran preko pozornice. Škrto smeđe polje sa samo jednim stablom masline, vrijeme protječe Krajnje brzo. Rastu stabla, suše se i umiru, gradi se kuća. Potres, kuća se ruši, Goina špilja se pomiče, počinje putovati pod zemljom. Video sada prikazuje panoramu. Grade se gradovi, roje vojske, pale ih do temelja. Na nekoliko trenutaka smo u mediteranskom moru, prolaze morski psi. Goina špilja putuje ispod Italije, gledamo promjene krajolika, od Rimskog Carstva s akvaduktima i poljoprivredom do ponovo izgrađenog Rima, ispod Alpa smo, vukovi, naprijed u Francusku i mračni srednji vijek - brzi vremenski pomak - Eleonora Akvitanska, Pariz, ispod La Manchea,

London gori 1666. godine; tu se putovanje špilje zaustavlja. Gledamo kako grad raste do 1979. godine.)

Drugi čin: démo (Video se sužava dok ne postane tanki pojas nad Goinom špiljom, ispod nadtitlova. Cvijet marakuje otvara se u realnom vremenu. Četrdeset i pet muta, od pupoljka do cvijeta)

Go vježba podižući se na preči. Radi sklekove. Trči po beskrajnoj Lizi načinjenoj od paukove svile i stalagmita, uz odjeke sablasne tonalne glazbe. Bebe šišmiši vise licem prema dolje, plješću.

Polako se skida do gola i stoji pod sporim tušem sa stalaktita.

Nešto čuje. Izvan pozornice glasovi su sve jači. Go naslanja uho na stijenku špilje, a svjetla padaju na kor kopača s kacigama koji izlaze na scenu. Njihovi glasovi i buka koju dižu daju ritam kopanju, melodiju drži raspjevana pila. Iz gomile radnika izdvaja se jedan, Ros, ustaje i pravi stanku: mlad je, vrlo zgodan, bolje odjeven od ostalih, u odjeću iz kasnih sedamdesetih. Izuzetno je visok, ima gustu bradu. Muškarci pjevaju o liniji podzemne željeznice Jubilee, o tome kako je slavni ljudski rod ubio bogove.

Bogovi su mrtvi, pjevaju oni na engleskom. Mi smo ih ubili, tuđi su ih pobijedili.

Go se zadovoljno smije jer čuje glasove, tako blizu, tako jasno.

Ali, Ros upada s pjesmom u kontrapunktu: Mi, krtice. Ne mislimo i slijepi smo. Zakržljali u mraku. Ne može se biti bog ako se ne vidi Sunce.

I što to znači biti čovjek ako ne možeš završiti život bolje nego što si ga počeo.

Go prislanja cijelo tijelo uz zid. U načinu na koji se kreće ima nečeg erotičnog.

Vrijeme za stanku: sopran izvan pozornice pjeva zvuk sirene za ručak.

Ljudi prestaju pjevati. Muvaju se uokolo, jedu, svi osim Rosa, on sjedi s knjigom i sendvičem, odvojen od drugih, s druge strane stijene uz koju je Go.

Ona tiho pokušava pjevati njegovu pjesmu. On je čuje i željno prislanja uho uz kamen. Djeluje zaprepašteno, zatim preplašeno. Polako, počinje joj odgovarati pjesmom. Ona mijenja njegovu pjesmu tako da postane njena, on i ona tiho se izmjenjuju pjevajući u čudno pomaknutoj harmoniji. Go prevodi na svoj kljasti jezik, stvara sasvim nova značenja (nadtitlovi su podijeljeni po sredini, njena pjesma se prevodi na engleski, njegove riječi navode doslovno). Lica su im u istoj razini, Go se sva skupila, Ros je na koljenima. Predstavlja se; ona tiho govori da joj je ime Go. Ostali muškarci dižu se i rade u tišini dok Go i Ros pjevaju sve glasnije, snažnije, onda sopran pjeva završetak radnog dana i prekida duet, iako Ros pokušava ostati, predradnik mu ne dopušta. Dok odlaze, muškarci mijenjaju pjesmu kako bi se rugali Rosu: Ros je sanjar, pjevaju oni. Tup kao kamen oko njih. Beskorisni ljubitelj knjiga. Nije on pravi muškarac, Ros. Go pjeva ljubavnu pjesmu, ariju, gotovo prekrasnu, a špiljska glazba iza nje postaje manje kakofonična, kao da pjeva uz nju.

Ros se vraća i mahnito pokušava prokopati zid, ne shvaća da je stijena začarana i ne može se razbiti. Prolaze dani, koje simboliziraju radnici prolazeći šinama i sopran koji pjeva završetak rada. Ros i dalje pokušava.

Erotičnost njihovih pokreta pretvorila se pravo bludničenje sa zidovima (Leo: glazba puca od čežnje). Ros pjeva danima, koji prolaze, sve mahnitije, neću te napustiti, Go. Izvući ću te. Prestaje se kriti, otvoreno pokušava, ostali ga okruže, navuku mu luđačku košulju i odvode ga. On im pokušava objasniti, ali postali su zli. Pjeva svoju ljubavnu pjesmu za Go dok ga vuku u ludnicu, ona mu odgovara pjesmom. Izgleda da još jedan čovjek može čuti Go - na trenutak se čini da shvaća - ali onda sliježe ramenima i pomaže odvući Rosa.

Go pjeva sama svoju ljubavnu pjesmu. Polako sebi počinje tkati vjenčanicu. Crvenu.

Vani je postaja podzemne željeznice dovršena, ljudi ulaze i izlaze. To su bogovi, u uličnoj odjeći. Znamo da su bogovi jer iz njih sjaji, za razliku od ostalih putnika. Umanjeni smo, pjevaju oni. Bogovi su sada samo priče. I dalje besmrtni, ali nemoćni.

Dok pjevaju, ulaze i izlaze iz podzemne željeznice.

Vraća se Ros, odrpan, izgleda kao da negdje žuri, zarastao, beskućnik.

Pritišće lice na zid prema Go i pjeva ljubavnu pjesmu. S olakšanjem pjevaju dio svog dueta, ali Goina pjesma se opet promijenila. Pjeva je mračnije, postaje sve više i više bezumna i vatrena, bori se sa zidom, udara ga i gura dok Ros pravi kućicu od kartona, oblaže je novinskim papirom, vadi vreću za spavanje i smješta se unutra.

Neću te napustiti, pjeva Ros. Više nikad nećeš biti sama.

(Međučin: petominutni video prikazan kao i prije. Nad njima se širi i raste London, Gherkin, Olimpijsko selo, naprijed u masovno zagušenje i prenatrpanost, pobune, vatre, mrak, katastrofu.)

Treći čin: ESCHAT Na otvaranju zatječemo Rosa kako leži na istome mjestu kao na kraju drugog čina, postaja podzemne željeznice je prljava, ispisana grafitima, nalik noćnoj mori. Stigla ih je apokalipsa. Go je sasvim ista, ali ljepša u svojoj krasnoj lepršavoj crvenoj vjenčanici, šišmiši su još jeziviji; ćelave ružičaste bebe s krilima obješene naopako. Ambijentalna muzika, glazba s najmanje duše na planetu (oprosti, Leo). Prekida je statička buka i čudan duboki zvuk iz daljine koji se približava.

Ros pjeva Go o ljudima koji prolaze, naučio je njen jezik, ali počinjemo shvaćati da on ružni svijet pretvara u nešto lijepo.

Na platformi izbija tuca, publika polako razaznaje da je jedan od boraca bog čije je svjetlo prigušeno, djeluje odrpano i prastaro, kao Ros; to je Hermes; prepoznajemo ga po krilima na prljavom svjetlu na njegovim tenisicama. Ros blene.

Pričaj mi o Suncu, kaže Go. Ti si moje oči, moja koža, moj jezik.

Ali, Ros je uznemiren onim što je vidio. Bogovi su se zaboravili, pjeva Ros, kao za sebe. Stišće obje ruke na srce, odjednom ga pogađa bol.

Nešto je pogrešno, Go. Nešto u meni je postalo pogrešno.

Ona kaže ne. Ona kaže da je on njen mladi lijepi suprug. Zbog njega je opet zavoljela čovječanstvo. Iznutra, on je samo dobar.

Star sam, Go. Žao mi je, pjeva on.

Bogovi se okupljaju, pjevaju, žale se zbog tuge koja je snašla njih i svijet. Tamo gdje su nekad bili velebnost, blistavo svjetlo, velika ozbiljnost, sada se sve neizrecivo, gotovo komično smanjilo. Go je potresena, rukama pokriva uši.

Ros se raspada. Svijet nije ono što ti... počinje, ali ne dovršava.

Go mu pjeva ljubavnu pjesmu. Na Rosovu tijelu prikazuje se video, njegova se duša uzdiže, mlada, u očima ima novčiće; odlazi hodajući kosinom načinjenom od svjetla; na pjevačevu prostrtom tijelu video prikazuje ispuhivanje, struganje kostiju.

Ros? Go upitno pjeva. Jednu riječ, uvijek iznova, bez glazbe. Vika.

Konačno, dovikuje bogovima da joj pomognu. Pa na engleskom: Pomozite mi, bogovi. Pomozite mi.

Ali bogovi su zauzeti, zvukovi eksplozija sada su jako glasni i približavaju se, njihovi svjetlosni stupovi se prazne i počinju se boriti, bore se prljavo, kao skitnice; ipak, smrtonosno. Minerva davi Afroditu kabelom punjača laptopa; Saturn, goli nagi divovski starac, slijepo kreće na svog sina Jupitera, ali proguta štakora kojeg kao da je Goya nacrtao; Hefest ulazi s velikim čeličnim robotima; Prometej ga gađa Molotovljevim koktelom. Užasno je, krvavo, sve dok Jupiter ne iznese veliko crveno dugme na kotačima.

Had poziva svoje pomagače, koji iznose još jedno crveno dugme.

Pat-pozicija, čuje se pjesma dok svi pokušavaju zavarati jedni druge.

(Go se vrti po svojoj špilji, najprije polako, zatim sve brže.)

U tišini može se čuti kako Go stenje: Ros, Ros, Ros. Odjednom oba boga pritišću dugmad. Veliki bljesak svjetla, kakofonija. Onda tišina, mrak.

Go polako postaje sjajna (sva su druga svjetla u kazalištu - ona između redova, ona koja pokazuju izlaz - ugašena. Mrak koji izaziva paniku).

Molim vas, viče ona, jednom, na engleskom.

Nitko ne odgovara.

Tišina.

(Leo, pusti tišinu dok ne postane neizdrživa; najmanje jednu minutu.)

Go je sama, pjeva. Besmrtna Go u mrtvom svijetu. Nema gore sudbine od te. Go je sama. Živa, sama. Jedina. Drži zadnju notu dok joj glas ne pukne, i još dulje.

Savija se dok se ne vrati u položaj u kojem smo je prvi put zatekli. Čuju se samo vjetar i voda. Spori i drevni udarci srca pojačavaju se dok ne nadglasaju buku vjetra i vode, postaju jedino što se čuje.

Nema spuštanja zavjese. Go ostaje savijena u svojem položaju dok se gledalište prazni.

KRAJ

7 Na simpozij o budućnost kazališta pozvano je četvero dramskih pisaca, fakultet je bio tako bogat da ih je sve mogao dovesti odjednom: čudo od djeteta, djevojka u dvadesetim godinama, dinamični američki Indijanac u tridesetima, glasnik iz doba starog kazališta čiji su najbolji radovi napisani prije četrdeset godina, u prošlom stoljeću, i Lotto, četrdeset i četiri, kao predstavnik sredovječnih, pretpostavljao je. A kako je jutro bilo veličanstveno, ispunjeno hladnim vjetrom i neonsko ružičastim svjetlom boje bugenvilije, i kako su svi u različitoj mjeri uvažavali djela onih drugih, četvero pisaca i moderator zdušno su se uhvatili bourbona i ogovaranja u zelenoj sobi dok su čekali da događaj počne, a kada je trebalo izići na pozornicu, bili su pripiti. Gledalište je imalo pet tisuća mjesta i sva su bila ispunjena, kao i rezervna soba s velikim LED zaslonom; ljudi su sjedili u prolazima, a svjetla su bila tako jaka da su oni na pozornici jedva mogli vidjeti prednji red u kojem su zajedno sjedile supruge. Mathilde je bila na vanjskom rubu, elegantnu platinastu glavu podbočila je rukom i smiješila se gore prema njemu.

Lancelot je lebdio uz pljesak i dugi uvod prepun scena iz djela svih pisaca koje su izvodili prvaci kazališta. Nije mu bilo lako sve pratiti.

Sigurno je popio više bourbona nego što je mislio. Svoje je djelo mogao shvatiti; Miriam iz Izvora bila je savršena, seks odjeven u haljinu, razmahanih grudi i bokova i sjajne crvene kose. Ona će uspjeti na filmu, znao je (da, male uloge, samo malo dodatnog naboja).

Sada rasprava. Budućnost kazališta! Prve pomisli? Osobenjak počinje kokodakati lažnim britanskim naglaskom. Pa, radio nije ubio kazalište, zatim film nije ubio kazalište, onda televizija nije ubila kazalište, pa je malo bedasto vjerovati kako će internet, ma kako zavodljiv bio, ubiti kazalište, nije li tako? Zatim ratnik: glasovi s ruba, glasovi raznih boja, glasovi tradicionalno potlačenih čut će se jednako glasno kao i ostali, nadglasat će glasove dosadnih bijelih vladara. Pa, blago je odgovorio Lancelot, čak i dosadni bijeli vladari imaju svoje priče, a budućnost

kazališta je isto što i njegova povijest: stvaranje novih načina pričanja priča, izokretanje očekivanog narativa. Nasmiješio se; do sada su samo njemu pljeskali. Svi su pogledali u djevojku koja je slegnula ramenima grizući nokte. “Ne znam. Nisam vidovita”, rekla je.

Utjecaj tehnološkog doba? Konačno, nalazimo se u Silicijskoj dolini.

Smijeh u gledalištu. Uskočio je ratnik, šibajući mrtvog konja: uz YouTube i MOOC16, i sve druge izmišljotine, znanje je demokratizirano. Pogledao je u djevojku tražeći saveznicu. Feminizam je izjednačio kućne poslove, oslobodio žene podizanja djece i napornog rada. Žena na farmi u Kansasu, koja je nekada sama održavala kućanstvo, morala se brinuti o voću, brisati stražnjice, bućkati maslac, i tako dalje, sada polovicu posla može prebaciti na drugog i od domaćice postati stvarateljica. Na kompjuteru može slušati o novim izumima; iz udobnosti svog doma može gledati nove drame; može napisati novu predstavu na Broadwayu iako nikad nije živjela u bezdušnom trećem krugu pakla kakav je New York.

U Lancelotu se kostriješila razdraženost. Tko je taj zadrti hvalisavac, što mu daje pravo da pljuje po tome kako su drugi odabrali živjeti?

Lancelotu se njegov krug pakla sviđa!

“Kako bi bilo da se ne ponašamo pokroviteljski prema suprugama ovog svijeta?” rekao je. Smijeh. “Nekada su ljudi koji stvaraju toliko narcisoidni da mislimo kako je naš način života najviši doseg čovječanstva. Ali, većina dramskih pisaca koje znam su magareći nakurnjaci” - osobenjak je odobravajući zabrundao - “dok su supruge daleko bolja ljudska bića. Ljubaznije su, velikodušnije, vrednije u svakom pogledu. Ima nečeg plemenitog u stvaranju lagodnog, čistog i udobnog života. Riječ je o izboru, barem jednakom biranju gledanja svojeg pupka cijelog života. Supruga je dramaturg braka, ona čiji je rad bitan za izlazni proizvod, čak i kada se njen doprinos nikad izravno ne priznaje. Slavna je to uloga. Na primjer, moja supruga, Mathilde, prije mnogo godina ostavila je svoj posao kako bi moj tekao što lakše. Ona voli kuhati i čistiti i ispravljati moj rukopis, sretna je dok to radi. Kakav kupus u glavi moraš imati da bi rekao da je ona manje vrijedna jer nije stvaratelj u obitelji?”

Bio je zadovoljan lakoćom kojom su mu riječi izlazile iz usta.

Zahvalio je vlastima na svojoj rječitosti (nisu one imale ništa s tim).

Dramska spisateljica je trpko rekla: “Ja imam suprugu i ja sam supruga. Ne sviđa mi se rodna podjela kakvu ovdje čujem.”

“Mislim, naravno, na suprugu kao pomagača bez određivanja roda”, rekao je Lancelot. “Postoje muške supruge. Dok sam bio glumac, bio sam toliko nezaposlen da sam zapravo obavljao sve kućanske poslove dok je Mathilde zarađivala za kruh (prao je suđe; taj je dio bio istinit). Ipak, postoji bitna razlika u rodnoj pripadnosti koju onih dana nije politički korektno spominjati. Žene jesu te koje rađaju djecu, one ih doje, one se tradicionalno brinu o najmlađima. A to oduzima jako mnogo vremena.”

Nasmiješio se očekujući pljesak, ali nešto je pošlo ukrivo. Netko je glasno govorio u dnu gledališta. Što je napravio? Pogledao je panično dolje prema Mathildi, koja je gledala u svoje cipele.

Djevojka dramski pisac namrštila se prema Lancelotu i rekla vrlo suho naglašavajući riječi: “Jeste li upravo kazali da žene nisu kreativne zato što rađaju djecu?”

“Ne”, rekao je. “Bože, ne. Ne zato. Ne bih to rekao. Volim žene. A nemaju sve žene djecu. Moja žena, na primjer. Barem ne još. Ali slušajte, svi mi imamo ograničenu količinu stvaralačke moći, kao što nam je trajanje života ograničeno, pa ako žena odluči svoje vrijeme provesti stvarajući stvarni, a ne izmišljeni život, to je veličanstven izbor. Kada žena ima bebu, ona stvara mnogo više od izmišljenog papirnatog svijeta! Stvara sam život, a ne njegovo oponašanje. Ma što da je Shakespeare napravio, to je daleko manje od prosječne nepismene žene njegova doba koja je rađala djecu. Ta su djeca naši preci, prijeko potrebni da bismo svi mi danas bili ovdje. A nitko ne može ozbiljno tvrditi da je bilo koja predstava vrijedna koliko jedan ljudski život. Mislim, ovdje meni u prilog govori povijest kazališta. Ako su tijekom povijesti žene pokazivale manje kreativnosti od muškaraca, to je zato što su svoje stvaranje obavljale u sebi, trošeći snagu na sam život. Njihova je genijalnost u njihovim tijelima. I ne možete mi reći da nije vrijedna barem koliko genijalnost mašte. Mislim da se svi možemo složiti da su žene jednako dobre kao muškarci - u mnogočemu i bolje - ali razlog različite količine umjetničkih djela je to što su žene stvarale prema unutra, ne prema van.” Žamor je postajao sve ljući. Zaprepašteno ga je slušao, čuo se samo poneki pljesak.

“Što?” rekao je.

Osobenjak je priskočio u pomoć, ispričao je tako dugu i zamršenu priču o sebi u kojoj su se spominjali Liam Neeson i Paul Newman i otok Wight da se hladni znoj na Lancelotu osušio, a podrhtavanje njegova želuca smirilo. Opet je pogledom potražio Mathilde tražeći utjehu, ali njezino je mjesto bilo prazno.

Svijet je odjednom jako napuknuo. Lancelot se kolebao. Mathilde je otišla. Mathilde je ustala i pred svima izišla iz gledališta. Mathilde je bila toliko ljuta da joj je bilo dosta. Dosta čega? Zauvijek dosta? Možda je, kada je izišla na oporo svjetlo Palo Alta i osjetila sunce na licu, shvatila istinu: da joj je mnogo bolje bez njega, da je ona, svetica, bila samo sputavana zbog onog psećeg merdea od njezina muža. Ruke su ga svrbjele od želje da je pozove. Ostatak diskusije dvoje mlađih sudionika i moderator odbijali su pogledati Lancelota, što je njemu ionako odgovaralo jer sva mu je koncentracija bila potrebna samo da bi ostao na mjestu.

Sjedio e do kraja osjećajući se nelagodno, a kada su stigli do pozdravljanja i zahvaljivanja, rekao je moderatoru: “Mislim da bih mogao preskočiti zakusku. Ne želim da mi otkinu glavu”, a moderator je namignuo i rekao: “Možda to nije loša odluka”. Lancelot je odjurio u zelenu sobu potražiti Mathilde, ali nje tamo nije bilo. A iz dvorane je stizao takav tsunami ljudi da je skrenuo u posebni toalet za hendikepirane kako bi je nazvao, ali ona se nije javljala iako je njen mobitel zvonio i zvonio. Slušao je kako se buka ljudi izvana pojačava, zatim postupno smanjuje.

Dugo se gledao u zrcalu: čelo tako široko, kao oglasna ploča, čudan nos koji, čini se, raste s godinama, nježne dlačice na njegovim ušima duže od dva centimetra kada se isprave. Cijelo to vrijeme nosio je svoju ružnoću samopouzdano kao da je bila ljepota. Kako čudno. Zaigrao je pasijans na mobitelu. Onda je to ponovio još otprilike petnaest puta, prije svakog novog dijeljenja nazivao je Mathilde. Mobitel je ispustio posramljeni biip i zašutio. Oglasila su se njegova crijeva, sjetio se da nije jeo od doručka u hotelu u San Franciscu, da je trebao biti na ručku, pomislio je na uobičajeni gorki čaj i čokoladnu tortu za desert, ali srce mu je zatreptalo, sigurno je već bilo oko tri sata, ručak je davno završio.

Izvirio je glavom u hodnik koji je bio pun ljudi kada je ušao u zahod, ali sada je bio prazan. Kliznuo je uza zid i zavirio iza ugla, ali i put do ulaznih vrata bio je čist.

Izišao je i zastao gledajući trg po kojem su studenti s golemim ruksacima hodali na svojem putu prema vladanju svijetom. Bilo je lijepo osjetiti vjetar na licu.

“Kakva blamaža”, rekao je glas njemu zdesna; pogledao je prema toj ženi: sasušena glava slabo pokrivena obojenom crnom kosom. “Kad samo pomislim da su mi se uvijek sviđale vaše drame. Ne bih kupila kartu ni za jednu da sam znala kakav ste ženomrzac.”

“Nisam ženomrzac! Volim žene”, rekao je Lotto, na što je ona frknula i rekla: “To govore svi ženomrsci. Samo volite prašiti žene.”

Nije imalo smisla. Volio je prašiti žene, iako je od vjenčanja prašio samo jednu. Požurio je niza zid sa štukaturama šuljajući se sjenama i kroz grmlje eukaliptusa, bobice su mu krckale pod nogama, zbunjeno je izišao na ulicu po imenu El Camino Real. Nije se osjećao nimalo kraljevski.

Krenuo je ulicom koja je otprilike vodila prema San Franciscu. Znojio se ispod košulje, sunce je bilo puno jače nego što je mislio. Ulica je bila beskrajna, vrtjelo mu se u glavi. Lutao je kroz četvrt čudnih razlomljenih oblika iza dvorišnih ulaza palača, s ružičastim oleandrima i vrtovima kaktusa. Stigao je do još jedne velike ulice i prešao na drugu stranu, do malog meksičkog restorana gdje sigurno može dobiti nešto opipljivo i doći k sebi, pojeo je pola svog ljutog burita čekajući u redu da ga plati. Još je žvakao kadaje gurnuo ruku u džep da izvadi novčanik. Uz navalu straha sjetio se da ga je ostavio u hotelskoj sobi. Nikad ništa nije plaćao u sličnim prigodama, a ako bi i zatrebalo, tu je bila Mathilde sa svojom torbicom; iskreno govoreći, mrzio je ispupčenje koje novčanici prave na njegovoj stražnjici, kao da ima golemi čir. Više je volio glatku pozadinu bez novčanika.

Slegnuo je ramenima pred blagajnicom čije su se oči suzile dok je izgovarala nešto prijeteće na španjolskom. Spustio je svoj tanjur i rekao: “Žao mi je, lo sietito”, povlačeći se unatrag prema vratima.

Konačno, našao se trgovačkom centru potkovastog oblika u kojem je krajičkom oka ugledao nešto od čega su mu grudi uzdrhtale: telefonska

govornica, prva koju je vidio nakon koliko, desetljeća? Zatekao se kako okreće jedini broj koji je još znao napamet u ovo doba mobitela. Kakvo olakšanje, težina slušalice u ruci, zadah daha i znoja drugih ljudi. S druge strane žice začuo se glas njegove majke. Hoće li platiti poziv? Dragi, o dragi, da, platit će, a onda je rekla: “Lancelot? Dušo? Što nije u redu?

Nešto s onom tvojom ženom? Milostivi, je li te napustila?”

Progutao je. Osjetio je čudan odjek istog tog trenutka, kao da ga je već doživio. Kada? Na fakultetu, odmah nakon nedjeljnog vjenčanja, kada je otrčao u svoju spavaću sobu, kako se odjednom činila malenom, obavijena djetinjstvom. Nakon što je natrpao platnenu torbu odjećom za ukradeni medeni mjesec na obali Mainea podigao je slušalicu potiskujući radost i nazvao majku da joj kaže da se vjenčao. “Ne, nisi”, rekla je.

“Jesam. Gotovo je”, rekao je. “Poništi to. Brzo se razvedi”, rekla je, a on je rekao: “Ne”. Rekla je: “Zašto bi se neka djevojka udala za tebe, Lancelot? Razmisli. Zbog papira? Novca?” “Ni jedno ni drugo”, rekao je.

“Mathilde Yoder. Najbolja osoba na svijetu. Zavoljet ćeš je.” “Neću”, rekla je. “Neću je ni vidjeti, nikada. Poništi brak ili ću te razbaštiniti.

Neću ti više slati novac. A kako ćeš preživjeti u tom velikom zločestom gradu bez novca? Kako ćeš preživjeti kao glumac”, rekla je i on se pomirio s porugom. Pomislio je na život bez Mathilde. Rekao je: “Radije ću umrijeti”, a ona je rekla: “Dragi moj, progutat ćeš te riječi”. A on je uzdahnuo i rekao: “Nadam se da ćete ti i tvoje jadno srce krasno živjeti skupa, Stara”, pa spustio slušalicu. Mač je zabijen do balčaka.

Sada je osjetio bol pod kalifornijskim suncem. Bilo mu je mučno. “Što si rekla?” kazao je.

“Stvarno mi je žao”, govorila je njegova majka. “Stvarno. Sve te godine grizla sam se za jezik, dušo. Sva ta bol između nas, sva ta udaljenost, a sve sasvim nepotrebno. To užasno biće. Znala sam da će te na kraju povrijediti. Samo se vrati kući. Rachel je ovdje u posjetu s Elizabeth i djecom. Sallie će spustiti zvijezde s neba samo da opet pazi na tebe. Vrati se kući i tvoje će se cure pobrinuti za tebe.”

“Ah”, rekao je. “Hvala. Ali neću.”

“Molim?” rekla je.

“Nazvao sam jer sam izgubio mobitel”, rekao je. “Samo sam to htio

reći Sallie, za slučaj da se Mathilde uspaniči i počne me tražiti naokolo.

Da joj kaže da uskoro dolazim kući sa šampanjcem i sirom za zabavu”, rekao je.

“Slušaj, dušo...” počela je Antoinette, ali Lancelot je prekinuo: “Bok”.

Ona je u spuštenu slušalicu rekla: “Volim te”.

Antoinette je spustila slušalicu. Ne, pomislila je. Nije on opet izabrao tu ženu prije svoje majke. Ne, kada mu je dala sve. Bez nje, on nikada ne bi postao ono što jest; nikada je ne bi onako opisao i učinio besmrtnom da ga ona nije odgojila. Dječaci pripadaju svojim majkama. Veze mogu biti prekinute desetljećima, ali uvijek će dijeliti zajedničku mračnu toplinu.

Kroz prozor se vidjelo kako ocean prekriva bijeli pijesak mrežom svojih valova, i ne hvata ništa. Antoinette je znala da ružičasta kućica na dinama sluša, u kuhinji njezina šogorica priprema kekse s maslacem od kikirikija, njena kćerka i unuci upravo stižu s plaže, vanjski tuš kapa na mjesto na kojem bi znala sjediti. Bog joj daje snagu, ali umorna je od tih malih, plašljivih ljudi. Naravno, prirodno je što ih voli manje nego svog sina, koji je velik i zlatan poput nje. Dobri su miševi, ali kod lava je slava.

U kuhinji je Sallie valjala tijesto među masnim dlanovima, bijesna.

Zazvonio je telefon, a iz spavaće sobe začuo se oštar Antoinettin glas.

“Nešto s onom tvojom ženom?” rekla je. Sallie je razmišljala o svojoj šogorici; iako je djelovala kao da je načinjena od vode i šećera, u srži je imala gorki crni orah. Sallie se brinula za Lancelota, jadno dijete, koji je uvijek bio dobar. Razmišljala je o tome da nazove Mathilde i sazna što se zbiva, ali suzdržala se. Ništa se ne dobiva brzanjem; ona radi polako, izdaleka.

Nakon nekog vremena Antoinette je ustala, pritom ugledala svoje lice u zrcalu na noćnom stoliću. Naborano po kutovima, iscrpljeno, natečeno.

Pa, nije ni čudno. Koliko je samo napora uložila da joj sin bude na sigurnom. Svakog trena svijet je sve opasniji, sve se može raspasti ako ona ne bude stalno na oprezu. Sve te stvari koje je napravila za Lancelota, žrtve koje je podnijela! Pomisao na veliko otkriće nakon što umre, konci koje je povlačila bez njegova znanja sve dok nije preminula, užasi koje je istrpjela zbog njega. Je li ona izabrala zakopati se u ovu jadnu ružičastu

kuću? Nije. S novcem koji joj je Gawain ostavio, mogla se kupati u obilju. Gornji kat hotela Mandarin Oriental u Miamiju, posluga u sobi i limena glazba kad god joj se prohtije. Mramorne kupaonice veličine ove kolibe. Ispod nje sunce sjaji na vodi poput dijamanata. Ali, ne bi ona ni dirnula Gawainov novac, osim onoga koliko joj treba za preživljavanje.

Sve je to za njezinu djecu, kako će se samo zaprepastiti kada shvate razmjere onoga što je napravila. Opet je počela misliti na staru utješnu sliku, za nju stvarnu poput televizijske reprize: njen sin u crnom odijelu nije ga vidjela desetljećima; u njenim mislima on je još nespretni bubuljičavi klinac koji je dopustio Sjeveru da ga proguta - košulja mu je u dronjcima, njegova bijedna supruga u jeftinoj crnini, našminkana kao kurva. Plava maškara, smeđi obrub na usnama, obojena kosa, tako ju je zamišljala. Sallie bi mu dodala omotnicu s pismom u kojem Antoinette objašnjava sve, sve što je napravila za njega. On bi se okrenuo, gušeći se, otvorio ga i pročitao. “Ne!” zavikao bi. A kada bi mu žena oprezno dodirnula rame, on bi je odgurnuo, prekrio lice rukama žaleći zbog svih tih godina u kojima je propustio biti zahvalan svojoj majci.

Rachel je prošla hodnikom, i ugledala Antoinette kako stoji u njenoj sobi. Kada je Antoinette podigla pogled prema ogledalu, vidjela je svoju kćerku i vratila osmijeh na lice koje je bilo ozbiljno poput maske. Zubi su joj još bili prekrasni. “Mislim da je Sallie napravila kekse za malene, Rachel”, rekla je Antoinette. Provukla je svoje golemo tijelo kroz vrata i nastavila niz hodnik bolno sporo, potonula u svoj stolac. “Mislim da ni meni ne bi škodio jedan ili dva”, rekla je koketno se osmjehujući. A Rachel se zatekla kako se saginje nudeći pladanj s kolačima u uvijek istoj poslušnoj ulozi. Jedino njezin brat može tako uzbuditi njihovu majku.

Bože, Lotto! Sada će Rachel ostatak odmora morati provesti smirujući staru zvijer; davna srdžba na brata brzo je izronila iz dubina (plemeniti imaju jednako snažne osjećaje kao svi drugi; razlika je u tome kako se odluče ponašati). Potreba za izricanjem nekoliko razornih riječi koje bi izazvale nered u Lottovu svijetu je prigušena, zaključana. Čula je kako njezina djeca bučno dolaze uz stepenice, udahnula, sagnula se još niže.

“Uzmi nekoliko, Stara”, rekla je, a njezina je majka odgovorila: “Pa, hvala ti, dušo, baš bih i mogla”.

Lancelotu je trebalo dvadeset minuta da se smiri nakon razgovora s majkom, stajao je u sjeni autobusne stanice slušajući kako nervozna mladost klepeće oko njega. Tek kada je autobus ispustio zrak i spustio se poput karnevalskog slona da iskrca putnike, shvatio je kako se ne može ukrcati bez novca. Zamišljao je Mathilde kako osjeća mučninu. Vraćale su mu se njegove riječi, još snažnije, sada su mu zvučale otrovno. Ako je rekao da žene kreativnost iskazuju kroz svoju djecu, kako je to shvatila Mathilde, žena koja ih nema? Kao da je manje vrijedna? Manje vrijedna od drugih žena koje ih imaju? Manje vrijedna od njega, koji također stvara? Ali, nije on to tako mislio, uopće nije! Znao je da je ona bolja od svih. Nije ju zasluživao. Vratila se u hotel u Nob Hillu, pakirala se, ulazila u žuti taksi, ukrcavala u avion, što dalje od njega. Taj je dan konačno došao. Napuštala ga je, on će ostati bez ičega, lišen svega.

Kako će živjeti bez nje? Zna kuhati, ali nikada nije očistio zahodsku školjku; nikada nije platio račun. Kako će pisati bez nje? (Skrivena svijest o tome koliko duboko njezine ruke zadiru u njegov rad; ne gledaj tamo, Lotto. To je kao da gledaš u Sunce.)

Znoj mu se osušio na košulji. Mora učiniti nešto; mora nekako potrošiti energiju. Do grada ne može biti više od pedeset kilometara.

Samo jedan put vodi tamo, ravno na sjever. Dan je krasan. Ima duge noge, vrlo je izdržljiv: može hodati brzo, više od sedam kilometara na sat. Doći će u hotel oko ponoći. Možda ona još bude tamo. Možda više ne bude tako ljuta; možda je samo otišla u salon na masažu i tretman lica, naručila poslugu u sobu i gledala bezobrazni film, tako mu se svetila. Pasivnoagresivno. U svojem stilu.

Krenuo je, držeći sunce s lijeve strane i pijući vodu po parkovima za pse koji su se redali jedan za drugim. Nije bilo dovoljno. Bio je žedan. U sumrak je prošao pokraj zračne luke i u vjetru osjetio slani miris močvare.

Promet je bio užasan, zamalo su ga pomeli skupina biciklista, tri tegljača i čovjek koji je po mraku vozio Segway.

Dok je hodao, stalno je prežvakivao ono što se dogodilo u dvorani.

Neprestano iznova vrtio cijeli film. Nakon nekoliko sati sve se pretvorilo u priču, nešto što za šankom priča skupini prijatelja. Poslije nekoliko ponavljanja zamišljeni prijatelji za šankom postali su pripiti i priča ih je

nasmijavala. Ponavljanjem je ono što se dogodilo izgubilo moć da ga povrijedi. Postalo je komično, više nije bilo sramno. Nije on. ženomrzac.

Može dovesti stotine žena iz vremena prije Mathilde koje će posvjedočiti kako u njemu nema mržnje prema ženama. Jednostavno su ga pogrešno shvatili! Strah da ga je Mathilde napustila otupio je od ponavljanja priče.

Pretjerano je reagirala, sramit će se zbog toga. Ona će biti ta koja će se ispričavati. Ne krivi on nju. Ona ga voli. On je u srcu optimist. Sve će biti dobro.

Stigao je do grada i zamalo zaplakao od zahvalnosti zbog zbijenijih zgrada, pločnika i uličnih svjetiljki koje su ga glatko usmjeravale naprijed.

Stopala su mu krvarila, osjećao je to. Izgorio je od sunca, usta su mu bila suha, želudac stisnut od gladi. Smrdio je kao da se kupao u kadi punoj znoja. Često zastajkujući, popeo se uz brežuljak do hotela i ušao, a recepcionar, na svu sreću onaj koji ih je primio dan prije kada su došli, rekao je: “Joj! Gospodine Satterwhite, što se dogodilo?” Lotto je hrapavo izgovorio: “Opljačkali su me”, jer na neki je način i bilo tako, publika mu je opljačkala dostojanstvo; čovjek je pozvao pomoćnika s hotelskim invalidskim kolicima, Lotta su otpratili gore u sobu, dizalom, tu se našao i ključ, ugurali su ga unutra, Mathilde se uspravila na krevetu, gola pod plahtama, nasmiješila mu se.

“O, stigao si, ljubavi”, rekla je. Kakva veličanstvena samokontrola.

Stvarno, bila je svjetsko čudo.

Hotelski momak izišao je klanjajući se, mrmljajući nešto o tome kako će za trenutak stići besplatna okrjepa. “Vode”, zakrkljao je Lotto. “Molim te.”

Mathilde je ustala, odjenula se i otišla u kupaonicu natočiti času vode koju mu je donijela iznimno sporo. Popio ju je u jednom gutljaju. “Hvala.

Još, molim te”, rekao je.

“Sretna sam što te mogu služiti”, rekla je uz širok osmijeh. Nije se pomaknula.

“M.” rekao je.

“Da, moj stvaralački geniju?” rekla je.

“Ne treba me više kažnjavati. Ja sam bezveznjak, nepodoban za život među ljudima. Nosim svoje povlastice kao nevidljivi ogrtač i mislim da

mi to daje nadnaravne moći. Zaslužujem barem jedan dan u lancima, vjerojatno i nekoliko pokvarenih jaja u glavu. Žao mi je.”

Sjela je na rub kreveta i mirno ga pogledala. “Bilo bi to ljepše da je bilo iskreno. Bezobrazan si.”

“Znam”, rekao je.

“Tvoje riječi imaju veću težinu nego kod većine ljudi. Razbacuješ se njima na sve strane, tako mnoge možeš povrijediti”, rekla je ona.

“Brinem se samo da ne povrijedim tebe”, rekao je.

“Toliko toga kod mene samo pretpostavljaš. Ne možeš govoriti u moje ime. Ne pripadam ti”, rekla je.

“Prestat ću sa svime što ti se ne sviđa. Hoćeš li mi, molim te, molim te, donijeti još vode?”

Uzdahnula je i donijela mu je, a na vratima se začulo kucanje. Kada ih je otvorila, tamo je bio hotelski momak sa stolom na kotačima na kojem su bili šampanjac u posudi s ledom, losos, šparoge, košarica vrućih peciva i čokoladni kolač za desert, sve na račun hotela, uz isprike zbog pljačke.

San Francisco je srdačan grad, uglavnom, to se rijetko događalo. Ako mu treba liječnička pomoć, oni imaju jednog svojeg liječnika, i tako dalje.

Ako još išta mogu učiniti za njega, samo im treba reći.

Lotto je navalio, ona je gledala. Uspio je pojesti samo nekoliko zalogaja prije nego što je osjetio gađenje, zatim je ustao iako mu se činilo da mu je netko sjekirom otkinuo noge i oteturao u kupaonicu, bacio odjeću i cipele ravno u smeće i dugo se tuširao toplom vodom, gledajući kako mu se iz rana cijede potočići krvi. Ostao je, ili će uskoro ostati, bez svih deset noktiju na nožnim prstima. Oprao je lice i ruke hladnom vodom, na njima je imao plikove od sunca. Ustao je, kao nov u vlastitom tijelu, pincetom svoje žene iščupao duge dlake na uškama, utrljao skupi losion svoje žene u kozu čela, ravnajući bore.

Kada je izišao, Mathilde je još bila budna, buljila je u knjigu koju je držala u rukama. Spustila ju je, gurnula naočale na vrh glave, namrštila mu se.

“Ako to pomaže, sutra neću moći hodati”, rekao je.

“Onda ćeš morati provesti dan u krevetu sa mnom”, rekla je. “Dakle, pobijedio si. Ma što da se dogodi, ti pobijediš. Za tebe sve uvijek ispadne

dobro na kraju. Uvijek. Netko ili nešto pobrine se za tebe. To me izluđuje.”

“Jesi li se nadala da se neće završiti dobro? Da će me udariti kamion?” rekao je i uvukao se pod plahte naslonivši glavu na njen trbuh.

U njemu je nježno grgutalo. Ostatak kolača nestao je s pladnja.

Uzdahnula je. “Ne, idiote. Samo sam te htjela preplašiti na nekoliko sati. Moderator je cijelu večer ostao u svojem uredu jer smo bili sigurni da će te netko tamo dovesti. Što bi normalna osoba bila i napravila, Lotto.

Umjesto hodanja natrag u San Francisco, ti ludi manijače. Upravo sam ga nazvala i rekla mu da si se pojavio, loš je bio tamo. Propisno se usrao.

Mislio je da te otela banda divljih feministkinja koje će snimiti video s tobom u ulozi žrtvenog jarca. U glavi je vrtio filmove s kastracijom.”

Lancelot je zamislio zamah mačete, zadrhtao.

“Ah”, rekla je. “Sve se smirilo čim je poslužen ručak. Izgleda da su danas otkrili kako je prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade plagirao pola svojeg govora, društvene mreže su ga se baš dohvatile. Kada sam podignula glavu, za svim stolovima svi su prčkali po mobitelima. Ti si, ljubavi moja, danas bio sitna riba.”

Osjećao se prevareno; morao bi biti još razdražljiviji (proždrljivac!).

U njemu je kuhalo dok nije zaspao, ona ga je neko vrijeme gledala, premetala stvari po glavi, kada je zaspala, nije ugasila svjetlo.

8 LED U KOSTIMA, 2013.

Ured ravnatelja u internatu za dječake. Na zidu poster s vodopadom pod zalazećim suncem ispod kojeg slovima u neserifnom fontu piše ISTRAJNOST.

Ravnatelj: čovjek kojem obrve pokrivaju pola lica Ollie: mršavi dječak, odnedavno bez oca, izbačen iz kuće zbog maloljetničke delinkvencije. Pokušava prikriti južnjački naglasak; lice puno prištića. Miran, bistra pogleda, sve primjećuje

Iz prvog čina Ravnatelj: Javljeno mi je da se ti, Olivere, ne uklapaš. Nemaš prijatelja. Tvoj nadimak je (gleda u jednu indeksnu karticu, žmirka) Pita Iz Vukojebine.

Ollie: Čini se da je tako, gospodine.

Ravnatelj: Olivere, ne snalaziš se najbolje.

Ollie: Da, gospodine.

Ravnatelj: Ocjene ti ne mogu biti bolje, ali u razredu se ne javljaš za riječ. Ne zovi me gospodine. Naši su učenici intelektualno znatiželjni, vitalni građani svijeta. Jesi li ti intelektualno znatiželjan, vitalan građanin svijeta?

Ollie: A-a.

Ravnatelj: Zašto nisi?

Ollie: Nesretan sam.

Ravnatelj: Tko ovdje može biti nesretan? To su gluposti.

Ollie: Hladno mi je.

Ravnatelj: Fizički? Ili duhovno?

Ollie: Oboje, gospodine.

Ravnatelj: Zašto plačeš?

Ollie: (Bori se sam sa sobom. Ne govori ništa.)

Ravnatelj: (Otvara svoju ladicu. Ispod snopa papira je nešto što Ollie ugleda, uspravi se kao podboden. Ravnatelj zatvara ladicu, vadi gumeni obruč, nateže ga palcem. Usmjeri ga prema Ollieju i otpusti. Ollie trepne. Ravnatelj se zavali u svojoj sjedalici.

Ravnatelj: Netko tko nije depresivan bi se izmaknuo.

Ollie: Vjerojatno.

Ravnatelj: Ti si, prijatelju moj, plačljivko.

Ollie: (...)

Ravnatelj: Ha! Izgledaš kao sob Rudolfs crvenim nosom, bljak.

Ollie: (...)

Ravnatelj: Ha-ha!

Ollie: Ravnatelju. Ako bih smio pitati. Zašto imate pištolj u ladici?

Ravnatelj: Pištolj? Nemam pištolj. To je glupost. Ne znaš o čemu govoriš. (Zavali se u sjedalici, stavlja ruke iza glave.) Nego, slušaj me, Olivere. Radim ovo milijun godina. Nekada sam i ja, kao ti, bio dječak u ovoj školi. I na mene su se bili okomili, vjerovao ti ili ne. A ja ne vidim zašto po tebi seru. Čini se da imaš sve. Zdravlje, visinu, da ponekad opereš lice, bio bi zgodan, Isuse. Malo kreme protiv bubuljica i bit ćeš kao nov. Činiš se pristojnim. Bistar si. Ne smrdiš, ne kao oni beznadni gubitnici. Znaš Jellyja Rolla? Jednostavno nepopravljiv. Ružno miriše i stalno plače. Ružno ga je vidjeti. Čak i njegovi mali prijatelji, svi oni dječaci koji igraju Dungeons &Dragons, čak i oni jedva dopuštaju Jellyju Rollu da priređuje te njihove susrete ili što već. Ti? Ti bi mogao biti kralj ove škole. Ali nisi jer, pod jedan, tek si stigao, što će se s vremenom izgubiti. Numero dos, preplašen si, što moraš promijeniti. Brzo! Jer klinci kakvi idu u škole poput ove su morski psi, prijatelju moj. Oni su mladi morski psi podizani u starim lozama morskih pasa, baš svi. Morski psi mogu nanjušiti krv u moru s više kilometara udaljenosti, a znaš što je krv za ove ovdje? Strah. Nanjuše li krv u moru, okomit će se na onoga tko krvari. Ne mogu si pomoći! Kakav bi to bio morski pas koji ne napada?

Dupin. Kome trebaju dupini? Dupini su slasni. Užitak za grickanje. Dakle, slušaj pažljivo što ću ti reći. Moraš naučiti kako biti morski pas. Zvizni

nekoga po nosu, samo mu ga nemoj slomiti, ne želiš da te tuži otac nekog od ovih klinaca. Napravi neku psinu. Stavi celofan preko školjke, pa kad krenu pišati, sve će im se odbiti po hlačama. Ha! Ako ti netko baci tvrdo kuhano jaje u glavu, ti ga gađaj šniclom. Jer ovdje je kao u zatvoru. Samo jaki preživljavaju. Moraš zaraditi poštovanje. Ono što se mora napraviti, mora se napraviti. Čuješ li ti mene? Capiche?

Ollie: Capiche.

Ravnatelj: Dobro, Oliver. Kakvo je to uopće ime, Oliver? Ime za dupina, ako mene pitaš. Peškasto ime. Jesi li ti peško?

Ollie: Nisam. Ali dragi su mi.

Ravnatelj: Ha! Počeo si shvaćati. Kako te zovu kod kuće?

Ollie: Ollie.

Ravnatelj: Ollie. Vidiš. Tako treba. Ollie je ime za morskog psa.

Kraljevskog morskog psa. Kada te sljedeći put netko nazove Pitom Iz Vukojebine, ti mu se unesi u facciu, natjeraj ga da te zove Ollie. Čuješ li ti mene?

Ollie: Jasno i glasno.

Ravnatelj: Osjećaš li kako ti se zubi oštre? Njušiš li krv u moru?

Osjećaš li se kao morski pas?

Ollie: Možda. Možda kao dupin s britvom na peraji.

Ravnatelj: Za početak. Kolji ih, koljaču.

Ollie: Klati. Shvatio.

Ravnatelj: Ne doslovno, naravno, Bože, zamisli ti to? Ravnatelj mi je rekao da ih sve pobijem! Mislio sam u prenesenom značenju. Nemoj nikoga zaklati. Nisi to od mene čuo.

Ollie: Naravno. Do viđenja, gospodine. (Izlazi.)

Ravnatelj: (Sam, brzo vadi pištolj iz ladice, gura ga pod kauč.)

TELEGONIJA, 2013.

“Maske. Magija. Kirka i Penelopa i Odisej i očeubojstvo i incest.

Glazba i film i ples. Ti ludi guzičaru”, rekla je Mathilde.

“Gesamtkunstwerk”, rekao je Lotto. “Ubacivanje svih vrsta umjetnosti u kazalište. Sada samo moramo naći nekog dovoljno blesavog da to

postavi”, rekao je.

“Ne brini se”, rekla je Mathilde. “Svi koje poznajemo su blesavi.”

BROD LUĐAKA, 2014.

PRVI ČIN, PRVA SCENA Pustopoljina nakon nuklearnog rata, kit s trbuhom prema gore donesen crvenom plimom, među naplavljenim smećem dvije žene.

Pete: žilava, niska, mršava dlakava ženka čimpanze Miranda: nenormalno debela, na glavi metar podignute crvene kose, na vrhu koje je spaljeno gnijezdo drozda u stilu madame du Barry17. Njiše se u ležaljci razapetoj između dvije ogoljene crne palme.

Pete (dovlači mrtvog aligatora u logor): Danas je za večeru aligatorov rep, Miranda.

Miranda (neodređeno): Krasno. Baš tako. Dobro. Nadala sam se. Pa, odrescima kita? Ako bi se nekako mogli dobiti odresci kita? Mislim, ne brini se mnogo oko toga, to je jedina stvar na svijetu koju bih večeras mogla probaviti, ali mogu pojesti i malo aligatora. Ako moram.

Pete (podiže pilu, odlazi, vraća se mokra s komadom mesa u rukama): Aligatorov rep i odresci od kita za večeru, Miranda.

Miranda: Kakvo iznenađenje! Pete! Ti možeš sve! A kad smo već kod toga, možeš li mi natočiti još jedan koktel? Negdje mora biti pet sati popodne!

Pete: Ja ne b’ rekla. Više nema ništa što se zove vrijeme. (Natače kerozin iz bačve, miješa ga šećerlemom od peperminta, koju čuva u tu svrhu, dodaje ga.)

Miranda: Čudesno! Sada. Mislim da je vrijeme za moju sapunicu?

Zvijezde u tvojim očima?

Pete: Vrijeme je mrtvo, Miranda moja. Televizija je mrtva. Struja je mrtva. I glumci su mrtvi, garant, u toj hidrogenskoj eksploziji nad L.A.om. Ili od crne kuge nakon nje. Ili od potresa. Ljudski eksperiment se raspao.

Miranda: Onda me ubij, Petey. Samo me dokrajči. Nema svrhe da nastavim živjeti. Samo uzmi tu pilu i odsijeci mi glavu, (jeca u svoje

velike blijede ruke.)

Pete (Uzdiše. Podiže morsku travu, stavlja je na glavu. Uvlači obraze kao Silvia Starr, junakinja sapunice Zvijezde u tvojim očima i govori zagrobnim glasom): O, što li ćemo učiniti s tim podlim podlacem Burtonom Baileyjem...

Miranda (Tone u ležaljku, hvata zrak. Obje su tako zadubljene da ne čuju mehanički zvuk koji je sve jači dok se s desne strane pozornice ne pojavi krš od brodskog trupa, s kojeg preživjeli gledaju dolje na žene.)

Rachel je uzbuđeno hodala crnom prostorijom eksperimentalnog kazališta u kojem, osim njezina brata, nije bilo nikoga; iza vrata čula se buka proslave prve izvedbe. “Kvragu, Lotto, nisam ni znala kako to gledati”, rekla je pritišćući dlanovima oči.

On se umirio. “Žao mi je”, rekao je.

“Nemoj me krivo shvatiti, jedan dio mene divljački je uživao gledajući Staru i Sallie kako se koškaju na kraju svijeta. Sallie koja se muči i klanja sve dok na kraju ne pukne, znaš?” Rachel se nasmijala, onda se okrenula prema njemu. “Tako si dobar kada nas treba prevariti, zar ne? Tako si šarmantan da zaboravljamo kako si morao postati serijski ubojica iznutra da bi radio to što nam radiš. Stavljaš nas u svoje drame, izobličuješ nas, pokazuješ nas kao da smo nekakav cirkus nakaza. A oni u gledalištu sve to lijepo posrču.”

Bio je u potpunom šoku. Rachel, od svih ljudi, okreće se protiv njega.

Ali ne. Nije bilo tako. Ne bi ona. Sada stoji na vrhovima prstiju kako bi mu dodirnula obraz. Na ovom svjetlu, oči njegove sestre uokvirene su finim borama. O, bogovi ljubavi, kamo je nestalo vrijeme? (Vrtlog se pokrene u smjeru kazaljke na satu, besciljno se gubi). “Barem si napisao bolju verziju Antoinette. Barem na kraju ona staje pred zvijer da spasi djecu. Hvala Bogu”, rekla je Sallienim glasom, mašući prstima po zraku.

Nasmijali su se.

(Ali, u ladici na Floridi napola napisana cedulja. Dušo. Nikad nisam uživo vidjela neku tvoju dramu, znaš to. Velika tuga mog života. Sve ih čitam, neke sam vidjela na DVD-u ili online. Ne treba ni govoriti koliko

sam ponosna na tebe. Naravno, nisam iznenađena. Trebalo se toliko mučiti, od dana kada si se rodio, da se od tebe napravi umjetnik kakav jesi! Ali, Lancelote, kako, kako se usuđuješ?)

ŠIŠMIŠI, 2014.

“Sjajna je”, kaže Mathilde.

Ali, Lotto je u njezinu glasu otkrio nešto na što nije bio spreman; kaže: “Stvarno me povrijedilo na onom skupu kada su se svi ponašali prema meni kao da sam ženomrzac. Ti znaš da volim žene.”

“Znam”, rekla je. “Gotovo da ih previše voliš.” Ipak, hladnoća u njezinu glasu, način na koji ga izbjegava pogledati. Nešto nije bilo u redu.

“Mislim da je Livvie ispala prilično dobro. Nadam se da ti ne smeta što sam uzeo tebe kao model za njen lik.”

“Pa sad. Livvie je ubojica”, govori Mathilde hladno.

“M., mislio sam na to da sam uzeo samo tvoje osobine.”

“Osobine ubojice”, rekla je. “Nakon više od dvadeset godina moj suprug kaže da imam osobine ubojice. Dobro!”

“Ljubavi moja”, rekao je. “Nemoj biti histerična.”

“Histerična. Lotto, molim te. Znaš li korijen te riječi? Hystera.

Maternica. U osnovi, upravo si me nazvao jadnicom koja plače zbog svojih ružičastih dijelova.” “Što nije u redu s tobom? Šiziš.”

Obratila se psu. “Dao je moje osobine ubojici i pita me zašto šizim.”

“Hej. Pogledaj me. Smiješna si, i to ne zbog svojih ženskih stvari.

Livvie se našla u procijepu između dva loša tipa, jednog je ubila. Kada bi neki gadni veliki pas pregrizao Boga napola, ti bi ga rastrgala. Tko to zna bolje od mene? Ti si svetica, ali i sveci negdje moraju puknuti. Mislim li da ćeš ikada ubiti nekog? Ne mislim. Ali kada bismo imali hipotetičnog klinca i neki bi čovjek hipotetično gurnuo svog stojka negdje blizu našeg hipotetičnog klinca s lošom namjerom, ti bi mu bez oklijevanja noktima iščupala grlo. I ja bih. Što te ne čini nimalo manje dobrom.”

“O moj Bože. Razgovaramo o tome da si me pretvorio u ubojicu, kad odjednom, evo ga opet s glupostima o djeci.”

“Glupostima?” “. . .”

“Mathilde? Zašto tako dišeš?” “. . .”

“Mathilde? Gdje ćeš? Dobro, zaključaj se u kupaonici. Žao mi je što sam ti povrijedio osjećaje. Hoćeš li, molim te, razgovarati sa mnom? Ja ću samo sjediti ovdje. Slomit ću te svojom odanošću. Žao mi je što smo skrenuli na krivi put. Možemo li razgovarati o drami? Osim što sam dao tvoje osobine ubojici, kako ti se čini? Malo je klimavo u četvrtom činu.

Kao stol s jednom klimavom nogom. Treba još malo razmisliti. Možda da mi malo pomogneš? Ah. Okupat ćeš se? Usred dana? Dobro? Radi sve što trebaš raditi. To prija, mogao bih se kladiti. Ta toplina. Lavanda. Hej, baš uživaš. Možemo li razgovarati kroz vrata? Sve u svemu, komad je stvarno solidan, mislim. Da? Mathilde, ne budi takva. Ovo mi je stvarno važno.

Ah, dobro. Nastavi tako. Idem dolje pogledati film, ti mi se možeš pridružiti ako poželiš.”

ESHATOLOGIJA, 2014.

Tek kada su se zaustavili na prilaznom putu, kada su gosti puni bourbona već počeli iskakati iz auta, Lotto je ugledao slomljeni skateboard na panju i mokre dječje kupaće kostime na travi, a Bog je bila toliko iscrpljena da nije mogla ni podignuti glavu i Lotto je shvatio da možda nije dovoljno razmislio o svemu. O, dragi. Mathilde je ostavljena da se sama brine za troje Racheline djece od doručka kada je Lotto otišao u trgovinu po mlijeko, ali su ga onda hitno pozvali u grad na dugi, u zadnji tren dogovoreni razgovor na radiju - na kraju njegova pobjedničkog kruga s Eshtitofogijom, koja se svidjela čak i Phoebe Delmar, iako je on rekao Mathildi: “Ah, gore je kada te netalentirani hvale nego kada te kude.” Bilo je važno, pa se brzo odvezao u grad, iako je bio u hlačama od pidžame, na radiju to nije bilo važno, zatim je krenuo kući očiju još svježih od jutra, ali naletio je na Samuela i Arnieja kako se smiju na pločniku i, joj, zadržao se tako dugo! Naravno, ručali su zajedno. Naravno, ručak se nastavio pićem, Samuel je za šankom sreo poznanika iz svog kluba koji im se pridružio,

neki radiolog ili onkolog, pa kada su ogladnjeli, Lotto je predložio da dođu kod njega, svi znaju da Mathilde bogovski kuha, a on je bio pijan, ali ne toliko pijan da ne bi mogao voziti.

Pomirisao je mlijeko koje se valjalo po podu od jutros. Možda će još biti dobro. Ušao je i zatekao Samuela Pepé Le Tvora kako ljubi Mathildi ruku, Arnieja kako pretražuje ormarić s pićem tražeći onaj stari armagnac koji im je dao za Božić, a liječnik je izvodio vratolomije sa žlicom ne bi li ubacio grašak u usta Lottove mlađe nećakinje, kojoj je bilo dosta avionskih žlica. Poljubio je Mathilde, spasio je; ona se usiljeno nasmiješila. “Gdje su blizanci?” rekao je. Odgovorila je: “Onesvijestili su se na jedinom mjestu u kući gdje su htjeli zaspati: u tvojoj radnoj sobi”. U njezinu je smiješku možda bilo malo prkosa. A on je rekao: “Mathilde!

Tamo ne smije nitko osim mene. To je moj radni prostor!” Pogledala ga je tako oštro da ga je probolo, kimnuo je, povukao se, podigao djevojčicu, pomagao joj sa stvarima za spavanje dvostruko dulje nego inače i vratio se dolje.

Gosti su sjedili na terasi i opijali se. Mjesec se jasno isticao na baršunastom plavetnilu. Mathilde je mljela začinske trave u blenderu, tjestenina se kuhala. “Žao mi je”, rekao joj je na uho, pa uzeo resicu među zube, ah, slasno, možda imaju vremena, ako je ona za? Ali odgurnula ga je, izišao je, tamo su četvorica muškaraca bila u donjem rublju, u bazenu, plutali na leđima smijući se; Mathilde je prilazila stolu s velikom bijelom zdjelom iz koje se pušilo u rukama.

“Ovo je”, rekao je Samuel usta punih tjestenine, “najzabavnija stvar koju sam napravio otkako sam se razveo.” Sjajio se, s nešto sala oko struka, kao vidra. Kao i Arnie, kad smo kod toga, ali to je bilo očekivano, sada kada je bio veliki ugostitelj. Njegova suncem opaljena leđa imala su tamne pjege; Lotto ga je poželio upozoriti na rak kože, ali uz toliko Arniejevih djevojaka, neka od njih je to sigurno već obavila.

“Jadna Alicia. Koji ti je to razvod, treći?” rekla je Mathilde. “Treća greška, Sam18. Izbačen si.”

Ostali su se nasmijali, Lotto je rekao: “To je bolji nadimak od onog koji je imao u svojim ranim dvadesetima. Sjećate se? Jedno Jaje Sam.” Samuel je slegnuo ramenima, netaknut. U njemu je još bilo onog starog

samopouzdanja. Liječnik ga je pogledao sa zanimanjem, “jedno Jaje Sam?” rekao je.

“Rak testisa”, rekao je Samuel. “Na kraju mi nije smetao. Jedno jaje dalo je četvero djece.”

“Ja imam dva krasna jaja”, rekao je Lotto, “koja nisu dala ništa.”

Mathilde je šutke sjedila dok su drugi nastavili brbljati, zatim uzela svoj tanjur i ušla unutra. Lotto je pričao priču o jednoj poznatoj glumici koja se predozirala, cijelo je vrijeme osjećao miris nekog kolača s bobicama iz pećnice; čekao je i čekao, ali Mathilde nije izlazila. Konačno je ušao provjeriti što mu žena radi.

Bila je u kuhinji, leđima okrenuta vratima terase, nije prala suđe, slušala je. Ah, to sićušno nakrivljeno uho, bijelo-plava kosa koja joj pada na rame. Čuo se radio, utješno tiho. Poslušao ga je i uz treptaj u želucu začuo poznat glas, netko tko zna pričati razvlačio je samoglasnike, treptaj se pretvorio u nalet straha kada je shvatio da je glas koji čuje njegov. To je bila ona emisija od jutros. Koji dio? Jedva da je se sjećao. O, da, priča iz njegova samotnog djetinjstva na Floridi. Njegov glas na radiju postao je nelagodno intiman. Postojala je močvara u koju je odlazio, na dnu jedne vrtače. Jednog dana za nogu mu se uhvatila pijavica. A on je bio dječak kojem je toliko očajnički trebalo društvo da ju je ostavio tamo, da mu siše krv, vratio se kući i večerao, cijelo vrijeme osjećajući utješni dodir na svojoj koži. Kada se po noći okrenuo na stranu i smrskao tu stvar, u njoj je bilo toliko krvi da je osjetio krivnju kao da je ubio pravu osobu.

Voditeljica se nasmijala, ali bio je to napola začuđen smijeh.

Mathildina ruka je posegnula prema radiju, ugasila ga je snažnim pokretom.

“M.?” rekao je.

Udahnula je, gledao je kako joj se rebra uvlače dok je izdisala. “Nije to tvoja priča”, rekla je. Okrenula se. Nije se smiješila.

“Naravno da jest”, rekao je. “Tako je se živo sjećam.” Točno. Mogao je osjetiti toplo blato na nogama, užas koji se pretvara u neku vrst nježnosti kada je našao malu crnu pijavicu na svojoj koži.

“Ne”, rekla je i izvadila sladoled iz zamrzivača, kolač iz pećnice, zdjele i žlice.

Dok je jela, u njemu se polako stvarao los predosjećaj. Nazvao je taksi da odvede goste natrag u grad. Kada su otišli, znao je da je Mathilde bila u pravu.

Ušao je u kupaonicu usred Mathildina tuširanja i sjeo na rub kade.

“Tako mi je žao”, rekao je.

Slegnula je ramenima, isprala pjenu u slivnik.

“Pošteno govoreći, pijavica je postojala”, rekao je. “Priča o pijavici.”

Utrljavala je losion u ruke, jednu, drugu, gledala ga u ogledalu i rekla: “Moja usamljenost. Ne tvoja. Ti si uvijek imao prijatelje. Ne radi se o tome da si ukrao moju priču, nego o tome da si mi ukrao prijatelja.”

Nasmijala se sama sebi, ali kada je on ušao u krevet, njezino je svjetlo bilo ugašeno, ležala je na svojoj strani, pa iako joj je stavio ruku na bok, zatim između nogu, ljubio joj vrat i šaputao: “Što je tvoje, moje je i što je moje, tvoje je”, ona je već spavala ili, još gore, pretvarala se da spava.

SIRENE (NEDOVRŠENO) Previše bola. To će je ubiti.

Mathilde je stavila rukopis u kutiju s arhivom ne pročitavši ga, odnijeli su je ljudi koji su ih selili.

9 Scena: galerija. Nalik špilji, puna sjena, na zidovima šuma pozlaćenih breza. Tristan i Izolda čuju se iz zvučnika. Lupeško mnoštvo pije na šankovima u sva četiri kuta sobe, gladni su i željni krvi. Kipovi na postoljima su odozdo osvijetljeni plavim svjetlom: velike, bezlične mase rastopljenog čelika koje prelaze u užasnuta lica, naziv je Kraj. Galerija i djela u njoj prizivaju sjećanje na Dürerove drvoreze apokalipse.

Umjetnica je bila Natalie. Slave je nakon smrti; njena fotografija je uvećana, blijeda, zaustavlja dah, trijumfalno vlada scenom.

Dva barmena, trenutno bez posla. Jedan mlad, drugi sredovječan, obojica zgodna.

Sredovječni: ... kažem ti, ovih se dana kunem u sok. Kelj, mrkva i đumbir...

Mladi: Tko je ono? Visoki muškarac, upravo je ušao, sa šalom. O, zvijezde moje.

Sredovječni (smiješi se): Taj? Lancelot Satterwhite. Znaš tko je on.

Mladi: Onaj dramski pisac? O moj Bože. Moram ga upoznati. Možda mi da ulogu. Nikad se ne zna. Čovječe. Kao da je upio sve svjetlo u prostoriji, jesam li u pravu?

Sredovječni: Trebao si ga vidjeti dok je bio mlad. Napola bog. Barem je on tako mislio.

Mladi: Ti ga poznaješ? Dopusti mi da ti dotaknem ruku.

Sredovječni: Jednog ljeta bio mi je zamjena. Prije mnogo godina.

Shakespeare u Parku. Ferdinand bijah. Moj jezik! Nebesa! Najviši među onima sam koji taj jezik govore, et cetera. Iako sam ga ja uvijek vidio najprije kao Falstaffa. Tako brbljav. Vraški uobražen. Ipak, nikad mu nije krenulo to s glumom. Bilo je u njemu nešto, ne znam, neuvjerljivo.

Također, bio je stvarno previsok, onda se udebljao, sada se čini da je opet smršavio. Nekako ti ga je bilo žao. Iako, mislim, na kraju je dobro prošao.

Ponekad se pitam jesam li i ja trebao krenuti drugim putem, znaš? Kad

zapnem, moj umjereni uspjeh umjereno me gurne naprijed, tako stalno.

Bolje je izgorjeti, pokušati nešto novo. Ne znam... Ne slušaš me.

Mladi: Oprosti. Malo sam. Pogledaj mu samo ženu. Zapanjujuća je.

Sredovječni: Ona? Beskrvna je, same kosti. Meni je odvratna. Ali ako želiš upoznati Lotta, moraš ići preko nje.

Mladi: Uf. Meni je nevjerojatno lijepa. Je li on... vjeran?

Sredovječni: Mišljenja se razlikuju. Teško je reći. Flerta dok te ne pretvori u bezličnu masu, dok se ne zaljubiš, onda se sasvim zbuni ako kreneš na njega. Svima nam se to dogodilo.

Mladi: I tebi?

Sredovječni: Naravno.

(Gledaju čovjeka nalik žabi koji im se približio, sada ih sluša, zvekete led u njegovoj čaši.)

Chollie: Ti, mladiću. Trebam te za jedan poslić. Laganih sto dolara. Što kažeš?

Mladi: Ovisi o poslu, gospodine.

Chollie: Trebaš kao slučajno proliti čašu crnog vina na Satterwhiteovu ženu. Po cijeloj onoj bijeloj haljini, da je stvarno natopi. Bonus, kad si već tamo, možda uspiješ gurnuti Satterwhiteu poruku u džep. Pa što bude.

Možda te pozove na audiciju ili nešto slično. Prihvaćaš?

Mladi: Petsto.

Chollie: Dvjesto. Ovdje je još sedam barmena.

Mladi: Dogovoreno. Dopustite mi da se poslužim vašim perom.

(Uzima Cholliejevo nalivpero, piše na ubrusu, gurne ga u džep. Pogleda pero, pa gurne i njega.) Ovo je tako užasno. (Smije se, stavlja vino na posluiavnik, žurno odlazi.)

Sredovječni: Pitam se kakve dečko ima šanse kod Lancelota.

Chollie: Manje od nikakvih. Lotto je čisti hetero, a žalosno je vjeran, također. Ali bit će zabavno gledati. (Smijeh.)

Sredovječni: Što si naumio, Chollie?

Chollie: Zašto mi se obraćaš? Ne poznaješ me.

Sredovječni: Zapravo poznajem. Odlazio sam na zabave kod Satterwhiteovih u devedesetima. Znali smo mi nekada i razgovarati.

Chollie: Pa, sad. Svi su dolazili na te zabave.

(Čuje se lomljava stakla, gomila na trenutak utihne.)

Sredovječni: Mathilde je to ljupko podnijela. Naravno da jest. Ledena kraljica. Sada u toalet, sa solju i sodom. A u pravu si, svi su dolazili na te zabave. I svi su se pitali zašto si ti bio Lancelotov najbolji prijatelj. Ništa nisi nudio, stvarno, baš ništa. Tako neljubazan.

Chollie: Pa, najdulje sam poznavao Lotta, još otkad je bio štrkljasti mladac na Floridi s ozbiljno gadnim prištevima. Tko bi to pomislio? Ovih dana on je slavan, a ja imam helikopter. A vidim da si se i ti sasvim ostvario u miješanju pića. Baš ti ide. Čestitam.

Sredovječni: Ja...

Chollie: No, dobro, baš lijepo što smo se sreli, bla-bla. Imam posla.

(Odlazi prema sredini prostorije, gdje Mladi tapka po Lancelotovim hlačama papirnatom maramicom) Lancelot: Ne, prijatelju, ozbiljno govorim, ne vjerujem da ima vina na mojim hlačama. Ali hvala. Ne. Molim vas, dosta. Molim vas. Dosta.

Dosta.

Mladi: Recite svojoj supruzi koliko mi je žao, gospodine Satterwhite.

Molim vas pošaljite mi račun.

Ariel: Gluposti, gluposti. Ja ću nabaviti novu haljinu. Vrati se na svoje mjesto. (Mladi odlazi) Lancelot: Hvala ti, Ariel. Ne brini se za Mathilde. Mislim da je to neka stara haljina. Usput, stvarno je spektakularno, sve ovo. Kao da si napravio točnu kopiju unutrašnjosti mog mozga. Zapravo, vidio sam da je to Natalie i dovukao Mathilde ovamo iako se nije osjećala najbolje.

Natalie nam je bila prijateljica s fakulteta, morali smo doći. Kakva tragedija, ta njena nesreća. Drago mi je da joj odaješ počast. Iskreno govoreći, mislim kako se Mathilde još osjeća malo čudno jer je tako naglo napustila galeriju kada je dobila onaj posao na web stranici za sklapanje poznanstava prije toliko godina.

Ariel: Znao sam da će me jednog dana napustiti. Sve moje najbolje cure me napuste.

Lancelot: Ipak, mislim da joj nedostaje umjetnost. Kad god putujemo, tjera me u muzeje. Bilo bi dobro za vas oboje da se opet povezete.

Ariel: Nikad mi nije dosta starih prijatelja. U svakom slučaju, čuo sam

nešto o tebi. Netko mi je rekao da si naslijedio zapanjujuću svotu. Je li to istina?

Lancelot (snažno uvlači zrak): Majka mi je umrla prije četiri mjeseca.

Ne, pet. Istina je.

Ariel: Tako mi je žao. Nisam htio biti bezobrazan, Lotto. Znao sam da ste se udaljili, nisam pazio što govorim. Molim te, oprosti mi.

Lancelot: Udaljili smo se, tako je. Nisam je vidio desetljećima.

Oprosti. Nisam siguran, stvarno, odakle te suze. Prošlo je pet mjeseci.

Dovoljno dugo da prežalim majku koja me nikada nije voljela.

Chollie (prilazeći im): Ako te majka nikad nije voljela, to je bilo zato što ta pička nije znala za ljubav.

Lancelot: Chollie, zdravo! On je izobličen, grbav, u svemu nakazan, ružan u licu, gori u stasu, star i suh; poročan, neplemenit, blesav, glup, neljubazan, žigosano mu je tijelo, a još gori duh. Moj najbolji prijatelj.

Vhollie: Zabij si svog Shakespearea u guzicu, Lotto. Bože, muka mi je od njega.

Lancelot: Charles, zahvalan jesam što ljubiš me harno.

Ariel: Ovdje on baš i ne bi koristio. Shakespeare u mraku.

Chollie: O, Ariele. Dobar pokušaj, čovječe. Uvijek si bio tako zamalo smiješan.

Ariel: Čudno je to što govorite, Charles, kada se jedva poznajemo.

Kupili ste od mene nekoliko slika lani, ali to nije dovoljno da biste mogli govoriti kakav sam bio.

Chollie: Ti i ja? Ne, mi smo stari prijatelji. Ti se ne sjećaš, ali sreo sam te ja u gradu jako davno. Tako davno da ste Mathilde i ti još bili par.

Lancelot (duga stanka): Par? Mathilde i Ariel? Što?

Chollie: Nisam to trebao spomenuti? Žao mi je. Pa sad, to je prastara stvar. U braku ste milijun godina, nije bitno. Ovi su zalogajčići jači od snage moje volje. Ispričajte me. (Odjuri za konobarom s pladnjem.)

Lancelot: Par? Ariel: Pa... da. Mislio sam da si znao da smo Mathilde i ja... imali vezu.

Lancelot: Imali vezu?

Ariel: Ako to išta pomaže, sve je bilo strogo poslovno. S njezine

strane.

Lancelot: Poslovno? Ti si bio, pretpostavljam, mecena? Ah, sada mi je jasno! Misliš na galeriju. Dok sam ja pokušavao glumiti. Uglavnom neuspješno. Da, istina je. Tada si nas financijski godinama podržavao, Bogu hvala. Jesam li ti ikada zahvalio? (Smije se s olakšanjem.)

Ariel: Pa, ne. Bio sam joj, pa dobro, ljubavnik. Hodali smo. Imali smo dogovor. Žao mi je. Ovo je neugodno. Mislio sam da nema tajni između tebe i Mathilde. Inače ne bih ni riječ rekao.

Lancelot: Nemamo. Tajni.

Ariel: Naravno. Jao meni. Ako to išta pomaže, od tada se više ništa nije dogodilo. A slomila mi je srce. Ali prebolio sam to, prije milijun godina. Nije bitno.

Lancelot: Čekaj. Čekaj, čekaj, čekaj, čekaj, čekaj, čekaj.

Ariel (čeka jako, jako dugo, sve više i više mu je neugodno): Morao bih se vratiti...

Lancelot (gromoglasno): Stoj gdje jesi. Vidio si Mathilde golu? Vodio ljubav s mojom ženom? Seks? Bilo je seksa?

Ariel: Bilo je to davno. Nije bitno.

Lancelot: Odgovori mi.

Ariel: Da. Bili smo u vezi četiri godine. Slušaj, Lotto, žao mi je što te to toliko iznenadilo. Ali sada sve moraš rješavati s Mathildom. Pobijedio si, dobio si je, ja sam izgubio. Moram se vratiti svojim gostima. Ne moram ti govoriti koliko malo to znači na duge staze. Znaš gdje me možeš naći ako poželiš razgovarati. (Odlazi.)

(Lancelot stoji sam, dovoljno je slavan da mu nitko ne prilazi, ostali su napravili krug oko njega. Lice mu je plavo od svjetla.)

Mathilde (bez daha, na njezinoj haljini prozirna mrlja tamo gdje je ostao trag od vina): Tu si. Spreman za pokret? Ne mogu vjerovati da si me nekako natjerao opet zakoračiti u ovu galeriju. Isuse, kakav dokaz da nismo ni trebali doći. Ovo je, na sreću, svila, a vino se zapravo više otkotrljalo n... Lotto? Lotto Satterwhite. Lotto! Jesi li dobro? Halo?

Ljubavi moja? (Dodiruje mu lice.)

(Gleda je kao s vrlo velike visine).

Mathilde (izdaje je glas): Ljubavi?

1O Zalazak Sunca. Kuća na dinama kao školjka koju je nanijelo more.

Vjetar zabija pelikane u nebo. Kornjača pod malom palmom.

Lotto je stajao na prozoru.

Došao je na Floridu? Floridu? U kuću svoje majke. Nije imao pojma kako se zatekao tamo.

“Stara?” viknuo je. Ali njegova majka bilaje mrtva šest mjeseci.

Sve je mirisalo na nju, na talk i ruže. Prašina kao mekana siva koža po cicu i porculanskim figuricama. I plijesan, miris pazuha mora.

Misli, Lotto. Zadnje čega se sjećaš. Dom, mjesečina pada na površinu stola, zimski koščati prsti drveća iskapaju zvijezde s neba. Razbacani papiri. Uz nogu mu cvili pas. Kat ispod spava njegova žena, kosa kao bijelo-plavo paperje po jastuku. Dodirnuo joj je rame i popeo se u svoju radnu sobu, na dlanu mu je zaostala toplina.

Podignuo se spori mračni mjehurić, prisjetio se njihovih loših odnosa, njihove pokvarene velike ljubavi. Kako je bio bijesan. Kako je njegov gnjev mlio sve pred sobom.

Cijeli protekli mjesec stajao je na tankoj žici između ostanka i odlaska od nje. Bilo je to iscrpljujuće, stiskati stopala, pitati se na koju će stranu pasti.

Njegov je posao bio pričanje priča; znao je kako jedna pogrešna riječ može srušiti cijelu konstrukciju (Krasna žena! Poštena žena! Slatka žena!).

Dvadeset i tri godine mislio je da je sreo djevojku čistu kao snijeg, tužnu, usamljenu djevojku. On ju je spasio. Dva tjedna kasnije bili su vjenčani.

Ali, kao lignja iz dubina, priča se okrenula naopako. Njegova žena nije bila čista. Bila je ljubavnica. Uzdržavana. Od Ariela. Nije imalo smisla.

Ili je bila kurva ili je Lancelot bio rogonja; on, koji je od početka bio vjeran. (Tragedija, komedija. Sve je samo stvar gledišta.)

Kroz prozor je osjećao hladnoću prosinca. Koliko će trajati taj zalazak Sunca? Vrijeme se nije ponašalo kako je očekivao. Na plaži nije bilo žive

duše. Gdje su starci koji pješače, šetači pasa, pijani prolaznici, gdje su ljubitelji zalazaka sunca, oni koji jedu lopoče? Nestali. Pijesak je bio neobjašnjivo gladak kao koža. Osjećao je kako u njemu raste strah. Pružio je ruku i pritisnuo prekidač za svjetlo.

Nije bilo ni struje. Nestala je, kao njegova majka.

Bez struje; bez telefona. Pogledao je dolje. Nosio je gornji dio pidžame. Ipak, nije imao hlače na sebi. To je zapalilo fitilj. Čuo ga je kako pucketa. Panika u njemu se pokrenula.

Vidio je sebe kako trči kroz kućicu, kao da se gleda odozgo. Zavirivao je u kuhinjske ormare. Otišao u Sallienu sobu, praznu nakon Antoinettine smrti.

Cijelo to vrijeme vani je zalazilo Sunce, sjenke su puzale iz mora na svojim vodozemnim nogama i kretale prema Zaljevu, preko Međuobalnog vodenog puta19, rijeke Saint John, hladnih izvora i močvara s aligatorima, tirkizno obojenih fontana u tužnim, jeftinim naseljima u kojima je pola stanova oduzeto zbog neplaćanja. Preko šume mangrova, preko morskih krava, preko školjki u njihovim ležajevima koje, jedna po jedna, zatvaraju svoja tvrda mala usta kao zbor na završetku pjesme. Tamo se sjenke zavlače dublje u Zaljev, kroz dvostruku podmorsku tminu valjaju se prema Teksasu.

“Koji se kurac događa”, rekao je sve mračnijoj kući. Prvi put u životu je opsovao; zaradio je tu riječ, osjećao je. Kuća mu nije odgovorila. *** Stajao je pred vratima svoje majke s baterijskom svjetiljkom u ruci.

Nije mogao znati što će naći. Sallie i Rachel spominjale su stvaranje zaliha. Noćna ptica, Antoinette bi kupovala sve što bi se pojavilo na prodajnim mrežama. Lottova stara soba zatrpana je kupkama za noge još u kutijama, satovima čiji se remeni mogu mijenjati. “Otvori vrata svoje stare sobe i umrijet ćeš na američki način, pod lavinom konzumerizma”, rekla je Rachel. Ono malo novca koji je Antoinette uzimala za sebe trošila je na smeće. “Želiš li da očistimo kuću?” pitao je telefonski onog jutra kada je majka umrla. Ostali su tamo nakon plača i slušanja priče: Sallie je ustala

jedne noći da bi popila čašu vode i našla Antoinette koja se srušila nasred poda.

“Neee. Pusti je. Kuća će se na kraju sama zapaliti”, tmurno je rekla tetka Sallie. Objavila je svoju namjeru da putuje svijetom. Njezin brat ostavio joj je novac. Nije imala razloga ostajati.

“Barem je Stara bila alergična na životinje”, rekao je Lotto. “Mogle su tu biti mačke. Miris mačaka koji tjera suze na oči, sve dolje do plaže.”

“Mačke zgnječene pod srušenim kutijama”, rekla je Sallie.

“Ha! Herbarij zgnječenih mačaka. Buket. Staviš ih u okvir, pa na zid.

Memento mijau”, rekao je.

Udahnuo je i otvorio vrata sobe svoje majke.

Bila je uredna. Prekrivač s uzorkom cvijeća, vodeni krevet malo curi, na podu je smeđa mrlja. Iznad zaglavlja kreveta visio je veliki Isus na križu u zelenim tonovima. Ah, njen tužan život. Ah, jadna njegova majka.

Kao netko iz Becketta. Žena koja raste kao zlatna ribica dok ne ispuni cijelu zdjelu, jedini izlaz je konačno skočiti.

Hladna ruka uvukla se Lottu u grudi. Na zaglavlju kreveta uzdizala se polovica glave njegove majke: jedno veliko oko iza naočala, jedan obaz, polovica usta.

Kriknuo je i bacio svjetiljku, svjetlost se dva puta okrenula oko sebe, čuo se zvuk lomljenja stakla, snop svjetla zaustavio se na krevetu, tukao je Lottu ravno u oči. Našao je časopis s bijelom naslovnicom. Razbacane novčiće. Naočale svoje majke. Staklenu šalicu. Sve je to bilo tako namješteno da je stvaralo optičku varku. Ali bila je to Antoinette, sasvim jasno, nepogrešivo, prava jednooka Antoinette. Zadrhtao je, pretražio njene ladice tražeći novac za odlazak kući (samo prazne bočice lijekova, stotine njih), opet pobjegao u kuhinju.

Stajao je pred prozorom. Nije se bio u stanju pomaknuti.

Iza njegovih leđa nešto je zašuškalo u sobi. Mirno je stajao. Osjetio je pritisak nekog lica na stražnjem dijelu vrata. Liceje imalo hladan dah. U tom djeliću vremena stajalo je tamo desetljećima. Konačno se lice povuklo.

“Tko je tamo?” viknuo je ničemu.

Mučio se dok nije otvorio staklena vrata, kuću je ispunilo šibanje hladnog vjetra. Oživjeli su zvukovi. Izišao je na balkon i naslonio se na ogradu, izložio glavu navali zraka. Kada je podigao pogled, shvatio je zašto je sve djelovalo tako čudno.

Cijelo je nebo ključalo grimizno crnom bojom. Kostimografi bi bili spremni ubiti konkurenciju samo da se dočepaju te nijanse. Onaj tko bi u njoj izišao na pozornicu odmah bi zračio velikim autoritetom, Lear ili Othello, i prije nego što progovori.

Ipak, najviše pogrešno bilo je more.

Bilo je zaleđeno. Valovi su se dizali tako sporo da je bilo teško vidjeti da se miču.

Ova Forida nije bila Florida. Više čudna nego istinita.

Mislio je, sada već prilično siguran, to je bila noćna mora, on se ne može probuditi.

Kako je bio brz, taj prijelaz, sve je bilo na okupu, a raspalo se.

Zatekao se kako korača drvenom stazom uz obalu, bosonog, ramena povijenih od užasa. Dolje u mrak, između sićušnih žaba tik nad ograđenim močvarnim tlom, iznad dina prošaranih lozicom i palmicama i zmijskim rupama. Klizanje pijeska pod njegovim nogama ga je umirilo. Počeo je mirnije šetati, zaustavio se. Udisao je. Kao da ga je pozvao, pojavio se blistavi Mjesec. Hirovit, nestalan, podložan promjenama svoje mjesečne putanje.

Obale s apartmanima i velikim kućama koje su trebale biti osvijetljene bile su u mraku. Bolje je pogledao. Ne, nestale su, kao da ih je neka velika ruka pomela s obale.

“Upomoć!” vikao je u zapuhe vjetra.

“Mathilde!” vikao je.

Mathilde koju je zvao bila je ona iz prvih dana ljubavi, zadnjih na fakultetu, iz onog prvog tjedna u njezinu krevetu na Aveniji Hooker iznad antikvarnice, bez seksa. Grebanje neobrijanih nogu, hladnih stopala, bakrenast okus njezine kože. Danju je hodala u svojim krpicama, muškarci su kao zvijeri buljili za njom. Njezina samoća kao otok na koji se nasukao. Drugu noć koju je Lotto spavao u njezinu krevetu probudio se i zatekao sobu koja je na nekim mjestima bila izdužena, na drugima se

skupila, svjetlucavo sivo svjetlo čudno se pojavljivalo po zidovima, uz njega nepoznata osoba. U njemu se pojavila strepnja. Nekoliko puta u godinama koje će uslijediti budio bi se u spavaćoj sobi koja je bila njegova, ali suštinski nije, uz ženu koja je spavala uz njega, o kojoj nije znao ništa. Te prve noći užasa ustao je i otišao trčati, strepnja kao da ga je progonila, u zoru je dokaskao natrag u Mathildin stan iznad antikvarnice, razbudio je svojom energijom. Tek kada mu se nasmiješila, mogao se napokon opustiti. Mathilde je bila tamo, u zoru, ta savršena djevojka načinjena po njegovoj mjeri (život bi bio drukčiji da je Lotto poslušao užas: bez slave, bez drama; mir, lakoća i novac. Bez blještavih; s djecom.

Koji je život bolji? Nije na nama da sudimo).

Vjekovima je sjedio na dini. Vjetar tako hladan. More tako čudno.

Tamo daleko, ledeni bregovi smeća veliki kao Teksas. Vrtlog boca i japanki i kravata i kutija kikirikija i šalova i glava lutki i lažnih trepavica i prepariranih životinja na napuhavanje i guma od bicikala i ključeva i kaljača i neprodanih knjiga i inzulinskih injekcija i plastičnih vrećica i ruksaka i bočica antibiotika i perika i ribičkih struna i policijske vrpce i mrtvih riba i mrtvih kornjača i mrtvih dupina i mrtvih morskih ptica i mrtvih kitova i mrtvih polarnih medvjeda i cijelog tog obilnog klupka smrti. Školjkama ozlijeđena stopala. Izgubio je gornji dio pidžame. Samo ga je donje rublje štitilo od elemenata prirode.

Dao bi svoje bogatstvo da zadovolji tog ljutitog boga koji ga je dovukao ovamo (Kakav vic! Novac je za budale). Onda, odrekao bi se posla, pomislio je. Slave. Drama, svih samo ne Sirena. Da, čak i te zadnje, najnovije i najdraže, priče o zakopanim ženinim osobnostima, njegove do sada najbolje, mogao je to osjetiti. Čak i Sirena. Uzmi dramu, on će nastaviti ponizno živjeti običnim životom. Uzmi sve, samo ga pusti da se vrati kući Mathildi.

Na rubovima njegova vidnog polja nešto je svjetlucalo, to je obično najavljivalo migrenu. Iskre su postale bliže, pretvorile se u Sunčevo svjetlo, u drvo kumkvata u stražnjem vrtu u Hamlinu. Sunce je ukoso padalo na španjolsku mahovinu; na rubu travnjaka gustiš virdžinijske

puzavice, ispod njega se kuća njegovih predaka vraćala u floridsku zemlju, napadnuta milijunima zuba termita ili velikom gubicom uragana. U sjeni lozice svjetlucali su zadnji prozori.

Iza Lotta je bila kuća na plantaži koju je sagradio njegov otac, koju je njegova majka prodala godinu i jedan dan nakon što je Gawain umro i sve ih preselila u onu tužnu kućicu na plaži. U tom zbunjujućem svijetu iz djetinjstva, njegov otac stajao je na drugoj strani bazena. Nježno je gledao Lotta.

“Tata”, šapnuo je Lotto.

“Sine”, rekao je Gawain. Ah, ljubav njegova oca. Najnježnija koju je Lotto upoznao.

“Pomogni mi”, rekao je Lotto.

“Ne b’ mog’o”, rekao je Gawain. “Žao mi je, sine. Možda može tvoja mama. Ona je bila pametna.”

“Moja majka bila je mnogo toga, ali ne pametna.”

“Jezik pregriz’o”, rekao je Gawain. “Nemaš ti pojma što je ona napravila za te.”

“Nije napravila ništa. Nije voljela nikog osim sebe same. Nisam je vidio od osamdesetih.”

“Sine, krivo gledaš stvari. Toliko te voljela.”

Površina bazena se namreškala; Lotto je pogledao unutra. Voda je bila smeđe-zelena, zamućena, po njoj je plivalo hrastovo lišće. Pojavilo se nešto bijelo poput jajeta, čelo njegove majke. Nasmiješila se. Bila je mlada, lijepa. Njezina crvena kosa raširila se površinom, u nju se upletalo zlatno lišće. Ispljunula je tamnu vodu iz usta.

“Stara”, rekao je. Kada je digao glavu, oca više nije bilo. Ona stara bol u njegovu središtu, opet.

“Dušo”, rekla je. “Što radiš ovdje?”

“Reci ti meni”, odgovorio je. “Samo želim otići kući.”

“Onoj tvojoj ženi”, rekla je. “Mathildi. Nikad mi se nije sviđala.

Nisam bila u pravu. Te stvari ti nikad nisu jasne dok ne umreš.”

“Ne. Bila si u pravu”, rekao je. “Ona je lažljivica.”

“Koga briga za to. Voljela te. Dobra žena. Omogućila ti je krasan, miran život. Plaćala račune. Nikad se ni o čemu nisi brinuo.”

“Bili smo vjenčani dvadeset i tri godine i nikad mi nije rekla da je bila kurva. Ili priležnica. Ili oboje. Teško je reći. Prilično krupna stvar da bi je zaboravila spomenuti.”

“Krupna stvar je tvoj ego. Nisi joj bio jedini, strašno. Djevojka čisti školjku za tobom dvadeset i tri godine, a ti joj zamjeraš zbog nečega što se dogodilo dok te nije ni poznavala.”

“Ali lagala je”, rekao je.

“Molim te. Brak čine laži. Uglavnom one dobrohotne. Prešućivanja.

Ne govori se sve. Ako izrekneš stvari koje svaki dan pomisliš o svojem bračnom drugu, ubiješ ih u pojam. Nije ti nikad slagala. Samo nije spomenula.”

Buka; grmi nad Hamlinom. Sunce je izgubilo sjaj, nebo postalo sivo.

Njegova majka potonula je do brade u mutnu vodu.

“Nemoj ići”, rekao je.

“Vrijeme je”, rekla je.

“Kako da se vratim kući?”

Dodirnula mu je lice. “Dušo jadna”, rekla je i potonula.

Pokušao se vratiti svojoj ženi uporno misleći na nju. Sada bi Mathilde trebala biti u kući, sama s Bogom. Kosa joj je potamnjela od masnoće, lice se natmurilo. Počela bi ružno mirisati. Bourbon za večeru. Zaspala bi u svojem omiljenom naslonjaču uz kamin i hladni pepeo, vrata verande ostavila bi otvorena u noć kako bi se Lotto mogao vratiti. Dok spava, kapci su joj tako prozirni da bi on uvijek pomislio, ako se dobro zagleda, vidjet će kako joj snovi kao meduze prolaze mozgom.

Volio bi dublje zaroniti u nju, smjestiti se u udubinu kosti ispod oka i jahati na njoj, sićušni čovjekoliki stvor nalik kauboju na rodeu, shvatiti što to ona misli. Ah, bilo bi to previše. Tome ga je naučila tiha svakodnevna bliskost. Paradoks braka: nikad ne možeš nekoga potpuno upoznati; a nekoga potpuno poznaješ. Mogao je predvidjeti način na koji će ispričati šale, osjetiti kako joj se ježi gornji dio ruke kada bi joj bilo hladno.

Uskoro će se naglo probuditi. Njegova žena, koja nikad nije plakala, mogla bi zaplakati. Skrivena iza svojih prstiju, čekat će u mraku da se Lotto vrati.

Mjesec kao pupak, svjetlost na moru kao staza od lijepe kose koja vodi ravno prema Lottu.

Po njoj mu prilaze sve djevojke koje je imao prije Mathilde. Toliko njih. Nage. Sjaje se. Cholliejeva sestra, Gwennie, njegova prva, kada mu je bilo petnaest, s divljom kosom. Blistave srednjoškolke, ravnateljeva kći, cure iz grada, cure s fakulteta: grudi kao balote od kruha, kao šake i kao loptice za skvoš u sportskim čarapama, kao divlji kestenovi i šalice čaja i njuškice miša i ugrizi krpelja, trbusi i guzice, veličanstveno, Lottu su sve lijepe. Nekoliko mršavih dječaka, njegov profesor teatrologije (skreni pogled). Toliko tijela! Stotine! Mogao bi se zakopati u njima.

Dvadeset i tri godine vjernosti Mathildi. Mogao bi se bez grižnje savjesti valjati u tom moru tijela kao pas po tek izrasloj svježoj travi.

Njegova bi žena to i zaslužila. Tako bi bili jednaki. Onda bi se kasnije mogao vratiti, osvećen.

Ali, ne bi mogao. Zatvorio je oči i gurnuo prste u uši. Pijesak mu je pritiskao kost na stražnjici. Osjećao ih je kako prolaze, prsti su dodirivali njegovu kožu meko kao perje. Nakon posljednje, polako je brojio do tisuću i pogledao, ugledao je trag mjesečine koji je izišao iz zaustavljene vode, pijesak presječen jednom dugom crtom.

Voda je jedini način za povratak Mathildi, odlučio je. Plivat će natrag kroz vrijeme.

Skinuo je svoje kratke bokserice i ušao u ocean. Čim su mu stopala dodirnula vodu, na njima se stvorio elektricitet, kao udari munje.

Uzbuđeno je gledao kako se svjetlost grana u dubinu i polako blijedi.

Provodljivost slane otopine. Čim bi sijevanje prestalo, on bi izazvao novo.

Udahnuo je i bacio se u vodu, počeo plivati, sviđalo mu se fluorescentno svjetlucanje nakon svakog zamaha rukom po površini. Vodio ga je Mjesec.

Nije bilo teško, plivati u mirnom moru, iako se morao penjati na vrhove valova kao da su neravnine na putu. Bilo mu je malo vruće, malo hladno, ali zapanjujuće dobro. Plivao je dok ga ruke nisu zaboljele i pluća mu se napunila solju, onda je plivao još malo.

Zamišljao je kako prolazi pokraj jata nepokretnih riba. Mislio je na

galije pod sobom, zabijene u mulj, na zlatne poluge u njima. Kameni usjeci duboki kao Grand Canyon, nad kojima je lebdio kao orao na vodenom nebu. Na dnu tih kanjona bile su rijeke blata, ljigava stvorenja iz kojih odjednom bijesnu zubi. Zamišljao je golema morska stvorenja ispod sebe kako šire udove ne bi li ga zgrabila, ali on je bio klizav i jak i pobjegao im je.

Plivao je satima, ako ne danima. Ako ne tjednima.

Više nije mogao. Zaustavio se. Okrenuo na leđa i potonuo. Vidio je meki pamuk zore kako briše lice noći. Otvorio je usta kao da želi zagristi dan. Utapao se, a dok se utapao, stigla je veličanstvena živa vizija.

Bio je sićušan, priljepak svoje majke, još vezan mlijekom i toplinom.

Praznici na plaži. Prozor je bio otvoren, iza njega komešali su se valovi (Antoinette, zauvijek povezana s oceanom, grabila je koliko je mogla, ubacivala u sebe, školjke i kosti bi ispljunula). Pjevušila je. Kosi zastori bili su spušteni, na nju su padale pruge svjetlosti. Veličanstvena kosa do struka. Tek je nedavno postala sirena, još je bila sirena u svojoj mekoj, blijedoj mokroj koži. Polako je spustila jednu naramenicu. Preko ramena, niz ruku. Zatim drugu. Zatim niz grudi, hop, evo ih vani, nježno ružičaste kao pileći kotleti, nad njenim blijedim trbuhom posutim pijeskom. Nad njenim venerinim brežuljkom i zamamnim kovrčama, niz bijele stupove njezinih nogu. Bila je tako mršava. Krasna. Iz svojega gnijezda od ručnika, sićušni Lotto gleda svoju zlatnu majku i osjeća nagovještaj. Ona je bila tamo prijeko; on je bio tu. Zapravo, nisu bili povezani. Bili su dvoje, dakle, nisu bili jedno. Prije tog trenutka bio je dug topao san, najprije u mraku, zatim je postupno stizalo svjetlo. Sada se probudio. Provalila je iz njega kao stenjanje, ta strašna odvojenost. Ona se prenula iz svog sanjarenja. Tiho, maleni moj, rekla je, prišla mu, prislonila ga na svoju hladnu kožu.

Ona ga je u nekom trenutku prestala voljeti (nije mogao znati). Tuga njegova života. Opet, onda ga je možda voljela.

Tonuo je dok nije stigao na dno oceana. Nanosi pijeska. Otvorio je oči. Nos mu je bio tik ispod površine, gdje je zalazeći Mjesec jahao na vrhu zaustavljenog vala. Spustio je noge, odgurnuo se i tijelo mu se podiglo iz vode koja mu je dopirala do bedara.

Kao da ga je pratila poput psa, obala je bila tri metra iza njega.

U zoru je najprije bilo oblačno. Sunce kao zlatni čajnik. Barem će mu biti ugodno. Plaža se protezala u svojem savršenstvu, dine su bile tamne od raslinja. Čovjek tu ništa nije pokvario. Preko noći povijest se vratila na početak.

Jednom je pročitao da je spavanje za mali mozak isto što i valovi za ocean. Spavanje stvara niz impulsa koje šalje u mrežu neurona, kao valove; oni ispiru sve nepotrebno, za sobom ostavljaju samo ono važno.

(Sada je bilo jasno o čemu se radi. O njegovu obiteljskom naslijeđu.

Konačni zasljepljujući bljesak u mozgu). Čeznuo je za povratkom kući. Mathildi. Želio joj je reći da bi joj oprostio bilo što. Koga je više briga što je napravila, s kim? Sve je to prošlost. I on će biti prošlost, uskoro.

Poželio je da je može upoznati kao staricu. Pomislio kako bi tada bila veličanstvena.

Nema sunca, samo mutno zlato. Plima pritišće obalu. Ružičasta kuća njegove majke. Tri crne ptice šćućurene na krovu. Uvijek je volio miris oceana, na svježi seks. Izvukao se iz mora i nag krenuo po plaži, po drvenoj stazi, u kuću svoje majke, van na balkon. Činilo se da godinama stoji pred zorom.

(Nit pjesme odmotala se do golog kalema, Lotto. Otpjevat ćemo ti sami kraj.)

Gledaj, tamo. U daljini, neka osoba.

Izbliza, to su dvije osobe, s rukom u ruci, do gležnjeva u zapjenjenom moru. Izlazeće Sunce u kosi. Plavuša u zelenom bikiniju; visoka, sjaji se.

Ljube se, ruke rade pod njegovim gaćicama, njezinim grudnjakom. Tko ne bi pozavidio toj mladosti, tko ne bi, gledajući ih, požalio sve što je izgubio. Penju se na dinu, ona ga gura u leda, uzbrdo. Gledaš ih s balkona, zadržavaš dah dok se par zaustavlja u glatkoj zdjeli od pijeska zaštićenoj dinama. Ona mu gura kupaće dolje; on joj skida kostim, gornji i donji dio.

O, da, vratio bi se svojoj ženi na koljenima, puzao bi cijelom dužinom Istočnog kanala samo da opet osjetiš njene prste u svojoj kosi. Nisi je

vrijedan [Da. (Ne.)]. Čak i dok misliš na let, paraliziran si ljubavnicima, ne usuđuješ se pomaknuti od straha da će odlepršati kao ptice u mjehurasto nebo. Uvlače se jedno u drugo, teško je reći gdje jedno počinje, a drugo završava: ruke u kosi, toplina na toplinu, u pijesak, njezina podignuta crvena koljena, pokreti njegova tijela. Vrijeme je.

Događa se nešto čudno, nisi spreman na to; neko preklapanje; ovo si već vidio, osjetio si dah na vratu, njezinu toplinu pod sobom i hladnu vlagu dana na leđima, bespomoćno savladan, osjećaj prelaska, seks doseže vrhunac (svršio!). Do krvi izgrižena usna, urlik na kraju, ptice uzlijeću u nebo, mrvice u ružičastim pregibima jednog uha. Nazubljeno sunce na vodi. Vremena jedva dovoljno da se primijeti zapanjujuća ljepota, i ono stiže. Razdvajanje.

SRDŽBE

1.

Jednog dana, dok je Mathilde hodala selom u kojem su bili tako sretni čula je kako iza nje dolazi auto pun mladića. Vikali su nepristojne stvari.

Predlagali da popuši određeni dio anatomije. Govorili što bi rado napravili njenoj stražnjici.

Iznenađenje je prešlo u navalu topline, kao da je strusila čašicu viskija.

Istina je, pomislila je. Još imam savršenu stražnjicu.

Ali, kada je auto došao u ravninu s njezinim licem, mladići su umuknuli. Vidjela ih je dok su prolazili, blijedi. Pritisnuli su gas i nestali.

Taj joj se trenutak vratio mjesec dana kasnije dok je prelazila ulicu u Bostonu i čula da netko izvikuje njezino ime. Dojurila je sitna žena.

Mathilde nije znala gdje je smjestiti. Imala je vlažne oči i crvenkastu kosu koja joj je visjela oko ušiju. Mekani trbuh, stvorena za djecu. Koliko se moglo vidjeti, četiri djevojčice u prikladnim haljinicama čekaju je kod kuće s dadiljom. Žena se zaustavila metar i pol pred Mathildom, pobjegao joj je uzvik.

Mathilde je podignula ruke na obraze. “Znam”, rekla je. “Izgledam tako stara još otkad je moj muž...”

Nije mogla dovršiti rečenicu.

“Ne”, rekla je žena. “Još si elegantna. Baš kako treba. Izgledaš tako ljutito, Mathilde.”

Kasnije će se Mathilde sjetiti žene: Bridget, s njezina odsjeka na fakultetu. Uz sjećanje je stigao i mali ubod krivnje. Vrijeme je sakrilo razlog.

Na trenutak je proučavala ples ptica sjenica i sunca kroz vjetrom nošeno lišće. Kada je opet podigla pogled, druga žena zakoračila je unatrag. Pa još jednom.

Mathilde je rekla polako: “Ljutita. Naravno. Pa, nema smisla to više skrivati, zar ne?”

Zatim je spustila glavu i nastavila dalje.

Doći će joj to desetljećima kasnije, kad bude stara, u porculanskoj kadi podignutoj na nožicama u obliku lavljih šapa, dok joj se tijelo blaženo namakalo, da bi se njen život mogao prikazati u obliku slova X. Stopala su joj bila patkasto raširena, odražavala su se u vodi.

Nakon zastrašujućeg prostranstva djetinjstva, u srednjim godinama život se fokusirao u jednu vruću točku. Nakon toga opet se širio prema van.

Pomaknula je pete tako da se više ne dodiruju. Odraz se micao za njima.

Sada se njen život pokazivao u drugom obliku, jednakom i suprotnom onom prvom (složena je naša Mathilde; dobro se nosi s proturječnostima).

Sada je oblik njezina života ovako izgledao: veće od, bijeli prostor, manje od.

Kada su oboje imali četrdeset i šest godina, Mathildin suprug, slavni dramski pisac Lancelot Satterwhite, ju je napustio.

Otišao je u kolima hitne pomoći bez uključene sirene. Pa, ne baš on.

Njegovo hladno meso.

Nazvala je njegovu sestru, Rachel. Rachel je vrištala i vrištala, a kada se zaustavila, bijesno je rekla: “Mathilde, dolazimo. Drži se, dolazimo.”

Njegova tetka Sallie bila je na putu, nije ostavila broj, pa je nazvala Sallienu odvjetnicu. Niti minutu nakon što je Mathilde spustila slušalicu, Sallie se javila iz Burme. “Mathilde”, rekla je. “Čekaj me, dušo, dolazim.”

Nazvala je najboljeg prijatelja svojeg muža. “Dolazim helikopterom”, rekao je Chollie. “Dolazim.”

Uskoro će se svi sručiti na nju. Za sada, bila je sama. Stajala je na stijeni na livadi, u jednoj od suprugovih košulja, i gledala kako zora pada na mraz u duginim bojama. U stopalima je osjećala bol od hladnoće kamena. Mjesec, ili malo dulje, nešto je grizlo njezina muža. Mrštio se po kući, jedva da ju je i gledao. Kao da je oseka, povlačio se od nje, ali znala je, kao i kod prave oseke, plima će ga vratiti natrag. Približavala se neka buka, podigao se vjetar, ona se nije okrenula pogledati kako slijeće helikopter, samo se naslonila na ledenu snagu vjetra. Kada su se elise

usporile, čula je pokraj lakta Cholliejev glas.

Pogledala je dolje na njega. Groteskni Chollie, novac ga je pokvario, bio je prebogat, kao kruška toliko zrela da iz nje curi. Odjenuo je sportsku trenirku. Probudila ga je, shvatila je. Morao je rukom zakloniti oči da bi pogledao gore u nju.

“Suludo”, rekao je. “Vježbao je svaki dan. Debeli guzonja poput mene trebao je otići prvi.”

“Tako je”, rekla je. Pokrenuo se kao da će je zagrliti. Pomislila je na zadnji put kada je osjetila toplinu muža kako joj se upija u kožu i rekla: “Nemoj”.

“Neću”, rekao je.

Livada je postala oštrija. “Gledao sam te kako stojiš tu dok smo slijetali”, rekao je. “Izgledala si jednako stara kao kada sam te prvi put vidio. Bila si tako krhka. Tada tako puna svjetla.”

“Sada se osjećam prastaro”, rekla je. Bilo joj je samo četrdeset i šest.

“Znam”, rekao je.

“Ne možeš znati”, rekla je. “I ti si ga volio. Ali nisi mu bio žena.”

“Nisam. Ali imao sam blizanku koja je umrla. Gwennie.” Pogledao je u stranu, zatim hladnim glasom rekao: “Ubila se kada joj je bilo sedamnaest”.

Cholliejeva usta krivila su se prema unutra i van. Mathilde mu je dodirnula rame.

“Ne ti”, rekao je brzo, ona je pomislila kako joj želi reći da njezina svježa bol nadmašuje njegovu, da bi sada njoj trebalo pružiti utjehu.

Mogla je osjetiti kako brzo stiže tuga, potresa zemlju kao teretni vlak, ali još nije udario u nju. još je imala malo vremena. Mogla se tješiti; ipak je u tome bila najbolja. U ulozi supruge.

“Tako mi je žao”, rekla je. “Lotto mi nikad nije rekao da se Gwennie ubila.”

“Nikada nije ni saznao. Mislio je da je bila nesreća”, rekao je Chollie, a njoj to nije zvučalo čudno na livadi preplavljenoj zimskim svjetlom.

Neće joj biti čudno nekoliko mjeseci, uz sav užas koji je kopao po njoj, jako dugo neće osjećati ništa osim njegove divlje zavijajuće snage.

Shvatimo da više nikad nećemo ćuti prijateljev smijeh, da je ovaj vrt za nas zauvijek zaključan. A u tom trenutku počinje naše istinsko tugovanje.

To je rekao Antoine de Saint-Exupéry. I on se našao unesrećen u pustinji nakon što je samo nekoliko trenutaka prije sve oko njega bilo otvoreno plavo nebo.

Gdje su ljudi? rekao je Saint-Exupéry u Malom princu. Čovjek je pomalo osamljen u pustinji... Čovjek je osamljen i među ljudima - reče zmija.

Kao šarani, oni koje volimo izlaze na površinu, otvaraju usta hvatajući zrak pokraj njezina lica, onda opet duboko potonu.

Smjestili su je u naslonjač, pokrili dekom. Bog se tresla ispod nje.

Cijeli dan ti dragi ljudi naginjali su se prema njoj, dolazili i odlazili.

Lottove nećakinje i nećak prišuljali bi se i prislonili obraze na njezina koljena. Stavljali su joj hranu u krilo, odnosili je. Djeca su sjedila tamo cijelo dugo poslijepodne. Shvaćala su na nekoj životinjskoj razini, bila su prekratko na ovom svijetu da bi im išta bilo neugodno izgovoriti.

Odjednom noć u prozoru. Ona je samo sjedila i sjedila. Mislila je na ono što je njezin suprug mogao misliti u trenutku kada je umro. Bljesak svjetla, možda. Ocean. Uvijek je volio ocean. Nadala se da je ugledao njezino mlado lice kako mu prilazi. Samuel je gurnuo svoje rame pod jednu ruku, Lottova sestra svoje pod drugu, premjestili su je u krevet koji je još mirisao na njega. Zabila je lice u njegov jastuk. Ležala.

Nije mogla napraviti ništa. Cijelo joj se tijelo prevrnulo prema unutra.

Mathilde se stisnula kao šaka.

2.

Mathildi tuga nije bila nepoznata. Taj stari vuk njuškao je oko njene kuće i prije.

Imala je samo jednu svoju sliku iz vremena kad je bila malešna.

Njezino je ime bilo Aurélie. Debeli obrazi, zlatna kosa. Jedino dijete u velikoj bretonskoj obitelji. Siške maknute s lica i učvršćene ukosnicama, rubac oko vrata, čipkaste čarape do gležnjeva. Djed i baka hranili su je keksima, cimetom, karamelama s morskom soli. U kuhinji su po ormarima sazrijevali koluti camemberta. Padneš u nesvijest ako nespreman otvoriš vratašca.

Njezina je majka bila prodavačica ribe na tržnici u Nantesu. Dizala bi se u gluho doba noći, odlazila u grad i vraćala sredinom jutra s ispucanim rukama sjajnim od krljušti, smrznuta do kostiju zbog stalnog dodirivanja leda. Lice joj je bilo profinjeno, ali nije bila obrazovana. Suprug ju je osvojio svojom kožnom jaknom, svojom kokoticom, svojim motociklom.

Niska cijena u zamjenu za život, ali tada je to djelovalo moćno. Aurélijin otac bio je zidar, njegova obitelj živjelaje dvanaest naraštaja u istoj kući u Notre-Damedes-Landesu. Aurélie je bila začeta za vrijeme revolucije 1968. godine; iako su njezini roditelji bili daleko od toga da budu radikalni, u zraku se osjećalo takvo uzbuđenje da su se mogli pridružiti jedino na takav životinjski način. Kada djevojčina majka više nije mogla kriti trudnoću, vjenčali su se, uz cvjetove naranče u njezinoj kosi i krišku torte od kokosa u hladnjaku.

Aurélijin otac bio je tih, malo je toga volio. Stavljati kamen na kamen, vino koje je pravio u garaži, svojeg lovačkog psa Bibichea, svoju majku koja je preživjela Drugi svjetski rat švercajući krvavice i svoju kćerku.

Bila je razmažena, sretna i raspjevana djevojčica.

Ali, kada su Auréliji bile tri godine, stigla je nova beba. Osjetljivo, cendravo stvorenje. Ipak, tetošili su ga, taj smežurani tulipan zamotan u dekice. Aurélie je bijesno gledala stojeći ispod sjedalice.

Beba je dobila kolike, cijela je kuća ispovraćana. Aurélijina majka

hodala je naokolo kao da je slomljena. Četiri tetke koje su mirisale na maslac došle su pomoći. Opako su ogovarale, brat im je pokazao svoju vinovu lozu, tetke su metlom istjerale Bibichea iz kuće.

Kada je beba napokon počela puzati, odlazila je svagdje, otac je na vrhu stepenica morao načiniti vrata. Aurélijina majka danju je plakala u krevetu dok su djeca morala spavati. Bila je tako umorna. Mirisala je na ribu.

Beba je najviše voljela uvući se u Aurélijinu postelju, sisati palac i uvrtati joj kosu, slina iz nosa stalno je zapinjala pa se činilo kao da prede.

Noću bi polako pomicala njihova tijela prema rubu kreveta tako da kad on napokon zaspe i okrene se na leda, mora ispasti i probuditi se vrišteći na podu. Otvorila bi oči na vrijeme da vidi majku kako žuri u sobu i podiže bebu svojim natečenim crvenim rukama, šapatom je grdi i nosi natrag u kolijevku.

Kada je djevojčica imala četiri godine, a njezin mali brat jednu, obitelj je jednog popodneva otišla na večeru u bakinu kuću. Kuća je stoljećima pripadala bakinim precima, ona ju je odnijela u brak sa susjedovim sinom.

Zajednička polja i dalje su bila njezina. Kuća je bila daleko ljepša od one u kojoj je živjela obitelj djevojčice, s većim spavaćim sobama, kamena mljekara iz osamnaestog stoljeća još je stajala uz glavnu zgradu. Tog su jutra razbacivali gnoj, mogao se osjetiti u mlijeku. Baka je bila nalik unuku, četvrtasta, snažne građe, viša od većine muškaraca. Usta su joj se savijala prema dolje u oštar oblik slova n. Krilo joj je bilo kao kamen, kvarila bi šale drugima tako što je glasno uzdisala kod poante.

Bebu su stavili spavati u bakin krevet, svi drugi su jeli vani, pod hrastom. Aurélie je bila u prizemlju, na tuti, pokušavala obaviti posao.

Slušala je kako njen brat na katu mlati po bakinoj sobi, dere se sam sa sobom. Navukla je gaćice i polako se popela uz stepenice, na prstu koji je prevlačila po stupovima ograde kupila se siva čupava masa. Stajala je na medenom svjetlu hodnika slušajući ga kroz vrata: pjevao je, lupao nogama po zaglavlju kreveta. Pomislila je na njega u toj sobi i nasmiješila se.

Otvorila je vrata, on se izvukao iz kreveta i odgegao se u bakin hodnik, pokušavajući je uhvatiti, ali ona se povukla korak unatrag, dalje od

njegovih ljepljivih ruku.

Cuclala je prst i gledala ga kako se kreće za njom, prema vrhu stepenica. Pogledao ju je, sav je sjao, kolebao se. Ispružio je ruku nalik tratinčici i ona je gledala kako njen mali braco pada.

Kada su se Aurélijini roditelji vratili iz bolnice, bili su tihi, sivih lica.

Beba je slomila vrat. Ništa se nije moglo napraviti.

Majka je htjela odvesti Auréliju kući. Bilo je kasno, djevojčici je lice bilo natečeno od plača, ali otac je rekao ne. Nije je mogao ni pogledati iako mu se zakvačila za koljena, udišući vonj njegovih treperica, krutih od znoja i kamene prašine. Nakon što je beba pala, netko je odvukao Aurélie niz stepenice, ruka joj je bila crna od ogrebotine. Pokazivala im je, ali nisu gledali.

Između roditelja stvorilo se nešto nevidljivo, užasno teško. Nisu imali snage držati bilo što drugo, sigurno ne svoju kćerku.

“Ostavit ćemo je večeras”, rekla je majka. Tužno lice, obrazi kao jabuke, veličanstvene obrve, prišla je, poljubila djevojčicu, otišla. Njen otac tri je puta zalupio vratima karavana. Odvezli su se, kroz stražnji prozor blenuo je Bibiche. Stražnja svjetla zatreptala su u tami i nestala.

Ujutro se Aurélie probudila u bakinoj kući, u prizemlju je baka pravila palačinke, ona se pažljivo umila. Njeni se roditelji nisu pojavili cijelo jutro. Nisu se pojavili, nisu se pojavili.

Poljubac koji je dobila u čelo bio je zadnji put kada je osjetila majčin miris (Lanvinov Arpège, ispod njega bakalar). Dodir krutih hlača njezina oca za koje se uhvatila dok je prolazio pokraj nje bilo je zadnje što je osjetila od njega.

Nakon što je peti put molila baku i djeda da joj dovedu majku i oca, baka joj je prestala odgovarati.

Te noći, dok je čekala pokraj vrata, a oni i dalje nisu dolazili, u Auréliji se podigao strašan bijes. Da bi ga izbacila iz sebe, ritala se i vrištala, razbila zrcalo u kupaonici, jedno po jedno staklo u kuhinji; ubola mačku u grlo; otrčala je u mrak i uništila bakine rajčice, čupala ih je iz zemlje rukama. Baka ju je najprije satima pokušavala smiriti držeći je u zagrljaju, onda je izgubila strpljenje i morala je vezati za krevet kićankama

od zavjesa, ali bile su prastare, popucale su.

Na obrazu njezine bake tri ogrebotine iz kojih kapa krv. Quelle conne.

Diablesse, siktala je.

Teško je reći koliko je to trajalo. Kada imate četiri godine, vrijeme vas ili preplavi ili uvuče u vrtlog. Mjesecima, možda. Godinama, nije nemoguće. Tama je kružila po njoj, udomaćila se. Lica roditelja u njezinu sjećanju pretvorila su se u dvije mrlje. Je li otac imao brkove iznad gornje usne? Je li majka bila plavuša ili tamnokosa? Zaboravila je miris gazdinstva na kojem se rodila, škripu šljunka pod cipelama, stalni polumrak kuhinje, čak i kada su svjetla bila upaljena. Vuk se okrenuo oko sebe, smjestio se u njezinim grudima i tamo zahrkao.

3.

Na Lottov sprovod došle su tisuće ljudi. Znala je da su ga voljeli, čak i oni nepoznati. Ali ne i koliko. Svi ti ljudi koje nije poznavala, poredani uz pločnik, tuguju. Ah! Veliki čovjek. Ah! Dramski pisac lažne buržoazije.

Vozila se u prvoj u nizu sjajnih crnih limuzina kao glavni gavran u jatu crnih ptica. Njezin je suprug pokretao ljude, na taj je način postao i njihov Lancelot Satterwhite. Nešto njegovo živjelo je u njima. Nije bilo njeno.

Sada je bilo njihovo.

Nije to bilo higijenski, ta poplava šmrcanja i suza. Previše daha iz kojeg se osjeća kava pred njezinim licem. Svi ti napadni parfemi. Mrzila ih je. Samo prikrivaju losu higijenu i sramne dijelove tijela. Cisti ljudi nikad ne žele mirisati kao cvijeće.

Nakon pogreba sama se odvezla kući. Možda je bio dogovoren prijem, nije znala. Ili, ako jest znala, blokirala je tu spoznaju; nikad ne bi otišla na njega. Bilo joj je dosta ljudi.

U kući je bilo vruće. Sunce je namigivalo iz bazena. Njezina crna odjeća na podu kuhinje. Pas se sav skupio na svom jastuku, oči kao dvije perle u kutu, divlje.

(Bog je lizala Lottova gola sve stopala dok su postajala plava pod njegovim stolom, lizala i lizala kao da će mu to vratiti život, glupačica.)

A onda se na čudan način odvojila od svojeg tijela, gledala je samu sebe, nagu, iz velike udaljenosti.

Svjetlo je kliznulo preko sobe i nestalo, ušla je noć. Ta ravnodušna ona gledala je kako prijatelji dolaze do stražnjeg prozora, trzaju se nakon što su ugledali njezino golo tijelo i viču kroz staklo: “Pusti nas unutra, Mathilde. Pusti nas unutra.” Golo tijelo samo je sjedilo, sve dok se nisu pokupili kućama.

Naga, u krevetu, odgovarala je Hvala vam, Hvala vam na sve emailove, onda se sjetila control-C, control-V, pa je kopirala i pejstala Hvala vam. U ruci je zatekla topli čaj, zahvalila je goloj Mathildi na njezinoj uviđavnosti, zatim se zatekla u bazenu pod mjesečinom kako se

brine o duševnom stanju gole Mathilde, Gola Mathilda odbila je odgovoriti na kućno zvono, probudila se na pogrešnoj strani kreveta tražeći toplinu koje tamo nije bilo, pustila da hrana trune na trijemu, pustila da cvijeće trune na trijemu, gledala kako pas mokri nasred kuhinje, napravila kajganu za životinju kada je ostala bez hrane za nju, dala joj ostatak povrtnog čilija koji je napravio Lotto, gledala kako pas liže svoju stražnjicu, bolnu zbog začina, sve dok nije postala crvena. Gola Mathilde zaključala je vrata i nije se obazirala na drage ljude koji su zavirivali unutra, dozivali je: “Mathilde, daj! Mathilde, pusti nas unutra, Mathilde, ne odlazim nikamo, kampirat ću u dvorištu.” Ovo posljednje bila je muževljeva tetka Sallie, koja je uistinu kampirala u dvorištu sve dok joj Mathilde nije ostavila otvorena vrata da može ući. Teta Sallie izgubila je dvije ljubavi svojeg života u nekoliko kratkih mjeseci, ali odlučila se na živopisno žaljenje, nosila tajladske svilene haljine u bojama dragulja, bojila kosu u plavocrno. Gola Mathilda prebacila je plahtu preko glave kada se poslužavnik pojavio na krevetu, tresla se sve dok nije opet zaspala. Poslužavnik, spavanje, kupaonica, poslužavnik, spavanje, ružne misli, užasne uspomene, Bog zavija, poslužavnik, spavanje; i stalno tako, vječno.

A u dvorima mene udovicu ostavljaš evo u mrskoj tuzi. Andromaha, savršena žena, ogovaraju je dok drži mrtvu Hektorovu glavu u svojim bijelim rukama. Ostavio si mi samo gorčinu i muku. Nisi umro u krevetu, pružajući ruke prema meni. Nisi mi uputio onu zadnju slatku riječ koje bili se mogla sjećati u svojoj tuzi. Andromaho, je pense a vousl *** I tako se to nastavljalo, vječno, osim što se jednom u njezinu prvom tjednu udovištva, negdje pod šatorom plahti, u krevetu na kojem je ležalo njezino golo tijelo, u njoj tako moćno pojavila pohota da je bila zatečena.

Trebala joj je jebačina. Niz jebačina. Vidjela je povorku pohotnih muškaraca, sve bez tona i crno-bijelo, kao u nijemom filmu. Preko svega buka glazbe s orgulja. Glazba s orgulja. Ha! Već je nekoliko puta prije osjetila tako snažnu pohotu. Prve godine s

Lottom. Također, prve godine njezina seksa, mnogo prije Lotta. On je uvijek vjerovao da joj je oduzeo nevinost, ali ona je samo imala menstruaciju, to je bilo sve. Ostavila ga je u neznanju. Nije bila djevica, ali prije njega imala je samo jednog muškarca. To će biti tajna koju Lotto nikada neće saznati. Nikad ne bi shvatio; njegov egoizam ne bi podnio prethodnika. Zadrhtala je, sjetila se sebe sa sedamnaest, u srednjoj školi, kako je nakon prvog prosvjetljujućeg vikenda u svemu vidjela seks. Način na koji je svjetlo plesalo na lišću ambrozije u jarku, način na koji joj je odjeća zatezala kožu dok je hodala. Riječi koje izlaze iz nečijih usta, način na koji su izgovorene, formirane, oblik usta dok izlaze. Kao da je muškost iznenada posegnula u nju i izazvala potres koji joj se širi kožom. Zadnje tjedne u srednjoj školi hodala je naokolo želeći pojesti svakog od onih slasnih mladića. Da su joj samo dopustili, cijele bi ih progutala. Široko im se osmjehivala; oni bi pobjegli. Nasmijala bi se, ali osjetila bi se postiđeno.

Ništa od toga nije bilo bitno. Nakon što su se vjenčali, postojao je samo Lotto. Bila mu je vjerna. Bila je gotovo sigurna da je bio i on.

U njezinoj kućici u višnjiku, u kući turobnog udovištva, Mathilde se dosjetila, ustala iz svojega prljavog kreveta i istuširala se. Odjenula se u mračnoj kupaonici, provukla se pokraj sobe u kojoj je teta Sallie zviždala i hrkala. Pored još jedne sobe s otvorenim vratima, odakle ju je s jastuka muževljeva sestra Rachel gledala kako prolazi. Lice kao u lasice: trokutasto, oprezno, podrhtava. Mathilde je ušla u Mercedes.

Kosa joj je bila u mokroj punđi, nije bila našminkana, ali nije bilo bitno. Tri gradića dalje bio je bar za yuppieje. U njemu je sjedio je muškarac tužna lika, na glavi s kapom Red Soxa, a dva kilometra dalje u šumarku pokraj raskrižja, tamo gdje bi bili vidljivi kao moljci pribijeni na ploču pod svjetlima bilo kojeg automobila, da je prošao tuda, stajala je na desnoj nozi, lijevu je obavila oko podrhtavajućih bokova Red Soxa i vikala: “Jače!” A čovjekovo lice, koje je u početku bilo usredotočeno, počelo je pokazivati znakove panike, junački je nastavio još neko vrijeme dok je ona vikala: “Jače! Brže, jebem ti!” dok nije postalo jasno da je prestravljen; odglumio je orgazam, izvukao se, promumljao nešto o tome da ima posla, slušala je njegove korake kako se žurno udaljavaju uz

šuštanje lišća.

Rachelino lice još je gledalo u Mathildu iz tame kada se vratila na kat.

Bračna soba, krevet djeluje opsceno, onako velik i prazan. Dok je nije bilo, plahte su promijenjene. Kada se opet uvukla među njih, bile su hladne i mirisale na lavandu, optužujuće joj grebale kožu.

Nekad je znala sjediti pokraj Lotta u tami, na dan premijere neke od njegovih divljih ranih drama, tako ponesena onim što je napravio, veličinom njegove vizije koja se preobražavala njoj pred očima, da bi se nagnula preko prostora između njih i polizala mu lice od uha do usana.

Nije mogla odoljeti.

Baš kao što je držeći novorođenu Rachelinu i Elizabethinu kćerku tako čeznula za tim da ona posjeduje bebinu nevinost da je sićušnu stisnutu šaku stavila u usta i držala je tamo dok beba nije zavrištala.

Ova pohotna udovica bila je suprotnost tome.

UDOVICA. Riječ uništava samu sebe, rekla je Sylvia Plath, koja je uništila samu sebe.

4.

Dok su posluživali pečene jabuke u blagovaonici, spopao ju je strah; pobjegla je u kupaonicu, sjedila je tamo, zaleđena, na papirnatom obruču navučenom preko školjke jako dugo. Bilo je to za vrijeme zadnjih dana fakulteta. Cijeli prethodni mjesec plašilo ju je prostranstvo budućnosti koja se otvarala pred njom. Ona, koja je od rođenja bila u raznim kavezima, uskoro će moći slobodno letjeti, ali skamenila bi se pri samoj pomisli na toliko zraka.

Otvorila su se vrata i ušle su dvije djevojke, pričale su o tome koliko je bogat Lancelot Satterwhite. “Princ flaširane vode, znaš”, rekla je jedna.

“Njegova je mama, ono, milijarderka.”

“Lotto? Stvarno?” rekla je druga. “Sranje! Spetljala sam se s njim na prvoj godini. Da sam barem znala.”

Djevojke su se smijale, onda je prva rekla: “Aha, baš. On je takav divljak. Mislim da sam ja jedina djevojka u dolini Hudsona koja nije vidjela njegovu čunu. Govore da nikad ne spava drugi put s istom djevojkom.”

“Osim s Bridget. Što ne kužim. Ona je tako bljak. Čula sam je kako priča da se zabavljaju, pa sam, ono, rekla: Stvarno? Mislim, izgleda kao dječja knjižničarka. Kao da je uvijek baš pokisnula ili tako nešto.”

“Aha, to da se Bridget zabavlja s Lottom, to je kao da se tuna zabavlja s morskim psom.”

Djevojke su se nasmijale, otišle.

Mathilde je pomislila: hm. Pocrvenjela je, izišla, oprala ruke.

Procjenjivački se pogledala u ogledalu. Nasmiješila se. “Aleluja”, rekla je glasno Mathildi u ogledalu, a Mathilde u ogledalu odgovorila je isto svojim lijepim usnama na blijedom i koščatom licu.

Prijavila je završne ispite i izbjegla odlazak u grad za vikend. Pažljivo se odjenula. Vidjela je svoj plijen na pozornici te večeri i bila impresionirana: bio je jako dobar, manični Hamlet, s nekom energijom šteneta, iako tako jako visok. Izdaleka rupe na njegovim obrazima nisu

bile primjetne, oko njega se širila neka zlatna svjetlost koja je obasjavala i gledalište. Izlizani monolog kod njega je postao seksi, iznova im ga je otkrio. “To je kraj, da živo ga poželiš”, rekao je uz piratski osmijeh; ona je zamišljala kako se po sjedalima cijelog kazališta širi peckava vrućina.

Obećavajuće. Na svjetlu iz prolaza između redova pročitala je u programu njegovo puno ime, Lancelot “Lotto” Satterwhite, namrštila se. Lancelot.

Hm. Sredit će ona to.

Zabava za glumce bila je u zgradi Brutalista, u kojoj nikad nije bila. Četiri godine nije sebi dopuštala ni zabave ni prijatelje. Nije mogla riskirati s njima. Došla je rano i sakrila se od kiše pod trijemom, zapalila cigaretu. Čekala je Bridget. Kada su se pojavile djevojka i njezine tri prijateljice iz sobe, kaskajući pod kišobranima, Mathilde ih je slijedila unutra.

Bilo je lako odvojiti Bridget od njezinih prijateljica. Sve što je Mathilde trebala napraviti bilo je pitati nešto u vezi povratnih serotoninskih inhibitora iz završnog ispita neurobiologije koji će biti za nekoliko dana i druge djevojke su nestale, a Bridget je ozbiljno objašnjavala. Onda je Mathilde dopunila Bridgetinu čašu, uglavnom votkom, uz samo malo Kool-Aida.

Bridget je bila počašćena time što razgovara s Mathildom. “Mislim, bože moj!” rekla je. “Ti nikad, baš nikad ne izlaziš! Svi su čuli za tebe, ali nitko nikad s tobom ne razgovara. Ti si bijeli kit Vassara.” Onda je pocrvenjela i rekla: “Jooj. Znaš na što sam mislila.” Nervozno je pila.

Mathilde je dolijevala, Bridget pila, Mathilde dolijevala, Bridget pila, onda je Bridget povraćala po stubištu, a oni koji su pokušavali proći pokraj nje govorili su: “Bolesno!” I: “O Bože moj, Bridget.” I: “Zloćko, radi to vani”.

Pozvali su njezine prijateljice. Kroz rešetke ograde s gornjeg kata Mathilde je gledala kako je odvode kući.

Bridget se spuštala niz stube dok se Lotto penjao uz njih. Rekao je “Ajme!”, potapšao je po ramenu, zatim preskočio nekoliko zadnjih stepenica žureći na zabavu.

Mathilde je sve gledala sa svojeg vidikovca.

Prvi problem riješen. Kakvo olakšanje.

Stajala je vani na ledenoj kiši, popušila još dvije cigarete, slušala

zabavu. Dala joj je deset pjesama. Kada su zasvirali Salt-N-Pepa, vratila se unutra, popela uz stepenice. Pogledala je preko prostorije.

On je bio tamo na prozorskoj dasci, pijan, nešto je rikao, nju je iznenadilo njegovo mišićavo tijelo. Oko bedara je imao žensku gel-masku za lice. Na glavi vrč vode pričvršćen ljepljivom trakom. Nimalo uzvišeno, ali, Isuse, bilo je tamo ljepote. Lice mu je bilo čudno, kao da je nekad bio zgodan, izdaleka je još uvijek; ali prije ga je vidjela samo odjevenog, nije mogla ni naslutiti koliko je savršeno tijelo imao. Razmišljala je unaprijed o mnogočemu, ali nikad o tome kako će joj koljena popustiti od želje da se odmah pojebe s njim.

Snagom volje natjerala ga je da digne pogled i ugleda je.

Digao je pogled. Ugledao ju je. Lice mu se umirilo. Prestao je plesati.

Osjetila je kako joj se ježe dlačice na vratu. Skočio je dolje u gomilu, pritom zgnječio neku jadnu sitnu djevojku, probio se kroz gužvu do Mathilde. Bio je viši od nje. Ona je bila malo viša od stotinu i osamdeset centimetara, pete su joj dodavale još deset; muškarci viši od nje bili su rijetki. Svidio joj se taj neočekivani osjećaj, bila je manja, sitnija.

Dodirnuo joj je ruku. Spustio se na koljeno i zavikao: “Udaj se za mene!”

Nije znala što napraviti; nasmijala se, pogledala dolje prema njemu i rekla: “Ne!” Kada bi on pričao o tome - što je činio često, na zabavama i večerama, slušala bi osmjehujući se, nagnute glave, lagano nasmiješena - ona je odgovorila: “Naravno”. Nikad ga nije ispravila, niti jednom. Zašto mu ne dozvoliti da živi u iluziji? Činila ga je sretnim. Voljela ga je činiti sretnim.

Naravno! Nije bilo istina, ne još dva tjedna, kada se udala za njega, ali nije smetalo nikom.

Lotto je od priče o njihovu susretu napravio coup de foudre, ali on je bio rođeni pripovjedač. Prekrajao je stvarnost u drukčiju vrstmistine.

Njihov se brak uvijek vrtio oko seksa. U početku je tu bilo i drugih stvari, bit će ih i kasnije, naravno, ali nakon samo nekoliko dana seks je bio glavni. Izdržala je dok nije sredila obaveze koje je imala, oboje su ludjeli od čekanja. Dugo nakon toga njihove genitalije bile su jače od svih drugih briga. Čak i tada znala je da ništa ne može biti izvjesno. Ni u što se ne može

biti sasvim siguran. Bogovi se vole zajebavati s nama.

Ipak, istina je da je nakratko postojala apsolutna sreća, to je bilo izvjesno, progutalo je cijelu. Maglovit dan, stjenovita plaža. Osjećala je radost usprkos sitnim smetnjama, ugrizima pješčanih muha, hladnoći koja je prodirala u kosti i oštrim stijenama plaže u Maineu koje su joj izrezale nožni palac poput narezanoga grejpa, zbog čega je morala šepati do kuće koju su posudili za dan svog vjenčanja. Imali su dvadeset i dvije godine.

Svijet je bio pun mogućnosti. Onoliko dobrih koliko će ikad biti. Grijala je ruke na leđima novog supruga, osjećala kako se pod kožom pomiču mišići. Školjka joj se zabila u leđa. Osjećala je kako ga okružuje. Prva konzumacija braka. Mislila je na bou koja guta lane.

Ako je onda imao mana, ona ih nije mogla vidjeti; možda zato što je to bila istina, a možda je pronašla jedinu bezgrešnu osobu na svijetu.

I da ga je izmišljala, ne bi smislila nešto poput njega. Nevin, šarmantan, smiješan, vjeran. Lancelot Satterwhite; Lotto. Vjenčali su se tog jutra. Bila je zahvalna pijesku koji se probijao na zabranjena mjesta i bockao je; potpunom užitku ne bi mogla vjerovati.

Ali, prva konzumacija njihova braka bila je gotova tako brzo.

Nasmijao joj se u uho, ona njemu u vrat. Nije bilo bitno. Prestali su postojati svaki za sebe. Više nije bila sama. Preplavila ju je zahvalnost.

Pomogao joj je da se podigne, saginjali su se da pokupe odjeću, ocean im je pljeskao preko dina. Cijeli je vikend prštala od radosti.

Jedan vikend trebao je biti dovoljan. Dobila je toliko više nego što je zasluživala. Ali, bila je pohlepna.

Blistavo svibanjsko sunce na povratku s njihova ukradenog medenog mjeseca. Lotto, koji će uvijek biti osjetljiv kao dječak, čuo je tužnu pjesmu dok je vozio i briznuo u plač. Napravila je jedinu stvar koja joj je padala na pamet, spustila je glavu u njegovo krilo, uskrsnula Malog Lotta koji je natjerao Velikog Lotta da prestane. Pokraj njih prošao je traktor, zatrubio u znak odobravanja.

Kada su se vratili u Poughkeepsie, ispred njezina stana je rekla: “Želim znati sve o tebi. Želim se upoznati s tvojom majkom i tetom i sestrom, odmah. Odletimo u Floridu nakon što diplomiramo. Želim pojesti

tvoj život.” Nasmijala se, malo, bila je toliko revna. Ah, imati majku, obitelj! Toliko je dugo bila sama. Sanjarila je o ljubaznoj svekrvi koja će je voditi u toplice, s kojom će dijeliti šale, koja će slati poklončiće s porukom: “Čim sam ovo vidjela, pomislila sam na tebe”.

Ali, nešto je bilo pogrešno. Nakon jednog trenutka Lotto je stavio njezine prste u usta i rekao: “M. Ljubavi moja. Imamo cijeli život za to.”

Prošli su je hladni srsi. Što je to bilo? Oklijevanje? Možda je se već srami. Pred njom se uzdizao Cranachov diptih, Adam i Eva s dugim bedrima, malim glavama, velikim stopalima s plavim zglavcima. Istina je, i u Raju ima zmija.

“Moram napisati završni ispit iz sociologije”, rekao je ispričavajući se.

“Imam još šest sati da ga predam, donijet ću nam večeru nakon što to obavim. Volim te više nego što se voljeti može.”

“I ja tebe”, rekla je zatvarajući vrata automobila, pokušavajući obuzdati paniku.

Ušla je u svoj stan, djelovao je manji, onako ispunjen njezinim sićušnim sivim prethodnim životom. Okupala se u toploj vodi i zavukla pod svoj pernati poplun ne bi li malo zadrijemala. Bila je u dubokom snu kada je zazvonio telefon. Mora biti nešto loše. Ništa dobro ne bi zvonilo tako uporno.

Pribrala se. “Da”, rekla je.

“Dobro. Halo”, rekao je meki, slatki glas. “Saznala sam da si mi postala kćerka, a uopće te ne razlikujem od Kaina.”

Mathildi je trebao samo trenutak, onda je rekla: “Gospođo Satterwhite.

Tako je divno napokon vas čuti.”

Ali glas se nije zaustavio. “Moram priznati da sam napravila ono što bi napravila svaka brižna majka, raspitala sam se o tome tko si i odakle dolaziš. Moja je istraga završila na nekim čudnim mjestima. Ti jesi divna, kao što su mi rekli. Vidjela sam tvoje fotografije, posebno one iz kataloga grudnjaka, iako mi se čini da su ti grudi nekako male, čudi me da ti je netko platio da ih pokazuješ. Ako smijem biti iskrena, nisi mi se svidjela u onom tinejdžerskom časopisu u kojem izgledaš kao pokisli terijer poslije lova na štakore, blaženo bilo srce tvoje. Ipak, neke od slika baš su ti krasne. Ti si zgodna djevojka. Dobar par za mog Lancelota, barem po

izgledu.”

“Hvala vam”, oprezno je rekla Mathilde.

“Ali ti nisi od onih djevojaka koje odlaze u crkvu i, da budem iskrena, to me brine. Neznabožac u obitelji”, rekla je. “Nisam sigurna da mi se to sviđa. Još gore je ono što sam saznala o tvojem ujaku i ljudima s kojima se druži. Mutno preko svake granice. Nekoga možeš dobro upoznati samo ako mu upoznaš rod. Moram reći da mi se ne sviđa ono što sam saznala.

Dodaj tome moj strah od osobe koja zavodi nekog tako dobrodušnog kakav je moj sin da bi se nabrzinu vjenčala s njim. Nešto takvo može napraviti samo jako opasna ili jako proračunata osoba. Kada se sve zbroji, uvjerena sam da nas dvije ne bismo uživale u društvu jedna druge. Barem ne u ovom životu.”

“Pa”, rekla je Mathilde, “čini se da ćemo imati uobičajeni odnos snahe i svekrve, Antoinette.” Obje su se nasmijale.

“Možeš me zvati gospoda Satterwhite”, rekla je Lottova majka.

“Mogu. Vjerojatno neću”, rekla je Mathilde. “Kako ti zvuči majko?”

“Nije s tobom lako, zar ne”, rekla je Antoinette. “Pa, moj je Lancelot tako meka srca da ona s kojom će se vjenčati mora biti pomalo teška.

Međutim, bojim se da to nećeš biti ti.”

“Već jesam”, rekla je Mathilde. “Mogu li ti kako pomoći? Što želiš?”

“Pitanje je, djevojko moja, što ti želiš. Pretpostavljam kako znaš da Lancelot dolazi iz bogate obitelji. Ah, naravno da znaš! Zato si se i udala za njega. Nakon dva tjedna zabavljanja, nema šanse da stvarno voliš tog dragog mladića, ma kako ga bilo lako voljeti. Kako jako dobro poznajem svojega sina, sigurna sam da ti on još nije rekao da nećeš vidjeti ni peni od mog novca dok sam živa, a on je u braku s tobom. Sve smo raspravili jučer ujutro, nakon što ste obavili posao, nazvao me da se pohvali.

Nepromišljeni ste, oboje. Ponašate se kao djeca, što i jeste. A sada on nema ni novčića. Pitam se kako se osjećaš u ovom trenutku. Tako mi je žao što su ti propali svi planovi.”

Mathildi je protiv njene volje zastao dah.

Antoinette je nastavila: “Naravno, to znači da bi i tebi bilo daleko bolje ako poništite brak. Uzmi sto tisuća dolara i zaboravi sve.”

“Ha!” rekla je Mathilde.

“Draga, samo reci cijenu, mene nije briga. Sada nije vrijeme za škrtost, pretpostavljam. Samo reci jednu riječ i sve će se srediti. Samo zatraži što ti treba za početak života nakon diplome, bit će ti poslano još ovog popodneva, sve što trebaš je potpisati nekoliko papira i otići. Ostavi moje jadno dijete na miru, pusti ga da se do kraja ispuše i konačno nade sebi neku dobru slatku djevojku, pa se vrati k meni u Floridu.”

“Zanimljivo”, rekla je Mathilde. “Posesivna si za ženu koja se nije potrudila posjetiti sina cijelu godinu.”

“Pa, draga, skoro cijelu godinu beba raste u tebi, vidiš i sebe i svog muža na njezinu licu, naravno da postaneš posesivna. On je moja krv. ja sam ga stvorila. Jednom ćeš shvatiti.”

“Neću”, rekla je Mathilde.

“Pet stotina? Ne? Bi li milijun dostajao?” rekla je Antoinette. “Sve što trebaš učiniti jest napustiti brod. Uzmi novac i bježi. S milijun dolara možeš što god želiš. Putovati, upoznati strane zemlje. Pokrenuti posao.

Baciti svoju mrežu na bogatije muškarce. Svijet ti je pred nogama, Mathilde Yoder. Misli o tome kao o prvom zrnu pijeska koje će te načiniti biserom.”

“Stvarno si nadarena za pobrkane metafore”, rekla je Mathilde. “Divim se tome, na neki način.”

“Na osnovu tih riječi pretpostavljam da smo se dogovorile. Odličan izbor. Nisi ti glupa. Nazvat ću svog odvjetnika, netko će ti donijeti papire za nekoliko sati.”

“Joj meni”, rekla je Mathilde tiho. “Bit će to stvarno, stvarno divno.”

“Da, draga. Razumno je što si prihvatila ponudu. Lijepa će to biti promjena, mislim.”

“Ne”, rekla je Mathilde. “Mislila sam kako će biti divno smišljati načine da te držim što dalje od sina. To će biti naša mala igra. Vidjet ćeš.

Za sve praznike, sve rođendane, svaki put kad se razboliš, dogodit će se nešto hitno i tvoj će sin morati ostati uz mene. Bit će uz mene, ne uz tebe.

Odabrat će mene, ne tebe. Stara - Lotto te zove Stara, pa ću te i ja tako zvati - dok se ne ispričaš, dok se ne prisiliš da budeš ljubazna, nećeš ga više vidjeti.”

Nježno je spustila slušalicu, isključila telefon i otišla se opet okupati,

majica joj je postala prozirna od znoja. Za nekoliko dana dobit će prvu poruku od Antoinette, koja će ih nastaviti slati godinama, špičaste od uskličnika. Zauzvrat, Mathilde će slati fotografije sebe i Lotta kako se zajedno smiju; Lotta i sebe uz bazen; Lotta i sebe u San Franciscu; sebe na Lottovim rukama, dok prelaze prag svakog novog stana u koji su se uselili. Te večeri kada se Lotto vratio, nije rekla ništa. Gledali su neki sitcom na televiziji. Zajedno su se tuširali. Kasnije su nagi jeli calzone.

5.

Nakon što je Lotto umro, vrijeme je progutalo samo sebe.

Sallie je shvatila kako je beskorisno pokušavati doprijeti do Mathilde: sasvim je otupjela. Polje sila srdžbe tako snažne da u njega nitko ne može ući. Sallie je opet otišla u Aziju, ovaj put u Japan. Vratit će se za godinu dana, kada Mathilde ne bude tako ljutita, rekla je.

“Uvijek ću biti ljutita”, rekla je Mathilde.

Sallie je spustila svoju sasušenu smeđu ruku na Mathildino lice, jedva da se nasmiješila.

Samo se Lottova sestra stalno iznova vraćala. Draga slatka Rachel čista srca. “Evo pite od jabuka”, rekla bi. “Evo štruce kruha. Evo buketića krizantema. Evo moje kćerke, zagrli je, stavi melem na svoju tugu.” Svi drugi davali su joj prostora. Davali su joj vremena.

“Isuse, jeste li ikad pomislili da Mathilde može biti takva kučka?” govorili su prijatelji, uvrijeđeno se vraćajući kućama. “Dok je Lotto bio živ, kome bi to palo na pamet? Možete li povjerovati što nam je rekla?”

“Spopao ju je neki demon”, govorili su.

“Tuga”, znalački su govorili, osjećali se dubokoumno. Prešutni dogovor: vratit će se kada ona opet bude svoja, pristala, elegantna, nasmiješena. Iz svojih kuća slali su joj poklone. Samuel je poslao lončanicu s bromelijom. Chollie je slao brda belgijskih čokolada.

Danica je poslala svojeg osobnog masera, kojeg je Mathilde otpravila naprosto ga ignorirajući. Arnie je poslao sanduk vina. Ariel je poslao dugu crnu kašmirsku haljinu, u kojoj je Mathilde hodala danima. Čudno, taj mekani poklon nekadašnjeg šefa bio je jedina stvar koja joj je savršeno odgovarala.

Kasno jedne noći Mathilde se zatekla na dugom ravnom dijelu ceste.

Vozila je najnoviji Mercedes koji joj je Lotto kupio prije nego što je riknuo. Njegova majka umrla je pola godine prije, dobili su tako veliko nasljedstvo da je bilo glupo nastaviti voziti petnaest godina staru Hondu

sa sumnjivim zračnim jastucima. Njemu je novac bio važan samo kada se radilo o osobnoj udobnosti; inače je puštao da se drugi brinu o njemu.

Stisnula je gas do daske. Jebeno je dobro slušao. Auto je poletio, sto trideset, sto pedeset, sto osamdeset.

Ugasila je svjetla, oko nje se stvorio mrak kao iz sna.

Noć bez mjeseca. Auto je klizio glatko kao riba uz zidove špilje.

Nakon toliko vremena postala je nepokretna, zamrznuta u tmini.

Smirena.

Njen automobil naletio je na rupu, očešao se o rub ceste, preskočio ogradu od bodljikave žice, prevrnuo se u zraku. Sletio je na stado usnulih jersey krava.

Mathildina su usta krvarila. Pregrizla je gotovo cijeli jezik. Nije bitno.

Tih dana ni sa kim nije razgovarala. Osim toga, bila je neozlijeđena.

Izvukla se iz auta, progutala topli mlaz bakrena okusa. Krave su se odmaknule, gledale je iz zaklona lipa zasađenih da zaustave vjetar. Ali jedna je još klečala uz auto. Kada joj je Mathilde prišla, tamo gdje je bio vrat stvorio se krvavi zid.

Dugo je gledala kako krvari na travu. Nije se moglo učiniti ništa.

Nije se moglo učiniti ništa, i što sad? Mathildi je bilo četrdeset i šest godina. Bila je premlada da se zauvijek odrekne ljubavi. Još u najboljoj dobi. Dobro izgleda. Poželjna je. A sada bez muža, zauvijek.

Ovo nije ona priča o ženama koju su nam pričali.

Priča o ženama je priča o ljubavi, o stapanju jednog s drugim. Mali otklon: o čežnji za stapanjem koje ne uspijeva. O tome da, kad ostaneš jedini koji se stapa, uzimaš stvari u svoje ruke: otrov za štakore, kotači vlaka u Rusiji. Čak i blaža i pristojnija priča samo je izmijenjena verzija upravo spomenute. U narodu, kako to vide malograđani, to je obećanje ljubavi u starosti za sve dobre djevojke ovog svijeta. Razdragana prastara tijela za vrijeme kupanja, ukočene muževljeve ruke sapunaju ženine sasušene sise, erekcija koja iskače iz mjehurića kao ružičasti periskop.

Vidim te! Dugo bi šetali i šepali pod platanama, samo jedan letimičan pogled sadržavao bi cijelu priču, bila bi dovoljna jedna riječ. Mravinjak, rekao bi on; Martini! rekla bi ona; oboje bi se sjetili stare šale i svega oko nje. Smijeh, prekrasno odražavanje jednog u drugome. Zatim mučno

klipsanje na ranu večeru, drijemanje uz film s rukom u ruci. Njihova tijela kao koščati štapovi omotani pergamentom. Jedno spušta drugo na samrtnu postelju, zatim uzima previše lijekova, umire dan poslije, sve dobro na svijetu nestaje sa zadnjim dahom voljene osobe. Ah, drugarstvo. Ah, romansa. Ah, ispunjenje. Oprostite joj ako je vjerovala da će biti tako.

Sile jače od nje navele su je na takav zaključak.

Pobjeđuje sve! Sve što ti treba! Vjeruj u... Sačuvaj!

Kao kukuruz kojim šopaju guske, gutali su ta sranja još otkad su bili jedva dovoljno veliki da se sami odjenu.

Kako to već ide u starim pričama, ženi treba netko drugi da bude zaokružena osoba, da potpiri njezinu vatru do pravog plamena.

(Sve će biti opovrgnuto. Za vrijeme onih mračnih godina kada bude u svojim osamdesetima, tamo negdje daleko iza obzora, sjedit će sama pijući čaj u svojoj londonskoj blagovaonici, pogledati u svoju ruku kao u drevnu kartu, zatim kroz prozor kroz koji zaviruje papigica, naturalizirana građanka tog neprirodnog suptropskog svijeta.

Odjednom postaje jasno, u obliku nečeg malog i plavog ona vidi da se njezin život u suštini nije vrtio oko ljubavi. Bilo je u njemu silne ljubavi.

Vreline i čarolije. Lotto, njezin suprug. Isuse, baš ga je bilo. Ipak - da! njezin je cjelokupni život bio više od zbroja ljubavi u njemu.)

Ovog trenutka, međutim, na škrtoj svjetlosti Mjeseca nad izgrebenim metalom, kravljim mesom i staklom, postojali su samo njen zagriženi jezik i sva ta krv. Njen ukus na vruću hrđu. I veliko Što sad? koje se protezalo u beskraj.

6.

Jednog dana djevojčica koja je ona jednom bila, mala Aurélie, našla se s plavim kovčegom u ruci, kose začešljane unatrag s lica. Bilo joj je oko pet ili šest godina.

“Ideš u Pariz kod druge bake”, rekla joj je njezina visoka bretonska baka. Nešto je uvijek bilo čudno u vezi s pariškom bakom, nešto uznemirujuće; njezina majka nikad je nije spominjala; rijetko bi se čule telefonom. Aurélie je nikad nije upoznala. Za imendan joj od te bake nikad nije stigao neki lijepi paket.

Stajale su u hodniku vlaka. Baka se namrštila sve do svoje druge brade. “Majka tvoje majke bila je jedini rod koji te pristao uzeti”, rekla je.

“Nije me briga”, rekla je Aurélie.

“Naravno da nije”, rekla je baka. Dala joj je paket sa sendvičima i tvrdo kuhanim jajima, vrč toplog mlijeka, dva chaussons aux pommesa i zakvačila poruku na njezin kaput. “Da se nisi usudila maknuti s mjesta”, rekla je, brzo poljubila djevojčicu u obraz, obrisala joj crveni obrub oko očiju uštirkanom maramicom i otišla.

Vlak je zapištao. Svijet koji je Aurélie poznavala nestajao joj je pred očima. Selo: crno-bijele krave, kokoši, velika gotička crkva, pekarnica.

Ugledala je ono što je tražila otkad je vlak ubrzao. Tamo. Na trenutak.

Bijeli karavan parkiran pod tisom. Ah, njezina majka, stoji prekriženih ruku, blijeda, u mornaričkoj haljini, njezina kosa (da, bijelo-plava) pod maramom, gleda vlak kako prolazi. Usta kao crvena povučena crta na blijedoj podlozi. Haljina i kosa počinju se nabirati od vjetra koji podiže vlak. Bilo je teško reći što se zbivalo na njezinu licu. Onda je njene majke nestalo.

Prekoputa Aurélie bio je čovjek koji je buljio u nju. Imao je blijedu sjajnu kožu i vrećaste nabore pod očima. Ona je svoje zatvorila, da ga izbjegne, ali kad god bi pogledala, buljio je u nju. Odjednom je shvatila da će se dogoditi nešto strašno. Pokušala je to zaustaviti, stiskala je koljena, ali nije bilo pomoći. Pritiskala se s obje ruke da zadrži mokraću.

Čovjek se nagnuo naprijed: “Djevojčice”, rekao je, “otpratit ću te do zahoda”.

“Ne”, rekla je.

Posegnuo je rukom da je dodirne, a ona je vrisnula i debela žena s psom u krilu u drugom kutu je otvorila oči i pogledala ih, “Tišina”, zarežala je.

“Dođi u zahod”, rekao je čovjek. Imao je mnogo sitnih zuba.

“Ne”, rekla je Aurélie i prepustila se. Mokraća je bila krasno topla na njezinim bedrima. Čovjek je rekao “Fuj!” izišao iz kupea, a mokraća se postupno hladila. Satima, dok se vlak truckao prema istoku, debela žena bila je izvaljena u kutu obuzeta snom dok je njen pas požudno njušio zrak kao da ga jede.

Odjednom su bili na stanici.

Pred njom je stajala baka. Bila je zgodna žena, kao i Aurélijina majka, obrazi kao jabuke i debele obrve, iako je ova verzija imala bore oko očiju. Bila je zapanjujuća. Odjeća joj je istodobno bila veličanstvena i pohabana. Parfem koji je nosila, njezine skladne ruke kao penkale na mekoj baršunastoj podlozi. Baka se nagnula, uzela paket i pogledala u njega. “Ah. Dobra seljačka hrana”, rekla je. Nedostajao joj je donji sjekutić, to joj je nekako izravnavalo osmijeh. “Večeras ćemo dobro jesti”, rekla je.

Kada je Aurélie ustala, otkrila je svoje mokro krilo. Na bakino se lice poput spuštene rolete navuklo odbijanje da to primijeti.

“Idemo”, rekla je bezbrižno, a Aurélie je uzela svoj kovčeg i slijedila je. Pišalina se sušila dok je hodala, grebala joj butine.

Na putu kući kupile su jednu kobasicu od mesara koji je izgledao kao da nijemo kipi. Baka je uzela kovčeg, dala djevojčici da nosi kobasicu umotanu u bijeli papir. Kada su stigle do teških plavih vrata zgrade, njezine su ruke bile umrljane od znoja i masnoće.

Bakin stan bio je skroman, ali uredan. Na podu su bile gole daske, ulaštene kao koža. Na zidovima je nekada bilo slika, iza njih su ostale tamne sjene na inače blijedoj zidnoj tapeti s uzorkom cvjetova pasiflore.

Unutra nije bilo ništa toplije, samo nije puhalo. Baka je vidjela kako djevojčica drhti i rekla: “Grijanje je skupo”. Natjerala ju je da pedeset

puta skoči kako bi se ugrijala. “Skakanje je besplatno!” rekla je. Ra-ta-tata, zalupao je netko s donjeg kata drškom od metle.

Večerale su. Auréliji je pokazana njezina soba: malo veći ormar s dvostrukim poplunom umjesto kreveta, nad kojim je nisko visjela bakina odjeća snažno mirišući na njenu kožu. “Dok te ne preselim u ormar do ujutro, spavat ćeš u mom krevetu”, rekla je baka. Aurélie se molila dok ju je baka gledala.

Aurélie se pravila da spava dok se baka pažljivo prala, trljala zube kuhinjskom sodom, stavljala na sebe još šminke i parfema. Otišla je.

Aurélie je gledala oblike koje je žarulja stvarala na stropu. Kada se probudila, nosili su je u njen ormar. Vrata su se zatvorila. U spavaćoj sobi čuo se muški glas i bakin, krevet je škripao. Idućeg je dana odlučeno da će stalno boraviti u ormaru, dali su joj stare stripove njezine majke s Tintinom i baterijsku svjetiljku. S vremenom je naučila raspoznavati tri muška glasa: jedan bogat, kao da je obložen masnoćom nalik pašteti, jedan cerekavi, kao nakon helija, jedan u kojem se kotrljalo kamenje.

Baka je kvarljivu hranu čuvala na polici kod prozora, gdje bi je se nekad dokopali golubovi i štakori. Muškarci su dolazili i odlazili. Aurélie je sanjala o avanturama iz dalekih stripovskih zemalja, zanemarivala zvukove koje bi čula, navikla je spavati uz njih. Krenula je u školu, uživala u urednosti, kemijskim olovkama i njihovim ulošcima, papiru na kockice, čistoći ortografije. Voljela je goûters koje je dobivala u školi, kolačiće punjene čokoladom, mlijeko u vrećicama. Voljela je drugu djecu jer su bila glasna, s uživanjem ih je gledala. I tako je to išlo otprilike šest godina.

U proljeće nakon svojeg jedanaestog rođendana Aurélie se vratila kući i zatekla baku napola odjevenu u krevetu. Bila je ukočena, koža kao led.

Jezik je virio van. Možda je na njezinu vratu bilo tragova, možda od poljubaca (ne). Dva nokta bila su joj otrgnuta, prsti krvavi.

Aurélie se polako spustila niz stepenice. Kućepaziteljica nije bila u svojem stanu. Aurélie je otišla niz ulicu i drhtala u kutu trgovine mješovitom robom dok prodavač nije završio vagati šparoge dami u krznenom kaputu. On je bio ljubazan prema Aurélie, zimi joj davao naranče. Kada su ostali sami, nagnuo se prema njoj i nasmiješio, a ona mu

je šapnula što je vidjela i lice mu se ukočilo. Potrčao je.

Poslije se zatekla u avionu koji je letio preko Atlantika. Ispod nje oblaci nalik perju. More se nabiralo i izravnavalo samo od sebe.

Neznanac u sjedalu do njezina imao je rame podesno za jastuk i nježnu ruku koja je prelazila po Aurélijinoj kosi dok djevojčica nije napokon zaspala. Kada se probudila, bila je u novoj zemlji.

Njen profesor francuskog na Vassaru se čudio: “Uopće nemate nikakav naglasak”, rekao je. “Pa sad”, bezbrižno je odgovorila. “Možda sam u nekom drugom životu bila francuska djevojčica.”

Ovdje je bila Amerikanka, zvučala kao Amerikanka. Njen materinji jezik ostao je ispod površine. Ali onako kako korijeni guraju i podižu pločnike, njen francuski namreškao bi njen engleski. Način na koji bi izgovorila “forte”, kao u: “Postići ću da ti život klizi kao po tračnicama, Lotto. To je moj forte”, to bi u njezinim ustima zvučalo snažno, ženstveno.

Lotto ju je znatiželjno pogledao i rekao: “For-tay, to si htjela reći?” na američki način.

For-tay: besmislena riječ. “Naravno”, odgovorila mu je.

Ili faux amis. Aktualno umjesto trenutno. Maltretirati umjesto obmanuti. “Ne mogu disati”, rekla je u predvorju one večeri kada je bila premijera dok je gomila požurivala Lotta, “u ovom obilju.” Mislila je na gužvu, ali, kada se bolje razmisli, i njezina riječ poslužila je sasvim dobro.

Usprkos tome što je mogla tečno govoriti, nešto bi krivo čula ili protumačila. Cijeli svoj odrasli život vjerovat će da se sve važne stvari oporuke, izvodi iz matičnih knjiga rođenih, putovnice, jedna jedina fotografija djevojčice - čuvaju u banci, na mjestu koje se zove safety posit box20. Čiju pretpostavljenu sigurnost tek treba dokazati.

7.

Jezik joj je još zacjeljivao nakon što se prevrnula s autom. Mathilde je govorila vrlo malo. Jezik je bolio, istina, ali tišina je postala njezina narav.

Kad bi progovorila, pokazivala je prezir.

Izlazila je noću i kupila muškarce. Liječnik još u kuti, s mirisom na jod i cigarete s klinčićima. Mladić koji je točio gorivo kod Stewarta, sa svojim spuštenim brkovima, sposoban pumpati satima kao usamljena crpka na teksaškoj ravnici. Gradonačelnik naselja u kojem su Mathilde i Lotto tako sretno živjeli; vlasnik kuglane; sramežljivi razvedeni muškarac sa zapanjujućim ukusom za posteljinu s cvjetnim uzorcima. Kauboj s čizmama od četiri stotine dolara, kako joj je ponosno rekao. Crni jazz saksofonist koji je došao u gradić na vjenčanje.

Ubrzo, stvorila je reputaciju ne govoreći nikad ništa. Školski nadzornik; vlasnik lovačkog logora; trener fitnessa s deltoidima nalik ručnim granatama; donekle poznat pjesnik kojega je s mužem poznavala iz grada, kada ju je došao posjetiti, imao je iznenadnu potrebu odati počast tužnom Lottovu kraju. Gurnuo je tri prsta u nju, osjetila je hladnoću njegova vjenčanog prstena.

Pokupila je debelog ćelavca koji je vozio školske autobuse. On ju je samo želio držati i plakati.

“Odvratno”, rekla je. Bila je na sredini motelske sobe, još u grudnjaku. Tog je dana u bazenu ostrigla kosu na sasvim kratko. Kovrče su plutale površinom kao udavljene zmije. “Prekini plakati”, rekla je.

“Ne mogu”, rekao je. “Žalim.”

“I jesi za žaljenje”, rekla je.

“Jednostavno si tako lijepa”, rekao je. “A ja sam tako usamljen.”

Teško se spustila na rub kreveta. Na poplunu su bili naslikani prizori iz džungle.

“Mogu li ti staviti glavu u krilo?” rekao je.

“Ako baš moraš”, rekla je. Spustio je obraze na njezina bedra.

Iznenadila ju je težina njegove glave. Kosa mu je bila meka, mirisala na

običan sapun, odozgo je mogla vidjeti da mu je koža slatka, ružičasta i glatka kao kod praščića.

“Moja je supruga umrla”, rekao je, njegova usta škakljala su je po nozi. “Prije šest mjeseci. Rak dojke.”

“Moj je suprug umro prije četiri mjeseca”, rekla je. “Aneurizma,” Stanka. “Moja pobjeda”, rekla je.

Njegove trepavice prelazile su joj po koži dok je razmišljao o tome.

“Onda znaš?” rekao je.

“Znam”, rekla je.

Promjena svjetla na semaforu prekoputa motela ispunjavala je sobu crvenilom i tamom i crvenilom i tamom. “Kako preživljavaš?” rekla je. “Žene mi donose hranu. Djeca me zovu svaki dan. Počeo sam praviti zmajeve. Sve je to tako glupo”, rekao je.

“Ja nemam djece”, rekla je. “Žao mi je”, rekao je.

“Meni nije. Najbolja odluka koju sam ikad donijela”, rekla je.

“Kako ti preživljavaš?” rekao je.

“Jebem do bola odvratne muškarce.”

“Hej!” rekao je, a onda se nasmijao. “I kako ti ide?”

“Užasno.”

“Zašto to onda radiš?”

Rekla je, polako: “Moj je suprug bio drugi muškarac s kojim sam spavala. Bila sam vjerna dvadeset i četiri godine. Želim saznati što sam propustila.” “Što si propustila?” pitao je.

“Ništa. Muškarci pojma nemaju o seksu. Osim mog muža.”

Pomislila je: pa, bilo je jedno ili dva iznenađenja, ali uglavnom, istina je.

Podigao je svoje mjesečasto lice s njezina krila. Na bedru joj je ostala ružičasta udubina, vlaga. Pogledao ju je s nadom. “Meni je rečeno da sam sjajan ljubavnik”, rekao je.

Navukla je haljinu i povukla zatvarač na čizmama do koljena. “Taj vlak ti je pobjegao, prikane”, rekla je.

“Ma daj”, rekao je. “Brzo ću ja to.”

“Svemogući Bože”, rekla je i spustila ruku na kvaku od vrata.

Glas mu je postao ogorčen dok je govorio: “Lijepo se zabavi kurvajući se.”

“Jadni tužni mali čovječe”, rekla je i izišla ne osvrćući se.

Nije bilo ničeg što bi Mathilde mogla raditi. Pokretne slike mučile su joj glavu; nakon knjiga ostala bi prazna. Bila je tako umorna od starinskog pričanja priča, od svih tih izlizanih linija pripovijedanja, poznatih zapleta radnje, debelih društvenih kronika. Trebalo joj je nešto neuredno, nešto oštro, nešto što će eksplodirati kao bomba.

Popila je stvarno dosta vina i zaspala, bila je mrkla noć kada se probudila u krevetu hladnom bez svojeg muža. Tada je shvatila, egzistencijalno ogorčeno, da je on uopće nije shvaćao.

Usprkos svojim stavovima i pameti, nekako je postala supruga, a supruge su, kako svi znaju, nevidljive. Ponoćni vilenjaci braka. Kuća na selu, stan u gradu, porezi, pas, ona se o svemu brinula; on nije imao pojma kako je provodila vrijeme. S djecom, sve bi bilo zamršenije; dakle, hvala Bogu što ih nema. A također i ovo: više njegovih drama, barem polovicu, ona bi u tišini krala noću i pročišćavala ono što je napisao (ne iznova pisala; uređivala, polirala dok ne zasja). A vodila je i poslovnu stranu njegova rada; užasavale su je pomisli na sav novac koji bi izgubio zbog dobrodušnosti i neznanja.

Jednom, za vrijeme pretpremijere Kuće u šumarku, kada se činilo da su na rubu propasti, bila je u kazališnom uredu. Kasno poslijepodne, kiša, kava. Ribala je nadglednika scenarija tako smireno, zlobno i vješto da su jadnog mladića koljena izdala, morao je sjesti na grimizni otoman ne bi li se pribrao. Kada je završila, rekla mu je: “Možete otići”.

Mladić je ustao i nestao.

Nije vidjela Lotta koji se mrštio stojeći u sjeni hodnika.

“Dakle”, rekao je. “Izgleda mi da redatelji ne šalju glumce tebi da bi ih ohrabrila. Ja sam uvijek mislio kako se tu radilo o ohrabrivanju. Čarobni keksi i kava s mlijekom, pa ti se isplaču na grudima.”

“Nekim ljudima potrebna je drukčija vrst motivacije”, rekla je. Ustala je i istegnula vrat, sjedne strane na drugu.

“Da to nisam vidio”, rekao je, “ne bih povjerovao.” “Želiš li da prekinem?” rekla je. Ne bi ga poslušala. Završili bi u ubožnici. Ali mogla je sve raditi tiše, pobrinuti se da on ne sazna.

Ušao je unutra i zaključao vrata za sobom. “Govoreći istinu, to me uzbudilo”, rekao je. Približio joj se i rekao: “Jaje stvarno vidim kao valkirsku djevu, kako na konju ulazi u krug, usred munja i gromova, onda izlazi s tijelom nekog mrtvog heroja prebačenim preko sedla”. Podignuo ju je i omotao joj noge oko svog struka, okrenuo se i pritisnuo je na vrata.

Je li to bio neki citat? Nije ju bilo briga. Glas mu je bio pun divljenja.

Zatvorila je oči. “Đi-ha, pastuše”, rekla je. Zanjištao joj je u uho.

Bilo je kod nje i stvari koje nije posvetila njemu. Kao prvo, pisala je, ne samo ono nevidljivo u njegovim rukopisima, za što je, valjda, mislio da se samo razrješavalo preko noći. Pisala je stvari koje je zadržavala za sebe: krišom, oštre stvari, dijelom priče, dijelom pjesme. Objavljivala ih je pod pseudonimom. Počela je iz očaja kada joj je bilo skoro četrdeset, on je pao i polomio se, tada joj se činilo da se udaljava od nje.

Bila je tu i druga stvar, daleko gora. U isto vrijeme kada je počela pisati, bila ga je napustila. On se udubio u svoj rad. Vratila se, a on nikad nije saznao da je nije bilo.

Vidjela je umjetničku koloniju kada je dovezla Lotta: donosili su hranu u pletenim košarama i davali svima privatne kamene kućice, u kojima se noću dugo razgovaralo i smijalo uz svijeće. Izgledalo je kao neka vrst raja. Držala mu je lice dok se pomicala nad njim na malom i škriputavom krevetu, ali on ju je okrenuo, kada je zadrhtao i zagrcnuo se i spustio glavu na njezina leđa da povrati dah, ona je osjetila hladan predosjećaj.

Nasmijala se toj slutnji i odvezla se kući. Četiri tjedna bit će sama u onoj kućici s Bogom.

U početku je bilo vedro. Njezin je jadni muž proveo tako ružno ljeto.

Dogodio se onaj pad niz avionske stepenice, polomio je pola tijela.

Previše je pio, premalo radio na novoj drami, bio tako tužan jer tolike mjesece nije mogao biti aktivan, voditi radionice, pokretati produkcije i započinjati nove poslove. Pa iako je bila sretna što ga ima u kući gdje ga može njegovati, voljeti uz kolače i ledeni čaj i kupke i mnoge sitne

ljubaznosti, bilo joj je drago kada ga je za njegov rođendan odvela u onu malu operu u Podunku, na livade s kravama, i gledala mu lice dok se naginjao naprijed upijajući sve u sebe. Suze su mu se sjajile u očima. Za vrijeme stanke, dok je gledala tragove na nebu, došla je neka žena da ga pozdravi, pocrvenjela je zbog blizine slavne osobe. Lotto, sa svojim slomljenim tijelom, tako opušten, tako oduševljen. Prošlo je toliko vremena otkad je koristio sve svoje sposobnosti.

I tako je njoj odgovaralo ostaviti ga tog sivog dana u studenom, odmoriti se nekoliko tjedana od stalne brige o njemu. Radit će s jednim mladim skladateljem na operi. S Leom Senom.

Ali, čak i u prvom tjednu bez Lotta njezin život i kuća postali su tako prazni. Preskakala je obroke, večerala tunjevinu grabeći je ravno iz konzerve, provodila previše vremena u krevetu gledajući filmove skinute s interneta. Vrijeme je prolazilo sporo. Dani su postali hladniji, mračniji.

Bilo je dana kada uopće ne bi upalila svjetlo, budila se u osam kada bi se dizalo i slabo Sunce, lijegala u četiri i trideset uz njegov krvavo-crveni zalazak. Osjećala se kao medvjedica. Kao Norvežanka. Muž ju je nazivao svaki dan, kasnije se to prorijedilo. U svojem polusnu imala je žestoke noćne more u kojima joj Lotto govori da mu više ne treba, da odlazi, da voli drugu ženu. U vrućici, zamišljala je neku pjesnikinju, krhku i mladu, s bokovima kobile stvorenim za rađanje, djevojku koja je zaslužila priznanja kao umjetnica, što Mathilde nikada neće postati. Razvest će se od Mathilde, on i njegova nova ljubav došaptavat će se i živjeti u stanu u gradu, ispuniti ga seksom, zabavama i bebama, beskrajnim bebama, koje će sve imati njegovo umanjeno lice. Toliko je zamišljala tu pjesnikinju da je zamalo postala stvarnom. Bila je toliko usamljena da se gušila.

Nazivala je i nazivala, on se nikad ne bi javljao na telefon. Zvao je sve rjeđe; prošli tjedan samo jednom. Nije pokušavao nikakve perverzije s njom, što je za Lotta bilo tako čudno, kao da su ga uškopili.

Preskočio je Dan zahvalnosti, iako su ga namjeravali proslaviti s prijateljima i obitelji u kući na selu; morala je otkazati, pojela je nadjev za pitu od bundeve koji je napravila dan prije, tijesto je kroz prozor bacila rakunima. Mathildin glas je podrhtavao preko telefona. Lottov glas postao je udaljen. Rekao je kako će produljiti boravak do sredine prosinca. Ona

ga je nečim prekinula i spustila slušalicu. Nazvao je tri puta, nije se javila. Javit će se četvrti put, odlučila je. Ali, iako je čekala pokraj telefona, vise nije nazvao.

Kada bi spominjao Lea, u njegovu se glasu čuo neki prizvuk, uzbuđenje. Odjednom je mogla osjetiti njegovu zaluđenost njime. Ostavila joj je gorak okus u dnu jezika.

Mathilde je sanjala Lea Sena. Znala je da je mlad, iz ono malo biografskih podataka koji su se mogli naći online. Pa iako je Lotto bio sasvim hetero - tome su svakodnevno svjedočile njegove pohotne ruke na njoj - njen je muž uvijek više želio loviti i uhvatiti onaj nečiji unutarnji sjaj, ne samo tijelo. A jedan dio njezina muža uvijek je bio toliko gladan ljepote. Nije dolazilo u obzir da joj tijelo Lea Sena ukrade muža; ali njegov genij bi mogao. Leo bi mogao zauzeti njezino mjesto u njegovim osjećajima. To bi bilo još gore. U snu su sjedili za stolom, Mathilde i Leo, pred njima je bio golemi ružičasti kolač, pa iako je Mathilde bila gladna, Leo je jeo kolač, zalogajčić po zalogajčić, ona ga je morala gledati kako jede i sramežljivo se osmjehivati sve dok ga nije nestalo.

Dugo, dugo je sjedila za kuhinjskim stolom, a što je dulje sjedila, njezina je ljutnja sve više rasla, postajala mračnija i teža.

“Pokazat ću mu ja”, rekla je Bogu glasno. Bogje tužno mahala repom.

I psu je nedostajao Lotto.

Trebalo joj je deset minuta da sve dogovori, još dvadeset da spakira sebe i psa. Odvezla se kroz višnjik, odlučno ne gledajući bijelu kućicu u retrovizoru. Bog je drhtala kada ju je ostavila u štenari. Mathilde je drhtala cijelim putem do aerodroma i u avionu, popila je dvije tablete za smirenje, pa je prestala drhtati i prespavala cijeli put do Tajlanda, probudila se smućena, s uznapredovanom upalom mjehura jer nije mokrila dok je spavala.

Kada je izišla iz zračne luke na vlažni zrak, u vrtlog ljudi na tropskom smradu i vjetru, jedva je stajala na nogama.

Bangkok je projurio mimo nje, ružičast i zlatan, jata ljudi pod uličnim svjetiljkama. Trake s božičnim svjetlima uvijale su se oko drveća, bili su ljubazni prema turistima. Mathildina koža bila je žedna od vlažnog vjetra u

kojem se čas osjećao truli miris močvarne trske i blata, čas eukaliptusa.

Bila je previše uzbuđena da bi spavala, hotel je bio previše sterilan, pa je odlutala u mrak. Prignuta žena mela je pločnik snopom pruća, s vrha zida virio je štakor. Željela je osjetiti na jeziku gorčinu džina i tonika pa je naslijepo slijedila glazbu duž trijema do noćnog kluba koji je tako rano navečer bio prazan. Unutra su se na više katova protezali balkoni, postavljala se pozornica za bend. Konobarica je potapšala Mathilde po ruci kad joj je donijela piće, osjet topline na koži, zatim hladnoća čaše, Mathilde je poželjela dodirnuti ženine bujne crne trepavice. Netko je sjeo pokraj nje, neki Amerikanac koji je kipio iz svoje majice, glava mu je bila rumena kao zrela breskva. Uz njega bucmasta nasmijana Tajlanđanka.

Glas mu je bio natopljen intimnošću; već ju je imao. Mathilde je poželjela uzeti njegove riječi, zgužvati ih u ruci i zabiti mu ih u grlo. Umjesto toga je otišla, našla hotel i provela besanu noć u krevetu.

Ujutro se zatekla na brodu za otoke Phi Phi, usne su joj bile slane od vjetra. Dobila je svoj bungalov. Platila je za mjesec dana, zamišljajući Lotta kako se vraća u praznu kuću, nema ni psa, traži je po svim sobama, ne nalazi ništa, srce mu se steže od užasa. Je li ju netko oteo? Je li pobjegla s cirkusom? Uz Lotta je postala tako savršeno prilagodljiva da bi mogla nastupati kao žena zmija. Njezina hotelska soba bila je bijela i ispunjena izrezbarenim drvom; stavili su izglancane čudne voćke u crvenu zdjelu na stolu, ručnik savijen u oblik slona na krevet.

Otvorila je francuski prozor prema šumećem moru, na plaži su vikala djeca, maknula prekrivač s kreveta, nije željela tuđe bacile nigdje blizu svoje kože, legla na leđa, zatvorila oči i osjetila kako se poznati osjećaj da se sve oko nje raspada sam ljušti s nje.

Kada se probudila, bilo je vrijeme ručka, raspadanje se vratilo, oštrih zuba, izgrizlo je rupu u njoj.

Plakala je pred zrcalom, odjenula haljinu, stavila ruž za usne, previše je plakala da bi stavljala šminku. Sama je sjedila za stolom, usred cvijeća i uglačanog pribora za jelo, ljubazni ljudi ljubazno su je služili, smjestili su je tako da sjedi prema moru i može na miru plakati. Pojela je jedan zalogaj, popila cijelu bocu vina i odšetala u svoj bungalov bosonoga preko pijeska.

Jedini dan koji je provela na suncu nosila je bijeli bikini koji je visio s nje, toliko je smršavjela. Konobar je vidio kako joj suze klize ispod sunčanih naočala i donosio joj hladne čaše voćnog soka koji nije naručila.

Gorjela je ostajući na suncu dok joj koža na ramenima nije dobila plikove.

Idućeg jutra, kada se probudila, u prozoru je bio slon, polako je nosio djevojčicu preko plaže, za povodac ga je držao vitak mladić u sarongu. Te noći bijes je napao tugu i otjerao je. Mathildino je tijelo bilo bolno od jučerašnjeg sunca. Sjela je i ugledala svoje lice u ogledalu nasuprot kreveta, crveno, oštro kao britva, odlučno.

Evo Mathilde na kakvu se navikla, one koja se nikad ne predaje bez borbe. Njezina je bitka bila tiha, suptilna, ali ona je uvijek bila ratnica.

Pjesnikinja je bila izmišljena, morala je reći sama sebi; onaj mršavi glazbenik po imenu Leo ne može joj ništa, samo je mladić, nemoćan.

Naravno da će ona prevladati. Kako se samo usudila otići.

Dva dana nakon što je stigla, zrakoplovju je podigao s tla i opet je bila u zraku. Provela je šest dana topeći se iznutra. U štenari su joj vratili Boga, pasje bio tako sretan što je vidi da je pokušao ugurati joj nos u prsa. Mathilde se vratila u ledenu kuću u kojoj je smrdjelo smeće koje joj se nije dalo iznijeti prije nego što je otišla. Stavila je kovčeg u ormar na katu, kasnije će se pozabaviti njime, sjela za kuhinjski stol uz šalicu čaja da skuje planove. Nije bio problem što napraviti da joj se Lotto vrati.

Nego što ne napraviti. Izbor je bio prevelik, bilo je toliko mogućnosti.

Nakon nekoliko trenutaka začula je automobil ispred kuće. Po šljunku su odjeknuli nepravilni koraci.

Na vratima se pojavio njezin muž. Pustila ga je da čeka.

Zatim ga je pogledala s velike udaljenosti. Smršavio je, izdužio se otkako je otišao. Kao da je višak ostrugan. Na njegovu licu bilo je nečega što nije željela vidjeti, pa je oborila oči.

Onjušio je zrak i da bi izbjegla razgovor o mirisu smeća i hladnoći kuće, koji bi krenuo ukrivo, onemogućio joj da mu se vrati, prešla je preko kuhinje i priljubila usne na njegove. Nakon toliko vremena okus je bio čudan, nekako gumast. Nepoznat, što ju je zapanjilo. On se malo pomaknuo, osjetila je savijanje. Htio je progovoriti, ali ona mu je rukom snažno prekrila usta. Gurnula bi ruku i dublje, samo da zaustavi riječi

koje bi mogle izići. Shvatio je. Nasmiješio se, spustio torbu, pogurao je unatrag do zida. Njegovo veliko tijelo na njezinu. Pas im je zavijao pod nogama. Žestoko je zgrabila muža za bokove i pogurala ga pred sobom u hodnik i gore uz stepenice.

Gurnula ga je iz sve snage, snažno je tresnuo o krevet, zastenjao od boli koju je još osjećao na lijevoj strani. Pogledao je gore prema njoj, na licu mu je bila zbunjenost, opet je pokušao progovoriti, ali opet mu je zatvorila usta, odmahnula glavom, skinula svoje cipele i hlače, otkopčala njegovu košulju i hlače. Ah, te bokserice s rupom pored elastike, srce su joj slomile. Na blijedim grudima vidjela su mu se rebra. Njegovo je tijelo bilo izloženo ogromnom naporu. Uzela je četiri njegove kravate iz ormara, ostatke iz internatskih dana, koje je rijetko nosio u sadašnjem životu.

Smijao se dok mu je vezivala zglavke za okvir kreveta, ona se u sebi ipak osjećala bolesno. Mrtvo. Od još jedne kravate načinila je povez za oči.

Ispuštao je čudne zvukove, pa mu je četvrtom kravatom začepila usta, zategnula je nepotrebno čvrsto, plava svila ukopala se u obraze.

Dugo je klečala nad njim, osjećala se moćno. Ostavila je košulju na sebi da prikrije opekotine od sunca, kožu koja se gulila; ono na licu pripisat će dugoj vožnji biciklom. Okrznula mu je vrh glavića zdjelicom, nježno, nasumično. Trzao se na svaki dodir. Svela ga je na to dugo tijelo, na iščekivanje, oduzela mu oči i jezik. Dok je hvatao zrak pod povezom, spustila se snažno na njega, nije je bilo briga hoće li ga boljeti. Mislila je na - što? Škare na tkanini. Prošlo je toliko vremena. Bilo tako neobično.

Napeti trbuh pod njom kao zapečeni vrh rožate. Lice mu je bilo crveno pod povezima; micao je ustima kao riba ne bi li ih oslobodio, zakopala je nokte u njegove slabine, ostavila krvave polukrugove. Izvio je leđa s madraca. Iskočile su mu vene na vratu, plave.

Svršio je prvi, tako da ona nije stigla. Nije bilo bitno. Posegnula je za nečim u tamu i on joj se nekako vratio. Pomislila je na riječi koje mu nije dala izgovoriti, kako se gomilaju, rastu u njemu sve dok pritisak ne postane neizdrživ. Pa iako mu je skinula povez s očiju, ostavila je onaj na ustima, ljubila mu je grimizne zglobove na rukama. Način na koji ju je sada gledao, sa svilom na kojoj se pojavio ovalni trag sline, bio je upitan.

Nagnula se i poljubila ga između obrva. Lagano ju je držao oko struka,

čekala je dok nije bila sigurna da neće reći ništa o onome što je doživio, zatim skinula zadnju kravatu s njegovih usta. Sjeo je i poljubio mjesto ispod njezina vrata na kojem se osjeća puls. Njegova toplina, tako joj je nedostajala. Lepeza njegovih tjelesnih mirisa. Poštovao je tišinu. Digao se i otišao se istuširati, ona se spustila u prizemlje da skuha tjesteninu.

Puttanescu. Nije mogla odoljeti tom imenu.

Kada je sišao, pokazao joj je ogrebotine koje mu je napravila. “Divlja mačka”, rekao je, u pogledu koji joj je uputio bilo je tuge.

To je trebao biti kraj; to nije bio kraj. Nastavila je tražiti Lea Sena na Googleu. Kada je tjedan prije Božića ugledala strašnu vijest o mladićevu utapanju u hladnom oceanu, bila je zapanjena. Onda se pojavio pobjednički osjećaj, vreo i užasan, dizao joj se u grudima. Odvratila je pogled od svojeg odraza na zaslonu računala.

Dok je Lotto bio na katu, zadubljen u svoju novu dramu, ona je otišla u Stewart’s i kupila novine. Čuvala ih je do jutra za Badnjak, onda ih stavila pod ogledalo pokraj ulaznih vrata, tamo gdje je znala da će Lotto čekati Rachel i njezinu ženu i djecu. Volio je praznike, odgovarali su onoj toplini i radosti koju je nosio u sebi; nestrpljivo će gledati kroz prozor prema seoskoj cesti, mora primijetiti novine. Tada će saznati ono što je ona već znala. Čula ga je kako zvižduće izlazeći iz spavaće sobe na vrhu stuba da bi pogledao. Nasmiješio se sebi u zrcalu, provjerio svoj profil, ruka mu se spustila na novine. Pogledao ih je malo bolje i počeo čitati.

Problijedio je, uhvatio se za stolić pred sobom kao da će se onesvijestiti.

Kada su se otvorila stražnja vrata, Rachel i Elizabeth su ušle u kuhinju prepirući se, djeca su vrištala od uzbuđenja, pas je lajao veseleći se njihovu dolasku. Sačuvala je novine do tada jer u društvu se neće svađati, neće još više pogoršati stvari izgovarajući ih naglas, neće ih uopće izgovoriti. Lotto je podigao glavu i u ogledalu vidio Mathilde na stepenicama iza sebe.

Gledala ga je kako je gleda. Na njegovu se licu pojavilo razumijevanje, a zatim je nestalo; preplašio ga je kratak pogled na ono što je bilo u njoj, ne bi to rado vidio cijelo.

Zakoračila je niz stepenice. “Sretan Božić!” viknula je. Bila je čista.

Mirisala na borovinu. Sišla je. Bila je dijete; bila je laka poput zraka.

Welch Dunkel Hier! pjeva Florestan u Beethovenovom Fideliju, operi o braku.

Istina, većina je opera o braku. Malo brakova može se nazvati operetnim.

Kakav je ovdje mrak! pjeva Florestan.

Novogodišnje jutro bio je jedini dan u njezinu životu u kojem je povjerovala u Boga (ha). Rachel i Elizabeth još su spavale u gostinskoj sobi. Mathilde je napravila pogačice i fritatu. Njen je život beskrajan dugi niz posluživanja.

Upalila je televizor. Zlatno komešanje na crnoj podlozi, vatra u noći.

Snimak tijela pod plahtama, urednim poput šatora na ravnici; zgrada s lučnim prozorima, izgorjela, bez krova. Snimak s nečijeg mobitela, baš prije požara, bend na pozornici odbrojava dolazak Nove godine, prskalice bacaju iskre, nasmijana glasna lica. Snimak izvana, ljudima pomažu ući u kola hitne pomoći, leže po tlu. Uništena koža, nagorjela i ružičasta.

Neizbježna pomisao na meso. Mathilde je osjetila kako joj polako postaje slabo. Prepoznala je to mjesto, bila je tamo samo nekoliko večeri prije.

Pritisak tijela na zaključana vrata, zagušujući dim, vriska. Ona sočna djevojka pokraj onog velikog Amerikanca na barskom stolcu. Konobarica s bujnim trepavicama, iznenadni dodir njene tople ruke na Mathildinoj koži. Kada je čula Racheline korake na gornjem katu, ugasila je televisor i brzo otišla u stražnje dvorište s Bogom da se pribere na hladnoći.

Tog dana za večerom Rachel i Elizabeth objavile su da je Elizabeth opet trudna.

U krevetu, dok je Mathilde plakala i plakala od zahvalnosti i krivnje i užasa zbog svega onoga čemu je izbjegla, Lotto je mislio da je to zbog njegove sestre koja ima toliko djece, a oni su tako užasno, nepošteno siromašni. Kasnije je i on zaplakao u njezinu kosu. A jaz među njima je premošten, opet su bili ujedinjeni.

8.

Aerodrom ju je zaglušio. Aurélie, jedanaestogodišnjakinja, sama, ništa nije shvaćala. Konačno je ugledala čovjeka koji je držao natpis s njenim imenom, osjetila je olakšanje, znala da to mora biti njen ujak, mnogo stariji brat njezine majke. Dijete njene raskalašene mladosti, uvijek je govorila baka; iako je i njezina starost bila jednako raskalašena. Čovjek je bio veseo, okrugao, crven, simpatičan. Odmah joj se svidio.

“Ne, mamzelle”, rekao je. “Non oncle. Vozač.”

Nije shvatila, pa je pantomimom pokazao vožnju automobila.

Progutala je razočaranje.

“Ne parlez français”, rekao je vozač. “Osim voulez-vous coucher avec moi.”

Zatreptala je, jako, rekla: “Ne, ne, ne, ne, ne. Ne vous. Ex-cuse-moi.

Ne voulez coucher avec vous.’ On je još više pocrvenjeo i smijuljio se cijelim putem do auta.

Skrenuo je s autoceste da joj kupi frape od jagode; bio je prezasitan, zabolio ju je želudac, ali popila je sve jer je bio ljubazan prema njoj.

Plašila se da će ga proliti po kožnim sjedalima, pažljivo je držala čašu cijelim putem do ujakove kuće.

Zaustavili su se na šljunčanom prilazu. Kuća je bila skromna za nekoga tko ima vozača. Štura stara pensilvanijska kuća u holandskom stilu, neprobojan kamen i prastara prozorska stakla tako puna mjehurića da su iskrivljavala krajolik. Vozač je odnio torbu u njezinu sobu, koja je bila dvaput veća od bakina pariškog stana. U jednom zidu bila je samo njezina mramorna kupaonica sa zelenim podloškom pod tušem, debelim kao svježa zelena trava u parku. Poželjela je odmah leći na njega i spavati danima.

U kuhinji je vozač iz hladnjaka izvukao pladanj s blijedim pilećim kotletom, salatu od krumpira, grah i poruku koju je njezin ujak napisao na francuskom: da će je vidjeti kada dođe kući. Televizija, savjetovao joj je, najbolji je način za učenje engleskog. Ne izlazi iz kuće. Načini popis

stvari koje ti trebaju i vozač će se pobrinuti da ih dobiješ sutra.

Bilo je teško ne primijetiti koliko je grešaka napravio pri pisanju.

Vozač joj je pokazao kako se zaključavaju vrata i uključuje alarm. Na njegovu mlitavom licu vidjela se zabrinutost, ali morao je otići.

Jela je sasvim blizu televizoru, grijala se uz pucketavi ekran, gledala neku nerazumljivu emisiju o leopardima. Sve je oprala i vratila tamo gdje je mislila da pripada, pa se na prstima popela na kat. Probala je sva vrata, ali sva su, osim njenih, bila zaključana; onda je oprala ruke i lice, noge i zube, i uvukla se u krevet, ali bio je prevelik, a soba je bila prepuna sjenki. Prebacila je poplun i jastuk u prazan ormar i zaspala na podu koji je mirisao na prašinu.

Usred noći iznenada se probudila i ugledala mršavog muškarca kako zuri u nju s vrata. Nešto u njegovim velikim očima i rumenim obrazima podsjećalo je na baku. Imao je uši kao mala blijeda krila šišmiša.

Njegovo joj je lice kroz koprenu godina prizvalo ono majčino.

“Dakle”, rekao je na francuskom. “Vražja djevojčica.” Činilo se da ga ona zabavlja iako se nije smiješio.

Osjetila je kako joj zastaje dah. Od prve je shvatila da je bio jako opasan, usprkos blagom izgledu. Morat će biti oprezna. Morat će se držati za sebe.

“Nisam često kod kuće”, rekao je ujak. “Vozač će te odvesti kupiti što ti treba, kao i hranu. Vozit će te do autobusne stanice, odakle ćeš ići u školu. Mene ćeš rijetko viđati.”

Tiho je zahvalila jer tišina bi bila još gora.

Dugo ju je gledao i rekao: “I mene je majka tjerala da spavam u ormaru. Moras probati spavati u svojem krevetu.”

“Hoću”, prošaputala je. Zatvorio je vrata, slušala ga kako hoda, otključava, zatvara, pa opet zaključava cijeli niz vrata. Nastavila je slušati utihnulu kuću dok je nije ispunila tišina, a onda opet zaspala.

Za vrijeme prvog sata u američkoj školi dječak koji je sjedio ispred Aurélie okrenuo se i rekao: “Zašto se šestica boji sedmice? Jer je sedmica pojela devetku!”21 Nije shvatila. “Glupa si”, rekao je.

Za ručak nepojmljiva kriška kruha sa sirom. Mlijeko koje se osjeća na pokvareno. Sjedila je na igralištu, pokušavala biti što manja, iako je bila vrlo krupna za svoje godine. Onaj dječak koji joj je ispričao vic došao je do nje s trojicom drugih.

“Oralno, oralno!” vikali su, gurali jezikom stijenku obraza iznutra oponašajući rukama penis koji ulazi i izlazi u usta.

To je shvatila. Otišla je nastavnici, bebastom crvu s nešto sijede kose, koja se pravila važna razgovarajući cijelo jutro s Aurélie na svojem srednjoškolskom francuskom.

Aurélie je, što je sporije mogla, objašnjavala da je, iako joj je ime Aurélie, u Parizu nitko nije tako zvao.

Na spomen toga grada nastavnici je lice zasjalo. “Mm?” rekla je, “Et qu’est-ce que c’est le nom que vous préfétez?”

Aurélie je razmišljala. U razredu iznad njezina u Parizu bila je jedna djevojčica, niska, jaka i žilava, sa slapom crne kose. Bila je tajanstvena, svoja, sve su je druge curice podmićivale berlingotsima i bandes dessinéesima. Kada bi bila ljuta, riječima je šibala kao bičem. Svoju snagu koristila je štedljivo. Zvala se Mathilde.

“Mathilde”, rekla je Aurélie.

“Mathilde”, rekla je nastavnica. “Bon.” I tako je odjednom navukla Mathilde preko Aurélijine kože. Osjetila je kako mirnoća druge djevojčice prelazi na nju, njezin hladan pogled, njena brzina. Kada se dječak ispred nje okrenuo kako bi opet oponašao pušenje, njezina je ruka poletjela i snažno ga zgrabila za jezik kroz obraz, on je zajaukao, suze su mu navrle na oči, a kada se nastavnica okrenula, Mathilde je mirno sjedila. Kaznila je dječaka jer je pravio buku. Gledala je kako za vrijeme sata na njegovu obrazu rastu dvije jednake ljubičaste masnice. Poželjela ih je pocuclati.

Jednom, na zabavi, u sretnim podzemnim vremenima u Greenwich Villageu, dok su Lotto i ona bili očajnički siromašni (rupe na njezinim čarapama, voda i sunce za ručak), njihova božićna svjetla stvarala su lance limuna na zidovima, jeftina votka miješala se sa sokom, a ona je prebirala po CD-ima kada je začula da netko viče: Aurélie! Odjednom joj

je opet bilo jedanaest godina, bila je očajna, usamljena, zbunjena.

Okrenula se oko sebe. Ali bio je to njezin muž, u punom zamahu: Nije znala da je to bio čepić, uzela ga je oralno! Prijatelji su klicali; djevojke prolazile plešući s čašama u rukama. Mathilde je otišla u spavaću sobu, osjećala se kao robot, prošla je pokraj triju tijela obuzeta poslom na krevetu ne gledajući ih. Nadala se da će promijeniti navlaku popluna kada budu gotovi. Otišla je u ormar koji je mirisao na komadiće cedrovine i prašinu, od njezine kože. Ugnijezdila se među cipele. Zaspala.

Probudila se satima kasnije, kada je Lotto otvorio vrata smijući se, nježno je podigao i smjestio u krevet. Bilo joj je drago što su plahte skinute s madraca, konačno je bila sama sa svojim mužem, s njegovim vrelim, pohlepnim rukama na vratu i gornjem dijelu butina. “Da”, rekla je.

Zapravo, nije to željela, ali nije bilo bitno. Težina njegova tijela gurala ju je prema sadašnjosti. Mathilde se polako vraćala (a Aurélie, ta tužna, izgubljena djevojka, opet je nestala).

Aurélie je bila blaga i krotka; Mathilde je ključala ispod spokojne površine.

Jednom, igrala je graničara, pobjeđivao je dječak iz njezina razreda, ona je namjerno tako jako bacila loptu u njegovo lice da ga je oborila, glava mu je odskočila od asfalta, dobio je potres mozga. Jednom, iz skupine djevojčica čula je svoje ime, nakon toga sve su se nasmijale. Čekala je. Za vrijeme ručka, tjedan kasnije, sjela je do najpopularnije od njih, pričekala dok nije dobro zagrizla u svoj sendvič i zatim pod joj stolom zabila vilicu u bedro. Djevojčica je ispljunula zalogaj prije nego što je zavrištala, Mathilde je imala vremena da sakrije vilicu pod podupirač stola. Treptala je svojim velikim očima pred nastavnikom, vjerovao joj je.

Sada su je druga djeca promatrala sa strahom u očima. Mathilde je mirno plovila kroz svoje dane, kao da je u oblacima, nezainteresirano gledala što se dolje zbiva. Kuća njezina ujaka u Pennsylvaniji bila je samo mjesto na kojem je boravila, hladno i neodređeno, nije to bio dom.

Zamišljala je da živi sasvim drugim životom, u kaotičnom neredu uz šest sestara, glasnu glazbu s radija, miris laka za nokte i pribadače na

toaletnom stoliću. Noći ispunjene igrom, kokicama i vrištećim borbama.

Glas iz drugog kreveta noću. Jedinu dobrodošlicu u ujakovoj kući pružalo joj je prijateljsko zujanje televizora. Imitirala je sapunicu Zvijezde u tvojim očima glasovima raznih likova dok nije izgubila naglasak. Ujak nikad nije bio kod kuće. Je li izgarala od znatiželje da vidi što je iza onih zaključanih vrata? Da. Ali nije obila brave (već tada se mogla dobro kontrolirati). Nedjeljom bi je vozač odveo u trgovinu mješovitom robom, a kada bi bila brza, ostalo bi im vremena da se odvezu u parkić pokraj rijeke gdje bi hranila patke kriškama bijelog kruha.

Njena je usamljenost bila tako golema da je poprimila oblik hodnika na katu, mračnog niza zaključanih vrata.

Jednom, dok je plivala u rijeci, s unutarnje strane bedra prilijepila joj se pijavica, tako blizu onom bitnom da se uzbudila, ostavila ju je tamo, mislila na nju danima, na svoju nevidljivu prijateljicu. Kad je otpala dok se tuširala, slučajno ju je nagazila i zaplakala.

Kako bi što dulje bila izvan kuće, pridružila se školskim klubovima koji su zahtijevali njezino vrijeme, a nisu od nje tražili da govori. Plivala je, igrala šah, naučila svirati flautu dovoljno dobro da bude u orkestru, sasvim beznačajan instrument, bila je svjesna toga, ali lak za učenje.

Na vrhuncu njezine sreće, mnogo godina kasnije, ponekad bi se sjetila te usamljene djevojčice, s licem obješenim kao skromna jebena visibaba, dok u njoj sve vrije. Poželjela bi snažno odalamiti tu klinku. Ili je podići na ruke, pokriti joj oči i otrčati s njom negdje na sigurno.

Umjesto toga njen ju je ujak posvojio kada joj je bilo dvanaest godina.

Nije bila svjesna da će to napraviti, saznala je dan prije saslušanja na sudu. Rekao joj je vozač.

On se za godinu dana toliko udebljao da je njegov trbuh dobio trbuščić. Kada bi stavljao u prtljažnik ono što je kupila, spopadala bi je želja da zabije lice u jastuke koje je nosio na sebi.

“Posvojena! Nije li to krasno?” rekao je vozač. “Sada se više ne trebaš brinuti, mamzelle, vise se nećeš seliti. Sada pripadaš ovdje.”

Kada joj je vidio izraz lica, dodirnuo ju je po tjemenu - je li to bio prvi put da je to učinio? - i rekao: “O, slatkice. Ne uzimaj to toliko k srcu.”

Na putu kući njezina je tišina bila poput polja kraj kojih su prolazili.

Uništena ledom, mučena crnim pticama.

U autu je vozač rekao: “Sada bih te trebao zvati gospođica Yoder.”

“Yoder?” rekla je. “Ali to nije prezime moje bake.”

Vozačeve oči u retrovizoru su postale vesele. “Govore kako je tvoj ujak promijenio ime u prvu stvar koju je vidio kada je došao u Philly. Bio je na tržnici Reading Terminal. Tamo su Yoderove pite.”

Onda mu se na licu naglo pojavio strah, rekao je: “Nemoj reći da sam ti ja ispričao”.

“Kome bih mogla reći? Ne razgovaram ni s kim osim s tobom”, rekla je.

“Slatkice”, rekao je. “Srce ćeš mi slomiti. Baš hoćeš.”

Onog dana kada je Mathilde napunila trinaest godina, zatekla je jedna vrata u prizemlju nezaključana i odškrinula ih. Ujak ih je sigurno namjerno tako ostavio za nju. Na trenutak je njezina želja bila prejaka, nije mogla suzbiti radoznalost. Ušla je. Bila je to knjižnica, s kožnim kaučima i svjetiljkama Tiffany, osim staklenog ormarića u kojem su bile, kako će Mathilde poslije saznati, drevne japanske erotske knjige, sve druge u sobi bile su joj nadohvat ruke. Bilo je tu čudnih stvari, prastarih knjiga tvrdih korica koje su djelovale nasumično prikupljene, usprkos sličnim pohabanim rubovima i uvezima od tkanine. Kada stekne dovoljno znanja, postat će joj jasno da su se takve knjige prodavale na metre, uglavnom samo radi dekoracije. Ali, u tim svojim lošim, ranim tinejdžerskim godinama bile su glasnici iz ljubaznog viktorijanskog doba. Sve ih je pročitala. Bila je tako upućena u Iana MacLarena i Anthonyja Hopea, Bootha Tarkingtona i Winstona Churchilla (onog američkog), Mary Augustu Ward i Francesa Hodgsona Burnetta da su njezine rečenice u sastavima iz engleskog postajale sve ukrašenije i opširnije. A s obzirom na to kakvo je američko obrazovanje, nastavnici su rokoko rečenice shvatili kao dokaz velikog talenta za jezik koji, zapravo, nije posjedovala.

Dobila je sve nagrade iz engleskog u završnom razredu niže srednje škole.

Dobivala ih je i u srednjoj školi. Na svoj trinaesti rođendan, dok je za sobom zatvarala vrata knjižnice, pomislila je kako će tim tempom saznati što se krije iza drugih vrata kada joj bude trideset godina.

Samo što je mjesec dana kasnije ujak slučajno ostavio jedna vrata

nezaključana.

Nije trebala biti kod kuće. Vratila se pješke iz škole jer je nastava za drugu polovicu dana otkazana - na obzoru se pojavila gadna snježna oluja - do vozača se nije moglo doprijeti službenim školskim telefonom, a autobus joj je već bio pobjegao. Hodala je po ledenoj hladnoći, gola koljena prestala je osjećati nakon pet minuta. Posljednja tri kilometra borila se s bočnim vjetrom, virila kroz prste kako joj snijeg ne bi ulazio u oči.

Kada je stigla do kamene kuće, morala je čučnuti na prag, s rukama ispod grudnjaka kako bi ih dovoljno ugrijala da može baratati ključem. Čula je glasove iznutra, s kraja hodnika u kojem je bila knjižnica. Skinula je cipele, stopala su joj bila sante leda, ušuljala se u kuhinju, tamo su na pultu bili odloženi napola pojedeni sendviči. Otvorena vrećica čipsa izložila je svoj sadržaj, imala je okus nečega s roštilja. Nečija je cigareta dogorijevala u šalici u kojoj je bilo pola centimetra pepela. Kroz prozor se oluja činila gotovo crnom.

Pokušala je krenuti prema stepenicama ne praveći buku, ali naglo se zaustavila: ispod stubišta bila je sobica čija vrata nikad prije nije vidjela otvorena. Čula je korake i ušla u nju, brzo zatvorivši vrata za sobom. Nad glavom joj je gorjelo svjetlo. Ugasila ga je. Čučnula je iza čudne skulpture konjske glave i disala sebi u ruku. Koraci su prošli. Čuli su se glasni muški glasovi i još koraka. U mraku, koža joj je bila sve toplija, činilo joj se da je grizu tisuće mrava.

Zalupila su se velika prednja vrata, ona je čekala i čekala, ali osjećala je da je kuća bila prazna i da je ostala sama.

Upalila je svjetlo i ugledala ono na što je prije samo bacila pogled.

Duž zida bila su poredana platna okrenula naličjem i mali kipovi. Podigla je oslikanu ploču. Bila je teška, masivna. Okrenula ju je, zamalo je ispustila. Nikad u životu nije vidjela ništa savršenije. Pri dnu, u prednjem planu, bio je obli bijeli konj kojeg je jahao čovjek u plavom odijelu od tkanine tako bogate da ju je morala dotaknuti kako bi se uvjerila da nije prava. Iza njega bilo je još ljudi, još konja i neravna površina stijene. Na pozadini od plavog neba nalazio se prozračni blijedi grad, tako savršen kao da je načinjen od kostiju.

Naučila ju je napamet. Konačno je spustila sliku i skinula džemper da obriše otopljeni snijeg koji je kapao na pod s njezine kose i odjeće.

Zatvorila je vrata za sobom, a kada je čula zvuk brave koja se zaključala, osjetila je oštar gubitak.

Popela se uz stepenice i ležala u mraku zatvorenih očiju pokušavajući opet vidjeti sliku. Kada je ušao vozač, zabrinuto je dozivajući, posegnula je rukom kroz prozor, skupila dvije šake snijega i razbacala ih po kosi, pa otrčala u kuhinju.

“Ah, djevojčice”, rekao je teško sjedajući. “Mislio sam da smo te izgubili u toj oluji.” Nije joj smetalo to što se on brinuo za oboje jer da se stvarno izgubila, i on bi bio u opasnosti.

“Ušla sam prije nekoliko minuta”, rekla je, još drhteći, on joj je uzeo ruku i osjetio koliko je hladna bila, natjerao je da sjedne i nabrzinu joj pripremio kakao i dao joj čokoladne kekse.

Na njen četrnaesti rođendan, ujak je Mathilde izveo na večeru. U tri godine još nisu sjeli za stol zajedno. Otvorila je vrata spavaće sobe i ugledala crvenu haljinu raširenu po krevetu, kao da se neka mršava djevojka bacila na leđa. Pokraj su bile njezine prve cipele s visokom potpeticom, od osam centimetara, crne. Polako se odijevala.

Restoran je bio topao, preuređena farmerska kuća nalik ujakovoj, ali s vatrom u kaminu na sredini. Njezin je ujak na zlatnom svjetlu izgledao bolesno, koža mu je bila kao napola otopljen vosak svijeće. Prisiljavala se gledati ga dok je naručivao za oboje. Cezarova salata. Tatarski biftek s jajima prepelice na vrhu, nakon njega filet mignon. Sa strane pečeni krumpir i šparoge. Côtes du Rhône. Mathilde je bila vegetarijanka otkad je na televiziji vidjela dokumentarac o industrijskoj proizvodnji mesa, krave koje žive deru dok vise na kukama, piliće nagurane u kaveze koji im lome noge i kako žive gušeći se u vlastitim govnima.

Kada su stigle salate, ujak je smotao smeđeg inćuna na vilicu i čestitao joj na tome što je bila tako pribrana i nezahtjevna. Progutao je bez žvakanja; kao morski pas, znala je s televizije.

“Nisam imala izbora. Bila sam sasvim sama”, rekla je Mathilde.

Ljutila se na sebe jer usta su joj se krivila i odavala je.

Spustio je vilicu i pogledao je. “Molim te, Aurélie. Nisu te tukli. Nisu te izgladnjivali. Ideš u školu, zubaru i liječniku. Ja nisam imao ništa od toga. Melodramatična si. Nije ovo Oliver Twist, nisi ti neka djevojčica iz rudnika uglja. Bio sam ljubazan prema tebi.”

“Tvornica laštila za cipele. Dickens je radio u tvornici laštila za cipele”, rekla je. Prebacila se na engleski. “Ne, ne bih rekla da si bio neljubazan.”

Više je osjetio nego shvatio uvredu. “Nebitno. Ja sam sve što si ikad mogla dobiti. Diablesse, tako su te nazvali. Moram reći, nisam vidio dokaze tvoje vražje prirode, razočaran sam. Ili ne postoji ili si se naučila pretvarati, kao svi dobri vragovi.”

“Možda život u strahu istjera sve vragove iz nekog”, rekla je.

“Egzorcizam terorom.” Popila je svoju vodu, natočila vino do vrha čaše i ispila nadušak.

“Nisi doživjela ništa čega bi se trebala plašiti”, rekao je. Nagnuo se prema njoj i nasmiješio se. “Mogu to promijeniti, ako ti je tako draže.”

Na trenutak joj je zastao dah. Možda joj se pogled zamutio od vina.

“Ne, hvala”, rekla je.

“Nema na čemu”, rekao je. Dovršio je salatu, obrisao usta i rekao: “Nitko ti nije rekao da tvoji roditelji imaju nove bebe. Sada, relativno nove. Jednoj je tri, drugoj pet godina. Dječačići. Tvoja braća, pretpostavljam. Pokazao bih ti sliku koju mi je sestra poslala, ali čini se da sam je izgubio.” (Čudno je kako se neke stvari vezuju uz određenu bol: Cezarova salata u njoj će zauvijek izazivati gušenje i tugu.)

Nasmiješila se prema mjestu iznad ujakove glave, gdje se vatra odražavala u antiknom barometru. Nije rekla ništa.

Kada su stigli fileti, on je rekao: “Jako si visoka. Mršava. Izgledaš čudno, ali čini se da je to moderno. Mogla bi biti model, možda. čak i platiti fakultet.”

Pila je vodu malim ujednačenim gutljajima.

“Ah”, rekao je. “Mislila si da ću te ja poslati na fakultet. Ali moje obaveze prestaju kada navršiš osamnaest godina.”

“Mogao bi to sebi priuštiti”, rekla je.

“Mogao bih”, rekao je. “Ali mene zanima što ćeš ti napraviti. Borba jača karakter. Bez borbe, nema karaktera. Meni nitko ništa nije dao u životu”, rekao je. “Baš ništa. Sve sam zaradio sam.”

“I pogledaj se sada”, rekla je.

Nasmiješio joj se, zbog sličnosti s bakom, njezinom nekadašnjom majkom, zbog nedostatka svake topline, osjetila je trnce po koži.

“Oprezno”, rekao joj je.

Netaknuto meso na njezinu tanjuru postalo je mutno, polako se opet vraćalo u fokus. “Zašto me mrziš?” rekla je.

“Ah, dijete. Ne gajim baš nikakve osjećaje prema tebi”, rekao je; to je bila najljubaznija stvar koju će joj ikada reći.

Posrkao je panna cottu. U pregibu usta ostalo je vrhnja.

Stigao je račun, njezinu ujaku prišao je neki čovjek i rukovao se s njim, nešto mu mrmljao u uho, Mathilde se diskretno okrenula, krajem oka uhvatila je neki pokret na vratima. Bijela mačka ugurala je glavu u prostoriju i istezala svoje napeto tijelo na prednjim šapama, netremice buljeći u naslagana drva. Sićušni tigar, lovi. Na neko vrijeme nepokretnost mačke ju je uspavala, samo je lagano micanje vrha repa pokazivalo da je živa; onda, bez upozorenja, mačka je skočila. Kada se okrenula, u ustima joj je bila mekana, mlitava siva stvar. Poljski miš, pomislila je Mathilde.

Mačka je otišla ponosno uzdignutog repa. Kada se opet okrenula prema ujaku i njegovu prijatelju, oni su je gledali, zabavljala ih je. “Dmitri je upravo rekao da si ti mačka. Mačka je bila ista ti”, rekao je ujak.

Ne. Uvijek je mrzila mačke. Izgledale su tako pune bijesa. Spustila je ubrus na stol i široko se nasmiješila.

9.

Jedina koja se vraćala i vraćala i vraćala bila je Rachel.

Rachel je spremala juhu i focacciu, kojima bi Mathilde nahranila psa.

Rachel se vraćala sama, s Elizabeth, s djecom koja bi trčala po livadama s Bogom dok se pas ne bi srušio, onda bi joj raščešljavali čuperke i vadili grančice iz krzna, nakon toga bila bi mlitava i dahtala bi satima.

“Ne želim te vidjeti”, podviknula je Mathilde na Rachel kada je jednog jutra došla sama noseći peciva sa sirom i svježi sok. “Odlazi.”

“Kinji me koliko želiš”, rekla je Rachel. Spustila je peciva na otirač i opet ustala, prkosna na mutnom jutarnjem svjetlu. Ona baš odvratna tetovaža na njezinoj ruci, paučina i sirena i mala repa, neka vrsta izmišljene povezanosti ili, u krajnjem slučaju, pogrešna metafora. Obitelj je imala dara za zamršene simbole. Rachel je rekla: “Neću otići. Vraćat ću se opet, i opet, i opet, dok ti ne bude dobro.”

“Upozoravam te”, rekla je Mathilde kroz staklena vrata. “Ja sam najgora osoba koju znaš.”

“To nije istina”, rekla je Rachel. “Ti si jedna od najljubaznijih i najvelikodušnijih osoba koje sam ikad srela. Ti si mi sestra i ja te volim.”

“Ha. Ne znaš ti mene”, rekla je Mathilde. “Ali znam”, rekla je Rachel.

Nasmijala se. Iako je cijeli život Mathilde žalila Rachel jer nije bila nimalo nalik svojem bratu, velikom i sjajnom, sada je ugledala Lotta na licu njegove sestrice, iste polurupice na obrazima, jake zube. Mathilde je zatvorila oči i zaključala vrata. Ipak, beskrajno nervozna i energična, Rachel se vraćala, i vraćala, i vraćala.

Zaspala je u kućici pokraj bazena. Šest mjeseci nakon što je Lotto umro, na strašnoj kolovoškoj žezi. Njihov stari prijatelj Samuel tog je jutra došao zanovijetati, nosnice su mu se širile od bijesa, ona je u kućici pokraj bazena čekala dok je obilazio kuću izvikujući njezino ime.

Ah, mali Samuel, pomislila je slušajući ga. Dragi sin pokvarenog oca

senatora. Sve se pretvorilo u vic, nevjerojatno, sudski procesi protiv Samuela, vožnje pod utjecajem, razvodi, rak, kuća koju je zapalio kada je bio u tridesetima. Prije godinu dana neki je rasist naletio na Sama kada se noću vraćao kući iz kina i gadno ga pretukao. Nije bio najpametniji ni najhrabriji, ali rodio se s urođenim samopouzdanjem. U usporedbi s njim, Job je obični plačljivac.

Kada se probudila, Samuel je bio otišao. Koža joj se sjajila od znoja.

Usta su joj bila suha kao barut, kao puna katrana, pomislila je na bobice koje je čekaju na šanku u kuhinji, gotovo da je mogla okusiti pitu s njima.

Maslac, korica limuna, srž ljeta, sol. Čula je kako još neki automobil prilazi preko šljunka. U kuhinji je Bog lajala. Prešla je preko presvijetle trave i ušla u kuću, popela se uz stepenice da iz spavaće sobe pogleda tko je došao. Činilo se da se znoje i tigrasti ljiljani koje je Mathilde ubrala za sebe.

Neki mladić izišao je iz jeftinog automobila, nekog Hyunadija ili Kije.

Unajmljeni auto. Gradski tip. Mladić, dobro. Negdje oko tridesete. Nakon toliko samoće Mathilde se navikla sebe smatrati mudrom i drevnom. Kada bi se pogledala u ogledalo, iznenadila bi je neočekivana mladost.

U hodu te osobe preko prilaza bilo je nečega opuštenog, to joj je zadržalo pozornost. Bio je srednje grade, tamne kose, zgodan, s dugim trepavicama i izraženom bradom. Nešto joj se neugodno promeškoljilo u grudima, posljednjih mjeseci naučila je da se radi o čudnoj himeri bijesa i požude. Dobro! To se liječi na samo jedan način! Omirisala je svoja pazuha. Proći će.

Prenula se kad je vidjela da je mladić stigao do vrata i gleda je gore na prozoru: naviknula se nositi Lottove bijele majice, ova na njoj bila je sasvim oznojena, postala je prozirna, njezine su bradavice upućivale dvostruki pozdrav.

Navukla je tuniku, spustila se i otvorila vrata mladiću. Bog mu je njuškala cipele, sagnuo se i pomilovao je. Kada se uspravio da bi se rukovao s Mathildom, dlan mu je bio prekriven tankim slojem psećih dlačica i ljepljiv. Čim ju je dodirnuo, briznuo je u plač.

“Lijepo”, rekla je. “I vama je jako žao mog muža, vidim.”

Njen suprug, svetac pokrovitelj neuspješnih glumaca. Jer sada je bilo

jasno da je ovaj mladić bio glumac. Imao je ono samosvjesno držanje, vedar pogled na svijet. Toliko njih se pojavilo kako bi dodirnuli makar nešto od velikog čovjeka, ali više se nije imalo što dodirivati, Mathilde je sve poklonila ili pobacala, osim knjiga i rukopisa. Ostala je samo Mathilde, njegova kućna životinja. Stara dobra žena i supruga.

“Nisam ga nikad upoznao. Ali može se reći da mi je žao, mislim”, rekao je mladić i okrenuo se da obriše lice. Kada ju je opet pogledao, bio je crven od nelagode. “Ispričavam se”, rekao je.

“Napravila sam ledeni čaj”, čula je Mathilde sebe kako govori.

“Sjednite i pričekajte me ovdje, donijet ću ga.”

Dok se vratila, mladić se smirio. Znoj mu je kovrčao kosu na sljepoočnicama. Uključila je stropni ventilator na trijemu i spustila pladanj na stolić, uzela komad čokolade s limunom. Mjesecima je preživljavala na vinu i šećeru jer, jebi ga, zapravo nikad nije imala djetinjstvo, a što je tuga nego produžetak ispada bijesa koji treba liječiti seksom i slatkim?

Mladić je podigao svoju šalicu i dodirnuo pladanj koji je kupila u nekoj londonskoj staretinarnici. Dodirnuo je grb i naglas pročitao: “Non sanz droict”. Uspravio se, prolio malo čaja sebi u krilo i rekao: “O moj Bože, to je Shakespeareov obiteljski...”

“Smirite se”, rekla je. “To je viktorijanski lažnjak. On je reagirao potpuno isto kao i vi. Pomislio je kako imamo nešto što je stari Willie držao u rukama i zamalo se upišao od sreće.”

“Tolike sam godine sanjao da ću doći živjeti ovamo”, rekao je mladić.

“Samo da bih mu se mogao javiti kada se sretnemo. Sanjao sam o tome da me pozove u kuću, na lijepu večeru, da onda pričamo i pričamo. Uvijek sam znao da bismo se sjajno slagali, on i ja. Lancelot. I ja.”

“Prijatelji su ga zvali Lotto”, rekla je. “Ja sam Mathilde.”

“Znam. Žena zmaj”, rekao je. “Ja sam Land.”

Izuzetno sporo, ona je izgovorila: “Jeste li me to upravo nazvali ženom zmajem?”

“Ah. Ispričavam se. Tako su vas zvali svi glumci dok sam igrao u Grimariju i Jednookom kralju. U reprizama, ne u premijernim izvedbama.

Naravno, znali ste za to. Jer ste ga štitili. Brinuli se da mu na vrijeme plate, branili ga od ljudi i sve to na tako lijep način. Mislio sam da je taj

nadimak zapravo priznanje. Kao neka šala u koju ste bili uključeni.”

“Ne”, rekla je. “U tu šalu nisam bila uključena.”

“Ups”, rekao je.

Nakon nekog vremena Mathilde je rekla: “Istina je. Mogu rigati vatru.”

Mislila je na to kako su Lotta posljednjih godina zvali Lav. Kada bi se razgnjevio, znao je rikati. I nalikovao je lavu: s bijelo prošaranom zlatnom grivom, lijepim oštrim jagodicama. Skočio bi na pozornicu kada bi ga neki glumac uvrijedio zabrljavši neku od njegovih dragocjenih rečenica, ushodao bi se, hitro i glatko pomicao svoje krasno izduženo tijelo, režao.

Znao je djelovati smrtonosno. Opasno. Nije to bio neprikladan nadimak.

Ali molim vas, Mathilde je poznavala lavove. Mužjaci se tako krasno razvale, lijeni pod suncem. Daleko manje ljupke su ženke, one ubijaju i donose plijen.

Mladić se preznojavao. Njegova plava oksfordska košulja imala je vlažne obrube pod pazuhom. Iz njega je dopirao miris koji nije bio sasvim neugodan. Smrdio je na čisto. Smiješno, pomislila je gledajući preko cvjetova zijevalice prema rijeci. Njena je majka mirisala na hladnoću i krljušt, otac na kamenu prašinu i psa. Zamišljala je da majka njezina muža, koju nikad nije srela, bazdi na pokvarene jabuke, iako je njen pisaći pribor mirisao na dječji puder i parfem s ružama. Oko Sallie su se širili štirak i cedrovina. Oko njezine pokojne bake sandalovina. Oko njezina ujaka švicarski sir. Njoj su ljudi govorili da miriše na češnjak, na kredu, ni na što određeno. Lotto, čist kao kamfor na vratu i trbuhu, pod pazuhom naelektrizirani novčići, klor na preponama.

Progutala je slinu. Te stvari, pojedinosti zahvaćene rubnim mislima, neće se vratiti.

“Land”, rekla je Mathilde. “Čudno ime za tipa kao što si ti.”

“Skraćeno od Roland”, rekao je mladić.

Tamo gdje je kolovoško sunce dizalo isparenja nad rijekom stvarao se oblak. Još je bilo strahovito vruće, ali ptice su prestale pjevati. Odbjegla mačka odlazila je uz cestu brzo mičući šapama.

“Dobro, Rolande”, rekla je Mathilde susprežući uzdah. “Otpjevaj što imaš.”

Land joj je rekao ono što je već znala: glumac. Imao je stalnu ulogu u

onoj sapunici, malu, ali plaćala je račune. “Zvijezde u tvojim očima?” rekao je. “Čuli ste za nju?” Pogledao ju je s nadom, onda se namrštio.

“Jasno mi je”, rekao je. “Sapunice vas ne zanimaju. Ni mene, također.

Rutina. Ali dobio sam posao čim sam stigao u grad. Prije petnaest godina, doslovno na prvoj audiciji na koju sam otišao. A dobro se plaća. I mogu nastupati u kazalištu tijekom ljeta, kada se ne snima.” Slegnuo je ramenima. “Nisam neka zvijezda, ali stalno radim. I to je nekakav uspjeh, čini mi se.”

“Ne trebaš mi objašnjavati dobre strane stalnog posla”, rekla je.

Osjećala se nepromišljeno, nelojalno. “Dok je bio glumac, Lotto ga nikad nije uspio dobiti. Bilo bi nam neizrecivo lakše da smo tih godina imali neki stalni prihod. Ja sam se naradila kao stoka, ali dok nije počeo pisati, uspijevala bih zaraditi najviše sedam tisuća dolara godišnje.”

“Hvala Bogu da je počeo pisati”, rekao je Land. Rekao joj je kako za svaki rođendan uzme slobodan dan, odveze se na plažu i čita Izvore.

Lancelot nikad nije dobio zasluženo priznanje za svoju genijalnost.

“On bi se s tim složio”, suho je rekla Mathilde.

“Ali to mi se kod njega i sviđa. Ta arogancija”, rekao je Land.

“I meni se sviđala”, rekla je Mathilde.

Na nebu oblaci kao džem od kupina, sa sjevera odjek dvostrukog udara groma. Sve što bi mogla napraviti, osim nastaviti tu sjediti, jest otići u hladnu sjenu kuće iza nje i gledati kroz prozor. Bila je kao zalijepljena za sjedalicu.

Sviđao joj se ovaj mladić, neizmjerno joj se sviđao, više od svih koje je srela otkad je Lotto umro. Bio je toliko sladak da bi mogla samo raširiti usta i pojesti ga; bilo je u njemu neke opuštenosti, nježnosti koju je uvijek voljela vidjeti kod muževnih muškaraca.

“Da budem iskren, vas sam želio upoznati skoro isto koliko i njega”, rekao je Land.

“Zašto?” rekla je. Zarumenila se. Flerta? Nije bilo isključeno.

“Vi ste neispričana priča”, rekao je. “Tajna.”

“Kakva tajna?” rekla je. “Žena s kojom je odlučio provesti život”, rekao je Land. “Njega je lako upoznati. Postoje milijuni intervjua, njegove drame proizlaze iz njega,

otvaraju vam prozorčiće. Ali vi ste povučeni u sjenu, tamo se krijete.

Zapravo ste vi zanimljivi.”

Sjedili su tako na trijemu, dugo, u tišini, dok Mathilde nije rekla mladiću: “Ja nisam zanimljiva.”

Znala je da jest zanimljiva.

“Loša ste lažljivica”, rekao je.

Pogledala ga je i zamislila ga u krevetu, ti krasni prsti sa sjajnom kožom oko noktiju, vidljive žile na vratu, snažna vilica, dobro čisto tijelo ispod odjeće, to osjećajno lice, znala je da bi bio dobar za jebanje.

“Idemo unutra”, rekla je i ustala.

Zatreptao je, iznenađen. Zatim je ustao, otvorio vrata pred njom i slijedio je unutra.

Bio je pažljiv, nježan koliko je trebalo, snažan pod njenom rukom. Ali nešto nije štimalo. Nije se radilo o razlici u godinama; procijenila je kako je deset godina starija od njega. Najviše petnaest. Niti se radilo o tome da ga nije poznavala. Nije uopće poznavala nikoga s kim je spavala u posljednjih šest mjeseci. Ono što joj se kod njih sviđalo bila je odsutnost priče. Ali bili su u kupaonici, gledala je njegovo lice visokih jagodica iza sebe, njegovu ruku kako grabi njezinu kratku kosu, drugu joj stavlja na rame, pa iako je osjećaj bio čudesan, nije se mogla usredotočiti.

“Ne mogu izdržati nimalo više”, rekao je. Sjajio se od znoja.

“Nemoj”, rekla je, a on je postupio gospodski, povukao se i zastenjao, osjetila je vrelinu na leđima, odmah iznad križa.

“Lijepo”, rekla je. “Super seksi pornografski film.”

Nasmijao se, obrisao je toplim ručnikom za pranje. Kroz prozor se vidjelo kako vjetar savija grmlje uz rijeku, počinjale su padati rijetke kapi jake kiše. “Ispričavam se”, rekao je. “Nisam znao što bih drugo mogao napraviti. Nisam htio, znaš. Da ne zatrudniš.”

Stajala je s rukama ispruženima iznad glave. “Ne brini se”, rekla je.

“Stara sam.”

“Nisi”, rekao je.

“Pa sad. Jalova sam”, rekla je. Nije rekla jer sam tako htjela. Kimnuo je glavom i malo se povukao u sebe, onda odjednom rekao: “Je li to razlog zbog kojeg niste imali djece?” Onda je pocrvenio i prekrižio ruke

na grudima, pa rekao: “Žao mi je. To je bilo nepristojno. Samo sam se pitao zašto ih ti i on niste imali. Djecu, mislim.”

“Zbog toga”, rekla je.

“Medicinski razlozi?” rekao je. “Zabadam nos. Nemoj odgovoriti ako ti smeta.”

“Sterilizirana sam dok sam bila mlada.” Značajno je šutio, pa je rekla: “On nije znao. Mislio je da jednostavno ne mogu zatrudnjeti. Osjećao se plemenito tako pateći u tišini.”

Zašto sve to priča ovom mladiću? Zato što je ništa ne košta. Lotta više nema. Tajna nikoga ne može ozlijediti. Osim toga, mladić joj se sviđao, htjela mu je nešto dati; prethodni hodočasnici već su odnijeli gotovo sve.

Sumnjala je da ima skrivene namjere. Članak, knjiga, u nekom trenutku će nešto ponuditi. Ako bi opisao seks i oluju, ona bi ispala očajna ili tužna ili očajno tužna. Sve je bilo točno. Pa neka bude.

“Zašto mu nisi htjela reći?” kazao je. Ah, štenac, zvučao je povrijeđeno u ime njezina muža.

“Jer nitko na svijetu ne treba moje gene”, rekla je.

Land je rekao: “Ali njegovi geni. Mislim, klinac je također mogao biti genijalan.”

Mathilde je navukla kupaći ogrtač i prošla rukom kroz kratku kosu.

Pogledala se u ogledalu, sviđala joj se ružičasta boja kože koju je vidjela.

Kiša je jače lupala po krovu; voljela je taj zvuk, osjećaj ušuškanosti u sivilu nestajućeg dana.

“Lotto bi bio silan otac”, rekla je. “Ali djeca genija nikad nisu genijalna.”

“Istina”, rekao je Land.

Dodirnula mu je lice i on se trznuo, zatim nagnuo naprijed i naslonio obraz na njenu ruku. Kakva maza, pomislila je. “Želim ti napraviti večeru”, rekla je.

“Volio bih večerati”, rekao je.

“A onda želim da me opet jebeš”, rekla je.

“Volio bih te opet jebati”, rekao je smijući se.

U zoru, kada se probudila, kuća je utihnula i znala je da je Land otišao.

Šteta. Mogla sam ga malo zadržati ovdje, pomislila je. Iskoristiti ga da sredi bazen. Koristiti ga umjesto fitnessa. Bog je gunđala na vratima, nije ju bila pustila u sobu. Kada je Mathilde izišla, pas je ušao i bacio se na krevet.

U kuhinji je našla salatu od voća koje se kupalo u svojim sokovima.

Skuhao joj je vrč kave koja je već bila mlaka. U plavoj zdjeli u kojoj su polako sazrijevale zelene rajčice iz vrta dragi je mladić ostavio poruku u omotnici. Mathilde će je ostaviti tamo tjednima prije nego što je otvori.

Kada ju je vidjela, bijelu na crvenoj i plavoj podlozi, prvi put otkako joj je muž umro osjetila je da je uz nju u kući bio netko ljubazan i nježan. Nešto vruće u njoj počelo se hladiti, hladeći se postajalo je prekaljeno.

Učini me sretnim, molio je čudovišni Frankenstein svojeg tvorca, i ja ću ponovo biti krepostan.

10.

Mathilde je imala šesnaest godina. Probudila se i ugledala ujaka kako se naginje nad nju; naučila je spavati u krevetu. Govorio je: “Aurélie, ovo je važno. Nemoj se spuštati u prizemlje”, nakon njegovih riječi odozdo je mogla čuti muške glasove, vikanje, glazbu. Lice mu je bilo bezizražajno, ali obrazi su mu dobili boju. Nitko nije trebao ništa reći, počela je shvaćati da je njen ujak nekakav poslovođa u zločinačkoj organizaciji. Često je boravio u Philadelphiji. Siktao je zapovijedi u golemi, nespretni rani model mobitela, neobjašnjivo nestajao tjednima, kada bi se vratio, ten bi mu bio, ako već ne preplanuo, barem tamniji. (Još se u njemu vidio onaj dječačić koji gladan mijauče na hladnoći. Preživljavanje ga je pokvarilo, više nije sladak.) Otišao je, ona je neko vrijeme nastavila nepomično ležati. Ona vika odozdo više se nije činila tako veselom. Čula je ljutnju i strah. Kada se uspjela pokrenuti, gurnula je kauč s njegova mjesta pokraj zida, tamo premjestila poplun i jastuk - bilo je točno dovoljno mjesta za njeno tijelo - i brzo zaspala, nije se ni pomaknula.

Koliko je znala, nitko te noći nije dolazio u njezinu sobu. Ipak, bilo je nečeg u zraku, kao da je nešto zamalo izbjegla.

Provukla se kroz tinejdžerske godine kao miš. Flauta i plivanje i knjige, umjetnosti bez riječi. Toliko se skupila u sebe da bi ujak zaboravljao na nju. *** Na zadnjoj godini otvorila je pismo u kojem je pisalo da je primljena na jedini fakultet za koji se prijavila, sasvim rano, samo zbog toga jer joj se svidjelo šašavo pitanje na koje je naišla u prijavnici. Kako takve male stvari mogu odlučiti o nečijoj sudbini. Ali, živahni plamen radosti dan kasnije pretvorio se u pepeo čim je shvatila da ne može platiti. Ako ne može platiti, ne može otići. Tako jednostavno.

Sjela je na vlak za grad. Njen će život, kako će kasnije shvatiti, biti pun ožiljaka od njih.

Subotnji ekspres. Srce joj je očajnički pjevalo među rebrima. Na peronu je vjetar polako okretao neke novine.

Odjenula je crvenu haljinu koju joj je ujak bio kupio za četrnaesti rođendan i cipele s potpeticama koje su je jako žuljale. Od svojih plavih pletenica isplela je krunu. U zrcalu nije vidjela ništa lijepo u oštrim crtama svog lica, čudnim trepavicama i krupnim debelim usnama, ali nadala se da drugi hoće. Kasnije će se sramiti zbog onoga što nije znala.

Da je trebala nositi grudnjak, obrijati stidne dlake do pretpubertetskog izgleda, ponijeti fotografije. Da uopće postoji nešto poput portreta.

Sa stražnjeg sjedala neki ju je čovjek gledao kako ulazi u vagon.

Nasmiješio se zbog načina na koji se kretala, kao da je tek izišla iz celofana, s opasno isturenom bradom. Nakon nekog vremena prišao je i sjeo prekoputa nje iako je vagon bio prazan. Osjetila je kako je gleda i nije se obazirala na njega koliko je mogla izdržati, ali kada je podignula pogled, i dalje je bio tamo.

Nasmijao se. Lice mu je bilo ružno kao u mastifa, s buljavim očima i mlitavim obrazima. Imao je obrve šaljivčine, visoko uzdignute, djelovale su nestašno i prisno, kao da će svaki čas ispričati neki vic. Sebi usprkos, nagnula se naprijed. Tako je djelovao na ljude, kao ugodno društvo, netko s kim se lako složiti. Svako ga je društvo šutke prihvaćalo; nikad nije ništa govorio, ali svima je bio simpatičan.

Pogledao ju je, ona se pravila da čita knjigu, u glavi joj je gorjelo.

Nagnuo se naprijed. Stavio je ruke na njena koljena, palčeve nježno naslonio na kožu unutarnje strane njenih butina. Slasno je mirisao, na sporiš i skupu kožu.

Podigla je glavu. “Imam samo osamnaest godina”, rekla je.

“To bolje”, rekao je.

Ustala je i nesigurno otišla do zahoda, sjedila je tamo slušajući kloparanje vlaka, obgrlila samu sebe, sve dok kondukter nije rekao da su stigli na postaju Penn. Kada je sišla s vlaka, osjetila se slobodnom - bila je u gradu! - poželjela je trčati i smijati se. Ali, dok je brzo hodala naprijed prema budućnosti za koju je znala da je čeka, pogledala je u ogledalo u izlogu slastičarnice i vidjela čovjeka iz vlaka tri metra iza sebe. Nije se žurio. Osjetila je kako joj se na stražnjoj strani pete stvara

plik, zatim topli osjećaj olakšanja kada je puknuo na ulici, zatim ubod boli. Bila je previše ponosna da bi se zaustavila.

Nije se zaustavila dok nije stigla do zgrade u kojoj je bila agencija. Čuvari, navikli na zgodne teturave maloljetnice, razmaknuli su se i pustili je da prođe.

Unutra je bila satima. Satima je sjedila u kafiću nasuprot agencije, s knjigom tvrdih korica i limunadom, i čekala.

Kada je izišla, činilo joj se da nema kostiju, donji kapci su joj bili crveni. Pletenice su joj se zamrsile na neočekivanoj vrućini. Pratio ju je niz ulicu, s plastičnom vrećicom i knjigom u ruci, sve dok se njen hod nije pretvorio u šepanje, tada je stao pred nju i ponudio joj kavu. Nije jela ništa od večere dan prije. Stavila je ruku na bokove, zabuljila se u njega, zatim skrenula desno u prodavaonicu sendviča i naručila kapučino i panini s mozzarellom. “Porca madonna”, rekao je. “Panino. Jednina.”

Okrenula se prema djevojci za pultom i rekla: “Panini, molim vas.

Dva komada. I dva cappuccini.”

Platio je smijuljeći se. Polako je jela sendviče, svaki je zalogaj prožvakala trideset puta. Gledala je posvuda, samo ne u njega. Nikad prije nije pila pravu kavu, od kofeina su joj se nekako razigrali prsti.

Odlučila je riješiti se čovjeka tako da zadovolji svoje potrebe, pa je naručila ekler i još jedan kapučino, ali on je platio bez riječi i gledao je kako jede.

“Vi ne jedete?” rekla je.

“Ne previše”, rekao je. “Nekad sam bio debeljko.”

Sada je mogla vidjeti tužno, debelo dijete čiji su tusti obrazi odudarali od mršavih ramena, osjetila je da se nešto krupno u njoj naginje prema njemu.

“Rekli su mi da moram smršavjeti pet kilograma”, rekla mu je.

“Savršena si”, rekao je. “Mogu se slikati s tim. Odbili su te?”

“Rekli su da moram smršavjeti pet kila i poslati im slike, onda će me ubaciti u katalog. Polako mi izgrađivati karijeru.”

Proučavao ju je držeći slamku u kutu usana. “Ali to te nije usrećilo.

Jer ti nisi djevojka koja počinje s dna”, rekao je. “Ti si mlada kraljica.”

“Nisam”, rekla je. Borila se s osjećajima koji su joj navirali na lice i

pobijedila. Vani je počela kiša, jaka, gusta, pljuštala je po vrućem pločniku. Nisko iznad tla diglo se isparavanje, zrak je postajao hladniji.

Slušao je kako kiša pada dok se naginjao naprijed, uzimao njezino stopalo u ruke i skidao joj cipelu. Pogledao je krvavi nepravilni plik.

Posušio ga je papirnatom maramicom natopljenom ledenom vodom, iz plastične vrećice iz ljekarne, gdje je bio dok je ona bila u agenciji, izvadio veliku kutiju flastera i tubu melema. Kada joj je sredio stopalo, izvadio je par plastičnih sandala za tuširanje s ispupčenjima za masažu.

“Vidiš”, rekao je spuštajući joj stopalo na pod. Mogla je zaplakati od olakšanja. “Ja sređujem stvari”, rekao je. Izvukao je iz džepa vlažnu maramicu i temeljito očistio ruke.

“Vidim”, rekla je.

“Možemo biti prijatelji, ti i ja. Nisam oženjen”, rekao je. “Ljubazan sam s djevojkama. Nikoga neću povrijediti. Pobrinut ću se da si zbrinuta.

I čist sam.”

Naravno da je bio čist; nokti su mu bili biserni; koža mu se sjajila kao mjehur od sapunice. Kasnije je čula za AIDS i shvatila.

Zatvorila je oči i privukla bliže sebi onu davnu Mathildu, onu iz pariškog školskog dvorišta. Otvorila je oči i napamet nanijela ruž za usne.

Pokupila je višak ubrusom, prekrižila noge i rekla: “Tako dakle”.

On je tiho rekao: “Dakle tako. Dođi u moj stan. Pripremit ću ti večeru.

Možemo” - obrve su poletjele nagore - “razgovarati.”

“Bez večere”, rekla je. Pogledao ju je, procjenjivao situaciju.

“Onda se možemo dogovoriti. Pregovarati. Prenoći”, rekao je. “Ako možeš uvjeriti roditelje. Reci da si u gradu srela prijateljicu iz škole. Ja sasvim dobro mogu oponašati oca.”

“Roditelji nisu prepreka”, rekla je. “Imam samo ujaka. A njega nije briga.”

“U redu.” Naslonio se. Željela mu je pokvariti onaj neizrečeni vic koji zapravo nikad nije ispričao, smrviti ga šakama. “Reci mi. Što želiš najviše na svijetu, mlada kraljice?”

Duboko je udahnula i privukla koljena kako bi se prestala tresti. “Školarinu za fakultet”, rekla je. “Za sve četiri godine.”

Spustio je obje ruke pljoštimice na stol i jetko se nasmijao. “Ja sam

razmišljao o nekoj torbici. A ti si mislila na ugovor o uzdržavanju?” rekao je.

Pomislila je: ah. (Tako mlada! Tako ju je lako iznenaditi.) Onda je pomislila: Ah, ne, on joj se ruga. Lice joj je planulo, osjećala ga je dok je izlazila. Bio je iza nje na vratima; prebacio joj je svoj kaput preko glave i pokretom pozvao taksi stojeći pod ceradom. Možda je bio načinjen od šećerne vune, rastopio bi se na kiši.

Kliznula je unutra dok je on pridržavao vrata, ali nije se pomaknula da bi mu napravila mjesta da ude. “Možemo razgovarati o svemu”, rekao je. “Žao mi je. Zaprepastila si me. To je sve.”

“Zaboravite na sve”, rekla je.

“Kako bih mogao?” rekao je. Nježno ju je dodirnuo ispod brade, morala se boriti protiv želje da zatvori oči i nasloni mu glavu na dlan.

“Nazovi me u srijedu”, rekao je i spustio joj posjetnicu u ruku, pa iako je željela opet reći ne, nije to napravila, nije je zgužvala. Bacio je jednu novčanicu preko sjedala prema vozaču i nježno zatvorio vrata.

Kasnije, u odrazu na prozoru vlaka njezino blijedo lice plovilo je prostranstvima Pennsylvanije. Bila je tako zamišljena da nije vidjela ni svoje lice, ni krajolik.

Iduće subote opet je došla u grad. Nazvala ga je, ljubazno joj je ponudio da dođe na probu. Ista crvena haljina, potpetice, frizura. Na probu? Mislila je na svoju baku u Parizu, njezinu oronulu eleganciju, sir koji su izgrizli štakori u prozoru, na sjaj njezina ludog dostojanstva.

Mathilde je slušala kroz vrata ormara i mislila: nikad. Ja nikad. Radije bih umrla.

Nikad ne reci nikad. Nije joj se nudilo ništa bolje, a vrijeme je istjecalo. Pred željezničkom postajom dočekao ju je njen muškarac, nije je ni dodirnuo dok se spuštala na kožno sjedalo automobila. Žvakao je pastile za grlo, sve je mirisalo na njih. Oči su joj bile suhe, ali ipak joj se sve činilo kao u magli. Knedla u njezinu grlu bila je veća od cijelog njezina vrata.

Primijetila je vratara: dlakav, grub, mediteranski tip, iako ga nije izravno pogledala. Unutra je sve bilo u glatkom mramoru.

“Kako se zoveš?” pitao je srebrnkasti čovjek u dizalu.

“Mathilde”, rekla je. “A ti?”

“Ariel”, rekao je.

Pogledala je svoj odraz u mjedenim vratima, crvene i bijele i zlatne mrlje, i jako tiho rekla: “Djevica sam.”

Izvadio je maramicu iz džepa na prsima i potapšao čelo. “Nikad ne bih ni očekivao ništa manje od tebe”, rekao je i naglašeno se poklonio, kao da je to bila šala, zatim joj pridržao vrata da ude.

Dao joj je čašu hladne mineralne vode. Stan je bio golem, barem je tako izgledao, s dva staklena zida. Ostali zidovi bili su bijeli, s velikim slikama koje su svjetlucale raznim bojama. Skinuo je sako, objesio ga, sjeo i rekao: “Raskomoti se”.

Kimnula je glavom, otišla do prozora i pogledala na grad.

Nakon nekog vremena rekao je: “Pod onim raskomoti se mislio sam hoćeš li se, molim te, razodjenuti.”

Okrenula se od njega. Skinula je cipele i otkopčala haljinu, pustila je da joj padne pod noge. Donje rublje bilo joj je od crnog pamuka, skrojeno kao za djevojčicu, ljudima iz agencije prije tjedan je dana pobjegao osmijeh kada su ga vidjeli. Nije nosila grudnjak: nije joj trebao. Opet se okrenula, s rukama iza sebe, mrko ga pogledala.

“Sve”, rekao je, pa je polako skinula donje rublje. Pustio ju je da čeka dok ju je gledao. “Molim te, okreni se”, rekao je, poslušala ga je. Vani je pogled na zgrade bio zamućen od smoga; kada su se u jednoj od njih upalila svjetla, činilo se da četverokuti plutaju u prostoru.

Kada je ustao i prišao joj, već je drhtala. Dodirnuo ju je između nogu i nasmiješio se vlazi koja mu je ostala na prstima.

Njegovo tijelo činilo se previše koščatim za ono mesnato lice, gotovo da nije imalo dlaka na sebi, osim smeđih obruba oko bradavica i tamnije strijele između pupka i prepona. Legao je na bijeli kauč, natjerao je da čuči nad njim dok je noge nisu zaboljele i počele se tresti. Tada ju je uhvatio za bokove i naglo povukao nadolje, nasmiješio se kada je vidio bol na njezinu licu.

“Lakše je zaroniti nego gurati, draga moja”, rekao je. “Prva lekcija.”

Nije znala što ju je spriječilo da se digne, odjene i pobjegne. Osjećala

je bol kao mržnju. Izdržala je pritisak brojeći, netremice je buljila u zlatni četverokut prozora u mraku. Uzeo je njezino lice i nasilu ga okrenuo prema svome. “Ne”, rekao je, “molim te, pogledaj me.” Pogledala ga je. Iz kuta sobe dopiralo je svjetlo nekog uređaja, digitalnog sata, bočni dio njegove glave pulsirao je zelenim. Činilo se kako on čeka na nju da ustukne, ali ona nije htjela; snagom volje skamenila je mišiće, osjećala pritisak koji je rastao i žario, onda olakšanje, odvojenost, stajala je osjećajući čvorove u nogama i paljenje iznutra.

Narezao je bananu na kriške koje je položio na njeno tijelo i polako ih jeo s nje, to mu je bila večera. “Više od toga”, rekao je, “i napuhnem se.”

Za nju je naručio sendvič s pečenim sirom i krumpiriće iz obližnje zalogajnice, izbliza je gledao svaki zalogaj koji je pojela. “Još kečapa”, rekao je. “Poliži taj sir s prsta.”

Ujutro ju je jako pažljivo oprao, uputio je kako da se obrije, ležeći u kadi punoj tople vode, gledao je kako stavlja nogu na sjedalicu od tikovine i obavlja zadatak.

Onda joj je rekao da legne na leđa na veliki bijeli krevet i okrene koljena prema gore. Na televizoru ugrađenom u zid pustio je vrpcu s dvije žene, jednom crvenokosom, drugom tamnokosom, koje su lizale jedna drugu. “Nitko u početku ne voli ono što ću ti napraviti”, rekao je. “Moraš upotrijebiti maštu da bi stvar uspjela. Ne popuštaj. Nakon nekoliko puta ćeš shvatiti.”

Bilo je užasavajuće, njegovo neskladno lice tamo dolje. Toplina njegovih usta i grebanje neobrijane brade. Način na koji ju je gledao, postiđenu. Nikad joj nitko nije bio tako blizu. Nikad se nije poljubila u usta. Stavila je jastuk na lice, disala i mislila na bezličnog mladića, na neko mišićavo, sjajno tijelo. Osjetila je kako u njoj raste dug, spori val, onda je postao golem i mračan i sručio se na nju, pa je zavikala u jastuk.

Odmaknuo se od nje, naglo ju je preplavilo bijelo svjetlo. “Mala, puna si iznenađenja”, rekao je smijući se.

Nije znala da mrzi kinesku hranu dok je nije naručio i zatražio od nje da je jede na tepihu, moo shu tofu kozice na pari i brokulu, sve do zadnjeg zrna riže. On nije jeo ništa; gledao je. “Ako trebaš ići kući, odvest ću te na stanicu nakon što se opet istuširaš.” Usprkos licu nalik vodorigi, u njemu

je bilo ljubaznosti.

Mathilde je kimnula glavom; već se tri puta okupala u njegovoj mramornoj kadi, uvijek nakon jela. Počela ga je shvaćati. “Moram se vratiti samo da bih se spremila za nastavu sutra”, rekla je.

“Nosite li uniforme?” upitao je.

“Da”, slagala je.

“O, Bože”, zastenjao je. “Obuci je idućeg vikenda.”

Spustila je štapiće za jelo. “Odlučio si.”

“Ovisi o tome na koji fakultet želiš.”

Rekla mu je.

“Pametna si”, rekao je. “Drago mi je to čuti.”

“Možda nisam”, rekla je pokazujući stan oko sebe, svoje golo tijelo sa zrnom riže na grudima. Nasmiješila se, zatim povukla osmijeh s lica. Nije nikad shvatio da ima smisla za humor.

Ustao je i otišao do vrata. “U redu. Dogovorili smo se”, rekao je.

“Dolazit ćeš mi od petka popodne do nedjelje navečer. Govorit ću da sam ti kum kako bih izbjegao nepotrebna pitanja. Četiri godine. Počinjemo odmah. Radit ćeš kao pomoćnica kod mene u galeriji tijekom ljeta.

Zanima me vidjeti koliko dobro te mogu naučiti ono što trebaš znati.

Napravi onaj katalog i radi kao model ako misliš da ti treba objašnjenje za novac. Sredit ćemo ti kontracepciju. Dok smo zajedno, kako bismo izbjegli bolesti i druge užase, molim te ne dodiruj i ne gledaj druge mladiće niti djevojke. Ako čujem da si se samo poljubila s nekim, dogovor otpada.”

“Neću niti pomisliti pokvarenu misao”, rekla je i namjerno zamislila: crni kurac. “Kamo ideš?”

“Kupiti ti donje rublje i grudnjak. Sramota je da hodaš okolo u tome.

Ti se tuširaj i odrijemaj, vraćam se za nekoliko sati.”

Uputio se prema vratima, onda se zaustavio. Okrenuo se. “Mathilde”, ljubazno je rekao. “Ma što se dogodilo, moraš shvatiti da je ovo samo posao. Ne mogu dozvoliti da pomisliš kako je išta više od toga.”

Prvi se put široko osmjehnula. “Posao”, rekla je. “Neće biti nikakvih osjećaja. Bit ćemo kao roboti.”

“Sjajno”, rekao je i zatvorio vrata.

Kada je ostala sama, osjetila je mučninu i vrtoglavicu. Pogledala se u odrazu u prozoru, iza nje se polako pomicao grad. Dodirnula je svoj trbuh, grudi, vrat. Pogledala je ruke i vidjela da se tresu. Nije bila ništa više pokvarena nego dok je bila ona djevojka u vlaku, ali ipak se okrenula od Mathilde na staklu.

Dva mjeseca. Završila je srednju školu i preselila se u Arielov stan. Iz ujakove kuće odnijela je tako malo stvari. Nekoliko knjiga, crvenu haljinu, naočale, svoju fotografiju s magarećim ušima - zgodna Francuskinja s punašnim obrazima - prije nego što se pokvarila. Sve je stalo u školski ruksak. Ispod vozačeva sjedala ostavila je poruku dok je on bio na zahodu; ne bi mogla još jednom pogledati naslage na njegovu trbuhu i podbratku i ne zaplakati. Prvi put zakucala je na vrata ujakove radne sobe i ušla prije nego što je odgovorio. Pogledao je preko vrha naočala. Rub svjetla s prozora padao je na papire na njegovu stolu.

“Hvala ti za sklonište koje si mi pružio ovih nekoliko godina”, rekla je.

“Odlaziš?” rekao je na francuskom. Skinuo je naočale i zavalio se u stolcu promatrajući je. “Gdje ćeš?”

“Kod prijatelja”, rekla je.

“Lažljivice”, rekao je.

“Točno”, rekla je. “Nemam prijatelja. Nazovimo ga zaštitnikom.”

Nasmiješio se. “Efikasno rješenje za sve tvoje probleme”, rekao je.

“Iako, nešto putenije nego što sam se nadao. Ali ne bih trebao biti iznenađen. Konačno, odrasla si uz moju majku.”

“Zbogom”, rekla je i okrenula se prema vratima.

“Iskreno govoreći”, rekao je, a ona se zaustavila s rukom na kvaki.

“Imao sam bolje mišljenje o tebi, Aurélie. Mislio sam da ćeš nekoliko godina raditi, pa onda krenuti na Oxford ili nešto slično. Mislio sam da ćeš se žešće boriti. Da si sličnija meni. Moram priznati da sam razočaran.”

Nije rekla ništa.

“Znaj da ovdje, ako ne budeš imala ništa bolje, možeš dobiti hranu i krevet. I navrati ponekad. Radoznao sam koliko ćeš se promijeniti.

Predviđam nešto divlje, ili sasvim malograđansko. Ili ćeš pokoriti svijet ili imati osmero djece.”

“Neću imati osmero djece”, rekla je. Neće ni navraćati. Njezin ujak nije imao ništa što bi ona željela. Pogledala ga je zadnji put, te klempave uši i okrugle obraze zbog kojih mu je lice izgledalo lažljivo, usta nakrivljena na jednu stranu, u sebi se opraštala od kuće dok je kroz nju prolazila, od tajnog remek-djela pod stubištem koje je čeznula opet vidjeti i dugih mračnih hodnika sa zaključanim vratima i velikih ulaznih vrata od orahovine. Onda je bila na zraku. Počela je trčati niz utabanu zemljanu stazu pod žarkim bijelim suncem, noge su joj udarale u ritmu, zbogom, zbogom stogovima na menonitskim poljima, lipanjskom povjetarcu, cvjetovima divljeg plamenca uz rub ceste. Oblio ju je pobjednički znoj.

Dugo ljeto njezine devetnaeste godine. Stvari koje se mogu raditi jezikom, dahom. Okus lateksa, miris nauljene kože. Loža u Tanglewoodu22. Razna uzbuđenja. Njegov vreli glas u njezinu uhu pred bojama poprskanim platnom Jacksona Pollocka, odjednom je shvatila koliko je to sjajno. Sparna žega, koktel Pisco na terasi, jedna se kockica leda bolno sporo topi na njenoj bradavici dok on gleda s vrata. Naučio ju je. Ovako se naručuje hrana, ovako vino. Ovako bez riječi uvjeriš ljude da se slažeš s njihovim mišljenjem.

Nešto oko njegovih očiju se smekšalo, ali ona se pravila da to ne vidi.

“Posao”, govorila je samoj sebi dok su joj koljena gorjela na pločicama pod tušem. Stavio je ruku u njenu kosu. Poklanjao joj je stvari: narukvice, videosnimke od kojih bi crvenjela, donje rublje koje se sastojalo od najviše tri strune i malo čipke.

Onda fakultet. Išlo je brže nego što je mislila. Predavanja kao bljeskovi svjetla, prekidani mračnim vikendima, zatim opet svjetlo.

Upijala je predavanja. Nije imala prijatelja; Ariel joj je oduzimao toliko vremena, ostatak je uzelo učenje, znala je da se neće moći zaustaviti stekne li samo jednog prijatelja. Za blagih proljetnih dana u kutovima očiju pojavile bi joj se zvjezdaste bore i srce bi se pobunilo; rado bi se jebala s prvim mladićem koji bi naišao, ali izgubila bi mnogo više od uzbuđenja koje bi dobila. Čeznutljivo je gledala, grizla nokte do krvi, dok

su se drugi grlili, smijali, izmjenjivali šale koje su samo oni razumjeli.

Petkom popodne, u vlaku koji je kroz sumrak vozio duž Hudsona, ona bi se sasvim ispraznila. Dok je radila kao model, pravila se da je ona vrsta djevojke koja se lagodno osjeća u bikiniju, kojoj je drago pokazivati novi čipkasti grudnjak zblenutom svijetu. Njene najbolje fotografije bile su one kada je zamišljala da fizički zlostavlja fotografe. U stanu: ogrebotine od tepiha, izgrižene usne. Prelazio je rukom niz njena leđa, razdvajao joj guzove: posao, mislila je ona. Natrag na fakultet vlakom, sa svakim kilometrom sve je bolje. Jedna godina, dvije. Ljeta u stanu i galeriji, kao riba u akvariju. Naučila je. Tri godine, četiri.

Proljeće zadnje godine. Cijeli je život pred njom. Toliko sjajan da ga je gotovo nemoguće izravno pogledati. Nešto u Arielu postajalo je mahnito. Odvodio ju je na večere koje su trajale četiri sata, govorio joj da ga pričeka u toaletu. Kada bi se probudila nedjeljom ujutro, zatekla bi ga kako je gleda. “Dođi raditi za mene”, rekao je jednom, jedva, nakon što je uzela njegov kokain i izgovorila cijeli esej o Rothkovoj genijalnosti. “Radi za mene u galeriji, obučit ću te i pokorit ćemo New York.” “Možda”, rekla je pomirljivo, misleći: nikad. Misleći: posao. Uskoro, obećala je sebi.

Uskoro će napokon biti slobodna.

11.

Cijelo popodne bila je sama. Spustila se u prizemlje i otkrila da je Bog izgrizla kuhinjski tepih i ispisala se po podu, gledala ju je s ratobornim sjajem u očima. Mathilde se istuširala, odjenula bijelu haljinu, pustila da joj kosa kapa po tkanini. Stavila je psa u njegovu košaricu, njegove igračke i hranu u plastičnu vrećicu, sve prebacila do auta. Pas je straga zavijao, zatim se smirio.

U gradiću je stajala pred trgovinom mješovite robe dok nije ugledala obitelj koju je površno poznavala. Otac je bio čovjek kojeg su unajmljivali da im čisti snijeg s kolnog prilaza zimi, imao je poduzetno volovsko lice, možda bio malo priglup. Majka je radila na recepciji stomatološke ordinacije, krupna žena s malim zubima, kao od bjelokosti.

Djeca su imala prekrasne srneće oči. Mathilde je kleknula pokraj njih i rekla: “Željela bih vam pokloniti svog psa”.

Dječak je ugurao tri prsta u usta, pogledao Boga, kimnuo glavom.

Djevojčica je šapnula: “Vidim ti sise”.

“Gospođo Satterwhite”, rekla je majka. Preletjela je pogledom preko Mathilde; po tome je Mathilde shvatila da nije prikladno odjevena.

Dizajnerska haljina boje slonovače. Nije razmišljala. Mathilde je stavila psa njezinu mužu u ruke. “Zove se Bog”, rekla je. Žena je zinula, zatim rekla: “Gospođo Satterwhite!” ali Mathilde je već odlazila prema svom automobilu. “Tiho, Donna”, čula je kako govori muškarac. “Pusti jadnicu na miru.” Odvezla se natrag.

Kuća je prazno odjekivala. Mathilde je bila oslobođena. Sada se više ni o čemu nije morala brinuti.

Bilo je to tako davno. Tog je dana svjetlo stizalo s neba kao kroz ručno rađeno zeleno staklo.

Tada joj je kosa bila duga, suncem opaljena i plava. Prekrižene mršave noge, čita Moonstone. Do krvi je izgrizla nokte, mislila je na svog dragog, nježnu jednotjednu ljubav, i svjetlost koju je unio u njen svijet.

Lotto, govorio je vlak dok je dolazio: Lotto-Lotto-Lotto.

Zbog knjige pred sobom nije mogla vidjeti niskog masnog mladića koji ju je gledao; bilo joj je lijepo. Zapravo, još nije bila upoznala Chollieja.

Otkad su Mathilde i Lotto pronašli jedno drugo, Lotto je svaki slobodan trenutak provodio uz nju; prepustio je svoju sobu prijatelju iz djetinjstva koji je neprijavljen pohađao predavanja, nije bio upisan na fakultet. Lotto nije imao vremena ni za što drugo osim za Mathilde, veslanje i predavanja.

Ali, Chollie je znao za nju. Bio je na onoj zabavi kada je Lotto podigao glavu i ugledao Mathilde koja je ugledala njega; kada se Lotto probio kroz gužvu da bi došao do nje. Prošao je tek jedan tjedan. Nije još moglo biti ozbiljno, vjerovao je Chollie. Bila je zgodna, ako vam se sviđaju mršavice, ali mislio je kako se u dvadeset i drugoj godini Lotto ne može vezati za jednu pičku, uz sve ono sjajno jebanje koje ga čeka.

Chollie je bio siguran da Lotto nikad ne bi bio tako uspješan da je bio savršeno zgodan. Njegov loš ten, veliko čelo i pomalo krumpirast nos pretvorili su skoro djevojački lijepo lice u nešto seksi.

A onda, samo dan prije, ugledao je Lotta i Mathilde zajedno pod konfetima nekog preraslog stabla višnje i učinilo mu se da mu je netko izbio zrak iz pluća. Pogledaj ih zajedno. Kako su visoki, kako sjaje.

Njezino blijedo, bolno lice, lice koje je samo gledalo i nikad se nije smijalo, sada se ne prestaje smijati. Kao da je cijeli život provela među ledenim sjenama, a onda ju je netko izveo na sunce. A pogledaj njega. Sva ona njegova neumorna energija potpuno usmjerena na nju. Izoštrila je nešto što je prijetilo da će se raširiti u njemu. Gledao je njezine usne dok je govorila, nježno joj uzimao bradu među prste i ljubio je spuštenih dugih trepavica, čak i dok je govorila, tako da su joj se usne micale, smijala se kroz poljubac. Chollie je odmah znao da tako treba, da su duboko ušli u sve. Ma što da se događalo među njima, bilo je eksplozivno, čak su i profesori u prolazu buljili u njih. Tada je Chollie shvatio da je Mathilde stvarna prijetnja. On, borac, znao je prepoznati drugog borca. On koji nije imao doma u Lottu je našao dom; ona je čak i to uzurpirala.

(Subotu nakon one na željezničkoj postaji Chollie će spavati u Lottovu krevetu, skriven pod hrpom odjeće, Lotto će ući s tako širokim osmijehom da će Chollie ostati nijem umjesto da progovori i objavi svoju prisutnost.

Lotto, u ekstazi, dignut će slušalicu i nazvati onu debelu prasicu od majke na Floridi, koja je jednom davno Chollieju zaprijetila da će ga uškopiti.

Doći će do svađe. Čudan odnos, taj među njima. A onda će Lotto reći majci da se vjenčao. Vjenčao! Pa oni su samo bebe. Chollie je bio potpuno zapanjen, propustio je dobar dio razgovora, onda je Lotto opet otišao. Nije moglo biti istina. Znao je da je bila istina. Nakon što je prošlo neko vrijeme, gorko je zaplakao, jadni Chollie pod hrpom odjeće.)

Ali tog dana, prije nego što su se vjenčali, još je bilo vremena da spasi Lotta od te djevojke. Dakle, evo je. Popeo se u vlak za Mathildom, sjeo iza nje. Pramen kose pobjegao je kroz procjep između sjedišta, omirisao ga je. Ružmarin.

Sišla je na postaji Penn, on ju je slijedio. Iz smrada podzemne na vrućinu i svjetlo. Krenula je prema crnom gradskom taksiju, vozač je otvorio vrata i ona je nestala. Usred dana, kroz gužvu Midtowna, Chollie je nastavio pješke, ali uskoro se oznojio, prsa su mu se nadimala od napora. Kada je automobil zastao pred jednom secesijskom zgradom, ona je izišla i ušla u nju.

Vratar je bio uniformirani gorila, s nekom vrstom naglaska sa Staten Islanda: kod njega bi mogla upaliti arogancija. Chollie je rekao: “Tko je bila ta plavuša?” Vratar je slegnuo ramenima. Chollie je izvadio deset dolara i dao mu ih. Vratar je rekao: “Djevojka onoga iz 4B.” Chollie ga je pogledao, ali vratar je samo ispružio ruku i Chollie mu je dao sve što je imao, jedan džoint. Čovjek se nacerio i rekao: “Dolazi ona malo previše godina za tako mladu curu, kužiš? On je neki trgovac umjetninama. Zove se Ariel English”. Chollie je čekao, ali čovjek je blago rekao. “Pikavac, to je sve što mo’š dobit’ za onaj pikavac.”

Kasnije je Chollie sjedio i čekao u zalogajnici s druge strane ulice.

Promatrao je. Znojna se košulja osušila na njemu, konobarici je dosadilo pitati ga želi li naručiti, samo bi mu natočila još kave i otišla.

Kada su sjene pale na zgradu prekoputa, zamalo je odustao i krenuo prema svom skloništu na fakultetu. Bilo je više mogućnosti. Pregledat će telefonski imenik, potražiti galerije. Istražit će. Ali onda se vratar ispravio i ukočeno otvorio vrata, izišla je himera, čovjek s debelim obrazima i tijelom nalik pramenu dima u odijelu. Bogat, po načinu na koji je hodao i

bio besprijekorno dotjeran. Iza njega živa lutka. Chollieju je trebao trenutak da prepozna Mathilde. Na visokim potpeticama, suknja kao za djevojčicu, jedva prekriva prepone, kosa dignuta gore, previše šminke (odbila je produljiti dogovor nakon isteka četiri godine; Ariel ju je za odmazdu tako odijevao, znajući kako je povrijediti). Na njezinu licu nije bilo onog stalnog pritajenog osmijeha koji inače ima, koji je istodobno štiti i čini privlačnom. Bezizražajna, izgledala je kao napuštena zgrada. Hodala je kao da ne primjećuje svijet oko sebe, kao ni to da joj se bradavice proziru kroz košulju tanku kao gaza.

Prešli su ulicu, Chollie je osjetio užas vidjevši da dolaze prema zalogajnici u kojoj je sjedio.

Sjeli su u separe u kutu. Muškarac je naručio za oboje - grčki omlet od bjelanjaka za sebe, čokoladni frape za nju. Gledao je njihova okrenuta tijela u kromiranoj kutiji s papirnatim ubrusima. Ona nijej ela ništa, gledala je u zrak. Chollie je vidio kako joj muškarac šapuće u uho, vidio kako njegova ruka nestaje u mraku između njenih nogu. Ona je to mirno dopuštala (samo na površini; ispod nje, kontrolirani bijes).

Chollie je bio preneražen. Osjećao je kako se u njemu nešto brzo okreće. Bijes zbog Lotta; strah od gubitka onog što on, Chollie, zadržava tako teškim radom. Uzbuđeno je ustao i vratio se kroz sumrak prema vlaku, pritisnuo vrelo lice na hladno staklo, a kad je konačno bio kod kuće, u Vassaru, pao je u kratak drijemež u Lottovu krevetu planirajući kako mu reći za njegovu novu djevojku, tko je ona zapravo. Kurva. Ali zaspao je. Probudio ga je smijeh iz zajedničke prostorije, zvuk televizora.

Na satu je bljeskalo vrijeme, prošla je ponoć.

Izišao je i zamalo pao, zapanjen. Jedino objašnjenje: Mathilde mora imati blizanku. Pratio je pogrešnu curu u grad. U Lottovu krilu bila je djevojka u vrućim hlačicama, s konjskim repom, smijala se nečemu što joj je šaputao u uho. Bila je toliko različita od onog što je vidio da je znao kako je ono što je vidio bilo pogrešno. San? Na stolu je bila napola pojedena krafna, Chollie se zamalo bacio na nju, toliko je bio gladan.

“Hej”, zagrmio je Lotto. “Chollie! Nisi upoznao moju” - nasmijao se “moju Mathilde. Moju djevojku u koju sam ludo zaljubljen. Mathilde, ovo je Chollie, moj najstariji prijatelj.”

“Ah!” rekla je i skočila prema Chollieju, naginjući se nad njim. “Tako sam sretna što sam te upoznala”, rekla je. “Čula sam sve priče.” Zastala je, zatim ga zagrlila, mirisala je na obični sapun i na, aha, šampon od ružmarina.

Mnogo godina kasnije, kadaje vrtlar pokušao zasaditi ružmarin na balkonu njegova stana na vrhu zgrade, Chollie će baciti biljke trideset katova dolje, gledati ih kako eksplodiraju u obliku gljivastih oblaka prašine.

“Ti”, rekao je. “Vidio sam te nedavno.”

“Teško ju je ne primijetiti. Metar osamdeset savršenstva, noge do Mjeseca”, rekao je Lotto.

“Ne”, rekao je Chollie. “Danas. U vlaku prema gradu. Siguran sam da si to bila ti.”

Nakon neznatnog oklijevanja Lotto je rekao: “Morala je to biti neka druga ljepotica. Ona je cijeli dan pisala završni iz francuskog u kompjuterskoj sobi. Je li tako, M.?”

Kako su se samo suzile Mathildine oči dok se smijala. Chollie je osjetio njihovu hladnoću na sebi. “Aha, cijelo jutro”, rekla je. “Ali brzo sam završila. Samo deset stranica. Dok si ti bio na ručku s veslačima, ja sam otišla u grad do Meta. Moramo napisati odu nekom umjetničkom djelu, nisam htjela kao svi drugi izabrati one uvijek iste dosadne Monetove vodene ljiljane iz fakultetskog muzeja. Zapravo, baš sam se vratila. Hvala ti što si me podsjetio!” rekla je Chollieju. “Donijela sam Lottu nešto iz darovnog dućana.”

Otišla je do svoje prevelike torbe i izvukla knjigu. Na koricama je bila Chagalova slika, vidjet će kasnije Chollie, kada je bude ukrao. I Mathilde ju je ukrala kad je posljednji put izlazila iz Arielova stana. Dobila je svoj posljednji ček. Sada je bila slobodna, mogla je spavati s Lottom. ‘‘Zato slijepa slikaju Kupida”, pročitao je Lotto. “Slikarstvo nadahnuto Shakespeareom. Ah”, rekao je i poljubio je u bradu.

“Savršeno.”

Pogledala je Chollieja. Još jedan bljesak iz mraka. Ovaj put možda ne tako bezazlen.

Lijepo, pomislio je Chollie. Vidjet ćeš koliko dugo ja mogu čekati.

Kada to budeš najmanje očekivala, minirat ću ti život (pošteno; ona je minirala njegov). U kutu njegova mozga počeo se stvarati plan.

Nasmiješio joj se i ugledao svoj odraz u zatamnjenom prozoru. Sviđalo mu se koliko drukčije tamo izgleda: mršaviji, bljeđi, mnogo neodređeniji nego u životu.

12.

Njen je muž nije probudio šalicom kave. Svakog dana koji su proveli pod istim krovom budio ju je šalicom kave s mlijekom. Nešto nije bilo kako treba. Otvorila je oči, jutro je već poodmaklo. U njoj, ponor.

Njegovo crno dno nije se moglo nazrijeti. Ljenčarila je. Prala lice.

Razgovarala sa psom, koji je mahnito trčao od Mathilde prema vratima.

Razmaknula zavjese, otkrila svijet koji je duboko zašao u sumornu sredinu zime. Dugo gledala dolje niz stepenice.

Cijev pištolja, pomislila je.

Napustio me, pomislila je. Od trenutka kad sam ga ugledala, znala sam da će doći taj dan.

Spustila se niz polumračne stepenice, nije ga bilo u kuhinji. Šaputala je u sebi ne bi li se smirila dok se penjala prema njegovoj radnoj sobi na tavanu. Kakvo olakšanje, kada je stigla do vrata i ugledala ga, sjedio je za svojim stolom. Glava mu je bila spuštena. Sigurno je radio cijele noći i zaspao. Pogledala ga je, njegovu lavlju grivu s prosijedim sljepoočnicama, veličanstveno čelo, meke pune usne.

Ali kada ga je dodirnula, koža mu je bila mlaka. Oči su mu bile otvorene, prazne kao zrcala. Nije se on tamo odmarao, uopće nije.

Uvukla se na stolac iza njega, privila se uz njega, od trtice do zatiljka.

Zavukla mu je ruke pod košulju, osjetila tanko elastično salo njegova trbuha. Prst joj je ušao u njegov pupak do drugog zglavka. Spustila mu je šake niz hlače pidžame i kratke bokserice, tamo je još bio topao. Vunaste stidne dlake. Njegov svilenkasti vršak, ponizan na njezinu dlanu.

Dugo ga je držala. Osjećala kako se hladi. Ustala je tek kada više nije mogla prepoznati njegovo tijelo, kao kada neka riječ ponavljanjem izgubi smisao.

13.

Chollie je zaskočio Mathilde u bazenu. Bila je bez muža šest mjeseci i jedan tjedan.

Chollie je ostavio automobil gotovo dva kilometra niže na cesti, dovukao se pješke da ga ne bi mogla čuti, pobjeći u kućicu pokraj bazena i sakriti se.

Tog jutra nije na sebe stavila bikini, htjela je cijela pocrnjeti. Koga će sablazniti, vrane? Njeno osušeno, nevoljeno tijelo udovice. Ali evo Chollieja, na rubu bazena, stenje. Gledala ga je kroz sunčane naočale, obrisala dlanovima obraze. Čovječuljak, goblin. Jednom ju je pokušao gurnuti u kadu na nekoj zabavi, morala ga je koljenom udariti u jaja da se makne od nje.

“Jebem ti, Chollie”, rekla je. Otplivala je do ruba bazena i popela se van. “Ne mogu malo biti sama? Dodaj mi ručnik”, rekla je. Poslušao je, iako užasno sporo.

“Možeš biti sama, a možeš se i ubiti”, rekao je. “Izgledaš kao da si na kemoterapiji s tom kosom. Odnosno bez nje.”

“Zašto si tu?” rekla je.

“Svi se brinu. Samo prošlog tjedna zvali su me deset puta. Danica misli da ćeš dići ruku na sebe.”

“Pa, sada se možeš vratiti kući i svima reći da sam živa.”

“Da, vidim”, rekao je cerekajući se. “Živahna. Glavom i bradom.

Previše sam gladan da bih vozio. Daj mi jesti.”

Uzdahnula je. “Jedino što imam je sladoled”, rekla je. “I to od pistacija.”

Slijedio ju je u kuhinju, a dok je ona vadila sladoled, posegnuo je za pismom zataknutim među rajčice u plavoj zdjeli. Uvijek je grabio stvari, bavio se tuđim poslom. Jednom ga je zatekla u svojem uredu kako čita one čudne, oštre fragmente koje je pisala na papirićima.

“Ruke k sebi”, sada je rekla. “To nije za tebe.”

Izišli su i sjedili na zagrijanom kamenu verande dok je Chollie jeo.

“Čini se da te ja već jako dugo uhodim”, rekao je Chollie. Podrignuo je i bacio žlicu na zemlju.

Sjetila se njegovih ruku na svojim podlakticama na nekoj davnoj zabavi, potrebe na njegovu licu. jezika koji joj jednom gurnuo u uho. “Da. Svi znamo da si perverzan”, rekla je.

“Ne. Mislim, jesam, ali ne, mislio sam na nešto drugo. Jesi li znala da sam te jednom slijedio? Još u Vassaru. Nisam te ni poznavao. Ti i Lotto ste tek postali par, a ja sam znao da s tobom nešto ne štima. Pa sam te slijedio u grad.”

Mathilde se umirila. “Čudno je to bilo, vidjeti novu djevojku najboljeg prijatelja kako ulazi u neku limuzinu. Ne znam sjećaš li se, ali tada sam bio u formi, krenuo sam za njom. Izišla si i otišla u neki stan. Pa sam sjeo u zalogajnicu s druge strane ceste. Sjećaš se te zalogajnice.”

“Kako bih je mogla zaboraviti”, rekla je. “A ti si tada bio debeo.

Nikad nisi bio u formi, Choll.”

“Ha. Bilo kako bilo, izišla si onako odurno odjevena. Prozirna košulja, minica manja od flastera. A bila si s onim čudnim tipom mlitava lica koji ti je zavlačio ruku pod suknju. Pa sam pomislio, uf. Moj drug Lotto je najbolja osoba na svijetu. Vjeran k’o pas i te stvari, pušta me da živim kod njega, više mi je on obitelj nego moja prava obitelj, baš je sjajan, jebeni pravi genije, iako mislim kako to tada još nitko nije znao, ali bilo je nečeg u njemu. Karizme. Ljubaznosti, prihvaćao je ljude onakvima kakvi jesu. To je rijetka pojava, znaš? Netko tko te nikad, nikad ne osuđuje.

Većina ljudi stalno nešto onako zločesto govori u sebi, ali ne i Lotto. On radije misli dobro o tebi. Tako je lakše. A prema meni je bio tako dobar.

Moja obitelj bila je gomila sadističkih šupaka, pa sam napustio srednju školu na polovici završne godine da bih mogao pobjeći, a jedina osoba na svijetu koja je stalno bila dobra prema meni bio je Lotto. Otkad sam napunio sedamnaestu, Lotto je bio moj dom. Dakle, bilo kako bilo, tu je ta zapanjujuća osoba, najbolja osoba koju sam ikad upoznao, a njegova se djevojka iskrada u New York da bi se jebala s nekim starijim tipom? I odem ja kući, spreman ispričati najboljem prijatelju da mu cura spava naokolo, jer kakva je to osoba koja tako vara Lotta? Mislim, takva bi

osoba udavila nekog slatkog štenca samo iz zabave. Takva bi se djevojka udala za njega zbog novca. Ali nekako si prije mene stigla na faks. Ili sam zaspao. Ne sjećam se. Ali kada sam izišao i vidio kako se vas dvoje ponašate zajedno, znao sam da mu ne bih mogao reći. Još ne. Jer tada sam vidio da je već bio skuhan. Toliko se jako zatelebao da bi napao mene da sam išta rekao, a ne tebe.” Žmirkala je prema koloni mrava na vrućem sivom kamenu. Čekao je, ali kako nije rekla ništa, nastavio je: “Pa sam pomislio, pritajit ću se i čekati da dođe moje vrijeme, onda zabiti nož kada ga nitko ne bude očekivao.”

“Dvadeset i četiri godine. A umro je prije nego što si stigao”, tiho je rekla. “Baš šteta. Tragedija.”

“Pogrešno”, rekao je.

Pogledala ga je, oznojenog, ružičastog. Vratio joj se zadnji mjesec prije nego što je Lotto umro. Njegova namrgođenost, škrtost na riječima.

Način na koji ju je gledao iskosa. Pokušala se sjetiti posljednjeg puta kada su zajedno vidjeli Chollieja prije nego što je Lotto umro. Odjednom je ugledala prizor one večeri u Arielovoj galeriji, gdje ju je odvukao na otvorenje Nataliene posmrtne izložbe, velike metalne skulpture s licima koja vrište, prostor pretvoren u šumu iz bajki, sjenovit i mračan. Možda je prošlo dovoljno vremena, rekla je samoj sebi, možda Ariel više nije predstavljao opasnost. Ali neki je zgodni konobar prolio crno vino po njezinoj svilenoj haljini, požurila je oprati ga, a kada se vratila, njenog je muža zamijenio robot koji mu je samo nalikovao, taj muškarac se nije smiješio gledajući je, glas mu je bio leden, nakon toga samo je ključalo u njemu. Negdje između trenutka kada ju je nježno poljubio u čelo, prije nego što se čaša prevrnula s pladnja i užasavajuće sporo izlila na njenu suknju, i trenutka kada se vratila, Chollie mu je ispričao o njezinu dogovoru s Arielom. Svijet joj je treperio pred očima.

Primijetio je da je shvatila, nasmijao se i rekao: “Sada sam se razgolitio, mala. Ja igram na duge staze.”

“Zašto?” rekla je.

“Uzela si ga”, rekao je, glas mu je bio previše hrapav, previše nagao.

Namjestio je naočale na nosu, sklopio ruke. “On je bio sve što sam imao,

ti si ga uzela. Osim toga, ti si loša osoba, nikad ga nisi zasluživala.”

“Mislim”, rekla je, “zašto sada? Zašto ne prije deset godina? Zašto ne za dvadeset godina?”

“Oboje znamo koliko je našem starom prijatelju značila vagina. Bilo koja i sve. Govoreći iskreno, draga moja, znao sam da će tvoja jednog dana postati prilično stara. Naborana i labava. Uskoro stiže menopauza. A jadni Lotto oduvijek je čeznuo za svojim klincem. Bez tebe u blizini, mogao bi dobiti klinca kojeg je želio. A svi mi željeli smo mu dati ono što je on želio. Nije li tako.”

Nije bila sigurna da ga neće ubiti žlicom. Ustala je, ušla u kuću i zaključala vrata iza sebe. Četiri sata nakon što je vidjela Chollieja kako odlazi niz šljunčanu stazu, Mathilde je sjela u kuhinju. Pala je noć, nije upalila svjetla. Za večeru je otvorila bocu vina koju joj je poklonio neki producent Lottove drame otprije nekoliko godina, užasno skupu, na jeziku joj se zadržavao okus na dim. Kada je završila s bocom, ustala je i otišla sasvim gore, u muževljevu radnu sobu na vrhu kuće. Njegovo japansko drvo novca pocrnjelo je nakon što je dugo bilo zanemareno. Njegove knjige bile su rastvorene i razbacane po sobi, njegovi papiri još na stolu.

Sjela je na kožom presvučen stolac, potonula u uleknuće godinama stvarano težinom njezina muža. Naslonila je glavu na zid iza sebe, ulašten od njegove glave. Pogledala je na prozor uz koji je on toliko sati proveo sanjareći, izgubljen u svojoj mašti, ispunjen nekom vrstom mračnih predosjećaja. Osjećala se ogromnom, velikom kao kuća, Mjesec joj je bio kruna, vjetar šumio u ušima.

(Tuga je unutarnja bol, upala duše. Ljutnja je bol pretvorena u energiju, nagli ispad.)

Ovo će biti za Lotta. “Bit će zabavno”, glasno je rekla praznoj kući.

14.

Dan dodjele diploma. Ljubičasta brda, škrto sunce. Procesija se odvijala previše brzo, svima je nestajalo daha, smijali su se. Kratak pogled na Cholliejevo debelo lice ugurano među promatrače, bez osmijeha. Mathilde se nije potrudila obavijestiti ujaka. Rado bi vidjela vozača, ali nije mu znala pravo ime. Nije razgovarala s Arielom nakon zadnjeg odlaska u grad, odmah nakon što je dobila zadnji ček, čime je ugovor bio ispunjen. Nju nitko nije došao gledati. Dobro. Nikoga nije ni očekivala.

Slili su se u dvorište i trpjeli duge govore, nastupio je neki komičar kojeg nije mogla slušati, jer Lotto je bio u redu ispred njezina, buljila je u ružičasti oval njegova uha, željela ga staviti u usta i sisati. Prešla je preko pozornice uz ljubazan pljesak. Dok je on hodao pozornicom, grmjelo je od povika. “Strašno je biti toliko popularan”, rekla je kasnije, kada su se našli i poljubili nakon što su kape poletjele zrakom kao konfeti.

Jednom na brzaka u njegovoj sobi, prije nego što se spakira. Njena trtica na tvrdom stolu od orahovine, stišavanje smijeha kada se začulo kucanje na vratima. “Upravo se tuširam!” viknuo je. “Dolazim za seksundu.” “Što?” Bila je to njegova sestrica, Rachel, njen glas stizao je iz hodnika u visini kvake.

“Ah, bestraga”, šapnuo je. “Samo trenutak”, viknuo je i pocrvenjeo, Mathilde ga je ugrizla za rame da se ne bi smijala.

Kada je Rachel ušla, Lotto je vriskao pod hladnom vodom tuša dok je Mathilde bila na koljenima, spremajući njegove cipele u kartonsku kutiju.

“Zdravo!” rekla je djevojčici koja nije bila ni blizu tako privlačna kao njezin brat, jadnica. Dugi mršavi nos, mala brada, oči blizu jedno drugom, kosa sivo-smeđe boje, nategnuta kao žice na gitari. Koliko joj je bilo godina? Devet, tu negdje. Stajala je u svojoj lijepoj nabranoj haljini, raširenih očiju, a onda je, uzdahnuvši, rekla: “Ah! Tako si lijepa.”

“Već mi se sviđaš”, rekla je Mathilde, ustala, prišla joj i sagnula se da

je poljubi u obraz. Tada je Rachel ugledala brata kako izlazi iz kupaonice omotan ručnikom, para mu se još spuštala niz ramena, i potrčala je da ga zagrli oko struka, a on je galamio: “Rachel! Rachey-ray!”

Iza Rachel ušla je teta Sallie, s lasičjim licem, iz istog genetskog naslijeđa iz kojeg je povukla djevojčica. “Joj meni”, rekla je Sallie, zaustavila se ugledavši Mathilde. Iz njezina ovratnika izvirilo je crvenilo.

“Ti si sigurno djevojka mog nećaka. Mi smo se pitale koja će biti dovoljno posebna da ga zadrži, sada znam. Drago mi je da smo se upoznale, možeš me zvati Sallie.”

Lotto je gledao prema vratima, lice mu se smračilo. “Je li Stara na zahodu?” rekao je. “Ili se još penje uz stepenice?” Proziran kao staklo: dovedimo majku i suprugu u istu sobu, zaljubit će se jedna u drugu, mislio je on. Ah, dragog li dječaka.

Mathilde je ispravila ramena, izbacila bradu, čekala Antoinette da uđe, da ukrste poglede i procijene situaciju. Tog je dana u svojem fakultetskom poštanskom pretincu zatekla poruku. Nemoj misliti, pisalo je, da te ne vidim. Nije bila potpisana, ali mirisala je na Antoinettine ruže. Mathilde ju je sačuvala u kutiji od cipela koja će jednog dana biti puna takvih poruka.

Ali Sallie je rekla: “A-a. Žao mi je, mali moj. Pozdravlja te. Dala mi je ovo za tebe”, pa mu predala omotnicu, na svjetlu koje je dopiralo kroz prozor vidjelo se da je to ček, rukopis je bio Sallien, ne majčin.

“Ah”, rekao je Lotto.

“Ona te voli”, rekla je Sallie.

“Naravno”, rekao je Lotto i okrenuo se.

Ono što nije mogao ugurati u svoj karavan, Lotto je ostavio lešinarima da pokupe. Posjedovao je malo toga; Mathildi će se uvijek sviđati njegova nezainteresiranost za stvari. Nakon što je sve prenio do njezina stana, u kojem će biti još tjedan dana, koliko je plaćen, otišli su na ranu večeru sa Sallie i Rachel.

Mathilde je pijuckala vino da prikrije osjećaje. Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put ravnopravno sjedila uz neku obitelj, pa još na tako mirnom i lijepo uređenom mjestu kakva je bila ta tiha prostorija obložena trskom, s bijelim stolnjacima i mjedenim svijećnjacima, ispunjena zadovoljnim diplomantima i njihovim roditeljima. Na svojoj strani stola

Lotto i Sallie su se uskokodakali i natjecali tko će više toga ispričati.

“Misliš da nisam znala što si naumio s onim kućepaziteljevim štenetom u starom kokošinjcu dok si bio mali?” govorila je ona, a njegovo je lice bilo ružičasto i sjajno od zadovoljstva. “Sve ono ubadanje i udaranje i oznojene glave od bundeva kada si izišao? Ah, piliću, zaboravio si da ja mogu vidjeti kroz zidove.” Onda se sjetila Rachel i zabrinuto je pogledala, ali Rachel se nije obazirala na nju. Ona je buljila u Mathilde, treptala tako brzo da se Mathilde zabrinula za njezine kapke.

“Sviđa mi se tvoja ogrlica”, šapnula je djevojčica.

Mathilde je podignula ruku do vrata i dodirnula je. Bila je zlatna, s velikim smaragdom, Ariel ju joj je darovao za prošli Božić. Zelena boja trebala se slagati s njezinim očima; ali boja njenih očiju se mijenjala.

Skinula ju je s vrata i stavila oko Rachelina. “Tvoja je”, rekla je.

Kasnije, mislit će na taj poklon, tako impulzivan, dati deset tisuća dolara vrijednu ogrlicu djevojčici, i bit će joj drago, čak i u onom desetljeću kada su bili u suterenskom stanu u Greenwich Villageu, čak i dok je Mathilde preskakala ručkove kako bi mogli platiti telefon. Bila je to mala cijena za doživotno prijateljstvo.

Djevojčici su se oči raširile, uzela je smaragd u šaku i naslonila glavu na Mathildu.

Kada je Mathilde podigla pogled, ukočila se. Za susjednim stolom sjedio je Ariel. Gledao ju je preko nedirnute salate, na usnama je imao osmijeh, ali oči su mu bile hladne kao riblje.

Nije htjela odvratiti pogled. Opustila je lice i gledala u njega dok Ariel nije mahnuo konobaru. Nešto je promrmljao, konobar je žurno otišao.

“Naježila si se”, rekla je Rachel i dodirnula Mathildinu ruku; onda se konobar našao sasvim blizu Mathilde, otvarao je bocu izuzetno dobrog šampanjca, na što je Sallie oštro rekla: “Nisam to naručila”, a konobar je pomirljivo odgovorio: “Znam, znam. To je poklon jednog obožavatelja.

Smijem li?”

“Kako krasno! Izvolite, molim vas. Lotto ima toliko obožavatelja”, rekla je Mathilde. “Njegov ga je Hamlet proslavio u okolici. Sjajan je.”

“Ah, znam”, rekla je Sallie. A Lotto je kočoperno sjao od

zadovoljstva, gledao je naokolo ne bi li vidio tko je bio tako ljubazan da pošalje šampanjac, snaga njegova oduševljenja bila je tolika da je svatko koga je pogledao dizao glavu odjela ili prekidao razgovor, na licima im se pojavljivao začuđen izraz, pocrvenjeli bi, nakon čega bi gotovo svi uzvratili osmijeh, i tako je te rane večeri, dok su kroz prozor padale zlatne Sunčeve zrake, drveće šuštalo na vjetru, a ulice bile pune ljudi koji su slavili, Lotto pobudio plimu neobjašnjivog oduševljenja u desetinama grudi, brzim valom podigao već podignuto raspoloženje. Čak mu je i Ariel uzvratio osmijeh. Iznenađeni osmijesi ostali su na licima nekih ljudi, kao da su razmišljali o tome hoće li ih opet pogledati ili se pitali tko je on bio, jer tog dana i u tom svijetu, on je bio Netko.

“Dok pijemo šampanjac”, rekla je Mathilde gledajući sitne mjehuriće kako iskaču preko ruba njezine čaše, “Lotto i ja želimo nešto objaviti.”

Lotto je pogledao Mathildu preko stola, zatreptao, zatim se okrenuo tetki i sestri smiješeći se. “Žao mi je što Stara sada nije ovdje s nama. Ali čini se da ne možemo više odgađati. Vjenčani smo”, rekao je. I poljubio Mathildinu ruku. Pogledala ga je. U njoj se vrućina dizala u valovima, jedan preko drugog. Za tog bi čovjeka učinila sve na svijetu.

Uslijedili su žamor i uzvici, s najbližih stolova krenuo je pljesak, svi su prisluškivali, Rachel je briznula u suze od sreće, Sallie je mahala rukama pred licem iako je bilo očito da je već znala za novost, Mathilde se prilično dugo zagledala u Ariela. Ali on je ustao i izišao iz restorana, njegova mršava plava leđa zatreptala su u vratima. Riješila ga se.

Zauvijek, mislila je. Osjetila je olakšanje kako prolazi kroz nju kao hladan vjetar. Ispila je svoju čašu i kihnula. *** Tjedan dana nakon što je diplomirala, Mathilde je gledala kroz prozor iz stana u suterenu na dvorište u kojem se na vjetru njihalo lišće japanskog javora kao neke male ruke.

Već je znala. Taj će stan za nju biti prva prava luka nakon tolikih godina lutanja. Bile su joj dvadeset i dvije godine. Bilaje tako užasno umorna. Ovdje će se napokon moći odmoriti.

Mogla je osjetiti Lotta sa svoje desne strane, iza ramena, kao da

njegova prisutnost zrači. U tom je trenutku znala, sada će se on okrenuti i našaliti se, žena iz agencije će se nasmijati, u glasu će joj se prvi put pojaviti toplina; usprkos samoj sebi, usprkos tome što je znala koliko je glupo pomagati tako mladima i siromašnima, oni će je zainteresirati.

Donijet će im quiche onog dana kada se budu useljavali; svraćat će kad bude imala posla u blizini i poklanjati im slatkiše. Ah, Lotto, pomislila je Mathilde zaljubljeno i očajno. Kao i većina opako privlačnih ljudi, u svojem je središtu bio šupalj. Ono što se ljudima najviše sviđalo kod njezina muža bio je sladunjavi odjek njihovih glasova kada se odbiju od njega.

Mathilde je mogla osjetiti miris pčelinjeg voska na podu. Čuti kako u hodniku mijauče susjedina mačka. Tiho grebanje lišća odozgo. Ispunjavala ju je, ta dobrota ovog mjesta.

Morala je suzbiti sićušni glasni zov u sebi koji ju je tjerao da kaže ne, da ode. Ništa od ovog ona nije zaslužila. Još je mogla sve razoriti ako tužno odmahne glavom, kaže da bi trebali nastaviti tražiti. Ali problem s Lottom bi ostao. Konačno, on je postao njen dom.

Kao na znak: šala, smijeh. Mathilde se okrenula. Njen se muž - Bože, moj Bože, njen je, za cijeli život - smiješio. Podigao je ruke, obujmio joj lice i palčevima prelazio preko njenih obrva. “Mislim da joj se sviđa”, rekao je, a Mathilde je samo kimnula glavom, nije bila u stanju progovoriti.

Mogli su živjeti od same sreće, u svojem blještavom siromaštvu, u svojem stanu. Bili su vitki kao šumski bogovi, bez igdje ičega - tako prazan, stan je bio prostran. Poklon koji im je dala Rachel - novac koji je uštedjela - nestao je nakon tri zabave i plaćanja stanarine i hrane za isto toliko mjeseci. Od sreće se živi, ali ona ne daje jesti. Pokušala je kao konobarica i akviziterka za Sierra Club, oba puta nije išlo. Nestalo je struje; zapalili su svijeće koje je ukrala s vanjskih stolova restorana i odlazili u krevet u osam navečer. Prijatelji su dolazili s hranom, tada bi se najeli, i još bi ostajalo za poslije. U listopadu su imali trideset i četiri centa na bankovnom računu i Mathilde je otišla u Arielovu galeriju.

Gledao je u veliko zeleno platno na zidu pri samom dnu prostorije.

Pogledao ju je kada je rekla: “Ariel”, ali nije se pomaknuo.

Za pultom je bila nova djevojka, mršava brineta, dosađivala se.

Zračila je svojim pravom da bude tu, sa svojom dugom sjajnom kosom.

Ispostavit će se da je to bila Luanne. “Imate li zakazano?” rekla je.

“Ne”, rekla je Mathilde.

Ariel je prekrižio ruke, čekao je.

“Treba mi posao”, doviknula mu je preko praznog prostora.

“Nemamo slobodnih mjesta”, rekla je djevojka za pukom. “Žao mi je.”

Mathilde je dugo gledala Ariela, sve dok recepcionerka nije vrlo oštro rekla: “Ispričavam se. Ovo je privatna tvrtka. Trebali biste otići.

Ispričavam se.”

“Ispričani ste”, rekla je Mathilde.

“Luanne, molim te donesi tri cappuccini”, rekao je Ariel.

Mathilde je uzdahnula: cappuccini. Djevojka je zalupila vratima izlazeći.

“Dođi ovamo”, rekao je Ariel. Dok mu se približavala, nije se vidjelo koliko se Mathilde bori sama sa sobom. “Mathilde”, tiho je rekao, “u kakvom bi to svijetu ja tebi bio dužan dati posao?”

“Nisi mi ništa dužan”, rekla je. “Slažem se.”

“Kako možeš išta tražiti od mene nakon onakvog ponašanja?”

“Ponašanja?” rekla je.

“Nezahvalnosti, onda”, rekao je.

“Ariel, nikad nisam bila nezahvalna. Ispunila sam dogovor. Kako si uvijek govorio, bio je to posao.”

“Posao”, rekao je. Lice mu je postalo crveno. Obrve su mu bile podignute visoko. “Vjenčala si se za onog tipa Lancelota dva tjedna prije nego što si diplomirala. Sve što vidim je bračna veza. To nije ispunjavanje dogovora.”

“Upoznala sam te u travnju, dok sam bila u završnom razredu srednje škole”, rekla je. “Ako dobro izračunaš, produljila sam dogovor za dva tjedna.”

Smješkali su se jedno drugom. Zatvorio je oči i uzdahnuo. Kada ih je otvorio, bile su vlažne. “Znam da je to bio posao. Ali jako si povrijedila moje osjećaje”, rekao je. “Nisam bio neljubazan prema tebi. Otišla si i više se nisi javljala, to me iznenadilo, Mathilde.”

“Posao”, opet je rekla.

Pogledao ju je od glave do pete. On je kupio te krasne cipele koje je nosila, izlizane kod palca. On je kupio to crno odijelo. Nije se ošišala od ljeta. Suzio je oči, nagnuo glavu. “Mršava si. Treba ti novac. Shvaćam.

Sve što moraš napraviti je moliti”, tiho je rekao.

“Ja ne molim”, rekla je.

Nasmijao se, onda se vratila namrgođena recepcionerka s pladnjem kapučina u ruci, a Ariel je ispod glasa rekao: “Imaš sreće jer si mi draga, Mathilde”. Glasnije je rekao: “Luanne, upoznaj Mathilde. Od sutra ujutro pridružit će nam se ovdje.”

“Ah. Lijepo”, rekla je Luanne i sjela na svoje mjesto. Pažljivo ih je gledala, nešto je osjetila.

“Zaposlena u galeriji”, rekla je Mathilde dok su polako hodali prema prednjem dijelu. “Ne kod tebe. Ne možeš me imati.”

Ariel ju je gledao, nakon toliko vremena provedenog uz njega, znala je što misli. Vidjet ćemo.

“Samo me dodirni”, rekla je, “i odlazim. To ti obećajem.”

Kasnije, kada je njoj bilo šezdeset, a Arielu sedamdeset i tri, čula je da se razbolio. Ne bi znala reći gdje je to čula. Nebo joj je šapnulo u uho, možda. Ili zrak. Znala je samo da ima rak gušterače. Brz i zloćudan. Dva se tjedna nakanjivala, a onda ga napokon otišla vidjeti.

Bio je u bolničkom krevetu na balkonu svojeg stana. Posvuda uokolo dekoracije i bakar i pogled. Držala je oči širom otvorene i disala. On je bio kost s nešto malo kože.

“Sviđa mi se”, škripavo je rekao, “gledati ptice.” Podigla je pogled.

Nigdje ptica.

“Uzmi me za ruku”, rekao je. Razmislila je o tome i odustala.

Pomaknuo je svoju ruku prema njenoj. Obraz mu je kliznuo preko vilice. Čekala je. Nasmiješila mu se. U kutovima njenih očiju odražavale su se osunčane zgrade.

“Ah”, rekao je. Toplina mu se vratila na lice. “Nju ne možeš natjerati.”

“Ispravno”, rekla je. Ali u sebi je pomislila: Hej ti, ubojita djevojko, zdravo. Odavno te nisam vidjela.

“Molim te”, rekao je. “Mathilde. Uzmi hladnu ruku umirućeg čovjeka.”

Onda je uzela njegovu ruku, sa svoje je obje pritisnula na grudi i držala tamo. Ono što nije trebalo reći ostalo je neizgovoreno. Zaspao je, stigla je medicinska sestra, ljutito hodajući na prstima. Mathilde je ušla u stan, sterilan i ukusno uređen, nije se zadržala pokraj slika koje je predobro poznavala, nekad ih je bijesno proučavala brojeći minute do trenutka kada će ih napustiti. Kasnije, hodala je kroz hladne sjene i bljeskove snažnog popodnevnog svjetla koje se probijalo između zgrada, nije se mogla zaustaviti; jedva je disala; bilo je tako dobro još jednom biti na tim živahnim užasnutim nogama, još jednom ne znati kamo ide.

15.

Privatni istražitelj kojega je unajmio njezin odvjetnik nije izgledao onako kako je Mathilde očekivala. Nije bio umorni tvrdokorni tip čvrst kao bačva viskija. Niti mekokosi britanski tip kakvog vole bakice. Čitanje je utjecalo na nju, shvatila je Mathilde, što ju je zabavilo. Previše Miss Marple i Philipa Marlowa. Ova djevojka je bila mlada, imala nos kao sjekiru i čupavu blajhanu kosu. Bujne grudi, na njihovoj uzvisini tetovirani dupin, kao da želi iskočiti iz dekoltea. Velike naušnice. Izvana je na njoj sve kipjelo, ispod toga je pažljivo promatrala.

“Uf”, rekla je glasno Mathilde dok su se rukovale. Nije namjeravala.

Predugo je bila sama, zaboravila je kako biti ljubazna. Bilo je to dva dana nakon što ju je Chollie zaskočio golu u bazenu. Srele su se u dvorištu kafića u Brooklynu, nad njihovim glavama vjetar je šumio u stablima.

Ali, djevojka se nije uvrijedila; nasmijala se. Otvorila je fascikl s Cholliejevom fotografijom, adresom, telefonskim brojem, svim pojedinostima kojih se Mathilde mogla sjetiti kada su razgovarale telefonom.

“Ne znam koliko ste daleko stigli s istragom”, rekla je Mathilde. “On je osnovao Charles Watson Fund. Znate, onu investicijsku brokersku tvrtku. Ne znam jeste li to već saznali. Prije dvadeset godina... osnovao ju je dok je bio samo klinac. Prema Ponzijevoj shemi23, sigurna sam.

Djevojka je podigla pogled, na licu joj se pojavila iskra zanimanja. “Vi ste ulagali?” rekla je. “O tome se ovdje radi?”

“Nisam jebena glupača”, rekla je Mathilde.

Djevojka je trepnula i naslonila se u svojem stolcu. Mathilde je nastavila: “Nema veze. Izveo je nešto kao Ponzi i meni za to treba dokaz, ali još ponešto. Osobne stvari. Najgore što možete iskopati. Tipa je dovoljno vidjeti tri sekunde kako biste znah da mu je ormar pun kostura.

Možda i doslovno. On je debeli govnar i smrdljivi šupak i želim ga živog oderati.” Vedro se nasmiješila.

Djevojka je proučavala Mathilde. Rekla je: “Dovoljno sam dobra da

mogu birati slučajeve koje ču uzeti, znate.”

“Drago mi je što to čujem”, rekla je Mathilde. “Ne bih unajmila glupaču.”

“Oklijevam u vezi ovog vašeg samo zato što mi nalikuje na osobnu osvetu”, rekla je djevojka. “A to zna postati gadno.”

“Ah, dobro. Ubojstvo je previše lako”, rekla je Mathilde.

Djevojka se nasmiješila i rekla: “Volim srčane dame.”

“Ali ja nisam dama”, rekla je Mathilde već umorna od tog čudnog koketiranja. Popila je kavu kako bi mogla krenuti.

Mathilde je ustala, a djevojka je rekla: “Čekajte”. Izvukla je ruke iz rukava bluze i okrenula je naopako, duboki dekolte sada je bio straga, djelovala je svježe i profesionalno. Skinula je bujnu vlasulju ispod koje je bila dječački kratka smeđa kosa. Skinula je naušnice, lažne trepavice.

Postala je druga osoba, gruba i oštra. Izgledala je kao jedina studentica na završnoj godini matematike.

“Prerušavanje dostojno Bonda”, rekla je Mathilde. “Urnebesno.

Kladim se da tako obično zaključujete posao.”

“Obično”, rekla je istražiteljica. Izgledala je posramljeno.

“A dupin na sisi?” rekla je Mathilde.

“Mladost - ludost”, rekla je djevojka.

“Svi smo mi ludovali u mladosti”, rekla je Mathilde. “Meni je to sjajno.” Nasmiješile su se jedna drugoj preko stola po kojem je napadala pelud. “Dobro. Obavit ćete vi to”, rekla je Mathilde.

“Medena, ja ću to više nego obaviti”, rekla je djevojka, nagnula se naprijed i dodirnula Mathildinu ruku kako bi naglasila to što govori.

Srdžba je moje jelo; večeravam samu sebe, i tako ću skapati od hranjenja.

Tako govori Volumnija u Shakespeareovu Koriolanu. Ona nepokolebljiva - drži sve konce u rukama, daleko je zanimljivija od Koriolana.

Ali nitko ne bi otišao pogledati dramu s naslovom Volumnija.

16.

Spustili su se oblaci iako je kroz prozor još probijalo sunce.

Tek je počela raditi u internetskoj tvrtki. Bila je to stranica za sklapanje poznanstava koja će se poslije prodati za milijune. Tri godine provela je u galeriji; svakog bi jutra na pločniku udahnula, zatvorila oči, natjerala se da ude unutra. Cijeli dan osjećala bi Arielov pogled na sebi.

Obavljala je posao. Brinula se za umjetnike, smirivala ih, slala im rođendanske darove. “Moje čudo”, govorio bi Ariel predstavljajući je.

“Jednog će dana Mathilde voditi posao.” Luannino bi se lice trznulo svaki put kada bi to rekao. Došao je dan kada je iz Santa Fea stigao neki nervozni umjetnik, Ariel je s njim izišao na dugu večeru, a kada su se vratili, Mathilde je još bila u mraku stražnjeg ureda, pišući katalog za izložbu. Podigla je pogled, zaledila se. Ariel je bio na vratima, gledao je.

Prilazio je sve bliže i bliže. Stavio joj je ruke na ramena i počeo je masirati. Priljubio joj se uz leđa. Nakon što je toliko dugo čekala da svemu dođe kraj, bila je neshvatljivo razočarana njegovim nedostatkom ukusa: neočekivano odvratan postupak, tako se trljati. Ustala je i rekla: “Gotova sam”, zatim je prošla pokraj Luanne koja je gledala s ulaza, uzela odjednom sve slobodne dane i za nekoliko dana našla novi posao, Arielu nije ni rekla da zauvijek napušta galeriju.

Ali, tog jutra Mathilde nije mogla zadržati pogled na poslu. Svojeg je šefa u njegovu uredu zamolila da je pusti, gledao ju je suženih očiju kroz naočale, s kiselim izrazom na ustima.

Javorovo lišće u parku se sjajilo, žilice su mu bile kao pozlaćene.

Daleko je otišla, bila je tako izgubljena, koljena su joj bila kao od gume kada se vratila kući. Na dnu jezika bilo je gorčine. Izvukla je štapić iz pakiranja od dvadeset komada koji je iz straha držala pod ručnicima.

Popisala se na njega. Čekala. Popila cijelu bocu vode. Onda je ponovila stvar, i opet, i opet, strpljivi štapić svaki bi joj put rekao da. Znak plusa.

Uvalila si se! Bacila je štapiće u vrećicu, zakopala je što je dublje mogla u kantu za smeće.

Čula je kako dolazi Lotto i oprala oči pod hladnom vodom. “Hej, mala”, viknuo je. “Kako ti je prošao dan?” Dizao je buku naokolo, govorio o nekoj audiciji, nekoj jadnoj ulogici u reklami, nije ju čak ni želio, bila je ponižavajuća, ali vidio je tog mladića iz one televizijske serije s kraja sedamdesetih, onog s kosom kao da ga je krava polizala i čudnim ušima, sjećaš ga se? Osušila je lice, rukama zagladila kosu, vježbala osmijeh dok nije prestao biti divlji. Izišla je, još u kaputu, i rekla: “Krenula sam po pizzu”, on je rekao: “Mediteransku?” Odgovorila mu je: “Aha”, on je rekao: “Volim te iz dna duše.” “I ja tebe”, rekla mu je odlazeći.

Zatvorila je ulazna vrata i spustila se na stepenice koje su vodile do dame na katu, naslonila se, stavila ruke na oči - što sada napraviti, što sada napraviti?

Mathilde je osjetila jaki miris nogu. Na stepenicama pokraj lica ugledala je par pohabanih izvezenih papuča učvršćenih konopčićima.

Bette, susjeda s gornjeg kata, tmurno ju je gledala. “Dođi sa mnom”, rekla na svoj usiljeni britanski način.

Mathilde je tupo slijedila staricu uz stepenice. Na nju se bacila mačka, kao neki mali klaun. Stan čist do boli, sredinom stoljeća bio je moderan, iznenadila se Mathilde. Zidovi sjajni od bjeline. Buket magnolijina lišća na stolu, duboki zeleni sjaj, pod njim smeđi slatkiši. Nad kaminom blještale su tri krizanteme boje burgundca. Nije očekivala ništa od toga.

“Sjedni”, rekla je Bette. Mathilde je sjela. Bette je otišla.

Onda se stara dama vratila. Šalica tople kamilice, LU Petit colier Chocolat Noir. Mathilde ju je probala, vratila se u školsko dvorište, kroz lišće na prašinu pada Sunčeva svjetlost, zvuk koji se čuje kada u svoje pero stavi novi uložak.

“Ne mogu te osuđivati. Ni ja nikad nisam željela dijete”, rekla je starica gledajući Mathilde niz svoj dugi nos. Na usnama joj je bilo mrvica.

Mathilde je zatreptala.

“U moje vrijeme nismo znale ništa. Nismo živjele u doba kada je bilo izbora. Ja sam se prala lizolom, znaš. Kakvo neznanje. Kada mi je bilo vrijeme, neka je žena iznad trgovine baratala nožem tanke oštrice. Užas. Željela sam umrijeti. A i mogla sam, lako. Umjesto toga, na poklon sam

dobila neplodnost.”

“Isuse”, rekla je Mathilde. “Jesam li govorila naglas?”

“Ne”, rekla je Bette.

“Ali kako ste znali?” rekla je Mathilde. “Jedva da sam i ja bila svjesna.”

“To su moje supermoći”, rekla je Bette. “Vidim to u načinu na koji se žene drže. Mnogo puta kada sam to spomenula izazvala bih neugodno iznenađenje. U tvom slučaju mi je jasno oko dva tjedna.”

Sjedile su tako, poslijepodne se oduljilo. Mathilde je gledala krizanteme, sjetila se popiti svoj čaj tek kada je bio mlak.

“Oprosti mi”, rekla je Bette. “Moram reći kako ja smatram da dijete ne bi bilo najgora stvar, u najmanju ruku. Imaš muža koji te obožava, posao, stan. Izgledaš kao da ti je blizu trideseta blizu, dovoljno si stara. U toj kući dijete ne bi bilo najgora stvar. Ja bih rado povremeno pripazila na bebu, naučila je škotske pjesmice moje bake. Eenity feenity fickety feg. Ili As eh gaed up a field o neeps, a? Pokvarila je keksima. Kada bi dorasla do keksa, naravno. Nije to najgora stvar.”

“Bila bi to najgora stvar”, rekla je Mathilde. “Ne bi bilo pošteno prema svijetu. Ni prema djetetu. Osim toga, tek mi je dvadeset i šest.”

“Dvadeset i šest!” rekla je Bette. “Maternica ti je već drevna. Tamo dolje, jajašca su ti sve klimavija. Ali što - misliš da bi rodila čudovište?

Hitlera? Molim te. Pogledaj se. Dobila si zgoditak na genetskoj lutriji.”

“Samo se vi smijte”, rekla je Mathilde. “Ali moja djeca rodila bi se s očnjacima i kandžama.”

Bette ju je pogledala. “Ja svoje dobro krijem”, rekla je Mathilde.

“Ne mogu suditi o tome”, rekla je Bette.

“Ne možete”, rekla je Mathilde.

“Pomoći ću ti”, rekla je Bette. “Nemoj se rogušiti. Ja ću ti pomoći.

Nećeš sama prolaziti kroz to.”

“Joj, trebalo ti je milijun godina”, rekao je Lotto kada je ušla s pizzama. Bio je toliko gladan da je nije ni pogledao dok nije pojeo četiri kriške. Do tada se ona pribrala.

Te noći sanjala je o bićima iz mraka. Slijepi crvi uvijali su se sjajni

kao biseri, kao pergament prošaran plavim venama. Klizavi, iz njih je kapalo.

Uvijek je mrzila trudne žene. Pravi trojanski konji, to su one.

Užasna je pomisao da u ljudskom biću može biti drugo ljudsko biće.

Drugi mozak koji misli druge misli. Mnogo kasnije, Mathilde će u trgovini gledati ženu nabreklu do puknuća, kako poseže za lizalicama na visokoj polici, i zamišljati je kako je to imati nekog u sebi, a da ga nisi cijelog progutao. Da nije proklet od početka. Žena je nervozno pogledala Mathildu, koja je bila visoka, dovoljno da dohvati ono što je željela; onda joj je lice poprimilo izraz koji se Mathildi nije sviđao kod trudnica, rođene svetice. “Mogu li vam kako pomoći”, rekla je žena, slatka kao med.

Mathilde se naglo okrenula.

Sada je ustala iz kreveta u kojem je Lotto slatko spavao, uzela bocu ruma i otišla u Bettin stan. Stajala je pred vratima, nije kucala, ali Bette je ipak otvorila, u neurednoj spavaćici, raščupane sijede kose.

“Ulazi”, rekla je. Smjestila je Mathilde na kauč, pokrila je vunenom dekom, smjestila joj mačku u krilo. Uz Mathildinu desnu ruku stvorila se topla čokolada s obilnom dozom ruma. Na televizoru je bila crno-bijela Marilyn Monroe. Bette se zavalila na otoman i zahrkala. Mathilde se iskrala kući prije nego što se Lotto probudio, odjenula se kao da ide na posao i onda javila da je bolesna. S licem nagnutim naprijed nad upravljač, sjedeći na jastucima sa svoje sofe, Bette ju je odvezla u kliniku. *** (Mathildina molitva: Neka budem val. A ako ne mogu biti val, neka budem rupa na dnu. Neka budem užama prva napuklina u mraku.)

Dugo nakon toga Mathilde se zatvorila iznutra. Sivkasta glina drobila se na površini. Nije ni zbog čega žalila; jednostavno je bila jako blizu.

Lotto se udaljio od nje, bio na vrhu nekog brijega, ona je bila preumorna da se popne na njega. Kretala se kroz život tako što je puštala danima da je vuku za sobom.

Ali, mala čuda su je prenula. Kolačić s ružinom vodicom u mjedenom

poštanskom sandučiću umotan u navošteni papir. Plava hortenzija, kao glava kupusa, na ulaznim vratima. Hladne naborane ruke na njezinim obrazima kada se sretnu na stubištu. Mali Bettini darovi. Žarka svjetla u tami.

“Teška stvar”, rekla je Bette u čekaonici. “Ali, ispravna. Ono što osjećaš polako će popustiti.” I hoće.

Kada je Mathildi bilo dvadeset i osam godina, njen suprug je na tjedan dana otišao u Los Angeles, dobio je malu govornu ulogu u policijskoj drami, ona je zakazala sterilizaciju.

“Jeste li sigurni?” rekao je liječnik. “Dovoljno ste mladi da se možete predomisliti. Nikad ne znate kada će početi otkucavati sat.”

“Moj sat je pokvaren”, rekla je. Pogledao ju je, od visokih čizama do plave krune kose, tih dana trepavice je izvijala prema van kako bi oči djelovale mačkasto. Pomislio je da je shvaća, povjerovao je njezinoj pozi.

Kimnuo je glavom, naglo se okrenuo. Ugradio joj je sićušne zavojnice u jajovode; ona je jela puding i gledala crtane filmove i puštala sestrama da joj mijenjaju kateter. Bilo je to zapravo jako ugodno poslijepodne.

Napravila bi to opet da je trebalo. Da spriječi užas. Da spriječi sebe.

Napravila bi to opet i opet i opet i opet i opet, da je trebalo.

17.

Mathilde nije prepoznala privatnu istražiteljicu na stepenicama Meta.

Tražila je djevojku iz kafića u Brooklynu koju je vidjela prije dva tjedna, bilo koju verziju, onu čupavu s dupinom ili onu dotjeranu i oštru. Tamo su bili obitelj turista, mladić u kašmiru kojeg je Mathilde pažljivo pogledala i namrgođena plava školarka u kiltu i blejzeru s prepunim ruksakom.

Odlučila je sjesti pokraj školarke, djevojka se okrenula i namignula joj.

“Bože sveti”, rekla je Mathilde. “I govor tijela i sve drugo. Tanke noge i ponašanje. Pomislila sam da vidim svog dopplegängera od prije trideset godina.”

“Vrebala sam nekoga”, rekla je istražiteljica. “Volim svoj posao.”

“Bili ste ona djevojčica s kutijom punom kostima, ha”, rekla je Mathilde.

Istražiteljica se nasmiješila, pomalo tužno. Nakratko su joj se vidjele godine. “Pa, bila sam glumica”, rekla je. “Mlada Meryl Streep, to sam htjela biti.”

Mathilde nije ništa rekla pa je istražiteljica nastavila: “Ah, da.

Naravno, čula sam za vašeg supruga. Poznavala ga, zapravo. Bila sam u jednom od njegovih komada u mladosti. Svi su bili zaljubljeni u njega. Ja sam o njemu uvijek mislila kao o patki, znate. Lancelot Satterwhite je za divljenje ono što je patka za vodu. Samo je želio plivati u velikom bazenu toga, ali nikad nije promočio, nije ga dodirivalo, samo bi kliznulo s njega.”

“Zvuči prilično točno”, rekla je Mathilde. “Vidim da ste ga stvarno poznavali.”

“Možda ne bih trebala tako govoriti”, rekla je djevojka. “Ali ne vidim kome bi moglo naškoditi, sada kada ga više nema. Barem ste vi znali kakav je bio. Ali glumci i osoblje imali su neku vrst oklade. Kad god bi netko nešto zabrljao na probama, stavio bi četvrt dolara u teglu, a tko god prvi uspije zavesti Lancelota, trebao je odnijeti sve. Momci i djevojke, svi smo sudjelovali. Nas dvanaestero.”

“Tko je pobijedio?” rekla je Mathilde. U kutu njezinih usana pojavio

se trzaj.

“Ne bojte se”, rekla je djevojka. “Nitko. One večeri kada je bila premijera, dali smo novac upravitelju pozornice, tih je dana dobio dijete.”

Izvukla je fascikl iz ruksaka i dala ga Mathildi. “Još radim na osobnim stvarima. Ima tamo nešto, definitivno, samo moram pronaći što. U međuvremenu sam kupila nekoga tko nam je dao podatke iz Charlesa Watsona. Viši potpredsjednik. Sebe vidi kao plemenitog zviždača, ali tek nakon što je zgrnuo bogatstvo, kuću u Hamptonu; gadljivo je bogat. Ovaj dokument samo je vrh ledenog brijega. A sve zajedno ide jako duboko.”

Mathilde je čitala, a kad je podigla pogled, ulica je bila obasjana suncem. “Sveca mu”, rekla je.

“Ima još”, rekla je istražiteljica. “Prilično je opasno. Bit će tu mnogo nadrkanih bogataša. Ma kakav bio motiv, pravimo svijetu uslugu.”

“Ah, dobro. Uvijek sam bila sumnjičava prema samohvali”, rekla je Mathilde. “Propisno ćemo proslaviti kada mi predate osobne stvari.”

“Proslaviti? Vi i ja i šampanjac i luksuzni apartman u St. Regisu?” rekla je istražiteljica ustajući.

Mathilde je pogledala njezine snažne gole noge, uske bokove, to pažljivo lice skriveno ispod maske plavuše. Nasmiješila se, osjetila kako se pokrenuo zahrđali stroj zavođenja. Nikad nije bila sa ženom. Vjerojatno bi to bilo mekše, manje mišićavo, kao seksualna joga. Barem bi bilo nešto novo. Rekla je: “Možda i bude tako. Ovisi o tome što ćete mi dati.”

Istražiteljica je tiho zviznula i rekla: “Dakle, na posao.” *** Četiri godine nakon Lottove smrti, kada je Mathildi bilo pedeset, kupila je kartu za Pariz.

Kada je izišla iz zrakoplova, sve je tako blještalo da je morala staviti sunčane naočale. Čak i tada, bljesak se probijao, odbijao joj se po mozgu kao loptica skočica. Osim toga, nije željela da itko vidi kako mirisi djeluju na njezinu poharanu svijest, kako joj oči suze.

Tamo je opet postala majušna. Na tom jeziku opet je bila neprimjetna.

Pribrala se u kafiću, nakon carine. Konobar u zračnoj luci donio joj je espresso i pain au chocolat u plastičnom omotu, obratio joj se hrskavim

francuskim, iako je s nekim profinjenim ljudima za susjednim stolom govorio engleski bez imalo naglaska. Kada je trebalo platiti, zbunili su je ti euri. Ona je po torbici tražila franke.

Tog mutnog sivog dana Pariz ju je preplavio mirisima. Ispušni plinovi i pišalina i kruh i govna golubova i prašina i lišće koje je padalo sa stabala i vjetar.

Vozač taksija, s toliko pora na nosu da je nalikovao spužvi, dugo ju je gledao u retrovizoru i pitao osjeća li se dobro. Kada nije odgovorila, umirujuće je rekao: “Ovdje možeš plakati, mrvice. Plači koliko god želiš.

Nije tako teško gledati lijepu ženu kako plače.”

U hotelu se istuširala i promijenila odjeću, unajmila bijeli Mercedes i izvezla iz grada. Bučna rijeka automobila godila je onom američkom u njoj.

Kružni tokovi postali su sve češći. Ceste su se suzile. Na kraju je nestalo asfalta. Bilo je krava, traktora, napola napuštenih sela od čađavog sivog kamena.

Ono što joj je u sjećanju bilo tako golemo zapravo je bilo užasno maleno. Kuća je bila iznova ožbukana, obojena bijelo ispod bršljana koji se penjao uz nju. Šljunak na prilazu bio je nov, kremast, oblih rubova. Tise su narasle, vrhovi su im bili uredno podrezani kao kosa dječaka prvog dana škole. Straga se uvijala vinova loza, zelenila se dokle pogled seže, daleko prema starim bakinim pašnjacima.

Na kolnom prilazu čovjek nešto mladi od Mathilde popravljao je kotač motocikla. Imao je bajkersku jaknu, nad čelom krestu gelirane kose.

Mathilde je u njegovim dugim prstima prepoznala svoje. Njen vlastiti dugi vrat. Isti svinuti vrh lijevog uha.

“Papa”, glasno je rekla, ali ne, taj je čovjek bio premlad.

Na prozoru se pojavila žena. Krepka, praznog pogleda, u godinama, iako joj je obojena kosa bila tamna kao sipino crnilo. Ispod donjih kapaka imala je debeli namaz šminke. Promatrala je Mathilde u autu, njezine napućene usne micale su se kao da nešto žvače. Ruka koja je držala zavjesu bila je crvena, hrapava, kao da je cijeli život vadila hladna riblja crijeva.

Mathilde se sjećala ormara punog sireva koji su u njemu dozrijevali,

sveobuhvatnog mirisa. U početku gotovo slijepa, odvezla se dalje.

U malom selu katedrala ju je zbunila. Romanički kamenčić, a ona se sjećala užasavajuće gotičke veličine. U trafici su se mogla kupiti jaja na kojima je još bilo kokošjih govana. Tek je bilo podne, boulangerie se zatvarala. Otišla je u lokal koji je istodobno prodavao pizze za van i bio mairie.

Kada je gradonačelnica sjela, Mathilde joj je rekla što bi željela, a žena je tako žestoko zatreptala da su na unutarnjoj strani njenih naočala ostali tragovi šminke. “Jeste li potpuno sigurni?” rekla je. “Ta kuća, da.

Pripadala je njihovoj obitelji stotinama godina.”

“Za mene je to jedina kuća na svijetu”, rekla je Mathilde. Bretonski naglasak lako joj se vratio. Čvrst, kao junad i kamenje na poljima.

“To će vas koštati”, rekla je gradonačelnica. “Oni su vrlo škrti, ta obitelj, jako paze na novac.” Napućila je usnice, protrljala prstima koje je približila uz grudi.

“Mogu se zamisliti sretnom tamo”, rekla je Mathilde. “I samo tamo. Čeznem za ljetnim dolascima u ovaj gradić. Možda čak i otvorim malu antikvarnicu i čajanu, privučem turiste.” To je opustilo lice gradonačelnice. Mathilde je izvukla bljedožutu posjetnicu svojeg odvjetnika i gurnula je preko stola. “Molim vas, sve poslove obavljajte preko ovog čovjeka. Naravno, vi ćete dobiti pet posto provizije.” “Šest”, rekla je gradonačelnica.

“Sedam. Nije me briga. Koliko god treba”, rekla je Mathilde, a kada je gradonačelnica kimnula glavom, Mathilde je ustala i rekla odlazeći: “Sredite mi to”.

Vratila se u Pariz osjećajući se kao da netko drugi vozi automobil.

Kada je sjela za svoj stol u Le Closerie des Lilas, prošlo je već dvadeset i četiri sata otkad je posljednji put jela. Nije to bila najbolja hrana u Parizu.

Ipak, restoran je bio vrlo popularan među književnicima. Odjenula je srebrni svileni plašt, zabacila kosu, lice joj je imalo lijepu boju.

Kada je stigao konobar, Mathilde je samo rekla: “Dugo nisam bila u Francuskoj. Hrana mi nedostaje kao amputirani ud.”

Njegove smeđe oči su zaiskrile. Brk mu je poskočio kao preplašeni miš. “Donijet ću naša najbolja jela”, obećao je. “I vina koja idu uz njih”,

rekla je.

Glumio je ozlojeđenost. “Ali naravno”, rekao je. “Kako bih mogao uvrijediti Boga?”

Kada je pred nju stavio šampanjac i jastoga u majonezi začinjenoj travama, rekla je: “Hvala vam.” Jela je poluzatvorenih očiju.

Cijelo je vrijeme znala kako je Lotto uz nju, s druge strane stola, uživa s njom u hrani. Njemu bi se ova večer svidjela, njena haljina, hrana, jelo.

Pohota je rasla u njoj dok nije postala gotovo neizdrživa. Ako podigne pogled, znala je, vidjet će samo prazan stolac. Nije podizala pogled.

Nakon sira konobar je donio tanjur sićušnog marcipanskog voća pastelnih boja i Mathilde mu se nasmiješila. “À la victoire”, rekla je. “À l’amour”, rekao je on i namignuo.

Polako je šetala natrag prema hotelu preko kaldrme koja je isparavala nakon brze ljetne oluje koja je dodirnula grad dok je jela. Pratila ju je vlastita sjena. Uspjela je stići do kupaonice i mirno sjesti na žutu sadrenu kadu prije nego što se nagnula nad nju i povratila.

Sjela je na avion i vratila se u bijelu kućicu u višnjiku. Kupnja kuće u Francuskoj trajala je mjesecima. Onog dana kada je prodaja zaključena za samo dio onoga što je Mathilde bila spremna platiti, ali izgleda ipak za mnogo više nego što je kuća vrijedila - njezin joj je odvjetnik poslao bocu Château d’Yquema.

Nazvala ga je. “Sjajno obavljen posao, Klaus”, rekla je.

“Hvala vam, gospođo Satterwhite”, rekao je. “Bili su... zahtjevni.”

“Ah, zahtjevni su to ljudi”, rekla je nemarno. “Žao mi je, ali bojim se da imam još posla za vas.”

“Naravno. Zato sam tu”, rekao je.

“Sada, molim vas, srušite kuću. Od krova do temelja. Vinograd sa stražnje strane počupajte iz zemlje. Sve. Znam da je prastar, da se to protivi brojnim zakonima, ali napravite to tako brzo da nitko nema vremena shvatiti što radite. I napravite to što je prije moguće.”

Samo je neznatno oklijevao. Obožavala je tog diskretnog čovjeka.

“Kako želite”, rekao je. Na fotografijama koje je poslao nekoliko tjedana kasnije nebo se nalazilo tamo gdje je nekada bio dimnjak, tamo gdje su nekad stajali zidovi stari četiri stotine godina otvorio se pogled na

voćnjak. Tlo je izgledalo kao pomno poravnan zemljani pokrov.

Manje je nalikovalo truplu, pomislila je, nego mjestu na kojem je truplo zakopano.

Srce joj je napuklo i iz njega je poteklo. Ovo joj je trebalo.

Poslala je Klausu automobil ljepši od svoga. Kad ga je nazvala, glas mu je zvučao veselo. “Posao je obavljen”, rekao je, “ali ne bez mnogo vike i jako, jako mnogo bijesa. I puno suza. Bojim se da se ne možete tako skoro pojaviti u tom gradiću.”

“Ah, dobro”, rekla je. “Ništa nova.”

Rekla je to vedro, da. Ipak, osjetila je kako se u njoj meškolji stara zvijer.

18.

“Ti uvijek patološki govoriš istinu”, jednom joj je rekao Lotto, ona se nasmijala i priznala da je tako. Ni tada nije bila sigurna je li govorila istinu ili je lagala.

Velika područja njezina života njemu su bila praznine. Ono što mu nije ispričala otprilike je bilo jednako onome što jest. Ipak, postoje laži izrečene riječima i laži načinjene od tišine, pa ako je Mathilde ikad lagala Lottu, činila je to prešućivanjem.

Nije mu rekla da joj nikad nije smetalo što je prilično dugo u njihovim dvadesetima samo ona zarađivala, što su bili siromašni, preskakali ručkove i večerali rižu i grah, žonglirali s računima radi najmanjih plaćanja, primali novac od Lottove sestrice, koja im ga je davala jer je bila jedna od rijetkih istinski dobrih ljudi na svijetu. Zahvalan zbog onog što je mislio da je Mathildino žrtvovanje, Lotto se stalno osjećao njezinim dužnikom.

Smetalo joj je nešto što nikad nije glasno izgovorila: željela je da njezin muž bude bolji u onome što je izabrao raditi.

Toliko čekanja u redovima na kiši. Sve samo da bi odigrao neki monolog. Povratci kući i čekanja pokraj telefona koji ne bi zvonio donoseći posao. Zlovolja, opijanja, priređivanja zabava. Udebljao se, gubio kosu, gubio šarm. Godinu za godinom za godinom.

Zadnje godine u suterenskom stanu obojila je strop zlatnom bojom da djeluje sunčano, ne bi li se oraspoložila i skupila hrabrosti da posjedne Lotta i nježno mu priopći istinu: iako ona vjeruje u njega, možda bi mogao potražiti karijeru u koju će i sam vjerovati. To s glumom neće ići.

Prije nego što je sakupila hrabrost, stiglo je Silvestrovo. Po običaju se napio, ali umjesto da potone u san, ostao je budan i u bunilu ispisao ono što se u njemu nakupljalo desetljećima. Kada se probudila rano ujutro, ugledala je računalo i zbog ljubomore, tako marljivo suzbijane, pomislila da je razmjenjivao poruke sa zgodnim plavim avatarom neke odbjegle šesnaestogodišnje. Podignula je laptop da vidi što je napisao. Onda je

začuđeno shvatila da je pred njom čudesno dobro zamišljena drama.

Uzela ju je sa sobom u izbu pokraj spavaće sobe i grozničavo radila.

Ispravljala je, skraćivala, pročišćavala dijaloge, preoblikovala scene.

Kada se probudio, nije se sjećao što je napisao. Lako ga je uvjerila da je sve bilo njegovo.

Nakon nekoliko mjeseci Izvori su bili završeni. Ispolirani. Mathilde ih je čitala, iznova i iznova, noću u ormaru, dok je Lotto spavao, znala je da su dobri.

Iako je to bila krasna drama, drama koja će im poslije promijeniti život, nitko je nije želio pročitati. Lotto ju je nosio naokolo i nudio producentima i ravnateljima kazališta. Uzimali su uvezane primjerke koje im je davao i vise se ne bi javili. A Mathilde je gledala kako se iznova pobuđeni žar u njezinu mužu opet gasi. Činilo joj se kao da polako umire zbog malih rana, neprekidnog slabog krvarenja.

Ideja se pojavila u obliku jedne od Antoinettinih poruka, bio je to kratak članak istrgnut iz časopisa o Han van Meegerenu, krivotvoritelju umjetnosti koji je uvjerio svijet da je njegove slike naslikao Vermeer iako je na njima svaki Isus imao lice krivotvoritelja. Antoinette je zaokružila rendgenski snimak krivotvorine gdje se kroz sablasno okruglo lice djevojke moglo vidjeti neko dosadno platno iz sedamnaestog stoljeća preko kojeg je Meegeren slikao: prizor sa sela, patke, kante za zalijevanje.

Lažni sloj preko loše osnovice. Podsjeća me na nekog, napisala je Antoinette.

Mathilde je otišla u knjižnicu jednog vikenda dokje Lotto bio u Adriondacsu na kampiranju sa Samuelom i Cholliejem, izletu koji je ona planirala da ga makne s puta. Našla je sliku koju je tražila u nekoj teškoj knjizi. U prvom planu veličanstveni bijeli konj nosio je u plavo odjevenog jahača, zbrka glava na drugim konjima, zapanjujuća kuća na brdu koje se ocrtavalo prema nebu. Jan van Eyck, otkrila je to na fakultetu prije mnogo godina. Kada je na jednom predavanju vidjela slajd s tom slikom, srce joj se zaustavilo.

Kada samo pomisli da ju je držala u rukama u sobici pod stubištem u kući njezina ujaka. Pomirisala ju je: staro drvo, laneno ulje, starost.

“Ukradena 1934. godine”, rekao je profesor, “bila je jedna stranica

veće oltarske slike. Pretpostavlja se da je davno uništena.” Prešao je na sljedeći primjer nestale umjetnine, ali ona nije vidjela ništa, pred očima joj je svjetlucalo.

U knjižnici je platila da joj načine kopiju u boji i napisala pismo. Bez pozdrava. Počinjalo je s Mon oncle.

Poslala je pismo i kopiju poštom.

Tjedan dana kasnije pripremala je špagete, usitnjavala pesto, Lotto je bio na kauču buljeći u primjerak Fragmenata ljubavnog diskursa, mutnih očiju, dišući na usta.

Kada je zazvonio telefon, on se javio. Slušao je. “O milosti moja”, rekao je ustajući. “Da, gospodine. Da, gospodine. Da, gospodine.

Naravno. Ne mogu biti sretniji. Sutra u devet. Ah, hvala vam. Hvala vam.”

Okrenula se, iz žlice koju je držala u ruci se pušilo. “Što je to bilo?” rekla je.

Bio je blijed, trljao je glavu. “Ne shvaćam”, rekao je. Teško je sjeo.

Prišla je i smjestila mu se između nogu, dodirnula mu rame. “Mali?” rekla je, “Nešto nije u redu?”

“Zvali su iz Playwright Horizonsa. Postavit će Izvore. Privatni ulagač poludio je za tekstom, plaća sve.”

Stavio je glavu na njezine grudi i briznuo u plač. Poljubila ga je u jezičac kose koji mu se spuštao na vrat da sakrije izraz lica jer znala je da je bio bijesan i natmuren.

Kada ju je nekoliko godina kasnije nazvao neki odvjetnik iz kazališta u kojem je Lotto pomagao pri odabiru glumaca za svoju prvu dramu, pažljivo ga je slušala. Njezin je ujak umro, rekao je odvjetnik (krađa automobila; poluga). Ostavio je novac domu za nezbrinute majke. Ipak, zbirku japanske erotike sačuvao je za nju, Aurélie. Rekla je: “Ali nisam ja osoba koju tražite. Moje ime je Mathilde” i spustila slušalicu. Kada su knjige ipak dostavljene njoj, odnijela ih je u Strand, a s onim što je za njih dobila kupila je Lottu sat koji nije propuštao vodu niti na više od sto metara dubine.

Na premijeri Izvora Mathilde je stajala uz Lotta u mraku.

Broadway! Kakav slavan početak! Bio je zapanjen svojom srećom; ona se smiješila znajući da tu nije bilo sreće.

Probe su prošle sjajno; za ulogu Miriam privukli su dobitnicu Tonyja: uzbibanu, lijenu, majku koja tiho vrije. Glumci koji su igrali Manfreda i Hansa, oca i sina, jedva da su tada bili poznati, ali desetljeće kasnije snimat će velike filmove.

Pojavilo se nešto nepoznatih ljudi, neustrašivih avangardista. Ali, nakon što joj je upravnik kazališta jutro prije na uho šapnuo da karte u pretprodaji ne idu nikako, Mathilde je cijelo jutro i popodne provela telefonirajući, napunila je prazna sjedala njihovim prijateljima. U publici je ključalo, u kazalištu se stvorio luckasti prijateljski ugođaj i prije nego što su se svjetla zamračila. Samo je Lotto bio u stanju privući tri stotine vjernih obožavatelja u posljednji trenutak. Voljeli su ga na jedinstven način, iz dna duše.

Sada, u mraku, gledala je kako joj muž neprimjetno uranja u sebe.

Posljednjih mjeseci bio je toliko nervozan da je smršavio, opet je bio onaj previsoki mladić s kojim se vjenčala. Digla se zavjesa. U početku ju je to zabavljalo, onda se zagrijala i gotovo zadivljeno gledala kako nijemo izgovara tekst i mijenja izraz lica uživljavajući se u svaku ulogu koja se pojavljivala na pozornici. Tamo u sjeni odvijala se svojevrsna monodrama.

U prizoru Manfredove smrti Lottovo lice bilo je glatko i sjajno. Znoj, ne suze, konačno je odlučila. Nije bilo lako odrediti (suze).

Publika je bila na nogama, osam puta su vraćali glumce pljeskom, oni su dolazili i dolazili i dolazili, ne samo zbog velike ljubavi gledatelja prema Lottu nego i zbog načina na koji se drama kao nekom čarolijom posložila, zgusnula u trenutku izvedbe. A kada je Lotto izišao na scenu, buka iz gledališta mogla se čuti i u kafiću, dolje niz ulicu, u kojem su bili oni prijatelji koji su stigli prekasno da dobiju ulaznice, pa su započeli svoju improviziranu zabavu.

Slavlje se nastavilo u noć, i nakon što se kafić zatvorio, na ulici više nije bilo taksija kada su Mathilde i Lotto odlučili prošetati do kuće, uzela ga je pod ruku, razgovarali su o svemu i ni o čemu, prolazili pokraj

neugodnog zadaha podzemne koji se dizao kroz rešetke na podu.

“K’tatonično”, rekao je, piće ga je opustilo, nije nimalo glumio, njoj je to bilo slatko, u trenucima slavlja sve je bilo dopušteno. Bilo je tako kasno da na ulicama gotovo i nije bilo ljudi, na trenutak se činilo da imaju cijeli grad samo za sebe.

Mislila je na život pod njihovim nogama, na ono preko čega su prolazili ni ne primjećujući. Rekla je: “Jesi li znao da je ukupna težina svih mrava na svijetu jednaka težini svih ljudi na svijetu?”

Ona, koja nikad nije pretjerivala s pićem, bila je malo pijana, istina; večer je donijela takvo olakšanje. Kada se zavjesa spustila, ogromna stijena koja im je priječila put u budućnost otkotrljala se u stranu.

“Oni će još biti tu i kad nas nestane”, rekao je. Pio je iz pljoske. Kada stignu kući, bit će potpuno drven. “Mravi i meduze i žohari. Bit će kraljevi Zemlje.” Zabavljala ga je; njega, koji se tako često napijao. Jadna njegova jetra. Zamišljala ju je u njemu, kao oprljenog štakora, ružičastu i punu ožiljaka.

“Oni zaslužuju svijet više nego mi”, rekla je. “Mi nepromišljeno tratimo svoje sposobnosti.”

Nasmiješio se i pogledao prema gore. Nije bilo zvijezda; previše smoga da bi se vidjele. “Jesi li znala”, rekao je, “da su otkrili kako samo u našoj galaksiji postoje milijarde svjetova na kojima bi moglo biti života.” Koliko je mogao, oponašao je Carla Sagana: “Milijarde i milijarde.”

Osjetila se kao da ju je nešto ubolo iza očiju, ali nije znala zašto ju je ta pomisao dirnula.

On je jasno vidio o čemu se radilo i shvatio (poznavao ju je; stvari koje nije znao o njoj ne bi stale u prekooceanski brod; poznavao ju je).

“Usamljeni smo ovdje”, rekao je. “Istina. Ali nismo sami.”

U izmaglici nakon njegove smrti, dok je živjela u svojevrsnoj skrivenoj boli, na internetu je naišla na video o budućnosti naše galaksije, za milijardu godina. Plešemo beskrajno spori tango s galaksijom Andromeda, obje galaksije imaju oblik spirale s raširenim rukama, kreću se jedna prema drugoj kao rotirajuća tijela. Galaksije će ubrzavati kako se budu

približavale, iz njih će frcati plave iskre, nove zvijezde, sve dok ne prođu jedna pokraj druge vrteći se. Tada će se duge ruke obje galaksije željno ispružiti i u zadnjem trenutku spojiti, pa će se nastaviti vrtjeti unatrag, u suprotnom pravcu, noge će im se ispreplesti, ali nikad sudariti, sve dok taj drugi okret ne postane zagrljaj, spoj, poljubac. A tada, u samom središtu zbivanja, kada budu na najbližoj točki, stvorit će se supergolema crna rupa.

Idućeg jutra, nakon slavodobitne premijere, kada je sve bilo tako dobro, vedro i moguće, izišla je po novine i u pekarnici kupila cijelu kutiju kolača, pains au ehocolat i chaussons aux pommes i croissants; dok se vraćala, u četiri je zalogaja pojela sjajnu viennoiserie s bademima.

Kada se vratila u njihovu toplu jazbinu sa zlatnini stropom, točila je vodu u čašu dok je Lotto listao novine, s kosom još divljom od spavanja, a kada se opet okrenula, njegovo veliko lijepo lice bilo je bijelo. Načinio je čudnu grimasu, spustio donju usnu tako da su mu se vidjeli zubi, barem jednom, možda i prvi put do tada, ostao je bez riječi.

“Joj-joj”, rekla je, brzo mu prišla i pročitala preko njegova ramena.

Kada je završila, rekla je: “Ta ti kritičarka može popušiti.”

“Biraj riječi, ljubavi”, rekao je automatski.

“Ne, ozbiljno”, rekla je Mathilde. “Ta, kako se već zove, Phoebe Delmar. Ona sve mrzi. Mrzila je zadnji Stoppardov komad. Nazvala ga je samozadovoljavanjem. Rekla je, ali stvarno, da Suzan Lori-Parks nije uspjela oživjeti Cehova, što je suludo, jer Suzan Lori-Parks nije ni pokušavala oživjeti Cehova. Dovoljno je teško živjeti kao Suzane LoriParks. Ako želiš biti kritičar, to je valjda osnovni kriterij, nazivati stvari pravim imenom. Ona je propala pjesnikinja s licem kurve koja ne zna ništa, a pokušava sebi napraviti ime napadajući druge. Sve su joj kritike negativne. Nemoj uopće obraćati pozornost.”

“Aha”, rekao je, ali jedva čujno. Ustao je i na trenutak se bespomoćno vrtio, kao veliki visoki pas koji se sprema odmoriti u travi, onda je otišao u spavaću sobu, zavukao se pod pokrivače i ostao tamo, uopće nije reagirao, čak ni kada je Mathilde gola ušla u sobu na taktovima i koljenima, uvukla se između madraca i plahte i migoljila cijelom dužinom

njegova tijela, glava joj je izvirila ispod pokrivača pokraj njegova vrata; ali njegovo je tijelo bilo voštano, oči zatvorene, nije reagirao, čak ni kad mu je obje šake stavila na svoju stražnjicu, samo su mlitavo kliznule, toliko je očajan bio.

Dakle, morat će okupiti samu jezgru. Nasmijala se u sebi; o kako je voljela tog bespomoćnog muškarca. Mathilde je izišla u vrt, neuredan otkako je umrla Bette, obavila nekoliko telefonskih poziva, i u četiri popodne Chollie i Danica su zvonili na vratima - “Cmok, cmok”, vikala je Danica u oba Mathildina uha, a zatim: “Jebem ti, mrzim te, tako si zgodna” - onda su ušle Rachel i Elizabeth, s rukom u ruci, imale su istovjetne tetovaže repe na zglobovima, kikotale su se, ali nisu htjele otkriti značenje, ušao je Arnie i smiješao koktele s džinom, Samuel je došao s bebom na prsima. Kada je Mathilde uspjela ugurati Lotta u lijepu plavu košulju i kaki hlače te ga izvući među prijatelje, svaki od njih ga je zagrlio i rekao mu koliko je drama bila čudesna, Mathilde je vidjela kako malo po malo postaje uspravniji; vidjela je kako mu se boja vraća boja u lice. Čovjek je gutao pohvale kao što trkači piju vitamine.

Kada je stigla pizza, Mathilde je otvorila vrata; iako je bila u tajicama i poluprozirnoj bluzi, dostavljačev pogled skrenuo je na Lotta u sredini prostorije, napinjao je mišiće i širio oči, pričao kako su ga opljačkali u podzemnoj i udarili pištoljem u zatiljak. Isijavao je svoju uobičajenu energiju. Odglumio je posrtanje, zatim pao na koljena, dostavljač pizze nagnuo se da bolje vidi, uopće nije primijetio gotovinu koju mu je nudila Mathilde.

Kada je zatvorila vrata, uz nju je bio Chollie. “Svinja pretvorena u čovjeka za manje od sat vremena”, rekao je. “Ti si obrnuta Kirka.”

Nijemo se nasmijala; izgovorio je to kao Čirča, kao da je Kirka bila moderna Talijanka. “Ah, ti samouki prljavko”, rekla je. “Izgovara se Kiirka.”

Djelovao je pogođeno, onda slegnuo ramenima i rekao: “Nisam mislio da ću to ikada reći, ali ti si dobra za njega. Da, prokletstvo!” rekao je, sada opakim naglaskom s Floride. “Praznoglava usamljena plavuša u lovu na bogataša, a na kraju ispala dobra. ‘Ko bi rek’a? U početku sam mislija da’š zgrabit lovu i nestat’. Ali ne. Lotto je ima’ sreće.” Onda je svojim

normalnim glasom nastavio: “Ako od njega ispadne nešto veliko, ti ćeš za to biti zaslužna.”

Usprkos vrućim pizzama u rukama, njoj se soba činila hladnom.

Mathilde je izdržala Cholliejev pogled. “On bi bio velik i bez mene”, rekla je. Ostali su još bili na kauču, smijali su se Lottu, iako je Rachel gledala Mathilde s kuhinjskog pulta, obujmila je samu sebe rukama. “Čak ni ti to ne možeš iščarobirati, vještice”, rekao je Chollie, uzeo od nje kutiju s pizzom, otvorio je, smotao zajedno tri kriške i vratio kutiju natrag kako bi mogao jesti smjesu u svojoj ruci, cereći joj se masnim ustima.

U godinama kada se Lottu činilo da će biti dovoljno dobar i uspješan, dok je stalno radio i kada su mu sve drame objavljene, dok su ih izvodili po cijeloj zemlji, stalno sve više, štoje samo po sebi bilo dovoljno za udoban život, čak i tada ga je žuljala Phoebe Delmar.

Kada se pojavila Telegonija, Lotto je imao četrdeset i četiri godine, i pohvale su stigle odmah, gotovo odasvud. Mathilde mu je ubacila tu zamisao u glavu; njoj se javila kada je Chollie nekoliko godina prije spomenuo Kirku. Bila je to priča o Kirki i sinu kojeg je dobila s Odisejem, Telegonu, kojegje odgojila majka, duboko u šumama Eje, zaštićenog začaranim tigrovima i svinjama. Kad je napustio dom, kao što svi heroji moraju, Telegonu je majka vještica dala otrovno koplje od raži; otplovio je prema Itaci na svojem brodiću, počeo krasti Odisejevu stoku i zatekao se u strašnoj bitki protiv muškarca za kojeg nije znao da mu je bio otac, ubivši ga na kraju.

(Telegon se oženio Penelopom, Odisejevom ženom koja je prethodno dugo patila; sin Penelope i Odiseja, Telemah, na kraju se oženio Kirkom; polubraća su jedan drugom postali očusi. Mathilde je taj mit uvijek shvaćala kao glasnu podršku seksualnosti kod starijih žena.)

Lottova drama bila je i lagani naklon zamisli iz devetnaestog stoljeća nazvanoj telegonija: da potomci mogu naslijediti genetske osobine majčinih prethodnih ljubavnika. U Lottovoj verziji Telegon ima svinjsku njušku, vučje uši i šare tigra, kao Kirkini ljubavnici koje je ona pretvorila u životinje. Ta uloga uvijek se glumi s užasnom maskom, čija

nepokretnost, uz zavodljiv glas, čini lik još snažnijim. Šale radi, Telemah se također glumi s maskom, okruglom, s dvadeset različitih očiju i deset različitih usta i nosova za sve Penelopine prosce iz razdoblja Odisejeve odsutnosti i lutanja Mediteranom.

Cijela priča smještena je u moderni Telluride.24 Bila je to optužnica protiv demokratskog društva u kojem nekako postoje milijarderi.

“Zar Lancelot Satterwhite ne dolazi iz bogate obitelji? Nije li to licemjerno od njega?” čulo se za vrijeme stanke u foajeu. “Ah, ne, njega su razbaštinili kada se oženio. Zapravo, tragična je to priča”, rekla je neka žena u prolazu. Priča se širila od usta do usta, kao zaraza. Priča o Mathildi i Lottu, epska romansa; on je ostao bez obitelji, izopćen, nije se više smio vratiti kući na Floridu. Sve zbog Mathilde. Zbog svoje ljubavi prema Mathildi.

Ah, Bože, pomislila je Mathilde. Kakav pijetet! Dovoljno da joj se digne želudac. Ali, nije proturječila, njega radi.

Onda, možda tjedan nakon premijere, kada je ulaznice već trebalo naručivati dva mjeseca unaprijed, a Lotto se utapao u e-mailovima i telefonskim pozivima s čestitkama, došao je u krevet usred noći, a ona se odmah probudila i rekla: “Plačeš?”

“Plačem!” rekao je. “Nikad. Ja sam muževan muškarac. Bourbon mi je prsnuo u oči.”

“Lotto”, rekla je.

“Mislim, rezao sam luk u kuhinji. Tko bi odolio rezuckanju luka noću?”

Sjela je uspravno. “Reci mi.”

“Phoebe Delmar”, rekao je i dodao joj laptop. Na njegovu slabom svjetlu vidjelo se da je pogođen.

Mathilde je pročitala i ispustila zvižduk. “Ta bi žena trebala paziti kuda hoda”, tmurno je rekla.

“Ima pravo na svoje mišljenje.”

“Ona? Nema. Ovo je jedina loša kritika koju si dobio za Telegoniju.

Ona je luda.”

“Smiri se”, rekao je, ali činilo se da njega smiruje njezina ljutnja.

“Možda tu ima nečega. Možda sam precijenjen.”

Jadni Lotto. Nije mogao podnijeti drukčije mišljenje.

“Poznajem te iznutra i izvana”, rekla je Mathilde. “Poznata mi je svaka točka i trotočka u tvojim djelima, bila sam tamo dok si ih pisao. Bolje od bilo koga drugog na svijetu mogu reći, mnogo bolje od te bombastične samopromotivne pijavice od kritičarke, da nisi precijenjen. Nisi precijenjen ni najmanju trunčicu. Ona je precijenjena. Trebalo bi joj odrezati prste da više ne može pisati.”

“Hvala ti što ne psuješ”, rekao je Lotto.

“I može se jebati s užarenim krampom, natenane. Usred svog govnjivog mračnog šupka”, rekla je Mathilde.

“Aha”, rekao je on. “Tvoja duhovitost je vrlo gorka jabuka, to je najtrpkiji umak.”

“Pokušaj spavati”, rekla je Mathilde. Poljubila ga je. “Samo napiši još jednu. Napiši bolju. Tvoj uspjeh za nju je kao pelin. Napada joj žuč.”

“Ona je jedina osoba na svijetu”, tužno je rekao, “koja me mrzi.”

Odakle ta manijakalna potreba za općim divljenjem? Mathilde je znala da ona ne zaslužuje ničiju ljubav, ali on je htio ljubav svih. Zatomila je uzdah. “Napiši novu dramu i shvatit će”, rekla je, kao i uvijek. A on ju je napisao, kao i uvijek.

19.

Mathilde je počela mnogo dulje trčati kroz brda. Dva sata, tri sata.

Ponekad, dok je Lotto bio živ i u punom pogonu u svojoj radnoj sobi na tavanu, ona bi čak iz vrta mogla čuti kako se bori, izgovara tekst raznih uloga njihovim glasovima; tada bi morala obuti tenisice i krenuti niz cestu kako bi spriječila da se ne popne uz stepenice i ogrije na njegovoj sreći; morala je trčati i trčati da bi se podsjetila kolika je povlastica imati tijelo snažno kao njeno.

Ali nakon što je Lotto otišao, bol se počeo razlijevati tijelom; kada je jednom trčala, nakon što je već nekoliko mjeseci bila udovica, Mathilde se morala zaustaviti dvadesetak kilometara daleko od kuće i jako dugo sjediti uz cestu. Ispostavilo se da je njezino tijelo prestalo raditi kako bi trebalo. Kada je ustala, mogla je samo šepati kao neka starica. Počela je kiša, odjeća joj je promočila, kosa joj se zalijepila za čelo i uši. Polako je stigla kući.

A u Mathildinoj kuhinji bila je privatna istražiteljica, gorjelo je svjetlo nad sudoperom. Vani se spuštao težak smeđi sumrak listopada.

“Ušla sam”, rekla je istražiteljica. “Nema ni minuta.” Na sebi je imala usku crnu haljinu, bila je našminkana. Takva je djelovala kao Njemica, elegantna, ne i lijepa. Naušnice koje je nosila imale su oblik osmica, beskonačnost se njihala kad god bi pomaknula glavu.

“Uf”, rekla je Mathilde. Skinula je teniske, čarape, mokru majicu, sušila kosu ručnikom koji je ostao od psa. “Nisam bila sigurna znaš li gdje živim”, rekla je Mathilde.

Istražiteljica je odmahnula rukom i rekla: “Dobra sam u svojem poslu.

Nadam se da ne zamjerate što sam nam natočila po čašu vina. Trebat će vam kada vidite što sam saznala o vašem starom prijatelju Chollieju Watsonu.” Nasmijala se od zadovoljstva.

Mathilde je uzela ispruženu smeđu omotnicu, pa su izišle na kamenu verandu, gdje je blijedo sunce padalo na hladna plava brda. Stajale su i gledale u tišini, sve dok se Mathilde nije počela tresti.

“Uznemiravam vas”, rekla je istražiteljica.

Jako nježno, Mathilde je rekla: “Ovo je moj prostor. Nikoga tu ne puštam. Kada sam te zatekla, osjetila sam se kao da me netko napao.” “Žao mi je”, rekla je istražiteljica. “Ne znam što mi je bilo. Mislila sam da među nama ima neke kemije. Nekad navalim prejako.”

“Ti? Stvarno?” rekla je Mathilde popustljivo i popila gutljajčić vina.

Istražiteljica se nasmiješila, zubi su joj bljesnuli. “Za nekoliko minuta manje ćete se ljutiti na mene. Otkrila sam neke zanimljive stvari. Recimo, samo da vaš drug ima mnoge prijatelje. Sve istodobno.” Pokazala je na omotnicu koju je dala Mathildi i okrenula glavu.

Mathilde je izvukla fotografije. Bilo je tako čudno vidjeti nekog koga je tako dugo poznavala u takvim pozama. Nakon što je vidjela četiri slike, drhtala je, i to ne od hladnoće. Sve ih je pregledala, odlučna. “Sjajan posao”, rekla je. “Ovo je odbojno.”

“Također i skupo”, rekla je istražiteljica. “Držala sam vas za riječ, rekli ste da novac nije problem.”

“Nije”, rekla je Mathilde.

Istražiteljica je prišla bliže i dodirnula Mathilde. “Znate, iznenadila me vaša kuća. Savršena je. Svaka sitnica. Ali tako sićušna za nekoga tko ima toliko mnogo. Samo svjetlo i plohe i bijeli zidovi. Potresno, gotovo.” “Živim monaški”, rekla je Mathilde, pritom, naravno, misleći na nešto više. Ruke su joj bile prekrižene, u jednoj je držala vino, u drugoj fotografije, ali to nije spriječilo istražiteljicu koja se nagnula preko naslona i poljubila Mathilde. Usta su joj bila meka, istraživala su, i kada se Mathilde nasmiješila, ali nije uzvratila poljubac, vratila se u svoj stolac i rekla: “Ah, dobro. Žao mi je. Vrijedilo je pokušati.”

“Ne treba ti biti žao”, rekla je Mathilde i stisnula joj podlakticu.

“Samo se nemoj šuljati oko mene.”

Nanižite zabave koje su priređivali Lotto i Mathilde na ogrlicu i dobit ćete njihov brak u malom. Ona se smiješi prema svojem mužu koji je dolje na plaži, tamo gdje se muškarci utrkuju modelima trkaćih automobila. On je bio sekvoja među borovima, svjetlo je padalo na njegovu prorijeđenu kosu, smijeh odjekivao preko valova, glazba se

tajanstveno čula sa stropa, žene su razgovarale na sjenovitoj verandi, pile Mojito i gledale muškarce. Bila je zima, ledena; svi su se ogrnuli dekama.

Pravili se da im ne smeta.

Ta se zabava bližila kraju iako to nisu znali ni Lotto ni Mathilde.

Bio je to samo ručak kako bi se proslavilo preseljenje Chollieja i Danice u bolju kuću u Hamptonu. Devet stotina četvornih metara, kućepazitelj koji u njoj živi, kuhar i vrtlar. Glupo, pomislila je Mathilde, njihovi su prijatelji bili idioti. Nakon što je Antoinette umrla, ona i Lotto mogli bi kupiti nekoliko takvih kuća. Kasnije, u autu, ona i Lotto smijat će se idiotskoj rasipnosti svojih prijatelja, iako je on tako živio prije nego što mu je otac otegnuo papke, jer znali su da sve to ne služi ničem osim razmetanju. Mathilde je i dalje čistila i kuću na selu i stan, iznosila smeće, popravljala zahod, glancala prozore i plaćala račune. Još je kuhala i prala za sobom i svaki dan za ručak jela ostatke od večeri prije.

Oslobodite se skromnih tjelesnih potreba, i osoba postaje tek nešto više od duha. Žene oko nje bile su fantomi. Zategnute kože na licima. Nakon tri zalogajčića skupe hrane tvrde da su se najele. Zveckaju platinom i dijamantima. Pune sebe kao čirevi.

Ali bila je tamo neka žena koju Mathilde nije poznavala, a ta je bila blaženo normalna. Bila je brineta, pjegava, nije imala šminku na sebi.

Haljina joj je bila lijepa, ali ne skupa. Lice joj je bilo zgađeno. Mathilde se nagnula prema njoj.

Ispod glasa, Mathilde je rekla: “Čujem li još jednom riječ pilates, puknut ću.” Žena se nasmijala bez glasa i rekla: “Svi mi radimo trbušnjake dok veliki američki brod tone”.

Razgovarale su o knjigama, priručniku za nalaženje partnera maskiranom u tinejdžerski roman, romanu pomno složenom od fotografija grafita po ulicama. Žena se složila da je novi vegetarijanski restoran u Tribeci oko kojeg se digla tolika prašina zanimljiv, ali da se sve vrti oko čičoka, sva su jela slična.

“Mogli bi razmisliti i o drugim čokama. Na primjer, onima koje počinju s arti”, rekla je Mathilde.

“Mislim da su već previše razmišljali o artizmu”, rekla je žena.

Malo po malo udaljavale su se od ostalih dok nisu bile same na stepenicama. “Žao mi je”, rekla je Mathilde. “Nisam sigurna da ti znam ime.” Žena je udahnula. Pa izdahnula. Rukovala se s Mathildom. “Phoebe Delmar”, rekla je.

“Phoebe Delmar”, ponovila je Mathilde. “Ajme meni. Kritičarka.”

“Baš ta”, rekla je.

“Ja sam Mathilde Satterwhite. Moj suprug je Lancelot Satterwhite.

Dramski pisac. Eno ga tamo. Onaj veliki klipan koji se preglasno smije, čije si drame kasapila posljednjih petnaest godina.”

“Bila sam svjesna toga. Rizik posla”, rekla je Phoebe Delmar. “Imam naviku pojavljivati se na zabavama kao svadljiva tetka. Doveo me moj dečko. Nisam znala da ćete biti ovdje. Nikad ne bih namjerno kvarila zabavu svojom prisutnošću.” Činilo se da je tužna.

“Uvijek sam mislila da ću te složiti na pod ako te sretnem”, rekla je Mathilde.

“Hvala što to nisi napravila”, rekla je Phoebe.

“Pa sad. Još nisam sasvim sigurna da neću”, rekla je Mathilde. Phoebe je stavila ruku Mathildi na rame. “Nikad ne želim nanositi bol. To mi je posao. Ozbiljno shvaćam tvog muža. Želim da bude bolji nego što jest.”

Glas joj je bio iskren, drag.

“Daj, molim te. Govoriš kao da je bolestan”, rekla je Mathilde.

“I jest. Od velikog američkog artistitisa”, rekla je Phoebe Delmar.

“Uvijek veće. Uvijek glasnije. Svi se guraju prema vrhu, žele voditi. Ne misliš da je to neka vrst bolesti koja spopada muškarce koji se u ovoj zemlji bave umjetnošću? Reci mi, zašto je Lotto pisao o ratu? Jer djela o ratu uvijek nadjačaju djela o osjećajima, čak i kada su domaće drame manje-više bolje napisane, pametnije i zanimljivije. Ratne priče dobivaju nagrade. Ali glas tvog muža je najjači kada govori tiho i jasno.”

Pogledala je Mathildino lice, ustuknula jedan korak i rekla: “Joj”.

“Ručak!” viknula je Danica zvoneći velikim mjedenim zvonom na trijemu. Muškarci su pokupili modele automobila, zgnječili opuške cigara na tlu i pohitali uz dinu, njihove kaki hlače bile su zavrnute do koljena,

koža im je od vjetra postala ružičasta. Sjeli su za dugačak stol pred tanjure koje su napunili na bifeu. Prostor su grijali grijači maskirani u grmlje. Mathilde je sjela između Lotta i Samuelove žene, koja je pokazivala fotografije njihove posljednje bebe - Samuelova petog djeteta na svom mobitelu. “Izgubila je zub na igralištu, majmunica”, rekla je. “Tek su joj tri godine.”

Dolje na kraju stola Phoebe Delmar je nijemo slušala nekog čovjeka s tako jakim glasom da je ono što je govorio djelomično dopiralo i do Mathilde. “Danas je problem Broadwaya to što je namijenjen turistima... jedini veliki dramski pisac kojeg je Amerika dala je August Wilson... ne idite u kazalište. Ono je samo za snobove ili ljude iz Boiseja, Idaho.”

Phoebe joj je uhvatila pogled, Mathilde se nasmijala u svoj odrezak od lososa. Bože, kako je željela da joj se ta žena ne sviđa. Sve bi bilo toliko lakše.

“Tko je ona dama s kojom si pričala?” pitao je Lotto u automobilu.

Nasmiješila mu se, poljubila mu šaku. “Nisam joj zapamtila ime”, rekla je.

Kada je prvi put prikazana Eshatologija, Phoebe Delmar se svidjela. Šest tjedana kasnije Lotto će biti mrtav.

Često sam govorila da ću napisati “Žene genija s kojima sam sjedila”.

Sjedila sam s toliko njih. Sjedila sam sa ženama koje nisu bile žene genija koji su bili pravi geniji. Sjedila sam s pravim ženama genija koji nisu bili pravi geniji... Ukratko, često i dugo sam sjedila s mnogim ženama i ženama mnogih genija. To je napisala Gertrude Stein, glasom svoje partnerice, Alice B. Toklas. Očito, Stein je bila genij: Alice je očito bila žena. *** “Ja nisam ništa”, rekla je Alice nakon što je Gertrude umrla, “osim sjećanja na nju.”

Nakon što je Mathilde prevrnula Mercedes, stigao je policajac.

Otvorila je usta i pustila da poteče krv, kako bi sve bilo dramatičnije.

Zbog plavih i crvenih bljeskova izgledao je bolesno, pa dobro, pa opet bolesno. Vidjela je sebe kao da je njegovo lice bilo zrcalo. Bila je blijeda i mršava, ostrižene glave, brade prekrivene krvlju, krv joj je tekla niz vrat, imala je krv na šakama niz koje je tekla krv.

Podignula je dlanove koje je porezala na bodljikavoj žici kada se preko nje penjala na cestu.

“Stigme”, rekla je ne koristeći jezik koliko je mogla, i nasmijala se.

20.

Zamalo je napravila pravu stvar. U početku, tog svijetlog travanjskog jutra nakon. Hamleta na Vassaru, nakon što se naglavačke zaletjela u Lotta, ljubav joj je u krvi već brujala kao košnica.

Probudila ju je tama kada su se svjetla na stazi pod prozorom ugasila.

Još je bila odjevena, dolje nije osjećala izdajničku bol. Održala je obećanje Arielu; nije spavala s Lottom. Nije prekršila nikakvu obavezu.

Samo je spavala pokraj tog šarmantnog mladića. Pogledala je pod plahtu.

Bio je gol. I to kako.

Lottove šake bile su skupljene pod njegovom bradom; bez one budne duhovitosti, u snu je bio običan. Koža na obrazima puna ožiljaka. Kosa još uvijek gusta, kovrča mu se oko ušiju, trepavice, ta isklesana brada.

Nikad u životu nije srela nekog toliko nevinog. U svakom tko je ikad živio uvijek je postojala makar trunčica zla. U njemu je nije bilo: znala je to kada ga je ugledala na onoj prozorskoj dasci noć prije, dok je svjetlo bljeskalo po ljudima pod njim. Njegova revnost, njegova dubinska ljubaznost, to su bile povlastice koje je nudio. Taj mirni san nekoga tko se rodio kao bogat, kao muškarac, kao bijelac u Americi, u tom povoljnom vremenu, kada se svi ratovi događaju daleko od kuće. Otkad se rodio, tom su dječaku govorili da može biti sve što poželi. Samo treba pokušati.

Zabrlja li jednom, i još jednom, svi će čekati dok to ne napravi kako treba.

Trebao bi je odbijati. Ali nigdje u sebi nije uspijevala osjetiti odbojnost prema njemu. Željela se privinuti uz njega sve dok se ta njegova krasna nevinost ne utisne u nju.

Glas koji je sve te godine pokušavala zaustaviti uporno joj je govorio na uho da ode. Da mu se ne nameće. Nikad nije bila naučena na poslušnost, ali kada je pomislila na njega kako se budi i nalazi je tu, na nepopravljivu štetu koju bi to izazvalo, poslušala je; odjenula se i otišla.

Navukla je ovratnik jakne preko obraza da nitko ne vidi njenu muku iako je vani bio mrak.

U gradu je postojala zalogajnica, duboko zavučena u manje

osvijetljene ulice, mjesto kojem se niti jedan student s Vassara ne bi nikad približio. Zato ju je voljela. Također: masnoća i mirisi i kuhar nalik ubojici koji je mlatio popečke od krumpira kao da ih mrzi i konobarica koja je izgledala kao da ima neurološki poremećaj, konjski rep stalno joj je padao prema uhu, jedno oko bi pobjeglo prema stropu dok bi primala narudžbu. Na jednoj ruci imala je duge nokte; na drugoj su bili kratki i obojeni u crveno.

Mathilde je sjela u svoj uobičajeni separe i sakrila lice jelovnikom, pustila da joj osmijeh sklizne s lica, konobarica nije rekla ni riječi, samo je pred nju stavila crnu kavu i tost od raženog kruha i malu platnenu maramicu izvezenu plavim koncem, kao da je znala da bi mogle stići suze.

Dobro. Možda bi i stigle, iako Mathilde nije plakala otkad je bila Aurélie.

Konobarica je namignula jednom stranom lica, vratila se prema radiju iz kojeg se potiho čuo neki zafrkant od voditelja, hulio je bez prestanka.

Mathilde je znala što će biti s njezinim životom ako se prepusti. Već je znala da će se ona i Lotto vjenčati, samo ako mu tu misao usadi u mozak.

Pitanje je bilo može li ga skinuti s udice. Za njega bi praktički bilo tko bio bolji od nje.

Gledala je kako se konobarica saginje iza kuhara ubojice da uzme šalicu s police ispod šanka. Vidjela je kako stavlja ruke na bokove, kako ju on odguruje svojom stražnjicom, mala šala među njima, poljubac bokovima.

Mathilde je pustila da se kava i tost ohlade. Platila je, ostavila stvarno preveliku napojnicu. Onda je ustala i odšetala do grada, zaustavila se u kafiću Aurora da uzme kavu i sicilijanske cannole, bila je u Lottovoj sobi s čašom vode i dva aspirina u trenutku kada su mu trepavice malo zalepršale, a on se trgnuo iz onoga što je sanjao - jednoroga, vilenjaka, vesele šumske bakanalije - i ugledao je kako sjedi uz njega.

“Ah”, rekao je. “Mislio sam da ne možeš biti stvarna. Mislio sam da si najljepši san koji sam ikad sanjao.”

“Nisam san”, rekla je. “Stvarna sam. Tu sam.”

Stavio je njezinu ruku na svoj obraz i tako odmarao glavu. “Mislim da umirem”, šapnuo je.

“Imaš gadan mamurluk. A rođeni smo umirući”, rekla je i on se

nasmijao, držala je njegov topli, hrapavi obraz, podala mu se zauvijek.

Nije trebala. Znala je to. Ali njezina ljubav prema njemu bila je nova, a ljubav prema sebi stara, i jedino što je imala tako jako, jako dugo. Bilo joj je dosta samoj se sučeljavati sa svijetom. Pojavio se točno u pravom trenutku njezina života, iako bi za njega bilo bolje da se oženio nekom blagom, bogobojaznom ženom kakvu mu je majka namijenila, što će uskoro saznati. Ona Bridget usrećila bi sve. Mathilde nije bila ni blaga ni bogobojazna. Ali, obećala je sama sebi da on nikad neće saznati dubinu njezine tame, da mu nikad neće pokazati zlo koje je živjelo u njoj, da će od nje dobivati samo veliku ljubav i svjetlo. I željela je vjerovati da je tako bilo cijelog njegova života.

“Možda bismo nakon diplome mogli otići na Floridu”, rekao je Lotto u njen zatiljak.

Bilo je to odmah nakon što su se vjenčali. Koji dan poslije, možda.

Pomislila je na Lottovu majku s kojom je razgovarala telefonom, na mito kojim je Antoinette mahala pred njom. Milijun dolara. Molim lijepo. Na trenutak je poželjela ispričati mu sve, onda se sjetila koliko bi ga to povrijedilo i znala je da to ne bi mogla napraviti. Štitit će ga. Za njega je bolje ako misli da ga majka samo kažnjava nego da je jednostavno okrutna. Mathildin stan iznad antikvarnice bio je čudnovato izdužen na uličnom svjetlu odozdo.

“Nisam bio kod kuće od petnaeste godine. Želim te pokazati. Želim ti pokazati sva mjesta na kojima sam kao maloljetan delinkventirao”, rekao je, glas mu je postao ozbiljan.

“Ta riječ ne postoji”, promrmljala je. I ljubila ga, tako dugo da je zaboravio.

Onda: “Mala”, rekao je, bosom nogom i papirnatim ubrusom čisteći čašu vode koju je prolio na pod od hrastovine u njihovu novom suterenskom stanu u Greenwich Villageu, onako sjajnom, još bez namještaja. “Mislio sam da bismo možda jedan vikend mogli posjetiti Sallie i moju mamu na plaži. Volio bih vidjeti tvoje tijelo nakon što malo pocrni.”

“Definitivno”, rekla je Mathilde. “Ali pričekajmo dok ne dobiješ prvu

veliku ulogu. Želiš se vratiti kao pobjednik i heroj. Osim toga, zahvaljujući tvojoj majci, nemamo novca.” Kada ju je sumnjičavo pogledao, prišla mu je bliže, uvukla ruku ispod njegovih traperica i šapnula: “Vratiš li se s ulogom u džepu, možeš se kurčiti naokolo.”

Pogledao je dolje prema njoj. Ponosno.

Onda: “Mislim da imam sezonski poremećaj osjećaja”, gunđao je gledajući kako poledica srebri ulicu, dršćući od propuha s prozora koji su dodirivali pločnik. “Idemo kući za Božić, uhvatimo malo sunca.”

“Ah, Lotto”, rekla je Mathilde. “Cime? Upravo sam kupila namirnice za tjedan dana s trideset i tri dolara i šakom sitniša.” Oči su joj se ovlažile od nemoći.

Slegnuo je ramenima. “Sallie će platiti. Tri sekunde razgovora telefonom i sve je sređeno.”

“Sigurna sam da je tako”, rekla je. “Ali mi smo previše ponosni da bismo od bilo koga primali novac. Je li tako?” Propustila je reći da je nazvala Sallie prošlog tjedna; da je Sallie platila dva mjeseca stanarine i račun za telefon.

Stresao se. “Tako je”, tužno je rekao. Gledao je svoje natmureno lice u prozoru. “Mi smo jako ponosni, previše ponosni, zar ne?”

Onda: “Ne mogu vjerovati”, rekao je Lotto izlazeći iz spavaće sobe, još je držao telefonsku slušalicu iz koje je stigao tjedni izvještaj od majke i Sallie, “da smo vjenčani dvije godine, a još nisi upoznala moju majku.

To je suludo.”

“Potpuno”, rekla je Mathilde. Još ju je žuljala poruka koju joj je Antoinette poslala u galeriju. Ovaj put bez riječi. Samo slika Andrea Celestija istrgnuta iz nekog blještavog časopisa, Jeku kažnjava kraljicu Izebelu, na kojoj ženu bačenu kroz prozor proždiru psi. Mathilde je otvorila omotnicu i iznenađeno se nasmijala; Ariel, koji joj je virio preko ramena, rekao je: “To. Ah. Nije to za nas.” Pomislila je na tu poruku i dodirnula maramu koju je nosila preko kose, nedavno ju je poderala na nekom klinu, obojenu čudnom narančastom bojom. Premještala je po zidu platno koje je spasila iz kontejnera pokraj galerije; plavo u pokretu, slika koju će držati uz sebe dok je živa, dugo nakon svih ljubavi i tjelesnih žudnji. Pogledala je Lotta i rekla: “Ali ja nisam sigurna da me ona želi

upoznati, ljubavi. Još uvijek je tako ljuta što si se oženio mnome da nas nijednom nije posjetila.”

Podigao ju je i naslonio na vrata. Omotala mu je noge oko struka.

“Popustit će. Daj joj vremena.” Tako proziran, njen muž, vjerovao je da bi bilo dovoljno pokazati njegovoj majci kako je pogodio kada je izbrao Mathilde i sve će biti u redu. Bože, trebao im je novac.

“Nikad nisam imala majku”, rekla je. “I meni se srce slama jer me ne želi upoznati, svoju novu kćerku. Kada si je ti zadnji put vidio? Na drugoj godini fakulteta? Zašto te ne može doći posjetiti? Gadna je ta ksenofobija.”

“Agorafobija”, rekao je. “To je prava bolest, Mathilde.”

“Na to sam i mislila”, rekla je (ona, koja je uvijek govorila ono što je mislila).

Onda: “Mama je rekla da bi nam ove godine rado poslala karte za Dan nezavisnosti, ako ga želimo slaviti.”

“Ah, Lotto, želim to”, rekla je Mathilde i spustila četku mršteći se prema zidu na koji je nanosila čudnu vojničko zelenu boju. “Samo ne zaboravi, imam onu veliku izložbu u galeriji zbog koje uopće neću imati vremena ni za što drugo. Ali ti možeš otići. Samo naprijed! Ne brini se zbog mene.”

“Bez tebe?” rekao je. “Pa osnovni cilj je natjerati je da te zavoli.”

“Idući put”, rekla je. Podigla je četku i nježno mu je prislonila na nos, smijala se kada je razmazao boju prislonivši lice na njen goli trbuh, na njegovoj bjelini ostali su blijedi otisci.

I tako je to išlo. Nikad nije bilo novca, a kad ga je bilo, on bi dobio neku ulogu; kada ne bi dobio ulogu, ona je morala stvarno mnogo raditi na tom velikom projektu, i ne, njegova sestra im dolazi tog vikenda, već su obećali da će otići na onu zabavu, i ne bi li bilo lakše kada bi Antoinette došla k njima u posjet? Mislim, puna je para, ne radi, ako ga tako očajnički želi vidjeti, može samo sjesti u avion, žar ne? Oni su toliko zaposleni, svaki im je trenutak ispunjen obvezama, a vikendi su njihovo vrijeme, njihovo dragocjeno kratko vrijeme koje moraju provoditi podsjećajući se zbog čega su se vjenčali! I ne može se reći da se ta žena ikad imalo potrudila, budimo ozbiljni, nije čak došla ni kad je Lotto

diplomirao. Na niti jednu od njegovih predstava; na niti jednu premijeru drama koje je sam napisao. Koje. Je. Sam. Napisao. Jebem ti. Da i ne spominjem kako nikad nije vidjela onaj naš prvi stan u suterenu u Greenwich Villageu, nije nikad došla vidjeti ovaj koji je bio nešto bolji, nikad nije posjetila kuću na selu u višnjiku, Mathildin ponos, koji je svojim rukama stvorila od ruševine. Da, naravno, agorafobija je strašna stvar, ali Antoinette je također žena koja nikad nije htjela razgovarati s Mathilde telefonom. Čiji su pokloni za rođendane i Božiće očito stizali od Sallie. Zna li Lotto koliko to boli? Mathilde, bez majke, bez obitelji, tako odbačena; koliko je za nju bolno znati da je majka ljubavi njezina života odbacuje.

Lotto bi mogao otići sam. Apsolutno. Ali ona je bila ta koja je uvijek upravljala njihovim životima; on nikad nije kupio avionsku kartu, unajmio auto. Naravno, bio je tu jedan još gori razlog, mračniji, od kojeg bi uvijek bježao kada bi na njega naletio, dugovječni bijes koji je toliko dugo zanemarivao, sada je postao prevelik da bi se o njemu uopće razmišljalo.

Poriv je popustio kada su Antoinetti kupili računalo i nedjeljni su pozivi prebačeni na video. Antoinette nije morala izlaziti iz kuće, njezino bi bijelo lice uplovilo u zamračenu sobu kao balon. Cijelo desetljeće, svake nedjelje, Lottov je glas postajao glas bistrog, previše rječitog dječaka kakav je nekad sigurno bio. Mathilde je morala odlaziti iz kuće za vrijeme tih poziva.

Jednom, on je napustio video razgovor da bi nešto uzeo, neku kritiku ili članak koji je želio podijeliti s majkom, a Mathilde je ušla, ništa ne sumnjajući, sjajna od znoja nakon trčanja, u sportskom grudnjaku, zabacila je mokru kosu s obraza, izvukla prostirku i legla na bok leđima okrenuta računalu, istezala gornju nogu naprijed-natrag dok joj se koljeno nije opustilo. Tek kad se okrenula da napravi isto s druge strane, ugledala je Antoinette kako je gleda s ekrana, bila je tako blizu kameri da joj se čelo činilo ogromnim, brada joj se ušiljila u jednu točku, vidjela se crvena crta ruža, ruke je držala u kosi, gledala je s takvim intenzitetom da se Mathilde nije mogla pomaknuti. Niz seosku cestu pokraj njihove kuće prošao je traktor, zvuk je postajao sve dublji dok se udaljavao. Tek kada je čula Lottove korake kako se spuštaju niz stepenice, mogla je ustati i otići. Iz

hodnika ga je čula kako govori: “Stara. Ruž! Uljepšala si se zbog mene”, a ona je tako slatkim, tihim glasom rekla: “Ah, želiš reći da inače nisam zgodna”, na što se Lotto nasmijao, a Mathilde je izišla u vrt, osjećala je slabost u koljenima.

Onda: O, dušo, ne plači, apsolutno, trebali bismo posjetiti Antoinettu, onako bolesnu kakva je tih dana, ima već dvjesto kila, dijabetes, preteška je, ne može dalje od kauča. Moraju. Apsolutno moraju. I hoće (taj put Mathilde je mislila ozbiljno).

Prije nego što je stigla planirati, međutim, Antoinette je nazvala Mathilde, bolećiva, usred noći, glas joj je bio gotovo jedva čujan.

Rekla je: “Molim te. Dozvoli mi da vidim svog sina. Dozvoli Lancelotu da doleti do mene.”

Kapitulacija. Mathilde je čekala, uživala. Antoinette je uzdahnula, u tom je uzdahu bilo ljutnje, nadmoći, i Mathilde je spustila slušalicu bez riječi. Lotto je doviknuo iz svoje radne sobe u kojoj je pisao: “Tko je to bio?” A Mathilde je viknula prema gore: “Krivi broj”.

“U ovo doba noći?” rekao je. “Kakvih ljudi ima.”

Krivi broj. Natočila je sebi bourbon. Popila ga je pred zrcalom u kupaonici, gledala je kako joj boja nestaje s lica, oči su je pekle, zjenice se proširile.

Ali onda ju je spopao čudan osjećaj, kao da se pojavila neka ruka i uhvatila joj pluća. Stisnula ih. “Što ja to radim?” glasno je rekla. Sutra.

Sutra će nazvati Antoinette i reći: naravno, Lotto može otići dolje.

Konačno, bio je Antoinettin jedini sin. Sada je bilo prekasno; prvo što će ujutro napraviti, nazvat će. Dobro, prvo nakon sto trideset kilometara vožnje biciklom. On se neće ni probuditi prije nego što se vrati. Dobro je spavala, izišla je dok se noć pretakala u zoru. jutarnja magla brzo se spuštala s veličanstvenih brežuljaka, hladna kišica, sunce je isparavalo vlagu. Zaboravila je uzeti vodu; vratila se nakon samo trideset kilometara.

Klizila je nizbrdo prema svojoj bijeloj kućici.

Kada je stigla natrag kući, Lotto je bio na ulazu, s glavom u rukama.

Pogledao ju je, blijed i zbunjen. “Moja je majka mrtva”, rekao je. Neće biti u stanju zaplakati još oko sat vremena.

“Ah, ne”, rekla je Mathilde. Mislila je da kod Antoinette smrt nije

moguća (tako neizmjeran, njihov sukob, besmrtan). Prišla je mužu, naslonio je lice na njen oznojeni bok, držala je njegovo lice u rukama. A onda se u njoj pojavio bol, iznenađujući oštri ubod u sljepoočnicama. S kim se sada treba boriti? Nije to trebalo tako ispasti.

Dok je bila na fakultetu, Mathilde je jednom otišla u Milwaukee s Arielom.

On je tamo imao nekog posla, ona mu je pripadala tijekom vikenda, radila je što je on htio. Većinu vremena provela je smrzavajući se pored prozora u svojoj sobi u pansionu s doručkom. U prizemlju: ispolirana bronca, ječmene pogače, zidovi puni ulja koje su naslikale viktorijanske usidjelice, žene čije je frktanje govorilo što misle o Mathildi.

Vani je snijeg preko noći napadao do pojasa. Ralice su ga pomele s ulica nagomilavši ga uz rubove pločnika. Bilo je nečeg iskonski smirujućeg u tolikoj nedirnutoj bjelini.

Mathilde je gledala kako se prema ulici spušta djevojčica u crvenom kombinezonu za snijeg s ljubičastim prugama. Rukavice, kapa prevelika za njenu glavu. Izgubljena, djevojčica se okretala i okretala i okretala.

Počela se penjati na gomilu snijega koja joj je priječila prilaz ulici. Ali bila je preslaba. Na pola puta kliznula bi natrag. Pokušala bi opet, dublje zabadala stopala u nanos. Mathildi bi svaki put zastao dah, ispustila bi ga kad bi djevojčica pala. Sjetila se žohara u vinskoj čaši, pokušavao se popeti uz glatku stijenku.

Kada je Mathilde pogledala drugu stranu ulice, na dugi niz stambenih zgrada od cigle, ukrašenih u stilu dvadesetih godina, u različitim prozorima ugledala je tri žene kako gledaju djevojčicu i njezinu muku.

Mathilde je gledala žene kako gledaju djevojčicu. Jedna se preko golog ramena smijala nekom u sobi, rumena od seksa. Jedna je bila u godinama, pila je čaj. Treća, blijeda i usukana, prekrižila je mršave ruke i napućila usne.

Konačno je iscrpljena djevojčica kliznula dolje i odmarala se s licem u snijegu. Mathilde je bila sigurna da plače.

Kada je Mathilde opet podignula glavu, žena s prekriženim rukama ljutito je buljila ravno u nju, kroz sva stakla i hladnoću i snijeg. Mathilde

se trznula, bila je sigurna da je nevidljiva. Žena je nestala. Opet se pojavila na pločniku u kućnoj odjeći, tankom tvidu. Progurala je tijelo kroz snježni nanos na ulazu u zgradu, prešla ulicu, zgrabila djevojčicu za rukavice i prebacila je preko gomile snijega. Odnijela ju je preko ulice i ponovila postupak. Kada su ušle unutra, i majka i kći bile su kao napudrane bijelim.

Mathilde je mislila na ženu dugo nakon što je nestala. O čemu je razmišljala dok je gledala kako njena djevojčica pada i pada i pada. Pitala se kakva joj je to ljutnja mogla toliko stvrdnuti srce da je mogla gledati dijete koje se muči i ne uspijeva i plače tako dugo, pa se tek onda pokrenuti da bi mu pomogla. Majke su, oduvijek je znala Mathilde, žene koje će te napustiti i ostaviti da se boriš sam.

Tada je shvatila da život ima oblik stošca, prošlost se širi ispod oštrog vrha trenutka u kojem živimo. Što dulje poživiš, to je osnovica šira, tako da se rane i izdaje koje su u trenutku kada su se događale bile gotovo neprimjetne šire kao točkice na balonu koji se polako napuhuje. Trunka na djetetu naraste u debelu izraslinu na odrasloj osobi, neizbježnu, iskrzanih rubova. U prozoru majke i kćerke upalilo se svjetlo. Pored njega je djevojčica sjela s bilježnicom. Njezina se mala glava pognula. Nakon nekog vremena majka je pred nju stavila šalicu iz koje se dimilo, djevojčica ju je podignula i držala objema rukama. U Mathildinim ustima pojavio se zaboravljeni slatko-slani okus toplog mlijeka.

Možda, mislila je Mathilde gledajući kako pahulje padaju u mrak prazne ulice, nisam bila u pravu. Možda je majka gledala kako njena kći ne uspijeva i ne uspijeva i nije se ni pomaknula da joj pomogne zbog nečega nedokučivog, nečega što Mathilde samo pokušava shvatiti, neke vrste neizmjerne ljubavi.

U ponoć onog dana kada je Mathilde gurnula psa od sebe u novi život i obitelj, probudila se i zatekla sebe vani, u mrkloj noći, bez mjesečine, kao u bazenu katrana. Još uvijek odjevena u dugačku pelerinu boje slonovače, zatekla se kako doziva psa.

“Bog!” vikala je. “Bog!” Ali pas nije dojurio natrag do nje. Nije se čulo ništa, sve je bilo mirno, mračno i oprezno. Počelo joj je lupati srce.

Ušla je govoreći: “Bog? Bog?” Pregledala je sve ormare, zavirila ispod svih kreveta; pogledala je u kuhinju i tek kada je vidjela da nema ni košare, sjetila se što je napravila.

Dala je psa strancima, kao da on nije bio dio nje.

Jedva je dočekala zoru. Dan je još bio narančasta crta na tami kada je zakucala na vrata kuće u poljima. Javio se muž, stavio je prst na usta i izišao bosonog. Nagnuo se prema unutra, kratko zviznuo, i Bog je iskočila kroz vrata, s ljubičastom vrpcom oko vrata, skvičala je i cvilila i grebala pod Mathildinim nogama. Čučnula je da privije psa uz lice, dugo ga je tako držala, onda podignula pogled prema muškarcu. “Žao mi je”, rekla je Mathilde. “Recite klincima da mi je žao.”

“Bez ispričavanja”, rekao je. “Vi ste u žalosti. Da je meni žena umrla, dušo, zapalio bih kuću.”

“To mi je sljedeće na listi”, rekla je, a on se tiho nasmijao bez osmijeha.

Uzela je košaricu, igračke, sve stavila u auto. Kada je opet izišao, uz njega je bila i žena, hodala je na prstima po zaleđenoj travi, u rukama držala nešto iz čega se pušilo. Nije se smiješila ni mrštila; samo je djelovala umorno, raskuštrane kose. Dodala joj je muffine s borovnicama kroz prozor, nagnula se unutra i rekla: “Ne znam bih li te udarila ili poljubila.”

“Priča mog života”, rekla je Mathilde. Žena se okrenula i otišla. Mathilde ju je gledala, zdjela joj je pekla ruke.

U autu, Bog je bila na stražnjem sjedalu. Pogledala je u retrovizoru njezinu lisičju njušku i bademaste oči. “Svi me napuštaju. Da se nisi usudila i ti”, rekla je.

Pas je zijevnuo, pokazao oštre zube, mokri jezik.

Za vrijeme zadnje godine, iako ništa nije govorila, Ariel je sigurno osjećao kako postaje snažnija. Kako se njihova veza bliži kraju.

Svijet se otvarao pred njom, gotovo bolno pun mogućnosti. Još je bila tako mlada.

Imala je zamisao o tome što će napraviti nakon fakulteta, nakon

Ariela. Živjet će u sobi visokog stropa obojenog u nježnu boju slonovače, podovi će biti isprano blijedi. Odijevat će se samo u crno, imat će posao među ljudima, naći će prijatelje. Nikad zapravo nije imala prijatelje. Nije znala o čemu bi prijatelji mogli međusobno razgovarati. Svake večeri izlazit će na večeru. Cijeli će vikend provesti u kadi, uz knjigu i bocu vina. Mogla bi sretno starjeti, boraviti među ljudima kad to poželi, ali sama.

I na samom kraju, htjela je pojebati nekog svojih godina. Nekoga tko će je pogledati u lice.

U ožujku, baš prije nego što je upoznala Lotta, koji je donio boje u njen svijet, ušla je u Arielov stan i zatekla ga kako je tamo čeka. Oprezno je spustila torbu. Bio je na kauču, vrlo miran. “Što bi željela pojesti?” rekao je. Nije jela ništa cijeli dan. Bila je gladna.

“Sushi”, rekla je, što nije bilo mudro. Više nikad neće jesti sushi.

Kada je stigao dostavljač, Ariel ju je poslao da gola otvori vrata i plati. Dostavljač je jedva disao gledajući je.

Ariel je uzeo pakiranje od stiropora, otvorio ga, pomiješao soja umak i vasabi, pa u mješavinu umočio komadić nigirija. Samo taj jedan komadić stavio je na pločicu u kuhinji. Pod je bio savršeno čist, kao i sve njegovo.

“Dolje, na ruke i koljena”, rekao je uz široki osmijeh. “Puzi.”

“Ne koristi se rukama”, rekao je. “Pokupi ga zubima.”

“Sada poliži nered koji si napravila”, rekao je.

Na dlanovima i koljenima osjećala je pritisak parketa. Mrzila je onaj dio sebe, mali i užaren, koji se zapalio jer je bila tamo, na rukama i koljenima. Pokvarena djevojka. Gorjela je. Zaklela se: više nikad neće puzati pred muškarcem (bogovi se vole zajebavati s nama, kasnije će govoriti Mathilde; postala je supruga).

“Još jedan?” rekao je Ariel. Umočio ga je, stavio ga na drugi kraj hodnika, sedam metara daleko. “Puzi”, rekao je. Nasmijao se. *** Riječ supruga dolazi od protoindoeuropskog weip.

Weip znači okretati, uvrtati ili prelamati.

U jednoj drugoj etimologiji, rijeÄ? supruga dolazi od proto-itd. ghwibh.

Ghwibh znaÄ?i pudenda. Ili sram.

21.

Istražiteljica se pojavila u trgovini mješovitom robom. Mathilde je stavila ono što je kupila u prtljažnik i kliznula na prednje sjedalo, unutra ju je dočekala djevojka s kutijom dokumenata na koljenima. Našminkana, zamagljenih očiju i crvenih usta, seksi.

“Bože”, rekla je Mathilde i trznula se. “Rekla sam ti da se ne šuljaš oko mene.”

Djevojka se nasmijala. “Mislim da mi je to zaštitni znak.” Pokazala je prema kutiji. “Ta-da. Imam sve. Taj se čovo nikad neće izvući iz federalnog zatvora. Kada ćete razotkriti jadnika? Želim se smjestiti pred televizor s kokicama kada krenu vijesti na kabelskoj.”

“Prva faza su osobne fotografije. Počinje za nekoliko dana”, rekla je Mathilde. “Bit će ta zabava na koju moram otići. Natjerat ću ga da malo pati prije druge faze.” Pokrenula je motor i odvezla istražiteljicu kući.

Nije bilo ni onako čudno kako je Mathilde očekivala, ni tako seksi.

Osjećala se tužno, buljeći u svijećnjak, osjećajući kako u njoj raste poznata toplina; od lezbijke bi se očekivala stručnost, ali Lotto je zapravo bio bolji. O, Isuse, u svemu je bio bolji od bilo koga drugog. Pokvario joj je seks. Stvarno, koja je svrha ovoga? Ta njihova mala drama u krevetu ne može imati drugi čin, može se samo ponavljati onaj prvi, s izmijenjenim ulogama, bez uzbuđenja i urednog završetka, a iskreno govoreći, nije uopće bila sigurna što misli o guranju lica u neke dijelove druge žene.

Pustila je da orgazam zaiskri u njezinoj glavi i nasmiješila se privatnoj istražiteljici koja je izronila iz plahti.

“To je bilo...” počela je, ali istražiteljica je prekinula: “Ne, shvatila sam. Jasno i glasno. Ne pale te cure.”

“Nije da se nisam zapalila”, rekla je Matihlde.

“Lažljivice”, rekla je djevojka. Protresla je tamnu kosu koja se napuhnula kao gljiva. “Ali bolje je tako. Sada možemo biti prijateljice.”

Mathilde je ustala, gledala je djevojku koja je navlačila grudnjak.

“Osim svoje šogorice, mislim da nikad nisam imala pravu prijateljicu”,

rekla je.

“Imaš samo prijatelje?” rekla je djevojka.

Mathilde je trebalo jako dugo da odgovori: “Ne”. Djevojka ju je na trenutak pogledala, onda se nagnula naprijed i dala joj dugi majčinski poljubac.

Nazvao ju je Lottov agent. Bilo je vrijeme, povjerio joj je drhtavim glasom, da se opet počne baviti poslom. Nekoliko puta je doživio njezine manje napade zlobe. Šutjela je tako dugo da je rekao: “Halo? Halo?”

Jedan veliki dio nje želio je ostaviti drame iza sebe. Okrenuti se naprijed, prema nepoznatom.

Ali, zadržala je slušalicu na uhu. Osvrnula se oko sebe. Lotta nije bilo u toj kući, nije bio na svojoj strani kreveta, ni u svojoj radnoj sobi na tavanu. Nije bio među odjećom u ormarima. Nije ga bilo u njihovu prvom suterenskom stanu, tamo gdje se prije nekoliko dana zatekla kako gleda kroz niske prozore, vidjela je samo ljubičasti kauč nekih neznanaca i psića kako skače na kvaku. Njezin se muž neće dovesti automobilom do kuće, iako ona stalno pažljivo osluškuje. Nije bilo ni djece; njegovo lice neće zasjati na nekom manjem. Nije bilo raja, nije bilo pakla; neće ga pronaći na oblaku, ni u plamenu, ni među krizantemama, nakon što napusti svoje tijelo. Jedino mjesto gdje se još može naći Lotta su njegovi radovi. Čudo, sposobnost da uzme i usadi svoju dušu, cijelu, u drugu osobu, na čak nekoliko sati. Sve su te drame bili Lottovi djelići, koji su zajedno tvorili određenu cjelinu.

I tako je rekla agentu da joj pošalje popis stvari koje treba napraviti.

Nitko neće zaboraviti Lancelota Satterwhitea. Ni njegove drame. Ni najmanji djelić njega sačuvan u njegovim radovima.

Točno osam mjeseci nakon što je postala udovica, Mathilde je još osjećala kako zemlja podrhtava tamo gdje spusti nogu. Izišla je iz taksija u mračnu gradsku ulicu. U svojoj srebrnastoj haljini, još koščatija, s dječačkom frizurom i izbijeljenom kosom, djelovala je amazonski. Nosila je zvona na zapešćima. Željela je da se njen dolazak čuje.

“O moj Bože”, viknula je Danica kada je Mathilde otvorila vrata i ušla u stan, dodala kaput sluškinji. “Bogme, tebi udovištvo prija. Isuse, pogledajte je.”

Danica nikad nije bila zgodna, ali sada je to skrivala narančastom kožom ispunjenom botoksom ispod koje su bili žilavi mišići dobiveni jogom. Bila je tako mršava da se moglo vidjeti gdje se krhka rebra spajaju s grudima. Ogrlica koju je nosila vrijedila je koliko godišnja plaća nekog osrednjeg direktora. Mathilde je oduvijek mrzila rubine. Sasušene čestice izglancane do sjaja, mislila je.

“Ah”, rekla je Mathilde. “Hvala.” Dopustila je drugoj ženi da poljubi zrak pored nje.

Danica je rekla: “Bože. Kada bi mi netko jamčio da ću izgledati kao ti ostanem li udovica, pustila bih Chollieja da stalno jede slaninu.”

“Strašno je govoriti tako”, rekla je Mathilde. Danicine crne oči su se ovlažile, rekla je: “Ah, tako mi je žao. Pokušala sam se našaliti. Bože, strašna sam. Uvijek krenem na krivu stranu. Popila sam previše martinija, nisam ništa jela, pokušavam stati u ovu haljinu. Mathilde, žao mi je. Ja sam govno. Ne plači.”

“Ne plačem”, rekla je Mathilde i otišla uzeti čašu iz Cholliejeve ruke, popila je čisti džin. Stavila je poklon za Danicu na klavir, Hermesov šal koji joj je Antoinette - sad, zapravo, bila je to Sallie - poslala za rođendan prije mnogo godina, još u razmetljivoj narančastoj kutiji. “Ah, kako velikodušno!” rekla je Danica i poljubila Mathilde u obraz.

Danica je otišla na ulaz da dočeka nove prijatelje, nekadašnjeg kandidata za gradonačelnika i njegovu lakiranu suprugu.

“Oprosti joj. Pijana je”, rekao je Chollie. Neprimjetno se pojavio uz nju. Kao i uvijek.

“Da, dobro, ali kada nije pijana?” rekla je Mathilde.

“Touché. To zaslužuje”, rekao je. “Život joj je težak. Osjeća se tako beznačajnom, pokušava držati korak s čistokrvnom društvenom kremom. Želiš li se povući u toalet da se pribereš?”

“Ja sam uvijek pribrana”, rekla je Mathilde.

“Istina”, rekao je Chollie. “Ali lice ti je nekako... Ne znam, čudno.”

“Ah. To je zato što sam se prestala smješkati”, rekla je Mathilde.

“Tolike godine nisam dopustila da me itko vidi bez osmijeha. Ne znam zašto nisam ranije prestala. Olakšanje je ogromno.” Činilo se da ga nešto boli. Pridržao se za ruku, pocrvenjeo i rekao, bacivši pogled na njezino lice: “Iznenadilo me kada si odgovorila na moj poziv za ovu zabavu, Mathilde. Pokazuje da si postala zrelija nakon našeg razgovora. Nakon onoga što sam ti rekao. Opraštanje. Ljubaznost. Nisam mislio da to imaš u sebi.”

“Znaš, Chollie, bila sam tako ljuta”, rekla je. “Htjela sam te zadaviti vezicama za cipele. Umalo sam te ubila onom žlicom za sladoled. Ali onda sam shvatila koliko si pun govana. Lotto me nikada ne bi napustio.

Znam to kao što znam da sam živa. Ma što da si napravio, nisi nam mogao nauditi. Ono što smo imali bilo je toliko veće od bilo čega što bi ikad mogao učiniti da to pokvariš. Ti si samo mali komarac, Chollie. Samo svrab, bez otrova. Manji od ničega.”

Chollie je htio nešto reći, ali samo je uzdahnuo, umorno.

“Nema veze. Svemu usprkos, mi smo stari prijatelji”, rekla je stežući mu podlakticu. “U životu nemaš previše starih prijatelja. Nedostajao si mi. Oboje. Čak i Danica.”

Dugo je mirno stajao, gledao ju je. Konačno je rekao: “Uvijek si bila tako ljubazna, Mathilde. Nitko od nas te ne zaslužuje.” Znojio se.

Okrenuo se, bio je dirnut, ili mu je dosadila. Ona je neko vrijeme listala poveliku knjigu Zato slijepa slikaju Kupida koja joj je bila čudno poznata, ali stranice su se pretakale jedna u drugu, zapravo nije vidjela ništa.

Kasnije, kada su se svi kroz dnevnu sobu uputili prema trpezariji, Mathilde je malo zastala, pravila se da gleda malog Rembrandta kojeg je Chollie tek kupio. Ako Rembrandt može biti dosadan, ovaj je bio takav.

Klasična kompozicija, tri lika u mračnoj prostoriji, jedan izlijeva nešto gusto iz vaze, jedan sjedi, jedan govori. Dobro, nitko nikad nije optužio Chollieja da ima ukusa. Vratila se do klavira. Izvukla je drugi poklon iz ručne torbice, bio je omotan laganim plavim papirom. Bio je tanak.

Veličine upakirane omotnice. Na njemu nije bilo poruke, ali bila je sigurna da je to najbolji od svih poklona. Gotovo umjetnička slika, goli Chollie pod stroboskopskim svjetlom, usred svih tih nepoznatih tijela.

Dan nakon Danicina rođendana, u podne, Mathilde je čekala. Sjedila

je čitajući novine u maloj blagovaonici, još u pidžami. Podigla je slušalicu čim je telefon zazvonio, već nasmiješena.

“Napustila me”, ispljunuo je Chollie. “Ti vražja kurvinska čudovišna pičko.”

Mathilde je skinula naočale za čitanje i stavila ih visoko na glavu.

Dala je psu koricu svoje palačinke. “Ma vidi ti to. Sada si se razgolitio”, rekla je. “Čini se da ja igram na dulje staze od tebe. Čekaj samo da vidiš što slijedi.”

“Ubit ću te”, rekao je.

“Ne možeš. Umrla sam prije osam mjeseci”, rekla je. Nježno je spustila slušalicu.

Sjedila je u kuhinji, uživala. Na njezinu krevetu pas, u prozoru Mjesec. U krasnoj plavoj zdjeli rajčice iz njezina ljetnog vrta su se smežurale, ispuštale snažan slatkasto-zemljani miris, tek što se nisu pokvarile. Dva mjeseca pustila je da tamo stoji Landovo pismo, zbog onog što je mislila da u njemu piše. Što? Zahvalnost? Seksi poruka? Poziv da ga posjeti u gradu? Neizmjerno joj se sviđao. Nešto u njemu za nju je bio melem. Otišla bi, provela noć u njegovu sigurno precijenjenom loftu sa zidovima od neožbukane cigle, u pomodnoj oblasti uz rijeku, vozila bi se natrag kući u zoru osjećajući se glupo. Osjećala bi se također opušteno i fino, glasno bi pjevala pjesme popularne prije trideset godina. Seksi.

Opet mlado.

Upravo se vratila s predzadnjeg sastanka s detektivom iz FBI-a. Slinio je zbog onoga što mu je rekla da ima. Prljave Cholliejeve fotografije napravile su čudo (za tri mjeseca Danica će biti beskrajno bogata raspuštenica). Kutija dokumenata koju će sutra dati slatkom malom agentu sa zaliscima te večeri poslužila je kao podupirač za noge u kuhinji.

Nastavila je gledati u tamu u kojoj je kutija na blijedoj mjesečini ličila pečurci.

Na njenom prijenosnom računalu prikazivao se francuski film. U ruci okrugla čaša s malbecom. Nešto u njoj bilo je zasićeno; nešto se primirilo.

Zamišljala je Cholliejev strmoglavi pad. Zamišljala je njegovo debelo lice na snimci, uguravaju ga u policijski automobil; kako će djetinjasto

izgledati, koliko će zbunjen biti.

Zazvonilo je na ulaznim vratima. Otvorila ih je, tamo su bile Rachel i Sallie. Na trijemu, u duplikatu, ugledala je svojeg muža.

Mathilde se nakratko opustila u njihovu zagrljaju, prvi put nakon mnogo vremena nije osjećala težinu svog tijela.

Otvorila je ohlađeni šampanjac (dovraga, zašto ne).

“Slavimo nešto?” rekla je Rachel.

“Reci ti meni”, rekla je Mathilde. Primijetila je da Sallien okovratnik stoji ukrivo, da je Rachel okrenula prsten naopako. Živci. Nešto se spremalo. Ali nisu joj rekle, još ne. Sjedile su i pile. Sa svojim dugim koščatim licem, na slabom svjetlu, Rachel je izgledala kao da je izlivena od smole; Sallie je bila dotjerana, u svilenoj jakni, sa šik frizurom.

Mathilde je pomislila na Sallie i njezina putovanja svijetom, zamišljala raskoš, voće oblikovano kao labudovi, ljubavnici među vlažnim plahtama.

Riječ usidjelica iza sebe je krila vrelu slobodu; kako Mathilde to nije prije shvatila?

Rachel je spustila čašu i nagnula se naprijed. Smaragd se tri puta polako zanjihao nad njenim ključnim kostima, mutno zasjao kada se zaustavio u zraku.

Mathilde je zatvorila oči i rekla: “Kaži.”

Iz svoje torbice Sallie je izvukla debeli fascikl umotan u pak-papir i stavila ga Mathilde na koljena, Mathilde je kažiprstom podignula kut i otvorila ga. Od najsvježijih prema starijima, galerija poroka. Većina nisu ni bili njeni. Zrnasta fotografija Mathilde u bikiniju na plaži u Tajlandu, kada joj odlazak nije uspio. Mathilde ljubi Arnieja u obraz na uglu ulice (smiješno, čak i da je bila sklona nevjeri, on je bio previše ljigav).

Mathilde usukana, kao kostur, mlada, ulazi u kliniku za pobačaje. Njen ujak, čudne sjajne stranice prokrijumčarene iz nekakvog tajnog spisa koji nabraja njegova kaznena djela iz 1991. godine - mnogo kasnije čitat će ih kao roman. Konačno, njezina pariška baka, njen kazneni dosje na francuskom, zločesto se smiješi u kameru, riječ prostituée posvuda po stranici, kao govanca muhe.

Bilo je tu velikih praznina, u tom goblenu istkanom od djelića njezina života. Bogu hvala, ono najgore ostalo je u rupama. Ariel. Sterilizacija,

neutemeljena nada da će dobiti dijete s kojom je Lotto živio. Sve što je Aurélie napravila prije toliko godina. Sav onaj nedostatak dobrote koji se gomilao dok nije zasjenio Mathilde.

Mathilde se morala prisiliti da diše, podignula je pogled. “Istraživale ste me?”

“Nismo mi. Antoinette”, rekla je Sallie, kuckajući zubima po čaši.

“Od početka.”

“Cijelo vrijeme?” rekla je Mathilde. “Kakva upornost.” Probola ju je bol. Cijelo vrijeme, Mathilde je živo odzvanjala u Antoinettinoj glavi.

“Stara je bila strpljiva žena”, rekla je Rachel.

Mathilde je zatvorila fascikl i uredno poravnala papire u njemu.

Raspodijelila je preostali šampanjac svima podjednako. Kada je digla pogled, Sallie i Rachel imale su tako groteskno izobličena lica da se zapanjila. Istodobno, počele su se smijati.

“Mathilde misli da ćemo je napasti”, rekla je Sallie.

“Slatka M.”, rekla je Rachel. “Ne bismo mi to.”

Sallie je uzdahnula, obrisala lice. “Ne boj se. Mi smo te čuvale. Dva puta je Antoinette pokušala Lottu poslati pošiljku - jednom kada ste se vjenčali, s onim o tvom ujaku i pobačaju. I još jednom, kada si ga napustila. Previdjela je da sam ja bila ta koja je nosila poštu na slanje.”

Rachel se nasmijala. “Oporuka koju mi je dala da je ovjerim se izgubila. Donirala je Lottov dio utočištu za čimpanze. Jadni će majmuni morati živjeti s manje banana”, rekla je. Slegnula je ramenima. “Stara je bila sama kriva. Nikad nije očekivala gadne prevare od blagih i krotkih.”

Mathilde je ugledala svoj odraz u prozoru, ali ne, bila je to sova na niskoj grani višnje.

Jedva se kontrolirala. Ovome se nikad nije nadala. Te žene. Ta ljubaznost. Sjaj njihovih očiju u polumraku sobe. Prozrele su je. Nije znala zašto, prozrele su je, a ipak su je voljele.

“Ima još nešto”, rekla je Rachel, tako brzo da se Mathilde morala koncentrirati da shvati. “Ne znaš za to. Nismo ni mi, dok moja majka nije umrla. Mislim, bio je to potpuni šok. Morale smo dugo razmišljati prije nego što išta učinimo. A onda smo mislile reći Lottu, kada sve posložimo.

Ali on je...” Nije dovršila rečenicu. Mathilde joj je gledala lice, kao u

usporenom filmu, raspadalo se. Dodala joj je album s fotografijama od jeftine kože. Mathilde ga je otvorila.

Unutra: zbrka. Zapanjujuće poznato lice. Zgodno, tamne kose, nasmiješeno. Sa svakom sljedećom stranicom lice se pomlađivalo, sve dok nije postalo crvena naborana beba u bolničkim dekicama.

Potvrda o posvajanju.

Rodni list. Satterwhite, Roland, rođen 9. srpnja 1984. godine. Majka: Watson, Gwendolin, 17 godina. Otac: Satterwhite, Lancelot, 15 godina.

Mathilde je ispustila album.

(Zagonetka za koju je mislila da ju je riješila opet se pojavila kako bi se nastavila u beskraj.)

22.

Zapravo, Mathilde je uvijek bila šaka. Samo se uz Lotta rastvarala u dlan.

Ista noć; rajčice koje se kvare. Iza Sallie je ostao miris parfema, iako su ona i Rachel pijano sanjale u gostinskoj sobi na katu. U prozoru komadić Mjeseca. Boca vina, kuhinjski stol, pas koji hrče. Pred Mathildom veliki bijeli papir, mekan kao obrazi djeteta. (Ispiši ga, Mathilde. Shvati.)

Florida, napisala je. Ljeto. 1980. godina. Tamo vani Sunce nepodnošljivo peče nad oceanom. Unutra tepisi bež boje. Štukatura na stropu. Na držačima za čaše u maslinastoj kuhinji sitotiskom otisnut nepristojan oblik Floride, lijevo od njega sirene, desno rakete u noći.

Fotelje od skaja; fauna modernog života Amerike bljeska s televizora. Po toj vreloj pećini od kuće njih dvoje plutaju sami: dječak i djevojčica.

Blizanci, jedva da imaju petnaest godina. Charles, zvani Chollie; Gwendolyn, zvana Gwennie. (Čudno, kako je to lako zamisliti. Kao bol u snu. Život koji si tako dugo zamišljala da se gotovo pretvorio u sjećanje; američko djetinjstvo srednje klase u osamdesetima koje nikad nisi imala.)

U svojoj sobi djevojčica utrljava vazelin na usne, lice u ogledalu prekrivaju cvjetovi bijelog daha.

Kada se otac vrati kući pojavit će se u ružičastoj pidžami, njezina divlja kovrčava kosa spletena u dvije pletenice, podgrijat će večeru koju je sačuvala za njega, piletinu i kuhano povrće. Zijevat će, pretvarati se da je pospana. Dok bude pravio društvo ocu u kuhinji, njezin će brat zamišljati promjene koje se zbivaju u sestrinoj sobi: obrijane noge, blijede u minici, oči tamne od šminke. Čudno stvorenje, tako drukčije od sestre koju je poznavao, kroz prozor bježi u noć.

Njene noćne promjene nisu prkosile strahu; zbog njega su se događale.

Mala čak i za petnaestogodišnjakinju, svaki dječak koji naiđe lako bi je

svladao. Odbacila je djevojčicu koja se bavila matematikom, pobjeđivala na znanstvenim sajmovima s robotima koje je sama izradila. Hodala je mračnim ulicama prema trgovini mješovitom robom, izrazito osjećajući nedirnuto mjesto pod suknjom. Hodala je između polica s robom. Burt Bacharach; blagajnik ju je gledao otvorenih usta, koža mu se šarenila od depigmentacije. Čovjek u bijelom kombinezonu, gleda je dok prolazi pokraj gaziranih pića, zvecka sitnišem u džepu. Daj mi jedan od ovih, naručio je držeći masni hot-dog. Pod žestokim vanjskim svjetlom tri su frajera prevrtala svoje skateboarde. Nije ih poznavala. Bili su stariji, iako je sumnjala da pohađaju fakultet - masne kose, velike kapuljače. Stajala je pokraj telefonske govornice, gurala i vadila prst iz otvora za kovanice.

Nema sitnog, nema sitnog, nema sitnog. Jedan joj se polako približavao.

Svijetle plave oči ispod spojenih obrva.

O tome koliko je zavođenje trajalo, dalo bi se raspravljati. Što je cura pametnija, stvari idu brže. Tjelesna smjelost kao nabrijana intelektualna predstava: zadovoljstvo nije u zadovoljstvu, nego u glumi i osveti prema svemu drugom, flauti i hrpi očekivanja. Seks kao pobuna protiv stvari kakve bi trebale biti (Zvuči poznato? I jest. Nema običnije priče na svijetu.)

Skoro godinu dana, zaluđenost prstima i jezicima. Izlazila je kroz prozor na mračne ulice, opet i opet; onda škola, debatne grupe i probe orkestra. Rebra polako postaju čvršća, kao ljepilo na zraku. Tijelo zna ono što mozak odbija. Nije bila glupa. Te je godine imala sreće s modom: široke majice, duge do koljena. Majka je kasno došla kući za Badnjak.

Djevojka je izišla u flanelskoj spavaćici tog božićnog jutra, majka se okrenula prema njoj, pjevala je. Vidjela je svoju kćerku, vidjela izbočinu na trbuhu, ispustila je tijesto koje je mijesila.

Djevojku su odveli na mirno mjesto. Nitko nije bio neljubazan.

Sastrugali su je iznutra. Tihi glasovi. Otišla je, nije to bila ona ista djevojka koja je ušla. (Životi ostalih pojavljuju se u fragmentima. Svjetlo neke druge priče može osvijetliti ono što je ostalo u tami. Mozak je čudesan; ljudi su bića koja pričaju priče. Krhotine se spoje, nastane cjelina.)

U proljeće su blizanci napunili šesnaestu. Na vratima i prozorima

pojavile su se nove brave. Njen brat odjednom je bio gotovo deset centimetara viši od nje. Počeo ju je pratiti, kao nespretna sjenka. ‘“Oćemo Monopol?” rekao bi kada bi ona ušla u sobu neke dosadne subotnje večeri. “Ne brini se ti za mene”, odgovorila je. Zabranjen joj je izlazak, morala je šaptati mladićima sa skateboardima koji su se okupljali pred vratima škole i čekali, djevojkama koje je znala od vrtića, koje su je zvale da zajedno gledaju Tamni kristal, jedu kokice ili uvijaju kosu. Uvijek je bila popularnija od svog blizanca, ali uskoro su je ukaljali seksualni tračevi. Imala je samo brata. Onda Michaela.

Michaelje bio krasan, napola Japanac, visok, sanjarski tip s pomodnim pramenom crne kose preko jednog oka. U školi je Gwennie provodila tjedne uvijek iznova zamišljajući kako svojim jezikom prelazi preko blijede kože unutarnje strane njegova zapešća. On je sanjao o mladićima; Gwennie je sanjala o njemu. Chollieju se sviđao, ali je gunđao; njen brat tražio je sve: vjernost, darežljivost, stvari koje Michael nije mogao ponuditi. Ali marihuana koju su zajedno pušili dovoljno bi opustila Chollieja da se počne šaliti, smiješiti. I tako je to išlo do kraja školske godine. Njezina majka bila je u San Diegu, Milwaukeeju, Binghamtonu; bila je putujuća medicinska sestra koja se brinula o bebama koje su bile tako nježne da su jedva preživljavale.

Upoznali su Lotta. Bolno visok, lice puno prišteva, s onim milim dječjim srcem. Ljeto se izdužilo pred njima: razne droge, pivo, snifanje ljepila, sve se moglo, samo ako se blizanci vrate kući na vrijeme za večeru. Gwennie je bila u središtu; dječaci su se vrtjeli oko nje, kao sateliti.

(Tako je kratko trajao, taj ménage à quatre. Samo to ljeto, do listopada, ali promijenio je sve.)

Na nazubljenim ogradama stare španjolske tvrđave snifali su plinove iz ukradenih sprejeva. Ispod njih sjajio se Sveti Augustin ispunjen turistima. Michael se sunčao, uvijao se uz glazbu s kasetofona, njegovo je tijelo bilo veličanstveno glatko. Lotto i Chollie bi se, kao i uvijek, zadubili u razgovor. Svjetlost se bljeskala na moru pod njima. Željela je da je gledaju. Napravila je stoj na rukama, na rubu tvrđave, nad smrtonosnom,

trinaest metara dubokom provalijom. Gimnasticirala je dok joj se tijelo nije odvojilo od sisa; zadržala je položaj. Gledano naopako, njihova su se lica ocrtavala na plavoj pozadini, brat joj je preplašeno ustao. Spustila se, zamalo se onesvijestila zbog krvi u mozgu, ali uspjela je sjesti. Puls joj je tako glasno odzvanjao u ušima da nije čula što joj govori, samo je odmahnula rukom i rekla: “Jebem ti, Choll, ohladi se. Znam što radim.”

Lotto se nasmijao. Michaelovi trbušnjaci su se zategnuli kada je pogledao Lotta. Gwennie je pogledala trbušnjake.

Početkom listopada proveli su cijelu subotu na plaži. Otac joj je opet počeo vjerovati, ili je vjerovao da će je Chollie urazumiti, odletio je u Sacramento kako bi proveo vikend s njihovom majkom. Dva slobodna dana razjapila su se kao usta. Cijeli su dan pili pivo na suncu, zaspali, i kada se probudila, bila je sasvim izgorjela, a Sunce je bilo na zalasku.

Lotto je od pijeska počeo graditi nešto golemo, već je bilo metar visoko i tri dugo, upereno prema moru. Smućena, ustala je i pitala ga što je to.

Rekao je: “Spiralni lukobran”. Rekla je: “Od pijeska?” Nasmiješio se i rekao: “U tome je ljepota”. Taj je trenutak planuo u njoj, nastavio se širiti.

Pogledala ga je. Nije to prije primijetila, ali bilo je tu nečega posebnog.

Poželjela je uvući se u njega ne bi li bolje shvatila. Pod sramežljivošću i mladošću krila se svjetlost. Slast. Nagla navala njene stare gladi, da dio njega stavi u sebe i nakratko ga učini svojim.

Umjesto toga, sagnula se i pomogla mu, svi su pomagali, jutro se već oduljilo kada su završili, sjedili su u tišini, zagrljeni na hladnom vjetru, gledali kako plima guta cijelu konstrukciju. Sve se nekako promijenilo.

Krenuli su kućama.

Idući dan, nedjelja. Jeli su sendviče u zoru, nad sudoperom, žumanjci su krvarili. U krevetu do tri popodne. Kada je izišla da bi nešto pojela, Chollie je imao opekotine od sunca po licu, ali bio je nasmiješen.

“Nabavio sam LSD”, rekao je, jedino tako moglo se podnijeti zabavu u napuštenoj kući pokraj močvare te večeri. Osjetila je ugriz straha.

“Sjajno”, mirno je odgovorila. Opet su otišli na plažu s hamburgerima. U svoj spiralni lukobran bili su ukopali sjedalicu čuvara plaže, netko ju je iskopao, uspravio, stajala je kao uzdignuti srednji prst. Nije uzela drogu, podijelili su je njih trojica. Ona čudna stvar između nje i Lotta se izoštrila.

Stajao je uz nju. Chollie se popeo na vrh sjedalice čuvara plaže, stajao je pod zvijezdama, vikao, držao bocu ruma. “Mi smo bogovi!” rekao je. Te je večeri vjerovala u to. Njezina je budućnost bila jedna od onih zvijezda, hladna i sjajna i izvjesna. Nečim će zadiviti svijet. Znala je to. Nasmijala se svom bratu, sjajila se pokraj vatre, ispod zvijezda, a onda je Chollie kriknuo i skočio, dugo je lebdio u zraku kao pelikan, s onim obješenim vratom i nespretnim udovima. Pao je uz tresak. Onda njegovi jauci, držala mu je glavu, Lotto je odjurio po auto svoje tete, kada se dovezao na plažu, Michael je podignuo Chollieja na ruke i bacio ga na stražnje sjedalo, skočio za upravljač i odvezao se bez Gwennie i Lotta.

Očajni, gledali su kako stražnja svjetla nestaju uz prilaz prema cesti.

Bez Cholliejeva jaukanja vjetar je postao preglasan.

Zamolila je Lotta da dođe s njom reći ocu, on je odgovorio: naravno.

(Lo, to slatko mlado srce.)

Kod kuće je skinula šminku, izvadila piercinge, splela kosu u dvije pletenice, odjenula ružičastu trenirku. Nikad je nije vidio takvu, ali obzirno je zadržao smijeh za sebe. Očev avion slijetao je u sedam, u sedam i trideset njegov se automobil zaustavio pod nadstrešnicom kraj kuće. Već s vrata bilo je očito da je neraspoložen: sigurno je proveo loš vikend s majkom blizanaca, njihov je brak visio o niti. Lotto je već bio mnogo viši od starijeg čovjeka, ali kadaje njen otac ušao, ispunio je sobu, Lotto je ustuknuo.

Lice njezina oca bilo je bijesno: “Gwennie, rekao sam ti, bez mladića u kući. Reci mu da ode.”

“Tata, ovo je Lotto, on je Cholliejev prijatelj, Chollie je skočio s nečeg, slomio je nogu, u bolnici je, Lotto je došao maloprije da ti kaže, nismo te mogli pronaći. Žao mi je”, rekla je.

Njen otac pogledao je Lotta. “Charles je slomio nogu?” rekao je.

“Da, gospodine”, rekao je Lotto.

“Je li tu bilo alkohola? Droge?” rekao je otac.

“Ne, gospodine”, lagao je Lotto.

“Je li Gwennie bila tamo?” rekao je otac.

Zastao joj je dah. “Ne, gospodine”, glatko je rekao. “Znam je samo iz škole. Ona se druži s dobrim učenicama.”

Otac ih je pogledao. Kimnuo glavom, prostor koji je zauzimao u sobi odjednom se smanjio.

“Gwendolyn”, rekao je njen otac, “nazovi svoju majku. Ja idem u bolnicu. Mladiću, hvala što si mi rekao. A sada idi.”

Bacila je pogled na Lotta, njen se otac brzo odvezao, a kada je Gwennie izišla iz kuće, na sebi je imala najkraću minicu, košulju je zavezala pod sisama, razmazala šminku po licu.

Lotto ju je čekao među azalejama. ‘“Ko ga jebe”, rekla je Gwennie.

“Mi idemo na zabavu.”

“Tražiš nevolju”, rekao je s divljenjem.

“Ništa ti ne znaš”, rekla je.

Odvezli su se na Cholliejevu biciklu. Sjedila je na upravljaču, Lotto je okretao pedale. Niz cestu mračnu kao tunel, uz tugaljivi zov žaba i miris truleži iz močvare. Zaustavio je bicikl i prebacio svoju majicu preko nje.

Lijepo je mirisala, na omekšivač. Netko kod kuće ga je volio. Kada su stigli do obale, Lotto se uspravio na pedalama, spustio glavu na njezino rame, ona se naslonila na njega. Namirisala je stipsu na njegovim rohavim obrazima. Kuću su osvjetljavale zapaljene vatre i neugašena automobilska svjetla. Okupilo se već stotine njih, uz zaglušujuću glazbu. Stajali su, naslonjeni na raspucali drveni zid kuće, pili pivo koje je bilo gotovo sama pjena. Osjetila je kako je Lotto gleda. Pravila se da ne primjećuje.

Približio se njenom uhu, kao da će nešto šapnuti, ali što to radi? Liže je?

Iznenadilo ju je nešto drugo, krenula je prema vatri. “Koji kurac”, rekla je i vrlo snažno gurnula neko rame. Podigla se glava sa zamrljanim ustima, Michael. Odvojio je lice od plave glave neke djevojke.

“O, hej, Gwennie”, rekao je Michael. “Lotto, druže.”

“Koji kurac?” opet je rekla Gwennie. “Ti bi trebao biti s mojim bratom. S Cholliejem.”

“A, ne”, rekao je Michael. “Pokupio sam se kad je stigao tvoj stari.

Gadan tip. Ova cura me dovezla”, rekao je.

“Ja sam Lizzie. Volontiram u bolnici vikendom”, rekla je. Ugnijezdila je glavu na Michaelova prsa.

“Vau” šapnuo je Lotto. “Kakva cura.”

Gwennie je uzela Lotta za ruku i povukla ga u kuću. Na prozorskim

daskama bile su svijeće, po zidovima je šarala svjetlost baterijskih lampi, na madracima koje je netko dovukao ležala su tijela, sjajile su se gole stražnjice i udovi. Zbrkana glazba iz raznih soba. Povela ga je uz stepenice, kroz prozor koji je izlazio na krov trijema. Sjedili su u hladnoj noći, slušali kako odzvanja zabava, mogli vidjeti samo odsjaj vatre. U tišini su podijelili cigaretu, obrisala mu je lice i poljubila ga. Zubi su im se sudarali. Pričao je kako se hvatao s curama na zabavama u onoj zabiti iz koje je došao, ali nije stvarno očekivala da će znati što raditi s ustima i jezikom. Itekako je znao. Osjetila je staru slabost u preponama. Uzela mu je ruku i stisnula je na sebe, pustila ga da joj zavuče prste pod gaćice i osjeti koliko se ovlažila. Gurnula ga je na leda. Raširila mu je noge, izvadila mu penis, gledala ga kako raste, stavila ga unutra. On je zastenjao, zapanjen, onda ju je zgrabio za bokove i uhvatio se posla.

Zatvorila je oči. Lottove ruke podigle su joj košulju i spustile grudnjak, sise su joj izletjele kao rakete. Osjetila je još nešto, strašnu vrelinu, vrelinu kao u središtu Sunca. Nije se sjećala da joj je ikad prije bilo tako vruće. Zabio se u nju, osjetila je kako se povlači, otvorila oči i ugledala ga kako se kotrlja, s užasom na licu, preko ruba trijema, pada dolje.

Osvrnula se i kroz prozor vidjela vatrenu zavjesu. Skočila je, suknja joj se podignula, ono što je ostavio u njoj curilo je iz nje dok je padala.

(Nešto je pogrešno, pali se dok se prisjeća mrtve djevojke i mrtvog mladića i njihova jebanja.)

U zatvoru se tresla cijele noći. Kada je došla kući, majka i otac bili su mrki, nepomični.

Lotta nije bilo cijeli tjedan, zatim dva, zatim mjesec dana, Chollie je dobio pismo u kojem je pisalo da je Lotta majka poslala u neku internatsku školu, jadnika. Rekao je Gwennie, ali nju više nije bilo briga.

Svi na zabavi, vatrogasci i policajci, svi su vidjeli kako su se Gwennie i Lotto majmunirali. Cijela je škola znala da je drolja. Točka. Nema je više.

Michael nije znao što bi rekao; odlutao je, našao druge prijatelje. Gwennie je prestala govoriti.

Na proljeće, kada se opet nije moglo ne primijetiti u kojem je stanju, blizanci su ukrali susjedov auto. Sam je kriv, ostavljao je ključ u bravi.

Vozili su niz cestu, do kuće s malim palmama i travnjakom i ružičastim

sandučićem na stupiću. Chollie je razočarano uzdahnuo; nadao se da je Lottova obitelj bila bolesno bogata, ali nije se činilo da je tako (nikad se ne zna). Bockale su ih tratinčice, virile su iz trave kao bradavice. Zakucali su na vrata. Otvorila ih je sitna žena oštrog lica, usta su joj bila čvrsto stisnuta. “Lancelot nije ovdje”, rekla je. “To biste trebali znati.”

“Ovdje smo da bismo vidjeli Antoinette”, rekao je Chollie. Osjećao je ruku svoje sestre na svojoj.

“Baš sam krenula u kupovinu. Pa sad, možete i ući”, rekla je. “Ja sam Sallie. Lancelotova tetka.”

Sjedili su deset minuta pijući ledeni čaj i grickajući kekse sa stola, onda su se otvorila vrata, ušla je neka žena. Bila je visoka, golema, mlohava, kosa joj je bila pažljivo dignuta na glavu. Nešto u njoj djelovalo je paperjasto, koprena njezine odjeće, način na koji je micala ruke, nešto razoružavajuće mekano. “Baš lijepo”, mrmljala je. “Nismo očekivali posjetitelje.”

Chollie se usiljeno smješkao u svojoj fotelji, procjenjivao ju je, mrzio ono što je vidio.

Gwennie je osjetila Antoinettin pogled na sebi, pomaknula je ruke kako bi pokazala trbuh.

Izraz Antoinettina lica brzo se promijenio, kao papir kada se zapali.

Onda se vedro osmjehnula. “Pretpostavljam da je tu moj sin imao svoje prste. On voli djevojke. Ah, draga.”

Chollie se nagnuo naprijed kako bi nešto rekao, ali iz njene spavaće sobe dopuzala je beba u pelenama, s kosom kao od pamuka. Zatvorio je usta. Antoinette je stavila bebu na koljeno i zacvrkutala: “Pozdravi, Rachel!” mahala je bebinim ručicama prema blizancima. Rachel je žvakala šaku, gledala posjetitelje radoznalim smeđim očima.

“Dakle, što želite od mene?” rekla je Antoinette. “Prekid trudnoće izravno šalje djevojku u pakao, to znate. Neću to platiti.” “Želimo pravdu”, rekao je Chollie.

“Pravdu?” blago je rekla Antoinette. “Svi mi želimo pravdu. I mir u svijetu. Zaigrane jednoroge. Što točno želiš, dečkiću?”

“Još me jednom nazovi dečkićem, krmačo debela, i razbit ću ti jebena usta”, rekao je.

“Psujući samo pokazuješ koliko si siromašan duhom, dečkiću”, rekla je. “Moj sin, blaženo njegovo čisto srce, nikad ne bi bio tako vulgaran.”

“Jebi se, pizdo vještičja”, rekao je.

“Dragi”, rekla je Antoinette sasvim nježno, stavila ruku na Cholliejevu i dodirom ga zaustavila u mjestu. “Služi ti na čast što se boriš za svoju sestru. Ali, ako ne želiš osjetiti sjekiricu na svojoj muškosti, predlažem da pričekaš u autu. Tvoja sestra i ja dogovorit ćemo se bez tebe.”

Chollie je problijedio, otvorio usta, otvorio šake, zatvorio ih, zatim izišao kroz vrata i sjeo u auto s otvorenim prozorom; cijeli sat slušao je hitove iz šezdesetih na radiju.

Kada su ostale same, Antoinette i Gwennie ljubazno su se smiješile prema Rachel, onda je beba otpuzala natrag u svoju sobu. “Evo što ćemo napraviti”, rekla je Antoinette i nagnula se naprijed. Gwennie će bratu i roditeljima reći da je pobacila. Tjedan dana kasnije, pobjeći će, iako će zapravo otići u stan u St. Augustineu. Sve će srediti Antoinettini odvjetnici. Za nju će se brinuti sve dok bude tamo. Također, sredit će se i posvojenje. Nakon poroda Gwennie će ostaviti bebu u bolnici i vratiti se svojem životu. Nikada nikome neće reći ni riječi, u protivnom će prestati dobivati mjesečnu potporu.

(Odjeci, posvuda. Bolni, pozadinske manipulacije, novac jači od ljubavi. Dobro. Uguraj prst u ranu; pritisni.)

Djevojka je slušala ocean, njegov prigušeni zvuk kroz prozor. Rachel je opet ušla, pritisnula dugme na televizoru i sjela na tepih cuclajući palac. Gwennie ju je gledala, željela je povrijediti tu ženu koja je mirisala na ruže i dječji puder. Konačno je Gwennie pogledala Antoinettu, bez osmijeha. “Nećeš priznati svog unuka?” rekla je.

“Lancelot će imati sjajnu budućnost”, rekla je. “Manje sjajnu ako se to dogodi. Posao majke je da otvara sva moguća vrata pred svojom djecom.

Osim toga, bit će izglednijih kandidatkinja za majku njegove djece.”

Zastala je, slatko se osmjehnula. “Čija će djeca bolje izgledati.”

U Gwennienu želucu uvijala se zmija. “Lijepo”, rekla je.

(Koliko toga je ovdje pretpostavka, nagađanje? Sve. Ništa. Nisi bila tamo. Ali poznaješ Antoinette, divljaštvo skriveno lijenom milinom. Opet će izgovoriti iste riječi, ali strelica će i drugi put promašiti metu. O, da.

Duboko u sebi, poznaješ Antoinettu.)

Kada su se opet našli u autu, vozio je Chollie, osjećao se nelagodno, gledao kako njegova sestra plače sebi u lakat. “Rekla si joj da ode kvragu?” rekao je. Tužit će tu krmaču, za sve što ima, jebe mu se što je Lottova majka. Uzet će joj sve što ima, živjet će u toj kućici na plaži do kraja života, likujući, bogat.

Gwennie je odmaknula ruku i rekla: “Novac u zamjenu za šutnju. Ne svađaj se sa mnom. Potpisala sam ugovor.”

Pokušao je nijemo izreći ono što ne bi mogao riječima, ali njoj to nije značilo ništa. “Svidjela mi se”, rekla je, iako je to bila užasna neistina.

Otišli su kući roditeljima, nisu željeli biti nigdje drugdje. Bamije i piletina i kukuruzni kruh iz kutije, njihova majka spušta lopaticu i prilazi im raširenih ruku. Gwennie je objavila trudnoću i njen prekid dok su jeli puding. Bilo je to namijenjeno Chollieju, da se ne bi umiješao. Otac je spustio čelo na rub kuhinjskog stola i plakao. Majka je ustala bez riječi; idućegje jutra odletjela na posao u El Paso. Gwennie je bilo lako praviti se da je pobjegla. Spakirala je malu torbu i ušla u auto koji je došao po nju dok je trebala biti u školi, smjestili su je u dvosoban stan, prepun tepiha boje zobi i plastičnih šalica, svakog tjedna posjećivala ju je medicinska sestra, namirnice su joj donosili na prag, gledala je televiziju koliko je mogla izdržati, što joj je sasvim odgovaralo jer nije mogla čitati knjige bez nekoga u blizini, a tamo vjerojatno nije bilo nikoga, u cijelom tom tužnom stambenom naselju s tirkiznim fontanama i u crveno obojanim malčem od čempresa.

Beba je uzimala. Uzimala je iz njenih kostiju, uzimala joj je mladost, dan za danom. Gwennie je jela malo, po cijeli dan je gledala televiziju.

Dragi Lotto, jednom je napisala dječaku prognanom u hladni čemer na sjeveru, ali polovica je već bila laž, poderala je pismo i stavila ga u kantu za otpatke ispod filtra za kavu. Opuštalo ju je samo plutanje u kadi.

Netko je u njezinu životu stisnuo tipku pauza; premotamo li brzo naprijed, rodilo se dijete. Gwennie je dobila epiduralnu; kao u snu.

Njezina osobna medicinska sestra došla je u bolnicu i sve napravila.

Stavila je bebu Gwennie u ruke, ali kada je izišla iz sobe, Gwennie je vratila bebu u kolijevku. Odnijeli su ga i stalno ga opet donosili čak i kad

im je rekla da prestanu. Tijelo joj je ozdravilo. Grudi očvrsnule. Dva dana, tri dana. Pudinzi i američki sir na kruhu. Jednog dana potpisala je neki papir i bebe je nestalo. U njezinu ruksaku bila je omotnica puna gotovine. Izišla je iz bolnice na žarku vrelinu srpnja. Bila je više nego prazna.

Hodala je cijelim putem do kuće, duže od 17 kilometara. Kada je ušla, zatekla je Chollieja kako pije Kool-Aid. Ispustio je šalicu iz ruke. Lice mu je pocrvenjelo, vikao je na nju, rekao joj da su roditelji prijavili nestanak policiji, da je tata svaku noć provodio tražeći je po ulicama, a on je imao noćne more u kojima su je silovali. Slegnula je ramenima, spustila ruksak i otišla u dnevnu sobu, upalila televizor. Nakon nekog vremena donio joj je kajganu i tost, sjeo pokraj nje, gledao kako se svjetlost kreće preko njezina lica. Prolazili su tjedni. Njezino je tijelo djelovalo neovisno o mozgu, koji je bio negdje drugdje, u nekoj drugoj hemisferi. Nešto ju je kočilo, sidro koje je zapelo za nešto nevidljivo i duboko. Kretanje je iziskivalo veliki napor.

Roditelji su bili ljubazni. Pustili su je da ne ide u školu, vodilije terapeutu. Nije bilo važno. Ležala je u krevetu. “Gwennie”, rekao joj je brat, “tebi treba pomoć.” Nije imalo smisla. Njen brat uzeo joj je ruku, ne gledajući je. Tako ljubazno, tako nježno, nije joj bilo neugodno. Ne bi se tuširala tjednima. Bila je preumorna da bi jela. “Smrdiš”, ljutito je rekao Chollie. Ti smrdiš uvijek, pomislila je, ali nije rekla. Chollie se brinuo, micao se od nje samo za vrijeme škole. Otac samo kad je radio. Bila bi sama samo tri sata, kratko. Jednog dana kada je imala nešto više energije nazvala je Michaelova susjeda koji je prodavao drogu. Došao je, pogledao njenu masnu kosu, dječju spavaćicu, nekako je oklijevao prije nego što joj je dao papirnatu vrećicu. Stavila mu je novac u ruke, zatvorila vrata pred nosom. Dan za danom, uvijek isto. Ljepljive resice prašine na oštrom bridu ventilatora nad glavom. Dovoljno.

Chollie joj je pokazao svoju zalihu ecstasyja i prepredeno rekao: “Ovako počinje moj pohod prema dominaciji nad svijetom”. Rekao je da ga neće biti cijele noći, prodavat će na rave partyju, hoće li ona biti dobro? “Idi”, rekla mu je, “zaradi novac.” Otišao je. Otac je bio u svojoj sobi, spavao je. Stavila je omotnicu s gotovinom koju je dobila od

Antoinette pod bratov jastuk, razmislila; onda je zamijenila njegove smrdljive plahte i opet stavila novac pod jastuk. Izvukla je vrećicu s drogom ispod svog madraca, progutala jednu tabletu i čekala da je uhvati, zatim istresla cijelu bočicu u usta i sve ih popila s mlijekom iz tetrapaka.

Pojavila se bol u želucu.

Već je omamljena. Zrak je postao kao blato. Pala je na krevet. Jedva je čula oca kako odlazi na posao. San ju je obuzimao u valovima. U valovima, slatkoća, mir.

(Samo naprijed, plači u svoje vino, ljutita ženo, prošlo ti je pola života. Što misliš, što će te slijediti kroz mrak? Na prozoru se pojavljuje jutro, kao i svakog dana, pas se budi uz njen krevet iz sna o vjevericama; ali uskrsnuće ne postoji. Ipak, napravila si to, zar ne, dozvala si jadnu djevojku. Što ćeš sada? Evo je pred tobom, živa koliko će ikad biti, tvoje isprike ne bi nikada ništa značile.)

Chollie se vratio u potpuno tihu kuću, znao je da nešto nije u redu.

Otac je još bio na poslu, Chollie se zadržao na partyju. Stajao je na vratima, nije čuo ništa, onda je potrčao. Našao ono što je našao. Sve se preokrenulo u njemu. Čekao je hitnu pomoć, dok je čekao, pojavio se plan, što će napraviti, koliko će to godina trajati. Stavio je sestrinu glavu u krilo i držao je. Kilometar daleko začuo se zvuk. Sirene.

Bila je zora, tanki blijedi nanos u daljini. Mathilde se tresla, ali ne od hladnoće. Žalila ih je, kukavice. Jer i ona je očajavala; i ona je bila zaslijepljena tamom, ali okrenuti leđa je tako lako. To je varanje. Puna šaka, hladno staklo, gutanje. Oborena sjedalica, koža grla gori. Minuta bola, zatim mir. Podlo, takav nedostatak ponosa. Bolje je osjetiti sve.

Bolje je kad gori dugo, polako.

Mathildino je srce bilo gorko, osvetoljubivo i brzo (istina).

Mathildino je srce bilo prijazno (istina).

Mathilde je pomislila na veličanstvena Landova leđa, mišićava i duga, profinjeno nazubljenu kralježnicu. Takva je leđa imao i Lotto. Usne, jagodične kosti, trepavice, sve isto. Duh se prikazao u živom tijelu. Mogla bi to pokloniti mladiću. Ako mu nije ni otac ni majka, ipak mu je neki rod, ujak. Ipak je Chollie najbolje poznavao Lotta nakon nje; mogao bi reći

Landu za Lotta, stvoritin osobu od onoga što su za Landa bile samo pojedinosti, krhotine: intervjui, drame, kratak susret s udovicom, ali Mathilde je znala koliko je bila zatvorena, pokazala mu je samo tijelo, ništa stvarno. Chollie bi mu mogao pružiti Gwennie, njegovu majku.

Mathilde bi mogla Landa ostaviti uz nešto živo. Mogla bi Landu i njegovu ujaku dati vremena.

Ustala je. Napustilo ju je ono što joj je posljednjih mjeseci davalo lakoću, činilo joj se da su joj kosti načinjene od granita, koža nategnuta preko njih kao stara cerada. Odvagnula je kutiju, osjetila svu težinu Cholliejevih grijeha u rukama, spustila je u sudoper.

Zapalila je šibicu i gledala kako njen plavi rub guta drvce, na trenutak joj se vratila lakoća, dah kojim bi ugasila plamen već joj je bio na usnama - jebi ga, Chollie zaslužuje najgore zbog onoga što je napravio Lottu u njegovim zadnjim danima, zbog sumnje koju je stvorio - ali nešto joj je zaustavilo dah (nešto iznutra; ne mi). Trenutak prije nego što će joj plamen oprljiti prste, ubacila je šibicu u kutiju. Gledala je kako papiri gore, oduzeta, Cholliejeva kazna nestajala je u plamenim jezicima. Poslat će vlastoručno pismo obojici, kasnije. Land može svaki dan zvati svog novopronađenog ujaka. I hoće. Chollie bi mogao prirediti Landovo vjenčanje u svojoj palači uz more. Chollie bi mogao gledati njegovu djecu kad budu primala diplome, kako voze Porsche koji im je poklonio. Landa bi voljeli.

“To nije malo”, rekla je naglas.

Pas se probudio, zalajao zbog dima. Kada je Mathilde digla pogled s izgorene gomile, mala tamna djevojka koju je dozvala je nestala.

23.

Desetljećima kasnije medicinska će sestra ući u sobu za čaj u Mathildinoj kući (na zidu plavo platno; hladan sumračan osjećaj mladosti i voljenosti). Nosit će pladanj s kolačima koji će biti jedino što je Mathilde još jela. Govorit će, ta žena, govoriti i govoriti, jer na Mathildinim usnama bio je osmijeh. Ali kada ju je dodirnula, medicinska će sestra otkriti kako je starica otišla. Ne diše. Koža se hladi. Zadnja iskra u Mathildinu mozgu vući će je prema moru, neravnoj plaži, ljubavi žestokoj kao baklja u noći, skoro neprimjetnoj dolje na obalnoj crti.

Kada je sat kasnije čuo vijest, Chollie je sjeo u avion. Usred jutra nadmudrio je brave Mathildina londonskog stana i ušao, zastajkujući i zadihan. Tih je dana bio debeo, prastar kao trbušasta peć. Sve je preživio, kao što bi i štakori, meduze i žohari. Uzeo je tri tanke knjige koje je Mathilde napisala, bez ikakvog odjeka, stavio ih u svoju torbu (Alazon, Eiron, Bomolohos25; bila je lukava, ali ne i profinjena. U jednoj sobi njegove kuće ostatak njihove naklade leži u kartonskim kutijama, jedu ih žohari.) Iako star, bio je bistar kao i uvijek. Natočio je bourbon, zatim zanemario čašu i sa sobom na tavan ponio bocu. Noć je proveo listajući vrijedne rukopise prvih skica za drame Lancelota Satterwhitea, brižno spremljene u posebne kutije, tražio je prvu, na žutom papiru smiješno otisnutu skicu za Izvore. Vrijedit će više nego cijela ta kuća. Neće je naći.

Nije više bila među ostalim dramama, napustila je Mathildu desetljećima prije, ukradena rukom mladića koji se posramljen i bijesan probudio u tuđoj kući, pustio psa van u mrak da se pomokri i napravio voćnu salatu i kavu ne paleći svjetlo. Gurnuo je papire pod košulju, grijao ih svojom kožom dok je vozio natrag u grad. Na kraju, nije bilo važno. Land je imao pravo na njih koliko bilo tko drugi, istina; mladić je krađu objasnio u pismu koje je stavio u veliku plavu zdjelu punu zrelih rajčica, mladić koji je u kostima osjećao ono što je samo jedna osoba stvarno znala.

Kada je već dvije godine bila udovica, Mathilde je otišla u New-

Jersey pogledati Landa. Davala se Oluja. On je bio Kaliban. Dobro se držao, ali avaj, u njemu nije bilo iskre. Djeca genija rijetko su geniji, et cetera. Njegov najveći talent bilo je krasno lice skriveno pod lateksom.

Nakon što se spustila zavjesa, izišla je u sumrak. Nije se prerušila, mislila je da neće biti potrebno; imala je zdravu težinu, kosa joj se vratila, prirodno meka i smeđa. Ali bio je tamo, pred kazalištem, pušio cigaretu, u svojem glomaznom kostimu, s grbom na leđima, u prnjama. “Kako ti se svidjelo, Mathilde?” viknuo je preko glava ljudi koji su odlazili na večeru, kućama, na piće.

Kako ju je pogledao. Isuse. Kao da je mogao vidjeti njezino mračno srce, a ono što je ugledao smrtno mu se zgadilo.

Pa, istina je, Lotto je bio jednako tako moralno krut. Da je znao - sve što je napravila, sve što je bila, za ljutnju koja bi joj kao munja bljeskala pod kožom kada bi ga čula kako se hvali na nekoj zabavi, veselo pripit, kako je željela razrezati cipele koje je posvuda ostavljao, mrzila riječi koje su izlazile iz tih krasnih usta, nemaran način na koji se ophodio s tuđim naglim i nježnim osjećajima, ego veći od granitne stijene na kojoj im je bila sagrađena kuća, kako joj je nekad bila muka od njegova tijela koje je jednom bilo njeno, od tjelesnih mirisa, sala oko struka, skrivenih dlaka na tom tijelu od kojeg su sada ostale samo kosti - bi li joj oprostio? Ah, Isuse, naravno da bi.

Zaustavila se u mjestu. Uspravi se, rekla je sebi. Široko se nasmiješila jadnom Landu. “Ne daj se obeshrabriti. Samo naprijed!” rekla je.

Vidjela je njegovo lice, stalno iznova, dok se brzo vozila kroz noć da se vrati svojoj kući i psu. Kako ružan nekada može biti zgodan muškarac.

Možda je Land bio daleko bolji glumac nego što je ona ikad pomislila; sigurno bolji negoli je bio Lotto. Pa, znala je kako to ide.

Prazna kazališta tiša su od drugih praznih mjesta. Kada spavaju, kazališta sanjaju o buci, svjetlima i pokretima. Našla je samo jedna vrata s ulice koja nisu bila zaključana i sklonila se s ledenog vjetra. Upravo tada, Danica sa svojim kostima ptičice i zgodna Susannah već su razgovarale, mahale konobaru, spremale se početi ogovarati Mathilde koja nije došla. Neka bude tako. Cijeli dan na poslu osjećala je kako je trga

tjeskoba, a kada Lancelot nije odgovorio na njezine poruke, kada se nije vratio kući, otišla ga je potražiti. Gacy na ekranu s pomičnim tekstom.

Komad o zlu, koje ga nagriza iznutra. Pratila je slab trag njegova glasa iza pozornice, ispruženih ruku, vukući noge, tražila put kroz mrak; nije htjela upaliti svjetlo i otkriti da je tamo. Konačno je sa strane stigla do pozornice, on je, naravno, bio na njoj, pod mutnim svjetlom, govorio je:

Jadni pošteni gospodar, vlastito ga srce shrvalo, uništila dobrota; čudne li, neobične krvi, kad je čovjeku najveći grijeh previše dobročinstva!

Tko se još usuđuje biti upola tako dobrostiv?

Jer darežljivost tvori bogove, ali zatire ljude.

Tek pred kraj scene je prepoznala tekst: Timon Atenjanin. Njoj najmanje drag Shakespeare. Počeo je sljedeću scenu. Ah. Igrao je cijeli komad. Sam. Nikome.

Bila je na sigurnom u tami, dozvolila je sebi osmijeh - kako je komičan i drag - a taj se osmijeh brzo širio njenom dijafragmom, morala je duboko disati, snažno, da se ne počne smijati. Jer, pogledajte ga samo, onako visokog, zauzima cijelu pozornicu. Održava stari san na životu tim infuzijama glume; onaj stari on za kojeg je mislila da je umro i dalje je potajno živio. Ali teatralan, preglasan. Nije on glumac kakav je mislio da jest.

Stajala je među tamnim naborima zastora, on je završio, klanjao se i klanjao; onda je povratio dah i opet ušao u svoje tijelo. Ugasio je svjetla.

Osvijetlio je sebi put mobitelom, ona je pazila da se drži izvan mutnog kruga svjetlosti. Prošao je blizu nje, uhvatila je miris: znoj i kava i on sam i možda bourbon, da se opusti. Čekala je dok nije čula odjek zatvaranja vrata, onda je po osjećaju krenula brže kroz mrak, vani na ledenu ulicu, uskočila u taksi i pojurila kući za njim. Kada je ušao, bila je unutra tek nekoliko minuta, ali namirisala je zimu u njegovoj kosi kada je nagnuo glavu nad njen vrat. Nježno mu je pridržala glavu, osjetila skrivenu sreću kako se meškolji u njemu.

Kasnije, pod pseudonimom, napisala je dramu s naslovom Volumnija.

Igrala je u kazaliĹĄtu s pedeset mjesta. Dala joj je cijelu sebe. (Nije se trebala iznenaditi kada se nitko nije pojavio.)

24.

Nekad davno, bila je sasvim mala. Između onoga čega se sjećala i onoga što se dogodilo pružala se duga tama. Nešto tamo nije bilo zatvoreno. S četiri godine dijete je još nezrelo. Djeluje okrutno mrziti bebu jer je bila beba, jer je napravila djetinjastu pogrešku.

Možda je uvijek bila tamo; možda je sve jasno, ali cijelo vrijeme ona je u sebi nosila drugu priču ispod one prve, vodila užasnu i nijemu borbu, ne bi li bila sigurna. Morala je zbog sebe vjerovati da je ona bolja priča prava, iako je ona gora bila uporna.

Imala je četiri godine, čula je brata kako se igra na katu bakine kuće dok je ostatak obitelji jeo fazana kojeg je njezin otac ulovio tog jutra.

Kroz prozor se vidjela obitelj okupljena pod stablom, na stolu bageti i gulaš i vino. Rumeno lice njene majke bilo je zabačeno, sunce joj je obasjavalo kožu. Otac je davao komadić hrane Bibicheu. Usta njene bake više su nalikovala crti nego slovu n, odavala zadovoljstvo. Dizao se vjetar, šumjelo lišće. U zraku se osjećao miris dobrog gnoja, smolasta slasna far Breton sa strane je čekala vrijeme za desert. Bila je na tuti, trudila se, ali pjesma i tupkanje njezina brata nad njom bili su zanimljiviji.

Trebao je spavati. Zločesti dječak, nije poslušao.

Djevojčica se popela stepenicama, vrhovima prstiju pokupila prašinu.

Otvorila je vrata sobe. Njen mali braco ju je ugledao i zagugutao od sreće. Dođi, rekla je. Isteturao je van. Pratila ga je do stepenica, stara hrastovina bila je kao pozlaćena od papuča koje su je svakodnevno laštile penjući se i spuštajući.

Njezin brat stajao je na vrhu stepenica, nesiguran, ispružio je ruke prema njoj, bio siguran da će mu ona pomoći. Naslonio se na nju. Ali, umjesto da ga primi za ruke, pomaknula je nogu koja ga je dodirivala.

Nije htjela, ne stvarno, dobro, možda je djelomično i htjela, možda je to napravila. Zateturao je. Onda je gledala kako se beba kotrlja niz stepenice, glava mu je cijelim putem dolje odskakivala kao kokosov orah, bum-tras.

Dolje je, iskrivljen, nepomičan. Kao odbačena krpa.

Kada je podignula pogled, ugledala je desetogodišnju rođakinju koju prije nije primijetila, stajala je na vratima kupaonice na katu, otvorenih usta.

To je bila lošija verzija. Ono što se kasnije dogodilo potvrđivalo je tu verziju. Bila je jednako stvarna kao i ona druga. Beskonačno su se izmjenjivale.

Ipak, Mathilde nikad nije baš sasvim povjerovala. Onaj pokret noge naknadno je ubačen, sigurno. Nije mogla vjerovati, ali nešto u njoj jest, ta proturječnost koju je nosila u sebi postala je izvor svega.

Preostale su samo činjenice. Prije nego što se to dogodilo, toliko su je voljeli. Nakon toga, ljubav je opozvana. Gurnula ga je ili nije; rezultat je bio isti. Za nju nije bilo oprosta. Ali bila je tako mala. Kako je bilo moguće, kako su roditelji mogli to napraviti, zašto joj nisu oprostili?

25.

To je bila matematika, taj brak. Ne zbrajanje, kako bi netko mogao pomisliti. Dizanje na potenciju.

Taj muškarac, nervozan u odijelu premalom za njega onako dugačkog i vitkog. Ta djevojka u zelenoj čipkastoj haljini razrezanoj visoko na bedru i bijelom ružom iza uha. Isuse, tako mlada. Žena pred njima bila je unitaristička svećenica, na njezinoj živahnoj glavi sijeda kosa sjajila se pod zrakom sunca koja se probila kroz prozorsku čipku. Tamo vani budio se Poughkeepsie. Iza njih čovjek u domarskoj uniformi tiho je plakao pokraj čovjeka u pidžami s lovačkim psom: njihovi svjedoci. Svima sjaje oči. U zraku se mogla osjetiti ljubav.

Ili je to možda bio seks. Ili je to tada možda bilo isto.

“Uzimam”, rekla je. “Uzimam”, rekao je. Jesu; i hoće.

Naša će djeca biti tako jebeno lijepa, pomislio je gledajući je.

Dom, pomislila je gledajući ga.

“Možete se poljubiti”, rekla je službenica. Jesu; i hoće.

Onda su svima zahvalili, smijali se, potpisani su dokumenti, čestitalo se, svi su zastali na tren, ne želeći napustiti tu pristojnu prostoriju u kojoj je sve bilo tako ugodno. Mladenci su još jednom sramežljivo svima zahvalili i izišli u hladno jutro. Smijali su se, rumeni. Ušli su kao obični brojevi; izišli dignuti na kvadrat. *** Njezin život. U prozoru papigica. Potez plavog dana u londonskoj magli. Vjekovima daleko od onoga što je tako duboko proživljavala. Dan na stjenovitoj plaži, stvorenja u lokvici zaostaloj nakon plime. Sva ona obična popodneva, slušanje koraka po gredama kuće, poznati osjećaj koji to donosi.

Jer istina je; više nego u najboljim trenucima i sretnim događajima, ona je nalazila život u malom i svakodnevnom. Stotine puta kada je kopala u vrtu, svaki put zadovoljno zabivši lopatu u zemlju, tako često da su taj

pokret, dolje-gore, i bogati miris zemlje ocrtavali toplinu koju je pronašla u kući među. višnjama. Ili ovo: svakog dana budili su se na isti način, njen muž budio ju je šalicom kave, vrhnje se još uvijalo na njezinoj crnoj površini. Gotovo neprimjetna, takva dobrota. Poljubio bi joj tjeme prije nego što bi izišao, a ona bi osjetila kako se nešto u njezinu tijelu diže prema njemu. Te nijeme intimnosti činile su njihov brak, a ne ceremonije ili zabave ili premijere ili povremene veličanstvene jebačine.

Međutim, s tim je gotovo. Šteta. Njene ruke, koje su se grijale na šalici, nalik filcanim grudicama kakve bi dijete isplelo na kvrgavim dlanovima. Ali nekad davno bila je seksi, ako već ne seksi, onda barem dovoljno drukčija da bude privlačna. Gledajući kroz taj čisti prozor, može vidjeti koliko je sve bilo dobro. Ni za čim nije žalila.

(To nije istina, Mathilde; šapat u uhu.)

Ah. Isuse. Da, ima nešto. Samo jedna stvar, svjetluca. Žaljenje.

Radi se o tome da je cijeli život govorila ne. Od početka, bilo je tako malo ljudi koje je puštala blizu. One prve noći, u sjaju njegova mladog lica pred sobom, u crnoj noći, uz tijela koja mlate zrakom koji ih okružuje, u njoj se iznenada otvorila jasna spoznaja; ah, ovo, odjednom je stigao mir, njoj koja nije bila mirna od djetinjstva. Stigao niotkud. Stigao iz te iznenađujuće noći, uz bljeskove munja, iz olujnog crnog fakultetskog dvorišta pod njima, uz vrelinu i pjesmu i seks i životinjski strah iznutra.

Ugledao ju je i skočio i probio se kroz gomilu i uzeo je za ruku, taj bistri mladić koji joj je pružio mjesto na kojem se može odmoriti. Nije ponudio samo cijelog nasmijanog sebe, prošlost koja ga je izgradila i toplo pulsirajuće tijelo koje se tako krasno kretalo i zgusnutu budućnost za koju jeosjećala da ga čeka, nego i baklju koju je nosio ispred sebe u mraku, shvatio je, zasljepljujuće i trenutno, da u njezinoj srži ima dobrote. S tim je poklonom stiglo i gorko sjeme žaljenja, nepremostivi jaz između Mathilde koja je ona bila i Mathilde kakvu je on vidio. Na kraju, to je samo pitanje kuta gledanja. Željela je biti ljubazna Mathilde, ona dobra. Ona kakvu je on zamišljao. Gledala bi ga i smiješila mu se; čula bi vise od: Udaj se za mene, ugledala svijet koji se vrtio iza tih riječi. Ne bi nimalo zastala, ne bi oklijevala. Nasmijala bi se, prvi put mu dodirnula lice. Osjetila toplinu na

svom dlanu. Da, rekla bi, naravno.

ZAHVALE Zahvalna sam najprije Clayu, kojeg sam prvi put vidjela 1997. godine, kada je unio uzbuđenje na Amherst College, sa svojim dugim crnim konjskim repom, okrenula sam se, zaprepaštena, i rekla svojoj prijateljici da ću se udati za njega iako nisam vjerovala u brak. Knjiga je svoj život počela na stranicama ispisanima u umjetničkoj koloniji MacDowell, uz pomoć djela Anne Carson, Evana S. Connella, Jane Garden, Thomasa Manna, Williama Shakespearea i mnogih drugih, previše ih je da bi ih nabrajala; neizmjerno se popravila dok je putovala kroz ruke mog agenta, Billa Clegga i sjajnih prijatelja Jami Attenberg, Kevina A. Gonzálesa, Eliotta Holta, Dana Spiotta, Laure van den Berg i Ashley Warlick.

Riverhead joj je pružio (kao i meni) topli novi dom, zahvalna sam svima ondje, posebno Jynne Martin i Sarah McGrath, koja me ispunjava strahopoštovanjem svojom nepokolebljivom mirnoćom i zapanjujuće preciznim ispravcima. Blaženi bili svi koji su provjeravali činjenice i pravopis. A kad smo već kod toga, blaženi bili i svi koji pročitaju ovu knjigu. Beckett i Heath moja su najčišća zadovoljstva, moji branici pred očajem, ali jednako tako i oni koji su se brinuli o njima kako bih ja mogla raditi. Pa ako ova knjiga počinje s Clayem, s njime i završava: konjski rep je ošišan, postali smo stariji i sporiji, a iako o braku i dalje imam podvojeno mišljenje, ne mogu povjerovati koliko sreće imam u ovom našem.

Notes 1 U svojem romanu Lauren Groff na više je mjesta upotrijebila citate iz djela drugih pisaca, ponajviše Shakespeareovih. Poštujući izvornik, nisam ih posebno označavao, ali sam se koristio prijevodima Milana Bogdanovića (Kralj Lear, Hamlet, Mnogo vike ni za što i San ivanjske noći), Mate Marasa (Koriolan, Komedija zabluda, Timon Atenjanin te Romeo ijulija), Antuna Šoljana (Oluja), Tina Ujevića (Vlati trave Walta Whitmana), Antuna Slavka Kalenića (Petronijev Satirikon), Tome Marelića (Ilijada), Saše Dracha (Frankenstein ili Moderni Prornetej Mary Shelley), Maje Zorice (Mali princ Antoinea de SaintExupéryja) te Starim i Novim zavjetom (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012., 22. izdanje).

I naslov knjige zaslužuje objašnjenje. Najjednostavniji prijevod izvornika glasio bi Sudbine i bjesovi, ali svojim naslovom Fates and Furies autorica se namjerno odlučila za igru riječima, aludirajući i na mitološka bića.

Prijevod naslova tako bi mogao glasiti: Suđenice i srde, odnosno Mojre i Furije ili Mojre i Erinije. Tri Mojre ili sestre suđenice, u slavenskoj mitologiji poznate i kao rođenice, rožanice, rojenice ili sojenice, božansko je trojstvo koje je tkalo niti života i određivalo sudbine. Furije ili srde su božice osvete i nije nimalo teško povezati ih s radnjom romana.

No, ni u jednoj kombinaciji u prijevodu, čak i ako eliminiramo razlike u prikazima tih bića u različitim kulturama (jer u slavenskoj su mitologiji suđenice prikazivane i kao dobrodušne, a ne kao nemilosrdne, hladne žene, kako je u grčkoj), nije moguće zadržati dvoznačnost originala. Zbog toga smo urednica i ja odabrali naslov za koji mislimo da najbolje prenosi namjere autorice.

2 Jelly Roll Morton (1890. - 1941.), američki jazz i ragtime klavirist.

3 Veslačka regata na rijeci Charles koja razdvaja Boston i Cambridge. Najveće veslačko natjecanje na svijetu, s desetak tisuća sudionika i tristo tisuća gledatelja.

4 Blue Scockings - neformalno udruženje engleskih žena sredinom osamnaestog stoljeća koje se bavilo obrazovanjem.

5 Najstarija trgovina igračaka u SAD-u, utemeljena 1862. godine.

6 Svakog ljeta u raznim parkovima New Yorka održavaju se besplatne kazališne predstave.

7 Zima - bistro, blago karbonizirano alkoholno piće s okusom limuna koje se pojavilo 1993. godine i reklamiralo kao zamjena za pivo. Prestalo se proizvoditi 2008.

8 Boston Common - javni park veličine 50 hektara u centru grada, najstariji u SAD-u.

9 Izmišljeni lik brijača ubojice nastao potkraj druge polovice 19. stoljeća koji je postao simbol viktorijanske melodrame i londonska urbana legenda, oživljavana u mnogim predstavama i filmovima.

10 Grimoar, grimorij - vještičji priručnik, knjiga bajalica.

11 U originalu teško izgovoriva pjesma nepoznatog autora: Whether the weather he cold, Or whether the weather be hot, We'll weather the weather, Whatever the weather, Whether we like it or not!

12 Neprevodiva igra riječi. Anti-gone doslovno prevedeno s engleskog znači: suprotno od otišla.

13 Gonad - spolne žlijezde, u slengu se ta riječ upotrebljava za mošnje.

14 Dama Petera Shaffera iz 1973. godine, prema kojoj je snimljen film.

15 Naziv pod kojim američka tvrtka prodaje zamjenu za puretinu načinjenu od žitarica i tofua.

16 Massive Open Online Course - Masovno otvoreno online učilište. Termin nastao 2008. godine, nakon čega se pretvorio u rastući portal sa sve većim brojem svima dostupnih besplatnih tečajeva koje osiguravaju mnogi fakulteti diljem svijeta.

17 Kurtizana na francuskom dvoru iz druge polovice osamnaestog stoljeća, ljubavnica Luja XV. 18 Termin iz bejzbola: nakon tri strikea slijedi izbacivanje.

19 Intracoastal Waterway je četiri tisuće i osam stotina kilometara dugačak vodeni put uz obale Meksičkog zaljeva i Atlantika SAD-a, spoj prirodnih i umjetnih kanala plovan za brodove.

20 Neprevodiva igra riječi; doslovno značenje safety posit box je kutija smještena na sigurno. Zapravo se koristi izraz safe deposit box (kutija odložena u sef), što se izgovara gotovo jednako.

21 Neprevodiva igra riječi. Na engleskom se riječi osam (eight) i pojela (ate) izgovaraju isto.

22 Dvorana u Lenoxu (Massachusetts) u kojoj ljeti nastupa Bostonska filharmonija.

23 Investicijska prevara koju je početkom dvadesetog stoljeća izveo Charles Ponzi. Nakon što sakupi dovoljno za izmišljeno ulaganje, osnivač pokupi sav novac i nestane.

24 Planinski gradić u američkoj saveznoj državi Colorado.

25 Alazon, Eiron i Bomolohos - tipski likovi starogrčke komedije.