Preživjele

BaP & BD

1

BaP & BD

Riley Sager

PREŽIVJELE

2

BaP & BD

Mikeu

3

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 1.00

Šuma je imala kandže i zube.

Sve to kamenje, trnje i granje grizli su Quincy dok je trčala šumom i vrištala. Ali nije zastajala. Ni kad joj se kamenje zabijalo u tabane. Ni kad ju je grana tanka poput biča ošinula tako da je na obrazu ostavila krvav trag.

Nije dolazilo u obzir stati. Stati, značilo bi umrijeti. Zato je nastavila trčati čak i kad joj se trnovita grana kupine omotala oko gležnja i zasjekla joj kožu. Grana se napinjala, pucajući, sve dok je Quincy nije istrgla. Ako ju je i boljelo, nije toga bila svjesna.

Njezino je tijelo već pretrpjelo više boli nego što je moglo podnijeti.

Instinkt za preživljavanje tjerao ju je da trči dalje. Nesvjesna spoznaja da mora nastaviti, bez obzira na sve. Već je i zaboravila zašto. Pamćenje unatrag pet, deset, petnaest minuta nestalo je. Da joj je život ovisio o sjećanju na to što ju je natjeralo na bijeg kroz šumu, bila je sigurna, umrla bi točno tu na šumskom tlu.

Pa je trčala. I vrištala. I trudila se ne misliti o smrti.

U daljini se pojavio bijeli sjaj, jedva primjetan na obzoru zaklonjenom stablima.

Svjetla.

4

BaP & BD

Je li bila blizu cesti? Nadala se da jest. Kao i pamćenje, izgubila je i orijentaciju.

Jureći prema izvoru svjetlosti, potrčala je brže, zavrištala glasnije.

Po licu ju je udarila još jedna grana, deblja od prve. Ova je bila poput valjka, a udarac ju je istodobno ošamutio i zaslijepio.

Kroz glavu joj je pulsirala bol, kroz zamagljeni vid sijevale su plave iskre. Kad su se iskre raščistile, u sjaju svjetala ugledala je siluetu.

Muškarac.

On. Ne. Ne On. Netko drugi.

Sigurnost.

Quincy je ubrzala. Posegnula je rukama natopljenim krvlju, kao da će time privući neznanca. Pokret je rasplamsao bol u ramenu. I prizvao ne sjećanje, nego osvješćivanje. Toliko stravično da je moralo biti stvarno.

Samo je Quincy ostala.

Svi ostali bili su mrtvi.

Ona je bila posljednja. Preživjela.

5

BaP & BD

1.

Zove me Jeff, a ruke su mi do lakta u glazuri. Iako se silno trudim, krema od jaja i maslaca cijedi mi se po prstima lijepeći se poput paste. Samo je mali prst čist pa njime dodirujem mobitel i uključujem spikerfon. „Carpenter i Richards, privatni istražitelji”, kažem, oponašajući senzualni glas tajnice iz film noira. “S kim vas mogu spojiti?”

Jeff prihvaća igru i uzvraća tonom opasnog momka, neke mješavine Roberta Mitchuma i Dana Andrevvsa. „Spojite me s gospođicom Carpenter. Moram s njom hitno razgovarati.” „Gospođica Carpenter je zauzeta važnim slučajem. Mogu preuzeti poruku?”

“Da”, odgovara Jeff. „Recite joj da mi let iz Chicaga kasni.”

Moja maska padne. “Oh, Jeff. Stvarno?” „Oprosti, draga. Rizici letenja iz Vjetrovitoga Grada1.” „Koliko kasni?”

“Ne zna se - od dva sata do 'možda stignem idući tjedan'“, kaže Jeff. „Nadam se dovoljno dugo da propustim početak Sezone pečenja kolača.”

Windy-City ili Vjetroviti Grad jedan je od kolokvijalnih naziva za Chicago, op. prev.

1

6

BaP & BD

„Nisi ti te sreće, kompa.” „Usput, kako ide s kolačima?”

Pogledam si ruke. „Uneređeno.”

Sezona pečenja kolača Jeffov je naziv za iscrpljujuće razdoblje između ranog listopada i kasnog prosinca, kad uživanje u svim onim blagdanskim slasticama prolazi nekažnjeno. On to voli izgovoriti zlokobnim tonom i pritom podizati ruke pa mrdati prstima oponašajući paukove nožice.

Ironično, upravo je pauk kriv što su mi cijele ruke umazane kremom. Izrađen je od dvostruke doze crne čokolade, trbuh mu prelazi preko ruba muffina, dok mu se crne noge protežu od vrha niz stranice.

Kad ih završim, muffini će biti poredani, fotografirani i izloženi na mom blogu kao ideja za kolače za Noć vještica. Ovogodišnja tema je „Osveta Yummija.” „Kako je na aerodromu?” pitam. „Gužva. Ali mislim da ću preživjeti zahvaljujući kafiću na terminalu.” „Nazovi ako se ovo dodatno oduži”, kažem. „Bit ću ovdje, i dalje sva u glazuri.” „Peci ih kao da sutra ne postoji”, odgovori Jeff.

Kraj poziva, povratak na čokoladni muffin s trešnjama i kremastog pauka koji ga djelomice prekriva. Ako sam ga napravila dobro, s prvim bi se zalogajem iz kolača trebala cijediti crvena unutrašnjost. Testirat ću ga kasnije. Sad mi je glavna briga njegov izgled.

Ukrašavanje muffina zahtjevnije je nego što se čini.

Pogotovo ako rezultat treba završiti na internetu, dostupan na analizu tisućama ljudi. Mrlje i kiksevi nisu dopušteni. U svijetu visoke rezolucije greške su vidljivije.

7

BaP & BD

Detalji su važni.

Jedna je to od Deset zapovijedi na mom blogu, uglavljena između Mjerice su ti prijatelji i Nemoj se bojati pogriješiti.

Završavam prvi muffin i radim na drugome kad mi ponovo zazvoni mobitel. Ovaj put mi nije slobodan čak ni mali prst pa sam ga prisiljena ignorirati. Ali on nastavlja vibrirati po kuhinjskoj ploči. Zatim načas ušuti, a onda se začuje kratki signal.

Poruka.

Znatiželjna, ostavljam vrećicu s glazurom, brišem ruke i provjeravam čija je. Coopova.

Moramo pričati. Oči u oči.

Prsti mi zastanu iznad ekrana. Iako Coopu do Manhattana trebaju tri sata vožnje, dosad je više puta imao volje prevaliti taj put. Kad bi bilo nešto važno.

Odgovaram porukom: Kad? Njegov odgovor stiže za sekundu: Sad. Uobičajeno mjesto.

Osjetim kako mi ramena stišće strepnja. Coop je već tu. Što znači samo jedno: nešto ne valja.

Prije nego što izađem, na brzinu obavim uobičajene pripreme za susret s njim. Zubi oprani. Usne sjajne. Još samo plava pilula. Ispirem je gaziranim sokom od grožđa koji pijem ravno iz boce. Mali Xanax progutan.

U dizalu mi sine da sam se baš mogla i presvući. Još sam u odjeći u kojoj radim u kuhinji: crnim trapericama, jednoj od starih Jeffovih košulja i crvenim balerinkama. Sva sam u brašnu i zamazana izblijedjelim mrljama od hrane. Spazim da po rukama

8

BaP & BD

još imam sasušene glazure, kroz plavo-crnu mrlju koža se jedva nazire. Izgleda kao da imam modricu. Poližem je.

Na Osamdeset drugoj ulici skrećem desno na Columbus, već prepun pješaka. Tijelo mi se grči od pogleda na gomilu nepoznatih ljudi.

Zastanem i u torbicu gurnem drhtave prste tražeći malu limenku suzavca koja je uvijek tu. Svjetina pruža sigurnost, točno, ali je i ugrožava. Tek nakon što pronađem suzavac, nastavljam dalje, namrštena, kao da poručujem: Što dalje od mene.

Iako je sunčano, zrak probija opipljiva hladnoća. Tipično za početak njujorškog listopada, kad se čini da se vrijeme nasumce mijenja iz toploga u hladno. Ipak, jesen je baš požurila. Žao mi je što nisam navukla jaknu. Ubrzam korak i ugledam Park Theodorea Roosevelta u kojem se boja lišća koleba između zelene i zlatne.

Kroz drveće se nazire stražnji dio Američkog prirodoslovnog muzeja, koji je jutros preplavljen školskom djecom. Njihovi glasovi odjekuju poput pjeva ptica u krošnjama. Kad jedan vrisne, ostali se stišaju. Samo na trenutak.

Ukopam se na pločniku ne zamarajući se vriskom, nego tom tišinom koja je uslijedila. A onda se ponovo začuju dječji glasovi i to me umiri. Nastavim hodati prema kafiću koji je dva bloka južno od Muzeja.

Naše uobičajeno mjesto.

Coop me čeka za stolom pokraj prozora. Izgleda kao i obično. Oštro naborano lice u trenucima kad je opušten izgleda zamišljeno. Veliko i čvrsto tijelo. Krupne šake, a na prstenjaku školski prsten umjesto vjenčanoga. Mijenja mu se samo kosa,

9

BaP & BD

ošišana gotovo na nulu. Svaki sastanak donosi još koju mrlju sijede.

Njegovu prisutnost u kafiću primjećuju svi, i dadilje i hipsteri, kofeinski ovisnici, stalni gosti. Ništa nije učinkovitije od policajca u punoj spremi - ljudi se odmah unervoze. Čak i bez uniforme, Coopova pojava djeluje zastrašujuće. Stvarno je krupan, sav u mišićima. Uštirkana plava košulja i crne hlače na crtu oštru kao nož samo pojačavaju dojam. Kad uđem, podigne glavu. Po očima mu vidim da je iscrpljen. Sigurno je došao ravno iz treće smjene.

Dvije šalice su već na stolu. Earl Grey s mlijekom i dodatnim šećerom za mene. Kava za Coopa. Crna. Bez šećera. „Quincy”, kaže i kimne.

Uvijek kimanje. Čini to umjesto rukovanja. Nikad se ne grlimo. Ne od onog mojeg očajničkog zagrljaja te noći kad smo se sreli. Koliko ga god puta nakon toga vidjela, taj je trenutak uvijek tu i vrti mi se po glavi sve dok ga ne otjeram.

Oni su mrtvi, ridala sam hvatajući se za njega dok su mi se riječi nejasno gubile. Svi su mrtvi i On je još uvijek na slobodi.

Deset sekundi kasnije spasio mi je život. „Ovo je iznenađenje”, kažem dok privlačim stolac.

Pokušavam smiriti drhtaj u glasu. Ne znam zašto me Coop pozvao, ali ako su vijesti loše, želim ih primiti mirno. „Dobro izgledaš”, kaže Coop dok me brzo i zabrinuto odmjerava. Na to sam već navikla. „Ali smršavjela si.” I glas mu je zabrinut. Vjerojatno razmišlja o onom razdoblju, šest mjeseci nakon Borove kolibe, kad nisam mogla jesti, i to do te mjere da sam ponovo završila u bolnici na prisilnom hranjenju kroz sondu.

Sjećam se da sam se probudila i spazila Coopa kako stoji pokraj

10

BaP & BD

moga kreveta buljeći u plastično crijevo koje mi je sklizilo u nosnicu.

Nemoj me razočarati, Quincy, rekao je tada. Nisi preživjela tu noć da bi umrla ovako. „Nije to ništa”, kažem. „Napokon sam naučila da ne moram pojesti sve što ispečem.” „Kako ide? To s kolačima?” „Zapravo sjajno. U prošlom kvartalu dobila sam pet tisuća pratitelja i novog oglašivača.” „Pa sjajno”, kaže Coop. „Drago mi je što ti ide tako dobro.

Mogla bi jednom i meni nešto ispeći.”

Baš kao i ono kimanje, i to je jedna od Coopovih konstanti.

Uvijek to kaže, ali zapravo nikad tako ne misli. „Kako je Jefferson?” pita. „Dobro. Ured javnog branitelja upravo ga je izabrao za glavnog odvjetnika na jednom velikom slučaju.” Prešutim mu kako u tom predmetu Jeff brani čovjeka optuženog da je u raciji koja je pošla po zlu ubio detektiva s odjela za narkotike. Coop ionako već s neodobravanjem gleda na Jeffov posao. Nema potrebe dodavati ulje na vatru. „Dobro za njega”, kaže. „Nema ga zadnja dva dana. Morao je u Chicago po izjave članova obitelji. Kaže da bi zbog toga porota mogla biti naklonjenija.” „Hmm”, odgovara Coop iako „Pretpostavljam da te još nije zaprosio.”

zapravo

ne

sluša.

Odmahnem glavom. Ispričala sam Coopu da mi se čini kako će me Jeff zaprositi na odmoru na Outer Banksu u kolovozu, ali prstena još nema. To je stvarni razlog zbog

11

BaP & BD

kojeg sam smršavjela. Pretvorila sam se u jednu od onih cura koje mahnito džogiraju da bi im zamišljena vjenčanica bolje pristajala. „Još čekam”, kažem. „Dogodit će se već.” „A što je s tobom?” pitam, pomalo ga zadirkujući. „Jesi li napokon našao djevojku?” „Ne.” Podignem obrvu. „Dečka?” „Našli smo se radi tebe, Quincy”, kaže Coop bez i najmanje naznake smiješka. „Naravno. Ti pitaš. Ja odgovaram.”

Tako to izgleda kad se nađemo jednom, dvaput, možda triput na godinu.

Ta naša druženja uglavnom izgledaju kao terapijske seanse na kojima ja nikad ne dobijem priliku pitati Coopa ono što ga već želim pitati. O njemu znam samo osnovne stvari. Ima 41 godinu i prije nego što je postao policajac bio je u marincima. Kad me pronašao kako vrištim usred šume, jedva da je bio završio pripravnički. I premda znam kako i dalje patrolira istim gradom u kojem su se sve te strahote dogodile, nemam pojma je li sretan.

Ili zadovoljan. Ili usamljen. Nikad se ne čujemo za blagdane.

Nikad mi nije poslao čestitku za Božić. Prije devet godina, na sprovodu moga oca, sjedio je u stražnjem redu i šmugnuo iz crkve prije nego što sam mu se stigla zahvaliti. Najbliži iskazivanju emocija je za moj rođendan, kad mi šalje istu poruku: Još jedna godina koju si umalo izgubila. Proživi je. „Jeff će doći k sebi”, kaže Coop, ponovo skrenuvši temu razgovora po svome. „Kladim se da će se to dogoditi na Božić.

12

BaP & BD

Dečki tada vole prositi cure.” Otpije gutljaj kave. I ja srknem čaj pa žmirnem, držeći oči na trenutak zatvorene u nadi da će mi tama pomoći osjetiti početak djelovanja Xanaxa. Umjesto toga, još sam tjeskobnija nego kad sam došla.

Otvorim oči i ugledam dobro odjevenu ženu kako ulazi u kafić s bucmastim, jednako dobro odjevenim djetetom. Vjerojatno dadilja. Kao i većina žena mlađih od trideset u ovom kvartu. Za toplih i sunčanih dana takve okupiraju pločnike - parada cura koje se izmjenjuju, stigle ravno s fakulteta oboružane diplomom književnosti i studentskim kreditom. Ova mi je privukla pažnju samo zato što smo slične. Svjež ten. Plava kosa skupljena u konjski rep. Ni premršava ni previše jedra. Proizvod srčanog, mlijekom hranjenog srednjozapadnog soja.

U nekom drugom životu to sam mogla biti ja. Ja, bez Borove kolibe, krvi i haljine koja je promijenila boju kao u nekom strašnom snu.

I o tome razmišljam svaki put kad se nađem s Coopom. On je tada mislio da je moja haljina crvena. Šapnuo je to dispečeru kad je pozvao pojačanje. Tako piše i u policijskom izvještaju, koji sam pročitala nekoliko puta, i čuje se na dispečerskoj snimci, koju sam uspjela preslušati samo jedanput.

Netko trči po sumi. Bjelkinja, žena. Mlada. Nosi crvenu haljinu. I vrišti.

Ja sam trčala među drvećem. Točnije, galopirala sam.

Sudarala se s granjem, imuna na bol koja mi je prolazila cijelim tijelom. Iako je sve što sam tada bila u stanju čuti bilo lupanje

13

BaP & BD

vlastitog srca, ja sam zaista vrištala. Jedina stvar u kojoj je Coop pogriješio bila je boja moje haljine.

Samo sat vremena prije toga bila je bijela.

Nešto te krvi na haljini bilo je moje. Ostatak je pripadao drugima. Uglavnom je bila Janelleina, od trenutka kad sam je primila u naručje pa do trenutka u kojem sam i sama ozlijeđena.

Nikad neću zaboraviti izraz Coopova lica kad je shvatio pogrešku. Oči koje su se lagano proširile. Usne koje pokušava zadržati da potpuno ne zine. Drhtav, bijesan zvuk koji je ispustio, jednim dijelom od šoka, drugim od tuge. I to je jedan od malobrojnih detalja kojih se mogu sjetiti.

Moje iskustvo u Borovoj kolibi razbijeno je na dvije distinktivne polovice. Postoji početak pun straha i konfuzije u kojem je Janelle naglo izašla iz šume, ne još mrtva, ali dobrano na tom putu. I onda postoji kraj, kad me Coop pronalazi u crvenoj, a zapravo necrvenoj haljini.

Sve između te dvije točke je praznina u sjećanju. Otprilike cijeli sat potpuno izbrisan. Službena dijagnoza glasi: disocijativna amnezija. Poznatija je kao sindrom potisnutog sjećanja. Uglavnom, ono čemu sam svjedočila bilo je previše strašno da bi moj krhki um pohranio. Pa sam to mentalno izrezala. Lobotomija nad samom sobom.

Ta činjenica, međutim, nije ništa značila raznim ljudima koji su me molili da se sjetim što se zapravo tu noć dogodilo.

Dobronamjerna obitelj i prijatelji. Psihijatri s vizijama studija koje im plešu u glavi. Razmisli, govorili su mi. Stvarno razmisli o onome što se dogodilo. Kao da bi to išta moglo promijeniti. Kao da bi sposobnost prisjećanja svakoga krvlju natopljenog detalja moje prijatelje mogla vratiti u život.

14

BaP & BD

Ipak, pokušala sam. Terapiju. Hipnozu. Čak i smiješnu igru povezivanja osjeta i sjećanja tijekom koje mi je specijalist kovrčave kose pred povezanim očima držao mirisne papirnate trake i ispitivao me koje osjećaje izazivaju. Ništa nije pomoglo. U mojoj glavi tih sat vremena bilo je prazna ploča. Na kojoj nije ostalo ništa osim prašine.

Razumijem taj poriv za informacijom više, tu potrebu za detaljima, ali meni je dobro i bez njih. Znam što se dogodilo u Borovoj kolibi. I ne trebam znati kako se točno dogodilo. Jer postoji taj vrag s detaljima - mogu biti i na smetnju. Dodaj ih previše i zamaglit će okrutnu istinu. Postaju kičasta ogrlica koja skriva ožiljke na vratu. Ne pokušavam zamaskirati svoje ožiljke.

Samo se pravim da ne postoje.

Pretvaranje se nastavlja u kafiću. Kao da će moja gluma spriječiti Coopa da mi u krilo isporuči bombu loših vijesti.

“U gradu si zbog posla?” pitam. „Ako ostaješ duže, Jeff i ja bismo te voljeli odvesti na večeru. Očito sve troje volimo ono talijansko mjesto na kojem smo bili lani.”

Coop me pogleda preko stola. Oči su mu najsvjetlija nijansa plave koju sam ikad vidjela. Svjetlije su i od tablete koja mi se trenutno rastvara u središnjem živčanom sustavu. Ali to nije umirujuća plava. Toliko su intenzivne da me uvijek natjeraju da skrenem pogled iako želim zaviriti dublje, kao da će mi to otkriti misli što se kriju iza njih. Okrutno su plave - tip očiju za koje ti je draže da pripadaju ljudima koji te štite. „Mislim da znaš zašto sam ovdje”, kaže Coop. „Iskreno, ne znam.” „Imam neke loše vijesti. Nisu još stigle do novinara, ali hoće. Uskoro.”

15

BaP & BD

On. To je prvo na što pomislim. Ovo ima nekakve veze s Njim.

Unatoč tome što sam Ga gledala kako umire, moj um juri prema toj neizbježnoj i istodobno nezamislivoj stvarnosti u kojoj je On nekako preživio Coopove metke, pobjegao, skrivao se godinama i sad se pojavljuje u namjeri da me pronađe i završi ono što je započeo.

On je živ.

Grumen teške i glomazne tjeskobe ispuni mi želudac. Kao da se u meni oblikovao tumor veličine košarkaške lopte.

Odjednom mi se piški. „Nije to”, kaže Coop znajući o čemu razmišljam. „Njega više nema, Quincy. Oboje to znamo.”

Iako je to lijepo čuti, ne osjećam olakšanje. Stisnula sam ruke u šake i zglobovima počela pritiskati površinu stola. „Molim te, samo mi više reci što nije u redu.” „Lisa milner“, kaže Coop. „Što s njom?“ „Mrtva je.“ Ta mi vijest isiše zrak iz pluća. Čini mi se da dahćem.

Nisam sigurna, previše sam smetena jekom njezina glasa koji mi do sjećanja dopire kao kroz vodu.

Quincy, želim ti pomoći. Želim te naučiti kako da budeš Posljednja djevojka.

I dopustila sam joj. Barem na neko vrijeme. Pretpostavila sam da ona zna najbolje.

Sad je više nema.

16

BaP & BD

2.

Za Lisu Milner je Borova koliba bila kuća njezina sestrinstva u Indiani. Jedne davne noći u veljači muškarac po imenu Stephen Leibman pokucao im je na vrata. Bio je prekinuo studij i živio s ocem. Krupan. Lica žutog poput pileće masnoće.

Djevojka koja je otvorila zatekla ga je na ulaznim stepenicama s lovačkim nožem u ruci. Minutu kasnije bila je mrtva. Leibman je dovukao tijelo u kuću, zaključao sva vrata, isključio struju i presjekao telefonske žice. Uslijedio je jednosatni masakr koji je prekinuo živote devet mladih žena.

Lisa Milner bila je jako blizu tome da bude deseta.

Dok je trajao pokolj sakrila se u spavaću sobu jedne od sestara, drhtala sama u ormaru, grlila odjeću koja nije bila njezina i nadala se da je luđak neće pronaći.

A pronašao ju je.

Lisa je Stephena Leibmana ugledala kad je otvorio vrata ormara. Najprije je uočila nož, a onda njegovo lice. S jednoga i s drugoga kapala je krv. Nakon što ju je ubo u rame, uspjela ga je koljenom udariti u prepone i pobjeći iz sobe. Bježeći prema ulaznim vratima, dospjela je na prvi kat, gdje ju je ponovo uhvatio i probo nožem.

Zadobila je četiri uboda u prsa i trbuh te dvanaest centimetara dugačku porezotinu na ruci koju je podigla

17

BaP & BD

pokušavajući se obraniti. Još jedan nasrtaj oštricom dokrajčio bi je. Ali Lisa je - vrišteći od boli i ošamućena zbog gubitka krvi Leibmana nekako uhvatila za gležanj. Pao je. Nož mu je odsklizao. Lisa ga je zgrabila i zabila mu ga duboko u crijeva.

Stephen Leibman iskrvario je ležeći na podu pokraj nje.

Detalji. Kad nisu tvoji, nižu se tečno.

Kad se to dogodilo, meni je bilo sedam godina. Moje prvo sjećanje na neki događaj na vijestima. Nisam si mogla pomoći. Ne uz majku koja je stajala ispred televizora s rukom na ustima i ponavljala: Dragi Bože, dragi Bože.

Ono što sam vidjela na vijestima prestrašilo me, zbunilo i uzrujalo. Plač promatrača. Niz nosila s prekrivenim tijelima kako prolaze ispod žute trake postavljene ukriž na ulaznim vratima.

Trag jarke krvi na snijegu Indiane. Bio je to trenutak u kojem sam shvatila da se loše stvari događaju, da u svijetu postoji zlo.

Kad sam počela plakati, otac me podigao i odnio u kuhinju.

Dok su mi se suze pretvarale u sol, po kuhinjskom je pultu poslagao mnoštvo zdjelica i u njih usuo brašno i šećer, stavio maslac i jaja. Dao mi je žlicu i dopustio da ih sve umiješam. Moja prva lekcija iz slastičarstva.

Ima nešto što nazivamo previše slatko, Quincy, rekao mi je. Za to znaju svi najbolji slastičari. Ali tome mora postojati kontrapunkt.

Nešto tamno. Ili gorko. Ili kiselo. Nezašećerena čokolada. Kardamom i cimet. Limun i limeta. Oni se probiju kroz sav taj šećer i ukrote ga taman toliko da tu slatku strast, kad je okusiš, cijeniš još više.

Trenutno u ustima osjećam samo suhu kiselinu. Ubacim još šećera u čaj pa ga iskapim. Ne pomaže. Šećerna groznica samo neutralizira Xanax, koji je napokon počeo stvarati svoju čaroliju. Šećer i Xanax sudaraju se u meni čineći me nestrpljivom.

18

BaP & BD

„Kad se to dogodilo?” pitam Coopa čim mi početni šok splasne na smireni osjećaj nevjerice. „Kako se dogodilo?” „Sinoć. Policajci iz Muncieja otkrili su njezino tijelo oko ponoći. Ubila se.” „Dragi Bože.” Izgovorim to dovoljno glasno i privučem pažnju one dadilje, koja sjedi stol do nas. Žena podigne pogled s iPhonea glave nagnute poput koker španijela. „Samoubojstvo?” pitam. Riječ ostavlja gorčinu na jeziku. „Mislila sam da je sretna. Hoću reći, činila se sretnom.”

U glavi mi se još vrti Lisin glas.

Ne možeš promijeniti ono što se dogodilo. Možeš samo kontrolirati kako ćeš se s tim nositi. „Čekaju nalaz toksikologa da vide je li pila ili bila drogirana”, kaže Coop. „Dakle, može biti da je nesretan slučaj?” „Nije bio nesretan slučaj. Zapešća su joj bila prerezana.”

Na trenutak mi zastane srce; svjesna sam stanke tamo gdje bi trebao biti puls. Tuga se slijeva u prazninu i puni me tako brzo da počinjem osjećati vrtoglavicu. „Želim čuti detalje”, kažem.

“Ne želiš”, odgovara Coop. „Detalji ništa neće promijeniti.”

“To je informacija. Što je bolje od ničega.”

Coop bulji u kavu, kao da u mutnom odrazu proučava svoje svijetle oči. A onda kaže: „Evo ti sve što znam: Lisa je nazvala 911 u petnaest do ponoći, očito se kolebala.” „Što je rekla?” „Ništa. Odmah je prekinula vezu. Dispečer je ušao u trag pozivu i poslao policiju do njezine kuće. Vrata su bila otključana,

19

BaP & BD

pa su ušli. I pronašli je. Bila je u kadi. Telefon je bio u vodi skupa s njom. Vjerojatno joj je iskliznuo iz ruku.”

Coop pogleda kroz prozor. Umoran je, rekla bih. I nema sumnje, zabrinut da ću i ja jednoga dana pokušati što slično. Ali to mi nikad nije palo na pamet, čak ni kad sam bila u bolnici na prisilnom hranjenju. Pružam ruke preko stola pokušavajući dohvatiti njegove. On ih povlači prema sebi da se ne bismo dotakli. „Kad si čuo za to?” pitam. „Prije nekoliko sati. Nazvala me poznanica iz policije u Indiani. U kontaktu smo.”

Suvišno bi bilo pitati Coopa otkud zna policajku iz Indiane. Žrtve koje prežive masakr nisu jedine kojima treba sustav podrške. „Mislila je da bi bilo dobro upozoriti te”, kaže Coop. „Prije nego što se vijest proširi.”

Novinari. Naravno. Zamišljam ih kao grabežljive supove s ljigavom iznutricom koja im kaplje iz kljuna. „Neću s njima razgovarati.”

Moja rečenica ponovo privlači pažnju dadilje koja podigne pogled. Zurim u nju sve dok ne odloži taj svoj iPhone na stol i počne se pretvarati da se igra s djetetom koje čuva. „Ne moraš razgovarati s njima”, kaže Coop. „Ali bi barem trebala razmisliti o objavi izjave sućuti. Ti dečki iz tabloida gonit će te poput pasa. Mogla bi im baciti kost prije nego što krenu.” „Zašto bih trebala išta reći?” „Znaš zašto”, kaže Coop. „Zašto to ne može napraviti Samantha?”

20

BaP & BD

„Jer se povukla i još uvijek nitko ne može do nje. Sumnjam da će se odjednom pojaviti nakon što se godinama skrivala.” „Sretnica.” „Što znači da ostaješ samo ti”, kaže Coop. „Zato sam i došao, da to čuješ od mene. Jasno mi je da te ne mogu natjerati na nešto što ne želiš, ali nije loše početi se ponašati prijateljski prema novinarima. Lisa je mrtva, Samanthe nema. Ti si jedino što imaju.”

Uzimam torbu i grabim telefon. Tih je. Nema novih poziva.

Nema novih poruka. Ništa osim nekoliko desetaka službenih emailova koje jutros nisam imala vremena pročitati.

Gasim telefon - privremeno rješenje. Novinari će me svejedno nanjušiti. Coop je u pravu. Neće se moći oduprijeti iskušenju da dobiju izjavu od jedine dostupne Posljednje djevojke.

Na kraju krajeva, oni su nas i stvorili.

Posljednja djevojka naziv je koji su izmislili filmofili za posljednju ženu koja ostane živa na kraju horor-filma. Barem su mi tako rekli. Hororce nisam voljela ni prije Borove kolibe. Zbog lažne krvi, gumenih noževa i likova koji donose tako glupe odluke da sam grešno znala pomisliti kako i zaslužuju umrijeti.

Samo, ono što se dogodilo nama nije bio film. Bio je stvarni život. Naši životi. Krv nije bila lažna. Noževi su bili od čelika i oštri poput košmara. A oni koji su umrli, to nipošto nisu zaslužili.

Ali mi smo vrištale glasnije, trčale brže, borile se snažnije.

Mi smo preživjele.

Ne znam gdje je taj izraz prvi put upotrijebljen da bi opisao Lisu Milner. Novine na Srednjem Zapadu, vjerojatno. Blizu mjesta u kojem je živjela. Neki novinar pokušao je biti kreativan u

21

BaP & BD

opisu masakra u kući sestrinstva i taj je izraz bio samo krajnji rezultat. Proširio se jer je slučajno bio dovoljno morbidan da postane viralan. Odmah su ga se dokopali i svi oni klikova gladni rcewsportali u nastajanju. Ne želeći propustiti trend, pratile su ih tiskovine. Prvo tabloidi, onda novine i na kraju časopisi.

Transformacija je završila u samo nekoliko dana. Lisa Milner više nije bila samo djevojka koja je preživjela masakr. Bila je Posljednja djevojka, ravno iz horor-filma.

Ponovilo se sa Samanthom Boyd četiri godine kasnije, pa onda sa mnom, osam godina nakon toga. Iako je tijekom tih godina bilo i drugih višestrukih ubojstava, nijedno nije dobilo takvu vrstu pažnje javnosti kao naša. Mi smo bile, iz kojeg god već razloga, sretnice koje su preživjele kad nitko drugi nije.

Zgodne cure umrljane krvlju. Pa su nas tretirali kao nešto rijetko i egzotično. Prelijepa ptica koja širi žarka krila samo jednom u desetljeću. Ili kao onaj cvijet koji smrdi poput pokvarenog mesa kad god počne cvasti.

Pažnja koja se sručila na mene u mjesecima nakon Borove kolibe mijenjala se od ljubazne do bizarne. Nekad je bila kombinacija i jednog i drugog. Na primjer pismo bračnog para bez djece koji mi je bio voljan platiti školarinu za fakultet.

Otpisala sam im odbivši njihovu velikodušnu ponudu. Nikad ih više nisam čula.

Ostala korespondencija bila je nešto više uznemiravajuća.

Više ne znam ni broja onim usamljenim dječacima gotičarima i zatvorenicima koji su me željeli za djevojku, koji su me htjeli oženiti, zibati u svom tetoviranom naručju. Neki automehaničar iz Nevade ponudio se da će me zavezati u svom podrumu i tako zaštititi od svih zala. Bio je dirljiv u svojoj iskrenosti, kao da je stvarno mislio kako je zatočiti me najdobrohotnije od svih Božjih

22

BaP & BD

djela. Bilo je tu i pismo u kojem je pisalo da moram biti dokrajčena, da mi je sudbina završiti iskasapljena. Nije bilo potpisano. Nije bilo pošiljatelja. Dala sam ga Coopu. Za svaki slučaj.

Počinjem osjećati nervozu. Od šećera i Xanaxa koji mi odjednom divljaju tijelom poput najgore droge. Coop je osjetio promjenu u mojem raspoloženju pa rekao: „Znam da ti je ovo previše.”

Potvrdno sam kimnula. „Želiš da idemo?”

Kimnula sam još jednom. „Onda idemo.”

Dok smo ustajali, dadilja se pretvarala da je zaposlena oko dječaka i nije željela pogledati u mom smjeru. Možda me prepoznaje pa je to čini nervoznom. Ne bi bilo prvi put. Dok sam prolazila pokraj nje, dva koraka iza Coopa, neprimjetno sam sa stola zgrabila njezin iPhone.

Skliznuo mi je duboko u džep i prije nego što sam izasla. *** Coop me prati kući. Njegovo se tijelo kreće malo ispred moga, kao da je tajni agent. Oboje skeniramo ulicu u potrazi za novinarima. Nema ih.

Kad smo prišli mojoj zgradi, Coop je zastao, zazirući od nadstrešnice od kestena koja štiti ulazna vrata. Zgrada je predratna, elegantna i prostrana. Susjedstvo mi čine viđene žene, plavuše iz više klase, i otmjeni postariji muškarci. Sigurna sam da se Coop svaki put kad vidi tu zgradu

23

BaP & BD

pita kako si kulinarska blogerica i javni branitelj mogu priuštiti stan na Upper West Sideu.

Istina je, ne možemo. Ne od Jeffove plaće koja je smiješno mala i sigurno ne od novca koji dobivam od svog bloga.

Stan je na moje ime. Ja sam vlasnica. Novac je stečen od mora tužbi koje su uslijedile nakon Borove kolibe.

Roditelji žrtava, pod vodstvom Janelleina očuha, tužili su koga god su mogli. Bolnicu za osobe s mentalnim poremećajima koja Mu je dopustila da pobjegne. Njegove liječnike.

Farmaceutske kompanije odgovorne za antidepresive i antipsihotike koji su se sudarili u Njegovu mozgu. Čak i proizvođača bolničkih vrata - s neispravnom bravom - kroz koja je pobjegao. Svi oni nagodili su se izvan suda. Znali su da izbjegavanje lošeg PR-a - koji bi zaradili da su pružili otpor tugujućim obiteljima - vrijedi nekoliko milijuna dolara. Čak ni nagodba nije bila dovoljna da poštedi neke od njih. Jedan od antipsihotika na kraju je povučen s tržišta. Blackthorn, bolnica za osobe s mentalnim oboljenjima, zatvorila je svoja neispravna vrata u samo godinu dana.

Jedini ljudi od kojih se nije moglo ništa naplatiti bili su Njegovi roditelji. Oni su već bili bankrotirali plaćajući Njegovo liječenje. Nisam imala ništa protiv. Nisam željela za Njegove grijehe kazniti te ošamućene uplakane oči. Osim toga, moj udio u ostalim nagodbama bio je više nego dovoljan. Računovođa, prijatelj mog oca, pomogao mi je uložiti veći dio novca dok su dionice još bile jeftine. Kupila sam stan nakon fakulteta, baš kad se tržište nekretnina oporavljalo od kolosalnoga kraha. Dvije spavaće sobe, dvije kupaonice, dnevna soba, blagovaonica i kuhinja s prostorom za doručak koji je postao moj improvizirani studio. Dobila sam ga jeftino.

24

BaP & BD

„Želiš li doći gore?” pitam Coopa. „Nikad nisi vidio stan.” „Možda neki drugi put.”

I to uvijek kaže, ali nikad zapravo tako ne misli. „Pretpostavljam da moraš ići”, kažem. „Dugačak je put do doma. Hoćeš li biti okej?” „Da”, odgovorim. „Nakon što prođe početni šok.” „Ako trebaš bilo što, nazovi ili pošalji poruku.”

A to zaista i misli. Coop je bio spreman ostaviti sve kako bi me vidio - još od jutra nakon Borove kolibe. Jutra u kojem sam u bolovima, patnji i tuzi zavijala: Želim policajca. Molim vas, dajte mi da ga vidim. Stvorio se za pola sata.

Deset godina kasnije, on je i dalje tu, pozdravlja me kimanjem. Nakon što mu uzvratim, pokriva plave oči rejbanicama i odlazi, sve dok na kraju ne nestane među prolaznicima.

U stanu odlazim ravno u kuhinju i uzimam drugi Xanax.

Zalijevam ga gaziranim sokom od grožđa, a od naleta šećera, na sav onaj iz čaja, zabole me zubi. Ipak, nastavljam piti umjerenim gutljajima dok iz džepa izvlačim ukradeni iPhone. Kratko istraživanje govori mi da se njegova bivša vlasnica zove Kim i da ne koristi nijednu od sigurnosnih postavki telefona. Mogu vidjeti svaki poziv, wefrpretragu i poruku, uključujući i nedavnu - od tipa kockaste glave kojem je ime Zach.

Jesi li za malo zabave večeras?

Sedam udaraca po tipkama i odgovorim mu: Naravno.

Telefon mi zavibrira u ruci. Još jedna Zachova poruka. Šalje fotku svog penisa. Šarmantno. Gasim telefon. Mjera opreza. Kim i ja možda sličimo, ali nam se zvukovi zvona dobrano razlikuju.

Onda vrtim taj telefon u ruci buljeći u srebrnu pozadinu umrljanu

25

BaP & BD

otiscima prstiju. Brišem je temeljito sve dok u njoj ne ugledam vlastiti odraz, iskrivljen, kao da gledam u zrcalo u kući iluzija.

Ovo će poslužiti.

Skidam zlatni lančić koji mi je uvijek oko vrata. Na njemu nosim maleni ključ koji otvara jedinu kuhinjsku ladicu koju sve vrijeme držim zaključanu. Jeff misli da su tu neki važni papiri vezani uz administraciju mog bloga. Puštam ga da u to vjeruje.

U ladici je zveckava menažerija od svjetlucavog metala.

Sjajna tuba ruža za usne i masivna zlatna narukvica. Nekoliko žlica. Srebrna pudrijera ukradena iz ladice medicinske sestre kad sam napuštala bolnicu nakon Borove kolibe. U njoj sam promatrala vlastiti odraz u dugoj vožnji kući jer sam samo tako bila sigurna da sam još uvijek tu. Sad proučavam izvitopereni odraz koji me gleda s ekrana mobitela i osjećam istu potvrdu. Da. Još postojim.

Odlažem iPhone pokraj ostalih predmeta, zatvaram ladicu, pa je zaključavam i ključić ponovo stavljam oko vrata.

To je moja tajna, topla, tu na mojim prsima.

26

BaP & BD

3.

Provodim popodne izbjegavajući nedovršene muffine. Kao da bulje u mene s kuhinjske površine tražeći isti tretman kao i prva dva udaljena samo metar dalje, već ukrašena i samozadovoljna u svojoj cjelovitosti. Znam da bih ih trebala dovršiti, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog terapijske vrijednosti. Na kraju krajeva, to je Prva zapovijed na mojoj stranici: Kuhanje je bolje od terapije.

Obično u to vjerujem. Kuhanje ima smisla. Ono što je napravila Lisa Milner nema.

Svejedno, raspoloženje mi je toliko mračno da znam kako mi ni kuhanje ne može pomoći. Umjesto toga, odlazim u dnevnu sobu i na vrhovima prstiju preskačem nepročitana izdanja jutrošnjeg New Yorkera i Timesa zavaravajući se da ne znam kamo sam krenula. Svejedno završim tamo. Kod polica za knjige do prozora; privlačim stolac da bih dosegnula onu na najvišoj polici.

Lisina knjiga.

Napisala ju je godinu dana nakon susreta sa Stephenom Leibmanom i dala joj, u retrospektivi, tužan naslov. Želja za životom: Moje osobno putovanje boli i iscjeljenja. Knjiga je bila omanji bestseler, a jedna kablovska televizija po njoj je snimila televizijski film.

27

BaP & BD

Lisa mi je poslala primjerak odmah nakon što mi se dogodila Borova koliba. Unutra je napisala: Za Quincy, moju veličanstvenu sestru po preživljavanju. Tu sam ako ćeš ikad trebati nekoga za razgovor. Ispod je bio njezin broj telefona, brojke uredne i kockaste.

Nisam je kanila nazvati. Rekla sam samoj sebi da ne trebam njezinu pomoć. Ionako se ničega nisam mogla sjetiti, pa zašto i bih. Ipak, nisam bila spremna na to da će sve novine i televizije u zemlji detaljno pratiti priču o ubojstvima iz Borove kolibe. Tako su to svi nazivali: ubojstva iz Borove kolibe. Nebitno što je to više bila kućica, a manje koliba. Koliba je bila dobra za naslov. Osim toga, Borova koliba bilo je službeno ime, u stilu ljetnoga kampa, upisano na ploču od cedrovine koja je visjela iznad vrata.

Ako ne računamo odlaske na sprovode, mirovala sam.

Izlazila sam iz kuće samo zbog termina kod liječnika ili na neke terapijske seanse. Travnjak nam je okupirao novinarski izbjeglički kamp, pa je majka bila prisiljena izvoditi me kroz stražnja vrata i onda kroz susjedovo dvorište, do automobila koji je čekao u idućem bloku. Unatoč svim mjerama opreza, moja slika iz srednjoškolskoga godišnjaka završila je na naslovnici časopisa People uz riječi Jedina preživjela, koje su dodirivale moju aknama okruženu bradu.

Svi su željeli ekskluzivni intervju. Novinari su zvali, slali emailove, poruke. Jedna poznata novinarka - osjećaj gađenja ne da mi da joj izgovorim ime - divljački je lupala po mojim ulaznim vratima dok sam ja sjedila s druge strane naslonjena leđima. Prije odlaska pod vrata je uspjela ugurati cedulju s ponudom od sto tisuća dolara za intervju u studiju. Papir je mirisao na Chanel 5.

Bacila sam ga u smeće.

28

BaP & BD

Čak i slomljena srca i s ubodnim ranama pokrpanim šavovima, znala sam što me čeka. Novinari su odlučili pretvoriti me u Posljednju djevojku.

Možda bih se sa svim tim nosila bolje da mi je obiteljski život bio imalo stabilniji. Ali nije. Mom se ocu rak bio vratio poput osvetnika. Uz mučnine od kemoterapije, bio je preslab da mi pomogne u saniranju izmučenih emocija. Ali pokušao je.

Umalo me izgubio pa je sada jasno davao do znanja kako mu je moja dobrobit apsolutni prioritet. Provjeravao je jesam li jela, spavala, brinuo se da se ne utopim u vlastitoj tuzi. Samo je htio da budem dobro, čak i kad on sam to očito nije bio. Pred kraj, počela sam vjerovati da sam preživjela Borovu kolibu samo zato što je moj otac s Bogom sklopio neku vrstu pakta razmijenivši svoj život za moj.

Pretpostavljala sam kako majka misli isto, ali bila sam previše preplašena i progonjena krivnjom da bih je to pitala. A i nije da sam imala previše šanse. Ona se već bila preobrazila u očajnu kućanicu, odlučnu držati se svoje uloge pod svaku cijenu.

Uvjerila je samu sebe da kuhinja treba preuređenje, kao da novi linoleum može amortizirati udarac ili dva, rak i Borovu kolibu.

Pa je onda, kad ne bi sva natmurena razvozila oca i mene na razne preglede, uspoređivala kuhinjske ploče i razvrstavala uzorke. Da ne spominjem kako je nastavila sa svojim strogim rasporedom života u predgrađu, rekreacijama i sastancima knjiških klubova. Za moju bi majku odricanje od samo jedne društvene obaveze bio znak poraza.

Budući da je moj terapeut koji miriši na pačuli rekao kako je dobro imati stabilan sustav podrške, okrenula sam se Coopu. On je napravio što je mogao, Bog ga blagoslovio. Odgovorio je na više od nekoliko očajnih poziva u kasno doba noći. Ipak, trebao

29

BaP & BD

mi je netko s iskustvom sličnim momu - sličnim Borovoj kolibi.

Lisa se činila najpogodnijom.

Umjesto da napusti mjesto traume, Lisa je ostala u Indiani.

Nakon šest mjeseci koje je provela oporavljajući se, vratila se na isti fakultet i diplomirala dječju psihologiju. Na promociji, gomila je ustala i dugo joj pljeskala. Niz novinara u stražnjem dijelu auditorija ovjekovječilo je taj trenutak blicevima.

Pročitala sam njezinu knjigu. Pronašla broj. I nazvala je.

Quincy, želim ti pomoći, rekla mi je. Želim te naučiti kako biti Posljednja djevojka. Što ako ja to ne želim biti?

To nije tvoj izbor. To je već odlučeno. Ne možeš promijeniti ono što se dogodilo. Možeš samo kontrolirati kako ćeš se s tim nositi.

Za Lisu je to značilo izravno suočavanje sa situacijom.

Predložila mi je da odradim nekoliko intervjua, ali pod uvjetima koje postavim sama. Rekla mi je kako će mi razgovor o tome u javnosti pomoći da se nosim s onim što se dogodilo.

Poslušala sam njezin savjet i dala tri intervjua - jedan New York Timesu, jedan Neivszveeku i jedan gospođici Chanel 5, koja mi je na kraju dala onih sto tisuća dolara iako ih nisam tražila. Bio je to tek početni ulog za kupnju stana. I ako mislite da me zbog toga ne peče savjest, razmislite još jednom.

Intervjui su bili strašni. Osjećala sam da je pogrešno otvoreno pričati o mrtvim prijateljima koji nisu mogli govoriti u svoje ime, pogotovo kad se zapravo i nisam mogla sjetiti što im se točno dogodilo. Bila sam promatračica, gotovo poput ljudi željnih konzumiranja mojih intervjua, kao da su slatkiši.

Svaki od intervjua ostavio me tako praznom i šupljom da me nikakva količina hrane nije mogla ponovo ispuniti. Pa sam se

30

BaP & BD

prestala truditi i na kraju ponovo završila u bolnici iz koje sam izašla šest mjeseci prije toga. Moj je otac dotad već izgubio bitku s rakom i jednostavno čekao zadnji smrtonosni udarac. Ipak, bio je uz mene, svaki dan. Klimav u svojim kolicima, stavljao mi je žlicu sa sladoledom u usta kako bi isprao gorke antidepresive koje sam bila prisiljena uzimati. Žlica šećera, Quinn, rekao bi. Pjesma ne laže2.

Kad mi se vratio tek i kad su me otpustili iz bolnice, za moju se priču počela zanimati Oprah. Jedan od njezinih producenata nazvao je i rekao da nas želi u emisiji. Lisu i mene, čak i Samanthu Boyd. Tri Posljednje djevojke ujedinjene na kraju. Lisa je, naravno, pristala. Pristala je i Samantha, što je bilo iznenađenje jer je već tada prakticirala to s nestajanjem.

Za razliku od Lise, ona me nikad nije pokušala kontaktirati.

Bila je nedohvatljiva, poput mog pamćenja. Pristala sam i ja, iako me sama pomisao na to da sjednem pred publiku suosjećajnih domaćica umalo ponovo gurnula u zečju rupu zvanu anoreksija.

Ali htjela sam susresti kolegice - Posljednje djevojke - licem u lice.

Pogotovo Samanthu. Do tada sam je zamišljala kao alternativu Lisinoj iscrpljujućoj otvorenosti.

Nisam dobila priliku.

Tog jutra majka i ja trebale smo letjeti za Chicago. Probudila sam se i zatekla samu sebe kako stojim u njezinoj preuređenoj kuhinji. Sve je bilo potpuno uništeno, pod je bio prekriven razbijenim tanjurima, iz frižidera je curio sok od naranče, kuhinjske plohe bile su prepune ljusaka od jaja, brašna i mrlja od

A Spoonfttl ofsugar helps the medicinego down, pjesma iz filma Marry Poppins, op. prev.

2

31

BaP & BD

vanilijina ekstrakta. Majka je sjedila na podu usred tih ruševina i oplakivala kćer koja je još uvijek s njom, ali je nepovratno nestala.

Zašto, Quincy? jecala je. Zašto bi to učinila?

Naravno, ja sam bila ta koja je pretresla kuhinju poput bezobzirnog provalnika. Znala sam to čim sam ugledala nered.

Bilo je logike u toj destrukciji. U svemu tome bilo je mene. Ipak, ničega se nisam sjećala. Te nepoznate minute provedene u uništavanju kuhinje bile su prazne poput onog sata u Borovoj kolibi.

Nisam namjeravala to napraviti, rekla sam. Ne znam što se dogodilo, kunem se.

Majka se pravila da mi vjeruje. Ustala je, obrisala obraze, pažljivo popravila kosu. Ipak, izdali su je tamni trzaji u očima.

Shvatila sam - ona me se bojala.

Dok sam čistila kuhinju, majka je nazvala Oprahine ljude i otkazala dolazak. Budući da je koncept bio ili sve tri zajedno ili nijedna, zbog naše je odluke cijela stvar pala u vodu. Neće biti televizijskog susreta Posljednjih djevojaka. Popodne me majka odvela liječniku, koji mi je propisao doživotnu terapiju Xanaxom.

Majka je bila toliko nestrpljiva da me stavi na lijekove da me još na parkiralištu ispred ljekarne prisilila progutati tabletu ponudivši mi za ispiranje jedinu tekućinu koju je imala u automobilu - mlaki gazirani sok od grožđa.

Sad je gotovo, najavila mi je. Nema više gubitaka pamćenja.

Nema više bjesnila. Nećeš se više ponašati kao žrtva. Uzimat ćeš ove tablete i biti normalna, Quincy. Tako mora biti.

Složila sam se. Nisam htjela eskadron novinara na svojoj promociji. Nisam htjela napisati knjigu ili dati još jedan intervju, ili priznati da ožiljci još peku svaki put kad zagrmi. Nisam htjela

32

BaP & BD

biti jedna od onih navezanih na tragediju, zauvijek združena s apsolutno najgorim trenutkom svog života.

Još pod utjecajem tog prvog Xanaxa, nazvala sam Lisu i rekla joj da neću više davati intervjue. Neću biti vječita žrtva.

Ja nisam Posljednja djevojka, rekla sam joj.

Lisin ton bio je nepopustljiv i strpljiv, što me još više razbjesnilo.

A Što si onda, Quincy?

Normalna.

Za djevojke poput tebe, mene i Samanthe nema normalnog, rekla je. Ali razumijem zašto želiš pokušati.

Lisa mi je željela dobro. Rekla je da će biti uz mene ako je ikad zatrebam. Nikad više nismo razgovarale.

Sad zurim u lice koje me gleda s korica njezine knjige.

Lijepa fotografija Lise. Očito obrađena, ali ne onako upadljivo.

Prijateljske oči. Mali nos. Brada možda malo prevelika i čelo mrvicu previsoko. Nije klasična ljepotica, ali je ipak ljepuškasta.

Ne smiješi se s knjige. Ovo i nije vrsta knjige koja mami osmijeh. Usne su joj skupljene baš na pravi način. Ne previše veselo. Ne previše teško. Savršen balans težine i samozadovoljstva. Zamišljam Lisu kako vježba taj izraz u zrcalu.

Ta me pomisao rastuži.

Potom pomislim na nju sklupčanu u kadi s nožem u ruci.

Još gore.

Nož.

To stvarno ne razumijem, više od samog čina samoubojstva. Sranja se događaju. Život je sranje. Nekad se ljudi ne mogu nositi sa svime i jednostavno odabiru odjaviti se. Zvuči tužno, ali ipak se događa, neprestano. Čak i ljudima poput Lise.

33

BaP & BD

Ali ona je uzela nož. Ne bočicu pilula koje bi potjerala votkom. (Moj prvi izbor, ako ikad do toga dođe.) Ne mekani, fatalni zagrljaj plina. (Izbor broj dva.) Lisa je izabrala skončati s predmetom koji je desetljeće ranije umalo iz nje izbo život. Pa je zarezala zapešća oštricom, pazeći da prodre dovoljno duboko i završi posao koji je započeo Stephen Leibman.

Ne mogu si pomoći, a da se ne zapitam što bi se dogodilo da smo Lisa i ja ostale u kontaktu. Možda bismo se na kraju i susrele. Možda smo mogle postati prijateljice.

Možda sam je mogla spasiti.

Vratim se u kuhinju i rasklopim prijenosno računalo koje uglavnom koristim za posao. Nakon brzoga guglanja prema ključnim riječima Lisa Milner, vidim da internet tek treba prožvakati vijest o njezinoj smrti. To je neizbježno. Velika je nepoznanica, međutim, kako će se to odraziti na moj život.

Nekoliko klikova dalje i na Facebooku sam, toj bljutavoj močvari lajkova, linkova i užasnog pravopisa. Nisam na društvenim mrežama.

Twitteru.

Instagramu.

Prije nekoliko godina imala sam profil na Facebooku, ali sam ga deaktivirala nakon previše sažaljivih pratitelja i zahtjeva za prijateljstvom nepoznatih ljudi s fetišem na Posljednje djevojke. Ipak, jedan profil još postoji - onaj za moj blog. Nužno zlo. Preko njega lako mogu pristupiti Lisinom. Na kraju krajeva, ona je pratila Quincyne slatkiše.

Lisina je stranica sada postala virtualna spomenploča prepuna poruka sućuti koje ona nikad neće pročitati. Prelazim preko nekoliko njih, uglavnom generičkih, ali iskrenih.

Nedostajat ćeš nam, Lisa Pisa! XOXO

34

BaP & BD

Nikad neću zaboraviti tvoj prekrasan osmijeh i tvoju čudesnu dušu.

Počivaj u miru, Lisa.

Najdirljivija dolazi od Jade, djevojke srnećih očiju i smeđe kose.

To što si uspjela prevladati najgori trenutak svog života, inspiriralo me da prevladam svoj. Zauvijek ćeš mi biti inspiracija, Lisa. Sada kad si među anđelima u raju, nastavi paziti na nas koji smo još uvijek dolje.

Pronalazim Jade među brojnim fotografijama koje je Lisa tijekom godina postavila na svoj zid. Fotografija je od prije tri mjeseca i na njoj njih dvije poziraju, obraz uz obraz, u nečemu što se čini kao zabavni park. Prekrižene u pozadini vide se potporne grede roller coastera. Golemi medvjedić ispunio je Lisine ruke.

Nema sumnje da su njihovi osmijesi iskreni. Ne možeš lažirati takvu vrstu radosti. Vidim je u njezinim očima. Bog zna da sam to pokušala. Ipak, oko obje je i aura gubitka. Ta ista podsvjesna tuga koja se uvijek uvlači i u moje fotografije. Kada smo Jeff i ja za lanjski Božić otišli u Pennsylvaniju u posjet mojoj majci, svi smo zajedno pozirali za fotografiju ponašajući se kao da smo prava, funkcionalna obitelj. Kasnije, kad smo gledali fotke na računalu, moja majka nije vidjela da se na slici kruto smješkam, nego je u tome vidjela mrštenje, pa me pitala: Zar bi te ubilo da se nasmiješ, Quincy?

35

BaP & BD

Potrošila sam pola sata razgledavajući Lisine fotografije, dobivši uvid u postojanje posve drugačije od mojega. Iako se nikad nije udala, smirila i imala djecu, njezin se život činio ispunjenim. Lisa se okružila ljudima - obitelji, prijateljima i curama poput Jade kojima je samo trebala ljubaznost. Mogla sam biti jedna od njih, samo da sam to dopustila. Umjesto toga, napravila sam suprotno. Držala sam ljude na sigurnoj udaljenosti.

I gurala ih od sebe ako je trebalo. Bliskost je bila luksuz. Nisam si mogla ponovo dopustiti gubitak.

Skenirajući Lisine fotke, mentalno se umećem u svaku od njih. Evo me kako poziram s njom na rubu Grand Canyona. Evo nas kako brišemo kapljice s lica ispred slapova Niagare. Ovo sam ja u kuglani, među skupinom žena koje poziraju u dvobojnim cipelama. Frendice s kuglanja! kaže naslov. Zaustavljam se na slici koju je Lisa objavila prije tri tjedna. To je selfie snimljen iz izdužene, ponešto žablje perspektive. Lisa s podignutom čašom vina u prostoriji za koju se čini da je drvom obložena blagovaonica. Za naslov je izabrala: Vrijeme je za vino! LOL! Iza nje je neka djevojka, većim dijelom izrezana iz ukošenoga kadra. Podsjeća me na one navodne dokaze o postojanju Bigfoota koje se može vidjeti u televizijskim emisijama o paranormalnom. Nejasni obris crne kose koji se okreće od kamere.

Osjećam bliskost s tom neimenovanom djevojkom iako joj ne mogu vidjeti lice. Jer i ja sam se okrenula od Lise povukavši se u pozadinu, sama.

Postala sam obris - mrlja tame lišena svih svojih detalja.

36

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 15.37

Isprva je ideja o kućici navela Quincy da pomisli na bajku, najviše zbog njezina hirovitog imena.

Borova koliba.

Naziv ju je podsjećao na patuljke i princeze i sva ona dobrohotna bića iz šume. Ali kad je Craigov SUV prešao na makadam i kad se pred njima napokon ukazala ta kućica, Quincy je znala da ju je mašta iznevjerila. Stvarnost je bila daleko od bajkovite. Izvana je Borova koliba izgledala zdepasto, kršno i praktično. Samo malo razrađenija od koliba sagrađenih od dječjih kocaka. Stajala je među visokim borovima čije su se grane uzdizale iznad krova od škriljevca i stvarale dojam da je mjesto manje nego što je zapravo bilo. Zbijena i isprepletenih grana, stabla su okruživala kućicu poput debelog zida iza kojeg se u tihoj tmini prostiralo još drveća.

Tamna šuma. Bajka koju je Quincy tražila. Jedino što je ovo bilo više u stilu braće Grimm nego Disneyja. Kad je izašla iz SUVa i zavirila u zapetljano šipražje, zagolicao ju je neki neželjeni predosjećaj. „Znači, ovako izgleda kad si usred ničega”, objavila je. „Jezivo.”

37

BaP & BD

„Uplašena mačka”, dobacila joj je Janelle, koja je hodala iza Quincy i vukla ne jedan, nego čak dva kofera. „Pretrpanka”, uzvratila je Quincy.

Janelle je isplazila jezik i ostala tako sve dok Quincy nije shvatila da treba zgrabiti kameru i ovjekovječiti trenutak. Poslušno je iz torbe izvukla novi Nikon i okinula nekoliko fotografija. Nastavila je snimati sve dok Janelle nije promijenila pozu pokušavajući podignuti oba kofera, naprežući pritom tanašne ruke. „Quincee”, zavapila je pjevnim glasom koji je Quincy predobro poznavala. „Hoćeš li mi pomoći s torbama? Lijepo te molim?”

Quincy je objesila kameru oko vrata. „Ne. Ti si uzela sa sobom sve te stvari. Sumnjam da ćeš koristiti i polovicu toga.” „Ali ja sam spremna na sve. Zar to nije ono što izviđači uvijek kažu? Ništa nas ne smije iznenaditi?” „I budi spremna”, rekao je Craig, prolazeći pokraj njih s putnim frižiderom na kršnim ramenima. „Nadam se da među tim stvarima imaš ključ za kolibu.”

Janelle je jedva dočekala opravdanje da ignorira kofere i počne pretraživati džepove traperica u potrazi za ključem. Doskakutala je do ulaznih vrata pa cmoknula ploču od cedrovine s imenom kolibe. „Zajednička fotka?” predložila je.

Quincy je namjestila tajmer na kameri i smjestila je na poklopac motora pa otrčala pred kućicu pridružiti se ostalima.

Svih šestero namjestilo je osmijehe čekajući klik. Ekipa East Hall, tako ih je Janelle nazvala na profesionalnoj orijentaciji na prvoj godini. Još su bliski, već drugi mjesec na drugoj godini.

38

BaP & BD

Kad su završili s fotografiranjem, Janelle je svečano otključala ulazna vrata. „Što misliš?” pitala je čim je otvorila, prije nego što su ostali uspjeli promotriti novo okruženje. „Udobno je, zar ne?”

Quincy se složila iako njezin pojam udobnosti nije uključivao medvjeđu kožu na zidovima i dobrano izgaženi sag koji je prekrivao pod. Ona bi koristila riječ „rustikalno , s naglaskom na hrđu koja je okovala kuhinjski sudoper i bojila vodu što je prskala iz slavine u jedinoj kupaonici. Ali kućica je bila prostrana, barem u odnosu na one koje je dosad vidjela. Četiri spavaće sobe. Stražnja terasa koja se malo zaljuljala kad su zakoračili na nju. Velika soba s kaminom, otprilike jednako velika kao studentska soba koju je dijelila s Janelle. Drva uredno poslagana pokraj.

Koliba, odnosno cijeli taj vikend, bio je rođendanski poklon za Janelle od njezine majke i očuha. Htjeli su biti kul. Bili su ona vrsta roditelja koji o svojoj djeci razmišlja kao o prijateljima. Ona vrsta koja pretpostavlja da njihova kći studentica ionako pije i puši travu i da joj mogu unajmiti kolibu u Poconosu kako bi se sve to što se ionako događa dogodilo u relativnoj sigurnosti. Četrdeset i osam sati bez studentskih voditelja, hrane iz menze i identifikacijskih kartica koje su morali provlačiti pokraj svakih vrata i svakog dizala.

A kako bi zabava mogla početi, Janelle je od svih zatražila da mobitele ostave u maloj drvenoj kutiji. „Nema poziva, nema poruka i definitivno nema fotki i videa”, rekla je prije nego što je kutiju spremila u pretinac SUV-a. „Što ćemo s mojom kamerom?” pitala je Quincy.

39

BaP & BD

„Dopustit ću je. Ali smiješ snimati samo fotke na kojima izgledam dobro.” „Naravno”, rekla je Quincy. „Stvarno to mislim”, upozorila je Janelle. „Ako bilo što od toga ovaj vikend vidim na Facebooku, unfrendat ću te. I online i u stvarnom životu.”

Na njezin znak, svih šestero potrčalo je u spavaće sobe, pokušavajući se izboriti za najbolju. Amy i Rodney zauzeli su onu s vodenim krevetom koji je divlje šljapkao kad su se bacili na njega. Betz, koja nije imala dečka koji bi došao s njom, poslušno je uzela sobu s krevetima na kat pa se skljokala na donji sa svojim poput rječnika debelim primjerkom knjige Harry Potter i Darovi smrti.

Quincy je odvukla Janelle u sobu u kojoj su se dva jednaka kreveta pružala uz zidove jedan preko puta drugome, baš kao u njihovoj studentskoj sobi. „Dome, dragi dome”, rekla je Quincy. „Ili barem najsličnije tome.” „Zgodno”, rekla je Janelle zazvučavši prazno. „Iako, ne znam.” „Možemo izabrati drugu sobu. Tebi je rođendan. Možeš birati.”

“U pravu si. I ja biram”, Janelle je zgrabila Quincy za ramena podižući je s kvrgavoga kreveta, „spavati sama.” A onda izgurala Quincy na hodnik i prema sobi na samom njegovu kraju.

Bila je to najveća soba u kućici. Imala je izbočeni prozor sa širokim pogledom na šumu. Zidovi su, u kaleidoskopu predene tkanine, bili ukrašeni prekrivačima. A tamo, na rubu kraljevskoga kreveta sjedio je Craig. Gledao je u pod piljeći u prostor između

40

BaP & BD

svojih visokih starki. Ruke je odmarao na krilu, isprepletenih prstiju, palčeva položenih jedan preko drugoga. Kad je Quincy ušla, podigao je pogled. Primijetila je nadu u njegovu sramežljivom osmijehu. „Sigurna sam da će ovo biti puno ugodnije”, dobacila je Janelle s posebnim naglaskom. „Zabavite se, vas dvoje.” Kvrcnula je bedrom Quincy gurnuvši je dublje u sobu.

Onda je izašla, zatvorila vrata i krenula hodnikom smijuljeći se.

“To je bila njezina ideja”, rekao je Craig. „Pretpostavila sam.”

“Ne moramo...” Zašutio je ostavljajući Quincy da ispuni prazninu. Dijeliti sobu? Spavati zajedno, kao što im je Janelle tako napadno isplanirala?

“U redu je”, rekla je.

“Quinn, stvarno. Ako nisi spremna.”

Quincy je sjela pokraj njega i stavila mu ruku na koljeno koje je lagano podrhtavalo. Craig Anderson, nova košarkaška zvijezda. Smeđe kose, zelenih očiju, seksi, vitki Craig. Od svih cura u kampusu on je izabrao nju. „U redu je”, rekla je ponovo, misleći to onoliko ozbiljno koliko bi to devetnaestogodišnjakinja koja razmišlja o kraju svoje nevinosti uopće mogla. „Drago mi je.”

41

BaP & BD

4.

Jeff me zatekao na kauču s Lisinom knjigom u krilu i očiju ranjenih od popodneva provedenog u plaču. Spustio je kofer i uhvatio me za ruke, a ja sam mu naslonila glavu na rame i još malo zajecala. Nakon dvije godine hodanja i još dvije zajedničkog života, zna da ne treba odmah pitati što ne valja. Jednostavno me pušta da plačem.

Tek nakon što sam mu suzama natopila kragnu košulje, kažem: „Lisa Milner se ubila.”

Jeff me stisne još jače. “Ona Lisa Milner?”

“Da, upravo ta.” I to je sve što mu trebam reći. Ostalo razumije.

“Oh, Quinn. Dušo, žao mi je. Kad? Što se dogodilo?”

Smještamo se natrag na kauč i pričam mu detalje. Sluša me s pojačanim interesom - nuspojava njegova posla koji od njega zahtijeva da apsorbira sve informacije prije nego što razabere one bitne. „Kako se osjećaš?” pita me kad završim priču. „Dobro”, kažem. „Samo sam šokirana. I tužna. Što je blesavo, je li? “ „Nije”, kaže Jeff. „Imaš svako pravo biti uzrujana.” „Imam? Lisa i ja se zapravo nikad nismo srele.”

42

BaP & BD

“To nema veze. Puno ste razgovarale. Pomogla ti je. Bile ste povezane duše.” „Bile smo žrtve”, kažem. „To nam je bilo jedino zajedničko.”

“Ne trebaš trivijalizirati vaš odnos, Quinn. Ne preda mnom.”

Tako govori Jefferson Richards, javni branitelj.

Jeff upada u odvjetnički diskurs kad god se sa mnom ne slaže, što nije često. Obično je samo Jeff, dečko koji se voli maziti.

Koji kuha puno bolje od mene i čija guza u odijelima koja nosi na sudu izgleda nevjerojatno dobro. „Ne mogu razumjeti što si prošla te noći”, kaže Jeff. „Nitko ne može. Nitko osim Lise i te druge cure.” „Samanthe.”

Jeff ponavlja ime nekako odsutno, kao da ga je sve vrijeme znao. „Samantha. Siguran sam da se ona osjeća jednako kao ti.” „Nema to smisla”, kažem. „Ne mogu razumjeti zašto bi se Lisa, nakon svega što je prošla, ubila. To je takva šteta. Mislila sam da je iznad toga.” Ponovo u glavi čujem njezin glas.

Postoji uzvišenost u tome - biti preživjela, jednom mi je rekla. I milost. I zato što smo patile i preživjele, imamo moć inspirirati druge koji pate.

Bilo je to obično sranje. Sve to. „Oprosti što sam u ovakvom kaosu”, kažem Jeffu. „Lisino samoubojstvo. Moja reakcija. Sve se čini nenormalnim.” „Naravno da se čini nenormalnim. Ono što ti se dogodilo i jest bilo nenormalno. Ali jedna od stvari koje volim kod tebe je i ta što nisi dopustila da te to odredi. Krenula si dalje.”

43

BaP & BD

Jeff mi je to već znao reći. Puno puta, zapravo. Nakon toliko ponavljanja, i sama sam u to počela vjerovati. „Znam”, kažem. „Jesam.” „I to je jedino zdravo što možeš napraviti. To je prošlost.

Ovo je sadašnjost. A ja volim misliti da te sadašnjost čini sretnom.” Jeff se tek tada nasmije. Ima osmijeh filmske zvijezde.

Velik kao kinoplatno i svijetao kao Tehnicolor. To me prvo privuklo na njemu kad smo se sreli na poslovnoj zabavi toliko dosadnoj da sam imala potrebu popiti više nego što sam smjela i koketirati.

Da pogodim, rekla sam mu. Ti si maneken za zubne paste.

Kriv sam.

Koji brend? Možda ću ga početi koristiti.

Aquafresh. Ali ciljam na najvećega - Crest.

Smijala sam se iako i nije bilo toliko smiješno. Bilo je nešto nježno u njegovoj potrebi da zadovolji drugog. Podsjetio me na zlatnog retrivera, mekanog, vjernog i sigurnog. Iako mu tada još nisam znala ime, ispreplela sam prste s njegovima. I otad ih nisam pustila.

U razdoblju između Borove kolibe i Jeffa moj društveni život mogao bi se nazvati nepostojećim. Kad sam smatrala da sam dovoljno dobro za povratak u školu, nisam se vratila na stari fakultet, gdje bi me progonila sjećanja na Janelle i druge. Umjesto toga, premjestila sam se na faks nešto bliže kući i provela tri godine života sama u sobi za dvoje u studentskom domu. Moja me reputacija, naravno, dočekala. Ljudi su točno znali tko sam i što sam prošla. Ali držala sam glavu pognutom, bila tiha i uzimala dnevnu dozu Xanaxa uz sok od grožđa. Bila sam

44

BaP & BD

prijateljski raspoložena, ali bez prijatelja. Dostupna, ali svjesno povučena. Nisam vidjela smisao u zbližavanju i sa kim.

Jedanput na tjedan odlazila bih na grupnu terapiju u okviru programa potpore. Mi koji smo pohađali grupu postali smo neka vrsta prijatelja. Ne zaista bliski, ali dovoljno pouzdani za poziv u kino - kad bi netko od nas postao previše anksiozan da ide sam. Čak sam i tada imala problem u zbližavanju s onim ranjivim djevojkama koje su pretrpjele silovanje, fizičko nasilje, automobilske nesreće koje su ih unakazile. Njihova je trauma bila posve drukčija od moje. Nitko od njih nije znao kako je kad ti u sekundi oduzmu najbolje prijatelje. Nisu mogli razumjeti kako je grozno ne moći se sjetiti najgore noći u životu. Imala sam dojam da su bile ljubomorne na moj izostanak pamćenja. Kao da su i one samo željele zaboraviti. Kao da je zaborav nekako lakši od sjećanja.

Za vrijeme studija privlačila sam mršave, osjetljive momke koji su željeli otključati tajne sramežljive, tihe djevojke koja je sve držala na pristojnoj udaljenosti. Do neke sam im mjere povlađivala. Nespretni studentski dejtovi. Razgovori u kafićima u kojima sam se zabavljala brojeći načine na koje su izbjegavali spomenuti Borovu kolibu. Možda izazovni poljubac za laku noć ako bih se osjećala posebno usamljenom.

Potajno, preferirala sam mišićave tipove, kakve se dalo pronaći samo na zabavama bratstava, i promukle pivopije. Znate već taj tip. Velike ruke. Jaki bicepsi i nagovještaj pivskoga trbuha.

Tipovi koji ne mare za vaše ožiljke. Koji nisu sposobni biti nježni.

Koji su dovoljno sretni da mogu neumorno jebati, poput stroja, i koji definitivno nisu uznemireni kad na kraju samo klisneš i ne ostaviš broj telefona.

45

BaP & BD

Nakon tih bi me susreta boljelo cijelo tijelo, iznutra sve osjetljivo i potrošeno, ali odlazila bih čudno okrijepljena. Ima nešto okrepljujuće u tome da dobiješ ono što želiš čak i ako je riječ o nečem sramotnom.

Ali Jeff je drukčiji. On je savršeno normalan. Normalan kao Polo Ralpha Laurena. Izlazili smo cijeli mjesec prije nego što sam se usudila spomenuti Borovu kolibu. On je još mislio da sam Quincy Carpenter, marketingašica koja se sprema pokrenuti slastičarski blog. Nije imao pojma da sam zapravo Quincy Carpenter koja je preživjela pokolj.

Mora mu se priznati, primio je to bolje nego što sam očekivala. Izgovorio je sve prave riječi i završio sa: Duboko sam uvjeren da ljudi ne moraju biti robovi loših stvari iz svoje prošlosti.

Ljudi se mogu oporaviti. Mogu krenuti dalje. Ti zasigurno jesi.

U tom sam trenutku znala da je on moj zaštitnik.

“I? Kako je bilo u Chicagu?” pitam.

Po slijeganju ramenima znam da nije prošlo dobro. „Nisam dobio informacije kojima sam se nadao”, kaže. „Zapravo, radije ne bih o tome.” „A ja radije ne bih o Lisi.”

Jeff ustane, sinula mu je ideja. „Onda trebamo izaći. Trebali bismo se srediti, otići na neko fensi mjesto i utopiti tugu u gomili hrane i pića. Jesi za?”

Odmahnem glavom i istegnem se poput mačke cijelom dužinom kauča. „Nisam raspoložena večeras. Ali znaš što bih stvarno voljela?” „Vino iz tetrapaka”, kaže Jeff.

“I?” „Tajlandsku hranu iz dostave.”

46

BaP & BD

Nabacim osmijeh. „Predobro me znaš.”

Kasnije, Jeff i ja vodimo ljubav. Ja sam inicijator, izvlačim mu iz ruku spis slučaja i penjem se na njega. Jeff protestira. Malo.

Više nalikuje lažnom protestu. Uskoro je u meni, vrlo nježno i pažljivo. Jeff voli pričati. Seks s njim uključuje odgovaranje na stotine pitanja. Paše li ti ovo? Previše grabo? Ovako?

Uglavnom cijenim tu njegovu pažljivost, tu težnju da i glasom zadovolji moje potrebe. Večeras je drukčije. Lisina me smrt dovela u posebno stanje. Umjesto prepuštanja i bujanja užitka, tijelom mi kola nezadovoljstvo. Želim ono tehničko zabadanje bezimenih tipova iz bratstava koji su mislili da me zavode, a zapravo je bilo obrnuto. Moje je stanje poput unutarnjih ospica, iritantno i svrabljivo, i Jeffovo iskreno vođenje ljubavi nije ni blizu tome da ih izbriše. Ali ja se pretvaram da jest. Glumim stenjanje i cviljenje poput pornozvijezde. Kad Jeff zatraži izvještaj, poklapam mu usta svojima, samo da umukne.

Kasnije se mazimo gledajući filmove na Turner Classicu.

Naša uobičajena postkoitalna praksa. Odnedavno, to mi je omiljeni dio seksa. Kraj. Osjećam njegovo snažno i kosmato tijelo uz sebe kao vatru koja nas uljuljkava u san. Ali noćas san ne dolazi lako. Dio razloga leži u filmu. Dama iz Šangaja. Došli smo do kraja. Rita Hayworth i Orson VVelles u dvorani ogledala, njihovi odrazi rasprsnuli su se pod kišom metaka. Drugi dio razloga je u Jeffu, koji se prevrće pokraj mene, nemiran pod plahtama.

Napokon kaže: „Jesi li sigurna da ne želiš pričati o tome što se dogodilo Lisi Milner?”

47

BaP & BD

Zatvaram oči želeći da me san zgrabi i odvede daleko. „Nema se tu zapravo o čemu pričati”, odgovorim. „Želiš li ti razgovarati o svojoj stvari?” „To nije stvar”, kaže Jeff malo povrijeđeno. „To je moj posao.” „Oprosti.” Zašutim ne gledajući ga, pokušavajući izmjeriti koliko ga iritiram. „Želiš pričati o svom poslu?” „Ne”, kaže, a onda ipak promijeni mišljenje. „Možda malo.”

Okrećem se i sjedam naslanjajući se na lijevi lakat. „Pretpostavljam da obrana ne ide najbolje.” „Ne. I to je ujedno sve što ti mogu reći, a da ne prekršim zakon.”

Jeff smije govoriti o malo čemu vezanom uz svoje slučajeve.

Pravilo povjerljivosti odnosi se čak i na supružnike. Ili, kao u mom slučaju, buduće supružnike. I to je drugi razlog zašto smo Jeff i ja dobar par. On ne može razgovarati o svom poslu. Ja ne želim razgovarati o svojoj prošlosti. Preskačemo dvije konverzacijske zamke na kojima parovi obično padnu. Svejedno, prvi put u nekoliko mjeseci čini mi se kako smo blizu tome da upadnemo u zamku i čini mi se da se oboje silno trudimo to izbjeći. „Trebali bismo spavati”, kažem. “Ti ne moraš sutra rano biti na sudu?” „Moram”, kaže Jeff gledajući ne u mene, nego u strop. „I jesi li se uopće na trenutak zapitala zašto ja ne mogu spavati?' „Nisam.” Bacam se ponovo na leđa. „Žao mi je.” „Mislim da ne razumiješ koliko je velik ovaj slučaj.” „Bilo je na vijestima, Jeff. Mislim da imam poprilično dobru predodžbu.”

48

BaP & BD

Sad je na Jeffu red da sjedne, nasloni se na lakat i pogleda me. „Ako ovo prođe dobro, to će za mene biti velika stvar. Za nas. Misliš da želim zauvijek biti javni branitelj?” „Ne znam. Želiš li?” „Naravno da ne. Pobjeda u ovom slučaju bila bi veliki korak naprijed. U neku od velikih firmi, nadam se, u kojoj bih mogao početi zarađivati pravu lovu umjesto da živim u curinom stanu, koji je plaćen iz fonda za žrtve.”

Previše sam povrijeđena da bih mu odgovorila iako vidim da je odmah požalio zbog izrečenog. Oči mu se na trenutak umrtvljuju, a usta iskrivljuju od žaljenja. „Quinn, nisam to mislio.” „Znam.” Spuznem iz kreveta, još uvijek gola, osjećajući se zbog toga izloženom i ranjivom. Grabim prvi komad odjeće koji mi se nađe pri ruci - Jeffov pohabani frotirni ogrtač - i ogrnem se.

“U redu je.” „Nije u redu”, kaže Jeff. “Ja sam šupak.” „Naspavaj se”, kažem mu. „Sutra je važan dan.”

Odlazim u dnevni boravak, odjednom nepovratno razbuđena. Telefon mi je na stoliću, i dalje isključen. Palim ga, ekran u tami zasvijetli ledeno plavo. Imam dvadeset i tri neodgovorena poziva, osamnaest poruka i nekoliko desetaka emailova. Gotovo svi su od novinara. Vijest o Lisinoj smrti objavljena je, novinari su i službeno u lovu.

Skrolam po inboxu, koji nisam ni taknula od prethodne večeri. Zatrpana pod zidom novinarskih upita nalaze se ranija, benignija pisma obožavatelja mog bloga i raznih proizvođača kuhinjskih pomagala koji žarko žele da testiram njihove

49

BaP & BD

proizvode. Jedan email izdvaja se od ostalih poput ribe prekrivene srebrnom krljušti koja izranja na površinu.

Lmilner75 Prst mi trzne iznad ekrana. Nesvjesni uzmak. Zurim u adresu dok mi se ne utisne u um, slika koja je i dalje tu kad trepnem. Znam samo jednu osobu koja bi mogla imati takvu adresu, a ona je mrtva više od jednog dana. Ta pomisao izazove mi nervozni svrab u grlu. Jedva gutam prije nego što otvorim poruku.

Quincy, moram razgovarati s tobom. Jako je važno.

Molim te, molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

Ispod je Lisino ime i isti broj telefona koji stoji u njezinoj knjizi. Čitam poruku nekoliko puta, škakljanje u grlu transformira se u nešto što mogu opisati jedino kao klepetanje. Čini mi se kao da sam progutala kolibrića, njegova krila lupaju me po jednjaku.

Provjeravam vrijeme slanja emaila. Jedanaest navečer. Uzimajući u obzir minute koje su trebale policiji da uđe u trag pozivu na 911 i stigne do njezine kuće, znači da mi ga je Lisa poslala manje od sat vremena prije nego što se ubila.

Možda sam zadnja osoba koju je pokušala kontaktirati.

50

BaP & BD

5.

Jutro stiže sivo i mamurno. Budim se i vidim da je Jeff već otišao naći se sa svojim optuženim ubojicom policajca.

U kuhinji me čeka iznenađenje: vaza ispunjena ne cvijećem, nego pomagalima za kuhanje. Drvene žlice i špatule i teškaška žica za mućenje s drškom debelom poput moga zgloba. Oko grla vaze omotana je crvena ukrasna vrpca. Priložena je i cedulja. ]a sam idiot. I žao mi je. Ti ćeš zauvijek biti moj omiljeni slatkiš. Ljubim te. Jeff.

Pokraj vaze, nedovršeni muffini nastavljaju buljiti u mene.

Ignoriram ih i uzimam jutarnji Xanax s dva gutljaja soka od grožđa. Prebacujem se potom na kavu, pijem je u kutu za doručak pokušavajući se razbuditi.

San su mi prekidale noćne more, faza za koju sam mislila da je prošla. U prvim godinama nakon Borove kolibe bez njih nije mogla proći nijedna noć. Bile su uobičajena roba za terapeute trčanje kroz šumu, Janelle koja se spotiče kroz drveće, On. Odnedavno mogu proći tjedni, čak i mjeseci bez košmara.

Noćas sam sanjala novinare kako grebu po prozorima i ostavljaju krvave tragove kandži na staklu. Blijedi i mršavi, jaukali su moje ime čekajući poput vampira da ih

51

BaP & BD

pozovem unutra. Umjesto kljova, zubi su im bile olovke sužene do oštrine šiljaka za razbijanje leda. Blistavi komadi tkiva postavljeni u špic.

U jednom od tih snova pojavila se i Lisa. Izgledala je potpuno isto kao na koricama svoje knjige. Dobro uvježbani izraz usana nije se ni milimetra promijenio. Čak ni kad je jednom od novinara zgrabila olovku i špicom si zarezala zapešća.

Naravno da je njezin email bio prva stvar na koju sam pomislila kad sam se probudila. Proveo je noć sjedeći u mom umu kao zapeta klopka, čekajući najmanji znak svjesnosti da se pokrene. Ostaje zapet u mojem mozgu dok dovršavam prvu šalicu kave, a onda i drugu.

Najprije me spopala nepokolebljiva pomisao da sam ja osim prekinutog poziva 911 - stvarno zadnja koju je pokušala kontaktirati. Ako je tako, koji je razlog za to?

Je li htjela da je ja, od svih ljudi koje je poznavala, odvučem od mentalne litice na koju se popela? Je li me traljavo provjeravanje emailova učinio nekako odgovornom za njezinu smrt? Prvi poriv govori mi da nazovem Coopa i sve mu ispričam.

Ne sumnjam da bi odmah sve ostavio i došao na Manhattan, samo da me uvjeri kako ništa u vezi s Lisinom smrću nije bila moja pogreška. Ali nisam sigurna želim li vidjeti Coopa drugi dan zaredom. Bila bi to prva takva situacija nakon Borove kolibe i jutra nakon, a to iskustvo ne želim ponoviti.

Pišem mu poruku nastojeći zvučati opušteno.

Nazovi me kad stigneš. Nema žurbe. Ništa važno.

52

BaP & BD

Ali instinkt mi govori da jest važno. Ili barem ima potencijala biti. Ako nije važno, zašto sam se probudila razmišljajući o tome? I zašto mi je sljedeća pomisao da nazovem Jeffa i čujem mu glas iako znam da je na sudu i da mu je mobitel ugašen i gurnut u dubinu aktovke?

Pokušavam ne misliti na sve to, što se pokazuje nemogućim. Mobitel kaže da sam propustila još desetke poziva.

Telefonska sekretarica je močvara poruka. Slušam samo jednu poruku iznenađenja od moje majke, koja je zvala u vrijeme kad je znala da još spavam. Zadnji od njezinih konstantno evoluirajućih pokušaja izbjegavanja prave konverzacije. „Quincy, tvoja majka je”, počinje njezina poruka, kao da ne vjeruje da ću prepoznati unjkavu jednoličnost njezina glasa. „Upravo me probudio novinar koji je zvao da vidi imam li komentar na ono što se dogodilo toj djevojci, Lisi Milner, koja ti je bila prijateljica. Rekla sam mu da bi trebao razgovarati s tobom.

Mislila sam da to trebaš znati.”

Ne vidim razloga da joj uzvratim poziv. To je zadnja stvar koju želi. Tako je sve otkad sam se vratila na studij, nakon Borove kolibe. Kao friška udovica, htjela je da putujem na faks od kuće.

Kad na to nisam pristala, rekla je da sam je napustila. A zapravo sam ja bila ta koja je bila napuštena. Kad sam napokon diplomirala, ona se ponovo udala - za stomatologa Freda koji se doselio s troje odrasle djece iz prethodnog braka. Troje sretne, pristojne, zubate djece. Bez Posljednje djevojke u kući. I postali su njezina obitelj, Ja sam ostala zaostatak prošlosti koji se nekako tolerira. Ljaga na njezinu inače savršenom životu.

Ponovo preslušavam njezinu poruku tražeći u tom glasu i najmanji nagovještaj interesa ili brige. Ne pronalazim ga, pa je brišem sa sekretarice i počinjem čitati jutarnje izdanje Timesa. Na

53

BaP & BD

moje iznenađenje, članak o Lisinoj smrti smjestio se u dnu naslovnice. Čitam ga u jednom neukusnom gutljaju.

MLINCIE, Ind. - Lisa Milner, ugledna dječja psihologinja, jedina preživjela u masakru u kući sestrinstva koji je šokirao naciju, umrla je u svom domu, potvrdila su jučer nadležna tijela. Imala je četrdeset dvije godine.

Veći dio teksta dalje se koncentrira na horor kojem je Usa svjedočila jedne davne noći. Kao da nikakvi drugi trenuci u njezinu životu nisu bili važni. Čitanje ovog članka daje mi naslutiti kako bi mogla izgledati moja osmrtnica. Diže mi se želudac. Ipak, zaustavim se na jednoj rečenici. Pri dnu je, gotovo kao naknadna misao.

Policija nastavlja istragu.

Istragu čega? Liza si je prerezala vene, što mi se čini poprilično jasnim. Onda sam se sjetila što je Coop rekao o nalazu toksikologa. Da žele provjeriti je li u to vrijeme bila na nečemu.

Ostavljam novine po strani, uzimam laptop. Preskačem portale s vijestima i odlazim ravno na kriminalističke blogove među kojima je alarmantno velik broj posvećen upravo Posljednjima djevojkama. Tipovi koji ih vode - a svi su muškarci jer žene imaju pametnijeg posla - ponekad me kontaktiraju putem mog bloga nastojeći me slatkorječivošću nagovoriti na intervju.

Nikad im ne odgovaram. Najbliže korespondenciji bilo je ono kad sam zaprimila prijeteće pismo i kad im je Coop svima pisao pitajući ih je li ga poslao netko od njih. Svi su zanijekali.

54

BaP & BD

Obično izbjegavam te stranice, bojim se da ne vidim nešto o sebi. Danas je ipak vrijeme za iznimku pa uranjam u pretraživanje. Gotovo svi spominju Lisino samoubojstvo. Kao i u tekstu u Timesu, ima malo ili gotovo ništa novih informacija.

Većina ih ističe ironiju - da je svjetski poznata Posljednja djevojka odgovorna za vlastitu smrt. Jedan je čak toliko ljigav da sugerira kako bi i ostale Posljednje djevojke mogle slijediti njezin primjer.

Zgrožena, zatvorim pretraživač i treskom zalupim laptop.

Nakon toga stojim, pokušavajući otresti nešto od bijesnog adrenalina koji mi juri tijelom. Sav taj Xanax, kofein i obmanjujuće surfanje internetom ostavili su me u stanju nemira i ogorčenu. Do te mjere da sam se presvukla u sportsku odjeću i obula tenisice. Kad upadnem u ovakva stanja, što je često, trčanje dok ne prođe jedini je lijek.

U liftu mi padne na pamet da bi vani mogli biti novinari.

Ako znaju moj broj telefona i email, velika je vjerojatnost da znaju i gdje živim. Odlučim da ću početi trčati čim izađem na ulicu umjesto da se, kao što to inače radim, prošećem do Central parka.

Počinjem trčati dok sam još u zgradi i izađem iz lifta u laganom trku.

Vani vidim da za tim nema potrebe. Umjesto navale novinara, ususret mi dolazi samo jedan. Izgleda mlado, nadobudno i zgodno na onaj štreberski način. Naočale tipa Buddy Holly. Sjajna kosa. Više Clark Kent nego Jimmy Olsen.

Jume prema meni, a stranice bilježnice zavijore mu se u zraku. „Gospođice Carpenter.” Kaže mi svoje ime - Jonah Thompson. Prepoznajem ga. Jedan je od onih koji su zvali, slali emailove i poruke. Trostruka smetnja. Onda mi kaže ime novina za koje radi. Jedan od vodećih dnevnih tabloida. Sudeći po

55

BaP & BD

njegovim godinama, to znači ili da je vrlo dobar u tome što radi ili nevjerojatno beskrupulozan. Sumnjam na oboje. „Nemam komentara”, kažem ubrzavajući u puni trk.

Pokušava držati korak sa mnom, ravni potplati njegovih mokasina pljaskaju pločnikom. „Imam samo nekoliko pitanja o Lisi Milner.” „Nemam komentara”, ponovim. „A ako budete ovdje kad se vratim, zvat ću policiju.”

Jonah Thompson zastane, a ja nastavim dalje. Osjećam da me gleda kako se udaljavam, pogled mu je kao opeklina od sunca na mom vratu. Pojačavam tempo brzo prolazeći kroz ukrižene blokove do Central parka. Prije ulaska u park bacim pogled preko ramena, provjeravam da me slučajno nije slijedio do ovamo.

Nije.

Ne u tim cipelama.

U parku, krećem prema sjeveru, u smjeru jezera. Moje omiljeno mjesto za trčanje. Ravnije je od drugih dijelova i tu mi je vidljivost bolja. Nema zavoja nakon kojih te može čekati bog zna što sve ne. Bez šumaraka i debelih sjena. Samo dugački potezi šljunka na kojima mogu stisnuti zube, ispraviti leđa i trčati.

Ali u ovo svježe jutro teško je fokusirati se na trčanje. Misli su mi drugdje. Mislim na svježe lice Jonaha Thompsona i njegovu napornu upornost. Mislim na tekst o Lisinoj smrti i autora koji odbija priznati kako ju je ono što je prošla poremetilo do te mjere da je odlučila nožem zaroniti u obje vene. Najviše se ipak zadržavam na Lisi i onome što joj je moglo prolaziti kroz glavu

56

BaP & BD

dok mi je slala taj email. Je li bila tužna? Očajna? Je li već imala nož u drhtavoj ruci?

Odjednom, svega mi je previše. Adrenalin mi napušta udove jednako brzo kao što ih je i ispunio. Ostali džogeri neprestano me zaobilaze, krckanje šljunka pod njihovim koracima upozorava me da mi se primiču. Odustajem usporavajući korak do razine šetnje, mičem se na rub staze i ostatak puta do kuće hodam. Na povratku pred zgradu preplavi me olakšanje kad vidim da je Jonah Thompson otišao.

Na njegovu je mjestu netko novi, dosađuje se na drugoj strani ulice. Na drugi pogled, shvatim da nije riječ o običnoj novinarki. Ova izgleda previše nabrijano za mainstreammedije. Podsjeća me na one ostarjele Riot Grrrls koje su tumarale Williamsburgom prije nego što su ga preuzeli hipsteri. Žena koju boli neka stvar što je odjevena kao netko upola mlađi od nje. Kožnata jakna preko crne pripijene haljine.

Mrežaste čarape uzdižu se iz oguljenih vojničkih čizama. Kao gavran crna kosa podijeljena je zavjesa koja očima obrubljenima olovkom samo djelomično osigurava pogled. Crveni ruž svijetao poput krvi. Blogerica, pretpostavljam. Sigurno s drukčijom publikom od moje.

Ipak, odnekud mi je poznata. Već sam je vidjela. Možda.

Osjećam drhtaj u želucu jer očito ne prepoznajem nekoga za koga sam sigurna da bih ga trebala prepoznati.

Prepoznaje ona mene. Rakunske oči mjerkaju me kroz tamnu draperiju kose. Gledam kako me gleda. I ne trepće.

Nemarno se naslanja na zgradu s druge strane ceste i ne pokušavajući se uklopiti u okolinu. Cigareta joj strši iz rubinski crvenih usana, dim se kovitla. Prije nego što ću ući u zgradu, zazove me imenom.

57

BaP & BD

„Quincy.” To je izjava, ne pitanje. „Hej, Quincy Carpenter.”

Zastanem, dopola se okrenem i namrštim u njezinu smjeru. „Nemam komentara.”

Ona me mrko pogleda - olujni oblak zamrači joj lice. „Ne trebam komentar.” „Onda, što želite?” kažem suočavajući se izravno s njom, no trudeći se gledati niže. „Samo želim razgovarati.” „O Lisi Milner?” „Da”, kaže ona. “I drugim stvarima.” „Što znači da si novinarka. A ja nemam komentara.”

Ona progunđa Isuse Kriste i baci cigaretu na ulicu. Zgrabi veliki ruksak koji joj leži na nogama. Težak i prepun. Što god da je unutra, opire se pohabanim šavovima kad ga podigne. U trenu prijeđe ulicu, ispred mene je, baca ruksak toliko blizu da mi umalo padne na desnu nogu.

“Ne moraš biti takva kuja”, kaže. „Molim?” „Slušaj, samo želim pričati.” Izbliza, glas joj zvuči hrapavo i zavodnički. U dahu joj se osjete cigarete i viski. „Nakon ovoga što se dogodilo Lisi, činilo mi se da bi to moglo biti pametno.”

Odjednom shvatim tko je. Izgleda drugačije nego što sam očekivala. Daleko od lica iz godišnjaka i slike koja je jednog davnog ljeta objavljena u svim medijima. Nestala je natapirana kosa, rumeni obrazi, podbradak. Prepolovila se, izgubila anđeoski sjaj mladosti. Vrijeme ju je učinilo zategnutom i iscrpljenom verzijom sebe. „Samantha Boyd”, kažem.

58

BaP & BD

Ona kimne u znak potvrde: „Draže mi je Sam.”

59

BaP & BD

6.

Samantha Boyd.

Druga Posljednja djevojka.

Od nas tri, ona je vjerojatno prošla najgore.

Njoj se to dogodilo dva tjedna nakon što je završila srednju školu. Pokušavala je skupiti novac za studij i dobila posao čistačice u motelu izvan Tampe, Nightlight Innu. Budući da je bila nova, morala je raditi noćnu smjenu čisteći sobe zakupljene samo na pola noći, skupljajući ručnike od iscrpljenih kamiondžija i mijenjajući plahte koje su zaudarale na znoj i spermu.

Dva sata nakon početka četvrte smjene u motelu se pojavio muškarac s navučenom krumpirovom vrećom preko glave i počeo je pakao.

Bio je putujući majstor za sve opsjednut dijelovima Biblije o kojima samo rijetki vole razgovarati. Kurve Babilona.

Kamenovanje grešnica. Oko za oko, zub za zub. Ime mu je bilo Calvin Whitmer. Ali nakon tog ljeta zauvijek će biti upamćen kao Čovjek Vreća.

Ime mu je pristajalo jer je u vrećama imao gomilu stvari.

Stražnji dio njegova kamioneta bio ih je pun. Vreće krcate praznim limenkama. Vreće sa životinjskom kožom.

Vreće pijeska, soli, šljunka. A tu je bila i vreća s alatom koji je donio u Nightlight Inn. Bila je puna pila, dlijeta i čavala. Policija

60

BaP & BD

je pronašla dvadeset i jedan komad, većinu s tragovima skorene krvi.

Samantha je osobno upoznala dva. Jedan je bio naoštreno svrdlo koje joj je završilo u leđima. Dvaput. Drugi komad alata bila je pila za metal koja joj je zahvatila gornji dio bedra i presjekla arteriju. Prvo se srela sa svrdlom, a onda ju je Čovjek Vreća iza motela privezao za stablo omčom od bodljikave žice.

Pila za metal uslijedila je nakon što se nekako uspjela osloboditi.

Te je večeri umrlo šestero ljudi - četvero gostiju, noćni recepcionar Troy i Calvin Whitmer. Zadnja smrt bila je Samanthino djelo čim se oslobodila i uzela isto to svrdlo koje joj je bilo u leđima. Skočila je na Čovjeka Vreću i zabijala ga u njegova prsa, iznova i iznova. Policajci su je i zatekli u toj pozi - kako vuče bodljikavu žicu, opkoračuje mrtvog čovjeka i ubada ga.

Znam sve to jer je bilo objavljeno u Timeu, za koji su moji roditelji pretpostavljali da ga nikad ne čitam. Taj sam broj pročitala pažljivo proučivši članak ispod pokrivača, s baterijskom svjetiljkom stegnutom u znojnom dlanu. Imala sam noćne more tjedan dana.

Samanthina priča je u međuvremenu napravila isti krug kao Lisina i, na kraju, moja. Večernje vijesti. Prve stranice. Naslovnice časopisa. Oh, kako su novinari trčali.

Vjerojatno isti oni koji će kasnije kampirati na travnjaku mojih roditelja. Dala je nekoliko intervjua časopisima plus ekskluzivni intervju onoj televizijskoj kuji s papirićem namirisanim Chanelom, vjerojatno za manje-više istu cijenu koju je ponudila i meni.

Samanthin jedini uvjet bio je da joj se na ekranu ne vidi lice, a nije dopustila ni fotografiranje. Jedino na čemu se mogla vidjeti bila je ona jedna fotografija iz srednjoškolskoga godišnjaka -

61

BaP & BD

jedino javno lice njezine specifične patnje. Zato je bila velika stvar kad je pristala pridružiti se meni i Lisi u razgovoru s Oprah, uživo, vidljiva cijelom svijetu. Zato je još veća stvar bila kad sam ja odustala. Zbog mene, nitko nije mogao dobiti drugu sliku Samanthe Boyd.

Godinu dana kasnije samo je nestala.

Nije bilo naglo, to njezino nestajanje. Bilo je to polagano gubljenje, kao što se jutarnja magla polako iscrpljuje u suncu.

Novinarima koji su pisali o desetogodišnjici ubojstava u Nightlight Innu odjednom je bilo teško ući u trag žrtvi. Njezina je majka napokon priznala da je izgubila kontakt s njom. Federalne vlasti koje dosjee žrtava brutalnih zločina vole držati otvorenima nisu je mogle pronaći.

Nestala je. Izvan mreže, kako to Coop kaže.

Nitko sa sigurnošću nije mogao reći što se točno dogodilo, no to nije spriječilo razne teorije da bujaju i šire se kao pljesnive spore. Jedan članak koji sam čitala nagađao je da je promijenila ime i odselila se u Južnu Ameriku. Drugi je sugerirao da živi u izolaciji negdje na zapadu. Portali koji su se palili na ubojstva preuzeli su mračniju perspektivu, očekivano, izbacujući teorije urote koje su uključivale samoubojstvo, otmicu, Vladino zataškavanje.

Ali sad je ovdje, točno ispred mene. Njezino je pojavljivanje toliko neočekivano da me ostavlja bez teksta. Sve što mogu sabrati je: „Što ti radiš ovdje?”

Sam prevrne očima. „Stvarno ti ne ide ovo pozdravljanje.” „Sori”, kažem. „Bok.” „Tako je već bolje.” „Hvala. Ali to mi još ne govori zašto si tu.”

62

BaP & BD

„Nije li očito? Došla sam te vidjeti.” Glas joj zvuči kao ilegalna trgovina - zadimljena i s mirisom alkohola. Sadrži tamnu opijenost nečega zabranjenog. „Mislila sam da bismo se napokon trebale upoznati.”

Na trenutak buljimo jedna u drugu procjenjujući štetu koja je nanesena onoj drugoj. Stekla sam takav dojam jer je prvo pogledala u moj trbuh, a onda u ramena. U međuvremenu, kriomice bacam pogled na njezinu nogu pokušavajući se sjetiti jesam li je vidjela da šepa dok je prelazila cestu.

Padne mi napamet Lisa i njezine riječi. Mi smo rijetka sorta, jednom mi je rekla. Moramo se držati skupa.

Sada kad nje nema, nitko drugi ne može razumjeti što smo prošle. Sam i ja smo jedine. Iako mi i dalje nije najjasnije zašto se prestala skrivati samo da bi me vidjela, kimam protiv svoje volje.

“I sad jesmo”, čujem svoj glas još uvijek tup od iznenađenja. „Hoćeš li doći gore?”

Sjedimo u dnevnoj sobi i ne pijemo kavu koju sam postavila pred nas. U međuvremenu sam se presvukla, trkačku odjeću zamijenila trapericama, crvenim balerinkama i tirkiznom bluzom.

Erupcija boja, da neutralizira njezinu crninu.

Smještam se na stolcu ravnog naslona s presvlakom od ljubičastog baršuna. Krut i naporan, više služi za pokazivanje nego za sjedenje. Sam je na antiknoj sofi. Izgleda jednako neudobno. Sjedi skupljenih koljena, ruku zategnutih na svakoj strani, pokušava voditi neobavezni razgovor, što joj očito nije specijalnost. Riječi izlaze u kratkim, intenzivnim rafalima. Svaka je kao prebrzo ugašen vatromet. „Lijep stan.”

63

BaP & BD

„Hvala.” „Izgleda veliko.” „Nije velik. Imamo samo dvije sobe.”

Savijam se od muke jer sam to rekla. Samo. Kao da mi nešto fali. A sudeći po pretrpanom ruksaku koji je donijela sa sobom, nisam sigurna ima li Sam sobu. „Lijepo.” Potom se prebacuje na kauč. Imam dojam kako se jedva odupire želji da izuje čizme i izvali se. Izgleda da joj je jednako neudobno kao što je i meni. „Ne da je ovo mjesto malo”, riječi se izlijevaju u očajničkom pokušaju da ne zvučim kao razmaženo derište. „Razumijem koliko sam sretna. A dodatnu sobu je dobro imati kad nam u posjet dođe Jeffova obitelj. Jeff. To je moj dečko. Roditelji su mu u Delawareu, a brat, šogorica i dvoje nećaka žive u Marylandu.

Vole nas posjećivati. Zabavno je nekad biti okružen djecom.”

Volim Jeffovu obitelj, svi su savršeni, kao iz kataloga, poput Jeffa. Oni svi znaju za Borovu kolibu. Jeff im je rekao čim je bilo jasno da su stvari među nama postale ozbiljne. Ti solidni, srednjoklasni protestanti nisu ni trepnuli. Njegova mi je majka čak poslala košaru s voćem i rukom pisanu poruku u kojoj je rekla da se nada kako će mi košara uljepšati dan. „Što je s tvojom obitelji?” pita Sam. „Što s njima?” „Posjećuju li te često?”

Razmišljam o jednom jedinom majčinu posjetu. Sama se pozvala uz izgovor da prolazi teške dane s Fredom i da se samo želi maknuti za vikend. Jeff je u tome vidio dobar znak. Naivno, pomislila sam. Mislila sam da će moja majka biti impresionirana novim životom koji sam si stvorila. Umjesto toga, provela je cijeli

64

BaP & BD

vikend kritizirajući sve redom - od odjeće koju nosim do količine vina koju sam popila za večerom. Kad je odlazila, gotovo da više nismo razgovarale. „Ne”, kažem. „Ne posjećuju me. Što je s tvojima?” „Isto.”

Gospođu Boyd vidjela sam samo jednom, u intervjuu na vijestima 20/20, ubrzo nakon što je svijet shvatio da je Sam nestala. Izgledala je zapušteno, s crvenim mrljama na koži i dva prsta tamnog izrasta na izblajhanoj kosi. Tijekom intervjua činila se uznemirujuće nesentimentalna kad bi se govorilo o njezinoj kćeri. Stisnuta čeljust učinila je njezin glas licemjernim i neljubaznim. Izgledala je umorno i potrošeno. Iako Sam ima tu istu iscrpljenu auru, jasno mi je zašto je htjela pobjeći od te žene.

Gospođa Boyd izgledala je kao kuća koja se srušila od previše oluja.

Moja je majka bila njezina suprotnost. Sheila Carpenter odbija ikome dopustiti da vidi njezinu ruinu i suzu. Kad sam nakon Borove kolibe bila u bolnici, dolazila je svakog jutra besprijekorno našminkana, svaka dlaka bila je na svome mjestu.

Naravno, njezino jedino dijete jedva je pobjeglo luđaku koji je taman poklao sve njezine prijatelje, ali to nije nikakvo opravdanje da se u javnosti možeš pojaviti neuredan. Ako je Samina majka bila kuća kojoj je trebao remont, moja je bila McMansion3 iz predgrađa, trula iznutra.

3

McMansion - u američkim predgrađima pejorativni termin za velike, masovno proizvedene nastambe koje žele odavati dojam bogatstva i ukusa, ali su izvedene s minimumom kvalitete unutarnjeg ili vanjskog dizajna, op. prev.

65

BaP & BD

„Zadnje što sam čula bilo je da si nestala, na neki način”, kažem. „Tako nekako”, kaže Sam. „Gdje si bila sve ove godine?” „Tu i tamo. Znaš već, ispod radara.”

Zatekla sam samu sebe kako sjedim s rukama prekriženim preko prsa, dlanova gurnutih ispod pazuha. Vadim ih i uredno preklapam na krilu. U sekundi, ruke mi se ipak vraćaju u prethodni položaj. Cijelo mi tijelo žudi za Xanaxom. Sam to ne primjećuje. Previše je zaposlena popravljanjem kose iza ušiju kako bi još jednom maglovito preletjela pogledom cijeli stan.

Dekorirala sam ga s naglaskom na shabby chic. Sve je u neskladu - od plavih zidova do svjetiljki s buvljaka i bijelog plišanog saga koji sam kupila kao izraz ironije, ali sam ga na kraju zavoljela. Jasno mi je da sve izgleda kao stan nekoga tko pokušava sakriti koliko novca uistinu ima i ne mogu reći je li Sam impresionirana ili joj to smeta. „Radiš li?” pita. „Da, ja sam, uh...”

Odugovlačim, a to uvijek radim prije nego što nekome kažem išta o svojem površnom i otmjenom poslu.

Posebno nekome kao što je Sam, koja oko sebe nosi auru cjeloživotnog siromaštva. To je evidentno po rupama na čarapama, vojničkim čizmama zalijepljenim izolirtrakom, njezinim tvrdim očima. Očaj zuji iz nje kao radiovalovi, lomljivo i intenzivno. „Ne moraš mi reći” kaže. „Mislim, ti mene uopće ne znaš.”

66

BaP & BD

„Ja sam blogerica?” izlazi iz mene zvučeći kao pitanje. Kao da nemam pojma što sam. „Imam web-stranicu. Quincyni slatkiši.”

Sam se pristojno osmjehne. „Slatko ime. Na sajtu su ti, kao, mačići i takva sranja?” „Slastice. Torte, kolači, muffini. Postam fotografije i savjete za dekoriranje. Recepte. Gomile recepata. Stranica je bila prikazana na Food Netvvorku.”

Isuse. Hvalim se Food Networkom? Čak se i ja želim ošamariti. Ali Sam to sve dočekuje ležerno kimajući. „Kul”, kaže. „Zna biti zabavno”, kažem ja bitno tiše. „Zašto torte? Zašto ne svjetska glad ili politika ili...” „Mačiće i takva sranja?”

Ovaj je put njezin osmijeh pun i iskren. „Da, to.” „Uvijek sam voljela peći kolače. U tome sam dobra. Opušta me. Čini me sretnom. Nakon...” Oklijevam ponovo, iz potpuno drugih razloga. „Nakon onoga što mi se dogodilo...” „Misliš na ubojstva u Borovoj kolibi?” pita Sam. Prvo me iznenadi što zna taj naziv. Onda shvatim kako je normalno da zna. Jednako kao što ja znam za Nightlight Inn. „Da”, kažem. „Nakon toga, kad sam živjela kod svojih, baš sam puno vremena pekla kolače za prijatelje i susjede. Kao darove zahvale. Ljudi su bili jako velikodušni. Po jednu tepsiju svake noći, i tako tjednima.” „Toliko hrane...” Sam prinese ruku zubima i stane glodati zanokticu. Rukav kožnate jakne sklizne i otkrije tamnu tintu na njezinu zglobu. Tetovaža, skrivena od pogleda. “To je sigurno bilo lijepo susjedstvo.”

67

BaP & BD

„Bilo je.”

Sam uhvati zanokticu, izvuče je iz zubi i ispljune. „Moje nije bilo.”

Uslijedi tišina, a meni u glavi trepere pitanja. Osobna. Na koja Sam možda uopće ne bi htjela odgovoriti. Koliko si dugo bila svezana za drvo bodljikavom žicom? Kako si se oslobodila? Kako si se osjećala dok si zabijala to svrdlo u srce Calvina Whitmera?

Umjesto toga kažem: „Hoćemo li razgovarati o tome što se dogodilo Lisi?” „Zvučiš kao da imamo izbora.” „Pa ne moramo.” „Ubila se”, nastavi Sam. „Naravno da moramo.” „Što ti misliš, zašto je to napravila?” „Možda više nije mogla izdržati.”

Znam na što misli. Misli na krivnju, noćne more, vječnu tugu. I najviše od svega, misli na mučenje, nepokolebljiv osjećaj da nisam trebala preživjeti. Da nisam ništa više od očajnog insekta kojeg je sudbina zaboravila zgnječiti. „Je li Lisino samoubojstvo razlog zbog kojeg si se nakon sveg ovog vremena prestala skrivati?”

Sam me pogleda. „Što ti misliš?” „Mislim da jest. Zato što te zbunilo jednako kao i mene.”

Sam šuti. „U pravu sam, zar ne?” „Možda”, kaže. „I htjela si me napokon vidjeti uživo. Jer si željela vidjeti kakva sam.“ „Oh, pa ja već znam sve o tebi”, kaže Sam.

68

BaP & BD

Ponovo se naslonila na kauč, napokon si dopustivši da se raskomoti. Prekrižila je noge, lijeva čizma sad je nehajno prebačena preko desnoga koljena. Ruke je odmaknula od bokova šireći se po jastucima kao da ima krila. I ja izvedem slično otkrivanje. Oslobodim ruke s prsa i nagnem se u stolcu. „Iznenadila bi se.”

Sam podigne jednu obrvu. Obje su iscrtane crnom olovkom, no ovaj mig otkrije nekoliko paperjastih dlačica ispod tamne mrlje. „Neočekivani izazov od gospođice Quincy Carpenter.” „Nije izazov”, kažem. „Samo činjenica. Imam svoje tajne.” „Svi imamo tajne”, odgovara Sam. „Ali jesi li ti više od mlade Marthe Stewart4 - što se pretvaraš da jesi na svom blogu?

To je pravo pitanje.” „Kako znaš da se pretvaram?” „Zato što si ti Posljednja djevojka. Mi smo drukčije.” „Ja nisam Posljednja djevojka”, odgovorim. „Nikad nisam ni bila. Ja sam samo ja. Sad, neću ti lagati i reći da ne razmišljam o onome što se dogodilo. Razmišljam. Ali ne previše. Nadišla sam to.”

Sam izgleda kao da mi ne vjeruje. Sad su podignute obje lažne obrve. „Znači, hoćeš mi reći da si izliječena zahvaljujući terapeutskoj vrijednosti pečenja kolača?” „Pečenje kolača pomaže”, kažem. „Dokaži to.”

Martha Stevvart je američka poslovna žena, spisateljica i televizijska zvijezda, idol zapadnjačkih domaćica i žena koje drže do svoga doma, koje već desetljećima podučava vještinama kuhanja, pečenja, vrtlarenja i uređenja doma, op. Prev.

4

69

BaP & BD

„Da dokažem?” „Da”, kaže Sam. „Ispeci nešto.” „Baš sad?” „Naravno.” Sam ustane, rastegne se i podigne me iz stolca. „Pokaži mi pravu sebe.”

70

BaP & BD

7.

Slastičarstvo je znanost, rigorozna poput kemije ili fizike.

Postoje pravila koja treba slijediti. Previše jednog sastojka i premalo drugoga može sve upropastiti.

U tome pronalazim ugodu. Jer vanjski je svijet mjesto bez reda kojim tumaraju muškarci s nabrušenim noževima. U slastičarstvu postoji samo red.

Zato i postoje Qnincyni slatkiši. Kad sam diplomirala marketing i preselila se u New York, još sam o sebi mislila kao o žrtvi. To su mislili i svi oko mene. Pečenje kolača činilo mi se kao jedini način da se to promijeni. Htjela sam izliti svoje razvodnjeno, gnjecavo postojanje u kalup ljudskog oblika i pojačati temperaturu, a onda se pojaviti mekana, gipka i nova.

Zasad djeluje.

U kuhinji smo. Slažem zdjelice u dva reda po kuhinjskoj površini. Poredane su po veličini, ovisno o tome što je u njima.

Najveće drže bazu - praškaste hrpice brašna i šećera nagomilane kao nanosi snijega. Srednje zdjelice su za ljepilo. Vodu. Jaja.

Maslac. U najmanjim su zdjelicama začini, najmanje količine koje zadaju najveći udarac. Pire od bundeve, korica naranče, cimet i brusnica.

Sam zuri u mnoštvo sastojaka. Nesigurna je. „Što ćeš ispeći?”

71

BaP & BD

“Mi ćemo ispeći kruh od bundeve.”

Hoću da Sam iz prve ruke svjedoči formuli što stoji u pozadini pečenja kolača, da osjeti njezinu sigurnost; želim da vidi kako mi je ta formula pomogla postati više od djevojke koja je vrišteći kroz šumu pobjegla od Borove kolibe. Ako tome povjeruje, onda je možda i istina.

Sam ostaje mirna. Gleda prvo u mene, a onda u to što nas okružuje. Mislim da je kuhinja udobna, sva je u umirujućim zelenim i plavim nijansama. Tu su i vaza s tratinčicama na prozorskoj dasci i kičasti držači zdjela koji vise sa zidova. Svi aparati su zadnji krik mode, ali u retro dizajnu. Sam prelazi pogledom preko svega s jedva prikrivenim užasom. Ima izgled divljeg djeteta koje je iznenada dovučeno u civilizaciju. „Znaš li kuhati? “pitam. „Ne”, kaže. „Koristim mikrovalnu.” Onda se nasmije.

Promukli, grleni smijeh ispuni kuhinju. Sviđa mi se ton njezina smijeha. Kad sam sama u kuhinji, sve je tiho. „Lako je”, kažem joj. „Vjeruj mi.”

Postavljam Sam ispred jednog reda zdjelica, a sebe ispred drugoga. Onda joj pokazujem, korak po korak, kako složiti maslac i šećer, spojiti ih s brašnom, vodom i jajima; sloj sa začinima, jedan po jedan.

Sam oblikuje maslac na isti način na koji govori - u kratkim, slučajnim naletima. Oblaci brašna i grudice bundeve izranjaju joj iz zdjele. „Jel' radim ovo kako treba?”

“Skoro” kažem. „Moraš biti malo nježnija.”

72

BaP & BD

„Zvučiš kao svi moji bivši dečki.” Sam se šali iako počinje slijediti moj savjet i miješati sastojke s malo manje sile. Rezultati su vidljivi. „Hej, pa ovo djeluje!” „Polako i sigurno. To je Deseta zapovijed na mom blogu.” „Trebala bi napisati kuharicu”, kaže Sam. „Slastičarstvo za idiote.” „Razmišljala sam o tome. Zapravo o običnoj kuharici.” „A knjiga o Borovoj kolibi?”

Ukočim se na zvuk tih dviju riječi izrečenih zajedno. Svaka za sebe nema nikakvu moć nada mnom. Borova. Koliba. Nisu ništa osim bezopasnih riječi. Ali u toj kombinaciji zadobivaju oštrinu noža koji mi je On zario u ramena i trbuh. Ako žmirnem, znam da ću vidjeti Janelle kako se pojavljuje iza drveća, i dalje tehnički živa, ali već mrtva. Zato držim oči otvorene i piljim u tijesto koje se zgušnjava u zdjeli ispred mene. „To bi bila strašno kratka knjiga”, kažem. „Oh, da.” Osjećam lažni prizvuk u njezinu glasu. Želi zvučati kao da se tek sada sjetila da sam izgubila pamćenje. „Točno.”

Ona također zuri. U mene, a ne u svoju zdjelu. Osjećam pogled na obrazu, topao poput popodnevnog sunca koje ulazi kroz prozor kuhinje. Imam neugodan osjećaj da me nekako testira. Da ću pasti na ispitu ako joj uzvratim pogled. Nastavljam gledati u tijesto, debelo i svjetlucavo, u dnu posude. „Jesi li pročitala Lisinu knjigu?” pitam.

“Ne”, kaže Sam. “Ti?” “Ne.”

73

BaP & BD

Ne znam zašto lažem. I to je laž. Znam zašto lažem. Da bih držala Sam malo u neizvjesnosti. Kladim se da ona pretpostavlja kako sam pročitala Lisinu knjigu od korica do korica, što i jesam.

Ništa nije dosadnije od predvidljivosti. „Vas dvije se nikad niste srele?” pitam. „Nismo imale priliku”, kaže Sam. “Ti?” „Razgovarale smo telefonom. O tome kako se nositi s traumom. Što ljudi očekuju od nas. To nije bilo isto kao susret uživo.” „I sigurno ne kao zajedničko pečenje kolača.” Sam me gurne bokom i opet se nasmije. Koji god da je test postavila pred mene, mislim da sam ga prošla. „Vrijeme je da ovo stavimo u pećnicu”, najavljujem.

Skliznem svoje tijesto u posudu za pečenje koristeći špatulu. Sam jednostavno nagne svoju zdjelu preko posude, ali promaši pa se tijesto razlije po radnoj ploči. „Sranje”, kaže. „Gdje imaš neku od ovih ravnih stvari?” „Misliš špatulu? Unutra.” Pokažem joj na jednu od ladica pokraj nje. Ona povuče ručku donje. Zaključana ladica. Moja ladica. Nešto unutra zazveči. „Što je tu?”

“Ne diraj to!” Zazvučala sam uspaničenije nego što sam htjela, a glas mi je lagano prekriven ljutnjom. Ruka mi jurne prema vratu tražeći ključ, kao da je na neki čudesni način našao put do brave. Još je tu, naravno, leži na mojim prsima.

“To su skladište.”

recepti”,

kažem

smirenije.

„Moje

najtajnije

„Oprosti”, kaže Sam puštajući ručku ladice.

74

BaP & BD

„Nitko ih ne smije vidjeti”, dodam. „Naravno. Kužim.”

Sam podigne obje ruke. Rukav jakne padne preko njezinih zglobova, potpuno otkrivši tetovažu. Jedna riječ, ugravirana crnom bojom.

PREŽIVJELA Slova su velika. Font je snažan. To je istodobno i objava i izazov. Hajde, kaže. Samo se pokušaj zajebavati sa mnom.

Sat vremena kasnije svi jučerašnji muffini su ukrašeni, a dvije štruce kruha od bundeve hlade se iznad pećnice.

Sam pregledava rezultat, iscrpljena i ponosna. Trag brašna na obrazu stoji joj poput ratničke boje. „I što sad?” pita.

Počinjem slagati muffine na debele keramičke tanjure, njihova crna glazura ističe se na blijedozelenoj podlozi. „Sad dizajniramo stol za oba deserta i fotografiramo ih za blog.” „Mislila sam s nama”, kaže Sam. „Našle smo se.

Razgovarale. Ispekle desert. Bilo je čarobno. I što sad?” „Ovisi o tome zašto si došla”, kažem. “Je li stvarno jedini razlog to što se dogodilo Lisi?” „Zar to nije dovoljno?” „Mogla si nazvati. Ili poslati email.”

75

BaP & BD

„Htjela sam te vidjeti uživo”, kaže Sam. „Nakon što sam saznala što je Lisa učinila, htjela sam vidjeti kako se ti s tim nosiš.” „I kako se nosim?” „Ne bih znala reći. Daj mi naslutiti?”

Bavim se muffinima namještajući ih, dok Sam stoji iza mene. „Quincy?” „Tužna sam, okej?” kažem i okrenem se prema njoj. “Lisino samoubojstvo me čini tužnom.”

“Ja nisam.” Dok to govori, Sam si pregledava ruke i čisti tijesto ispod noktiju. „Mene to izluđuje. Nakon svega što je preživjela, da ovako umre? Bijesna sam.”

Iako sam točno to prošle noći rekla Jeffu, preplavi me osjećaj iritacije. Ponovo se vratim pripremama za fotografiranje. „Nemoj biti ljuta na Lisu.”

“I nisam”, kaže Sam. „Ljuta sam na samu sebe. Zato što je nikad nisam kontaktirala. Ili tebe. Možda da jesam, ja sam...” „Mogla spriječiti ono što se dogodilo?” kažem. „Dobrodošla u klub.” Iako sam i dalje okrenuta leđima prema Sam, znam da ona ponovo pilji u mene. Ovaj put slabašna točka hladnoće otupljuje tu vrelinu njezina pogleda. Znatiželja, ostavljena neutaženom. Više od svega želim joj ispričati sve o emailu koji mi je Lisa poslala prije nego što je umrla. Bilo bi olakšanje razgovarati o tome, dopustiti Sam da me makar dijelom rastereti te moje, vjerojatno pogrešno postavljene krivnje. Međutim, upravo ju je krivnja dijelom dovela na moja vrata. Ne želim dodavati ulje na vatru, pogotovo ako je ovaj posjet neki neizgovoreni obred pokajanja.

76

BaP & BD

“To što se dogodilo Lisi je sjebano”, kaže Sam. „Osjećam se usrano znajući da sam mogla - mi, zapravo - da smo joj mogle pomoći. Ne želim da se ista stvar dogodi tebi.” „Nisam suicidalna”, kažem. „ Ali ja ne bih znala ni da jesi. Ako ti ikad zatreba pomoć ili bilo što, reci. I ja ću postupiti isto. Moramo se brinuti jedna za drugu. Možeš sa mnom razgovarati o onome što se dogodilo.

Ako ikad osjetiš tu potrebu.” „Ne brini se”, kažem. “Ja sam sretna.” „Dobro.” Riječ zvuči prazno, kao da mi ne vjeruje. „To je dobro čuti.” „Stvarno, jesam. To s blogom ide dobro. Jeff je fantastičan.” „Hoću li imati priliku upoznati tog Jeffa?”

To je pitanje tipa babuške. Ono koje u sebi sadrži i druga, neizgovorena pitanja. Ako otvorim Hoću li upoznati ]effa?, pronaći ću Sviđam li ti se? iz kojega izlazi Postajemo li mi sada prijateljice? A još dublje je ono najvažnije, najsloženije pitanje. Srž stvari. Jesmo li mi iste? „Naravno”, kažem, odgovorivši na sva pitanja odjednom. „Moraš ostati na večeri.”

Završavam slaganje kadra, muffini su nakošeni tako da njihovi glazirani paukovi popunjavaju okvir. Za podlogu sam izabrala tkaninu s uzorkom iz pedesetih i retro keramičke bundeve koje sam pronašla na buvljaku. „Slatko”, kaže Sam, ali po tome kako se mršti vidim da nije riječ o komplimentu. „U biznisu s kulinarskim blogovima slatko nosi prodaju.”

77

BaP & BD

Stojimo rame uz rame i proučavamo postav. Unatoč svim dorađivanjima detalja, još nije kako treba. Nešto nedostaje. Neka neopipljiva iskra koju sam zanemarila. „Presavršeno je”, objavljuje Sam. „Nije”, kažem, a naravno, jest. Cijeli postav je ravan, beživotan. Sve je toliko savršeno da bi muffini jednako tako mogli biti i umjetni. Sigurno i izgledaju točno tako. Plastična glazura preko baze od pjenice. „Što bi ti napravila?”

Sam prilazi muffinima s kažiprstom na bradi, zamišljena.

Onda s misli prelazi na djelo probijajući se kroz postav kao Godzilla koji gazi Tokyo. Neki od tanjura završe prazni i hitro složeni na hrpu. Keramička bundeva srušena je u stranu, a salveta, zgužvana i ležerno odbačena, u skoku se nađe nasred scene. U kadar su ubačene i tri poderane košarice od muffina.

Prvotni postav sad je u kaosu, nalik stolu nakon divlje večere, uneređen, uvjerljiv i stvaran.

Savršen.

Hvatam kameru i počinjem fotografirati zumirajući raspojasane muffine. Iza njih je neujednačena gomila keramičkog posuđa, na nekima leže tragovi crne glazure, tamni na zelenoj podlozi.

Sam hvata muffin i grize ga, mrvice se truse, a trešnjino punjenje curi. „Slikaj me.”

Oklijevam, iz razloga koji ona ne može razumjeti.

“Ne stavljam na blog fotke ljudi”, kažem. „Samo hranu.”

Niti fotografiram ljude, čak ni ako nisu predviđeni za objavljivanje na blogu. Nema selfieja u Lisinu stilu. Ne od Borove kolibe.

78

BaP & BD

„Samo ovu jednu”, kaže Sam praveći se da se duri. „Za mene?”

Neodlučno, pogledam u okvir fotoaparata i duboko udahnem. Osjećam se kao da virim u kristalnu kuglu u kojoj vidim ne samo svoju budućnost, nego i prošlost. Vidim Janelle kako stoji ispred Borove kolibe i namješta se u otkvačene poze s previše prtljage koju je ponijela. Prije nisam primijetila sličnost, ali je sad očita. I dok Sam i Janelle fizički ne sliče jedna drugoj, dijele isti duh. Snažan i zaprepašćujuće živ. „Nešto nije u redu?” pita Sam. „Ne.” Sklopim objektiv nakon samo jedne fotke. „Sve je u redu.”

Sam mi hitro priđe gurkajući me da joj pokažem fotografiju. „Sviđa mi se”, kaže. „Definitivno je trebaš staviti na blog.”

Kažem joj da hoću, što je usrećuje, iako je prvom prilikom planiram izbrisati.

Vrijeme je da uredim i fotografiram kruh od bundeve.

Puštam Sam da razreže jednu od štruca, nejednake kriške listaju se s nje kao stranice knjige. Umjesto keramičkih bundeva, stavim na stol retro šalice za čaj koje sam prošli tjedan pronašla u West Villageu. Ulijevam u njih kavu varirajući količinu u svakoj. Kad mi se malo prolije po stolu, ostavljam to tako, kao šaru oko šalice.

Sam finišira, podiže šalicu i otpija dugačak, mljackav gutljaj. Na rubu šalice ostaje trag ruža. Rubinski poljubac, misteriozan i zavodljiv. Stoji po strani dopuštajući mi da snimim fotografiju. Škljocam dalje, uvučena u kaos, praveći više snimaka nego što je potrebno.

79

BaP & BD

8.

Večera se primiče kao u paničnom vrtlogu, sve u zadnji čas.

Na brzinu umiješam debele linguine ala puttanesca s domaćim umakom koji me naučila spravljati Jeffova majka. Tu su i salata, svježe ispečeni klipići, buteljirano vino, sve savršeno složeno na grubo isklesani stol u dnevnoj sobi koji smo kupili prošlog ljeta u Red Hooku.

Kad Jeff stigne, dočeka ga Rosemary Clooney koja dopire iz sterea u dnevnoj sobi. Ja sam u koktel-haljini iz sredine 1950-ih u koju sam se natjerala presvući, lica ružičasta i sjajna. Bog zna što mu prolazi glavom. Sigurno je zbunjen. Možda i zabrinut da sam otišla malo predaleko, što i jesam. Ali nadam se da u svemu tome osjeti i malo ponosa. U tome što sam postigla. U činjenici da nakon toliko neformalnih ručkova s njegovom obitelji napokon i ja imam goste.

A onda se iz blagovaonice pojavi Sam lica izribana od brašna i sa svježe nanesenim ružem. Točno znam što Jeff misli.

Zabrinutost se sada miješa sa sumnjom i nijansom iznenađenja. „Jeff, ovo je Sam”, objavim. „Samantha Boyd?” kaže Jeff više meni nego njoj.

Sam se smije i pruža ruku. „Više volim da me zovu Sam.” „Naravno. Bok, Sam.” Situacija je toliko uzdrmala Jeffa da je umalo zaboravio ispružiti ruku. Kada to napokon napravi,

80

BaP & BD

stisak mu je mlitav. Više samo ruka nego stisak. “Quincy, možemo samo na sekundu popričati?”

Odemo u kuhinju, gdje ga kratko brifiram o poslijepodnevnim događajima i završim sa: Nadam se da ti ne smeta što sam je pozvala da ostane na večeri. „Ovo je bogme iznenađenje”, kaže on. „Da, sve se dogodilo iznenada.” „Trebala si me nazvati.” „Da jesam, pokušao bi me odgovoriti”, kažem.

Jeff ignorira tu moju opasku, uglavnom zato što zna da je točna. „Jednostavno, mislim da je jako čudno što se pojavila ovako iznenada. To nije normalno, Quinn.” „Zvučite malo presumnjičavo, gospodine odvjetniče.” „Osjećao bih se bolje da znam zašto je tu.” „To još uvijek pokušavam saznati”, kažem.

“Pa zašto si je onda pozvala?”

Imam potrebu ispričati mu sve o tom poslijepodnevu, kako je na trenutak Sam bila toliko nalik na Janelle da sam ostala bez daha. Ali on to ne bi razumio. Nitko ne bi. „Žao mi je nje, na neki način”, kažem. „Nakon svega što je prošla, mislim da bi joj možda trebao prijatelj.” „Dobro”, kaže Jeff. „Ako je tebi sve to okej, onda je i meni.”

Ipak, sjena namrštenosti koja mu prelazi preko lica govori mi da nije. Vraćamo se u blagovaonicu, gdje se Sam pristojno pretvara kao da upravo nismo razgovarali o njoj. „Sve u redu?” pita.

81

BaP & BD

Nasmijem se toliko široko da me zabole obrazi. „Savršeno.

Idemo jesti!”

Tijekom večere igram se domaćice, serviram hranu i točim vino trudeći se ignorirati činjenicu da Jeff razgovara sa Sam kao da je jedan od njegovih klijenata - srdačno, ali istodobno ispitivački. Ponaša se kao konverzacijski zubar. Izdvaja ono što treba odstraniti.

“Quinn mi kaže da si bila nestala na nekoliko godina”, kaže. „Volim reći da sam se pritajila.” „Kako je bilo?” „Mirno. Nitko nije znao tko sam. Nitko nije znao ružne stvari koje su mi se dogodile.” „Zvuči kao da si bila bjegunka”, kaže Jeff. „Valjda”, odgovara Sam. „Samo što ja nisam učinila ništa krivo, da te podsjetim.” „Zašto onda skrivanje?” „Zašto ne?”

Jeff se ne može sjetiti prikladnog odgovora pa uslijedi tišina povremeno prekinuta zvukom pribora za jelo koji struže po tanjurima.

Tišina me učini nervoznom i prije nego što toga postanem svjesna. Čaša za vino mi je prazna. Natočim sebi i prije nego što ponudim drugima. „Sam? Hoćeš još?” Čini se da instinktivno osjeća moju nervozu i smije se da mi olakša.

82

BaP & BD

„Svakako”, kaže i ispije ostatak vina iz čaše samo da bih joj mogla naliti više.

Pitam i Jeffa: „Još vina?” „Hvala, imam dovoljno”, kaže. Okrene se Sam i nastavi: „I gdje si živjela do sada?” „Tu i tamo.”

Isti odgovor koji je dala i meni. Odgovor koji Jeffa ne zadovolji. Odloži vilicu i pogleda Sam u maniri unakrsnog ispitivanja. „Gdje točno?” „Ni jedno mjesto za koje si čuo”, odgovori Sam. „Čuo sam za svih pedeset država.” Jeff bljesne prijateljskim osmijehom. „Mogu čak nabrojiti većinu njihovih glavnih gradova.” „Čini mi se kako Sam želi da to ostane tajna”, kažem. „U slučaju da se želi tamo vratiti i živjeti u anonimnosti.”

Sam mi zahvalno kimne preko stola. Čuvam je. Kao što je rekla da bismo obje trebale. Čak i ako sam, barem u ovom slučaju, jednako znatiželjna kao i Jeff. „Sigurna sam da će nam na kraju reći”, dodam. “Je li tako, Sam?” „Možda.” Oštrina u njezinu glasu daje naslutiti da neće biti tog možda. Ipak, pokušava šalom ublažiti ton. „Ovisi o tome koliko je dobar desert.” „Nije ni važno, na kraju”, kaže Jeff. „Važno je da ste se vas dvije napokon dobile šansu povezati. Znam da Quinn to puno znači. Bila je slomljena zbog ovoga što se dogodilo Lisi.” „I ja”, kaže Sam. „Čim sam saznala, odlučila sam doći ovamo i napokon popričati s njom.”

83

BaP & BD

Jeff je pogleda iskosa. S tom kovrčavom kosom i krupnim smeđim očima izgleda kao koker-španijel suočen s kosti. Gladan i u stanju pripravnosti. „Znači, znala si da je Quinn u New Yorku?” „Pratila sam što se događa i s Quinn i s Lisom.” „Zanimljivo. Zbog čega?” „Valjda znatiželja. Htjela sam znati da su obje dobro. Ili barem pretpostavljati da su dobro.”

Jeff kimne pa spusti pogled na tanjur i vilicom gurne tjesteninu s jedne strane tanjura na drugu. Napokon kaže: „Je li ovo prvi put da si na Manhattanu?” „Ne. Bila sam tu i ranije, nekoliko puta.” „Kada zadnji put?” „Desetljećima prije”, kaže Sam. „Kad sam bila dijete.” „Znači, prije svega toga što se dogodilo u onom hotelu?” „Da.” Sam pilji u njega preko stola, očima stisnutim kao da su svjetlucavi rub britve. „Prije svega toga. “ Jeff se pretvara da ne primjećuje sarkastični ton u toj zadnjoj riječi. „Znači, prošlo je dosta vremena.” „Je.” „I jedina stvar zbog koje si sada došla je provjeriti kako je Quincy?”

Pružam ruku da bih potapšala Jeffa po njegovoj. Tihi signal da je prešao granicu, otišao predaleko. On to isto radi meni kad smo u posjetu kod moje majke i kad počnem previše polemizirati s njezinim stavovima o... zapravo svemu. „Koji bih drugi razlog mogla imati?” pita ga Sam.

84

BaP & BD

„Pretpostavljam da bi moglo biti puno razloga”, odgovori Jeff, a meni je ruka još uvijek na njegovoj. „Možda tražiš neki publicitet zbog Lisine smrti. Možda ti je potreban novac.” „To nije razlog zbog kojeg sam došla.” „Nadam se da nije. Nadam se da si samo došla provjeriti kako je Quinn.” „Pretpostavljam da je to oduvijek bila Lisina želja”, kaže Sam. „Da se nas tri nađemo, znaš? I pomognemo jedna drugoj.”

Raspoloženje se nepovratno promijenilo. Sumnja se nadvila nad stol, vlažna je i jetka. Impulzivno, podižem čašu. Ponovo je gotovo prazna, tanki rub crvenila vrti se oko njezina dna. „Mislim da bismo trebali nazdraviti”, objavim. „Za Lisu.

Iako se nas tri nismo nikad srele, mislim da je ona duhom ovdje.

Također, mislim da bi joj bilo drago vidjeti barem nas dvije napokon zajedno.” „Za Lisu”, kaže Sam prihvativši igru.

Natočim si još vina. I onda još malo u Saminu čašu, iako je gotovo napola puna. Kad se kucnemo, presnažno je, preglasno, kristal je na milimetar od pucanja. Pinot noir iz moje čaše poprska salatu i klipiće. Po kruhu ostanu crvene mrlje.

Nervozno se nasmijem. Sam izbacuje svoj eksplozivni smijeh.

Jeff, nimalo zabavljen, ošine me pogledom, što ponekad radi u čudnim situacijama. Onaj pogled Jesi li pijana?

Nisam, barem ne još. Ali vidim zašto misli da jesam. „Onda, od čega živiš Sam?” pita.

Sam slegne ramenima. „Malo od ovoga, malo od onoga.“ „Shvaćam”, kaže Jeff.

85

BaP & BD

„Trenutačno sam između poslova.” „Shvaćam”, kaže Jeff ponovo.

Otpijem još gutljaj vina. „A ti si odvjetnik?” Iz Saminih usta ovo zvuči kao optužba. „Jesam”, kaže Jeff. „Javni branitelj.” „Zanimljivo. Kladim se da nailaziš na svakakve ljude.” „Svakako.”

Sam se nasloni u stolcu s rukom prebačenom preko trbuha.

Druga steže čašu s vinom držeći je blizu usana. Smijući se preko ruba čaše, pita: „I jesu li svi tvoji klijenti kriminalci?”

Jeff je odraz njezine poze. Naslonjen u stolcu, stišće svoju čašu s vinom. Gledam ih, suočene, poluprožvakano jelo teško mi je i nemirno u utrobi. „Moji klijenti su nedužni dok im se ne dokaže krivnja”, kaže Jeff. „Ali većina njih jest, točno? Dokazano krivi?” „Pretpostavljam da se može tako reći.” „Kako se zbog toga osjećaš? Znajući da je tip koji sjedi pokraj tebe na sudu u posuđenom odijelu napravio sve one stvari zbog kojih je optužen?” „Pitaš li me osjećam li se krivim zbog toga?” „Osjećaš li se krivim?” „Ne”, kaže Jeff. „Osjećam se plemenito znajući da sam jedan od nekoliko ljudi koji tom tipu u posuđenom odijelu daje šansu.” „Ali što ako je on napravio nešto zbilja loše?” pita Sam. „O koliko lošem govorimo?” pita Jeff. „Ubojstvu?” „Gore od toga.”

86

BaP & BD

Znam kamo Sam smjera s ovim i želudac mi se još više stišće. Položim ruku na njega, pomalo ga trljajući. „Ne ide puno gore od ubojstva”, kaže Jeff također znajući na što se Sam namjerila i ne mareći za to. Vrlo rado će je slijediti do ruba argumenta. Već sam to viđala. „Jesi li ikad zastupao ubojicu?” „Jesam”, kaže Jeff. „Zapravo, upravo sad imam takav slučaj.” „I sviđa ti se to?” „Nije važno sviđa li mi se ili ne. To se treba odraditi.” „Što ako je tip ubio nekoliko ljudi?” „I dalje mu treba obrana”, odgovori Jeff. „Što ako je to tip koji je ubio sve one ljude u Nightlight Innu? Ili tip koji je napravio cijelo ono sranje u Borovoj kolibi?”

Samina je ljutnja sada opipljiva - vrućina pulsira preko stola. Glas joj je sve brži, svaka sljedeća riječ je sve teža, grublja. „Znajući sve to, bi li i dalje sretno sjedio do tog dripca i pokušavao ga sačuvati od zatvora?”

Jeff je nepomičan, lagano mu se kreće samo vilica. Oči su mu prikovane uz Sam. Čak i ne trepće. „Sigurno je zgodno”, kaže on, „moći nekoga okriviti za sve što ti je u životu pošlo ukrivo.” „Jeff.” Grlo mi se suši, a glas mi je tih i jednostavno ga je ignorirati. „Prestani.”

“Quinn bi to mogla napraviti. Bog zna da ima svako pravo na to. Ali to ne radi. Jer je uspjela to prebroditi. Jer je dovoljno jaka. Ona nije neka...” „Jeff, molim te.”

87

BaP & BD

„...bespomoćna žrtva koja je pobjegla od obitelji i prijatelja umjesto da je to što se dogodilo prije više od desetljeća pokušala prebroditi.” „Dosta!” Skočim sa stolca prevrnuvši čašu s vinom pa njezin sadržaj šikne preko stola. Upijam ga salvetom.

Bijela tkanina postaje crvena. „Jeff. Spavaća soba. Odmah.”

Stojimo pokraj zatvorenih vrata okrenuti jedno prema drugome, tijela su nam u kontrastu. Jeff je smiren i opušten, ruku spuštenih uz tijelo. Moje su prekrižene na prsima, poput luđačke košulje koja se diže i pada u ogorčenosti. „Nisi trebao biti tako oštar.” „Nakon svega što mi je rekla? Mislim da sam morao, Quinn.“ „Moraš priznati, ti si na neki način počeo.” „Samo zato što sam bio znatiželjan?” „Zato što si bio sumnjičav”, kažem. „Prisiljavao si je da prizna. Ovo nije sud. Ona nije jedan od tvojih klijenata, Jeff!”

Ton mi je preglasan, odzvanja od zidova. Oboje pogledavamo prema vratima provjeravajući je li nas Sam čula.

Sigurna sam da jest. Čak i ako je uspjela propustiti moj sve glasniji kreštavi ton, očito je da ponovo razgovaramo o njoj. „Pitao sam prilično razumna pitanja”, kaže Jeff spuštajući glas da bi mi ukazao na moje vikanje. „Zar ne misliš da izbjegava odgovor?” „Ona o tome ne želi razgovarati. Ne mogu je kriviti.” „To joj i dalje ne daje pravo da na taj način razgovara sa mnom. Kao da sam ja taj koji ju je napao.”

88

BaP & BD

„Osjetljiva je.” „Sereš. Podbadala me.” „Samo se branila”, kažem. „Ona nije neprijatelj, Jeff. Ona je prijatelj. Ili barem može biti.”

“Da li uopće želiš biti prijateljica s njom? Do jučer si se činila savršeno sretnom što nemaš ništa s tom pričom o Posljednjim djevojkama. Onda, što se promijenilo?” „Osim samoubojstva Lise Milner?”

Jeff uzdahne. „Znam koliko te to uzrujalo. Znam da si tužna i razočarana time što se dogodilo. Ali otkud ovaj iznenadni interes za prijateljstvom sa Sam? Ti nju čak i ne poznaješ, Quinn.” „Poznajem je. Prošla je kroz isto što i ja, Jeff. Točno znam tko je ona.”

“Ja se samo brinem da ćeš - ako se zbližite - početi razmišljati o tome što ti se dogodilo. A ti si prošlost ostavila iza sebe.”

Jeff je dobronamjeran. Znam to. I život sa mnom nije uvijek lagan. Znam i to. Ali to ne znači da me njegov komentar nije razbjesnio još mrvicu više. „Moji su prijatelji zaklani, Jeff. To ne mogu ostaviti u prošlosti.” „Znaš da nisam tako mislio.”

Podignem bradu, prkosna u svojoj ljutnji. „Što si onda mislio?” „Da si ti postala više od žrtve”, kaže Jeff. „Da tvoj život, naš život, nije definiran tom noći. Ne želim da se to promijeni.” „To što sam dobra prema Sam neće ništa promijeniti. I nije baš da imam cijelu vojsku prijatelja koji mi lupaju na vrata.”

89

BaP & BD

Ovo nisam planirala priznati. Svoju samoću generalno držim dalje od Jeffa. Vedro se smiješim kada dođe s posla i pita me kako sam provela dan. Lijepo, uvijek kažem. A u stvarnosti su mi dani često samotna magla. Dugačka poslijepodneva provedena u pečenju kolača u izolaciji, ponekad pričajući s pećnicom samo da bih čula zvuk svoga glasa.

Umjesto prijatelja imam poznanike. Bivše kolege s fakulteta i posla. Žene s muževima i djecom i uredskim poslovima koji nisu pogodni za redovni kontakt. Ljude koje sam namjerno držala na distanci dok nisu postali ništa više od povremenih SMS-ova ili emailova. „Ja ovo stvarno trebam, Jeff”, kažem.

Jeff me hvata za ramena, stišće ih. Gleda me u oči uočavajući nešto nestabilno, nešto neizgovoreno. „Nešto si mi prešutjela?” „Dobila sam email”, kažem. „Od Sam?” „Lise. Poslala ga je sat prije nego što se...”

Ubila, želim reći. Završila ono što Stephen Leibman nije imao priliku dovršiti. „...što je umrla.” „Što je pisalo u njemu?”

Recitiram email riječ po riječ, tekst mi je ugraviran u memoriji. „Zašto bi onda to napravila?” kaže Jeff, kao da ja nekako znam odgovor. „Ne znam. Nikad neću doznati. Ali iz nekog razloga je razmišljala o meni neposredno prije nego što je umrla. I jedino o čemu ja mogu razmišljati je - da sam vidjela taj email na vrijeme, možda sam je mogla spasiti.”

90

BaP & BD

U kutovima očiju nakupljaju mi se vrele suze. Pokušavam ih zaustaviti treptajem. Bez uspjeha. Jeff me privlači k sebi, glava mi je na njegovim prsima, njegove ruke čvrsto oko mojih leđa. „Isuse, Quinn. Tako mi je žao. Nisam znao.” „Nisi ni mogao znati.” „ Ali ne možeš sad misliti da si ti odgovorna za Lisinu smrt.” „Znam da nisam”, kažem. „Ali mislim da sam propustila šansu pomoći joj. Ne želim napraviti istu stvar sa Sam. Znam da je gruba. Ali mislim da me treba.”

Jeff poraženo uzdahne. „Bit ću dobar”, kaže. „Obećavam.”

Poljupcem se pomirimo, usne su mi slane od suza. Brišem ih dok me Jeff ispušta iz zagrljaja, a onda protrese ruke kako bi smanjio napetost. Popravim si košulju pa prođem rukom po njegovoj, po mjestu koje sam mu zamrljala suzama. Potom izađemo iz sobe i krenemo hodnikom držeći se za ruke. Slika i prilika zajedništva.

U blagovaonici zateknemo napušteni stol i odgurnuti stolac na kojem je sjedila Sam. Nema je ni u kuhinji. Ni u dnevnoj sobi.

U hodniku, mjesto pokraj vrata na kojem je odložila ruksak sad je prazno.

Samantha Boyd je nestala. Još jednom.

91

BaP & BD

9.

U tri ujutro zvonjava telefona trgne me iz noćne more u kojoj bježim šumom. Od Njega. Zapinjem i vrištim, vitke grane zarobile su mi zglobove. Još uvijek trčim, i nakon što sam se probudila, nogama mlatim ispod pokrivača. Telefon nastavlja zvoniti - urgentni signal koji prepolavlja tišinu sobe. Jeff, najčvršći spavač na svijetu, utreniran probuditi se samo na Pavlovljevo zvono svog alarma, ne miče se. Da ga ne probudim, kad zgrabim telefon, dlanom mu prekrijem ekran kako barem ne bi svijetlio. Virim kroz prste u potrazi za identitetom pozivatelja.

Nepoznat. „Molim?” šapćem dok izlazim iz kreveta i žurim prema vratima.

“Quincy?”

To je Sam. Teško joj razabirem glas u svoj toj graji koja je okružuje. Čuje se nečiji razgovor, vika i kuckanje po tipkovnici. „Sam?” Sad sam u hodniku, oči su mi krmeljave u tami, a mozak pliva u kaši konfuzije. „Gdje si nestala? Zašto me zoveš tako kasno?” „Žao mi je. Stvarno je. Ali nešto se dogodilo.”

Samo čekam da mi kaže nešto o Njemu. Vjerojatno to očekujem zbog noćne more koja mi se ljepljivo razvlači po koži kao sasušeni znoj. Pripremam se čuti od nje da se ponovo

92

BaP & BD

pojavio, kao što sam oduvijek i znala da hoće. Nije važno što je On mrtav. Nije važno što sam Ga radosno gledala kako umire.

Umjesto toga, Sam kaže: „Trebam tvoju pomoć.” „Što je bilo? Što se dogodilo?” „Ja sam kao uhićena.” „Molim?”

Riječ odzvanja hodnikom i budi Jeffa. Čujem škripu madraca iz spavaće sobe i njega kako ustaje i doziva me. „Molim te dođi po mene. Policijska stanica u Central parku.

Dovedi Jeffa.”

Pa prekine poziv i prije nego što je stignem pitati odakle joj moj broj telefona.

Jeff i ja uzimamo taksi do policijske stanice koja se nalazi južno od jezera. Džogirala sam pokraj nje na desetke puta, uvijek pomalo zbunjena tim spojem starog i novog. Zgrada je niska i ciglena, tu je otkako je i parka, a podijeljena je modernim atrijem koji svijetli iznutra. Svaki put kad je vidim padne mi napamet snježna kugla. Dickensovsko selo uvučeno u staklo.

U stanici pitam za Samanthu Boyd. Dežurni policajac je rumeni Irac s pojasom sala koje mu se ljulja pod uniformom. Provjeri računalo pa kaže: „Nismo doveli nikoga pod tim imenom, gospođice.” „Ali rekla mi je da je tu.” „Kad je to bilo?” „Prije dvadeset minuta”, odgovaram mu popravljajući bluzu oko struka. Jeff i ja odjenuli smo se u žurbi, ja sam navukla

93

BaP & BD

istu odjeću koju sam nosila to popodne, a Jeff je obukao traperice i majicu dugih rukava. Kosa mu strši poput slame.

Policajac namršteno gleda u računalo. „Nemam ništa.” „Možda je već puštena”, kaže Jeff iako mu je očito jasno da se samo nada. „Je li to moguće?”

“I u tom slučaju bi bila zavedena u sustavu. Možda vam je dala pogrešnu policijsku stanicu. Ili ste je možda krivo razumjeli.”

“To je bila ova stanica”, kažem mu. „Sigurna sam u to.”

Pogledom skeniram otvoreni prostor postaje. Visokih stropova i svijetla, više izgleda kao moderno skladište vlakova nego kao policijska stanica. Elegantno stubište, moderno osvjetljenje, staccato koraka po ispoliranim podovima. „Jeste li nedavno doveli ijednu ženu?” pita Jeff. „Jednu”, kaže dežurni policajac, još uvijek studiozno gledajući u ekran. „Prije trideset i pet minuta.” „Kako se zove?” „Bojim se da je to povjerljivi podatak.”

S nadom u očima, pogledavam Jeffa. “To bi mogla biti ona.”

A onda molećivo pogledam u dežurnog policajca. „Možemo li je vidjeti?”

“To zapravo nije dopušteno.”

Jeff vadi novčanik i pokazuje radnu identifikacijsku ispravu. Objašnjava, na svoj nepogrešivo pristojan način, da je on javni branitelj, da nismo ovdje kako bismo radili probleme, da nam je prijateljica javila kako je zadržana u ovoj policijskoj stanici. „Molim vas...” kažem policajcu. „Zabrinuta sam za nju.”

94

BaP & BD

On popušta i prosljeđuje nas drugom policajcu, višem, snažnijem i bez masnih naslaga. On nas vodi u srce zgrade. U prostoriji se osjeća napeta, kofeinska energija. Sva ta umjetna svjetlost osvjetljava ono što je tehnički mrkla noć. Sam je tamo, na kraju, lisicama vezana za prijemni stol. „To je ona”, kažem našem pratitelju. No, on me hvata za ruku kad pokušam krenuti naprijed, zadržava me na mjestu.

Zazovem je. „Sam!” Policajac za prijemnim pultom stoji i vidim da je nešto pita.

Mogu mu čitati s usana. Znate li tu ženu? Kad Sam potvrdno kimne, policajac koji me nježno zadržavao povede me prema njoj, nadlaktica mi je u njegovoj ruci kao u Škripcu. Pušta me tek kad sam na rukohvat od drugog policajca, onoga koji je pokraj Sam. „Sam?” kažem. „Što se dogodilo?”

Njezin je policajac ponovo pogleda, čelo mu se mršti. „Jeste li sigurni da znate ovu ženu?” „Da”, kažem, odgovarajući umjesto nje. „Njezino ime je Samantha Boyd i sigurna sam da je riječ o nesporazumu.” „To nije ime koje je dala policajcu koji ju je uhitio.” „Kako to mislite?”

Policajac se nakašljava dok prevrće po papirima. „Ovdje piše da se zove Tina Stone.”

Gledam u Sam. Kasni sati njezine su obraze učinili podbuhlim i crvenim. Olovka za oči mjestimično joj je razmazana - tragovi crne stapaju se u krugove ispod očiju. „Je li to istina?” „Da”, kaže ona i slegne ramenima. „Promijenila sam ime, prije nekog vremena.” „Znači, tvoje pravo ime je Tina Stone?”

95

BaP & BD

„Sad. Legalno. Znaš, samo zbog...”

Znam. Razmišljala sam o sličnom potezu godinu dana nakon Borove kolibe, iz istih razloga koje Sam sada i ne mora navoditi. Bila sam umorna od stranaca koji su ga kao u magli prepoznavali kad bi me netko predstavio. Prezirala sam to kako bi im se lica smrzla, čak i samo na sekundu, kad bi im sinulo.

Zato što me upravo to činilo bolesnom, ta spoznaja da su moje i Njegovo ime zauvijek povezani.

Na kraju me Coop odgovorio od te ideje. Rekao je da bih se trebala držati svog imena kao tvrdoglave točke ponosa. Promjena imena ne bi razdvojila ime Quincy Carpenter od strahota iz Borove kolibe. No, mogli bi se razdvojiti ako krenem dalje i napravim nešto od sebe. Nešto više od puke činjenice da sam preživjela kad toliki drugi nisu. „Sad kad smo raščistili priču s imenima”, kaže Jeff, „može li mi itko reći za što je ona optužena?” „Jeste li vi njezin odvjetnik?” pita policajac.

Jeff uzdahne. „Čini se da jesam.” „Gospođici Stone”, kaže policajac, „prijeti optužba za napad na policajca i opiranje uhićenju.”

Detalji dolaze u fragmentima, malo od Sam, malo od policajca na prijemu. Jeff, miran i staložen, postavlja pitanja.

Trudim se ostati prisebna. Glava mi se vrti među njima trima, dok mi mozak zuji od nedostatka sna. Uspijevam razumjeti da je Sam, sada poznata i kao Tina Stone, otišla u bar na Upper West Sideu nakon što je napustila moj stan. Nakon nekoliko pića izašla je iz bara popušiti cigaretu i nabasala na muža i ženu usred

96

BaP & BD

prepirke. Postajalo je sve žustrije, tvrdi Sam. Prijetilo je fizičkim sukobom. Kad je čovjek gurnuo ženu, ona se uključila. „Prekinula sam tučnjavu”, kaže nam Sam. „Vi ste napali njega”, policajac odbija njezino objašnjenje.

Oboje se slažu u jednome - da je Sam na kraju udarila muškarca. On je pozvao policiju dok je Sam ispitivala ženu je li dobro, jesu li svađe poput ove uobičajena stvar, je li ju muškarac ikad udario. Kad su stigla dvojica policajaca, Sam je otrčala preko Zapadnog Central parka i u njemu nestala.

Policajci su je slijedili, pronašli, izvadili lisice. Tada se počela opirati. „Pokušavali su me uhititi bez ikakvog jebenog razloga”, kaže. „Udarili ste čovjeka”, kaže policajac.

Ona šmrkne. „Pokušavala sam pomoći. Izgledao je kao da će ubiti boga u njoj. Da se nisam umiješala, vjerojatno bi napravio točno to.”

Frustrirana takvom nepravdom - to su njezine riječi, ne moje - zamahnula je prema jednom policajcu i bacila mu kapu na pod, što je samo ubrzalo uhićenje. „Bila je to samo kapa, za boga miloga”, mrmlja Sam umjesto zaključka. „Nije sad da sam ga ozlijedila ili što slično.” „Njemu je izgledalo kao da ste točno to željeli”, dodaje policajac. „Ta povreda izgledala je kao vaša namjera.” „Hajdemo popričati o ovome”, kaže Jeff. „Ona je optužena samo za ono što se dogodilo u parku, točno?”

Policajac kimne. „Muškarac kojeg je udarila odbio je podnijeti tužbu.”

97

BaP & BD

„Onda sigurno možemo pronaći neki izlaz iz ovoga.”

Jeff povuče policajca na stranu. Vijećaju pokraj zida, ton njihovih glasova je nizak, ali su još uvijek dovoljno glasni da ih mogu čuti. Stojim pokraj Sam s rukom na njezinu ramenu i prstima zabijenim u mekanu kožu njezine jakne. Ona se ne zamara slušanjem. Jednostavno bulji pred sebe i škrguće zubima. „Meni sve ovo zvuči kao veliki nesporazum”, kaže Jeff policajcu. „Meni ne”, odgovara policajac. „Jasno je da nije trebala učiniti to što je učinila. Ali pokušavala je pomoći ženi, emocije su bile snažne i malo je podivljala.” „Hoćete reći da bi trebalo odustati od optužbi?” Policajac nas pogleda i ja mu se osmjehnem u nadi da ću ga nekako uvjeriti. Kao da će pogled na mene tako živahnu i bezopasnu nagnuti klatno u Saminu korist. „Hoću reći da uopće nije trebala biti privedena”, odgovori Jeff. „Da znate kroz što je prošla, razumjeli biste zašto se tako ponijela.”

Lice policajca je prazno. „Onda mi recite što joj se dogodilo.”

Jeff mu nešto šapće, ali ne mogu dokučiti što. Hvatam samo nasumične riječi. Jedna od njih je Nightlight. Druga je ubojstva.

Policajac se okreće da bi ponovo promotrio Sam. Ovaj put, njegove oči sadrže uvjerljivu kombinaciju znatiželje i sažaljenja.

Vidjela sam taj pogled tisuću puta. Pogled nekoga tko je upravo shvatio da je suočen s Posljednjom djevojkom.

98

BaP & BD

Potom on šapće nešto Jeffu. Pa opet Jeff njemu. To se nastavlja još nekoliko sekundi dok se ne rukuju i Jeff ne krene žustro prema nama. „Pokupi stvari”, kaže Sam. „Slobodna si.”

Dok stojimo na dvorištu, odmah iza prednjeg staklenog zida policijske stanice, policajac s prijema promatra nas sa svog mjesta. Hladni povjetarac struji parkom štipajući me za uši i nos.

Bila sam u prevelikoj žurbi kad smo izlazili da bih uopće razmišljala o vesti pa se sada moram grliti da bih se utoplila.

Sam zakopčava kožnatu jaknu sve do brade i podiže kragnu. Ruksak joj je na leđima. Njegov teret naginje ju na stranu dok nam govori: „Hvala što ste mi pomogli. Nakon svih sranja koja sam sinoć izgovorila, ne bih vas krivila ni da ste me pustili da trunem u ćeliji.” „Molim lijepo”, kaže Jeff. „Nisam toliko loš, zar ne?”

Dok se on samozadovoljno smješka, ja se okrećem na drugu stranu. Iako znam da bih trebala biti zahvalna, iz mene probija val iritacije. S druge strane, Sam jest zahvalna. Izvlači ruku, tetovaža s natpisom PREZIVJELA viri joj iz rukava. Jeff se rukuje s njom i mjerka me, shvaća da nešto nije u redu. Odbijam se susresti s njegovim pogledom.

Umjesto rukovanja, Sam me kratko zagrli. “Quincy, bilo je lijepo napokon te sresti.” „Čekaj, ti odlaziš? „Mislim da sam izazvala dovoljno nevolja”, kaže. „Samo sam htjela vidjeti kako si. Sad imam odgovor. Ti si super. Sretna sam zbog tebe, bejbe.” „Ali kamo ćeš?”

99

BaP & BD

„Tu i tamo”, odgovori Sam. „Pazi na sebe. Dobro?” A onda se krene udaljavati. Ili se možda samo pretvara da odlazi znajući da ću je zaustaviti. Teško je reći, s ruksakom koji joj usporava hod. Ipak, znam kako je ne mogu ponovo pustiti da ode. Ne ovako. „Sam, čekaj”, viknem. „Znam da nemaš kamo.”

Kako se okrene, tako joj vjetar podigne kosu oko lica. „Nemoj se brinuti. Bit ću okej.” „Znam da hoćeš”, kažem joj. „Zato što ideš kući s nama.“

100

BaP & BD

10.

Iste minute kad smo došli doma, Jeff i ja zatvorili smo se u spavaću sobu vijećati iza zatvorenih vrata. Glasovi su nam iscrpljeni i pričamo napola šapćući kako nas Sam ne bi čula iz dnevne sobe. „Može ostati jednu noć”, kaže Jeff. „Noć je skoro gotova”, kažem, još uvijek bijesna na njega iz razloga koje ne mogu posve artikulirati. „Dvije noći. Najmanje.” „Ovo nisu pregovori.” „Zašto si toliko protiv toga?” „Zašto si ti toliko nabrijana?” kaže Jeff. „Ona je stranac, Quinn. Nije joj čak bilo toliko stalo ni da ti kaže svoje pravo ime.” „Ja znam njezino ime. Njezino pravo ime je Samantha Boyd.

I nije stranac. Ona je ljudsko biće koje je prošlo kroz iste stvari kao i ja i sada joj treba prenoćište.” „Mi smo na Manhattanu”, kaže Jeff. „Postoji tisuću mjesta na koja može otići. Hotela.” „Poprilično sam sigurna da si ne može priuštiti hotel.”

Jeff uzdahne, sjedne na krevet i izbaci cipele. “To bi te samo po sebi trebalo zamisliti. Tko putuje od tko zna gdje do New Yorka bez novca? Ili ikakvog plana, kad smo već kod toga?”

101

BaP & BD

„Netko tko je zaista uzrujan zbog onoga što se dogodilo Lisi Milner i sada želi učiniti nešto po tom pitanju.“ „Nismo mi odgovorni za nju, Quinn.” „Došla je da bi me vidjela”, kažem. „To nas čini odgovornima. Mene čini.” „Oslobodio sam je onih optužbi. Mislim da je to dovoljno dobročinstva za nekoga koga zapravo ne znamo.” Jeff skine košulju, sklizne iz hlača i uvuče se u krevet, spreman ostaviti cijelu tu noć iza sebe. Ostajem kod vrata s prekriženim rukama šaljući valove neizgovorenog bijesa. “Da. Napravio si odličan posao.”

Jeff sjedne i žmirkajući me pogleda. „Čekaj. Ti si zapravo zbog toga ljuta na mene?” „Ljuta sam što si tako brzo zaigrao na kartu žrtve. Trebalo je samo spomenuti Nightlight Inn.” „Sam to nije smetalo.” „Samo zato što te nije čula. Da jest, sigurna sam da bi se stvari razvile drukčije.” „Neću se ispričavati za to što sam je spasio od zatvora.” „I ne trebaš”, kažem. „Ali barem možeš priznati da je postojao bolji način. Trebao si vidjeti kako je policajac pogledao Sam. Kao da je ranjeni pas. Zato i je promijenila ime, Jeff. Da bi je ljudi prestali sažalijevati.”

Ali ja sam ljuta na njega zbog razloga koji idu dalje od Sam. Kad je šaptao tom policajcu zabljesnula je slika Jeffersona Richardsa na djelu. Odvjetnik. Tip koji će reći bilo što da bi pomogao svome klijentu, čak i ako to znači reducirati ga na objekt sažaljenja. Nije mi se svidjelo to što sam vidjela.

102

BaP & BD

„Slušaj”, kaže Jeff okrenuvši se prema meni, „žao mi je što sam to učinio. Ali u tom mi se trenutku to činilo kao najbrži način da razriješim stvar.”

Još više stisnem ruke na prsima. „Da su uloge bile obrnute i da sam ja bila ta koja je uhićena, bi li napravio isto?” „Naravno da ne bih.”

Detektiram tračak neistine u njegovu glasu. Jeftine riječi ponovo mi izazivaju uznemirujuće peckanje na koži. Počešem se po vratu želeći ga odstraniti. „Ali ja to jesam, nisam li?” kažem. „Žrtva? Baš kao i Sam?” Uslijedi njegov frustrirani uzdah. „Znaš da si više od toga.” „I ona je. I dok je kod nas, trebaš se tako odnositi prema njoj.”

Jeff pokušava izustiti još jednu ispriku, ali ga zaustavim okrenuvši se i otvorivši vrata spavaće sobe. Kad izađem, zalupim ih tako jako da se zatresu zidovi.

Soba za goste je mala, uredna i puna stvari. Crvena sjena noćne lampice baca ružičasti sjaj po zidovima. A kako je sitni sat, tako je sve svjetlucavo i nalik snu. Znam da trebam pokušati spavati, ali ne želim. Ne sa Sam, koja se čini potpuno budna, pulsira vrućinom, energijom i životom. Obje smo se šćućurile na velikom krevetu. Cipele leže odbačene na podu, grijemo si stopala spojena pod pokrivačem.

Sam se vraća ruksaku koji je bacila u kut i vadi bocu Wild Turkeyja. „Mala dizalica”, kaže ona penjući se ponovo u krevet. „Mislim da nam treba.”

103

BaP & BD

Wild Turkey ide iz ruke u ruku, obje pijemo iz boce. Svaki je gutljaj gorući grumen koji mi sklizi niz grlo. Potpaljuje nesvjesne tragove sjećanja. Janelle i ja prve noći u našoj studentskoj sobi.

Nas dvije, rame uz rame. Ona pije bambus koji je užicala od mlađarije preko puta, ja pijuckam dijetnu kolu. Te smo noći postale najbolje prijateljice. Nije bitno što je ona deset godina u grobu i što sam svjesna da naše prijateljstvo ne bi preživjelo čak ni da nije. „Ovo je samo noćas, znaš”, kaže Sam. „Sutra ujutro idem.” „Možeš ostati koliko god ti treba.” „Ali treba mi samo jedna noć.” „Trebala si mi reći da se mučiš”, kažem. „Sretna sam što mogu pomoći. Mogu ti posuditi lovu. Bilo što.” „Sigurna sam da će se to svidjeti tvom dečku.”

Otpijem veliki gutljaj Wild Turkeyja i nakašljem se. „Ne brini se zbog Jeffa.” „Ne sviđam mu se.” „On tebe još ne zna, Sam.” Zastanem „Ili bih te trebala zvati Tina?” „Sam”, kaže ona. „Tina je samo formalnost.” „Koliko je prošlo otkad si to napravila?”

Sam uzima piće, govori i istodobno guta. „Godine.” „Kad si nestala?” „Da. Bilo mi je muka biti Samantha Boyd, Posljednja djevojka. Željela sam biti netko drugi. Barem na papiru.” „Zna li tvoja obitelj?”

104

BaP & BD

Sam odmahne glavom i doda mi bocu prije nego što izađe iz kreveta. Sjuri se do ruksaka iz kojeg izvuče kutiju cigareta. I već je na prozoru s kojeg me pita: „Smijem?”

Slegnem ramenima u znak dozvole i Sam otvori prozor.

Vani tanki oblaci paraju modro-crno nebo. Tama šumi slabašnom energijom. Zora je blizu. „Moram prestati”, kaže Sam dok pali cigaretu. „Pušenje je postalo prokleto skupo.” „Da ne spominjem smrtonosno”, kažem.

Ona otpuhne mlaz dima kroz otvor prozora. „Taj dio me ne zabrinjava. Već sam jednom prevarila smrt, zar ne?” „Znači, počela si nakon Nightlight Inna?” „Trebalo mi je nešto da me smiri, znaš?”

Oh, da, znam. Osim Xanaxa, vino je olakšanje kojem se obraćam. Crno, bijelo ili rose, nije bitno. Sigurna sam da bi Janelle ovo smatrala ironičnim. „Iznenađena sam što ti i Lisa nikad niste počele”, kaže Sam. „Činilo mi se tako prirodnim.” „Probala sam jedanput. Nije mi se dopalo.” Pitanje mi zafijukne u glavi. „Kako znaš da Lisa nije pušila?” „Pretpostavljam da nije”, kaže Sam. „Nije to spomenula u svojoj knjizi.”

Prva polovica njezine cigarete postala je valjak od pepela, na rubu da padne na pod. Odmiče se od prozora, ruka koja drži cigaretu ostaje na okviru prozora dok slobodnom dohvaća ruksak i izvlači prenosivu pepeljaru. Kožnata poput torbe, izgleda kao torbica za sitniš s drukerima. Demonstrirajući vještinu

105

BaP & BD

dugogodišnjeg pušača, Sam je otvara i s tapšanjem deponira pepeo koji visi s cigarete. „Znači, ti jesi pročitala njezinu knjigu?” kažem.

Sam udiše, kima, izdiše. „Mislim da je okej. Sigurno mi nije pomogla da se bolje nosim s onim što mi se dogodilo.” „Misliš li često na to?”

Otpijem još jedan gutljaj Wild Turkeyja navikavajući se na njegovu toplinu u stražnjem dijelu grla. Sam pruža ruku tražeći bocu. Kad joj je dodam, uzima dva velika gutljaja, razdvojena pućkanjem cigarete. „Neprestano.”

Doda mi bocu. Dižem je do usta, moje tihe riječi odjekuju. „Želiš li pričati o tome?”

Sam dovrši cigaretu i duboko izdahne dim. Opušak spremi u pepeljaru koju brzo zatvori. Kad zatvori prozor, dim se i dalje osjeća u zraku, zadržavajući se u sobi poput lošeg sjećanja. „Misliš da se to događa samo u filmovima”, kaže. „Da se ne može dogoditi u stvarnom životu. Barem ne na taj način. I sigurno ne tebi. Ali dogodilo se. Prvo u kući sestrinstva u Indiani.

Onda u motelu na Floridi.”

Skida jaknu otkrivajući više od crne haljine. Ruke i ramena su joj otkriveni, meso zategnuto i blijedo poput mjeseca. Na leđima, tetovaža smrti s kosom utisnuta joj je odmah ispod desnog ramena, skeletno lice sada je podijeljeno naramenicom haljine. „Calvin Whitmer”, kaže ona penjući se natrag u krevet. „Čovjek Vreća.”

Ime izaziva duboki unutarnji drhtaj. Osjećaj kao da je komad leda zapetljan s mojim organima.

106

BaP & BD

„Izgovorila si njegovo ime.” „Zašto ne bih?” „Ja nikad nisam izgovorila Njegovo.” Nema potrebe da joj objašnjavam. Ona zna o kome govorim. „Ni jednom.” „Ne smeta mi”, kaže Sam dok izvlači bocu iz mog stiska. „Mislim na njega sve vrijeme. Još uvijek ga mogu vidjeti, znaš?

Kad zatvorim oči. Izrezao je rupe za oči. I mali prorez na mjestu nosa, za zrak. Nikad neću zaboraviti kako je lepršala dok je disao.

Oko vrata je zavezao žicu da bi vreću držala na mjestu.”

Osjećam kako mi se u želucu formira još jedan komad leda.

Uzimam Wild Turkey od Sam iako ona još nije završila. Potegnem dva gutljaja nadajući se da će otopiti led. „Previše detalja?” pita Sam. Odmahujem glavom. „Detalji su važni.” „Što je s tobom? Sjećaš li se ikakvih detalja?” „Nekoliko.” „Ali ne previše.” „Ne.” „Čula sam da to ne postoji”, kaže. „Sve to u vezi s potisnutim sjećanjem.”

Pomažem si s još jednim gutljajem pokušavajući ignorirati to nejasno ispitivanje koje dolazi od Sam. Unatoč svemu što nam je zajedničko, ona je nesposobna zaviriti u moj mozak i vidjeti crnu rupu gdje bi sjećanje na Borovu kolibu trebalo biti. Ona nikad neće znati kako je utješno, a ipak frustrirajuće, sjećati se samo početka i onda samoga kraja nečega. To je kao napuštanje kina pet minuta nakon početka filma i vraćanja taman na kraj, kad kreće odjavna špica.

107

BaP & BD

„Vjeruj mi”, kažem. „Postoji.” „I ne smeta ti što se ne sjećaš?” „Mislim kako je bolje da se ne sjećam.“ „Ali zar ne želiš znati što se zaista dogodilo?” „Znam krajnji rezultat”, kažem. „To je sve što trebam znati.” „Čujem da još uvijek stoji tamo”, kaže Sam. „Borova koliba.

Pročitala sam to na jednom od onih usranih istiniti krimići stranica.”

I ja sam pročitala isto prije nekoliko godina. Vjerojatno na istoj stranici. Kad je istraga završila, vlasnik Borove kolibe pokušao je prodati zemlju. Nitko je nije želio, naravno.

Ništa ne potapa cijenu zemljišta kao zemlja natopljena krvlju.

Kad je proglasio bankrot, prešla je u ruke njegovih kreditora.

Ni oni je nisu mogli prodati. I tako Borova koliba stoji i dalje, nadgrobni spomenik veličine kućice u pensilvanijskoj šumi. „Razmišljaš li ikad o ponovnom odlasku tamo, da pogledaš kolibu?” pita Sam. „Možda bi ti pomoglo da se prisjetiš.”

Gadi mi se i sama ideja o tome. „Nikad.” „Razmišljaš li ikad o njemu?”

Očito je kako želi da izgovorim Njegovo ime. Iščekivanje pulsira kao vrućina tijela s njezine kože. „Ne”, slažem. „Pomislila sam da ćeš to reći”, kaže Sam. „To je istina.”

Otpijem još malo Wild Turkeyja i zabuljim se u bocu zapanjena količinom koju smo popile. Zapravo, koliko sam ja popila. Sam je, sada shvaćam, viski jedva dotaknula. Zatvaram

108

BaP & BD

oči, malo mi se ljulja. Kolebam se na rubu pijanstva. Još jedno piće zakucat će stvar.

Nagnem bocu ponovo, otpijem još dva gutljaja i uživam u njihovu plamenu.

Samin glas je postao dalek i slabašan iako sjedi pokraj mene. „Ponašaš se kao da si potpuno prevladala ono što se dogodilo, ali nisi.” „Nisi u pravu”, kažem. „Onda to dokaži. Reci mi njegovo ime.” „Trebale bismo pokušati spavati”, kažem gledajući prema prozoru i sve svjetlijem nebu. „Kasno je. Ili rano.” „Nema razloga da se bojiš”, kaže Sam. „Ne bojim se.” „Nije da će ga to vratiti u život.” „Znam.” „Zašto si onda takva pičkica?”

Zvuči točno kao Janelle. Gurka me. Bocka. Izaziva da napravim nešto što ne želim.

Iritacija obojena ljutnjom nabrekne u meni. Kad je pokušam smiriti s još pića, shvaćam da mi je Sam uzela bocu iz ruku. „Jesi, znaš”, kaže. „Ponašaš se kao pičkica.” „Sad je dosta, Sam.” „Ako si zaista prevladala sve što se dogodilo, onda jednostavno ime ne bi trebalo biti takav problem.” „Idem u krevet.”

Sam me uhvati za ruku kad pokušam otići. Oslobađam se njezina stiska, skliznem s kreveta i tresnem na pod. Jako. Bol mi se širi do kukova.

109

BaP & BD

Pijana od Wild Turkeyja i manjka sna, ulažem silan trud da bih ostala na nogama. Viski mi kiselo šljapka u želucu. Pred očima mi sve pliva. Sam još pogorša stvar kada kaže: „Voljela bih da to izgovoriš.”

“Ne.” „Samo jednom. Za mene.”

Okrećem se prema njoj, divlje i nestabilno. „Zašto od toga praviš problem?” „Zašto si ti toliko protiv toga?” „Zato što On ne zaslužuje da Mu ime bude izgovoreno!” vičem u tišini prije zore. „Nakon onoga što je učinio, nitko ne bi trebao izgovoriti Njegovo jebeno ime!”

Sam raširi oči. Zna da me gurnula predaleko. „Ne trebaš sada zbog toga poludjeti.” „Očito trebam”, kažem. „Radim ti uslugu dopuštajući ti da spavaš ovdje.” „Radiš, da. Nemoj misliti da nisam toga svjesna.” „I ako ćemo biti prijateljice, onda moraš znati i da ja ne pričam o Borovoj kolibi. Ostavila sam to iza sebe.”

Sam gleda dolje, obje ruke su joj na boci koju drži među grudima. „Žao mi je”, kaže. „Nisam htjela biti takva kuja.”

Dok stojim na ulazu s rukama na kuku koji pulsira od boli, pokušavajući ne izgledati pijana kao što jesam, stiže trenutak trezvenosti. „Možda si u pravu. Možda je najbolje da ujutro odeš.”

Izrekla sam to koherentno i sad me pijanstvo ponovo preuzima. Njišem se iz sobe, nekoliko puta pokušavajući zatvoriti

110

BaP & BD

vrata. Onda odlazim u svoju sobu, gdje me čeka još hrvanja s vratima.

Jeff je polubudan kad se mrmljajući skljokam u krevet. „Čuo sam vikanje.” „Nije ništa.” „Jesi li sigurna?” „Da”, odgovaram, preumorna da kažem išta više.

Prije nego što se strovalim u san, jedna pomisao presiječe zbrku u glavi. Bljesak sjećanja, nepozvan. On u trenu kad smo se prvi put sreli. Prije nego što je počeo masakr. Prije nego što je on postao On. Stiže i druga misao, još mučnija nego prva.

Sam je htjela da se sjetim.

Ali ne razumijem zašto.

111

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 17.03

Janelle je zaključila da želi istražiti šumu, itekako svjesna toga da se cijela grupa dogovorila kako će joj ispuniti sve rođendanske želje. Pa su krenuli, boreći se s drvećem koje se praktički stiskalo uz stražnju terasu.

Craig, bivši izviđač, poveo ih je odlučnošću koja je bila gotovo smiješna. Jedini je ponio prikladnu obuću - planinarske čizme i grube čarape koje je navukao preko zategnutih listova i koje su ga štitile od krpelja. Uzeo je i apsurdno dugački štap za hodanje kojim je u ritmu lupkao po tlu.

Quincy i Janelle hodale su iza njega, manje ozbiljne. Obje su obukle traperice, prugaste veste i nepraktične kedsice i probijale si put kroz otpalo lišće koje je prekrivalo šumsko tlo. Lišće je i dalje padalo, a dok se ono prevrtalo i kovitlalo, kasno popodnevno sunce sijalo je kroz njih, krhko i tanko. Zvijezde repatice, ispjegane crveno, narančasto i žuto.

Janelle je uhvatila list u padu i zataknula ga za uho.

Njegova vatrena narančasta na njezinoj kestenjastoj kosi. „Zahtijevam fotografiju”, rekla je.

Quincy je poslušala i snimila dvije, a onda se okrenula i fotografirala Betz, koja se vukla polako, baš kao i cijelog dana. Za

112

BaP & BD

nju je ovaj izlet bio više teret nego poklon. Vikend koji valja pretrpjeti. „Smiješak”, zapovjedila je Quincy.

Betz se namrštila. „Smješkat ću se kad završimo s ovim hodanjem.”

Quincy je ipak okinula fotku, a onda krenula prema Amy i Rodneyju, koji su hodali kao jedan, bok uz bok. Budući da su neprestano bili zajedno, svi ostali su ih počeli zvati Ramdy.

Amy je na sebi imala jednu od Rodneyjevih flanelskih košulja, predugački rukavi visjeli su joj preko prstiju. Rodney je uz nju izgledao kao grizli, neobrijana lica i s gustim dlakama po prsima koje su mu virile iz ovratnika majice na v-izrez. Ugledavši Quincy, stisnuli su se jedno uz drugo i počeli se kreveljiti. „To je to”, rekla je Quincy. „Vodite ljubav s kamerom.” „Ekipo, stižete?” pozvao ih je Craig kad su se počeli uspinjati uz laganu uzbrdicu.

Tlo je bilo sklizavo od otpalog lišća i Janelle i Quincy držale su se za ruke naizmjence vukući jedna drugu uz brdo. „Ozbiljno, ne želite zaostati”, rekla je Janelle autoritetom turističkog vodiča. „Ove su šume uklete.” „Sereš”, odgovorio je Rodney. „Istina je. Tu je prije sto godina živjelo indijansko pleme.

Onda je došao bijeli čovjek i izbrisao ih odavde. Njihova krv je na našim rukama, frende.” „Ne vidim ništa”, pregledavajući dlanove.

rekao

je

Rodney,

podrugljivo

„Budi dobar”, prekorila ga je Amy.

113

BaP & BD

„Uglavnom”, nastavila je Janelle, „priča se da duhovi tih Indijanaca opsjedaju šume, spremni ubiti bilo kojeg bijelog čovjeka kojeg vide. Zato, pazi na leđa, Rodney.” „Zašto ja?” „Zato što je Craig prejak da bi ga porazio duh, indijanski ili bilo koji drugi”, odgovorila je Quincy. „A što je s tobom?” „Rekla sam da ih je bijeli muškarac ubio”, rekla je Janelle. „Mi smo žene. S nama nemaju problema.” „Tamo su stvarno umirali ljudi...” Rekla je to Betz. Tiha, pažljiva Betz. Pogledala ih je sve svojim prevelikim, pomalo sablasnim očima. „Ispričao mi je to tip na satu svjetske književnosti”, rekla je. „Lani je u šumi ubijen par kampera. Dečko i cura. Policija ih je pronašla mrtve, izbodene, u njihovom šatoru.” „Jesu li ikad pronašli krivca?” pitala je Amy privijajući se jače uz Rodneyja.

Betz je odmahnula glavom. „Ne, koliko znam.”

Dok su se uspinjali preostalim dijelom brda nitko nije govorio. Činilo se da je utihnulo čak i krckanje njihova hoda po lišćem prekrivenom tlu, dopuštajući im da u šumi nesvjesno traže zvuk nekoga drugoga. U toj nježnoj, novoj tišini Quincy je osjetila da nisu sami. Znala je da je blesava. Da je to samo rezultat priče koju im je ispričala Betz. Ipak, nije se mogla riješiti osjećaja da je s njima u šumi još netko. I to uopće ne daleko. Netko tko ih promatra.

U blizini je pukla grančica. Manje od deset metara od njih. Čuvši to, Quincy je kriknula, što je pokrenulo lančanu reakciju

114

BaP & BD

vrisaka koji su se nizali gotovo simultano, od Janelle, preko Betz do Amy. Rodney se, s druge strane, smijao. „Bože”, rekao je. „Malo ste nervozne?”

Pokazao je u izvor buke - samo vjeverica, repom nalik na bijelu zastavicu maše im iznad šikare. Ostali su se također počeli smijati. Čak i Quincy, koja je u sekundi zaboravila da se samo trenutak ranije osjećala čudno napeto.

Na vrhu brda pronašli su veliku, zaravnjenu stijenu široku poput bračnoga kreveta. Po njezinoj površini bilo je ispisano na desetke imena - tragovi djece nalik njima koja su prošla istu rutu.

Rodney je podignuo oštar kamen i počeo dodavati svoje ime. Oko stijene su bile pobacane limenke piva i opušci, a na dugačkom i tankom ogranku susjednog mladog stabla visio je odmotani kondom izazivajući zgrožene uzvike Janelle i Quincy. „Možda ti i Craig to možete napraviti ovdje gore”, šapnula je Janelle. „Barem je osigurana zaštita.” „Ako to napravimo”, rekla je Quincy, „to se sigurno neće dogoditi na stijeni koja izgleda kao leglo spolnih bolesti.” „Čekaj, još nisi odlučila?” „Odlučila sam ne odlučivati”, rekla je Quincy iako je u stvari već odlučila. Kad je pristala spavati u istom krevetu s Craigom, zapečatila je taj posebni dogovor. „Dogodit će se kad se dogodi.” „Bolje da se dogodi brzo”, rekla je Janelle. „Craig je vruća roba, Quinn. Sigurna sam kako mnoge djevojke umiru da ga probaju.” „Zanimljiva metafora”, odgovorila je oporo Quincy.

115

BaP & BD

„Samo ti hoću reći kako ti nije pametno čekati toliko dugo da on izgubi interes.”

Quincy je pogledala Craiga koji se popeo na vrh stijene i proučavao horizont. Zanimalo ga je više od pukog seksa. Bila je u to sigurna. Prvo su bili prijatelji. Upoznali su se prvog dana na fakultetu i otad su cijelu prvu godinu proveli u flertu, isprva sramežljivo, a onda sve očitije. Počeli su hodati, već je bio kasni kolovoz, nakon što su se oboje vratili na kampus svjesni koliko su tijekom ljeta nedostajali jedno drugome. Iako je Quincy počela osjećati da je Craig nestrpljiv po pitanju seksa, tumačila je to kao žudnju, a ne vrstu frustracije kakvu implicira Janelle.

Tada, dok je stajao na stijeni, Craig je uhvatio Quincyn pogled. Podigla je kameru i rekla: „Smiješak.”

Dao je i više od osmijeha. Stao je s rukama na bokovima i isprsio se kao da je Superman. Quincy je prasnula u smijeh. Fotoaparat je kliknuo. „Kakav je pogled?” pitala je. „Sjajan.”

Pružio joj je ruku i pomogao da se popne na stijenu i stane do njega. Bili su mnogo više nego što je Quincy očekivala i odavde su mogli vidjeti kako ostatak šume pada oštro još m nekih kilometar i pol, a onda završava u dolini koja je sva u sjeni.

Pridružili su im se i ostali, a Janelle je naručila još jednu fotku. „Zajednički selfie”, rekla je. „Svi, i ti, Quincy.”

Svih šestero zauzelo je pozu, a Quincy je istezala ruku dok svi nisu ušli u kadar. Kad je snimila i tu fotografiju, stala je proučavati njezinu mahnitu kompoziciju. I tad je na njoj nešto primijetila, daleko iza njih. Usred te doline zasjela je golema zgrada, sivi zidovi jedva su se nazirali među drvećem.

116

BaP & BD

„Što je to?” upitala je Quincy pokazujući građevinu.

Janelle je slegnula ramenima. „Nemam pojma.”

Mudra sova Betz je znala. Naravno. „Bolnica za psihičke bolesnike”, rekla je. „Isuse”, odgovorila je Amy. „Ti nas namjerno pokušavaš preplašiti?” „Samo vam kažem. To je bolnica za luđake.”

Quincy je zurila u sanatorij. Niski povjetarac u dolini šuštao je stablima oko njega stvarajući dojam da cijelo to mjesto nemirno treperi. Kao da je sama ta zgrada živa. Bilo je nešto nedvosmisleno tužno u tom sanatoriju. Quincy je osjetila to nešto kako isijava iz doline sve do ovamo, do njihove promatračnice na vrhu stijene. Zamišljala je olujni oblak koji neprestano kruži oko tog mjesta, oblak koji se ne vidi, ali ga se može osjetiti. Upravo se spremala fotografirati je, ali je zastala. Nešto u samom zadržavanju te slike u njezinoj kameri uznemirilo ju je.

Craig je stajao pokraj nje i proučavao nebo. Sunce je skliznulo ispod ruba krošnji i postalo vatreni sjaj koji grije šumu.

Stabla su odsjekla svjetlost, a njihove dugačke sjene pružale su se šumskim tlom poput rešetki. „Moramo se vratiti”, rekao je. “Ne želimo biti tu kad padne mrak.” „Znaš, zbog indijanskih duhova”, dodala je Janelle.

Quincy se pridružila. “I ludih ljudi.”

Odlazak je odgađao samo Rodney, uporan u tome da u stijenu ukleše imena. Ispod svoga, dodao je Amyno, povezao ih plusom i sve skupa okružio grbavim srcem. Tek tada su krenuli vraćajući se istim putem kojim su i došli. Nije im trebalo dugo da stignu do ravnice koja je vodila do kućice. Zbog uspona im se put

117

BaP & BD

učinio dužim nego što je stvarno bio. Sve skupa, udaljenost između ravne stijene i Borove kolibe bila je manja od osamsto metara.

Svejedno, do njihova povratka iz šume sunce je potpuno zašlo dajući kućici ružičast, jesenski sjaj. Sjene su puzale iz stabala i dodirivale njezine kamene temelje. Craig, koji je i sada bio ispred svih, naglo je stao. Kad je Quincy naletjela na njega, gurnuo ju je unatrag. „Koji...” „Sššš”, prošištao je žmirkajući na polusjene koje su se skupljale na stražnjoj terasi.

Quincy je tada spazila isto što i on. I svi ostali. Netko je bio tamo. Stranac, dlana priljubljenog uz prozorsko staklo, navirivao se u kućicu.

“Hej!” zazvao je Craig i krenuo prema njemu stežući štap kao oružje.

Stranac na vratima - Quincy je sad vidjela da je riječ o muškarcu - iznenađeno se okrenuo.

Izgledao je kao da je njihove dobi. Možda koju godinu stariji. Bilo je teško reći jer je imao naočale koje su mu skrivale oči i istodobno reflektirale svjetlo. Bio je mršav, gotovo koščat, s dugačkim rukama. Ispod pletene bež veste s rupom na ramenu veličine kovanice nazirala se bijela majica kratkih rukava. Zelene samterice bile su mu izlizane na koljenima, a u struku toliko preširoke da ih je morao pridržavati kažiprstom provučenim kroz pojas kako mu ne bi pale. „Žao mi je ako sam vas uplašio.” Svaka riječ bila je izgovorena s oklijevanjem, kao da nije znao kako pričati. Govorio je engleski kao da je stranac, sa zadrškom i službeno.

118

BaP & BD

Quincy je pokušavala dokučiti podrijetlo, ali nije uspijevala. „Gledao sam je li netko tu.” „To bismo bili mi”, rekao je Craig pa napravio još jedan korak prema muškarcu. Njegova je hrabrost zadivila Quincy, što mu je možda i bio plan. „Bok”, rekao je stranac i mahnuo slobodnom rukom, drugom i dalje pridržavajući hlače. „Izgubili ste se?” pitala je Janelle, više znatiželjna nego uplašena. „Tako nekako. Par kilometara odavde pokvario mi se auto.

Cijelo popodne hodam. A onda sam napokon ugledao cestu koja vodi dovde i ponadao se da će mi tu možda netko moći pomoći.”

Janelle se izdvojila od ostatka grupe, izašla iz šume i u tri sigurna koraka prešla terasu. Stranac je ustuknuo. Na trenutak, Quincy je pomislila da će pobjeći u šumu poput prestravljenog jelena. Međutim, čovjek je ostao, potpuno ukipljen dok je Janelle mjerkala čuperak njegove tamne kose, malo nakrivljen nos i pomalo privlačnu crtu njegovih usana. „Cijelo popodne, ha?” pitala je. „Većinu popodneva.” „Sigurno si umoran.” „Malo.” „Trebao bi ući i zabaviti se s nama.” Janelle je stisnula njegovu slobodnu ruku, dok je on kažiprstom druge ruke petljao po omči na remenu. „Ja sam Janelle. Ovo su moji prijatelji. Rođendan mi je.” „Sretan ti rođendan.” „Kako se ti zoveš?”

119

BaP & BD

„Joe.” Stranac joj je kimnuo i oprezno se osmjehnuo. „Joe Hannen.”

120

BaP & BD

11.

Budim se iza deset. Jeffova strana kreveta već je dugo prazna, plahte su mi pod dlanom hladne. U hodniku zastajem pokraj sobe za goste. Iako su vrata otvorena, znam da je Sam još tu. Ruksak je u kutu, a Wild Turkey i dalje na noćnom ormariću.

Ostao je samo prst jantarne tekućine.

Iz kuhinje dopire eksplozija buke, zatvaranje ladica, lupanje loncima. Zateknem Sam s bijelom pregačom prebačenom preko majice s natpisom Sex Pistols i crnih traperica.

Boli me glava. Manje od pića, više od nadrealnih okolnosti u kojima je ono konzumirano. Iako su mi događaji od prošle noći u magli, nemam nikakav problem sjetiti se kako me Sam pokušavala navesti da izgovorim Njegovo ime. Uznemirena sam i njom i bljeskovima sjećanja.

Ona to zna. Vidim to po smiješku isprike čim me ugleda. Po punoj šalici kave koju mi gurka u ruku. Po toplom mirisu borovnice koji dopire iz pećnice. „Ti pečeš?”

Sam kimne. „Muffini od limuna i borovnice. Pronašla sam recept na tvom blogu.” „Trebala bih biti impresionirana?” „Vjerojatno ne”, kaže Sam. „Iako sam se nadala da hoćeš.”

121

BaP & BD

Potajice i jesam. Nitko mi nije ništa ispekao otkako mi je umro otac. Čak ni Jeff. I sad je tu Sam koja promatra sat na pećnici kako odbrojava do nule. Dirnuta sam, mimo svoje volje.

Sam vadi muffine iz pećnice, ne dajući im ni približno dovoljno vremena da se ohlade prije nego što okrene kalup. Muffini padaju po kuhinjskoj površini, mrve se, a borovnice iz njih cijede. „Kakva sam, trenerice?” pita Sam dobacujući mi pogled pun nade.

Uzimam sudački zalogaj. Malo su suhi, što mi govori da je štedjela na maslacu. Ozbiljno im nedostaje šećera, što guši okus voća. Muffin ima okus tijesta prije nego limuna ili borovnice.

Otpijem malo kave. Prejaka je. Gorčina s jezika prelijeva se i u riječi. „Moramo razgovarati o prošloj noći...” „Bila sam kuja”, kaže Sam. „Ti si bila sva dobra i ja...” „Ja ne razgovaram o Borovoj kolibi, Sam. To je zabranjeno područje, okej? Usredotočena sam na budućnost. I ti bi trebala biti.” „Razumijem”, kaže Sam. „I htjela bih popraviti što sam napravila. Ako mi dopustiš da ostanem dulje, naravno.” Duboko udahne čekajući moj odgovor. Možda glumi. Dio mene misli da je sigurna kako ću joj reći da može ostati. Kao što je prošle noći bila sigurna kako je neću pustiti da ode sama s onim ruksakom. Samo, ja nisam sigurna ni oko čega. „To bi bila samo noć ili dvije”, nastavi nakon što ja ne kažem ništa.

Popijem još gutljaj kave, više radi kofeina nego okusa. „Zašto si zapravo tu?”

122

BaP & BD

„Želja da te upoznam nije dovoljna?” „Trebala bi biti”, kažem. „Ali to ti nije jedini razlog. Sva ova pitanja. Sve to podbadanje.”

Sam uzima nedovršeni muffin, odlaže ga, pa provjerava ima li mrvica pod noktima. „Stvarno želiš znati?” „Ako misliš ostati, moram znati.” „Točno. Vrijeme je za istinu. Bez sranja.” Sam duboko udiše, hvatajući zrak kao dijete koje će zaroniti. „Došla sam jer sam htjela vidjeti jesi li i ti ljuta kao što sam ja.” „Ljuta zbog ovoga što je Lisa učinila?” „Ne”, kaže Sam. „Ljuta zato što si Posljednja djevojka.” „Nisam.” „Ljuta ili Posljednja djevojka?” „Oboje”, kažem. „Možda bi trebala biti.” „Ostavila sam to u prošlosti.”

“To nije ono što si sinoć rekla Jeffu.”

Znači, čula je našu prepirku u spavaćoj sobi. Možda samo nešto od toga. Vjerojatno sve. Definitivno dovoljno da je nagna na bijeg u noć. „Znam da nisi to ostavila u prošlosti”, kaže. „Kao što nisam ni ja. Mi to nikad nećemo ostaviti u prošlosti osim ako ne završimo kao Lisa Milner. Život nam je podijelio šugave karte, bejbe. Život nas je ustvari progutao cijele i ispljunuo, a drugi žele da to samo preskočimo i ponašamo se kao da se nikad nije dogodilo.” „Barem smo preživjele.”

123

BaP & BD

Sam podigne zglob pokazujući tetovažu. „Svakako. I tvoj je život otad savršen, je li tako?” „Ja sam dobro”, kažem. Ježim se jer zvučim kao moja majka. Ona riječi koristi kao bodež, odbijajući svaku emociju. Ja sam dobro, rekla je svima na očevu pogrebu. Quincy i ja, obje smo dobro. Kao da nam se životi nisu potpuno rasuli u samo godinu dana. „Očito”, kaže Sam. „Što bi to trebalo značiti?”

Ona prokopa po prednjem džepu traperica i izvuče iPhone pa ga baci na radnu plohu pred mene. Pokret vrati ekran u život i otkrije fotografiju, nesumnjivo penisa. „Bit ću kreativna i pretpostaviti da ovo nije Jeffov”, kaže Sam. „Jednako kao što ovo nije tvoj mobitel.”

Pogledam na drugu stranu kuhinje, kava i muffin u želucu odjednom mi stvore kiselinu. Ona zaključana ladica, moja ladica, sad je otvorena. Oko ključanice se vidi zvjezdani uzorak ogrebotina. „Obila si bravu?”

Sam podigne bradu i samozadovoljno kimne. „Jedna od mojih vještina.”

Jurnem prema otvorenoj ladici želeći biti sigurna da je moje tajno skladište još uvijek tu. Grabim srebrni kompaktni puder i provjeravam svoj odraz u njegovu zrcalu. Iznenađena sam kako umorno izgledam. „Rekla sam ti da to ne diraš”, kažem, više osramoćena nego bijesna.

124

BaP & BD

„Opusti se. Neću nikome reći”, kaže Sam. „Iskreno, olakšanje je saznati da ima i nečeg mračnog ispod cijelog tog sranja o sretnoj domaćici.”

Sram mi žari obraze. Okrenem se i naslonim na pult, dlanovi su okrenuti prema dolje i skližu se po mrvicama muffina. „Nije ono što misliš.” „Ja te ne osuđujem. Misliš li da ja nisam ništa ukrala? Samo reci, vjerojatno nema stvari koju nisam. Hranu. Odjeću. Cigarete.

Kad si siromašan kao što sam bila ja, stvarno se brzo riješiš krivnje.”

Sam gurne ruku u ladicu i izvuče ukradeni ruž. Otvori ga i usnama oblikuje savršeni krug, a onda prijeđe po njima vrhom ruža crvenim poput trešnje. „Što misliš? Je li mi ovo dobra boja?” „To nema nikakve veze s onim što se dogodilo u Borovoj kolibi”, kažem. „Točno”, odgovara Sam cmokćući usnama. „Ti si posve normalna.” „Jebi se.”

Sam prasne u smijeh. Cerek trešnjinih usana bljesne poput neona. „O tome ti govorim. Pokaži neku emociju, Quinn. Zato sam htjela da izgovoriš njegovo ime. Zato sam ti provalila u tajnu ladicu. Hoću vidjeti kako postaješ bijesna. Zaradila si taj bijes.

Nemoj ga pokušavati sakriti iza svojeg bloga s kolačima i muffinima. Sjebana si. I ja sam. U redu je to priznati. Mi smo oštećena roba, bejbe.”

Ponovo virnem u ladicu promatrajući svaki predmet kao da ga vidim prvi put i shvaćam da je Sam u pravu. Samo bi ozbiljno oštećena žena krala žlice, iPhone i posrebrene pudrijere.

125

BaP & BD

Poniženje mi obuzima tijelo i počne ga stiskati najviše moguće. Gurnem Sam iza sebe i mehanički krenem prema kredencu koji mi je skladište Xanaxa. Istresem pilulu na dlan. „Imaš za podijeliti s cijelim razredom?”

Tupo buljim u nju, um mi je negdje drugdje, neuroni su fokusirani samo na trpanje blijedoplave pilule u tijelo. „Xanax”, kaže Sam. „Daj mi jedan.”

Uzima mi pilulu iz ruke. Umjesto da je proguta, drobi je među zubima kao da je dječji vitamin. Ja svoju uzmem na uobičajeni način - potjeram je gaziranim sokom od grožđa. „Zanimljiva metoda”, kaže Sam pa jezikom prelazi po zubima, tražeći zalutale granule.

Otpijem još gutljaj soka. „Puna žlica šećera. Pjesma ne laže.” „Bilo što, a da djeluje, pretpostavljam.” Sam ispruži ruku. „Daj mi još jednu.”

Vadim drugu tabletu i stavljam joj na dlan. Stoji tamo, ljulja se, kao da je sićušno zelenoplavo jaje, dok me ona znatiželjno gleda. „Ti nećeš drugu?”

To nije pitanje.

To je izazov.

Odjednom, osjećam kao da ponovo igramo jučerašnje poslijepodne. Opet smo u kuhinji, Sam promatra dok je ja neobjašnjivo želim impresionirati. „Svakako”, kažem.

Uzmem drugi Xanax i ispratim ga s još soka od grožđa.

Umjesto žvakanja, Sam pokaže na bocu sa sokom. Otpije dva

126

BaP & BD

velika gutljaja, a onda hitro podrigne. „U pravu si. Ovako ide brže.” Ponovo pruži ruku. „Treća sreća.”

Ovaj put uzimamo tablete u isto vrijeme i brzinski si dodajemo sok. Sav taj Xanax ostavio mi je gorku mrlju na jeziku, sto postaje još očitije kad mi se po ustima razlije šećer iz soka. Smijem se apsurdnoj situaciji. Nas dvije smo preživjele pokolje, da bismo se sada ubijale od Xanaxa. Lisa to ne bi odobrila. „Jesmo kul?” pita Sam. Nježno jutarnje svjetlo naginje se iz kuhinjskog prozora na njezino lice. Iako se pobrinula da stavi šminku, sunčeva svjetlost izlaže tanašno tkanje bora koje joj se počinju stvarati oko očiju i kutova usana. Privlače moj pogled na isti način na koji me privlači Van Gogh, uvijek gledam svjetlucanje platna skriveno iza boje. To je prava Sam koju tražim. Žena iza maske opake cure.

Djeluje mračno, ali privlačno. Vidim nekoga tko još pokušava shvatiti u što mu se pretvorio život. Vidim nekoga tko je usamljen i tužan, i u svemu nesiguran.

Vidim samu sebe i od tog prepoznavanja tijelo mi s olakšanjem zapjeva da postoji još netko poput mene. „Da”, kažem. „Mi smo kul.”

Xanax udara petnaest minuta kasnije, dok sam pod tušem.

Tijelo se postupno opušta, osjećam kao da mi para ulazi u pore, vrti se u meni, puni me. Odijevam se kao da sam u oblacima, lebdim i lagana sam, pa se spustim hodnikom do vrata kod kojih me čeka Sam, također plutajući dok joj se oči smiju. „Idemo.” Glas joj je prigušen, tih. Poziv iz daljine.

127

BaP & BD

„Kamo?” pitam, zvučeći kao netko drugi. Netko sretniji i bezbrižniji. Netko tko nikad nije čuo ime Borova koliba. „Idemo”, kaže Sam ponovo.

I tako krećem, hvatajući torbu prije nego što krenem za njom u hodnik, dizalo, predvorje, na ulicu, gdje sunčeva svjetlost svjetluca po nama, zlatna i topla i ozarena. I Sam je ozarena, sa sunčanonarančastim pramenovima i licem koje sjaji ružičasto.

Pokušavam se zaustaviti pokraj svakih vrata uz koja prolazimo, provjeravajući svoj odraz u staklu da bih vidjela jesam li i ja ozarena, ali me Sam povlači u taksi za koji uopće nisam primijetila da ga je pozvala.

Plivamo dalje. U gustu paru grada, onda u Central park, gdje jesenski povjetarac curi kroz prozor taksija, otvoren na centimetar ili dva. Zatvaram oči i prepuštam se milovanju zraka dok se taksi ne zaustavi pa me Sam ponovo vuče, iako to jedva primjećujem.

“Tu smo”, kaže ona.

Tu je Peta avenija. Tu je betonska utvrda robne kuće Saks.

Tu smo nas dvije koje plutamo pločnikom, kroz vrata, uz svjetlucave uzorke parfemskih pultova, uz mirise toliko jake da ih gotovo mogu vidjeti kako se rastežu u nijansama ružičaste i lavande. Povlačim Sam kroz zrak u duginim bojama pa gore liftom. Ili možda uopće ne idemo gore. Možda sam to samo ja. Plutam u ženski odjel, gdje se pojavljuje nova duga, satkana od redova pamuka, svile i satena.

Druge žene melju. Trgovkinje se dosađuju, ohole gospođe i mlitavi tinejdžeri koji bi trebali biti u školi, ali su tu i uzdišu u mobitele. Pogledavaju nas s osudom u očima, ako nas uopće pogledaju.

128

BaP & BD

Ljubomora.

Znaju da smo posebne. „Bok”, kažem jednome od njih cereći se. „Sviđa mi se ta suknja”, kaže Sam drugome. Vodi me prema stalku s bluzama. Bijele su, poprskane cvjetovima boja.

Dohvativši jednu sa stalka, drži je i kaže: „Što misliš?”

“Ta bi na tebi izgledala nevjerojatno”, kažem. „Stvarno?” „Da, moraš je probati.”

Sam dograbi bluzu. „Daj mi svoju torbu”, kaže.

Moja torba. Zaboravila sam da sam je i ponijela. Crta svijesti presijeca izmaglicu, pojavljuje se tako naglo da mi se počinje vrtjeti. „Nećeš je ukrasti”, kažem.

Sam ima prazan izraz lica. Zlatni sjaj na njezinoj koži vene u sivu. „Nije krađa ako si to zaradio. Nakon svega što smo mi prošle, bejbe, ja bih rekla da smo ovo stvarno zaslužile. Torbu, molim te.”

Rukama tako tupim da ih jedva mogu osjetiti, dodam torbu Sam. Ona je ugura pod ruku i izgubi se u kabini za presvlačenje.

Dok je nema, zlatni odsjaj hvata mi pogled i mami me preko trgovine. Tu je mala vitrina s modnim dodacima -tanki pojasevi, masivne narukvice i ogrlice od perli. Pažnju mi privuče par naušnica. Dva viseća ovala podsjećaju me na dvostruka zrcala koja crtaju svjetlo dok sjaje.

Ozarena.

Poput mene.

Poput Sam.

129

BaP & BD

Dotaknem prstima jednu od njih, svjetlost bljesne. Odraz mi odskače od njezine površine, lice je duguljasto i blijedo. „Želiš ih, zar ne?” čujem Sam koja je izašla iz kabine i odjednom je iza mene, šapće mi u uho. „Hajde. Znaš što trebaš učiniti.” Gura mi torbu natrag u ruke. Ne moram ni pogledati, znam da je u njoj bluza. Bluza zrači vrućinom zbog koje pulsira cijela torba. Samo se navirim u nju. A unutra je bijela svila, pršti bojama. „Nisi time nikoga povrijedila”, kaže Sam. „Ti si ta koja je stradala, Quinn. Ti i ja i Lisa.” Pa otplovi do obližnjeg stalka s vestama. Zgrabi ih objema rukama i ispusti na pod, plastične vješalice zazveče. Buka privlači prodavačicu koja se odmah stvori pokraj nje. „Tako sam smotana”, kaže Sam. Na meni je red. Dok Sam i prodavačica skupljaju veste, ščepam naušnice iz vitrine i ispustim ih u torbu. Onda se brzo udaljavam s mjesta zločina. Na pola sam puta iz ženskog odjela kad me Sam sustigne. Zgrabi me za ruku, po- vuče da usporim i šapće: „Polako, bejbe. Nema potrebe da izgledamo sumnjivo.”

Ali mi jesmo sumnjive. I sigurna sam da sve one prodavačice koje se dosađuju, ohole gospođe i mlitavi tinejdžeri koji bi trebali biti u školi, svi znaju što smo napravile.

Očekujem da će buljiti u nas dok prolazimo, ali oni to ne čine.

Toliko smo ozarene da smo postale nevidljive.

Primjećuje nas samo jedan čovjek. Dvadeset i nešto godina, u izgužvanim trapericama, polomajici Brooks Brothers i sjajnim crnim tenisicama s crvenim prugama na donjem dijelu. Opazio nas je preko stalka s parfemima, usred testiranja nekog mirisa,

130

BaP & BD

dok smo nas dvije plovile prema vratima. I ja gledam njega, u očima mu vidim da je nešto povezao. I to me zabrine. „Primijećene smo”, kažem Sam. „Redari.”

Srce u prsima počinje praviti salto lupajući sve brže i brže.

Uplašena sam, i uzbuđena, i zadihana, i iscrpljena. Želim trčati, ali mi Sam i dalje stišće ruku, čak i kad čovjek odloži toaletnu vodu, uzme novine sa stalka i krene za nama. Zazove nas: „Oprostite.”

Sam potiho opsuje. Srce mi lupa još snažnije. „Oprostite”, ponovi muškarac stavivši na to još nasrtljiviji naglasak, privlačeći pažnju ostalih, koji podižu pogled, pogledavaju njega, a onda pogledavaju nas. Ponovo smo vidljive.

Sam ubrza, ubrzam i ja. Stignemo do vrata i krenemo se gurati kroz njih, ali muškarac je iza nas, kreće se brzo, pruža ruku da bi me potapšao po ramenu.

Vani, na ulici, Sam se sprema potrčati. Tijelo joj se napreže pokraj moga, spremno za trk. I ja se naprežem, uglavnom zato što je muškarac točno iza mene. Njegova ruka spušta se na moje rame, a ja se okrenem i podignem torbu prema njemu, nudeći mu je.

Muškarac gleda, ali ne u torbu, nego u nas dvije. Na licu mu je glupi cerek. „Znao sam da ste to vi.” „Ne znamo te, čovječe”, dobaci mu Sam. „Ja znam vas”, kaže on. „Quincy Carpenter i Samantha Boyd, točno? Posljednje djevojke.” Potom posegne u džep traperica i izvuče olovku upetljanu u prsten ključeva.

Oslobađa je iz tog prstena i pruža mi je. „Bilo bi sjajno kad biste mi dale autograme.” Onda nam pokazuje novine. Razvuče taj tabloid pa podigne naslovnicu i

131

BaP & BD

okrene je prema nama. Pogledam je i spazim vlastito lice kako bulji u mene. „Vidite”, kaže muškarac, ponosan sam na sebe.

Ustuknem, opasno blizu toga da padnem, pločnik pod nogama odjednom mi je težak i neskladan. Drugi pogled na novine potvrđuje ono što već znam. Nekako, Sam i ja postale smo glavna vijest.

132

BaP & BD

12.

Fotografija nas dvije zauzima većinu naslovnice, proteže se sve do impresuma. Na njoj smo Sam i ja, snimljene kad smo se prvi put srele, kako stojimo ispred moje zgrade i odmjeravamo se. Uhvatili su me u najgorem izdanju - težine prebačene na desnu nogu, izbačena boka, ruku sumnjičavo prekriženih. Sam je malo izvan kadra, vidi joj se samo dio blijedog profila. Ruksak joj je i dalje pokraj moje noge, a usta zjape otvorena usred neke riječi.

Točno se mogu sjetiti trenutka. To je taman prije nego što mi je izgovorila: Ne moraš biti takva kuja.

Ispod fotke velikim crvenim slovima stoji naslov:

PREŽIVJELE DUŠE Niže je fotografija Lise Milner, slična onoj koja je na naslovnici knjige. Pokraj nje je naslov u manjem fontu, ali jednako dramatičan: SUSRET POSLJEDNJIH DJEVOJAKA NAKON SAMOUBOJSTVA LISE MILNER, ŽRTVE UBILAČKOG POHODA

133

BaP & BD

Pogledam ponovo u impresum. Za taj tabloid radi novinar koji je jučer čekao ispred moje zgrade. Sjetim se kako mu je ime.

Jonah Thompson. Kakav nepošteni šupak. Sigurno je još tamo, špijunira nas, skriven na prednjem sjedištu parkiranog automobila s kamerom postavljenom na kontrolnu ploču. Ščepam novine od goniča koji je tražio autogram i krenem dalje. „Hej!” zazove.

Nastavljam hodati spuštajući se niz Petu aveniju. Iako su mi noge klimave od Xanaxa, mišići žude za još jednim. I onda još jednim. Koliko god treba da me urone u zaborav na nekoliko dana. Što i dalje ne bi bilo dovoljno da ugasi moj bijes. Hodajući, listam novine. Unutra je veća fotografija Lise i serija snimaka koje detaljno ilustriraju prvi razgovor Sam i mene, sve snimljene iz istoga kuta. Postupno izgledam manje ljutita, stav i izraz lica postaju mekši. Što se tiče teksta, jedva mogu proći kroz prva dva odlomka. „Što kažu?” pita Sam dok žuri održati korak sa mnom.

“Da smo obje u gradu, ujedinjene Lisinim nenadanim samoubojstvom.” „Pa to je čak i istina.” „I to nije ničija stvar nego naša. I točno to ću reći Jonahu Thompsonu.”

Listam novine dok ne pronađem adresu redakcije. Zapadna Četrdeset sedma ulica. Dva bloka južno i jedan zapadno.

Probijam se naprijed gonjena bijesom. Napravim dva koraka, a onda shvatim da se Sam nije ni mrdnula. Stoji na uglu i gricka zanoktice gledajući kako sam ustuknula.

134

BaP & BD

„Hajdemo”, kažem.

Sam odmahne glavom. „Zašto ne?” „Jer to nije dobra ideja.” „Kaže žena koja me upravo hrabrila da kradem.” Nekoliko ljudi u prolazu okrene glave. Nije me briga. “Ja svejedno idem.” „Što god te oslobađa, bejbe.” „Ti stvarno nisi popizdila zbog svega ovoga?” „Naravno da jesam.” „Onda bismo trebale nešto učiniti.” „Ali to neće ništa promijeniti”, kaže Sam. „I dalje ćemo biti na naslovnici.”

Okrene se još više glava. Namrštim se u pravcu onih koji mi uhvate pogled. Onda se namrštim i na Sam, frustrirana njezinim manjkom bijesa. Priželjkujem onu Sam od prije sat vremena, onu koja me nagovara da prigrlim vlastiti bijes, ali tu Sam zamijenila je osoba uronjena u isti taj Xanax koji me iznutra svrbi. „Ja svejedno idem”, kažem. „Nemoj”, kaže Sam. Krenem dalje, bijes me goni naprijed. Zazovem Sam preko ramena, riječi se prijekorno razvlače. “Ja idem.”

“Quinn, čekaj.”

Ali prekasno je. Došla sam do drugoga kraja bloka i prelazim ulicu na semaforu.

Mislim da čujem Sam kako me doziva, glas joj se miješa s gradskom bukom. Nastavljam hodati, s novinama u ruci, i odbijam stati sve dok se ne nađem lice u lice s Jonahom Thompsonom.

135

BaP & BD

Na ulazu je nemoguće zaobići osiguranje. Ono je u predvorju, jedva nekoliko metara udaljeno od reda dizala pred kojima čekaju ljudi. Mogla bih protrčati kroz ulazna vrata koja se neprestano otvaraju i zatvaraju, ali je čuvar na dužnosti za glavu viši od mene. Mogao bi prijeći to predvorje u trenu i blokirati mi put. Zato marširam ravno prema njemu, s novinama smotanim u ruci i objavim: „želim vidjeti Jonaha Thompsona.” „Ime?” “Quincy Carpenter.” „Očekuje li vas?”

“Ne”, kažem. „Ali znam da će me htjeti vidjeti.” Čuvar provjerava imenik, telefonira i kaže mi da pričekam pokraj murala nasuprot dizalima. Masivna umjetnina iz razdoblja art decoa. Nebo nad Manhattanom slikano u prigušenim tonovima. Gledam u mural kad začujem glas iza svojih leđa. „Quincy”, kaže Jonah Thompson. „Predomislili ste se?”

Okrenem se, a od samog pogleda na njega proključa mi krv.

Nosi kariranu košulju i tanku kravatu, trendovski i samozadovoljan. Pod rukom drži fascikl pun papira. Vjerojatno prljavštine o njegovoj sljedećoj žrtvi. „Ovdje sam da mi se ispričaš, kurvin sine.” „Vidjeli ste novine.” „I sad cijeli jebeni grad zna gdje živim”, kažem, mašući mu novinama prema licu.

On trepne iza naočala s masivnim okvirima, više zabavljen nego uznemiren. “Ni članak ni tekst ispod fotografija ne spominju vašu adresu. Pobrinuo sam se za to. Nisam čak naveo ni ulicu.”

136

BaP & BD

“Ne, ali si nas pokazao. Identificirao si nas. Sad cijeli svijet može guglati naša imena i vidjeti kako Samantha Boyd i ja izgledamo. Što znači da se bilo koji ludi ubojica može pojaviti i pratiti nas.”

To mu dosad nije palo na pamet. Vidi se po tome kako je problijedio. „Nisam mislio...” „Naravno da nisi. Mislio si samo o tome koliko ćeš novina prodati. Koliku povišicu dobiti. Kolika bi mogla biti ponuda sa celebrity portala.”

“To nije razlog...” „Mogla bih te tužiti”, procijedim, ponovo ga prekidajući. „Sam i ja, obje bismo to mogle. Pa se bolje moli da nam se ništa ne dogodi.”

Jonah teško proguta slinu. „Znači, došla si mi reći da ćete vas dvije tužiti novine?” „Došla sam te upozoriti da ćete dobro platiti ako vidim još jedan članak o sebi ili Samanthi Boyd. Ono što nam se dogodilo davna je prošlost. Ostavi je na miru.” „Ima nešto što moraš znati o tom članku”, kaže Jonah. „Možeš si ga nabiti u dupe.”

Okrenem se da odem, ali mi on zgrabi ruku i povuče me natrag. „Ne diraj me!”

Jonah je snažniji nego što izgleda, a njegov stisak uznemirujuće jak. Pokušavam se osloboditi, izvijam ruku, lakat me boli.

137

BaP & BD

„Samo me poslušaj”, kaže on. „Riječ je o Samanthi Boyd.

Ona ti ne govori istinu.” „Pusti me!”

Gurnem ga. Jače nego što sam namjeravala. Dovoljno jako da privučem pažnju čuvara, koji vikne: „Gospođice, morate otići.”

Kao da to ne znam. Kao da nisam svjesna da sam, što dulje ostajem u Jonahovoj prisutnosti, sve bješnja. Toliko sam ljuta da ga, kad se opet pomakne u mom smjeru, ponovo gurnem, ovaj put namjerno jače nego prošli put. On zatetura, a fascikl mu ispadne iz ruku. Rasklopi se na putu prema tlu i iz njega poispada sav sadržaj. Po podu se rasprostru deseci isječaka iz novina, naslovi vrište varijacije na temu.

Borova koliba. Masakr. Preživjela. Ubojica.

Većinu članaka prate fotografije slabe kvalitete. Nekom drugom ne bi značile ništa. Kopije kopija, pikseli i Rorschachov test mrlja. Jedino ja mogu vidjeti što one zaista znače. Fotografije eksterijera Borove kolibe, fotografiranje prije i nakon ubojstava.

Fotografije iz godišnjaka - Janelle, Craiga i drugih. Moja fotografija. Ista koja je krasila naslovnicu magazina People protivno mojoj volji.

I On je tu. Njegova slika u posebnom okviru, odmah pokraj moje. Nisam to lice vidjela deset godina. Ne nakon te noći.

Zažmirim, ali prekasno je. Taj jedan letimični pogled prelomi nešto u meni, ne daleko od mjesta na kojem je ušao Njegov nož.

U grlu osjetim da mi se želudac diže, zlokobno podrignem, kao da se taj polomljeni dio mene gura naprijed, crn i žučan i debeo. „Povratit ću”, upozoravam.

138

BaP & BD

I povratim, bljujem po podu sve dok svi tekstovi nisu pokriveni rigotinom.

139

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 18.18

Quincy i Janelle stajale su u kuhinjskom prostoru koji je od velike sobe bio odvojen pultom što im je dopirao do struka.

Janelle je predložila da svatko od njih pripremi neki dio večere.

Iznenađujuće, jer je najkompliciranije jelo koje je Quincy ikad vidjela da Janelle kuha bila tjestenina. „Možda bismo samo trebali pripremiti hot dogove”, predložila je Quincy dok su planirali vikend. „Uostalom, kampiramo.” „Hot dogove?” uvrijeđeno je pitala Janelle. “Ne na moj rođendan.”

I tako su sada stajale u kuhinji i sudarale se s Amy i Betz, koje su bile zadužene za glavno jelo - pečeno pile s nekoliko priloga. Quincy je zapala torta pa je dovukla torbu punu potrepština za pečenje kolača ne bi li ih sve upotrijebila za tu priliku. Kalup za tortu. Svi sastojci. Vrećica za glazuru s odvojivim vrhovima. Janelleini majka i očuh platili su najam kućice pa je Quincy odlučila odužiti se tortom.

Janelle je imala lagan posao, bila je barmenica. Dok su Betz i Amy bile zaokupljene piletom, a Quincy ukrašavala tortu, ona je izvadila nekoliko boca žestice. Za ovu priliku, jeftina vrsta

140

BaP & BD

pakirana u plastične boce, spremna da se rastoči u crvene plastične čaše, kojih je Janelle donijela dovoljno. „Koliko dugo ćeš dopustiti Joeu da ostane?” šapnula joj je Quincy. „Koliko god želi”, odgovorila je šaptom Janelle. „Kao, cijelu noć? Stvarno?” „Naravno”, rekla je Janelle. „Kasno je, a tu ima dosta mjesta. Moglo bi biti zabavno.”

Quincy se s tim nije slagala. Nisu se slagali ni ostali, ali su to prešutjeli. Čak se ni Joe, s tom čudnom modulacijom glasa i prljavim naočalama koje su mu skrivale oči, nije činio oduševljen idejom. „Je li ti palo na pamet da Joe možda želi ići doma?” upitala je Quincy. „Nije li tako, Joe?” Njihov neočekivani gost sjedio je na pohabanom kauču u velikoj sobi i gledao Craiga i Rodneyja kako kleče ispred kamina i prepiru se oko toga koji je najbolji način da se upali vatra.

Shvativši da se govori o njemu, pogledao je u pravcu Quincy i zadrhtao. „Ne želim smetati”, rekao je. „Ne smetaš”, razuvjerila ga je Janelle. „Osim ako ne moraš biti negdje drugdje.” „Ne moram.” „A gladan jesi, je li tako?”

Joe je slegnuo ramenima. „Valjda.” „Imamo dovoljno hrane i pića. Plus, imamo kauč, da ne spominjem i dodatni krevet.”

141

BaP & BD

„Također, imamo i auto”, rekla je Quincy. „Pun mobitela.

Craig bi mogao pozvati vučnu službu ili ga odvesti gdje god treba. Znaš, do njegovog auta. Ili kuće.” „Što će potrajati satima. Osim toga, možda se Joe želi pridružiti zabavi.” Janelle je pogledala u njegovom pravcu nadajući se da će podržati njezinu ideju. „Sada kad smo svi prijatelji.” „Tehnički, on je još uvijek stranac”, rekla je Quincy.

Janelle je sijevnula razdraženim pogledom, kao i uvijek kad bi mislila da se Quincy ponaša kao svetica. Quincy je vidjela taj isti izraz lica i prije svoga jedinoga gutljaja piva i jedinog pušenja džointa. U oba slučaja, Janelle je iskoristila svoju uobičajenu čvrstu snagu volje da je navede na nešto što nije željela. Sad je sve to bilo još pojačano ovom situacijom. Sve u vezi s vikendom kućica, njezin rođendan, izostanak nadzora bilo koje vrste - činilo ju je pomalo divljom. „Tu smo da bismo se zabavili, zar ne?” rekla je. Bilo je nešto optužujuće u načinu na koji je to rekla, kao da sumnja da je ona ovdje jedina koja se ima namjeru zabaviti. „Pa hajdemo.

Zabavimo se.”

To je zapečatilo raspravu. Joe će ostati koliko god bude htio.

Slavljenica je opet ispunila svoju želju. „Koji je tvoj porok?” pitala je Janelle Joea kad je napokon uredila improvizirani bar.

Trepnuo je pri pogledu na boce, naizmjence zbunjen i zaslijepljen izborom. „Ja... Ja zapravo ne pijem.” „Stvarno?” pitala je Janelle. „Kao, uopće ne piješ?” „Da.” Namrštio se. „Mislim ne.” „Što onda, da ili ne?”

142

BaP & BD

„Možda ne želi piti”, rekla je Quincy, ponovo glas razuma, anđeo koji je zasjeo na Janelleino rame. „Možda, kao i ja, Joe preferira zadržati kontrolu nad svojim mentalnim sposobnostima.” „Ti ne piješ jer si pičkica, a i mama i tata bi ti podivljali da saznaju”, rekla joj je Janelle. „Joe nije takav. Nije li tako?” „Ja samo... Nikad nisam probao”, rekao je Joe. „Ni s prijateljima?”

Joe je počeo zamuckivati pokušavajući izbaciti odgovor. Ali bilo je prekasno. Janelle je nasrnula. „Što? Nemaš ni prijatelja?” „Imam prijatelje”, odgovorio je Joe s peckanjem u glasu. „Curu?” pitala je Janelle, zadirkujući. „Možda. Ja... Ja ne znam što mi je ona.”

Iza Quincy, pretpostavljam.”

Betz

je

prošaptala:

„Imaginarna,

Janelle je sijevnula očima prema njoj prije nego što se ponovo okrenula Joeu, govoreći: „Onda ćeš joj imati što ispričati idući put kad je vidiš.” Počela je točiti nalijevajući piće iz nekoliko boca u čašu i onda dodala sok od naranče. Donijela je čašu Joeu i obavila mu prste oko crvene plastike. „Popij.”

Joe je nagnuo lice prema čaši, nosom koji je zaronio poput ptičjega kljuna. Iz unutrašnjosti čaše čuo se kašalj. Njegov prvi gutljaj. Kad je izronio da bi došao do zraka, oči su mu bile široke i šašave. „Dobro je”, rekao je. „Dobro? Jako će ti se svidjeti”, odgovorila je Janelle.

143

BaP & BD

Joe je oblizao usne. „Preslatko je.” „Mogu to popraviti.” Janelle je zgrabila čašu iz njegovih ruku jednako brzo kao što mu ju je u njih i ugurala. Ponovo je bila za šankom grabeći limun i pretražujući svoj radni prostor. „Ima li tko nož?”

Spazila je nož za meso na kuhinjskoj plohi, predviđen za piletinu koju su pripremale Amy i Betz. Janelle ga je zgrabila, zabila ga u limun pa zarezala koru, meso limuna, a onda i svoj prst. „Jebem ti!”

Quincy je prvo pomislila da Janelle dramatizira zbog Joea.

Da mu demonstrira ono što su ostali njoj iza leđa prozvali „Janellein show”. Ali onda je vidjela kako joj iz prsta šiklja krv, kako probija papirnati ubrus koji je stisnula oko rane i šara kuhinjsku površinu kapima veličine ružinih latica. „Joj”, cviljela je Janelle dok su joj se u očima počele skupljati suze. „Joj, aaa, joj.”

Quincy joj je prišla s leđa i počela je smirivati, u skladu sa svojom dužnosti cimerice. „Bit će dobro. Podigni ruku. Pritisni je.”

Vrtjela se po kuhinji tražeći torbu s prvom pomoći dok je Janelle cupkala s noge na nogu, drhteći od samog pogleda na svu tu krv. „Požuri”, tjerala ju je.

Kutiju za prvu pomoć Quincy je pronašla pod sudoperom.

Staromodna, s poklopcem. Toliko stara da se Quincy nije mogla sjetiti kad je u svojoj kući vidjela sličnu. Zgrabila je najveći zavoj koji je pronašla i omotala ga Janelle oko prsta moleći je da stoji mirno. „Gotovo”, rekla je Quincy i podigla ruku. „Kao nova si.”

144

BaP & BD

Drama je izmamila Joea s kauča. Kružio je oko njih gledajući Janelle kako odmjerava zamotani prst. Spustio je pogled na nož na kuhinjskom pultu i na njegovu krvlju umrljanu oštricu. „Ovo izgleda oštro”, rekao je podižući nož i dirajući vrh jagodicom kažiprsta. „Moraš biti opreznija.”

Buljio je u Janelle i Quincy kao da je tražio uvjerenje da će biti opreznije. Donja usna bila mu je još vlažna, prekrivena ostacima njegova prvoga koktela. Obrisao ju je nadlanicom te i dalje držeći nož, polizao usne.

145

BaP & BD

13.

Jeff me pokupio pola sata kasnije. Nazvao ga je Jonah Thompson, broj je pronašao u mojem mobitelu, koji sam mu tutnula u ruku kad me pitao za ime kontakt osobe za hitne slučajeve, malo nakon što sam mu ispovraćala cipele. Kad je Jeff stigao, ja sam bila u ženskom toaletu, pogrbljena nad školjkom iako mi je želudac bio suh kao prazna boca vode. Jedna od Johanovih kolegica izvukla me van. Sićušna novinarska ptičica Emily nervozno me pozivala stojeći do vrata kao da sam zaražena, netko koga se treba bojati.

Kad smo se vratili u stan, Jeff me smjestio u krevet unatoč mojem protestiranju i uvjeravanju da se osjećam puno bolje. To očito nije bilo tako jer sam pala u san čim mi se glava spustila na jastuk. Ostatak popodneva spavala sam na mahove, samo nejasno svjesna da su Jeff i Sam ulazili u sobu provjeriti kako sam. Do večeri sam bila potpuno budna i izgladnjela. Jeff mi je donio pladanj hrane primjeren bolesniku - kokošju juhu s rezancima, tost i slatki sok od đumbira. „Nemam gripu, znaš”, kažem mu. „To ne znaš”, kaže Jeff. „Zvuči kao da si bila poprilično bolesna.”

Od kombinacije manjka sna, Wild Turkeyja i toliko Xanaxa. I Njega, naravno. Od toga što sam vidjela Njegovu sliku.

146

BaP & BD

„Sigurno sam nešto pojela”, kažem. „Sad sam puno bolje.

Stvarno. Dobro sam.” „Onda sam siguran da ćeš biti sretna kad ti kažem da je zvala tvoja majka.”

Zastenjem. „Rekla je da susjedi pitaju zašto si na naslovnicama novina”, nastavlja Jeff. „]ednih novina”, kažem. „Želi znati što da im kaže.” „Naravno da želi.”

Jeff uzme trokut tosta, zagrize ga pa odloži na moj pladanj.

Dok žvače, kaže: „Ne bi boljelo da je nazoveš.” „I da je slušam kako mi prigovara što nisam savršena?” pitam. „Mislim da ću to preskočiti.” „Brine se za tebe, dušo. Svašta se izdogađalo posljednjih dana. Lisino samoubojstvo. Ti u novinama. Sam i ja smo zabrinuti kako se nosiš sa svim tim.” „To znači da ste vas dvoje zapravo razgovarali?” „Jesmo”, kaže Jeff. „I bilo je uljuđeno?” „Potpuno.” „Iznenadi me. O čemu ste razgovarali?”

Jeff ponovo posegne za tostom, ali mu ja odgurnem ruku.

On skine cipele i podigne noge na krevet. Na boku je, namješta se do mene, tijelo mu se pruža cijelom dužinom moga. „O tebi. I da je dobra ideja da Sam ostane s nama tjedan dana.”

147

BaP & BD

„Vau. Tko si ti i što si učinio s pravim Jeffersonom Richardsom?” „Ozbiljan sam”, kaže Jeff. „Cijeli dan mislim na ono što si rekla sinoć. I u pravu si. Način na koji sam odbacio one optužbe protiv Sam bio je pogrešan. Zaslužila je bolju obranu. Žao mi je.”

Dajem Jeffu još tosta. „Isprika prihvaćena.” „Plus”, kaže između zalogaja, „ovaj slučaj ubojstva policajca uzimat će mi sve više vremena, a ne sviđa mi se da si sama doma gotovo cijeli dan. Ne sad kad je tvojom slikom oblijepljen cijeli grad.” „Znači, predlažeš da mi Sam postane bejbisiterica?” „Družica”, kaže Jeff. „Zapravo je to ona predložila.

Spomenula je da ste jučer pekle neke kolače. Bilo bi lijepo imati malu pomoć u Sezoni pečenja kolača. Uvijek si govorila da ti treba pomoćnik.” „Jesi li siguran?” pitam. „To je za tebe velika stvar.”

Jeff nagne glavu prema meni. „Ti zvučiš kao da nisi sigurna.” „Mislim da je to sjajna ideja. Samo ne želim da to utječe na tebe. Ili nas.” „Slušaj, bit ću iskren i priznati da Sam i ja vjerojatno nikad nećemo biti prijatelji. Ali vas dvije ste povezane. Ili biste mogle biti. Znam da ne razgovaramo previše o onome što ti se dogodilo...” „Zato što za tim nema potrebe”, dodajem užurbano. „Slažem se”, kaže Jeff. „Kažeš da nikad za sobom nećeš ostaviti ono što se dogodilo, ali ti si to već napravila. Ti više nisi ta djevojka. Ti si Quincy Carpenter, božica slastičarstva.” „Kako god”, kažem, iako me opis potajno zadovolji.

148

BaP & BD

„Ali možda trebaš neku vrstu podrške da bi se nosila sa svim tim. Nekoga osim Coopa. Ako je Sam ta, ne želim stajati na putu vašem prijateljstvu.”

Shvaćam, ne prvi put, da sam sretna što sam dobila nekoga poput Jeffa. Ne mogu si pomoći da ne mislim kako je on ta velika razlika između Sam i mene. Bez njega, ja bih bila baš kao i ona divlja i bijesna i usamljena. Oluja koja nikad ne doseže obalu, koja zauvijek luta. „Ti si divan”, kažem, odgurujući pladanj da bih se bacila na njega.

Ljubim ga. I on ljubi mene privlačeći me bliže sebi.

Današnji stres odjednom se topi u žudnju pa se uhvatim kako ga svlačim, a da o tome uopće ne razmišljam. Otpuštam kravatu koja mu je još svezana oko vrata. Raskopčavam mu gumbe na plavoj košulji. Ljubim ružičaste bradavice okružene dlačicama prije nego što se spustim niže, osjećam njegovo uzbuđenje.

Na noćnom ormariću zavibrira telefon. Pokušavam ga ignorirati misleći da je novinar. Ili još gore, moja majka. Ipak, mobitel nastavlja klepetati po noćnoj lampi, uporan. Provjeravam identitet pozivatelja. „Coop je”, kažem.

Jeff uzdahne, žudnja pada. „Ne može pričekati?”

Ne može. Coop me nazvao sinoć, umjesto odgovora na moj SMS 'pravi se da nisi zabrinut'. U tom mu se trenu nisam mogla javiti jer sam spremala večeru, sa Sam koja je bila u kuhinji sa mnom. Ako mu se i sad ne javim, definitivno će se zabrinuti. „Ne dok mi je slika na naslovnici”, kažem Jeffu.

149

BaP & BD

S mobitelom koji vibrira u ruci iskačem iz kreveta i žurim u veliku kupaonicu pa za sobom zatvaram vrata. „Zašto mi nisi rekla da te Samantha Boyd kontaktirala?” kaže Coop umjesto pozdrava. „Kako si saznao?” „Google alert”, kaže on. Odgovor je toliko neočekivan da mi je glatko mogao reći i svemirci i ne bih bila ništa više iznenađena. „Iako bih više volio da sam to čuo od tebe.” „Mislila sam te nazvati”, kažem, što je istina. Planirala sam ga nazvati odmah nakon što sam završila s Jonahom. „Sam se pojavila kod mene jučer. Nakon Lisine smrti, mislila je kako bi bilo dobro da se nađemo.”

Mogla sam reći Coopu i više od toga, naravno. Kako je Sam prije nekoliko godina promijenila ime. Kako me izazvala da progutam dva Xanaxa više nego što je trebalo. Kako sam povratila sva tri kad sam vidjela Njegovu sliku.

“Je li ona još tamo?” pita Coop.

“Da. Ostat će s nama.” „Koliko?”

“Ne znam. Dok ne osmisli što će.” „Stvarno misliš da je to dobra ideja?” „Zašto? Zabrinut si za mene?” „Uvijek sam zabrinut za tebe, Quincy.”

Zastanem jer ne znam kako bih reagirala. Coop nikad nije bio ovako izravan. Ne znam je li to dobra ili loša promjena. Bilo kako bilo, lijepo je čuti da glasno priznaje kako mu je stalo. To je definitivno toplije od kimanja.

150

BaP & BD

„Priznaj”, napokon kažem, “kad si vidio tu Googleovu notifikaciju, umalo si krenuo ovamo provjeriti kako sam.” „Došao sam do kraja autoceste i onda se zaustavio”, odgovori Coop.

Ne sumnjam. To je vrsta odanosti koja mi sve ove godine pruža osjećaj sigurnosti. „Zašto si se predomislio?” „Zato što znam da se možeš brinuti za sebe.” „Tako su mi rekli.” „Ali sam i dalje zabrinut jer se Samantha Boyd prestala skrivati”, kaže Coop. „Moraš priznati, iznenađujuće je.” „Počinješ zvučati kao Jeff.” „Kakva je ona? Je li...”

Prve riječi na koje pomislim iste su one koje je Sam upotrijebila jutros. Oštećena roba. Umjesto toga, kažem: „Normalna? Uzimajući u obzir što se dogodilo, normalna je koliko bi bilo tko mogao biti.” „Ali ne normalna kao ti.”

Osjećam smiješak u njegovu glasu. Zamišljam njegove plave oči kako sjaje, što se događa u rijetkim prilikama kad izađe iz tog svojeg krutog lika. „Naravno da nije”, kažem. “Ja sam kraljica normalnosti.”

“Pa, kraljice Quincy, što misliš o tome da dođem u grad i upoznam Samanthu? Želio bih je pročitati.” „Zašto?” „Zato što joj ne vjerujem.” Coop malo smekša ton, kao da mu je jasno da počinje zvučati preoštro. „Dok je osobno ne upoznam. Hoću biti siguran da nije nešto smislila.”

151

BaP & BD

„Nije”, kažem. „Jeff ju je već pržio na vatrici.” „Pa, ja nisam.” „Bilo bi mi mrsko dovlačiti te ovamo.” „Ne bi”, kaže Coop. „Imam slobodan dan i vrijeme je lijepo.

U Poconosu se mijenja lišće. Bit će to poprilično lijepa vožnja.” „Onda vrijedi”, kažem. „U podne?” „Savršeno.” Iako smo na telefonu, Coop kima. Osjećam to. „Staro mjesto.” „Dogovoreno”, kažem.

Coop se ponovo uozbilji, glas mu je hrapav i tih. „Samo te molim da dotad budeš oprezna. Znam da misliš kako sam pretjerano zabrinut, ali nisam. Ona je stranac, Quincy. Nama nepoznata žena koja je iskusila puno lošega. Ne znamo jesu li je te loše stvari sjebale. Ne znamo što je u stanju napraviti.”

Sjedim na rubu kade stisnutih koljena. Odjednom mi je hladno. U mislima mi bljesne glas Jonaha Thompsona. Riječ je o Samanthi Boyd. Ona ti ne govori istinu. Koji šupak. „Ne brini se”, kažem Coopu. „Mislim da će ti se svidjeti.”

Pozdravljamo se, Coop završava s uobičajenom napomenom da ga nazovem ili SMS-am ako što zatrebam.

Na umivaoniku ispljuskam lice vodom i pročistim grlo značajnom dozom vodice za ispiranje. Pućim usnice prema svom odrazu pokušavajući izgledati seksi, mentalno se pripremajući nastaviti tamo gdje smo Jeff i ja stali. Unatoč Coopovoj upadici, žudnja koju sam prije osjećala više-manje je nedirnuta. Možda je osjećam čak i više. Potpuno sam spremna skočiti ponovo u krevet i završiti ono što smo započeli.

Ali kad izađem iz kupaonice, vidim da je Jeff, umoran od čekanja i jednostavno premoren, već zaspao.

152

BaP & BD

*** Ponoć me zatekne iscrpljenog uma, ali tijela potpuno budnog.

Popodnevno drijemanje ispunilo me energijom. Preokrećem se i vrtim ispod popluna, pretoplo mi je s njim, prehladno bez njega. Jeff nema takvih problema.

Potiho hrče pokraj mene, izgubljen za svijet. Umjesto da ostanem u krevetu, ustajem i navlačim traperice, majicu i vestu.

Malo kasno noćnog pečenja kolača čini mi se sasvim u redu.

Starinske knedle od jabuka. Novost na stranici Quincyni slatkiši, koja već kasni jedan dan.

Dolazim do gostinske sobe, sada Samine, čini se. Traka svjetlosti probija ispod vrata, pa jednom pokucam, za probu. „Uđi”, kaže Sam. Pronalazim je u kutu kako kopa po ruksaku. Izvlači naušnice iz Saksa i baca ih na krevet, a njihova prisutnost nadraži mi sjećanje. Već sam ih bila zaboravila. „Uzela sam stvari iz tvoje torbe kad si došla doma”, kaže mi. “U slučaju da Jeff odluči zaviriti u nju.” „Hvala”, kažem smrknuto buljeći u naušnice. „Nisam sigurna da ih još uvijek želim.” „Meni se sviđaju.” Sam pokupi naušnice s kreveta i vrati ih u ruksak. „Nije da ih možemo vratiti. Kako se osjećaš?” „Bolje”, kažem. „Ali sad ne mogu spavati.” „Spavanje ni meni nije jača strana.” „Jeff mi je rekao za vaš današnji razgovor”, kažem. “I sretna sam. Mi smo sretni. Što si ovdje, to hoću reći. Samo viči ako što zatrebaš. Osjećaj se kao kod kuće.”

153

BaP & BD

Što je već i napravila. Na noćnom ormariću je nekoliko knjiga. Par SF-romana u džepnom izdanju s ušima na stranicama i tvrdo ukoričeno Umijeće ratovanja. Iako je prozor otvoren, ne može izbrisati dim cigareta koji se povlači po zraku. Kožnatu pepeljaru smjestila je na prozorsku dasku. „Žao mi je što sam te ostavila samu ostatak dana”, kažem. „Nadam se da se nisi previše dosađivala.” „Sve okej.” Sam sjedi na jednoj strani kreveta tapšući madrac, dok se ja smještam na drugu stranu. „Prošetala sam kvartom. Ugodno razgovarala s Jeffom.” „Odužit ću ti se sutra”, kažem joj. „Što me podsjetilo, sutra se trebamo naći s nekim. Zove se Franklin Cooper.” „Policajac koji ti je spasio život?”

Iznenađena sam što zna tko je Coop. Stvarno je pratila. „Točno”, kažem. „Želi te upoznati. Pozdraviti te.” „I vidjeti jesam li luđakinja”, kaže Sam. „Ne brini se.

Razumijem. Želi vidjeti može li mi se vjerovati.”

Nakašljem se. „Što znači da ne smiješ spominjati Xanax.” „Naravno”, kaže Sam. „Ili...” „Ljepljive prstiće koje ponekad iskoristiš?”

“Da”, odgovaram, zahvalna što to ne moram reći na glas.

“Ni to.” „Ponašat ću se najbolje što mogu”, kaže Sam. „Neću čak ni psovati.” „Nakon toga, igrat ćemo se turista. Empire State Building.

Centar Rockefeller. Kud god hoćeš.” „Central park?”

154

BaP & BD

Teško mi je reći pokušava li se to našaliti s onim što se dogodilo sinoć. „Ako želiš.” „Zašto čekati? Zašto ne ići odmah?”

Sad znam da se šali. „To nije dobra ideja”, kažem.

“A ispovraćati se na novinara jest?” „Nije bilo namjerno.” „Je li ti išta rekao?”

Još jednom, u lubanju mi se probije uporni glas Jonaha Thompsona. Ignoriram ga, ponovo. Jedina stvar koju je Sam slagala bila je promjena imena, ali sada znam sve o tome. Jonah je taj koji je lagao pokušavajući me natjerati da otvorim dušu.

Otvorila sam se, ali ne onako kao što je očekivao. „Ništa važno”, kažem. „Nisam bila tamo da bih slušala.

Nego da bih vikala.” „Dobro za tebe.”

Obuzme me druga misao i glas mi je odjednom tiši. „Zašto nisi išla sa mnom? Zašto nisi htjela čak ni da ja idem?” „Zato što trebaš birati bitke”, kaže Sam. „Odavno sam naučila da je borba s novinarima uzaludna. Oni će pobijediti svaki put. I s tipovima kao što je taj dečko Jonah Thomson, to ga samo podbode. Vjerojatno ćemo biti u novinama i sutra.”

Ta mi pomisao zarobi tijelo strahom. „Žao mi je ako se to dogodi.” „Nije neka drama. Drago mi je što si napokon zbog nečega poludjela.” U očima joj bljesne iskra. „Kako si se osjećala suočivši se s njim?”

155

BaP & BD

Razmišljam o tome minutu, raščlanjujući kroz maglu, pokušavajući odvojiti kako sam se zaista osjećala od toga kako me Xanax natjerao da se osjećam.

Mislim da mi se dopalo. Zajebi to. Dopalo mi se. Znam da mi se dopalo. Osjećala sam se pravednički, energizirano, snažno, sve dok me nije obuzela mučnina. „Osjećaj je bio dobar”, kažem. „Pobjesnjeti je uvijek dobar osjećaj. I, još si bijesna?” „Ne”, kažem.

Sam me zaigrano gurne preko kreveta. „Lažljivice.” „Dobro. Da. Još sam bijesna.” „Pitanje je onda što ćeš učiniti?” „Ništa”, kažem. „Upravo si rekla da je beskorisno boriti se s novinarima.” „Ne govorim sad o novinarima. Govorim o životu. Svijetu.

Koji je pun nesreće i nepravde i žena poput nas koje su povrijedili. I zapravo je vrlo malo ljudi za to briga. A još je manje nas koji stvarno pobjesnimo i nešto poduzmemo.” „Ali ti si jedna od tih”, kažem. „Bome točno. Želiš mi se pridružiti?”

Piljim preko kreveta u Sam i taj ognjeni bljesak koji joj sijeva u očima. Srce mi se ubrza za otkucaj ili dva, a u prsima me nešto žari, lagano poput leptirovih krila koja grebu unutrašnjost svojih opni. To je žudnja, jasno mi je. Žudnja da se osjećam jednako kao što sam se osjećala tog jutra sa Sam. Žudnja za time da zračim, da svijetlim. „Ne znam”, kažem. „Možda.”

156

BaP & BD

Sam zgrabi jaknu, navuče je na sebe i zakopča snažnim povlačenjem zatvarača. „Onda idemo.”

157

BaP & BD

14.

Mogu ja to riješiti.

Kažem to sama sebi.

Pa samo idemo u Central park, za ime Božje. Ne u šumu usred ničega. Imam suzavac za samoobranu. Imam Sam. Bit ćemo dobro.

Ali sumnja zavlada čim izađemo. Noćni zrak je iznenađujuće hladan. Trljam ruke da bih se utoplila dok Sam pali cigaretu ispod nadstrešnice zgrade. Onda krećemo, otkucaji srca se ubrzavaju dok prelazimo Aveniju Columbus, Sam je ispred mene, prati je trag dima.

Kad dođemo do Central parka, moja anksioznost se samo poveća. Očito je koliko je ova situacija pogrešna. Osjećam to u želucu, kao da mi je savjest unutarnji organ, tamnocrvena i mesnata, plamti neobjašnjivom opasnošću. Ne bismo tu trebale biti. Ne u ovo doba. Željela sam ponovo biti ozarena. Umjesto toga, osjećam se zamagljeno i šuplje. „Mislim da smo otišle dovoljno daleko.” Glas mi se gubi u prohladnom povjetarcu. Sam se ne bi vratila ni da me čula. Sva odlučna prelazi ulicu i skreće udesno, pa prema ulazu u park, jedan blok južnije. Počinjem trčati prateći pravac mojih jutarnjih ruta, sve dok je ne sustignem.

158

BaP & BD

„Što ćemo tamo vani?” pitam. „Vidjet ćeš.” Sam odbaci cigaretu i skrene u park.

Zaustavljam se na ulazu, svjetla kruže nad Zapadnim Central parkom hvatajući me u svom bljesku i savijajući moju sjenu preko pločnika. Želim se okrenuti. Umalo to i napravim. Tijelo mi je već spremno na sprint do stana, uranjanje u krevet i priljepljivanje uz Jeffa. Ali više ne vidim Sam. Progutala su je tamna usta parka. „Sam?” kažem. „Vrati se.”

Nema odgovora. Čekam, nadajući se da će se pojaviti, cerim se i uvjeravam samu sebe kako je to samo još jedan od njezinih testova. Jedan na kojem sam pala. Ali kad se ne pojavi, nervoza mi se podigne za još jednu crticu. Sam je sama u parku. U gluho doba noći. I premda znam da se može brinuti za sebe, zabrinuta sam. Savijam prste oko tanke limenke suzavca koja mi je u džepu. Proklinjem što nisam uzela Xanax. Onda udišem duboko i nervozno i ulazim u park. Sam stoji podalje od ulaza. Nije izgubljena. Samo se stapa sa sjenama dok čeka da je sustignem. Izgleda nestrpljivo. Ili ojađeno. Nisam sigurna. „Hajde”, kaže, hvata me za ruku i vuče za sobom.

Ovaj dio parka dobro znam. Bila sam tu tisuću puta. S lijeve strane nam je igralište Diane Ross, njegova su vrata zatvorena i zaključana. S naše desne strane nalazi se izlazna okuka dijagonale Sedamdeset devete ulice. Ipak, noć je pretvorila park u nešto zabranjeno i nepoznato. Jedva ga prepoznajem. U njega se uvukla magla, drhtava i gusta. Šapće mi na koži i stvara aureolu oko svjetiljki uz stazu raspršujući njihov sjaj. Prigušeni krugovi svjetala vuku se preko trave i zapliću u drveću, pa se šuma parka doima gušćom i divljom.

159

BaP & BD

Pokušavam ne misliti na šumu koja okružuje Borovu kolibu iako je to sve na što mogu misliti. Gusta šuma ispunjena skrivenim opasnostima. Osjećam se kao da sam ponovo tamo, spremna na život i smrt u trku kroz drveće.

Sam kreće dublje u park. Pratim je čak i kad mi se u glavi formira mantra: Ovo je opasno. Ovo je pogrešno.

Kroz maglu vidim obris kazališta Delacorte. Odmah iza njega je Belvedere, minijaturna tvrđava koja se diže iz stijene na površini. Njezina maglom obavijena silueta podsjeća na vilinsku šumu. Čovjek bi se na ovakvome mjestu mogao izgubiti, pomislim. Čovjek bi mogao zalutati sa staze, da ga nikad više ne vide.

Baš kao Janelle.

Kao Craig.

Kao svi oni.

Zasad se Sam i ja držimo staze, idemo prema jugu držeći se zapadne granice parka. Unatoč kasnom satu, nismo same. Primjećujem druge ljude - sjene koje se kreću u daljini.

Par koji žuri prijeći park, glava spuštenih kao da paze kuda hodaju. Kasnonoćni trkač je iza nas. Teško diše, a heavymetal probija mu iz slušalica na ušima. Od njihovih pojava srce mi zatitra poput činela.

Tu su i samotni muškarci lica prekrivenih izmaglicom koji kruže stazama parka tražeći erotsko uzbuđenje nedopuštenog, anonimnog seksa. Mnogi od njih nose sličnu odjeću, kao da postoji neki poseban dress code za tu aktivnost. Hlače za trčanje i skupe tenisice, otkopčane trenirke s kapuljačama kako bi im se vidjele uske majice. Pojavljuju se iz magle u svim smjerovima.

160

BaP & BD

Lutaju, kruže, traže. Na mene i Sam ne bace ni pogled. Nismo njihov tip. „Trebale bismo se vratiti”, kažem. „Opusti se”, kaže Sam. Jednako je napeta kao i oni muškarci koji diskretno tumaraju. Nešto je vuče. Glad. Potreba.

Uvali se na klupu i drma desnom nogom dok pretražuje horizont.

Vatru u njezinim očima zamijenila je odlučnost, pogled joj je hladan i crn poput ugljena.

Sjedam pokraj nje, srce mi udara tako jako da me začudi kako ne trese i klupu. Sam vadi cigaretu iz džepa jakne i pali je.

Bljesak upaljača u magli privlači pažnju jednog od ovih koji tumaraju - u kožu odjeven moljac privučen vatrom. Kako se približava, tako sam sve uznemirenija. Čvršće stežem sprej u džepu. Čim priđe našoj klupi, razaznaju se obrisi. Zgodan je i vitak, s paperjastom bradom koja prati crtu čeljusti. Isijava tamnim seksepilom. „Hej”, kaže prigušenim i pomirljivim glasom, kao da govor nije dopušten. „Mogu li dobiti cigaretu?”

Sam ga posluša pa dilerskom lakoćom izvuče cigaretu iz džepa i položi mu je na dlan. Pali upaljač i muškarac se nagne prema njoj hvatajući vatru vrškom cigarete, koji se na tren zažari prije nego što padne u tinjanje. Kimne Sam ispuhujući dim koji se miješa s maglom. „Hvala.”

“Ma ništa”, kaže Sam. „Sretno noćas.”

Muškarac se nasmiješi, prepredeno i privlačno. Odlazi, šepureći se u svojoj koži i dobacujući preko ramena: „Sreća s tim

161

BaP & BD

nema veze, dušo.” I više ga nema, nestaje u magli iz koje se pojavio.

Razmišljam o Njemu. U drugim šumama. U drugom vremenu. Da je barem On tako nestao, skliznuo nekamo i ostavio nas na miru. „Sam, želim kući”, kažem. „Dobro”, odgovara Sam. „Idi.” “Ti nećeš?”

“Ne.” „Što radimo ovdje?”

Sam me ušutkava, odjednom oprezna. Ustaje gledajući u smjeru iz kojeg smo upravo došle, tijelo joj je napeto, staloženo, spremno nasrnuti. Pratim njezin pogled tražeći u što gleda. U magli se pojavila žena, otprilike stotinjak metara od nas. Sama, žuri kroz park s nezgrapnom platnenom torbom koju drži čvrsto na prsima. Mlada i gladna, vjerojatno. Prelazi park pješice kako bi uštedjela na taksiju, ne razmišljajući da je to baš loša ideja.

Iz magle se pojavljuje muškarac, odmah iza nje, toliko blizu da bi joj mogao biti sjena. Pokriven je crnom kapuljačom, čak i izgleda poput sjene. Kreće se ravnomjernim hodom, brže nego djevojka, sustiže je. Ona to shvaća i ubrzava korak, na rubu je trka. „Sam?” kažem dok mi srce počinje tupo udarati u prsima. „Misliš da će je opljačkati? Ili...”

I gore. To se spremam reći. Ili i gore.

Ne dobivam priliku jer je polučovjek polusjena već na djevojci, jednom joj je rukom stisnuo rame, a drugom traži ili veliku torbu ili grudi skrivene ispod nje.

162

BaP & BD

Sam potrči stazom, zvuk njezinih čizama prigušen je u sumaglici. Instinkt me tjera da trčim za njom iako samo maglovito pretpostavljam što će se dogoditi.

Djevojka ugleda Sam i trgne se. Kao da ćemo i nas dvije navaliti na nju. Ona se bori ispod muškarčeva stiska, noge su joj nestabilne, a velika torba podignuta kao štit ispred nje. Sam je zaobilazi u širokom luku, pa kreće prema muškarcu i zabije se izravno u njega. Sudar ga odbacuje od djevojke u travu. Sam odskoči od njega posrćući unatrag. Djevojka juri od njih želeći pogledati za sobom, ali je previše uplašena da bi se osvrnula.

Skačem pred nju podignutih ruku i puna adrenalina. „Prijatelji”, kažem. “Mi smo prijatelji.”

Iza nje, napadač se prevrće po travi pokušavajući pobjeći.

Sam se baca na njega skočivši mu na leđa. Na brzinu smjestim žrtvu na najbližu klupu i naredim joj da tu ostane. Onda pohitam prema Sam. Nekako je uspjela čovjeka baciti na koljena. Što je ona dulje na njemu, to on pada sve niže savijajući se toliko naprijed da licem dodiruje travu.

Padne mi na pamet ono što je rekao Coop. Ne znamo na što je ona sve spremna. „Sam, nemoj ga ozlijediti!” Moj glas presijeca park i zbunjuje Sam. Ona podigne pogled. Ne zadugo - samo djelić sekunde - ali dovoljno da je muškarac udari. Nogom je razvali u trbuh i ona se otkotrlja po travi. On ustane u naglom pokretu, nogu razmaknutih i savijenih u koljenima. Sprinter na startu. I već je u pokretu, tenisice se skližu po mokroj travi. Sam je i dalje na leđima, pokušava se okrenuti u stranu, udiše zrak da bi smirila bol. Nije još za odbrojavanje, ali je blizu.

163

BaP & BD

Počinjem trčati, napipavajući sprej.

nespretno,

držeći

ruku

u

džepu,

Muškarac je sada potpuno uspravan, također trči. Ali ja sam brža, isplatili su se svi oni kilometri džogiranja. Hvatam muškarčevu hudicu i strgnem mu kapuljaču s glave. Ispod je bejzbolska kapa, pomalo nakrivljena. Vidim čuperak kao ugljen crne kose i kožu boje kakaa na stražnjem dijelu vrata. Još jedno snažno potezanje hudice dovoljno je da ga usporim, skliže se u tim tenisicama, maše rukama. A onda se okreće, pa očekujem da ću mu vidjeti lice. Umjesto toga, jedino što vidim je zamagljeni obris njegove ruke koja juri prema meni. Doleti mi šamar brutalni bekend toliko silovit da mi cijela glava poleti udesno.

Vidno polje naoblači mi crveni puls boli koja blokira sve ostalo. Godinama nisam osjetila bol poput ove. Deset godina, da budem precizna. Uzmičući Borovoj kolibi. Vrišteći kroz šumu.

Debela grana čiji me udarac ošamutio.

Odjednom kao da sam ponovo tamo, osjećam duboku, pulsirajuću bol od te grane. Vrijeme se sažima, postaje tamni tunel kroz koji ću propasti, bez slijetanja, prije nego što me vrati u te uklete šume u kojima su se dogodile sve te grozne stvari.

Ali ne propadam. Ponovo sam u sadašnjosti, šok mi umrtvljuje tijelo. Ispuštam kapuljaču, ruka mi se otvara protiv moje volje. Kroz crvenu izmaglicu koja mi zamućuje pogled još uvijek mogu vidjeti muškarca. Sada je slobodan, trči prema jugu odmičući sve dalje. Uskoro će nestati.

Njegovu odsutnost nadoknađuje dvoje drugih koji nasrću iz različitih pravaca. Jedna od njih je Sam, koja juri i zaziva me.

Druga je djevojka koju smo upravo spasile. Napustila je klupu i kreće prema meni, s rukama duboko u velikoj torbi.

164

BaP & BD

„Ti krvariš”, kaže.

Pritisnem ruku na nos jer mi iz nosnica curi nešto vruće.

Pogledam dolje i ugledam kako mi na prstima svjetluca krv. Djevojka mi pruža maramicu. Dok nježno dodirujem nos, Sam mi se privije uz leđa i okruži me zagrljajem. „Dovraga, bejbe”, kaže. „Imamo borca.”

Dišem kroz usta gutajući svjež zrak koji pomalo miriši na travu. Cijelo mi tijelo žamori mješavinom adrenalina, straha i ponosa. Sam bi zapravo mogla biti u pravu. Ja jesam borac, sva svijetlim. Djevojka koju smo spasile - koja nam ne govori svoje ime - također se čini zapanjenom. Dok se provlačimo kroz maglu na izlazu iz parka, zadivljeno nas i šaptom pita jesmo li osvetnice. „Ne”, kažem. „Da”, kaže Sam. Kad napokon dođemo do Zapadnog Central parka, pozovem taksi i pobrinem se da djevojka zaista uđe u njega. Prije nego što zatvori vrata, u dlan joj gurnem dvadeseticu, preklopim joj prste preko novčanice i kažem: “Za taksi. Nikad više nemoj hodati sama parkom ovako kasno.”

165

BaP & BD

15.

Kad se probudim, lice me još uvijek boli - tupa zaostala bol koja se vuče od obraza do nosa. Pod tušem sam, voda je vruća koliko god mogu izdržati pa provodim dobrih pet minuta udišući paru, ispuhujući je, protjerujući grudice isušene krvi iz nosnica.

Onda podignem lice prema mlazu, vruća voda prži mi kožu.

Dok razmišljam o prošloj noći, noge mi podrhtavaju tako divlje da se moram nasloniti na zid tuša kako ne bih klonula.

Teško je vjerovati da sam bila tako lakomislena, tako brzopleta da uskočim u opasnost. Muškarac u parku mogao je biti naoružan.

Mogla sam biti izbodena, upucana, ubijena. Uzevši sve u obzir, sretna sam što sam se izvukla s običnim udarcem u glavu.

Izađem iz tuša. Dlanom prijeđem po zrcalu praveći čistu crtu preko zamagljene površine. Odraz koji bulji u mene ima gotovo neraspoznatljive modrice na obrazu, jedva primjetne.

Ipak, osjetljive su na dodir. Lagani potisak prstiju dovoljan je da se trznem.

Nova bol na obrazu probudila je stare rane. Iako ubodne rane koje sam zadobila u Borovoj kolibi nisu uzrokovale trajnu štetu, ostavile su ožiljke. Danas oni pulsiraju - prvi put nakon toliko godina da sam ih osjetila. Izvijam lagano leđa dok u zrcalu ne ugledam ožiljak na trbuhu. Mliječno-bijela crta na koži pocrvenjeloj od pare. Onda se nagnem naprijed gledajući izbliza dva ožiljka koji su se smjestili na centimetar ispod ramena. Jedan

166

BaP & BD

je vertikalan, drugi neznatno dijagonalan. Da je nož bio veći, dva bi se ožiljka ukrstila.

Osušena sam i odjevena, a bol se slegla. Dosadna, da, ali ništa što ne mogu podnijeti.

U kuhinji uzimam svoj predcoopovski Xanax i sok od grožđa čekajući da se Sam pojavi iz svoje sobe. Stiže nekoliko minuta kasnije. Izgleda kao potpuno druga osoba. Kosa joj je začešljana iza uha pa otvara lice koje je nježno osvježeno šminkom. Olovka za oči nanesena je lagano i umjesto rubinski crvene, njezine su usne dotaknute ružičastim sjajilom s tonom breskve. Odrekla se uobičajene crne pa je odjevena u tamne traperice, plave balerinke i onu bluzu koju je jučer uzela iz Saksa.

Zlatne naušnice koje sam ukrala vise joj s ušnih resica. „Vau”, kažem. „Kad maknem tešku šminku, dobro izgledam, zar ne?” „Rekla bih da da.” „Željela sam ostaviti dobar dojam.”

Dok hodamo prema kafiću, hvatamo nekoliko pogleda prolaznika, ali je nemoguće znati jesu li potaknuti člankom Jonaha Thompsona ili Saminim novim izgledom.

Vjerojatno ovim drugim. Nekoliko očiju pogleda u mom smjeru, a kada to učine, čini se kao da me uspoređuju sa Sam. To napravi čak i Coop kad stignemo do kafića i prođemo ispred njegova uobičajenog mjesta uz prozor. Kroz staklo vidim kratko kimanje upućeno meni i procjenjujući pogled upućen Sam. Na stražnjem dijelu vrata osjećam trnce.

Kad uđemo, Coop ustane. Za razliku od našeg prošlog susreta, odjeven je tako da se stapa s višom klasom svjetine u kafiću. Danas nosi kaki hlače i crnu polomajicu. Stoji mu dobro,

167

BaP & BD

kratki rukavi otkrivaju čvrste bicepse, a vene mu se jasno vide ispod kože. „Ti si sigurno Samantha”, kaže on. Spor je s rukovanjem. Čudan. Nesiguran. Na Sam je da dovrši gestu pa posegne preko stola da dohvati njegov otvoreni dlan. „A ti si narednik Cooper”, kaže ona. „Coop”, on brzo doda. „Svi me zovu Coop.” „A mene svi zovu Sam.” „Super”, kažem uz usiljeni osmijeh dok sjedamo. „Sad se svi poznajemo.”

Na stolu ispred Coopa su dvije šalice. Njegova kava i moj čaj. Gledajući u njih, Coop kaže: „Htio sam naručiti nešto za tebe, Sam, ali nisam znao što voliš.” „Kavu”, kaže Sam. „Mogu je sama naručiti. Ostavit ču vas malo same.”

Krene zaobilaziti stolove do šanka smještenog u stražnjem dijelu kafića. Za jednim od stolova sjedi tip s bradom koji nosi bejzbolsku kapu okrenutu natraške. Pisac, sudeći po laptopu koji je ispred njega. Na stolu su još kožnata torba, iPhone i sjajna olovka Montblanc smještena na vrhu žutog notesa. Pogleda u Sam, impresioniran. Ona mu se nasmije i lagano mahne, onako koketno. „Znači, to je Samantha Boyd”, kaže Coop. „Uživo.” Pogledam ga preko stola dok promatra Sam na drugoj strani kafića. „Nešto nije u redu?” „Samo sam šokiran”, kaže Coop. „Nisam očekivao da će se pojaviti samo tako. Ovo je kao da vidiš duha.” „I ja sam bila iznenađena.”

168

BaP & BD

„Nije baš onakva kakvu sam očekivao.” „Što si očekivao?” „Nekog grubljeg, valjda. Izgledala je drukčije u tom srednjoškolskom godišnjaku, ne misliš?”

Mogla bih mu reći da je Sam potpuno drukčija, da je ublažila svoj lik kako bi ga impresionirala, a sve za moje dobro.

Ali to prešutim. „Čitao sam noćas o Nightlight Innu”, kaže Coop. „Mogu zamisliti kroz što je prošla.” „Imala je težak život”, kažem. „Kako se vas dvije slažete?” „Sjajno. Ona i Jeff se ne slažu baš u svemu.”

Coop si dopusti poluosmijeh. „Ne mogu reći da sam iznenađen.” „Trebao bi bolje upoznati Jeffa. Ovo sa Sam je samo privremeno. Sviđalo se to tebi ili ne, Jeff je konstanta.” Ne znam zašto sam to rekla. Izašlo je, neplanirano. Coopov djelić osmijeha odmah nestane. „Ali hvala ti što si došao”, kažem. Ton mi postane blaži jer me spopadne osjećaj krivnje. „Bilo je lijepo što si to predložio iako se počinjem osjećati kao teret.” „Nisi teret, Quincy. Nikad nisi bila teret i nikad to nećeš biti.”

Coop bulji u mene onim svojim očima. Prelazim prstom po licu s masnicama pitajući se je li nekako primijetio ružičasti trag na mom obrazu. Dio mene nada se da će pitati, dopuštajući mi tako da iskoristim laž koju sam zamijesila kao objašnjenje. Oh, to?

Sudarila sam se s vratima. Razočarana sam kad Coop pogleda preko mog ramena prema Sam koja se vraća s vrućom šalicom iz

169

BaP & BD

koje se pari. Kad ponovo prođe pokraj pisca, slučajno okrzne stol, a šalica s kavom nesigurno se nagne. „Tako mi je žao!” zacvili.

Muškarac problema.”

podigne

pogled

i

osmjehne

se.

„Nema

„Lijep laptop”, kaže Sam. Uskoro je opet za našim stolom, sjedi pokraj mene proučavajući Coopa prije nego što mu kaže: „Mislila sam da izgledaš drukčije.” „Dobro drukčije ili loše drukčije?” pita Coop. „Ružno drukčije. A očito ne izgledaš tako.” „Znači, znala si tko sam prije današnjeg susreta?” „Naravno”, kaže Sam. „Jednako kao što si ti znao tko sam ja. To je moć interneta. Nitko više nema tajni.” „Zato si se počela skrivati?” „Uglavnom”, odgovori Sam. „Ali sad sam opet među živima.” „To sigurno jesi.” U Coopovu se glasu osjeti nepovjerenje, kao da ne želi povjerovati u ulogu dobre djevojke koju Sam toliko nameće. Potom se nasloni i odmjeri je na isti način na koji je ona odmjerila njega. „Zašto si odlučila vratiti se?” „Nakon što sam čula što se dogodilo Lisi, mislila sam da bih možda mogla pomoći Quincy”, kaže Sam i doda: „Ako treba pomoć.” „Quincy ne treba pomoć”, kaže Coop kao da ne sjedim točno preko puta njega. Kao da sam nevidljiva. „Ona je dovoljno jaka.” „Ali ja to nisam znala”, kaže Sam. „I zato sam tu.”

170

BaP & BD

„Hoćeš li dugo ostati?”

Sam bezbrižno slegne ramenima. „Možda. Prerano je još reći.”

Otpijem gutljaj čaja. Prevruć je, tekućina mi opeče jezik. Ali nastavljam piti u nadi da će bol izbrisati mrlju smetnje koja je ponovo pronašla put do mog vrata. Ovaj put je veličine otiska palca, utiskuje mi se u kožu. „Sam je promijenila ime”, kažem. „Zato je nitko nije mogao locirati.” „Stvarno?” Coopove se obrve podignu od iznenađenja.

Očekujem predavanje slično onome koje mi je održao kad sam mu predložila da to učinim i sama. Umjesto toga, kaže: „Neću te pitati gdje si bila i pod kojim imenom si živjela. Nadam se kako ćeš s vremenom steći toliko povjerenja u mene da mi to kažeš sama. Jedino što tražim je da kontaktiraš svoje i kažeš im gdje si.” „Jedan od razloga zbog kojih sam nestala je upravo moja obitelj”, kaže Sam postajući tiša. „Nisu bili baš najbolje okruženje za mene, čak ni prije Nightlight Inna. Poslije je samo bilo još gore.

Volim ih i to sve, ali neki roditelji i djeca jednostavno nisu stvoreni jedni za druge.” „Mogao bih ih ja kontaktirati umjesto tebe”, predloži Coop. „Samo im reći da si na sigurnom.” „Ne mogu to tražiti od tebe.”

Coop slegne ramenima. „Pa i nisi tražila. Ja sam se ponudio.” „Zvučiš kao pravi javni službenik”, kaže Sam. „Jesi li uvijek bio policajac?” „Ne uvijek. Prije toga sam bio u vojsci. Marinci.” „Jesi li bio u ratu?”

171

BaP & BD

„Nešto.” Coop pogleda kroz prozor fiksirajući te svoje plave oči na svijet s druge strane stakla da bi izbjegao pogled. „Afganistan.” „Sranje”, kaže Sam. „Sigurno si vidio neke sjebane stvari.” „Jesam. Ali ne volim pričati o tome.” „Ha, tebi i Quincy je to sigurno zajedničko.”

Coop se okrene od prozora i pogleda u mene. Ponovo je nešto neprepoznatljivo u njegovu izrazu lica. Odjednom izgleda užasno tužan. „Ljudi se s traumom nose kako znaju”, kaže. „A kako se ti nosiš sa svojom?” pita Sam. „Pecam”, kaže Coop. „I lovim. I skijam. Znaš, tipične aktivnosti dečka iz Pennsylvanije.” „I to ti pomaže?” „Uglavnom.” „Možda bih i ja trebala pokušati”, kaže Sam. „Bilo bi mi drago da vas dvije, tebe i Quincy, jednom odvedem na pecanje, ako želite.”

“Quincy je u pravu. Zaista si najbolji.”

Sam pruži ruku preko stola i stisne Coopovu. Nije uzmaknuo.

Moja iritacija raste. Tenzija mi puni ramena i probija se kroz mekani jastuk Xanaxa. Želim uzeti drugu tabletu. Što me sad već zabrinjava - da nisam postala jedna od onih koji trebaju drugu tabletu? „Moram do toaleta”, kažem i uzimam torbu sa stola. „Ideš sa mnom, Sam?”

172

BaP & BD

„Naravno.” Sam namigne Coopu. „Cure. Tako smo predvidljive, zar ne?”

Na našem putu do stražnjeg dijela kafića ona ponovo mahne piscu za stolom. On odmahne njoj. Potom se trpamo u toalet predviđen za samo jednu osobu. Stojimo ispred prašnjavog zrcala, ramena nam se dotiču. „Kako se držim?” kaže Sam dok provjerava šminku. „Pitanje je što točno pokušavaš?” „Ponašam se prijateljski. Zar to nije ono što si željela?” „Jest...” „Onda, u čemu je problem?” „Samo malo smanji doživljaj”, kažem. „Ako se budeš previše trudila, Coop će znati da je gluma.” „Bi li to bio problem, da on primijeti?” „Moglo bi biti čudno.” „Ne smeta mi čudnost”, kaže Sam. Počinjem kopati po torbi tražeći bilo koji zalutali Xanax. „Coopu smeta.”

“Oh”, kaže Sam, riječ je puna nagovještaja. „Znači, stvari su postale čudne između vas dvoje.” „On je prijatelj”, kažem. „Da. Prijatelj.” „Ali stvarno.”

Na dnu torbe pronađem nekoliko pločica žvakaće i usamljeni, omotom prekriveni Mentos. Nema Xanaxa. Zatvorim torbu.

“Ne nadmudrujem se”, kaže Sam. “Ne, ti sugeriraš.”

173

BaP & BD

“Ja?” kaže Sam praveći se uvrijeđena. “Ja ni u kom slučaju ne sugeriram da ti želiš nešto s tim atraktivnim policajcem.” „Mislim da upravo jesi.” „Samo kažem da je zgodan.” „Nisam primijetila.”

Sam vadi tubu sjajila i brzim pokretom premazuje donju usnu pa gornju. „Mislim da je to sranje, bejbe. Malo je teško ne primijetiti.” „Stvarno, nikad nisam. On mi je spasio život. Kad netko to napravi, nekako ne razmišljaš o njemu na taj način.” „Muškarci razmišljaju. Prave se da nije tako, ali točno to rade.” Sam preuzima mudriji, iskusniji ton. Starija sestra koja daje savjete o seksu. Pitam se s kakvim tipom muškaraca ona hoda.

Stariji tipovi, vjerojatno. Korpulentni bajkeri s pivskim trbušinama i brade prošarane sjedinama. Ili možda voli mlađe.

Blijede, žilave muškarce, toliko neiskusne da su zahvalni čak i za najnezainteresiranije drkanje. „Čak i ako to radi”, nastavim, „Coop je preveliki džentlmen da bi to spominjao.” „Džentlmen?” kaže Sam. “On je policajac. Iz mog iskustva, oni jebu kao pneumatski čekići.”

Ne govorim ništa. Znam da samo čeka moje neslaganje kako bi me prekorila jer sam takva časna sestra. Janelle je to neprestano radila. „Šalim se”, kaže. „Daj se razvedri.”

I to je još jedna od Janelleinih osobina. To da se vrati. Čim bi shvatila da je otišla predaleko, pokušavala bi sve podvesti pod šalu. Sam to danas radi bolje od nje.

174

BaP & BD

„Žao mi je, Quinn. Smirit ću se. Stvarno.” Spušta ruku u džep. „Usput, mislila sam da bi ti se ovo moglo svidjeti. Nešto za tvoju ladicu sa slatkišima.”

Izvuče kemijsku Montblanc, glatku i sjajnu poput srebrnog metka, i utisne mi je u ruku. Nekad je pripadala onom piscu.

Sada pripada nama. Još jedna naša tajna.

175

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 18.58

Bili su prisiljeni srediti se za večeru. Još jedno od Janelleinih pravila. I prije nego što su krenuli, pobrinula se da svi provjere jesu li ponijeli propisnu odjeću. „Šlampavci će biti poslani doma”, upozorila je.

Quincy je spakirala dvije haljine - jedine dvije koje je ponijela na fakultet. Obje je izabrala njezina majka maštajući kako će Quincy obilaziti zabave sestrinstava i bratstava i prolaziti proces zavjetovanja sestrinstvu.

Jedna je bila crna. Quincy je mislila da će biti dobra za ovu priliku, ali je na blijedoj rasvjeti u kućici izgledala bliže udovici nego Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja. To znači da joj je preostala plava, koja joj se sada činila neuglednijom nego što bi trebala biti. „Izgledam zdepasto”, rekla je Quincy. I znala je da je u pravu jer je Janelle, kad ju je vidjela, napravila užasnutiju grimasu nego kad si je, prije sat vremena, prerezala prst. Sad je taj prst s naboranim zavojem podigla prema Quincy. „Još gore”, rekla je. „Izgledaš kao djevica.”

“Pa, nije to loše, znaš.” „Loše je ako nešto pokušavaš pojebati.” „Craig zna da će mi to biti prvi put.”

176

BaP & BD

„Što ta haljina čini očitim”, rekla je Janelle mjerkajući je od glave do pete. „Ali imam ideju.”

Otvorila je jedan od dva kofera i bacila nešto na Quincy.

Haljinu. Od bijele svile. „Nije li baš bijela, kao, najdjevičanskija boja?” pitala je Quincy. „Boja haljine kaže djevica, ali oblik kaže seksi. Najbolje od oba svijeta. Craigu će se svidjeti.”

Quincy je zakolutala očima. Tipična Janelle, opsjednuta kompleksom i djevica i kurva otkako je o njemu čitala u udžbeniku psihologije. „A što ćeš ti obući?”

Janelle se okrenula prema koferu. „Ponijela sam još toga, naravno.” „Naravno.”

Quincy je prislonila haljinu uz tijelo odmjeravajući se u prljavom četverokutnom zrcalu. Oblik haljine s uspravljenim korzetom i asimetričnom suknjom bio je malo previše seksi za njezin ukus. Čak i okrenuta leđima, Janelle je mogla osjetiti njezino oklijevanje. „Samo je isprobaj, Quinn.”

Quincy je iskliznula iz plave haljine, što je dalo Janelle priliku da pogledom prepunim neodobravanja odmjeri njezin grudnjak i gaćice. Neupareni i iznošeni, bile su antiteza onom što se podrazumijeva pod seksi. „Bože, Quinn, stvarno? Jesi li ti planirala bilo koji aspekt ovog vikenda?” „Ne”, rekla je Quincy i plavu haljinu koju je upravo skinula stegnula na prsa pokušavajući se skriti iza nje. „Jer planiranje radi

177

BaP & BD

pritisak. Ne želim nikakav pritisak. Što god ja i Craig učinili ovaj vikend, želim da se to dogodi spontano.”

Janelle se nasmijala, onako sestrinski, i odmaknula pramen plave kose s Quincyna lica. „U redu je biti nervozan.” „Nisam nervozna.” Quincy je tjeskobno zadrhtala. „Ja sam samo... Neiskusna. Što ako sam...” „Loša u seksu?”

“Pa, možemo i tako reći.” „Nećeš znati dok ne pokušaš”, odgovorila je Janelle. „Što ako se Craigu ne bude svidjelo?”

Quincy je palo napamet ono što je Janelle ranije rekla, ono kako Craig ima puno opcija osim nje. Predobro je znala za navijačice koje su se rojile oko njega nakon utakmica i obožavateljice u školskim dresovima koje su uzvikivale njegovo ime po fakultetskom parku. Sve bi one bile spremne preuzeti Quincyno mjesto ako se Craig u njoj razočara. „Sviđat će mu se”, rekla je Janelle. „Ipak je on muškarac.” „Što ako se meni ne bude svidjelo?” „Hoće. Samo treba neko vrijeme da se navikneš.”

Quincy je osjetila treperenje u želucu. Više od leptirića.

Ptica koja lepeće krilima. „Koliko treba da se navikneš?” „Sve će biti u redu”, uvjeravala ju je Janelle. “A sad mi pokaži kako ti stoji ta haljina.”

Quincy je skliznula u haljinu, bijela svila zagolicala joj je bose noge. Kad ju je poravnala i namjestila oko ramena, Janelle je rekla: „Što misliš o Joeu? Nekako je zgodan, jel da?” „Više jeziv nego zgodan”, rekla je Quincy.

178

BaP & BD

„Tajnovit je.” „Što je praktički isto kao i jeziv.”

“Pa, ja mislim da je tajnovit. I zgodan.”

“I zauzet”, dodala je Quincy. „Zaboravljaš na djevojku.”

Sad je na Janelle bio red da zakoluta očima. „Svejedno.” „Samo da se zna, ostatak nas ne želi da je on tu. Dopuštamo mu da ostane samo zato što ti je rođendan.” „Primljeno na znanje”, rekla je Janelle. „I ne brini se. Ja ga planiram zabavljati.”

Kad se ugurala u haljinu, Quincy se okrenula Janelle da je zakopča. Obje su ispitivački promatrale njezin odraz u zrcalu.

Iako je haljina bila uža nego što bi Quincy voljela, Janelle je bila u pravu. Izgledala je seksi. „Vau”, rekla je.

Janelle je zazviždala. „Izgledaš toliko dobro da ću te možda pokušati pojebati.” „Hvala. Barem mislim.”

Janelle je još malo popravila haljinu, trznula porubom i zagladila tkaninu na Quincynim ramenima. „Savršeno.” „Stvarno?” pitala je Quincy iako je već znala da uistinu jest, perfektno.

Svejedno, nešto ju je još uvijek mučilo. „Što nije u redu?” pitala je Janelle. „Neće me boljeti, zar ne?” „Hoće”, uzdahnula je Janelle. „Boli. Ali i godi.” „Što ću osjećati više? Bol ili zadovoljstvo?”

179

BaP & BD

“To je najčudnije od svega. Oboje, ali istodobno.”

Quincy je pogledala u zrcalo koncentrirajući se na oči u odrazu, uznemirena zbog straha koji je vidjela u njima. „Jesi li sigurna?” „Vjeruj mi.” Janelle je omotala ruke oko Quincy i zagrlila je s leđa. “Pa zar bih ti ja lagala?”

180

BaP & BD

16.

Coop inzistira na tome da nas otprati do zgrade iako smo Sam i ja posve sposobne pobrinuti se za sebe. Prošla noć je to potvrdila. Sam hoda uz njega prilagođavajući svoj oprezni korak njegovom dugačkom i odlučnom.

Zaostajem za njima, lice okrećem prema suncu. Svijetlo je, toplo poslijepodne - zadnji poljubac babljeg ljeta prije nego što ga polako preuzme zima. Ugrijana suncem, ogrebotina na licu malo mi pulsira. Zamišljam je kako postaje rumena do vidljivosti.

Priželjkujem da se Coop okrene i napokon je primijeti onim zabrinutim očima. Ali on je dva koraka ispred, sa Sam. Dok skreću u Osamdeset drugu ulicu hod im je i dalje usklađen.

Odjednom se oboje ukipe.

I ja zastanem.

Nešto se događa pred mojom zgradom. Okupila se horda novinara, toliko golema i neuredna da ih možemo vidjeti iako smo dva bloka dalje. „Coop.” Glas mi je slab, gotovo kao jeka. „Nešto nije u redu.” „Nemoj jebat'“, kaže Sam. „Ostanite mirne”, zapovjedi Coop. “Ne znamo zašto su točno ovdje.”

Ali znam ja. Ovdje su radi nas.

181

BaP & BD

Grabim torbu i vadim mobitel koji sam ugasila kad smo Sam i ja napustile stan. Čeka me eksplozija obavijesti.

Neodgovoreni pozivi.

Neodgovoreni emailovi.

Neodgovorene poruke. Briga mi umrtvljuje ruke dok prelazim po njima. Puno brojeva koje ne prepoznajem, što znači da su to pozivi novinara. Poznat mi je samo broj Jonaha Thompsona. On je zvao triput. „Trebali bismo krenuti dalje”, kažem znajući da će nas za minutu ili dvije primijetiti. „Ili uzeti taksi.” „I otići - kamo?” pita Sam. „Ne znam. U Jeffov ured. Central park. Bilo kamo.” „To nije loša ideja”, kaže Coop. „Time ćemo kupiti vrijeme dok ne saznamo što se događa.” „A oni ionako ne mogu ostati tu zauvijek.” Žmirkam na gomilu na ulici koja izgleda kao da je u zadnjih pola minute još narasla. „Ili mogu?” „Ne želim toliko čekati”, promrmlja Sam pa krene prema vrhu ulice marširajući ravno prema novinarima. Uspijevam je povući za bluzu pokušavajući je zadržati, ali nema svrhe. Svila mi isklizne iz prstiju. „Učini nešto”, kažem Coopu.

On gleda stisnutih plavih očiju kako im se primiče. Teško mi je reći je li zabrinut ili zadivljen. Možda pomalo od oboje. Ja sam, pak, samo zabrinuta pa zato požurim za Sam i sustignem je kod mog bloka.

I naravno, novinari nas ugledaju više-manje u isto vrijeme.

Jato ptičurina koje je spazilo svježe meso na cesti. Televizijski izvjestitelji i njihovi snimatelji koji se naguravaju za bolju poziciju. Fotografi su zagnjureni ispod njih, okidači škljocaju.

182

BaP & BD

Među njima je i Jonah Thompson. To me ne čudi. I on, kao i drugi novinari, laje naše ime dok im se približavamo. Kao da nas poznaje. Kao da mu je stalo. „Quincy! Samantha!”

Ustuknemo nekoliko koraka, opkoljene sa svih strana valovima kamera i mikrofona. Na ramenu osjetim nečiju ruku, tešku i snažnu. Ne moram ni pogledati, znam da je to Coop, koji nam se napokon pridružuje. „Ajmo dečki, maknite se”, kaže novinarima. „Pustite ih da prođu.”

Sam se gura, maše rukama i naprijed i nazad da nam raščisti prolaz, nije ju briga koga udara. „Odjebite s našeg jebenog puta”, kaže, svjesna kako psovkama samo daje materijala novinarima da te snimke iskoriste za vijesti. „Mi vam jebeno ništa nemamo za reći.” „To znači da nemate komentara?” pita jedan novinar. S televizije je, kamera iza njega fokusira se na Sam kao na bijesnoga Kiklopa. „Tako mi se jebeno čini.”

Ona se okrene od njega i pogleda u mene. Svi ti fleševi njezinu licu daju svjetlucavi sjaj. Svjetlo izravnava njezine oblike čineći joj izraz blijedim i praznim poput punog mjeseca.

Krajičkom oka vidim Jonaha Thompsona kako se gura prema meni. „Stvarno nećeš ništa reći o Lisi Milner?” pita me.

U meni se probudi znatiželja koja me pogura naprijed.

Lisino samoubojstvo dogodilo se prije nekoliko dana. U dvadeset četverosatnom ciklusu vijesti to je prava vječnost. Riječ je o nečem drugom. Nečem novom.

183

BaP & BD

„Što s Lisom?” pitam prilazeći mu. Kamere popunjavaju mjesto koje sam napustila i okružuju me. „Nije se ubila”, kaže Jonah. „Njezina je smrt proglašena ubojstvom. Lisa Milner je ubijena.”

Evo i pojedinosti.

U noći kad je umrla, Lisa Milner konzumirala je dvije čaše merlota. Nije pila sama. Netko je bio s njom i također pio vino.

Taj netko je u Lisinu čašu uštrcao veliku dozu anitrophylina, snažnog antidepresiva koji se ponekad koristi kao pomoć pri uspavljivanju teško traumatiziranih bolesnika. Lisa ga je u tijelu imala toliko da bi u komu bacio i odrasloga mužjaka gorile.

Vino i anitrophylin otkrili su toksikološki nalazi. Bez njih, svi bi nastavili vjerovati da je Lisa počinila samoubojstvo. Čak i s njima, činilo bi se da je tako. Policajac koji se prvi pojavio na mjestu zločina pronašao je još anitrophylina na kuhinjskoj površini. Nisu, međutim, mogli pronaći bočicu ili recept Lisina liječnika, ali to ne znači puno u vrijeme online ljekarni koje tablete transportirane iz Kanade naplaćuju trostruko. Bilo koji lijek koji farmaceutski deprivirano srce poželi udaljen je samo skok preko granice.

Nakon što je toksikološki test sve iznenadio, u Lisinu kuću ponovo su poslani forenzičari. Pregledali su sve detaljnije, kao što su to trebali učiniti i prvi put, ali nisu, uvjereni da je riječ o samoubojstvu. Pronašli su Lisinu čašu s vinom čije je dno bilo prekriveno skorenim granulama anitrophylina. Pronašli su i dva koluta sasušenog merlota na stolu u dnevnoj sobi i tragove čaša.

U jednom kolutu pronađen je anitrophylin. U drugome nije. Nisu mogli pronaći ni drugu čašu. Ili ikakav znak borbe. Ili trag nasilnog ulaska u kuću.

184

BaP & BD

Lisa je vjerovala osobi koja ju je ubila.

Na rezovima na Lisinim zapešćima forenzičar je primijetio nešto čudno. Bili su dublji nego uobičajene rane od noža kod samoozljeđivanja. Posebno ako je osoba koja ih nanosi bila drogirana, izvan sebe. Više od toga govorio je smjer svakog reza zdesna nalijevo na Lisinu lijevom zglobu i slijeva nadesno na desnome. U većini slučajeva obično je suprotno. Čak i da je Lisa bila u stanju razrezati se na taj način, kut rana dokazao je drukčije. Nema šanse da je sama mogla prouzročiti takve rezove.

Učinio joj je to netko drugi. Ista osoba koja joj je stavila tablete u vino i potom svoju čašu ponijela sa sobom.

Veliki upitnik - osim tko je to učinio i zašto - tiče se, naravno, vremena u kojem je Lisa sa svog mobitela nazvala 911.

Vlasti u Muncieju sumnjaju da je to bilo nakon drogiranja, ali prije rezanja. Teorija je da je Lisa, kad je shvatila da je drogirana, uspjela nazvati 911. Ubojica joj je uzeo telefon prije nego što je uspjela progovoriti i spustio slušalicu. Znajući da će policija svakako doći, ta je osoba zgrabila nož, odvukla drogiranu Lisu u kadu i zarezala joj zapešća. To također objašnjava zašto su joj vene bile prerezane iako bi je, po svoj prilici, tablete usmrtile same.

Policija, međutim, ne zna, dok to ne pronađe na hard disku Lisina računala, da mi je poslala email otprilike sat vremena prije nego što se sve to dogodilo. Sjetim se toga dok se okupljamo oko Coopova mobitela postavljenog na spikerfon kako bismo svi mogli čuti detalje.

Quincy, moram razgovarati s tobom. Jako je važno. Molim te, molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

U blagovaonici smo, ja stojim na čelu stola, previše uznemirena ljutnjom i previše slomljena da bih sjela. Lisa je i

185

BaP & BD

dalje mrtva. Novo otkriće ne mijenja tu činjenicu. Ali me ostavlja u žalovanju na nov, nešto siroviji način.

Ubojstvo je čudnija zvijer od samoubojstva iako je krajnji rezultat isti. Čak se i riječi razlikuju. Samoubojstvo sikće poput zmije i upućuje na bolest uma i tijela. Ubojstvo ipak podsjeća na mulj, taman, dubok i ispunjen boli. Bilo mi je lakše nositi se s Lisinom smrću dok sam mislila da je riječ o samoubojstvu. To je značilo kako je sama odlučila da je njezinom životu došao kraj. Ispravan ili pogrešan, bio je to njezin izbor.

Kod ubojstva izbora nema.

Coop i Sam čine se jednako zaprepašteni. Sjede za stolom jedno nasuprot drugome, tihi i mirni.

Coop još nikad nije bio u stanu pa njegova prisutnost dodaje novu razinu bizarnosti situaciji koja je već ionako nadrealna. Šokantno je vidjeti ga u civilnoj odjeći, neudobno smještenog u delikatnom stolcu u blagovaonici. Kao da to nije pravi Coop, nego netko tko se pretvara, tko vreba mjesto kojemu ne pripada. Lažna, živahna Sam u međuvremenu je ostala u kafiću. Sada je ovdje ona prava Sam koja grize nokte do kože dok bulji u Coopov mobitel, kao da može vidjeti osobu koja govori iz njega umjesto siluete koja trenutno popunjava ekran.

Glas koji čujemo pripada Coopovoj poznanici u policiji Indiane. Ime joj je Nancy i ona je bila prva u kući sestrinstva nakon što je Leibman završio svoj krvavi pokolj. Ona je bila Lisin Coop. „Neću vam lagati”, kaže glasom koji je stišan od iscrpljenosti i žalovanja. „Imali su vrlo malo materijala, nisu oni tu baš mogli puno napraviti.”

186

BaP & BD

Čujem je kao u magli jer mi se u glavi vrti email i Lisin glas koji ga čita.

Quincy, moram razgovarati s tobom. „Stvari bi bile drukčije da su ti idioti pretražili njezin stan čim su pronašli tijelo, kao što sam im rekla da učine. Ali oni to nisu napravili i bog zna koliko je ljudi tuda prošlo prije nego što su se policajci vratili. Cijelo mjesto zločina je kontaminirano, Frank. Otisci prstiju su na sve strane.”

Jako je važno. „Znači, možda nikad i ne saznaju tko je to napravio?” pita Coop. „Nikad ne reci nikad”, kaže Nancy. „Ali trenutačno ne izgleda dobro.”

Uslijedi kratka tišina u kojoj sve četvero mislimo o tome kako je vrlo moguće da nikad nećemo dobiti više odgovora od ovoga što trenutno znamo. Nema ubojice koji će biti priveden pravdi. Nema motiva. Nema razloga zbog kojeg mi je Lisa poslala email nedugo nakon uzimanja tog prvog, nepoznatog gutljaja zle kobi.

Molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

Opsjeda me druga misao, vijugava i alarmantna. „Trebamo li se Sam i ja zabrinuti?” pitam.

Coop podigne obrvu praveći se da mu ta misao nije pala na pamet, a zapravo jest. „No?” ponovim. „Mislim da nema razloga za brigu”, kaže. „Što ti misliš, Nancy?”

187

BaP & BD

Nancyn glas izroni iz telefona. „Nema ničega što bi sugeriralo da ovo ima ikakve veze s onim što se dogodilo vama dvjema.” „Ali što ako ima?” kažem. „Quincy?” Coop mi uputi pogled koji prije nisam vidjela.

Strog je, ali i pomalo razočaran mogućnošću da nešto od njega krijem. „Ima nešto što mi nisi rekla?”

Nešto što sam mu trebala reći odavno. Nisam, jer se činilo kako je Lisin email očajnički pokušaj da je netko odgovori od samoubojstva. Sad znam da nije bio. Sad sumnjam da me Lisa zaista pokušavala upozoriti. Na što, nemam pojma. „Dobila sam Lisin email”, objavim.

Sam napokon podigne pogled s telefona, ruka joj je još na usnama, nokat prstenjaka uhvaćen među zubima. „Molim?” „Kad?” pita Coop. U očima mu vidim koliko je zabrinut. „Te noći kad je umrla. Otprilike sat prije toga, da budem precizna.” „Reci mi što je pisalo u emailu”, kaže Coop. „Svaku riječ.”

Ispričam im sve. Sadržaj poruke. Kad sam je primila. Kad sam je zapravo pročitala. Čak pokušavam objasniti zašto sam čekala toliko dugo da to ispričam ikome osim Jeffu, iako Coopa zapravo ne zanima zašto. Njegov je fokus samo na činjenici da on za njega nije znao prije. „Trebala si mi reći iste sekunde kad si ga dobila, Quincy.” „Znam”, kažem.

“To je moglo promijeniti neke stvari.” „Znam to, Coop.”

188

BaP & BD

Moglo je dati policiji razlog da bolje pretraži Lisinu kuću, što bi ih navelo na to da ranije zaključe kako je ubijena. To je čak moglo iznjedriti važan trag prema ubojici. Znam sve to i krivnja koju mi to izaziva čini me ljutom. Na sebe. Na Lisina ubojicu. Čak i na Lisu, zato što me gurnula u tu poziciju. Bijes se pjeni kroz mene, nadvladava tugu i šok. „To i dalje ne znači da ste ti i Samantha u opasnosti”, kaže Nancy. „To bi moglo ne značiti ništa”, dodaje Coop. „Ili bi moglo značiti da je ona mislila kako netko cilja i na nas”, kažem. „Tko bi to htio?” pita Coop. „Puno ljudi”, kažem. „Ludi ljudi. Vidio si one krimistranice. Vidio si koliko je frikova tamo opsjednuto nama.”

“To je zato što vam se dive”, kaže Coop. „Osjećaju strahopoštovanje prema onome kroz što ste prošle. Sto ste uspjele preživjeti. Puno ljudi to ne bi uspjelo, Quincy. Ali vi jeste.” „Onda objasni ono pismo.”

Nema potrebe za dodatnim detaljima. Coop točno zna o kojem pismu govorim. Prijeteće pismo. Zastrašujuće pismo. Uzrujalo ga je jednako kao i mene.

TI NE BI SMJELA BITI ŽIVA. TI SI TREBALA UMRIJETI U T0J K0LIBI. TV0JA JE SUDBINA BILA DA BUDEŠ ŽRTV0VANA.

189

BaP & BD

Tko god da ga je napisao, koristio je pisaću mašinu. I udarao po tipkama tako jako da su slova na papiru izgledala kao oznake zapržene u koži. Svako o zapravo je bilo nula, što znači da je tipka za o vjerojatno bila slomljena. Coop je rekao da bi taj trag možda mogao dovesti policiju do autora pisma. To je bilo prije dvije godine. Ne očekujem ništa jer su sva druga sredstva otkrivanja autora već iscrpljena. Nije bilo otisaka na papiru ni omotnici, koja nije bila zapečaćena slinom, nego spužvom i vodom. Isto vrijedi i za pečat. Što se tiče poštanske oznake, trag je vodio do javnog sandučića u gradu Quincy u Illinoisu.

Pismo nije bilo slučajnost.

Kad je stiglo, Jeff i ja živjeli smo zajedno samo mjesec dana.

Tad je prvi put iskusio što znači živjeti sa mnom. Ja sam, naravno, bila histerična, toliko da sam inzistirala na tome da se odmah odselimo. Po mogućnosti u inozemstvo. Jeff me odgovorio uvjerivši me da je pismo bolesna, ali zapravo bezopasna šala.

Coop ga je doživio ozbiljnije jer on je Coop i tako brije.

Dotad je već naš odnos bio splasnuo na SMS ili dva svakih nekoliko mjeseci. Nismo se vidjeli više od godine dana.

Pismo je sve to promijenilo. Kad sam mu rekla za njega, došao je u grad da bi me utješio. Uz kavu i čaj na uobičajenome mjestu, zakleo se kako neće dopustiti da mi se išta loše dogodi, inzistirajući na sastanku licem u lice svakih šest mjeseci. Ostalo je povijest. „Pismo je poslao poremećen čovjek”, kaže Coop. „Bolestan.

Ali to je bilo prije puno vremena, Quincy. Ništa nije bilo od toga.” „Točno”, kažem. „Nikad se ništa nije dogodilo psihopatu koji ga je poslao. On je i dalje negdje na slobodi, Coop.

190

BaP & BD

I možda je on pisao Lisi i Sam. Možda je napokon odlučio prijeći s riječi na djela.”

Gledam u Sam koja se u minuti vraća u svoje staro ja. Kosa koja je bila zataknuta iza ušiju sada je pala i poput zaštitnog vela prekrivala joj većinu lica. „Jesi li primila ikakve prijetnje smrću?”

Ona odmahne glavom. „Dugo nisam primila nikakvu poštu. Što je jedna od prednosti činjenice da nitko ne zna gdje si.”

“Pa, sad znaju”, kažem. „Bilo je na naslovnici novina.”

Preplavljuje me novi val bijesa pri samoj pomisli na Jonaha Thompsona i ono što je učinio. Ruka mi se mimo volje skuplja u šaku, stišće i opušta, čezne za osjećajem udarca u njegovu čeljust.

“Je li Lisa primila ikakve prijetnje?” pita Coop naslanjajući se prema mobitelu i obraćajući se Nancy. „Nekoliko”, odgovara ona. „Neke više zabrinjavajuće od drugih. Sve smo ih uzimali za ozbiljno i čak uspjeli ući u trag tipovima koji su ih uputili. Usamljeni osobenjaci. Ništa više od toga. Sigurno ne ubojice.” „Znači, ti ne misliš da bi Sam i ja mogle biti mete?” pitam. „Ne znam što bih ti rekla, draga”, kaže Nancy. „Nema ničega što bi upućivalo na to, ali bolje je biti na oprezu.”

To nije ono što želim čuti, pa postajem još ljuća. Žudim za odgovorom, dobrim ili lošim. Nečim konačnim i opipljivim, na temelju čega mogu krenuti dalje. Bez toga, sve je mračno kao magla koja je sinoć zaodjenula Central park. „Je li još tko uznemiren zbog ovoga?” pitam. „Naravno da smo uznemireni”, kaže Coop. “I da imamo odgovore, dali bismo ih.”

191

BaP & BD

Okrećem se prema njemu, nesposobna vidjeti koliko u njegovim plavim očima ima iskrene utjehe, ali one mi otkriju samo nesigurnost. Do danas je Coop bio stabilan i snažan oslonac, čak i kad se ostatak mog svijeta opasno naginjao prema provaliji. Sada čak ni on ne može pronaći smisao. „Ljuta si”, kaže. „Jesam.” „Razumljivo. Ali ne bi se trebala brinuti da će se ti se dogoditi isto što i Lisi.” „Zašto ne?” „Da postoji ta mogućnost, Nancy bi nam rekla”, kaže Coop. „I kad bih zaista mislio da te netko želi povrijediti, već bismo bili na putu iz grada. Odveo bih te tako daleko da te ni Jeff ne bi mogao pronaći.”

On bi to zaista učinio. U to uopće ne sumnjam. Napokon odgovor koji sam tražila, na trenutak dovoljan da ugasi ljutnju koja mi plamti u prsima. Ali onda Coop pogleda preko stola i plavim očima fiksira Sam. “I tebe, Sam”, kaže. „Želim da to znaš.”

Sam kimne. Onda počne plakati. Ili je možda već plakala, a Coop i ja smo tek sada primijetili. Ali, sad se i ona trudi da primijetimo. Kad odmakne kosu s lica, nemoguće je ne vidjeti suze koje joj se kotrljaju niz obraze. „Žao mi je”, kaže. „Cijela ova situacija me stvarno pogađa.”

Ostajem na mjestu pokušavajući razaznati jesu li njezine suze stvarne, pa se posramim što sam to uopće i pomislila. Coop ipak ustane te joj priđe. „U redu je što si uzrujana”, kaže joj. „Sve je to ružno.” Sam kimne i obriše suze. Ustane pa ispruži ruke tražeći utjehu u

192

BaP & BD

zagrljaju. Coop pristane. Gledam ga kako obavija velike ruke oko Sam i privlači je na prsa grleći je onako kao što je meni zadnjih deset godina uskraćivao.

Pogledam u stranu. Odem u kuhinju. Uzmem još jedan Xanax i počnem peći kolače.

193

BaP & BD

17.

Pripremam tijesto za okruglice od jabuka kad Coop napokon uđe u kuhinju. Posude sa sastojcima poredane su preda mnom na kuhinjskoj površini. Brašno i sol, prašak za pecivo i maslac te malo mlijeka kojim ću sve to umijesiti. Coop se naslanja na dovratak i tiho me promatra dok spajam suhe sastojke, onda maslac pa potom mlijeko. Uskoro je na površini velika kugla tijesta, savitljiva i blistava. Formiram šaku i udaram tijesto nekoliko puta gnječeći ga u neujednačenu gomilu. „Izvlači zrak iz tijesta”, kažem. „Vidim”, kaže Coop.

Nastavljam udarati, a tijesto mi se ispupčava pod zglobovima. Prestajem tek nakon što pod rukama osjetim tvrdu kuhinjsku plohu, pa obrišem ruke. „Gdje je Sam?” „Mislim da je legla”, kaže Coop. „Jesi li ti dobro?”

Nategnuto se nasmiješim, kao guma na rubu pucanja. „Dobro sam.” „Ne izgledaš dobro.” „Stvarno, jesam.” „Žao mi je što ne znamo više o Lisinom ubojici. Znam da je teško s tim se nositi.”

194

BaP & BD

„Jest, teško je”, kažem. „Ali bit ću dobro.”

Istaknuti gornji mišići Coopovih ramena spuštaju se, ispumpavaju, kao da sam iz njega isisala dodatni zrak. Hvatam šaku brašna i posipavam ga po radnoj plohi. Onda na njega bacam tijesto, dok se brašno diže uvis stvarajući malene bijele oblačiće. Valjkom u ruci izravnavam tijesto dugačkim, snažnim potezima. Mišići u rukama stišću se sa svakim pokretom. „Hoćeš li to spustiti i razgovarati, Quincy?” „Nemamo o čemu razgovarati”, kažem. „Nadajmo se da će nekako uhvatiti onoga tko je to napravio Lisi i sve će se vratiti u normalu. Dotad, vjerujem ti da ćeš napraviti sve što možeš kako bih bila sigurna.” „To i planiram.” Coop me uhvati prstom ispod brade, kao što mi je znao napraviti otac. Bila je to uobičajena gesta kad bismo zajedno pekli, a ja bih gotovo uvijek nešto uneredila. Prosula brašno preko ruba posude ili razbila jaje tako nespretno da bi u žumanjku zaplivali veliki komadi ljuske. Uzrujala bih se, a on bi mi kažiprstom i palcem stisnuo bradu, podignuo je i tako me umirio. Iako to sad radi Coop, a ne otac, učinak je isti. „Hvala ti”, kažem mu. „Zaista. Znam da sam ponekad teška. Posebno u dane poput ovoga.”

Coop zausti da nešto kaže. Čujem zvuk jezika na zubu dok otvara usta, a riječ se tek počinje formirati. Ali tada se otvore ulazna vrata i stan ispuni Jeffov glas.

“Quinn? Jesi tu?”

“U kuhinji.”

Iako je Jeff iznenađen Coopovom prisutnošću, uspijeva to dobro sakriti. Primjećujem samo zakašnjelu reakciju koja traje jedva sekundu. A onda shvati kako je Coop ovdje zbog istog

195

BaP & BD

razloga koji je i njega doveo kući usred popodneva s tetrapakom vina i dvije vrećice moje omiljene tajlandske hrane kakvu inače naručujemo dostavom. „Otišao sam s posla čim sam čuo vijesti”, kaže stavljajući stvari u frižider. „Pokušao sam nazvati, ali ti je telefon preusmjeren na sekretaricu.”

To je zato što mi je sve vrijeme bio isključen. Dosad su se poruke, emailovi i propušteni pozivi toliko naslagali da ih nikad neću uspjeti sve pogledati. Jeffu su ruke sad slobodne pa me privlači u zagrljaj. „Kako si?” „Dobro je”, kaže Coop suho.

Jeff kimne prema njemu, što je ujedno i njegovo prvo priznanje Coopove prisutnosti u prostoriji. Okrene se prema meni. „Jesi li dobro?” „Naravno da nisam”, kažem. „Šokirana sam, i tužna, i bijesna.” „Jadna Lisa. Znaju li tko je to učinio?”

Odmahnem glavom. „Ne znaju ni tko ni zašto. Samo znaju kako.”

Jeff se, odbijajući me pustiti, ponovo okrene Coopu. Glava mi je i dalje na njegovim prsima i okreće se nehotično zajedno s njim. „Drago mi je što si bio tu s njima, Frankline. Siguran sam da je to Quinn i Sam puno značilo.” „Volio bih da sam mogao učiniti više”, kaže Coop. „Već si učinio puno”, kaže Jeff. “Quinn je sretna što te ima.”

“I tebe”, kažem Jeffu. „Sretna sam što imam tebe.”

Još se jače stisnem na Jeffova prsa, na obrazu osjetim njegovu glatku kravatu. On to pogrešno protumači kao uznemirenost, što vjerojatno i jest, pa me stisne još čvršće.

196

BaP & BD

Prepuštam se i okrećem lice prema njegovim prsima pa mi Jeffovo tijelo zatvori pogled zasjenjujući Coopa, koji me promatra s druge strane kuhinje.

U krevetu, Jeff i ja gledamo još jedan film noir. Leave Her to Heaven s Gene Tierney kao opsesivnom, ubojitom mladom. Tako prekrasnom. Tako oštećenom. Nakon filma gledamo vijesti u 23 sve dok na red ne dođe priča o Jeffovu slučaju. Sindikat policije održao je konferenciju za novinare s udovicom mrtvog policajca zahtijevajući strože kazne za osuđenike zbog ubojstva službene osobe. Na trenutak, prije nego što Jeff uspije uhvatiti daljinski i ugasiti televizor, ugledam udovičino lice. Blijedo je, naborano i unakaženo tugom. „Htjela sam to pogledati'“, kažem. „Mislio sam da ti treba odmor od loših vijesti.” „Dobro sam”, kažem. „Kao što je i Sam dobro. I Coop je dobro.”

Coop je otišao nekoliko minuta nakon Jeffova dolaska mrmljajući izgovore o dugačkoj vožnji do Pennsylvanije. Očito depresivna, Sam je veći dio večere pokušavala izbjeći razgovor. Ja sam i dalje bijesna, unatoč Xanaxu, pečenju i vjerojatno pola tetrapaka vina. Još satima kasnije osjećam iracionalnu, preplavljujuću ljutnju. Bijesna sam na sve i ni na što osobito.

Bijesna sam na život. „Znam da ti ovo teško pada.” „Nemaš pojma kako”, kažem.

Iz mene progovara više od bijesa. Progovara istina hladna kao kamen. Jeff ne zna kako je kad ti jednu od jedine dvije osobe

197

BaP & BD

slične tebi odstrane s lica zemlje. Ne zna koliko je to tužno, i strašno, i zbunjujuće. „Zao mi je”, kaže. “U pravu si. Ne znam. I nikad neću znati.

Ali jasno mi je da si bijesna.” „Nisam”, slažem. „Jesi.” Jeff zastane, a ja postanem napeta znajući da će reći nešto što ne želim čuti. „Kad si već ljuta, mogu ti onda sad reći da opet moram u Chicago.” „Kad?” “U subotu.” „Ali bio si tamo nedavno.” „Tajming je loš, znam”, kaže Jeff. „Ali pojavio se novi posebni svjedok koji će svjedočiti o njegovom karakteru.”

Gledam mrtvi ekran televizora koji još uvijek pokazuje sliku udovice.

“Oh”, kažem. „Rođak tog tipa”, Jeff nastavlja iako uopće ne žudim za informacijama o karakteru njegova klijenta. „Svećenik je. Odrasli su zajedno. Pričešćeni skupa. To bi mu stvarno moglo pomoći u obrani.”

Okrećem se na svoju stranu glavom prema zidu. „On je ubio policajca.” „Navodno”, kaže Jeff.

Razmišljam o Coopu. Što da je taj tip ubio njega? Ili da je ubio Lisu? Bih li se i dalje morala pretvarati da sam sretna jer bi mu neki detalji koje će ponuditi rođak pastor mogli smanjiti kaznu? Ne, ne bih. Ipak, čini se da Jeff očekuje upravo to.

198

BaP & BD

„Ti znaš da je on najvjerojatnije kriv, zar ne?” kažem. “Da je ubio detektiva, kao što svi kažu da jest.” „Nije na meni da odlučim.” „Nije li?” „Naravno da nije”, kaže Jeff parirajući mi u napetosti. „Nije važno za što je optužen. Zaslužuje dobru obranu, kao bilo tko drugi.” „Ali misliš li ti da je to učinio?” Podignem se u sjedeći položaj i preko ramena pogledam Jeffa. On je još na leđima s rukama iza glave, gleda u strop. Trepne jednom i u toj hitroj kretnji njegovih kapaka mogu vidjeti istinu. Zna da je njegov klijent kriv.

“Ja nisam neki skupi krivičar”, kaže Jeff kao da je to objašnjenje dovoljno. “Ja se ne bogatim braneći očite ubojice.

Samo podržavam temelje američkog pravnog sustava. Svatko ima pravo na pravično suđenje.” „Što bi bilo da ti je dodijeljeno da braniš nekog zbilja lošeg?” kažem dok se okrećem na svoju stranu, nesposobna pogledati ga.

“Ne bih imao izbora.”

Ali imao bi. Kad bi mu klijenti bili Stephen Leibman od Klatećeg Noža ili Čovjek Vreća Calvin Whitmer, imao bi izbor reći ne, reći da ljudi poput njih ne zaslužuju obranu. Ipak, duboko u sebi znam da Jeff to ne bi izabrao. Izabrao bi njihovu stranu. Da ih brani. Da im pomogne. Čak i Njemu. „Uvijek postoji izbor”, kažem.

Jeff ne kaže ništa. Samo bulji u strop dok mu se oči ne umore i na kraju ne sklope. Par minuta kasnije, spava.

199

BaP & BD

A ja ne mogu. Još sam strašno bijesna. Zato se namještam pod pokrivačem u potrazi za udobnim položajem. Da budem potpuno iskrena, dio mene radi to samo da bih probudila Jeffa.

Da bih ga učinila jednako besanim. Ali on se ne budi, a sat se miče od 23 prema ponoći pa onda od ponoći prema jedan.

Petnaest minuta nakon jedan izađem iz kreveta, skliznem u neku prljavu odjeću i na vrhovima prstiju odem u hodnik. Ispod Saminih vrata još izvire svjetlost, pa pokucam. „Uđi, Quinn”, kaže.

Zateknem je kako sjedi na krevetu prekriženih nogu čitajući Asimovljevo džepno izdanje preklopljeno na hrptu. Presvukla se u crne traperice i majicu Sex Pistols od jučer. I pripadajuću kožnatu jaknu. Kad pogleda prema meni, čini mi se da može osjetiti moju ljutnju. Sigurno zna zašto sam došla.

Sam bez riječi napušta krevet i kopa po svom ruksaku vadeći iz njega torbicu. Riječ je o čudovišnoj imitaciji kože s vrlo kratkim ručkama. Iduće što izlazi iz ruksaka je hrpa džepnih knjiga koje onda trpa u tu torbu. „Evo”, kaže i baci mi je u ruke kao da je ragbijašica.

Hvatam je iznenađena njezinom težinom. „Čemu ovo služi?” „Mamac.”

Ne kažem ništa. Samo je slijedim iz sobe čvrsto držeći ručke torbe u znojnim dlanovima dok skližemo van u noć.

200

BaP & BD

18.

Neprimjerena godišnjem dobu, neka sirova i teška toplina opterećuje čisti zrak. Vrućina dana curi u noć. Kad dođemo u park, već sam znojna, lice mi je vlažno i sjajno.

U parku je toliko toplo da je većina muškaraca skinula majice s kapuljačama, zadovoljna tumaranjem parkom u ljepljivim uskim majicama. U prolazu kimamo nekima od njih, kao da pripadamo istom soju, onih koji kruže kroz noć u potrazi za podatnim mesom. Na neki način i pripadamo.

Ovaj put u parku nema izmaglice. Noć je toliko jasna da se doima krhkom. Vlati trave hvataju mjesečinu svijetleći bijelo kao naoštreni zubi. Lišće pada s grana kao da su nedavno obješeni muškarci.

Biramo klupu nedaleko od one na kojoj smo sjedile sinoć.

Vidim je preko puta, svjetlost triju uličnih svjetiljki pada po njoj.

Vidim se kako sjedim tamo dvadeset i četiri sata ranije, nervozno žudeći za povratkom kući. Sad skeniram tamom obavijene kutove parka. Svaka sjena drhti neizrecivom opasnošću. Spremna sam za nju. Priželjkujem je. „Vidiš li što?” kažem. „Ne”, kaže Sam. Izvlači kutiju cigareta iz džepa i vadi jednu. Ispružim ruku. „Daj i meni.” „Stvarno?”

201

BaP & BD

„Prije sam pušila”, kažem. Zapravo samo jednom, i to kad me na to nagovorila Janelle. Jedno povlačenje dima izazvalo je tako divlji kašalj da mi je morala uzeti cigaretu, uplašena da ne izazove veću štetu. Noćas sam bolja - dva mala polovična dima prije erupcije prvoga kašlja. „Amaterka”, kaže Sam pa duboko uvuče dim i ispuhne kolutove. „Praviš se važna”, kažem.

Jedva držim cigaretu, dok ona puši ostatak svoje, i dalje na oprezu, pogleda uprta u tamni horizont parka. „Kako se osjećaš?” pita Sam. “U vezi ovoga s Lisom.” „Bijesna sam.” „Dobro.” „To što joj se dogodilo toliko je pogrešno, mislim da je bilo lakše...” Ne mogu ni izgovoriti ostatak onoga što mislim. Da je bilo lakše nositi se s tim dok smo mislile kako je Lisa počinila samoubojstvo. Teško je to artikulirati čak i kad je istina. „Misliš da je stvarno netko u potrazi i za nama?” kaže Sam. „Moguće je”, kažem. „Mi smo na neki način slavne.”

Bolje rečeno, mi smo neslavne. Značajne, jer smo prošle kroz nezamislive situacije, dok su nam životi ostali netaknuti. I neki ljudi - kao bolesnik koji se vozio u Quincy u Illinoisu da bi mi poslao pismo - mogli bi to shvatiti kao izazov. Da dovrše ono što drugi nisu mogli.

Sam uvlači zadnje dimove cigarete. Onda ispuhuje govoreći: „Jesi li me ikad planirala obavijestiti o emailu koji ti je Lisa poslala?” „Ne znam”, kažem. „Htjela sam.”

202

BaP & BD

„A zašto nisi?” „Zato što nisam znala što je ta poruka značila.” „Sada znači da bismo mogle biti u opasnosti”, kaže Sam. Ipak, mi smo tu, sjedimo u Central parku u gluho doba noći tražeći nevolju. Nadajući se nevolji, zapravo. Ali ja ne vidim ništa u čistoj noći. Samo sjene pod svjetlom ulične svjetiljke kako se rastežu preko staze ispred nas, točkaste od tinjajućih ostataka naših cigareta. „Što se događa ako ne vidimo nikoga?” kažem.

Sam okrene glavu prema torbi koja mi još uvijek visi s podlaktice. „Zato smo ponijele torbu.” „Kad je možemo upotrijebiti?”

Ona podigne jednu smeđe iscrtanu obrvu i nasmije se iznenađeno. „Sad, ako želiš.”

Brzo složimo plan. Ja sam manja i zbog toga lakša meta, pa ću proći parkom sama, s torbom koja kao provokacija visi s ruke.

Sam će me pratiti na diskretnoj udaljenosti, ostajući izvan staze, gdje je manja mogućnost da će je primijetiti. Ako i kad netko napadne, bit ćemo spremne za protunapad. Plan je solidan. Samo neznatno nesmotren. „Ja sam spremna”, kažem.

Sam me šalje na drvećem zaklonjenu stazu. „Idi, pronađi ih, tigrice.”

U početku hodam prebrzo, torba se klati dok prolazim stazom u užurbanom hodu koji bi čak i najiskusnije pljačkaše natjerao da dvaput promisle. Krećem se toliko brzo da me i Sam teško prati. Gledajući preko ramena, vidim je u daljini kako zaobilazi drveće i žuri preko trave.

203

BaP & BD

Nakon toga usporavam, podsjećajući se da cilj treba izgledati ranjivo, kao lak plijen. Također, ne želim da Sam toliko zaostane da me, ako to zatreba, ne može spasiti. Na kraju se smirim u ujednačenom laganom hodu i krenem južno stazom koja grli obalu Central parka. Ne vidim nikoga. Čujem samo povremeni zvuk automobila na Zapadnom Central parku i bubetanje vlastitih potplata po stazi. Zdesna mi je slitina praznog parka omeđena zidovima visokoga kamenja. Slijeva je jezero, njegova mirna površina reflektira nekoliko svjetala iz zgrada uz Upper West Side.

Ne vidim više Sam, koja je i dalje negdje iza mene, šulja se kroz tamu. Sama sam, što me ne uznemirava koliko bi trebalo. I prije sam u šumama bila sama. U situacijama opasnijim od ove.

Treba mi petnaest minuta da napravim krug do početne točke. Stojim točno tamo odakle sam krenula, koža mi je sluzava od znoja, a pod pazuhom su mi dvije vlažne mrlje. Sad je razumno vrijeme da pronađem Sam i krenem prema stanu, krevetu, Jeffu.

Ali ja se ne osjećam razumno. Ne nakon današnjeg dana. Šuplja bol formirala se kao glad u želucu. Jedan prolazak kroz park nije dovoljan da je otjera. Zato krećem u drugi, ponovo hodajući uz jezero. Ovaj se put na vodenoj površini reflektira manje svjetla. Grad oko mene namiguje snu, prozor po prozor.

Kad dođem do mosta Bow na južnom kraju jezera, sve je tamnije.

Noć me uhvatila u svoje naručje obujmljujući me sjenama.

S mračnim zagrljajem dolazi još nešto. Čovjek. Plovi parkom na odvojenoj stazi, pedeset metara meni zdesna.

Trenutačno ne mogu reći je li jedan od šuljajućih muškaraca u potrazi za seksom. Hod mu je drukčiji, manje samouvjeren. Glave pognute i ruku naguranih u džepove crne jakne, njegov napredak

204

BaP & BD

više je kas nego hod. Jako se trudi izgledati neupadljivo i bezopasno. Svejedno, mjerka me. Primjećujem da se njegova kapa sa znakom Yankeesa okreće u mom smjeru.

Usporavam radeći polukorake, trudim se da bude ispred mene kad nam se za nekih dvadesetak metara putovi spoje. Želim se okrenuti i provjeriti je li me Sam sustigla, ali ne mogu. To bi nas moglo odati. Rizik koji trebam izbjeći.

Dok hoda, muškarac zviždi. Reski zvuk siječe tišinu parka, piskav i prozračan. Imam dojam da me želi umiriti. Pokušaj, nevin ili ne, natjera me da se opustim. Ispred nas je mjesto na kojem nam se putovi spajaju. Zastajem i pravim se da kopam po torbi pazeći da on to primijeti. Mora. Torba je prevelika da bi mu to promaknulo. Ipak, on se pravi kako je ne primjećuje nastavljajući svoju naglašenu šetnju, sve dok nije na istoj stazi, malo ispred mene. Nastavlja zviždati pokušavajući me ne preplašiti i navesti da samo hodam dalje. Kao da me zove.

Nastavljam hodati. Jedan, dva, tri koraka.

Zviždanje se zaustavlja.

I on također.

Odjednom, okrene se i suočava sa mnom. Zjenice mu poskakuju u dupljama, sluđene i tamne. Oči ovisnika u potrebi za fiksom. Izvana gledajući, jedva da može biti prijetnja. Mršavi obrazi. Tijelo tanko kao drška metle. Gotovo je iste visine kao ja, možda čak i niži. Jakna mu daje obujam, ali to je varka. Lagan je k'o perce. Čvrste linije lica prati znoj koji mu curi s čela i poput britve oštrih obraza. Koža mu je nategnuta poput bubnja. Gotovo treperi od gladi i očaja. Kad progovori, glas mu je tromo

205

BaP & BD

mrmljanje. „Ne želim ti smetati, okej? Ali treba mi nešto love. Za hranu, znaš?”

Ne kažem mu ništa. Odugovlačim. Dajem Sam dovoljno vremena da se približi. Ako je uopće tu. „Čuješ li što ti kažem, ženo?” Šutim i dalje. Ostavljam njemu da odluči. Može otići. Može ostati. Ako ostane i prouzroči nevolju, Sam će sigurno napasti.

Možda. „Stvarno sam gladan”, kaže muškarac dok baca pogled na moju torbu. „Imaš li tu neke hrane? Nešto love?”

Napokon pogledam iza sebe u potrazi za Saminom približavajućom sjenom.

Nije tu.

Nema nikoga.

Tu smo samo ja i muškarac, i torba koja će ga stvarno raspizditi ako pogleda unutra i vidi da u njoj nema ničega osim hrpe džepnih knjiga. Trebala bih se bojati. Ali ne bojim se.

Osjećam suprotno od straha.

Osjećam se ozareno. „Ne”, kažem. „Nemam.”

Buljim u njega prateći mu pokrete, čekajući da ugledam savijanje ruke ili stezanje šake. Bilo kakvu namjeru da me ozlijedi. „Sigurna si da nemaš baš ništa unutra?” pita. „Ti to meni prijetiš?”

Muškarac podigne ruke i zakorači unatrag. „Hej, ženo. Ne radim ti ništa.” „Smetaš mi”, kažem. „To je nešto.” Okrenem se i krenem dalje, torba mi se aljkavo klati oko ruke. Muškarac me pušta da

206

BaP & BD

odem. Previše je drogiran da bi započeo sukob. Na odlasku, u stanju je jedino uputiti uvredu.

“Ti si obična hladna kuja.” „Što si to rekao?”

Okrenem se i zakoračim prema njemu, primaknem mu se dovoljno blizu da mu osjetim dah. Smrdi na jeftino vino, ustajao dim i trule desni. „Misliš da si neka faca, je li?” kažem. „Kladim se da si mislio kako ću se prestraviti čim te ugledam i dati ti sve što hoćeš.”

Gurnem ga tako snažno da se zaljulja na petama. Maše rukama dok pokušava zadržati ravnotežu. Jednom me okrzne po licu, toliko lagano da ju jedva mogu osjetiti. „Upravo si me jebeno udario.”

Muškarac utihne od šoka. „Nisam htio...”

Prekinem ga napadom. Onda još jednom. Kad prekriži ruke blokirajući četvrti zamah, ispustim torbu i počnem ga udarati po rukama i ramenima. „Hej, stani!”

On se sav stisne pred mojim udarcima i klekne na pod.

Nešto mu iz jakne ispadne na stazu. Džepni nožić, zatvoren. Od pogleda na njega stisne mi se srce. Muškarac posegne za nožem, ali ga udarim u rame odgurnuvši ga od noža. Kad ustane, nastavljam ga udarati u prsa, ramena, bradu. Muškarac krene naprijed, sada se opirući. Odbijem ga, još uvijek u napadu, udarajući ga nogama u potkoljenice. „Stani!” cvili. „Pa nisam ništa učinio!” Pa me zgrabi za kosu i trzne. Bol me povuče u mir. Oči mi se zatvaraju mimo volje, kapci padaju. Nešto bljesne u iznenadnoj tami. Ne baš bol.

207

BaP & BD

Sjećanje na bol. Slična, a ipak strana ovoj koju osjećam dok me muškarac vuče unatrag.

Sjećanje na bol eksplodira mi u stražnjem dijelu kapaka poput vatrometa. Bol, jasnu i goruću. Vani sam. Blizu drveća.

Borova koliba maglovita mi je u ionako mutnom vidu. Netko me zgrabio za kosu i vuče me dok ljudi vrište.

Zgrabim muškarca za kragnu, vučem ga prema tlu skupa sa sobom. Silovito udarimo o tlo, ja leđima, dok mi je on na prsima, oboje otpuhujemo zaprepaštene izdisaje. Sad smo oči u oči.

Njegove tamne i uplašene - moje plamte. On to primjećuje i pokušava izmigoljiti, ali još ga stežem za jaknu. Držim ga na sebi osjećajući težinu njegova tijela, ustvari uživam u iščekivanju njegova otpora. Kad on ponovo posegne za mojom kosom, ja sam spremna. Odmahujem glavom uz zemlju pokušavajući izbjeći da me povuče. Onda trznem naprijed udarivši glavom o njegovu. Čelom mu razvalim nos, hrskavica se savija. Muškarac zaurla i skida se s mene, s rukom na nosu iz kojeg šiklja krv. Podiže se na koljena. Prsti su mu crveni od krvi.

Stvarna bol i sjećanje na bol iskri kroz mene kao žice na automobilskom akumulatoru pokrećući mi mišiće.

Razbija lomljivu ljušturu koja se savila oko mog sjećanja. Malene krhotine otpadaju, ispod njih su svjetlucavi djelomični uvidi prošlosti.

On. U sličnom čučnju na podu Borove kolibe.

Krvavi nož u njegovu stisku.

Iako sam nejasno svjesna da je ovo drugo mjesto u drugom vremenu, vidim samo Njega. Zato skačem na Njega, stisnute šake udaraju Njegovo lice. Udaram Ga drugi put. Treći.

208

BaP & BD

Preuzima me bijes. Kao crni mulj koji me ispunjava izlijevajući mi se iz pora, prekrivajući mi oči. Više ne vidim. Više ne čujem. Više ne osjećam miris. Jedini preostali osjet je dodir i jedino što osjećam je bol u šakama dok udaraju Njegovo lice. Kad postane preteško, dižem se na noge usmjeravajući udarac na Njegovu lubanju.

Pa drugi.

Pa još jedan.

Svaki udarac dolazi s imenom, ključa protiv moje volje.

Pljujem ih kao da su otrov, ubrizgavam ih u Njega, pokrivam Njega. „Janelle. Craig. Amy. Rodney. Betz.”

“Quincy!”

To nije moj glas. Sam je. Odjednom je iza mene, grabi me za ruku i odvlači. „Stani”, kaže. “Za Boga miloga, stani.”

Nekoliko se sekundi pokušavam oteti Saminu stisku, ritam se i režim. Divlji pas zatočen uzicom. Popuštam tek kad vidim krv. To je mrlja na Saminoj ruci, glatka i tamna. Vidjevši je, pomislim da sam je ozlijedila. Sama ta pomisao iz mene iscrpljuje bijes. „Sam”, dašćem. “Ti krvariš.”

U krivu sam. Shvatim to kad pogledam svoje ruke natopljene krvlju. Ista krv koja je prešla na Sam. Ista krv koja mi natapa ruke zamrljala mi je i odjeću, kapa mi po licu i vratu u mrljama.

Nešto od krvi je moje.

Većina nije.

209

BaP & BD

„Sam? Što se dogodilo? Gdje si bila?”

Umjesto odgovora, ona me oslobađa znajući da neću otići.

U sekundi je pokraj muškarca u travi. On leži na boku, jedna ruka je uz njega, a na drugoj leži.

Ne mogu gledati u njegovo lice, ali si ne mogu pomoći da ne virnem. U ono što je ostalo od njega. Oči su mu natečene i zatvorene. Iz slomljenoga nosa curi krv koja je tamnija od ostatka.

Ne miče se. Sam gura dva prsta u mlaz krvi na njegovu vratu tražeći puls. Briga joj nabora lice. „Sam?” kažem, a vrtoglavica, strah i šok prevrću se kroz mene kao da rade salto. „On je još uvijek živ, zar ne?”

Pogled mi se magli. Sam i možda-mrtav-muškarac ulaze i izlaze iz fokusa.

Je li živ?

Sam ne kaže ništa. Ni kad prijeđe rukavima jakne preko mjesta koje je dodirnula na muškarčevu vratu brišući trag koji su ostavili njezini prsti. Ni kad ščepa nožić koji leži u travi i spusti ga u svoj džep. Ni dok me vuče s mjesta ne mogavši me pogledati dok ja zavijam: „Što sam učinila, Sam? Što sam učinila?”

210

BaP & BD

19.

Hodamo brzo, par bjegunki koje jure kroz tamu. Sam mi je prebacila jaknu preko ramena, njezina ruka pritišće mi donji dio leđa gurajući me naprijed. Nastavljam hodati jer moram. Jer mi Sam neće dopustiti da se zaustavim iako je sve što želim pasti na pod i na njemu ostati.

Disanje je postalo napor. Svaki udisaj sputan je anksioznim drhtanjem. Svaki izdisaj praćen jecajem. Prsa mi se šire od nedostatka kisika, moja očajna pluća hoće iz grudnoga koša. „Stani”, zavijam. „Molim te. Dopusti mi da stanem.”

Sam mi još jače stisne leđa tjerajući me naprijed. Prošle smo drveće. Prošle smo kipove. Prošle smo beskućnike rastegnute po klupama. Kada dođemo do drugih - muškarca na biciklu, troje pijanih prijatelja koji hodaju ruku pod ruku - ona se okrene prema meni zaklonivši moje krvlju natopljeno tijelo od pogleda.

Zaustavljamo se tek kad stignemo do Conservatory Watera, dotjeranog bazena na kojem djeca danju promatraju brodiće kako plove plićakom. Sam me vodi do ruba bazena, spušta na koljena i umače ruke u vodu. Čisti me koliko je to moguće, prska mi vodu po rukama, vratu i licu. Na drugoj strani bazena isto čini i beskućnik. Kad nas pogleda, Sam zaviče, glas joj preskoči vodu. „Koji kurac gledaš?”

Muškarac se povlači, grabi vreće za smeće i nestaje u noći.

211

BaP & BD

Sam umače ruku u vodu, briše mi čelo. „Slušaj”, kaže. „Mislim da je on još uvijek živ.” Želim joj vjerovati, ali ne mogu se opustiti. “Ne”, žamorim. „Ubila sam ga.” „Osjetila sam puls.” „Jesi li sigurna?” „Da”, kaže Sam. „Sigurna sam.”

Olakšanje se izlijeva po meni i čisti više od vode koju mi nastavlja prskati po krvlju natopljenoj koži. Lakše dišem. Grlo mi se otvara ispuštajući još jedan jecaj, ovaj put jecaj olakšanja. „Moramo pozvati pomoć”, kažem.

Sam spušta moje ruke u vodu trljajući ih ispod svojih, brišući mi dokaz s kože. „Ne možemo to učiniti, Quinn.” „Ali on mora u bolnicu.”

Pokušavam izvući ruke iz vode, ali Sam ih drži ispod. „Poziv na 911 uključit će policiju.”

“Pa?” kažem. „Reći ću im da sam djelovala u samoobrani.”

“I jesi li?” „Imao je nož.”

“Je li ga namjeravao upotrijebiti?”

Na to ne mogu odgovoriti. Možda bi ga na kraju i upotrijebio. Ili bi možda otišao. Nikad neću saznati. „Još stoji činjenica da ga je imao”, kažem, nesigurna oko toga koga nastojim uvjeriti, Sam ili samu sebe. „Policija me ne bi optužila kad bi to znala.”

Sam napokon podigne moje ruke iz vode i krene ih okretati da vidi je li na njima ostalo nešto krvi. Sva krv je otišla. Dlanovi su mi blijedi i svjetlucavi.

212

BaP & BD

„Optužili bi te da su znali zašto smo ovdje”, kaže ona. „Da su znali da pokušavamo nekoga namamiti. Posebno ako saznaju da je taj netko želio otići.”

Sam ovo može znati jedino ako je bila tamo. Skrivala se. Sve vrijeme gledala. Gledala čak i kad je iz muškarčeva džepa ispao nož. Ta istina na trenutak zasjeni sve ostalo. „Vidjela si me?” „Da.” „Bila si tamo?”

Ponovo počnem hiperventilirati. Tijelo mi se zgrči od serije dahtaja koji stružu pluća. Ošamuti me nagli nedostatak zraka. Ili je to možda od šoka. Kako god, moram se osloniti na rub bazena da ne padnem preko. Kada progovorim, to je oštar, optužujući prasak. „Zašto-mi nisi-pomogla?” „Nisi trebala pomoć.” „Imao je nož”, kažem. Topla sluz bijesa diže mi se u grlu.

Kao da se gutljaj Wild Turkeyja kreće u suprotnom smjeru. „Ti si samo sjedila tamo i jebeno gledala?” „Željela sam vidjeti što ćeš učiniti.” „I umalo sam ubila čovjeka. Jesi sad sretna? To je reakcija koju si tražila? Zašto me nisi pokušala zaustaviti?” „Pitanje koje si trebaš postaviti je zašto ti nisi zaustavila samu sebe.”

Uspijevam ustati, otresajući vodu s ruku prije odlaska.

Dalje od bazena. Dalje od Sam. „Ouinn”, viče za mnom. “Ne idi.” „Idem!” „Kamo?”

213

BaP & BD

„Na policiju.” „Oni će te uhititi.”

Zaustavlja me način na koji je to rekla. Glas joj je ravan, riječi alarmantno registriraju stanje stvari. U pravu je. I ja to znam. U dubini želuca kuha mi se panika. Ja sam leptirica koja se igrala vatrom. Sad me vatra progutala. „Nož ili ne, policajci to neće razumjeti”, kaže Sam. „Oni će te vidjeti samo kao osvetničku kuju koja je došla ovamo tražiti nevolju. Uhitit će te zbog teškog nasilja. Možda i gore. Optužba zbog koje tvoj dečko Jeff neće moći nagovoriti policajce da odustanu.”

Mislim na Jeffa, samo nekoliko blokova dalje, nesvjesnog u svom drijemežu. Ovo bi ga moglo uništiti. On nema ništa s tim, ali to nikoga ne bi zanimalo. Moja je krivnja dovoljna da nas uništi oboje.

Vrtoglavica se vraća donoseći neugodnu drhtavicu koja paralizira noge. Teturam, nisam sigurna koliko još dugo mogu ostati na nogama. Sam nastavlja govoriti čineći situaciju još gorom. „Bit ćeš ponovo u novinama, Quinn. Ne samo jednim, nego svima.”

Oh, sigurna sam u to. Zamišljam naslove: POSLJEDNJA DJEVOKA PUCA U DIVLJEM BIJESU. Jonah Thompson će nad njima svršavati. „Nakon toga nema povratka”, kaže Sam. „Ako odeš na policiju, doći će kraj životu kakav poznaješ.”

Ružne riječi, iako govori istinu. Ipak, svejednako je mrzim.

Mrzim je jer se pojavila, jer mi je upala u život, dovela me u ovaj park. S mržnjom se miješa druga, snažnija emocija.

214

BaP & BD

Očaj.

Bubri u meni izbijajući mi znoj i plač i čineći da se osjećam tako bespomoćno da žudim zaroniti u bazen i nikad više ne isplivati. „Što ćemo učiniti?” kažem dok mi bespomoćnost siječe glas. „Ništa”, kaže Sam. „Znači, samo ćemo napustiti park i pretvarati se da se ovo nikad nije dogodilo?” „Tako nekako.”

Sam podigne svoju jaknu koju sam spustila s ramena na rub bazena. Ponovo me njome ogrne i gurne naprijed. Korak nam je ovaj put sporiji, obje pazimo na naznake policije. Iz parka krećemo drugim putem.

Nekoliko ljudi vidi nas na putu iz Zapadnog Central parka do moje zgrade. Moje pijano ljuljanje pomaže prodati varku.

Kad stignemo kući, napunim kadu u gostinskoj kupaonici i skinem odjeću. Od količine krvi na njoj digne mi se želudac. Nije toliko strašno kao bijela haljina iz Borove kolibe koja je postala crvena, ali nije ni daleko od toga. Dovoljno strašno da ponovo počnem jecati dok se spuštam u kadu. U vodi se formiraju ružičaste vitice koje se nakratko zavrte prije nego što nestanu u ništavilu. Zatvaram oči i samoj sebi kažem da će sve što se noćas dogodilo nestati na isti način. Bljesak boje koji će brzo nestati.

Muškarac u parku će preživjeti. Imao je nož pa neće spomenuti što sam mu učinila. Sve će se zaboraviti za nekoliko dana, tjedana, mjeseci.

Gledam svoje zglobove i vidim da su postali mrtvački, svijetloružičasti. Kroz njih pulsira bol. Slična bol udara i u nozi kojom sam ga poslala u nesvijest.

215

BaP & BD

Vraća mi se još senzacija od one noći. Netko me vuče za kosu. On šćućuren na podu, krvavi nož njemu na dohvat.

Sjećanja.

Ne na ovu noć, nego na onu otprije deset godina.

Na Borovu kolibu.

Na stvari za koje sam mislila da sam ih zaboravila.

Samoj sebi kažem da to ne može biti. Da je gotovo sve loše od te noći izrezano iz pamćenja. Ali znam da sam u krivu.

Sjetila sam se nečega.

Umjesto da sjednem, pognem se u nadi da će topla voda sve isprati. Ne želim se sjećati onoga što se dogodilo u Borovoj kolibi. Zbog toga sam to izrezala iz uma, zar ne? Jer je bilo previše strašno da bih držala u glavi.

Ipak, sviđalo mi se to ili ne, ne mogu poreći da mi se ove noći nešto vratilo. Ništa veliko. Samo kratak bljesak sjećanja. Kao izblijedjela fotografija. Ali dovoljna da zadrhtim, čak i dok sam do vrata u vreloj kadi.

Začujem kratko kucanje na vratima. Sam upozorava da će ući. Napravi korak, a onda ustukne vidjevši krvavu robu na popločanom podu. „Što ćeš s tim?” pitam. „Ne brini se, znam što treba napraviti”, kaže prije nego što je odnese iz kupaonice.

Ipak, zabrinuta sam. Zbog sjećanja koja su mi najednom pojurila u svijest. Zbog muškarca iz parka. Zbog toga što je Sam stajala iza nas i gledala kako ga bezumno mlatim, kao da je to samo jedan od njezinih prešutnih testova. Odjednom mi nešto padne na pamet. Pitanje, zapravo, maglovito i udaljeno zbog pare koja se diže iz vode i moje iscrpljenosti.

216

BaP & BD

Kako Sam zna što treba učiniti s mojom krvavom robom?

I još jedno: kako to da je bila tako mirna dok smo bježale iz parka?

Kad bolje promislim, bila je više nego smirena. Bila je posve precizna u načinu na koji me iskrala s mjesta zločina, pazeći da me takvu krvavu zakloni od promatrača i da pronađe vodu u kojoj sam se mogla oprati.

Nitko u onoj situaciji ne bi bio tako učinkovit. Ne ako to već jednom nije napravio.

Te misli brzo sustignu druge. No, ovaj put nije pitanje. Činjenica. Koja mi vrisne u mozgu tako brzo i glasno da se uspravim u kadi, a voda se razlije preko rubova.

Torba.

Ostavile smo je u parku.

217

BaP & BD

20. „Ne brini se za to, bejbe”, kaže Sam nakon što je informiram o nestaloj torbi. „Znam to. Da je bilo važno, uzela bih je.”

U njezinoj smo sobi. Ona puši pokraj prozora, a ja nervozno sjedim na rubu kreveta. „I sigurna si da u njoj nema ništa inkriminirajuće?” pitam. „Sigurna”, kaže Sam. „A sad odspavaj malo.”

Toliko je toga što bih trebala pitati. Što je učinila s mojom krvavom odjećom? Zašto je dopustila da tako puknem? Jesu li moja nasilnost i gubitak kontrole prizvali taj letimični pogled na Njega u Borovoj kolibi? Sve ostaje neizgovoreno. Čak i da sam pitala, znam da mi Sam ne bi odgovorila.

Zato se uputim prema kuhinji uzeti Xanax i sok od grožđa prije nego što legnem na kauč, spremna na još jednu neprospavanu noć. Na svoje iznenađenje, uspijevam otploviti.

Previše sam umorna za borbu.

Ipak, drijemež je kratak, prekinut noćnom morom o Lisi, o svima. Ona stoji u sredini Borove kolibe, krv joj šiklja iz prerezanih vena. U rukama joj je Samina torba zapljusnuta skorenom krvi. Pruža je prema meni, smiješi se i govori: Zaboravila si ovo, Quincy.

Budim se s početkom more, sjedim na kauču i branim se rukama od snova. Iako je cijeli stan u tišini, čujem odjeke

218

BaP & BD

u dnevnoj sobi. Vjerojatno urlik koji se raspršio iz mojih usta. Minuta u kojoj čekam da se netko neizbježno probudi prolazi. Sigurno su ga Jeff i Sam čuli. Ili nisam uopće vrištala. Možda je sve to bio samo san.

Vani se noćno nebo brzo razdanjuje. Sviće. Znam da bih trebala još spavati, da ću bez sna uskoro kolabirati, ali živci su mi iskričavi košmar. Jedini način da ih smirim je da odem ponovo u park i provjerim je li torba još tamo.

U sobu uđem na prstima i lakne mi jer se uvjerim da Jeff još spava, lagano hrče. Brzo navučem odjeću za trčanje. Onda ruke uguram u rukavice bez prstiju kako bih sakrila ogrebotine na zglobovima koje se već pretvaraju u kraste.

Blokove do parka prijeđem u pravom sprintu. Jurim preko Zapadnog Central parka, protrčim kroz crveno, zbog čega taksi naglo zakoči kako bi me izbjegao. Vozač počne trubiti. Ignoriram ga. Zapravo, ignoriram sve dok letim prema mjestu na kojem mi je torba izbijena iz ruku. Prema mjestu na kojem sam prebila muškarca tako snažno da mu lice sada izgleda kao trula jabuka.

Ali sada muškarca nema. A ni torbe. Tu je policija - desetak policajaca vršlja uokolo širokog četverokuta obrubljenog žutom policijskom trakom. Izgleda kao mjesto ubojstva. Onakvo kakvo vidiš u policijskim TV-emisijama. Policajci pretražuju područje izvan trake, vijećaju među sobom, srču kavu iz papirnatih šalica iz kojih se puši.

Suzdržavam se trčeći na mjestu. Unatoč tome što je rana zora, tu je još nekolicina drugih promatrača, stoje u tom plavozelenom jutru. „Što se dogodilo?” pitam jednog od njih, stariju ženu sa psom koji izgleda jednako gerijatrijski.

219

BaP & BD

„Napadnut je neki tip. Stvarno je jako isprebijan.” „Grozno”, kažem nadajući se da zvučim prikladno iskreno. „Hoće li biti dobro?” „Jedan od onih policajaca kaže da je u komi.” Gotovo da šapće, stavljajući na riječ koma skandalozan naglasak. „Grad je pun bolesnika.”

U sebi osjetim trnovit grm emocija, zapleten i šiljast. Tu je i užitak jer je muškarac još živ, jer ga ipak nisam ubila. I olakšanje jer njegova koma znači da ne može razgovarati s policijom, barem ne odmah. A onda krivnja što osjećam olakšanje. I briga, ona iznad svega. Briga zbog torbe koju je mogla pronaći policija. Ili je možda ukradena, ili su je u gustiš odvukli čagljevi koji ponekad, neobjašnjivo, pronađu put do parka. Nije važno što se s njom dogodilo. Tako dugo dok ostaje izvan našeg posjeda, torba ima potencijal povezati me s tučnjavom. Moji otisci su svuda po njoj.

Zbog toga sam se vratila kući lica namrštenog u turobnu grimasu. Kad sam ušla u kuću Jeff je bio budan. Stajao je u kuhinji u majici i boksericama. „Quincy? Gdje si bila?” „Na trčanju”, kažem. „Sad? Pa sunce još nije izašlo.” „Nisam mogla spavati.”

Jeff virka prema meni kroz natečene kapke, magla sna koja kruži oko njega odbija se povući. Češe glavu. Češe prepone. Pita: “Je li sve u redu? Ovo ne sliči na tebe, Quinn.” „Dobro sam”, kažem iako je očito da nisam. Tijelo mi je prazno, kao da mi je nutrina sastrugana lopaticom za sladoled koju koristim da bih ulila tijesto u kalupe za muffin. „Sasvim dobro.”

220

BaP & BD

„Ima li ovo veze s prošlom noći?”

Sledim se pred njim i pitam se je li nas čuo. Drhtim od krivnje jer skrivam nešto od njega. Spoznaja da bi on nešto mogao znati čini stvari još gorima. „S mojim ponovnim odlaskom u Chicago”, doda.

Odahnem. Polagano, da ne potaknem sumnju. „Naravno da ne.” „Činila si se prilično uznemirenom zbog toga. Vjeruj mi, i ja sam. Ne sviđa mi se ideja da te ostavim samu sa Sam.” „Bit ćemo dobro”, kažem.

Jeff žmirka prikladno se mršteći. Prava slika zabrinutosti. „Jesi li sigurna da je sve u redu?” „Da”, kažem. „Zašto me to opet pitaš?” „Zato što si bila na trčanju prije šest”, kaže Jeff. “I zato što si upravo saznala da je Lisa Milner ubijena i da nema osumnjičenih.” „Zato nisam mogla zaspati. Što je vodilo trčanju.” „Rekla bi mi da nešto nije u redu, zar ne?”

Prisiljavam nasmiješiti se, sva drhtim od pokušaja. „Naravno.”

Jeff me privlači u zagrljaj. Topao je i mekan, miriši na znoj i omekšivač kojim su isprane plahte. Pokušavam mu uzvratiti zagrljaj, ali ne mogu. Ne zaslužujem takvu pažnju.

Kasnije, dok se sprema za posao, pripremila sam mu doručak. Jedemo u tišini, ja skrivam ozlijeđenu ruku ispod ubrusa ili na krilu dok Jeff lista New York Times.

Potajno virkam na svaku okrenutu stranicu, sigurna da ću vidjeti članak o muškarcu u parku iako znam da je prerano.

221

BaP & BD

Moj zločin dogodio se nakon što su novine već bile poslane u tiskaru. Ovaj će pakao trajati do sutrašnjeg izdanja. Čim Jeff ode, skinem ključ koji mi je oko vrata i otvaram tajnu kuhinjsku ladicu. Tu je olovka koju je Sam ukrala u kafiću.

Uzimam je i naškrabam riječ preko svojih vena.

PREŽIVJELA Onda uskačem pod tuš prisiljavajući se da ne trepćem dok gledam kako voda ispire tintu.

Sam i ja ne razgovaramo.

Mi pečemo kolače.

Zadaci su dobro definirani. Pita od jabuka s preljevom od karamela za mene. Šećerni kolačići za Sam. Naše radne plohe na suprotnim su krajevima kuhinje, kao da su suprotstavljene strane na istom ratnom frontu. Dok radim tijesto za pitu, provjeravam ruke, sigurna da ću pronaći zaostale tamnocrvene mrlje krvi po dlanovima. No, jedino što vidim je otečeno ružičasto meso oprano previše puta. „Znam da se predomišljaš”, kaže Sam. „Dobro sam”, kažem. „Učinile smo pravu stvar.” „Jesmo li?” „Da.” Počela sam raditi na jabukama, ruke mi pomalo drhte.

Zurim u crvenožutu koru jabuke koja pada u dugačkim, klonulim spiralama. Nadam se da će Sam prestati govoriti ako se koncentriram na njih dovoljno jako. Ali to se ne događa.

222

BaP & BD

„Odlazak na policiju sad ne bi ništa popravio”, kaže. „Koliko god bi ti to htjela.”

Nije da želim otići na policiju. Mislim da moram otići.

Zahvaljujući Jeffovu poslu, znam kako je uvijek bolje da se kriminalac sam preda nego da ga uhvate. Policajci imaju barem škrto poštovanje prema onima koji priznaju. Suci također. „Trebale bismo reći Coopu”, kažem. „Jesi li ti pri sebi?” „On bi nam mogao pomoći.”

“On je još uvijek policajac”, kaže Sam. „On je moj prijatelj. On bi razumio.”

Barem se nadam da bi. Puno je puta rekao kako bi učinio bilo što da me zaštiti. Je li to istina ili postoje limiti Coopove lojalnosti? Na kraju, on je to obećanje dao onoj Quincy za koju misli da je poznaje, ne onoj koja stvarno postoji.

Nisam sigurna da se to odnosi na Quincy koja je od jutros već uzela dva Xanaxa. Ili Quincy koja krade sjajne predmete samo da bi u njima mogla vidjeti svoj odraz. Ili Quincy koja premlati čovjeka do kome. „Pusti to, bejbe”, kaže Sam. „Dobro smo. Izvukle smo se.

Gotovo je.” „I apsolutno si sigurna da u toj torbi nema ničega što bi moglo navesti trag na nas?” pitam, vjerojatno već pedeseti put. „Sigurna sam”, kaže Sam. „Opusti se.”

Ali sat vremena kasnije, dok vadim pitu iz pećnice, zazvoni mi mobitel. Odložim pitu na kuhinjsku površinu, skinem rukavicu i zgrabim ga. Javi se ženski glas. „Mogu li razgovarati s gospođicom Quincy Carpenter?”

223

BaP & BD

„Ja sam.” „Gospođice Carpenter, ja Hernandez iz njujorške policije.”

sam

detektivka

Carmen

Sledi me strah - iznenadna, tupa studen. Misterij je kako uspijevam i dalje držati telefon. A činjenica da još mogu govoriti omanje je čudo. „Kako vam mogu pomoći, detektivko?” Čuvši to, Sam se okrene od kuhinjske površine s velikom posudom za miksanje prislonjenom uz trbuh. „Imate li vremena da danas dođete do stanice?” pita detektivka Hernandez.

Samo napola slušam ostatak onoga što mi govori. Strah me smrznuo sve do ušiju, blokirajući ih dobrim dijelom. Ipak, ključne riječi su jasne. Kao udarci pijuka u led.

Central park. Torba. Pitanja. Puno pitanja. „Naravno”, kažem. „Doći ću što prije.”

Kad završim, slegne se leden stisak straha. I zamijeni ga gorući očaj. Uhvaćena između toplog i hladnog, ponašam se prikladno otapajući se u lokvu na kuhinjskom podu.

224

BaP & BD

DVA DANA NAKON BOROVE KOLIBE Njihova imena su detektiv Cole i detektiv Freemont iako su se isto tako mogli zvati i Dobar policajac i Loš policajac. Svaki je imao svoju ulogu i obojica su je igrala dobro. Cole je bio onaj ugodniji. Bio je mlad - vjerojatno ne stariji od trideset godina.

Quincy su se sviđale njegove prijateljske oči i topao osmijeh smješten ispod tankih brkova uzgajanih u pokušaju da izgleda starije. Kada je prekrižio noge, Quincy je vidjela da je zelena boja njegovih čarapa uparena s bojom kravate. Lijep dodatak.

Freemont je bio onaj osorni. Nizak, stamen i proćelav, imao je čeljust buldoga koja je lagano pala kada je rekao: „Zbunjeni smo jednom stvari.” „Više znatiželjni nego zbunjeni”, dodao je Cole.

Freemont je u Colea ispucao ojađeni pogled. „Stvari se jednostavno ne slažu, gospođice Carpenter.”

Bili su u Quincynoj bolničkoj sobi jer je ona bila preteško ozlijeđena da bi napuštala krevet. Umjesto toga, s nekoliko je jastuka bila poduprta u sjedeći položaj. U ruci joj je bila braunila, njezin trajni ubod odvlačio je pažnju od detektivovih riječi. „Stvari?” rekla je ona. „Imamo pitanja”, rekao je Cole.

225

BaP & BD

„Puno pitanja”, rekao je Freemont. „Rekla sam vam već sve što znam.”

Mislila je na dan ranije, kad je bila toliko omamljena tabletama protiv bolova i tugom da uopće nije bila sigurna što im je rekla. Ali pokrila je osnove. U to je bila sigurna.

Svejedno, Freemont je zvjerao u nju krvavim i iscrpljenim očima. Njegovo je odijelo vidjelo i bolje dane, manžete na rukavima bile su pohabane. Žuta mrlja sasušenog senfa oštetila je rever na sakou. Duh prošlog ručka.

“To nije bilo baš puno”, rekao je.

“Ne sjećam se puno toga.” „Nadali smo se da biste se mogli sjetiti više”, rekao je Cole. „Biste li pokušali? Samo za mene? Zaista bih to cijenio.”

Naslonivši se ponovo na jastuke, Quincy je zaklopila oči tražeći još nešto čega bi se sjetila iz te noći. Ali sve je bila crna kaša, uskomešana i tamna.

Ono što je vidjela prije: Janelle izranja iz šume. Bljesak oštrice.

Ono što je vidjela poslije: bježanje kroz šumu, grana koja je udara u lice dok joj se na horizontu pojavljuje spas.

Ono između je, međutim, nestalo.

Ipak, pokušala je. Oči i šake stisnute, plivala je kroz tu mentalnu kašu, zaranjajući, tražeći i najmanje sjećanje. Izronili su samo fragmenti. Tračci krvi. Noža. Njegova lica. I nisu dodali ništa ključno. Bili su dijelovi izgubljene slagalice koji su onemogućavali cijelu sliku.

“Ne mogu”, rekla je napokon Quincy kad je otvorila oči, srameći se suza koje su prijetile zakotrljati se iz njih. „Žao mi je, ali stvarno ne mogu.”

226

BaP & BD

Detektiv Cole potapšao ju je po ruci, dlan mu je bio iznenađujuće gladak. On je bio čak i zgodniji od policajca koji ju je spasio. Onoga s plavim očima koji se odmah progurao do nje jučer kad je vikala da ga želi vidjeti. „Razumijem”, kaže Cole. „Ja ne razumijem”, rekao je Freemont. Sklopivi stolac ispod njega škripao je dok je premještao težinu. „Jeste li stvarno zaboravili sve što se dogodilo te noći? Ili jednostavno želite zaboraviti?” „Potpuno je razumljivo ako želite zaboraviti”, brzo je dodao Cole. „Puno ste propatili.” „Ali mi moramo znati što se dogodilo”, nastavio je Freemont. „Nema smisla.”

Konfuzija je zamračila Quincyne misli. Počinjala je glavobolja. Lagana, pulsirajuća bol koja je premašila ljuti ubod igle u njezinoj ruci „Nema?” pitala je. „Toliko puno ljudi je umrlo”, rekao je Freemont. „Svi osim vas.” „Zato što Ga je policajac ubio.” Već je tada odlučila da nikad ne izgovori Njegovo ime. „Sigurna sam da bi ubio i mene da taj policajac...” „Policajac Cooper”, rekao je Cole. „Da.” Quincy nije bila sigurna je li to već znala. Ništa u vezi s imenom nije joj zvučalo poznato. „Policajac Cooper. Jeste li pitali njega što se dogodilo?” „Jesmo”, rekao je Freemont. „I što je rekao?”

227

BaP & BD

„Da je dobio nalog da pretraži šumu u potrazi za pacijentom čiji su nestanak prijavili iz psihijatrijske bolnice Blackthorn.”

Quincy je zaustavila dah čekajući da on izgovori pacijentovo ime, strepeći. Kada to nije učinio, preplavio ju je topli nalet olakšanja. „Tijekom pretrage, policajac Cooper začuo je krik iz smjera kućice. Na putu da to istraži, vidio vas je u šumi.”

Quincy zamišlja taj trenutak, na čas potire sliku dvojice policajaca pokraj svoga kreveta. Iznenađenje policajca Coopera kad je vidio bljesak bijele tkanine na njezinim koljenima shvativši da joj je haljina zapravo crvena od krvi. Njezino spoticanje prema njemu, grgljanje riječi koje su kontinuirano odzvanjale kroz njezin tabletama napunjen mozak.

Oni su mrtvi. Oni svi su mrtvi. I on je još uvijek na slobodi.

Onda se uhvatila za njega, snažno ga stisnula i uprljala krvlju - svojom krvlju, Janelleinom krvlju, svačijom krvlju - svuda po njegovoj uniformi. Oboje su čuli zvuk. Šuštanje u grmlju nekoliko metara njima s lijeva.

On. Probio se kroz grane, rukama sklanjajući prepreke, gazeći suho granje tankim nogama. Coop je potegnuo glock. Naciljao.

Opalio.

Trebala su tri hica da Ga se skine. Dva u prsa udarila su toliko da su Mu se ruke zaklatile, kao da je marioneta koju je napustio lutkar. Ipak, On je nastavio. Naočale su Mu spale s jednog uha, okviri se nakrivili preko lica uvećavajući samo jedno iznenađeno oko dok mu je Coop upućivao treći hitac, u čelo.

228

BaP & BD

„ A prije toga?” rekao je Freemont. „Što je bilo prije toga?”

Quincyna se glavobolja proširila puneći joj lubanju poput balona koji će se rasprsnuti. “Ja se stvarno, iskreno, ne mogu sjetiti.” „Ali morate”, rekao je Freemont, razljućen na nju zbog nečega nad čim nije imala kontrolu. „Zašto?” „Zato što se određene stvari o toj noći ne slažu.”

Glavobolja je nastavila rasti. Quincy je zatvorila oči i trepnula. „Koje stvari?” „Da budem otvoren”, rekao je Freemont, „ne možemo razumjeti zašto ste vi preživjeli kad su svi ostali stradali.”

Tad je Quincy napokon čula optužbu koja mu se skrivala u glasu, sumnjičavo vireći između riječi. „Možete li nam reći zašto?” pitao je.

Tek je tada nešto u Quincy puklo. Bijesna jeza vibrirala joj je u prsima praćena valom uzrujanosti. Balon u njezinoj lubanji prsnuo je izbacivši riječi koje nikad nije namjeravala reći. One za kojima je zažalila čim su izletjele s jezika. „Možda”, rekla je čeličnim glasom, „sam ja samo čvršća nego što su bili oni.”

229

BaP & BD

21.

Detektivka Hernandez jedna je od onih žena kojima se ne možete ne diviti, čak i ako im zavidite. Sve je kod nje na svome mjestu, od kestenjaste bluze ispod crnog sakoa do besprijekorno skrojenih hlača i čizama s naznakom potpetice. Kosa joj je boje tamne čokolade, začešljana unatrag da bi izložila savršenu strukturu kostiju lica. Kad se rukovala sa mnom, bilo je to i čvrsto i prijateljski. Pretvarala se da ne vidi moje crvene zglobove. „Hvala vam što ste došli tako brzo”, kaže ona. „Obećavam da će trajati samo nekoliko minuta.”

Dišem. Pokušavam ostati smirena. Baš kao što me Sam naputila nakon što me skupila s kuhinjskog poda. „Rado ću pomoći”, kažem.

Hernandez se nasmije. Ne čini se usiljeno. „Fantastično.”

Nalazimo se u policijskoj stanici Central park. Isto mjesto na kojem smo Jeff i ja preuzeli Sam nekoliko dana ranije, iako mi se sada čini da su otad prošle godine. Detektivka me vodi istim stepenicama kojima sam se penjala te davne, a nedavne noći.

Onda me vodi do svog stola očišćenog od meteža, na njemu je samo uokvirena fotografija nje, dvoje djece i muškarca bačvastih prsa za kojeg mogu samo pretpostaviti da joj je muž.

Tu je i torba.

230

BaP & BD

Postavljena nasred njezina stola, torba koju smo Sam i ja ostavile u parku. Njezina prisutnost nije iznenađenje. Sumnjale smo da je torba razlog za poziv i provele put do stanice konstruirajući izgovor zašto smo torba i mi sinoć bile u parku.

Ipak, pri pogledu na nju tijelo mi se skamenilo.

Hernandez to primijeti. „Prepoznajete li je?” pita.

Moram pročistiti grlo prije odgovora, istjerujući riječi koje su se tamo našle u škripcu kao slučajno progutana pileća kost. „Da. Izgubile smo je sinoć u parku.” Želim poreći riječi čim sam ih izrekla, povući ih u usta kao zmijski jezik. „Mi?” kaže Hernandez. „Vi i Tina Stone?”

Duboko udišem. Naravno da zna za Sam i njezino novo ime. Detektivka je jednako pametna kao što i izgleda. Ta me spoznaja čini slabom. Iscrpljenom, zapravo. Kad sjedne za stol, padam na stolac pokraj njega. „Njezino pravo ime je Samantha Boyd”, kažem krotko, nervozna što ispravljam detektivku. „Promijenila ga je u Tina Stone.” „Nakon onoga što joj se dogodilo u Nightlight Innu?”

I drugi put uzdahnem. Detektivka Hernandez je napravila domaću zadaću. „Da”, odgovaram. „Prošla je svašta. Obje smo, ali sigurna sam da znate sve o tome.” „Da, dogodila se strašna stvar. Objema. Sulud svijet, zar ne?” „Da.”

231

BaP & BD

Hernandez se ponovo nasmije - ovaj put s naklonošću prije nego što otvori torbu i izvuče nekoliko pohabanih džepnih izdanja. „Pronašli smo torbu rano jutros”, kaže slažući knjige na stol između nas. „Pratili smo ih do gospođice Stone nakon što smo pronašli njezino ime u jednoj od knjiga. Došlo je u brzom pregledu naših dosjea. Čini se da je uhićena nekoliko noći ranije.

Napad na policajca i opiranje uhićenju, mislim da je bilo zbog toga.” „To je bio nesporazum.” Ponovo pročistim grlo. „Vjerujem da su optužbe odbačene.” „I jesu”, kaže Hernandez dok pregledava jednu od knjiga.

Na njezinim je koricama robot u formi žene koja luta ljubičastim sazviježđem. „Vi ste je pokupili te noći, točno?” „Jesam. Ja i moj dečko, Jefferson Richards. On radi u Uredu javnog branitelja.

Njegovo ime zazveči u sjećanju detektivke. Nasmiješi mi se ponovo, ovaj put bolno usiljeno. „Dodijelili su mu baš težak slučaj, zar ne?”

Progutam s olakšanjem što nisam zvala Jeffa i tražila ga da pođe sa mnom u stanicu. Htjela sam, naravno, ali Sam me od toga odgovorila. Rekla je da bi dovođenje odvjetnika, čak i ako mi je dečko, odmah izazvalo sumnju. Ispada da bi ga to dovelo u kontakt s detektivkom koja nije presretna što brani čovjeka optuženog za ubojstvo policajca. „Ne znam puno o tome”, kažem.

Hernandez kima prije povratka na temu. „Budući da nemamo broj gospođice Stone, mislila sam da je pametno

232

BaP & BD

popričati s vama ako ste upoznati s njezinim kretanjem. Spava li ona možda kod vas?”

Mogla bih lagati, ali to ne bi imalo smisla. Imam dojam da detektivka već zna odgovor.

“Da, kod mene je”, kažem.

“I gdje je sada?” „Čeka vani, zapravo.”

Barem se nadam da čeka. Iako je Sam bila mirna kad smo napustile stan, sumnjam da je to bilo samo zbog mene. Sada kad je sama, zamišljam je kako vani hoda tamo-amo, završava treću cigaretu u nizu dok proviruje kroz staklom obloženi ulaz u stanicu. Pomislim da bi Sam, dok sam unutra, lako mogla jednostavno napustiti grad i ponovo nestati. Iskreno, nisam sigurna da bi to bilo loše. „Izgleda da mi je danas sretan dan”, kaže detektivka Hernandez. „Mislite li da bi htjela ući i odgovoriti na neka pitanja?” „Svakako.” Riječ je piskava, slična škripi. „Pretpostavljam.”

Detektivka hvata telefon, bira nekoliko brojeva obavještava policajca na prijemu da vani može pronaći Sam.

i

„Dovedi je i neka pričeka ispred mog ureda”, kaže. „Je li Sam u nekakvom problemu?” pitam. „Nipošto. Sinoć se u parku dogodio incident. Teško je pretučen jedan muškarac.”

Držim ruke na krilu, ružna i krastava desna pokrivena manje ružnom lijevom. „To je užasno.”

233

BaP & BD

„Jutros ga je pronašao džoger”, nastavlja Hernandez. „Bio je u nesvijesti. Totalno izubijan, sav u krvi. Bog zna što bi se dogodilo da nije pronađen na vrijeme.” „To je užasno”, kažem ponovo. „Budući da je torba gospođice Stone pronađena blizu tog mjesta, pitala sam se je li ona sinoć nešto vidjela. Ili vi, s obzirom na to da ste očito bili s njom.” „Jesam”, kažem. „Kada je to bilo?” „Oko jedan. Možda malo ranije.”

Hernandez se naslanja na stolac formirajući trokut svojim dobro manikiranim prstima. „Malo kasno za tumaranje po parku, ne?” „Jest”, kažem. „Ali pile smo. Znate već, slobodna večer za djevojke. Budući da živim blizu parka, mislile smo da ćemo ga brže prijeći pješice nego da zovemo taksi.”

Alibi koji smo Sam i ja zamijesile na putu ovamo. Zabrinula sam se da ga možda neću biti u stanju izreći, ali laž izlazi bez oklijevanja, sklizeći iz mojih usta takvom lakoćom da sam i sama iznenađena.

“I tada je gospođica Stone...” „Boyd”, kažem. „Njezino pravo ime je Samantha Boyd.” „Tada je gospođica Boyd izgubila torbu?” „Torba nam je zapravo oteta.”

Hernandez podiže savršeno uređenu obrvu. „Oteta?” „Zaustavile smo se na klupi u parku da Sam popuši cigaretu.” Oblutak istine bačen u zamućenu rijeku laži. „Dok smo bile tamo, tip je potrčao pokraj nas i zgrabio torbu. Nismo je

234

BaP & BD

prijavile kao ukradenu jer, kao što vidite, u njoj nema ništa vrijedno.” „Zašto ju je uopće nosila?” „Sam je malo paranoična oko stvari”, kažem, unaprjeđujući laž. “Ne mogu je kriviti, uzimajući u obzir što joj se dogodilo.

Nama, zapravo. Rekla mi je da torbu nosi radi zaštite.”

Detektivka Hernandez kima. „Kao mamac?”

Ja također kimam. „Točno. Pljačkaš cilja na velike stvari poput te, zanemarujući stvari prave vrijednosti, poput njezina novčanika.”

Hernandez me proučava preko stola, raščlanjujući informacije, uzimajući si vremena za odgovor. Izgleda kao da broji sekunde, čeka dok ne prođe pogodno zastrašujuća količina vremena. Napokon kaže: „Jeste li dobro pogledale muškarca koji je ukrao torbu?” „Zapravo i nisam.” „Ništa niste vidjeli?” „Bilo je mračno”, kažem, „a on je nosio tamnu odjeću. Široka jakna, mislim. Stvarno ne znam. Sve se dogodilo tako brzo.”

Naslanjam se u svojem stolcu s olakšanjem i, priznat ću, prekomjerno zadovoljna sama sobom. Izgovorila sam nas lažni alibi, a da nisam ni trepnula. Bio je toliko uvjerljiv da čak i ja u njega vjerujem. Ali onda Hernandez posegne u ladicu, uzima fotografiju i dovuče je preko stola. „Bi li ovo mogao biti muškarac kojeg ste vidjele?”

Kreveljeća slika nezrelog mladića. Divlje oči. Tetovaža na vratu. Koža džankija tanka kao papir. Istog onog džankija čiji je

235

BaP & BD

nos pao pod moje čelo. Vidjevši njegovo lice, srce mi u hipu zastane. „Da”, kažem i progutam knedlu. „To je on.” „Ovo je isti tip koji je pronađen jutros pretučen gotovo do smrti”, kaže Hernandez iako ja to već znam. „Ime mu je Ricardo Ruiz. Skraćeno Rocky. Beskućnik je. Ovisnik. Uobičajena tužna priča. Policajci koji patroliraju parkom predobro ga znaju. Kažu da nije izgledao kao tip koji bi upadao u nevolje. Samo je želio mjesto za spavanje i sljedeći fiks.”

Nastavljam buljiti u fotografiju. Sad kad znam njegovo ime i kakav je, srce mi puca od krivnje i žaljenja. Ne mislim na strah koji sam osjetila u parku. Ne mislim na nož koji je nosio, a Sam ga zgrabila. Jedino na što se mogu fokusirati je činjenica da sam ga ozlijedila. Jako. Toliko jako da se možda nikad neće oporaviti. „To je grozno”, uspijevam promrmljati. „Hoće li biti u redu?” „Liječnici kažu da je prerano za prognoze. Ali netko ga je očito dobro pretukao. Da vas dvije možda niste vidjele nešto sumnjivo te noći? Nekoga kako bježi od nečega, možda?

Ili bilo koga da se ponaša sumnjivo?” „Nakon što nam je torba oteta, Sam i ja smo napustile park najbrže što smo mogle. Nismo vidjele ništa slično.” Sliježem, mršteći se radi naglašavanja, pokazujući koliko bih jako željela pomoći. „Žao mi je što vam ne mogu reći ništa drugo.” „Kad budem razgovarala s gospođicom Stone - hoću reći, gospođicom Boyd - ona će mi reći isto?” „Naravno”, kažem. Barem se nadam da hoće. Nakon prošle noći, nisam sigurna da smo na istoj strani.

236

BaP & BD

„Vas dvije ste bliske, pretpostavljam”, kaže Hernandez. „Prolazite kroz slične muke. Kako vas ono novine zovu?” „Posljednje djevojke.” Kažem to bijesno, sa svim prezirom koji mogu proizvesti. Želim da detektivka Hernandez zna kako se ne ubrajam među njih. Da sam sad iznad toga, čak i ako više ne vjerujem posve u sebe. „To je to.” Detektivka osjeti moj ton i frkne nosom u nenaklonosti. „Pretpostavljam da vam se ne sviđa ta titula.” „Nimalo”, kažem. „ Ali pretpostavljam da je bolje to nego da nas stalno označavaju kao žrtve.” „Kako biste voljeli da vas zovu?” „Preživjele.”

Hernandez se ponovo nasloni u stolcu, impresionirana. „I, jeste li vi i gospođica Boyd bliske?” „Jesmo”, kažem. „Lijepo je biti pokraj nekoga tko te razumije.” „Naravno da jest.” Zvuči kao da to stvarno misli. Iskreno.

Ipak, djelić njezina lica je stegnut. „I rekli ste da ona spava kod vas?” „Već nekoliko dana, da.” „Znači, ne zabrinjava vas činjenica da je imala prethodnih problema sa zakonom?”

Progutam. „Prethodnih? Prethodnih, osim onoga što se dogodilo neku noć?” „Pretpostavljam da vam je gospođica Boyd zaboravila spomenuti te probleme”, kaže Hernandez dok konzultira svoje bilješke. „Malo sam kopala po njezinoj nedavnoj povijesti. Ništa veliko. Samo zadnjih pet godina ili tako nešto. Kao dodatak tome što je uhićena zbog napada dvije noći prije nesretnog Rockyjeva

237

BaP & BD

incidenta, uhićena je zbog pijanstva i remećenja javnog reda u New Hampshireu prije četiri godine, još jednom u Maineu dvije godine nakon toga i ima neplaćenu kaznu zbog prebrze vožnje na semaforu, prošli mjesec u Indiani.”

Svijet se tada zaustavi. zaustavljanje automobila.

Kao

iznenadno,

škripavo

Ruke mi skliznu iz krila. Hvatam rub stolca kao da bih odmah mogla pasti s njega.

Sam je bila u Indiani.

Prošli mjesec.

Pokušavam se nasmiješiti detektivki Hernandez da bih joj pokazala kako sam i dalje spokojna, da znam sve što se treba znati o Sam. U stvarnosti, um se puni sjećanjima listajući kao po stranicama fotoalbuma. Svako je sjećanje snimka. Bistra. Jasna.

Puna detalja.

Vidim Lisin email na mom telefonu, svijetli ledeno plavo u tami.

Quincy, moram razgovarati s tobom. Jako je važno. Molim te, molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

Vidim Jonaha Thompsona kako me hvata za ruku, njegovi su obrisi čvrsti.

O Samanthi Boydje. Ona ti ne govori istinu. Čujem Coopov prigušeni, zabrinuti glas.

Ne znamo što je u stanju napraviti.

Vidim Sam u parku, prekriva moju krvavu odjeću svojom jaknom, vodi me prema vodi, pere mi krv s ruku. Tako brza i odlučna. Vidim tu istu odjeću skupljenu u njezinim rukama, kao da je to normalno.

238

BaP & BD

Ne brini se, znam što treba napraviti.

Vidim je kako psuje putem, vani, kroz gužvu novinara, bez straha od kamera, potpuno sabrana kad nam Jonah kaže da je Lisa ubijena. Lice pod bijelim svjetlom fleševa dobilo je istu nijansu kao leš na stolu za obdukciju. Nema ekspresije. Ni tuge ni iznenađenja. Ničega. „Gospođice Carpenter?” Detektivkin mi glas među podvojenim osjećajima zazvuči nerazgovjetno. „Jeste li dobro?” „U redu sam”, kažem. „Znam sve o tim slučajevima. Sam mi nikad nije lagala.”

I nije. Barem nema ničega što definitivno mogu odrediti kao laž. Ali isto tako, nije mi rekla cijelu istinu. Otkako je došla, nije baš puno ni govorila.

Ne znam gdje je bila.

Ne znam s kim je bila.

Najviše od svega, ne znam strašne stvari koje je možda napravila.

239

BaP & BD

22.

Studen se vratila u Central park u punoj snazi, šokantna na isti način na koji osjetiš vodu kad prvi put zaroniš u bazen.

Promjena se osjeti u zraku - dojam vremena koje istječe. Jesen je službeno stigla.

Zbog vremena, svi se kreću maničnom energijom. Trkači i biciklisti i dadilje koje guraju smiješna dvostruka kolica. Izgledaju kao da bježe od nečega iako se kreću u svim smjerovima. Mravi koji bježeći bez smjera izbjegavaju stopala što se spremaju zagaziti u njihov mravinjak.

Ja sam, međutim, oličenje spokoja dok stojim s vanjske strane visokog staklenog prozora stanice.

Sam je unutra, razgovara s detektivkom Hernandez, nadam se da joj govori iste stvari koje sam joj rekla i ja. I iako izgledam odlučna ostati na mjestu, želim samo trčati. Ne prema kući, nego od kuće. Žudim za trčanjem sve do mosta Georgea Washingtona, odakle ću nastaviti dalje. Kroz New Jersey. Kroz Pennsylvaniju i Ohio.

Nestajući u unutrašnjosti.

Samo ću tada biti daleko od stvarnosti onoga što sam napravila u parku. Daleko od kratkih, zbunjujućih bljeskova Borove kolibe koji još uvijek prianjaju uz mene poput znojem natopljene majice. Najviše od svega, bila bih daleko od Sam. Ne želim biti tu kad izađe iz policijske stanice. Bojim se onoga što ću

240

BaP & BD

vidjeti. Kao da će jedan pogled otkriti krivnju na njezinu licu, svijetlu i sjajnu poput njezina crvenog ruža.

Ali ostajem iako mi noge drhte napregnutom energijom. Želim Xanax toliko jako da već na jeziku mogu osjetiti sok od grožđa.

Ostajem, jer sam možda u krivu u vezi sa Sam. Želim biti u krivu.

Znači, ona je bila u Indiani dok je Lisa još bila živa.

Najvjerojatnije im se putovi nikad nisu sreli. Indiana je velika država, nije tamo samo Muncie. Samina prisutnost tamo svakako ne znači da je bila u posjetu Lisi. I to nipošto nije razlog koji bi sugerirao da ju je Sam ubila. To što sam trenutno izvela taj zaključak govori više o meni nego o njoj.

Barem je to ono što si pokušavam reći dok se grlim rukama braneći se od hladnoće i pitajući se što točno Sam unutra priča.

Tamo je već 20 minuta - puno dulje nego ja. Briga mi stvara čudan osjećaj u slabinama, uznemiruje me i goni na bježanje.

Vadim mobitel iz džepa i povlačim palcem preko ekrana.

Razmišljam da nazovem Coopa i priznam sve svoje grijehe, čak i ako to znači da će me zamrziti. Umjesto trčanja, to je jedini logičan smjer akcije. Suočiti se sa svojim nedjelima. Baciti sve na jednu kartu.

Ali onda Sam izađe kroz staklena vrata stanice smijući se kao dijete koje se taj čas izvuklo iz neke nevolje. Njezin cerek aktivira sijevajuću strijelu straha u mom srcu. Bojim se da je rekla istinu o prošloj noći. Još gore, bojim se da upravo dokučuje moje sumnje. Da instinktivno zna što mi se mota po glavi. Po mom izrazu lica već vidi da nešto nije u redu. Cerek joj zamre.

Nakrivljuje glavu, procjenjuje me.

241

BaP & BD

„Opusti se, bejbe,“ kaže ona. „Držala sam se scenarija.”

Ima sa sobom torbu. Klati joj se ispod podlaktice dajući joj uznemirujuće delikatan izgled. Pokušava mi je dodati, ali ja za korak ustuknem. Ne želim imati ništa s tim. Niti želim imati išta sa Sam. Držim distancu od nje dok hodamo od policijske stanice. Čak je i hod napor. Tijelo mi još uvijek žudi za sprintom. „Hej”, kaže ona, primijetivši distancu. „Ne moraš biti toliko napeta. Rekla sam detektivki McKuji točno ono što smo se dogovorile. Curke same vani. Pijane u parku. Tip je ukrao torbu.” „On ima ime”, kažem. „Ricardo Ruiz.”

Sam me pogodi pogledom iskosa. „Oh, sad želiš izgovarati imena?” „Mislim da moram.”

Kao da sam prisiljena ponavljati ga svaki dan, kao Zdravo Marijo, da bih se iskupila za svoje grijehe. Radila bih i to kad bih znala da će pomoći. „Samo da bude jasno”, kaže Sam, „u redu je reći njegovo ime, ali meni ne dopuštaš da kažem...” „Nemoj.”

Riječ se pojavljuje kao prasak biča, oštra, koja žeže. Sam odmahne glavom. „Jebote. Ti jesi napeta.”

Imam pravo biti. Čovjek je u komi zbog mene. Lisa je ubijena. A Sam je - možda? vjerojatno? - bila tamo. „Gdje si bila prije nego što si došla u New York?” pitam. „I nemoj mi reći ovdje i ondje. Trebam neko konkretno mjesto.”

Sam na trenutak zašuti. Dovoljno dugo da pomislim kako bira između nekoliko mogućih pripremljenih laži, odlučujući koja je najbolja. Napokon kaže: „Maine.”

242

BaP & BD

„Gdje u Maineu?” „Bangor. Jesi li sad sretna?”

Nisam. To mi ništa ne govori.

Nastavljamo hodati, južno, dublje u park. Uz obje staze nalaze se crveni hrastovi, listovi im se jedva drže za grane. Žirovi su već počeli padati, razbacani u širokim, nepravilnim krugovima oko debla. Nekoliko ih padne dok prolazimo. Svaki izazove maleni prasak kad udari o tlo. „Koliko si dugo bila tamo?” pitam Sam. „Ne znam. Godinama?” „I jesi li išla kamo tijekom tog vremena?”

Sam podigne ruke, torba se zaljulja. Ton joj je arogantan. „Oh, nigdje posebno. Znaš već, samo Hampton ljeti i Riviera zimi. Monaco je jednostavno božanstven u to doba godine.” „Ozbiljna sam, Sam.” „I meni ozbiljno počinju ići na živce sva ova pitanja.” Želim je prodrmati tako jako da istina napokon ispadne iz nje i bubne o tlo poput žirova koji padaju svuda oko nas. Hoću da mi sve kaže. Umjesto toga, smirujem emocionalnu oluju koja se vrti u meni dovoljno dugo da kažem: „Samo pokušavam biti sigurna da među nama nema nikakvih tajni.” „Nikad ti nisam lagala, Quincy. Ni jednom.” „Ali nisi mi rekla cijelu priču”, kažem. „Ja samo želim znati istinu.” „Stvarno želiš istinu?” Sam kima prema stazi koja je pred nama. Tek tada shvaćam koliko smo daleko otišle i da je iskoristila distancu koju sam postavila između nas u

243

BaP & BD

svoju korist, suptilno nas navodeći do mjesta s kojeg smo sinoć pobjegle.

Policajci su otišli i ponijeli lepršave pregrade policijskih traka. Jedini znak njihove prisutnosti je široki otkos trave koji je poravnan s tlom. Srušili su ga, nema sumnje, policajci koji su tražili dokaz. Proučavam travu tražeći otiske potpetica detektivke Hernandez.

Svežanj svijeća blokira put na mjestu gdje je pronađen Rocky Ruiz. Visoke su, one od tankog stakla koje na stjenkama imaju sliku Djevice Marije i prodaju se po dolar u gotovo svakom malom dućanu. Tu je i jeftini medvjedić koji drži srce, užurbano naškrabana ploča na kojoj piše PRAVDA ZA ROCKYJA i balon od helija koji na mjestu drži plastični uteg povezan s njegovom vrpcom. „Istina je točno ovdje”, kaže Sam. „Ti si to učinila, bejbe, i ja te pokrivam. Mogla sam toj detektivki reći sve, ali nisam. To je sva istina koju ti moraš znati.” I ne kaže više ništa. I ne treba.

Razumijem glasno i jasno. Sam nastavlja hodati prema jugu, bog zna kamo. Ja ostajem gdje jesam. Krivnja, strah i iscrpljenost drže me na mjestu. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put spavala cijelu noć. Znam samo da je to bilo prije nego što se pojavila Sam. Njezin je dolazak sveo moj noćni odmor na nulu. Ne vidim da će se to u skoro vrijeme promijeniti. Zamišljam tjedne neispavanosti, noći prekinute snovima o Sam, Rockyju Ruizu, o Lisi koju drže prerezanih vena. „Ideš?” pita Sam. Odmahnem glavom. „Kako hoćeš.” „Kamo ćeš ti?”

244

BaP & BD

„Tu i tamo”, kaže Sam uz dozu sarkazma. „Nemoj me čekati.”

Ona odlazi. Pogledala me samo jednom. Iako nije odmakla daleko, ne mogu razabrati izraz njezina lica. Isti oblaci koji su donijeli hladnoću prigušili su poslijepodnevno sunce lomeći njegov sjaj, dijeleći njezino lice između svjetla i sjene.

245

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 21.54

Umjesto uglađene, kakvu je Janelle željela, večera je bila čudna - oponašanje odraslih za svečanim stolom. Vino je bilo natočeno. Hrana poslužena. Svi su bili previše fokusirani na to da se ne zaliju vinom i jedva čekali da se riješe blesavih večernjih toaleta i napornih kravata. Joe je jedini izgledao nešto opuštenije, utopljen u iznošenu vestu, nesvjestan koliko se izdvajao od ostalih.

Atmosfera se popravila tek nakon večere, kad je Quincy iznijela tortu s 20 upaljenih svjećica. Nakon što ih je sve ugasila, Janelle je uzela isti nož kojim je umalo presjekla prst pa narezala tortu na nejednake komade.

I tada je počela prava zabava. Ona koju su odgađali cijeli dan. Pića su bila natočena. Cijele boce alkohola bile su ispražnjene u plastične čaše, kojih je bilo sve manje i manje.

Glazba je treštala iz iPoda i prenosivih zvučnika koje je donio Craig. Beyonce. Rihanna. Timberlake. T. I. Ista glazba koju su slušali u studentskim sobama, samo je sada bila glasnija, divlja, napokon puštena s uzice.

Plesali su u velikoj sobi, plastične čaše su u zraku, piće se prolijeva. Quincy nije ništa pila. Ona je izabrala svoj otrov dijetnu kolu. Ipak, to je nimalo nije inhibiralo. Plesala je zajedno s

246

BaP & BD

drugima kovitlajući se u velikoj sobi okružena Craigom, Betz i Rodneyjem. Amy je plesala pokraj nje udarajući je bokom, smijući se.

Janelle im se pridružila donijevši Quincyn fotoaparat, fotkajući. Quincy se nasmijala, zauzela pozu i izvela disko kretnju koja je od Janelle izmamila smijeh. I Quincy se smijala. Dok je glazba pulsirala i ona plesala, a soba se okretala, nije se mogla sjetiti kad se osjećala ovako dobro, ovako slobodno, ovako sretno.

I evo je kako pleše sa svojim ulovom od dečka, kako dohvaća svoju najbolju prijateljicu. Pred njom je studentski život kakav je oduvijek zamišljala.

Nakon još nekoliko pjesama, malo su se umorili pa je Janelle ponovo napunila čaše. Amy i Betz legle su na pod velike sobe. Rodney je odnekud izvadio lulu za travu i mahao njome iznad glave kao zastavom. Kad ju je donio na terasu, Janelle, Craig i Amy okružili su ga stajući u red za dim. Quincy nije voljela travu. Prvi put kad ju je probala kašljala je, smijala se i ponovo kašljala. Poslije se osjećala klimavo i neusidreno, što je ubilo svaki osjećaj prethodne ugode. Dok su drugi pušili, ona je u velikoj sobi pijuckala dijetnu kolu za koju je bila poprilično sigurna da ju je Janelle krišom obogatila rumom. Betz, vječna laka kategorija, bila je također tamo, pijana na podu nakon tri votke s okusom borovnice. „Quincy”, rekla je dok joj je jeftina votka žegla dah, „ne moraš to napraviti.” „Napraviti što?” „Pojebati Craiga.” Betz se smijala kao da je prvi put rekla nešto prosto. „Možda to želim.”

247

BaP & BD

„Janelle želi da to napraviš”, rekla je Betz. „I to uglavnom zato što bi ona radije bila ta koja će to napraviti.” „Pijana si, Betz. I pričaš gluposti.”

Betz je bila uporna. “U pravu sam. Znaš da sam u pravu.”

Ponovo se zahihotala, što je Quincy bilo teško ignorirati.

Ipak, Betzin pijani cerek pratio ju je u kuhinju. Bilo je mudrosti u tom cereku i činilo se kao da upućuje na nešto što svi osim Quincy razumiju.

U kuhinji je zatekla Joea kako se naslanja na radnu ploču držeći u ruci jedno od onih groznih pića koje je Janelle smućkala.

Njegova prisutnost iznenadila je Quincy. Od večere je bio toliko tih da je zaboravila na njega. Čini se da su ga i ostali zanemarili. Čak i Janelle, koja ga je odbacila kao staru igračku na Božić.

Ali on je bio tu. Promatrao ih je kroz prašinom umrljane naočale, gledao njihovo opijanje, njihov ples. Quincy se pitala što misli o njihovoj frivolnosti.

Je li ga učinila sretnim? Ljubomornim? „Dobro plešeš”, rekao je buljeći u svoju čašu. „Hvala?” Izrekla je to kao pitanje, kao da mu nije do kraja vjerovala. „Ako ti je dosadno, ja bih te mogla odvesti natrag do tvog auta.”

“U redu je. Vjerojatno nije pametno da sada vozim.” „Ja nisam pila”, rekla je Quincy iako je u to sve više sumnjala, zahvaljujući Janelle. Počinjala je osjećati nerazgovjetni trag zujanja. „Žao mi je što te Janelle nagovorila da ostaneš. Ona zna biti vrlo, kako da kažem, uvjerljiva.” „Zabavljam se”, rekao je Joe iako je zvučao kao da je istina potpuno suprotna. “Ti si dobra.”

248

BaP & BD

Quincy mu je opet zahvalila, ponovo dodajući tu nesigurnu modulaciju na kraju rečenice. Nevidljivi upitnik. „I lijepa”, rekao je Joe, ovaj put usuđujući se pogledati preko čaše. „Mislim da si vrlo lijepa.”

Quincy ga je pogledala. Stvarno pogledala. I napravivši to, napokon vidjela ono što je vidjela i Janelle. On jest bio sladak, na neki blesav način. Kao oni filmski štreberi koji procvjetaju kad napokon skinu naočale. Aura intenziteta vrtjela se oko njegova sramežljivog ponašanja čineći svaku njegovu riječ uvjerljivom. „Hvala ti”, odgovorila je, ovaj put iskreno. Bez upitnika.

U tom su trenutku ostali nagrnuli u kuću. Trava ih je podigla, smijali su se kao blesavi. Rodney je podigao Amy preko ramena i odnio je u veliku sobu dok je ona vrištala. Janelle i Craig naslonili su se jedno na drugo napušenih osmijeha na licima.

Janelle je svoju tanku ruku omotala oko Craigova struka, odbijajući ga pustiti čak i kad je on krenuo prema Quincy. Vukla se za njim, rastežući ruku. „Quincy!” rekla je. „Propuštaš zabavu.” Janelleino lice bilo je zajapureno i sjajno. Pramen znojem potamnjele kose zapeo joj je na sljepoočnici. Lice joj je problijedjelo kad je vidjela da je i Joe u kuhinji, pa ih je stala promatrati prelazeći pogledom od njega prema Quincy pa natrag. „Tu si!” rekla je Joeu pozdravivši ga kao davno izgubljenog prijatelja. „Tražila sam te!”

Odvela ga je do jedne od pohabanih fotelja u velikoj sobi stišćući se u njoj s njim nogu skvrčenih tako da su joj koljena bila njemu u krilu. „Zabavljaš se?” pitala ga je.

249

BaP & BD

Quincy je skrenula pogled fokusirajući se na Craiga koji joj je prilazio. I on je bio pijan i napušen, ali ne tako kao Janelle, niti se cerio kao Betz. U njemu je bilo neke nježnosti, bilo je opuštenosti u tom skladnom tijelu koje je Quincy smatrala zavodljivim. Privio se uz nju i, dok je vrelina prštala iz njegova tijela, šapnuo: „Jesi li za malo zabave?” „Naravno”, šaptom je uzvratila Quincy.

Osjetila je kako je vodi prema hodniku. Nije mogla zanemariti osuđujući pogled koji joj je u prolazu dobacila Betz.

Kad se okrenula prema velikoj sobi, primijetila je kako Janelle, još uvijek stisnuta u fotelji, miluje Joeovu kosu i samo se pretvara da joj je sva pažnja na njemu. U stvarnosti, oči su joj bile prikovane uz Quincyn odlazak. U jednom su trenutku tamno zabljesnule.

Od zadovoljstva ili ljubomore.

Quincy nije mogla razaznati.

250

BaP & BD

23.

Iscrpljenost me obuzela čim sam ušla u kuću. Jedva sam se dovukla do dnevne sobe gdje sam se licem srušila na kauč i pala u san. Probudila sam se satima poslije ugledavši Jeffa kako kleči pokraj mene i gurka mi rame. „Hej”, kaže, a na licu mu se vidi koliko je zabrinut. „Jesi li dobro?”

Sjedam krmeljavih očiju žmirkajući na kasnopopodnevno sunce koje se slijeva kroz prozor. „Dobro sam. Samo sam umorna.” „Gdje je Sam?” „Vani”, kažem. „Vani?” „Istražuje grad. Mislim da je sve umornija od zarobljenosti u stanu.”

Jeff me cmokne u usta. „Predobro znam taj osjećaj. A to znači da bismo i mi trebali izaći.”

Jako se trudi ostaviti dojam da je to upravo smislio, ali ja lako mogu detektirati uvježbani entuzijazam. Danima je čekao trenutak bez Sam. Pristanem iako zapravo ne želim nikamo. Iscrpljenost i anksioznost prouzročili su mi bol u leđima, vratu i ramenima.

Onda, tu je i moj blog, koji je dobrano iskočio iz rasporeda.

251

BaP & BD

Odgovorna ja uzela bi aspirin i provela večer u pečenju kolača.

Ali neodgovorna ja zapravo treba odmak od činjenice da zapravo ne znam ništa o Sam. Zašto je tu. Što namjerava. I tko je zapravo.

Potpunu neznanku pozvala sam u naš dom.

I otad postala neznanka samoj sebi. Ona koja u Central parku može čovjeka samljeti u kašu i onda o tome lagati policiji.

Ona koja je bila zadovoljna s Jeffom, ali sada priželjkuje biti sama.

Na ulici smo, iza leđa nam ostaje zalazeće sunce. Moja vitka i tamna sjena rasteže se po asfaltu preda mnom. Padne mi na pamet da imam više zajedničkog s njom nego ženom kojoj pripada. Osjećam se kao da nemam supstancu. Kao da ću se otopiti kad stigne tama i u potpunosti nestati.

Završavamo šetnju kod francuskog bistroa nekoliko blokova od kuće, za koji tvrdimo da ga volimo, ali ga rijetko posjećujemo. Iako je hladno, stisnuli smo se oko stola na terasi, Jeff u jakni Members Only, koju je kupio tijekom kratke faze osamdesetih, a ja umotana u kardigan s ovratnikom.

Ne želimo razgovarati o Sam. Ni o Jeffovu slučaju. Pa nam nakon što naručimo ratatouille i cassoulet ostaje malo toga za diskusiju. Uopće nemam teka. I to malo pojela sam na silu. Svaki minijaturni zalogaj zapeo bi mi grlu dok ga ne bih isprala vinom.

Praznim čašu rekordnom brzinom.

Kad posegnem za dekanterom crnog vina, Jeff napokon primijeti moju ruku. „Opa”, kaže. „Što se to dogodilo?”

Sada bi bio savršen trenutak da mu sve kažem. Da sam umalo ubila čovjeka. Da se bojim kako će me uhvatiti. Da se još više bojim novog sjećanja na Borovu kolibu. Da znam kako je Sam bila u Indiani u vrijeme Lisina ubojstva.

252

BaP & BD

Umjesto toga, namještam osmijeh na lice i imitiram svoju majku bolje nego ikad. Sve je u redu. Ja sam potpuno normalna.

Ako dovoljno vjerujem u to, postat će istina.

“Oh, to je samo blesava opeklina od jutros”, kažem dajući riječima prozračni ton. „Bila sam toliko glupa da sam slučajno dotaknula foliju dok je još bila vruća.”

Pokušavam istrgnuti ruku, ali je Jeff hvata i stane proučavati topografiju ogrebotina oko zglobova.

“To izgleda poprilično loše, Quinn. Boli li?” „Zapravo ne. Samo je ružno.”

Ponovo je pokušavam izvući, ali je Jeff drži zarobljenu u svojoj. „Ruka ti drhti.” „Stvarno?”

Gledam na ulicu pretvarajući se da sam potpuno usredotočena na cadillac escalade koji upravo prolazi. Nema šanse da pogledam Jeffa u oči. Ne sada kada je tako slatko zabrinut za mene. „Obećaj mi da ćeš otići liječniku ako se pogorša.” „Hoću”, kažem vedro. „Obećavam.”

Pijem još vina nakon toga prazneći bokal i naručujući još jedan prije nego što Jeff stigne protestirati. Vino je točno ono što trebam. Alkohol kombiniran s Xanaxom koji sam uzela čim sam došla doma iz parka čini me zadovoljno relaksiranom. Nestala je bol u leđima i ramenima. Jedva da još mislim na Sam, Lisu i Rockyja Ruiza. A kada i pomislim, jednostavno posegnem za još vina dok misao ne prođe.

Na putu prema kući Jeff me drži za zdravu ruku. Kad se zaustavimo na prijelazu, sagne se da me poljubi pa sklizne jezikom u moja usta, što je dovoljno da izazove plahovit drhtaj

253

BaP & BD

želje koji projuri kroz mene. Ljubimo se u liftu ne mareći za kamere ugrađene u kutu i znojnog čuvara s pivskim trbuhom koji vjerojatno sve gleda na monitoru u podrumu.

U stanu ne dolazimo dalje od predvorja. Ja sam na koljenima i uzimam Jeffa u usta, zadovoljna načinom na koji uzdiše, tako glasno da sam sigurna kako nas susjedi mogu čuti.

Hvatam ga za ruku kojom mi drži glavi i stisnem mu prste oko pramenova kose nadajući se da će je povući.

Treba mi bol. Samo malo.

Zaslužujem bol.

Ležimo u krevetu. Jeff mi prepušta da izaberem film, pa biram Vrtoglavicu. Kad krene uvodna špica s imenima glumaca u svoj njihovoj tehnikolornoj slavi, legnem uz Jeffa i prebacim mu ruku preko prsa. Gledamo u tišini, Jeff drijema većinu filma. Ali budan je na kraju, kad Jimmy Stevvart vuče jadnu Kim Novak uza stepenice zvonika moleći je za istinu. „Ne moram ići”, kaže Jeff kada film završi. “U Chicago.

Mogu ostati ovdje ako želiš.” „Važno je da ideš. Plus, nećeš ostati tako dugo, zar ne?” „Tri dana.” „To će proći za čas.” „Možeš ići sa mnom”, kaže Jeff. „Mislim, ako želiš.” „Zar nećeš biti zaposlen?” „Zatrpan poslom, zapravo. Ali to ne znači da ti ne možeš uživati. Ti voliš Chicago. Razmisli o tome - lijep hotel, pizza calzone, neki muzeji.”

Naslonjena glavom na Jeffovo rame, mogu čuti ubrzavanje njegova srca. Jasno je kako stvarno želi da idem. I ja želim. Voljela

254

BaP & BD

bih zamijeniti ovaj grad nekim drugim, samo na nekoliko dana.

Dovoljno dugo da zaboravim što sam učinila.

Ali ne mogu. Ne sa Sam, koja je još ovdje. Odvevši me na mjesto na kojem sam napala Rockyja Ruiza, dobrano mi je dala do znanja da mi čini uslugu time što šuti. Jedan moj pogrešan potez mogao bi uznemiriti pažljivi balans naših života. Ona ima moć uništiti nas. „A što sa Sam?” kažem. „Ne možemo je ostaviti samu.” „Pa nije pas, Quinn. Može se nekoliko dana brinuti sama za sebe.” „Osjećala bih se loše. Osim toga, ona neće ostati ovdje puno dulje.” „Nije riječ o tome”, kaže Jeff. „Zabrinut sam za tebe, Quinn.

Nešto nije u redu. Otkad je stigla, ti se ponašaš čudno.”

Počinjem se odsklizavati od njega. Bila je ovo jako dobra noć sve dok nije progovorio. „Puno je stvari s kojima sam se morala nositi.” „Svjestan sam toga. Ovo je ludo, stresno vrijeme za tebe. Ali jednostavno osjećam da se događa još nešto. Nešto što mi nisi rekla.”

Liježem na leđa i zatvaram oči. „Dobro sam.” „I kuneš se da bi mi rekla da nisi?” „Da. Molim te, prestani me to sada ispitivati.” „Samo želim biti siguran da ćeš biti dobro kad odem”, kaže Jeff. „Naravno da ću biti dobro. Imam Sam.” Jeff se otkotrlja od mene. „To me i brine.”

255

BaP & BD

Do jedan u noći čekam da mi dođe san. Ispružena sam na leđima, dišem ujednačeno i ponavljam si da ću svaki čas potonuti u drijemež. Ali misli su mi neuredna hrpa, uvijek u pokretu, bez namjere da se smire. Zamišljam ih kao dio sekvence iz snova, iz Vrtoglavice, svijetle spirale koje se vrte beskonačno. Svaka ima svoju boju. Crvena za misli o Lisinu ubojstvu. Zelena za Jeffa i njegovu zabrinutost. Plava za uvjerenje Jonaha Thompsona da mi Sam laže.

Samina spirala je crna, jedva vidljiva jer se vrti kroz besanu sumornost moga uma.

Kad jedan ujutro dođe i prođe, ustanem iz kreveta i krenem hodnikom. Vrata gostinske sobe su zatvorena. Možda se Sam vratila. Možda nije. Čak je i njezina prisutnost postala upitna.

U kuhinji palim laptop. Budući da sam budna, mogla bih napraviti i nešto hitnog posla na blogu. Ipak, umjesto prema Quincynim slatkišima, prsti me vode emailu. U inbox mi se slila gomila novih poruka novinara, nekih iz toliko dalekih zemalja kao što su Francuska i Engleska, pa čak i Grčka. Prolazim kroz njih, njihove adrese su monotoni obrisi, zaustavljam se samo kad vidim onu koja nije od novinara.

Lmilner75 Otvaram je iako mi je njezin sadržaj urezan u pamćenje.

Neonski ružičasta, ako već govorim jezikom Vrtoglavice.

Quincy, moram razgovarati s tobom. Jako je važno.

Molim te, molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

256

BaP & BD

„Što se dogodilo s tobom, Lisa?” šapćem. „Što je bilo tako važno?”

Otvaram novi prozor, idem ravno na Google. Kad utipkam Samino ime dočeka me očekivana mješavina članaka o Nightlight Innu, Lisinoj smrti i Posljednjim djevojkama. Unatoč tekstovima koji spekuliraju o Saminu nestanku, ne vidim nikakav trag o tome gdje je mogla biti.

Onda pretražujem Tinu Stone, što rađa lavinu informacija o mnogim, mnogim ženama koje nose to ime. Postoje Facebookprofili, osmrtnice i Linkedln. Pronalaženje ičega o određenoj Tini Stone čini se nemogućim. Pitam se je li Sam bila svjesna toga kad je odabirala ime. Da je i ona vidjela cijeli bazen Tina Stone po svijetu i odlučila u njega zaroniti znajući da neće isplivati.

Odlazim s Googlea, ponovo na Lisin email.

Quincy, moram razgovarati s tobom. Jako je važno.

Molim te, molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

Dok čitam, čini se da se riječi Jonaha Thompsona uvlače u tekst, transformirajući ga u nešto drugo.

O Samanthi Boydje. Ona ti ne govori istinu.

Upravo sam se spremila na novo guglanje, kad čujem nešto iza sebe. Prigušeni kašalj. Ili možda najtiša škripa poda.

Onda najednom shvatim da mi je netko iza leđa. Zalupim laptop, okrenem se i ugledam Sam, nijemu i mirnu u tamnoj kuhinji. Ruke su joj spuštene uz tijelo, a lice neprozirno prazno. „Iznenadila si me”, kažem. „Kad si došla kući?”

Sam slegne ramenima. „Koliko si već ovdje?”

257

BaP & BD

Još jedno slijeganje. Mogla je biti ovdje sve vrijeme ili jedva sekundu. Nikad neću znati. „Ne možeš spavati?” „Ne”, kaže Sam. „Ti?” I ja slegnem ramenima. Ovo je igra za dvoje.

Uglovi Saminih usana malo se zgrče odolijevajući osmijehu. „Imam nešto što bi moglo pomoći.”

Pet minuta potom sjedim na Saminu krevetu, a u krilu mi je Wild Turkey. Ruke pokušavam držati mirne dok mi Sam lakira nokte. Boja je crna - sjajna minijaturna uljna mrlja na vrhu svakog prsta. Dobro se uparuje s ogrebotinama na mojim zglobovima, sada su boje hrđe. „Dobro ti stoji ova boja”, kaže Sam. „Misteriozno.” „Kako se zove?” „Crna smrt. Pokupila sam je u Bloomingdaleu.”

Kimam s razumijevanjem. Iskoristila je petoprstni popust.

Prođe nekoliko minuta u kojima ne kažemo ništa. Onda Sam, ni iz čega, kaže: “Mi smo prijateljice, zar ne?”

To je još jedno od njezinih babuška-pitanja. Odgovoriti na jedno isto je kao odgovoriti na sva. „Naravno”, kažem. „Dobro”, kaže ona. „To je dobro, Quinn. Mislim, zamisli što bi bilo da nismo.”

Pokušavam joj pročitati izraz lica. Bezizrazan je. Praznina. „Kako to misliš?” „Pa, ja znam toliko puno o tebi”, kaže ona potiho. „Stvari koje si spremna učiniti. Stvari koje si zapravo učinila. Toliko je

258

BaP & BD

toga što bih mogla iskoristiti protiv tebe kad ne bismo bile prijateljice.”

Ruke mi se napinju pod njezinima. Borim se protiv želje da ih izvučem i istrčim iz sobe s polunalakiranim noktima.

Umjesto toga, pogledam je slatko, u nadi da će pomisliti kako mi je pogled iskren. „To se nikad neće dogoditi”, kažem. „Mi smo prijateljice za cijeli život.” „Dobro”, odgovori Sam. „Drago mi je.”

Soba uroni u tišinu, još jednom. Ostajemo tako još pet minuta. Tada Sam vrati crni kist u bočicu, nategnuto se nasmije i kaže: „Gotova si.”

Napuštam sobu prije nego što mi se nokti osuše, prisiljena okrenuti kvaku dlanovima. Pušem u nokte u hodniku čekajući da se lak pretvori u svjetlucavu ljusku. Upućujem se potom u spavaću sobu, brzo pogledam Jeffa želeći biti sigurna da je potpuno predan snu prije nego što skliznem u kupaonicu.

Ne zamaram se paljenjem svjetla. Bolje je bez njega. Liježem na pod, lopatice su mi na hladnim pločicama. Onda biram tipke, Coopov broj trajno mi je utisnut u pamćenje.

Telefon zvoni nekoliko puta prije nego što se javi. Glas mu je hrapav od sna.

“Quincy?”

Bolje sam čim ga čujem. „Coop”, kažem. „Mislim da sam u nevolji.” „Kakvoj nevolji?” „Mislim da sam se uvalila u nešto iz čega se ne mogu izvući.”

259

BaP & BD

Čujem nerazgovjetno šuškanje plahti dok se Coop pridiže u krevetu. Pada mi na pamet da možda nije sam. Vjerojatno ima nekoga tko spava pokraj njega, samo što ja za to ne znam. „Zabrinjavaš me”, kaže. „Reci mi što se događa.”

Ali ja mu ne mogu reći. To je najluđe od svega. Ne mogu s Coopom podijeliti svoje sumnje o Sam, a da ne spomenem grozotu koju sam napravila. One su povezane, jedna neodvojiva od druge. „Loša ideja”, kažem. „Želiš li da dođem do tebe?” „Ne. Samo sam ti željela čuti glas. I vidjeti imaš li ikakav savjet.”

Coop se nakašlje. „Teško je dati savjet kad ne znam što se događa.” „Molim te”, kažem.

Coop na trenutak ušuti. Zamišljam kako se izvlači iz kreveta i uvlači u uniformu, spremajući se doći i pomoći mi željela ja to ili ne. Napokon kaže: „Mogu ti samo reći kako je, ako si u problemu, najbolje da se s njim pokušaš suočiti izravno.” „Što ako ne mogu?”

“Quincy, ti si jača nego što misliš.” „Nisam”, kažem. „Ti si čudo, a to uopće ne znaš”, kaže Coop. „Većina cura umrlo bi one noći u Borovoj kolibi. Ali ne ti.”

Strašno i mučno sjećanje koje mi se vratilo u parku ponovo mi bljesne u umu. On. Šćućuren na podu Borove kolibe. Zašto mi se, od svih stvari, vratila upravo ta slika? „Samo zato što si me ti spasio”, kažem.

260

BaP & BD

„Ne”, kaže Coop. „Ti si već bila u procesu spašavanja same sebe. I zato, u što god da si se uvalila, znam da imaš snage iz toga se izvući.”

Kimam iako znam da me ne može vidjeti. Radim to jer mislim da bi ga to učinilo sretnim, kad bi me mogao vidjeti. „Hvala”, kažem. „Žao mi je što sam te probudila.” „Nemoj da ti ikad bude žao što si me nazvala”, kaže Coop. „Zato sam tu.”

Znam to. I toliko sam zahvalna da to riječima ne mogu izraziti.

Kad Coop prekine vezu, ostanem na mjestu i dalje stišćući telefon. Zurim u njega, žmirkam na njegov sjaj gledajući kako sat na vrhu zaslona mijenja broj za jednu minutu pa onda još jednu.

Nakon što prođe još jedanaest minuta, znam što trebam učiniti iako mi sama ideja izazove mučninu.

Stoga pretražujem svoj telefon da bih pronašla jednu od poruka koju mi je poslao Jonah Thompson. Šaljem mu SMS, a prsti mi se bore protiv svakog dodira tipke.

Spremna za razgovor. bryant park. točno u 11.30

261

BaP & BD

24.

Kasno prijepodne.

Bryant park.

Zatišje prije nego što ljudi nahrupe na pauzu za ručak.

Nekoliko uredskih zaposlenika već je počelo curiti iz susjednih zgrada iskradajući se ranije iz svojih boksova. Gledam ih sa svog mjesta u sjeni njujorške javne knjižnice, ljubomorna na njihovo prijateljstvo, na njihove bezbrižne živote.

Bistro je jutro, ali je i dalje prohladno. Lišće koje prekriva aleje pretvorilo se u prljavo zlatnu boju. Pramenovi bršljana već opasuju drveće za zimu.

Na drugoj strani parka primjećujem Jonaha - sjajna kosa koja poskakuje u gomili. Odjeven je kao da ide na prvi dejt. Karirana košulja. Sportski kaput s četvrtastim džepom. Uske hlače boje crvenog vina sa zavrnutim manšetama. Bez čarapa je iako je cvokotava strana listopada već stigla. Koji šminkerski moron.

Ja nosim istu odjeću kao jučer, preumorna da bih izabrala nešto drugo. Poziv Coopu dovoljno me smirio da uspijem odspavati, ali čak ni pet, šest sati nije bilo dovoljno da izbriše nedostatak sna iz prošlih dana.

Jonah mi priđe, nasmije se i kaže: „Kolega i ja kladili smo se u deset dolara hoćeš li doći ili ne.“

262

BaP & BD

„Čestitam”, kažem. „Upravo si osvojio deset dolara.”

Jonah odmahne glavom. „Ja sam se kladio na nedolazak.” „Pa, ovdje sam.”

Svoju izmorenost ne pokušavam čak ni prikriti. Zvučim kao netko tko pati ili od ozbiljne nesanice ili od snažne glavobolje.

Zapravo, patim od oboje. Glavobolja mi se smjestila točno iza očiju pa škiljim u pravcu Jonaha kad mi kaže: “I što sada?” „Imaš minutu da me uvjeriš da ostanem.” „Dobro”, kaže, gledajući na sat. „Ali prije nego što sat počne otkucavati, imam pitanje.” „Naravno da imaš.”

Jonah se počeše po glavi, kosa mu je nepomična. Sigurno provodi sate u dotjerivanju. Poput mačke, pomislim. Ili onih majmuna koji si stalno prebiru po dlaci. „Sjećaš li me se, makar usputno?” pita.

Sjećam ga se kako vreba pred mojom zgradom. Sjećam se povraćanja po njegovoj nozi. Itekako ga se sjećam dok mi govori o pravoj, užasnoj prirodi smrti Lise Milner. Ali osim toga, nemam nikakvo sjećanje na Jonaha Thompsona, što i on sam zaključuje iz odsustva mog brzog odgovora.

“Ne sjećaš se”, kaže on. „Trebala bih?” „Išli smo zajedno na faks, Quincy. Bio sam s tobom na satovima psihologije.”

To je stvarno iznenađenje, uglavnom zato što to znači da je Jonah dobrih pet godina stariji nego što sam mislila. Ili je gadno pogriješio. „Jesi li siguran?” kažem.

263

BaP & BD

„Potpuno”, kaže. „Dvorana Tamburro. Sjedio sam red iza tebe. Ne da je bilo određeno gdje tko sjedi.”

Sjećam se učionice u dvorani Tamburro. Bila je to polukružna učionica puna propuha, oštro nagnuta na prizemlje.

Redovi sjedala bili su stiješnjeni kao na stadionu pa bi vam koljena onoga iza vas bila tek nekoliko centimetara od potiljka. Nakon prvog tjedna svatko je manje ili više sjedio na istome mjestu. Moje je bilo odostraga, malo ulijevo. „Žao mi je”, kažem. „Ne sjećam te se uopće.” „Ja se tebe baš sjećam”, kaže Jonah. „Puno si mi puta rekla bok prije nego što bi sjela.” „Stvarno?” „Da. Bila si vrlo srdačna. Sjećam se kako si mi se uvijek činila veselom.”

Vesela. Ja se, iskreno, ne mogu sjetiti kad je zadnji put netko upotrijebio tu riječ da bi me opisao. „Sjedila si s onom drugom curom”, nastavio je Jonah. „Onom koja je često kasnila.”

Misli na Janelle, koja bi se znala ušuljati na sat nakon što je počeo, često mamurna. U nekoliko je navrata zaspala, s glavom na mom ramenu. Nakon sata, dala bih joj da kopira moje bilješke. „Bile ste prijateljice”, kaže on. „Mislim. Možda sam u krivu.

Sjećam se puno prepirki među vama.” „Nismo se prepirale”, kažem. „Baš jeste. Između vas se događala neka pasivna agresija.

Kao da ste se pretvarale da ste najbolje prijateljice, ali zapravo niste mogle podnijeti jedna drugu.”

Ne sjećam se ničega takvoga, što ne znači da nije istina.

Očito se događalo dovoljno često da se Jonah sjeća.

264

BaP & BD

„Bile smo najbolje prijateljice”, kažem tiho. „O Bože”, kaže Jonah loše se pretvarajući da je tek sada sve povezao. Sigurno je već znao. Dvije cure koje su sjedile na satu ispred njega, nijedna od njih nije se vratila s jednog vikenda u listopadu. „Nisam to trebao spominjati.”

Ne, nije trebao i da me nije boljela glava i da nisam bila toliko željna promjene teme, očitala bih mu bukvicu. „Sada kad smo ustanovili da mi je pamćenje jadno, vrijeme je da mi kažeš zašto sam tu”, kažem. „Tvoja minuta počinje sada.”

Jonah zaroni odmah, trgovac koji ima minutu da proda svoju priču, za dužinu vožnje liftom. Pretpostavljam da je ovu strategiju vježbao. Dok govori, glatko ponavlja ono što je već poznato. „Vrlo jasno si dala do znanja da ne želiš razgovarati o onome što ti se dogodilo. Razumijem i prihvaćam to. Ovdje nije riječ o tvom slučaju, Quincy, iako znaš da sam tu ako ga ikad poželiš ispričati. Riječ je o Samanthi Boyd i njezinoj situaciji.” „Rekao si da mi je lagala. O čemu?” „Doći ću do toga”, kaže. „Želim znati koliko ti znaš o njoj.” „Zašto si toliko zainteresiran za Sam?” „Nisam samo ja, Quincy. Trebala si vidjeti taj interes koji je izazvao članak o vama dvjema. Promet na webu bio je sulud.” „Ako još jednom spomeneš taj članak, odlazim.” „Žao mi je”, kaže Jonah, a lice mu malo porumeni. Sretna sam kad vidim da je barem malo osramoćen zbog svojih djela. „Vratimo se Sam.” „Želiš da iznesem neko njezino prljavo rublje”, kažem.

265

BaP & BD

“Ne”, kaže on, ali previsok ton njegova protesta govori mi da sam u pravu. „Jednostavno želim da podijeliš ono što znaš.

Razmišljaj o tome kao o njezinu profilu u novinama.” „Ovo bi bilo službeno ili neslužbeno?” „Radije bih da bude službeno”, kaže Jonah. „Šteta.” Iritira me. Glava mi pulsira još više, a nogama mi kola nemir. „Hajdemo prošetati.” Šećemo od knjižnice prema Šestoj aveniji. Više ljudi nahrupilo je u park puneći staze posute škriljcem i pecajući poželjne stolce uz njih. Jonah i ja stisnuti smo jedno uz drugo, zbog gužve, krećemo se rame uz rame. „Ljudi zaista žele znati sve o Sam”, kaže Jonah. „Kakva je.

Gdje se skrivala sve vrijeme.” „Nije se skrivala.” Iz nekog razloga i dalje osjećam potrebu braniti je. Kao da će ona saznati ako to ne budem činila. „Samo je bila ispod radara.” „Gdje?” Čekam pola sekunde prije nego što mu kažem, pitajući se bih li trebala. Ali zato sam tu, zar ne? Iako se nastavljam uvjeravati da nije tako. „Bangor, Maine.” „Zašto je odjednom izronila?” „Htjela me upoznati, nakon Lisina samoubojstva”, kažem, brzo shvaćajući svoju pogrešku. „Ubojstva, mislim.” „I uspjela si je upoznati?”

Mislim na Sam dok mi lakira nokte. Mi smo prijateljice, zar ne? „Da”, kažem.

266

BaP & BD

Tako jednostavna riječ. Dva mala slova. Ali u njima mnogo više. Da, uspjela sam upoznati Sam, jednako kao što je ona uspjela upoznati mene. Također znam da joj ne vjerujem. I poprilično sam sigurna da ona prema meni osjeća isto.

“I sigurna si da ne želiš podijeliti ono što znaš o njoj?” pita Jonah.

Došli smo do stolova za stolni tenis u Bryant parku jednom od stvari kojih ima „samo u New Yorku”. Oba su zauzeta, jedan okupira stariji par azijskog podrijetla, a drugi dva uredska truta olabavljenih kravata. Dok pokušavam proizvesti prikladan odgovor na Jonahovo pitanje, na trenutak ih promotrim. „Nije tako jednostavno”, kažem. „Znam nešto što bi te moglo natjerati da promijeniš mišljenje”, kaže mi Jonah. „O čemu pričaš?”

Glupo pitanje. Već znam o čemu govori. O velikoj laži koju mi Sam ponavlja. To da Jonah ima informaciju koju ja nemam beskrajno me ozlovolji. „Reci mi već jednom što znaš, Jonah.” „Volio bih to, Quincy”, kaže on ponovo se češkajući po glavi. „Stvarno bih volio. Ali dobri novinari ne dijele samo tako ono što znaju s izvorima koji nisu kooperativni. Znači, ako stvarno želiš da ti odam neku super tajnu informaciju, moram i ja dobiti nešto malo zauzvrat.”

Više nego ikad poželim otići. Znam i da bih to trebala učiniti. Reći Jonahu da me ostavi na miru i onda krenuti prema toliko potrebnom snu. Ali trebam znati i koliko mi Sam laže.

Jedno nadglasava drugo.

267

BaP & BD

„Tina Stone”, kažem. „Tko je to?” „Ime Samanthe Boyd. Promijenila ga je legalno prije puno godina, da bi izbjegla ljude poput tebe. Zato je sve ove godine uspjela ostati nezamjetna. Samantha Boyd tehnički više ne postoji.” „Hvala ti, Quincy”, kaže Jonah. „Mislim da ću prokopati život Tine Stone.” „Reći ćeš mi što si pronašao.”

To nije bilo pitanje. Jonah to potvrdi kratkim kimanjem. „Naravno.” „Sad je red na tebi”, kažem. „Reci mi što znaš.” „Riječ je o onom članku za koji sam se zakleo da ga više neću spominjati. Posebno o fotkama koje su išle uz njega.” „Što s njima?”

Jonah duboko udahne i podigne ruke, proglašavajući svoju nevinost prije nego što kaže i riječ. „Zapamti, ja sam samo glasnik”, napokon kaže. „Molim te, nemoj me ubiti.”

268

BaP & BD

25.

Sam je u kuhinji, pregača je na njoj, pretvara se da je Betty jebena Crocker5. Pretvara se da je bilo što drugo nego nepoštena kuja. Kad uđem, ona kruži oko posude za miksanje muteći jaja u snježnu hrpu šećera i brašna. „Moramo razgovarati”, kažem.

Njezine oči ne napuštaju posudu. „Daj mi samo minutu.”

Jurnem na nju. U hipu, posuda poleti s kuhinjske površine i udari o pod. Linija tijesta za tortu trasira si put s radne površine prema dolje, preko kredenca i poda do posude. „Koji kurac, Quinn?” procijedi Sam. „To je upravo ono što ja mislim, Sam. Koji kurac?”

Ona se nasloni na radnu plohu i oprezno me pogleda. I onda shvati. Točno zna o čemu govorima. „Koliko ti je rekao?” „Sve.” Znam sve. Kako je otišla u Jonahovu redakciju dan nakon što se pojavila vijest o Lisinoj smrti. Kako mu je rekla tko je i da je došla u New York kako bi me vidjela. Kako je pitala želi li fotografiju života.

Betty Crocker je fikcijski lik koji se koristi u američkim oglašivačkim kampanjama u reklamiranju hrane i recepata, op. prev.

5

269

BaP & BD

„Znala si da je on još tamo kad si mi se predstavila”, kažem. „Ti si to isplanirala. Ti si željela da budemo na naslovnici.”

Sam se ne miče, čizme su joj kao ukopane u kuhinjski pod, tromi mulj tijesta od torte okružuje jednu od njih. „Da”, kaže ona. „Pa?” Hvatam špatulu koja mi je pri ruci i bacam je preko prostorije. Pogađa zid do prozora pa se mrlja od tijesta zalijepi za boju. Ne osjećam se bolje. „Shvaćaš li koliko je to bilo glupo? Ljudi su vidjeli te fotografije, Sam. Puno ljudi. Stranci znaju tko smo. Znaju gdje ja živim.” „Učinila sam to za tebe”, kaže Sam. Udaram rukom po pultu. Ne želim to ni čuti. „Začepi.” „Iskreno. Mislila sam da bi ti pomoglo.” „Začepi!”

Sam ustukne, njezine iscrtane smeđe obrve podignu se u iznenađene lukove. „Želim da znaš zašto sam to učinila.”

Karton jaja mi je s desna, napola pun. Uzimam jedno.

“Za...”

Jaje poleti prema Saminoj glavi. Ona mu se izmakne s putanje pa ono prsne na kredencu iza nje. „... če...”

Bacim još jedno. Kao granatu. Brz udarac, iz zgloba. Kad se pridruži posudi na podu, grabim još dva, bacajući ih u brzom nizu. pi!”

Oba jaja pogađaju Saminu pregaču. Kaotične detonacije žutoga koje ju guraju na kuhinjsku površinu, više iz iznenađenja nego brzine. Grabim i ostala, ali Sam požuri naprijed, nestabilna

270

BaP & BD

na sklizavim pločicama. Baca karton šaljući preostala jaja u krš na podu. „Hoćeš li mi samo dopustiti da ti objasnim?” viče ona. „Već znam što si napravila!” vičem. „Htjela si da se razbjesnim! I umalo sam ubila čovjeka! Je li to dovoljno bjesnila za tebe? Što još želiš da napravim?”

Sam me hvata za ramena tresući me. „Želim da se probudiš! Skrivala si se sve ove godine.” „Ti mi kažeš. Nisam ja nestala. Nisam ja ta koja čak ni vlastitoj majci nije rekla da je još živa.” „Ne mislim to na taj način.” „Nego što onda misliš, Sam? Voljela bih da jednom daš neki smisao. Pokušala sam te razumjeti, ali ne mogu.” „Prestani se pretvarati da si netko drugi!” Sam također odlučuje pobacati neke stvari. Na radnoj plohi je još jedna posuda koju sad tresne o pod. Otkotrlja se do kuta vrteći se po svom obodu. „Ponašaš se kao savršena djevojka sa savršenim životom koja peče savršene kolače. Ali to nisi ti, Quinn, i ti to znaš.”

Sam me gura na perilicu za posuđe čiji mi se rub usijeca u dno leđa. Odgurnem je i odskližem se kroz mulj od jaja na podu. „Ti ne znaš ništa o meni”, kažem.

Sam mi ponovo prilazi, ovaj put zauzima sav prostor ispred mene.

“Ja sam jedina koja te zna. Ti si borac. Ona koja će napraviti sve da preživi. Kao i ja.”

Pokušavam izmigoljiti, u zamci sam. „Ja uopće nisam poput tebe.”

271

BaP & BD

“Ti si jebena Posljednja djevojka”, kaže Sam. „Zato sam otišla Jonahu Thompsonu. Da se ne bi mogla više skrivati. Da možeš napokon živjeti ime koje si zaradila.”

Njezino je lice toliko blizu moga da prestajem disati.

Njezina je prisutnost poput vatre koja isisava sav kisik iz čovjeka.

Odgurnem je raščišćavajući dovoljno prostora da se okrenem.

Sam mi hvata ruku pokušavajući me povući prema sebi. Moja druga ruka napipava po radnoj plohi pokušavajući dosegnuti bilo što. Mjerne posudice odbiju mi se od zglobova. Žlica mi isklizne iz stiska i udari o pod. Prsti napokon uhvate nešto čime zamahnem prema njoj pokušavajući je zahvatiti.

Sam vrisne, bezglavo uzmičući. Pada na pod i stišće se uz vrata kredenca.

Krenem za njom preko kuhinje, maglovito svjesna kako neprestano ponavlja moje ime. Zvuk je vodnjikav i dalek, kao da ga uzvikuje iz dubine bunara. „Quinn!”

Taj je dovoljno glasan da kredenc zazveči. Dovoljno glasan da probuši gnjevnu sumaglicu koja me okružuje.

“Quincy”, kaže Sam, sada gotovo šapućući. „Molim te.”

Pogledam dolje.

U ruci mi je nož.

Nakošen je, plosnati dio oštrice okrenut je prema stropu, zrcali stropno kuhinjsko svjetlo u svjetlucavim trakama. Ispuštam ga prožeta trncima. „Nisam to namjeravala.”

Sam ostaje na podu, sklupčana, koljena joj dotiču naramenice pregače. Ne može prestati drhtati. Izgleda kao da doživljava napad.

272

BaP & BD

„Nisam te namjeravala povrijediti”, kažem sa suzama u stražnjem dijelu grla. „Kunem se.”

Kosa joj visi preko lica. Vidim njezine rubinski crvene usne, oblutak nosa, oko koje proviruje između niti, svijetlo i prestravljeno.

“Quincy”, kaže ona. „Tko si ti?”

Odmahnem glavom. Stvarno ne znam.

273

BaP & BD

26.

Zvono na ulaznim vratima prekine tišinu koja je nastala u kuhinji. Interfon. Netko je vani. Pritisnem gumb pokraj vrata pa s ulice do mene dopre ženski glas ometen uličnim šumovima. „Gospođice Carpenter?”

“Da?” „Bok, Quincy”, kaže žena. „Carmen Hernandez ovdje. Žao mi je što upadam ovako, ali trebam vas na tren.”

Detektivka Hernandez ubrzo je u blagovaonici, lijepo odjevena, u zeleni sako i crvenu bluzu. Kad sjedne, narukvica na desnom zglobu dotakne površinu stola i zazveči. S pravog srebra visi nekoliko okruglih privjesaka. Male amajlije za sreću. Možda dar od muža za godišnjicu braka. Ili poklon kojim se počastila sama, umorna od čekanja da to učini on. Bilo kako bilo, lijepa je.

Hrabrija ja pokušala bi joj je ukrasti. Promatrajući privjeske, u njima vidim nekoliko verzija sebe. „Jesam li došla u nezgodno vrijeme?” kaže, znajući da jest.

Kuhinja je vidljiva svakome tko kroz hodnik prolazi do blagovaonice. Trenutno je puna ljepljivog nereda od tijesta i ljuski od jaja. Cak i da joj je ona nekako promakla, tu smo Sam i ja, dva brašnom posuta i jajima zamrljana kaosa koji sjede preko puta nje. „Ne”, kažem. „U redu je.”

274

BaP & BD

„Jeste li sigurni? Izgledate usplahireno.” „Jedan od onih dana.” Bljesnem energičnim osmijehom. Svi zubi i desni. Moja bi majka bila ponosna. „Znate kako ludo može biti u kuhinji.” „Moj muž kuha”, kaže Hernandez. „Sretnica.” „Zašto ste ovdje, detektivko?” pita Sam, progovorivši prvi put otkako je zazvonio interfon. Zgurala si je kosu iza uha omogućivši detektivki da se suoči s njezinim čvrstim pogledom. „Imam nekoliko pitanja o slučaju napada na Rockyja Ruiza.

Ništa ozbiljno. Samo radim svoj posao.” „Već smo vam rekle sve što znamo.” Pokušavam ne zvučati zabrinuto. Stvarno se trudim. Ipak, anksiozno škripanje krije se u svakoj riječi. „Zaista nemamo što dodati.” „Sigurne ste u to?” „Potpuno.”

Privjesci detektivkine narukvice ponovo zazveče dok iz sakoa uzima notes i lista ga. „Pa, ja imam dva svjedoka koji tvrde drukčije.” „Da?” kažem.

Sam ne kaže ništa.

Hernandez pribilježi nešto u notes. „Jedan od njih je sitni kriminalac koji operira po divljem vrtu Central parka”, kaže ona. „Ime mu je Mario. Sinoć ga je doveo policajac u civilu. Nije iznenađenje. Ima kilometarsku listu optužbi za podvođenje. Kad ga je policajac pitao je li vidio išta te noći, zanijekao je. Ali spomenuo je da je vidio nešto neobično noć

275

BaP & BD

prije. Dvije žene kako sjede u parku. Oko jedan ujutro. Jedna od njih je pušila. Rekao je da mu je dala cigaretu.”

Sjećam ga se. Zgodan tip u koži. Spomen na njega potakne moju anksioznost, i to s dobrim razlogom. Sam je s njim razgovarala. Vidio nam je lica. „Identificirao mi je te djevojke”, kaže Hernandez. „To ste vas dvije.” „Kako on to zna?” kaže Sam. „Prepoznao vas je po slici iz novina. Pretpostavljam da znate kako ste neki dan bile udarna vijest.”

Držim ruke na koljenima, tamo gdje ih Hernandez ne može vidjeti. Obje su sklupčane u nervoznu šaku. Što ona više govori, to ja više stišćem. „Sjećam ga se”, kažem. „Došao je do nas dok smo sjedile u parku.” „U jedan ujutro?”

“Je li to ilegalno?” pita Sam. „Ne. Samo je neuobičajeno.” Detektivka Hernandez nagne glavu prema nama. „Posebno uzevši u obzir da ste bile tamo dvije noći zaredom.”

Podlaktice me bole dok šake ostaju stisnute u krilu.

Pokušavam ih opustiti, prst po prst. „Rekle smo vam zašto smo bile tamo”, kažem. „Išle ste van na piće, točno?” kaže Hernandez. „Isto to ste radile i tu noć kad vas je Mario Žigolo vidio?” „Da”, zacvrkućem.

Sam i ja se pogledamo. Hernandez zabilježi nešto u notes, napadno nešto prekriži, pa onda zapiše nešto drugo.

276

BaP & BD

„Pošteno”, kaže. „Razgovarajmo sad o ovom drugom svjedoku.” „Još jedna muška kurva?” pita Sam. Detektivki Hernandez ova opaska nije zabavna. Namršti se prema Sam, govoreći: „Beskućnik. Razgovarao je s jednim od policajaca koji su ispitivali ljude u parku o Rockyju Ruizu. Rekao je da je vidio dvije žene na onom otmjenom bazenu na kojem djeca puštaju brodiće. Mjesto je opisano u jednoj knjizi, mislim. Čitam je svojoj djeci. Nešto o mišu?” „Stuart Mali”, kažem, iako nisam sigurna zašto. „To je to. Lijepo mjesto. Taj beskućnik svakako misli isto. ponekad spava na klupi pokraj bazena. Ali te noći kada je Rocky napadnut rekao je da su ga otjerale te dvije žene. Uhvatile su ga kako ih promatra dok je jedna od njih u bazenu prala ruke. Rekao je kako je izgledalo kao da krvari.”

Ne usuđujem se pitati je li opisao te dvije žene. Očito jest. „Vas dvije odgovarate opisu koji nam je dao”, kaže Hernandez. „Stoga ću ja sad bubnuti i pretpostaviti da ste to zaista bile vi. Bi li koja od vas željela objasniti što se tamo događalo?” Preklopi ruke na stolu tako da je ruka s narukvicom s gornje strane. Moje šake su pod stolom postale stijene. Grumeni ugljena stisnuti u dijamante. Pritisak razdere jednu od krasti na zglobovima. Kaplja krvi sklizi mi među prstima. „Bilo je točno kao što je izgledalo”, kažem izmišljajući laž bez razmišljanja. „Spotaknula sam se dok smo prelazile park.

Ogrebla putem ruku. Krvarila je poprilično, pa smo otišle do bazena da bismo je isprale.” „Je li to bilo prije ili nakon krađe torbe?”

277

BaP & BD

„Prije”, kažem.

Hernandez me fiksira, pogled joj je težak. Ispod uredne kose i po mjeri šivanoga sakoa je tvrd orah. Vjerojatno se morala namučiti da bi došla do pozicije na kojoj je sada. Više nego muški kolege, u to sam sigurna. Kladim se da su je svi podcjenjivali. I ja sam je podcijenila, i sad smo tu gdje jesmo. „Zanimljivo”, kaže. „Naš beskućni prijatelj nije spomenuo nikakvu torbu.” „Mi...”

Zbog nekog se razloga zaustavljam. Laž nestaje kao mrvica soli koja mi se otapa na jeziku.

Hernandez se nagne naprijed kao da se priprema za žensko čavrljanje. „Slušajte, dame, ne znam što se dogodilo u parku te noći. Možda je Rocky bio drogiran i izvan pameti. Možda vas je pokušao ugroziti i vi ste se borile malo prejako. Ako je to tako, u vašem je interesu da mi sve kažete.” Povlači se unatrag, prijateljsko čavrljanje je završilo. Kad ponovo zgrabi notes, narukvica zagrebe stol. „Čak i razumijem zašto to ne želite. Čovjek je u komi, a to je ozbiljna situacija. Ali kunem se da vas neću osuđivati. Ne dok nemam cijelu priču.” Hernandez konzultira svoje bilješke i pogleda u Sam. „Gospođice Stone, u stanju sam čak i zažmiriti na vaše prijašnje sukobe sa zakonom.”

Njoj u prilog, moram reći da Sam ne reagira. Njezino je lice spokojna maska. Ali vidim da traži moju reakciju. A njezin izostanak govori joj sve što treba znati. „Želim biti jasna i reći da nijedna od tih stvari neće ni na koji način utjecati na postupanje prema vama”, kaže Hernandez. „Ako se ijedna od vas odluči prijaviti, naravno.”

278

BaP & BD

„Nećemo”, kaže Sam. „Razmislite o tome, dajte si vremena.” Hernandez ustaje i stavlja notes pod ruku, a narukvica sve vrijeme zveči. „Razgovarajte o tome. Ali ne predugo. Što više čekate, to je gore.

I, ako je jedna od vas, znate, to učinila, bolje vam je da se molite da Rocky Ruiz izađe iz kome. Jer ako se suočim s ubojstvom iz nehata, svi dogovori otpadaju.” „Ne govorimo ništa”, objavi Sam kad Hernandez ode. „Moramo reći”, kažem.

Ostajemo u blagovaonici, zatočene u tvrdoglavoj, neizdrživoj tišini. Sunce se nagiba kroz prozor osvjetljujući čestice prašine što se vrte iznad površine stola. Ne usuđujući se pogledati jedna u drugu, promatramo ih kao ljudi koji očekuju oluju. Samo sirovi živci i neizgovoreni užas. „Zapravo, ne moramo”, kaže Sam. „Ona nagađa. Nema ništa protiv nas. Nije ilegalno noću sjediti u Central parku.” „Sam, ima dva svjedoka.” „Beskućnik i svodnik koji nije vidio ništa.” „Ako kažemo istinu, bit će blaga prema nama. Ona razumije.” Čak ni ja u to ne vjerujem. Detektivka Hernandez nema nikakvu namjeru pomoći nam. Ona je samo vrlo pametna žena koja radi svoj posao. „Isuse”, kaže Sam. „Ona je lagala, Quinn.”

Tišina se nastavlja. Gledamo ples čestica prašine. „Zašto mi nisi rekla da si bila u Indiani?” kažem.

279

BaP & BD

Sam napokon pogleda prema meni. Njezino lice je strano, nečitko. „Ne želiš čuti tu priču, bejbe. Vjeruj mi.” „Trebam odgovore”, kažem. „Trebam istinu.” „Sva istina koju trebaš znati jest da je ono što se dogodilo u parku tvoja krivnja. Ja samo pokušavam spasiti tvoju guzicu.” „Tako što lažeš?” „Tako što čuvam tvoje tajne”, kaže Sam. „Sad već znam previše o tebi. Više nego što misliš.”

Sam se odguruje od stola. Pokret u meni potakne nalet pitanja, svako s više optužaba od prethodnoga. „Jesi li srela Lisu? Jesi li bila u njezinoj kući? Što mi još tajiš?”

Sam se okrene, a tamna kosa šibne zrakom, dok joj je lice zamagljeno. Ta slika otključa sjećanje na sličan prizor.

Tako blijedo da je više sjećanje sjećanja. „Sam, molim te...”

Napusti blagovaonicu u tišini. Trenutak kasnije za njom se zatvore ulazna vrata.

Ostajem sjediti, preumorna da bih se pomaknula, zabrinuta da ću, ako pokušam ustati, jednostavno pasti na pod. Način na koji je Sam izgledala kada je otišla neprestano mi se vrti u glavi.

Već sam to vidjela. Znam da jesam.

Odjednom se nečega prisjetim, zbog čega požurim prema laptopu. Logiram se na Facebook tražeći Lisin profil. Gomile izraza sućuti puni njezinu stranicu. Ignoriram ih i usmjeravam se prema Lisinim fotografijama pa brzo pronalazim što sam tražila fotku Lise kako podiže bocu vina sjajeći srećom.

Vrijeme za vino! LOL!

280

BaP & BD

Proučavam ženu u pozadini fotografije. Tamni obris koji me tako fascinirao prvi put kad sam ga vidjela. Buljim u sliku kao da je mogu izoštriti. Najbolje što mogu je žmirkati, pokušavajući zamagliti pogled, jednako kao i objekt na fotografiji s nadom da će se oba izbalansirati u jasnoći. I funkcionira do određene razine.

Na rubu tamnog obrisa pojavi se bijela mrlja. Unutar te mrlje je kap crvene.

Ruž.

Samin ruž.

Svijetao poput krvi.

Vidjevši ga, tijelo mi zažamori unutarnjim ubrzanjem.

Osjećam se kao da sam privezana za raketu, da jurimo kroz ozon i frcamo iskre dok obje ne eksplodiramo.

281

BaP & BD

27.

Kuhinja je očišćena, a moje torbe spakirane. Jeff dolazi s posla. Jedan kofer. Jedna ručna prtljaga. On stoji na ulazu spavaće sobe trepćući kao da sam opsjena. „Što radiš?” „Idem s tobom”, kažem. „U Chicago?” „Kupila sam kartu on line. Isti let, ali ne možemo sjediti zajedno.” „Jesi sigurna?” pita Jeff. „To je bila tvoja ideja.” „Istina. Samo je vrlo naglo. I što sa Sam?” „Sam si rekao da je na nekoliko dana možemo ostaviti samu”, kažem. „Nije pas, sjećaš se?”

Zapravo, nadam se da će otići dok se vratimo. Tiho. Bez nereda. Škorpion koji je bio u takvoj žurbi da je zaboravio ubosti.

U međuvremenu, Jeff gleda po spavaćoj sobi kao da je vidi prvi put pa kaže: „Nadajmo se da će nešto ostati dok se vratimo.” „Ja ću se za to pobrinuti”, kažem.

Sam se ne vraća do kasno u noć, dugo nakon što smo Jeff i ja otišli u krevet. Ujutro, prije polaska na aerodrom, pokucam na

282

BaP & BD

vrata njezine sobe. Nakon nekoliko pokušaja bez odgovora, odškrinem vrata i provirim. Ona je u krevetu, prekrivač joj je navučen do brade. Podiže se dok se ona prevrće pod njim. „Ne”, ona zastenje. „Molim te, nemoj.” Žurim prema krevetu i prodrmam joj ramena, jedva se izmičući prije nego što se ona naglo uspravi, potpuno budna. „Što se događa?” pita. „Noćna mora”, kažem. „Imala si noćnu moru.”

Sam bulji u mene želeći se uvjeriti da nisam dio toga košmara. Izgleda kao žena koju su upravo spasili od utapanja crvenog lica, kao da ju je voda izbacila. Kosa joj je u dugačkim tamnim rezancima poput morske trave, zalijepljena za znojem natopljene obraze. Čak se malo zatrese, kao da pokušava izbaciti višak vode. „Hej”, kaže. „Ovo je baš bilo loše.”

Sjednem na rub kreveta u iskušenju da je pitam što je sanjala. Je li to bio Calvin Whitmer i njegovo vrećom pokriveno lice? Ili nešto drugo? Možda Lisa, koja krvari iz kade. Ali Sam i dalje gleda u mene sluteći da se nešto sprema. „Jeff i ja odlazimo na par dana”, kažem. „Kamo?”

“U Chicago.” „Znači li to da me izbacuješ? Ne mogu si priuštiti hotel.” „Znam”, kažem smirenim i ujednačenim tonom. Ne smijem reći ništa što bi je moglo uznemiriti. To je od presudne važnosti. „Možeš ostati ovdje dok nas nema. Nešto poput kućepazitelja.

Možda bi mogla nešto ispeći, ako ti se bude dalo.” „Mislim da neće”, kaže Sam.

283

BaP & BD

„Možemo li ti Jeff i ja vjerovati?”

Besmisleno pitanje. Naravno da joj ne vjerujem. Upravo sam zato odlučila otići s Jeffom u Chicago. Ostaviti je u prošlosti, moja je jedina opcija. „Naravno.”

Vadim novac koji sam stavila u džep prije ulaska u sobu.

Dvije zgužvane novčanice od sto dolara. Dajem ih Sam. „Tu ti je džeparac”, kažem. „Iskoristi ga za hranu, možda za kino. Što god.”

To je mito i Sam to zna. Trljajući novčanice, kaže: „Zar kućepazitelji ne dobivaju i neku vrstu plaće? Zato što paze na stan. Brinu da je sve u redu.” Iako je to formulirala kao savršeno razumno pitanje, mene je izdaja koju sam osjetila zapekla kao šamar.

Sjećam se njezine prve noći ovdje, kako ju je Jeff izravno pitao je li došla tražiti novac. Zanijekala je i ja sam joj vjerovala.

Sad mi se čini da je to jedini razlog zbog kojeg je tu. Kasnonoćni razgovori, pečenje kolača, sve to prijateljevanje bilo je samo sredstvo do tog cilja. „Što misliš o pet stotina?” pitam.

Sam procjenjuje sobu. Vidim je kako računa u glavi mjereći potencijalnu vrijednost svakog objekta. „Tisuću mi zvuči bolje”, kaže ona.

Zaškripim zubima. „Naravno.”

Odlazim po torbicu i vraćam se s čekom koji glasi na Tinu Stone i datiran je na dan nakon našeg povratka. Kad ugleda datum, ne kaže ništa. Samo preklopi ček i ostavi ga zajedno s gotovinom na noćnom ormariću. „Želiš li me vidjeti ovdje kada se vratiš?” kaže ona.

284

BaP & BD

“Na tebi je da odlučiš.”

Sam se nasmije. “Pa i je, nije li?”

U avionu putnik pokraj mene ljubazno pristaje zamijeniti mjesto s Jeffom, omogućivši nam da sjedimo zajedno. Tijekom polijetanja Jeff me hvata za ruku i nježno je stišće. Nakon slijetanja i prijave u hotel, imamo za sebe cijelo poslijepodne i večer. Nestala je čudnovatost od prije dvije noći kad je Samina odsutnost bila očita kao nestali mali prst. Šećemo donjogradskim blokovima oko hotela, prošlotjedne tenzije tope se u vjetriću koji puše s jezera Michigan. „Drago mi je što si sa mnom, Quinn”, kaže Jeff. „Znam da se sinoć nije činilo tako, ali stvarno to mislim.” Kad posegne za mojom rukom, s radošću je primam. Lakše mi je kad na svojoj strani imam njega. Posebice uzevši u obzir ono što namjeravam učiniti.

Na povratku u hotel oboje smo zadivljeni haljinom u izlogu butika. Crnobijela s remenom oko struka koja se na bokovima širi u zvono, u stilu Diora iz pedesetih. „Upravo s aviona iz Pariza”, kažem, citirajući Grace Kelly iz filma Prozor u dvorište. „Misliš li da se prodaje?”

Jeff zamuckuje u stilu Jimmyja Stevvarta. “Pa, to ovisi o cijeni.” „Bagatela od tisuću sto dolara”, kažem, i dalje kao da sam Grace. „Ta bi haljina trebala biti izlistana na burzi”, odbacuje Jeff šalu i prestaje glumiti. “I mislim da bi je trebala kupiti.” „Stvarno?” pitam, ponovo postajući ja.

285

BaP & BD

Jeffov osmijeh zabljesne. „Imala si težak tjedan. Zaslužuješ nešto lijepo.”

U trgovini odahnem kad vidim da je cijena haljine nešto niža od moje procjene. Kad ustanovim da mi pristaje, osjetim još veće olakšanje. Pa je odmah kupim. „Haljina poput ove zaslužuje priliku za izlazak”, kaže mi Jeff. „Mislim da znam pravo mjesto.”

Odijevamo se za večeru, ja u svojoj novoj toaleti, Jeff u svom najboljem odijelu.

Zahvaljujući hotelskom vrataru, dolazimo do kasne rezervacije za najpomodniji, užasno skup restoran. Na Jeffovo ohrabrivanje, razmećemo se jelovnikom od jedanaest sljedova ispirući ga bocom Cabernet sauvignona. Za desert dobivamo čokoladni sufle, toliko božanstven da tražim recept od chefa.

U hotelu, opijeni od vina i nepoznatoga grada, senzualni smo i zavodnički raspoloženi. Polako ga ljubim dok mu odvezujem kravatu čija mi se svila vrti oko prstiju. Jeff mi polako svlači haljinu. Drhtim dok povlači zatvarač i izvijam leđa.

Kad haljina padne na pod, dah mu oteža. Hvata me za ruke nanoseći mi laganu bol. U očima mu je žudnja. Divljina koju nisam vidjela godinama. Zbog nje izgleda kao stranac, opasan i dalek. Podsjeća me na sve one grube dečke iz bratstava i igrače bejzbola s kojima sam spavala nakon Borove kolibe. One koje nije bilo strah skinuti mi hlače i prebaciti me preko kreveta. One koji nisu marili za to tko sam ni što želim.

Tijelo mi drhti. Ovo obećava. To je ono što trebam.

Ali onda odjednom nestane, raspoloženje padne jednakom lakoćom kojom je Jeffova kravata skliznula iz mojih ruku. Nisam ni svjesna da je iščezlo sve dok ne legnemo na krevet, a Jeff ne

286

BaP & BD

uđe u mene. Odjednom se opet pojavi obični, izluđujuće pažljivi on. Koji me pita kako se osjećam. Koji me pita što želim. Želim da se prestane brinuti o mojim potrebama. Želim da začepi i uzme ono što on želi.

Ali se ništa od toga ne dogodi. Seks završi kao i obično - s potrošenim Jeffom, sa mnom rastegnutom na leđima i tvrdim čvorom nezadovoljstva u želucu.

Jeff se poslije tušira, pa se vraća u krevet ružičast i nježan. „Što planiraš za sutra?” pita on, glas mu je udaljen, već plovi na brodu za zemlju snova. „Uobičajene znamenitosti.

Možda još šopinga.”

Umjetnički

institut.

Bean6.

„Lijepo”, mrmlja Jeff pospano. „Bit će ti zabavno.” „Zato sam i pošla s tobom”, kažem iako to nije pravi razlog.

Zabava nema nikakve veze s razlogom mog dolaska. Ni Jeff s tim nema veze. Dok je pod tušem ispirao znoj i miris jednoličnog seksa, ja sam telefonirala i rezervirala auto. Ujutro ću se odvesti u Indianu i napokon doći do nekih odgovora.

Cloud Gate - skulptura u javnom prostoru, također poznata pod imenom „Bean”, rad britanskog umjetnika indijskog podrijetla Sir Anisha Kapoora, op. prev.

6

287

BaP & BD

28.

Između Chicaga i Muncieja leži otprilike 400 kilometara pa vozim brzo koliko mi unajmljeni camry dopušta. Cilj mi je doći do Lisine kuće i vidjeti mogu li što saznati - bilo što - prije večeri i povratka u grad. Put je dugačak, oko sedam sati ukupno, ali ako držim brzinu, mogu se vratiti prije nego što Jeff primijeti da me nema.

Na putu se dobro provodim stajući samo jedanput u minimarketu pokraj autoceste 1-65. Jedno od onih tužnih, generičkih mjesta koja žele da pomislite kako su dio nekog lanca. Ali pukotine su vidljive. Sve one ljepljive limenke soka, oguljene pločice i stalci za golišave časopise omotane u kondome od čiste plastike. Kupujem bocu vode, energetsku pločicu i paketić krekera od sira. Doručak šampiona.

Pokraj blagajne je stalak sa srebrnim upaljačima. Kad napušeni trgovac otvori svježu rolu sitniša za blagajnu, grabim jedan i stavljam ga u džep. On me skuži, nasmije se i pošalje van namigujući mi.

Opet sam u autu, mjerim vrijeme po sunčevoj svjetlosti koja se nagiba preko ravne trake asfalta. Scenografija koju vidim kroz prozor ruralna je i ogoljena. Kuće više nemaju bočne i ulazne terase. Kilometri polja lete, kukuruzne stabljike sasječene do korijena. Znakovi za izlazak s autoceste pokazuju na male gradove varljivo egzotičnih imena. Paris. Brazil. Peru.

288

BaP & BD

Kad sunce postane trepćuće žuto, visoko iznad glave, ja vozim kroz Muncie tražeći adresu koju mi je Lisa dala u slučaju da joj ikad poželim pisati. Pronalazim njezinu kuću na tihoj bočnoj ulici punoj prizemnica i stabala javora. Lisina je primjetno ljepša od drugih, sa svježom bojom na štukaturama i očuvanim namještajem na trijemu. Na sredini dobro održavanog travnjaka stoji cvjetni otok iz čijeg se središta kao golema gljiva uzdiže bazen za ptice od pleksiglasa.

Na kolniku je parkiran karavan s naljepnicom PBA7 sa stražnje strane. To definitivno nije Lisin auto. Nakon što se parkiram na ulici, provjerim izgled u retrovizoru, pazeći da djelujem tmurno i znatiželjno, a ne pomaknuto, poput uhode.

U hotelu sam dobro pazila da izaberem odjeću koja je na granici žalovanja i neformalnosti. Tamne traperice, tamnoljubičasta bluza, crne balerinke. Koračam prema ulaznim vratima stazom obloženom kamenim pločama koja siječe dvorište. Kad pozvonim, čujem kako se zvonce odbija iz dubine kuće i vraća se prema meni. Žena koja otvara odjevena je u zagasito žute hlače i bež majicu. Visoka je i sva nekako ćoškasta, nimalo obla, u svojim mlađim godinama mogla je nalikovati na Katharine Hepburn.

Sada joj mreža bora okružuje oči boje lješnjaka. Podsjeća na Okie8 na fotografiji Walkera Evansa - mršava, tegobna i umornih crta lica.

Znam točno tko je.

Nancy.

Naljepnica policijskog udruženja.

B Okie je stanovnik ili starosjedilac Oklahome, a Walker Evans američki Fotograt' najpoznatiji po svojim radovima u kojima je dokumentirao život Okieja u vrijeme Velike depresije, op. prev.

7 8

289

BaP & BD

„Mogu li vam pomoći?” kaže glasom tupim kao vjetar s Plainsa.

Nemam nikakav plan što reći ili napraviti. Samo mi je bilo važno stići ovamo. Sada kad sam stigla, nisam sigurna koji je sljedeći korak. „Bok”, kažem. “Ja sam...”

Nancy kimne. „Quincy, znam.”

Pogleda u moje uneređene nokte, nalakirane crno. Zaglavak desne ruke, sav u krastama peckavim poput opeklina, privuče joj pažnju. Guram je duboko u džep. „Jeste li ovdje zbog sprovoda?” pita ona. „Mislila sam da je već bio.” „Sutra je.”

Trebala sam znati da će biti odgoda. Bila je tu obdukcija i taj prevažni toksikološki nalaz koji je trebalo pričekati. „Lisa je puno razmišljala o vama dvjema”, kaže Nancy. „Znam da bi željela da ste tu.”

Jednako kao i novinari, za koje pretpostavljam da će stizati u čoporima, dok će škljocanje njihovih fotoaparata naglašavati 23. psalam. „Čini mi se da to nije dobra ideja”, kažem. „Bojim se da ću odvlačiti pažnju.” „Onda bi bilo lijepo da mi kažete zašto ste došli. Nisam genij, ali znam da Muncie nije New Yorku preko ceste.” „Došla sam da bih saznala nešto o Lisi”, kažem. „Tu sam radi detalja.”

290

BaP & BD

Iznutra je Lisina kuća uredno, ali depresivno mjesto. Većinu prostora zauzimaju dnevna soba, blagovaonica i kuhinja, koje se spajaju u golemu prostoriju. Zidovi su prekriveni drvenim oblogama, zbog kojih prostor izgleda pljesnivo i staromodno. To je dom bake, a ne četrdesetdvogodišnje žene.

Ne vidim nikakvih znakova koji bi ukazivali na to da se ovdje dogodilo ubojstvo. Nema policajaca koji skupljaju otiske prahom, nema namrgođenih forenzičara koji pincetama skupljaju uzorke s tepiha. Ti su zadaci obavljeni, a rezultati se željno očekuju.

Gomile kartonskih kutija - neke zatvorene, a neke ne ispunjavaju dnevnu sobu, koja je već oslobođena nekih drangulija. Na stolićima su krugovi okruženi prašinom na kojima su nekad stajale vaze i ukrasne posude. „Lisina obitelj zamolila me da počnem pakirati stvari”, kaže Nancy. „Oni više ne žele nogom kročiti ovamo. Ne zamjeram im.”

Sjedimo za ovalnim stolom u blagovaonici. Ispred nje je podmetač. Pretpostavljam da je tamo Lisa obično jela.

Stol postavljen za jednoga. Razgovaramo dok pijuckamo čaj iz šalica s uzorkom ružičastih ruža oko ruba.

Njezino puno ime je Nancy Scott. U policiji Indiane radi već 25 godina iako će u ovo vrijeme iduće godine vjerojatno biti umirovljena. Nikad se nije udavala, posjeduje dva njemačka ovčara, razduženih policijskih pasa. „Među prvima sam ušla u tu kuću sestrinstva”, kaže. „I među prvima shvatila da je Lisa preživjela. Svi ostali - a svi su osim mene bili muškarci - bacili su pogled na ta tijela

291

BaP & BD

i pretpostavili najgore. I ja sam pomislila na najgore. Oh, bilo je grozno. Krv. Bila je doslovce posvuda.”

Zaustavlja se, prisjetila se s kim razgovara. Kimam joj neka nastavi. „Pogledavši Lisu, shvatila sam da je još živa. Nisam znala hoće li preživjeti, ali je nekako uspjela. Nakon toga sam je zavoljela. Ta cura je bila borac.” „I tako ste se vas dvije zbližile?” „Lisa i ja bile smo bliske jednako kao vi i Frank.”

Frank. Uznemirujuće je čuti da ga netko tako zove. Za mene je on jednostavno Coop. „Znala je da me može nazvati kad god joj je bilo potrebno”, kaže Nancy, „da sam ovdje kako bih je saslušala i pomogla kako god mogu. Takve su stvari, znate, delikatne. Morate im dati do znanja da ste tu, ali se ne uplitati previše. Treba zadržati distancu.

Tako je bolje.”

Mislim na Coopa i sve one nevidljive barijere koje je izgradio između nas. Uvijek kimanje, nikad grljenje. Nije dolazio u stan sve dok to baš nije mogao izbjeći. Vjerojatno mu je Nancy održala istu ovu prodiku o zadržavanju distance. Ne čini mi se kao žena koja će svoje mišljenje zadržati za sebe. „Tek smo u zadnjih pet godina postale ono što se naziva prijateljicama” kaže. „Postala sam bliska i s njezinom obitelji.

Dolazila sam kod njih na večeru za Dan zahvalnosti, obiteljske rođendane.” „Čini se da su dobri ljudi”, kažem. „Jesu. Teško im je zbog ovoga, naravno. Ta će ih tuga pratiti do kraja života.” „A vi?” kažem.

292

BaP & BD

„Oh, ja sam gnjevna.” Nancy otpije gutljaj čaja. Njezine usne skupe se od vrućine prije nego što se izravnaju u oštru crtu. „Znam da bih trebala biti tužna i jesam. Ali više od toga, bijesna sam kao vrag. Netko nam je uzeo Lisu. Nakon svega što je prošla.”

Znam točno na što misli. Lisino ubojstvo osjeća kao poraz.

Posljednja djevojka na kraju svladana. „Jeste li uvijek sumnjali da je posrijedi greška?” „Naravno da jesam”, kaže Nancy. „Znam da se Lisa ne bi ubila. Ne, jer se borila toliko jako da preživi i jer je s kartama koje joj je sudbina dodijelila napravila jako puno. Ja sam naručila taj toksikološki nalaz, dovraga i sukob interesa. Bila sam u pravu, naravno. Našli su sve one tablete u njoj, ali u kući nisu našli ni bočice od lijekova ni recepte. I tek onda su pogledali rane od noža, a to su trebali učiniti odmah.” „Kad smo razgovarale telefonom, rekli ste da nije bilo osumnjičenih. Je li se to promijenilo?” „Ne”, kaže Nancy. „Što je s motivom?” „Još ništa.” „Zvučite kao da ne mislite da će ikad uhvatiti onoga tko je to učinio.” „Zato što i ne mislim”, kaže Nancy i uzdahne. „Kad su ti idioti shvatili što se zaista dogodilo, bilo je prekasno.

Mjesto zločina već je bilo puno svega i svačega. Ja s onim kutijama, neki od Lisinih prijatelja i rođaka. Svi smo tuda gazili i dovlačili bog zna što.” Ona se nagne naprijed i pogleda u stol. „Taj trag od vina je sve vrijeme bio točno ovdje. Od čaše za koju nitko nije znao da nedostaje. Tko god da je ubio

293

BaP & BD

Lisu, uzeo ju je sa sobom. Vjerojatno ju je razbio negdje uz cestu. Izbacio kroz prozor automobila.”

Moje se ruke odmaraju na stolu, ispruženih dlanova. Brzo ih povlačim. „Tražili su otiske”, kaže Nancy. „Nisu mogli pronaći nijedan. Isto je i s kupaonicom, nožem, Lisinim telefonom. Sve obrisano.” „I nitko od njezinih prijatelja ne zna ništa?” pitam. „Oni se raspituju uokolo. Ali teško je. Lisa je voljela biti okružena ljudima. Bila je vrlo društvena.”

Nancyno neodobravanje je očito. Ispljune riječ kao da bi joj u ustima mogla ostaviti loš okus. „Mislite da nije trebala biti”, kažem. „Mislila sam da previše vjeruje ljudima. Zbog onoga što je prošla, uvijek je bila spremna pomoći ljudima u potrebi. Djevojkama, uglavnom. Onima s problemima.” „Kakvim problemima?” „Djevojkama koje su u opasnosti. Koje imaju problema s roditeljima. Ili su u bijegu od momaka koji su ih voljeli odalamiti.

Lisa bi ih primila u kuću, brinula se za njih, pomogla im da ponovo stanu na noge. Vidjela sam to kao njezin pokušaj popunjavanja praznine uzrokovane tom noći u kući sestrinstva.” „Praznine?” kažem. „Lisa nije puno hodala s dečkima”, kaže Nancy. „Nije previše vjerovala muškarcima, s dobrim razlogom. Kao i većina djevojaka, vjerojatno je nekad sanjala o tome kako će se udati, imati djecu, biti majka. Taj dan u kući sestrinstva sve joj je to uzeo.” „Znači, nikad se nije nalazila ni sa kim?”

294

BaP & BD

„Malo”, odgovara Nancy. „Ništa što bi postalo ozbiljno.

Većina tipova raskinula bi s njom čim bi saznali što joj se dogodilo.“ „Je li vam spomenula ijednog od njih? Možda nekoga tko ju je uznemiravao? Ili, je li ikad pričala o problemima s nekom od djevojaka s kojima se sprijateljila?”

Sam. Na nju mislim. Je li Lisa ikad spomenula Samanthu Boyd? „Ne meni”, Nancy iskapi svoju šalicu čaja. Pogleda u moju, očito se nadajući da ću ja učiniti isto i otići. „Koliko dugo ostajete u gradu, Quincy?”

Provjeravam sat. Jedan i petnaest. Moram biti na cesti do 14.30 ako želim stići u Chicago, a da ne pobudim Jeffovu sumnju. „Još sat vremena.” Pogledam po napola spakiranoj sobi, a onda u prazne kutije naslonjene na zid. „Treba li vam pomoć?”

295

BaP & BD

29.

Ponudim se da radim u Lisinoj spavaćoj sobi dok Nancy nastavlja u dnevnoj. Ona pristane iako se prije pristanka ugrize za jezik, kao da nije sigurna može li mi se vjerovati. Ali onda mi doda dvije kutije. „Nemojte se brinuti oko razvrstavanja stvari”, kaže usmjeravajući me niz hodnik. „Time će se baviti njezina obitelj.

Mi samo moramo sve isprazniti.”

Napokon, izvan njezina vidokruga, polako krenem hodnikom zagledavajući u svaku od tri sobe. Prva je za goste, bez puno namještaja i besprijekorno čista. Ulazim u nju i prođem od zida do zida, kažiprstom prelazim preko komode, kreveta, noćnog ormarića. Nema traga Sam iako je mogu zamisliti kako puši pokraj otvorenog prozora, kao što to isto vjerojatno upravo sada radi u mom stanu.

Vratim se u hodnik i zaustavim kod kupaonice. U tu prostoriju ne želim ući. Ulazak bi bio ravan oskvrnjenju kripte.

Osim toga, imam dovoljno dobar pogled iz hodnika. Od umivaonika do kade i WC-a kupaonica je morski plave boje, još uvijek na mjestima umrljana tragovima aluminijskog pudera koji se koristi za otkrivanje otisaka. Zurim u kadu, paralizirano.

Tu je umrla Lisa.

296

BaP & BD

Mislim na nju kako leži u toj kadi okružena tmurno ružičastom vodom. Onda pomislim na Sam kako stoji na vratima kao ja sada. Gleda. Pazi da posao bude dovršen.

Ne mogu gledati u kadu ni sekundu više i odlazim u Lisinu spavaću sobu, jako se trudeći otresti jezu koja me odjednom obuzela. Spavaća soba je sva u krem i ružičastoj. Krem tepih, ružičaste zavjese, ružičasti poplun preko kreveta. Pokretna traka za trčanje stoji u kutu prekrivena prašinom i ogrnuta odjećom.

Pitam se je li Lisa ikad provela jedan od naših telefonskih razgovora ovdje, dijeleći savjete dok hoda na traci ili možda ispružena na krevetu. Vraća se sjećanje na njezin glas preko telefona.

Ne možeš promijeniti ono što se dogodilo. jedina stvar koju možeš kontrolirati je kako se s time nosiš.

Odlazim do Lisine komode na kojoj je sve puno pribora za kosu, plastičnih kutija prepunih šminke i staromodnih kutija za nakit. Kad podignem poklopac jedne od njih, iskoči porculanska balerina u sićušnoj suknji od tila i počne se vrtjeti.

Na drugoj strani komode je nekoliko fotografija u plastičnim okvirima s uzorkom drva. Tu je Lisa na plaži s Nancy, obje škilje zbog sunca. Onda Lisa s nekim ljudima za koje mogu samo pretpostaviti da su joj roditelji, stoje ispred božićnog drvca.

Lisa u Grand Canyonu, u baru s neonskim natpisom koji se vidi iza nje i rukom na ramenu na kojoj je crveni prsten, na rođendanskoj zabavi s licem umrljanim tortom.

Praznim komodu, ladicu po ladicu, hvatajući svežnjeve Lisinih grudnjaka, čarapa i onih visokih gaćica koje glume steznik. Mičem robu brzo, pokušavajući ignorirati krivnju koju osjećam zbog činjenice da zapravo njuškam. Čini mi se

297

BaP & BD

kao svojevrsni prekršaj. Kao da sam joj provalila u dom i počela ga rasturati.

Isto je i kad počnem raščišćavati ormar od haljina i tužnih cvjetnih suknji koje već godinama nisu u modi. Ali onda pronalazim ono čemu sam se nadala. U stražnjem kutu ormara je zelena kutija na zaključavanje, djelomično zaklonjena velikom košarom. Mala je i ima samo jednu ladicu. Primjećujem malenu ključanicu u toj samotnoj ladici, sličnu onoj koju ima moja tajna ladica kod kuće. I kao na mojoj ladici, ključanica je okružena uzorkom ogrebotina nastalih pri provali.

Sad sam sigurna, znam da je Sam bila tu. Ogrebotine su bile njezin ručni rad. Morale su biti.

Posegnem za lančićem na kojem je ključ od moje ladice. Još ga nosim iako sam tako daleko od kuće. Otkad je došla Sam i život mi se preokrenuo naglavačke daje mi osjećaj normalnosti.

Prodrmam ladicu i ona se otvori. U njoj su tri uredno složena fascikla. Fascikl na vrhu je plave boje i nema oznaku.

Kada ga otvorim, vidim svojevrsni album. Fotokopirani novinski isječci, članci iz časopisa, priče isprintane s interneta. Svi o masakru iz kuće sestrinstva. Na nekima su rečenice podvučene plavom olovkom. Upitnici i tužna lica pune margine.

Druga dva fascikla su crvene i bijele boje. Jedan je o Sam. Drugi se bavi mnome. Znam to, a da ih i ne otvorim. Matematika je jednostavna: tri Posljednje djevojke, tri fascikla.

Samin fascikl je crveni. Unutra su članci o Nightlight Innu, uključujući i onaj iz Timea koji me traumatizirao dok sam bila dijete. Lisa je sastavila bilješke i o tome. Na marginama su nažvrljane riječi, fraze i cijele rečenice. Na kraju fascikla su dva isječka iz novina, na oba nedostaje datum.

298

BaP & BD

HEMLOCK CREEK, Pa. - Nastavlja se istraga ubojstva dvoje kampera koji su prošli mjesec pronađeni izbodeni na smrt. Policija je tijela Tommyja Currana (24) i Suzy Pavkovic (23) otkrila u šatoru u vrlo šumovitom području, dva kilometra izvan grada.

Obje žrtve izbodene su nekoliko puta. Iako je na kampiralištu bilo znakova borbe, vlasti kažu da se čini kako ništa nije uzeto s mjesta događaja, Što ih vodi do zaključka da motiv ubojstva nije bila pljačka. Stravičan zločin mnoge je u ovom tihom gradiću uznemirio. Dogodio se jedva godinu dana otkako je uz Valley Road, slabo prometnu pristupnu cestu koju su koristili zaposlenici psihijatrijske bolnice Blackthorn, pronađeno tijelo dvadesetogodišnje žene. Žena, koju vlasti nikad nisu identificirale, bila je zadavljena. Policija misli da je ubijena negdje drugdje, pa potom odbačena u šumi.

Policija kaže da ova dva zločina nisu povezana.

HAZLETON, Pa. — Muškarac je pronađen izboden na smrt jučer, u kući koju je dijelio sa svojom ženom i pokćerkom. Odgovarajući na poziv u pomoć, policajac iz Hazeltona pronašao je Earla Potasha (46) mrtvog u kuhinji njegova dijela kuće u Ulici Maple, s brojnim ubodnim ranama po prsima i trbuhu. Vlasti su slučaj proglasile ubojstvom. Istraga se nastavlja.

Pritišćem ruku na čelo. Koža mi je vruća na dodir. To je zbog reference na bolnicu Blackthorn u prvom članku. Ime me uvijek dovede do nervoznog znojenja. Ne sjećam se kako, ali

299

BaP & BD

znam da sam čula za ta ubojstva u šumama. Dogodila su se oko godinu dana prije Borove kolibe, u toj istoj šumi. Zašto je Lisa čuvala ove novinske isječke u fasciklu koji je namijenjen Sam, izvan je moje sposobnosti razumijevanja.

Drugo čitanje ne čini stvari ništa razumljivijima, pa uguram isječke natrag u fascikl i ostavljam ga po strani. Sad je vrijeme za bijeli fascikl.

Moj. Prva stvar koju vidim kad ga otvorim jedan je list papira. Na njemu je moje ime. I moj broj telefona. Stvari počinju poprimati smisao. Sad znam kako je Sam saznala moj broj, na koji me nazvala u noći kada je uhićena. Slijede članci o Borovoj kolibi, pričvršćeni zajedno ružičastom spajalicom. Preokrenem gomilu, a da i ne pogledam, plašeći se da ću vidjeti još jednu fotografiju Njega. Ispod članaka je pismo.

Ono pismo.

Ono zabrinjavajuće pismo zbog kojeg je i Coop postao nervozan.

TI NE BI SMJELA BITI ŽIVA. TI SI TREBALA UMRIJETI U T0J K0LIBI. TV0JA JE SUDBINA BILA DA BUDEŠ ŽRTV0VANA. Sok u meni eksplodira. Počinjem dahtati, ali se zaustavljam u strahu da bi me Nancy mogla čuti. Umjesto toga, buljim u pismo, a da ne da trepnem. Te neumjesne nule koje pak bulje u mene kao nekoliko pari očiju.

Jedno mi pitanje probode misli. Očito pitanje.

Kako je Lisa uspjela dobiti jebenu kopiju?

300

BaP & BD

Drugo, još važnije pitanje.

Zašto je ona imala tu kopiju?

Iza pisma, također spojen spajalicom, nalazi se transkript razgovora s policijom. Na vrhu je moje ime i datum. Tjedan dana nakon Borove kolibe. Uredno ispisana, ispod su imena dvoje ljudi kojih se nisam sjetila godinama - detektiv Cole i detektiv Freemont.

Nancyn glas zazvoni iz drugoga kraja hodnika i počne se približavati. „Quincy?”

U hipu zatvaram fascikl. Podižem stražnji dio košulje, pritišćem ga ravno uz kičmu i guram duboko u hlače, tako da ne ispadne dok budem hodala. Onda uguram bluzu nadajući se kako Nancy neće primijetiti da nije bila ugurana u hlače kad sam stigla.

Druga dva fascikla odbacujem natrag u ladicu. Zatvaram ladicu baš kad Nancy ulazi u sobu. Pogleda prvo kutije, a onda mene koja se dižem iz čučnja ispred Lisina ormara. „Vaše je vrijeme isteklo”, kaže. Ponovo pogleda kutije. Obje su samo djelomično popunjene. Na jednoj od njih je par Lisinih traperica prebačenih preko jedne stranice. „Žao mi je što nisam pomogla više”, kažem. „Pakiranje Lisinih stvari teže je nego što sam mislila da će biti. To znači da nje stvarno više nema.”

Obje nosimo kutiju u dnevnu sobu, puštam Nancy da vodi.

Kad se pozdravljamo na vratima, prestrašim se da će me pokušati zagrliti. Skamenim se od mogućnosti da njezine koščate ruke prijeđu preko fascikla koji mi strši na leđima. Ali kad su posrijedi

301

BaP & BD

zagrljaji, ona je tu očito kao Coop. Čak se i ne rukuje sa mnom.

Samo napući usne, a bore oko njih skupe. „Pazite na sebe, draga”, kaže.

302

BaP & BD

TJEDAN DANA NAKON BOROVE KOLIBE Dobar policajac i loš policajac buljili su u Quincy očekujući nešto što im nije mogla dati. Detektiv Freemont, taj stari buldog, izgledao je grubo, kao da danima nije spavao. Quincy je primijetila da je nosio isti sako kao i za vrijeme njihova prvog razgovora, blistava mrlja od senfa još je bila netaknuta. Detektiv Cole je, s druge strane, i dalje bio zgodni vrag, unatoč dlačicama iznad gornje usne koje su silno htjele glumiti brkove. Njihovi vrhovi rastegnuli su se kad joj se nasmiješio. „Vjerojatno ste nervozni”, rekao je. „Nema potrebe.”

Uzalud, Quincy je bila vrlo nervozna. Samo dva dana izvan bolnice i već je u policijskoj stanici, gdje ju je u kolicima morala dogurati njezina razdražena majka jer ju je još uvijek boljelo dok bi hodala.

Koja smetnja, rekla je majka na putu tamo. Zar ne vide kolika je ovo neugodnost?

Kad je stigao poziv, majka je čistila gornju kupaonicu, odgovarajući na telefon rukama obloženim gumenim rukavicama. Smetnja ili ne, prije odlaska u stanicu ipak se presvukla u haljinu cvjetnog uzorka. Quincy je ostala u pidžami i ogrtaču, na majčin užas. „Nešto nije u redu?” rekla je Quincy gledajući u dvojicu detektiva iz svojih kolica, pitajući se zašto je pozvana.

303

BaP & BD

„Imamo još nekoliko pitanja”, rekao je Cole. „Već sam vam rekla sve što znam”, odgovorila je Quincy.

Freemont je tužno odmahnuo glavom. „Što je gotovo ništa.” „Slušajte, ne želimo da pomislite kako vas uznemiravamo”, rekao je Cole. „Samo moramo biti sigurni da znamo sve što se dogodilo u toj kućici. Radi obitelji žrtava. Siguran sam da to razumijete.”

Quincy nije htjela razmišljati o svim tim žalujućim obiteljima, rođacima i prijateljima. Janelleina majka ju je posjetila u bolnici. Crvenih očiju i drhteći, molila je Quincy da joj kaže da Janelle nije patila, da njezina kći nije umrla u bolovima. Nije ništa osjetila, lagala je Quincy. Sigurna sam. „Razumijem”, rekla je Coleu. „Želim vam pomoći. Stvarno želim.”

Detektiv je dohvatio aktovku i izvukao fascikl pa ga stavio na stol. Uslijedio je diktafon, sada postavljen iznad fascikla. „Postavit ćemo vam još nekoliko pitanja”, rekao je. „Ako vam ne smeta, željeli bismo snimati razgovor.”

Dok je gledala u diktafon, kroz Quincy je zatreperila anksioznost. „Svakako”, rekla je, ali je riječ iz nje izašla nesigurnim tonom. Cole je pritisnuo tipku za snimanje. „U redu, recite nam, Quincy, najbolje što znate, čega se sve sjećate iz te noći.” „Cijele noći? Ili kad je Janelle počela vrištati? Jer, ne sjećam se puno toga što se dogodilo poslije.” „Cijele noći.”

“Pa...” Quincy je zastala okrenuvši se malo da bi virnula kroz prozor na gornjem dijelu vrata. Sama vrata zatvorena su nakon što su zamolili njezinu majku da pričeka

304

BaP & BD

vani. Četverokutno prozorsko okno otkrivalo je samo djelić zida boje bjelokosti i ugao plakata koji je upozoravao na opasnosti vožnje u pijanom stanju. Quincy nije mogla vidjeti majku. Nije mogla vidjeti nikoga. „Znamo da je bilo alkohola”, rekao je Freemont. „I upotrebe marihuane.“ „Bilo je”, Quincy je priznala. „Nisam uzimala nijedno.” „Dobra djevojka, a?” rekao je Freemont. „Da.” „Ali to jest bila zabava”, rekao je Cole. „Da.” „I Joe Hannen je bio tamo?”

Quincy se trgnula na zvuk Njegova imena. Njezine tri ubodne rane, još uvijek svježe i čvrsto zašivene, počele su lupati. „Da.” „Je li se što dogodilo tijekom zabave?” pitao je Freemont. „Nešto što ga je naljutilo? Je li ga itko zadirkivao? Zlostavljao ga?

Ili ga možda povrijedio tako da poludi?” „Ne”, rekla je Quincy. „Je li se išta dogodilo što je vas naljutilo? „Ne”, rekla je Quincy naglasivši riječ, nadajući se da će na taj način laž zazvučati kao istina. „Pogledali smo rezultate vašeg forenzičnog pregleda za seksualne napade”, rekao je Freemont.

Referirao se na forenzički nalaz koji je Quincy prošla nakon što su joj zašili rane.

305

BaP & BD

Nije se sjećala puno toga. Samo buljenja u strop dok je pokušavala suspregnuti jecaje, a sestra je mirno vodila kroz svaki korak. „Test kaže da ste te noći imali seksualni odnos. Je li to istina?”

Kad je kimnula, sram joj je spalio obraze.

“Je li to bilo uz pristanak?” rekao je Freemont.

Quincy je ponovo kimnula, vruće rumenilo širilo joj se na čelo i vrat. „Jeste li sigurni? Možete nam reći ako to nije bilo tako.” „Bilo je”, odgovorila je Quincy. „S pristankom, mislim, nisam bila silovana.”

Detektiv Cole nakašljao se želeći, jednako kao i Quincy, promijeniti temu. „Idemo dalje. Razgovarajmo o onome što se dogodilo kad je vaša prijateljica Janelle došla iz šume, a vi ste ubodeni u rame. Jeste li sigurni da se ne možete sjetiti ničega što se dogodilo nakon toga?” „Da.” „Pokušajte”, sugerirao je Cole. „Samo nekoliko minuta.”

Quincy je zatvorila oči pokušavajući valjda stoti put taj tjedan prizvati najmanje, najnerazgovjetnije sjećanje na taj izgubljeni sat. Duboko je disala, svaki udisaj naprezao joj je šavove. Počela ju je boljeti glava. Još jedna glavobolja rasla je kao balon u lubanji. Sve što je vidjela bilo je crnilo. „Žao mi je”, zacviljela je. „Ne mogu.” „Baš ništa?” rekao je Freemont. „Ne.” Quincy je sada drhtala, bila je na rubu suza. „Nema ništa.”

306

BaP & BD

Freemont je prekrižio ruke pomalo uvrijeđen. Cole je jednostavno buljio u nju, pomalo žmirkajući, kao da ju je tako mogao bolje vidjeti. „Malo sam žedan”, objavio je okrenuvši se Freemontu. „Hank, bi li bio drug i donio mi kavu iz aparata?” Čini se da je zahtjev iznenadio Freemonta. „Stvarno?” „Da. Molim te.” Cole je pogledao u Quincy. „Smijete li vi piti kavu?” „Ne znam.” „Bolje da ne riskiramo”, odlučio je Cole. „Kofein i te tablete protiv bolova na kojima ste mogli bi biti loša kombinacija, zar ne?

To ne bi bilo dobro za vas. Jebotee.” Bila je to zadnja prokazivačka riječ za Quincy. Izgovorena s takvim usiljenim veseljem, uspjela je jedino podcrtati da je posrijedi samo gluma. Coleovo lijepo lice.

Ti topli, magloviti, seksi osmijesi. Sve to bila je samo predstava.

Cole je to i potvrdio kada je Freemont izašao iz sobe. „Nešto ti ipak moram priznati”, rekao joj je. „Dobra si.” „Ne vjerujete mi”, rekla je Quincy. „Nimalo. Ali na kraju ćemo doći do istine. Razmisli o tome, Quincy. Zamisli kako će se osjećati roditelji tvojih prijatelja kada saznaju da si sve vrijeme lagala. Jebotee.” Ovaj put joj je pritom i namignuo. Način da kaže Quincy kako je znao da ona zna. „Dakle, možeš govoriti što želiš o tome da se ničega ne sjećaš”, rekao je, „ali i ti i ja znamo da se sjećaš.”

U Quincy se počela događati čudna promjena. Neko unutarnje otvrdnuće. Sve galvanizirano. Zamišljala je kako joj se koža pretvara u metal, ispoliran i svjetlucav. Oklop koji je štiti od Coleovih optužbi. Napravio je to da se osjeća jaka.

307

BaP & BD

„Žao mi je što vas moj nedostatak pamćenja ljuti”, rekla je. „Možete me ispitivati godinama, ali dok mi se pamćenje ne vrati, moji će odgovori uvijek biti isti.” „Možda ću bas to i napraviti”, odgovorio je Cole. „Dolazit ću ti kući. Svaki mjesec. Jebote, bar jedanput na tjedan. Pa će se tvoji roditelji uskoro početi pitati zašto taj zgodni detektiv i dalje dolazi i postavlja pitanja.”

Quincy je bljesnula osmijehom pametnjakovićke. „Samo donekle zgodan.” „Ne bih se smijao da sam na tvome mjestu”, rekao je Cole. „Šestero djece je mrtvo, Quincy. Njihovi roditelji žele odgovore.

A jedina preživjela si ti, tanka mala djevojčica koja tvrdi da se ničega ne sjeća.”

“Vi zapravo mislite da sam to napravila ja?” „Siguran sam da nešto skrivaš. Vjerojatno nekoga štitiš.

Možda ću promijeniti mišljenje ako mi napokon kažeš sve što si te noći vidjela, uključujući i ono što si prigodno zaboravila.” „Rekla sam vam sve što znam”, rekla je ona. „Zašto mislite da lažem?” „Zato što se stvari ne slažu”, odgovorio je Cole. „Na nožu kojim su pobijeni svi tvoji prijatelji nalaze se tvoji otisci.”

“I otisci svih drugih.” Bijes se nadimao u Quincynim prsima dok je razmišljala koliko je ruku taj nož promijenio. Janelle, Amy i Betz su ga sigurno držale. I On također. “I ne bih vas trebala podsjećati, ali i ja sam izbodena. Tri puta.” „Dvije ubodne rane u ramena i jedna u abdomen”, rekao je Cole. „Nijedna od njih nije ti ugrozila život.”

“Ne, zbog nedostatka pokušaja.”

308

BaP & BD

„Želiš li čuti kako su prošli drugi?” Cole je posegnuo za fasciklom iznad stola. Kad ga je otvorio, Quincy je vidjela fotografije. Svoje fotografije. Napravljene njezinim fotoaparatom. Naravno da ga je policija pronašla u Borovoj kolibi i s njega skinula slike. Detektiv je skliznuo fotografiju preko stola.

Prikazivala je Janelle kako plazi jezik ispred Borove kolibe, kreveljeći se pred kamerom. „Janelle Bennett”, rekao je. „Četiri ubodne rane. Po jedna u srce, pluća, rame i trbuh. I prerezan vrat.”

Umirujuća metalna ljuska koju je Quincy dotad osjećala odjednom je izblijedjela u ništavilo. Sad je sva bila izložena, kao mekano meso. „Stanite”, promrmljala je.

Cole ju je ignorirao izbacivši novu fotografiju. Ovaj put je to bio Craig. Stajao je herojski na vrhu stijene na koju su se popeli. „Craig Anderson. Šest ubodnih rana, od dva do šest centimetara dubine. „Molim vas.”

Iduća je bila fotka Rodney i Amy dok se stišću jedno uz drugo tijekom pješačenja. Quincy se sjetila što je rekla dok ih je snimala: Vodite ljubav s kamerom.

“Rodney Spelling”, rekao je Cole. „Četiri ubodne rane. Dvije u abdomen. Jedna u ruku. Jedna u srce.” „Prestanite!” Quincy je vrištala, dovoljno glasno da dovede Freemonta i policajca u uniformi koji je patrolirao ispred vrata.

Odmah ga je prepoznala. Policajac Cooper, koji ju je fiksirao zaštitničkim plavookim pogledom. Samo pogled na njega ulio joj je povjerenje.

309

BaP & BD

„Što se ovdje događa?” pitao je. „Quincy, jesi li dobro?”

Quincy ga je pogledala, i dalje na rubu suza, ali odbijajući da je vide kako plače. „Recite mu”, molila je. „Recite mu da ništa nisam učinila.

Recite mu da sam ja dobra osoba.”

Policajac Cooper premjestio se na njezinu stranu, zbog čega je Quincy pomislila da će je zagrliti. Odobravala je to. Htjela se osjećati sigurno u nečijim rukama. Umjesto toga, stavio je veliku, postojanu ruku na njezino rame. „Ti si prekrasna osoba”, rekao je obraćajući se njoj, ali gledajući izravno u detektiva Colea. „Ti si preživjela.”

310

BaP & BD

30.

Veliki kamion s prikolicom projuri trubeći, stvorivši priličnu buku i zaljuljavši camry parkiran na zaustavnoj traci autoceste. Sjedim na suvozačevu mjestu s otvorenim vratima, s nogama izvan automobila. Unutarnje svjetlo baca mi nejasan krug po rukama i fascikl koji je u njima. Otvoren je na transkriptu moga intervjua s Freemontom i tim šupkom Coleom. Prvih nekoliko rečenica dovoljno je da se sjetim svega.

COLE: Hajde, recite nam, Quincy, najbolje što znate, čega se sve sjećate iz te noći.

CARPENTER: Cijele noći? Ili kada je Janelle počela vrištati? Jer, ne sjećam se puno toga što se dogodilo poslije.

COLE: Cijele noći.

Bacam transkript jer ne želim čitati dalje. Ne trebam ponovo prolaziti kroz tu konverzaciju. Jednom je bilo dovoljno.

Ispod transkripta je nekoliko stranica emailova, isprintanih i uvezanih. Svi su poslani unutar istog razdoblja - prije tri tjedna. *** Gospođice Milner, da, ja znam tko ste vi i što se ono davno dogodilo. Ponizno nudim svoju zakašnjelu sućut i želim reći kako se

311

BaP & BD

divim hrabrosti i čvrstoći koju ste pokazivali sve ove godine. Zato sam priložio transkript našeg snimljenog razgovora s gospođicom Carpenter koji ste ljubazno tražili. Iako drugi možda ne bi, ja razumijem vašu znatiželju vezano uz gospođicu Carpenter. Vas dvije ste prošle vrlo slične muke. Mnogo je vremena prošlo otkad sam razgovarao s gospođicom Carpenter, ali se svega sjećam dobro. Moj partner i ja intervjuirali smo je nekoliko puta nakon događaja u Borovoj kolibi.

Obojica smo osjećali da ne govori istinu. Instinkt mi je govorio da je nešto prethodilo užasnim događajima u kućici te noći. Nešto što je gospođica Carpenter željela zatajiti. To je navelo mog partnera da pomisli kako je ona mogla biti involvirana u ubojstvo svojih prijatelja.

Nisam dijelio njegovo mišljenje tada, niti ga dijelim sada, posebno ne u svjetlu dojmljivog svjedočenja policajca Coopera na saslušanju. Ipak, sve do današnjeg dana mislim da gospođica Carpenter krije nešto o događajima u Borovoj kolibi. Što bi to moglo biti, zna samo gospođica Carpenter.

S poštovanjem, Det. Henry Freemont Rekao sam sve što je trebalo reći vezano uz događaje u Borovoj kolibi. Moje mišljenje o Quincy Carpenter nije se promijenilo.

Cole

*** Osim elokvencije detektiva Freemonta, ništa vezano uz sadržaj emailova me ne iznenađuje. Cole misli da sam kriva. Freemont je na sredini. Ipak, njihovo postojanje tjera me na razmišljanje, čak i više nego sama činjenica da postoje fascikli,

312

BaP & BD

skriveni u Lisinu ormaru. To je dokaz da je istraživala moju prošlost. Samo nekoliko tjedana prije nego što je ubijena.

Pokušavam si reći da jedno nije u vezi s drugim, ali to nije moguće. Povezano je. Znam to.

Još dva isprintana emaila leže pod onim Colea i Freemonta.

Za razliku od onih, ovaj par me šokira.

Dobro je ponovo čuti te, Lisa. Kao i uvijek, nadam se da si dobro. Quincy je također dobro, pa me tvoja pitanja o onome što se dogodilo u Borovoj kolibi iznenađuju.

Međutim, zahvalan sam što ih nisi postavila izravno Quincy i nadam se da ćeš nastaviti iskazivati istu diskreciju i ubuduće. Mogu ti jedino reći ono što sam govorio cijelo vrijeme: Quincy Carpenter pretrpjela je užasno iskustvo, kao što dobro znaš, sigurno ti je to blisko.

Ona je preživjela. Kao i ti. Moje je čvrsto stajalište da Quincy govori istinu kada kaže da se ne može sjetiti puno toga iz te noći. Kao dječja psihologinja, ti od svih ljudi najbolje znaš da je sindrom potisnutog sjećanja stvarno stanje. Uzevši u obzir ono što se dogodilo Quincy, ne mogu kriviti njezin um što želi zaboraviti.

Franklin Cooper P. S. Neću reći Nancy da si se raspitivala. Siguran sam da joj se ne bi svidjelo.

Prvo me probode razočaranje. Zašto mi Coop nije rekao da ga je Lisa nedavno kontaktirala? To bih trebala znati, posebno s obzirom na ubojstvo. Ali omekšam nakon što još jednom pročitam njegovu srčanu obranu. Čvrsto, pristojno i bez

313

BaP & BD

otkrivanja ičeg osobnog. Tada shvatim zašto mi nije rekao ništa.

Nije me želio uznemiriti.

Iako sam iznenađena Coopovim emailom, ništa me ne može pripremiti za onaj nakon Coopova.

Bok Lisa! Hvala vam što ste me kontaktirali umjesto pisanja izravno Quincy. U pravu ste. Najbolje je da držimo ovo podalje od nje. Nema smisla uzrujavati je.

Na žalost, ne mogu reći da ću biti od velike pomoći.

Quincy i ja nismo u kontaktu onoliko koliko smo bile nekad, ali tako stvari stoje. Uvijek tako zaposlena!

Ako želite razgovarati, dat ću vam svoj broj telefona pa me možete nazvati kad ste u prilici.

Sheila E-mail je takav šok da najprije nisam posve sigurna da je stvaran. Trepćem očekujući da nestane kada ponovo otvorim oči.

Ali on je još tamo, riječi čvrste na snježnobijeloj stranici.

Ta kuja.

Gnjevna, iskočim iz auta i stanem na rub ceste. Do noge mi je raspršeno slomljeno staklo. Boca, vjerojatno, ali si ne mogu pomoći da ne pomislim kako je to čaša za vino koja nedostaje u Lisinoj kući. Bačena kroz prozor jurećeg automobila, a vozačica još uvijek pod utjecajem adrenalinskog naleta prouzročenog ubojstvom.

Vadim upaljač iz džepa i držim ga na donjem uglu fascikla.

Upaljač je jeftin i potrebno je nekoliko pokušaja paljenja da bi zaiskrio plamen. Nije čudo da mi je trgovac dopustio da ga ukradem. Trgovina ih vjerojatno daje besplatno.

314

BaP & BD

Kad ga upalim, vatra trenutak tinja uzimajući zalet da bi zabila svoje zube u papir. Uskoro se plamen penje po njegovim stranicama. Kad zaprijeti i mojoj ruci, bacim fascikl, a plamičći vatre zasvjetlucaju u zraku. Ugleda me vozač idućega kamiona pa opali po trubi, ali nastavi voziti. Fascikl na podu gori sve dok se ne pretvori u pepeo koji raznosi povjetarac što ga stvaraju jureća vozila na autocesti.

Uvjerivši se da je svaka stranica uništena, uzmem bocu s vodom iz držača za čaše i izlijem je na fascikl pa plamen nestane u šištanju dima.

Uništavanje dokaza. Lagan dio.

Sljedeći korak koji moram učiniti bit će puno teži.

Ponovo sam u autu, skrećem na 165, u pravcu sjevera.

Vozim jednom rukom i biram brojeve na telefonu drugom. Onda položim telefon na suvozačevo mjesto i uključim zvučnik. Autom odzvanja svako zvono. Buka me podsjeća na moje pozive na Majčin dan, kada brojim svako zvono s krivnjom se nadajući da se nitko neće javiti. Danas, netko podiže slušalicu.

“Quincy?” kaže majka, očito šokirana što me čuje. “Je li sve u redu?”

“Da”, kažem. „Zašto mi nisi rekla da te Lisa Milner kontaktirala?”

315

BaP & BD

31.

Stanka. Dovoljno duga da pomislim kako je prekinula vezu.

Prolaze sekunde u kojima ne čujem ništa osim šuma zraka koji stvara automobil u kretanju. Ali onda progovori. Njezin je glas ravnodušan i bez promjene - zvučni ekvivalent otopljenog sladoleda od vanilije. „Kako čudno pitanje, Quincy.”

Ljutito puhnem. „Vidjela sam email, mama. Znam da si joj dala svoj broj telefona. Je li te zvala?”

Još jedna stanka. Telefon mi malo zapucketa prije nego što majka kaže: „Znala sam da ćeš biti ljuta ako saznaš.” „Kad ste razgovarale?” kažem. „Oh, ne znam točno.” „Znaš dobro, mama. Sad mi reci.”

Opet stanka. Opet pucketanje. „Prije otprilike dva tjedna”, kaže moja majka. „Je li Lisa rekla zašto je odjednom ponovo tako zainteresirana za mene?” „Rekla mi je da je zabrinuta.”

Kad ovo čujem, trnci projure kroz mene.

Quincy, moram razgovarati s tobom. Izuzetno je važno. Molim te, molim te, nemoj ignorirati ovu poruku.

316

BaP & BD

„Zabrinuta za mene? Ili zbog mene?” „Nije točno rekla, Quincy.” „O čemu ste onda pričale?” „Lisa me pitala kako se ti snalaziš. Rekla sam joj da si sjajno.

Spomenula sam tvoj blog, tvoj lijepi stan, Jeffa.” „Još nešto?” „Pitala je”, majka se zaustavi, razmisli, pa nastavi, „pitala je da li ti se pamćenje oporavilo. O onome što se dogodilo te noći.”

Još jedna navala jeze prođe kroz mene. Palim grijanje u autu, nadajući se da će nestati. „Zašto bi to pitala?”

“Ne znam”, odgovori majka. „I što si joj ti rekla?” „Istinu. Da se ne možeš ničega sjetiti.”

Samo, to nije istina. Ne više. Sjetila sam se nečega. Pogled u tu noć, veličine ključanice.

Duboko udahnem. Udišem prašnjavi topli zrak koji struji iz otvora za grijanje. Ali me ne utopljava. Samo mi nadražuje grlo i suši ga. Glas mi je kao zvuk turpije kada kažem: „Je li Lisa spomenula zašto je to htjela znati?” „Rekla je da je zadnje vrijeme razmišljala o tebi. Da je htjela provjeriti kako si.” „Zašto me onda nije nazvala?”

Umjesto toga, Lisa je posegnula za Coleom, Freemontom, Coopom i mojom majkom. Razgovarala je sa svima osim sa mnom. Kad me napokon htjela kontaktirati, bilo je kasno.

“Ne znam, Quincy”, kaže majka. „Pretpostavljam da te nije htjela zamarati. Ili možda...”

317

BaP & BD

Još jedna stanka. Dugačka. Toliko duga da mogu osjetiti kako se udaljenost između nas rasteže. Sva ona polja i gradovi i mala mjesta koji se nalaze između ove autoceste u Indiani i njezine blistave bijele kuće u Bucks Countyju. „Mama?” kažem. „Možda što?” „Htjela sam reći da je možda mislila kako nećeš biti iskrena. „Ali ona to nije stvarno rekla, je li tako?” „Ne”, kaže. „Ništa slično. Ali dobila sam dojam - a mogla bih biti u krivu - dobila sam dojam da je ona nešto znala. Ili sumnjala nešto.” „O?” Majka se ponovo utiša. „O tome što se te noći dogodilo.”

Migoljim se u vozačevu sjedištu, odjednom mi je nepodnošljivo vruće. Biserne kapi znoja iskočile su mi uz crtu obrva. Brišem ih i gasim grijanje. „Zbog čega si stekla taj dojam?” „Više puta je istaknula kako si ti imala sreće. Kako si se tako brzo oporavila. Kako tvoje rane nisu bile tako strašne. Posebno u usporedbi s onim što se dogodilo drugima.”

U deset godina, ovo je najviše što je moja majka izgovorila o Borovoj kolibi u razgovoru sa mnom. Četiri bijedne rečenice. Da situacija nije toliko grozna, pomislila bih da je posrijedi neka vrsta deformiranog pokušaja zbližavanja. „Mama”, kažem, „je li Lisa sugerirala da sam ja imala nešto s onim što se dogodilo u Borovoj kolibi?” „Ona nije ništa sugerirala...” „Zašto onda misliš da je sumnjala na nešto?” „Ne znam, Quincy.”

318

BaP & BD

Ali ja znam. To je zato što moja majka također sumnja na nešto. Ne misli da sam ubila ostale. Ali sam sigurna da se i ona, baš poput Colea i Freemonta, pita zašto sam ja preživjela kada nitko drugi nije. Duboko u sebi, misli da postoji nešto o čemu ne govorim.

Mislim na način na koji me je gledala kada sam prije mnogo godina uništila kuhinju. Bolna tama njezinih očiju. Apsolutni strah koji joj drhti u pogledu. Molim Boga da mogu zaboraviti taj pogled jednako kao što sam zaboravila taj sat u Borovoj kolibi. Želim da mi se izbriše iz pamćenja. Obojan tako crno da ga nikad ponovo ne vidim. „Zašto mi to nisi rekla?” „Pokušala sam”, kaže majka, svojski glumeći lažnu ogorčenost. „Zvala sam te dva dana zaredom. Nisi uzvratila poziv.” „Razgovarala si s Lisom prije dva tjedna, mama”, kažem. „Trebala si me nazvati čim se to dogodilo.” „Željela sam te zaštititi. Kao tvoja majka, to je moj posao.” „Ne od nečega kao što je ovo.” „Jedino što želim je da ti budeš sretna”, kaže. „To je sve što sam oduvijek željela, Quincy. Sretna i zadovoljna i normalna.”

U tim zadnjim riječima leže sve nade moje majke i svi moji padovi. Toliko su snažne i moćne, kao granata bačena u konverzaciju. Samo što sam ja ta koja eksplodira.

“Ja nisam normalna, mama!” vrištim, a moje se riječi odbijaju od prednjega stakla. „Nakon onoga što se dogodilo nema načina da budem normalna!” „Ali ti jesi normalna!” kaže moja majka. „Imala si problem, ali pobrinule smo se za njega i sada je sve u redu.”

319

BaP & BD

Suze mi peku kutove očiju. Snagom uma pokušavam ih prisiliti da ne padnu. One ipak iscure, skližući niz obraz dok govorim: “Ja sam toliko daleko od u redu koliko je to moguće biti.”

Ton moje majke omekša. U njezinu je glasu nešto što nisam čula godinama - briga. „Zašto mi to nikad nisi rekla, Quincy?” „Nisam ti trebala reći”, kažem. „Trebala si vidjeti da nešto nije u redu.” „Ali izgledala si dobro.” „Zato što si me prisilila na to, mama. Tablete i odbijanje razgovora o tome. Sve je to bilo zbog tebe. Sada, ja sam...”

Ne znam što sam ja.

Sjebana, očito.

Toliko sjebana da bih joj mogla nabrojiti niz načina na koje sam promašila kao čovjek. Vjerojatno sam u problemu s policijom. Možda štitim Lisinog ubojicu, koja je u mom stanu koji si mogu priuštiti samo zato što su mi prijatelji iskasapljeni.

Navučena sam na Xanax. I vino. Pretvaram se da nisam depresivna. I bijesna. I sama. Čak i kad sam s Jeffom, ponekad se osjećam nepodnošljivo samom. Što je najgore, nikad ovo ne bih shvatila bez Sam, koja mi je upala u život. Trebalo je malo njezina poticaja, naravno. Svi oni testovi i izazovi i bockanja da bih otkrila nešto o samoj sebi, da bih se prisjetila malešnih detalja nečega što sam previše lako zaboravila.

Onda me pogodi. Jako. Osjećam se poput nokta upravo udarenog čekićem - krhko, drhteće, kao da tonem sve dublje u nešto iz čega nema izlaza.

320

BaP & BD

„Mama, kako je Lisa zvučala na telefonu?” „Na što misliš? Zvučala je kao što sam i zamišljala da zvuči.” „Trebaju mi detalji”, kažem. „Kako joj je zvučao glas?

Promuklo? Hrapavo?” „Stvarno nisam primijetila.” Zbunjenost moje majke je očita.

Zamišljam je kako bulji u telefon, smušeno. “Ti si razgovarala s Lisom sve one godine prije. Ne znam kako bi ona trebala zvučati.” „Molim te, mama. Ako se možeš sjetiti bilo čega.”

Zadnji put, majka padne u duboku tišinu. Stišćem volan u nadi da će se nečega sjetiti. Iznevjerila me dosad mnogo, mnogo puta u životu, ali u ovom slučaju Sheila Carpenter pobjeđuje. „Bilo je mnogo pauza”, kaže ignorirajući ironiju u toj izjavi. „Lisa bi govorila i onda bi stala. I sa svakom stankom čula sam mali izdisaj.” „Kao uzdah?” „Tiše od toga.”

To je sve što trebam znati. Zapravo, to mi govori sve. „Mama, moram ići.” „Hoćeš li biti dobro?” pita. „Reci mi da ćeš se pobrinuti za sebe.” „Hoću. Obećavam.” „Nadam se da sam ti, što god se događalo, ipak malo pomogla.” „Hvala ti, mama”, kažem. „Hvala ti. Pomogla si više nego što ćeš ikad shvatiti.”

321

BaP & BD

Zato što sad znam da one stanke koje je čula definitivno nisu bile uzdasi. To je bio zvuk nekoga tko puši. Što znači da ona nije razgovarala s Lisom.

Moja majka je razgovarala sa Sam. Znatiželjnom, ljubopitljivom Sam. Ona zna više nego što otkriva. Znala je cijelo vrijeme. Zato se tako iznenada pojavila. Ne zato da bi se spojila sa mnom. Nije bilo radi novca. Pokušava saznati sve što može o Borovoj kolibi.

O tome što sam tamo napravila.

Završavam poziv i spuštam prozor, dopuštajući si da me udari nalet jedrog, srednjozapadnog zraka. Moj stisak oko volana steže se dok noga pritišće brzinu. Gledam mjerač brzine kako gmiže prema gore, prelazeći preko sto i trideset, sto i četrdeset, očijukajući sa sto i pedeset kilometara na sat.

Ne pomaže, koliko god brzo vozila. Još se osjećam kao muha koja se vrti u Saminoj mreži. Shvaćam kako su samo dva načina da se oslobodim - borba ili bijeg.

Znam koji će biti.

U hotelu sam, mijenjam svoju avionsku rezervaciju. Let iz Chicaga za New York ide u dvadeset sati. Bit ću na njemu.

Jeff, naravno, ne razumije zašto tako iznenada moram natrag.

Obasipa me pitanjima dok punim kofer odjećom. Odgovaram na svako pitanje dva puta - laž izlazi glasno, a istinu izgovaram u glavi. „Ima li to ikakve veze sa Sam?” „Nema.”

Naravno da ima. „Quincy, je li napravila nešto loše?”

322

BaP & BD

„Još nije.”

Da, ona je napravila nešto lose. Obje smo. „Jednostavno ne razumijem zašto moraš ići ove sekunde.

Zašto sada?” „Jer se moram vratiti čim prije.”

Zato što Sam zna neke stvari o meni. Grozne stvari. Kao što i ja znam grozne stvari o njoj. Sada je moram izbaciti iz života zauvijek. „Bi li pomoglo da idem s tobom?” „Drag si, ali ne. Imaš ovdje još posla.”

Ne možeš ići sa mnom, Jeff. Lagala sam ti. O mnogim stvarima. I da ih saznaš, ne bi više želio biti pokraj mene.

Kada se spakiram i krenem prema vratima, Jeff me hvata i privlači uza se. Žudim ostati točno na tome mjestu, zadržana u zagrljaju, utješena. Ali to nije moguće. Ne sa Sam, koja mi je i dalje u životu. „Hoćeš li biti dobro?” „Da”, kažem mu.

Ne. Unatoč tome što ti misliš, nikad neću biti dobro.

Avion je mali, jedva popunjen. Nerentabilan let koji postoji samo zato da bi doveo avion do aerodroma JFK i profitabilnijih jutarnjih letova. Imam cijeli red za sebe. Nakon polijetanja, rastegnem se preko praznih sjedala.

Dok ležim, činim sve što je moguće da ne mislim na Sam. Ništa ne pomaže. Nema načina da ignoriram sumnju koja mi nadire u misli. Zamišljam je kako ubacuje tablete Lisi u čašu, kako je gleda dok ih ona ispija, kako čeka dok ne počnu djelovati.

323

BaP & BD

Zamišljam Sam s nožem, kako reže Lisine vene i gleda rezultata grizući nokte.

Je li ona to u stanju napraviti?

Možda.

Zašto bi napravila nešto takvo?

Jer je bila u lovu na informacije o meni. Možda je natjerala Lisu da joj pomogne. Ali se Lisa predomislila, odgurnula je, zaprijetila da će je izbaciti. Sad je moj red da napravim istu stvar.

Molim se da ishod bude drukčiji.

Nekako uspijevam odspavati većinu leta, što donese ipak malo olakšanja. Sanjam Sam kako uspravnih leđa sjedi na mojem kauču u dnevnoj sobi. Ja sam u stolcu preko puta nje.

Jesi li ubila Lisu Milner? pitam.

Jesi li ti ubila onu djecu u Borovoj kolibi? kaže ona.

Izbjegavaš pitanje.

I ti.

Misliš li da sam ja ubila ljude u Borovoj kolibi?

Sam se smije, njezin je ruž tako crven da izgleda kao da su joj usta premazana krvlju. Ti si borac. Onaj koji će učiniti sve da preživi. Baš kao i ja.

Stjuard me probudi dok se spuštamo u New York. Dižem se pa odmahujem glavom odbacujući san. Gledam kroz prozor, noćno nebo i unutarnje svjetlo aviona koje ga pretvara u ovalno zrcalo. Jedva prepoznajem odraz koji me gleda.

Ne mogu se sjetiti kad sam ga zadnji put prepoznala.

324

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 22.14

Craig nije gubio vrijeme u spavaćoj sobi. Quincy nije ni shvatila da je skinuo hlače sve dok nije bio na njoj, pijano je ljubeći, podižući joj haljinu do trbuha dok joj je istodobno stiskao i gnječio bedro s unutarnje strane. Kad je posegnuo za Quincynim grudima, stavila je ruke preko njegovih, u znak pristanka.

Bila je spremna. Janelle ju je pripremila. Znala je što očekivati. Bila je vestalka bačena na oltar, čekajući vječnost. No, tada je Craigovo disanje postalo iskrzano i grubo. Baš kao i njegovi pokreti koji su od previše alkohola i trave postali životinjski. Kad je skliznuo nogama među njezine i silom ih raširio, Quincyno se cijelo tijelo napelo. „Čekaj”, promrmljala je. „Samo se opusti”, rekao je Craig. Lice mu je bilo zakopano u njezin vrat, sisao ga je, dok se koža ljepila za njegova gladna usta. „Pokušavam.” „Potrudi se više.“ Craig je još jednom koljenima pokušao raširiti njezine noge. Quincy ih je držala stisnutima, naprežući zategnute mišiće. „Stani.”

325

BaP & BD

Craig je stiskao svoja usta po njezinima, ušutkavajući je jezikom. Bio je težak, prikliještio ju je dišući kao bik i protiveći se njezinim stisnutim bedrima. Quincy se osjećala kao da je davi, guši. A onda je Craig spustio ruke s njezinih grudi na koljena i razdvojio ih. „Stani”, rekla je Quincy ulažući ovaj put više snage. „Stvarno to mislim.”

Odgurnula je Craiga, izvukla se ispod njega i sjela leđima se naslonivši na uzglavlje. Craigov osmijeh trajao je samo još nekoliko sekundi prije nego što je shvatio. „Mislio sam da smo se dogovorili da to napravimo”, rekao je. „Jesmo.” „Onda, u čemu je problem?”

Quincy nije znala je li uopće postojao problem. Njezino je tijelo pulsiralo žudnjom, bolno želeći Craiga na sebi, uz sebe, u sebi. Ipak, mali dio nje znao je da to ne mora biti ovako. Da su nastavili, bilo bi to užurbano i tupo, gotovo kao da su slijedili još jedno od Janelleinih glupih pravila. „Želim da mi prvi put bude poseban.”

Mislila je da će razumjeti. Da će vidjeti koliko joj ovo znači.

Umjesto toga, rekao je: „Ovo tebi nije dovoljno posebno? Bolje je od onoga što sam ja dobio.”

Riječi su potvrdile ono na što je Quincy uvijek sumnjala, ali nije pitala. Ovo mu nije prvi put. Već je to prošao. To je otkriće Quincy osjetila kao izdaju, malu, ali bolnu. „Mislio sam da to znaš”, rekao je Craig s lakoćom joj čitajući misli. „Samo sam pretpostavila da je i tebi prvi put.”

326

BaP & BD

„Nikad ti nisam rekao da sam djevac. Žao mi je ako si to mislila, ali to mi nije bila namjera.” „Znam”, rekla je Quincy.

Pitala se koliko se još cura našlo s njim u ovakvoj situaciji i jesu li sve jednostavno popustile pritisku. Nadala se da se još neka opirala. Nadala se da nije jedina. „Nisam ti lagao, Quincy. Pa ćeš morati smisliti bolji izgovor za odbijanje.” „Ali ja ne govorim ne”, rekla je Quincy, odjednom se povlačeći, ljuta na sebe zbog toga. „Samo sam mislila...” „Da će biti svijeće i cvijeće i romantika?” „Da će značiti nešto”, rekla je Quincy. „Značim li ja tebi nešto?”

Craig se otkotrljao iz kreveta i odjednom postao sramežljiv.

Tražio je hlače dok je razvlačio donji rub majice preko prepona.

Bio je to odgovor koji je Quincy trebala. Ipak, posegnula je prema njemu, pokušavajući ga namamiti natrag u krevet prije nego što se potpuno odjene. „Ovo ne mora biti problem”, rekla je. „Još uvijek želim provesti noć s tobom. Tko zna što će se dogoditi.”

Unatoč njezinim pokušajima, Craig je pronašao hlače na podu pokraj kreveta i počeo ih navlačiti na sebe. „Ništa se neće dogoditi. Mislim da si to jasno dala do znanja.” „Molim te, vrati se u krevet. Samo moram još malo razmisliti.” „Razmišljaj koliko hoćeš.” Zakopčao je šlic i krenuo prema vratima. „Ali ja sam razmislio.”

327

BaP & BD

Onda je otišao i ponovo se pridružio zabavi ostavivši Quincy sklupčanu u plaču. Velike suze kapale su po posuđenoj bijeloj haljini, svaka se od njih širila čineći svilu tamnijom.

328

BaP & BD

32.

Kad sam stigla do stana, već je bila prošla ponoć. Umjesto da sam dobro odmorena od drijemanja u avionu, ja sam mamurna i slaba. Ruke mi drhte dok otključavam vrata, djelomično od iscrpljenosti, djelomično od neizvjesnosti.

Ne znam što me čeka. Zamišljam kako otvaram vrata i ugledam mjesto očišćeno od svake stvari koju posjedujemo, a svoj ček bačen na goli pod. Čak je i to bolje nego zateći Sam kako me čeka u sjenama hodnika s podignutim nožem.

Spustim torbe odmah iza ulaznih vrata oslobodivši ruke u slučaju da se moram braniti. Ali nema Sam kako steže nož. Nema ni Sam kako nudi čašu vina u kojoj plivaju tablete. Letimičan pogled uokolo potvrđuje da je sve na svome mjestu, kao što je bilo prije nego sam otišla. Stan je mračan pa imam dojam da je prazan. Mjesto ima auru napuštenosti, kao da je netko tek nedavno otišao ostavivši djeliće svoje esencije da se vrte poput prašine. „Sam? Ja sam.”

Srce mi počinje udarati dok čekam odgovor koji ne stiže. „Odlučila sam se vratiti ranije”, dovikujem dok mi se prsa pune nadom. „Uhvatila sam kasni let.”

Lutam stanom paleći svjetla. Kuhinja, blagovaonica, dnevna soba. Nema traga krađi. Nema traga Sam.

329

BaP & BD

Ona je otišla. Sigurna sam u to. Odmaglila je iz grada, kao što sam se i nadala. Pokupivši svoje tajne sa sobom, a ostavivši moje.

Kopam po torbi u potrazi za telefonom. Poslala sam poruku Jeffu kad sam sletjela, rekavši mu da sam sretno stigla i da ću ga nazvati kad sve bude gotovo. Sad jest gotovo. Stojim u hodniku, telefon mi je u ruci, spremam se stisnuti tipku za poziv.

A onda primijetim da su vrata gostinske sobe još uvijek zatvorena. Svjetlo izbija ispod vrata prelazeći mi preko cipela dok stojim ispred njih. Na drugoj strani svira glazba, prigušena drvom.

Srce mi se spusti u pete.

Sam je još uvijek ovdje. „Sam?” Hvatam kvaku. Labava mi je pod rukom, vrata nisu zaključana. Bez oklijevanja ih otvorim i pogledam unutra.

Soba je okupana crvenim i zlatnim svjetlom. Crveno dolazi iz noćne lampice. Zlatno od nekoliko svijeća postavljenih pokraj nje. Glazba svira iz starog CD-playera koji je izvučen iz spremišta.

Peggy Lee prede Fever.

U mekanom polusvjetlu mogu razaznati Sam na rubu kreveta. Barem mislim da je to ona. Toliko si ne sliči da je prepoznajem s poteškoćom. Nosi haljinu potpuno drukčiju od prljave crne koju je nosila kad se tek pojavila. Ova je crvena, bez rukava, s donjim dijelom krojenim u A i otvorenim dekolteom koji mameći pokazuje rascjep među grudima. Na nogama su joj štikle. Kosa joj je podignuta tako da izlaže blijedi vrat.

Nije sama.

330

BaP & BD

Pokraj nje sjedi muškarac u crnoj polomajici i kaki hlačama.

Lako ga prepoznajem.

Coop.

Ruka mu je na Saminu vratu, miluje joj blijedu kožu ispod brade. I Sam dira njega, kažiprstom gladi njegov napeti lijevi biceps. Naginju se jedno prema drugome, lica okrenuta od mene, na rubu poljupca. „Koji...”

Koji kurac se ovdje događa?

To sam poželjela reći, ali je iz mene izašla samo prva riječ.

Sam trzne svoju ruku s njegove, Coopova ostane na njezinu vratu, a cijelo mu se tijelo ukoči od iznenađenja. Nisam ga vidjela tako šokiranog od našeg prvog susreta izvan Borove kolibe. Ima isti izraz kao i te noći. Nije jednako ekstreman, jednako užasnut. Ali je tu. Malo zamrljana kopija originala.

“Quincy”, kaže on. „Meni je tako...” „Izlazi van.”

Uspijeva ustati i zakoračiti prema meni. „Mogu objasniti.” „Izlazi van”, kažem ponovo, režeći. „Ali...” „Izlazi van!”

Odjednom sam na njemu, grebem ga jednom rukom dok drugom zadajem seriju udaraca. Ruke mi se stisnu u šake i polete po njemu, ne mareći koji dio udaram sve dok udaram u nešto. I udaram, isporučujem udarac za udarcem, dok Coop samo stoji i prima ih. Ali onda nasrne Sam, bljesak crvene kad me nabije u zid.

331

BaP & BD

„Idi!” prosikće Coopu.

On zastane na vratima gledajući me kako naričem, bacakam se i lupam glavom po zidu, svaki je udarac jači od prethodnoga. „Izlazi van, jebote!” urla Sam. Ovaj put Coop posluša i nestane iz sobe. Ja spuznem niz zid, plačući. Bol me ruši na koljena, ruke su mi omotane preko trbuha. Osjećam se kao da mi se naoštrena oštrica zabija u trbuh, ubadajući me ponovo, i ponovo, i ponovo.

332

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 22.56

Quincy je sasušenih suza otišla potražiti Janelle. Trebajoj je kombinacija okrutnosti i sažaljenja koju joj je mogla dati jedino Janelle. Bila je kao ljudski šmirglpapir - grub i umirujući u jednakim dozama.

U velikoj sobi zatekla je Ramdy, uronjene u jednu od fotelja, kako se ljube. Amy je sjedila Rodneyju u krilu jednom rukom savijenom oko njegova vrata. Podsjetili su Quincy na plivače dok se otvorenih usta bore za dah. „Gdje je Janelle?” Ženski dio Ramdyja je izronio, hvatajući dah, ojađena zbog uznemiravanja. „Što?” „Janelle. Jesi li je vidjela?”

Amy je odmahnula glavom pa ponovo zaronila.

Quincy se potom uputila van, terasa je škripala pod njezinim koracima. Noć je bila jasna, dok je puni mjesec bojio stabla u blijedo sivu. Zastala je na stepenicama terase pokušavajući čuti Janelle. Kretanje po travi, na primjer. Ili grleni smijeh koji je tako dobro poznavala da ga je mogla razaznati u masi. Nije čula ništa osim zadnjih sezonskih ptičica u krošnjama i udaljen, usamljen huk sove.

333

BaP & BD

Umjesto da se vrati u kuću, Quincy je nastavila još dublje ulaziti u šumu. Slijedila je istu stazu kojom su gazili popodne, lišće je još uvijek bilo ulegnuto. Tek kada se šumsko tlo počelo uspinjati, Quincy je pomislila na povratak. Ali tada je već bilo kasno. Morala je ići dalje iako ni sama nije bila sigurna zašto.

Nazovite to slutnja. Instinkt. Izvjesnost, čak, od koje joj vri krv u žilama.

Približivši se vrhu uzbrdice, ugledala je veliku stijenu.

Sama njezina veličina nadvladala je kupolu od granja koja joj se nadvijala nad glavom. Bila je poput rupe u kišobranu, srebrna mjesečina slijevala se kroz nju osvjetljavajući dvoje ljudi na vrhu stijene.

Jedno od njih bila je Janelle.

Drugi je bio Craig.

On je ležao na leđima, gol do pasa, s majicom smotanom ispod glave u improvizirani jastuk. Hlače su mu bile spuštene do gležnjeva i okruživale ih kao da su okovi. Janelle je sjedila na njemu i jahala ga. Svako nabijanje pomicalo joj je donji dio haljine.

Plima i oseka tkanine na Craigovim golim bedrima. Gornji dio haljine bio je spušten, otkrivajući grudi toliko blijede da su gotovo sjajile na mjesečini. „Da...” stenjala je riječ kao šapat koji se miješa s noćnim zrakom. „Da, da, da.”

Bijes i patnja zgrčili su Quincyn želudac, kao da je na njemu ruka koja joj drži utrobu i stišće je dok se sklupčava u šaku.

Svejedno, nije mogla odvratiti pogled. Ne s Janelle koja je tako stenjala i kretala se više očajno nego strastveno. Sve je bilo previše lijepo, i bolno, i groteskno.

334

BaP & BD

Onda su uslijedili jecaji, krenuli su poput žubora. Quincy je stavila ruku na usta da bi blokirala zvuk. Iako joj nije trebalo biti stalo čuju li je ili ne. Iako je jedino što je htjela bilo vrištati na nebo.

Ali bijesna šaka u njoj nastavila se stezati povećavajući bijes i bol. Skliznula je natrag kroz šumu, svježe suze formirale su se na mjestu gdje su se prethodne sasušile. Dok se spuštala niz kosinu, još je mogla čuti Janelle, to njezino uzastopno stenjanje, kao dosadna ptica u krošnji.

Da, da, da.

335

BaP & BD

33. „Zašto?” pitam. Još uvijek sam na podu.

Sam me ignorira te umjesto toga ode na drugi kraj sobe kako bi utišala CD-player. Potom zastane kod svog ruksaka iz kojeg izvuče crne traperice i počne ih navlačiti ispod crvene haljine. „Zašto?” „Zato što je to trebalo napraviti”, kaže Sam. „Nije”, kažem, podižući se na koljena. „Ti si mislila da to treba napraviti.”

Jer je znala koliko će me to povrijediti kad saznam. I bila sam sigurna da je htjela da saznam. Ovo je bio još jedan način da me se izbaci iz balansa, da me se probudi, da me se učini bijesnom.

Prstima se hvatam za zid ne bih li si pomogla osoviti se na noge. I dalje nestabilna, oslanjam se o zid promatrajući Sam u istoj razini. Svukla je haljinu i sada preko glave navlači majicu s natpisom Sex Pistols. Onda sjeda na krevet, zamjenjuje jebozovne štikle svojim vojničkim čizmama. „Ti si bolesna”, kažem joj. „Znaš to, zar ne? Ne možeš podnijeti da jedna od nas ima normalan život. Da bi barem jedna od nas zapravo mogla biti sretna.”

336

BaP & BD

Sam odlazi do prozora, otvara ga i pali cigaretu. Izbacujući dim, kaže: „Sve si shvatila u vezi mene, jesi li?” „Jesam. Došla si ovamo i vidjela da sam normalna i stabilna i odlučila da to sve moraš sjebati.” „Stabilna? Poslala si tipa u bolnicu, bejbe. On je još uvijek u vražjoj komi.” „Zbog tebe! Ti si željela da to učinim!” „Nastavi tako misliti, Quinn. Ako ti treba ta laž da bi mogla živjeti sama sa sobom, onda nastavi u to vjerovati.”

Odvratim pogled i sama nesigurna u što da vjerujem.

Osjećam kao da gravitacija više ne postoji pa se sve što mi je nekad u životu bilo sigurno i sređeno sada prevrće u zraku, odjednom izvan mog dohvata. „Zašto Coop?” pitam. „Ovo je Manhattan. Ima milijun tipova koje si mogla pokupiti. Zašto baš on?” „Osiguranje.” „Za što?” „Jutros je opet bila ona detektivka”, kaže Sam. „Hernandez.

Rekla je da želi razgovarati s tobom. Kad sam joj rekla da te nema, kazala je da će se vratiti i da nisi smjela napuštati grad.”

Zato što me moj bijeg s dečkom odvjetnikom učinio još sumnjivijom. Naravno. „Nisam znala što da radim”, kaže Sam. „Pa sam nazvala Coopa.”

Uzdahnem, odjednom protrnem. „Nisi mu rekla za park, zar ne?”

337

BaP & BD

Sam zakoluta očima i ispuhne dim. „Naravno da ne. Rekla sam mu da bismo se trebali bolje upoznati. Da bi trebao doći u grad ako može. Došao je.” „I zavela si ga.”

“Ne bih tako rekla”, kaže Sam. „Nije se nimalo bunio.” „Onda, zašto si to napravila?”

Sam iscrpljeno uzdahne. Izgleda tako umorno, tako poraženo životom.

Tako potpuno oštećeno. „Jer sam mislila da bi nam to moglo pomoći”, kaže. „Tebi posebno. Ako policija uspije pronaći trag koji nas povezuje s prebijanjem tog tipa, trebat će nam netko na našoj strani. Netko osim Jeffa.” „Policajac”, namrštim se, iako je razumijem. „Netko tko nas može braniti pred svojim kolegama. Netko tko je previše zaslijepljen osjećajima da bi učinio pravu stvar i predao nas ako išta posumnja.” „Bingo”, kaže Sam. „Ali ti znaš sve o tome, zar ne?” „Nikad nisam pokušala pojebati Coopa.”

Sam frkne nosom, iz nosnica joj prostruji dim. „Kao da je to bitno. Ti ga još uvijek koristiš. Godinama si ga koristila. Slala mu poruke u bilo koje doba. Dovlačila ga u grad u hipu. Očijukala s njim svako malo da bi ga držala zainteresiranim.” „Nije tako”, kažem. „Nikad mu ne bih to učinila.” „Cijelo vrijeme to radiš, Quinn. Vidjela sam te.”

“Ne s namjerom.” „Stvarno?” kaže Sam. „Hoćeš mi reći da ova čudna, jeziva stvar među vama nema nikakve veze s onim što se dogodilo u

338

BaP & BD

Borovoj kolibi? Da ti nikad nisi ni u peti osjetila da ga motaš oko malog prsta?” „Nema”, kažem.

Sam baca cigaretu. Pali drugu. „Laži, laži, laži.” „Razgovarajmo o lažima”, kažem, odgurujući se od zida, ojačana bijesom. „Lagala si mi kad si rekla da nikad nisi srela Lisu. Srela si je. Bila si u njezinoj kući.”

Sam prestaje uvlačiti dim cigarete, obrazi su joj malo usukani, dim se sakuplja u ustima. Kad odvoji usne, sivkast oblak iskotrlja se kao lavina magle.

“Ti si luda.”

“To nije odgovor”, kažem. „Barem priznaj da si bila kod nje.” „U redu. Bila sam kod nje.” „Kad?” „Prije nekoliko tjedana”, kaže. „Ali to već znaš.” „Zašto si išla kod nje? Je li te Lisa pozvala?”

Sam odmahne glavom. „Znači, samo si se pojavila, kao i kod mene?” „Da”, kaže Sam. „Za razliku od tebe, ona je zapravo rekla bok kada je shvatila tko sam.” „Koliko dugo si bila tamo?” „Oko tjedan dana”, kaže Sam. „Znači, sviđalo joj se da si kod nje?”

Promašeno pitanje. Naravno da se Lisi sviđalo da je Sam kod nje. Za to je živjela - uzimanje mladih žena s problemima pod svoje skute i pomaganje da stanu na svoje noge. Sam je vjerojatno bila najproblematičnija.

339

BaP & BD

„Sviđalo joj se”, kaže Sam. „Na početku. Ali do kraja tjedna više se nije mogla nositi sa mnom.”

Sama izvodim zaključak o ostalom. Sam se pojavila niotkud, ruksak natrpan Wild Turkeyjem i izrazima sestrinstva.

Lisa joj je s radošću dopustila da ostane u gostinskoj sobi. Ali to nije bilo dovoljno. Ne za Sam. Ona je morala zabadati nos, provocirati. Vjerojatno je pokušala uzdrmati Lisu iz njezinog samozadovoljstva. Učiniti je bijesnom, učiniti je preživjelom.

Lisa joj to nije dopustila. Ja jesam. Obje smo platile, ali drukčiju cijenu. „Zašto si onda lagala?” „Jer sam znala da ćeš dramatizirati ako ti to kažem. Da ćeš postati sumnjičava.” „Zašto?” kažem. „Skrivaš li nešto? Jesi li ti ubila Lisu, Sam?” Izgovorila sam to. Pitanje koje me danima mučilo u stražnjem dijelu mozga sad je izgovoreno, stvarno. Sam odmahne glavom kao da me sažalijeva. „Jadna, tužna Quincy. Još si sjebanija nego što sam mislila.” „Reci mi da nisi imala ništa s njezinom smrću”, kažem.

Sam baci cigaretu, pompozno je gazi na drvenom podu vrhom čizme. „Bez obzira što ja rekla, ti mi nećeš vjerovati.“ „Dosad mi nisi dala razloga da ti vjerujem”, odgovaram. „Zašto bih sad počela?” „Nisam ubila Lisu”, kaže Sam. „Možeš mi vjerovati ili ne. Živo mi se jebe.”

Nešto mi zvoni duboko u džepu. Mobitel. „To je vjerojatno tvoj dečko”, kaže Sam s naglašenim gađenjem. „Jedan od njih, barem.”

340

BaP & BD

Provjeravam poruku. Da, od Coopa je. moramo razgovarati Sam s prozora pita: „Koji od njih dvojice?”

Ne odgovaram, što je također odgovor. Buljim u ekran, srce mi se stišće od mogućnosti da ne vidim Coopa. Ne samo večeras.

Nego ikad više.

Sam nabija novu cigaretu u usta i kaže: „Trči svom malom policajcu, Quincy Carpenter. Ali upamti, pazi što govoriš. Moje tajne su tvoje tajne. A policajcu Cooperu se možda neće svidjeti tvoje.” „Idi k vragu”, kažem.

Sam pali cigaretu i nasmije se. „Već sam bila tamo, bejbe.”

341

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 23.12

Dok je došla do kućice, Quincy je ostala bez daha. Pluća su joj gorjela, sastrugana naporom i noćnim zrakom. Iako je vani bilo hladno, tanki pokrivač znoja prekrio joj je kožu, hladan i ljepljiv.

Unutra je bilo blago kaotično, prljavo posuđe i prazne boce u kojima je preostao samo talog. Velika soba bila je prazna. Čak je i vatre nestalo, trag topline od dima drva bio je jedini podsjetnik da je ikad postojala.

Spavati. To je bilo sve što je Quincy željela. Utonuti u san i probuditi se ne sjećajući se ničega što je vidjela. To je bilo moguće, znala je. Mozak joj je već govorio da je smušena, da je vidjela nešto što zapravo nije vidjela. Možda je Janelle bila s nekim drugim. S Joeom, možda. Ili je Quincy možda samo umislila da je vidjela Craiga kako leži na leđima, iskrivljenog lica, dok ga nabija u nju.

Ali njezino srce znalo je da nije.

Brišući suze, vukla se hodnikom prolazeći pokraj Janelleine prazne sobe. Preko puta, Betz je otišla u krevet, zatvorena vrata blokirala su joj pogled na one tužne krevete na kat. Vrata u Ramdyjevu sobu također su bila zatvorena, no to nije bilo

342

BaP & BD

dovoljno da bi utihnulo divlji, šljapkajući zvuk vodenoga kreveta.

Povremeni Rodneyjevi groktaji navirali su kao plima.

Quincy se okrenula prema Craigovoj sobi.

Jebeš Craiga.

Bila je to sad njezina soba.

Ali nije bila prazna. Netko je bio u krevetu, nejasan obris na mjesečevu svjetlu. Ležao je s rukama iza glave. Quincy je jedva vidjela njegove širom otvorene oči iza prljavih naočala. „Nisam znao kamo da odem spavati”, rekao je.

Quincy je zurila u njega, ljubomorna na tu udobnost i nesvjesnost. Frknula je nosom. Uhvatila je suzu prije nego što joj se skotrljala niz lice. „Jesi li dobro?” pitao je. „Moraš otići”, rekla je Quincy.

Sjeo je. U njegovim poluzamračenim očima titrala je zabrinutost. „Ti nisi dobro.” „Ma nemoj mi reći”, rekla je Quincy sjedajući na krevet.

Pala je još jedna suza. Ovaj je put nije mogla zaustaviti. „Vidio sam ih kako odlaze”, rekao je. „Otišli su u šumu.” „Znam.” „Žao mi je.” Dotaknuo joj je rame, a iznenadnost te geste trgnula je Quincy. „Molim te, idi”, rekla je. „On te ne zaslužuje.”

Kad joj je ponovo dotaknuo rame, Quincy mu je to dopustila. Ohrabren, skliznuo je prstima do njezina trbuha.

Ponovo, dopustila mu je.

343

BaP & BD

„Ti si bolja od njega”, prošaptao je. „Bolja od njih oboje.

Tako lijepa.” „Hvala ti”, rekla je Quincy. „Ja to stvarno mislim.”

Quincy se okrenula prema njemu, zahvalna na tome što je tu. Izgledao je tako iskren. Tako neiskusan. Suprotnost Craigu.

Nagnula se i poljubila ga. Njegove vrele usne bile su na njezinima, uzvraćale poljupce. Jezik mu je skliznuo u njezina usta.

Probni. Istraživački. Quincy je gotovo zaboravila što je vidjela u šumi. Janelle na Craigu, jaši ga, tijelo koje isijava žudnju i bol.

Ali to nije bilo dovoljno. Quincy je htjela potpuno zaboraviti.

Bez riječi, popela se na njega, iznenađena kako je čvrst. Kao srušeno drvo. Snažan hrast. Quincy mu je skinula vestu koja je nejasno mirisala na industrijsko sredstvo za čišćenje. Miris ju je uštipnuo za nos kad ju je odbacila na pod i povukla mu majicu preko glave. Počela je ljubiti njegova uska prsa, povlačeći ruke po mliječno bijeloj koži. Tako blijedoj. Tako hladnoj. Poput duha.

A onda su na podu završile i njezine gaćice. Njegove samterice bile su spuštene do koljena.

Na podu pokraj kreveta bio je Craigov ruksak. Unutra je bila kutija kondoma. Quincy je izvukla jedan i dala ga Joeu stavivši mu ga na drhtavi dlan. „Jesi li sigurna?” pitao je.

“Da.” „Reci mi ako boli”, šaptao je. “Ne želim te povrijediti. Samo želim da se osjećaš dobro.”

Quincy je duboko udahnula i namjestila se, pripremajući se za užitak i bol, znajući da neće biti jedno ili drugo.

344

BaP & BD

Bit će oboje, isprepleteno zauvijek.

345

BaP & BD

34.

Coop mi je poslao ime svog hotela, nekoliko blokova od mog stana, i broj sobe. Ne znam je li rezervirao sobu prije dolaska u grad zbog susreta sa Sam ili poslije. Odlučila sam da neću pitati.

Zastala sam pred njegovim vratima nesigurna hoću li se moći ponovo suočiti s njim. Već znam da to ne želim. Radije bih bila bilo gdje drugdje nego u ovom mračnom hodniku sa zujajućom mašinom za led koji vonja po tekućini za pranje tepiha.

Ali nas dvoje veže neka prošlost. Što god Coop napravio, dugujem mu šansu da objasni.

Kucam i vrata mi se pod šakom brzo otvore uz škripu.

Ruka mi ostaje stisnuta kad ugledam Coopa. „Quincy.” Kima mi brzo, posramljeno. „Uđi. Ako želiš.”

Samo me prošlost drži ovdje. Moja prošlost. Coopova uloga u njoj. Neupitna činjenica da ne bih imala prošlost da nije bilo njega. Zato ulazim, koračam u sobu koja je šokantno malena. Nije veća od velikog ormara koji je netko uspio namjestiti tako da u njega stanu krevet i komoda. Između kreveta i zida ima nešto više od pola metra, što mi komplicira kretanje oko Coopa dok on zatvara vrata.

Soba nema stolca. Ostajem stajati, radije nego da sjednem na krevet.

346

BaP & BD

Znam točno što trebam napraviti. Reći Coopu sve. Sve o onome što je Sam napravila. Sve što sam ja napravila. Možda onda mogu početi proces vraćanja života u normalu. Nije da je ikad nakon Borove kolibe bio zaista normalan. Ali ne mogu priznati Coopu. Jedva da mogu pogledati u njega. „Završimo s ovim”, kažem i podbočim se prebacivši težinu na lijevu nogu tako da mi kuk strši. „Bit ću kratak”, kaže Coop. Upravo se otuširao, još ima pare u minijaturnoj kupaonici. Prianja mu uz kratko podšišanu kosu i tijelo mu zrači vlagom, sparno i s mirisom sapuna. „Moram ti objasniti. Objasniti svoje poteze.” „Ono što radiš u slobodno vrijeme nije moja stvar”, kažem. „Nije da mi nešto značiš.”

Coop se trgne i ja osjetim zadovoljno žiganje snage. I ja njega povrjeđujem. Zadajem rane. „Quincy, oboje znamo da to nije istina.” „Nije li?” kažem. „Da smo značili nešto jedno drugome, ti ne bi otišao u moj stan i pokušao pojebati Sam dok mene nema.” „Nisam zbog toga bio tamo.” „Baš je tako izgledalo.” „Ona me nazvala, Quincy”, kaže Coop. „Rekla je da se brine za tebe. Zato sam došao. Jer sam osjetio da nešto nije u redu. Ne vjerujem joj, Quincy. Sve otkad je došla. Ona nešto sprema i htio sam saznati što je to.” „Zavođenje je zanimljiva tehnika ispitivanja”, kažem. „Koristiš li je često?” „Ono što si ti vidjela nije bilo planirano, Quincy.

Jednostavno se dogodilo.”

347

BaP & BD

Prevrćem očima, postajem sva velika i dramatična, onakva kakva je običavala biti Janelle. „To je najstariji izgovor koji postoji.” „To je istina”, kaže Coop. „Ti ne znaš kako sam usamljen, Quincy. Tako potpuno sam. Živim u kući koja je dovoljno velika za petero ljudi. Ali samo sam ja tamo. U neke sobe nisam ušao godinama. One su prazne, vrata zatvorena.”

Njegovo priznanje me ostavlja bez riječi. Ovo je prvi put da mi se Coop otvorio. Ispada da imamo više toga zajedničkog nego što bih ikad pomislila. Ipak, odbijam osjećati žaljenje. Nisam mu spremna oprostiti. „Jesi li zato želio da dođem?” pitam. „Da bih te sažalijevala?” „Ne, htio sam da dođeš jer ti moram nešto reći. Postoji razlog...” Coop se zaustavlja da bi se nakašljao. „Razlog zbog kojeg sam pokušao biti uz tebe. Razlog zbog kojeg sam ti bio dostupan danju i noću, Quincy...”

Instinktivno, znam što je sljedeće. Odmahnem glavom, misli mi vrište. Nemoj. Molim te, Coop. Molim te, nemoj to reći.

On svejedno kaže: „Volim te.” „Nemoj”, kažem, ovaj put na glas. “Ne govori ništa više.” „Ali volim te”, kaže Coop. „Ti to znaš, Quincy. Mislim da si oduvijek i znala. Zašto bih inače dojurio ovamo iste sekunde kad god bi poželjela? Da bih te vidio. Da bih bio s tobom. Nije me briga je li na minutu ili na sat. Samo to što te vidim čini svu tu usamljenu vožnju vrijednom truda.” Zakorači prema meni, a ja se povučem, u škripac između komode i zida. Coop nastavlja prilaziti, ne zaustavljajući se dok se ne nađe točno ispred mene.

348

BaP & BD

„Nikad nisam upoznao nikoga poput tebe, Quincy”, kaže. „Vjeruj mi kada to kažem. Ti si tako jaka. Pravi borac, prava Preživjela.”

Pogleda me, od njegovih plavih očiju zadrhtim. Dodirne mi palcem bradu, skližući prema ustima. „Coop”, kažem dok mu nokat nježno struže po usnama. „Stani.” „Ti osjećaš isto”, kaže Coop hrapavim glasom. „Znam da je tako.”

Zamišljam ga priljubljenog uz Sam, kako miluje njezin vrat, usne se tek počinju pritiskati uz njezine. Mrzim Coopa jer je to učinio. Trebao je biti samo moj.

“Ne osjećam”, kažem. „Lažeš.”

Vruće je u sobi. Zagušljivo, zapravo. Zujeća klima ispod prozora ne mijenja puno na stvari. I onda, tu je Coop, tako blizu meni, zrači drukčiju vrstu topline. „Moram ići”, kažem. „Ne, ne moraš.” Kad mi priđe još bliže, opirem se, odgurujući njegova prsa. On se znoji ispod majice. Tkanina ispod mojih ruku lijepi se za njegovu kožu. „Što želiš od mene, Coop? Rekao si što si trebao reći. Što još želiš?” „Tebe”, kaže tiho. „Želim tebe, Quincy.”

Za razliku od onoga što sam rekla Sam, razmišljala sam o tome što bi me natjeralo da podlegnem privlačnosti prema Coopu. Te plave oči uvijek su me pogađale kao vjerojatnoga krivca. Svijetle su poput lasera, vide sve. Ali njegov

349

BaP & BD

glas je taj koji na kraju pobjeđuje. To tiho priznanje koje me vuče u njegove ruke.

Ovo je naš prvi zagrljaj od Borove kolibe. Prvi put kad je ovio svoje snažne ruke oko mene. Očekujem da sjećanje oduzme boju ovom novom zagrljaju. Ali ne oduzima. Samo ga čini još slađim.

S njim se osjećam sigurno.

Tako je bilo uvijek.

Poljubim ga. Čak i ako je pogrešno. On uzvrati poljubac, usne su gladne, grizu. Godine zatomljene žudnje napokon su otpuštene i rezultat je više potreba nego želja. Više bol nego zadovoljstvo.

Uskoro smo na krevetu. Nema se gdje drugdje otići. Odjeća mi je na podu. Ne znam kako. Čini se da je jednostavno pala, kao i Coopova.

On zna što želi.

Bože, pomozi mi, dat ću mu da to uzme.

350

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 23.42

On je još spavao kad je Quincy skliznula iz kreveta i prešla sobu na prstima, skupljajući cipele, haljinu, gaćice. Boljelo ju je dok se kretala. Bol je zaostajala među nogama, plamteći kad god bi se sagnula. Ipak, nije bilo tako loše kao što je mislila da će biti.

Bilo je u tome utjehe.

Brzo se obukla, odjednom svjesna oštre hladnoće koja se uvukla u sobu. Činilo joj se da ima groznicu. Drhtala je od hladnoće iako joj je koža gorjela vrelinom.

Prošavši hodnikom, Quincy se zagnjurila u kupaonicu, ne želeći paliti stropnu rasvjetu. Nije žudjela za tim da se pogleda u zrcalo pod jakim svjetlima. Umjesto toga, buljila je u svoj tamni odraz, većina oblika bila je izbrisana. Postala je sjena.

U glavi joj se pojavila pjesma. Nešto iz osnovne škole. Ona i prijateljice su u sobi za djevojke, crnoj kao ugljen, ponavljale ime.

Krvava Marija, Krvava Marija, Krvava Marija „Krvava Marija”, rekla je Quincy, a na odrazu je bilo lice bez očiju.

Kad je izašla iz kupaonice, zaustavila se na ulazu u veliku sobu, uplašena da su se Craig i Janelle možda već vratili, pijani i cerekavi, pretvarajući se da se između njih ništa nije dogodilo.

351

BaP & BD

Nastavila je dalje tek kada nije čula nikakav zvuk. Kućica je bila tiha.

Krenula je prema kuhinji. Stajala je tamo razmišljajući o svom sljedećem koraku. Bi li se trebala suočiti s njima? Zahtijevati da idu kući? Možda bi trebala potražiti Craigove ključeve i uzeti SUV pa ih sve ostaviti bez auta i bez mobitela.

Osmjehnula se na tu mogućnost. Već je ušla u drugu fazu žalovanja, o kojoj je učila na satu psihologije prije samo tri dana.

Janelle je preskočila to predavanje i Quincy joj tek treba dati svoje bilješke. Ona ne zna za taj drugi stupanj tuge. Ali Quincy zna.

Bio je to bijes.

Grleni, jureći bijes.

Quincy ga je osjećala toplog u trbuhu. Kao žgaravicu, ali još toplije. Pulsirao je prema van, fijučući joj kroz ruke i noge.

Otišla je do sudopera, spremna upotrijebiti tu vatrenu energiju. To je bio stil njezine majke. Dobra stara pasivnoagresivna Sheila Carpenter koja bi čistila umjesto vrištala, popravljala umjesto lomila. Nikad, nikad ne govoreći što je osjećala.

Quincy nije htjela biti ta žena. Nije htjela počistiti nered koji su napravili ostali. Željela je otići dovraga i pobjesnjeti. A bila je bijesna. Toliko bijesna da je iskopala prljavi tanjur iz sudopera i pripremila se da ga razbije o kuhinjsku površinu.

Zaustavio ju je njezin odraz. Blijedo lice koje je buljilo u nju iz zrcala iznad sudopera. Ovaj put ga nije mogla izbjeći. Ovaj se put jasno vidjela.

Oči crvene od suza. Usne sklupčane u oštri rez. Koža koja postaje ružičasta od bijesa, slomljena srca i srama jer se upravo podala potpunom strancu. To nije bila ona Quincy za koju je

352

BaP & BD

mislila da postoji. To je bio netko potpuno drugi. Netko koga nije prepoznavala.

Oko nje se podizala tama. Quincy ju je osjetila kako ulazi.

Crna plima koja se izlijeva na obalu. Uskoro ju je okružila skupljajući kuhinju, zasjenjujući je. Quincy je mogla vidjeti samo vlastito lice kako bulji u nju. Lice stranca. Sve dok i ono nije uvučeno u tamu.

Vratila je tanjur u sudoper i uzela nešto drugo.

Nož.

Nije znala zašto ga je zgrabila. Sigurno nije imala nikakvu ideju što će s njim. Znala je samo da se dobro osjećala dok ga je držala. Čvrsto stežući nož, prošla je kroz stražnja vrata Borove kolibe i prešla terasu u tri brza koraka. Vani je drveće najbliže kućici stajalo poput sivih stražara koji su čuvali ostatak šume.

Quincy je krenula u šumu pa plosnatim dijelom noža udarila po jednom stablu. Udarac joj je zadrhtao u ruci pa se uspeo još više, dok se ona kretala sve dublje i dublje u šumu.

353

BaP & BD

35.

Vrata se zatvore treskom odjekujući niz hodnik i izbacujući me iz dubokog sna. Otvaram oči zadihana, suhi zrak grebe po jeziku. Jutarnje sunce žeže kroz prozor u dijagonalnom traku koji mi pada ravno na jastuk. Jasan i oštar, osjećam ga kao iglu koja mi probija mrežnicu. Prevrćem se i proklinjem sunce dok bacam ruke preko druge strane kreveta.

Prazan je.

To je trenutak u kojem se sjetim gdje sam zapravo.

S kim sam bila. Što sam učinila.

Skačem s kreveta, glava mi je u kaosu, soba se vrti. Jedva dolazim do minijaturne kupaonice i padam na pod, pločice su mi hladne pod golim dupetom, privlačim koljena uz grudi. Misli su mi zamračene i nejasne. Jesam s ovog svijeta, ali nisam njegov dio.

To je mamurluk, shvaćam. Mamurluk krivnje. Nisam ga imala godinama.

Sjećanja dolaze u ujednačenom ritmu, kao otkucaji sekundi na satu. Tik, tik, tik. U samo minuti, sve mi se vratilo. Svaki kurvinski, prljavi detalj.

Coop je očito nestao. Možda je on izazvao onaj tresak vratima, iako pretpostavljam da je skliznuo tiho, ne želeći me

354

BaP & BD

probuditi. Ne mogu reći da ga krivim. Barem je bio toliki gospodin da ostavi poruku, užurbano naškrabanu na hotelskom priboru. Vidjela sam je ostavljenu odmah do televizora dok sam se gegala do kupaonice.

Pročitat ću je kasnije. Čim budem u stanju pokupiti se s poda.

Cijelo tijelo mi je bolno, ali na onaj zadovoljan način koji slijedi nakon što je dobilo ono što želi. Tako se ponekad osjećam nakon trčanja. Iscrpljeno i zadovoljeno i samo malo zabrinuto da sam možda pretjerala.

Ovaj put nema nikakve sumnje. Pretjerala sam na najkatastrofalniji način.

Gledam si u ruke. Većina crnog laka koji je Sam nanijela spala je ostavivši samo mrlje. Ispod noktiju je prljavština. Od laka, najvjerojatnije. Ili možda od Coopove kože nakon što sam mu izgrebla leđa moleći ga da me jebe još jače. Njegov miris još mi je na rukama. Mirišu na znoj, spermu i, maglovito, na Old Spice.

Uspravim se na noge i odlazim do umivaonika veličine zdjelice. Pljuskam lice hladnom vodom pazeći da se ne pogledam u zrcalo. Bojim se onoga što ću vidjeti. Zapravo, bojim se da neću vidjeti ništa.

Dva koraka kasnije, ponovo sam u krevetu, sjedim.

Coopova poruka bulji u mene, sa svog mjesta pokraj daljinskog.

Grabim je i čitam.

Draga Quincy, sramim se svog ponašanja. Koliko god sam htio da se ovo dogodi, sada shvaćam da se nikad

355

BaP & BD

nije trebalo dogoditi. Mislim kako je najbolje da se neko dulje vrijeme ne čujemo. Žao mi je.

I to je to. Deset godina zaštite, prijateljstva i idolopoklonstva izgubljeno u jednoj noći. Bačeno tako lako kao što ja sad bacam zgužvanu poruku u plastični koš za smeće pokraj zida. Kad promašim i ona poskoči po podu, dopužem do nje pa je uzimam i stavljam u smeće.

Onda podignem smeće i bacim ga. Nakon što udari o zid i stropošta se na pod, grabim nešto drugo. Daljinski. I on leti, razbija se u komadiće.

Bacam se na zapletene plahte koje padaju na pod, param ih, uvijam oko sklupčanih šaka, držim ih na ustima da bih prigušila jecaje.

Coop je otišao.

Uvijek sam znala da će jednom doći taj dan. Dovraga, to se već umalo i dogodilo, točno prije nego što ga je prijeteće pismo ponovo vratilo u moju orbitu. Ali ja nisam spremna na život u kojem Coopa nema kad ga trebam. Nisam sigurna da se s tim mogu nositi sama.

Ali sad nemam izbora. Sad u mojem životu nema nikog drugog osim Jeffa.

Jeff.

Sranje.

Svijest o tome da sam ga izdala šalje val mučnine koji mi se probija u želudac i probada me. Ovo će ga uništiti. Na licu mjesta odlučujem da mu nikad, baš nikad ne kažem što sam napravila.

To mi je jedina opcija. Pronaći ću način da zaboravim ovu pljesnivu sobu, ove zapletene plahte, osjećaj Coopovih prsa na

356

BaP & BD

mojim grudima, njegov vreli dah po svojim ušima. Baš kao i Borovu kolibu, blokirat ću sve ovo u pamćenju.

I kad se ponovo suočim s Jeffom, on neće ništa posumnjati.

Vidjet će samo onu Quincy koju misli da zna. Normalnu Quincy.

Imam plan, sjedam pokušavajući ignorirati krivnju koja mi stišće nutrinu. To je osjećaj na koji ću se morati naviknuti.

Provjeravam telefon i vidim tri propuštena poziva i propuštenu poruku od Jeffa. Ne mogu slušati njegove poruke.

Zvuk njegova glasa će me slomiti. Ali čitam poruku, svaka riječ prožeta je brigom. zašto ne odgovaraš na pozive? je li sve u redu?

Odgovaram mu porukom. sori. zaspala sam čim sam došla doma. nazvat ću te kasnije.

Napišem i volim te, ali obrišem, zabrinuta da bi mogao nešto posumnjati. Već počinjem razmišljati kao varalica.

Osim Jeffova, propustila sam još jedan poziv. Od Jonaha Thompsona, primljen nešto nakon osam. Prije otprilike sat vremena. Kad mu uzvratim poziv, javi se nakon samo jednog zvona. „Napokon”, kaže. „Dobro jutro i tebi”, kažem.

Jonah me ignorira. „Malo sam kopao po slučaju Samanthe Boyd ili Tine Stone. Mislim da će te zanimati što sam pronašao.” „Što si pronašao?”

357

BaP & BD

„Teško je objasniti preko telefona”, kaže Jonah. „Moraš to vidjeti uživo.”

Uzdahnem. „Fontana Bethesda. Dvadeset minuta. Ponesi kavu.“

358

BaP & BD

BOROVA KOLIBA 23.49

Mjesec je skliznuo iza oblaka čineći šumu tamnijom nego što je bila prije. Quincy se teško držala staze, tlo pod nogama bilo je nejasni nered lišća i niskog raslinja. Ali stigla je do uzbrdice.

Mogla je osjetiti težinu dodatnog napora u listovima.

Nije imala plan. Ne zapravo. Samo ih je htjela suočiti s činjenicom da zna. Željela je otići do te stijene, stati pred njihova zadihana, mjesečinom ispresijecana tijela i reći im koliko je boli.

Zbog noža bi u to i povjerovali. Preplašili bi se.

Uskoro je bila na pola uzbrdice. Srce je pumpalo vrelu krv.

Dah joj je postao hrapavo hripanje. Dok je marširala prema gore, osjećala je da ju netko promatra. Nije to bilo ništa više od golicanja na stražnjem dijelu vrata koje joj je govorilo da nije sama. Zaustavila se, pogledala uokolo. Iako nije vidjela ništa, nije se mogla otresti osjećaja očiju na svome tijelu. Zbog toga je pomislila na indijanske duhove za koje se priča da lutaju šumama. Poželjela im je dobrodošlicu, tim osvetničkim dusima, željna da joj se pridruže.

Zvuk je ušao u šumu. Brzi koraci koji šište kroz palo lišće.

Na trenutak, Quincy je pomislila da su to zaista duhovi, stado koje dolazi prema njoj. Pogledala je iza sebe očekujući da će ih vidjeti kako nasrću kroz šumu. Ali ovaj je duh bio posve ljudski.

359

BaP & BD

Quincy je čula dahtanje od napora, teže nego njezino. Uskoro je zvuk bio točno iza nje, pa se okrenula.

Joe je stajao razbuđen i odjeven očito na brzinu. Vesta je bila okrenuta naopako. Etiketa mu je grebala Adamovu jabučicu dok je buljio u Quincy. „Moram biti sama”, rekla je.

Njegov dah je još uvijek bio težak dok je govorio: „Nemoj to učiniti.”

Quincy se okrenula. Sam pogled na njega uznemirio ju je.

Još ga je osjećala u sebi. Vatra među nogama posramljivala ju je i uzbuđivala. „Ti ne znaš što planiram učiniti.” „Znam”, rekao je.” „I nije vrijedno toga.” „Kako znaš?” „Jer sam ja to već učinio. Osjećao sam se tada isto kao što se ti sada osjećaš.” „Ostavi me samu.” „Znam da ih želiš povrijediti”, rekao je.

Gusta tama koja je omotala Quincy odjednom je nestala, ostavljajući je ošamućenom i dezorijentiranom. Vidjela je nož u svojoj ruci i iznenađeno udahnula. Nije se mogla sjetiti zašto ga je uzela. Je li ga stvarno namjeravala upotrijebiti na njima? Ili na sebi?

Sram je gorio kroz nju. Tresla je glavom naprijed-nazad.

Tamna šuma postala je nejasna. „Nije ono što misliš”, rekla je. „Zar nije?” „Ja nisam...”

360

BaP & BD

Prestala je govoriti, znajući da što god rekla, neće imati smisla. Riječi su je iznevjerile. „Trebala bi se vratiti”, rekao je. „Nije dobro biti ovdje ovako.” „Povrijedili su me”, rekla je Quincy, odjednom ponovo plačući. „Znam”, rekao je. „Zato se sada trebaš vratiti.”

Quincy je obrisala suze. Mrzila je samu sebe jer je plakala pred njim. Mrzila što je uživala dok je bila s njim. Mrzila je činjenicu da je od svih u kućici on bio jedini koji je vidio pravu Quincy. „Hoću”, rekla je. „Kamo ti ideš?”

Buljio je naprijed, kao da traži lokaciju negdje daleko, negdje izvan drveća. „Kući”, rekao je. „I ti bi trebala ići kući.”

Quincy je kimnula.

Ispustila je nož.

Pao je u stranu, ublažen lišćem kao jastukom.

Onda je otrčala natrag istim putem kojim je došla, pokraj njega, pokušavajući ignorirati način na koji mu je mjesečina zamaglila naočale, čineći stakla neprozirnima. Poput magle.

361

BaP & BD

36.

Dvadeset pet minuta nakon razgovara s Jonahom, u Central parku sam, žurim kroz tunel Baroque koji vodi do terase Bethesda. Zapazim ga kroz kitnjaste lukove na kraju tunela kako sjedi na rubu fontane. Ružičasta majica, plave hlače, sivi sportski kaput. Visoko iznad njega je Anđeo voda, jato golubova odmara se na njegovim ispruženim krilima. „Sori što kasnim”, kažem, sjedajući pokraj njega.

Jonah frkne nosom. „Opa”, kaže on.

I ja se mogu namirisati. Željela sam se otuširati u hotelu, ali više nije bilo tople vode. Morala sam se snaći s nekoliko dobro naciljanih pljuskova iznad umivaonika prije nego što sam odjenula odjeću od jučer.

Dok sam se odijevala, mislila sam na to koliko je kilometara ova odjeća proputovala u zadnja dvadeset i četiri sata. Od Chicaga do Muncieja i natrag. Od Chicaga do New Yorka i do tog spartanskog ormara sramote. Sad je stigla u Central park, smrdi i natopljena je znojem. Nakon današnjeg dana, mislim da ću je spaliti. „Uzbudljiva noć?” pita Jonah. „Komentar sačuvaj za sebe”, kažem. „Gdje mi je kava?”

Podno njegovih nogu su dvije čaše. Pokraj njih je torba za na rame s preklopom za koju se nadam da je napunjena s

362

BaP & BD

dovoljno informacija o Sam - da je prisili da ode iz moga života.

Ako ne to, zadovoljit ću se i samo s odlaskom iz moga stana. „Izaberi svoj otrov”, kaže Jonah podižući čaše. „Crna ili mlijeko i šećer?” „Mlijeko i šećer. Po mogućnosti intravenozno.”

Dodaje mi čašu označenu s X. Gutam pola njezina sadržaja pa izronim da uzmem zraka. „Hvala ti”, kažem. „Koliko god dobrih djela danas učinio, ništa neće nadmašiti ovo.” „Možda ćeš odmah promijeniti mišljenje”, kaže Jonah dok dohvaća poštansku torbu. „Što si pronašao?”

Otkopčava torbu i vadi bež fascikl. „Bombu.”

U fasciklu je nekoliko samostalnih stranica. Jonah ih lista spretnim prstima, dopuštajući mi tek kratke poglede na fotokopirane novinske članke i dokumente isprintane s interneta. „Potraga za Samanthom Boyd daje sve uobičajene informacije o Nightlight Innu”, kaže on. „Ona je jedina preživjela.

Posljednja djevojka. Nestala iz javnosti prije osam godina i nikad se za nju nije čulo niti ju je itko vidio do prije neki dan.” „To već znam”, kažem. „Tina Stone je druga priča”, Jonah napokon prestane s listanjem zastajući na isječku iz novina. Pruža mi ga. „Ovo je iz Hazelton Eaglea. Prije dvanaest godina.”

Srce mi glasno zalupa kad ugledam isječak. Prepoznajem ga. Isti takav bio je u Lisinoj kući.

363

BaP & BD

HAZLETON, Pa. - Muškarac je pronađen izboden na smrt jučer, u kući koju je dijelio sa svojom ženom i pokćerkom. Odgovarajući na poziv u pomoć, policajac iz Hazeltona pronašao je Earla Potasha (46) mrtvog u kuhinji njegova dijela kuće, u Ulici Maple, s brojnim ubodnim ranama po prsima i trbuhu. Vlasti su slučaj proglasile ubojstvom. Istraga se nastavlja. „Kako si pronašao ovo?” „Kroz LexisNexis9 potragu za Tinom Stone”, kaže Jonah. „Ali kakve veze ovo ima s njom?“ „Prema novinama, pokćerka Earla Potasha priznala je da ga je ubila, navodeći kao razlog godine seksualnog napastovanja.

Budući da je seksualni napad bio faktor, njezino je ime u sudskim spisima zaštićeno.”

Sad znam zašto je Lisa imala ovaj članak. „To je bila ona”, kažem. „Tina Stone. Ona je ubila svog očuha.”

Jonah nepokolebljivo kimne. „Bojim se da jest.”

Gutam još kave nadajući se da će otjerati glavobolju koja mi ponovo buja u lubanji. U tom trenutku vjerojatno bih ubila za Xanax. „Još uvijek ne razumijem”, kažem. „Zašto bi Sam promijenila ime da bi postala žena koja je ubila svog očuha?” „To i jest čudno”, kaže Jonah. „Nisam siguran da je ona to uopće napravila.”

LexisNexis je korporacija koja ima najveću svjetsku elektroničku bazu informacija koje se tiču javnih podataka, op. prev.

9

364

BaP & BD

Iz fascikla vadi nekoliko stranica medicinske evidencije. Na vrhu je ime Tine Stone. „Zar nisu medicinski kartoni također nešto što bi trebalo biti tajno?” pitam. „Očito podcjenjuješ moje moći”, kaže Jonah. „Mito je veliki motivator.” „Odvratan si.”

Listam medicinsku dokumentaciju koja počinje s prošlom godinom i ide unatrag. Tina Stone išla je liječniku povremeno, uvijek u stanju hitnosti, i obično bez zdravstvenog osiguranja.

Vidim slomljeni zglob prije četiri godine kao rezultat nesreće na motoru. Mamogram godinu prije nakon što je pronašla izraslinu koja se pokazala benignom. Predoziranje anitrophylinom prije osam godina. Zaustavljam se na tome.

Tu je i drugi pokušaj predoziranja, jednu stranicu i dvije godine prije toga. Pogledam datum. Tri tjedna nakon Borove kolibe. „Ovo ne može biti Sam”, kažem. „Datumi se ne poklapaju.

Rekla mi je da je promijenila ime tek nekoliko godina nakon Borove kolibe.”

Kad shvatim, gotovo da zateturam natraške u fontanu.

Fascikl mi ispadne iz ruku, njegove stranice se rasprše, prisiljavajući Jonaha da se koprca za njima prije nego što odlete.

Nepokretna sam kad se vrati do mene, s fasciklom zguranim pod ruku. „Sad razumiješ, zar ne?” „Tina Stone i Samantha Boyd”, kažem. „One nisu ista osoba.” „Što upućuje na pitanje svih pitanja - koja od njih je u tvom stanu?”

365

BaP & BD

„Nemam pojma.”

Ali moram saznati. Odmah. Ustajem na klimavim nogama, spremna na odlazak.

Jonah me zaustavlja, pomirljiv izgled prekriva mu lice kad kaže: „Na žalost, ima još.”

Otvara fascikl i lista do stranice na kraju. „Tu je i incident u kojem se predozirala.” „Znam”, kažem. „Otprije navodne promjene imena.” „Možda želiš pogledati gdje se predozirala.” Jonah pokazuje na ime institucije u kojoj je Tina Stone liječena.

Psihijatrijska bolnica Blackthorn, smještena na drugoj strani šume od Borove kolibe.

Vrti mi se u glavi od pogleda na to ime. Gore mi je nego jutros kad sam se probudila. Gotovo da mi je gore čak i od trenutka u kojem sam shvatila da sam gotovo nasmrt prebila Rockyja Ruiza.

Tina Stone bila je pacijentica u bolnici Blackthorne.

U isto vrijeme kada je i On bio tamo.

U točno isto vrijeme kada je On otišao u Borovu kolibu i opustošio moj život.

366

BaP & BD

BOROVA KOLIBA PONOĆ

Prvi vrisak začuo se kad je Quincy došla do stražnje terase kućice. Provalio je iz šume i sjurio se prema njoj dok se penjala uskim drvenim stepenicama. Quincy se okrenula prema zvuku, previše iznenađena da bi se osjećala preplašenom.

Strah će doći kasnije.

Skenirala je tamnu šumu iza kućice, šibajući pogledom od stabla do stabla, kao da je krik došao s jednoga od njih. Ali ona je već znala njegov izvor.

Janelle.

Quincy je bila sigurna.

A onda se iz šume prolomio drugi vrisak. Duži nego prvi, proparao je nebo. I bio je glasniji. Dovoljno glasan da preplaši sovu s gornjih grana obližnjeg drveta. Ptica je nadletjela terasu, krila su joj klepetala dok se gubila iznad krova kućice.

Zvuk njezina bijega miješao se s dolaskom nečeg drugog.

Koraci. Bezobzirni.

Trenutak kasnije iz šume je dojurio Craig. Oči su mu bile prazne, ali u njegovim pokretima bilo je nečeg ludog, naglog zaustavljanja i kretanja. Opet je imao majicu. I hlače, iako je

367

BaP & BD

Quincy primijetila da mu šlic nije bio dobro zatvoren i da mu otkopčani remen poskakuje i leprša. „Trči, Quincy.” Posrnuo je naprijed, mahnit. „Moramo bježati.”

Tada je već bio na terasi i pokušavao je u prolazu povući sa sobom. Quincyna ruka bila je mlitava u njegovoj. Ona nikamo nije išla. Ne bez Janelle. „Janelle?” vikala je. Glas joj je jekom odzvanjao kroz šumu proizvodeći nove pozive upomoć, svaki nerazgovjetniji od prethodnoga. Prolomio se i drugi krik. Craig je zacvilio kad ga je čuo. Malo se zatresao, kao da pleše, kao da pokušava otresti nešto s leđa. „Kreni!” vikao je na Quincy.

Ali četvrti krik je nju namamio naprijed, na gornje stepenice kolibe. Iza nje, Craig je pokušao ući unutra, no sprječavali su ga drugi koji su pokušavali izaći van. „Što je to bilo?” pitala je Amy dok joj je strah cjepkao glas. „Gdje je Janelle?” pitala je Betz. „Mrtva!” vikao je Craig. „Ona je mrtva!”

Ali nije bila mrtva. Quincy je čula kako sopće negdje blizu, u tami. Koraci tihi kao mačje šape posrtali su po šumi.

Janelle se pojavila odjednom, stvorila se poput jednog od indijanskih duhova uz rub drveća iza kućice. Nije stajala, više kao da je lebdjela, samo ju je instinkt držao uspravnom. Tamni cvjetovi crvene boje mrljali su joj haljinu na ramenima, prsima i trbuhu. Obje ruke su joj bile na vratu, grčevito stisnute jedna preko druge. Ispod dlanova joj se cijedila krv - tamnocrveni vodopad koji juri niz vrat.

Tada je udario strah.

368

BaP & BD

Strah koji je stezao želudac, kočio tijelo, strah od kojeg su drugi ostali paralizirani na stražnjim vratima.

Samo se Quincy uspjela pomaknuti, strah ju je gonio naprijed, s terase, u travu koja je tek počela sakupljati mraz.

Drobio joj se pod nogama dok je jurila prema Janelle. Hladna vlaga natapala joj je cipele.

Tad se stvorila pokraj Janelle, pružajući ruke, hvatajući je dok se ova rušila prema naprijed. Janelleine ruke skliznule su s vrata otkrivajući široki rez. Krv se slijevala iz rane, vruća i ljepljiva, svuda po Quincynoj bijeloj haljini.

Quincy je pokrila rez rukama. Dlanovi su je svrbjeli od krvi koja je nadirala. Onda je Janelleino tijelo omlitavjelo, a težina se prebacila na Quincy, koja je zbog toga klecnula. Ubrzo je sjedila na tlu, s Janelle kao krpenom lutkom u krilu, buljeći u njezine široke zjenice iz kojih je izbijao užas dok je plitko i isprekidano disala. „Pomoć!” vrištala je Quincy iako je već znala da za Janelle više nema spasa. „Pomognite! Molim vas!”

Ostali se nisu micali s terase. Amy se sklupčala uz Rodneyja, rub njezine spavaćice je lepršao. Betz je počela nekontrolirano jecati, zvuk se dizao i spuštao. Samo je Craig gledao u njih. Quincy je osjećala da joj može vidjeti ravno u srce.

Kao da je znao svaku od njezinih groznih, groznih tajni.

Buljila je u njega, vidjevši novi nalet straha u njegovim očima. „Quincy! Trči!”

Ali Quincy nije mogla. Ne s Janelle koja joj je još uvijek umirala na rukama. Ne ni kad je osjetila novu prisutnost među njima. Nešto podlo, što kipi mržnjom.

369

BaP & BD

On je bio među njima prije nego što se uopće mogla okrenuti i pogledati. Prsti zabijeni u njezinu kosu, puna šaka njezine kose i snažan trzaj. Bol je prostrujala kroz nju kao da je bičuju sa svih strana. Sad je vidjela što su vidjeli i drugi.

Netko iznad nje.

Nož koji pada prema njoj.

Srebrni bljesak.

Ubodi su stigli gotovo simultano, jedan za drugim. Dva oštra udara boli u rame. Vrući. Prže kroz kožu i mišiće. Zarezuju kost.

Quincy nije vrištala. Previše ju je boljelo. Umjesto toga, bol je vrištala kroz nju.

Srušila se, a Janelle joj se otkotrljala iz krila. Ležale su zajedno na tlu, licem u lice, Quincy je piljila u njezine mrtve oči. Krv im se sljubila na travi između njih, otapajući mraz, pomalo isparavajući.

On je još bio tamo. Quincy je čula ujednačen ritam njegova disanja.

Ruka je ponovo dotaknula njezinu kosu. Nije je vukla.

Milovala ju je. „Dobro, dobro”, rekao je.

Quincy ga je vidjela krajičkom oka, još uvijek kao sjenu. I dok je čekala završni ugriz noža, on ju je prekoračio.

Prešao je preko nje.

Prešao je preko onoga što je nekad bila Janelle.

Na svom povratku u Borovu kolibu.

Bilo je to zadnje što je Quincy vidjela prije nego što su je preplavile patnja i tuga i strah. Crni oblaci kotrljali su joj se preko

370

BaP & BD

očiju, zamućujući svijet. Zatvorila je oči, radujući se zaboravu, dopuštajući da sve preuzme tama.

371

BaP & BD

37.

Ne dam Jonahu da ide sa mnom do stana iako me moli.

Kaže da je preopasno i u pravu je. Ipak, njegova bi prisutnost samo zakomplicirala stvar. Ovo je između mene i Sam. Ili Tine.

Ili tko već ona jebeno jest.

Ponovo s oprezom ulazim u stan. I ponovo poželim da ona nije tu.

Ali tu je. U hodniku čujem postojan zvuk vode koji dolazi iz kupaonice. Sam se tušira. Odlazim do vrata kupaonice i zadržavam se tamo sve dok ne čujem zvuk s druge strane. Sam kašlje. Pročišćava svoje cigaretama nadraženo grlo. Voda iz tuša nastavlja teći.

Požurim u njezinu sobu u kojoj ruksak još uvijek stoji u kutu. Ne mogu ga otvoriti. Ruke mi previše drhte.

Duboko dišem, bolno žudeći za Xanaxom, unatoč tome što znam da mi treba čista glava. Ipak, ovisnost pobjeđuje i odvlači me u kuhinju na taman toliko da ubacim jedan Xanax u usta.

Onda popijem nekoliko gutljaja soka od grožđa pa nastavljam dobrano povlačiti nakon što je tableta skliznula niz grlo.

Propisno ojačana, odlazim ponovo u Saminu sobu. Ruke su mi sad mirnije i s lakoćom otvaraju ruksak. Kopam po njemu izvlačeći ukradenu odjeću, crne majice, mnoštvo iznošenih

372

BaP & BD

grudnjaka i gaćica. Pojavljuje se boca Wild Turkeyja - nova, još neotvorena. Pada i kotrlja mi se po koljenima.

U ruksaku napipam predmete koji su skliznuli na dno. Četka, dezodorans, prazna bočica s pilulama.

Provjeravam oznaku. Ambien. Ne anitrophylin.

Pronalazim iPhone koji je Sam uzela iz moje tajne ladice.

Isti telefon koji sam ukrala u kafiću. Ugašen je, baterija je vjerojatno prazna.

Na samom dnu ruksaka prsti mi skliznu po hladnoj glatkoći sjajnih stranica. Časopis.

Izvlačim ga okrećući ga da bih vidjela korice. Time, s ušima na stranicama i u opasnosti da se raspadne iz uveza. Fotografija na naslovnici pokazuje oronuli motel okružen policijskim automobilima i šikarom borova koji kaplju španjolsku mahovinu.

Naslov je crvenim slovima ispisan po sivom nebu: HOTEL HOROR. To je isti broj Timea koji sam gutala kao dijete, drhteći ispod pokrivača, strepeći od budućih noćnih mora. Pretražujem stranice dok ne pronađem članak koji je bio krivac za toliko straha u djetinjstvu. U njemu je druga fotografija Nightlight Inna - vanjski snimak jedne od njegovih soba. Na otvorenom ulazu vidi se bljesak bijelog. Jedna od žrtava pokrivena je plahtom. Članak počinje odmah pokraj, u uskom stupcu teksta.

Mislite da se događa samo u filmovima. Da se ne može dogoditi u stvarnom životu. Barem ne tako.

I zasigurno ne vama. Ali dogodilo se. Najprije u kući sestrinstva u Indiani. Onda u motelu na Floridi.

373

BaP & BD

Odlomak zvoni nečim poznatim. Poljubac dejd vua. Ne iz djetinjstva iako sam ga sigurno tada pročitala. Ovo je sjećanje recentnije.

Sam mi je to rekla prve noći kad je došla. Razgovor šćućurenih djevojaka. Wild Turkey ide iz ruke u ruku. Njezin iskreni monolog o Nightlight Innu. To je bila hrpa sranja, ukradena od riječi do riječi iz ovog magazina. Vraćam njezine stvari u ruksak. Sve osim časopisa koji mogu iskoristiti kao oružje protiv nje, i ukradenog iPhonea, koji može biti upotrijebljen protiv mene. Zamotam magazin pod ruku. Gurnem telefon pod prednji dio majice, pričvršćujući ga bretelama grudnjaka.

Zadovoljna izlazim iz sobe u gotovo istom stanju u kojem sam i ušla, žurim u kuhinju i grabim sok od grožđa noseći ga sa sobom do laptopa. Otpijem još jedan gutljaj dok otvaram računalo i odlazim na YouTubeu. U polje za pretraživanje upisujem „samantha boyd intervju”. Dobivam nekoliko verzija jedinog TV-intervjua koji je Sam dala, sve su učitali isti bolesnici koji vode pretparačke krimi-portale. Kliknem na prvi i video počinje.

Na ekranu je ista novinarka koja je pod moja vrata tutnula ponudu za intervju na papiriću s mirisom Chanela. Izraz lica joj je benigan - maska nepristranosti. Jedino je oči izdaju. Crne su i proždrljive. Oči morskog psa.

Mlada žena sjedi leđima okrenuta kameri, jedva da je u kadru. Sve što se može vidjeti od nje je silueta. Ona je poludjevojka, zamagljena do neprepoznatljivosti. „Sjećate li se što vam se dogodilo te noći, Samantha?” pita novinarka.

374

BaP & BD

„Naravno, sjećam se.”

Glas. Ne zvuči kao Sam koju ja poznajem. Njezin glas u intervjuu nije toliko čist, dikcija je manje precizna. „Mislite li na to često?” „Često, da”, Sam odgovara. „Mislim o njemu cijelo vrijeme.“ „Govorite o Calvinu Whitmeru, točno? Čovjeku Vreći?”

Primjetno je zatamnjenje dok Sam kima i govori: „Mogu ga još uvijek vidjeti, znate? Kada zatvorim oči. Na vreći je izrezao rupe za oči. I mali prorez na mjestu nosa, za zrak. Nikad neću zaboraviti način na koji je lepršao dok bi disao. Svezao je žicu oko vrata da bi držala vreću na mjestu.”

I taj dio je ukrala. Govorila mi je to kao da priča prvi put.

Vraćam se ponovo na početak videa, pomalo ošamućena dok gospođica Chanel 5 fiksira svoj pogled morskog psa u pravcu Sam. „Sjećate li se što vam se dogodilo te noći, Samantha?”

Trepćem, oči su mi odjednom umorne. „Svakako, sjećam se.”

Glas na kompjutoru postaje udaljen i nejasan. „Mislite li na to često?”

Tijelo mi polako trne. Prvo dlanovi, onda ruke, kao linija tropskih mrava. „Puno. Mislim o njemu sve vrijeme.”

Ekran laptopa se muti, lice novinarke izlazi iz fokusa. Kad pogledam okolo, vidim da se cijela kuhinja pretvorila u zamagljene pruge boja. Pogledam na sok od grožđa koji se razvedrio u fluorescentno purpurnu.

Ruke su mi previše odrvenile da bi podigle bocu, pa je udarim laktom dok joj

375

BaP & BD

se talog pjeni. Na dnu se kovitlaju praškasti komadići Xanaxa koji svijetle plavo.

Iza mene se začuje glas. „Znala sam da ćeš biti žedna.”

Zavrtim se i vidim je u kuhinji, odjevenu i suhu. Tuš još uvijek teče u daljini, prigušen kao i glas Sam koji curi s laptopa.

To je bio mamac. Zamka. “Št...”

Ne mogu govoriti. Jezik mi je odebljao, osjećam kao da mi se u usta skljokala riba. „Šššš”, kaže.

Pretvorila se u sjenoviti obris baš kao i njezina dvojnica koja još uvijek govori na mom laptopu. Sam iz intervjua koja se pojavila uživo. Samo što ova nije Sam. Čak ni tablete koje uzrokuju pustoš u mojem živčanom sustavu ne mogu to zatomiti. To je trenutak svijesti. Moj zadnji do bog zna kada.

Možda zadnji ikad. „Tina”, kažem, a debeli se jezik još uvijek zapliće. „Tina Stone.”

Ona napravi pokret prema meni. Reagiram tako što dohvaćam drvenu kocku držača za noževe na kuhinjskoj površini, dok mi se ruka miče kao u usporenom filmu. Grabim najveći nož. U mojoj ruci on teži pedeset kilograma.

Posrnem naprijed, noge su neupotrebljive, stopala teška poput stijene. Uspijevam izvesti jedan kratki zamah prije nego što mi nož ispadne iz prstiju koji su poput mlohave tjestenine.

Kuhinja se nagiba, ali ja znam da sam to ja koja se nagiba, pada u stranu. Sve je magla dok mi glava ne udari u pod.

376

BaP & BD

GODINU DANA NAKON BOROVE KOLIBE Tina je otišla među posljednjima. Sjedila je na svom klimavom krevetu buljeći ravnodušno u onaj na drugoj strani sobe koji je nedavno zauzela Heather, piromanka s kosom oštrom poput žice. S kreveta su skinute plahte, ostao je samo grbavi madrac s duguljastom mrljom od mokraće. Na zidu pokraj njega, ne posve prekrivene novim premazom boje, bile su psovke koje je crvenim ružem naškrabala prethodnica, May. Kad su je premjestili, ostavila je svoje ruževe Tini.

Sve skupa, Tina je u toj sobi provela više od tri godine.

Najdulje što je ikad provela na jednome mjestu. Nije baš ni imala izbora. Država je odlučila umjesto nje. Ali sada je bilo vrijeme za odlazak. Sestra Hattie vikala je iz hodnika tim svojim grubim seljačkim naglaskom. „Ekipa, zatvaramo. Svi van!”

Tina je podigla ruksak koji je bio naslonjen na krevet. Bio je to Joeov ruksak. Ostavili su joj ga njegovi roditelji kad su, nakon njegova ubojstva, očistili sobu. Sad je bio njezin i sve što je posjedovala bilo je unutra, što nije bilo puno. Zapanjilo ju je koliko je lagan.

Kad je napustila sobu, nije se više osvrtala. Dovoljno se selila da zna kako dugačak zadnji pogled ne čini odlaske ništa lakšima. Čak ni ako je umirala za odlaskom od trenutka kad je došla.

377

BaP & BD

U hodniku je stala u red zajedno s ostalim „zaostalim vojnicima” čekajući zadnje prebrojavanje. Umjesto provjere jesu li svi tamo, bolničari su pazili da nitko slučajno ne ostane iza njih.

U podne su se vrata Blackthorna zatvarala zauvijek.

Većina pacijenata još je bila previše luda da bi ih pustili slobodne u svijet. Bili su već premješteni u druge državne ustanove. I Heather među njima. Tina je bila jedna od nekolicine za koje se smatralo kako su mentalno spremni da budu pušteni. Odslužila je svoju kaznu. Mogla je ići.

Nakon prebrojavanja, ona i ostali vukli su se kroz široku rekreacijsku sobu, koja je već bila očišćena od svakog namještaja pa tako i podložna propuhu. Tina je primijetila da je TV skinut sa zida, a većina stolaca bila je složena u kutu. Ali njezin je stol još bio tamo. Stol pokraj prozora sa šarkama koje su škripale, gdje su ona i Joe običavali sjediti i viriti van, u šumu, na drugu stranu Blackthornova zakržljalog travnjaka, nabrajajući sva mjesta na koja će ići jednom kad izađu.

Tina si je dopustila posljednji pogled, odmah požalivši, jer je zbog toga počela razmišljati o Joeu. Naredili su joj da ne misli na njega.

Ipak, mislila je. Cijelo vrijeme. Odlazak to neće promijeniti.

Također su joj zapovjedili i da ne misli na tu noć. O strahotama koje su se dogodile. Sva ona mrtva djeca. Ali kako je mogla ne misliti? To je bio razlog zatvaranja bolnice. Razlog zbog kojeg su ona i ostali izbačeni.

Neki od bolničara došli su ih gledati kako odlaze. Među njima i Matt Cromley, gad s trajnom koji joj je toliko puta gurnuo ruku u hlače da je prestala brojiti. Tina ga je bijesno gledala dok je prolazila. On joj je namignuo i liznuo usne.

378

BaP & BD

Vani je bio parkiran kombi koji će ih odvesti do autobusne stanice. Nakon toga, nitko nije mario gdje će, samo da nisu tu.

Dok se Tina penjala u kombi, sestra Hattie joj je pružila veliku omotnicu. Unutra su bili podaci agencije za socijalnu skrb koja će joj pomoći pronaći posao, njezin medicinski karton, svi potrebni recepti i novac za koji je Tina znala da će trajati samo mršava dva tjedna. Sestra Hattie položila joj je ruku na rame i nasmiješila se: „Želim ti puno sreće, Tina. Idi, napravi nešto od sebe.“

379

BaP & BD

DVIJE GODINE NAKON

BOROVE KOLIBE Nikoga nije bilo kod kuće. Tina si je to ponavljala dok je ponovo kucala na vrata izblijedjela od sunca. Nikoga nema doma i jednostavno bi trebala otići.

Ali nije mogla. U novčaniku je imala još samo dolar.

Pokušala se snaći i neko joj je vrijeme to polazilo za rukom.

Zahvaljujući toj dobroj ženi u agenciji, imala je posao, iako se svodio na pakiranje namirnica u supermarketu s podom od kamenih pločica, i mjesto za život u pansionu sagrađenom za ljude poput nje. Ali pusta kršenja sanitarnih propisa ubila su dućan, što je značilo da nije mogla plaćati pansion. Čekovi za nezaposlene jedva da su pokrivali hranu i kartu za autobus.

I sad je ponovo bila u Hazeltonu, i dalje kucajući na vrata katnice s odvojenim stanovima koju nije vidjela četiri godine, moleći se da nitko ne otvori vrata. Kad je netko otvorio, gotovo da je pobjegla. Radije bi umrla od gladi nego bila tamo. Ali prisilila je noge da ostanu na tom istrošenom otiraču. Žena koja je otvorila vrata bila je deblja nego kad ju je Tina zadnji put vidjela. Guzica široka kao ljubavna sjedala u kinu.

Držala je dijete na boku - dijete koje se trzalo i plakalo, malo govno crvena lica u obješenim pelenama. Tina je bacila pogled na

380

BaP & BD

dijete i srce joj je potonulo. Još jedno dijete. To jadno, prokleto stvorenje. „Zdravo, mama”, rekla je Tina. „Došla sam kući.”

Majka ju je gledala kao da je stranac. Uvukla je debele obraze i skupila usta. „Ovo nije tvoj dom”, rekla je. „Za to si se sama pobrinula.”

Tinino se srce skupilo iako je točno to očekivala. Majka nikad nije vjerovala da je Earl napravio sve ono. Diranje i milovanje, uvlačenje u njezin krevet u tri ujutro. Šššš, rekao bi uz zadah piva. Nemoj reći mami. „Molim te, mama”, rekla je Tina. „Trebam tvoju pomoć.”

Beba se uznemirila još više. Tina se pitala zna li dijete da ima polusestru. Pitala se je li ikad uopće spomenuta. Muškarčev glas iz dnevne sobe presjekao je djetetov plač. Tina nije imala pojma tko je on. „Tko je na vratima?”

Majka je buljila u nju. „Nitko važan.”

381

BaP & BD

TRI GODINE NAKON BOROVE KOLIBE Bar je u utorak navečer bio pun. Svi stolovi bili su puni. Za dovlačenje jedva funkcionirajućih alkoholičara nema ničeg učinkovitijeg od piva po dva dolara. Tina je morala skakutati cijelu smjenu dok su pred nju stizale hrpe praznih krigli i kečapom umrljanih tanjura. Oprala ih je sve, ruke su joj bile u vodi sve dok joj se prsti nisu smežurali i izbijeljeli.

Kad joj je završila smjena, bacila je mrežicu za kosu i skinula pregaču, puneći njima košaru za rublje pokraj stražnjih vrata kuhinje. Onda je krenula prema šanku tražeći besplatno piće za zaposlenike koje je trebalo nadoknaditi vlasnikovo zakidanje na plaćama.

Tu je večer za šankom radio Lyle. Tini se sviđao više nego drugi. Imao je brkove zavinute prema gore, seksi veliko gornje zubalo i dlakave podlaktice. Natočio joj je piće i ne pitajući što želi. „I Wild Turkey za gospođicu Tinu”, rekao je, točeći i sebi jedno.

Kucnuli su se. „Živjeli”, rekla je Tina prije nego što je iskapila viski.

382

BaP & BD

Naručila je još jedan. Lyle joj ga je dao besplatno iako mu je rekla da ima novca. Pijuckala je drugo piće sjedeći na kraju šanka i promatrala ljude. Svjetina je bila neopisiv prizor - naizmjeničan izlog duge kose, pivskih trbuha i metalaca. Nejasno je prepoznavala većinu njih.

A onda je vidjela nekoga koga je stvarno i prepoznala.

Skliznuo je u stražnji separe i počeo drpati crvenokosu koja očito nije željela da ju se grabi za dupe. Prošlo je nekoliko godina, ali on je i dalje izgledao isto. Nije se promijenila čak ni njegova smiješna trajna.

Matt Cromley.

Bolničar koji je pipao nju i Heather i bogzna koliko još žena u Blackthornu. Vidjevši ga nakon svih ovih godina, u glavi joj se otključala kutija loših uspomena. Razmišljala je o svim onim situacijama u kojima ju je povukao u spremište, gurao joj ruke u hlače i siktao. Nećeš nikome reći, čuješ li? Mogao bih ti zagorčati život, znaš. Stvarno zagorčati.

Jedina osoba kojoj je to ispričala bio je Joe. Bio je toliko ljut da se ponudio da izbode perverznjaka. Zbog toga je, uostalom, i završio u Blackthornu. Neki govnar s faksa neprestano ga je zlostavljao. Joe se suprotstavio tako što mu je u slabinu zabio nož za meso.

Tina je odbila ponudu. Sada je poželjela da ju je prihvatila.

Gadovi kao Matt Cromley ne bi trebali proći nekažnjeno. Zato je strusila piće. Skliznula u kuhinju po pribor. A onda se spustila do njegova separea, osmjehnula se kao sirena i rekla: „Hej, stranče.” od

Deset minuta kasnije stajali su u grmlju pokraj bara, jedna Mattovih ruku već je vijugala prednjom stranom

383

BaP & BD

njezinih traperica, druga mahnito drkala taj maleni kurac. „Voliš to, jel' da?” stenjao je. „Voliš kako te Matty Boy dira?!”

Tina je kimala iako ju je njegov dodir tjerao na povraćanje.

Ali pretrpjela je. Znala je da neće trajati dugo. „Koliko cura si ovo napravio?” rekla je. „Tamo u Blackthornu?” „Nemam pojma.” Jedva je disao, njegov hrapavi glas odzvanjao joj je u ušima. „Deset, ili jedanaest, ili dvanaest.”

Tinino se tijelo ukočilo. „Ovo je za njih.”

Nabila ga je laktom u trbuh, što ga je presavilo i odbacilo, odnoseći s njim i njegovu hladnu ljigavu ruku. Onda se okrenula i udarila ga. Uzastopno. Brzi, oštri udarci ravno u nos. Uskoro je bio na koljenima, držeći ruku na nosu i pokušavajući zaustaviti krv koja je prskala.

Tina ga je udarala. U trbuh. U rebra. U prepone.

Kad se na podu počeo presavijati od boli, u usta mu je ugurala kuhinjsku krpu. Strgnula mu je traperice i donje rublje.

Poderala majicu parajući šavove dok mu na ramenima nisu ostali samo komadići. Onda mu je oko zglobova i gležnjeva zavezala uže koje je pronašla ispod sudopera u kuhinji. Kad je bio svezan i bezopasan, Tina je izvukla crni marker ukraden s ploče na kojoj je pisala dnevna ponuda pića. Odčepila ga je držeći ga zubima i preko golog torza Matta Cromleyja naškrabala tri riječi.

ZLOSTAVLJAČ. PERVERTIT. ŠLJAM. Odlazeći, sa sobom je ponijela i njegovu odjeću.

384

BaP & BD

DEVET GODINA NAKON BOROVE KOLIBE Bio je listopad, što znači da je puno mislila na Joea. Kao i uvijek kad se uokolo kotrljala jesen. Čak i devet godina poslije, ta hrskava hladnoća u zraku vodila joj je misli do njega, do njegove veste boje pijeska, dok se iskrada hodnikom. Čekaj me! šaptala je mahnito na stražnjim vratima pokušavajući ga sustići.

Svake je godine mislila da će biti drukčije, da će sjećanja izblijedjeti. Ali sad je već sumnjala da su stalan dio nje. Baš kao i tetovaža na zglobu.

Tijekom pauze za cigaretu nakon večere, Tina je palcem prtljala po tetovaži osjećajući tamnu glatkoću slova.

PREŽIVJELA Dala si ju je napraviti prije šest godina. Davno prije nego što je pronašla svoj put sjeverno do Bangora. Napravila ju je u naletu inspiracije, nakon što je ispisala ružičasto i debelo tijelo Matta Cromleyja. Nije zažalila ni trenutka. Zbog tetovaže se osjećala snažno iako se kasnije brinula da će odbijati mušterije, pa će joj davati manje napojnice. Ali naprotiv, većina joj je davala više.

Napojnice sažaljenja. Zahvaljujući njima mogla si je kupiti auto.

385

BaP & BD

Ništa posebno, rabljeni forci escort iz treće ruke, ali nije marila.

Imao je kotače i vozio je.

U vrijeme ručka hrpa ljudi bi počela kapati u zalogajnicu.

Tina je poznavala većinu mušterija. Bila je tu dovoljno dugo da je znala tko su i što žele. Samo je jedna bila stranac - mladi gotičar zamotan u crno. Od načina na koji je buljio u nju hvatala ju je jeza. Kad je otišla uzeti narudžbu, rekla je: „Poznajemo li se?”

Klinac ju je pogledao: „Ne, ali ja znam tebe.” „Ne vjerujem.” „Ti si ta djevojka”, rekao je, oči prikovanih uz njezinu tetovažu. „Ta djevojka koja je gotovo ubijena u tom hotelu, prije puno godina.”

Tina je puknula balonom od kaugume. „Ne znam o čemu pričaš.” „Čuvat ću tvoju tajnu.” Klinac je spustio glas do šapta. „Neću nikome reći da si ti Samantha Boyd.”

Kad joj je završila smjena, Tina je otišla ravno do knjižnice i dijela sa zastarjelim računalima. Sjedeći među starcima koji kod kuće nemaju internet, pretraživala je ime Samanthe Boyd.

Nisu toliko nalikovale jedna drugoj da bi ih se moglo zamijeniti za blizanke. Bila je malo mršavija od Samanthe i oči im nisu bile posve iste. Ali sličnost je bila tu. Mogla bi biti čak i veća da je Tina potamnila kosu, kao onaj klinac gotičar.

Ponovo je pomislila na Joea. Nije si mogla pomoći. Pretraga njegova imena izbacila je istu onu fotografiju otisnutu posvuda nakon ubojstava iz Borove kolibe. I gdje god se pojavila, slijedila ju je fotografija te djevojke.

Quincy Carpenter. Posljednja djevojka.

386

BaP & BD

Tina je buljila u Quincynu fotku. Onda u Joeovu. Onda ponovo u Samanthu Boyd, njezinu dvojnicu tamne kose.

U dnu njezina mozga neĹĄto je kliknulo. Plan.

387

BaP & BD

DEVET GODINA I JEDANAEST MJESECI NAKON BOROVE KOLIBE Tina je vukla ruksak iz prtljažnika svog escorta uvjeravajući samu sebe da ona to može. Planirala je to gotovo godinu dana.

Obavila je domaću zadaću. Memorirala rečenice.

Bila je spremna.

S ruksakom prebačenim preko ramena, odmarširala je popločanom stazom i pozvonila na vrata. Kad joj je plavuša ljubaznih očiju otvorila, Tina je točno znala u koga gleda. „Lisa Milner?” rekla je. „Ja sam, Samantha.” „Samantha Boyd?” pitala je Lisa dok joj je od iznenađenja glas postao tiši.

Tina je kimnula. „Više volim da me zovu Sam.”

388

BaP & BD

38.

Budna sam, samo što moje oči to još ne znaju. Kapci se odbijaju podignuti bez obzira koliko naginjala lice. Pokušavam podići ruke i otvoriti ih prstima, ali ne mogu. Ruke su mi olovo, počivaju u krilu. „Znam da me čuješ”, kaže Tina. „Možeš li govoriti?” „Da.” Riječi se ne mogu okarakterizirati ni kao šapat. „Što...”

To je sve što uspijevam reći. Misli su mi slabe kao puževi koji oru blatnjavim poljem. „Popustit će”, kaže Tina.

Već jest. Malo. Osjet mi se ponovo šulja u tijelo. Dovoljno da znam da sjedim, nešto mi je dijagonalno zavezano preko prsa.

Sigurnosni pojas. U autu sam. Tina mi sjedi slijeva. Osjećam njezinu prisutnost. Čujem škripu volana u njezinim rukama iako se auto ne kreće i mašina je tiha. Parkirane smo.

Pokušavam se pomaknuti pod pojasom. „Zašto...” „Opusti se”, kaže Tina. „Čuvaj snagu. Uskoro će ti trebati.”

Nastavljam se grčiti u sjedalu. Grabim ručku na vratima.

Teški prsti jedva da zagrebu zrak. „Mogla si nam ovo olakšati, Qinnn”, kaže Tina. „Vjeruj mi, željela sam da bude lagano. Željela sam da traje jedan dan. Dva,

389

BaP & BD

najviše. Pojavim se, sprijateljimo se i onda mi ti kažeš sve čega se sjećaš u vezi s Borovom kolibom. Unutra i vani.”

Prsti mi se napokon spoje s ručkom. Nekako ih uspijem povući. Vrata se otvore i nalet listopadskog zraka pogodi me u lice. Naginjem se prema njemu pokušavajući se otkotrljati van, ali me pojas zaustavi. Moj magloviti um zaboravio je na njega. Ali nije ni bitno. Čak i da sam bila slobodna i od pojasa i od auta, nema načina na koji bih mogla pobjeći. Ne dok mi je većina tijela poput mramora. „Hej, ti”, dobaci Tina pa me povuče natrag na sjedalo. Kad posegne preko moga krila da zatvori vrata, pljesnem je po ruci.

Udarac je toliko slab da sam je komotno mogla i pogladiti. „Ovo ne mora biti teško, bejbe”, kaže. „Meni samo treba istina. Čega se sjećaš o Borovoj kolibi?” „Ničega”, kažem, jezik mi se opušta. Čak sam u stanju izgovoriti punu rečenicu. „Ne sjećam se ničega.” „Stalno to govoriš. Ali ja ti jednostavno ne mogu vjerovati.

Lisa se sjećala svega. Bilo je u njezinoj knjizi. Sam također.

Novinarki je rekla sve.”

Um mi se nastavlja ubrzavati. Usta ga slijede. „Koliko dugo si se pretvarala da si ona?”

“Ne dugo. Oko mjesec dana. Otkad sam shvatila da to prolazi.” „Zašto?” „Jer sam morala znati koliko toga ti znaš, Quinn”, kaže ona. „Nakon sveg ovog vremena, morala sam znati. Ali trebala mi je pomoć. Budući da sam znala kako mi ti i Lisa drukčije ne biste dale ni minutu vremena, pretvarala sam se da sam Sam. Znala sam da je riskantno i da možda neće uspjeti. Ali sam znala i da će

390

BaP & BD

vam privući pažnju. Posebno Lisinu. Ona je napravila sve što je mogla da mi pomogne saznati što više o Borovoj kolibi. Rekla sam joj da će to pomoći tebi. Rekla sam joj da će ti prisjećanje pomoći u procesu ozdravljenja. Povjerovala je, a onda se počela predomišljati.” „Ali ti si nastavila s planom”, kažem. „Zvala si moju majku.”

Tina se ne čini iznenađenom što to znam. „Da, kad sam shvatila da Lisa to neće učiniti. Onda me izbacila.” „Jer je saznala tko si”, kažem, dok mi govor daje snagu.

Budi mi se energija. Ruke su mi lakše. Noge također.

Mogu govoriti, a da o tome ne razmišljam. „Pronašla je moju vozačku dozvolu. Malo prokopala po mojoj prošlosti.” „Jesi li je zato ubila?”

Tina udari u volan toliko jako da cijeli auto zadrhti. „Nisam je ja ubila, Quincy! Sviđala mi se, za Boga miloga. Osjećala sam se kao govno kad je doznala istinu.” „Ali si svejedno došla k meni.” „Gotovo da sam odustala. Nije se činilo kao najbolja ideja.”

Pa prasne smijeh, neumjestan i ironičan. „Ispada da sam bila u pravu.” „Što želiš?” „Informaciju.” „O čemu?” „Joe Hannen”, kaže Tina.

Ime je udar munje koja me budi. Oči mi se s treptajem otvore, ružičastonarančasto svjetlo hvata se u

391

BaP & BD

trepavicama. Zalazak sunca. Traka dnevnog svjetla prelazi preko upravljačke ploče skupljajući i reflektirajući se od nečega što je Tina tu stavila.

Nož. Onaj iz moje kuhinje. „Hajde, pokušaj ga dohvatiti”, upozorava Tina. „Jamčim ti da sam brža.”

Dižem pogled od noža do vjetrobranskog stakla prljavog od traka brisača i mrlja koje je ostavilo mokro lišće. Kroz prljavštinu vidim drveće, šljunčani put, ispražnjenu kućicu s napuknutim prozorskim staklima koja se nalaze pokraj mahovinom prošaranih vrata. „Ne”, kažem, stišćući oči da se ponovo zatvore. “Ne, ne, ne.” Nastavljam to ponavljati nadajući se kako će dovoljno ponavljanja značiti da je sve laž. To je samo noćna mora. Uskoro ću se probuditi.

Ali nije noćna mora. Stvarno je. Znam to čim ponovo otvorim oči.

Tina me dovela u Borovu kolibu.

392

BaP & BD

39.

Vrijeme nije štedjelo mjesto koje propada pod teretom truljenja i zanemarivanja. Manje izgleda kao građevina, a više kao greška koja je izronila iz šumskog tla. Gljiva. Otrov. Lišće prekriva krov i okružuje dimnjak kamina, koji se diže nakoso, poput pokvarenog zuba. Okoliš kućice, vremenskim prilikama doveden do tupo sive, rošav je od mahovine i umirućih biljnih klica koje se kovrčaju iz kutova drveta. Iako znak još visi preko vrata, jedan od njegovih čavala zahrđao je pa su riječi nakošene.

“Ne idem unutra!” Histerija boji svaku moju riječ koja iskače u paničnom škripanju. “Ne možeš me natjerati da uđem unutra.”

“Ne moraš”, kaže Tina, puno mirnija nego ja. „Samo mi reci istinu.” „Već sam ti rekla sve što znam!”

Ona se okreće prema meni nalakćena na volan. “Quinn, nitko ne vjeruje da se ne možeš sjetiti ničega. Pročitala sam transkript. Oni policajci misle da lažeš.” „Coop mi vjeruje”, kažem. „Samo zato što te htio pojebati.” „Molim te, vjeruj mi kada kažem da se ne sjećam ničega”, molim je. „Kunem se Bogom, ne sjećam se.”

393

BaP & BD

Tina odmahne glavom i uzdahne. Otvarajući svoja vrata, kaže: „Onda pretpostavljam da ulazimo.”

Tijelo mi počne brujati. Adrenalin zamućuje krv. Vidim nož na upravljačkoj ploči i bacam se na njega. Tina također, udaljujući ga od moje ruke u pokretu.

U pravu je. Ona jest brža.

Posegnem potom za ključevima ciljajući na plastični privjesak. Tina opet pobijedi. Trgne ih iz bravice pa ih zajedno s nožem iznese iz automobila. „Vraćam se za sekundu”, kaže. „Nemoj pokušavati bježati.

Nećeš stići daleko.”

Odlazi prema kućici, ostavljajući me samu u autu, u borbi da smislim plan. Palcem pritisnem kopču na kuku i pojas se uz škljocaj oslobodi. Pretražujem potom džepove u potrazi za telefonom.

Nema ga.

Tina ga je uzela.

Ali imam drugi. Sjećanje na njega vrteći je derviš u mom od droge zapletenome mozgu. Guram ruku u majicu, prsti prtljaju po ukradenom telefonu koji je još ispod naramenica grudnjaka.

Kroz vjetrobran promatram Tinu na ulaznim vratima kućice. Stoji točno ispod nakrivljenog natpisa Borove kolibe pokušavajući ući drmanjem kvake. Kad joj to ne uspije, baci se tijelom na vrata udarajući ih ramenom.

Palim telefon, zaustavljajući dah dok provjeravam razinu baterije. U crvenom je. I pritom jedva da ima signala. Jedna crtica pojavljuje se i nestaje u brzim intervalima. Procenjujem da ima dovoljno snage i signala za jedna poziv.

Nadam se.

394

BaP & BD

Devet-jedan-jedan nije opcija. Tina će me čuti. Mogla bi mi oduzeti telefon. Ili još gore. Ne mogu riskirati iako slutim da će do toga goreg dijela priče svejedno na kraju doći.

Preostaje mi poruka. Pa preostaje samo Coop. Budući da ne koristim svoj mobitel, znam da neće prepoznati broj. To bi mi moglo ići u korist, s obzirom na događaj od prošle noći.

Gledam ponovo u kućicu i vidim Tinu kako i dalje gura vrata. Ovo mi je jedina prilika. Šaljem poruku Coopu brzo, čupajući njegov broj iz maglovitoga pamćenja dok prsti skližu preko telefona koji je na izdisaju. quinn je, sam me drži kao taokinju u borovoj kolibi pomozi mi Kad stisnem tipku za slanje, telefon ispusti signal potvrdivši da je poruka na putu. Tad se ekran zacrni, baterija ga napusti. Guram ga u džep.

Tina je uspjela provaliti ulazna vrata. Zjape otvorena, kao tamna i zagnojena usta spremna cijelu me progutati. Farovi auta upućuju ravno na njih, zrake sijeku sumrak koji ubrzano pada sve do kućice, gdje se sloj prašnjavoga poda grije pod svjetlom.

Taj pogled u unutrašnjost kućice utrostručuje užas koji mi se formirao u plućima. Osjećam ga kao staklo koje probija spužvasto tkivo, presijecajući dotok zraka. Kad Tina ponovo domaršira do auta, nemam drugog izbora osim trčati.

Jedino što ne mogu.

Stajati je potpuno drugačije nego sjediti. Sada kad sam izvan auta i na nogama, droge ponovo preuzimaju, ruše me izvan balansa. Zanosi me bočno pa se mentalno pripremam za

395

BaP & BD

neizbježan pad. Ali Tina je tu, drži me na nogama. Nož mi je oko vrata i kruži, oštrica mi grebe kožu. „Sori, bejbe”, kaže ona. „Nema izlaza iz ovoga.”

Tina me vuče prema kućici, a ja se otimam njezinu stisku.

Pete se ukapaju u šljunak, ne radeći ništa da nas uspore.

Moj otpor ne proizvodi ništa osim lošeg pokušaja. Jedna mi je ruka zarobljena ispod njezine. Ruka koja drži nož koji ne mogu vidjeti, ali sigurno mogu osjetiti. Brada mi udari dršku svaki put kad vrisnem. Što je često.

Kad ne vrištim, pokušavam odgovoriti Tinu da napravi što god da je namjeravala. „Ne možeš to napraviti”, kažem, ispuhujući riječi dok pljuvačka leti. „Ti si poput mene. Preživjela.”

Tina ne odgovara. Samo me nastavlja vući prema vratima kućice, sada udaljene samo nekoliko metara. „Očuh te zlostavljao, točno? Zato si ga ubila?” „Tako nekako, da”, kaže Tina. Njezin stisak popusti. Samo za dlaku. Dovoljno da znam kako dopirem do nje. „Poslali su te u Blackthorn”, kažem. „Iako nisi bila luda. Štitila si sebe. Od njega. I to je sve što si otad pokušavala. Zaštititi žene. Povrijediti muškarce koji njih povrjeđuju.” „Prestani pričati”, kaže Tina.

Ne prestajem. Ne mogu. „I u Blackthornu si upoznala Njega.”

Više ne govorim o Earlu Potashu. Tina to zna, jer kaže: “On je imao ime, Quincy.” „Jeste li bili bliski? Je li On bio tvoj dečko?”

396

BaP & BD

„Bio mi je prijatelj”, kaže Tina. „Moj jedini jebeni prijatelj.

Ikad.” Prekine naše burno dovlačenje do kućice. Pojača stisak oko mene, rub noža sad mi pritišće meso točno ispod brade. Želim progutati slinu, ali ne mogu od straha da će mi nož probiti kožu. „Reci njegovo ime”, zapovjedi. „Moraš ga izreći, Quincy.”

“Ne mogu”, kažem. „Molim te, nemoj me tjerati.” „Možeš. I hoćeš.” „Molim te.” Riječ je zagušena, jedva čujna. „Molim te, ne.” „Reci njegovo jebeno ime.”

Gutam protiv volje. Gutljaj koji sili vrat dublje prema oštrici noža. Žari poput opekline. Vruće i pulsirajuće. Suze iskaču iz očiju. „Joe Hannen.”

Uslijedi nalet povraćanja, galopira preko riječi koje bljujem iz usta. Dok praznim sadržaj želuca, Tina drži nož gdje je i bio.

Kava, sok od grožđa i ostaci tableta koji mi još nisu dopuzali u tijelo.

Kad prestane, ne osjećam se ništa bolje. Ne s nožem za vratom. Ne s pet kratkih metara koji me razdvajaju od Borove kolibe. Još uvijek mi se vrti, još uvijek mi je muka. Više od svega, iscrpljena sam, tijelo mi je oslabljeno do paraliziranosti.

Tina me nastavlja vući prema kućici i ja joj se pokorim. U meni nema više borbe. Mogu samo plakati dok mi se niti sline cijede s brade. „Zašto?” kažem.

Ali znam zašto. Bila je tu one noći. S Njim. Pomogla Mu je da ubije Janelle i ostale. Jednako kao što Mu je pomogla da ubije one kampere u šumi. Isto kao što je kasnije ubila Lisu, iako tvrdi drukčije.

397

BaP & BD

„Jer moram znati koliko toga se možeš sjetiti”, kaže Tina. „Ali zašto?”

Jer će joj to pomoći da odluči trebam li živjeti ili umrijeti.

Kao i Lisa.

Na vratima smo, na tim podmuklim ustima. Duboko iznutra šapuće jeza, nerazgovjetna i drhteća.

Počinjem vrištati. Uspaničeni krikovi izbijaju mi iz grla obloženoga žuči. „Ne! Molim te, ne!” Grabim okvir vrata slobodnom rukom, nokti mi se zabijaju u drvo. Tina me oštro povuče, a drvo pukne pod mojim stiskom. Ispustim odlomljeni komad i nastavljam vrištati.

Borova koliba poželjela mi je dobrodošlicu kući.

398

BaP & BD

40.

Kad uđemo, utišam se.

Ne želim da Borova koliba zna da sam tu.

Tina me pušta tako što me gurne. Srušim se u sredini velike sobe i skliznem po podu. Unutra je blažena tama. Prljavi prozori blokiraju većinu nestajućeg svjetla. Otvorena vrata propuštaju žuto svjetlo farova - pravokutnik svjetlosti koji se rasteže preko poda. Nasred vrata je Tinina sjena, prekriženih ruku blokira mi bijeg. „Sjećaš li se ičega?” pita.

Gledam uokolo, znatiželja se miješa s užasom. Mrlje od vlage potamnjuju zidove. Ili je to možda krv. Pokušavam ih ne gledati.

Na stropu je još više mrlja, zatvaraju krugove. Definitivno oštećenje od vode. Krovne grede prekrcane gnijezdima i paučinom. Dijelovi poda prekriveni ptičjim izmetom. U kutu leži mrtav miš sasušen do kože.

Cijeli je prostor ispražnjen, sav onaj rustikalni namještaj odvezen i, nadam se, spaljen. Zbog toga se soba čini većom, osim kamina, koji je manji nego što ga se sjećam. Vidjevši ga, prisjetim se Craiga i Rodneyja kako čuče pokraj njega, mladići koji pokušavaju izgledati kao muškarci, prtljajući sa šibicama i drvima za potpalu. Ostala sjećanja nalijeću na mene u kratkim, potresnim eksplozijama. Kao da daljinskim prevrćem po

399

BaP & BD

programima, zaustavljajući se na sekundu na svakome, hvatajući bljeskove filmova za koje znam da sam ih već gledala.

Tu je Janelle koja bosih nogu pleše nasred sobe pjevajući pjesmu koju smo obje voljele dok je svi nisu počeli mrziti.

Tamo su Betz i Amy, pripremaju pile i prepiru se dok se ne počnu hihotati.

Tu je i On. Bulji u mene s druge strane sobe. Prljava stakla skrivaju mu oči. Kao da zna što ćemo raditi poslije. „Ne sjećam se”, kažem. Glas odzvanja u praznoj sobi. „Nema ničega.”

Tina napusti ulaz i udari me u stopala. „Idemo pogledati uokolo.” Vuče me prema otvorenoj kuhinji koja je sad samo ljuštura onoga što je bila. Pećnica je uklonjena, iza nje je ostao napušteni četverokut lišća, prljavštine i prozirnih traka prašine.

Uklonjena su i vrata kredenca. Gole police uneređene mišjim izmetom. Ali sudoper je još tamo, s rupama od hrđe na četiri mjesta. Zakucam se uz njegov rub da bih se poduprla. Noge su mi i dalje nestabilne. Jedva ih osjećam. Kao da plutam. „Ništa?” pita Tina.

“Ne.” Onda odemo prema hodniku, Tina nas vodi, njezin nemilosrdni stisak štipa mi meso nadlaktice. Ona juriša. Ja plutam.

Zaustavimo se kada dođemo do sobe s krevetima na kat.

Betzine sobe. Prazna je, osim jedne sive krpe nasred poda. Soba bez sjećanja. Do večeras, nikad u nju nisam kročila nogom.

Kad ne kažem ništa, Tina me odvuče u sobu koju sam trebala dijeliti s Janelle. Kao u školi. Jedan od dva kreveta i dalje

400

BaP & BD

je tu, bez madraca. Odgurnut je od zida, ništa osim hrđom išaranoga okvira.

Ova soba vraća sjećanja. Mislim na Janelle i sebe dok pričamo o seksu i isprobavamo haljine. Da nisam nosila tu bijelu Janelleinu haljinu, stvari bi se razvile drukčije. Da sam inzistirala da provedem noć ovdje umjesto u sobi niz hodnik. Tina me prostrijeli pogledom. „Bilo što?” „Ne.” Briznem u plač. Biti ponovo tu, ponovo sve proživljavati. Previše je.

Tina ne gubi vrijeme da me dovuče u sobu preko puta.

Nema vodenoga kreveta, naravno. Nema ničega. Jedini značajan detalj u praznoj sobi je široka traka poda potamnjela od truleži. Rasteže se do ulaza i ispod naših stopala prije nego Što prijeđemo hodnikom do zadnje sobe.

Moje spavaće sobe.

Oklijevam na ulazu, ne želim ući. Ne želim se prisjećati što sam tu radila. S Njim. I što sam učinila poslije. Marširala kao luđakinja među drvećem. Ščepala taj nož. Ostavila ga tamo kad sam napokon došla sebi. Praktički ga tutnula Njemu u ruke.

Sve je moja greška.

Možda su ih On i Tina i ubili, ali treba kriviti mene.

Ipak, iako je On imao tu priliku, nije me ubio. Pobrinuo se da živim zadavši mi one rane od kojih se ne umire i zbog kojih su Cole i Freemont bili sumnjičavi. Pošteđena sam zbog onoga što mi je On napravio. Onoga što sam Mu dopustila da napravi.

Samo to što sam se seksala s njim spasilo mi je život.

Sada to znam.

401

BaP & BD

Znala sam to cijelo vrijeme.

Tina primijeti nešto na mom licu. Trzaj. Zacanje. „Sjetila si se nečeg novog.” „Ne” To je laž.

Postoji nešto novo.

Red sjećanja koje prije nisam imala.

Ja sam u ovoj sobi.

Na podu.

Ispod zatvorenih vrata nadire voda, buja i sklizi prema meni pa oko mene. Natapa mi kosu, ramena, moje cijelo tijelo koje se grči od boli i užasa. Netko sjeda pokraj mene. Suze zvone između njegovih istrzanih udisaja.

Bit ćeš dobro. Oboje ćemo biti dobro.

S druge strane vrata čuje se grozni sklizavi zvižduk. Koraci kroz vodu. Odmah iza.

Još više sjećanja. Kratki komadići. Lupanje na vrata.

Zveckanje kvake. Tresak. Škripanje vrata koja se otvaraju udarajući o zid. Bljesak mjesečine na nožu koji svjetluca crveno.

Vrištim.

Tada.

Sada.

Dva krika sudaraju se sve dok ne uspijem razaznati koji je u sadašnjosti, a koji u prošlosti. Kad me netko uhvati, počinjem vikati i udarati, braniti se, ne znajući tko je to, ili kad je to, ili što mi se događa.

“Quincy!” Tinin glas presječe zbrku. “Quincy, što se događa?”

402

BaP & BD

Pogledam u nju, čvrsto u sadašnjosti. Nož joj je i dalje u ruci, podsjetnik da je ne smijem razočarati. „Počinjem se sjećati”, kažem.

403

BaP & BD

41.

Detalji.

Napokon.

U sjećanju, padam u nesvijest i dolazim svijesti, oči mi se otvaraju i zatvaraju. Kao da sam u zatvorenoj sobi, a netko gasi i pali svjetla. Okrenula sam se na leđa nadajući se da će ubodne rane na ramenima manje boljeti. Ne bole manje.

Trepćući na vrtlog zvijezda iznad, čujem druge kako vrište na terasi i otimaju se da uđu unutra. Što ćemo s Quinn? To bi mogla biti Amy, njezin je glas tužan. Što s njom?

Ona je mrtva.

Znam taj glas. Definitivno Craig.

Treskom se zatvaraju zadnja vrata. Brava škljocne. Želim gledati, ali ne mogu. Kad pokušam okrenuti glavu, bol mi propara rame. Boli tako jako. Kao da sam na vatri. I krv.

Toliko krvi. Nadire van u ritmu paničnog udaranja moga srca.

On i dalje prelazi smrznuti pokrov trave, ide sve do kućice krckajući stopalima. Kada dođe do terase, krckanje trave prelazi u škripu drva. Netko vrišti na prozoru u Borovoj kolibi, zvuk je prigušen, odbija se od stakla. Onda se prozor razbija. Čujem još jedan škljocaj, škripanje vrata, krikove koji dolaze od više ljudi negdje dublje u kućici. Blijede dok ne ostane samo

404

BaP & BD

jedan. Opet Amy. Vrišti i vrišti na sada otvorenim vratima. Onda vriska utihne. Nakon toga čuje se samo bolestan zvuk grgljanja.

Amy utihne.

Stenjem i zatvaram oči.

Svjetla su ponovo ugašena.

Netko me vraća svijesti tako da me hvata za ruke i povlači prema gore, tjerajući me da stanem na noge. Pokret ponovo pali plamen boli u ramenu. Povičem i odmah sam ušutkana.

Tiho, netko šapće.

Otvaram oči, ugledam Betz na jednoj strani i Rodneyja na drugoj. Betzine su ruke umrljane krvlju. Na svakome mjestu koje dodirne ostavlja crveni otisak. Prekrivena sam njima. I Rodney je krvav, po licu i ramenima. Oko podlaktice ima povez, natopljen krvlju.

Hajde, Quinn, šapće. Odlazimo odavde.

Ruke mi prebacuju preko svojih ramena, ne mareći što me toliko boli da želim vrištati. Gutam glas, gušim ga.

Dok odlazimo, kratkim pogledom uhvatim Janelle koja leži na istome mjestu na kojem sam je ostavila. Leži postrance, izvaljene glave, razrogačenih očiju. Jedna joj je ruka zabačena prema naprijed, rastegnuta je preko krvlju natopljene trave, kao da me moli da ostanem.

Odlažimo bez nje, nas troje, dolazeći do kućice. Betz i Rodney rade sve. Ja sam samo kofer, slaba zbog gubitka krvi, delirična od boli. Toliko sam bespomoćna da me Rodney mora podići preko stepenica koje vode na terasu.

Uspravljena sam, njih dvoje šapuću mi preko glave.

405

BaP & BD

Je li on tamo?

Ne vidim ga.

Kamo je otišao?

Ne znam.

Utišaju se i osluškuju. I ja slušam, ali čujem samo zvukove noći - zadnjeg ovosezonskog cvrčka, pucketanje golih grana, sablastan šapat padajućeg lišća. Sve drugo je tiho. Onda se ponovo krećemo, ovaj put brže, gazeći snoplje suhe trave pokraj vrata prije nego što uđemo u kućicu.

Amy je odmah iza vrata, poduprta uza zid kao odbačena lutka. Čak i sliči na lutku. Oči prazne kao plastični gumbi, ruke mlitave vise uz tijelo.

Nemoj gledati, šapne Rodney i glas mu se slomi. Nije stvarno.

Ništa od ovoga nije stvarno. Želim mu vjerovati. Zapravo, gotovo mu povjerujem. Ali onda ugazimo u kaljužu krvi i ja se poskliznem prema naprijed i zacvilim. Rodney žurno stavi ruku preko mojih usta. Odmahne glavom.

Onda smo ponovo u pokretu, ulazimo u veliku sobu, prema velikom prozoru pokraj ulaznih vrata.

Kamo idemo? Šapćem.

Rodney uzvraća šaptom: Što je dalje moguće.

Nas troje stojimo pokraj prozora i promatramo. Što, ne znam. Uskoro shvatim.

Vani je Craig. Trči u čučnju prema SUV-u koji nas je dovezao. SUV-u u koji su spremljeni svi naši mobiteli. Craig polako otvara vrata, ruke mu se tresu, pa ustukne kad se u njemu upali svjetlo. Onda je u autu, zagrijava motor.

406

BaP & BD

Sada! vikne Rodney.

Betz snažno otvori ulazna vrata pa nahrupimo van.

Uhvaćeni u SUV-ove farove, na izlazu iz kućice pojavljuju se naše sjene. Okrenem se da pogledam prema njima - tri mračna diva, prijeteća i velika.

Pridružuje im se četvrti. Drži nož, njegova sjena na zidu golema je.

Odjednom me nešto trgne natrag prema Borovoj kolibi. Čuje se još krikova. Betzinih. Možda čak i mojih.

U kućici smo. Rodney zalupi vrata i nagura fotelju na njih.

Betz i ja se vratimo prozoru. SUV-ovi farovi krstare preko nas dok ga Craig okreće u suprotnom pravcu.

On odlazi! zacvili Betz. On odlazi bez nas!

SUV prijeđe nekoliko metara pa udari u veliki javor pokraj ceste, otresajući labavo lišće koje pada po vjetrobranu. Iz motora se puši, zatim otkazuje, pa posve zamre. Craigova glava padne na upravljač, licem pritišće trubu. Postojana truba lomi noćnu tišinu.

Sjena s nožem u hipu je kod SUV-a, otvara vrata i izvlači Craiga s prednjeg sjedala.

Zvuk trube prestaje.

Ponovo zavlada tišina.

Unatoč udarcu, Craig je pri svijesti. Ali ne ispušta ni glasa kad je gurnut na koljena pokraj SUV-a. Samo bulji pred sebe, oči mu iskre užasom.

Okrećem se od prozora, odjednom ošamućena. Padam skližući se niz zid, kao da se pod diže da bi me dočekao. Prije nego što se sve ponovo zacrni, Craig krikne.

407

BaP & BD

Kasnije.

Ne znam koliko kasnije.

Ležim na podu u jednoj od spavaćih soba. Mojoj sobi.

Prepoznajem one prekrivače na zidovima. Voda curi ispod vrata.

Ne znam odakle dolazi. Prsnuta cijev? Poplava?

Sve što znam je da sam mokra, i da krvarim, i da se bojim više nego ikad u životu. Kad zacvilim, Rodney kaže: Bit ćeš dobro.

Oboje ćemo biti dobro.

Sklupčan je pokraj mene, jedan od pokrivača sa zida prebačen mu je preko ramena. U kosi ima krvi.

Gdje je Betz? šapćem.

Rodney ne odgovara.

Izvan sobe je sve tiho. Čak i cvrčci. Čak i drveće i lišće. Ali onda iz hodnika stigne zvuk.

Koraci.

Lagani, oprezni, gacaju kroz nešto mokro. Svaki me podsjeti na pokret mamine močokrpe kad skliže po kuhinjskom podu.

Svišsviš.

Svišsviš.

Koraci se zaustavljaju tek pred vratima.

Upitnim pogledom okrenem se prema Rodneyju - ne usuđujem se izreći - Jesi li zaključao vrata?

On kima. Kvaka klepeće.

Onda nešto udari u vrata, savija ih, drvo se trza. Strah me diže na noge kad se vrata zadrmaju još jednim treskom. Uz prasak se otvore pa ugledam nož kako mračno svjetluca.

Vrištim.

408

BaP & BD

Zatvaram oči.

Nož mi se zabija u trbuh. Puni me. Metalnooštro silovanje.

Kad je nož izvučen, padam na pod pa kroz stisnute zube udahnem hrapavo i padam na pod.

Quincy, ne!

To je Rodney, koji se gura pokraj mene, bacajući svoje tijelo ispred moga. Ne otvaram oči. Ne mogu. Svjetla su se ugasila.

Uspijevam samo čuti metež kako izlazi iz sobe u hodnik. Čujem Rodneyja kako rokće, psuje i s nekim se gura.

I onda ugušen vrisak.

Potom ništa.

Još kasnije.

Ponovo se budim u mokroj sobi. Mojoj sobi.

Kućica je tiha. Tihi su i cvrčci i drveće i lišće. Sve je ili umrlo ili uteklo. Sve osim mene.

Sjedam, a bol u trbuhu nadmašuje bol u ramenu. Oboje još uvijek krvari. Haljina mi je natopljena krvlju i vodom. Uglavnom krvlju. Gušća je.

Nekako se uspravim na noge, sad bosa. Bog zna gdje su cipele. Nekako me ove iscrpljene noge vode kroz otvorena vrata.

I nekako se uspijevam držati uspravnom u hodniku čak i nakon što vidim mrtvu Betz u drugoj sobi okruženu tekućinom iz vodenoga kreveta probijenoga nožem.

Rodney je malo dalje na hodniku, također mrtav. Kada prelazim preko njegova leša, izbjegavam ga pogledati.

Nije stvarno, šapćem, ništa od ovoga nije stvarno.

409

BaP & BD

Ne vidim Njega sve dok ne dođem u veliku sobu. Stojim pokraj kamina, drhtim od hladnoće i gubitka krvi. On je na sve četiri pokraj Amy, kao pas koji njuši lešinu, pitajući se je li vrijedna konzumiranja.

Iz stražnjeg dijela Njegova grla dižu se čudni zvukovi.

Tanušno cviljenje. Pas u boli.

Onda primijeti da sam tu, okrene glavu da bi se suočio sa mnom. Nož je na podu, pokraj Njega, crn sa svježom krvi. On ga zgrabi i podigne iznad glave.

Ja sam odlazio, kaže On dišući teško. Čuo sam krikove. Vratio se. I vidio...

Ne čujem ostatak jer sam prezaposlena trčanjem. Užas i bol i bijes pale kroz mene, miješajući se i ključajući mi pod kožom kao kemijska reakcija. Nastavljam trčati.

Iz kućice.

U šumu.

Vrišteći cijelim putem.

410

BaP & BD

42.

Sjećanja dolaze sva odjednom. Horda zombija koja se diže iz mrtvih grabi prema meni rukama razderane kože. Pokušavam se obraniti, ali ne mogu. Okružena sam, preplavljena i grčim se dok se pamćenje vraća u uzastopnim komadićima. Svi ti zvukovi i slike koje sam držala zatajene toliko dugo. Svi su se sada vratili, zastali mi u umu, nepokolebljivi dok se vrte iznova i iznova u beskonačnom krugu.

Amy i njezine mrtve oči lutke.

Craig izvučen iz SUV-a.

Betz i Rodney s izrazima opipljivog užasa i očaja. Oni su vidjeli više nego ja. Oni su vidjeli sve.

Ipak, vidjela sam nešto što oni nisu mogli. Vidjela sam Njega. Kako puzi oko Amy, cvili, grabi nož, diže ga.

Ta se slika ponavlja najčešće. Ima nešto odsutno u njoj, nešto što ne mogu posve razumjeti.

Oslobodivši se Tinina stiska, žurim niz hodnik, moje utrnule noge pokreće samo uporni zov sjećanja. Disanje mi je plitko. Srce tuče u prsima.

Ne stajem dok nisam ponovo u velikoj sobi. Opet tamo gdje smo počele. Stojim točno tamo gdje sam stajala desetljeće prije buljeći u mjesto na kojem sam Ga zadnji put vidjela. Gotovo kao da je još uvijek tu, zamrznut na mjestu cijelo desetljeće. Vidim

411

BaP & BD

nož podignut u Njegovim rukama. Vidim Njegove umrljane naočale. Iza stakala, Njegove širom otvorene oči pune su nerazumijevanja i straha.

Straha od mene.

On se bojao mene.

Mislio je da ću ga ozlijediti. Da sam ja ta koja je ubila ostale.

Padam na koljena i dahćem, udišući prašnjavi zrak, kašljući. „To nije bio on”, kažem između kašljanja koje klopara tijelom. “On to nije učinio.”

Tina nasrne prema meni, nož je spušten, sada zaboravljen. Čučne ispred mene i čvrsto mi stegne ruke. Toliko čvrsto da boli. „Jesi li sigurna?” Nada boji njezine riječi. Drhteća, nesigurna, žalosna nada. „Reci mi da si sigurna.” „Sigurna sam.”

Sad razumijem zašto smo ovdje. Zašto je Tina tražila Lisu i mene. Željela je da se sjetim svega, da dokaže Joeovu nevinost, da jednom za svagda objavi kako to nije učinio on.

Sve to bilo je za njega.

Za Joea. „Željela sam poći s njim”, kaže Tina. „Željela sam pobjeći.

Zajedno. Ali on mi je rekao da ostanem. Čak i nakon što sam ga slijedila niz hodnik do tih neispravnih vrata. Rekao je da će se vratiti po mene. Pa sam ostala iza. Onda su mi rekli da je mrtav.

Da je pobio hrpu djece. Ali ja sam znala da on to nije učinio.” „Nisam znala”, kažem. „Stvarno sam mislila da je to bio on.”

“Pa tko je to onda napravio? Tko ih je ubio?”

412

BaP & BD

Nevjerica mi se u grlu diže kao žuč. Ponovo kašljem pokušavajući je izbaciti. „Netko drugi.”

“Ti?” pita. „Jesi li to bila ti, Quinn?”

Bog zna kako ima svako pravo misliti da sam to učinila ja.

Toliko toga sam zaboravila. A onda me vidjela bijesnu.

To je zapravo bio njezin cilj. Da me prodrma, razbjesni, vidi što sam u stanju napraviti. Nisam je razočarala. „Ne”, kažem. „Kunem se, to nisam bila ja.” „Onda tko?”

Odmahnem glavom. Bez daha sam, iscrpljena. „Ne znam.”

Ali znam. Barem mislim da znam. Stiže još jedno sjećanje.

Kao zaostali vojnik. Sjećam se sebe kako trčim kroz šumu i vidim nešto drugo.

Nekog drugog. „Prisjećaš se nečega”, kaže Tina.

Kimam. Zatvaram oči. Razmišljam. Razmišljam dok mi lupa u glavi.

I onda vidim, živo, kao i tada kad se dogodilo. Trčim kroz šumu, vrištim, grana me raspali po licu. Vidim svjetla. Vidim muškarčevu siluetu u svjetlosti.

Policajac. Vidim mu uniformu.

Pokrivena je nečim tamnim i mokrim. U zamagljenoj mjesečini gotovo da izgleda kao da je umrljan motornim uljem.

Ipak, znam da nije. Čak i dok trčim prema njemu, znam da mu je uniforma prekrivena krvlju.

Mojom krvlju. Janelleinom. Krvlju svih nas.

413

BaP & BD

Ali previše sam uplašena da bih mislila jasno. Jer Joe je negdje u šumi. Lovi me. Okus njegovih usana još je na mojima.

Zato se bacim na policajca, grlim ga, pritišćući svoju haljinu o njegovu uniformu.

Krv o krv.

Oni su mrtvi, dahćem. Svi su mrtvi. A on je još uvijek vani.

I odjednom, Joe je tu, nadire iz šume. Policajac izvlači pištolj i ispaljuje tri metka. Dva u prsa, jedan u glavu. Jednako su glasni u sjećanju kao što su bili u stvarnom životu.

Začujem četvrti pucanj.

Glasniji je od sjećanja.

I definitivno stvaran.

Eksplodira kroz kućicu vibrirajući od zidova. Energija metka projuri s otvorenih vrata u Borovu kolibu silom koja napuni sobu.

Kapi tople tekućine prsnu mi u lice.

Vrisnem kada je osjetim, oči mi se odmah otvore da bi vidjele Tinu kako se samo stropošta na stranu. Jedna ruka joj pada preko glave, druga joj je na podu, nož sklizi iz njezinih prstiju. Tanka lokva krvi počinje bujati ispod nje brzo se šireći. Ne miče se. Nisam uopće sigurna je li još živa. „Tina?” kažem drmajući je. „Tina?”

Zvuk dolazi s vrata. Netko diše. Pogledam prema gore i vidim Coopa. Čak i u tami, mogu razabrati bljesak njegovih plavih očiju dok spušta pištolj. „Quincy”, kaže i kimne.

Uvijek kimanje.

414

BaP & BD

43.

Odmah primijetim prsten. Crveni školski prsten koji nosi na mjestu burme. Poznat je, a ipak stran. Vidjela sam ga toliko puta da sam došla do faze kad ga ne primjećujem. Uzimajući ga zdravo za gotovo, kao i toliko drugih stvari vezanih uz Coopa.

Zato ga nisam prepoznala kad sam ga vidjela na fotografiji na komodi Lise Milner. Coopovo lice nije se vidjelo na slici. Bila je samo njegova ruka prebačena preko Lisina ramena, prsten točno tamo, vidljiv, a ipak ne.

Ali sad je to sve što vidim, na istoj ruci u kojoj drži glock.

Iako je pištolj spušten, njegov kažiprst nastavlja trzati po okidaču. „Jesi li ozlijeđena?” pita.

“Ne.” „Dobro”, kaže Coop. „To je zbilja dobro, Quincy.”

Napravi još jedan korak bliže, njegove dugačke noge pokrivaju dvostruku udaljenost normalnoga koraka. Još jedan korak i tu je, pokraj nas, nadvija se nad Tinu i mene. Ili sam možda sada samo ja. Tina je vjerojatno već mrtva. Ne mogu reći.

Coop grubo ritne nož pokraj Tinine glave i pošalje ga da se odskliže u udaljeni kut, gdje ga progutaju sjene. Nema smisla pokušavati pobjeći. Coopov prst nikad ne napušta taj okidač.

Potreban je samo jedan pucanj da me ubije. Kao i Tinu. Nisam

415

BaP & BD

sigurna da uopće mogu trčati. Tuga i tablete i težina prisjećanja na onu noć paralizirali su me. „Nekoliko godina na početku, neprestano sam se pitao koliko si toga znala”, kaže Coop. „Kad si onaj dan u bolnici zatražila da me vidiš, mislio sam da se igraš sa mnom.

Da si htjela da budem tamo kad priznaš detektivima da si se svega sjetila. Umalo da nisam došao.” „Zašto ipak jesi?” „Jer mislim da sam te volio, čak i tada.”

Malo se zaljuljam, ošamućena od gađenja. Kad odem previše ulijevo, Coop stegne prst oko okidača. Silim se prestati kretati. „Koliko ih je bilo?” pitam. „Prije te noći?” „Troje.”

Nema oklijevanja. Izgovara to istom lakoćom kojom naručuje kavu. Nadala sam se barem stanci.

Troje. Zadavljena žena uz cestu i dvoje kampera izbodenih u šatoru. Svi oni bili su spomenuti u članku koji sam pronašla u Lisinoj kući. Mislim da je ona znala što im se dogodilo. Mislim da je zbog toga umrla. „To je bolest”, kaže Coop. „Moraš to razumjeti, Quincy.

Nikad to nisam htio napraviti.”

Jecam. Kad mi počinje curiti iz nosa, ne marim i ne brišem ga. „Zašto si onda napravio?” „Cijeli život proveo sam u ovim šumama. Planinario, lovio, radio stvari za koje sam bio premlad. Izgubio sam nevinost na onoj velikoj stijeni gore”, Coop se namršti na to sjećanje, mrzeći sam sebe. „Ona je bila školska kurva. Spremna to napraviti s bilo kim. Čak i sa mnom. Kad je bilo gotovo, povratio sam u grmlje.

416

BaP & BD

Isuse, bilo me sram toga što sam napravio. Toliko sram da sam razmišljao da je ščepam za vrat točno tamo na toj stijeni, samo da ne bi nikome rekla. Spriječio me samo strah da će me uhvatiti.”

Odmahujem glavom i stavljam ruku na sljepoočicu. Sa svakom riječi slomi mi se dio srca i otpadne. „Molim te, prestani.”

Coop nastavlja govoriti, njegove riječi donose olakšani nalet ispovijedi. „Ali bio sam znatiželjan. Bože, pomozi mi, bio sam. Mislio sam da će vojska to izbiti iz mene. Da će ubijanje za svoju zemlju biti dovoljno. Ali nije djelovalo. Sve one teške stvari koje sam vidio tamo samo su sve pogoršale. I nedugo nakon što sam se vratio kući našao sam se opet u Šumi, u autu, isisan od neke kurve koja je pokušavala stopirati do New Yorka. Taj put nisam bio uplašen. Rat je istjerao sav strah iz mene. Taj sam put to stvarno i napravio.”

Pokušavam zadržati bezizražajno lice, prisiljavajući se da ne pokažem strah i gađenje koji se u meni miješaju. Ne želim da zna što mislim. Ne želim ga razljutiti. „Zakleo sam se da ću to napraviti samo taj jedan put”, kaže Coop. „Mislio sam da sam to izbacio iz svog sistema. Ali nastavio sam dolaziti u ove šume. Obično s nožem. I kad sam vidio ono dvoje kampera, znao sam da me bolest nije napustila.” „A što je sada?” „Pokušavam Quinn, zbilja se jako trudim.” „Nisi se trudio one noći”, kažem, drhteći od žudnje da buljim u njega, da mu pokažem koliko ga mrzim. Od mog srca nije ostalo ništa. Reducirano je na krhotine britke poput noža.

417

BaP & BD

„Testirao sam samoga sebe”, kaže Coop. „Išao sam u ovu kućicu. Tako to radim. Parkirao bih na cesti i hodao ovamo, vireći u prozore, istodobno se i nadajući i strepeći od toga da ću vidjeti nešto što bi vratilo bolest. Ništa nikad nije. Dok nisam vidio tebe.”

Mislim da bih se mogla onesvijestiti. Molim se da bude tako. „Trebao sam tražiti klinca koji je pobjegao iz psihijatrijske bolnice”, kaže. „Umjesto toga, počeo sam kružiti oko ovog mjesta spreman za još jedan test. Tada sam u šumi naišao na tebe. S nožem.

Prošla si pokraj mene. Toliko blizu da sam te mogao dohvatiti i dotaknuti. Ali bila si previše bijesna da bi me vidjela. Bila si tako bijesna, Quincy. I tako žestoko tužna. Bilo je prekrasno.” „Nisam namjeravala napraviti ono za što misliš da sam se spremala napraviti”, kažem, nadajući se da mi vjeruje. Nadajući se da ću jednoga dana i ja u to vjerovati. „Bacila sam taj nož.” „Znam. Gledao sam te kako to radiš kad se pojavio on. Tad si otišla. I on je otišao. Ali nož je ostao. Pa sam ga podigao.”

Coop priđe još korak bliže. Toliko blizu da ga mogu pomirisati. Mješavina znoja i losiona poslije brijanja. Pogođena sam bljeskovima zadnje noći. On na meni. U meni. Njegov miris sada isti je kao i tada. „Nikad nisam planirao da se sve to dogodi, Quincy. Moraš mi vjerovati. Samo sam htio vidjeti što namjeravaš s tim nožem. Želio sam znati što je nekoga savršenoga kao što si ti toliko razbjesnilo. Pa sam otišao na stijenu i vidio njih, i znao sam da te to uzrujalo. Njih dvoje kako se jebu kao prljave životinje. Tako su izgledali, znaš. Dvije prljave životinje koje rokću i koje je trebalo odstraniti.” Coop malo zanjiše ruku koja drži pištolj, njegov lakat savija se i ispravlja, kao da ga više ne želi usmjeriti prema meni.

418

BaP & BD

„Ali onda je tvoj prijatelj potrčao”, kaže Coop. „Craig, tako mu je bilo ime, točno? I nisam mu mogao dopustiti da pobjegne, Quincy. Jednostavno nisam mogao. A tamo si bila i ti. I tvoji prijatelji. Znao sam da se moram riješiti svih vas.”

Sad plačem jače. Suze srama, tuge i košmara natapaju mi lice. „Zašto nisi ubio i mene? Ubio si ostale. Zašto ne i mene?” „Jer sam prepoznao da si ti posebna”, kaže Coop polako, kao da je nakon svih ovih godina još zadivljen mnome. „I bio sam u pravu. Trebala si se vidjeti kako trčiš kroz šumu, Quincy. Jaka čak i tada. Još i više, trčala si prema meni, želeći da ti pomognem.”

Pogleda me sjajeći s divljenjem. Strahopoštovanjem. „Nisam imao pravo to ugasiti.” „Čak i ako je postojala šansa da bih se odjednom mogla sjetiti da si to bio ti?” „Da”, kaže Coop. „Čak i tada. Jer sam znao što se događa.

Kreirao sam još jednu Lisu Milner. Još jednu Samanthu Boyd.” „Znao si tko su one”, kažem.

“Ja sam policajac. Naravno da sam znao”, kaže Coop.

“Posljednje djevojke. Tako snažne, prkosne žene. I ja sam stvorio jednu. Ja. U svom umu, to je nadoknadilo sve one loše stvari koje sam napravio. I zakleo sam se kako nikad neću dopustiti da ti se išta loše dogodi. Pobrinuo sam se da me uvijek trebaš. Čak i kad je izgledalo da se udaljavaš od mene.”

Najprije ne znam na što misli. Ali onda mi se teret razumijevanja sruči na ramena, vukući me svojom težinom prema dolje. Klonem dublje prema podu. „Pismo”, kažem slabašno. “Ti si napisao pismo.” „Morao sam”, kaže Coop. „Otišla si predaleko od mene.”

419

BaP & BD

To je istina. Jesam. Dizanje bloga, useljavanje s Jeffom, odrastanje u ženu koja sam uvijek željela biti. Zato se Coop odvezao u Quincy u Illinoisu i poslao prijetnju pisanu pisaćom mašinom, znajući da će me ono natjerati da mu u trenu dotrčim natrag. I jesam.

U glavi mi se odmotava pitanje, otvara se kao cvijet. Bojim se pitati, ali moram. „Što si još učinio? Nakon te noći? Je li bilo još groznih stvari?” „Bio sam dobar”, kaže Coop. „Uglavnom.”

Naježim se na tu riječ. Toliko mnogo užasa prebiva u ta tri tanašna sloga. „Bilo je teško, Quincy. Bilo je vremena kad sam bio tako blizu da skliznem. Ali onda bih pomislio na tebe i uspio se zaustaviti. Nisam mogao riskirati da te izgubim. Zbog tebe bih se suzdržao.” „A Lisa?” kažem. „Što je bilo s njom?”

Coop spušta glavu, izgleda kao da uistinu žali. „To je bilo iz nužde.”

Jer je nešto sumnjala. Vjerojatno nakon što je stigla Tina, tražeći odgovore o Borovoj kolibi. Lisa je to istražila jer je ona jednostavno takva - udubljuje se u detalje. I nastavila je istraživati nakon što je Tina otišla. Pronašla je one članke o ubojstvima u šumi, napisala par emailova, sklopila priču i zaključila da Joe vjerojatno nije bio fizički sposoban pobiti sve u Borovoj kolibi. Ne nekoga krupnoga kao što je Rodney ili atletski građenoga poput Craiga. Coop je bio jedini te noći tamo dovoljno jak da ih nadvlada.

Zato mi je Lisa poslala email trenutak prije nego što je ubijena. Željela me upozoriti na Coopa.

420

BaP & BD

„Ti si je poznavao, zar ne?” pitam. „Zato te pozvala u kuću, ponudila vinom, vjerovala ti.” „Nije mi vjerovala”, kaže Coop. „Ne te noći. Pokušavala me natjerati da priznam.” „Ali nekad ti je vjerovala.”

Coop kimne, ali sasvim neprimjetno. „Prije puno godina.” „Jeste li bili ljubavnici?”

Još jedno kimanje. Gotovo nevidljivo.

Nisam iznenađena. Mislim ponovo na fotografiju u Lisinoj sobi. Način na koji je Coopova ruka bila tako neusiljeno prebačena preko njezina ramena sugerira opuštenost i intimnost. „Kad?” kažem.

“Ne dugo nakon onoga što se dogodilo ovdje. Tražio sam od Nancy da nas spoji. Kad sam shvatio da sam stvorio Posljednju djevojku, htio sam upoznati i druge. Želio sam vidjeti jesu li jake poput tebe.”

Coop na to stavi realističan naglasak, kao da cijela poremećena ideja ima savršenog smisla. Kao da bih ja, od svih ljudi, trebala razumjeti težnju da nas usporedi i razlikuje. „Lisa je bila impresivna, moram joj to priznati”, kaže. „Željela je samo pomoći ti. Ne mogu izbrojiti koliko me puta pitala kako se nosiš sa svime, trebaš li pomoć. Osjećam se loše zbog onoga što joj se dogodilo. Njezina briga za tebe bila je divna, Quincy. Plemenita. Ne kao Samanthina.”

Pokušavam ne pokazati koliko sam šokirana. Ne želim Coopu priuštiti to zadovoljstvo. Ali on to svejedno vidi i umalo da se osmjehne, ponosan na sebe. „Da, upoznao sam Samanthu Boyd”, kaže. „Pravu. Ne ovu jeftinu imitatoricu.” Spusti bradu u smjeru Tinina tijela i stisne

421

BaP & BD

usta. Na jedan odvratni trenutak učini mi se da će pljunuti na nju.

Zatvaram oči da ne bih vidjela ako to i učini. „Cijelo vrijeme si znao da ona nije Sam?” „Znao sam”, kaže Coop. „Znao sam iste sekunde kad sam vidio sliku vas dvije u novinama. Postoji neka sličnost, svakako.

Ali znao sam da ona ne može biti prava Samantha Boyd.

Međutim, nisam znao što s tim učiniti.”

Moj um se bljeskom ponovo prisjeća prošle noći, kad sam došla kući i zatekla njih dvoje zajedno. Sjećam se načina na koji su Coopove ruke bile na njezinu vratu. Izgledalo je kao milovanje.

Moglo je biti stezanje. Planirao je ubiti i Tinu. Možda točno tamo, u gostinskoj sobi. „Zašto mi nisi rekao?” „Nisam mogao”, kaže Coop. „Ne, a da ne objavim kako je Samantha Boyd mrtva.”

Stenjem, moja bol i tuga napokon postaju preveliki da bih ih skrivala. Nastavljam jecati, sve sam glasnija, pokušavajući zaustaviti Coopovo priznanje. Ali već sam previše čula. Sad znam da je Coop ubio i Samanthu Boyd. Nije ona nestala. On ju je izbrisao. „Zašto?” jaučem. „Zato što nije bila poput tebe, Quincy. Nije zasluživala biti spomenuta u istoj rečenici s tobom. Preletio sam cijeli taj dugački put do te zabiti na Floridi samo da bih je vidio. I ono što sam pronašao bio je slab, debeljuškast komad smeća. Nije imala veze sa Samanthom Boyd koju sam zamišljao. Nisam mogao vjerovati da je to djevojka koja je preživjela sve što se dogodilo u onom motelu. Bila je uplašena i pokorna i nije imala ništa zajedničko s

422

BaP & BD

tobom. I tako spremna zadovoljiti. Kriste, ona se praktički bacila na mene. Lisa je ipak pokazala neku odmjerenost.”

Odjednom se sve složilo. Svi detalji. Kao ogrlica od perli.

Jedna se slaže na vrh druge formirajući puni krug.

Coop je spavao sa sve tri.

Sa Sam, Lisom i sa mnom.

Sada su dvije mrtve.

Ja sam zadnja koja je ostala živa.

Nastavljam plakati. Tuga se omotava oko mene kao šaka, istiskuje suze. „Ona nije čak ni pitala za tebe”, kaže Coop, kao da to opravdava njezinu smrt. „Samantha Boyd, tvoja kolegica, Posljednja djevojka, toliko mi se htjela uvući u gaće da se nije zamarala pitanjem kako si.” „A kako sam ja bila, Coop?” pitam, a riječi su gorke poput mojih suza. „Jesam li bila dobro?”

Odloži pištolj pažljivo ga spremivši u futrolu. Onda mi priđe bliže izbjegavajući Tinino tijelo, klekne na pod pokraj mene, sve dok se njegove plave oči ne suoče izravno s mojima.

“Ti si bila sjajno.”

“A sad?”

Drhtim jer se bojim da će me dotaknuti. Ne želim znati kakva bi to vrsta dodira bila.

“Ti još uvijek možeš biti sjajno”, kaže Coop. „Možeš zaboraviti sve. O ovoj noći. O onome otprije deset godina.

Jednom si zaboravila. Možeš opet.”

Na podu mi nešto počne bockati nogu. Nešto oštro. „Što ako ne mogu?” pitam.

423

BaP & BD

„Možeš. Ja ću ti pomoći.”

Riskiram da nakratko skrenem pogled od Coopa i pogledam prema dolje da vidim je li to nož. Isti nož koji je ispao iz džepa Rockyja Ruiza. Tina ga je zadržala opreza radi. Sad ga ona gura prema meni, nekako još uvijek živa, gledajući prema meni jednim krvavim okom.

Iz rukava jakne joj izviruje tetovaža. Iako je okrenuta naopačke, riječ je jasno vidljiva.

PREŽIVJELA „Možemo nekamo otići”, kaže mi Coop. „Samo nas dvoje.

Počet ćemo život iznova. Zajedno.”

Zvuči tako iskreno. Kao da gotovo vjeruje da je to moguće.

Ali nije. I oboje to znamo. Ipak, ja nastavljam predstavu. Kimam.

Najprije polako, ali ubrzavajući kad se Coop nagne i dodirne mi obraz. „Da”, kažem. „Voljela bih to.”

Nastavljam kimati dok me Coop ne poljubi. Najprije u čelo, onda u oba obraza. Kad njegove usne dotaknu moje, prisilim se da se ne zgadim, zacvilim ili izmigoljim. Ljubim ga dok spuštam desnu ruku na pod. „Quincy”, šapće Coop. „Moja slatka, prekrasna Quincy.”

Potom stavlja ruke oko mojeg vrata, nježno me stišće, pokušavajući me ne povrijediti previše. I on plače. Njegove se suze miješaju s mojima dok mi se stisak oko vrata steže.

Palcem dodirujem oštricu noža, drhtavim prstom slijedim oštricu do drške.

424

BaP & BD

Coop mi nastavlja stiskati vrat. Palčevima mi sklizi po dušniku i onda ih utisne. Zatim me ponovo poljubi. Tjera zrak u moja pluća, a istodobno ga istiskuje. Nastavlja plakati. Jeca riječi u moja usta. „Quincy. Slatka, slatka Quincy.”

Prsti su mi svi na dršci noža. Obavijaju se oko nje.

U meni više nema daha. Sve je otišlo. Coop me nastavlja ljubiti, dahće isprike uz moje usne. „Žao mi je”, šapće.

Podižem nož.

Coop mi još uvijek steže vrat, još uvijek me ljubi, još uvijek izgovara isprike. „Meni je tako, tako žao.”

Očekujem da se Coop refleksno počne boriti, kao da je napravljen od nečega snažnijeg od kože i tkiva. Ipak, nož ga ubode u slabinu lagano, potpuno ga iznenadivši. „Quincy.”

U toj jednoj riječi je šok. Šok i izdaja i, pretpostavljam, malo divljenja.

Njegove ruke ne padnu s mojega vrata odmah, bar ne dok ne izvučem nož. Krv bljuje kroz ranu, ljepljiva i topla. Coop se pokušava odmaknuti od mene, ali ja sam prebrza. Nož ponovo ulazi unutra, ovaj put posred njegova trbuha. Zaokrenem ga i Coopovo tijelo se zgrči. Kapi krvi i pljuvačke lete mu iz usta.

Stavlja ruku na moju pokušavajući izvući oštricu. Stisnem zube, stenjem, ali držim nož na mjestu. Kad Coopov stisak popusti, zadajem završni udarac, zadnjim okretom noža. „Quincy”, procijedi ponovo, krv mu navre u grlo.

425

BaP & BD

Kimnem jednom kao on meni, pazeći da to vidi prije nego što izgubi svijest. Želim da zna kako sam ja više od Posljednje djevojke, više od borca kakvim me on uvijek zamišljao.

Ja sam njegova kreacija, krivotvorena od krvi i boli i hladnoga čelika oštrice.

Ja sam jebena Posljednja preživjela djevojka.

426

BaP & BD

ČETIRI MJESECA NAKON BOROVE KOLIBE Bež nije Tinina boja. Posve ju je posvijetlila u licu, tkanina i koža gotovo da su jednake boje. Osim što je bila blijeda, izgledala je dobro. Iste oštre crte lica. Isti drski govor tijela. Jedino joj je kosa bila drukčija. Kraća i tamnosmeđa umjesto onako duboko crna. „Kad izađeš, izgledat ćeš kao druga osoba”, rekla joj je Quincy. „Vidjet ćemo”, rekla je Tina. „Petnaest mjeseci je puno.”

Obje su znale da bi moglo biti kraće od toga. Ili ne. Bila je to neobična situacija. Sve je bilo moguće. Iako je Quincy bila iznenađena duljinom kazne, Tina nije. Nevjerojatno je na koliko te načina sud može kazniti kad se pretvaraš da si netko drugi.

Lažno predstavljanje. Krađa identiteta. Nekoliko različitih vrsta prevara. Optužbe protiv Tine bile su toliko raznolike i protezale su se preko nekoliko država da ju je Jeff upozorio kako bi mogla dobiti do dvije godine zatvora.

Quincy se nadala da će biti manje. Tina je prošla puno iako se klela da je sve bilo vrijedno toga.

Nešto je i bilo. Najviše onaj dio koji se odnosio na skidanje ljage s imena Joea Hannena. Svijetu je objavljena njegova nevinost i to je bilo ono što je željela.

427

BaP & BD

Ipak, Tina je gotovo umrla, zbog Njega, novog čovjeka čije ime Quincy više nije mogla izustiti. Metak koji je opalio promašio je Tinino lijevo plućno krilo za nekoliko milimetara. Srce i za manje. Gubitak krvi bio je tolik da su se liječnici zabrinuli, ali sve u svemu, lijepo se oporavila. Ozdravila je taman na vrijeme za zatvor. „Znaš da ne moraš ovo raditi”, rekla je Quincy, ne prvi put. „Samo reci i sve ću priznati.”

Gledala je po sobi za posjete punoj žena odjevenih u bež i njihovih gostiju. Sa susjednih su stolova dopirali razgovori ispod glasa na svim jezicima. Kroz rešetkama zaštićene prozore Quincy je vidjela kako vjetar vije prljavi snijeg oko visoke sigurnosne ograde, koja je na vrhu imala omotanu bodljikavu žicu. Iskreno, nije znala kako je Tina mogla izdržati ovdje, iako ju je uvjerila da nije tako loše. Tina joj je rekla da ju je mjesto podsjećalo na Blackthorn. „Nije da bi me tvoje priznanje moglo odavde izvući išta brže”, rekla je. „Osim toga, bila si u pravu. Ja sam te natjerala da napraviš to Rockyju Ruizu.”

Rocky se probudio iz kome otprilike u isto vrijeme kad je Quincy posljednji put zabila nož u Njega. Rockyjevo sjećanje bilo je maglovito. Manje od batina, a više od činjenice da je u to vrijeme bio navučen na crack. Ali znao je da je bio napadnut.

Protivno Quincynoj želji, Tina je priznala da je ona to napravila.

Rocky se nije bunio, a detektivka Hernandez nije inzistirala. Jeff je sugerirao nagodbu prema kojoj bi Tina služila kaznu istodobno za oboje - napad i prevaru. „Nisi me prisilila ni na što”, rekla je Quincy. „Moji izbori su moji.”

428

BaP & BD

I to je istina. Posljedice tih izbora bili su ono što nije mogla kontrolirati. „Jesu li već pronašli pravu Samanthu?” pitala je Tina. „Raspitivala sam se o tome kod čuvara.”

“Ne”, rekla je Quincy pokrivši riječ kratkim uzdahom. „Još traže tijelo.” Čim je postalo jasno da je Samantha Boyd ubijena, policija u Floridi krenula je u potragu pokušavajući otkriti njezino tijelo.

Quincy je prošla četiri mjeseca provela prateći vijesti dok su vlasti pretraživale močvare, isušena jezera, raskopana smetlišta. Ali Florida je velika država pa su izgledi da će ikad biti pronađena bili nikakvi.

Quincy je zaključila da je možda tako najbolje. Kad ne bi pronašli Samino tijelo, osjećala bi da je negdje u svijetu još jedna Posljednja preživjela djevojka. Da nije jedina. „Što je s Jeffom?” pitala je Tina. „Kako je on?” „Ti vjerojatno razgovaraš s njim više nego ja”, rekla je Quincy. „Možda. Idući put kad budem razgovarala, reći ću mu da si ga pozdravila.”

Quincy je znala da to neće ništa promijeniti. Te duge mučne noći kad mu je priznala sva svoja nedjela Jeff je vrlo jasno izrazio svoje mišljenje o njoj. Uništilo ju je kad ga je vidjela kako se koleba između ljubavi i bijesa, sažaljenja i gađenja. U jednom trenutku, on ju je jednostavno stisnuo, moleći za logično objašnjenje zašto je spavala s Njim.

Nije mu ga mogla dati.

429

BaP & BD

Zato je odlučila kako je najbolje da se razdvoje, iako je Jeff možda mogao pronaći način da joj oprosti. Nisu bili jedno za drugo. Oboje su to trebali znati na početku. „To bi bilo lijepo”, rekla je Quincy. „Reci mu da mu želim dobro.”

Quincy je to stvarno i mislila. Jeffu je trebao netko normalan. A ona se mora usredotočiti na druge stvari. Za početak, kako ponovo upogoniti slastičarski blog. I kako smanjiti s vinom. I skinuti se sa Xanaxa.

Dan nakon što se Jeff iselio Quincyna majka stigla je u produženi posjet. Napravile su sve ono što su trebale napraviti godinama prije. Razgovarale. Plakale. Opraštale si. Zajedno su kroz toalet isprale sve one plave tabletice. Sada je Quincy, kad god bi osjetila potrebu za njima, otpila gutljaj soka od grožđa u pokušaju da zavara um koji je žudio za Xanaxom. Nekad bi djelovalo. Nekad ne bi. „Pročitala sam tvoj veliki intervju”, rekla joj je Tina. „Ja nisam”, rekla je Quincy. „Kakav je?” „Jonah je obavio dobar posao.”

Nakon Borove kolibe, odnosno njegova drugog dijela, Quincy je dala samo jedan intervju - ekskluzivu Jonahu Thompsonu. Osjećala je da to mora napraviti, uzevši u obzir činjenicu da joj je pomogao na svoj ulizivački način. Prenijele su ga sve vodeće novine od Trentona do Tokya. Svi su željeli dio nje.

Ali više nije govorila za novine, pa su se zadovoljili Jonahom.

On je svu tu pažnju usmjerio u veći, bolji posao. Počeo je raditi za New York Times. Quincy se nadala da su spremni za njega. „Drago mi je da je ispalo dobro”, rekla je.

430

BaP & BD

Soba se počela prazniti. Posjeti su se bližili kraju. Quincy je znala da treba otići, ali joj se još jedno pitanje motalo po glavi tražeći da se izgovori. „Jesi li sumnjala da je baš On bio odgovoran za Borovu kolibu?” „Ne”, rekla je Tina, dobro znajući na koga se pitanje odnosi. „Znala sam samo da to nije mogao biti Joe.” „Žao mi je što sam sve te godine krivila njega”, rekla je Quincy. „Žao mi je što ti je to prouzročilo toliku bol.” „Ne treba ti biti žao. Spasila si mi život.” „A ti si spasila moj.”

Zurile su jedna u drugu, bez glasa, sve dok čuvar na vratima nije najavio vrijeme za odlazak. Kad je Quincy ustala, Tina je rekla: „Misliš li da ćeš se jednom vratiti? Samo da kažeš bok?” „Ne znam. Želiš li da dođem?”

Tina je slegnula ramenima. „Ne znam.”

Barem su bile iskrene jedna prema drugoj. Na neki način, uvijek su i bile, čak i kad su si lagale. „Čini se da ćemo morati pričekati pa vidjeti”, rekla je Quincy.

Tinine su se usne izvile prema gore, do granice osmijeha. „Čekat ću, bejbe.“ Quincy se odvezla unajmljenim automobilom natrag u grad, žmirkajući na zalazak sunca koji se odbijao od snijega gurnutog na zaustavni trak. Okoliš koji je prolazio pokraj prozora bio je dosadan, blago rečeno. Dosadan niz prodajnih centara, crkava i iskorištenih parkirališnih mjesta

431

BaP & BD

punih vozila bijelih od soli. Ipak, jedna joj je trgovina zaokupila pažnju - dio izloga stiješnjen između pizzerije i putničke agencije zatvorene za vikend. U izlogu je ružičasto svijetlio neonski znak.

TATOO SHOP Bez razmišljanja, Quincy je skrenula na parking, ugasila motor i ušla. Maleno zvono na vratima oglasilo je njezin dolazak. Žena iza blagajne imala je tanke rubinski crvene usne iscrtane u obliku mašne i konstelaciju ružičastih zvijezda tetoviranih na vratu. Kosa joj je bila iste boje kao nekad Tinina. „Mogu li vam pomoći?” upitala je. „Da”, rekla je Quincy. „Mislim da možete.”

Sat vremena kasnije bilo je gotovo. Boljelo je, ali ne onoliko koliko je Quincy očekivala. „Sviđa li vam se?” pitala je djevojka s ružičastim zvijezdama.

Quincy je okrenula ruku da bi procijenila njezin rad. Tinta je još bila mokra i žarila je, tamna u odnosu na ružičastu put njezina zapešća. Krvavi ubodi igle okruživali su svako slovo kao svjetla nadstrešnice. Ipak, riječ se mogla pročitati s lakoćom.

PREŽIVJELA „Savršeno je”, rekla je Quincy diveći se tetovaži. Sad je bila dio nje. Jednako trajna i vječna kao i njezini ožiljci.

432

BaP & BD

Još je buljila u nju kada su iznenadne vijesti bljesnule na TV-u salona za tetoviranje. Quincy je nekoliko puta bacila pogled na televizor dok joj je djevojka u kožu utiskivala svu tu crnu tintu, više fokusirana na bol nego na ono što je nudio ekran. Ali sada ju je ono što je vidjela prikovalo u mjestu.

Nekoliko tinejdžera pronađeno je mrtvo u kući u Modestu u Kaliforniji, najavila je voditeljica vijesti. Ukupno je ubijeno devet ljudi.

Quincy je požurila iz salona za tetovaže, vozeći brzo prema gradu.

Kada je stigla kući, provela je ostatak noći prebacujući vijesti na kablovskoj, tražeći više informacija o onome što je prozvano „Masakrom u Modestu”. Osam žrtava bili su srednjoškolci - gosti na tulumu u kući jednoga dok mu nije bilo roditelja. Deveti je bio radnik na održavanju u njihovoj školi koji se pojavio nenajavljeno s parom naoštrenih vrtnih škara. Jedina preživjela bila je osamnaestogodišnja Hayley Pace, koja je uspjela pobjeći nakon što je ubila čovjeka koji je zaklao njezine prijatelje.

Quincy nije bila iznenađena kad je jedan od voditelja spomenuo njezino ime. Naposljetku, bio je to prvi incident takve vrste nakon Borove kolibe. Mobitel joj je vibrirao cijelu noć od novinarskih poziva i poruka.

U tri ujutro ugasila je TV. Do pet je bila na aerodromu. Kad je sat otkucao sedam, bila je u zraku. Letjela je prema Modestu, bol tetovaže još joj je pulsirala na zglobu.

Prije nego što se ušuljala u bolnicu, pričekala je konferenciju za novinare. Medijski strvinari koji su klepetali blizu ulaznih

433

BaP & BD

vrata bili su previše zaokupljeni izvješćem o zdravstvenom stanju koje je priopćavao dežurni kirurg te licima Hayleynih roditelja da bi primijetili kako žuri unutra. Pacijentica skrivena iza naočala u obliku sovinih očiju koje je pokupila u suvenirnici na aerodromu.

Kad se našla unutra, nije imala nikakvih problema slatkorječivošću nagovoriti stariju ženu na informacijama da joj da Hayleyn broj sobe. „Ja sam joj rođakinja”, rekla joj je Quincy. „Upravo s aviona iz New Yorka i umirem je vidjeti.”

Hayleyna bolnička soba bila je mračna, svečana i ugušena cvijećem. Kao crkveno svetište. Kao da je djevojka već u procesu posvećenja.

Kad je Quiny ušla, bila je budna, poduprta hrpom jastuka.

Bila je djevojka običnog izgleda. Lijepa, ali ne za pasti u nesvijest.

Ravna smeđa kosa i mali prćasti nos. U gomili bi je bilo lako ne primijetiti.

Osim tih očiju.

Koje su vukle Quincy dublje u sobu. Zelene i svijetle poput smaragda, bljeskale su snagom i inteligencijom, čak i usred duboke boli. U tim je očima Quincy vidjela malo sebe. Tine također.

Bile su ozarene. „Kako se osjećaš?” pitala je dok je prilazila krevetu. „Boli me”, rekla je Hayley glasom pomalo nerazgovjetnim od te mučne mješavine zamora, tableta protiv bolova i tuge. „Svuda.” „To je za očekivati”, rekla je Quincy. „Ali nestat će s vremenom.”

Hayleyne oči je nisu napuštale. „Tko si ti?” pitala je.

434

BaP & BD

„Quincy Carpenter.” „Zašto si tu?”

Quincy je uzela Hayleyjinu ruku i nježno je stisnula. „Tu sam”, rekla je, „da bih te naučila kako biti Posljednja djevojka.”

435

BaP & BD

ZAHVALE Pisanje je samotna aktivnost. Objavljivanje knjige, s druge strane, timski je sport, a ja se osjećam počašćeno što sam dio briljantnog, posvećenog i transkontinentalnog tima.

Zahvale idu mojoj literarnoj agentici Michelle Brovver, čiji mi je entuzijazam za Preživjele pomogao da postavim rekord u brzom pisanju. Chelsey Heller, koja je rukopis isporučila na stolove urednika diljem svijeta, i svima u Kuhn Projectsu i Zachary Shuster Harmsworthu. Posebna zahvala Annie Hwang u Folio Literary Managementu, koja je prva čitala moju nezgrapnu skicu.

U Duttonu moram zahvaliti svojoj prekrasnoj urednici Mayi Ziv, s kojom je veliko zadovoljstvo raditi; Madeline Newquist, koja se potrudila da stvari teku glatko; Christopheru Linu za sjajan dizajn naslovnice i Rachel Mandik što me spasila opakoga pravopisnog sramoćenja. Posebno hvala ide i svima kod mog britanskog izdavača Eburyja, posebno mojoj urednici Emily Yau, čije je neprikriveno oduševljenje ovom knjigom bilo jasno od početka.

Veliko hvala dugujem i kolegicama književnicama He-, ster Young, Carli Norton i Sophie Littlefield što su dale svoj glas za raniju verziju ove knjige. Puno ste pomogle.

Na kraju, moram zahvaliti svim prijateljima i obitelji koji su mi davali emocionalnu potporu tijekom mračnog razdoblja u

436

BaP & BD

kojem su Preživjele pisane, posebice Sarah Dutton. Neka tvoje kuće od medenjaka uvijek zarade plave vrpce. Što se tebe tiče, Mike Livio, nijedna količina zahvala ne bi bila dovoljna. Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez tvoje tihe snage i neumorne upornosti da ja ovo zaista mogu. I jesam, učinio sam to i sve dugujem tebi.

437