Filozofija odgoja i obrazovanja 1.kolokvij Filozofija – philein = voljeti + sophia = mudrost Definicija filozofije prema skolastičarima:
Znanost o svim stvarima po posljednjim
uzrocima, stečena prirodnim svjetlom. Izvori filozofije: čuđenje, dvojba i potresenost ljudskog bića. Znanstvene metode 1. Metode znanstvenog istraživanja (analiza, sinteza, indukcija, dedukcija, apstrakcija, generalizacija, analogija, hipoteza, teorija i eksperiment); 2. Metode znanstvenog usustavljivanja (definicija, klasifikacija, dokazivanje i opovrgavanje). 1.Metode znanstvenog istraživanja: Analiza - postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti pomoću raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zaključaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove. Analizom postižemo jasnoću. Sinteza – postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti pomoću spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u složene. Sintezom postižemo preglednost. Indukcija – način zaključivanja od partikularnoga ka univerzalnome. Razlikujemo potpunu i nepotpunu indukciju. Najvažniji elementi induktivne metode jesu
analiza, sinteza,
apstrakcija, generalizacija i specijalizacija. Dedukcija – zaključuje obratno, iz općenitoga na pojedinačno. Klasičan i najbolji oblik dedukcije je silogizam. Apstrakcija – misaona operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni a ističu se bitni elementi i osobine određenoga predmeta. Generalizacija – (uopćavanje) logički postupak zaključivanja indukcijom od pojedinačnih slučajeva na općenitu spoznaju, pravilo, zakon. Analogija – zaključivanje od jednog posebnog slučaja na drugi poseban slučaj. Hipoteza – vjerojatna zamisao, pretpostavka koja pokušava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne zajedničke osnove, uzorke i zakone određenih skupina pojava. Teorija – hipoteza višeg tipa, tj. pretpostavka primijenjena na cijelo jedno područje fenomena. Sastoji se od niza hipoteza. Od hipoteza se induktivno napreduje ka teoriji.
Eksperiment – umjetno izvođenje neke pojave radi njezina sustavnog promatranja i proučavanja da bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza. 2.Metode znanstvenog usustavljivanja: Definicija – logički postupak pojmovnog određivanja sadržaja nekog predmeta, točno određujući mu narav ili bit. Vrste definicije: realna, nominalna, konceptualna, verbalna, deskriptivna, ostenzivna i genetička. Klasifikacija – (divizija) postupak kojim se mnoštvenost u stvarnosti skuplja u određene zajedničke cjeline prema kriteriju njihove sličnosti i različitosti. Dokazivanje – logički postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekoga suda, stava ili teorija. Bitni elementi dokaza su: teza, načela, argumenti i demonstracija. Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Opovrgavanje – suprotno od dokazivanja. Logički proces kojim se neki iskaz dokazuje kao lažan. Logika – ima zadaću osposobiti čovjeka ne da misli nego da bolje misli. Nastala je na području antičke Grčke u 4.st.pr.Krista. Njezini tvorci su bili starogrčki filozofi a najzaslužniji je bio Aristotel. Logika je filozofska disciplina koja se bavi oblicima i zakonima valjane misli i metodama spoznaje. Valjani oblici ljuske misli su pojam, sud i zaključak. Pojam je miso o bitnim karakteristikama onoga što mislimo. Pojam je misao i biti predmeta. Svaki pojam ima tri karakteristike: sadržaj, opseg i doseg. Sud je logička tvorevina koja sadrži neki spoj pojmova. Postoje različite podjele sudova pa ih tako dijelimo po: 1. kvantiteti (univerzalni, partikularni i singularni 2. kvaliteti (afirmativni, negativni i limitativni) 3. relaciji (kategorički, hipotetički i disjunktivni) 4. modalitetu (problematični, asertorični i apodiktični) Zaključak je spoj sudova, ali ne bilo kakav, nego onaj iz kojega izvodimo zaključni sud ili konkluziju. Zaključak dijelimo na posredni i neposredni. Neposredni zaključak je onaj koji se izvodi iz samo jednog suda (premise). Posredni je zaključak onaj koji se izvodi iz dvaju ili više sudova Onaj zaključak koji se sastoji od točno dviju premisa i konkluzije naziva se
silogizam a ako zaključak ima više od tri suda, odnosno ima više od dvije premise nazivamo ga polisilogizam. Filozofija spoznaje - osnivač John Locke Problemi filozofije spoznaje – čovjekova sposobnost spoznavanja istine. Skepticizam – ističe da spoznaja nije moguća i da je jedini ispravan stav uzdržavanje od bilo kakvog suda. Možemo razlikovati metodički i doktrinarni skepticizam. Doktrinarni može biti apsolutni i relativni, etički i religiozni i metodički. Suprotan stav skepticizmu je dogmatizam. Posredan stav između skepticizma i dogmatizma je kriticizam. On ima načelno uvjerenje da je moguće izvršiti provjeru svake stvari koja nas izaziva na promišljanje. Metafizika - znanost o temeljima bića i njegovoj totalnosti, koje proučava polazeći od bitka, tražeći prve i najuniverzalnije principe, koji najradikalnije konstituiraju stvari. Dijeli se na opću i posebnu. a. opća metafizika ili ontologija je filozofska disciplina koja proučava biće ukoliko ono jest. b. Posebna metafizika tretira metafizička pitanja o posljednjim principima svega što postoji, o apsolutnom biću, Bogu (racionalna teologija ili teodecija) Ontologija – pojam ontologija je nastao u 17.stoljeću za označavanje opće znanost o biću. Dva su unutarnja principa koja čine jedno konkretno biće. To su bitak i bit. Bitak je ono po čemu jest sve što jest, ono po čemu biće opstoji, dobiva energiju, ontički razlog da biće jest. Bit je unutarnji princip bića po čemu je biće upravo to što jest. Supstancija – trajna podloga u svim stvarima, akcident – neke njezine promjenjive odredbe. Supstancija ima karakter samostalnog bitka koji na neki način stoji u sebi samome. Razlikujemo dvije vrste akcidenata: slučajne i vlastite akcidente. Aristotelove kategorije: supstancija, kvantiteta, kvaliteta, relacija, gdje, kada, položaj, imanje, djelovanje i trpnja. Najviši principi bitka: princip identiteta, kontradikcije, isključenja trećega, dostatnog razloga. Uzrok se može definirati kao ono čijim utjecajem nešto jest ili nastaje, odnosno kao počelo koje utječe na bitak nečega. Djetalni , egzemplarni i finalni uzrok.
Teodecija - filozofska disciplina koja se bavi pitanjima o Bogu. Nazivaju je i filozofskom teologijom. Filozofska teologija ili teodecija temelji s esamo na iskustvu i na razumu. Pojam Boga uključuje apsolutnu egzistenciju, savršenu esenciju i savršenu kauzalnost. Fideizam – tvrdi da Božju opstojnost ne možemo spoznati prirodnim putem nego samo vjerom. Nasuprot njemu stoji agnosticizam koji niječe moć razuma i svjetlo vjere.
Kozmologija – filozofska disciplina koja se bavi prirodom nastojeći u carstvu promjenjivosti pronaći nešto nepromjenjivo, odnosno samo počelo prirode. Prve misli o počecima kozmosa nalazimo kod trojice Milećana: Tales, Anaksimandar i Anaksimne. Tales kao počelo svega vidi vodu, za Anaksimandara je to beskonačno, a Anaksimenu je počelo zrak. Filozofska antropologija – nastoji obuhvatiti cjelinu čovjeka želeći odgovoriti na pitanje što je on u svojoj biti. Filozofski monizam poriče slobodnu volju. Poričući je samom izvoru bitka, on poriče i čovjeku. Etika – filozofska disciplina koja proučava ljudsko djelovanje i norme po kojima se to djelovanje usklađuje ili bi se trebalo usklađivati Pojam je uveo Aristotel. Actus hominis jest svaki čin i djelovanje koje je izvršeno po zakonima ljudske naravi, npr.kihanje, disanje i sl. Takav je čin moralno indiferentan, odnosno nije dobar niti loš. Actus humanus – čovjekovo djelovanje izvršeno slobodnom voljom On pripada čovjeku i proizlazi od razuma i slobodne volje. Actus humanus podliježe moralnoj prosudbi i može biti moralno dobar ili loš. Zakon je svaka norma koja prisiljava neko biće da djeluje na točno određen način. Hedonizam – moralni stav koji poistovjećuje dobro s užitkom. Za hedoniste je svaki oblik užitak; užitak je kriterij moralnosti. Eudaimonizam – etički nazor i pravac koji zastupa sa su motiv, svrha i cilj ljudskog djelovanja u postizanju i unaprjeđivanju vlastite sreće. Utilitarizam – etički smjer koji poistovjećuje dobro s korisnim, postavljajući korist za temeljni kriterij moralnih vrijednosti.
Estetika – filozofska disciplina koja proučava lijepo i vrijedno u umjetnosti, istražujući kriterije umjetničkog i umjetnosti uopće. Postoje dva usmjerenja u estetici – estetika odozgo i estetika odozdo. 2.kolokvij Patonova teorija odgoja – Svoju teoriju Platon je izložio u dijalozima Država i Zakoni. Za Platona je valjan onaj odgoj koji će afirmirati kardinalne vrline: mudrost, hrabrost, pravednost i umjerenost. On tvrdi da se dobrim i pravodobnim odgojem može postići to da ljudi postanu plemenita karaktera, prijatni, pravedni, hrabri, itd. Za državu je odgoj vrlo važan a upravljanje njome smije se povjeriti isključivo dobro odgojenim ljudima jer će takvi čuvati običaje i tradiciju. Da bi država mogla postati idealna, potrebno je najprije postići ideal odgojena čovjeka koji ima sve osobine sretne države. Te su osobine: umjerenost, hrabrost, mudrost i pravednost. U odgoju veliku ulogu igra samokontrola ili samosvladavanje. Platon posebnu pozornost posvećuje izboru filozofa jer su oni budući upravitelji država. Također se velika briga posvećuje čuvarima koji trebaju posjedovati vrlinu hrabrosti. Odgoj je prema Platonovu mišljenju nadogradnja na prirođene sposobnosti. Odgojem se treba postići sklad duše i tijela. Platon predlaže osnivanje škole te izradu svojevrsnog školskog programa. U njemu se na prvo mjesto stavlja muzički a tek kasnije tjelesni odgoj. Odgoj u Aristotelovu promišljanju – odgojnom se tematikom bavio u svojim djelima, pogotovo u Nikomahovoj etici i Politici. Nikomahova etika se uglavnom bavi dobrim uređenjem života pojedinca, a Politika dobrim uređenjem života zajednice. U Nikomahovoj etici Aristotel nastoji odgovoriti na pitanje u čem se sastoji sretan život. Smatrao je da se ljudska duša sastoji od dvaju dijelova – razumnog i nerazumnog. Aristotel također smatra da će isti onaj odgoj i isti moral koji stvara moralnog čovjeka stvarati i moralna građanina i moralna kraljevskog podanika. Veza mladih nije dobra za rađanje djece jer su građani države u kojoj se brakovi sklapaju u ranoj dobi vrlo sitni i nerazvijeni, a mlade su majke pri porodu izložene većoj opasnosti i mukama. On preporučuje trudnim ženama da se brinu o svome tijelu, da više vremena provode u šetnji i da prehrana ne bude slaba. Valja reći da su pojedine Aristotelove misli danas neprihvatljive. Primjerice, on tvrdi da se treba donijeti zakon prema kojemu se nijedno nakazno novorođenče ne smije odgajati. Odgajanje u tom slučaju treba ograničiti kako ne bi dolazilo do izlaganja djece. Bude li u nekih supružnika previše djece, pobačaj je potrebno izvršiti prije negoli se razvije sjetilnost i život. Aristotel drži da su dva
životna doba prema kojima treba podijeliti obrazovanje: od sedme godine do spolne zrelosti i od tog doba do dvadeset i prve godine. U njegovo su se doba predavali pisanje i čitanje, tjelovježba, glazba i crtanje. Na kraju svog promišljanja Aristotel ističe kako u njemu treba postaviti tri odrednice: sredinu, ono što je moguće i ono što dolikuje (ono što je primjereno). Wolfgang Ratke – osnivač didaktike. U svome djelu Memorijal iznio je glavne misli i prijedloge o reformi dotadašnje nastave. Razvio je nekoliko pedagoških principa: -
treba raditi samo jednu stvar odjedanput. Djetetov duh ne treba raspršiti na previše predmeta.
-
Treba često ponavljati istu stvar da bi je učenici u potpunosti shvatili.
-
Djecu se ne smije siliti da uče napamet ono što ne shvaćaju
-
Nužno je voditi računa o svim stvarima:udžbenici sastavljeni prema jednostavnom planu i programu,…
-
U nastavi se naglasak mora stavljati na opće principe, treba ići od poznatog ka nepoznatome, povezivati nove s već stečenim pojmovima.
-
Sve se treba temeljiti na zapažanju i iskustvu.
Jan Amos Komensky – zbog svojih pedagoških zasluga nazvan «učiteljem naroda». Napisao je tri vrijedna djela koja su imala golem utjecaj na suvremeni odgoj: Otvorena vrata jezika, Svijet u slikama i Velika didaktika. Prema njemu, plan školske organizacije obuhvaća prve 24 godine života. Dijeli se na 4 razdoblja po 6 godina. Svakomu odgovara posebna vrsta škole: materinska škola, pučka škola, gimnazija i akademija. Komensky ističe da nastava treba ići od lakšega ka težemu, od jednostavnoga ka složenome i od poznatog ka nepoznatome. Nastavu treba učiniti zanimljivom i prilagoditi ju mentalitetu djeteta rabeći konkretne primjere, jasne i precizne dokaze. Djela koja je Komensky napisao dugo su bila općenito u uporabi kao najbolji pedagoški udžbenici. John Locke – svoje odgojne stavove iznio je u djelu Misli o odgoju. U kojem govori o tjelesnom, intelektualnom i moralnom odgoju. Za Lockea je tjelesni odgoj iznimno važan jer s edrži stare izreke «Zdrav duh u zdravom tijelu.» On smatra da dijete treba više vremena provoditi na čistome zraku, privikavati se na studen, umjereno jesti, rano ustajati. Preporučuje jahanje, plivanje, mačevanje, ples. Hrana treba biti jednostavna a konzumiranje mesa se ne preporuča do druge ili treće godine. Osobitu važnost pridaje moralnom odgoju. Sav se odgoj sastoji u formiranju dobrih moralni navika. Religiozni odgoj također mora biti sastavni dio odgoja. Locke ne preferira kaznu kao uspješno odgojno sredstvo. U potpunosti je protiv
kazna koje ponižavaju, a za tjelesno je kažnjavanje samo u slučaju krajnje tvrdoglavosti. Prema njemu djeca trebaju učiti samo one predmete potrebne za život: zemljopis, artimetiku, kronologiju, povijest. Odgoj zahtijeva i dobroga odgojitelja koji treba biti razuman, mudar, hrabara i bistar. Jean Jacques Rousseau – svoje je pedagoške stavove iznio u djelu Emile ili o odgoju. Kniga predstavlja svojevrstan obrat u razumijevanju odgoja, stoga joj povjesničari dodjeljuju položaj ishodišta suvremene filozofije odgoja. Rousseau drži da je čovjek po svojoj naravi dobar, slobodan, jednak i brat. Zato treba uspostaviti idealnu državu slobode, jednakosti, bratstva koja će opet utemeljiti idealan odgoj. A idealan odgoj sastoji se u tome da se dijete prepusti svome vlastitome razvoju, bez ikakva izvanzemaljskog utjecaja. Osnovni Rousseaovi stavovi o odgoju mogu se svesti na sljedeće: odgoj treba biti prirodan, negativan, sukcesivan, privlačan. Zbog ovog stava njegovo učenje često nazivaju teorijom negativnoga odgoja. Normativna znanost o odgoju Normativno shvaćanje pedagogije kao znanosti počiva na uvjerenju da je odgojno djelovanje moguće utemeljiti na znanstvenim premisama ali istodobno na vrhovnim normama koje intuitivno spoznajemo i iz kojih deduktivno izvodimo druge norme. Johann Heinrich Pestalozzi – autor nekih temeljnih ideja moderne pedagogije koje su inspirirale mnoge odgojne teoretičare, a ponajviše J.F.Herbarta čiji su prvi pedagoški ogledi nastali upravo pod Pestalozzijevim utjecajem. Napisao je tri značajna djela: Večernji sat jednog pustinjaka, Leonard i Gertruda te Kako Gertruda proučava svoju djecu. Osnovno polazište njegove odgojne teorije nalazi se u zahtjevu da se odgoj mora uskladiti s prirodnim zakonima čovjekova razvoja. Kao temeljni princip svake spoznaje, on ističe intuiciju. Dijete, prema tome, treba stvaiti nasuprot stvarima i privikavati ga da zapaža s više osjetila. Osobitu važnost Pestalozzi pridaje religioznom odgoju. Vjera je za njega izvor svake mudrosti i svakoga dobra. Zato Boga valja staviti u središte života i odgoja. Johann Friedrich Herbart – pisao pod utjecajem Pestalozzia. Glavna su mu djela: Opća praktična filozofija, Opća pedagogija izvedena iz svrhe odgoja i Nacrt pedagoških predavanja. Kao polaznu točku pedagoške znanosti Herbart uzima činjenicu postojanja različitih koncepcija odgoja. Praktična filozofija prema Herbartu izlaže temeljne norme i vrijednost za ljudsko djelovanje. On postavlja pet praktičnih ideja koje opširno tumači u Općoj praktičnoj filozofiji: ideje unutarnje slobode, ideje savršenstva, ideje dobrohotnosti,
ideje prava i ideje prikladnosti. Što se tiče nastavnog procesa, Herbart je formulirao tzv.Formalne stupnjeve nastave za koje je smatrao da mogu poslužiti u planiranju svake nastavne jedinice. Georg Michael Kerschensteiner – predstavnik aksiolijske koncepcije normativne znanosti o odgovju. Glavna djela su mu: Teorija odgoja, Duša odgojitelja te Temeljni aksiom obrazovnoga procesa. Kao osnovu svoje teorije obrazovanja Kerschensteiner postavlja bezuvjetne, bezvremenske, duhovne vrijednosti u koje ubraja istinu, ljepotu, svetost, ćudorednost te vrjednotu odgoja. Potpuni je zagovaratelj tzv. aktivne ili radne škole. Kerschensteiner nije zagovornik potpune individualizacije, nego odgoj shvaća u njegovu društvenom značaju. Herbert Spencer – cilj odgoja vidi u pripravi za potpun ovozemni život. Spencer ne priznaje postojanje čovjekove duhovne dimenzije, nego ga smatra isključivo osjetnim, organskim bićem odnosno životinjom koja je evoluirala. Za Spencera je priroda a ne čovjek, glavni čimbenik odgoja. Što se intelektualnog odgoja tiče, ona naglašava da u središtu nastave moraju biti prirodne znanosti: fiziologija, matematika, fizika, kemija, geologija, biologija i sociologija. Iako raspravlja o moralnom odgoju, Spencer zapravo ne poznaje moralne vrjednote u pravom smislu riječi. Kod njega priroda dominira cijelom etikom. Emile Durkheim – kod njega nalazimo specifičan oblik naturalizma. Za njega je glavni cilj potpuna socijalizacija odgojenika. U svome djelu Odgoj i sociologija piše da je odgoj po svom podrijetlu i po svojim funkcijama eminentno socijalna stvar i da pedagogija ovisi o sociologiji. Durkheim smatra da se čovjek rađa kao egoistično i asocijalno biće. Zato ga je nužno osposobiti za društveni i moralni život. Njegov se nazor na svijet s pravom može nazvati sociološki naturalizam. Kršćanska pedagogija – predstavnici: O. Willmann, F. W. Forster, J. Langbehn i B. Kidd John Dewey – vrlo blizak biheviorizmu. Jedan je od najvećih američkih i svjetskih pedagoga. Svoje najznačajnije misli iznio je u djelu Odgoj i demokracija, uvod u filozofiju odgoja. On odgoj promatra kao proces koji pomaže društvenim grupama da se održe u svom postojanju. Dewey je zagovornik tzv.aktivne ili radne škole. Ideal društvenog odgoja, kako ga on shvaća ,
nije samo usavršavanje tradicionalnog odgoja, nego je poziv na radikalnu rekonstrukciju pedagoških principa utemeljenu na novoj koncepciji.
Odgoj – egzistencijalna kategorija čovjekova postojanja, nerazdvojni dio njegova postojanja. Uzgoj – je usmjeren na pridizanje i jačanje onoga što neki život već jest, a da mu se ne otvaraju mogućnosti da bude bitno drugačiji.