Sylvain Reinard Gabrijelov Zanos 2

Drugi dio senzualne trilogije koja je poharala svjetske liste najÄ?itanijih naslova

Naslov izvornika: Sylvain Reynard - Gabriel's Rapture

Dante slijedi Vergilija na planinu. Bakrorez Gustava Dorea, 1870.

1

Dante Alighieri (1961.) ÄŒistiliĹĄte, Zagreb: Matica hrvatska, prev. Mihovil Kombol

Firenca, 1290.

Pjesnik je drhtavom rukom ispustio cedulju na pod. Šutke je sjedio nekoliko trenutaka, nepokretan kao kip. Onda je snaţno stisnuo zube i ustao, pa uznemireno projurio kroz kuću ne obraćajući pozornost na stolove i krhke predmete, pun prezira prema drugim ţiteljima u svom domu.

Postojala je samo jedna osoba koju je ţelio vidjeti.

Hitro je koračao gradskim ulicama i na putu prema rijeci zamalo potrčao. Stao je na kraju mosta, njihova mosta, i vlaţnim očima promotrio riječnu obalu ne bi li uhvatio i najmanji pogled svoje voljene.

Nije je bilo.

Nikad se neće vratiti.

Njegove voljene Beatrice nije više bilo.

Profesor Gabriel Emerson sjedio je na krevetu, gol, čitao La Nazione, firentinske novine.

Rano se probudio u apartmanu Palazzo Vecchio u hotelu Gallery Art i naručio sobnu poslugu, ali nije mogao odoljeti tome da se vrati u krevet i gleda usnulu mladu ţenu. Leţala je na boku licem okrenuta prema njemu, blago disala dok joj je na uhu bliještao dijamant.

Obrazi su joj bili rumenkasti od topline u sobi, a krevet im se kupao na suncu koje je dolazilo kroz ostakljeni dio od poda do stropa.

Prekrivači za krevet bijahu ljupko izguţvani, a mirisali su na seks i sandalovinu. Modre su mu se oči sjajile i lijeno putovale preko njezine izloţene koţe i duge, tamne kose. Kad se okrenuo svojim novinama, ona se blago pomaknula i zaječala u snu. Zabrinuo se i odloţio novine.

Prinijela je koljena do prsa, sklupčala se u loptu. S usana joj se odizalo muklo jecanje, pa se Gabriel prignuo bliţe da razabere što govori. Ali nije mogao razabrati.

Odjednom se njezino tijelo izvinulo, a ona je ispustila krik od kojeg se ledi srce. Stala je rukama mlatiti oko sebe i borila se s plahtama u koje je bila umotana. »Julianne?« Njeţno joj je poloţio ruku na rame, ali ona je blago ustuknula od njega.

Počela je mrmljati njegovo ime, neprekidno, ton joj je bivao sve uspaničeniji. »Julia, ovdje sam«, povikao je. Samo što je pruţio ruku prema njoj, naglo se uspravila i zagrcala da uhvati zrak. »Jesi li dobro?« Gabriel joj je prišao još bliţe, a opirao se ţelji da je ponovno dodirne.

Teško je dahtala, a on ju je netremice motrio. Mahala je drhtavom rukom ispred očiju. »Julia?« Nakon nekoliko poduljih, napetih trenutaka pogledala gaje raširenim očima.

Namrštio se. »Što se dogodilo?« Glasno je progutala. »Mora." »O čemu?« »Bila sam u šumi iza kuće tvojih roditelja, tamo u Selinsgroveu.« Gabrielu su se iza naočala s tamnim okvirom spojile obrve. »Otkud ti to u snu?« Udahnula je, navukla plahtu preko obnaţenih grudi, sve do brade. Posteljina je bila bogata i bijela, zabibala se kao oblak nad krevetom i progutala njezino ljupko obličje.

Podsjećala ga je na kip boţice Atene.

Njeţno ju je prstima pomilovao po koţi. »Julianne, pričaj mi.« Zgrčila se od pogleda njegovih pronicljivih očiju, ali joj nije dao da sad ustukne. »San je počeo divno. Vodili smo ljubav pod zvijezdama, a onda sam zaspala u tvom naručju. Kad sam se probudila, nije te više bilo.« »Sanjala si da sam vodio ljubav s tobom i da sam te onda ostavio?« Glas mu je bio miran kako bi prikrio nelagodu. »Jednom sam se tako već probudila u voćnjaku bez tebe«, prekorila ga je blago.

Vatra što ju je bio osjetio u trbuhu istog se časa ugasila. Mislima se prebacio na onu čarobnu noć prije šest godina kad su se prvi put sreli, kad su jednostavno razgovarali i drţali jedno drugo u zagrljaju. Sljedećeg se jutra probudio i odlutao, ostavivši usnulu djevojku potpuno samu. Njezina je tjeskoba svakako bila razumljiva, ako već nije zasluţivala i saţaljenje.

Otvorio joj je stisnute prste, sve jedan po jedan, i pokajnički ih ljubio. »Volim te, Beatrice. Neću te ostaviti. Znaš to, zar ne?" »Silno bi boljelo da te sada izgubim.« Namrgodio se i obgrlio je oko ramena, pa pritisnuo njezino lice na svoja prsa. Svijest mu je natkrililo bezbroj uspomena kad je pomislio na ono što se zbilo prethodne noći. Po

prvi je put gledao u njezin goli stas i uveo je u intimu vođenja ljubavi. Podijelila je s njime svoju nevinost, a on je mislio da ju je usrećio. To je zasigurno bila jedna od najboljih noći njegova ţivota. Na trenutak se zamislio, sjetivši se te činjenice. »Kaješ li se zbog onoga noćas?« »Ne kajem se. Sretna sam što si mi ti prvi. To sam priţeljkivala od prvog trenutka kad smo se sreli.« Stavio joj je ruku na obraz i palcem milovao koţu. »Počašćen sam što sam ti prvi.« Nagnuo se prema njoj i netremice je gledao. »Ali ţelim ti biti i posljednji.« Nasmiješila se i podigla usne u susret njegovima. Tren prije nego što će je zagrliti u sobi su odjeknuli zvukovi zvona Big Bena. »Ne obraćaj pozornost«, ţurno je šapnuo i prošao joj rukom po tijelu pa je povukao da se nagne prema njemu.

Sunula je pogledom preko njegova ramena prema mjestu na kojem je njegov iPhone leţao na radnom stolu. »Mislila sam da ti se više neće javljati.« »Ionako ne odgovaram, pa onda nema veze.« Kleknuo joj je između nogu i podigao plahtu s nje. »U mojem krevetu postojimo samo nas dvoje.« Gledala ga je u oči dok je pribliţavao njihova gola tijela u prisniji kontakt.

Gabriel se nagnuo prema njoj da je poljubi, ali je okrenula glavu. »Nisam oprala zube.« »Baš me briga za to.« Spustio joj je usne na vrat i poljubio je u ţilu kucavicu. »Ţelim se prvo oprati.« Razočarano je puhnuo i naslonio se na lakat. »Ne daj Paulini da nam upropasti ovo što imamo.« »Neću.« Pokušala se iskobeljati ispod njega i sa sobom uzeti plahtu, ali ju je uhvatio.

Gledao ju je preko ruba naočala, a oči su mu nestašno sjale. »Treba mi ta plahta da pospremim krevet.« Očima je prešla put od bijele tkanine što ju je drţala u šaci do njegova lica. Sličio je panteri spremnoj za skok. Kliznula je pogledom kraj kreveta gdje je na podu leţala gomila odjeće. Bila joj je izvan domašaja. »U čemu je problem?« upitao ju je, a sve je vrijeme prigušivao smijeh.

Julia je buknula u licu i još jače stegnula plahtu. On se zahihotao i pustio plahtu pa je privukao u zagrljaj. »Ne trebaš se stidjeti. Lijepa si. Da je po mome, više nikad i ne bi ništa oblačila na sebe.« Pritisnuo joj je usne na ušnu školjku, njeţno taknuo dijamantnu naušnicu. Bio je siguran da bi njegova majka Grace, koja ga je posvojila, bila sretna što su te naušnice došle Juliji. Još ju je jednom kratko poljubio, pa se okrenuo i kliznuo do ruba kreveta i sjeo.

Ona je šmugnula u kupaonicu, ali je Gabriel svejedno uhvatio pogledom njezina predivna leđa u trenutku kad je, već iza vrata, pustila plahtu da padne.

Dok je prala zube, razmišljala je o tome što se dogodilo. Vođenje ljubavi s Gabrielom bio je veoma emocionalan doţivljaj, a čak je i sada osjećala kako joj srce treperi. Nije to bilo ništa iznenađujuće s obzirom na cijelu njihovu priču. Ţeljela ga je od trenutka kad je provela s njime čednu noć u voćnjaku, u svojoj šesnaestoj godini, ali kad se tada ujutro probudila, on je već bio otišao. Zaboravio ju je u kasnijim pijanstvima i omaglicama izazvanim drogom. Šest dugih godina prošlo je dok ga nije ponovno vidjela, a tada - on je se nije sjećao.

Kad ga je ponovno srela prvoga dana svog poslijediplomskog seminara na Sveučilištu u Torontu, bio je privlačan, ali hladan, kao daleka zvijezda. Nije tada vjerovala da će mu postati ljubavnica. Nije vjerovala kako je moguće da će joj temperamentni i arogantni profesor uzvratiti ljubav.

Bilo je toliko mnogi stvari koje nije znala. Seks je vrsta znanja, a sada je upoznala ţalac ljubomore na način kakav nikada prije nije doţivjela. Puka pomisao da Gabriel s nekom

drugom ţenom, a u njegovu slučaju i s mnogim drugim ţenama, čini ono što su njih dvoje učinili zajedno, zadavala joj je bol u srcu.

Znala je da su se Gabrielovi tajni sastanci razlikovali od onoga što su njih dvoje imali bili su to susreti koje nije vodila naklonost ili ljubav. Ali Gabriel ih je svlačio, vidio ih gole, ulazio u njihova tijela. Nakon što bi bile s njim, koliko je tih ţena ţudjelo još? Paulina jest.

Ona i Gabriel odrţavali su kontakt još godinama nakon što su začeli i izgubili dijete.

Julijino novo razumijevanje seksa promijenilo je i njezino viđenje njegove prošlosti i zbog toga je postala suosjećajnija prema Paulini. I zbog toga je još više bila na oprezu da ga ne izgubi zbog nje ili bilo koje druge ţene. Čvrsto se uhvatila za rub toaletnog stolića u trenutku kad ju je preplavio val nesigurnosti. Gabriel ju je volio, bila je uvjerena u to. Ali jednako je tako bio i dţentlmen i nikad ne bi otkrio da ga je njihovo zajedništvo ostavljalo nezadovoljenim. A kakvo je njezino ponašanje? Postavljala mu je pitanja i razgovarala s njim u trenucima u kojima je pretpostavljala da većina ljubavnika šuti. Sama je učinila vrlo malo da ga zadovolji, a i kad je to htjela, zaustavljao ju je.

Riječi njezina bivšeg dečka vratile su joj se kao krik i njihova osuda zauzela joj je misli poput vrtloga: Ti si frigidna.

Bit ćeš grozna u krevetu.

Okrenula se od zrcala dok je razmišljala o tome što bi se moglo dogoditi ako Gabriel bude njome nezadovoljan. Sablast seksualne izdaje podigla je svoju pakosnu glavu, i vratila sjećanje na trenutak kada je pronašla Simona u krevetu sa svojom cimericom.

Ispravila je ramena. Kad bi mogla uvjeriti Gabriela da bude strpljiv i da je pouči, bila je sigurna da bi ga tada mogla zadovoljiti. Voli je. Dat će joj priliku. Pripadala je njemu i mogao je u to biti toliko siguran kao da je u njezinu koţu utisnuo svoje ime, poput ţiga.

Kad je zakoračila u spavaću sobu, ugledala ga je kroz otvorena vrata na terasi. Usput joj je pozornost odvukla prelijepa vaza perunika u tamnim i svijetlim tonovima ljubičaste na stolu. Neki drugi ljubavnici vjerojatno bi kupili ruţe na dugim stapkama, ali ne i Gabriel.

Otvorila je kartu koja je bila utisnuta među cvjetovima.

Julia je dvaput pročitala poruku, a srce joj je zabibalo od ljubavi i olakšanja. Gabrielove riječi nisu zvučale kao da ih je ispisao čovjek nezadovoljan i razočaran. Mogla je Julia imati svakojake brige, ali Gabriel ih u vezi nje nije imao.

Gabriel se sunčao na leţaljci, skinuo je naočale, a prsa su mu bila veličanstveno izloţena pogledu. S tim mišićavim stasom i više od metar i osamdeset centimetara visine izgledao je poput samog Apolona koji se spustio k njoj. Osjetio je njezinu prisutnost na terasi pa je otvorio oči i potapšao se po krilu. Pridruţila mu se, a on ju je obgrlio rukama i strastveno je poljubio. »Hej, zdravo«, promrmljao je i s lica joj maknuo nestašni pramen kose. Čvrsto se zagledao u nju. »Što ne valja?« »Ništa. Hvala ti za cvijeće. Divno je.«

Lagano je prešao svojim usnama preko njezinih. »Nema na čemu. Ali, izgledaš mi kao da te nešto muči. Ima li to veze s Paulinom?« »Smeta me što te naziva, ali nije to.« Juliji se razvedrilo lice. »Hvala ti i za karticu. Rekla mi je ono što očajnički ţelim čuti.« »Drago mi je.« Stisnuo ju je još bliţe k sebi. »Reci, što te muči?« Na trenutak se poigrala pojasom kućnog ogrtača dok je nije uzeo za ruku. Pogledala ga je. »Je li noćas bilo sve onako kako si se nadao?« Gabriel je duboko izdahnuo jer ga je to pitanje posve iznenadilo. »To je čudno pitanje.« »Znam da je tebi moralo biti drukčije. Ja nisam bila naročito... aktivna.« »Aktivna? O čemu ti govoriš?« »Nisam mnogo učinila da te zadovoljim.« Pocrvenjela je.

Vrhom prsta pomilovao joj je vrelu koţu. »Izuzetno si me zadovoljila. Znam da si bila nervozna, ali silno sam uţivao. Mi sada pripadamo jedno drugome - u svakom pogledu. Što te još muči?« »Traţila sam da zamijenimo poloţaj, a tebi je bilo draţe da ja budem gore.« »Nisi ništa traţila, zamolila si. Iskreno, Julianne, ja i ţelim čuti da nešto zahtijevaš od mene. Ţelim znati da i ti mene ţudiš toliko očajnički koliko ja ţudim tebe.« Opustio se pa prstom iscrtao dva-tri kruga oko njezine dojke. »Zamišljala si kako će to biti prvi put.

Upravo to sam ti ţelio pruţiti, ali me bilo strah. Što ako ti ne bude ugodno? Što ako ne budem dovoljno obazriv? I meni je sinoć bilo prvi put.« Pustio ju je, iz dva zasebna vrča izlio kavu i vrelo mlijeko i na stolić pred njih postavio pladanj s jelom. Kolači i voće, tost i Nutella, kuhana jaja i sir, nekoliko Baci Perugina2 za koje je Gabriel morao podmititi hotelskog sluţbenika da odjuri i kupi ih zajedno s ekstravagantnim buketom perunika iz Giardino dell'Irisa.

Julia je razmotala jedan Baci i pojela ga zatvorenih očiju s čistim uţitkom. »Naručio si gozbu.« »Bio sam gladan jutros kad sam se probudio. Trebao sam te pričekati, ali...« Odmahnuo je glavom, pa onda uzeo zrno groţđa i zagledao se u nju sjajnim očima. »Otvori usta.« Otvorila je usta, a on joj je ubacio zrno, pa joj izazovno prešao prstom preko donje usne. »I, moraš ovo popiti, molim te.« Pruţio joj je vinsku čašu u kojoj su bili sok od brusnice i soda.

Zakolutala je očima. »Razmazit ćeš me.« Odmahnuo je glavom. »Tako se muškarac ponaša kad je zaljubljen i ţeli da mu draga bude zdrava za sve seksualne planove koje ima s njom.« Samodopadno joj je namignuo. »Neću te pitati otkud znaš za sve te stvari. Daj mi to.« Zgrabila mu je čašu iz ruke i iskapila je gledajući ga ravno u oči, a on se hihotao. »Divna si.« Isplazila mu je jezik pa krenula doručkovati. »Kako se osjećaš jutros?« Gabrielovo je lice odavalo zabrinutost. Progutala je komad firentinskog sira. »Dobro.« Čvrsto je stisnuo usne kao da nije zadovoljan tim odgovorom. »Vođenje ljubavi mijenja stvari između muškarca i ţene«, davao joj je poticaj. »Ovaj, zar nisi sretna zbog, ovaj, toga što smo učinili?« Rumen joj se istog časa povukla iz obraza i ostala je blijeda. »Naravno da sam sretna. Trudim se shvatiti jesi li ti sretan. A na osnovi onoga što si do sada rekao, brinem se da nisi.« Julia je uzela čupkati tkaninu ogrtača i izbjegla Gabrielov ispitivački pogled. »Kad sam bila na koledţu, djevojke na mojem katu znale su sjesti i razgovarati o svojim dečkima. Jedne noći pričale su priče o tome kako im je bilo prvi put.« Grickala je vrh prsta.

2

Poznati talijanski čokoladni bomboni; baccio (talijanski) jest poljubac.

»Svega je nekoliko djevojaka imalo reći dobre stvari. Druge su priče bile uţasne. Jednu su djevojčicu zlostavljali kao dijete. Neke su djevojke dečki silom natjerali na seks. Nekoliko njih reklo je da im je prvi put bilo grozno i da su ostale nezadovoljne... dečko je stenjao i začas svršio. Mislila sam, ako se tome imam nadati, radije ću ostati djevica.« »To je strašno.« Zagledala se u pladanj s doručkom. »Ţeljela sam biti voljena. Zaključila sam da je bolje imati čednu vezu srca i pameti čak i putem pisama negoli seksualnu vezu. Sumnjala sam da ću ikada naći nekoga tko će mi moći dati oboje. Naravno, Simon me nije volio. A sada sam u vezi s bogom seksa, a ne mogu mu pruţiti ni pribliţan uţitak što ga on daje meni.« Gabriel je naglo podigao obrve. »Bog seksa? To si već jednom rekla, ali vjeruj mi, ja nisam...« Prekinula ga je i pogledala ga ravno u oči: »Pouči me. Sigurna sam da noćas nije bilo kao, ovaj... ispunjenje koje obično imaš, ali obećavam ti da ću se, ako budeš sa mnom imao strpljenja, usavršiti u tome.« Tiho je opsovao. »Dođi amo.« Povukao ju je oko stolića s doručkom i ponovno je smjestio u krilo, pa je obgrlio rukom. Šutio je koji trenutak, pa duboko uzdahnuo. »Ti pretpostavljaš da su me moji raniji seksualni susreti potpuno ispunjavali, ali griješiš. Ti si mi dala nešto što nisam nikad imao - ljubav i seks zajedno. Ti si jedina koja mi je bila ljubavnica u istinskom smislu.« Njeţno ju je poljubio za svečanu potvrdu svojih riječi. »Iščekivanje i zamamnost ţene ključni su za doţivljaj. Sa sigurnošću mogu reći da su tvoja zamamnost i moja iščekivanja bili iznad svega što sam prije doţivio. Još kad se tome doda iskustvo vođenja ljubavi prvi put...

Nema riječi koje bi to opisale.« Kimnula je, ali nešto u njezinu pokretu unijelo mu je nemir. »Uvjeravam te da ti ne laskam.« Zastao je kao da paţljivo odmjerava iduću riječ. »Makar moţda ispao i neandertalac, moram ti reći da je tvoja nevinost uţasno erotična.

Pomisao na to da bih ja mogao biti taj tko će te poučiti seksu... da je netko tako skroman jednako tako strastven...« Glas mu je zatreperio, pa se napeto zagledao u nju. »Mogla bi postati vještija u umijeću ljubavi tako da naučiš nove trikove i nove poloţaje, ali ne moţeš biti privlačnija ili seksualno zanosnija. Ne meni.« Julia se nagnula i poljubila ga. »Hvala ti što si me onako lijepo pazio noćas«, šapnula je, a obrazi su joj se zarumenjeli. »Što se tiče Pauline, ja ću se pozabaviti njome. Molim te, izbaci je iz glave.« Julia se ponovno okrenula nedovršenom doručku i oduprla se porivu da se s njime nadmudruje. »Hoćeš li mi pričati o tome kako je tebi bilo prvi put?« »Radije ne bih.« Zaokupila se kolačem i za to vrijeme pokušavala smisliti neku sigurniju temu za razgovor. Na pamet su joj pale europske financijske nedaće.

Objema je rukama protrljao oči i nakratko ih pokrio. Bilo bi mu vrlo jednostavno slagati joj, znao je, ali nakon svega što mu je dala zasluţila je da sazna njegove tajne. »Sjećaš se Jamie Roberts?« »Naravno.« Gabriel je spustio ruke. »S njom sam izgubio nevinost.« Julia je iznenađeno digla obrve. Jamie i njezina dominantna majka nikad nisu bile posebno ljubazne prema Juliji i nikad joj se nisu sviđale. Nije imala pojma da je policajka Roberts, koja je provodila istragu oko Simonova napada na nju, zapravo bila Gabrielova prva. »Nije to baš neko posebno iskustvo«, rekao je tiho. »Zapravo, rekao bih da je bilo strašno. Nisam je volio. Bilo je neke privlačnosti, naravno, ali ne prave naklonosti. Išli smo

skupa u srednju školu u Selinsgroveu. Jedne je godine na satu povijesti sjedila kraj mene.« Slegnuo je ramenima. »Udvarali smo se jedno drugom, motali se uokolo poslije škole i na kraju...

Jamie je bila djevica, ali lagala je i rekla mi da nije. Nije me bilo briga hoću li je povrijediti ili ne. Bio sam sebičan i glup.« Opsovao je. »Rekla je da nije strašno boljelo, ali poslije je bilo krvi. Osjećao sam se kao ţivotinja i uvijek sam se zbog toga kajao.« Gabriel se odmaknuo, a Julia je osjetila kako iz njega zrači griţnja. Od njegova joj je opisa gotovo pozlilo, ali svejedno je mnogo toga pojašnjavao. »To je strašno. Veoma mi je ţao.« Stisnula mu je ruku. »Jesi li zbog toga sinoć bio onako zabrinut?« Kimnuo je glavom. »Nije ti rekla.« »To nije isprika za moje ponašanje, ni za prije ni za poslije.« Pročistio je grlo. »Ona je mislila da smo u vezi, ali mene to nije zanimalo. Tim gore, naravno. Napredovao sam od toga da sam puka ţivotinja i došao do toga da budem ţivotinja i šupak. Viđao sam je poslije na Dan zahvalnosti, ali nekoliko godina nismo uopće razgovarali. Zamolio sam je da mi oprosti. Bila je izuzetno milostiva.

Uvijek sam osjećao krivnju. Otada sam se klonio djevica.« Glasno je progutao. »Do noćas.

Prvi put trebao bi biti sladak, ali je tome rijetko tako. Dok je tebe morilo hoćeš li mi ugoditi, ja sam se brinuo hoću li ja ugoditi tebi. Moţda sam bio odveć briţan, moţda sam se ponašao odveć zaštitnički, ali ne bih mogao podnijeti da sam te povrijedio.« Julia je odloţila doručak i pomilovala ga po licu. »Bio si veoma njeţan i veoma plemenit. Nikad nisam doţivjela takvu radost, a to je zato što me voliš i više nego samo tijelom. Hvala ti.« Kao da hoće potvrditi njezine riječi, ţarko ju je poljubio. Julia je mrmljala dok joj je rukama mrsio kosu, a ona ga je obgrlila oko vrata. Zavukao je ruke između njih dvoje, poloţio ih na prednji dio njezina kućnog ogrtača pa ga nestrpljivo rastvorio. Dignuo je glavu i upitno ju je pogledao. Kimnula je.

Počeo ju je njeţno ljubiti po vratu, pa joj je usnama došao do uha i čupnuo je za resicu. »Kako se osjećaš?" »Sjajno«, šapnula je dok joj je ljubio grlo.

Pomaknuo se da joj moţe vidjeti lice, jednu je ruku spuštao niţe i zaustavio je na donjem dijelu njezina trbuha. »Boli li te?" »Malčice.« »Onda moramo pričekati." »Ne!« Nasmijao se, a usne su mu se izvile u onaj njegov zavodnički osmijeh. »Jesi li zbilja mislila ono što si rekla sinoć o tome da vodimo ljubav ovdje?« Zadrhtala je od njegova glasa koji je pobudio vatru u njoj, ali mu je uzvratila osmijeh, provukla mu prste kroz kosu i povukla ga k sebi. Rastvorio joj je ogrtač i počeo joj objema rukama dirati obline, a potom se spustio usnama da joj poljubi grudi. »Jutros si mi bila srameţljiva.« Utisnuo joj je smjeran poljubac na srce. »Što se promijenilo?« Julia mu je dodirnula blago naznačenu jamicu na bradi. »Vjerojatno ću uvijek biti stidljiva kad sam naga. Ali ţelim te. Ţelim da me gledaš u oči i govoriš mi da me voliš dok se krećeš u meni. Sjećat ću se toga dok sam god ţiva.« »Neprekidno ću te na to podsjećati«, dahtao je.

Oslobodio ju je odjeće i polegnuo na leđa. »Je li ti hladno?«

»Nije kad me grliš«, šapnula je i osmjehnula se. »Zar ti ne bi bilo draţe da sam ja gore?

Voljela bih to iskušati.« Brzo je odbacio svoj prekrivač i bokserice pa je pokrio svojim tijelom, a dlanove joj je stavio kraj lica. »Netko te moţe vidjeti izvana, draga. A ja to ne bih ţelio. Nitko neće vidjeti to prelijepo tijelo osim mene.

Mogli bi te čuti svi susjedi i prolaznici... idućih nekoliko sati...« Zahihotao se, a ona je duboko udahnula dok je kroz nju od glave do pete sunuo drhtaj uţitka.

Poljubio ju je, maknuo joj kosu s lica. »Cilj mi je vidjeti koliko te puta mogu zadovoljiti prije nego se više sam ne mogu suzdrţati.« Široko mu se osmjehnula. »To mi dobro zvuči.« »I meni. Pa hajde da te čujem.« I modro je nebo pocrvenjelo od pogleda na tako strastveno ljubovanje dok se firentinsko sunce smiješilo odozgo, grijalo ljubavnike usprkos lagašnu lahoru. Kraj njih je Julijina kava s mlijekom postala hladna kao kamen i mrka jer je ostala zapostavljena. ♥♥♥ Poslije kratka sna Julia je posudila Gabrielov MacBook da svom ocu pošalje e-mail. U svom je ulaznom pretincu imala dvije vaţne poruke. Prva je bila od Rachel.

Jules!

Kako si? Je li moj brat pristojan? Jesi li već spavala s njim? Da, POTPUNO je neprimjereno od mene da postavljam takvo pitanje, ali, daj, da hodaš s nekim drugim, već bi mi i sama to rekla.

Ne ţelim ti dragovoljno davati nikakve savjete. Trudim se da ne mislim mnogo o tome. Samo mi javi jesi li sretna i ponaša li se on pristojno.

Aaron te pozdravlja.

Volim te, Rachel P. S. Scott ima novu curu. Bio je tajnovit u vezi s njom, pa nisam sigurna koliko već dugo hodaju. Gnjavim ga da mi kaţe, ali neće. Moţda je profesorica.

Julia se zasmijuljila za sebe, a bilo joj je drago što se Gabriel tušira i što ne čita preko njezina ramena. Naljutio bi se što njegova sestra postavlja tako osobna pitanja. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da smisli odgovor prije nego ga je počela tipkati.

Hej, Rachel, hotel je divan. Gabriel je presladak i darovao mi je naušnice vaše mame. Jesi li znala za to?

Imam zbog toga osjećaj krivnje, pa mi reci smeta li ti to. Što se tiče tvog pitanja - da. Gabriel je dobar prema meni i VRLO sam sretna.

Pozdravi Aarona. Jedva čekam Boţić.

Voli te Julia, XO P. S. Nadam se da je Scottova cura profesorica. Gabriel mu neće dati mira.

Drugi e-mail za Juliju bio je Paulov. Moglo bi se reći da je čeznuo za njom, ali joj je jednako tako bio i zahvalan što je odrţavala njihovo prijateljstvo. Radije bi zadrţao svoju čeţnju za sebe samo da je ne izgubi zauvijek. A morao je priznati da joj je, otkako se počela viđati sa svojim dečkom Owenom, koţa dobila sjaj.

(A da mu je to bilo drago priznati - nije.)

Hej Julia, oprosti što nisam imao prilike da se s tobom pozdravim prije nego što si krenula kući. Nadam se da lijepo provodiš Boţić. Imam za tebe dar. Hoćeš li mi dati adresu u Pennsylvaniji da ti ga pošaljem?

Ja sam na svojoj farmi i pokušavam između obiteljskih okupljanja naći vremena za rad na svojoj disertaciji i ustajem rano da pomognem tati. Recimo jednostavno da moja svakodnevica uključuje mnogo gnojiva...

Ima li što da ti donesem iz Vermonta?

Jednog holsteina3 samo za tebe?

Sretan ti Boţić, Paul.

P. S. Jesi li čula da je Emerson prihvatio sinopsis Christe Peterson za disertaciju?

Očito, advent doista jest vrijeme čuda.

Julia je buljila u zaslon i iznovice čitala Paulov post scriptum. Nije bila načisto što bi s time. Bilo je moguće, pomislila je, da je Gabriel prihvatio Christin nacrt jer mu je prijetila.

Julia nije ţeljela potegnuti tako neugodnu temu za vrijeme njihovih praznika, ali ta ju je novost uznemirila. Otipkala je kratak odgovor Paulu i dala mu svoju adresu, a potom je poslala e-mail ocu i rekla mu da se Gabriel prema njoj ponaša kao prema princezi. Zaklopila je laptop i uzdahnula. »To mi ne zvuči kao vesela Julianne«, iza nje se oglasio Gabriel. »Najbolje da ignoriram svoje e-mailove do kraja našeg putovanja." »Dobra ideja.« Okrenula se i vidjela kako stoji pred njom, mokar od tuša, razbarušene kose, a oko struka je omotao bijeli ručnik. »Lijep si«, izletjelo joj je prije nego što je promislila.

Zahihotao se pa je povukao na noge da je zagrli. »Slabi ste na muškarce u ručnicima, gospođice Mitchell?« »Moţda na jednog posebnog.« »Dobro se osjećaš?« S očekivanjem je podignuo obrvu, a lice mu je bilo gladno. »Malčice mi je neugodno. Ali vrijedilo je.« Skupio je oči. »Julianne, moraš mi reći ako te povrijedim u čemu. Nemoj stvari skrivati od mene.« Zakolutala je očima. »Gabriele, ne boli me, više je neka nelagoda. Nisam to primijetila dok se događalo jer su mi na pameti bile druge stvari - nekoliko drugih stvari. Silno me dekoncentriraš.« Osmjehnuo se i glasno je poljubio u vrat. »Moraš mi dati da te dekoncentriram i pod tušem. Dosta je toga da se tuširam sam.« »I ja bih to htjela. I, kako se osjećaš?« Pretvarao se da odvaguje njezino pitanje. »Da vidimo - glasan, ţestok seks s mojom dragom unutra i vani... Da, mislim da sam sjajno.« Zagrlio ju je čvršće, a pamuk njezina ogrtača upio je nešto kapljica s njegove koţe. »Obećavam ti da neće biti neugodno. S vremenom, tvoje će me tijelo prepoznavati.« »Već te prepoznaje. I nedostaješ mu«, prošaptala je.

Gabriel joj je maknuo gornji dio ogrtača da joj moţe poljubiti rame. Njeţno ju je stisnuo, pa otišao do kreveta i izvadio bočicu ibuprofena pa joj je pruţio. »Moram odjuriti u Uffizi na sastanak, a poslije moram otići krojaču i podići novo odijelo.« Djelovao je zabrinuto. »Hoće li ti smetati da sama odeš kupiti haljinu? Išao bih s tobom, ali zbog sastanka nemam vremena.« »Neće mi smetati nimalo.« »Ako se moţeš spremiti za jedan sat, moţemo izaći skupa.« Julia je pošla za Gabrielom u kupaonicu, a misli na Christu i Paula pale su u zaborav.

3

Holstein je pasmina domaćeg goveda, jedno od najpoznatijih mliječnih pasmina.

Poslije tuširanja stajala je pred jednim toaletnim ormarićem i sušila kosu dok je Gabriel stajao za drugim. Uhvatila je samu sebe kako pogledava prema njemu i gleda kako obavlja pripreme za brijanje vojničkom preciznošću. Na posljetku je odustala od nanošenja ruţa i jednostavno se nagnula preko umivaonika i zagledala se u njega.

I dalje je bio gol do pasa, ručnik mu se sada spustio nisko, i polagano se brijao na klasičan način. Dok je bio usredotočen na brijanje, sjajne su mu se modre oči stisnule iza naočala s crnim okvirom, a mokra mu je kosa bila besprijekorno zalizana.

Julia se susprezala da se ne nasmije tome koliko je teţio savršenosti i kako je to izgledalo. Gabriel se koristio četkicom za brijanje s crnom drvenom drškom i njome europski sapun za brijanje miješao u gustu pjenu. Nakon što je četkicom nanio pjenu na lice, obrijao se starinskom britvicom.

(Nekim profesorima britvice za jednokratnu upotrebu nisu dovoljno dobre.) »Što je?« Okrenuo se i primijetio da je ona opasno blizu i gleda ga zaljubljeno. »Volim te.« Izraz na licu mu se smekšao. »I ja tebe volim, darling.« »Ti si jedini nebritanac kojeg sam čula da rabi pojam darling.« »To nije istina.« »Nije?« »Tako je Richard govorio Grace.« Gabriel joj je uputio tuţan pogled. »Richard je staromodan, u najboljem smislu.« Osmjehnula se. »Draga mi je činjenica da si i ti staromodan.« Gabriel je frknuo i nastavio se brijati. »Nisam baš tako staromodan jer inače ne bih s tobom vodio tako strastveno ludo ljubav na otvorenom. Niti bih maštao o tome da ti pokaţem neke od meni najdraţih poloţaja iz Kama Sutre.« Namignuo joj je. »Ali jesam pretenciozni stari gad i vrag za onoga tko ţivi sa mnom. Morat ćeš me ukrotiti.« »A kako ću ja to, profesore Emersone?« »Nemoj mi otići.« Glas mu se stišao, a on se okrenuo prema njoj. »Mene više brine da ću ja tebe izgubiti.« Nagnuo se i poljubio je u čelo. »Onda se nemaš zbog čega brinuti.«

Julia je izišla iz spavaće sobe, pomalo uzrujana. Gabriel joj je organizirao kupnju na njegov račun u tamošnjoj Pradinoj trgovini, a ona je odabrala santorinijevski plavu haljinu od svilenog tafta s V-izrezom i bez rukava. Suknja je imala kroj u obliku slova A i dičila se bogatim naborima, a podsjećala je na haljine koje je nosila Grace Kelly pedesetih godina.

Juliji je savršeno pristajala.

No, voditeljica dućana htjela je unijeti dodatke da modernizira haljinu, pa je odabrala sjajnu srebrnu koţnu torbicu i par stiletto cipela boje tangerine koje su se Juliji učinile opasno visoke. Komplet je upotpunjen crnim šalom od kašmira.

Neodlučno je stajala u dnevnom boravku onako duge kose s blagim uvojcima, a oči su joj sjale. Nosila je Graceine dijamantne naušnice i njezine niske bisera.

Gabriel je sjedio na trosjedu u salonu i unosio posljednje izmjene u svoje bilješke za predavanje.

Kad ju je ugledao, skinuo je naočale i ustao. »Zanosna si.« Poljubio ju je u obraz pa je okrenuo da se moţe diviti njezinoj haljini. »Sviđa li ti se?« »Sviđa mi se. Hvala ti, Gabriele. Znam da vrijedi cijelo bogatstvo.« Pogled mu se spustio na njezine cipele.

Zatreptala je. »Nešto nije u redu?« »Ovaj... te cipele... tako su... ah...« »Lijepe. Zar nisu?« Zahihotala se. »Malčice su i više nego lijepe.« Glas mu se stegnuo. »Pa, profesore Emersone, ako mi se dopadne vaše predavanje, nosit ću ih i poslije njega...« Gabriel je malo zategnuo kravatu i vragolasto joj se osmjehnuo. »Joj, potrudit ću se da vam se dopadne moje predavanje, gospođice Mitchell. Pa makar ga morao odrţati samo za vas osobno, pod plahtama. I to ne u mojoj sobi nego u našoj.« Pocrvenjela je, a on ju je privukao u zagrljaj. »Trebali bismo poći«, rekao je i poljubio je u kosu. »Čekaj. Imam dar za tebe.« Odjurila je pa se vratila s kutijicom na čijem je poklopcu bio izvezen znak Prade. Iznenadio se. »Nisi to trebala." »Htjela sam.« Gabriel se osmjehnuo i polako podigao poklopac. Skinuo je papir za umatanje i otkrio santorinijevski plavu svilenu kravatu s blagim uzorkom. »Baš mi se sviđa. Hvala ti.« Poljubio ju je u obraz. »Ide uz moju haljinu.« »Sada će svi znati da pripadamo jedno drugom.« Istog je trena skinuo zelenu kravatu i odbacio je na stolić i počeo vezivati Julijin dar oko vrata.

Gabrielovo je novo odijelo bilo rađeno po narudţbi u njemu najdraţeg firentinskog krojača. Crno, s jednim redom kopčanja i s izrezima sa strana. Julia se uvelike divila tom odijelu, ali se još više divila njegovu privlačnom stasu u njemu.

Ništa nije više seksi nego gledati muškarca kako svezuje kravatu, pomislila je. »Mogu li ti ja pomoći?« ponudila se jer se Gabriel mučio bez zrcala.

Kimnuo je, nagnuo se i stavio joj ruke na struk. Namjestila mu je kravatu, poravnala ovratnik, prešla mu rukama niz rukave, pa ih zaustavila na manšetama.

Radoznalo ju je promatrao. »Namjestila si mi kravatu i onda kad sam te bio vodio k Antoniju. Sjedili smo u autu.« »Sjećam se.«

»Ništa nije više seksi nego kad ti ţena koju voliš svezuje kravatu.« Uzeo ju je za ruke. »Mnogo smo toga prošli od one prve noći.« Protegnula se i poljubila ga, ali je pazila da mu na muţevnim usnama ne ostavi trag ruţa.

Prinio joj je usne do uha. »Ne znam kako ću večeras zadrţati firentinske muškarce na pristojnoj udaljenosti. Morat ćeš mi stalno biti u blizini.« Julia je zacičala kad ju je obuhvatio rukama i podigao da je poljubi kako spada, a to je završilo tako da je morala ponovno nanijeti ruţ na usne, a oboje su se morali ponovno pogledati u zrcalo i provjeriti je li sve u redu prije nego što su izašli.

Gabriel ju je drţao za ruku dok su kratko pješačili prema Ufizziju, pa čak i nakon što ih je neki debeljuškasti gospodin koji je nosio leptirku s paisley uzorkom i predstavio se kao Lorenzo, osobni asistent dottorea Vitalija, hitro poveo na drugi kat. »Professore, bojim se da vas već trebamo.« Lorenzo je pogledao malo Gabriela, malo Juliju dok su mu se oči vraćale na njihove spojene ruke.

Gabriel je pojačao stisak. »To je zbog... kako vi to kaţete... prikaza na ekranu? PowerPoint?« Lorenzo je pokretom pokazao prema prostoriji iza njih u kojoj su se već počeli okupljati gosti. »Gospođica Mitchell ima rezervirano mjesto«, rekao je Gabriel, uzrujan što je Lorenzo ignorirao Juliju. »Da, professore. Osobno ću otpratiti vašu fidanzatu.« Lorenzo je s poštovanjem kimnuo prema Juliji.

Otvorila je usta ne bi li ispravila njegovu karakterizaciju, ali Gabriel joj je utisnuo poljubac na nadlanicu i na koţu joj promrmljao obećanje. Potom je otišao, a Julia je otpraćena na počasno mjesto u prvom redu.

Odmjerila je svoje okruţenje i uočila pripadnike firentinske društvene kreme, barem joj se tako činilo, te akademike i tamošnje dostojanstvenike. Zagladila je donji dio haljine i uţivala u tome kako joj je pod prstima zašuštao taft. S obzirom na izgled ostalih gostiju, te na nazočnost gomile fotografa, bila je sretna što se tako dobro obukla. Nije ţeljela osramotiti Gabriela u toj izuzetno vaţnoj zgodi.

Predavanja su se odrţavala u Botticellijevoj dvorani koja je bila posvećen njegovim najljepšim radovima. Zapravo, govornica je bila postavljena između Rođenja Venerina i Madone s narom, dok je Proljeće visjelo publici s desna. Umjetnine na zidu lijevo od publike skinute su i na njemu je bio golem zaslon na kojem će biti projicirani slajdovi Gabrielove prezentacije.

Znala je koliko je neobično drţati predavanje u tako posebnom prostoru pa je tiho izgovorila molitvu zahvale za tako nevjerojatan blagoslov. Dok je bila u Firenci godinu dana, dolazila je u Botticellijevu dvoranu jednom tjedno, a ponekad i češće. Za nju je njegov rad bio i blagotvoran i nadahnjivao ju je. Kao stidljiva američka studentica nikad nije ni sanjala da će dvije godine poslije pratiti svjetski poznatog stručnjaka za Dantea na predavanju u istoj toj dvorani. Osjećala se kao da je dobila višeznamenkasti dobitak na lutriji.

U dvorani se okupilo više od sto ljudi, a neki su se čak natisnuli u prostor za stajanje pozadi. Julia je gledala Gabriela dok su ga predstavljali raznim uvaţenim gostima. Bio je veoma atraktivan muškarac, visok i drsko zgodan. Posebno se divila njegovim naočalama i tome kako mu je tamno odijelo savršeno pristajalo.

Kad bi joj drugi prepriječili pogled na njega, pozornost je usredotočivala na to da mu razabere glas. Leţerno je govorio, glatko se prebacivao s talijanskog na francuski, pa na njemački, pa opet na talijanski. (Čak je i njegov njemački bio seksi.)

Postalo joj je vruće kad se sjetila kako Gabriel izgleda ispod tog odijela, kad je gol i sav napet iznad nje. Pitala se ima li on slične misli kad je pogleda i usred tih njezinih privatnih

razmišljanja on joj sretne pogled i namigne joj. Njegovo trenutačno pokazivanje razigranosti dovelo joj je u svijest drugu međuigru na terasi toga jutra te joj niz kraljeţnicu podišao ugodan drhtaj.

Gabriel je pristojno sjedio za vrijeme uvoda dottorea Vitalija koji nije trajao manje od petnaest minuta dok je pomno nabrajao profesorova postignuća. Običnu promatraču Gabriel je djelovao opušteno, gotovo kao da mu je bilo dosadno. Nervozu mu je odavalo to kako je nesvjesno premetao bilješke za predavanje, bilješke koje jedva da su bile natuknice za napomene koje će dolaziti iz srca. Obavio je nekoliko posljednjih izmjena na svom predavanju. Nije mogao govoriti o muzama, ljubavi i ljepoti a da ne oda zahvalnost smeđookom anđelu koji mu se smjelo podao večer prije. Ona je mu bila nadahnuće, bila je to još od svoje sedamnaeste godine. Njezina šutljiva ljepota i velikodušna dobrota dirali su ga u srce. Nosio je njezinu sliku sa sobom kao talisman protiv mračnih demona ovisnosti. Ona mu je bila sve, i tako mu boga, reći će to pred svima.

Nakon poprilična laskanja i pljeska zauzeo je svoje mjesto iza podija i obratio se skupu na tečnom talijanskom. »Moje večerašnje predavanje bit će pomalo neobično. Ja nisam povjesničar umjetnosti, ali ću ipak govoriti o muzi Sandra Botticellija poznatoj kao La bella Simonetta.« Na to je potraţio Julijin pogled.

Nasmiješila se i nastojala potisnuti rumen koja je zaprijetila njezinim obrazima. Znala je priču o Botticelliju i Simonetti Vespucci. O Simonetti se na firentinskom dvoru govorilo kao o Kraljici ljepote dok nije umrla u dobi od dvadeset dvije godine. Dakako, to što je Gabriel uspoređuje sa Simonettom bila je izuzetno velika pohvala. »Prihvatio sam se ove kontroverzne teme kao profesor knjiţevnosti i odabrao Botticellijevu umjetnost za predstavljanje raznih ţenskih arhetipova. Povijesno govoreći, bilo je mnogo rasprava o tome koliko je Simonetta bila bliska Botticelliju i do kojeg je stupnja zaista bila nadahnuće za njegove slike. Nadam se da ću zaobići ta neslaganja da bih vašu pozornost usmjerio izravno na vizualnu usporedbu nekoliko likova.

Počet ću s prva tri slajda. Na njima ćete prepoznati ilustracije perom i tintom Dantea i Beatrice u Raju.« Gabriel nije mogao a da se i sam ne divi slikama, uznesen kao što je bio i kad je prvi put ugostio Juliju u svom domu. Bila je to noć kad je shvatio koliko joj ţeli ugoditi i koliko je lijepa kad je sretna.

Dok je gledao nijemost Beatriceina izraza, uspoređivao je njezino lice s Julijinim. Sjedila je zaokupljene pozornosti, a lijepa joj je glava bila okrenuta u profil dok je promatrala rad Botticellijeve ruke. Gabriel je htio da gleda u njega. »Pogledajte Beatriceino lice.« Glas mu se smekšao kad mu se pogled susreo s očima njegove drage. »Najljepše lice...

Počinjemo s Danteovom muzom i likom Beatrice. Iako sam siguran da za nju nije potreban nikakav uvod, dopustite mi da istaknem da Beatrice predstavlja udvornu ljubav, poetsko nadahnuće, vjeru, nadu i krepost. Ona je ideal ţenskog savršenstva, istodobno inteligentna i sućutna i sva treperi od nesebične ljubavi koja moţe doći samo od Boga. Ona nadahnjuje Dantea da bude bolji čovjek.« Gabriel je na trenutak napravio stanku i dodirnuo kravatu. Nije ju bilo potrebno ispravljati, ali prstima je zastao na modroj svili. Julia je zatreptala od tog pokreta, a Gabriel je znao da ga je razumjela. »Sada promotrite lice boţice Venere.« Sve oči osim Gabrielovih usredotočile su se na Rođenje Venerino. Dok se publika divila najsjajnijem i najvećem Botticellijevu djelu, on je hitro pogledao svoje bilješke. »Čini se kako Venera ima Beatriceino lice. Ponavljam, ne zanima me povijesna analiza slikarskog modela. Jednostavno vas upućujem na to da zapazite očite sličnosti između ta dva lika. Oni predstavljaju dvije muze, dva idealna tipa, jedan teološki, drugi sekularan.

Beatrice je ljubavnica duše, Venera ljubavnica tijela. Botticellijeva La Bella ima oba lica - jedno je poţrtvovna ljubav ili agape, a drugo seksualna ljubav ili eros.« Glas mu se produbio, a Julia je osjetila da joj se koţa ţari od tog zvuka. »Na portretu Venere naglasak je na fizičkoj ljepoti. Premda predstavlja seksualnu ljubav, ona odrţava dostojanstvenu skromnost, pridrţava dio kose da se njime pokrije.

Obratite pozornost na skroman izraz lica i poloţaj ruke preko grudi. Njezina stidljivost povećava erotičnost njezina portreta - ne umanjuje je.« Skinuo je naočale zbog teatralnijeg učinka i netremice se zagledao u Juliju. »Mnogi ne uspijevaju primijetiti kako skromnost i draţest doprinose erotskoj privlačnosti.« Julia se nesvjesno poigravala patentnim zatvaračem na svojoj torbici i odolijevala porivu da se promeškolji na svom sjedalu. Gabriel je ponovno stavio naočale. »Eros nije poţuda. Prema Danteu, poţuda je jedan od sedam smrtnih grijeha. Erotska ljubav moţe uključivati seks, ali nije ograničena na njega. Eros je oganj ţudnje i ljubavi koji sve proţdire, a izraţava se u emociji zaljubljenosti. I vjerujte mi kad kaţem da će takva ljubav nadmašiti sve suparnike, u svakom pogledu.« Nije moglo biti a da Julia ne primijeti prezriv način na koji je izgovorio riječ suparnike i naglasio izraz odmahivanjem rukom. Kao da pukim pokretom odbacuje prethodne ljubavnike dok je pogled uţarenih modrih očiju prikovao na nju. »Svatko tko je ikad bio zaljubljen zna razliku između erosa i poţude. Tu nema usporedbe. Jedno je prazna sjena drugoga koja ne dovodi do ispunjenja.

Dakako, tkogod bi mogao primijetiti da je nemoguće da jedna osoba, jedna ţena, predstavlja ideal, i agape i eros. Ako mi na trenutak dopustite, sugerirao bih da je takva skepsa svojevrstan oblik ţenomrstva. Jer samo će ţenomrzac tvrditi da su ţene ili svetice ili zavodnice - djevice ili kurve. Naravno, ţena, koliko i muškarac, moţe biti oboje - muza moţe biti ljubavnica i tijela i duše.

A sada pogledajte platno iza mene, Madona s narom.« I opet su se sve oči u publici prebacile na Botticellijevu sliku. Gabriel je sa zadovoljstvom primijetio način na koji je Julia namjerno prstom dodirivala jednu dijamantnu naušnicu, kao da je shvaćala njegovo otkrivenje i s radošću ga prihvaćala. Kao da je znala da joj on otkriva svoju ljubav preko umjetnosti. Srce mu je nabujalo. »Još jednom vidimo isto lice koje se ponavlja u liku Madone. Beatrice, Venera i Marija trojstvo idealnih ţena, a svaka ima isto lice. Agape, eros i krepost, uzbudljiva kombinacija koja bi na koljena bacila i najsnaţnijeg muškarca kad bi mu se posrećilo naći jednu osobu koja iskazuje sve tri. Kroz dvoranu se pronio kašalj koji je zazvučao sumnjičavo kao da pokriva prezrivu ocjenu. Srdit što ga prekidaju, Gabriel se namrštio prema drugom redu preko Julijina ramena. Kašalj se ponovio još jednom zbog dramatskog učinka i između jednog očito uzrujanog Talijana i Gabriela započeo je dvoboj pogleda potaknut testosteronom.

Svjestan činjenice da govori u mikrofon, Gabriel se odupro porivu da opsuje, pa je samo uputio prezriv pogled prema čovjeku koji ga je ometao, te nastavio. »Neki su dokazivali da je zapravo nar, a ne jabuka, u Rajskome vrtu doveo Evu u iskušenje. S duţnim poštovanjem prema Botticellijevoj slici, mnogi su dokazivali da nar simbolizira krv Kristovu u njegovim mukama i njegov kasniji novi ţivot nakon uskrsnuća.

Za moje potrebe ovdje, nar predstavlja edensko voće, Madonu kao drugu Evu i Krista kao drugog Adama. S Madonom Botticelli osluškuje prvu Evu, arhetip ţenstva, ljepote i ţenskog sudruţništva.

Ići ću i dalje tako što ću ustvrditi da je Eva i ideal ţenskog prijateljstva, Adamova prijateljica i stoga je ideal philije, ljubavi koja proizlazi iz prijateljstva. Taj ideal manifestira i prijateljstvo između Marije i Josipa.«

Glas mu je promuknuo pa je iskoristio trenutak da otpije malo vode, a onda nastavio.

Nešto u usporedbi Julije i Eve natjeralo ga je da se osjeti ranjivo, golo, da oslušne noć kad joj je dao jabuku i drţao je u naručju pod zvijezdama.

Publika je počela mrmljati i pitala se zašto se pristojna stanka za gutljaj vode pretvorila u pauzu. Boja Gabrielova lica potamnjela je u trenutku kad je podigao pogled da još jednom pogleda svoju dragu jer mu je očajnički trebalo njezino razumijevanje.

Razmaknula je kao rubin crvene usne u ohrabrujući smiješak. Gabriel je istog trenutka izdahnuo. »Botticellijeva muza jest svetica, ljubavnica i prijateljica, a nije kartonska figura ţene ili kakva mladenačka maštarija. Ona je stvarna, sloţena i beskrajno fascinantna. Ţena koju se oboţava.

Siguran sam da ste svjesni da preciznost grčkog jezika omogućuje da se jasnije govori o raznim vrstama ljubavi. Moderan tretman ove diskusije moţe se naći u C. S. Lewisovu djelu Četiri ljubavi4, ako vas zanima.« Pročistio je grlo i pobjednički se osmjehnuo prema dvorani. »Na koncu, pogledajte sliku s moje lijeve strane, Proljeće. Očekivalo bi se da će lice Botticellijeve muze biti odraţeno u središnjem liku na slici. Ali pogledajte Florino lice, s desne strane. Još jednom, ima sličnosti s Beatrice, Venerom i Madonom.

Iznenađujuće, Flora se na toj slici pojavljuje dvaput. Kad se krećemo od središta slike prema desno, uviđamo da je Flora trudna, da nosi Zefirovo dijete. Zefir je krajnje desno, lebdi među stablima naranče s drugim prikazom Flore kao djevičanske nimfe. Lice joj je obiljeţeno strahom. Bjeţi iz ruku svoga budućeg dragana i gleda ga prestrašeno osvrćući se unazad. Svejedno, kad je trudna, njezino je drţanje vedro. Strah je zamijenilo zadovoljstvo.« Julia je pocrvenjela jer se sjetila koliko je Gabriel bio prethodne večeri dobar prema njoj.

Bio je blag i njeţan, a u njegovu se naručju osjećala oboţavano. Sjetila se mita o Flori i Zefiru, pa se stresla i poţeljela da svi ljubavnici budu tako njeţni sa svojim nevinim partnericama kao što je bio Gabriel. »Flora predstavlja konzumaciju fizičke ljubavi i majčinstva. Ona je ideal storge, obiteljske ljubavi, one vrste ljubavi koja se manifestira u ljubavi majke prema djetetu i između ljubavnika čija se uzajamna privrţenost ne zasniva samo na seksu ili uţitku nego se zbiva među vjenčanim partnerima.« Nitko osim Julije nije primijetio kako su mu poblijedjeli zglobovi na prstima jer je čvrsto objema rukama drţao rub govornice. Nitko osim Julije nije primijetio blag drhtaj njegova glasa dok je izgovarao riječi trudna i majčinstvo.

Obrve su mu se namrštile dok se sabirao i na trenutak prevrtao po papirima. Julia je prepoznala njegovu ranjivost i jedva je potiskivala poriv da ode do njega i zagrli ga. Počela je kuckati visokom petom svojih cipela boje tangerine, sva napeta.

Gabriel je uhvatio tu njezinu iznenadnu kretnju, pa teško progutao i nastavio. »U ranim napisima o Proljeću Flori je pripisana sličnost s La bellom Simonettom, Botticellijevom muzom.

Ako je to istina, samo prema vizualnom uvidu, moţemo zaključiti da je Simonetta nadahnuće za Beatrice, Veneru i Madonu jer sve četiri gospe imaju isto lice.

Prema tome, imamo ikone agape, erosa,philije i storge koje sve predstavlja jedno lice, jedna ţena -Simonetta. Drugim riječima, moţe se reći da Botticelli vidi voljenu muzu u sva četiri tipa ljubavi i sva četiri pojma ţenstva: svetica, ljubavnica, prijateljica i supruga.

Na koncu se, pak, moram vratiti tamo odakle smo počeli, k Beatrice. Nije slučajno da je nadahnuće koje stoji u pozadini jednog od najpoznatijih talijanskih, knjiţevnih djela prikazano Simonettinim obličjem. Suočen s takvom ljepotom, takvom boţicom, koji je muškarac ne bi poţelio kraj sebe, ne samo za jedno vrijeme nego za čitav ţivot?« Ozbiljno je 4

The Four Loves

promotrio dvoranu. »Da citiram Pjesnika, već se pokazalo blaţenstvo vaše.5 Hvala vam.« Dok se prolamao oduševljen pljesak, Julia je zatreptala da potisne suze, da nadvlada osjećaje.

Dottore Vitali preuzeo je govornicu i nastavio s pohvalama profesoru Emersonu za prosvjećujuću raspravu. Mala skupina tamošnjih političara uručila mu je nekoliko darova, uključujući medaljon koji prikazuje grad Firencu.

Julia je ostala na svom sjedalu koliko je god dulje mogla u nadi da će Gabriel doći k njoj. Ali, njega su zaokupili ljudi iz publike među kojima je bilo nekoliko nametljivih povjesničara umjetnosti.

(Jer, smatralo se drskošću, ako ne i bahatošću da običan profesor knjiţevnosti analizira krunske dragulje zbirke Uffizija.)

Nevoljko se vukla za njim dok ga je nekoliko ljudi iz medija zasipalo pitanjima.

Uhvatila je njegov pogled, a on joj je uputio škrt smiješak isprike, pa stao pozirati fotoreporterima.

Bila je frustrirana i stala je tumarati susjednim prostorijama i diviti se slikama sve dok nije stigla do jedne od njoj najdraţih, Blagovijesti Leonarda da Vincija. Stajala je blizu, zapravo preblizu i primijetila detalj na mramornu stupu, kadli je iza leđa oslovi glas na talijanskom. »Sviđaju vam se te slike?« Julia je digla pogled i ugledala oči muškarca crne kose i vrlo osunčana tena. Bio je viši od nje, ali ne pretjerano, čovjek mišićave građe. Nosio je skupocjenu crnu košulju, a na suvratku je imao prikopčanu crvenu ruţu. Prepoznala ga je jer je bio među uzvanicima koji su sjedili iza nje za vrijeme predavanja. »O da, itekako«, odgovorila mu je na talijanskom. »Ja sam se uvijek divio dubini što je da Vinci daje svojim slikama, naročito zasjenjenjima i detaljima na tom stupu.« Osmjehnula se i okrenula k slici. »To sam upravo sada promatrala, baš kao i pera na anđelovim krilima. Nevjerojatna su.« Gospodin se naklonio. »Dopustite mi da se predstavim. Ja sam Giuseppe Pacciani.« Julia je zastala jer se prisjetila tog prezimena. Imao je isto prezime kao i čovjek za kojeg se sumnjalo da je najpoznatiji firentinski serijski ubojica. Čovjek je očito čekao da mu uzvrati pozdrav, pa je potisnula poriv da pobjegne. »Julia Mitchell.« Pristojnim mu je pokretom pruţila ruku, ali on ju je iznenadio i stisnuo njezinu ruku objema svojim rukama pa je privukao svojim usnama i dok ju je ljubio, gledao je u oči. »Očaran sam. I mogu li reći da vaša ljepota ide uz bok ljepoti La belle Simonette.

Naročito u svjetlu večerašnjeg predavanja.« Julia je skrenula pogled i brzo povukla ruku. »Dopustite da vam donesem piće.« Hitro je mahnuo konobaru i uzeo dvije čaše šampanjca. Kucnuo je o njezinu čašu i nazdravio.

Julia je sa zahvalnošću otpila Ferrarijev spumante jer joj je to dalo mogućnost da izbjegne njegov intenzivan pogled. Bio je šarmantan, ali ga se ustručavala, ako ni zbog čega, ono zbog prezimena.

Gladno joj se smiješio. »Ja sam profesor knjiţevnosti na sveučilištu. A vi?" »Studiram Dantea.« Citat iz knjige Vita nova Dantea Alighierija; Matica hrvatska, Zagreb, 1999., preveli Tonko Maroević i Mirko Tomasović, 183. str., 5

»O, il Poeta. I moja je specijalnost Dante. Gdje studirate? Ne ovdje?« Očima joj je prelazio s lica na tijelo, pa na cipele, pa se opet vratio na lice.

Izvela je velikodušan korak nazad. »Na Sveučilištu Toronto.« »O! Kanađanka. Jedna od mojih nekadašnjih studentica upravo sada studira tamo.

Moţda ste je upoznali.« Prišao joj je bliţe.

Julia je odlučila ne ispravljati ga u pitanju drţavljanstva, pa je opet ustuknula za korak. »Toronto je veliko sveučilište. Vjerojatno je ne poznajem.« Giuseppe se nasmiješio i pokazao vrlo ujednačene bijele zube koji su čudnovato zasjali na svjetlu u muzeju. »Jeste li vidjeli sliku Perzej oslobađa Andromedu Piera di Cosima?« Pokazao je prema jednom platnu u blizini.

Julia je kimnula: »Jesam.« »U njegovu radu ima flamanskih elemenata, vidite? Osim toga, obratite pozornost na likove koji stoje u gomili« Pokazao je na skupinu na desnoj strani plama.

Julia je koraknula ustranu da bolje vidi. Giuseppe je stao kraj nje, izrazito preblizu i gledao je kako promatra platno. »Sviđa vam se?« »Da, ali mi je Botticelli draţi.« Tvrdoglavo je i dalje gledala sliku u nadi da će se on umoriti od toga da joj stoji tako blizu i da će se odmaknuti. (Po mogućnosti na drugu stranu Arna.) »Jeste li vi studentica profesora Emersona?« Julia je glasno i teško progutala. »Ne. Ja... slušam predavanja kod drugih profesora.« »Smatraju ga dobrim prema sjevernoameričkim standardima i zbog toga su ga pozvali ovamo. Ipak, predavanje mu je bilo nezgodno. Kako ste vi otkrili Dantea?« Julia se spremala porječkati s Giuseppeom oko njegove karakterizacije predavanja, kad je on pruţio ruku da joj takne kosu.

Trgnula se i istog časa ustuknula, ali ruke su mu bile dugačke i slijedile je. Otvorila je usta da ga izgrdi, no uto netko zareţi u blizini.

Giuseppe i Julia polako se okrenuše i ugledaše Gabriela koji je sijevao safirnim očima.

Drţao je ruke na bokovima, raskrilio sako kao bijesan paun perje.

Napravio je prijeteći korak naprijed. »Vidim da ste upoznali moju fidanzatu. Predlaţem vam da povučete ruke k sebi, osim ako niste spremni ostati bez njih.« Giuseppe se smrknuo, ali mu se lice naglo razvuklo u ljubazan osmijeh. »Razgovarali smo nekoliko minuta. Nije vas spomenula.« Julia nije čekala da Gabriel otkine Giuseppeu ruke s ramena i tako uprlja prastare podove Uffizija njegovom krvlju. Stala je između dvojice muškaraca i stavila Gabrielu ruku na prsa. »Gabriele, ovo je profesor Pacciani. I on je stručnjak za Dantea.« Dvojica su se muškaraca odmjerila, a Julia je shvatila da je Pacciani onaj koji je grubo mrmljanjem i kašljanjem prekidao Gabrielovo predavanje.

Podigao je ruke i hinio predaju. »Ispričavam se tisuću puta. Trebao sam shvatiti, po onome kako ste i je gledali za vrijeme svog... govora, da je vaša. Oprostite, Simonetta.« Pogledao ju je u oči i tako zastao, a usne su mu se podrugljivo razmaknule.

Na sam zvuk tog sarkazma Gabriel je stisnuo šake i koraknuo prema njemu. »Darling, trebala bih negdje ostaviti čašu.« Julia je zatresla praznom šampanjskom čašom u nadi da će mu time odvratiti pozornost.

Gabriel je uzeo čašu i pruţio je Paccianiju. »Siguran sam da znate gdje je treba staviti.« Hitro je uhvatio Juliju za ruku i povukao je za sobom. Uzvanici su se pred njima razmaknuli kao Crveno more i napravili im prolaz kroz Botticellijevu dvoranu.

Julia je gledala kako svi do jednoga bulje u njih pa je još jače pocrvenjela.

»Kamo idemo?« Odveo ju je u susjedni hodnik sav u pločicama i krenuo prema njegovu dnu daleko od ušiju ostalih uzvanika. Ugurao ju je u mračan kut, smjestio je između dva golema mramorna kipa koja su se izdizala na postoljima. Osjetila se kao patuljak među tim visokim oblicima.

Zgrabio joj je torbicu i bacio je ustranu. Hodnikom je odjeknuo zvuk koţe koja je udarila o pod. »Što si radila s njim?« Gabrielu su plamtjele oči, a obrazi su mu se blago zarumenjeli, što je za njega bila rijetkost. »Jednostavno smo čavrljali kad je... « Gabriel ju je privukao u vatren poljubac dok joj je jednom rukom mrsio kosu, a drugom kliznuo niz njezinu haljinu. Silina kontakta nosila ju je dok na goloj koţi gornjeg dijela leđa nije osjetila hladan zid galerije. Njegovo se tvrdo tijelo silom poravnalo s njezinim. »Ne ţelim još jednom vidjeti ruke drugoga muškarca na tebi.« Grubo joj je razmaknuo usne i ušao jezikom između njih dok ju je jednom rukom hvatao za straţnjicu i mijesio je prstima.

Julia je istog trena shvatila da je u svim drugim prilikama kad ju je dirao bio prema njoj paţljiv. Sada nije mario. Dio nje se zapalio, očajnički ga je ţudio. Drugi dio pitao se što bi učinio da mu kaţe da prestane...

Podignuo joj je lijevu nogu i stavi je sebi oko kukova, pa se pritisnuo na nju.

Osjetila ga je kroz tkaninu haljine, čula je kako svileni taft šušti kao ţena bez daha.

Haljina je očito htjela više od toga. »Što moram učiniti da budeš moja?« stenjao je ustima na usta. »Ja jesam tvoja.« »Nisi večeras, izgleda.« Uvukao je u usta njezinu donju usnu i stao je grickati. »Nisi shvatila moje predavanje? Svaka riječ, svaka slika bili su za tebe.« Rukom joj je zadignuo haljinu i draškao joj koţu na bedru dok nije došao do vrpce koja joj je prelazila preko boka.

Odmaknuo se da joj vidi lice. »Večeras nemaš haltere?« Odmahnula je glavom. »Pa što je onda ovo?« Prstima je povukao vrlo tanku vrpcu. »Gaćice«, prodahtala je.

Oči su mu se krijesile u tami. »Kakve gaćice?« »Tange.« Opasno se osmjehnuo pa joj pritisnuo usne na uho. »Trebam li shvatiti da si to obukla za mene?" »Samo za tebe. Uvijek.« Bez upozorenja Gabriel ju je podigao, pritisnuo je uz hladan zid. Stavio joj je usne na vrat, pa priljubio kukove uz njezine. Duge tanke pete Julijinih cipela boje tangerine priljubile su se uz prijevoj njegove straţnjice. Zapiljio se u nju divljim modrim očima. »Ţelim te. Sada.« Jednom je rukom povukao vrpcu njezinih tangi i pokidao je. Odjednom je osjetila da je gola. Posegnuo je da joj uzme tange i strpa ih u dţep, a njezine su se pete pomaknule i ţarile mu se u straţnjicu toliko snaţno da je poskočio. »Znaš li koliko mi se bilo teško kontrolirati poslije predavanja? Koliko sam čeznuo za time da te uzmem u naručje? Ti razgovori što sam ih morao obaviti bili su mi prava muka jer sam ţelio samo ovo.

Da samo moţeš vidjeti koliko si seksi ovako s leđima na zidu i kako si me obujmila nogama. Ţelim te ovako i ţelim da dahćeš moje ime.« Gabriel je ugurao jezik u rupicu u dnu njezina vrata i Julia je zatvorila oči. Njezina se strast borila s njezinim razumom koji ju je tjerao da ga odgurne i na trenutak porazmisli. U takvu raspoloţenju Gabriel je bio opasan.

Odjednom Julia začu glasove kako odjekuju hodnikom. Širom je otvorila oči.

Zvuk koraka i veseo smijeh bili su sve bliţi. Gabriel je podignuo glavu i pribliţio joj usne uhu. »Ni glasa«, šapnuo joj je na uho. Na uhu je osjetila kako mu se usne izvijaju u smiješak.

Koraci dva para nogu zaustavili su se na koji metar od njih i Julia je začula dva muška glasa koja su razgovarala na talijanskom. Srce joj je jurcalo dok je napinjala sluh da čuje ma kakav zvuk pokreta. Gabriel ju je njeţno milovao i ustima gutao njezine dahtaje. S vremena na vrijeme šapnuo bi joj nešto senzualno - frazu od koje bi joj lice buknulo.

Jedan se muškarac glasno nasmijao. Julia je s iznenađenjem podigla glavu, Gabriel je iskoristio zgodu da joj poljubi grlo i gricne joj njeţnu koţu. »Molim te, nemoj me gristi.« Oko njih je odzvanjalo mrmljanje glasova. Trebalo je nekoliko trenutaka da njezine riječi prodru u njegovu uzbuđenu, pomamnu svijest. Odignuo je lice od njezina vrata.

Prsa su im bila čvrsto pripijena jedna uz druga, pa je osjećao kako joj srce udara.

Zatvorio je oči kao da je pao u trans od staccato ritma. Kad je ponovno otvorio oči veći dio vatre je nestao.

Julia je briţljivo šminkom prikrivala oţiljak od Simonova ugriza, ali Gabriel ga je našao prstom i blago prešao njegovim promjerom pa ga poljubio. Polagano je izdahnuo, vrlo polagano, pa odmahnuo glavom. »Ti si jedina ţena koja mi je rekla ne.« »Pa ne govorim ti ne.« Okrenuo je glavu pa preko ramena promatrao dvojicu postarijih muškaraca zadubljenih u razgovor. Bili su dovoljno blizu i vidjeli bi ga samo da su pogledali u tom pravcu.

Ponovno se okrenuo Juliji i tuţno joj se osmjehnuo. »Zasluţuješ bolje nego što je ljubomorni ljubavnik koji te nabija na zid. A ni meni ne bi bilo dobro da me zateknu domaćini. Oprosti mi.« Poljubio ju je i palcem joj prešao ispod nabrekle donje usne, s blijede joj je puti brisao mrljicu grimizna ruţa. »Ne ţelim uništiti povjerenje što sam ga sinoć vidio u tvojim očima. Kad budem pri zdravoj pameti i kad sav muzej bude naš...« Lice mu je potamnjelo od maštarije. »Moţda drugi put.« Maknuo je visoke pete sa svojih kukova i spustio je na tlo, pa se nagnuo da joj poravna haljinu. Taft je šuštao pod njegovim dodirom, a onda je beznadno utihnuo.

Srećom, dottore Vittali i njegov prijatelj odabrali su baš taj trenutak da se vrate na prijam i njihovi su koraci, kako mi se udaljavali, sve slabije i slabije odjekivali. »Banket će početi uskoro. Ne smijem ih uvrijediti nedolaskom. Ali kad dođemo kući...« Fiksirao ju je očima. »Prvi zid u našoj sobi bit će prva stanica.« Kimnula je s olakšanjem jer više nije bio ljut. Istini za volju, bila je pomalo uzrujana, ali i uzbuđena zbog budućeg zida seksa.

Namjestio se ispod hlača, zakopčao sako i natjerao tijelo da se smiri. Pokušao je zagladiti kosu, ali mu je uspjelo samo da još više djeluje kao da je netom odvukao svoju dragu u mračan kut zbog muzejskog seksa.

Muzejski seks izaziva posebnu griţnju savjesti kod izvjesnih akademika. (Ali, ne valja to omalovaţavati ako se ne iskuša.)

Julia mu je popravila kosu i zategnula kravatu, provjerila kakvi su mu lice i ovratnik i ima li na njima ruţa. Kad je bila gotova, on je podigao njezin šal i torbicu, pa joj ih dao uz poljubac. Smijuljio se dok je namještao njezine gaćice u dţep sakoa kako bi ih sklonio od pogleda.

Izvela je pokusni korak naprijed i ustanovila da joj nedostatak gaćica donosi iznenađujuće oslobođenje.

»Mogao bih te ispiti kao šampanjac«, šapnuo joj je.

Propela se na prste da ga poljubi u obraz. »Htjela bih da me naučiš svim svojim trikovima zavođenja.« »Samo ako ti naučiš mene da volim kao ti.« Gabriel ju je pratio kroz prazan hodnik pa niz stube na prvi kat gdje je upravo započinjao banket. ♥♥♥ Profesor Pacciani ujutro je u sitne sate teturao prema svom stanu pored palače Pitti.

Nije to bila neka iznimna pojava.

Petljao je s ključevima, opsovao kad su mu ispali, potom ušao u stan i zatvorio za sobom vrata. Ušao je u malu sobu u kojoj su spavali njegovi četverogodišnji blizanci, poljubio ih pa se odvukao u svoju radnu sobu.

Lijeno je pušio cigaretu dok je čekao da mu se računalo upali, a onda se logirao u svoju elektroničku poštu. Nije obraćao pozornost na ulazni pretinac, nego je sastavio kratku poruku svojoj nekadašnjoj studentici i ljubavnici. Nisu bili u kontaktu još od njezine diplome.

Spomenuo joj je da je sreo profesora Emersona i njegovu vrlo mladu kanadsku fidanzatu. Makar je bio impresioniran monografijom profesora Emersona koja je objavljena u Oxford University Pressu, mislio je kako je predavanje profesora Emersona odisalo pseudointelektualizmom kojem zaista nije mjesto na profesionalnom akademskom predavanju. Treba biti intelektualac i akademik ili javni govornik i zabavljač, ali ne oboje.

Pacciani se grozio da takvo što uopće prolazi na sjevernoameričkim sveučilištima.

Završio je svoj izričitim i pomnim prijedlogom za budući seksualni rendez-vous, moţda potkraj proljeća. Onda je završio cigaretu u mraku i otišao k ţeni u njihovu bračnu postelju.

Christa Peterson imala je privilegiran odgoj pa zaista nije imala izlike za svoju opaku narav. Imala je oboje roditelja koji su veoma voljeli jedno drugo kao i svoju kćer jedinicu.

Otac joj je bio uvaţeni ontolog u Torontu. Majka je bila knjiţničarka na koledţu Havergal, elitnoj privatnoj djevojačkoj školi koju je i Christa pohađala do dvanaestog razreda.

Christa je išla u nedjeljnu školu6. Bila je krizmana kao anglikanka. Proučavala je Book of Common Prayer7 Thomasa Cranmera, ali nijedna od tih aktivnosti nije joj taknula srce. A kad je imala petnaest godina otkrila je silnu moć ţenske seksualnosti. A kad ju je otkrila, postala joj je ne samo valuta nego i najdraţe oruţje.

Njezina najbolja prijateljica Lisa Malcolm imala je starijeg brata koji se zvao Brent.

Brent je bio zgodan. Izgledao je kao i mnogi drugi studenti s koledţa Upper Canada, privatne muške škole koja je odgajala pripadnike starih kanadskih imućnih obitelji. Bio je plavokos i modrook, visok i razvijen. Veslao je u muškom timu Sveučilišta u Torontu i lako je mogao nastupati u reklami za J. Crew8.

Christa se divila Brentu izdaleka, ali zbog četiri godine razlike u dobi, on je nije ni primjećivao. A onda, kasno jedne noći kad je noćila u Lisinoj kući, Christa je na putu u spavaću sobu naletjela na Brenta. Izuzetno ga je oduševila njezina duga tamna kosa, velike smeđe oči, mladenački seksi izgled. Njeţno ju je poljubio u predsoblju i oprezno joj prstima prešao preko grudi. Onda ju je uzeo za ruku i pozvao u svoju sobu.

Nakon pola sata ljubljenja i pipkanja kroz odjeću, ţarko je poţelio da stvari pomakne naprijed. Christa se nećkala jer je bila djevica pa je Brent počeo davati divlja i ekstravagantna obećanja -darove, romantične susrete, pa i sat Baume & Merciera od nehrđajućeg čelika što ga je dobio na dar od svojih roditelja za osamnaesti rođendan.

Christa se divila tom satu. Dobro je znala je za njega jer ga je Brent čuvao kao blago.

Istini za volju, ţeljela je taj sat više nego što je ţeljela njega.

Brent joj je pričvrstio sat na ruku, a ona se zagledala u njega i divila se hladnoći čelika na svojoj puti i tome kako joj je lako klizio gore-dolje po tanašnoj podlaktici. Bio je to znak.

Znak da ju je ţelio toliko snaţno da joj je bio voljan dati najskupocjeniji dio svoje imovine.

Osjetila se poţeljnom. I moćnom. »Tako si lijepa«, šapnuo joj je. »Neću te ozlijediti. Ali zaboga, ţelim te. I obećavam ti da će ti biti dobro.« Christa se nasmiješila i dopustila mu da je poloţi na svoj uski krevet kao što su Inke polagale ţrtve na oltar i dala mu svoje djevičanstvo u zamjenu za sat vrijedan tri tisuće dolara.

Brent je odrţao riječ. Bio je njeţan. Sve je obavio polako. Ljubio ju je i njeţno joj istraţivao usne. Odavao je poštovanje njezinim grudima. Pripremao ju je prstima i iskušavao je da bude siguran je li spremna za njega. Kad je ušao u nju, izveo je to briţno. Nije bilo krvi.

Samo je velikim rukama trljao obline njezinih kukova i tihim glasom mrmljao naputke kako da se opusti, sve dok joj se nelagoda nije povukla.

Kako je obećao, bilo joj je lijepo. Doveo ju je do toga da se osjeća lijepom i posebnom. A kad je bilo gotovo, cijelu ju je noć drţao čvrsto uza se. Jer on nije bio posve opaka duša koju vode tjelesne potrebe.

Ponavljali su taj čin mnogo puta u iduće tri godine, neovisno o drugim romantičnim Nedjeljna škola (engl. Sunday school) naziv je sluţbe koja unutar Crkve osmišljava i provodi rad s djecom prvenstveno usmjeren na interpretaciju i učenje Svetog pisma.

7 Book of Common Prayer jest sluţbena liturgijska knjiga ili molitvenik Anglikanske crkve. Prvo izdanje priredio je i objavio 1549. canterburyjski nadbiskup Thomas Cranmer.

8 Poznati američki lanac trgovina (vrlo populnran i u Kanadi) 6

odnosima. Prije nego što bi Brent ušao u nju, uvijek bi joj u ruku davao dar.

Domalo je za njim uslijedio gospodin Woolworth, Christin nastavnik matematike u jedanaestom razredu. Christa je iz susreta s Brentom naučila mnogo o muškarcima, o tome kako da čita njihove ţelje i potrebe, kako da ih muči i izaziva i kako da ih privlači i draţi.

Izazivala je gospodina Woolwortha nemilosrdno sve dok se čovjek nije slomio i stao je preklinjati da se poslije škole nađu u hotelu. Christa je voljela kad je muškarci preklinju. U običnoj hotelskoj sobi nastavnik ju je iznenadio srebrnom ogrlicom iz Tiffanyja. Stavio joj je tanahne karike oko vrata i njeţno joj poljubio put. Zauzvrat, Christa mu je dala da joj istraţuje tijelo puna četiri sata, sve dok iscrpljen i zadovoljen nije zaspao.

Nije bio privlačan kao Brent, ali je bio daleko iskusniji. Za svaki idući dar puštala mu je da je dira na stari i na neki nov način. Do trenutka kad je njihova veza okončana i kad je ona preselila u Quebec da pohađa Sveučilište Bishop već je nagomilala silnu količinu nakita i opseţno znanje o seksualnim odnosima. Štoviše, Christa je postala jedna od onih malobrojnih ţena koje su ulogu zavodnica i ţderačica muškaraca vidjele kao nešto što valja oponašati.

Kad je Christa dovršila magisterij na Renesansnim studijima na Universita degli Studi di Firenze, njezin obrazac za veze bio je fiksiran. Radije je birala starije muškarce, moćne muškarce na poloţaju. Oduševljavale su je zabranjene veze - što veća distanca, što manja mogućnost, to bolje.

Dvije se godine trudila da zavede svećenika koji je dodijeljen sluţbi u Duomu u Firenci i neposredno prije diplome - uspjela je. Odveo ju je na uzak krevet u svom stančiću, ali prije nego što ju je taknuo, obvio je njezinim dugim, vrelim prstima sićušnu ikonu koju je naslikao Giotto. Bila je neprocjenjiva. Ali takva je, razmišljala je, bila i ona. Christa je dopuštala muškarcima da je imaju, ali uvijek uz cijenu. I uvijek je muškarce koje je poţeljela uspijevala odvesti u krevet - na koncu.

Do kolegija na prvoj godini doktorata na Sveučilištu u Torontu kad je srela profesora Gabriela O. Emersona. Bio je on najprivlačniji i najsenzualniji muškarac od svih koje je srela.

A djelovao je vrlo seksualno. Njegova sirova, pritajena tjelesnost izbijala je iz svake njegove pore. Gotovo da ju je mogla omirisati.

Gledala ga je kako lovi u svom najomiljenijem baru. Zapazila je njegov prikriven, zavodnički pristup i način na koji su ţene reagirale na njega. Proučavala ga je onako kako je proučavala talijanski i svoje je znanje dobro iskoristila.

Ali on ju je odbio. Nikad joj nije odmjeravao tijelo. Hladno ju je gledao u oči kao da čak i nije ţena.

Počela se odijevati izazovnije. Nikad je nije pogledao niţe od vrata.

Trudila se da bude mila i skromnija. On je bio nestrpljiv.

Pekla mu je kolače i ostavljala mu anonimne kulinarske poslastice u poštanskom sandučiću odsjeka. Poslastice su ostajale netaknute tjednima dok ih gospoda Jenkins, tajnica odsjeka, nije bacila u smeće jer je strahovala od mogućeg skupljanja štetočina. Što ju je više profesor Emerson odbijao, to ga je više ţeljela. Što je više bivala opsjednut., njime, to je manje marila za darove u zamjenu. Dala bi mu se bez cijene samo da je pogleda sa ţeljom.

Ali je nije pogledao.

I tako ujesen 2009., kad je stekla mogućnost da se s njime sretne u Starbucksu i porazgovara s njime o disertaciji, gorjela je za time da vidi moţe li se njihov susret pretvoriti u poziv na večeru i mogući odlazak u Lobby. Ponašat će se kako najbolje umije, ali će biti zamamna. Nadala se da će joj se prestati odupirati.

U pripremama za taj sastanak potrošila je šesto dolara na crni Bordelleov negliţe s halterima i svilenim čarapama. Prezirala je donje rublje u kompletu. Svaki put kad bi halteri

kliznuli po njezinoj koţi, osjetila bi da gori. Zanimalo ju je kako bi bilo da joj profesor Emerson otkopča čarape s vrpci, po mogućnosti zubima.

Naţalost za Christu, Paul i Julia odlučili su biti u istom tom Starbucksu u isto vrijeme.

Christa je bez sumnje znala da će drugi studenti svaku neprikladnost s njezine strane vidjeti i zabiljeţiti. I profesor će to znati i stoga biti profesionalniji nego inače.

I tako, kad se Christa suočila s Paulom i Julijom, bila je više nego bijesna. Poţeljela ih je oboje uvrijediti pa da odu prije nego što stigne profesor. Dala je sve najgore od sebe da tako bude. Svejedno, pokušaj zastrašivanja njezinih svojih kolega prošao je strahovito pogrešno.

Profesor Emerson stigao je ranije nego što je očekivala i to je čuo. »Gospođice Peterson.« Gabriel je pokazao na prazan stol podalje od Paula i Julije i dao Christi znak da pode za njim. »Profesore Emersone, naručila sam vam venti latte s vrhnjem.« Pokušala mu ga je dati, ali on ga je sklonio ustranu. »Samo barbari piju kavu s mlijekom poslije doručka. Zar niste bili u Italiji? Uzgred, gospođice Peterson, vrhnje je za pizdeke. Ili za debele djevojke.« Okrenuo se i otišao do šanka da sam sebi naruči kavu dok se Christa zdušno trudila prikriti bijes.

Prokleta bila, Julianne. Sve je to tvoja krivnja. Tvoja i tog tvog svećenika.

Christa je sjela na stolicu koju joj je pokazao profesor Emerson i osjećala se kao da je doţivjela poraz. Svejedno, sada je imala tu prednost da je mogla gledati straţnjicu profesora Emersona u sivim flanelskim hlačama. Oblu kao dvije jabuke. Dvije zrele, slasne jabuke.

Poţeljela ih je zagristi.

Napokon se profesor vratio s onom svojom prokletom kavom. Sjeo je što je mogao dalje od nje, premda je i dalje sjedio za istim stolom i oštro se zagledao u nju. »Moram razgovarati s vama o vašem ponašanju. Ali prije toga, dopustite mi da razjasnim jednu stvar. Pristao sam da se danas sretnem s vama jer sam ja ţelio kavu.

Ubuduće sretat ćemo se na odsjeku kao i inače. Vaši očiti pokušaji da uspostavite društvenu vezu između nas dvoje bit će neuspješni. Razumijete?« »Da, gospodine.« »Dovoljna je samo jedna moja riječ i naći ćete se u situaciji da traţite novog mentora za disertaciju.« Pročistio je grlo. »Ubuduće ćete mi se obraćati s profesore Emersone, čak i kad budete o meni govorili u trećem licu. Jasno?« »Jest, profesore Emersone.« Jooooj, profesore. Nemaš pojma koliko ţelim glasno vikati tvoje ime. Profesore, profesore, profesore... »Štoviše, suzdrţavat ćete se od davanja osobnih opaski o mojim studentima, naročito o gospođici Mitchell. Je li jasno?« »Jasno.« Sada je Christi malo uskipjelo, ali je reakciju zadrţala za sebe. Svu je krivnju prebacila na Juliju. Ţeljela je Juliju izbaciti iz programa. Samo nije znala kako. Još ne. »Na kraju, sve što čujete od mene o kojem drugom studentu ili osobi koja ima veze s fakultetom neka se smatra povjerljivim i vi to nećete ponavljati jer ćete inače morati traţiti novog mentora. Mislite li da ste dovoljno inteligentni da poštujete te instrukcije?« »Da, profesore.« Blago se najeţila od te njegove oholosti, ali istini za volju, njegova joj je mrzovolja bila seksi. Htjela ju je izazivati. Zavesti ga da joj čini neizrecive stvari, da... »Još jedna pogrda prema studentima na poslijediplomskom i vijesti će doći do profesora Martina, pročelnika odsjeka. Vjerujem da ste sasvim svjesni propisa koji određuju ponašanje studenata. Ne trebam vas podsjećati na zabranu zlostavljanja, zar ne?« »Ali ja nisam zlostavljala Juliju, ja sam... « »Bez cviljenja. A sumnjam da vam je gospođica Mitchell dopustila da je oslovljavate po imenu. Ili joj se obraćajte kako treba ili nemojte uopće.«

Christa je pognula glavu. Te prijetnje što ih je izvodio nisu bile nimalo seksi.

Mukotrpno je radila na tome da ude u program za doktorat na Sveučilištu u Torontu i nije htjela da joj sada isklizne kroz prste. Svakako ne zbog neke male kuje koja nešto kuha s profesorovim asistentom.

Gabriel je vidio njezinu reakciju, ali nije ništa rekao, nego je polako pijuckao espresso.

Nije se nimalo kajao i stao se pitati što bi još mogao učiniti da je rasplače. »Pouzdano znam da ste sasvim svjesni fakultetskih odredbi u vezi s ometanjem. Te odredbe djeluju u oba smjera. Profesor moţe uloţiti prituţbu ako vjeruje da ga student ometa. Ako prijeđete crtu u odnosu prema meni, odvest ću vas dekanu tako brzo da će vam se zavrtjeti u glavi. Razumijete?« Christa je podigla bradu i zagledala se u njega raširenim, preplašenim očima. »Ali mi... mislila sam... « »Nema ali!« prasnuo je Gabriel. »Osim ako niste u nekoj zabludi, shvatit ćete da to mi ne postoji. Ne ţelim ponavljati. Znate koje je vaše mjesto.« Posljednji je put pogledao prema Juliji i Paulu. »Sada kad smo obavili današnje radosti, ţelim vam reći što mislim o vašem zadnjem sinopsisu za disertaciju. To je smeće. Kao prvo, teza vam je klimava. Kao drugo, niste se ni potrudili pribaviti pregled literature koja je iole primjerena. Ako ne moţete poboljšati svoj sinopsis, morat ćete potraţiti novog mentora. Ako odlučite ponuditi prerađen sinopsis, to ćete morati napraviti u roku od dva tjedna. A sada me ispričajte, imam sastanak koji vrijedi mog vremena. Doviđenja.« Gabriel je naglo napustio Starbucks i ostavio šokiranu Christu da bulji u prazan prostor. Čula je dijelove njegovog govora, dakako, ali svijest joj je bila usredotočena na druge stvari. Kao prvo morat će nešto učiniti da vrati Juliji. Nije znala što i nije znala kad. Ali ritnut će tu kuju (metaforički govoreći) i sasjeći je (također metaforički govoreći).

Kao drugo, ponovno će napisati sinopsis disertacije i nadati se da će time steći akademsko odobrenje profesora Emersona.

Kao treće, udvostručit će napore u zavođenju. Sada kad je vidjela profesora Emersona srdita, ništa drugo joj ne bi bilo draţe nego da ga vidi kako se srdi zbog nje - kad je gol.

Natjerat će ga da promijeni mišljenje. Probit će se ona kroz njegovu grubu vanjštinu. Gledat će ga ona kako kleči pred njom, preklinje je, a onda...

Jasno, cipele s petama od deset centimetara i Bordelleovo rublje nisu bili dovoljni.

Christa se odlučila zaputiti u Holt Renfrew i tamo kupiti novu haljinu. Nešto europsko.

Nešto seksi. Nešto Versaceovo.

A onda će se pojaviti u Lobbyju da pokrene svoj plan broj tri...

U apartmanu raskošna hotela u Firenci odjeća je bila nasumce razbacana po podu dnevnog boravka i ostavljala trag kao mrvice kruha od ulaza do zida koji više nije bio prazan. Grcanje i očiti ritmovi lebdjeli su u zraku i strujali preko finih muških ručno rađenih cipela, crnog grudnjaka, šivanog odijela nehajno prebačenog preko stolića, haljine od tafta koja kao da se pretvorila u santorinijevski plavu lokvu...

Detektiv bi zamijetio da nedostaju ţenske gaćice i cipele.

Zrak je bio gust od mirisa narančina cvijeta i Aramisa pomiješanog s mošusom znoja golih tijela. Soba je bila mračna. Čak ni mjesečina koja je strujala s terase nije dopirala do zida uz koji su se dva gola tijela pripijala jedno uz drugo. Muškarac je stajao uspravno i podupirao ţenu koja se nogama omotala oko njegovih kukova. »Otvori oči.« Gabrielovu je molbu upotpunila kakofonija zvukova - zvuk koţe koja se trljala o koţu, očajnički krici prigušeni usnama i puti, ubrzano gutanje kisika i blagi udari Julijina tijela o zid. Čula je kako stenje sa svakim naletom, ali njoj je nestao dar govora jer se usredotočila na jedan jedini osjećaj - uţitak. Svaki ju je pokret njezina ljubavnika zadovoljavao, čak i trenje između njihovih prsa i stisak njegovih ruku dok ju je drţao u zraku. Plesala je na samom rubu zadovoljstva, bez daha, s očekivanjem da će je svaki pokret gurnuti preko. Jer raste, raste, raste, raste... »Jesi... li... dobro?« Teško je dahtao, a posljednja mu je riječ izletjela iz usta kao krik kad mu je neznatan pokret njezinih peta utisnuo oštre štikle u meso.

Julia je zabacila glavu i ispustila nekoliko nerazgovijetnih zvukova jer je bila na vrhuncu; iz mjesta na kojem su bili spojeni zračili su siloviti valovi i ubrzali joj se ţivcima dok joj cijelo tijelo nije zavibriralo. Gabriel je to osjetio, naravno, pa ju je sustigao: dva dubinska naleta i kriknuo je njezino ime u pregib njezina vrata dok mu se cijelo tijelo treslo. »Zabrinula si me«, šapnuo joj je poslije. Leţao je na leđima nasred velika, bijela kreveta, a njegova se snena dragana skutrila uz njega i polegla mu glavu na površinu tetovaţe. »Zašto?« »Nisi otvorila oči. Nisi ništa govorila. Zabrinuo sam se da sam bio previše grub.« Prešla mu je prstima preko trbuha do nekoliko dlačica koje su mu se spuštale nadolje od pupka i lijeno im slijedila teksturu. »Nisi me ozlijedio. Ovaj sam se put drukčije osjećala... intenzivnije. Svaki put kad si napravio pokret kroz mene je prošao neki nevjerojatan osjećaj. Nisam mogla otvoriti oči.« Gabriel se zasmijuljio sam sebi od olakšanja pa joj pritisnuo usne na čelo. »U tom poloţaju ulazi se dublje. I ne zaboravi cijelu našu predigru u muzeju. Jedva sam drţao ruke dalje od tebe za vrijeme večere.« »To je zato što si znao da sam ostala bez gaćica.« »To je zato što te ţelim. Uvijek.« Uputio joj je polusmiješak. »Svaki put s tobom bolji je nego prethodni put«, šapnula je.

Lice mu je postalo tuţno. »Ali nijednom nisi izgovorila moje ime.« »Govorim tvoje ime cijelo vrijeme. Čudo da nisi smislio ime odmila kojim ţeliš da te zovem, kao Gabe, ili Dante, ili Profesor.« »Ne mislim to. Mislim da nikad ne izgovaraš moje ime... kad svršavaš.« Podignula je bradu da mu vidi lice. Izraz na licu odgovarao je tonu njegova glasa tuţan, i istog je trena postao ranjiv. Samouvjerena je maska samo spuznula. »Za mene je tvoje ime sinonim orgazma. Počet ću te zvati Emgazam.«

Glasno se nasmijao, od srca, prsa su mu poskakivala od hihotanja, toliko da se Julia morala uspraviti u sjedeći poloţaj. I ona se počela smijati, sretna što je trenutak melankolije prošao. »Gospođice Mitchell, zbilja imate poseban smisao za humor.« Pridignuo joj je bradu da moţe oboţavati njezine usne još jednom, pa se opustio na jastuke i otplovio u san.

Julia je ostala budna malo dulje i razmišljala o potištenu, nesigurnu dječačiću koji se otkrivao u rijetkim i neočekivanim trenucima.

Sutradan ujutro Gabriel je pogostio Juliju njoj najomiljenijim doručkom u Cafeu Perseo, lijepoj gelateriji na Piazzi Signoriji. Sjedili su unutra jer se vratila normalna temperatura za prosinac, kišilo je i bilo je hladno.

Kraj tog bi trga čovjek mogao sjediti cijeli dan, svakoga dana, i gledati svijet kako prolazi. Mogle su se vidjeti stare građevine, Uffizi je bila iza ugla. Vidljiva je bila i izuzetno impresivna fontana, kao i prelijepe skulpture, uključujući i kopiju Michelangelova Davida i pred divnom lodom kip Perzeja koji drţi odrubljenu Meduzinu glavu.

Julia je izbjegavala pogled na Perzeja dok je jela sladoled. Gabriel je izbjegavao pogled na legije prelijepih firentinskih ţena samo da bi gledao svoju dragu. Nezasitno. »Jesi li siguran da ne ţeliš kušati kakav je okus? Maline i limun odlično se slaţu.« Pokazala je ţličicom na mjesto na kojem su se spajali okusi. »Joj, htio bih kušati, ali ne to.« Oči su mu se zakrijesile. »Radije bih nešto malčice egzotičnije. Odmaknuo je espresso ustranu da je moţe uzeti za ruke. »Hvala ti za prošlu noć i današnje jutro.« »Mislim da sam ja ta koja treba zahvaljivati, profesore.« Stisnula mu je ruku pa se dala na doručak, takav kakav je bio. »Iznenađuje me da na zidu u našoj sobi nije ostao obris mog tijela od isparavanja.« Zahihotala se i pruţila mu ţličicu s mrzlim zalogajem.

Dopustio joj je da ga hrani, a kad je ispruţio jezik da joj lizne usne, osjetila je kako joj se zavrtjelo. U glavi joj je bljesnuo skup slika od tog jutra. A jedna je ostala.

O, bogovi momaka koji su bogovi seksa i uţivaju u tome da svojim ljubavnicama pruţaju uţitak, hvala vam za ovo jutro.

Progutala je. »Znaš, to mi je bilo prvi put.« »Neće ti biti posljednji. Obećavam ti.« Gabriel je izazovno liznuo svoje usne, a ţudio je za time da se ona od toga zgrči.

Nagnula se prema njemu i dala mu pusu u obraz. Ali njemu nije bilo do toga. Zavukao joj je ruku iza vrata i privukao je bliţe k sebi.

Usta su joj bila slatka od sladoleda i jedinstvenog okusa koji je bio Julia. Zastenjao je kad ju je pustio i poţelio ju je smjesta odvesti nazad u hotel da ponove predstavu od prošle noći ili moţda onu iz muzeja... »Mogu li te nešto pitati?« Zdušno se bavila zdjelicom za sladoled pa nije presrela njegov pogled. »Naravno.« »Zašto si rekao da sam ti zaručnica?" »Fidanzata ima razna značenja." »Prvo je zaručnica.« »Ragazza ne izraţava dubinu moje vezanosti.« Gabriel je pomaknuo prste u novim, tijesnim cipelama. Usne su mu se zgrčile dok je razmišljao što kazati, ako je uopće i trebalo da išta rekne.

Julia je primijetila nešto što je shvatila kao fizičku nelagodu. »Zao mi je zbog onoga s mojim petama." »O čemu govoriš?« »Vidjela sam ti jutros modrice na straţnjici kad si se oblačio. Nisam te htjela ozlijediti.«

Zločesto joj se nasmiješio. »Profesionalni rizik za one koji su opsjednuti cipelama s visokim petama. S ponosom ću nositi svoje ljubavne oţiljke.« »Drugi ću put biti paţljivija.« »E, bogami, nećeš.« Julia je raširila oči zbog iznenadnog blijeska strasti u njegovim očima.

Zarobio joj je usne, a potom joj šapnuo na uho. »Kupit ću ti par čizama s još višim petama, pa ćemo onda vidjeti što umiješ s njima.« Dok su hodali preko Ponte Vecchija pod zajedničkim kišobranom, Gabriel je bio uporan te ju je gurao iz jednog dućana u drugi i pokušavao nagovoriti da prihvati kao dar ekstravagantni nakit -etruščanske reprodukcije rimskih novčića, zlatne ogrlice i tako dalje.

Ali ona bi se samo osmjehnula, odbila ga te pokazala Graceine dijamantne naušnice i govorila da su joj one više nego dovoljne. Njezina nevezanost za materijalno samo ga je dodatno poticala da joj gomila darove pred nogama.

Kad su stigli do sredine mosta, Julia ga je povukla za ruku i povela do ruba da gledaju niz Arno. »Gabriele, postoji nešto što bi mi mogao kupiti.« Sa znatiţeljom se zagledao u nju dok joj je rezak firentinski zrak ţario obraze. Ona je bila dobrota, svjetlost, toplina i mekota. Ali je bila strašno, strašno tvrdoglava. »Reci.« Julia je zastala i prešla rukom preko barijere koja ju je odvajala od ruba mosta. »Ţelim se riješiti oţiljka.« Gotovo se iznenadio. Znao je da se stidjela oţiljka od Simonova ugriza. To je jutro naišao baš kad je nanosila sredstvo za prikrivanje i zasuzila je kad ju je pitao o tome.

Izbjegla je njegov pogled i nastavila. »Ne volim ga ni vidjeti. Ne volim ni činjenicu da ga ti moraš gledati. Ţelim da nestane.« »Kad se vratimo kući za Boţić, moţemo u Philadelphiji naći plastičnog kirurga.« »Tamo ćemo biti vrlo kratko vrijeme. Ne bih to mogla učiniti svom tati. A ni Rachel.« Gabriel je prebacio kišobran u drugu ruku i privukao je u zagrljaj.

Poljubio ju je, pa spustio prst niz njezin vrat dok nije dodirnuo oţiljak. »S veseljem ću to učiniti za tebe, a i više od toga. Samo pitaj. Ali, ţelio bih da i ti učiniš nešto za mene.« »Što?« »Htio bih da razgovaraš s nekim. O tome što se dogodilo.« Julia je spustila pogled. »Razgovaram s tobom.« »Mislio sam na nekoga tko nije šupak. Mogu unajmiti liječnika koji će ti skinuti oţiljak s koţe, ali nitko ne moţe ukloniti oţiljke iznutra. Vaţno je to shvatiti. Ne ţelim da se razočaraš.« »Neću. I prestani sam sebe vrijeđati. To me uznemiruje.« Prihvatio je njezine riječi kimanjem. »Mislim da bi pomoglo kad bi imala nekoga s kime bi razgovarala - o svemu. O Tomu, tvojoj majci, o njemu, i o meni.« Uputio joj je pogled pun boli. »Ja sam teţak čovjek. Znam to. Mislim da bi, ako budeš imala nekoga za razgovor, pomoglo.« Zatvorila je oči. »Hoću, ali samo ako se slaţeš da isto učiniš i ti.« Ukočio se.

Otvorila je oči i počela brzo govoriti. »Znam da ne ţeliš i, vjeruj mi, razumijem. Ali ako ja to napravim, moraš i ti. Zbilja si bio bijesan sinoć, i makar znam da nisi bio bijesan na mene, glavni sam udar morala podnijeti ja.« »Htio sam to poslije ispraviti.« Škrgutnuo je zubima.

Pruţila je ruku da ga pomiluje po uznemirenoj bradi. »Naravno. Ali zasmetalo mi je što si bio toliko ljut zbog nepredviđenog pristupa nekog neznanca. I što si mislio da će ti seks olakšati bijes i to što ćeš mene označiti kao svoju.« Gabrielovo je lice poprimilo izraz šoka jer nikada nije svoje radnje tumačio na taj način. »Nikad te ne bih povrijedio.« Stisnuo joj je ruku. »Znam.« Gabriel se uznemirio, a panika u očima nije popustila ni kad je Julia pruţila ruku i blago ga potapšala po kosi. »Baš smo pravi par, zar ne? S tim našim oţiljcima i poviješću i sa svim tim našim problemima. Tragična romansa, izgleda.« Osmjehnula se i pokušala rasvijetliti situaciju. »Jedina bi tragedija bila da te izgubim«, rekao je i blago je poljubio. »Izgubit ćeš me samo ako me prestaneš voljeti.« »Onda sam ja sretan čovjek. Bit ću te u stanju zadrţati zauvijek.« Poljubio ju je još jednom, pa je obgrlio rukama. »Terapija mi je bila potrebna kad sam išao na rehabilitaciju. Poslije toga još sam godinu i nešto nastavio odlaziti na susrete s terapeutom uz dodatne susrete za samopomoć jednom tjedno. Nije baš da sam sasvim skrenuo s puta.« Julia se namrgodila. »Ti si na oporavku, a ne odlaziš na susrete. Nisam mnogo o tome prije govorila, ali to je ozbiljan problem. Povrh toga, i dalje piješ.« »Ja sam bio kokainski ovisnik, a ne alkoholičar.« Zastala je i potraţila njegove oči. Bilo joj je kao da je otkrila stari srednjovjekovni zemljovid koji je označavao kraj svijeta riječima ovdje su zmajevi. »Oboje znamo da Anonimni narkomani strogo ukazuju na to da ovisnici ne bi smjeli piti.« Uzdahnula je. »Koliko se god trudila, neke su stvari jače od mene. Koliko mi god seks godi, ne ţelim postati nova droga. Ne mogu ja rješavati te probleme.« »Zar stvarno to misliš? Da se koristim seksom kako bih popravio stvari?« Njegovo je pitanje bilo iskreno pa je Julia odoljela porivu da odgovori sarkastično. »Mislim da si se bio koristio seksom kako bi popravio stvari. Toliko si mi jednom rekao, sjećaš se? Koristio si se seksom kako bi se borio sa samoćom. Ili kako bi se kaznio.« Tamna je sjena prešla Gabrielu preko lica. »S tobom nije tako.« »Ali kad je čovjek potišten, izranjaju stari obrasci ponašanja. To vrijedi i za mene, samo što su moji mehanizmi kojima se s time nosim drukčiji.« Poljubila ga je njeţno, ali dovoljno dugo da mu se panika povuče i da joj uzvrati poljubac.

Kad su se odvojili, stajali su jedno drugome u zagrljaju dok Julia nije odlučila prekinuti šutnju. »Tvoje me sinoćnje predavanje podsjetilo na nešto.« Iz torbice je izvadila svoj telefon i brzo prošla kroz neke slike. »Evo.« Uzeo je telefon iz njezine ruke i zagledao se u izuzetnu sliku. Na njoj sv. Franciska Rimska drţi u naručju djetešce uz pomoć Djevice Marije, dok je gleda anđeo. »Lijepa je.« Vratio joj je telefon. »Gabriele«, rekla je blago. »Pogledaj sliku.« I pogledao ju je. Preplavio ga je najčudniji osjećaj.

Počela je govoriti tihim glasom. »Uvijek sam voljela tu sliku. Mislila sam da je to zbog sličnosti između Gentileschija i Caravaggia. Ali ima tu i nešto više. Sv. Franciska u poplavi je izgubila nekoliko djece. Pretpostavlja se da ova slika portretira jednu njezinu viziju onoga što se dogodilo s njezinom djecom.« Potraţila je Gabrielov pogled da vidi je li shvatio značenje. Ali nije. »Kad gledam tu sliku, mislim na tvoje dijete, Maiju. Grace je drţi, a oko nje stoje anđeli.« Julia je pokazala na likove na slici. »Vidiš? To je djetešce sigurno i voljeno. Tako izgleda Raj. Nemoj se brinuti.« Julia ga je pogledala u lice. Njegovo bolno, lijepo lice. Gabrielu su u očima bile suze.

»Oprosti. Oprosti. Pokušala sam te utješiti.« Zagrlila ga je oko vrata i čvrsto ga stegnula.

Naposljetku je obrisao oči. Skrivao je lice u njezinoj kosi, a osjećao je olakšanje i zahvalnost.

Sljedećeg poslijepodneva kiša je prestala. Par je uzeo taksi do Piazzale Michelangelo odakle se pruţao predivan pogled na čitav grad. Mogli su i gradskim autobusom kao obični ljudi, ali Gabriel nije bio poput običnih ljudi.

(Malo koji stručnjak za Dantea jest.) »Što ti je rekla Rachel u svom mailu?«, upitao ju je dok su se divili krovu Duoma cijelom u pločicama.

Julia je počela petljati nešto oko noktiju. »Ona i Aaron pozdravljaju. Zanima ih jesmo li sretni.« Gabriel je stisnuo oči. »To je sve?« »Ovaj, nije.« »Onda?« Slegnula je ramenima. »Kaţu da Scott ima djevojku. To je to.« »Drago mi je za Scotta.« Zahihotao se. »Je li bilo još što?« »Zašto pitaš?« Nagnuo je glavu na jednu stranu. »Zato što znam kad nešto skrivaš.« Počeo joj je prelaziti prstima gore-dolje po mekoj puti struka, po vrlo škakljivom mjestu.

Počela se hihotati i trudila se da mu se izvuče iz hvata, ali ju je drţao uza se. »Hajde, Julianne. Reci mi što ti je Rachel rekla.« »Prestani me škakljati«, prodahtala je, »pa ću ti reći.« Gabriel je smirio ruke.

Duboko je udahnula. »Htjela je znati jesmo li ti i ja, ovaj, spavali." »Joj, zbilja?« Usne su mu se izdigle u polusmiješak." »I što si joj rekla?" »Rekla sam joj istinu.« Traţio je njezin pogled. »Štogod drugo?« »Rekla je da se nada da se pristojno ponašaš i da sam ja sretna. A ja sam rekla da- u oba slučaja.« Pričekala je trenutak jer je razmišljala hoće li mu ili ne spomenuti i e-mail izvjesnog seoskog momka iz Vermonta. »Ali ima još nešto. Samo daj.« I dalje se samozadovoljno osmjehivao. »Pa, Paul mi je poslao e-mail.« Gabriel se namrgodio. »Molim? Kad?« »Na dan kad si imao predavanje.« »Zašto mi to nisi spomenula prije?« Iz njega se sve pušilo. »Zbog ovoga.« Pokazala je na razdraţenost koja mu se vidjela na licu. »Znala sam da će te to naljutiti, a nisam ti to htjela priuštiti kad si se spremao za govor pred dvoranom punom vaţnih ljudi.« »I što kaţe?« »Kaţe da si odobrio Christin sinopsis za disertaciju." »I što ti je još rekao?« »Poţelio mi je sretan Boţić i rekao da mi nešto šalje u Selinsgrove.« Gabrielu su se raširile nosnice. »Zašto ti je to rekao?« »Zato što mi je prijatelj. Moţda mi šalje sirup od javora, pa ću ga s veseljem dati tati.

Paul zna da imam dečka i da sam vrlo, vrlo sretna. Proslijedit ću ti njegov e-mail ako ţeliš.« »Neće biti potrebno.« Gabrielu su se usne vidno stanjile.

Julia je prekriţila ruke na prsima. »Ţarko si ţelio da provodim vrijeme s Paulom kad je Profesorica Bola bila u pitanju.«

»To je bilo drugo. I ne ţelim baš o njoj ponovno razgovarati.« »Lako je tebi reći. Ti ne nalijećeš tako često na ljude s kojima sam ja spavala.« Gabriel je sijevnuo očima.

Julia je naglo pokrila rukom usta. »Oprosti. Ruţno je to što sam rekla." »Kao što se moţda sjećaš, ja sam naletio na barem jednu osobu s kojom si imala nešto seksualno.« Okrenuo se i otišao dalje, pa prišao rubu vidikovca. Dala mu je trenutak da bude sam, a onda je stala kraj njega i oprezno ovila svoj mali prst oko njegova. »Oprosti.« Nije joj odgovorio. »Hvala ti što si me spasio od Simona.« Gabriel se smrknuo. »Znaš da imam prošlost. Imaš li je namjeru stalno izvlačiti na vidjelo?« Spustila je pogled na svoje cipele. »Nemam.« »Ta ti opaska ne doliči.« »Oprosti.« Nije odvajao oči od grada koji se prostirao pred njima. Crveni crepovi na krovovima bliještali su na suncu, a pogledom je dominirala Brunelleschijeva kupola.

Julia je odlučila promijeniti temu razgovora. »Christa se čudno ponašala na tvom posljednjem seminaru. Djelovala je uvrijeđeno. Misliš li da zna za nas?« »Ogorčena je zbog toga što nisam pozdravio njezino neobuzdano napredovanje. Ali je u roku prepravila sinopsis i njezina je radnja sada prihvatljiva.« »Znači... nije te ucjenjivala?« »Za mene nije svaka ţena tvoja suparnica«, prasnuo je i odgurnuo joj ruku.

Oči su joj je raširile od iznenađenja. »Ta opaska ne doliči tebi.« Tren poslije bijes je, očito, iscurio iz njega. Ramena su mu se naglo spustila. »Oprosti mi.« »Nemojmo vrijeme kad smo skupa tratiti na prepirke.« »Dogovoreno. Ali ne sviđa mi se to što ti Paul šalje e-mailove. Iako pretpostavljam da moţeš biti prijateljica i s gorim osobama.« Gabriel je zvučao neobično izvještačeno.

Nasmiješila se i pritisnula mu usne na obraz. »To je profesor Emerson kojeg ja poznajem i volim.« Izvadio je telefon da je snimi s predivnim pogledom u pozadini. Julia se smijala, a on je snimao sliku za slikom, kadli mu zazvoni telefon. Ne baš milozvučan ton londonskog Big Bena odjeknuo je između njih.

Julia mu je uputila izazovan pogled.

Napravio je grimasu i privukao je da je poljubi još snaţnije. Obujmio joj je lice rukama, odlučno razdvojio njezine usne svojima, njeţno joj među njih kliznuo jezikom.

Uzvratila mu je poljubac pa ga obgrlila oko struka i privukla ga k sebi. A Big Ben je zvonio cijelo vrijeme. »Zar nećeš odgovoriti?« napokon je ugrabila zgodu da ga upita. »Neću. I prije sam ti rekao da neću više razgovarati s njom.« Još je jednom pritisnuo usne o Julijine, ali samo nakratko. »Ţao mi je nje«, rekla je Julia. »Zašto?« »Zato što je s tobom stvorila dijete. Zato što te i dalje ţeli, ali te izgubila. Da ja tebe izgubim zbog neke druge, to bi me uništilo.« Gabriel je izgubio strpljenje. »Nećeš me izgubiti. Prestani s time.« Julia se nemoćno osmjehnula. »Ovaj, moram ti nešto reći.« Odstupio je unazad. »Ovo je zbog toga što se brinem za tebe. Ţelim da to znaš.« Iskreno ga je pogledala. »Ţao mi je zbog Pauline, ali je jasno da ti je stalno bila nad glavom zbog onoga što se dogodilo ne bi li te kako zadrţala u svom ţivotu. Pitam se upada li u nevolju samo kako bi je

ti spasio. Mislim da je vrijeme da razvije emocionalnu vezu s nekim drugim. S nekim u koga će se moći zaljubiti.« »Ne protivim se tome«, rekao je ukočeno. »A što ako ne moţe biti sretna dok tebi ne da da odeš? Ti si nju pustio i našao mene.

Bilo bi milosrdno s tvoje strane da je pustiš da ode da sama nade svoju sreću.« Gabriel je smrknuto kimnuo i poljubio je u čelo, ali više ništa nije rekao o tome.

Do kraja boravka u Firenci bili su sretni, bilo je kao da su na nekoj vrsti medenog mjeseca. Danju su obilazili razne crkve i muzeje, a u međuvremenu su bivali u hotelu gdje su vodili ljubav, katkad polako, katkad ludo. Svake je večeri Gabriel odabirao drugi restoran za večeru, a poslije su se pješke vraćali kući uz zastajkivanja na nekom od mostova i ponašali se kao tinejdţeri ljubeći se na hladnu večernjem zraku.

Posljednje večeri u Firenci Gabriel je poveo Juliju u Caffe Concerto, jedan od njemu najmilijih restorana koji je bio smješten na obali rijeke Arno. Proveli su nekoliko sati uz slijed od više jela, opušteno razgovarali o praznicima i njihovoj procvjetaloj seksualnoj vezi. Oboje su priznali da je protekli tjedan bio buđenje u svakom pogledu - za Juliju buđenje za misterije erosa, za Gabriela buđenje za misterije četiriju isprepletenih ljubavi.

U razgovoru joj je napokon otkrio svoje iznenađenje. Unajmio je vilu u Umbriji za drugi dio njihova odmora. Obećao joj je da će je, kad ponovno budu putovali, odvesti u Veneciju i Rim, moţda na ljeto nakon što obiđu Oxford.

Poslije večere Gabriel ju je odveo da posljednji put vide Duomo. »Moram te poljubiti«, šapnuo joj je i privukao je k sebi.

Htjela mu je odgovoriti, htjela mu je reći da je odvede u hotel i označi joj tijelo na dublji način, ali ju je prekinuo glas. »Prelijepa gospo! Nešto novčića za starca...« Glas ju je zazvao na talijanskom pred stubama Duoma.

Julia se bez razmišljanja nagnula iza Gabriela da vidi tko to govori. Čovjek je nastavio, moljakao je novac da moţe kupiti nešto za jelo.

Gabriel ju je uhvatio za ruku prije nego što je uspjela prići stubama. »Idemo, ljubavi.« »Ali gladan je. A tako je hladno.« »Doći će već policija i odvesti ga. Ne trpe prosjake u središtu grada." »Ljudi mogu slobodno doći sjesti na crkvene stube. Svetište...” »Srednjovjekovni koncept svetišta odavno ne postoji. Zapadnjačke su ga vlasti ukinule, počevši s Engleskom u sedamnaestom stoljeću.« Gabriel je zagunđao dok je ona otvarala torbicu i vadila novčanicu od dvadeset eura. »Toliko?« Namrštio se. »To je sve što imam. I pogledaj, Gabriele.« Pokazala je na čovjekove štake. »Pametna smicalica«, pobunio se.

Julia se zagledala u svog dragog razočaranim pogledom. »Znam kako je biti gladan.« Napravila je korak prema prosjaku, ali ju je Gabriel povukao nazad. »Potrošit će novac na vino i droge. To mu neće pomoći." »Čak i ovisnik o drogi zasluţuje malo ljubaznosti.« Gabriel je ustuknuo.

Pogledala je prema prosjaku. »Sveti Franjo Asiški nije uvjetovao svoje milosrđe. Davao je svakome tko je molio.« Gabriel je zakolutao očima. Nema načina da pobjedi u raspri s Julianne kad se sjetila svetog Franje. Nitko nije mogao pobijediti protiv takva argumenta. »Dat ću mu nešto, znat će da se netko dovoljno brine da mu pomogne. Nema veze što će učiniti s novcem - ovo će biti dobro djelo. Nemoj mi uskraćivati mogućnost da dajem.« Pokušala je zakoračiti oko Gabriela, ali joj je prepriječio put. Uzeo je novčanicu iz njezine ruke i dodao nešto iz svog dţepa, pa potom pruţio novac prosjaku.

Dva su muškarca nešto tiho razgovarala na talijanskom, a jadnik je otpuhnuo poljubac prema Juliji i uzalud se pokušao rukovati s Gabrielom.

Gabriel se povukao, uzeo je za ruku i poveo dalje. »Što je rekao?« »Zamolio me da zahvalim anđelu na njezinoj milosti.« Julia ga je zaustavila da ga poljubi onako smrknuta dok mu se izraz nije prometnuo u smiješak. »Hvala ti.« »Nisam ja taj anđeo o kojem je govorio«, promrmljao je, pa joj uzvratio poljubac.

Sutradan ujutro sretan je par dočekala limuzina na ţeljezničkoj stanici u Perugiji. Vozač ih je sproveo uskim cestama do imanja u blizini Todija, srednjovjekovnog sela. »Je li to ta vila?« Julia je bila zadivljena dok su se vozili privatnim prilazom prema nečemu što je izgledalo kao dvorac na brijegu. Bilo je to zdanje od kamena na tri kata koje je leţalo na nekoliko jutara zemlje prošarane čempresima i stablima maslina.

Dok su se vozili, Gabriel je pokazao na voćnjak u kojem su u toplim danima rađale smokve, breskve i nar. Kraj vile ugnijezdilo se beskrajno jezero okruţeno poljem lavande.

Julia je gotovo mogla osjetiti miomiris već u autu i u tom se trenutku zavjetovala da će skupiti nekoliko grančica da namiriše posteljinu na njihovu krevetu. »Sviđa ti se?« Ţudno joj je odmjeravao lice s nadom da će joj biti drago. »Divno je. Kad si rekao da ćeš unajmiti vilu, nisam mislila da će biti tako raskošna.« »Čekaj da vidiš iznutra. Imaju kamin i vruću kupelj na gornjem balkonu.« »Nisam ponijela kupaći kostim.« »Pa tko ti je rekao da će ti trebati kupaći kostim?« Sugestivno je mrdnuo obrvom, a Julia se nasmijala.

Crni Mercedes stajao je na prilazu da mogu obići okolna sela, uključujući Assisi koji je bio destinacija od posebne vaţnosti za Juliju.

Domaćica vile opskrbila je kuhinju da ih dočekaju hrana i vino. Julia je okrenula očima kad je u ostavi otkrila nekoliko boca uvezenog soka od brusnice.

Profesor Gabriel »Zaštitnik« Emerson ponovno na djelu. »Što misliš?« upitao ju je i stavio joj ruke na struk dok su stajali u velikoj, potpuno opremljenoj kuhinji. »Savršeno je.« »Brinuo sam se hoće li ti se dopasti da budeš usred Umbrije. Ali mislio sam da bi nam bilo dobro da imamo neko mirno vrijeme za nas.« Julia je izvila obrvu. »Naše zajedničko vrijeme obično nije mirno, profesore.« »To je zbog toga što me izluđuješ ţeljom.« Strastveno ju je poljubio. »Ostanimo tu noćas. Moţemo zajedno kuhati, ako ţeliš, i moţda se malo opuštati pored vatre.« »To mi zvuči dobro.« Još ga je jednom poljubila. »Odnijet ću prtljagu gore, a ti razgledaj kuću. Vruća kupelj je na terasi odmah pred glavnom spavaćom sobom. Vidimo se za petnaest minuta.« Nevoljko je pristala, ali se osmjehnula. »I, ovaj, gospođice Mitchell... « »Da?« »Do kraja večeri - nema odjeće.« Zacičala je i odjurila stubama.

Kuća ne samo što je bila dekorirana s ukusom u raznim nijansama krem-boje i bijele nego se dičila i vrlo romantičnom glavnom spavaćom sobom na drugom katu u kojoj se isticao krevet s baldahinom. Julia nije mogla odoljeti a da ga ne iskuša, a potom je uzela svoju toaletnu torbicu i otišla u kupaonicu.

Raspakirala je šminku i stavila šampon i gel za kupanje kraj velika, otvorenog tuša.

Svezala je kosu ukosnicama, pa skinula odjeću i omotala se ručnikom boje bjelokosti. Nikada se prije nije kupala gola na otvorenom, ali je to sada jedva čekala.

Dok je slagala svoju odjeću i stavljala je na toaletni stolić, začula je glazbu koja je dopirala iz spavaće sobe. Prepoznala je pjesmu »Don't Know Why« Norah Jones. Gabriel je mislio na sve.

Njegov glas ispred kupaonice samo je to potvrdio. »Donio sam malo antipasti i bocu vina za slučaj da ogladniš. Vidimo se vani.« »Dolazim za minutu«, doviknula mu je.

Julia se promatrala u zrcalu. Oči su joj se sjajile od oduševljenja, a obrazi su joj se rumenjeli od zdravlja. Bila je zaljubljena. Bila je sretna. I bila je (mislila je) spremna krstiti vruću kupelj sa svojim voljenim pod sve tamnijim umbrijskim nebom.

Na putu do terase vidjela je Gabrielovu odbačenu odjeću koja je visjela preko naslona stolice. Hladan večernji povjetarac strujao je unutra kroz otvorena vrata, kuštrao joj kosu, a rumeni su joj se obrazi još više zarumenjeli. Gabriel je bio gol i čekao ju je.

Izašla je na terasu i sačekala dok nije dobila njegovu punu pozornost. A onda je spustila ručnik. ♥♥♥ U blizini Burlingtona u Vermontu Paul Virgil Norris za stolom je u kuhinji svojih roditelja zamatao boţićne darove: darove za obitelj, za sestru i na koncu za ţenu koja mu je prirasla srcu.

Moţda je bilo iznenađujuće vidjeti jednog stokilaša, ragbijaša s kolutovima selotejpa i ukrasne vrpce koje mukotrpno mjeri pa prinosi škare papiru. Boca sirupa od javora, plišana igračka u obliku kravice holstein i dvije figurice - sve je to ponosno poslagao pred sebe.

Figurice su bile čudnovate, nešto što je našao u kiosku sa stripovima u Torontu. Jedna je trebala biti Dante, odjevena kao kriţarski vojnik s kriţem svetog Jurja preko ţičanog oklopa na prsima dok je druga bila plavokos, modrooki anakronizam Beatrice u odjeći srednjovjekovne princeze.

Naţalost, tvrtka koja proizvodi igračke propustila je da i za Vergilija načini akcijsku figuricu. (Vergilije, očito, nije vrijedan akcije) Paul je vapio za time da bude drukčiji, pa je tako odlučio pisati tvrtki da ih upozori na njihov saţaljenja vrijedan propust.

Svaku je figuricu paţljivo umotao i stavio ih u kutiju s plastičnim mjehuričastim omotom. Na boţićnu je karticu ispisao nekoliko riječi, očajnički se trudeći da zvuči nehajno i tako prikrije svoje nabujale osjećaje. Zaklopio je kutiju i zalijepio je pa uredno adresirao na gospođicu Julianne Mitchell. ♥♥♥ Nakon uţitaka u vrućoj kupelji Gabriel je spremio umbrijsku večeru. Bruschetta con pomodoro e basilica, tagliatelle s maslinovim uljem i crnim tartufima sa seoskog imanja, pa jelo od sira od tamošnjih majstora sirara i kruha. Najeli su se do sita, smijali se i pijuckali fino bijelo vino iz Orvieta pod svjetlošću svijeća. Nakon večere Gabriel je napravio gnijezdo od pokrivača i jastuka na podu ispred kamina u dnevnom boravku.

Uključio je svoj iPhone u zvučni sistem da i dalje mogu nastaviti uţivanje uz niz pjesama s liste Ljubljena Julianne. Onda ju je uzeo u naručje dok su sjedili na podu i dovršavali vino, a oko njih su strujali zvuci srednjovjekovnog pjevanja. Bili su goli, umotani u plahte i nisu se stidjeli. »Glazba je predivna. Što je to?« Zaklopila je oči i usredotočila se na ţenske glasove koji su pjevali a capella. »'Gaudete' u izvedbi Mediaeval Baebesa. To je boţićna pjesma.« »Zanimljivo ime za jednu glazbenu skupinu.« »Vrlo su nadarene. Gledao sam ih uţivo kad su zadnji put bile u Torontu.« »Zbilja?« Gabriel joj se zasmijuljio. »Jeste li ljubomorni, gospođice Mitchell?" »Trebam li biti?« »Ne. Moje su ruke pune. Potpuno.« Razgovor im je utihnuo uz te nebeske glasove i počeli su se ljubiti. Domalo su se golim tijelima isprepleli kraj vatrice.

U sjaju narančastih plamenova Julia je pogurnula Gabriela na leđa i objahala mu kukove. Široko se nasmiješio, pustio je da vodi igru i pozdravio njezino novopronađeno samopouzdanje. »Nije tako strašno kad si odozgo, zar ne?« »Nije. Ali sada sam mnogo opuštenija s tobom. Mislim da mi je onaj zid seksa u hotelu odbacio svako sustezanje.« U sebi se pitao kakva bi druga sustezanja mogle odagnati razne vrste seksa - seks pod tušem, na primjer. Ili moţda sveti gral domaćeg sparivanja - seks na kuhinjskom stolu.

Njezin mu je glas prekinuo misli. »Ţelim te zadovoljiti.« »I činiš to. Izuzetno.« Spustila je ruku iza sebe i blago mu dodirnula vrh međunoţja. »Ustima. Loše sam se osjećala kad nisam bila u stanju uzvraćati istom mjerom. A ti si bio tako nesebičan.« Njegovo je tijelo reagiralo na njezine riječi i neodlučnu ruku. »Julianne, u ovome nema quid pro quo. Stvari radim jer ih ţelim raditi.« Usne su mu se izvile u polusmiješak. »Ali kad već nudiš...« »Znam da muškarci to vole.« Slegnuo je ramenima. »Potpuni seks uvijek je bolji. Za usporedbu, sve ostalo moţe biti samo amuse bouche, mali zalogajčić ili predjelo.« Zločesto joj je namignuo i stisnuo joj bok da naglasi značenje. »Je li ti ovaj poloţaj u redu? Kad tako leţiš ili... « »Lijepo je«, šapnuo je, a oči su mu odjednom zasjale. »Pretpostavljam da je bolje kad ja kleknem.« Promatrala je njegovu reakciju krajičkom oka. »U redu je. Ja sam, s druge strane sretan kad klečim pred svojom princezom da bih je zadovoljio. Kao što sam već pokazao.« Julia se blago nasmijala. A onda joj je smiješak nestao. »Moram ti nešto reći.« Pogledao ju je sav u iščekivanju. »Imam ţdrijelni refleks.« Između obrva stvorila mu se bora. »Brinuo bih se da ga nemaš.« Julianne je izbjegla njegov upitni izraz na licu i spustila ruku niţe. »Moj je prilično snaţan.« Sklopio je ruke preko njezinih. »To neće biti problem, draga. Obećavam ti to.« Stisnuo joj je ruku. Pomaknula se još niţe i počela, a on joj je upletao prste u kosu i razigrano je cupkao. Julia se ukočila.

Još se jedan trenutak odsutno igrao s njezinom dugom, svilenom kosom. A onda je shvatio da se ne miče. »Što ne valja?" »Molim te, nemoj me drţati za glavu." »Nisam to ni namjeravao.« Zvučao je zbunjeno. Ostala je savršeno nepomična i čekala. Što, nije znao. Pustio joj je kosu, pa joj pridignuo bradu. »Dušo?« »Ovaj, to je samo zato što ne-ţelim-povratiti po tebi.” »Odakle ti sad to?« Pognula je glavu. »Prije sam... povraćala.« Zaprepašteno je buljio u nju. »Što... poslije?" »Ovaj, ne.« Gabriel je neko vrijeme šutio, pa je stisnuo oči. »Je li ti i dalje ide na povraćanje zbog ţdrijelnog refleksa ili zbog toga što ti onaj gad drţao glavu dolje?« Pokunjila se, jedva primjetno je kimala glavom. Gabriel je opsovao, a lice mu je postalo ljubičasto od bijesa. Brzo se uspravio i objema rukama protrljao lice.

U prošlosti nije bio njeţan u svojim seksualnim osvajanjima, premda se dičio odrţavanjem izvjesnih tragova dobra ponašanja. To je bilo manje izraţeno kad je bio na kokainu. Usprkos bakanalijama u kojima je sudjelovao, zabavama koje su se povremeno pribliţavale rimskoj dekadenciji, nikad, nikad nije djevojkama drţao glavu dok ne bi počele povraćati. Nitko to nije radio. Čak ni dileri droge i ovisnici s kojima se spetljao nisu to radili,

a oni nisu imali nikakvih moralnih granica ni moralnog kajanja. Samo nevjerojatno bolesni, izopačeni pizduni ţenomrsci mislili su da je zabavno poniţavati ţene na taj način.

A učiniti Julianne takvo što - njoj, tih njeţnih očiju i lijepe duše... Stidljivo biće koje se srami što ima ţdrijelni refleks. Senatorov je sin imao sreću što se skrivao u roditeljskoj kući u Georgetownu pod uvjetnom kaznom i nalogom o nepribliţavanju inače bi mu Gabriel došao na vrata da nastavi s onim okršajem od prije. A razgovor bi završio s malo više udaraca nego onda.

Otresao je ubilačke misli iz glave, pa podignuo Juliju na noge i umotao je u pokrivač. »Idemo gore.« »Zašto?« »Zato što ne mogu sjediti ovdje nakon toga što si mi rekla.« Juliji su se obrazi zacrvenjeli od stida, a velike joj se oči napuniše suzama. »Hej.« Gabriel je prislonio svoje usne uz njezino čelo. »To nije tvoja greška. Razumiješ?

Ti ništa nisi napravila krivo.« Slabašno mu se nasmiješila, ali je bilo jasno da mu nije povjerovala.

Odveo ju je na kat pa kroz spavaću sobu u pripadajući toalet, ugurao je unutra i zatvorio vrata za njima. »Što to radiš?« »Nadam se nešto lijepo.« Palcem joj je prešao preko obline obraza.

Gabriel je pustio tuš i odmjeravao temperaturu vode dok nije bio zadovoljan.

Prilagodavao je mlaz dok voda nije stala njeţno teći kao tropska kiša. Polagano joj je skinuo pokrivač s tijela, pa otvorio vrata tuš-kabine i pričekao da zakorači unutra i potom ušao za njom.

Izgledala je zbunjeno. »Ţelim ti pokazati da te volim«, šapnuo joj je. »A da te ne vodim u krevet.« »Odvedi me u krevet«, molila ga je. »Tako nećemo upropastiti večer.« »Naša večer nije upropaštena«, rekao joj je ţarko. »A proklet ja bio ako ti itko ikada više naudi.« Objema joj je rukama pomilovao kosu, razdvajao joj pramenove tako da je sada svaki bio mokar. »Misliš da sam nečista?« »Daleko od toga.« Uzeo ju je za ruku pa je pritisnuo sebi preko tetovaţe na prsima. »Od svih stvari koje sam ikada dotaknuo ti si najbliţa anđelu.« Netremice ju je gledao u oči. »Ali mislim da oboje moramo saprati prošlost.« Maknuo joj je kosu ustranu i pritisnuo joj poljubac u vrat. Odmaknuo se korak unazad od nje, pa izlio malo njezina šampona s mirisom vanilije na dlan. Prstima joj je nanosio tekućinu na tjeme, polagano trljao i na kraju kliznuo dlanovima do krajeva na kojima su bili uvojci. Pokreti su mu bili paţljivi. Ako je ikada imao jedan trenutak, jedan čin da joj pokaţe da je njegova ljubav prema njoj mnogo dublja od seksualne uspaljenosti, onda je to bio taj trenutak.

Kako se Julia počela opuštati, misli su joj otplovile nazad, na nekoliko sretnih uspomena koje je imala o svojoj majci. Bila je mala, a majka joj je htjela oprati kosu u kadi.

Sjetila se kako su se njih dvije smijale. Sjetila se kako se njezina majka smijala.

Još je bolje bilo sada kad joj je kosu prao Gabriel. To je bilo duboko prisno, duboko intimno iskustvo. Bila je gola pred njim kao da joj je isprao stid.

I on je bio gol, ali je pazio da je ne opterećuje i da ne dopusti da se njegovo pomalo srameţljivo uzbuđenje ne očeše o nju. To nije imalo veze sa seksom. To je imalo veze s time da joj da osjećaj da je voljena. »Oprosti što sam bila tako emotivna.« Glas joj je bio tih.

»Seks i treba biti emotivan. Ne moraš skrivati svoje osjećaje od mene.« Obgrlio ju je rukama oko struka i priljubio je uza se. »I ja gajim duboke osjećaje za tebe. Ovih nekoliko posljednjih dana bilo je najljepše u mom ţivotu.« Spustio joj je bradu na rame. »Bila si srameţljiva kad si imala sedamnaest godina, ali se ne sjećam da si bila tako ranjena.« »Trebala sam ga odbaciti već kad je prvi put bio okrutan.« Glas joj je podrhtavao. »Ali nisam. Nisam ustala da se borim za sebe i stvari su se samo pogoršavale.« »Nisi ti bila kriva.« Slegnula je ramenima. »Ostala sam s njim. Drţali su me trenuci kad je bio šarmantan i uviđavan i nadala se da više neće biti tih loših trenutaka. Znam da ti je bilo slabo od onoga što sam ti rekla, ali vjeruj mi, Gabriele, nikome se ne mogu gaditi onoliko koliko se ja sama gadim sebi.« »Julia«, zastenjao je i okrenuo je kako bi je gledao u lice. »Ti se meni ne gadiš. Nije me briga što si ti radila, ali nitko ne zasluţuje da se tako ponašaju prema njemu. Čuješ li me?« Oči su mu gorjele sjajno, opasno modro.

Pokrila je lice rukama. »Ţeljela sam nešto napraviti za tebe. A čak ni to ne mogu napraviti kako treba.« Povukao ju je za zapešća i spustio joj ruke. »Slušaj me. Mi se volimo i zato je sve što je između nas, uključujući i seks, dar. Ne pravo, ni ovlaštenje, ni prisila - dar. Sada imaš mene.

Njega pusti.« »Još uvijek u glavi čujem njegov glas.« Obrisala je suzu koja joj se slila niz obraz.

Gabriel je odmahnuo glavom, pomaknuo ih oboje tako da su sada stajali posred tuša, a vrela je voda lijevala po njima. »Sjećaš li se što sam rekao na predavanju o Botticellijevu Proljeću?« Kimnula je glavom. »Neki ljudi misle da Proljeće govori o seksualnom buđenju - taj dio slike alegorija je za ugovoren brak. U početku je Flora djevica i boji se. Kad je trudna, djeluje vedro.« »Mislila sam da ju je Zefir silovao.« Gabriel je stisnuo čeljusti. »I jest. Zaljubio se u nju nakon što ju je vjenčao pa ju je pretvorio u boţicu cvijeća." »Nije to baš najbolja alegorija za brak.« »Pa i nije.« Teško je progutao. »Julia, iako su neka tvoje seksualna iskustva bila traumatična, ti još uvijek moţeš imati pun seksualni ţivot. Ţelim da znaš da si sigurna kad si u mojim rukama. Ne ţelim ti učiniti ništa u čemu ne bi uţivala, a to uključuje i oralni seks.« Gabriel ju je obgrlio oko struka, pa stao gledati kako joj vrela voda putuje po golom tijelu i poslije pljuska na pločice na kojima su stajali. »Mi skupa spavamo samo tjedan dana.

Pred nama je cijeli ţivot da volimo jedno drugo na mnogo načina.« Šutke joj je i s ljubavlju spuţvom nasapunao vrat i ramena. Potom joj se počeo spuštati s ramena i od izbočine do izbočine na kraljeţnici redovito zastajao da joj pritisne poljubac na mjesta s kojih je saprao sapunicu.

Prao joj je gornji pa donji dio leđa i dvije jamice koje su označavale početak straţnjice.

Bez oklijevanja joj je nasapunao svaki obraz i promasirao joj straţnje dijelove nogu. Čak joj je oprao i stopala tako što ju je potegnuo za ruku i stavio je sebi na rame da se pridrţava dok je on sapuna između noţnih prstiju.

Julia se nikada u ţivotu nije osjetila tako maţeno i paţeno.

Prebacio se na njezin vrat i oblinu ramena. Kupao ju je i rukama joj milovao grudi i micao spuţvu ustranu da ih ljubi. Onda ju je njeţno dirao između nogu, ne seksualno nego s poštovanjem i ispirao pjenu koja se nakupila među tamnim kovrčama pa je na koncu na to mjesto pritisnuo usne.

Kad je bio gotov, uzeo ju je u zagrljaj i poljubio je kao stidljivi mladac, smjerno i jednostavno. »Ti mene učiš kako se voli, a i ja valjda nekako to učim tebe. Nismo savršeni, ali moţemo uţivati u sreći. Zar ne?« Odmaknuo se unazad da joj vidi oči. »Da«, promrmljala je, a oči su joj bile pune suza. Gabriel ju je pritisnuo na svoje srce i zagnjurio joj glavu pod vrat dok je voda pljuštala po njima. ♥♥♥ Julia je bila emocionalno iscrpljena pa je sutradan spavala do podneva. Gabriel je bio tako dobar, tako pun ljubavi. Uzdrţao se onoga što je Julia smatrala temeljnom muškom potrebom - oralnog seksa - i dao joj ono što se moţe opisati samo kao pročišćenje od stida.

Gabrielova ljubav i prihvaćanje imali su svoj namjeravani, preobraţujući učinak.

Kad je otvorila oči, osjetila se lakšom, snaţnijom, sretnijom. Nositi tajne o tome kako ju je on poniţavao pokazalo se kao vrlo teško breme. Sada, kad joj se podigao teret s pleća osjećala se kao nova osoba.

Mislila je da je moţda svetogrđe uspoređivati svoje iskustvo s iskustvom kršćana u Hodočasničkom postojanju9, ali vidjela je vaţnu sličnost između njezina i njihova oslobađanja.

Istina oslobađa čovjeka, ali ljubav izgoni strah.

Tek u svojoj dvadeset i trećoj godini Julia je shvatila koliko je proţimljujuća milost bila i kako Gabriel, koji je sebe smatrao velikim grešnikom, moţe biti provodnik te milosti. To je bio dio boţanske komedije - boţji smisao za humor koji osnaţuje unutrašnja djelovanja svemira. Grešnici su sudjelovali u iskupljenju drugih grešnika, vjera, nada i milosrđe trijumfirali su nad nevjerom, očajem i mrţnjom dok je Onaj koji je sva bića pozvao k sebi gledao i smiješio se.

9

Djelo The Pilgrims Progress Johna Bunyana iz 17. stoljeća

Njihove posljednje noći u Umbriji Gabriel se probudio usred noći u praznu krevetu.

Omamljen u stanju polusna, pruţio je ruku na Julianneinu stranu. Na plahtama nije bilo topline.

Spustio je noge na pod i trznuo se kad je bosim nogama dotaknuo hladan kamen.

Navukao je bokserice i spustio se stubama češući se po kosi koja mu je bila raščupana od spavanja. U kuhinji je gorjelo svjetlo, ali Julianne nije bilo. Napola ispijena čaša soka od borovnice stajala je na kuhinjskoj radnoj plohi kao i ostatak sira i mrvice kruha. Izgledalo je kao da je kakav miš bio tu na noćnoj gozbi, ali ga je nešto iznenadilo pa je odjurio.

Idući prema dnevnom boravku primijetio je tamnu glavu koja je počivala na odveć tapeciranom naslonjaču kraj kamina. U snu je Julianne izgledala mlade i vrlo smireno. Koţa joj je bila blijeda, ali obrazi i usne imali su rumenkast preljev. Ustvari, njezina ga je pojava podsjetila na sliku Flaming June10 Frederica Leightona. Ni sebi je imala samo elegantnu svilenu spavaćicu boje slonovače. Jedna joj je tanka naramenica spala s ramena i ogolila prelijepu oblinu.

Gabriel nije mogao odoljeti a da se ne zagleda u blijedu, glatku koţu koja ga je pozivala. Poljubio ju je u rame i čučnuo kraj nje, prešao joj blago rukom iznad glave i njeţno je mazio.

Promeškoljila se i otvorila oči, dvaput zatreptala, pa mu se osmjehnula.

Njezin spori, slađahni smiješak zapalio mu je srce. Zapravo je osjetio kako mu se disanje ubrzava. Nikad ni prema kome nije osjetio ništa slično, a dubina tih osjećaja što ih je izazivala u njemu neprekidno ga je iznenađivala. »Hej«, šapnuo je i maknuo joj kosu s lica. »Jesi li dobro?« »Naravno da jesam.« »Zabrinuo sam se kad sam pruţio ruku, a tebe nije bilo." »Sišla sam nešto pojesti.« Gabrielu su se spojile obrve i blago joj je spustio ruku na tjeme. »Jesi li još gladna?" »Ne hrane.« »Nisam ovo još vidio.« Prešao joj je prstom preko ruba spavaćice uz vrat, pa joj opipao vrhove grudi. »Kupila sam je za našu prvu zajedničku noć.« »Lijepa je. Zašto je dosad nisi nosila?« »Nosila sam sve one stvari što si mi ih ti kupio u Firenci. Kako ih je ono prodavač nazvao? Basques i body suits? Vaš ukus za ţensko rublje iznenađujuće je staromodan, profesore Emersone. Idući put još ćete mi kupiti korzet.« Zahihotao se i poljubio je. »Sjetit ću se da ga potraţim. U pravu si, sklon sam tome da su mi draţe stvari koje ostavljaju više prostora za maštu. Zbog toga je tvoje otkrivanje još ugodnije. Ali, jednako si divna u svemu, kao i bez ičega.« Julia je pruţila ruku da ga takne po obrazu i povukla ga k sebi da ga jače poljubi.

Prelazila mu je usnama preko crte vilice, pa mu šapnula na uho: »Dođi u krevet.« Uzela ga je za ruku i povela ga kraj kuhinjskog stola gdje su se sočno osmjehnuli jedno drugom, pa su otišli na kat. Namjestila ga je da sjedne na krevet, a sama je stala pred njega.

Povukla je naramenice spavaćice preko ramena. Pala je na pod oko njezinih noga i izgledala kao mala barica, a ona je ostala gola.

U polutami sobe upijao je njezine izazovne obline. »Ti si dokaz da Bog postoji«, promrmljao je. »Molim?« 10

Flaming June (eng.); u prijevodu Plamena June

»Tvoje lice, grudi, tvoja predivna leđa. Sveti Toma Akvinski morao bi te dodati kao Šesti put da je mogao doţivjeti to blaţenstvo da te vidi. Ti si sigurno dizajnirana, a ne samo stvorena.« Julia je spustila pogled i pocrvenjela.

Nasmiješio zbog njezinih rumenih obraza. »Stidiš se zbog mene?« Kao za odgovor prišla mu je korak bliţe i privukla mu jednu ruku da joj obuhvati dojku.

Blago ju je stisnuo. »Legni kraj mene da te drţim u zagrljaju." »Ţelim da me voliš.« Skinuo je bokserice i pomaknuo se da moţe leći kraj njega. I dalje ju je drţao za dojku i počeo je ljubiti, njeţno preplećući svoj jezik s njezinim. »Dišem te«, šapnuo joj je. »Ti si sve. Ti si zrak.« Prstima joj je milovao grudi i njeţno je poljubio u vrat, ljubio je gore pa dolje dok ga je ona samouvjereno poticala prstima.

Julia ga je pogurnula da polegne na leđa i objahala ga oko kukova. Poljubio ju je između grudi, pa joj uzeo jednu bradavicu u usta dok je rukom klizio preko površine koţe i spuštao se naniţe da je opipa.

Pustio joj je jednu dojku i odmahnuo glavom. »Nisi spremna.« »Ali ţelim te.« »I ja ţelim tebe. Ali prvo ti moram pripremiti tijelo.« Julijina se ţelja suprotstavljala Gabrielovoj predanosti tome da bude siguran da je svaki njihov seksualni susret ugoda oboma. Radije je odgađao ulazak u nju i zadovoljstvo dok ne bude luda od ţelje i nije brzao dok joj se dovoljno ne uzbudi cijelo tijelo.

Kad su napokon zajedno svršili, pogledala ga je u otvorene modre oči, dok su se gotovo dodirivali nosovima. Gibala se nad njim bolno sporo, zatvorenih očiju i usredotočena na osjećaj uţitka, pa onda opet otvorila oči. Bio je to snaţan spoj. Tamno modro, bremenito osjećajima netremice je piljilo u kestenjasto. Svaki pokret, svaka ţelja odraţavali su se u ta dva para očiju. »Volim te.« Mazio ju je nosom dok je ona postupno pojačavala kretanje. »I ja volim tebe...« Posljednju joj je riječ prekinuo tih jecaj.

Spustila se niţe da mu uhvati usta, a kretnje su joj se ubrzale. Jezici su im milovali jedan drugi, a spoj su im prekidali jecaji i ispovijedi ljubavi. Dirao joj je rebra i gladio je oko struka. Kliznuo je rukama pod oblinu njezine straţnjice da je moţe blago odići i bolje osjetiti njezino tijelo uz svoje.

Postala je ovisna o njemu. Oboţavala je način na koji ju je gledao u tim intimnim trenucima i način na koji je svijet oko njih ispadao iz ţarišta pozornosti. Čeznula je za tim da osjeti kako je voli, kako se kreće u njoj, jer joj je uvijek davao to da se osjeća lijepom. Rekla bi da je svaki orgazam bio dodatni dar onome što je osjećala dok su bili sjedinjeni.

Vođenje ljubavi, kao i glazba ili disanje ili tempo udara srca temelje se na primordijalnom ritmu. Gabriel je počeo čitati njezino tijelo i upoznavati hod koji mu pristaje kao rukavica koja pristaje daminoj ruci. Bila je to vrsta znanja koje je istodobno bilo i osobno i prvotno, znanje o kojem su govorili prevoditelji kralja Jamesa dok su pisali o tome da je Adam poznavao svoju ţenu. Tajanstveno posvećeno znanje što ga ljubavnik ima o svojoj ljubljenoj - znanje koje se izopačuje i skrnavi u manje svetih parova. Znanje koje je zasluţilo brak više nego samo imenom.

Julia se novostečenim znanjem koristila sjajno i oduševljavala Gabriela svojim tijelom, iznova i iznova. A kad je bio u njoj, osjećala se... toplo i uzbudljivo i tropski i savršeno.

Bio je blizu, jao, tako blizu. Pogledao joj je lice i vidio da su joj oči otvorene. Uzvraćao joj je svaki njezin pokret. Svaki je pokret oboma donosio uţitak.

Dok su se tako gledali, iz njenih se grudi odao velik jecaj, a onda je u blistavu trenutku zabacila glavu i zazvala njegovo ime. Veličanstveno mu je bilo to čuti i gledati. Julianne je

napokon zazvala njegovo ime. Domalo je već i sam padao, glasno stenjao, tijelo mu se napregnulo, a onda oslobodilo, ţile na čelu i vratu napinjale su mu se i opuštale.

Sretno, njeţno sjedinjenje.

Nije ga htjela pustiti. Nije htjela osjetiti kako napušta njezino tijelo, pa se sklupčala nad njim i gledala ga u lice. »Hoće li uvijek biti tako?« Gabriel ju je poljubio u nos. »Ne znam. Ali ako su Richard i Grace ikakav pokazatelj, to će se s vremenom još usavršavati. U tvojim očima vidim odraz svih naših zajedničkih radosti, a isto ćeš to i ti vidjeti u mojima. Naša povijest sve to će poboljšati, produbiti.« Nasmiješila se tome što je rekao, a onda joj se lice rastuţilo. »Što je sad?« »Brinem se što će se dogoditi iduće godine." »Zašto?« »Što ako ne budem prihvaćena na doktorski program u Torontu?« Namrštio se. »Nisam ni znao da si dala molbu." »Ne ţelim otići od tebe.« »Ni ja ne ţelim da odeš od mene, ali Julianne, taj program u Torontu nije za tebe. Tamo nemaš s kim raditi. Ja ti ne mogu biti mentor, a sumnjam da bi Katherine prihvatila višegodišnju obavezu.« Julijino se lice rastuţilo.

Gabriel ju je prstom pomilovao po obrazu. »Mislio sam da ţeliš na Harvard.« »To je tako daleko.« »Ma običan kratak let.« Gledao ju je zamišljeno. »Moći ćemo se viđati za vikende i praznike. Ja sam dao molbu za slobodnu studijsku godinu. Moguće je da prve godine pođem s tobom.« »Bit ću tamo šest godina. Ili više.« Sada je bila na rubu suza. Gabriel ih je već vidio kako se skupljaju i svjetlucaju joj u očima i to ga je ugrizlo za srce. »Obavit ćemo to sve kako treba«, glas mu je postao hrapav. »U ovom trenutku moramo samo uţivati jedno u drugome kad smo skupa. Pusti mene da se pobrinem za budućnost.

Pobrinut ću se da se ne razdvajamo.« Otvorila je usta da se usprotivi, ali ju je poljubio. »Prednost u hodanju sa starijim, situiranim čovjekom jest u tome da ti on moţe dati dovoljno prostora da se usredotočiš na vlastitu karijeru. Naći ću načina da uskladimo tvoj i moj posao.« »To nije pošteno.« »Bilo bi itekako nepošteno očekivati od tebe da odustaneš od svog sna o tome da budeš profesorica ili da se upišeš na program koji je ispod tvoje razine. Neću dopustiti da ţrtvuješ svoje snove zbog mene.« Široko se osmjehnuo. »A sada me poljubi i daj mi da znam da mi vjeruješ.« »Vjerujem ti.« Gabriel ju je drţao u naručju i uzdahnuo kad mu je naslonila glavu na prsa.

Nekoliko dana prije Boţića Christa Peterson sjedila je u kući svojih roditelja u sjevernom dijelu Toronta i pregledavala elektroničku poštu. Čitav je tjedan zanemarivala dolazne poruke. Veza koju je odrţavala usput dok je bila u lovu na profesora Emersona došla je do svoga kraja, a to je značilo da za vrijeme Boţićnih praznika neće sa svojim donedavnim ljubavnikom ići na skijanje u Whistler u Britanskoj Columbiji.

Dotični bankar prekinuo je s njom SMS-porukom. To je izvedeno s malo ukusa, što je sigurno, ali još gore bilo bi da je dočeka i dodatni e-mail, poput paklenog stroja skrivenog u ulaznom pretincu njezine e-pošte.

Očeličila se čašom-dvije starog šampanjca Bollinger, što ga je kupila kao dar za kretena koji ju je trebao odvesti na skijanje, a potom pregledala svoju poštu. Kad tamo, među poštom - bomba. A ipak, nije to bila bomba kakvu je očekivala. Reći da ju je iznenadio sadrţaj e-maila profesora Paccianija, bilo bi odveć blago. Zapravo, osjetila je kao da joj je netko izmaknuo tlo pod nogama.

Jedina Kanađanka koju je ikada vidjela a da je profesor Emerson prema njoj pokazao makar i ograničenu naklonost bila je profesorica Ann Singer. Da, Christa je vidjela Emersona s raznim ţenama u Lobbyju, ali nikad istu ţenu dvaput. Bio je prijateljski raspoloţen prema drugim profesoricama i osoblju, ali samo profesionalno, tako da se pri susretu s njima uvijek samo čvrsto rukovao. Profesorica Singer, pak, kao nagradu dobila je po dva poljupca kad ju je sreo nakon njegova zadnjeg javnog predavanja. Christa nije ţeljela obnavljati vezu s profesorom Paccianijem. Ozbiljno je podbacio što se tiče određenog tjelesnog pitanja i ona se nije imala ţelje vraćati bivšim intimnim susretima poslije kojih je uvijek ostajala frustrirana i nezadovoljena. Na kraju krajeva, imala je svoje standarde i nema tog muškarca koji bi, ako nije odgovarao barem mjerama njezina osobnog pomagala, bio vrijedan ševe. (A ona bi vam rekla da je slobodno moţete citirati.) A kako je ţeljela dodatne informacije o zaručnici profesora Emersona, odglumila je da je zanima proljetni rendez-vous s profesorom Paccianijem i suptilno se raspitala za zaručničino ime. A onda se spustila u prizemlje i dovršila bocu šampanjca. ♥♥♥ Dan uoči Boţića Julia je sjedila za pultom u restoranu Kinfolks u Selinsgroveu i ručala sa svojim ocem. Gabriel je obavljao neku kupovinu u posljednjem trenutku dok su se Rachel i Aaron odvezli do dućana da uzmu puricu. Scott je još bio u Philadelphiji sa svojom djevojkom.

Tom je usluţno isporučio Juliji Paulov dar. Stavila ga je na pod do nogu, ali sada kao da je piljio odozdo u nju i vapio za paţnjom kao malo štene.

Otvorila ga je jer je zaključila da je bolje da njegov sadrţaj pokaţe pred ocem nego pred svojim dečkom. S osmijehom je dala ocu bocu sa sirupom od javora, zahihotala se kad je vidjela plišanu igračku holstein i poljubila je, ali kad je odmotala figurice Dantea i Beatrice, problijedjela je. Paul gotovo kao da je znao. A opet, nije mogao znati da su Gabriel i Julia bili Dante i Beatrice, barem jedno drugom.

Dok je Tom jeo svoj specijalitet - puricu s nadjevom i pireom od krumpira - Julia je otvorila Paulovu cedulju. Bila je to tipična čestitka s boţićnim ukrasima i slikom djece kako se grudaju. Ali riječi što ih je Paul napisao svojom rukom kao da su joj stegnule grlo.

Sretan Boţić, Zečiću.

Znam da ti je prvi semestar bio teţak i ţalim što ti nisam više pomogao kad ti je trebalo.

Ponosan sam na tebe što nisi odustala. Veliki vermontski zagrljaj od tvog prijatelja Paula.

P. S. Ne znam jesi li čula »Wintersong« Sarah McLachan. ali jedan me njezin dio podsjetio na tebe.

Julia nije znala pjesmu o kojoj je govorio pa riječi pjesme nisu prolazile kroz njezinu glavu dok je pobliţe proučavala sliku na čestitki. U sredini slike koja prikazuje grudanje stajala je djevojčica duge tamne kose u ţarko crvenu kaputu i smijala se.

Navod, slika, čestitka, dar - Paul se trudio prikriti svoje osjećaje, pomislila je, ali se odao. Sve je bilo u toj slici djevojčice koja se smije i pjesmi koju će poslušati poslije.

Julia je uzdahnula i sve vratila nazad u kutiju pa je stavila uz noge. »Onda, Gabriel se prema tebi ponaša dobro?« Tom je, ţvačući puricu, zapodjenuo temu o Julijinoj vezi. »Tata, on me voli. Veoma je dobar prema meni.« Njezin je otac zatresao glavom jer se sjetio kako je Simon imao izgled dobra momka, a Gabriel uistinu jest dobar momak - i kako je bio propustio uvidjeti razliku. »Samo reci ako ne bude«, rekao je i kušao pire od krumpira.

Julia zamalo da je zakolutala očima. Da, malo je bilo prekasno da Tom igra ulogu oca zaštitnika, ali bolje i kasno nego nikad. »Kad smo se jutros Gabriel i ja vozili u grad, prošli smo kraj kuće. Vidjela sam znak na travnjaku.« Tom je ubrusom obrisao usta. »Prije nekoliko tjedana dao sam je na prodaju.« »Zašto?« »A zašto ne? Ne mogu ţivjeti na mjestu na kojem moja kći nije sigurna.« »Ali odrastao si u toj kući. Što je tobom i Deb?« Slegnuo je ramenima i sakrio lice šalicom za kavu. »S time je gotovo.« Presjekao joj se dah. »Nisam znala. Ţao mi je.« Tom je stoički pijuckao kavu. »Imali smo različita gledišta. A njezina me djeca ne vole.« Julia se stala nespretno igrati sa srebrnim priborom za jelo, pa ga je slagala tako da donji rubovi leţe poravnati na stolu. »Znači, Deb je na strani Natalie i Simona?« Ponovno je slegnuo ramenima. »To se dugo spremalo. Istina je, laknulo mi je. Dobar je osjećaj kad si opet slobodan.« Urotnički joj je namignuo. »Nastojim naći neku manju kuću. Volio bih dio novca od toga dati tebi da platiš školovanje.« Julia se iznenadila. A onda se naljutila. Njezin sukob s njim stajao je nju i njezina oca mnogo -previše da bi se zaliječio dosjeom u policiji i nekim radom za opće dobro. Ona je ostala s oţiljkom, a njezin je otac izgubio moguću buduću suprugu i dom obitelji Mitchell. »Tata, trebao bi taj novac iskoristiti za svoju mirovinu.« »Siguran sam da će biti dovoljno za sve. A ako ne ţeliš moj novac upotrijebiti za školovanje, onda ga iskoristi da kupiš pivo. Od sada nadalje postojimo samo li i ja, dijete moje.« Pruţio je ruku da Juliji raskuštra kosu, što mu je bio najdraţi način iskazivanja ljubavi.

Ispričao se i otišao na zahod i ostavio je samu da uz dopola pojeden obrok razmišlja o svom promijenjenom ocu. Zadubila se u misli i prstom klizila po čaši piva od đumbira koja je stajala pred njom, kadli netko pride i zauzme stolac do njezina. »Hej, Jules.« Julia se zaprepašteno okrenula i ugledala svoju nekadašnju cimericu, Natalie Lundy kako stoji kraj nje.

Bilo je trenutaka kad je Julia kroz smijeh svoju bivšu prijateljicu zvala Jolene zbog njezina lijepa i sladostrasna izgleda koji je savršeno pristajao opisu iz te pjesme. Ali to je bilo prije nego što ju je Natalie izdala. Sada je njezina ljepota djelovala oporo i hladno.

Julia se zabuljila u nju i primijetila je nešto bolno u načinu na koji se odjenula - starinski dizajnerski kaput s blago izlizanim manšetama, skupocjene čizme koje su bile iznošene i rabljene. Na prvi pogled izgledalo je kao da je bogata i dobro odjevena. Ali Julia ju je odmjerila dvaput i primijetila ono što drugi ne bi - cura iz malog grada koja se stidi svojih radničkih korijena i ţeli ih ostaviti iza sebe. »Sretan Boţić, Natalie. Što da ti donesem?« Diane, konobarica, nagnula se preko šanka.

Julia je gledala kako se Natalie iz hladne i pohabane pretvorila u veselu i vedru djevojku, prešavši na lokalni govor. »Sretan Boţić, Diane. Samo ću kavu. Ne mogu ostati dugo.« Konobarica se nasmiješila i nalila joj kavu, a onda otišla posluţiti grupu Tomovih kolega volontera na drugom kraju šanka. Čim je okrenula leđa Natalieino se ponašanje promijenilo. Piljila je u Juliju očima punim mrţnje. »Moram s tobom razgovarati.« »Ne zanima me što mi imaš reći.« Julia je napravila pokret da ustane, ali ju je Natalie spretno uhvatila za zapešće. »Sjedi i šuti ili ću napraviti scenu.« Glas joj je bio tih, jedva čujniji od šapata. Usiljeno se osmjehivala. Nitko ne bi prema pogledu na nju rekao da upravo prijeti Juliji koja je glasno progutala i ponovno sjela.

Natalie joj je za kaznu stisnula ruku, pa je potom pustila. »Moramo razgovarati o Simonu.« Julia je hitro pogledala prema muškom zahodu u nadi da će se na vratima pojaviti njezin otac.

Natalie je nastavila. »Prihvatit ću da je tvoj nedavni nesporazum sa Simonom bio nenamjeran. Bila si loţe, on je rekao neke stvari koje nije smio, ti si nazvala policiju.

Zbog tog nesporazuma Simon sada ima dosje. Sigurna sam da ti ne trebam objašnjavati zbog čega taj dosje mora nestati prije nego što počne raditi na tome da ude u senat ove drţave. Moraš srediti taj nesporazum. Još danas.« Natalie se osmjehnula i zabacila kosu iza ramena i pretvarala se kao da su ona i Julia udubljene u prijateljski razgovor. »Ja tu ne mogu ništa«, promrmljala je Julia. »Sudska nagodba već je obavljena.« Natalie je otpila gutljaj kave. »Nemoj mi se obraćati kao da sam budala, Jules. Znam ja to. Očito trebaš reći javnom tuţitelju da si lagala. Objasni mu da je to bila ljubavnička svađa koja je otišla predaleko, da si mu htjela osvetiti i da se sad loše osjećaš zato što si napuhala cijelu stvar.« Nasmijala se malo preglasno. »Premda, ne razumijem kako je itko mogao povjerovati da ti Simona uopće zanimaš. Pa pogledaj se samo, za Boga miloga. Sva si zbrčkana.« Julia se ugrizla da joj oštro ne odgovori i mudro je zaključila da je najbolje šutjeti.

Natalie se nagnula prema njoj i ledenim je prstima povukla za gornji rub trenirke.

Pomno je promotrila Julijin vrat. »Nema na tebi nikakva znaka. Pokaţi javnom tuţitelju svoj vrat i kaţi mu da si lagala.« »Neću.« Julia se odmaknula izvan Natalieina domašaja i oduprla se porivu da joj pokaţe ugriz što ga je jutros zamaskirala. Povukla je rub trenirke nazad uz grlo i stavila ruku na mjesto na koje ju je Simon ugrizao. Bio je to fantomski bol, znala je, ali je i dalje mogla osjetiti mjesto na kojem su joj zubi raskinuli koţu.

Natalie je spustila glas i sada je šaptala. »Ne molim te - kazujem ti.« Izvadila je BlackBerry iz velike ručne torbe i stavila ga između njih na šank. »Nadala sam se da neću ovo trebati napraviti, ali ne daješ mi izbora. Imam slike što ih je snimio Simon. Vrlo su... šarolike.«

Julia je sijevnula pogledom prema telefonu. Pokušala je progutati, ali su joj se usta osušila. Ruka joj se tresla, ali je podignula čašu do usana i silno se trudila da ne prolije piće.

Natalie se smješkala, očito uţivajući u mučenju što ga je uspjela priuštiti svojoj nekadašnjoj suparnici. Silovito je pograbila telefon i počela skrolati slike. »Ne mogu shvatiti kako je uspio snimiti ove slike a da nisi znala. Ili si moţda znala, ali te nije bilo briga.« Nagnula je glavu na jednu stranu i pogledala Juliju suţenim očima »Bi li ti smetalo da svatko u Selinsgroveu vidi ove slike na Internetu?« Julia je pogledom prešla preko mještana oko njih i nadala se da nitko nije čuo Natalienu prijetnju. Bar nitko nije gledao u njihovu pravcu. Prvi poriv bio joj je da pobjegne, da se skrije. Ali ta je strategija nije spasila od njezine majke kad je bila mlada. Mama ju je uvijek pronalazila. Nije je spasila ni od Simona. Zaustavilo ga je samo to što mu je Gabriel uzvratio udarac.

Juliji je bilo dosta skrivanja. Osjetila je da joj se kraljeţnica ukočila. »Simonov dosje je tvoje maslo. Došao je k meni da uzme slike. A ti si ih imala cijelo vrijeme.« Natalie se slađahno nasmiješila, ali nije porekla optuţbu. »Sada ţeliš da ja počistim tvoje smeće. Ali neću.« Natalie se nasmijala. »Joj, već jesi.« Ponovno je pogledala na zaslon i stala praviti predstavu i prinositi joj slike pred oči. »Boţe, kako imaš male sise.« »Znaš li da se senator Talbot hoće kandidirati za predsjednika?« izvalila je Julia.

Natalie je zabacila kosu iza ramena. »Naravno da znam. Radit ću za njega u njegovoj kampanji.« Julia se zagledala u Natalie. »A, sada razumijem. Simonov će dosje biti problem za senatora, pa ti zato treba da dosje nestane. Ali zajebala si se.« »Otkud ti to?« »Ako pustiš te fotografije, Simon će te ostaviti tako brzo da će ti zavrtjeti u glavi. I nikad nećeš izaći iz ovog grada.« Natalie je odmahnula rukom. »Neće on mene ostaviti. A senator nikad neće saznati za te slike.« Julia je osjetila kako joj je srce počelo ubrzano kucati. »Ako sam na tim slikama ja, onda je i Simon. Što će senator misliti o tome?« »Zar nisi čula za program koji se zove Photoshop? Bez problema mogu maknuti Simona i na sliku staviti koga drugog. Ali neću morati jer ćeš ti sad biti fina curica i učiniti što treba. Je li tako, Jules?« Natalie je sijevnula nadmoćnim osmijehom dok je vraćala BlackBerry u torbicu pa ustala da ode, ali Julia ju je zaustavila. »Nikad te neće odvesti da se upoznaš s njegovim roditeljima. Rekao mi je to. Moţeš ti i bolje od loga da budeš Simonova prljava tajna.« Natalieno je lice zatitralo, a onda se zamrznula »Ne znaš o čemu govoriš«, prasnula je. »On će mi dati točno ono što ţelim, a dat ćeš i ti. Ako danas ne riješiš problem, stavljam slike online. Sretan ti Boţić.« Krenula je van, ali je Julia povikala za njom: »Čekaj!« Natalie je zastala i pogledala svoju nekadašnju prijateljicu s neskrivenim prezirom.

Julia je duboko udahnula i pokazala Natalie da pride bliţe. »Reci Simonu da kaţe senatoru da obnovi pretplatu na The Washington Post.” »Zašto?« »Jer ako staviš te slike na internet, ja ću nazvati Andrewa Sampsona u Postu. Sjećaš ga se, zar ne? Prošle je godine napisao članak o Simonovu uhićenju zbog voţnje pod utjecajem alkohola i o tome kako je senator intervenirao.«

Natalie je odmahnula glavom. »Ne vjerujem ti.« Julia je tvrdoglavo stisnula šaku. »Ako objaviš te slike, ja nemam što izgubiti. Reći ću novinama da me Simon napao, a potom poslao curu koju drţi sa strane da me ucijeni.« Nataliene su se zelene oči razrogačile, a onda se stisnule u zmijske proreze. »Nećeš«, dahtala je. »Iskušaj me.« Natalie se od iznenađenja bijesno zagledala u nju, pa iskesila zube: »Godinama ljudi gaze po tebi i nikad nisi poduzela ništa. Nema šanse da nazoveš reportera i sve mu istrabunjaš.« Julia je namjestila bradu i trudila se da joj glas ostane nepokolebiv. »Moţda mi je dosta toga da drugi gaze po meni.« Teatralno je stresla ramenima. »Ako pustiš te slike, nikad nećeš raditi u senatorovoj kampanji. Bit ćeš samo dio neugodna skandala koji će oni strpati pod tepih.« Nataliena je bjelokosna koţa odjednom potamnjela, tamnocrveno.

Julia je iskoristila trenutak njezine šutnje i nastavila. »Pusti me na miru i zaboravit ću vas oboje. Ali nikad neću lagati o tome što mi je on napravio. Mnogo sam puta lagala da ga izvučem, a sada to više neću raditi.« »Ljutiš se samo zato što je Simon odabrao mene a ne tebe«, planula je Natalie, a glas joj je postao glasniji. »Tako si jadna, slaba curica koja čak ne zna ni kako se pošteno puši kurac!« U strašnoj tišini koja je uslijedila Julia je shvatila da su ostali gosti u restoranu prestali razgovarati. Ogledala se po prostoriji, potpuno poniţena, građani maloga grada samo su gledali. Svi su čuli Natalieno okrutno otkrivenje, uključujući suprugu baptističkog svećenika koja je sjedila sa svojom kćeri tinejdţerkom u tihom kutu i pila čaj. »Nisi mi više nešto odlučna, je li?« siktala je Natalie.

Prije nego što je Julia odgovorila, odjednom se za šankom pojavila Diane. »Natalie, idi kući. Ne moţeš u mom restoranu razgovarati na taj način.« Natalie se bijesna povukla nekoliko koraka, ali je svejedno prvo izgovorila nekoliko psovki. »Još nismo gotove s tim.« Julia je podignula bradu. »O, da, jesmo. Previše si ti pametna da bi nekom glupošću izloţila opasnosti vlastitu budućnost. Idi, vrati se njemu, a mene ostavi na miru.« Natalie ju je nekoliko trenutaka strijeljala pogledom, a onda se okrenula i izjurila van. »Što se događa?« Tom se odjednom stvorio iza Julije. »Jules? Što nije u redu?« Nije mu stigla odgovoriti jer mu je Diane rekla krajnje pročišćeno izvješće o tome što se dogodilo.

Tom je opsovao i stavio kćeri ruku na rame. »Jesi li dobro?« Kimnula mu je s oklijevanjem pa odjurila u ţenski toalet. Nije bila sigurna hoće li se ikada biti u stanju suočiti s ljudima iz gradića nakon toga što je Natalie izrekla. Borila se s mučninom i uhvatila se za toaletni stolić da se odrţi na nogama.

Diane je došla za Julijom u toalet. Navlaţila je nekoliko papirnatih ubrusa hladnom vodom i dala joj ih. »Oprosti, Jules. Trebala sam je tresnuti posred glave. Ne mogu vjerovati da je govorila takvo smeće u mom lokalu.« Julia je šutjela i polako brisala lice. »Dušo, nitko nije ništa čuo od toga što je ta gadura govorila. Bučno je tamo i svi govore o tome kako se jučer u trgovinskom centru za doručkom Djed Mraz napio i pokušao poljubiti jednog od pomoćnika vilenjaka.« Julia je postiđeno oborila pogled.

Diane joj se osmjehivala s razumijevanjem. »Hoćeš li da ti napravim čaj ili što drugo?« ' Julia je odmahnula glavom i duboko udahnula u nastojanju da se sabere.

Ako postoji ikakav bog tamo negdje i sluša, molim ga da svim ljudima u restoranu Kinfolks dodijeli amneziju, samo za ovih posljednjih petnaest minuta.

Kratko vrijeme nakon toga ponovno je zauzela svoje mjesto za šankom kraj svog oca.

Glavu je drţala pognutu i ni s kim nije htjela uspostaviti kontakt očima. Bilo joj je lako zamisliti da čitav restoran šapće o njezinu grijehu i osuđuje je. »Oprosti, tata«, rekla je tihim glasom.

Namrštio se i zamolio Diane novu šalicu kave i krafnu s marmeladom. »Da ti oprostim za što?« Ton glasa bio mu je ljutit.

Diane ih je posluţila i s razumijevanjem potapšala Juliju po ruci pa otišla posluţiti ljude za drugim stolovima i dati im malo privatnosti. »Ja sam za sve kriva - Deb, Natalie, kuća... « Nije htjela plakati, ali su joj nekako suze navrle na oči i nije ih mogla zaustaviti. »Osramotila sam te pred cijelim gradom.« Tom se nagnuo prema njoj. »Hej, ne ţelim slušati takvo smeće. Nikad me nisi osramotila. Ponosim se tobom.« Glas mu se malčice slomio, pa se zakašljao. »Moja je odgovornost da te zaštitim, a nisam te štitio.« Julia je otrla suzu. »Ali sada ti je ţivot upropašten.« Frknuo je: »Ionako nisam bio previše vezan uz taj ţivot. Radije ću ostati bez kuće i Deb nego bez tebe. Nema tu spora. Nimalo.« Pogurnuo je krafnu s marmeladom pred nju i pričekao da uzme zalogaj. »Kad sam upoznao tvoju majku, bio sam sretan. Imali smo nekoliko dobrih zajedničkih godina. Ali najljepši dan u mom ţivotu bio je kad si se ti rodila. Uvijek sam ţelio obitelj. Nikada nikome i ničemu neću dopustiti da me opet odvoji od moje obitelji. Dajem ti svoju riječ.« Julia se nasmiješila ocu, a on se nagnuo naprijed i promrsio joj kosu. »Htio bih svratiti do Deb i porazgovarati s njom o tome što se maloprije dogodilo.

Mora objasniti svojoj kćeri kako se treba ponašati na javnom mjestu. Zašto ne nazoveš tog svog dečka i ne zamoliš ga da dođe amo da te pokupi. Vidimo se poslije kod Richarda.« Julia je pristala i obrisala suze. Nije ţeljela da je Gabriel vidi kako plače. »Volim te, tata.« Tom je glasno pročistio grlo, ali je nije pogledao. »I ja tebe. A sada dovrši tu krafnu dok nam Diane ne počne naplaćivati stanarinu.

Gabriel je bio presretan što je mogao skratiti svoju boţićnu kupovinu. Kad su on i Richard stigli u restoran, otišli su za šank i pridruţili se Mitchellovima.

Julia je ustala i čvrsto zagrlila Gabriela. »Što se dogodilo?« namrštio se. »Plakala si.« »Obična boţićna sjeta.« Julia je primijetila s nelagodom da neki gosti u restoranu i dalje bulje u njih. »Kakva boţićna sjeta?« »Pričat ću ti poslije.« Počela ga je vući prema vratima.

Richard je iskoristio trenutak da pozdravi Toma, a dok su dva stara prijatelja razgovarala, Gabriel je njeţno zagladio Juliji kosu iza uha da bi joj mogao prišapnuti nešto njeţno.

Richardovu pozornost iznenada uhvati neki blijesak - Graceine naušnice. Očito je podcijenio novu vezu svoga sina. Znao je da bi Grace bila sretna zbog toga što je njihov sin dao Juliji te naušnice. Grace je voljela Juliju kao rođenu kćer i uvijek ju je smatrala dijelom njihove obitelji. Moţda će jednoga dana Gabriel zaista Juliju učiniti dijelom obitelji....

Gabriel i Tom razmijenili su uljudne pozdrave, a Gabriel je podigao s poda dar što ga je Paul poslao Juliji. Njemu na čast, uspio se oduprijeti porivu da kaţe nešto uvredljivo i bez komentara ponio kutiju.

Dok je trojka prilazila vratima, ušla je policajka Roberts. Bila je u uniformi. »Hej, Jamie«, osmjehnuo se Gabriel, ali tijelo mu se napelo. »Hej, Gabriele. Došao za Boţić?" »Da, tako je.« Pozdravila je Juliju i Richarda, pa se ponovno okrenula Gabrielu, a nije joj promaknulo kako Julia drţi Gabriela ispod ruke. »Dobro izgledaš. Izgledaš mi sretno." »Hvala ti, i jesam sretan.« Iskreno joj se osmjehnuo. Jamie je kimnula. »Drago mi je zbog tebe. Sretan Boţić.« Julia i Gabriel zahvalili su joj se i tiho izišli iz restorana dok su oboje razmišljali o tome kako opraštanje olakšava izvjesno breme.

Na prednjim vratima kuće Clarkeovih, Gabriel se dogovarao s Richardom da ostanu na trijemu, popiju viski i popuše cigaru. Julia je i dalje bila potresena nakon konfrontacije s Natalie, ali joj je laknulo čim su stigli kući, pa je odbacila sve misli o događajima tog poslijepodneva. Otišla je u dnevni boravak, a Gabriel i Richard objesili su kapute. »Dušo, mogu li uzeti tvoj kaput?« doviknuo joj je Gabriel. Kako mu nije odgovorila, krenuo je za njom.

Iduće pitanje zapelo mu je u grlu, a on se ukočio na mjestu. Njegova ljubljena Julia stajala je ukipljena i blenula u ţenu koja je sjedila u dnevnom boravku s Aaronom i Rachel.

Gabriel je nagonski obuhvatio Juliju oko struka i privukao je sebi na prsa.

Gledao je kako ţena ustaje sa sjedala i lebdi prema njima. Kretala se kao balerina ili princeza. Svaki njezin pokret odisao je daškom starog novca.

Bila je visoka gotovo kao Gabriel i imala je dugu plavu kosu i velike, ledeno modre oči.

Koţa joj je bila besprijekorna, a bila je vitka kao model s izuzetkom povećih, savršenih grudi.

Nosila je čizme visokih potpetica do koljena, usku crnu vunenu suknju i svijetlomodar dţemper od kašmira koji joj je izazovno visio s ramena bijelih kao alabaster.

Bila je lijepa. I odrješita. Jednim je pogledom odmjerila kako je Gabriel obuhvatio Juliju ispod svoje ruke pa je izvila leđa kao ruska modra mačka. »Gabriele, dragi, tako si mi nedostajao!« Glas joj je bio bogat i jasan, s blagim prizvukom engleskog izgovora. Čvrsto ga je zagrlila.

Julia se izmigoljila, nimalo voljna da sudjeluje u grupnom zagrljaju.

»Otkud ti ovdje?« Bezbroj osjećaja sijevnuo je Gabrielu preko lica dok mu je pritiskala pune rumene usne na jedan pa drugi obraz.

Ljubila ga je polako i senzualno. Juliju je još više povrijedilo kad je otrla je svoje crvenilo za usne s njegovih obraza i blago se zahihotala kao da je u pitanju kakva privatna šala.

Pogledao je Juliju, a ona mu je uzvratila pogled očiju obojenih razočaranjem.

Nije stigao ništa reći, a Richard je pročistio grlo i stupio korak naprijed. Odmaknula mu je ponuđenu ruku ustranu i zagrlila ga. »Richarde. Uvijek mi je zadovoljstvo. Čula sam za Grace. Ţao mi je.« Elegantno je prihvatio njezin zagrljaj pa prišao Juliji da preuzme njezin kaput. Kad ga je objesio, šutke je pozvao Aarona i Rachel da dođu s njim u kuhinju i tako uskratio Paulini publiku. »Nisam znala da imaš dvije sestre«, konstatirala je aludirajući na Julijinu prisutnost ledenim osmijehom. Nagnula se prema Juliji koja je na sebi imala obične ravne cipele, traperice i crni kardigan. Julia se kraj nje osjetila loše odjevenom i malenom. »Imam samo jednu sestru i to znaš«, otresao se Gabriel. »Zašto si došla ovamo?« Julia je došla k sebi i hrabro pruţila ruku prije nego što Gabriel napravi scenu. »Ja sam Julia. Razgovarale smo preko telefona.« Paulina je obuzdavala izraz na svom licu, ali Julia je vidjela što je pokušavala prikriti hladne plamenove srdţbe. »Stvarno?« izvještačeno se nasmiješila. »Svakako ne moţete od mene očekivati da pamtim sve djevojke koje su se javljale na Gabrielov telefon tijekom svih ovih godina. Osim ako ste bili jedna od onih djevojaka s kojima sam razgovarala kad sam prekinula menage u troje? Sjećaš se te noći, je li, Gabriele?« Julia je povukla ruku kao da je dobila šamar. »Očekujem odgovor na svoje pitanje«, progovorio je Gabriel, a glas mu je bio krut i leden kao zamrznuto jezero. »Zbog čega si došla ovamo?« Julia je pokušala odstupiti. Slika koju je stvorila Paulina svojim riječima bila joj je odbojna. I nije bila sigurna moţe li probaviti odgovor, kakav god bio. Gabriel je uhvatio Juliju za ruku i očima je preklinjao da ne odlazi. »Došla sam te vidjeti, naravno. Nisi mi se javljao na pozive, a Carson je rekao da ćeš biti sa svojom obitelji.« Paulina je zvučala razdraţljivo. »Jesi li na putu za Minnesotu?« »Znaš da moji roditelji ne razgovaraju sa mnom. Svejedno, Gabriele, moram s tobom razgovarati.« Uputila je Juliji otrovan pogled. »Nasamo.« Gabriel je bio svjestan činjenice da je dnevni boravak i dalje unutar slušnog dometa onih u kuhinji. Prišao je za korak bliţe Paulini, a glas mu je zastrujao jedva čujnije od šapata. »Dopusti mi da te podsjetim da si ovdje gošća. Neću tolerirati tvoje nepoštivanje bilo koga, naročito Julianne. Jesi li razumjela?« »Kad si mi bio u ustima, nikad me nisi tretirao kao gošću«, promrmljala je Paulina dok je sijevala očima.

Julia je teško udahnula, a ţeludac joj se okrenuo. Da je srela Paulinu koji tjedan prije, susret bi bio grozan i neugodan. Ali srela ju je sada, nakon što je provela sate i sate u Gabrielovu krevetu i susret je bio nevjerojatno bolan.

Paulina je znala kako je to biti intiman s njim. Znala je njegove zvukove, njegov miris, izraz njegova lica kad doţivljava vrhunac. Bila je viša, sofisticiranija i mnogo ljepša. I bilo je jasno da se za razliku od Julije ne ustručava izvesti oralni seks. Nadalje, i još opasnije, začela je dijete s Gabrielom, a to je nešto što on više ni s kim nije u stanju napraviti.

Julia se otrgnula iz Gabrielova zagrljaja i okrenula leđa nekadašnjim ljubavnicima.

Znala je da bi bilo bolje da je s Gabrielom zadrţala jedinstven nastup. Jednako je tako znala da bi bilo bolje da se ustoboči nego da se povlači. Ali njezin je duh dobio udarce u obračunu

u restoranu Kinfolks i sada više nije imala energije. Bila je emocionalno iscrpljena, pa se odšuljala stubama, a da se nijednim pogledom nije osvrnula unazad.

Gabriel ju je gledao kako odlazi i osjetio kako ga srce izdaje. Poţelio je otići za njom, ali nije bilo načina da ostavi Paulinu nasamo sa svojim ocem i sestrom. Ispričao se na trenutak, pa otišao u kuhinju da kaţe Rachel kako je Juliji pozlilo i zamoli je da ode vidjeti kako je.

Rachel se popela na kat i zatekla Juliju u kupaonici na drugom katu. »Jesi li dobro?« »Nisam. Moram leći.« Kad je Rachel usluţno otvorila vrata stare Gabrielove sobe, Julia je s nelagodom prošla kroz hodnik i ušla u gostinsku sobu. Rachel je gledala kako se njezina prijateljica izuva i stavlja cipele na tepih pored kreveta. »Da ti donesem aspirin ili nešto takvo?« »Ne treba. Samo mi treba odmor.« »Tko je ta ţena? Što ona traţi ovdje?« Julia je govorila kroz stisnute zube. »To moraš pitati svog brata.« Rachel je čvrsto stisnula kvaku. »I hoću. Ali sama činjenica da ja ne znam tko je ona već mi govori nešto. Sigurno nije posebno vaţna čim je Gabriel nikad nije doveo kući.« Okrenula se da ode. »To treba nešto govoriti i tebi.« Julia se opruţila na krevetu i nadala se da će je san brzo obuzeti. ♥♥♥ Tri sata poslije Gabriel je ušao u kuhinju i zatekao Aarona i Rachel koji su se udubili u raspravu o tome koji je pravi način pripreme Graceine poznate piletine na kijevski. »Kaţem ti, prvo moraš zamrznuti maslac. Tvoja je mama tako radila.« Aaronov je glas bio ogorčen. »Otkud ti znaš? Ništa nije govorila o tome da treba zamrznuti maslac.« Rachel je pokazala na papir s receptom. »Grace je uvijek zamrzavala maslac«, rekao je smrknuti Gabriel. »Vjerojatno je pretpostavljala da to svi znaju. Gdje je Julia?« Rachel se okrenula prema njemu i mahnula velikom ţicom za mućenje. »Gdje si ti bio?« Stisnuo je čeljust. »Vani. Gdje je ona?« »Gore. Osim ako nije odlučila otići kući ocu.« »Zašto bi to učinila?« Rachel je okrenula leđa bratu i nastavila mutiti jaja. »Ah, ne znam. Moţda zato što si bio vani s jednom svojom bivšom curom i nije te bilo tri sata. Nadam se da će te Julia isprašiti zbog toga.« »Dušo...« Aaron ju je prekorio i taknuo po ramenu. »Nemoj.« Srdito mu je odgurnula ruku. »Gabriele, imaš sreće što Scott nije ovdje. Jer bi te već izvukao van.« Aaron se namrštio. »A ja? I ja mogu izvući Gabriela da hoću.« Rachel je zakolutala očima. »Ne, ti ne moţeš. A u ovom trenutku hoću da taj prokleti maslac staviš da se smrzne.« Gabriel je promrmljao nešto nerazumljivo i udaljio se. Polako se penjao stubama i očajnički se trudio da formulira ispriku koja će je biti vrijedna.

(A neće ići, čak ni da mu je jezik od zlata.)

Stajao je pred vratima i pokušavao se pribrati pa duboko udahnuo i ušao. Ali krevet je bio prazan.

Sav zbunjen stao je pretraţivati po sobi. Nema Julije.

Dok se vraćao u predsoblje, pitao se je li moţda potraţila utočište u Scottovoj sobi, ali nije. I kupaonica je bila prazna. Spustio je pogled na zatvorena vrata gostinske sobe s druge strane predsoblja. Otvorio ih je.

Julia je leţala nasred kreveta u duboku snu. Razmišljao je o tome da je prepusti njezinim snovima, ali je odbacio tu pomisao. Moraju razgovarati, daleko od očiju koje ih vrebaju, i to sada dok se obitelj bavi drugim stvarima.

Bez riječi je skinuo cipele i uvukao se u krevet pa se priljubio straga uz nju. Koţa joj je bila glatka, ali hladna. Obgrlio ju je. »Gabriele?« Pospano je zatreptala prema njemu. »Koliko je sati?« »Pola sedam.« Protrljala je oči. »Zašto me nitko nije probudio?« »Čekali su mene.« »Čekali su tebe? Zbog čega?« »Bio sam vani. Kad sam se vratio, Richard je htio razgovarati sa mnom." »Gdje si bio?« S griţnjom je skrenuo pogled. »Jesi li bio s njom?« »Oduzeli su joj vozačku jer je vozila pod utjecajem alko... Ostavio sam je pred hotelom.« »Zašto te nije bilo toliko dugo?« Zastao je, a lice mu je odavalo unutarnju borbu. »Razgovarali smo." »Razgovarali. U hotelu?« »Uznemirena je zbog toga kako je krenuo njezin ţivot. To što je došla ovamo bio je očajnički pokušaj da promijeni pravac.« Julia se počela sklupčavati i privukla je koljena do prsa. »Nemoj, nemoj, nemoj«, zazvao ju je i povukao joj ruke i noge od tijela, očajnički nastojeći opustiti njezin obrambeni poloţaj. »Otišla je i više se neće vraćati. Ponovno sam joj rekao da sam se zaljubio u tebe. Ona ima moj novac, moje odvjetnike i to je to.« »To joj nikad nije bilo dosta. Ona ţeli tebe i nije je briga što si sa mnom.« Stavio je ruke na Julijino ukočeno tijelo. »Briga me što ona ţeli. Zaljubljen sam u tebe i ti si moja budućnost." »Lijepa je. I seksi.« »Zla je i odvratna. Ja danas u njoj nisam vidio ništa lijepo." »Začeli ste zajedno dijete.« Trznuo se. »Ne s namjerom." »Ne ţelim te dijeliti.« Gabriel se smrknuo. »Nikad me nećeš morati dijeliti ni s kim.« »Moram te dijeliti s tvojom prošlošću - s Paulinom, s profesoricom Singer, s Jamie Roberts -vjerojatno i s bezbroj drugih ţena kraj kojih prolazim ulicima Toronta.« Stisnuo je zube. »Dat ću sve od tebe da te zaštitim od takvih neugodnih susreta u budućnosti.« »Svejedno boli.« »Oprosti«, prošaptao je. »Da mogu promijeniti prošlost, promijenio bih je. Ali ne mogu, Julianne, koliko god ţarko ţelio da je promijenim." »Dala ti je ono što ja ne mogu.« Nagnuo se nad njezino tijelo, jednom rukom oslonjen na madrac, a drugu je stavio kraj njezina boka. »Ako si ţedna, a netko ti ponudi vode iz oceana, bi li je popila?« »Naravno da ne bih.« »Zašto?« Stresla se. »Zato što je ta voda slana i prljava." »A da ti tkogod da da biraš između te vode i čaše Perriera, što bi odabrala?" »Perrier, naravno. Ali ne vidim kakve to veze ima s njom.«. Stisnuo je oči. »Ne vidiš?« Pomaknuo se i pribliţio joj se prsima, pa kleknuo između njezinih nogu tako da moţe priljubiti svoja bedra uz njezina. »Ne vidiš usporedbu između tebe i nje? Ovo je moja voda.«

Ponovno se pritisnuo uz nju. »Ti si moja voda. Kad vodim ljubav s tobom imam sve što mi treba da utaţim ţeđ. Zašto da sve ovo odbacim da bih pio vodu iz oceana?« Primaknuo joj se kao za potvrdu. »Ona mi nema što dati.« Spustio se licem tako da su im se nosovi zamalo dodirivali. »A ti si tako lijepa. Svaki je dio tebe remek-djelo, od glave do pete. Ti si Botticellijeva Venera i Beatrice. Imaš li ti uopće pojma koliko te ja oboţavam? Zarobila si mi srce kad sam te prvi put ugledao, kad si imala sedamnaest godina.« Njezino se tijelo opet počelo postupno opuštati pod njegovim dodirom i njegovim tihim riječima. »Kako je prošlo s njom?« »Rekao sam joj da mi se ni malo ne sviđa što je banula ovamo i da to nikad više ne učini. Primila je to dobro kao što sam i očekivao.« Gabriela je prekinula glasno kucanje na vrata. »Uđi!« Okrenuo se na bok, a u sobu je ušla Rachel. »Ručak je na stolu, a tu su i Tom i Scott. Dolazite li vas dvoje dolje?« Pogledavala je čas svoju najbolju prijateljicu, čas svoga brata. »Trebam li Scotta slati ovamo?« Julia je odmahnula glavom. »Je li doveo svoju djevojku?« »Nije, provest će Boţić sa svojim roditeljima. Zamolila sam ga da je pozove, ali je napravio cijelu predstavu oko toga.« Rachel je izgledala uznemireno. »Što mislite, srami li se on nas?« »Meni više izgleda da se srami nje«, rekao je Gabriel. »Moţda je striptizeta.« »Profesori u kuli bjelokosnoj ne bi smjeli bacati kamenje na druge.« Rachel je pogledala svog brata i izjurila van. Julia je bila zbunjena. »O čemu se radi?« Lice mu se napelo. »Moju dragu sestru nije baš impresionirala Paulina - a ni ja svojom izjavom.«

Ta je Badnja večer bila drukčija od bilo koje što ih je itko od njih do tada doţivio.

Odsutnost Grace najsnaţnije su osjećali njezin suprug i djeca, Aaron je poţalio što Rachel i on još nisu vjenčani, a Rachel je poţeljela da piletina na kijevski bude barem upola dobra kao majčina, bio maslac smrznut ili ne.

Poslije ručka, Gabriel, Tom i Richard povukli su se na trijem da zapale cigare i popiju viski dok je ostali dio obitelji u kuhinji uţivao u kavi. »Kako je bilo u Italiji?« upitao je Aaron Juliju dok su njih dvoje ponovno u šalice nalijevali kavu iz aparata. »Bilo je sjajno. Vrijeme je bilo dobro i odlično smo se proveli. Kako se odvijaju vaši planovi za vjenčanje?« »Sve ide kako treba. Ali kad je Rachel pokušala unajmiti sto bijelih golubica, kako bi ih pustili nakon ceremonije, morao sam stati na loptu. Mislim da bi neki od mojih rođaka koji nose oruţje pali u iskušenje da pobiju ta jadna stvorenja.« Namignuo joj je. »Kako su ti roditelji?« »Dobro su. Rachel je u planove za vjenčanje uključila i moju mamu, pa je prilično oduševljena. Kako ste ti i Gabriel?« Julia je sakrila lice iza vrata hladnjaka koji je otvorila da nađe vrhnje. »Dobro smo.

Osim što je ovamo banula njegova bivša.« Pogledala ga je, a on joj je uputio pogled pun razumijevanja. »Ali ne bih o tome.« Aaron se igrao sa ţličicom. »Gabriel je drukčiji otkad si ti tu.« Stavio je ţličicu na pult i protrljao bradu. »Mislim da je sretan." »I on mene usrećuje.« »Sretan Gabriel prilično je rijetka pojava, nešto kao hobit. Svima nam je drago što ga vidimo takva. A što se tiče bivše, čuj, sumnjam da je to bilo ozbiljno. Nimalo nalik na ono što ima s tobom.« »Hvala ti, Aarone.« Dvoje se prijatelja načas zagrlilo.

Te večeri Julia i Gabriel povukli su se u svoju sobu u pansionu. Upravo se bila umivala u kupaonici kad je začula taktove »Lying in the Hands of God« koji su strujali iz spavaće sobe.

Gabriel je došao i stao iza nje, a na sebi nije imao ništa osim svilenih bokserica modre boje i smiješak. »Nije baš Barry White, ali je naša pjesma.« Zagledao se u nju nekoliko trenutaka, a lice mu je počelo gorjeti. Nosom joj je draškao vrat, odmaknuo joj kosu ustranu i krenuo joj usnama po koţi. »Ţelim te«, šapnuo je. »Sada.« Kliznuo je rukama pod njezinu majicu i otkrio put trbuha iznad ruba trenirke. »Zašto se ne presvučeš u nešto od onih lijepih stvari što sam ti kupio u Torontu? Ili moţda onaj modri kombine. Znaš da mi je to najdraţe.« Glas mu je bio dubok, a usta su mu se zavodnički kretala po njezinu ramenu. »Ne mogu.« Vragolasto se osmjehnuo. »Ne ovdje, ljubavi. Nisam sigurna da si spremna da nas gledaš u zrcalu. Makar meni ne bi smetalo.« Kad joj je počeo skidati majicu, odmaknula se od njega. »Ne noćas.« Pustio je da mu ruke padnu postrance i zagledao se u nju.

Izbjegla je njegov pogled i nastavila se umivati.

Gabriel se namrštio, udaljio i bijesno stišao stereo. Ne računajući onu predigru u Uffiziju, nikad ga nije odbila. Naravno, skupa su svega nešto više od dva tjedna. Ali opet...

Profesor Emerson nije bio navikao na to da ga ljubavnice odbijaju. Bio je siguran da je imala razloga — ili barem jedan razlog koji je počinjao s P i završavao s A. Bacio se na krevet i rukama pokrio lice. Razumljivo, Julianne je još bila uznemirena zbog pojave Pauline. Seks bi bio posljednja stvar koja bi joj pala na pamet. A da se ne spominje činjenica da joj se nešto ruţno dogodilo tog poslijepodneva u restoranu Kinfolks.

Zbog toga što ga je odbila sada je čeznuo za njom još i više. Miris njezine kose, osjećaj njezine satenske puti pod njegovim prstima, način na koji zaklapa oči trenutak prije svršavanja, osjećaj njezinih pokreta pod njim, s njim...

Imao je potrebu voditi s njom ljubav da tako sazna da je ona dobro - da su oboje dobro.

Da, seks je njemu ona potrebna svakodnevna jabuka. Imao joj je potrebu pokazati ne riječima nego djelom da je voli, da je oboţava, da će sve učiniti za nju. Imao je potrebu znati da ga ona još uvijek ţeli, čuti je kako šapuće njegovo ime.

Ali činilo se da ona nije trebala njega. Svakako, nije ga ţeljela. Ne večeras.

Gabrielove potištene misli nastavile su se sve dok nije došla kraj njega u krevet.

Opustila se na svojoj strani, zagledala se u njega, ali on kao da je nije vidio. Jednostavno je ugasio svjetiljku na stoliću kraj kreveta.

Oboje su šutjeli u tami dok se između njih spuštala hladna i nevidljiva barijera. »Gabriele?« »Da?« »Moram ti nešto objasniti.« Polagano je udahnuo, pa ispustio zrak iz pluća. »Razumijem, Julianne. Laka ti noć.« Pokušao je otkloniti napetost u svom glasu, ali mu to nije uspjelo. Otkotrljao se od nje.

Julia se trznula. Sada je ona nevidljiva barijera djelovala više kao visok, neprobojan zid.

Ego muškarca tako je krhak, poput ljuske jajeta.

Htjela mu je objasniti situaciju i sve iznijeti na vidjelo, ali ako ga je bilo tako lako uvrijediti, onda joj je bolje da pričeka do jutra. Ili mu kaţe još kasnije. Julia se okrenula, sklopila oči pa odlučila zaboraviti čitav taj bijedni dan. Pokušala je potisnuti blago šmrcanje i ponadala se da će uspjeti zadrţati suze izazvane naletom hormona. Posljednje što je ţeljela bilo je da je uhvati kako plače.

Dečki su takvi blesani. Šmrcala je nekoliko minuta, a onda se Gabriel priljubio uz nju i pritisnuo se golim prsima uz njezina leđa. »Oprosti«, prošaptao je. Kimnula je, ali je i dalje šmrcala. »Molim te, nemoj plakati." »Ne plačem.« »Nisam htio ispasti šupak.« Propeo se na lakat. »Pogledaj me.« Uputio joj je pokajnički pogled. »Razmazili su me svi trenuci kad smo zadnja dva tjedna vodili ljubav. Ali znam da će biti dana kad si umorna ili ti se ne da. Obećavam da se neću duriti - previše.« Na silu se osmjehnula pa nagnula i poljubila njegovu donju napućenu usnu.

Obrisao joj je oči. »Hoćeš li mi reći zbog čega si plakala danas poslijepodne u restoranu?« Julia je odmahnula glavom. »Molim te?« »Previše sam umorna.« Milovao je dok joj se tijelo nije opustilo u njegovu naručju. »Sto mogu učiniti?« »Ne treba mi ništa.« »Topla kupka? Masaţa?« izraz na licu bio mu je kao u dječaka, tako joj je ţarko ţelio ugoditi. »Daj mi da te diram. Od toga će ti biti bolje." »Gabriele, jedva drţim oči otvorene."

»Samo ti ţelim učiniti nešto ugodno." »Samo me zagrli.« »To ću svakako rado učiniti.« Poljubio ju je još jednom pa se priljubio iza nje. »Sretan Boţić, Gabriele." »Sretan Boţić.« ♥♥♥ Nekoliko sati prije toga jedna ţena sjela je sama u taksi pred Comfort Innom. Plakala je.

Taksist je pristojno ignorirao njezine suze i uključio radio s nadom da će joj time dati malo privatnosti dok se voze prema Harrisburgu. Pjesma koja je svirala bila privlačna, zapravo toliko privlačna da su je oboje stali pjevušiti, svako za sebe.

Dok je pjevušila, mislila je na sveţanj što ga je dala noćnom poslovođi u hotelu, Willu.

Dala mu je pet šuštavih novčanica od po dvadeset dolara napojnice za obećanje da će dostaviti njezin paket na izvjesnu adresu u Selinsgroveu do devet sati sutradan ujutro. Na boţićno jutro.

Kad joj je rekao (na tipičan način stanovnika malog grada) da mu je ta adresa poznata jer je išao u školu s Gabrielovim bratom Scottom, ţena ga je kao ovlaš navela da joj kaţe neke informacije o Gabrielovoj novoj djevojci.

Will se s veseljem odazvao jer je njegova obitelj godinama poznavala Toma Mitchella i njegovu kćer. U stvari, izvijestio ju je Will, Tom se sasvim nedavno hvalio da njegova Julia briljira na poslijediplomskom studiju na Sveučilištu u Torontu. Čim je ţena saznala tu iznenađujuću činjenicu, odlučila se odjaviti iz hotela i otići iz Selinsgrovea. Dok je promatrala kako kraj prozora taksija promiču stabla sa snjeţnim krošnjama, pitala se na koji bi način mogla otkriti je li Julianne bila Gabrielova studentica u vrijeme kad je započela njihova veza.

Na Boţić vrlo rano ujutro Gabriel je sjedio u boksericama i s naočalama na očima i premišljao se hoće li buditi Julianne ili ne. Mogao se vratiti na svjetlo u dnevnom boravku njihova apartmana gdje se sat prije igrao Djeda Mraza. Ali, draţe mu je bilo biti blizu nje, čak i u mraku.

Jučerašnji razgovor s Richardom nije mu izlazio iz glave. Otac koji ga je usvojio raspitivao se za Paulinu, a on mu je o toj temi rekao onoliko koliko se usudio i naglasio da je Paulina njegova prošlost, a Julia njegova budućnost. Richard, koji je bio suosjećajan čovjek, potaknuo je sina da učini profesionalno savjetovanje nuţnim uvjetom za Paulinin pristup njegovu fondu i istaknuo da je očito da joj treba pomoć.

Kad se Gabriel sloţio, Richard je glatko promijenio temu i počeo razgovarati o Juliji te ga pitao voli li je. Gabriel je nedvosmisleno odgovorio potvrdno, na što je Richard odgovorio naglasivši riječ na O - odgovornost. »Preuzimam odgovornost za nju.« »Ona je još studentica. Što ako zatrudni?« Gabrielu se lice smrklo. »To se neće dogoditi.« Richard se osmjehnuo. »Tako sam i ja nekoć mislio. Pa smo tako dobili Scotta.« »Već sam demonstrirao da sam više nego u stanju preuzeti odgovornost.« Gabrielov je glas bio leden.

Otac koji ga je usvojio zavalio se u naslonjaču i zamišljeno spojio prste na rukama. »Julia je u mnogo čemu slična Grace - naročito po svojoj volji da se ţrtvuje za one koje voli.« »Neću joj dopustiti da ţrtvuje svoje snove za mene, u to budi uvjeren.« Richardove su oči zatreperile prema slici njegove ţene koju je uvijek drţao na svom radnom stolu - ţena koja se smije, vedra ţena dobrih očiju. »Kako je Julia reagirala na Paulinin dolazak?« »Još nismo o tome razgovarali.« »Ako ostaviš Juliju, imat ćeš ozbiljan problem s bratom i sestrom, kao i sa mnom.« Gabrielu su se spojile obrve kao grmljavinski oblaci. »Nikad je ne bih ostavio. I ne ţelim ţivjeti bez nje." »Pa zašto joj onda to ne kaţeš?" »Zato što smo skupa tek dva tjedna.« Richard je iznenađeno podigao obrve, ali je odabrao da ne ispituje sina o semantičkoj dvoznačnosti fraze »biti skupa«. »Ti znaš kakvi su moji pogledi na to. Trebao bi se vjenčati s njom. U ovom se trenutku čini da si s njom s laţnim namjerama. Tvoji činovi pokazuju da ti je ona samo partnerica u seksualnoj vezi, a namjere su ti zapravo ozbiljne.« Gabriel se najeţio na tu karakterizaciju. »Julianne mi nije ljubavnica.« »Ali joj se nećeš obavezati.« »Ali obavezujem se. Ne postoji druga.« »Ali pojavljuje se Paulina, traţi te i pravi spektakl pred Julijom i cijelom tvojom obitelji.« »Tu ne mogu ništa«, prasnuo je Gabriel. »Ne moţeš?« Richard je stisnuo usne. »Teško je povjerovati da inteligentna ţena kao Paulina tek tako dolazi bez nade da će njezina ponuda biti prihvaćena.« Gabriel se namrštio, ali se nije htio prepirati. »Zašto nešto ne obećaš Juliji? Siguran sam da se brine za ono što bi budućnost mogla donijeti. Brak je sakrament koji postoji dijelom i zbog toga da zaštiti ţenu od seksualne

eksploatacije. Ako joj uskratiš zaštitu, onda ti nije mnogo više od ljubavnice, bez obzira kako ti to zvao. A vidjela je što se dogodilo - što se događa - s Paulinom.« »To se neće dogoditi s Julianne.« »Otkud ona to zna?« Richard je tupkao prstima po radnom stolu. »Brak je više nego komad papira. On je tajna. Zapravo, u jednom se midrašu11 sugerira da je brak stvoren u raju između srodnih duša. Ţeliš li biti s Julijom zauvijek?« »Ono što ja ţelim nevaţno je. Ne ţelim je poţurivati da donosi odluke koje mijenjaju ţivot usred akademske godine«, promrmljao je Gabriel i protrljao oči. »Prerano je.« »Nadam se da nećeš čekati dok ne bude prekasno«, uzvratio mu je Richard i tuţno se zagledao u Graceinu fotografiju.

Dok su mu te riječi odzvanjale u ušima, Gabriel je sada sjedio i gledao svoju srodnu dušu kako spava na boţićno jutro.

Kao da mu je čula misli, promeškoljila se, a preko lica joj je preletjela bezimena tjeskoba. Tren potom zakotrljala se prema njemu i prstima mu dotaknula svilu na bedru.

U tami sobe Gabriel je izgledao kao vodoriga - siva, nepokretna figura koja bulji u nju kroz naočale u kamenoj tišini. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da ga prepozna. »Što to radiš?« »Ništa. Spavaj dalje.« Lice joj se nabralo od zbunjenosti. »Ali sjediš polugol u mraku.« Oprezno joj se osmjehnuo. »Čekam da se probudiš." »Zašto?« »Da moţemo otvoriti darove. Ali rano je. Spavaj dalje.« Kliznula je bliţe k njemu i potraţila mu ruku. Poljubila ju je, pa je privukla sebi na srce.

Osmjehnuo se pa joj pritisnuo dlan na prsa da joj osjeti kucanje srca. Lice mu je postalo ozbiljno. »Oprosti mi za sinoć.« Hrapavo je pročistio grlo. »Nisam htio da misliš da je seks jedino što ţelim. Nije tako.« Smiješak joj je nestao. »Znam to.« Maknuo je ruku da je prstima pomiluje po obrvi. »Ţudim te, očito. Teško mi je da te ne diram, da ne budem s tobom na taj način.« Neodlučno je rukom krenuo prema njezinu obrazu. »Ali volim te i ţelim da budeš sa mnom zbog toga što to sama ţeliš. Ne zbog toga što osjećaš obavezu.« Ugurala mu se u zagrljaj. »Ne osjećam nikakvu obavezu. Toliko si puta mogao vršiti pritisak na mene, kao one noći kad smo bili u tvojoj staroj sobi, a ja... ja skinula gornji dio. Ali bio si strpljiv. I kad nam je bilo prvi put, bio si divan. Imam sam sreće što si mi ti ljubavnik.« Uputila mu je snen smiješak. »Zašto ne dođeš ovamo? Mislim da bismo se oboje trebali malo odmoriti.« Gabriel se uvukao ispod pokrivača i skutrio se kraj svoje ljubljene. Kad je pravilno disanje pokazalo da je ponovno zaspala, šapatom joj je na talijanskom izrekao nekoliko obećanja.

Kad se Julia probudila, počašćena je doručkom u krevetu. Potom je bila podvrgnuta nestrpljivu nagovaranju dok nije pristala otpratiti Gabriela do dnevnog boravka. Bio je toliko oduševljen da je praktički poskakivao.

(Na vrlo uvaţen profesorski način, naravno, usprkos nedostatku košulje.)

Malo boţićno drvce u stilu Charlieja Browna »posuđeno« je sa stalka u blagovaonici za doručak i stavljeno u sredinu sobe. Pod njim je leţalo nekoliko omota u svijetlim bojama. Na jednom kraju dvosjeda leţale su dvije velike crvene čarape na kojima su bile izvezena imena midraš (hebr.) ţidovska metoda proučavanja i komentiranja biblijskih tekstova, kojom se nastoji otkriti širi smisao i duh teksta 11

»Julianne« i »Gabriel«. »Sretan Boţić.« Poljubio ju je u čelo, vrlo ponosan na sebe. »Nikad nisam imala čarapu.« Posjeo ju je na dvosjed i stavio joj čarapu u krilo. Bila je puna slatkiša i gaćica na kojima su bile zimske sličice. A u noţnim prstima bio je USB koji je sadrţavao video izvjesnog tanga otplesanog uza zid u Kraljevskom muzeju u Ontariju. »Zašto prije nisi imala čarape?« »Sharon se nije uvijek sjetila Boţića, a moj tata nije o tome mislio.« Slegnula je ramenima.

Odmahnuo je glavom. Ni on nije imao čarape prije nego što je počeo ţivjeti s Clarkeovima.

Julia je pokazala na par darova koji su bili umotani u papir na crvene i zelene kvadratiće i koji su leţali na stoliću. »Zašto prvo ne otvoriš svoje darove?« Gabriel se ozario, pa sjeo na pod kraj drvca i prekriţio noge. Uzeo' je kutijicu i kao dijete pocijepao papir.

Julia se nasmijala kad ga je vidjela takva - uvaţeni profesor sjedi s naočalama i u donjem rublju i baca se na darove kao četverogodišnjak.

Gabriel je otvorio kutiju i silno se iznenadio kad je vidio što je u njoj. U svili krem boje leţao je par srebrne dugmadi za manšete. Ali nije to bila obična dugmad. Na toj je dugmadi za manšete bio utisnut grb grada Firence. S čudom je buljio u njih. »Sviđaju ti se?« »Divni su, Julianne. Jednostavno sam iznenađen. Kako si..." »Dok si bio na nekom od svojih sastanaka, prošetala sam do Ponte Vecchija i kupila ih.

Mislila sam da će dobro izgledati na tvojim elegantnim košuljama.« Gledala je u pod. »Naţalost, uzela sam ih od novca za školarinu. Tako zapravo ispada da si ih kupio sam sebi.« Gabriel se pridigao na koljena, pa se dovukao do nje i poljubio je sa zahvalnošću. »Taj je novac tvoj. Zasluţila si ga. A dugmad je savršena. Hvala ti.« Nasmiješila se kad ga je vidjela kako kleči pred njom. »Ima još jedan dar za tebe.« Široko se osmjehnuo kad je našao još jedan mali, plosnat dar. Pod papirom za omatanje našao je uokvirenu reprodukciju slike Ljubavnici na mjesečini Marca Chagalla, formata 20 s 25 centimetara.

Na pridodanoj kartici Julia je napisala nekoliko slatkih sitnica u kojima mu izjavljuje ljubav i zahvalnost što ga je ponovno našla. Dodala je još jedan, mnogo vaţniji dar.

Gabriel je ostao bez riječi. Uputio joj je upitan pogled. »Mislim da je vrijeme da objesiš na zidove u svojoj spavaćoj sobi neke naše fotografije. I ţelim to napraviti za tebe. Ako je to tebi u redu.« Sjeo je kraj nje na dvosjed i vatreno je poljubio. »Hvala ti. Slika je lijepa, ali ti si daleko ljepša.« Nasmijao se. »Tvoja sklonost prema Chagallu bit će nam inspiracija. Ali mislim da ćemo prvo morati malo vjeţbati poze.«

Sugestivno je pomaknuo obrve, a onda se nagnuo naprijed i uvukao njezinu donju usnu u svoja usta. »Ti si najveći dar«, promrljmljao je. Osjetio je kako joj se usne izvijaju u osmijeh pa se odmaknuo i posegnuo za jednim od darova ispod drvca koji je bio za nju.

Nagradila ga je sjajnim, ţudnim pogledom. Kad je otvorila kutiju u njoj je našla CD na kojem je stajao naslov Ljubljena Julianne. »To su pjesme koje smo slušali u Firenci«, objasnio joj je. »Hvala ti. Baš sam te i htjela zamoliti da mi presnimiš te pjesme. Vratit će mi sretne uspomene.« Ispod kutije za nakit našla je niz darovnih kartica za razne spa tretmane u hotelu Windsor Arms u Torontu od kojih su neki imali razne zvučne egzotične nazive kao Vichy tuširanje i oblaganje algama i morskom solju.

Zahvalila mu je i čitala nazive naglas sve dok nije došla do posljednje potvrde.

Uzeo joj je karticu iz stisnutih prstiju i osmjehnuo se kao s isprikom. »Vjerojatno to nisam trebao uključiti u tu kutiju. Oprosti.« Julia ga je uhvatila za ruku. »Hvala ti. Mislila sam da ću morati pričekati. Ali ovo je najbolji dar koji si mi mogao dati.« Gabriel je duboko izdahnuo dok ju je ljubio u tjeme. »Ti si toga vrijedna«, izjavio je, a oči su mu gorjele.

Malčice mu se nasmiješila i zavirila iza njega, zagledana u veliku kutiju koja je još uvijek stajala ispod boţićnog drvca. »Još jedan dar. Je li i to za mene?« Kimnuo je. »Pa, da ga otvorim?« Radije bih da pričekaš.« Namrštila se. »Zašto? Ţeliš da ga odnesem kući, k Richardu? Da ga otvorim pred cijelom obitelji?" »Zaboga ne!« Prošao je prstima kroz kosu i napola joj se nasmiješio. »Oprosti. Naprosto je... ovaj... osobno. Hoćeš li pričekati do večeri pa ga onda otvoriti? Molim te.« Znatiţeljno je pogledala dar. »Sudeći po veličini kutije, nije mače.« »Ne, nije. Ali ako ţeliš kućnog ljubimca, kupit ću ti ga.« Sumnjičavo je pogledao otvorenu kutiju koja je stajala kraj vrata. »Što ti je Paul darovao?« Julia je slegnula ramenima i pretvarala se da nije znala da će uslijediti to pitanje. »Boca sirupa od javora, koju sam dala tati, i nekoliko igračaka.« »Igračaka? Kakvih igračaka?« Djelovala je kao da se ozlovoljila. »Dječjih igračaka, naravno."

»Zar ti prije nekoliko mjeseci nije dao zečića? Mislim da ga praši neki zečji fetiš.« Jebač anđela. »Gabriele, tvoj su fetiš ţenske cipele. Profesore Lonac, upoznajte se s gospodinom Poklopcem.« »Nikad nisam poricao svoje estetsko vrednovanje ţenske obuće. To su, na kraju krajeva, umjetnička djela«, rekao je razdraţeno. »Naročito kad su ţene koje ih nose lijepe kao ti.« Morala se tome nasmiješiti. »Dao mi je plišanu igračku holstein i par figurica koje prikazuju Dantea i Beatrice.« Gabrielovo je lice iskazivalo napetu zbunjenost. »Figurice?« Usta su mu se raširila u izazovan smiješak. »Ne misliš valjda akcijske figurice?« »Figurice. Akcijske figurice, svejedno.« »Jesu li korektne što se tiče anatomije?« »Eto, tko je sada dijete?« Pruţio je ruku i spustio je oblinom njezina obraza. »Baš me zanima u kakvoj su to akciji kadri sudjelovati... privatnoj, naravno." »Dante bi se okrenuo u grobu.« »Mogli bismo i izvesti i taj događaj tako da zakopamo figuricu u zemlju u straţnjem dvorištu. Ali volio bih zadrţati Beatrice.« »Nepopravljiv si.« Julia se nije mogla oduprijeti smijehu. »Hvala ti za sve darove. I hvala ti što si me vodio u Italiju, što je bio najljepši dar od svih.« »Zbilja nema na čemu.« Uzeo joj je lice u ruke i pogledao je ravno u oči, pa spojio usne s njezinima.

Ono što je započelo kao stidljiv poljubac zatvorenih usta začas je eskaliralo sve dok grozničave, ţudne ruke nisu počele hvatati i vući jedne druge. Julia je stajala na prstima i pritiskala se uz njegova gola psa. Gabriel je razočarano zastenjao i njeţno se odgurnuo od nje. Skinuo je naočale da protrlja oči. »Radije bih nastavio s ovime što upravo radimo, ali Richard ţeli da idemo u crkvu.« »Dobro.« Gabriel je ponovno stavio naočale. »Zar ne bi fina katolička djevojka kao što si ti radije otišla na misu u katoličku crkvu?« »Bog je isti. Već sam i prije išla s tvojom obitelji u crkvu.« Julia je gledala izraz na njegovu licu. »Ti ne ţeliš ići?" »Crkva nije mjesto za mene." »Zašto nije?« »Nisam išao godinama. Oni će me... osuđivati.« Ozbiljno ga je pogledala. »Svi smo mi grešnici. Kad bi u crkvu išli samo oni koji nisu zgriješili, crkve bi bile prazne. A veoma sumnjam da bi te ljudi u Richardovoj crkvi osuđivali. Episkopalci su veoma gostoprimljivi.« Brzo ga je cmoknula, pa otišla u spavaću sobu da poslaţe odjeću. Došao je za njom u sobu i srušio se na krevet, pa je stao gledati kako pretura po vješalicama u ormaru. »Zašto onda i dalje vjeruješ u Boga? Zar nisi ljuta na njega zbog svega što ti se dogodilo?« Julia je zastala, pa ga pogledala. Izgledao je vrlo nesretno. »Loše se stvari događaju svakome. Zbog čega bi moj ţivot bio drukčiji?« »Zbog toga što si ti dobra.« Pogledala je svoje ruke. »Svemir se ne zasniva na magiji - ne postoji jedan skup okolnosti za dobre i jedan za zle. Svi nekad pate. Pitanje je što radiš sa svojom patnjom, zar ne?« Mirno ju je promatrao.

Nastavila je: »Moţda bi svijet bio mnogo gori da nema Boga.« Blago je opsovao, ali nije se suprotstavljao.

Sjela je kraj njega na krevet. »Jesi li ikada čitao Braću Karamazove?” »To mi je jedna od najdraţih knjiga.« »Onda znaš razgovor između Aljoše, monaha i njegova brata Ivana.« Gabriel se zasmijuljo, ali ne i neljubazno. »Pretpostavljam da sam ja buntovni slobodni mislilac, a ti si religiozno momče?« Julia nije obraćala pozornost na njega. »Ivan daje Aljoši popis razloga po kojima Bog ne postoji ili je, ako postoji, čudovište. To je vrlo snaţan razgovor i mnogo sam razmišljala o njemu.« »Ali sjeti se kako Ivan završava taj razgovor. On kaţe da odbija Boţje djelo, ovaj svijet, a opet, postoji jedan aspekt ovoga svijeta koji smatra iznenađujuće lijepim - uporno proljetno lišće. Voli ga unatoč tome što mrzi svijet oko sebe.

Ti uporni proljetni listići nisu ni vjera ni spasenje. To su ostaci nade. To lišće otklanja njegov očaj i usprkos svemu zlu što ga je vidio postoji barem jedna preostala dobra i lijepa stvar.« Premjestila se da moţe jasnije vidjeti Gabrielovo lice, pa mu je vrlo njeţno stavila ruke na obraze. »Gabriele, što je za tebe uporno proljetno lišće?« Njezino ga je pitanje stubokom iznenadilo. Toliko da je ostao nepomičan i zagledao se u prelijepu brinetu pred sobom. Uvijek se u takvim trenucima sjećao zbog čega je u samom početku mislio da je ona anđeo. Imala je sućut u sebi koja je rijetka među ljudskim bićima.

Barem prema njegovu iskustvu. »Ne znam. Nikada prije nisam razmišljao o tome.« »Meni je to bila Grace. I ti.« Srameţljivo mu se osmjehnula. »A čak i prije toga bio je jedan djelatnik Vojske spasa tamo u St. Louisu koji je bio dobar prema meni kad već nije bila mama. Oni su mi dali razloga da vjerujem.« »A što je s patnjama nevinih? Ili djece?« Gabrielov je glas bio jedva čujniji od šapata. »Što je s malenom dječicom?« »Ne znam zašto dječica umiru. Ţeljela bih da tome nije tako.« Julia je na licu imala ozbiljan izraz. »A što nije u redu s nama ostalima, Gabriele? Zašto mi dopuštamo da ljudi zlostavljaju svoju djecu? Zašto ne štitimo bolesne i nemoćne? Zašto puštamo da vojnici opkoljavaju naše susjede i tjeraju ih da nose zvijezde na odjeći i trpaju ih u stočne vagone? Nije to Bog zao nego - mi.« »Svatko ţeli znati odakle dolazi zlo i zbog čega je svijet proţet njime. Zašto nitko ne pita odakle dolazi dobro? Ljudska bića imaju nevjerojatnu sposobnost za okrutnost. Zašto dobrota uopće postoji? Zašto su ljudi poput Grace i Richarda tako dobri? Zato što postoji Bog, a on nije dopustio zemlji da bude potpuno pokvarena. Postoji uporno proljetno lišće, samo ako pogledaš. I kad ga prepoznaš, tada moţeš osjetiti njegovu prisutnost.« Gabriel je zatvorio oči, upijao je njezine riječi kroz njezin dodir, a u dubini srca znao je da je govorila vrlo duboku, dubinsku istinu.

Ma koliko se trudio, nikad nije prestao vjerovati pa čak ni u najmračnijim danima svjetlo mu nije bilo posve ugašeno. Grace je bila vodilja i na svoju veliku sreću, kad je ona umrla, ponovno je sreo svoju Beatrice i ona mu je pokazala preostali dio puta. Čedno ju je poljubio, a kad se otišla tuširati, divio se njezinoj tihoj blistavosti. Bila je daleko inteligentnija od njega jer je njezin intelekt bio označen istinskom stvaralačkom izvornošću o kojoj je on samo mogao sanjati. Usprkos svemu što joj se dogodilo, nije izgubila ni vjeru, ni nadu, ni milosrđe.

Nije ona meni ravna, ona je bolja. Ona je moj proljetni list.

♥♥♥ Sat poslije Julia i Gabriel vozili su se prema episkopalnoj crkvi Svih svetih. Gabriel je nosio crno odijelo i bijelu košulju i s ponosom izlagao pogledima Julijina puceta za manšete dok je Julia odjenula ljubičastu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena i crne čizme koje joj je on kupio u Firenci.

More nelagode. Tako bi Gabriel opisao atmosferu dok je sjedio s Julianne na kraju obiteljske crkvene klupe.

Bio je zahvalan zbog liturgije, reda i načina na koji su Sveto pismo i glazba korišteni u sluţbi. Sam je sebe zatekao kako razmišlja o svom ţivotu i koracima koji su ga doveli do lijepe ţene koja ga je za cijelo vrijeme sluţbe drţala za ruku.

Boţić je proslava rođenja - naročito jednog rođenja. Svuda oko sebe vidio je bebe i djecu: prizor s jaslicama u prednjem dijelu crkve, zastave i prozori u vitraju, i sjajna koţa trudne ţene koja je sjedila u drugom redu u crkvi.

I jednom kratkom trenutku Gabriel je shvatio da se pokajao zbog sterilizacije, ali ne samo zbog sebe i činjenice da više nije u mogućosti biti otac nekom djetetu, nego i zbog Julianne. Zamišljao je kako leţi u krevetu s Julijom u visoku stupnju trudnoće i stavlja joj ruku na trbuh da osjeti kako se djetešce rita. Mislio je o tome kako drţi njihovo dijete u rukama i čudi se tamnoj kosici na njegovoj glavi.

Zaprepastila su ga vlastita razmišljanja. Ona su označavala promjenu karaktera i prvenstva, tako daleko od krivnje i sebičnosti koje su označavale njegov ţivot dok se u njemu nije ponovno pojavila njegova Beatrice. Promjenu prema trajnosti veze sa ţenom s kojom je ţelio stvoriti obitelj, s kojom je ţelio stvoriti dijete. Njegova ljubav prema Julianne promijenila ga je na mnogo načina. Nije bio svjestan koliko su dramatične te promjene bile sve dok se nije zagledao u nepoznatu trudnu ţenu sa sjetnom zavišću.

To su bile misli koje su mu okupirale svijest dok je drţao Julianneinu ruku i dok nije došao trenutak da sudjeluje u euharistiji. On je bio jedini za obiteljskom crkvenom klupom koji nije ustao i prišao sredini prolaza kod ograde pred oltarom.

Ima nešto utješno u toj crkvi, pomislio je. Svejedno, cijeli je događaj, naročito propovijed, smatrao uvjerljivim. Protratio je dobar dio svog ţivota - godine koje više nikad ne moţe vratiti.

Nije rekao Grace sve što joj je ţelio reći prije nego što je umrla. Nije se prema Paulini i Julianne odnosio s dostojanstvom koje su zasluţile. Ni prema jednoj ţeni s kojom je bio nije se odnosio s poštovanjem.

U mislima na Paulinu Gabriel je odvojio oči od tamnokose ţene u lijepoj ljubičastoj haljini i objesio glavu, moleći se gotovo nesvjesno za oprost, koliko i za smjernice. Hodao je po ţici, znao je to, između preuzimanja odgovornosti za prošle nepromišljene poteze i uklanjanja Paulinine ovisnosti o njemu. Molio se da Paulina bude u stanju naći nekoga tko će je voljeti i pomoći joj da prošlost ostavi iza sebe.

Gabriel se toliko udubio u molitvu da nije primijetio da se njegova obitelj tiska mimo njega da ponovno zauzme svoja mjesta, niti je primijetio kako mu Julia provlači toplu ruku ispod lakta i utješno se stišće uz njega. A nije primijetio ni trenutak u sluţbi, tren prije blagoslova, kad je njegov otac briznuo u tih plač od kojeg su mu se tresla ramena, a Rachel ga je obgrlila rukom i poloţila mu plavokosu glavu na rame.

Kraljevstvo nebesko je kao obitelj, mislila je Julia dok je gledala Rachel i Scotta kako grle svoga oca.

Gdje ljubav i opraštanje zamjenjuju suze i patnju.

Poslije ručka Rachel je postrojila obitelj da joj pomogne u pripremi velike purice za večeru. Julia je nakratko razgovarala preko telefona s Tomom i zahtijevala od njega obećanje da će doći oko tri da sudjeluje u darivanju, a onda su ona i Rachel zasjele u kuhinju i gulile jabuke za pitu.

Rachel je varala i kupila je tijesto, ali ga je izvadila iz Pillsburyjeva pakovanja i stavila ga između slojeva plastičnih vrećica u hladnjaku tako da nitko ne primijeti. »Hej, ljepotice!« Scott je ušao u kuhinju i sa sobom donio širok osmijeh, pa počeo pretraţivati po hladnjaku. »Zbog čega si tako sretan?« pitala ga je sestra dok je gulila jabuke. »Boţićno vrijeme.« Hihotao se, a Rachel mu je isplazila jezik. »Čujem da si upoznao nekoga«, potaknula ga je Julia.

Scott je počeo skupljati tanjure s ostacima jela i nije se obazirao na njezin komentar.

Rachel se spremala da izgrdi brata zbog lošeg ponašanje kadli zazvoni telefon. Javila se i otišla u blagovaonicu te ustanovila da je zove buduća svekrva.

Scott se istog časa okrenuo prema Juliji i pogledao je s isprikom. »Zove se Tammy.

Nisam spreman izloţiti je neprekidnom ispitivanju.« »Razumijem te.« Julia mu je uputila smiješak i ponovno uzela guliti jabuku. »Ima dijete«, izvalio je. Oslonio se golemim tijelom na radnu plohu i prekriţio ruke.

Julia je odloţila noţ za guljenje. »Oh.« »Ima tri mjeseca. Ţive s njezinim roditeljima. Nije mogla doći bez njega jer ga još uvijek doji.« Scottov je glas bio tih, malo glasniji od šapata, a neprekidno je pogledavao prema vratima koja su vodila u dnevni boravak. »Kad je budeš predstavljao obitelji, morat ćeš dovesti i njega. Prihvatit će ih oboje.« »Nisam siguran.« Činilo se da je Scottu veoma neugodno. »Bit će sretni što će kraj njih hiti neko dijete. Rachel i ja tući ćemo se za njega.« »Što bi ti mislila kad bi tvoj sin doveo kući djevojku koja je samohrana majka? A dijete pripada nekom drugom momku?« »Tvoji su roditelji usvojili Gabriela. Ne mislim da bi tvoj tata išta prigovorio.« Julia je polako izdahnula i pogledala ga u lice. »Osim ako ti djevojka nije udana.« »Molim? Nije! Bivši ju je dečko ostavio kad je zatrudnjela. Neko smo vrijeme bili prijatelji.« Prošao je prstima kroz kosu i tako je raščupao da mu je gotovo stršala. »Brinem se da će tata pomisliti da je čudno od mene što hodam sa ţenom s novorođenčetom.« Julia je pokazala na prizor s jaslicama koji je postavljen ispod boţićnog drvca u susjednoj sobi. »Josip i Marija imali su sličnu priču.« Scott ju je pogledao kao da joj je izniknula još jedna glava.

Onda se zahihotao i nastavio jesti sendvič. »Ta ti je dobra, Jules. Morat ću to zapamtiti.« ♥♥♥ Tog se poslijepodneva obitelj okupila oko boţićnog drvca da otvori darove. Clarkeovi su bili velikodušna obitelj, pa je bilo mnogo darova, nekih ozbiljnih, nekih šaljivih. U tome su sudjelovali i Julia i njezin otac.

Svi su se divili svojim darovima i pijuckali punč od jaja, a Rachel je ubacila svoj posljednji dar Gabrielu u krilo. »Ovo je stiglo jutros.« »Od koga?« Zbunjeno je pogledao dar. »Ne znam.« Gabriel je s nadom pogledao Juliju, ali ona je odmahnula glavom.

Htio je odmah razriješiti taj misterij pa je stao kidati papir u koji je bio umotan. Uvukao je prste među omotni papir bijele kutije, skinuo ga, paţljivo podignuo poklopac i odmotao slojeve krep-papira.

Prije nego što je itko stigao vidjeti što je otkrio, odbacio je kutiju ustranu i skočio na noge. Bez riječi je brzo otišao na straţnja vrata i zalupio ih za sobom. »Što je bilo?« prekinuo je Scottov glas šutnju.

Aaron koji je iz hodnika gledao što se zbiva sada je ušao u prostoriju. »Kladim se da je to od njegove bivše. Ulaţem novac na to.« Julia je zateturala kroz kuhinju pa izišla na straţnji trijem za obličjem svog ljubavnika koji je već nestajao u daljini. »Gabriele! Gabriele! Čekaj!« Velike, krupne snjeţne pahulje padale su s neba kao perje i prekrivale travu i stabla hladnom bjelinom. Drhtala je. »Gabriele!« Nestao je u šumi, a da se nije ni osvrnuo.

Ubrzala je korak. Ako ga izgubi iz vida, morat će se vratiti u kuću. Ne smije riskirati da se opet izgubi u šumi, i još bez kaputa. Ili zemljovida.

Počela je paničariti jer se sjetila svoje učestale more o tome kako je zapela u šumi, sama. »Gabriele! Uspori.« Probijala se između stabala, prešla koji metar i ugledala ga ispred jednog visokog bora. »Vrati se u kuću.« Hladan ton njegova glasa bio je u skladu sa snijegom koji je padao. »Neću te ostaviti.« Prišla je još nekoliko koraka. Čuo je zvuk dok je prilazila pa se okrenuo. Na sebi je imao odijelo i leptirku, nosio je skupocjene talijanske cipele koje su sada bile upropaštene.

Ona je jednom visokom petom zapela za granu i posrnula naglavačke, ali se u padu uhvatila za jedno deblo.

Gabriel je istog trenutka bio kraj nje. »Vrati se u kući prije nego se tu ozlijediš.« »Neću.« Kosa joj je bila duga i u viticama joj je padala na ramena, a sada je prekriţila ruke na prsima da se zaštiti od hladnoće. Blag pokrov od pahulja pokrivao joj je glavu i ljubičastu haljinu.

Izgledala je kao snjeţni anđeo - lik kakav se moţe naći u bajkama ili u snjeţnoj kugli, rasplesane su pahulje lebdjele nad njom kao prijatelji. Sjetio se trenutka kad ju je bio iznenadio u svom kabinetu u biblioteci i kad je papir letio po zraku i padao oko nje. »Prelijepo.« Na trenutak mu je pozornost odvukao pogled na nju. Zbog topline njegova daha riječi su mu se u zraku između njih oblikovale u oblačiće.

Pruţila je rumenu golu ruku. »Dođi sa mnom natrag.« »Nikad me neće pustiti na miru.« »Tko?« »Paulina.« »Ona mora započeti nov ţivot. Treba tvoju pomoć." »Pomoć?« Zagledao se u nju. »Ti ţeliš da joj ja pomognem! Nakon što je pala na koljena i preklinjala me da skinem gaće?" »Molim?« Stisnuo je zube i prokleo vlastitu glupost. »Ništa.« »Nemoj meni lagati!« »Bio je to očajnički pokušaj očajne ţene.« »Jesi li joj rekao ne?« »Naravno! Kakvim me to smatraš?« Oči su mu sijevale opasno modro. »Jesi li te to iznenadilo?« Na vilici mu je poskočio mišić. »Nije.«

Julia je tako čvrsto stisnula šake da su joj se nokti ţarili u dlanove. »Zašto?« Gabriel je kratko pogledao stabla iza njih jer joj nije bio voljan odgovoriti. »Zašto te to nije iznenadilo?« ponovila je, a glas joj je bio glasniji. »Jer to ona tako radi.« »Radi ili je radila?« »Kakve to ima veze?« prasnuo je.

Julia je stisnula oči. »Ako ti to moram objašnjavati, onda smo mi u goroj situaciji nego što sam mislila.« Nije joj ţelio odgovoriti. I oči i lice i tijelo odavali su mu upornu tvrdoglavost.

Prostrijelila ga je pogledom.

Gabriel je sijevnuo pogledom preko njezina ramena, u daljinu, gotovo kao da traţi mogućnost da pobjegne. Onda ju je ponovno pogledao. »Bila se pojavljivala tako s vremena na vrijeme, a mi bismo...« Glas mu je zamro.

Julia je osjetila slabost. Sklopila je oči. »Kad sam te pitala je li ti Paulina ljubavnica, rekao si da nije." »Ona mi nikad nije bila ljubavnica.« Julia je naglo otvorila oči. »Nemoj sa mnom igrati igre riječima! Naročito kad su u pitanju tvoje jebačice!« Zaškrgutao je zubima. »Julianne, to je ispod tvoje razine.« Nasmijala se bez ikakva veselja. »Kako da ne. Ispod moje razine je da ti govorim istinu.

Ali ti moţeš lagati stisnutim zubima.« »Nikad ti nisam lagao u vezi Pauline.« »Jesi, itekako. Nije ni čudo što si bio onako ljut kad sam je na Danteovu seminaru nazvala tvojom jebačicom. Bila sam u pravu.« Julia mu je uputila razoran pogled. »Jeste li bili u tvom krevetu? U krevetu u kojem smo nas dvoje skupa spavali?« Gabriel je oborio pogled.

Počela je uzmicati od njega. »Toliko sam sada bijesna na tebe da ne znam što bih rekla." »Oprosti.« »To nije dovoljno dobro«, poviknula je odlazeći od njega. »Kad si zadnji put spavao s njom?« Brzo je pošao za njom i posegnuo da je uhvati za ruku. »Da me nisi taknuo!« Trgnula se unazad i spotaknula o korijen stabla.

Gabriel ju je uhvatio da ne padne. »Čekaj malo, ok? Daj mi priliku da ti objasnim.« Zadovoljan činjenicom da stoji na sigurnijem tlu, pustio ju je. »Kad smo se ti i ja sreli u rujnu, između mene i Pauline bilo je gotovo. Nisam bio s njom od zadnjeg prosinca i tada sam joj rekao da nas dvoje moramo prekinuti jednom zauvijek.« »I doveo si me do toga da vjerujem da si s njom okončao stvari na Harvardu. Imaš li ti uopće pojma koliko to boli? Imaš li ti ikakva pojma o tome kako se zbog toga sada osjećam glupo. Upada u kuću tvojih roditelja kao da tamo pripada - kao da sam ja samo puka jebačica. I nije ni čudo! Spavaš s njom godinama.« Gabriel je pomaknuo cipele u snijegu. »Nastojao sam te zaštititi.« »Pazi što govoriš, Gabriele. Jako, jako pazi.« Smrznuo se. Nikad je prije nije čuo da govori takvim tonom. Odjednom je osjetio da je gubi. Od same se te pomisli oduzeo.

Počeo je govoriti vrlo brzo. »Viđali smo se samo jednom ili dvaput godišnje. Kao što sam li rekao, nisam bio s njom od posljednjeg prosinca.« Provukao je prste kroz kosu. »Jesi li očekivala da ću katalogizirati svaki seksualni susret koji sam ikada imao? Rekao sam ti da sam imao svoju prošlost.«

Pogledi su im se sreli. Izdrţao je. Načinio je malen korak naprijed. »Sjećaš li se one noći kad sam ti govorio o Maiji." »Sjećam se.« »Tada si mi rekla da za mene ima oprosta. Ţelio sam ti vjerovati. Mislio sam da ću, ako ti učestalo budem govorio kako sam popustio iznova i iznova pred Paulinom, izgubiti tebe.« Pročistio je grlo. »Nisam te htio povrijediti.« »Laţeš li mi sada?« »Ne laţem.« Sumnjičavo ga je gledala. »Voliš li je?« »Naravno da je ne volim!« Izveo je još jedan oprezan korak prema njoj, ali je podigla ruku. »Znači, spavao si s njom godinama - nakon što si s njom napravio dijete i nakon što je doţivjela slom ţivaca - ali je nisi volio?« Usne su mu se stanjile. »Ne.« Vidio je kako joj suze svjetlucaju u velikim, tamnim očima i gledao je kako se s njima bori, a lijepo joj lice kvari tuga. Poništio je razmak između njih, pa skinuo sako i njeţno joj ga stavio preko ramena. »Dobit ćeš upalu pluća. Moraš nazad u kuću.« Uhvatila je sako i spojila kragne ispod vrata. »Ona je bila Maijina majka«, šaptala je Julia. »A vidi kako si se ponio prema njoj.« Gabriel se ukočio. Maijina majka.

Julia i Gabriel su šutke stajali i načas su primijetili da je snijeg jenjao. »Kad si mi to namjeravao reći?« Gabriel se krzmao. Srce mu je ţestoko tuklo u prsima. Nije bio sasvim siguran što da rekne dok mu riječi same nisu prhnule s usana. »Nisam uopće namjeravao.« Okrenula se i krenula u pravcu za koji je mislila da vodi nazad kući. »Julia, čekaj!« Pošao je za njom i povukao je za ruku. »Rekla sam ti da me ne diraš!« Povukla je ruku i bijesno se zagledala u njega. »Jasno si mi dala do znanja da ne ţeliš znati pojedinosti o tome kakav sam bio prije nego što smo se ti i ja sreli. Rekla si da mi opraštaš.« »I jesam.« »Znaš da sam bio pun poţude«, ukorio ju je, blago. »Jasno, ali sam mislila da postoje neke granice.« Gabriel je ustuknuo jer ga je ta opaska presjekla. »I zasluţio sam to«, rekao je, a temperatura njegova glasa slagala se s temperaturom snijega na tlu. »Nisam ti rekao sve, a trebao sam.« »Je li to boţićni dar od nje« »Jest.« »I što je u njemu?« Gabrielu su spala ramena. »Slika ultrazvuka.« Julia je silovito udahnula da se začuo šum njezina disanja dok joj je reska zima punila pluća. »Zašto je to učinila?« »Paulina misli da sam sve to sačuvao kao tajnu. U pravu je, naravno, što se tiče moje sestre i brata. Ali ona pretpostavlja da nisam rekao tebi. To je bio njezin način da bude sigurna da ću ti reći.« »Iskoristio si je.« Juliji su počeli cvokotati zubi. »Nije ni čudo da ti ne da da odeš.

Hranio si je otpacima kao psa. Hoćeš ili se i prema meni tako ponašati?« »Nikad. Znam da sam ruţno postupao s Paulinom. Ali to joj ne daje za pravo da tebe vrijeđa. Ti si u svemu tome nevina."

»Doveo si me u zabludu." »Da. Da, jesam. Moţeš li mi oprostiti?« Julia je šutjela nekoliko trenutaka i od hladnoće trljala ruke. »Jesi li ikad zamolio Paulinu da ti oprosti?« Gabriel je odmahnuo glavom. »Poigravao si se njezinim srcem. Znam kako je to. Zbog toga i mogu suosjećati s njom.« »Kad sam tebe sreo«, šapnuo je. »To ti ne daje dopuštenje da budeš okrutan.« Julia je zakašljala jer joj je hladan zrak oprţio grlo.

Lagano joj je rukom stisnuo rame. »Molim te, idi nazad. Hladno ti je.« Okrenula se da ode, ali ju je Gabriel uhvatio za ruku. »Osjećao sam nešto prema njoj, ali to nije bila ljubav. Bilo je tu krivnje i poţude i malčice naklonosti, ali nikad ljubavi.« »Što ćeš sada učinili?« Obgrlio ju je rukom oko struka i privukao je k sebi. »Odupirat ću se potrebi da reagiram na da. što mi ga je ostavila i vraški ću se truditi da s tobom sredim sve stvari. Tebe ţelim. Strašno mi je ţao što sam te povrijedio.« »Moţda se predomisliš.« Stisnuo ju je još jače, a lice mu je bilo divlje. »Ti si jedina koju sam ikada volio.« Julia nije odgovorila, a on je krenuo s njom prema kući. »Nikad ti neću biti nevjeran, kunem ti se. A što se tiče onoga što je Paulina pokušala jučer...« Stisnuo ju je oko struka. »Bilo je trenutaka kada sam mogao zabrazditi. Ali to je bilo prije nego što sam našao tebe.

Radije bih do kraja ţivota pio tvoju ljubav nego praznio sve oceane ovoga svijeta.« »Tvoja su obećanja besmislena kad nisu iskrena. Pitala sam te je li ona ljubavnica, a ti si se igrao riječima.« Napravio je grimasu. »U pravu si. To se više neće dogoditi.« »Na kraju ćeš se umoriti od mene. A kad se umoriš, vratit ćeš se onome što ti je blisko.« Gabriel se zaustavio. Okrenuo se licem prema njoj. »Paulina mi nikad nije bliska. Mi imamo svoju povijest, ali nikada si nismo odgovarali. I nikad nismo bili dobri jedno drugome.« Julia je jednostavno stala i sumnjičavo ga pogledala. »Lutao sam kroz tamu i traţio nešto bolje, nešto stvarno. I našao sam tebe. Neka budem proklet ako te izgubim.« Skrenula je pogled i promatrala stabla i stazu za koju je mislila da vodi u voćnjak. »Muškarcima stvari dosade.« »Samo ako su glupi.« Oči su mu bile tamne, skupljene od patnje i brige. Zatreptao je malčice od njezina pogleda, pa se namrštio. »Misliš li da bi Richard mogao prevariti Grace?« »Naravno da ne.« »Zašto?« »Zato što je dobar čovjek. Zato što ju je volio." »Ne tvrdim da sam ja dobar čovjek, Julia, Ali volim te. I neću te varati.« Na trenutak je stajala šutke. »Nisam toliko ranjena da ti ne mogu reći ne.« »Nikad to nisam ni rekao.« Gabriel je se smrknuo. »Sada ti kaţem ne. Ako mi još jednom budeš lagao, to će biti posljednji put.« Glas joj je sadrţavao upozorenje. »Obećavam.« Polako je izdahnula i rastvorila šake. »Ne ţelim spavati s tobom u krevetu koji si dijelio s njom.« »Dat ću da se sve preuredi prije nego što se vratimo u Toronto. Prodat ću taj prokleti stan ako ţeliš.« Napućila je usne. »Ne traţim od tebe da prodaš stan.«

»Onda mi oprosti«, šapnuo je. »Daj mi priliku da ti pokaţem da zavređujem tvoje povjerenje.« Oklijevala je.

Pristupio je k njoj i obujmio je rukama. Prihvatila ga je sa zadrškom i tako su stajali na snijegu koji je padao u šumi što je bivala sve mračnija.

Uvečer su Gabriel i Julia u pidţami skupa sjedili na podu kraj njihova boţićnog drvca iz Charlieja Browna. Julia je poticala Gabriela da otvori Paulinin dar tako da se sve tajne otkriju. Nije to ţelio učiniti, ali učinio je zbog Julije.

Izvadio je snimku ultrazvuka i iskrivio lice u grimasu. Julia je šapnula svoj zahtjev da joj da da vidi, po joj je pruţio sliku uz uzdah. »Ova ti slika ne moţe nauditi. Gak i da je Rachel i Scott nadu, jednostavno bi imali razumijevanja prema tebi.« Prešla je prstom duţ linije bebine glavice. »Moţeš to sačuvati negdje privatno, ali to ne smije biti u kutiji. Ona ima ime. Zasluţuje da je se pamti.« Gabriel se uhvatio za glavu. »Ne misliš da je to malo morbidno?« »Ne mislim da u vezi s djecom postoji išta morbidno. Maia je tvoja kći. Paulina je mislila da će te ovom slikom povrijediti, ali zapravo - to je dar. Moraš zadrţati tu sliku. Ti si joj otac.« Gabriel je zanijemio i nije mogao odgovoriti. Stavio je ostatak Paulininih darova kraj vrata samo da skrene tijek vlastitih misli. Vratit će joj te stvari što prije bude moguće.

Julia je išla za njim. »Jedva čekam da obučem to što si mi dao za Boţić.« Pokazala je na crni korzet i cipele koji su i dalje leţali u kutiji ispod bora. »Zbilja?« »Prvo ću morati samu sebe obodriti, ali mislim da je to vrlo ţenstveno i lijepo. Sviđaju mi se te cipele. Hvala ti.« Gabrielu su se opustila ramena. Poţelio ju je zamoliti da odjene darove. Ţelio ju je vidjeti u tim cipelama - moţda naslonjenu u kupaonici, s njim između nogu - ali je svoje ţelje zadrţao za sebe. »Ovaj, moram ti nešto objasniti.« Julia ga je uhvatila za ruku i ispreplela prste s njegovima. »Ne mogu to obući večeras.« »Siguran sam da su nakon ova dva protekla dana to posljednje stvari koje bi stavila na sebe.« Gabriel ju je palcem pomilovao po zatiljku. »Naročito sa mnom.« »Proći će malo vremena dok to ne obučem." »Razumijem.« Počeo je izvlačiti prste. »Sinoć sam ti to pokušala objasniti, ali, ovaj, zapravo nisam završila.« Ostao je nepomičan. »Ovaj, imam mjesečnicu.« Gabriel je blago zinuo. A onda je zatvorio usta. Privukao ju je u naručje i toplo je zagrlio. »Nisam očekivala takvu reakciju.« Njegova su joj prsa prigušila glas. »Moţda me nisi čuo.« »Znači ono sinoć - nije bilo zbog toga što me nisi ţeljela?« Iznenađeno se odmaknula od njega. »Još sam uzrujana zbog onoga što se dogodilo s Paulinom, ali naravno da te ţelim. Kad volimo ljubav, zbog tebe se uvijek osjećam nekako posebno. U ovom trenutku neću ići tamo. Zapravo, neću ti dati da ideš tamo. Joj, znaš na što mislim.« Uzbudila se.

Gabriel je odahnuo s olakšanjem i poljubio je u čelo. »Imam za tebe druge planove.« Uzeo ju je za ruku i poveo u prostranu kupaonicu i samo na tren zastao da na stereo uređaju pritisne play. U prostoriji je zabrujalo Stingovo »Until«, a oni su nestali iza vrata. ♥♥♥ Paulina je potpuno budna sjedila na krevetu u Torontu, sva oblivena hladnim znojem.

Nikakva količina ponavljanja nije mogla promijeniti događaje i uţas iz sna. Nikakva količina votke ni tableta nije joj mogla otkloniti bol u grudima ni suze u očima.

Posegnula je za bocom koja joj je stajala kraj kreveta, ali je oborila hotelsku budilicu s noćnog ormarića. Nekoliko malih modrih tableta i opet će zaspati i dati tami da je preuzme.

Nije se mogla utješiti. Druge su ţene mogle imati drugo dijete da ublaţe bol zbog gubitka prvog. Ali ona više nikad neće moći roditi. A otac izgubljenog djeteta više je nije ţelio.

On je bio jedini muškarac kojeg je ikad voljela i voljela ga je izdaleka, pa izbliza, ali on nikad nije volio nju. Ne stvarno. Ali bio je odveć plemenit da je odbaci kao potrošenu stvar, što je i bila.

Dok je jecala u jastuk, vrtjelo joj se u glavu i glasno je tugovala zbog dvostrukog gubitka...

Maia.

Gabriel...

Profesor Giuseppe Pacciani nije bio moralan, ali je bio pametan. Nije vjerovao Christi Peterson kad mu je izjavila da je voljna sresti s njime na seksualnom rendez-vousu. S namjerom da osigura da se njihov susret doista i dogodi, otkrit će joj ime Kanađanke fidanzate profesora Emersona pod uvjetom da se on i Christa u veljači sretnu u Madridu.

Christi se baš nije dalo čekati toliko dugo, a ni opet spavati s njim da izvuče tu informaciju, pa nije odgovorila na njegov zadnji e-mail. Odlučila je pregrupirati snage i naći alternativan način da otkrije ime zaručnice profesora Emersona.

Moglo bi se reći da je bila ljubomorna i da je to bio primarni razlog da istraţi tko je to zapravo zadobio profesorovu pozornost kad već nije uspjela (neobjašnjivo) ona. Moglo bi se reći da je sumnjala u izvjesnu crnooku brinetu još od trenutka kad je profesor Emerson došao u sukob s tom studenticom oko ljubavnice koja se zvala Paulina.

Ali, moţda je najprimjerenije objašnjenje bilo vezano uz njezinu novu i prilično izazovnu fascinaciju glasinama koje je čula o profesorici Singer i njezinu ne toliko tajnom ţivotnom stilu. Kad ju je profesor Emerson zagrlio poslije predavanja n Sveučilištu u Torontu, razmahali su se mnogi jezici. Christin je bio među njima.

Moţda Giuseppe griješi. Moţda profesor uopće i nema fidanzatu. Moţda je bio s nekom ljubavnicom.

S namjerom da razotkrije taj vrlo sočni misterij, Christa je kontaktirala stari plamen iz Firence koji je pisao za La Nazione u nadi da će od njega dobiti informacije o osobnom ţivotu profesora Emersona. Dok je čekala odgovor, usredotočila se na domaći izvor informacija. U Vestibulu svi će grijesi biti otkriveni.

Izostajanje profesora Emersona u Lobbyju počelo je one večeri kad ga je pokušala zavesti. Stoga je, razmišljala je, veza sa zaručnicom morala početi u to vrijeme. Prije toga nije ga bilo briga koga bi pokupio i kada. Ili su se moţda on i njegova zaručnica sretali samo povremeno do te kobne večeri. Bilo je moguće da je profesor Emerson bio sve samo ne monogaman u toj vezi i da je zaručim u imao sve to vrijeme iako bi takva veza vjerojatno izazvala glasine u tračerskim krugovima. (Toronto je, uostalom, mali grad.)

Christine su namjere bile jasne. Bilo je vjerojatno da su profesor Emerson i njegova zaručnica bili u Lobbyju u nekom trenutku tijekom zimskog semestra, s obzirom na to da je redovito tamo odlazio piti. Trebalo je samo naći nekoga tko je radio u tom klubu i iz njega izvući informacije.

U subotu kasno uvečer Christa je pratila osoblje u Lobbyju i trudila se otkriti najslabiju kariku. Sjedila je za šankom i potpuno ignorirala visoku, plavokosu Amerikanku koja je tu bila iz istog razloga, netom stigavši iz Harrisburga. Christine pune crvene usne iskrivile su se od gađenja kad je ţena izvadila iPhone i vrlo glasno počela razgovarati na talijanskom sa šefom sale koji se zvao Antonio.

Kako je noć pretjecala, Christa je shvatila da ima nekoliko mogućnosti. Ethan je imao ozbiljnu djevojku, što je značilo da nije zreo za zavođenje. Nekoliko momaka koji su radili na šanku bili su homići, a sve konobarice bijahu ţene. Što znači da je preostao samo Lucas.

Lucas je bio kompjuterski geek (u čemu, naravno nema ničega lošeg) koji je pomagao Ethanu u odrţavanju reda u klubu u tehničkom smislu. Lucas je imao pristup praćenju sigurnosnih video kamera i oduševljeno je pristao da poslije pusti Christu u klub tako da zajedno prođu jedan za drugim CD-e sa snimljenim materijalom, počevši od rujna 2009.

I tako je Christa sjedila na toaletnom stoliću u ţenskom toaletu dok se Lucas nabijao u nju u nedjelju ujutro u vrijeme kad je trebala biti u crkvi.

Gabriel i Julia stigli su u Toronto kasno uvečer prvog siječnja. Otišli su u Julijin stančić da tamo ostave neke njezine stvari i ona uzme nešto odjeće. Ili je bar Gabriel tako mislio.

Dok ih je taksi čekao parkiran na pločniku, on je stajao nasred hladna i derutnog stana i čekao je dok spakira stvari u torbu. Ali nije to radila. »Ovo je moj dom, Gabriele. Nije me bilo tri tjedna. Moram oprati rublje, a sutra moram raditi na svojoj disertaciji. Predavanja mi počinju u ponedjeljak.« Istog mu se trena lice veoma smrknulo. »Da, svjestan sam činjenice da počinju predavanja.« Glas mu je bio rezak. »Ali ovdje je hladno da se smrzneš. Nemaš ništa za jelo, a ni ja ne ţelim spavati bez tebe. Dođi sa mnom, pa se vrati sutra ujutro.« »Ne ţelim ići k tebi.« »Rekao sam ti da sam dao preurediti spavaću sobu i to je obavljeno. Krevet, pokućstvo, sve je novo.« Napravio je grimasu. »Čak su i zidove obojili.« »Nisam još spremna.« Okrenula se od njega i počela raspakiravati kovčeg. Pogledao je na tren što radi pa otišao na ulazna vrata i glasno ih zatvorio za sobom.

Julia je uzdahnula.

Trudio se, znala je to. Ali njegova otkrivenja napravila su rupe u njezinu ionako krhku samopouzdanju, samopouzdanju koje je se tek počelo iznova graditi dok su bili u Italiji.

Dobro je poznavala sebe pa je znala da se njezin strah kako će ga izgubiti zasniva na rastavi njezinih roditelja i Simonovoj izdaji. I premda je znala sve te stvari, bilo joj je veoma teško samu sebe privoliti da se na njih ne obazire i da vjeruje da Gabrielova ljubav nikad neće usahnuti.

Upravo je prišla vratima da ih zaključa, kadli on uđe s kovčegom u ruci. »Što to radiš?« »Grijem te«, rekao je kruto.

Gabriel je spustio kovčeg i otišao u kupaonicu, pa zatvorio vrata za sobom. Vratio se nekoliko minuta kasnije raskopčane košulje i promrmljao nešto o tome da je uspješno uključio tu njezinu prokletu električnu grijalicu. »Zašto si se vratio?« »Odviknuo sam se od toga da spavam bez tebe. Zapravo, gotovo da sam već spreman prodati onaj prokleti stan i sve pokućstvo i kupiti nešto drugo.« Zatresao je glavom i nastavio se svlačiti bez srama i bez daljnjeg razgovora.

Dok je Julia bila u kupaonici, Gabriel je pregledavao neke njezine stvari koje su stajale na jednostavnu stoliću - knjigu koja je sadrţavala Botticellijeve reprodukcije što ju joj je dao za rođendan, svijećnjak, kutiju šibica i album s njezinim fotografijama koje je on snimio.

Dok je prelistavao album, osjetio je da se uzbudio. Obećala mu je da će mu pozirati. Ţeljela je da je on fotografira. Još prije mjesec dana ne bi vjerovao da je moguće da se takvo što dogodi. Bila je silno plaha, nervozna.

Sjetio se kakve su joj bile oči kad ju je poveo u krevet poslije strašne svađe na seminaru.

Mislio je na Julianneine oči, velike i preplašene, i na to kako joj je tijelo drhtalo pod njegovim rukama i to mu je spustilo uzbuđenje. Nije je zasluţio. Znao je to. Jedino ju je misao o vlastitoj bezvrijednosti priječila da vidi tu istinu.

Listao je slike, a onda se zaustavio na jednoj - Julianne s profila dok joj on drţi jednu ruku na ramenu, a drugu u njezinoj kosi i ljubi joj lijepo oblikovan vrat.

Nije bila svjesna činjenice da je u svom ormaru skrivao kopiju te fotografije. Nije je nikad pokazao jer se brinuo oko njezine reakcije. Kad se vrate u novouređenu spavaću sobu, prva će mu zadaća biti da tu sliku objesi na zid.

Samo ta pomisao bila je više nego dovoljna da mu se raspali ţelja, pa je uzeo svijeću i kresnuo šibicom da je upali i stavi na stolić. Onda je pogasio svjetla. Romantičan sjaj izlio se na fotografije i krevet upravo u trenutku kad je Julia stupila u zatamnjenu prostoriju.

Sjedio je na rubu uska kreveta, potpuno gol, dok je ona stiskala u ruci flanelsku pidţamu. Na njoj je su bile slike gumenih patkica.

»Što to radiš?« Odmjerio je njezinu robu za spavanje s jedva prikrivenim neodobravanjem. »Spremam se za krevet.« Gabriel je zurio. »Dođi ovamo.« Polako mu se primakla.

Uzeo joj je tkaninu iz ruku i odbacio je. »Ne treba ti pidţama. Ništa ne trebaš nositi.« Julia se paţljivo počela razodijevati pred njim i odlagati odjeću na jednu stolicu na rasklapanje.

Zaustavio ju je u pokretu prema krevetu i stavio joj ruke na glavu, gotovo kao da joj daje blagoslov. Onda ju je počeo dirati, prolazio joj je prstima kroz onu dugu kosu, pa po licu, pomilovao joj obrve i jagodice. Tvrdoglavo ju je gledao u oči, a vrućina njegovih očiju prţila je Julijinu prisebnost.

U cijelu njezinu ţivotu nitko je nikada nije gledao tako. Kao plava svjetlosna zraka koja ju je sledila i povukla u sebe. Kao da je jedina ţena u prostoriji, na svijetu, jedina ţena ikad.

Kao da je Eva. Nešto od starog profesora Emersona odjednom je izbilo na vidjelo, naročito u izrazu njegova lica koji je bio seksualan i sirov. Zaţmirila je načas, a on joj je podigao ruke s vrata i stavio joj ih na obraze i na tren zastao. »Otvori oči.« Otvorila ih je i zadahtala od njegove gladi za njom koju je osjetila. Bio je kao lav, pohlepan da se nahrani, ali koji još lovi svoj plijen. Nije ju ţelio preplašiti. Ali, bila je bespomoćna od vlastite ţelje za njim. »Je li ti nedostajalo da te ovako diram?« pitao ju je, vatrenim šapatom.

Juliji je potvrda izletjela s usana kao prigušen grcaj. Gabrielu su se prsa nadula od ponosa.

Dugo je putovao od njezina lica do koljena i očito je uţivao u tome dok je polagano zastajkivao na raznim dijelovima tijela. Dodir mu je bio blag, ali je prţio. Osjećala je toplinu pod njegovim njeţnim prstima usprkos tome što je u sobi bilo hladno. Čim je pomislila na hladnoću, ustuknula je.

Gabriel je smjesta prekinuo svoje istraţivanje njezina tijela i legao postrance da joj da mjesta da ude u krevet, bliţe zidu. Opet joj se prsima priljubio uz leđa i navukao ljubičasti pokrivač preko njihovih golih tijela. »Nedostajalo mi je da vodim ljubav s tobom. Kao da mi je nedostajao jedan od mojih udova.« »I meni si ti nedostajao.« Osmjehnuo se od olakšanja. »Drago mi je to čuti. Bilo mi je mučno što te cijeli tjedan nisam mogao ovako dirati.« »Bilo je mučno što cijeli tjedan nisam mogla osjećati kako me dodiruješ.« Brujanje ţudnje u njezinu glasu zapalilo je vatru u Gabrielovoj krvi. Snaţnije ju je prigrlio i njeţno je stegnuo. »Grljenje je veoma vaţna komponenta u vođenju ljubavi.« »Nikad vas ne bih kategorizirala kao nekoga tko grli, profesore Emersone.« Uvukao je malo koţe s njezina vrata u usta i blago je posisao. »U mnogo što sam se pretvorio otkad si me učinila svojim ljubavnikom.« Zagnjurio je lice u njezinu kosu i duboko udisao miris vanilije. »Ponekad se pitam shvaćaš li ti koliko si me promijenila. To je u najmanju ruku čudo.« »Ne činim ja čuda. Ali te volim.« »I ja volim tebe.« Šutio je nekoliko trenutaka, što ju je iznenadilo. Očekivala je da će istog trena početi voditi ljubav s njom. »Nikad mi nisi rekla što se dogodilo u restoranu Kinfolks dan uoči Boţića.« Gabriel se trudio da zvuči opušteno jer nije ţelio da pomisli da je ţeli grditi.

U nadi da će taj razgovor završiti brzo pa da se mogu prebaciti na druge aktivnosti, Julia je opisala svoju prepirku s Natalie. Izostavila je onaj dio u kojem se Natalie pred svima rugala njezinim seksualnim iskustvima s njim. Gabriel ju je okrenuo na leđa tako da moţe vidjeti njezino lice. »Zašto mi to nisi rekla?« »Bilo je prekasno da išta učiniš.« »Volim te, dovraga! Zašto mi to nisi rekla?« »Paulina nas je čekala kad smo se vratili kući.« Namrštio se. »Dobro. Tako si zaprijetila svojoj nekadašnjoj cimerici novinskim člankom?« »Da.« »Misliš da ti je povjerovala?« »Ona ţeli otići iz Selinsgrovea. Ţeli sluţbeno biti Simonova djevojka i drţati ga ispod ruke na političkim događanjima u Washingtonu. Neće napraviti ništa da to ugrozi.« »Zar nema sve to već sada?« »Natalie je Simonova mala prljava tajna. Zbog toga mi je trebalo toliko dugo da shvatim da je on jebe.« Gabriel se trznuo. Julia ne rabi takve prostote često, a kad ih rabi, ne zvuči dobro. »Pogledaj me.« Podbočio se podlakticama o madrac, okruţivši s obje strane njezina ramena.

Zagledala se u njegove zabrinute modre oči. »Ţao mi je što te povrijedio. Ţao mi je i zbog toga što ja njemu nisam malo više sredio lice kad sam imao priliku. Ali ne mogu reći da mi je ţao što je otišao za tvojom cimericom.

Inače ti ne bi bila ovdje sa mnom.« Poljubio ju je i prešao rukom niz vrat, a ona mu je zadovoljno dahnula na usta. »Ti si moje uporno proljetno lišće. Moje lijepo, tuţno uporno proljetno lišće i ţelim te vidjeti sretnu i čitavu. Oprosti za svaku suzu koju si prolila zbog mene. Nadam se da ćeš mi jednoga dana biti u stanju oprostiti.« Sakrila je lice u pregib njegova vrata i privukla ga k sebi. Rukama joj je dirao tijelo dok nisu postali jedno. Tih ugođaj u njezinoj maloj garsonijeri narušavali su samo teško disanje i prigušeni dahtaji i njezin glas koji je iz stenjanja prerastao u krikove.

Bio je to suptilan jezik - zajednički jezik ljubavnika: razmjena uzdaha i grcaja, dok očekivanje raste sve više dok se grcaji ne pretvore u krike, a krici ponovno ne postanu uzdasi. Gabrielovo je tijelo potpuno pokrivalo njezino, ona divna teţina muškarca i znoja i gole koţe na goloj koţi.

To je bila radost koju je svijet traţio - sveta i poganska u isto vrijeme. Spoj dviju raznolikosti u jedno. Slika ljubavi i duboka zadovoljstva. Ekstatičan blijesak blaţene vizije.

Prije nego se Gabriel odvojio od nje, utisnuo joj je još jedan poljubac na obraz. »Hoćeš li?« »Hoću li što?« »Oprostiti mi što sam te obmanuo u vezi s Paulinom. Što sam je iskoristio.« »Ne mogu ti oprostiti u njezino ime. Samo ona to moţe.« Julia je grizla donju usnu. »A sada, više nego ikad, moraš se pobrinuti da ona dobije pomoć tako da moţe nastaviti svoj ţivot. To joj duguješ.« Htio joj je nešto reći, ali nekako ga je utihnula silina njezine dobrote.

Kako je semestar protjecao, Julia je bila pod silnim pritiskom da završi svoju disertaciju, a Katherine Picton tjerala ju je da joj što prije predaje ulomke. Što brţe bude dobivala ulomke to će joj biti lakše da podrobnije o Julijinim sposobnosti razgovara s Gregom Matthewsom, pročelnikom Odsjeka za romanske jezike i knjiţevnosti na Harvardu ako on odgovori na pismo preporuke.

Julia se nije mogla koncentrirati kad je Gabriel bio kraj nje. Dok bi mu govorila glas bi joj postajao sve mekši. Nešto u tim modrim očima, seksualnoj pirotehnici i kemiji koja je vibrirala u zraku između njih, sve to sprečavalo ju je da se usredotoči na nuţne zadaće.

Gabriel je bio izuzetno polaskan.

Tako je sretni par smislio kompromis. Nazivat će se telefonom, slati SMS poruke i povremeno e-mailove, ali s izuzetkom ručka ili večere tijekom tjedna. Inače ona neće izlaziti iz kuće. Petkom poslijepodne dolazila je k Gabrielu da bude s njim tijekom vikenda.

Jedne srijede uvečer negdje polovinom siječnja Julia je nazvala Gabriela nakon što je obavila svoje radne zadatke. »Imala sam naporan dan«, rekla mu je očito umorno. »Što se dogodilo?« »Profesorica Picton skratila mi je tri četvrtine jednog poglavlja radnje jer misli da dajem romantiziranu verziju Dantea." »Joj.« »Ona mrzi romantičare, pa moţeš zamisliti koliko ju je to iznerviralo. Strašno se raspričala o tome. Zbog nje se osjećam tako glupo.« »Nisi glupa.« Gabriel se zasmijuljio preko telefona. »Profesorica Picton ponekad i mene tjera da se osjećam kao glupan.« »Teško mi je to povjerovati.« »Da si me samo vidjela prvi put kad me pozvala k sebi. Bio sam nervozniji nego što sam bio na dan kad sam branio disertaciju. Zamalo sam zaboravio obući hlače.« Julia se nasmijala. »Mogu zamisliti kako bi profesor Emerson bez hlača bio vrlo dobro primljen.« »Srećom, to nisam morao istraţivati.« »Profesorica Picton rekla mi je da 'moja snaţna radna etika ispravlja moje povremene skokove u razmišljanju'.« »To je velika pohvala s njezine strane. Ona misli da većina ljudi ne uspijeva razmišljati uopće. Današnji svijet opisuje na takav način da se čini kako je većina ljudi poput majmuna koji slučajno nose odjeću. Povremeno.« Julia je uzdahnula i okrenula se na trbuh. »Pa zar bi je ubilo da mi kaţe da joj se sviđa moja teza? Ili da je to što radim dobro?« »Katherine ti nikad neće reći da joj se dopada tvoja teza. Ona misli da pozitivna povratna informacija djeluje pokroviteljski. Ti stari pretenciozni uobraţeni oksfordovci jednostavno su takvi.« »Vi niste takvi, profesore Emersone.« Gabriel se sav skvrčio od same promjene njezina glasa. »O, jesam itekako, gospođice Mitchell. Naprosto ste zaboravili.« »Sada si mio prema meni.« »Bar se nadam da jesam«, prošaptao je, a glas mu je zamalo prepuknuo. »Ali sjeti se, ti si moja ljubavnica, a ne studentica.« Vragolasto se nacerio. »Osim u tome kako se vodi ljubav.« Nasmijala se, a nasmijao se i on njoj.

»Dovršila sam knjigu što si mi je dao, Opasno milosrđe12.« »Pa to je tako brzo. Kako ti je uspjelo?« »Noću sam usamljena. Čitala sam da se uspavam.« »Nemaš razloga da se osjećaš usamljeno. Sjedni u taksi i dođi k meni. Ja ću ti praviti društvo.« Zakolutala je očima. »Da, profesore.« »Ok, gospođice Mitchell. I kako vam se dopala knjiga?« »Nisam sigurna zašto ju je Grace toliko voljela.« »Zašto?« »Pa, to je romantična ljubavna priča. Ali kad postanu kršćani, zaključuju da je njihova ljubav bila poganska - da su jedno od drugog stvorili idole. To me rastuţilo.« »Ţao mi što te raţalostilo. Nisam je još pročitao, premda je Grace znala pričati o njoj.« »Kako ljubav moţe biti poganska. Gabriele? Ne razumijem." »To ti mene pitaš? Ja sam mislio da sam ja poganin u ovoj vezi." »Nisi ti poganin. Sam si mi to rekao.« Zamišljano je uzdahnuo. »I jesam. Znaš jednako dobro kao i ja da Dante vidi Boga kao jedinu stvar u svemiru koja moţe zadovoljiti čeţnju duše. To je Danteova implicitna kritika grijeha Paola i Francesce. Oni se odriču višeg dobra - Boţje ljubavi - zbog ljubavi prema ljudskom biću. Naravno, to je grijeh.« »Paolo i Francesca bili su preljubnici. Nisu se smjeli zaljubiti jedno u drugo, u prvom redu.« »To je istina. Ali čak i da su bili nevjenčani ljubavnici, Danteova bi kritika bila ista. Ako vole jedno drugo tako da njihova ljubav isključuje sve i svakoga, onda je njihova ljubav poganska. Napravili su idole jedno od drugoga i od svoje ljubavi. I uz to su veoma glupi jer nijedno ljudsko biće ne moţe potpuno usrećiti drugo ljudsko biće. Ljudska su bića odveć nesavršena za to.« Julia se zaprepastila. Iako je neke aspekte Gabrielova objašnjenja već znala, istinski se iznenadila što čuje te riječi s njegovih usana.

U skladu s tim, ona je u svojoj ljubavi prema Gabrielu poganka, a da to nije ni shvaćala. Štoviše, ako je on zapravo vjerovao u to što je govorio, onda je imao mnogo manje uzvišenu viziju njihova odnosa. Bila je šokirana. »Julianne. Jesi li još tu?« Pročistila je grlo. »Jesam.« »To je samo teorija. To nema nikakve veze s nama.« Izrekao je te riječi, ali nelagoda je ostala. Znao je da je idolizirao Julianne, pretvorio je u svoju Beatrice, i nikakvo poricanje kao ni sofisticirana retorika ne bi mogli iskriviti tu istinu.

S obzirom na sve vrijeme koje je proveo na programu od dvanaest koraka na rehabilitaciji tijekom koje ga se poticalo da se usredotoči na višu silu, a ne na sebe, svoje ljubavnice ili na svoju obitelj - trebao je biti pametniji. »Pa zašto se onda ta knjiga sviđala Grace? Ne razumijem.« »Ne znam«, rekao je Gabriel. »Moţda je Richarda, kad ju je oborio s nogu, vidjela kao svog spasitelja. Vjenčao se s njom pa su u sumrak odjahali u Selinsgrove.« »Richard je dobar čovjek«, promrmljala je Julia. »I jest. Ali Richard nije bog. Da se Grace udala za njega s mišlju da će svi njezini jadi nestati zbog njegova savršenstva, njihova veza ne bi potrajala. Na koncu bi izgubila iluziju i ostavila bi ga kako bi pronašla nekoga tko je bi mogao usrećiti.

Moţda je razlog tome što su Richard i Grace bili u tako sretnu braku bio u tome što su imali realistična očekivanja – nisu očekivali da svako od njih udovolji svim potreba onoga 12

Vanauken, Sheldon (1977.)/* Severe Mercy

drugoga. To bi moglo objasniti zbog čega im je duhovna dimenzija bila toliko vaţna.« »Moţda si u pravu. Knjiga koju ja čitam uvelike je drukčija od romana Grahama Greena što si ga ti čitao.« »Nisu baš toliko različite.« »Tvoj roman govori o jednoj ljubavnoj priči i čovjeku koji mrzi boga. Pogledala sam na Wikipediji.« Gabriel je odolio porivu da nešto progunđa. »Nemoj gledati u Wikipediju, Julianne.

Znaš da to nije pouzdan izvor.« »Da, profesore Emersone«, zaprela je.

Uzdahnuo je. »Zašto misliš da Greeneov protagonist mrzi Boga? Zato što ga je draga ostavila zbog njega? Oboje smo čitali romane o poganima, Julianne. Različiti su samo svršeci.« »Nisam baš sigurna da su tako različiti.« Gabriel se usprkos samome sebi nasmiješio. »Mislim da je malo prekasno da vodimo ovakav razgovor. Siguran sam da si umorna, a i ja moram srediti neku papirologiju.« »Ludo te volim.« Nešto u načinu na koji je njezin glas zazvučao natjeralo mu je srce da brţe zakuca. »I ja tebe volim. Volim te previše, siguran sam. Ali ne znam drukčije voljeti.« Njegove završne riječi bile su šapat, ali su zapalile zrak. »Ni ja ne znam kako da te drukčije volim«, prošaptala je i ona njemu. »Onda neka nam se oboma Bog smiluje.« ♥♥♥ Da ste pitali Gabriela ţeli li ići na terapiju, rekao bi ne. Nije mu se dopadala zamisao da govori o svojim osjećajima ili o svom djetinjstvu ili da ga sile na to da ponovno proţivi ono to mu se dogodilo s Paulinom. Nije ţelio govoriti o ovisnosti, ni o profesorici Singer i bezbroj drugih ţena s kojima je bio u krevetu.

Ali ţelio je budućnost s Julijom i ţelio je da bude zdrava - da procvjeta u potpunosti, a ne samo djelomično. Privatno se brinuo da joj moţda on narušava mogućnost da se rascvjeta, naprosto zato što je on bio, eto, Gabriel.

Stoga se zavjetovao da učini sve što je bilo u njegovoj moći da je podrţi, uključujući i promjenu svog ponašanja nabolje i veće usredotočivanje na njezine potrebe. Čineći to, ustanovio je da mu treba objektivna procjena vlastite sebičnosti i praktičan savjet kako da je nadvlada. Posljedično tome, odlučio je suočiti se s nelagodom i smutnjom koje prate priznanje da mu treba pomoć te jednom tjedno odlaziti terapeutu.

Kako su dani siječnja promicali, postalo je izuzetno jasno da su i Gabriel i Julia imali sreće u izboru terapeuta. Doktori Nicole i Winston Nakamura bili su bračni par koji je nastojao s klijentima raditi na njihovim psihološkim i osobnim problemima s obzirom na integraciju tih okolnosti i u egzistencijalnoj i u duhovnoj provedbi.

Nicole se zabrinula oko prirode Julijine veze s njezinim dečkom. Brinulo ju je da će razlika u moći između Julije i Gabriela, zajedno s njegovom snaţnom osobnošću i Julijinim smanjenim samopouzdanjem, njihovu romantičnu vezu pretvoriti više u mentalni rizik za Juliju negoli pomoć.

No, Julia je tvrdila da je zaljubljena u Gabriela i da je s njim veoma sretna i bilo je jasno da je dobivala mnogo radosti i nemalu količinu sigurnosti iz njihove veze. Pa ipak, čudan iskaz o tome kako su se sreli, pa kako su se sreli ponovno, s dodatkom izvjesnih činjenica u vezi s Gabrielovom prošlošću i njegovom ovisničkom osobnošću, u Nicoleinoj su svijesti podigli svakojake signalne zastavice. Činjenica da Julia nije priznavala te crvene signalne zastavice pokazivala je više o njezinu vlastitom psihološkom stanju nego što je sama mogla razumno shvatiti.

Winston nije imao nikakve zadrške i izvijestio je Gabriela da je svoj oporavak doveo u opasnost time što je nastavio piti alkohol i što je prestao odlaziti na susrete Anonimnih ovisnika. Ono što je trebalo biti uvodni sastanak eksplodiralo je u bijesno suprotstavljanje koje je rezultiralo time da je Gabriel izjurio iz ordinacije.

Kako bilo, Gabriel se vratio na iduće seanse uz obećanje da će odlaziti na sastanke Anonimnih narkomana. Otišao je jednom ili dvaput i više nikad.

Kad snijeg pada u gradu drukčije je nego kad pada na selu, mislila je Julia dok su ona i Gabriel hodali kroz pahulje prema njegovoj zgradi pa do njegova auta. Te će večeri biti proslava u pomodnu francuskom restoranu Auberge du Pommier.

Gabriel je uhvatio Juliju za ruku i povukao je u ulaz nekog dućana, pa joj pritisnuo leđa uz staklo i poljubio je. Hihotala se bez daha kad je prestao, a zauzvrat gaje izvukla na pločnik da se dive snijegu kako pada.

Na selu čuješ kako snijeg šapće oko tebe, a velike debele snjeţne pahulje ne sputavaju neboderi i poslovne zgrade. U gradu vjetar nosi snijeg između visokih zgrada, ali snijega je manje s obzirom na mnogo prepreka. Ili je barem tako Julia mislila.

Kad su stigli pred Gabrielovu zgradu, zastala je ispred velike trgovine porculana koja je dominirala prvim katom. Ali Juliju nije zanimao velik izlog s porculanom koji kao da je buljio u nju, onako kako privlači supruţnike. Zanimao ju je samo zgodan muškarac kraj nje.

Gabriel je nosio dug crni vuneni kaput s crnim baršunskim ovratnikom i Burberryjev šal što ga je vezao oko vrata kao ascot-kravatu. Na ruci kojom ju je drţao imao je crnu koţnu rukavicu. Ali opčinjavala ju je njegova kapa.

Profesor Emerson nosio je beretku.

Smatrala je da je njegov izbor pozamanterije čudnovato dopadljiv. Gabriel nije podlijegao lokalnom običaju da nosi pletene kape. Crna vunena beretka sasvim mu se lijepo slagala s kaputom. I izgledao je elegantno. »Što je?« Lice mu se nabralo dok ju je gledao kako gleda njegov odraz, a na usnama mu se igrao smiješak. »Zgodan si«, promucala je i nije bila u stanju skinuti pogled s njegova zanosnog stasa. »Ti si ona koja je zgodna, iznutra i izvana. Prelijep bombončić.« Dao joj je dug i dobar poljubac pred stotinu setova suđa od koštanog porculana i njeţno joj cmoknuo uho. »Sjednimo u taksi pa na večeru. Tako ću moći svu pozornost posvetiti tebi. Idem utrčati unutra i dignuti gotovinu iz bankomata, vraćam se za minutu. Osim ako nećeš sa mnom.« Julia je odmahnula. »Ţelim uţivati u snijegu dok ga ima.« Glasno je zafrktao. »Ovo je kanadska zima. Vjeruj mi, snijeg će potrajati.« Odmaknuo joj je šal da je poljubi u vrat, pa se nasmijao za sebe i ušao u Manulife Building.

Zurila je u izlog i gledala izloţene stvari, pa se stala diviti jednom posebnom servisu, sve pitajući se kako bi izgledao u Gabrielovu stanu. »Julia?« Okrenula se i suočila se s Paulovim prsima. Nasmiješio joj se i obuhvatio je u topao zagrljaj. »Kako si?« »Dobro sam«, odgovorila mu je pomalo nervozno jer se zabrinula hoće li ih Gabriel iznenaditi. »Divno izgledaš. Kako si se provela za Boţić?« »Vrlo dobro. Donijela sam ti suvenir iz Pennsylvanije. Stavit ću ti ga u pretinac na tvom odsjeku. Kako je tebi bilo za Boţić?« »Lijepo. Mnogo posla, ali lijepo. Kako ti idu predavanja?« »O, dobro je. Profesorica Picton me tjera da radim.« »U to se kladim«, zahihotao se Paul. »Moţda bismo jednom idući tjedan mogli na kavu, pa ćeš mi sve ispričati.«

»Moţda.« Julia mu je uzvratila smiješak, odupirući se porivu da se okrene i potraţi Gabriela, kad odjednom Paulu nestade smiješka s lica.

Tamne su mu se obrve spojile, pa je stupio korak naprijed, a obično dobroćudno lice silno mu se smrknulo. »Što ti se dogodilo?« Julia je pogledala niz zimski kaput, ali nije vidjela ništa što bi ga moglo tako uzbuniti.

Onda je otrla lice jer je pomislila da joj je Gabriel razmazao crvenilo za usne po licu.

Ali Paul je gledao na drugo mjesto. Gledao joj je vrat.

Još joj se više pribliţio pa je doista već narušavao njezin osobni prostor. Svojom je medvjedom šapom povukao ustranu rub njezine ljubičaste pasmine. »Za Boga miloga, Julia, što ti je ovo?« Ustuknula je kad joj je jednim prstom ogrubjelim od rada oprezno dotaknuo oţiljak na vratu i proklela činjenicu da ga je očito jutros zaboravila prikriti kad se šminkala. »Nije to ništa. Sve je u redu.« Odmaknula se i dvaput se oko vrata omotala šalom i malo prtljala s njegovim krajevima da ne mora gledati u Paula. »Znam kako ništa izgleda, a ovo nije ništa. Je li ti m dečko napravio?« »Naravno da nije! On me nikad ne bi ozlijedio!« Paul je nagnuo glavu na stranu. »Rekla si mi da te prije znao ozlijediti. Mislio sam da si zbog toga zadnji put prekinula s njim.« Julia je osjetila da je upala u vrtlog svojih laţi. Otvorila je usta da se suprotstavi, pa ih je brzo zatvorila jer je smišljala što bi rekla. »Je li te ugrizao iz ljubavi? Ili zbog bijesa?« Paul se trudio da mu glas ostane miran. Bio je ljut na onog tko se prema Juliji ponašao tako divlje i više nego raspoloţen da nade počinitelja i napraši mu guzicu. Nekoliko puta. »Owen mi nikad ne bi učinio išta takvo. Nikad nije digao ruku na mene.« »K vragu onda, Julia, što se dogodilo?« Zatreptala je od bijesa i zatekla samu sebe kako gleda u vrhove svojih čizama. »I nemoj mi lagati«, dahtao je. »Netko mi je upao u kuću za Dan zahvalnosti i napao me. Tako sam dobila taj oţiljak.

Znam da strašno izgleda. Ići ću da mi ga uklone.« Paul je šutio nekoliko trenutaka dok je razmišljao što će reći. »Ugriz djeluje malo odveć intimno za jednog provalnika, zar ne?« Julia je stala grickati unutarnju stranu obraza. »I zašto bi se stidjela toga što te netko napao? Nisi ti kriva.« Iz Paula se pušilo. »Ne ţeliš mi reći. Shvaćam.« Uzeo ju je za ruku, pomilovao je palcem po dlanu. »Ako ga se ţeliš riješiti, mogu ti pomoći.« »To je ljubazno od tebe, ali policija ga je uhvatila. Ne moţe mi ovdje nauditi.« Paul je opustio ramena. »Zečiću, ja sam tvoj prijatelj. Brinem se za tebe. Daj da ti pomognem dok se ne dogodi štogod gore.« Povukla je ruku. »Nisam ja zečić i ne treba mi tvoja pomoć.« »Nisam te htio uvrijediti s tim nadimkom.« Paul joj je uputio pokajnički pogled. »Zašto ti Owen nije došao pomoći? Ja bih od tog provalnika napravio paštetu.« Počela mu je govoriti da ju je zapravo Owen i spasio, ali je odmah pomislila da je bolje da to ne govori. »Sigurno baš i nije dobar dečko ako dopušta da netko bude tako grub prema tebi.« »Bila sam sama u kući. Nitko ne bi ni pomislio da će netko upasti i napasti me. Paul, ja nisam neka dama u nevolji, što god ti mislio.« Oči su joj sijevale.

Paul ju je oštro gledao. »Nisam rekao da si dama u nevolji. Ali ta stvar na tvom vratu jest nešto što provalnik ne bi napravio. To je jebeni oţiljak. I moraš priznati da ti je nekoliko ljudi naudilo u ovo kratko vrijeme koliko te poznajem. Christa, Profesorica Bola, Emerson...« »To je bilo drugo.«

»Ti zasluţuješ bolje nego da ikome budeš vreća za napucavanje.« Glas mu je bio blag i Julia je zadrhtala od njega. »Ja se nikad ne bih tako ponašao prema tebi.« Pogledala ga je u te dobre, smeđe oči i ostala nijemo stajati u nadi da se Gabriel neće pojaviti.

Paul je zavukao ruke u dţepove kaputa i stao prebacivati teţinu s noge na nogu. »Krenuo sam u ulicu Yonge. Čekaju me neki prijatelji pa ćemo poslije na večeru. Hoćeš li sa mnom?« »Gotovo sam cijeli dan vani. Idem kući.« Kimnuo je. »Malo kasnim, ali otpratit ću te. Treba li ti novca za taksi?« »Ne treba, imam. Hvala ti. Ušeprtljila se s rukavicama i podešavala ih na prstima. »Ti si dobar prijatelj.« »Vidimo se.« Uputio joj je bolan smiješak, pa se udaljio.

Julia se okrenula da pogleda kroz staklena vrata zgrade, ali nije mogla vidjeti Gabriela. »Julia«, zazvao ju je Paul. »Da?« »Čuvaj se, dobro?« Kimnula je i mahnula mu i gledala za njim kad se okrenuo i otišao. ♥♥♥ U dva sata ujutro Julia se prenula. Bila je u Gabrielovu krevetu, a soba je bila u mraku.

Ali bila je sama.

Kad je Paul bio otišao, sa strane se pojavio Gabriel. Ako ju je i vidio kako razgovara s Paulom, to ničim nije pokazao, makar je nekako bio šutljiv za vrijeme slavljeničke večere.

Kad se poslije spremila za krevet, poljubio ju je u čelo i rekao da će začas doći. Prošli su sati, a on još nije došao u krevet.

Na prstima je otišla u predsoblje. Stan je sav bio u mraku. Vidjela se samo pruga svjetla ispod vrata Gabrielove radne sobe. Stajala je u hodniku i osluškivala. Kad je napokon čula nekoliko otkucaja po tipkovnici kompjutera, okrenula je kvaku i ušla.

Reći da se Gabriel iznenadio, bilo bi podcjenjivanje. Oči su mu sijevnule prema njoj, suţene i pune nelagode iza naočala. »Što to radiš?« Istog je časa ustao i stavio golem Oksfordski rječnik na papire koji su mu bili raspršeni po radnom stolu. »Ja... ništa.« Oklijevala je i zagledala se u svoje bose noge. Stajala je na perzijskom tepihu i migala prstima. Začas je stajao kraj nje. »Nešto nije u redu?« »Nisi došao u krevet. Zabrinula sam se.« Gabriel je skinuo naočale i protrljao oči. »Brzo ću doći. Samo moram obaviti nekoliko stvari koje ne mogu čekati.« Julia se protegnula da ga poljubi u obraz, pa se okrenula da ode. »Čekaj. Daj mi da te ušuškam.« Uzeo ju je za ruku i poveo kroz mračno predsoblje u njihovu sobu.

Tamo više nije bilo velikog srednjovjekovnog kreveta, tamnog pokućstva, ledeno modre svilene presvlake. Gabriel je unajmio dizajnera za unutarnju arhitekturu da mu glavnu spavaću sobu uredi kao što je bila ona u kojoj je bio s Julijom u Umbriji. Zidovi su sada bili krem boje, a u sredini sobe bio je krevet s krovom s kojeg su visjele tanahne zavjese.

Juliji se dopala promjena i inspiracija za nju. Soba više nije bila njegova, nego njihova. »Slatko sanjaj.« Gotovo roditeljski poljubio ju je u čelo, a onda za sobom zatvorio vrata.

Julia je neko vrijeme leţala budna i pitala se što on skriva. Nosila se s pitanjem treba li uloţiti napor da to otkrije ili da mu naprosto vjeruje. Bez zadovoljavajućeg rješenja, pala je u nemiran san.

Paul nije spavao. Da je bio tip osobe koja voli dramatizirati, svoju bi nemirnu noć opisao kao mračnu noć duše. Ali Paul je bio iz Vermonta i kao takav nije bio melodramatičan.

Kako bilo, nakon duge večeri uz jelo i pivo s najboljim igračima ragbijaškog tima, Paulu nikako iz glave nije izlazila Julijina obiljeţena koţa.

Imao je veoma dobro definirane nazore o tome kako se muškarac treba ponašati sa ţenom, nazore što su mu ih uvelike oblikovali roditelji. Njegovi majka i otac nisu pretjerano iskazivali svoju ljubav niti su bili sentimentalni. Ali uvijek su se jedno prema drugome ophodili s poštovanjem. Paula je majka učila da se i on prema djevojkama ponaša kao prema damama, a otac je zahtijevao isto i govorio mu da će, ako ikad čuje da se Paul loše ponaša prema nekoj djevojci, morati odgovarati za svoje ponašanje.

Paul je razmišljao o svojoj prvoj pivskoj pijanki na prvoj godini na koledţu St. Michael i o tome kako je naletio na djevojku čija je košulja bila poderana. Jurila je u ţenski toalet.

Smirio ju je i zahtijevao da mu pokaţe onoga tko ju je napao. Paul je napadača stjerao u kut i drţao ga dok nije došla policija, ali ga je svejedno prije toga malo prodrmao.

Kad su njegovu mladu sestru Heather gnjavili dečki u osnovnoj školi, dečki koji su nepristojno dobacivali za njom i natezali joj na leđima grudnjak kao praćku, pričekao je male gadove poslije škole i zaprijetio im. Heather je poslije toga imala školovanje bez školskog nasilja.

U Paulovoj romantičnoj ekonomiji nasilje nad ţenama bilo je apsolutno nezamislivo i bio je u stanju uzeti svoju ušteđevinu i sjesti na avion i potraţiti osobu koja je Juliji ostavila oţiljak samo da je znao šupkovo ime i adresu.

Sam je kriv što nije htjela razgovarati s njim, razmišljao je dok je buljio u zid svog jednostavnog stančića. Nasrnuo je na nju kao vitez u sjajnu oklopu, pa se povukla. Da je bio manje bijesan i da joj je malo više davao podršku, moţda bi mu otkrila što se zapravo dogodilo. Ali previše je bio nasrtljiv i sada mu vjerojatno nikad neće reći istinu.

Trebam lije poštovati tako da se ne miješam? Ili da joj pokušam pomoći bez obzira na to što ona kaţe?

Paul nije znao koji rukavac te dileme odabrati, ali jednu je stvar znao zasigurno - pazit će na Juliju i proklet bio ako joj itko naudi dok je on u blizini. ♥♥♥ Nešto prije jedanaest sutradan ujutro Julia se iskobeljala ispod Gabrielove ruke i ustala iz kreveta. Navukla je jednu njegovu bijelu oksfordsku košulju i stala ispred velike uokvirene crno-bijele fotografije na kojoj je Gabriel ljubi u vrat.

Voljela je tu fotografiju i bila se iznenadila kad ju je vidjela tako istaknutu na zidu i u takvoj veličini. To joj je odvelo misli na onaj prvi put kad je došla k njemu i kad je promatrala crno-bijele fotografije koje su tada krasile njegove zidove. A on je povraćao po njoj i svom britanskom zelenom lovačkom dţemperu.

Gabriel je svakako imao raskošan ukus što se tiče odijevanja. Sam bi odlično izgledao makar i samo u pak-papiru. (Julia je nekoliko trenutaka razmišljala o tome.)

Ostavila je Gabriela da blago hrče u miru i otišla u kuhinju. Pripremila je sebi doručak, a onda se ponovno u mislima vratila na njegovo sinoćnje ponašanje. Što li je samo radio u svojoj radnoj sobi u petak navečer?

Nije ni stigla razmisliti o implikacijama svojih radnji, nego je samu sebe uhvatila kako odlazi u njegovu radnu sobu. Prišla je radnom stolu i vidjela da mu je laptop isključen. Svi papiri od prošle noći bili su pospremljeni, a sjajna površina stola bila je gotovo prazna. Nije bilo šanse da će otvoriti njegove dokumente i ladice stola u potrazi za njegovim tajnama.

Svejedno, na stolu je našla nešto što nije očekivala - malen okvir od čistog srebra u kojem je bila crno-bijela slika. Maia.

Uzela je fotografiju i drţala je u ruci i divila se tome koliko je Gabriel napredovao da je uokvirio sliku ultrazvuka. Zadubljena u misli stajala je i a ino, kako joj se činilo, veoma dugo. »Jesi li našla što si traţila?« Okrenula se i ugledala Gabriela kako prekriţenih ruku stoji naslonjen iu dovratak samo u majici i prugastim boksericama.

Malo je predugo promatrao golu put koja je provirivala između gornjih puceta na košulji i njezine prelijepe noge. Bacio je pogled na uokvirenu sliku i izraz na licu promijenio mu se.

Julia je hitro stavila okvir na stol. »Oprosti.« Gabriel je zakoračio prema njoj. »Nisam odlučio gdje ću je staviti.« Pogledao je sliku. »Ali ne ţelim je drţati u ladici." »Naravno. Okvir je lijep«, dometnula je. »Našao sam ga kod Tiffanyja.« Julia je nagnula glavu na stranu. »Samo bi ti kupio okvir kod Tifannyja. Ja bih otišla u Walmart.« »Išao sam kod Tiffanyja iz nekog drugog razloga.« Pogledao ju je u lice.

Srce joj je preskočilo jedan otkucaj. »Jesi li našao što si traţio?« Sada su njegove oči prodirale u njezine. »Apsolutno. Ali našao sam to davno.« Julia je treptala kao da je oko nje magla sve dok se nije nagnuo prema njoj i poljubio je.

Bio je to znakovit poljubac. Njeţno joj je stavio ruke na obraze pa joj se primaknuo usnama, čvrsto ih pritisnuo, a onda počeo izvoditi zadovoljne pokrete. U trenutku je zaboravila sve zbog čega je došla u njegovu radnu sobu.

Svojim je jezikom njeţno prešao preko njezina, kliznuo joj rukom preko kose i poloţio je na njezin zatiljak. A kad se povukao, poljubio ju je u obraze. »Volio bih da sam te poznavao čitav svoj ţivot. Volio bih da je sve bilo drukčije.« »Sada smo skupa.« »To jesmo, draga. Divno izgledaš u mojoj košulji.« Glas mu je odjednom ogrubio. »Planirao sam te povesti nekamo na doručak. Ima jedna mala creperie iza ugla koja bi ti se, mislim, dopala.« Sva sretna uzela ga je za ruku, a on ju je poveo nazad u spavaću sobu da se zajedno otuširaju i započnu zajednički dan.

Tog su poslijepodneva radili u njegovoj radnoj sobi. Gabriel je sjedio za svojim stolom i čitao neki članak, dok je Julia sjedila na crvenom naslonjaču od baršuna i pregledavala svoju elektroničku poštu.

Draga Julia, dugujem ti ispriku. Zaista mi je ţao što sam te uznemirio kad smo se jučer sreli. Nisam to ţelio. Zabrinuo sam se za tebe.

Ako ti ikad bude trebao netko za razgovor, mene lako moţeš nazvati.

Nadam se da ćemo i dalje biti prijatelji.

Paul P. S. Christa se raspituje zašto ti je profesorica Picton mentorica za disertaciju.

Julia je pogledala Gabriela i vidjela da se udubio u misli. Brzo je otipkala odgovor.

Hej, Paul, naravno da smo prijatelji. Taj incident u Selinsgroveu bio je traumatičan i nastojim ne govoriti o njemu.

Trebala sam ti spomenuti da me spasio moj dečko - na mnogo načina.

Jednoga ću vas dana upoznati. Divan je.

Nisam sigurna zašto je Christu briga tko mi je mentor. Ja sam obična studentica na poslijediplomskom.

Hvala ti što si me upozorio.

Stavit ću ti svoj boţićni dar u pretinac na Odsjeku u ponedjeljak. Malen je, ali se nadam da će ti se dopasti. I hvala ti.

Julia. ♥♥♥ Katherine Picton vodila je samozatajan ţivot. Imala je lijep dom u Annexu blizu Toronta odakle se lako dolazi pješke do Sveučilišta. Ljeti je odlazila u Italiju, a za boţićne praznike u Englesku. Veći dio svog vremena pisala je i objavljivala članke i monografije o Danteu. Drugim riječima, ţivjela je ţivot uvaţene akademske usidjelice, samo što nije uzgajala vrt ni imala ljubavnike ni gomilu mačaka. (Naţalost.)

Usprkos svojim godinama bila je vrlo traţena za javna predavanja i mnoga su je sveučilišta pokušavala pridobiti iz mirovine s obećanim ekstravagantnim plaćama i skromnom nastavnom odgovornošću. Katherine bi radije vlastitim prstima prokopala Panamski kanal nego odustala od svog vremena koje je mogla posvetiti istraţivanjima a da bi odrţavala svoj ured u kampusu i pohađala fakultetske sastanke.

I kad ju je tako Greg Matthews sa Sveučilišta u Harvardu nazvao u siječnju u vezi s otvaranjem odobrenog mjesta pročelnika na Danteovim studijima, upravo mu je to i rekla.

Reagirao je zaprepaštenom šutnjom, pa tek onda protisnuo nekoliko riječi. »Ali, profesorice Picton, moţemo srediti tako da ne morate drţati predavanja. Morali biste odrţati svega nekoliko predavanja po semestru, biti prisutni u kampusu i nadgledati pokojeg doktoranda. To je sve.« »Ne ţelim prenositi sve svoje knjige«, rekla je Katherine. »Unajmit ćemo poduzeće koje prevozi stvari.« »Sve će mi pomiješati i trebat će mi nekoliko tjedana da sve vratim u red.« »Unajmit ćemo specijalne prijevoznike - prijevoznike koji su usavršili preseljenja biblioteka. Uzet će sve knjige s polica, spakirati ih po redu i staviti ih na police ovdje na Cambridgeu točno onako kako stoje sada u Torontu. Vi nećete morati činiti ništa.« »Poduzeća za selidbe ne znaju kako se katalogiziraju knjige«, podrugnula se. »Što ako štogod stave na krivu policu? Imam tisuće knjiga u svojoj biblioteci i moglo bi se dogoditi da nikad ne uspijem naći ono što je stavljeno na krivo mjesto. A što ako štogod izgube? Neke su od tih knjiga nezamjenjive!« »Profesorice Picton, ako prihvatite ponuđeno pročelništvo, ja ću doći u Toronto i osobno preseliti sve vaše knjige.« Katherine je zastala na trenutak dok nije shvatila da je Greg ozbiljan. Onda je prasnula u smijeh. »Harvard mi se čini prilično susretljiv.« »I ne znate koliko«, promrmljao je i ponadao se da će se predomisliti. »Ne zanima me. Ima mnogo mlađih koji bi trebalo uzeti u obzir umjesto umirovljenice koja ima šezdeset osam godina. Kad smo već na temi vašeg Odsjeka, ţeljela bih porazgovarati s vama o svojoj studentici na poslijediplomskom, Julianne Mitchell, i o tome zbog čega mislim da je trebate primiti na svoj doktorski program.« Katherine je deset minuta govorila Gregu zašto je prethodne godine bila greška što nije ponudio Julianne adekvatnu financijsku podršku. Potom je profesorica Picton uvjeravala da je potrebno da Julianne dobije veliku stipendiju od idućeg rujna. Na koncu, kad je završila s prijekorima i nakon što mu je efektno rekla kako da obavlja posao direktora poslijediplomskih studija (što, zapravo, i nije bio njegov posao), naglo je spustila slušalicu.

Greg je zaprepašteno buljio u slušalicu u svojoj ruci.

♥♥♥ Posljednjeg tjedna u siječnju Julia se osjećala lako kao perce, lebdjela je od sreće, koţa na vratu sada je bila savršena zbog medicinske tehnologije. Izveden joj je zahvat za uklanjanje oţiljaka i nitko nikad neće ni znati da je imala taj znak. Terapija se odvijala dobro, baš kao i njezina veza s Gabrielom, iako joj se povremeno činilo da je mislima odsutan i da ga mora zazvati da se odnekud vrati.

Upravo je dovršila prijateljsku kavu s Paulom uz koju su razgovarali o Christinu nedavnom neobjašnjivom dobrom raspoloţenju i upravo je bila na putu prema knjiţnici kad je primila telefonski poziv koji će joj promijeniti ţivot. Greg Matthews ponudio joj je da je prije vremena prime na doktorski program na Odsjeku za romanske jezike i knjiţevnosti na Harvardu s veoma velikodušnom stipendijom za jesenski semestar.

Prihvaćanje je bilo uvjetovano zadovoljavajućim dovršavanjem magistarske radnje na Sveučilištu u Torontu, ali kako je profesor Matthews istaknuo, s obzirom na pisma preporuke i sjajne potvrde profesorice Picton, Juliji neće biti problem završiti studij u tom roku. Profesor Matthews ţarko ţeli čuti njezino prihvaćanje ponude, ali je znao da bi većini poslijediplomaca trebalo malo vremena da razmisle o tome, pa ju je zamolio da mu svoju odluku javi telefonom u roku od sedam dana.

Julia je bila iznenađena vlastitom mirnoćom i profesionalnošću prilikom tog telefonskog razgovora. Naravno, nije mnogo govorila. Čim je razgovor bio gotov, drhtavim je i nervoznim prstima poslala SMS Gabrielu.

Upravo me nazvali s Harvarda - ţele me.

Uvjet - moj magisterij. Pusa, J. Nekoliko minuta poslije stigao joj je odgovor. Čestitam, draga. Na sastanku sam.

Kod mene - za sat? G. Julia se nasmiješila svom iPhoneu i hitro obavila poslove u knjiţnici pa odjurila u Manulife Building. Bila je oduševljena i zabrinuta. S jedne strane, to što je prihvaćena na Harvard bilo je kulminacija njezinih snova i mukotrpna rada. S druge strane, Harvard je predstavljao razdvajanje od Gabriela.

Doktorica Nicole poticala ju je da sebi čini dobro, pa je tako Julia odlučila otići pod tuš da sebi tako omogući nekoliko minuta za razmišljanje. Na stolu na koji Gabriel uvijek odlaţe ključeve ostavila je poruku, pa se otišla opustiti u njegovoj prostranoj kupaonici. Petnaest minuta potom napola je spavala pod tropskom kišom iz tuša. »To je prava dobrodošlica«, prošaptao je Gabriel kad je otvorio vrata kabine za tuš. »Topla, mokra i gola Julianne.« »Ima mjesta i za toplog, mokrog i golog Gabriela«, rekla je i uhvatila ga za ruku.

Osmjehnuo se. »Ne sad. Moramo proslaviti. Gdje bi htjela da odemo na večeru?« Bilo je trenutaka kad bi Julia jednostavno prihvatila Gabrielove prijedloge jer ga je ţeljela usrećiti. Ali u toj je zgodi progovorila. »Moţemo li ostati kući? Ne ţelim se motati tamo gdje je mnogo ljudi.« »Naravno. Samo da se presvučem i odmah se vraćam.« Kad se Gabriel vratio, Julia je stajala na sredini kupaonice, umotana u ručnik.

Pruţio joj je čašu za šampanjac, pa su se kucnuli. »Imam nešto za tebe«, rekao je pa otišao u kupaonicu. Vratio se čas kasnije s nečim grimiznim u rukama. Podignuo je to tako da moţe pročitati što je pisalo na prednjoj strani.

»To je bilo moje. Ţelim da sada bude tvoje.« Uzeo je njezinu čašu i stavio je kraj svoje na toaletni ormarić, pa joj uzeo potezati ručnik dok nije pao na pod.

Julia je preko glave navukla njegovu trenirku s kapuljačom s Harvarda i stajala kao gotovo gola članica studentskog sestrinstva koja se netom izvukla iz kreveta sa svojim dečkom. »Divno«, šapnuo je, pa je zagrlio i oduševljeno poljubio. »To je zbilja postignuće i znam da si ozbiljno radila na tome. Ponosan sam na tebe.« Julija se zamalo rasplakala od te pohvale, jer osim Grace, nitko nikad nije pokazao ponos zbog njezinih postignuća. »Hvala ti. Jesi li siguran da se ţeliš odvojiti od svoje trenirke?« »Naravno, pamučna moja, pametna djevojko.« »Nisam odlučila hoću li prihvatiti ponudu ili ne.« »Molim?« Odmaknuo se, a lice mu se smrknulo. »Danas su me samo nazvali. Imam cijeli tjedan da odlučim.« »Sto da odlučiš? Bila bi luda da ne prihvatiš!« Nije znala kamo bi s rukama. Bila je mislila da će Gabriela rastuţiti mogućnost da se razdvoje. Nije mislila da će biti toliko oduševljen.

Ushodao se tamo-amo. »Nisu ponudili dovoljno novca? Pa znaš da ću ti ja pokriti troškove. Kupit ću ti stan blizu Harvard Squarea, za Boga miloga.« »Ne ţelim ti biti na teret.« »O čemu ti govoriš?« Okrenuo je glavu i oštro se zagledao u nju.

Julia je uspravila ramena i podigla bradu. »Ţelim sama plaćati svoje.« Gabriel je frustrirano uzdahnuo i uhvatio joj objema rukama lice. »Julianne, mi nikad nećemo biti jednaki. Ti si moj bolji dio.« Piljio je u nju, a iskrenost mu je dodala posebno svjetlo u modrim očima, pa ju je poljubio i privio na prsa. »Ja imam više mana i više novaca. Svoje mane neću dijeliti s tobom, ali moj novac je tvoj. Uzmi ga.« »Ne ţelim ga.« »Onda mi pomozi da ti osiguram pozajmicu. Molim te, nemoj odbaciti tu mogućnost.

Molim te. Tako si mnogo radila za to.« »Novac nije problem. Greg Matthews ponudio mi je veoma izdašnu stipendiju koja će biti više nego dovoljna da mi pokrije sve troškove.« Uhvatila je rub trenirke i povukla ga da pokrije što veći dio svog nagog tijela. »Mene brine što će se dogoditi s nama ako odem.« »Ţeliš li ići?« »Ţelim. Ali ne ţelim izgubiti tebe." »Zašto bi me izgubila?« Zagnjurila mu je lice na prsa. »Veze na daljinu su teške. Ti si vrlo zgodan. Mnogo će ţena pokušati zauzeti moje mjesto.« Namrštio se. »Ne zanima me tih mnogo ţena. Zanimaš me ti. Dao sam molbu za slobodnu studijsku godinu. Ako ne prođe, mogu uzeti neplaćen dopust. Neće mi nauditi da provedem godinu na Harvardu jer ću tamo završiti knjigu. Moţemo otići skupa, a time ću dobiti malo vremena da smislim što ću.« »Ne mogu ti dati da to napraviš. Tvoja karijera je ovdje.« »Sveučilišni profesori uvijek uzimaju slobodnu studijsku godinu. Pitaj Katherine.« »Što ako me se zasitiš?« upitala ga je. »Prije će biti da ćeš se ti zasititi mene - veza sa starijim muškarcem umjesto s nekim tvoje dobi. I to starijim muškarcem koji je sebična 'sveznalica' i koji ne prestaje šefovati.« Julia je zakolutala očima. »Čovjek kojeg volim nije taj kojeg si opisao. Ni u čemu. Osim toga, između nas je svega deset godina razlike.«

Ironično se nacerio. »Hvala ti. Ne moramo zajedno ţivjeti ako ne ţeliš. Bit ću ti susjed.

Naravno, ako ne ţeliš da dođem...« Teško je progutao i pričekao njezin odgovor.

Julia mu se bacila oko vrata. »Naravno da ţelim da ideš sa mnom.« »Onda dobro«, šapnuo je i povukao je u spavaću sobu. ♥♥♥ Nakon što se sutradan Julia vratila u svoj stan, Gabriel je cijelo poslijepodne proveo u svojoj radnoj sobi. Spremao se da je nazove i pita ţeli li da se nađu za ručak, kadli mu je zazvonio mobitel. Shvatio je da je to Paulina, pa se nije javljao.

Nekoliko minuta poslije toga zazvonio mu je i kućni telefon, a njegova posebna zvonjava pokazivala je da poziv dolazi od zaštitara u prizemlju. Podignuo je slušalicu. »Da?« »Profesore Emersone, tu je neka ţena koja kaţe da vas mora vidjeti.« »Njezino ime?« »Paulina Gruscheva.« Gabriel je opsovao. »Recite joj da ode.« Zaštitar je spustio glas. »Naravno, gospodine profesore. Ali morate znati da izgleda uznemireno. I prilično glasno govori vaše ime.« »Krasno«, obrecnuo se. »Recite joj da silazim.« Gabriel je pokupio ključeve, izjurio iz stana i psujući krenuo prema dizalu.

S olakšanjem što ga je donijelo njezino rano prihvaćanje na Harvard Julia je bila u stanju udvostručiti napore na svojoj radnji. Kad su ona i Gabriel bili odvojeni, radila je neumorno, sate i sate provodila je u knjiţnici ili u svom stanu i pisala.

Za nagradu Gabriel ju je odlučio odvesti u Belize na vikend za Valentinovo. Bila je to proslava ljubavi, Julijina primanja na Harvard i drugih stvari koje Gabriel još nije bio spreman reći.

Na dan puta Julia je stajala pred ulazom u svoju zgradu i otvorila sandučić da provjeri poštu. Našla je pismo s Harvarda koje je odmah otvorila. Bila je to formalna ponuda za primanje na doktorski program i uključivala je uvjete za primanje i stipendiju.

Primila je i omotnicu poslovnog formata s oznakama Sveučilišta u Torontu. Iznad povratne adrese bile su otisnute riječi Ured dekana poslijediplomskih studija. Brzo je pocijepala omotnicu i pročitala sadrţaj. Onda je odvukla prtljagu na ulicu Bloor i mahnula taksiju da je odvede do Gabrielova stana.

Ušla je u predvorje, prošla pokraj zaštitara, pa ušla u dizalo koje će je odvesti na prvi kat. Prošla je kroz hodnik i otključala vrata. »Draga?« Gabriel je s osmijehom prišao ulaznim vratima. »Uranila si. Laska mi što ne moţeš biti bez mene.« Odmaknula mu je ispruţene ruke i ugurala mu u šaku jednu omotnicu. »Što je to?« Preletio je pogledom preko pisma.

5. veljače 2010.

Ured dekana poslijediplomskih studija Sveučilište u Torontu Toronto, Kanada Draga gospođice Julianne Mitchell, naš je ured primio prituţbu koja tvrdi da ste narušili Kodeks ponašanja Sveučilišta u Torontu u akademskim pitanjima. U vezi s tom prituţbom, molimo vas da osobno dođete u dekanov ured 19. veljače 2010. na preliminaran razgovor.

Sastanku će prisustvovati i pročelnik Odsjeka za talijanske studije, profesor Jeremy Martin.

Na taj sastanak moţete doći u pratnji. Osoba u pratnji moţe biti predstavnik Udruţenja poslijediplomskih studenata, član obitelji ili prijatelj, odnosno odvjetnik.

Sastanak je isključivo informacijske naravi i ne podrazumijeva saslušanje niti dekanov ured zauzima ikakav stav u vezi s legitimnošću prituţbe.

Molimo vas da potvrdite ovom uredu da ste primili ovo pismo i da ćete prisustvovati sastanku.

Ako na sastanak ne dođete, istraga u vezi s prituţbom započet će odmah.

Srdačno, dr. David Aras dekan poslijediplomskih studija Gabriel se zagledao u Julijine uspaničene oči i pokušao naći riječi da je uvjeri da se nema zbog čega brinuti - ali nije uspio.

Julia je vidjela blijesak u Gabrielovim očima, ali samo na trenutak. Ništa joj nije bilo uţasnije nego vidjeti da se Gabriel boji.

Pomogao joj je da skine kaput i rekao joj da sjedne u crveni naslonjač kraj kamina.

Pritisnuo je sklopku i upalio plamenove pa otišao u drugu sobu. Julia je utonula u naslon i pokrila lice rukama. »Popij ovo.« Stavio joj je čašu u ruku. »Što je to?« »Laphroaig. Škotski viski.« »Znaš da ne volim te stvari.« »Jedan gutljaj, samo da se malo opustiš.« Stavila je kristalnu čašu na usne i popila, a osjetila je kako joj alkohol ţari usta i grlo.

Silovito se zakašljala i pruţila mu čašu nazad. Ispio je ostatak viskija, pa sjeo na sofu nasuprot njoj. »Što je to Kodeks ponašanja u akademskim pitanjima?« pitala ga je. »To je propis koji regulira sve vrste kršenja pravila školovanja - varanja, plagijati, prijevare i tako dalje.« »Pa kako bi netko mene prijavio za akademsku prijevaru?« Gabriel se počešao po obrazu. »Nemam pojma.« »Jesi li siguran?« »Naravno da jesam! Misliš da krijem stvari od tebe?« »Neke stvari jesi skrivao od mene. One noći kad si dokasna radio u svojoj radnoj sobi, nisi mi htio reći što si... « »Radio sam na molbi za posao«, prekinuo ju je. Te me večeri nazvao Greg Matthews i otišao sam na večeru u Auberge. Pozvao me da se prijavim za pročelnika, ali mi je rekao da mu je potreban moj popis radova. Priprema mi je trajala dulje nego što sam očekivao.« »Zašto mi to nisi rekao?« Skrenuo je pogled. »Nisam ti ţelio buditi nade. Izgledi da dobijem taj posao vrlo su slabi. Nisam redovni profesor, a oni bez sumnje regrutiraju seniore. Ali morao sam pokušati - zbog tebe.« »Bilo bi mi drago da si mi rekao. Svašta mi se motalo po glavi.« Pogledao ju je u oči. »Mislio sam da imaš povjerenje u mene.« »Naravno da imam. Nemam povjerenja u ţene oko tebe.« »Trebalo je da tu molbu zadrţim kao tajnu.« Promeškoljio se na nogama. »Nisam te ţelio razočarati ako ne dobijem to mjesto.« »Gabriele, moţeš me razočarati samo ako skrivaš tajne od mene.« Iskrivio je lice u grimasu i otišao u blagovaonicu. Kad se vratio, pijuckao je drugu čašu skupog škotskog viskija. »Ovaj tjedan imam sastanak s Jeremyjem. Mogu ga pitati za tebe.« Odmahnula je glavom. »Ti se ne miješaj u to.« »Imaš li ikakva pojma kakva bi to prituţba mogla biti?« »Otkako sam došla, nisam napravila ništa osim što sam išla na nastavu i obavljala svoje radne zadatke. I osim što sam imala nekoliko sukoba s Christom i onu nesuglasicu s Profesoricom-profesoricom Singer. Misliš da bi ona...?« Činilo se da je Gabriel na trenutak razmislio o toj mogućnosti. »Ne vjerujem. Nju su prošle godine povlačili pred sudom časti kad je Paul Norris uloţio prituţbu. Siguran sam da se ne bi htjela pred tim sudom ponovno pojaviti. Ona nije jedan od tvojih predavača, kako bi onda znala išta o tvom akademskom radu?«

»Pa i ne moţe znati.« Julia je zastala, a na lijepom joj se licu ukazao uţas. »Ne misliš valjda da me Katherine Picton prijavila zbog nečega?« »Ma kakvi. Ona to ne bi napravila bez prethodne konzultacije s tobom. A i mene bi nazvala - to je pravilo pristojnosti.« »Kakve su kazne za kršenje akademskih pravila?« »Ovisi o teţini prekršaja. Mogu ti dati ukor ili ti dati nulu za seminarski rad ili iz kolegija. U ekstremnim situacijama mogu te izbaciti.« Julia je drhtavo uzdahnula. Ako je izbace, neće dovršiti magisterij. A to bi značilo da Harvard...

Gabriel se zagledao u nju. »Bi li ti to Paul napravio?« »Ne bi. On mi ţeli pomagati, a ne nauditi.« »Jebač anđela«, promrmljao je Gabriel. »A Christa?« Promeškoljio se na koţnom dvosjedu. »Moguće.« Julia je stisnula oči. »Što mi to ne govoriš?" »I sama znaš da ona pravi probleme." »Gabriele, što se događa s Christom? Reci mi.« Ustao je i ushodao se pred kaminom. »Ne ţelim o tome razgovarati.« Julia je zgrabila dekanovo pismo i krenula u predsoblje. »Čekaj, što to radiš?« Potrčao je za njom. »Upozorila sam te da mi ne laţeš. Izgleda da sam trebala biti malo preciznija, pa reći i da mi ne muljaš.« Uzela je kaput iz ormara u predsoblju i ţurno ga obukla. »Ne odlazi.« Pogledala ga je, a oči su joj gorjele. »Reci mi sve o Christi.« Pritisnuo je krajeve dlanova na oči. »U redu.« Gabriel joj je pomogao da skine kaput i otpratio je nazad u dnevni boravak. Nije htjela sjesti i radije je ostala prekriţenih ruku stajati ispred vatre. »Ucjenjuje li te Christa? Jesi li joj zbog toga odobrio sinopsis radnje?" »Ne baš.« »Reci mi sve, Gabriele!« Okrenuo se od nje i zagledao se kroz prozor u panoramu Toronta. »Christa Peterson optuţila me za seksualno uznemiravanje.«

Julia je razrogačenih očiju buljila u Gabriela. »Molim?« »Christa je podnijela prituţbu članu komisije za seksualno uznemiravanje koji je o tome izvijestio Jeremyja. Zbog tog se moram naći s njim idući tjedan.« Julia je sva drhtala i spustila se na crveni naslonjač od baršuna. »Kad si to saznao?« Na Gabrielovoj četvrtastoj čeljusti poskočio je jedan mišić. »Nazvao me prije nekoliko dana.« »Prije nekoliko dana?« stisnula je zube. »Koliko si dugo mislio čekati da mi to kaţeš?« »Nisam ţelio upropastiti naš izlet u Belize. Htio sam ti reći kad se vratimo. Kunem ti se.« Julia ga je bijesno gledala. »Mislila sam da ne skrivamo tajne jedno od drugoga.« »To nije bila tajna - samo sam htio da se opustimo nekoliko dana, pa da ti onda kaţem loše vijesti.« Uzdahnuo je i okrenuo se licem prema njoj. »Zašto te Christa optuţuje za uznemiravanje? Ona je uznemiravala tebe!« »Ne znam pojedinosti njezinih tvrdnji. Ja sam trebao uloţiti prituţbu članu komisije za uznemiravanje, ali nisam htio privlačiti nepotrebnu pozornost.« »Pa što ćemo sad?« Gabriel je netremice gledao u vatru. »Nazvat ću svog odvjetnika, pa ćemo vidjeti obje optuţbe i pozabaviti se njima. Odmah.« Julia je ustala, uhvatila ga rukama oko struka i zagnjurila svoje lice u njegov dţemper. ♥♥♥ »Što je sad, Emersone? Ja sam u krevetu s vrelom mladom pravnicom iz konkurentske tvrtke.« John Green javio se na telefon usred cike i kreštavih hihota. »Zakopčaj hlače, Johne. Ovo će malo potrajati.« Odvjetnik je opsovao pa rukom pokrio slušalicu mobitela. »Ne idi nikamo, zlato.« Rekao je to ţeni s kojom je dijelio postelju, pa je odjurio u crvenim muškim gaćicama u kupaonicu. »Već sam na tvojoj prituţbi za uznemiravanje, Emersone. Ne moraš me salijetati. Malo me je dijelilo od najboljeg seksa u ţivotu.« »Moram s tobom razgovarati o nečemu drugom.« Gabriel je brzo sumirao sadrţaj dekanova pisma Juliji. »Ne mogu pomoći tvojoj prijateljici.« Gabriel je počeo vikati i buniti se, ali ga je John ignorirao. »Slušaj, ako tebe uvlače u seksualno uznemiravanje, a tvog komada - hm - tvoju curu u nekakvo kršenje akademskih pravila, kladim se u svoj porsche da su te dvije prituţbe u vezi.

Jesi li joj rekao da te ne spominje za vrijeme svog razgovora s dekanom?« Gabriel je zaškripao zubima. »Nisam.« »E, trebao si. Nije dobro da te uvuku u bilo što preko nje. Imaš dovoljno svojih briga.« Profesor je udahnuo pa izdahnuo zastrašujuće polako. »Nemam običaj ostavljati svoje prijatelje, a naročito Julianne. Je li to jasno? Ili moram potraţiti novog odvjetnika?« »Krasno. Ali ona mora imati svog odvjetnika. Ako su ta dva predmeta povezana, vjerojatno će mi prigovoriti za sukob interesa. A mislim da Sveučilištu moţe biti sumnjivo ako budem predstavljao vas oboje.« »Krasno!« obrecnuo se Gabriel. »Pa što predlaţeš?«

John je porazmislio na trenutak. »Preporučujem Sorayu Harandi. Ona radi za jednu tvrtku u ulici Bay13 i zastupala je Fakultet protiv Sveučilišta. Imali smo nešto prije nekoliko godina i mrzi me iz dubine duše. Ali je dobra u onome što radi.« Progunđao je nešto u telefon, očito traţeći svoj BlackBerry. »Poslat ću ti SMS-om njezin kontakt. Zamoli svoju prijateljicu da nazove Sorayin ured i objasni situaciju njezinoj tajnici.

Siguran sam da će iskoristiti tu priliku.« »Kolika je mogućnost da koja od tih prituţbi rezultira - negativnim posljedicama?« »Nemam pojma. Vjerojatno će Sveučilište obaviti istragu i odbaciti obje prituţbe. Ali ne daj joj da ide bez odvjetnika ili se to moţe okrenuti i oboje vas stjerati u kut.« »Hvala ti, Johne.« Gabrielov je glas bio protkan zajedljivošću. »Ţelim da u međuvremenu napraviš popis svega - zbilja mislim svega - što je vaţno za tu prituţbu o uznemiravanju. Bilo kakav dokaz koji moţe podnijeti kao što su e-mailovi, SMS-ovi, poruke i fotografije. Sve mi pošalji, pa ću početi pregledavati. I pošalji mi sve o svojoj djevojci.

Ne ţelim reći: 'Rekao sam ti', Gabriele. Ali jesam. Sveučilište ima nultu toleranciju u odnosu na sprijateljivanje, što znači da mogu izbaciti tvoju prijateljicu, a tebi dati otkaz.

Nadajmo se da te dvije prituţbe nisu povezane i da je nju netko prijavio zbog toga što nije vratila knjige u knjiţnicu.« »Uvijek mi je zadovoljstvo razgovarati s tobom«, rekao je ledeno Gabriel. »Da nisi mislio pimpekom, ne bi sada razgovarao sa mnom. Samo se nadam da je ta tvoja djevojka toga vrijedna jer kad prljavo rublje ispliva na površinu, pokazat će se da ti je to bila krajnje skupa ševa.« John ga nije stigao pozdraviti jer je Gabriel zavitlao aparat u zid i gledao kako se razbija u nekoliko većih dijelova i pada na drveni pod. Onda je duboko udahnuo nekoliko puta da se smiri i pokuša uvjeriti Juliju da bi trebali jednostavno uţivati u svom odmoru. ♥♥♥ Istog tog poslijepodneva dekan David Aras sjedio je u svom uredu u ulici St. George i iznenađeno gledao u svoj telefon. Administrativni je pomoćnik obično bolje provjeravao njegove pozive. Ali profesorica Katherine Picton bila je izuzetno uporna i uvijek je dobivala što ţeli. U ovom slučaju bio je to razgovor s dekanom poslijediplomskih studija na Sveučilištu u Torontu.

Podigao je aparat i pritisnuo tipku. »Halo, profesorice Picton. Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?« »Davide, ovdje nema nikakva zadovoljstva. Zahtijevam da mi se kaţe zbog čega sam dobila pismo od tvog ureda u kojem se zahtijeva da dođem na razgovor u jednom od tvojih staljinističkih procesa.« David je stisnuo usne da suspregne zajedljiv odgovor. Bila je poznata, bila je stara, i bila je ţena. Nije ţelio biti nepristojan prema njoj.

(Osim na litavskom. Moţda.) »Moram te pitati nekoliko pitanja. Trajat će deset minuta, ni toliko, i onda moţeš svojim putem«, glatko joj je odgovorio. »Glupost. Meni zimi treba deset minuta da se spustim stubama iz zgrade. Treba mi cijela vječnost da dođem pješke do tvog ureda. Zahtijevam da mi se kaţe jesam li pozvana na sud i zašto ili ne dolazim. Ne moţemo svi cijelo poslijepodne imati asistente da nam sređuju pozive i kuhaju nam kavu pa da moţemo maštati kako da drugim ljudima upropaštavamo ţivot.« Dekan je pročistio grlo. »Uloţena je prituţba protiv studentice čija si mentorica.« 13

Bay Street firms - uvrijeţeni naziv za velike, poznate i ugledne pravne tvrtke mahom smještene u ulici Bay u Torontu.

»Protiv gospođice Mitchell? Kakva prituţba?« Ravnomjernim joj je glasom objasnio narav prituţbe što ju je primio. »Pa to je nečuveno! Jesi li je ti ikada vidio?« »Nisam.« »To je tako glupa prituţba protiv nevine i marljive studentice. Moram te podsjetiti, Davide, da ovo nije prvi put da uspješne ţene na studiju vrijeđaju sveučilišnim postupcima.« »Potpuno sam toga svjestan. Ali tu su i neka pitanja u vezi s tim o kojima nemam slobodu razgovarati s tobom. Ţelim da dođeš na razgovor o svom odnosu s gospođicom Mitchell. To je sve.« »Ne pada mi na pamet da podrţim bilo kakav lov na vještice koji je usmjeren na studenticu koja je kod mene na magisteriju.« David se namrštio. »Bez tvog svjedočenja sasvim je moguće da se dogodi velika nepravda. Ti si nam moţda najvaţnija da sačuvamo obraz gospođice Mitchell.« »Budalaština! Na tebi je odgovornost da se pobrineš da pravda bude zadovoljena.

Iznenađena sam da si uopće prihvatio taj prigovor tako ozbiljno. Potpuno iznenađena. I prestani mi se tamo mrštiti, Davide. Dovde vidim to tvoje mrgođenje i ne odobravam ga.« Dekan je progutao litavsku psovku. »Profesorice Picton, odbijate li vi to odgovoriti na moje pitanje?« »Imaš li ti problema sa sluhom? Ili si zbog osvajanja administrativne moći postao intelektualno lijen? Rekoh - odbijam sudjelovati u tome. Više ionako nisam zaposlena na tom Sveučilištu. U mirovini sam. Nadalje, večeras ću potaknuti razgovor o toj temi na večeri kod Predsjednika.

Sigurna sam da će on i njegovi gosti na večeri hiti veoma zainteresirani za to kako djeluje administracija njihova vlastitog Sveučilišta.

I, uzgred, večera se priređuje u čast Mary Asprey, poznate spisateljice. Znam da je kao alumnu ţivo zanimaju afere na njezinoj alma mater, naročito malo patrijarhalnog spletkarenja.

Baš me zanima što će misliti o ovome.« I na to je profesorica Picton spustila slušalicu. ♥♥♥ Kad su Gabriel i Julia napokon stigli u odmaralište Turtle Inn u Belizeu već je bila večer i zvijezde su se već krijesile na nebu. Julia je razgledavala njihov smještaj - privatna koliba na izdvojenoj plaţi - dok je Gabriel naručivao poslugu u sobu.

Zidovi njihove kolibe bijahu bijeli s izuzetkom reda visokih dasaka od tikovine koje su se kao harmonika otvarale na natkriven trijem. Stropovi su bili od pomiješana bambusa i slame. Nasred sobe stajao je velik krevet, obavljen mreţom protiv komaraca. Juliji su se naročito dopali tuš na otvorenom i kada, koji su bili na bočnom trijemu.

Dok se Gabriel preko telefona mučio s kuhinjskim osobljem, Julia je hitro skinula odjeću i otišla se otuširati. Prostor nije bio potpuno zatvoren, pa je nudio kupaču pogled na ocean. Ali kako je bio mrak, a oni na privatnoj plaţi, nije bilo nikakve mogućnosti da je itko iznenadi, osim njezina dragog. »Večera stiţe za sat. Oprosti što je trajalo toliko dugo.« Gabriel je oblizao usne na sam pogled na Juliju u kupaćem ogrtaču.

Za razliku od nje, on se presvukao u bijelu platnenu košulju koju uglavnom nije zakopčao i zavrnuo je rukave pa su mu se vidjele gole podlaktice. Nosio je khaki hlače s podvrnutim rubovima, bosonog.

(U zagradama, trebalo bi napomenuti da su mu čak i stopala bila privlačna.) »Bi li htjela sa mnom u šetnju po plaţi?« »Mislim da bih radije nešto drugo. Osmjehnula se pa ga povukla prema krevetu i tamo ga blago pogurnula i prisilila da sjedne na rub.

Uhvatio ju je za pojas kupaćeg ogrtača. »Mene bi zadovoljilo da se samo odmaramo.

Put je bio dug.« Lice mu je pokazivalo da govori ozbiljno, što ju je donekle i iznenadilo. »Nedostaješ mi.« Glas joj se spustio do grlena šapta.

Povukao ju je pa mu je stala između koljena, a on joj je kliznuo rukama na zadnjicu. »Mogli bismo malo odrijemati prije večere. Nema ţurbe.« Zakolutala je očima. »Gabriele, ţelim da vodimo ljubav. Ako ne ţeliš, samo reci.« Uputio joj je vrlo širok, vrlo veseo osmijeh. »Gospođice Mitchell, vama nikad ne mogu reći ne.« »Onda dobro. Dajte mi pet minuta, profesore Emersone.« Spustio se na leđa, a noge su mu i dalje bile na podu. Julijino novostečeno samopouzdanje bilo je apsolutno zamamno. Jednom jedinom rečenicom toliko ga je uzbudila da je već »patio«. Činilo se kao cijela vječnost, ali je zapravo prošlo svega nekoliko minuta dok se Julia nije vratila iz kupaonice, umotana u dar što ga je od njega dobila za Boţić. Crna satenska tkanina naglašavala je rumenu i krem boju njezine puti dok je sam korzet učinio da joj grudi izgledaju punije, a struk tanji. Gabrielu nije bilo druge nego da se divi toj izuzetnoj klepsidri u koju se pretvorila Julijina figura.

Očima je gladno pratio i najmanji blijesak crnih gaćica od čipke koje su išle u paru s crnim svilenim čarapama koje su pridrţavali halteri. Na koncu, sve su veličanstveno krasile crne cipele s visokom potpeticom.

Gabriel je zamalo doţivio srčani udar od pogleda na same cipele. »Bonsoir, Professeur. Vous allez bien?« prela je Julia.

Trebao mu je trenutak da shvati zbog čega je napravila taj lingvistički izbor - toliko je bio opčinjen njezinim stasom i obućom.

Julia je na glavi nosila njegovu beretku.

Kad su im se napokon pogledi sreli, ustanovio je da ga gleda čvrsto i izravno. Izazovno je napućila usne, pa skinula kapu i bacila je prema njemu. On ju je odbacio ustranu, a ona je, idući polako, vrlo polako, prišla krevetu. »Zaista mi se sviđa ovaj boţićni dar, profesore.« Gabriel se zagrcnuo i zanijemio. »Jesi li vidio s leđa?« Okrenula se u kukovima i pogledala ga preko ramena. Prstom je taknuo čipku koja joj je prelazila preko isturene straţnjice. »Dosta izazivanja, gospođice Mitchell. Dolazi ovamo.« Povukao ju je k sebi i usne im se spojiše u snaţan poljubac. »Polako ću razmotati svoj dar s izuzetkom cipela. Nadam se da ti je to ugodno.« Nakon deset minuta začulo se kucanje na vratima. Konobar je morao odnijeti večeru nazad u kuhinju i čekati daljnje naputke. Daljnji naputci nikad nisu uslijedili. ♥♥♥ Dugo poslije ponoći lijepa je glazba strujala u zraku iz Gabrielova novog glazbenog izbora, a uključivala je pjesme Sarah McLachlan, Stinga i Matthewa Barbera. Julia je leţala na trbuhu usred zguţvanih platnenih plahti, snena i zadovoljna. Leđa su joj bila gola skroz do onih dviju jamica nad oblinom straţnjice.

Gabriel joj je vješto stavio dio plahte preko straţnjice i izvadio fotografski aparat. Stajao je na krevetu i okidao sliku za slikom dok nije zijevnula i protegnula se, kao pospana mačka. »Izuzetna si«, rekao je, pa odloţio kameru da moţe sjesti kraj nje.

Pogledala ga je širokim, sretnim očima, a on joj je dugim prstima počeo prelaziti niz kraljeţnicu, a ona mu se snuţdeno osmjehnula. »Kad nešto voliš, onda ne vidiš mane.« »To je istina, pretpostavljam. Ali ti si lijepa.« Premjestila se da ga bolje vidi i zagrlila jastuk. »Ljubav uljepšava stvari.«

Gabrielu se preko usana prelila poznata tvrdoća. Ruka mu se zaustavila na donjem dijelu njezinih leđa, iznad jamica.

U njegovim je očima iščitala neizrečeno pitanje. »Da, Gabriele, i ti si meni lijep. Što te više poznajem, to više uviđam tko ti zaista jesi i postaješ mi sve ljepši.« Poljubio ju je zadivljenim poljupcem mlađahna udvarača, pa joj provukao prste kroz dugu, smeđu kosu. »Hvala ti. Gladna si, zar ne?« »Jesam.« Pogledao je na vrata. »Mislim da smo preskočili večeru jer smo se gostili - ah - drugim stvarima.« »I kakva to gozba bijaše, profesore. Barem je tu košara s voćem.« Pridigla se u sjedeći poloţaj i oko grudnog se koša omotala plahtom dok je on otišao do velike košare koja je stajala na stoliću. Našao je švicarski vojnički noţ u kuhinjici, promijenio glazbu i sa sobom donio mango u krevet.

Morao sam pjesmu prilagoditi voću«, rekao je, a modre su mu oči sjale. »Lezi na leđa.« Osjetila je da joj se povećao broj otkucaja srca. »Ovo ti ne treba.« Snaţno joj je smaknuo plahtu. Sada su oboje bili goli. »Tko to pjeva?« »Bruce Cockburn.« Polako je počeo rezati mango, pogledom je istraţivao Julijino tijelo. Upitno ga je pogledala. »Goli ručak?" »Više nešto kao goli ponoćni zalogaj.« Spretnim je prstima sjekao komadiće voća, a s prstiju mu je na njezin trbuh kapao sok.

Izvila je obrvu. »Hmmm.« Gledao je u sok s vragolastim izrazom na licu. »Ja ću se za to pobrinuti.« Nagnuo se da joj da zalogaj i ona je otvorila usta. »Tebi je hranjenje fetiš«, rekla je i oblizala usne, pa se protegnula da dobije još.

S poštovanjem se poklonio pred njom, a jezikom zapalucao da pohvata sok s njezina trbuha. »Molim?« upitao ju je.

Julia je nerazgovjetno zastenjala. »Nije to fetiš koliko je čin koji mi stvara tolik uţitak. Volim se brinuti o tebi, a ima nešto senzualno u tome da se s ljubavnikom dijeli hrana.« Izbjegao je njezine usne i poljubio je u rame, pa joj vrhom jezika okusio koţu. Povukao se i odrezao novu krišku voća. Nekoliko joj je kapi poput tekuće sunčane zrake kapnulo na lijevu dojku. »K vragu. Oprosti što sam tako neuredan.« Prešao joj je ljepljivom rukom preko rebara i draškao joj jednu od njemu najomiljenijih erogenih zora pa joj priljubio usne na prsa. »Ubijaš me«, uspjela je prozboriti dok su joj njegove vlaţne usne pronašle bradavicu. »Mislim da se sjećam da sam ja to tebi jednom rekao. A ti si obećala da ćeš mi biti slatka smrt.« Julia je otvorila usta da pokaţe volju da prihvati novu krišku. »Trebala sam reći ljepljiva smrt.« Stavio joj je mango na jezik, pa joj palcem pomilovao donju usnu. »Mislio sam na to. Ne brini.« Hez upozorenja pokretnula se i objahala ga u krilu i objema mu rukama uzela lice pa ga privukla k sebi. Ljubili su se strastveno nekoliko trenutaka dok nije uzela mango i noţ iz njegove ruke i izazovno stavila komad u usta.

Uputio joj je uţaren pogled, a onda su im se usne spojile dok joj je on iz usta zubima vadio komad manga. »Mmmmm«, mrmljala je. »Uzgred, mislim da nikad nisam vidjela snimku sigurnosne kamere s našeg sastanka u muzeju.«

Njeţno je stisnula komad manga iznad njegovih prsa i počela ga ljubiti i sisati po crti kojom se cijedio sok. »Ah... ah...« Gabriel se mučio da pronađe riječi. »Ja sam ga vidio. Prilično je ţestok.« »Zbilja?« Zavalila se unazad i lijeno pred njim jela komad voća, pa polako lizala prste. »Pokazat ću ti poslije.« Povukao ju je u čvrst zagrljaj dok joj je rukama klizio po leđima.

A onda, kad više nije mogao izdrţati, odmaknuo je sve oko sebe da je moţe podići u naručje. »Kamo idemo?« pitala ga je, malčice uzbunjena. »Na plaţu.« »Ali goli smo.« »Naša je plaţa privatna.« Poljubio ju je u vrh nosa i ponio do ruba vode. »Netko će nas vidjeti«, usprotivila mu se kad je zakoračio u more. »Vidi se samo tanak srp mjeseca. Tko god da ovuda prođe vidjet će samo tvoju siluetu.

O, kakav je to pogled.« Ljubio ju je dugo i dobro, oboţavao joj usnama lice i vrat dok se blaga plima ljeskala oko njih. Onda ju je spustio na noge da se svakim centimetrom svog tijela pritisne uz njezino. »Vidiš kako pristajemo jedno drugome?« Glas mu je bio nestrpljiv. »Savršeno smo sukladni.« Uzimali su u ruke slanu vodu i prali jedno drugo. Julia nije mogla odoljeti pa se nagnula i poljubila mu tetovaţu i razveselila se okusom mora koji se miješao s mirisom njegove koţe.

Počeo joj je ljubiti vrat, a ona je osjećala kako se pri tome smiješi. »Jesi li gledala film Odavde do vječnosti?« »Nisam.« »Onda ti ga moram predstaviti.« Uzeo ju je za ruku i poveo je na plaţu pa se spustio na pijesak. »Molim te«, pozvao ju je pokazujući joj da mora leći na njega. »Ovdje?« Srce joj je divlje kucalo u grudima. »Da, ovdje. Ţelim biti u tebi, ali ne ţelim da ti pijesak naţulja koţu.« Gabriel ju je spustio dolje i ţudno potraţio njezina usta dok su im valovi njeţno oplakivali noge. Na njihove krike zadovoljstva blijedi se mjesec samo smiješio. ♥♥♥ Sutradan ujutro tim je krajem prošla tropska oluja praćena pljuskom. Dok su kišne kapi bubnjale po krovu njihove kolibe, par je polagano vodio ljubav u krevetu pokrivenom mreţom protiv komaraca. Našli su svoj ritam u postojanom plesu daţda.

Kad su oboje doţivjeli blaţenstvo, predloţio joj je da isperu znoj i vlagu s koţe u velikoj kadi na trijemu. Opuštena u mjehurićima koji su mirisali na vaniliju, Julia mu se naslonila na prsa dok ju je on obujmio rukama oko struka. Kad je bila u njegovu naručju, gotovo da je bila u stanju zaboraviti sve muke koje su ih čekale u Torontu.

Uz Gabriela se osjećala sigurno. Nije to bilo samo zbog toga što je on bio snaţan muškarac, a i bogatstvo mu je davalo određenu moć. Bio je to način na koji se suprotstavljao njezinim napasnicima - prvo Christi, potom Simonu. A i činjenica da je prokazao njezina oca zbog dugogodišnje nepaţnje prema njoj.

Sada je ranjivost ljubavnog kreveta Juliji bila vrlo dobro poznata. Poznavala je nagost i intimu, ţudnju i goreću potrebu i duboko, duboko zadovoljstvo. Znala je ona i da je Gabriel voli i da je ţeli štititi. U njegovu se naručju osjećala sigurno, prvi put u ţivotu. »Subotnja jutra bila su mi najdraţa kad sam bio dijete.« Gabriel je sjetnim glasom prekinuo njezina razmišljanja.

Julia mu je prstom prelazila preko linije ţivota na dlanu. »Zašto?«

»Majka je spavala. Mogao sam gledati crtiće. To je bilo prije nego što smo ostali bez kablovske.« Slabašno joj se osmjehnuo, a Julia se trudila da ne zaplače dok je razmišljala o Gabrielu kao o tuţnom, malom dječaku čija je jedina sreća bila nekoliko sati crtanih filmova. »Sam bih sebi pripremio doručak. Hladne ţitne pahuljice ili maslac od kikirikija na prepečencu.« Zatresao je glavom. »Kad bismo ostali bez mlijeka, a to je bilo često, upotrijebio bih sok od naranče.« »Kako je to bilo?« »Grozno. A to čak nije bio pravi sok bio je to sok u prahu.« Odsutno ju je milovao po kosi. »Siguran sam da bi psihijatri imali mnogošto reći o vezi između mog djetinjstva i moje vezanosti uz lijepe stvari.« Julia se naglo okrenula i bacila mu se oko vrata, što je izazvalo velik plimni val vode koji se prelio preko ruba kade. »Hej, što je sad?« Zagnjurila mu je lice u rame. »Ništa. Samo, volim te toliko da boli.« Njeţno ju je zagrlio. »Te su se stvari dogodile prije trideset godina. Grace mi je bila više od majke. Kajem se što nisam bio s njom kad je umirala. Nisam imao prilike da joj kaţem zbogom.« »Znala je ona to, Gabriele. Znala je koliko si je volio.« »Mislim da je tvoje djetinjstvo bilo još bolnije.« Šmrcnula je pokraj njegova ramena, ali nije rekla ništa. »Ako pakost čini da ljudi budu ruţni, tvoja je majka sigurno bila grozna. Moja je bila nemarna i ravnodušna, ali nikad okrutna.« Zastao je i pitao se hoće li otvoriti temu što su je oboje izbjegavali još dok su pripremali putovanje. »Kad sam upoznao Christu Peterson, bila mi je ruţna. Duţan sam ti što si me spasila da ne spavam s njom. Makar sam sklon pomisliti da bih i pijan trebao imati bolji ukus.« Julia se povukla, malo se naslonila unazad i poigravala se s krajem jednog uvojka.

Podignuo joj je bradu i prisilio je da ga pogleda u oči. »Razgovarajmo.« »Ne volim razmišljati o tebi i Christi zajedno.« »Učinila si dobro djelo što si me spasila od nje.« »Pokušava ti okončati karijeru.« »Istina će izaći na vidjelo. Rekla si da je Paul čuo za njezine aspiracije u vezi sa mnom.

Nadam se da će ispasti iz programa i da ćemo je se riješiti.« »Ne ţelim ja njoj neuspjeh«, rekla je Julia tiho. »U tom bih slučaju ja bila ista kao ona i naslađivala bih se njezinom nesrećom.« Gabriel se razljutio. »Ona je više nego jednom bila zla prema tebi. Trebala si se izvikali na nju kad si imala priliku.« »Prestara sam da svakako nazivam ljude, zasluţili oni to ili ne. Ne ţivimo u dječjem vrtiću.« Gabriel ju je njeţno kvrcnuo prstom po vrhu nosa. »Odakle ti dolazi ta mudrost? Iz Ulice Sezam14? »Blagodati katoličkog školovanja«, promrmljala je »Ili moţda od Lillian Hellman.« Obrve su mu se izvile. »Što pod time misliš?« »Lillian Hellman napisala je dramu koja se zove Male lisice. U njoj djevojčica kaţe majci da neki ljudi jedu zemlju, kao skakavci, a drugi stoje i gledaju ih dok to rade. Obećava majci da ona više neće stajati i gledati. Umjesto da stojimo i gledamo Christinu zloću, moramo se boriti protiv nje nečim jačim, kao što je milosrđe.« Popularna dječja emisija edukativnog karaktera čiji su glavni likovi simpatične lutke - Ernie, Bert, Grover, Elmo i mnoge druge, a prikazuje se već više od četrdeset godina.

14

»Ljudi te podcjenjuju, Julianne. Svejedno, boli me kad ti ljudi ne odaju poštovanje koje zasluţuješ.« Julia je slegnula ramenima. »Uvijek će na ovome svijetu biti takvih kao što je Christa. A ponekad i mi postajemo Christe.« Stavio joj je bradu na rame. »Promijenio sam mišljenje o tebi.« »Jesi li?« »Nisi ti danteovski tip nego tip Franje Asiškog.« Nasmijala se. »Sumnjam da bi mi franjevci odobrili što se seksam, nevjenčana, na otvorenom, u kadi.« Prinio joj je usne uhu. »Je li to obećanje«?

Julia je odmahnula glavom i pomilovala mu obrve, jednu pa drugu. »Volim razmišljati o tebi kad si bio mali dječak, sladak i radoznao.« Frknuo je. »Ne znam koliko sam bio sladak, ali sam definitivno bio radoznao. Naročito što se tiče curica.« Nagnuo se da je poljubi, a kad se odmaknuo od njezinih usana, osmjehnula se. »Vidiš? Dečko koji ljubi na ovaj način ne moţe biti loš. Sveti Franjo bi to potvrdio.« »Nije mi drago što ti moram reći, ali tvoj dragi Franjo nije uvijek bio u pravu. Postoji dio u Paklu u kojem se raspravlja s demonom oko duše Guida da Montefeltra. Znaš li taj dio?« Julia je odmahnula glavom, pa joj je Gabriel izrecitirao tekst na talijanskom. »Francesco venne poi com' io fu' morto, (Čim umroh, dođe Franjo po me; kad će) per me; ma un d'i neri cherubmi (kerubin jedan crni: Da se spasi,) il disse: 'Non portar: non mi far torto. (bilo bi krivo, jer je moj, i sad će) Venir se ne dee giu tra ' miei meschini (međ mojim robljem dolje da se skrasi) perche diede 'l consiglio frodolente, (na himbena jer prista svjetovanja,) dal quale in qua stato li sono a crini; (i ja ga otad sved drţah za vlasi;) ch'assolver non si puo chi non si pente, (jer oproštenja nema bez kajanja,) ne pentere e volere insieme puossi (a kajat se i griješit u hip jedan) per la contradizion che nol consente« (ne ide, jer su protivna ta stanja.15) »Eto, Julia, vidiš, čak je i sveti Franjo povremeno imao krivo mišljenje o ljudima. Mislio je da Guidova duša treba ići u Raj.« »Da, ali to i sliči Franji da o ljudima misli najbolje - da misli da je Guidovo kajanje bilo stvarno i da se bori za njegovu dušu«, suprotstavila se Julia. »Pa makar na kraju i pogriješio.« »Sveti Franjo je prebrzo odustao.« »Tako misliš?«

Dante Alighieri: Pakao, XXVII. pjevanje, 112-120; iz: Dante Alighieri: Boţanstvena komediji Zagreb, Globus media, 2004., preveo Mihovil Kombol 15

Gabriel ju je uporno gledao. »Da je to bila tvoja duša po koju sam išao, ni svi ti mračni kerubini u paklu ne bi me mogli odvojiti od tebe. Juliji se niz kraljeţnicu sunuo drhtaj. »Sve bih učinio samo da te spasim.« Glas i lice bijahu mu ozbiljni »Pa makar to značilo da ću cijelu vječnost morati ostati u Paklu.« ♥♥♥ Gabriel i Julia čitav su posljednji dan svog odmor bili što u oceanu, što kraj njega.

Sunčali su se, potom odmarali u hladu uz pivo i koktele s kišobrančićem. Julia je zadrijemala na počivaljci, pa joj je veliki lepršavi šešir pao na pijesak.

Gabriel ju je volio gledati kako spava - kako joj se prsa diţu i spuštaju od polagana disanja. Kako joj se usne izviju uz povremeni uzdah. Izgledala je tako smireno. Gabriel je bio uvjeren da bi Grace bila presretna što su on i Julianne par. Nema sumnje da bi već bila pravila pritisak na njega da joj stavi prsten na ruku i izabere fino porculanske posude.

Bilo je toliko mnogo trenutaka za vrijeme njihova vikenda za Valentinovo kad je poţelio pasti na koljena i zamoliti je da se uda za njega. Ali ne samo što je bio zabrinut zbog ţelje za izvođenjem takva klišeja, brinula gaje i njezina budućnosti. Bilo je vjerojatno da će biti upleteni u skandal koji moţe ugroziti njegovu karijeru, a njoj primanje na Harvard.

Sve i da se prituţba protiv nje istraţi i odbaci, ona će morati imati mogućnost da dovrši svoj magisterij, a da joj ništa ne odvlači pozornost. Bio je siguran da će ţeljeti puno sveučilišno iskustvo na Harvardu bez pritiska što bi ga izazvalo planiranje vjenčanja. A i dalje je tu bilo pitanje što zapravo on sam ţeli - hoće li biti kadar dobiti slobodnu studijsku godinu. Odnosno, ako uspije preţivjeti prituţbu Christe Peterson o uznemiravanju.

Usprkos činjenici da su mu riječi udaj se za mene bile na vrh jezika više nego jednom, svejedno ga je znao pregristi da ne izlete. Bit će trenutaka i mjesta za prosidbu. Taj trenutak i mjesto bit će u njihovu voćnjaka, svetom i njemu i njoj. Da se ne spominje činjenica da bi bilo pristojno da upozori Toma na svoje namjere, pa tek onda tu temu otvoriti pred Julianne. Bez sumnje, ţelio je da mu ona bude ţena. I neovisno o tome što će nekoliko idućih mjeseci donijeti, bit će njegova.

Te večeri Gabriel je bio pun emocija što je bio plod mnogih razmišljanja i uţitaka što ih je uvijek zadobivao u Julianneinu društvu. Upravo su se bili vratili iz odmarališnog restorana. Julia je planirala otići u kupaonicu i s lica skinuti šminku, ali ju je uhvatio za ruku i bez riječi je poveo u krevet.

Ljubio ju je njeţno i počeo je razodijevati dok su mu oči sjale od oboţavanja i potrebe.

Sve je radio polako, divio se njezinim ramenima, rukama i goloj koţi, usta su mu počela izvoditi ţarka obećanja dok se ona izvijala pod njegovim dodirima.

Povukao ju je da ga objaše i zagledao se u uju s izrazom divljenja pomiješana sa ţudnjom. Pomaknula je kukove da ga malo izazove i zatvorila oči kako bi se prepustila samo osjećaju.

Nakon nekoliko minuta Gabriel ju je prevrnuo tako da je sada ona bila na leđima, a on joj je klečao između nogu. Kriknula je kad je ušao u nju.

Ukipio se. »Jesi li dobro?« »Mmhmmm«, promrmljala je. »Samo si me iznenadio.« Stavila mu je ruke na leđa i povukla ga prema sebi.

Gabriel je inače volio kad je ona bila njemu odozgo, a ona je to znala. Tada ju je promatrao i zadivljeno je dirao i draškao. Slavio je njezinu spolnost jer je znao da je čak i nakon tih nekoliko mjeseci bila pomalo nesigurna u sebe kad je bila tako izloţena. Julia se iznenadila što ih je tako okrenuo da njegovo tijelo pokriva njezino i ljubio joj vrat jer su u tom poloţaju na odmoru uţivali već nekoliko puta.

Još nekoliko poljubaca, a onda joj je rukom pritisnuo lice. Oči su mu bile tamne i očajne. »Gabriele?« Pokušala je pročitati znakove s njegova lica.

Zatvorio je oči i odmahnuo glavom nekoliko puta pa je opet pogledao.

Julia je zadahtala zbog onoga što je vidjela - nesigurnost, strast,, nadu, ţelju i potrebu. S vremena na vrijeme zabacivala je glavu unazad dok su joj s usana bjeţali krici uţitka. »Trebam te«, šapnuo joj je uz grlo u trenutku kad su njegovi pokreti dosegnuli vrhunac. »Ne smijem te izgubiti.« Julijin se odgovor izgubio u nizu grcaja jer se i ona sve više bliţila svom oslobađanju. »Joj - joj, k vragu.« Gabriel je opsovao u trenutku svog klimaksa jer je znao da Juliju to tek čeka. Pokušao je odrţati kretnje s nadom da će ga ona slijediti, ali to se nije dogodilo. »Dovraga. Oprosti.« Priljubio joj je lice uz koţu da ga tako skrije od nje. »Sve je u redu. Bilo mi je lijepo.« Uplela mu je prste u kosu i razigrano ga cupkala, pa ga poljubila u obraz. »Sretna sam što si ti svršio.« S usana mu se otelo mrmljanje kao da sam sebe prekorava. Premjestio se tako da je sada leţao pored nje i počeo je maziti između nogu, ali je stisnula koljena jedno uz drugo. »Ne moraš to raditi.« Oči su mu se zatamnjele od odlučnosti. »Moram. Dopusti mi to.« Zaustavila mu je ruku. »Nećeš me izgubiti ako mi tu i tamo ne priuštiš orgazam.« Gabrielu se zategnulo lice. »To je neugodno.« »To je ţivot.« Poljubila ga je u nos. »Ne očekujem od tebe da budeš savršen, u krevetu ili izvan njega.« »Blaţena bila zbog toga.« Polako ju je poljubio i uzdahnuo kad se odvojila od njega i ugnijezdila mu se u naručju. »Ali to ne znači da se ne trebam truditi.« »Pa, ako inzistiraš, ima nešto to bi mogao učiniti za mene... « Gabriel se tako hitro pokrenuo da je Julia ostala negdje između stanja šoka i smijeha.

Ali čim ju je dotaknuo, prestala se smijati. ♥♥♥ Te je večeri Gabriel leţao na leđima nasred kreveta pod mreţom protiv komaraca. Julia mu je naslonila glavu odmah ispod prsnih mišića i obgrlila ga rukom oko struka. »Jesi li sretna?« Glas mu je došao iz tame obasjane svijećom, dok je prstima prelazio vrhom njezine glave pa niz oblinu njezina vrata. »Da. Ti?« »Više nego što sam ikad mislio da bih mogao biti.« Julia mu se nasmiješila uz koţu i poljubila ga na tom mjestu. »Stvari izgledaju... drukčije otkad smo se vratili iz Italije«, dometnuo je dok je i dalje klizio rukom po njezinu vratu i ramenu. »Za mnogo što imamo biti zahvalni. Imamo jedno drugo. Imam Harvard. Meni pomaţe doktorica Nicole. Osjećam se kao da mi se napokon kockice slaţu jedna na drugu.« »To je dobro«, šapnuo je. »A to kako vodimo ljubav, općenito, jesi li sretna zbog toga?« Sada je Julia pridignula glavu da mu se zagleda u zabrinute modre oči. »Naravno.« Tiho se nasmijala. »Zar se ne vidi?« »Vidi se da ti stvaram tjelesnu ugodu. Ali tvoje tijelo nije i tvoja svijest, ili tvoje srce.« Djelovao je zbunjeno i Julia se pokajala što se bila odlučila nasmijati. »Jesi li ti zadovoljan s time kako vodimo ljubav?« Po glasu joj se vidjelo da se stidi. »Jesam, itekako. Osjećam da se mijenja osjećam kako nam se veza produbljuje.« Slegnuo je ramenima. »Samo me zanimalo osjećaš li ti to isto.« »Ponekad mislim da je sve ovo samo san. Vjeruj mi, sretna sam.« Nagnula se da ga poljubi, pa mu onda ponovno naslonila glavu na prsa. »Zašto me pitaš takve stvari?« »Gdje vidiš sebe u budućnosti?« »Ţelim biti profesorica. Ţelim biti s tobom.« Julijin je glas bio tih, ali znakovito siguran.

Počeo je među prstima guţvati plahtu. »Ne bi li radije našla nekog finog čovjeka koji bi ti podario djecu?« »Ne moţeš me jednim dahom pitati jesam li sretna, a drugim me gurati od sebe?«

Kako joj nije odgovorio, njeţno ga je uzela za bradu i zagledala mu se u oči. »Ne, ne ţelim naći drugog čovjeka da s njim imam djecu. Ţelim dijete s tobom.« Gabriel se zaprepašteno zagledao u nju, a modre su mu se oči raširile. »Istini za volju, ne znam da ćemo ikada doći do te točke u kojoj ćemo biti dovoljno zdravi da otvorimo svoj dom djetetu. Ali ako budemo, sigurna sam da ćemo naći dječačića ili djevojčicu koji će biti naše dijete. Grace i Richard su usvojili tebe. To isto moţemo napraviti i mi.« Na licu mu se očitavala bol. »Osim ako ti ne odlučiš da to ne ţeliš. Ili da to ne ţeliš sa mnom.« »Naravno da ţelim.« Intenzitet njegova glasa slagao se s intenzitetom njegovih očiju. »Ţelim ti nešto obećati. Ali ţelim da malo pričekamo s tim razgovorom. Smeta li ti to?« Prstom se poigrao s dijamantom u njezinu uhu.

Juliji nije trebao pripovjedač da shvati što je ta fizička gesta značila. »Ne smeta.« »Ne ţelim da pomisliš da bilo kakvo oklijevanje s moje strane znači pomanjkanje osjećaja.« Gabriel je glasom izgovorio njezinu neizrečenu bojazan. »Ja sam tvoja. Sva. I silno sam vesela što iduće godine nećemo biti razdvojeni. Uţasava me pomisao da bih te mogla izgubiti.« Kimnuo je kao da ju je razumio. »A sada mi dođi, Julia, da te oboţavam.«

»Gospođice Mitchell.« Visoka, tamnokosa ţena u poslovnom kostimu došetala je u kut ureda, rukovala se s Julijom i sjela za svoj veliki radni stol.

Gospođica Soraya Harandi bila je iranskog podrijetla, imala je svijetlu besprijekornu put i slapove modro-crne kose. Usne su joj bile pune, a tamne su joj oči sjale. Nije nuţno bila lijepa, ali je bila izuzetno upadljiva i Julia nije mogla prestati zuriti u nju.

Soraya se prigušeno nasmijala.

Julia je istog trena spustila pogled na svoju torbu za knjige i počela kopati po njoj. »A sada, to je nešto što ne smijete napraviti pred vašim dekanom. Neovisno o tome što kaţe ili uradi, ne smijete skretati pogled. Po tome ispada da ste krivi i slabi.« Soraya je smiješkom ublaţila svoju kritiku. »Pravo se uvelike tiče psihologije koliko i samog slučaja. A sada mi recite što je dovelo do tog dekanova pisma?« Julia je duboko udahnula i ispričala priču od početka do kraja. Počela je s onim kad je imala sedamnaest godina, a završila s pismom iz dekanova ureda. Izostavila je svega nekoliko pojedinosti.

Soraya ju je pozorno slušala, unosila bilješke na laptop i povremeno kimala glavom.

Kad je Julia završila, Soraya je ostala šutjeti nekoliko trenutaka. »Prava priča. Kako dekan nije priopćio u čemu se sastoji prituţba, nemojmo pretpostavljati da se tiče vašeg prijatelja. Iako se moramo pripremiti i za taj scenarij. Jeli vaš odnos s profesorom Emersonom apsolutno suglasan?« »Naravno.« »Jeste li ikada prije imali seksualan odnos s kojim od svojih profesora ili asistenata?" »Nisam.« »Je li moguće da vas je zaveo samo za svoju zabavu?« »Naravno da nije. Gabriel me voli.« Sorayi je, očito, laknulo. »Dobro. Mislim dobro za vas osobno, ne sasvim dobro - ovisno o prituţbi." »Kako to mislite?« »Ako je vaša veza bila suglasna, tada Sveučilište moţe pokrenuti disciplinsku radnju protiv vas oboje. Ako ste vi ţrtva, onda će goniti njega.« »Ja nisam ţrtva. Mi smo u vezi i čekali smo da završi semestar pa smo se tek tada vezali.« »Ne, niste.« Julia je bila zaprepaštena. »Oprostite?« »Prema vašoj priči, vi ste s njim u ljubavnoj vezi od kraja listopada. Čekali ste dok ne završi semestar da spavate s njim. Ali, prema onome kako je napisan pravilnik o nezbliţavanju, vi ste ga prekršili. Tko zna za vašu vezu?« »Njegova obitelj. Moj otac. To je to.« »A studentica koja je optuţila vašeg prijatelja za seksualno uznemiravanje?« Julia je zaškrgutala zubima. »Ne znam što ona zna. Ali ona me mrzi.« Soraya se kvrcnula olovkom po bradi. »Ako ste optuţeni za kršenje pravilnika o nezbliţavanju, kakav dokaz, osim svog pukog svjedočenja, moţete ponuditi kao činjenicu da niste bili u seksualnom odnosu s njim dok ste mu bili studentica?« »Zašto mislite da ta prituţba ima veze s Gabrielom? Pravilnik o akademskom vladanju pokriva stvari kao što je plagijat.« »Upoznala sam dekana Arasa. On ne troši svoje dragocjeno vrijeme za slučajeve plagiranja.« Julia se naslonila na naslon. »Jao, Boţe moj«

»Nadajmo se da vas netko optuţuje za kakav manji akademski prekršaj i da dekana Arasa osobno zainteresira vaš slučaj. Ali za svaki slučaj, kakav dokaz moţete ponuditi da dokaţete da niste trţili seks za ocjene?« Julia je dubinski pocrvenjela. »Ovaj, ima nešto.« »A to je?« »Bila sam djevica prije nego što smo otputovali u Italiju.« Soraya je blenula u nju kao da je neko mitsko stvorenje, kao, recimo, heteroseksualan muškarac koji zna razliku između Manola Blahnika i Christiana Louboutina. »Imate li za to medicinski dokaz? Nešto kao liječničku potvrdu?« Julia je procijedila: »Ne.« »Onda i nema smisla s time uopće izlaziti. Je li itko sa Sveučilišta vidio vas i Gabriela skupa za vrijeme semestra?« »Ne, koliko ja znam. Iako smo jednom u rujnu otišli skupa s njegovom sestrom u jedan klub.« Soraya je stisnula usne. »Ne mislim da je pametno izlaziti s činjenicom da ste prijateljica njegove obitelji. To ustanovljuje mogući sukob interesa. A to što ste viđeni s njim na javnom mjestu nije vam baš bilo inteligentno, gospođice Mitchell. Ali, iskreno govoreći, on snosi mnogo veću odgovornost od vas jer se od njega očekuje da zna bolje kako se ponašati sa studenticama.

Kako ne znamo narav prituţbe, naša strategija mora biti takva da prikupimo što je više moguće informacija na tom sastanku, a da ne odamo ništa. Time ćemo dobiti na vremenu da se pripremimo za bilo kakve disciplinske postupke, ako ih pokrenu. Nadam se da neće.

Na sastanku s dekanom ja ću govoriti u vaše ime. Kako nisu otkrili narav prituţbe, moguće je da je prituţba posebna i da oni to znaju. Nećemo dodavati ulje na lomaču.« Soraya je pogledala Julijino oboreno lice i namrštila se. »Morate imati samopouzdanja.

Morate vjerovati da je prituţba frivolna i da niste učinili ništa loše. Ja sam i prije imala posla sa Sveučilištem i bila sam prilično uspješna. I u ovom vašem slučaju imat ću uspjeha.« Juliji je Sorayina samouvjerenost bila mala utjeha, ali bolje išta nego ništa. »U međuvremenu bih ţeljela napraviti popis svih onih koji su mogli uloţiti prituţbu protiv vas i zašto, kao i podrobno izvješće o svim vašim međuodnosima s gospođicom Peterson. Dat ću nekom od svojih pomoćnika da obavi provjeru pozadine. Jednako ću tako nazvati jedan' svoj kontakt na Sveučilištu da vidim što se moţe doznati.

Dok se ova stvar ne riješi, vi i profesor Emerson morate malo zahladiti odnose.

Nemojte da vas viđaju na javnim mjestima. Ne razgovarajte s njim o ovome o čemu razgovaramo nas dvije. Ako se prituţba tiče sprijateljivanja, on će imati svog savjetnika koji će voditi računa o njegovim interesima. Ne ţelim da moja obrana vas bude kompromitirana razgovorima na jastuku.« Julijine su oči bljesnule od trenutne vrućine što ju je osjetila. »Gabriel mi je više nego običan dečko. Ako sam ja u opasnosti, i on je. Naša je veza bila uzajamna, i ja nemam interesa da me se brani njemu nauštrb. Kakva god krivnja bila, jednako je snosimo.« Soraya se znatiţeljno zagledala u Juliju. »Jeste li sigurni da je to i njegov stav? Rekli ste mojoj tajnici da je John Green Gabrielov odvjetnik. Zašto John ne zastupa i vas ako ste vi i Gabriel odlučni u tome da pokaţete zajedničku frontu?« Julia je otvorila usta da uobliči odgovor, ali joj ništa nije palo na pamet.

Soraya joj se sućutno osmjehnula. »Čujte, niste vi prva studentica koja se našla u takvu poloţaju. Sigurna sam da je to neugodno i zbunjujuće. Ali morate shvatiti da je, ako prituţba protiv vas i vašeg prijatelja eskalira, sasvim moguće da on prekine stvar s vama da bi sačuvao posao. Morate se pripremiti za slučaj da vas on odluči baciti vukovima.«

»On to nikad ne bi učinio. On me voli. Razgovaramo o tome da počnemo ţivjeti zajedno. I... o drugim stvarima.« Soraya ju je samilosno pogledala. »Ljubav je lako ubiti, naročito kad je ubojica nezaposlenost. Ali, poduzimajmo korake jedan po jedan.

Gabriel mi je poslao predujam koji ću vratiti. Mislim da je za mene najbolje da vas zastupam pro bono.« Julia je kimnula od nelagode. Zaboravila je na cijene pravnih usluga. »Ja ću vam platiti, ali to bi moglo malo potrajati... « »Smisao preuzimanja slučaja za opće dobro jest da se dobro moţe nastavljati. Ne vidim da mnogošto dobra dolazi odatle da od vas uzmem novac. Bolje da ga potrošite na knjige i preseljenje u Massachusetts.« Sorayin se smiješak skupio. »Nisu mi baš mile istrage Sveučilišta o seksualnosti. Bilo što da napravim, a da osramoti ili ponizi dekana Arasa, definitivno ide za dobro. Vjerujte mi, zastupanje vaših interesa bit će mi jedno od rijetkih zadovoljstava što sam ih imala u zadnje vrijeme. Trebala bih ja platiti vama za taj privilegij.« ♥♥♥ Te se večeri Julia sklupčala kao lopta i pokušavala je zaspati na Gabrielovu krevetu. On je bio u svojoj radnoj sobi i bjesomučno istraţivao sve sveučilišne pravilnike koji se primjenjuju na poslijediplomske studente i nastojao shvatiti što je moţda dopalo dekanove pozornosti.

Pomisao da Gabriel sve to mora raditi zbog nje - pomisao da mu je moţda ugroţena karijera, u kombinaciji s mogućnošću gubljenja Harvarda, natjerala joj je suze na oči. To je bilo tako strašno. A najstrašniji dio bilo je to što nije znala koja je opasnost uopće u pitanju.

Obrisala je suze i prisilila sebe da bude snaţna. Gabriel je ušao u spavaću sobu da vidi kako je ona, a kad joj je vidio lice, uvukao se u krevet iza nje. »Ne plači, dušo. Molim te, ne plači.« Zastao je. »Ne bih dalje radio da sam znao da si tako uznemirena. Unajmili smo najbolje odvjetnike i borit ćemo se protiv tih prituţbi. Sasvim je moguće da je u pitanju običan nesporazum i sve će biti gotovo već u petak navečer.« »A što ako je to u vezi s nama?« Gabriel je stisnuo zube. »Onda ćemo se s time nositi zajednički.« »A što ćemo s tom prituţbom za uznemiravanje?« »Ne brini se za to. Usredotoči se na svoju radnju i svoj studij, a meni pusti da se brinem za sebe. Nikome neću dati da te povrijedi. Obećavam ti.« Okrenuo ju je na leđa i počeo joj zasipati lice njeţnim poljupcima. »Bojim se«, šapnula je.

Gabriel ju je pomilovao po kosi i poljubio joj vrh nosa. »Znam. Ali nema to veze, neću im dati da te spriječe da odeš na Harvard. Sve će biti dobro.« Bolno ju je pogledao. »Što da radim, Julia? Ne znam kako da te... utješim.« »Poljubi me.« Gabriel ju je poljubio u usta - zatajnim, blagim poljupcem dječaka koji nije siguran kako će reagirati djevojčica iz susjedstva. Nije se trebao brinuti.

Julia mu je odgovorila tako da je omotala svoje prste njegovom kosom, pa privukla njegove usne svojima i poljubila ga vatreno i uvukla njegov jezik u svoja usta.

Uzvratio joj je poljubac, ali sa zadrškom, a onda se odmaknuo prije nego što su se dodirnuli čelima. »Ne mogu«, rekao je. »Molim te.« Povukla ga je, prešla mu rukama preko širokih pleća, pa niz mišiće na leđima i privlačila ga k sebi. »Ne mogu voditi ljubav kad si tuţna. Osjećao bih se kao da te ozljeđujem.« »Ali trebam te.« »Zar se ne bi radije okupala u vrućoj kupki ili takvo što."

»Vođenje ljubavi s tobom me usrećuje jer me podsjeća na to koliko me voliš. Molim te.

Treba mi da osjetim koliko me voliš.« Obrve su mu se spojile. »Naravno da te ţelim, Julia. Samo to ne ţelim iskorištavati.« Ona nije bila od onih ţena koje postavljaju mnogo zahtjeva, a njezini su zahtjevi gotovo uvijek bili dobri. I gotovo uvijek su se ticali onoga što je dobro za njega.

Gabriel je to znao i bilo mu je bolno što odbija te velike, tuţne smeđe oči. Ali tragovi njezinih suza prigušili su njegov libido. Daleko bi mu draţe bilo da je čvrsto drţi u zagrljaju i pokuša je utješiti svojom blizinom negoli pokušajem čina koji neće biti u stanju izvesti.

Njezino mu je lice govorilo da ga treba, da treba to i da treba njih dvoje zajedno i spoj njihovih duša i tijela. Dok joj je milovao kosu i razmišljao o odluci što da radi, shvatio je nešto o sebi. Neovisno o tome što mu je terapeut natuknuo kao mogućnost, on nije bio ovisnik o seksu. Nije bio bludni hedonist goleme gladi koji je bio voljan, kako je to Scott rekao, okinuti sve ţensko i privlačno.

Julianne ga je promijenila. Volio ju je. I makar ga i molila, nije se mogao uzbuditi kad vidi kako je sve to boli.

Još je gledala u njega i prstima mu prelazila niz gola leđa. Odlučio joj je dati dio onoga što ţeli, dirati je i milovati i usredotočiti se na to da joj odvrati pozornost ugodnim osjećajima i uzbuđenjima u nadi da će to biti dovoljno. Poljubio ju je, usporio ritam na njeţno istraţivanje. Provukla mu je prste kroz kosu i privukla ga k sebi dok mu je blago češkala tjeme. Čak i usred tuge i potrebe, bila je njeţna.

Prislonio joj je poput perja usne uz vrat pa uz uho i šaptao joj koliko ga je promijenila.

Koliko je sretniji sada kad je ona njegova.

Počela je uzdisati dok joj je oboţavao vrat i uranjao joj razigranim jezikom u rupicu u podnoţju grla, pa je čedno ljubio. Grickao joj je ključne kosti, njeţno joj odmicao ustranu naramenicu topa tako da je sada bijeli prijevoj njezina ramena bio gol i izloţen njegovim usnama.

Htjela je skinuti top i izloţiti mu grudi, ali ju je zaustavio. »Strpljenja«, šapnuo je.

Prepleo je prste s njezinima i stao joj ljubiti nadlanicu, pa joj ispruţio ruku da usisa koţu unutarnje strane lakta u usta, ali je zastao kad je počela stenjati. Ljubio je svaki njezin centimetar, klizio snaţnim rukama po njezinoj mekoj koţi, vodio se vrelinom koja je vrcala iz njezina tijela i zvukovima koji su joj izlijetali s usana.

Kad je sa zadovoljstvom ustanovio da su joj suze prestale teći i da od njega traţi još, odbacio je njihovu odjeću i kleknuo joj između nogu.

Domalo se sva tresla i krikom izgovarala njegovo ime. Sam po sebi to je bio trenutak za kojim je najviše čeznuo, čak i više nego za svojim vrhuncem - zvuk njegova imena kako skakuće s njezinih usana usred valova njezina zadovoljstva. Prvih nekoliko puta kad su vodili ljubav bila je tako stidljiva. Kad bi god dahtavim šapatom u zanosu izrekla Gabriel preplavljivala ga je predivna toplina.

Eto što je ljubav, mislio je. Biti nag i ogoljen pred osobom koju ljubiš i ne stidjeti se zazvati njezino ime kad ti treba.

U svom je orgazmu uzvraćao istom mjerom i govorio joj da je voli. To je bilo nerazmrsivo povezano u njegovu umu i iskustvu - seks, ljubav i Julianne. Sveto trojstvo. Čvrsto ju je drţao u zagrljaju dok su oboje hvatali dah i smješkao se sam sebi. Bio je tako ponosan na nju, tako sretan što je svojim potrebama dala glas, makar je bila tuţna.

Njeţno ju je poljubio i bio je sretan što vidi da joj se vratio osmijeh. »Hvala ti«, šapnula mu je. »Hvala tebi, Julianne, što si me naučila kako se voli.« ♥♥♥

Paul je ušao u ured Odsjeka u srijedu i ostao šokiran onime što je vidio.

Julia je stajala pred poštanskim pretincima, a koţa joj je bila blijeda i bez sjaja, dok je ispod očiju imala tamne krugove. Kad se probio do nje, podignula je glavu i slabašno mu se osmjehnula. Sam taj smiješak zadao mu je bol.

Nije ju stigao ni pitati što se dogodilo kad je u tom trenutku u prostoriju dolepršala Christa Peterson kojoj se o ručnom zglobu ljuljala torba Michaela Korsa. Izgledala je upadljivo odmoreno i oči su joj se sjale. Bila je sva u crvenom. Ne crvenom kao trešnja ili kao krv, nego u grimiznom. Boja trijumfa i moći.

Primijetila je Paula i Juliju kako stoje zajedno i tiho se zahihotala.

Paul je prebacio pogled svojih tamnih očiju s Julije na Christu, pa nazad. Gledao je kako Julia pogledava u svoj pretinac i skriva lice. »Što nije u redu?« šapnuo je »Ništa. Bojim se da me hvata prehlada.« Paul je odmahnuo glavom. Ovaj je put odlučio napraviti mali pritisak na nju, njeţno, ali u tom je trenutku u ured ušao profesor Martin.

Julia ga je na brzinu pogledala i hitro uzela torbu za knjige i kaput jer se ponadala da će se lako probiti do vrata.

Paul ju je zaustavio. »Jesi li za kavu? Baš sam krenuo u Starbucks.« Julia je odmahnula glavom. »Jako sam umorna. Mislim da mi je bolje da odem kući.« Paul je spustio pogled na njezin razgolićeni vrat, vrat na kojem nije bilo oţiljka, pa ju je ponovno pogledao u lice. »Mogu li što učiniti za tebe?« pitao ju je. »Ne, hvala ti, Paul. Dobro sam, zbilja.« Kimnuo je i gledao je kako se okreće da ode, ali prije nego što je stigla do hodnika, poţurio je za njom. »Kad razmislim, i ja bih sad trebao kući. Mogu te pratiti ako ţeliš.« Julia se ugrizla za usnu i kimnula i tako je dvoje prijatelja izišlo iz zgrade na hladan zrak koji je mrznuo do kosti. Oko vrata je omotala šal s koledţa Magdalen, drhteći od vjetra. »To je šal s Oxforda«, primijetio je Paul. »Jest.« »Jesi li ga kupila u Oxfordu?" »Ovaj, ne. Dobila sam ga na dar.« Owen, pomislio je. Valjda onda nije čisti idiot kad je išao na Oxford. A opet, i Emerson je bio na Oxfordu... »Jako mi se dopala kapa Philliesa što si mi je dala. Ja sam oboţavatelj Red Soxa, ali nosit ću je s ponosom osim kad sam u Vermontu. Da je nosim na našoj farmi, otac bi mi je spalio.« Julia nije mogla a da se ne nasmije, a i na Paulovu lice pojavio se osmijeh. »Kad si se razboljela?« »Ovaj, prije nekoliko dana.« Slegnula je ramenima od nelagode. »Jesi li bila kod doktora?« »Ma, obična prehlada. Ionako mi ništa ne bi mogli dati da prije ozdravim.« Paul ju je kradomice pogledavao dok su prolazili kraj Kraljevskog muzeja u Ontariju, a oko njih, i golemog kristalnog sjevernog zida, vrtloţile su se pahuljice. »Je li te Christa gnjavila? Izgledala si mi uznemireno kad je ušla u ured.« Julia se spotaknuta u snijegu dubokom do gleţnja i Paul je istog trena pruţio svoju golemu ruku da je zadrţi. »Pazi. Ispod moţe biti leđa.« Zahvalila mu je i krenula dalje malo sporije nakon što ju je pustio. »Ako se opet posklizneš, samo se uhvati za mene. Ja ne padam. Nikad.« Pogledala ga je sa strane, potpuno nevino, i vidjela da je pocrvenio. Julia nikada prije nije vidjela ragbijaša da crveni. (Priča se da je to nemoguće.)

»Ovaj, mislio sam da sam preteţak. Ti me ne bi mogla srušiti.« Odmahnula je glavom. »Nisi tako teţak.« Paul se nasmiješio za sebe i shvatio to kao kompliment. »Je li Christa bila nepristojna prema tebi?« Julia je spustila pogled na pločnik pred njima koji je bio pokriven snijegom. »Dokasna sam budna svake noći zbog radnje. Profesorica Picton je vrlo zahtjevna. Prošli tjedan odbila je nekoliko stranica mog prijevoda Čistilišta. Poslije sam ga prerađivala, a to traje tako dugo.« »Mogu ti pomoći. Mislim, moţeš mi svoje prijevode poslati e-mailom prije nego što ih daš njoj, pa mogu pogledati.« »Hvala ti, ali ionako si zatrpan vlastitim obavezama. Nemaš vremena za moje probleme.« Prestao je hodati i poloţio joj je njeţno dlan na ruku. »Naravno da imam vremena za tebe. Ti radiš na ljubavi i poţudi, a ja radim na uţitku. Neki će se naši prijevodi poklopiti.

Meni bi to bila dobra vjeţba.« »Više ne radim na ljubavi i poţudi. Profesorica Picton nagovorila me da promijenim temu pa sada radim na usporedbi kreposne ljubavi i prijateljstva između Vergilija i Dantea.« Paul je slegnuo ramenima. »Svejedno se neki dijelovi prijevoda mogu poklapati.« »Ako radiš na istim dijelovima, moţemo usporediti prijevode. Ne ţelim te gnjaviti stvarima koje nemaju veze s tvojim projektom.« Oprezno ga je pogledala. »Pošalji mi što imaš i javi koji su ti rokovi, a ja ću pogledati. Nema problema.« »Hvala ti.« Izgledala je kao da joj je laknulo.

Povukao je ruku i ponovno krenuo. »Jesi li znala da je pročelnik talijanskih studija poslao e-mailom objavu da si primljena na Harvard? Rekao je da si dobila prilično veliku stipendiju.« Julijine su se oči raširile. »Ovaj, ne. Nisam to znala. Nisam dobila takav e-mail.« »Pa, poslan je svima. Emerson mi je dao da mu ispišem taj e-mail i da ga stavim na oglasnu ploču u njegovu uredu nakon što je inzistirao da mu svijetloţutim markerom istaknem sve vaţne informacije, uključujući tvoje ime. Tko bi rekao? Bio je silno grub prema tebi dok si bila na njegovu seminaru, a sada vjerojatno pokušava dobiti bodove na tvom primanju na Harvard. Šupak.« Julia se namrštila, ali nije komentirala. »Molim?« Blago je pocrvenjela od njegova pogleda. »Ništa.« »Julia, izbaci to iz sebe. Što misliš u ovom trenutku?« »Ovaj, samo sam se pitala jesi li vidio je li se Christa motala po Odsjeku. Ili po uredu profesora Emersona.« »Nije, hvala Bogu. Izgleda da se prebacila kod nekog drugog. Zna da joj je bolje da ne razgovara sa mnom. Samo je čekam da mi da priliku da je naprašim.« Paul joj je namignuo i bratski je potapšao po ramenu. »Bolje joj je da te ne dira. Ili ću ja ispričati nekoliko priča.« ♥♥♥ U četvrtak je Julia otišla svojoj terapeutici da se pripremi za sastanak kod dekana koji je bio zakazan za petak ujutro.

Primijetivši da je Juliji bilo potrebno da razgovara o tome što se događa, Nicole je promijenila svoje planove za tu sesiju i prvo ju je strpljivo saslušala, a potom joj rekla svoje mišljenje. »Stres moţe biti razoran po zdravlje pa je vaţno da se s njime nosite adekvatno.

Neki ljudi vole razgovarati o svojim problemima dok drugi radije razmišljaju o njima. Kako ste se vi u prošlosti nosili s problemima?« Julia nije znala kamo s rukama. »Šutjela sam.« »Moţete li svoje brige dijeliti sa svojim dečkom?« »Mogu. Ali ne ţelim ga uznemiravati. Već se mnogo brine zbog mene.«

Nicole je mudro odšutjela. »Kad se brinete za nekoga, shvatljivo je da ćete ga štititi od boli. I to je savršeno primjereno u nekim okolnostima.

Ali u drugima se izlaţete opasnosti da na svojim ramenima nosite više nego samo svoj dio stresa i odgovornosti. Uviđate li gdje bi mogao biti problem?« »Pa, ne volim kad Gabriel skriva stvari od mene. Osjećam se kao dijete. Draţe bi mi bilo da dijeli probleme sa mnom nego da me isključuje.« »Moguće je da Gabriel osjeća isto, da se brine da vi njega isključujete. Jeste li razgovarali s njime o tome?« »Pokušavala sam. Rekla sam mu da ţelim da smo ravnopravni, da ne ţelim čuvati tajne.« »To je dobro. I kakav je bio njegov odgovor?« »On ili ţeli voditi brigu o meni ili se boji da će me razočarati.« »I kako se vi zbog toga osjećate?« Julia je napravila gestu rukama dok je pokušavala naći riječi. »Ne ţelim njegov novac.

Zbog toga imam osjećaj da sam siromašna i ovisna i... i bespomoćna.« »Zbog čega?« »Već mi ionako daje mnogo, a ja ne mogu uzvratiti." »Vaţno vam je da vaša veza bude recipročna?" »Jest.« Nicole se ljubazno osmjehnula. »Nijedna veza nije apsolutno recipročna. Ponekad parovi, kad pokušaju sve podijeliti na pola, ustanovljuju da im veza više nije partnerstvo nego praksa presijecanja zrna graha na dva dijela. Teţnja za reciprocitetom u vezi zna biti nezdrava.

S druge strane, teţnja da se bude u vezi u kojoj je svaki partner vrijedan jednako i dijeli i teret i odgovornosti moţe biti zdrava. Drugim riječima, nije problem ako on zarađuje više nego vi. Ali on mora shvatiti da vi ţelite pridonositi vašoj vezi, moţda ne financijski, ali na druge načine, a te načine treba poštovati baš koliko i novac. Ima li to smisla?« »Ima. Sviđa mi se to. Itekako.« »A što se tiče toga da štitite jedno drugo...« Osmjehnula se. »Moţete napraviti biološku raspravu o tome zašto muškarci imaju potrebu štititi svoju ţenu i djecu. Što god bio razlog, to je činjenica. Muškarci su skloni tome da svoju vrijednost nalaze u aktivnosti i postignućima. Ako mu ne dopustite da obavlja stvari za vas, osjećat će se nekorisnim i suvišnim. On ţeli znati da se moţe brinuti za vas i štititi vas, a to nije nuţno i nešto loše. Partneri i moraju ţeljeti da štite jedni druge. Ali kao svaki nazor i taj ima svoje krajnosti i sredinu.

Ono što vi i vaš dečko morate jest stremiti sredini. Dopustite mu da se brine za vas u nekim stvarima, ali u drugima se borite za svoju neovisnost. I morate ga naviknuti i na svoju potrebu da se vi brinete za njega.« Julia je kimnula. Dopalo joj se načelo umjerenosti. Imala je ţelju da se brine za Gabriela i ţeljela je da se on brine za nju, ali nije ţeljela biti opterećenje i nije ţeljela da je pazi kao da je slomljena. Ali, srediti sve to i provesti u praksi bilo je sasvim druga stvar. »Neki muškarci imaju nešto što ja zovem viteški sindrom - ţele štititi svoju ţenu kao da je potpuno bespomoćna. Moţe to neko vrijeme biti romantično i uzbudljivo, ali naposljetku nastupa stvarnost i to počinje gušiti i unositi očinski odnos. Kad jedan partner obavlja svu zaštitu, a drugi samo prima, to je nezdravo.

Naravno, neke ţene imaju feminilan ekvivalent viteškog sindroma - sindrom ranjene patke. One traţe muškarce koji su loši ili su slomljeni ili ranjeni u duši pa ih pokušavaju izvući. Ali, tu ćemo diskusiju staviti na dnevni red drugi put.

U krajnjem obliku viteški muškarac izvodi svakojake ishitrene radnje da zaštiti svoju ţenu, uključujući uzjahivanje konja i odlazak u bitku ili naoruţavanje kako bi se suprotstavio

tisućama Perzijanaca, u situacijama kad bi trebao pojuriti u suprotnom smjeru. Razboritost je bolja polovica hrabrosti.« Lagano se zahihotala. »Jeste li gledali film 300?« Julia je odmahnula glavom. »Riječ je o bitci kod Termopila kada je tri stotine Spartanaca odbijalo napade pedeset tisuća Perzijanaca prije nego su konačno poraţeni. Herodot je pisao o tome.« Julia je s nemalim zanimanjem gledala Nicole. Koliko je psihologa u stanju citirati Herodota? »Kralj Leonida bio je ekstreman slučaj. Moguće je dokazivati da su njegov junački kraj nametnule političke igre, a ne viteštvo. Ali po mojem viđenju, ponekad viteški muškarac na kraju svojim zaštitništvom pričinja mnogo veću štetu nego što bi ju je pričinila sila koja prijeti njegovoj partnerici. Spartanske su ţene davale štitove svojim muţevima i sinovima i govorile su im da se vrate sa štitom ili na njemu. To je značilo da su se mogli vratiti samo kao pobjednici ili kao mrtvi na štitu. Kad biste bili u takvoj situaciji, onda bi vam vjerojatno bilo draţe da Gabriel ostane ţiv i dođe kući k vama nego da se ostane viteški boriti protiv tisuću Perzijanaca i pogine.« Julia je kimnula jer se u potpunosti slagala. »U svom razgovoru s Gabrielom moţete poţeljeti progovoriti i o tome - što mislite o tome da vas štiti na vlastitu štetu, o tome kako ćete dijeliti rizike i odgovornosti, zašto više volite biti partnerica, a ne dijete ili bespomoćna ţena.

Moţda bi nam se i Gabriel ţelio pridruţiti na sesijama makar ne dolazi na vlastite.« Julia nije bila sasvim sigurna je li dobro čula Nicole. »Oprostite?« Nicole se nasmiješila. »Rekoh da u svojim razgovorima s Gabrielom moţete razgovarati i o tome kako se osjećate zaštićenom... « »Ne«, prekinula ju je Julia. »Mislim na ovo zadnje što ste rekli. Rekli ste da Gabriel više ne dolazi?« Nicole se ukočila. »Ovaj, to je bilo vrlo neprofesionalno od mene. Nisam vam smjela govoriti ništa govoriti o drugom klijentu i njegovu savjetniku.« »Kad je prestao odlaziti Winstonu?« »To zbilja ne mogu reći.« Nicole se promeškoljila na stolici. »Eto, a sada bismo valjda trebale razgovarati o tome kako ćete smanjiti stres prije sutrašnjeg sastanka... « ♥♥♥ Dekan poslijediplomskih studija favorizirao je formalnost i uglađenost. Iz tih je razloga uvijek odrţavao sastanke u velikoj konferencijskoj dvorani obloţenoj drvetom koja je bila spojena s njegovim uredom u ulici St. George. Profesor Jeremy Martin, pročelnik talijanskih studija, sjedio mu je s desne strane na velikoj stolici s visokim naslonom, koja je blago podsjećala na srednjovjekovni stil, za tamnim drvenim stolom koji je zauzimao gotovo cijelu širinu prostorije.

Ispred stola su bile postavljene dvije male stolice na rasklapanje i na njima su gotovo neudobno sjedile Soraya i njezina klijentica kad je počeo njihov sastanak. »Trenutak za upoznavanje.« Dekanov bogat, baritonski glas odjeknuo je dvoranom. »Gospođica Julianne Mitchell?« Julia je kimnula, ali nije ništa rekla. »Tko vas zastupa?« Njegove svijetle, hladne modre oči nisu odavale ništa, ali je bilo jasno da je prepoznao tamnokosu ţenu koja je sjedila Juliji s lijeve strane. »Soraya Harandi, doktore Aras. Ja ću zastupati gospođicu Mitchell.« »Postoji li razlog zbog kojeg je gospođica Mitchell odlučila dovesti odvjetnicu na ovaj neformalni sastanak?« Bilo je jasno da je već uzrujan. »Pa, doktore Aras, moja je klijentica jednostavno slijedila vaše naputke. U svom ste pismu sugerirali da uzme odvjetnika.« Sorayin je glas i dalje bio varljivo sladak.

David je odolio porivu da zareţi na nju jer nije ţelio ispasti budala. Pokazao je na čovjeka kraj sebe. »Ovo je profesor Martin.« Julia je na trenutak odmjerila njegovu pojavu. Znala je da će se, kad njihov sastanak završi, odrţati i sastanak s Gabrielom na kojem će se razgovarati o Christinoj prituţbi za uznemiravanje. Silno se trudila da razazna njegovo raspoloţenje, ali je ostala zbunjena.

Njegovo drţanje bilo je odlučno neutralno, barem prema njoj.

Dekan je pročistio grlo. »Primili smo vrlo ozbiljnu prituţbu na vas, gospođice Mitchell.

Razlog zbog kojeg smo vas danas pozvali da govorite na ovom sastanku ima isključivo informacijsku vaţnost jer tek započinjemo s istragom. Postavit ćemo vam nekoliko pitanja, a onda ćete vi imati mogućnost pitati nas. Nadam se da će ovaj sastanak završiti za otprilike pola sata.« Julia je polako udahnula, gledala ga i čekala. »Jeste li u romantičnoj vezi s profesorom Gabrielom Emersonom?« Julia je iskolačila oči i zinula od zaprepaštenja. Ali prije nego što je uspjela išta reći, uskočila je Soraya. »Moja klijentica neće odgovarati ni na jedno pitanje dok joj se ne otkrije bit prituţbe.

Vaše je pismo razumljivo bilo neodređeno, ali svojim ste pitanjem prešli točku neodređenosti. Što je točno prituţba protiv moje klijentice, kakvi su dokazi za tu prituţbu i tko je podnosilac te prituţbe?« David je tupkao prstom po staklenu vrču s vodom koji je stajao pred njim, a od tog su njegova bubnjanja po njezinoj površini zaplesale kriške limuna. »Ovi se sastanci ne odvijaju na takav način. Ja sam dekan. Ja postavljam pitanja.« »Doktore Aras...« Sorayin je glas poprimio gotovo pokroviteljski ton. »Mi oboje znamo da se smjernice i postupci što ih poduzima Sveučilište vode prema načelima prirodnog prava. Moja klijentica zasluţuje znati karakteristike prituţbe, narav i opseg dokaza protiv nje, ako ih ima, i identitet podnosioca prituţbe prije nego što uopće bude odgovarala na ikakvo pitanje. Ako ne, onda je u pitanju nepravičan postupak i nemam drugog izbora nego da uloţim prituţbu u tom smislu. Smjesta.« »Moram se sloţiti s gospođicom Harandi«, tiho je rekao profesor Martin.

David je krajem oka ljuto pogledao Jeremyja. »Vrlo dobro. Do našeg je ureda došla tvrdnja o nepriličnu ponašanju osobe na poslijediplomskom studiju, koja se tiče vaše klijentice. Navodi se da je ušla u seksualnu vezu s jednim od svojih profesora iz razloga priskrbljivanja akademskih koristi.« Julijine su se oči raširile.

Soraya se nasmijala. Glasno. »Pa ovo je farsa. Moja klijentica je krajnje talentirana studentica kojoj je nedavno potvrđeno da je primljena na Harvard, kao što to dobro znate.« Kimnula je glavom prema profesoru Martinu. »Moja se klijentica nema potrebe prostituirati.« »Ova tvrdnja nije bez presedana u našoj ustanovi, gospodo Harandi. I mi sve prituţbe uzimamo ozbiljno, kako nalaţu naša načela.« »Pa zašto onda ta prituţba nije procesuirana kao seksualno uznemiravanje? Dakako, ako student inicira transakciju u kojoj se usluge razmjenjuju za seks, to bi se shvaćalo kao seksualno uznemiravanje?« »Taj smjer istrage također je istraţen«, obrecnuo se David.

Soraya se nasmiješila. »Dobro. Dobro. Kakve su navodne koristi?« »Visoka ocjena na seminaru što ga vodi navedeni profesor, financijska plaćanja u obliku stipendije, te pridobivanje etablirane, umirovljene znanstvenice da bude mentorica gospođici Mitchell za njezinu poslijediplomsku radnju.«

Soraya je nehajno odmahnula rukom i gotovo zijevnula od dosade. »Ponavljam činjenicu da akademska postignuća moje klijentice govore sama za sebe. I tko je, molim vas da mi kaţete, taj nesretni profesor?« David je pomno promatrao Juliju. »Gabriel Emerson.« Soraya se široko osmjehnula. »Vaš podnosilac prituţbe ima divlju maštu. Njemu ili njoj svakako je područje diplomiranja fikcija. Je li profesor Emerson obuhvaćen tom prituţbom?« Julia je zadrţala dah, sva uţasnuta, dok je čekala Davidov odgovor.

On je vrhom olovket po papirima ispred sebe. »Ne, nije.« »Pa kakvo je onda bilo njegovo svjedočenje kad ste s njim razgovarali?« »S profesorom Emersonom namjeravali smo razgovarati kad skupimo više informacija.

Naš protokol nalaţe da članovi fakulteta koji su stranka u prituţbi budu zvani posljednji, ne prvi.« Profesor Martin je progovorio po prvi put, a glas mu je bio čvrst, ali miran.

Soraya se zagledala u njega strogim okom. »Znači, po hijerarhiji sveučilišta studentice poslijediplomskog kao ţene prve padaju kao ţrtve? A tek poslije se pristupa profesoru čije je svjedočenje moţe razriješiti? Šokirana sam time da ste moju klijenticu dovukli ovamo čak i bez pokušaja da razgovarate s drugom osobom koja je ovdje uključena. Cijeli se ovaj predmet mogao staviti ad acta s dva telefonska poziva. Ovo je sramota.« David je počeo prosvjedovati, ali ga je Soraya prekinula. »Prije nego što okončamo ovaj sastanak, tko je podnosilac prituţbe?« »Podnositeljica prituţbe je osoba koja je, vjerujem, poznata gospođici Mitchell. Zove se Christa Peterson.« Soraya je tu vijest primila potpuno ravnodušno, ali je Julia sijevnula očima prema profesoru Martinu. Bio je to brz trenutak, ali on ga je primijetio i zagledao se u nju spojenih obrva.

Julia je pocrvenjela i spustila pogled na svoje ruke.

David je podignuo dva komada papira. »Na temelju naše preliminarne istrage čini se da je profesor Emerson dodijelio veoma visoku ocjenu gospođici Mitchell na svom seminaru za poslijediplomce. Dodijeljena joj je i stipendija M. P. Emersona koju je misteriozno donirala jedna američka fondacija nakon što je gospođica Mitchell započela taj program. A profesor Martin dao mi je akademski dosje gospođice Mitchell u kojem se pokazuje da je profesor Emerson pristupio Katherine Picton na posljednjem seminaru i zatraţio da ona bude mentorica za magisterij gospođice Mitchell.« Pruţio je dosje Sorayi. »Kao što ćete vidjeti, gospođice Harandi, dosje sadrţi dodatne dokaze koje je pribavila gospođica Peterson. Dosje uključuje niz fotografija i novinskih isječaka iz firentinskog tiska koji pokazuju gospođicu Mitchell i profesora Emersona na javnom događaju u Italiji gdje je profesor Emerson rekao da je gospođica Mitchell njegova zaručnica.

A tu je i izjava pod prisegom zaposlenika lokalnog kluba koji tvrdi da posjeduje sigurnosnu snimku koja pokazuje osobne interakcije između gospođice Mitchell i profesora Emersona u tom klubu u vrijeme kad mu je bila studentica. Te interakcije očito su intimne naravi i svakako nadilaze primjerene granice profesionalnog odnosa.« Zastao je zbog učinka. »Moguće je da su dokumenti što ih je pribavila podnositeljica prituţbe mogu biti dokazi više nego jednog prekršaja. Iz tog razloga nestrpljivo ţelimo čuti stranu priče gospođice Mitchell. Zato vas još jednom pitam, jeste primili kakve posebne akademske pogodnosti od profesora Emersona zbog svoje osobne veze s njim?«

»Doktore Aras, zaprepaštena sam da je čovjek vašeg poloţaja naveden da prida uvjerljivost prituţbi kojoj ne samo da manjka vjerodostojnost nego se oslanja na veoma tanke dokaze. Novinski isječci iz talijanskog tabloida? Video koji se ne moţe identificirati? Nema dokaza prima facie. Uopće.« »Ne dovodite u pitanje moje sposobnosti, gospođice Harandi.« U dekana je nadvladala stroga narav. »Ja u višem školstvu radim od vremena kad ste vi još bili u vrtiću.« Soraya je podignula obrve i ceremonijalno zaklopila svoj fascikl i gurnula ga na stol. »Kakav interes moţe imati podnositelj prituţbe u stvaranju takve tvrdnje?« David ju je gledao.

Soraya je prebacila pogled na pročelnika, pa nazad na dekana. »Moţda je prava meta te prituţbe profesor Emerson. Zašto odjednom imam utisak da je moja klijentica kolateralna ţrtva.« »Svi ostali predmeti izvan su vaše nadleţnosti, gospođice Harandi.« Dekanu se počela tresti brada. »Čak i kad bi ovaj ured htio ignorirati popratno informacijsko polje koje ide uz prituţbu, mi to ne moţemo. Novinski članak pokazuje da su gospođica Mitchell i profesor Emerson bili romantično povezani tek koji dan nakon svršetka semestra. To očito pokazuje postojanje prethodne neprimjerene veze ako ništa drugo.« »Ne mogu vjerovati da ste ovdje pozvali moju klijenticu da sluša bizarne optuţbe.

Prituţba je očito klimava i prebiva u svijetu mašte. Ako ona ima problem s profesorom Emersonom, onda treba uloţiti prituţbu protiv njega, a ne protiv moje klijentice. Prema ovome što sam vidjela ovdje danas, savjetovat ću svoju klijenticu da itekako iskoristi svoje pravo i uloţi prituţbu za uznemiravanje protiv gospođice Peterson i pobrine se da ona bude ispitana zbog stvaranja laţne i klevetničke optuţbe.« Dekan je čujno pročistio grlo. »Ako je vaš stav to da su gospođica Mitchell i profesor Emerson emocionalnoj vezi s kojom su oboje suglasni, s veseljem ću zapisati tu izjavu. Pa da se riješimo te šarade. Kad je ta emocionalna veza započela?« »Jedina šarada jest ta koju izvodi vaš ured u kojem pokušavate da izgleda da istraţujete narušavanje akademskih pravila ponašanja, a zapravo ste se angaţirali u svojevrsnom pohotnom seksualnom mekartizmu. Ovaj je sastanak završen.« Soraya je teatralno zatvorila svoju aktovku i ustala na noge. »Samo trenutak, gospođice Harandi. Ako ste sebi dali truda da pobliţe pogledate akademski dosje gospođice Mitchell, onda ste vidjeli obrazac s nadnevkom od listopada što ga je potpisala profesorica Picton koja izjavljuje da će biti mentorica gospođici Mitchell zbog toga što bi se u protivnom profesor Emerson našao u sukobu interesa. Kakav je razlog imao da se obrati profesorici Picton osim da da gospođici Mitchell ono što ona ţeli? Kakav bi to sukob interesa bio osim nedolične veze?« Julia je krenula da mu odgovori, da otkrije činjenicu da poznaje Gabriela još od svojih mladih dana, ali Soraya ju je zgrabila za ruku i ubilački je stisnula. »Doktore Aras, po vama se čini da ste već zauzeli stav u vezi s prituţbom. Moţda bi vaše pismo bilo manje neiskreno da ste izjavili da je prava svrha ovog sastanka da iznesete pogrešne informacije protiv moje klijentice tako da je moţete kazniti.« Dekan je očito gutao svoj bijes. Pokazao je na papire pred sobom. »Prituţba navodi da su akademske pogodnosti koje su zajamčene gospođici Mitchell iz drugih razloga, a ne zbog akademske izvedbe.

Prituţba svjedoči o tome da su se profesor Emerson i gospođica Mitchell upustili u ljubavničku svađu pred učionicom punom svjedoka za vrijeme jednog seminara. Nedugo poslije tog neugodnog javnog istupa profesorica Picton potpisala je papir koji joj dopušta da postane mentorica gospođice Mitchell.

Quid pro quo16 Quo derat demonstrandum« »Nemo me impune lacessit17, doktore Aras.« Soraya se nasmiješila profesoru Martinu, pa se kamena izraza okrenula prema Davidu. »Latinski sam počela učiti kad sam bila u dječjem vrtiću.

Prituţba je maliciozna i laţna. Ako prorektor odluči podići tuţbu na osnovi ove prituţbe, ja ću potraţiti drugi pravni lijek protiv te prituţbe i ovog ureda.« Julia je gledala kako je dekan prilično snaţno stisnuo svoju olovku. »Jeste li sigurni da ţelite zauzeti taj stav, gospođice Mitchell? Ako budete surađivali, moţe se uloţiti zahtjev za ublaţavanjem.« »Vi ste u osnovi moju klijenticu nazvali kurvom i optuţili je da spava sa svojim profesorom da bi napredovala. Ne moram vas podsjećati na zakon koji se odnosi na klevetu karaktera. Vjerujem da smo se i prošle godine našli u sličnoj situaciji. Ne povlačimo se pred prijetnjama.« »Mi ne prijetimo, mi presuđujemo. Razgovarat ćemo sa svjedocima i drugim relevantnim strankama i tada ćemo ponoviti ovaj razgovor. Jeremy, imaš li daljnjih komentara ili pitanja?« Profesor Martin odmjerio je pogledom Julianne, pa nepristrano odmahnuo glavom.

Dekan je zaklopio svoj fascikl. »Kako odbijate odgovarati na moja pitanja, gospođice Mitchell, moţete otići.« Soraya je kimnula dvojici gospode i ispratila Juliju iz prostorije.

Urota tupana (A Confederacy of Dunces, Algoritam, Zagreb, 2006.) pikarski je roman američkog knjiţevnika Johna Kennedyja Toolea. Objavljen je 1980. godine, a već iduće ovjenčan je Pulitzerovom nagradom.

16

17

Boil your bunny (engl.) fraza je iz trilera Kobna privlačnost (Fatal Attraction, r. Adrian Lyne, 1987.) koju izgovara Alexandra Forrest (Glenn

Close) u napadu patološke ljubomore.

»Taj sastanak bio je urota tupana18, izjavila je Soraya i naslonila se na klupu u baru hotela Windsor Arms.

Julia je kimnula i pitala se je li ona Ignacije Reilly, protagonist te knjige ili je Gabriel Ignacije, a ona Myrna Minkoff.

Barmen im je uz osmijeh donio martinije i nekoliko posudica s tapasom »na račun kuće«. Namignuo je Sorayi koja je tu bila stalna gošća, pa se vratio za šank.

Ispila je dug gutljaj pića i namjestila se na svoje mjesto. »Moj je savjet da uloţite prituţbu zbog uznemiravanja protiv Christe Peterson i navedete zlobnu namjeru, i to što prije. Postoje odredbe u sveučilišnim akademskim pravilnicima koji bi trebali štititi studente od laţnih optuţbi.« »Nisam sigurna da bih joj se htjela suprotstavljati.« Soraya se mračno nasmijala. »Pa što vam još ruţnoga moţe napraviti? Skuhati vašeg 19 zeku ?« Julia se pokunjila. »Čujte, prituţba protiv nje bila bi joj upozorenje kao hitac preko pramca. Ne moramo ići do kraja, ali to bi njoj i dekanu dalo da imaju što misliti. Rekli ste mi da je optuţila Gabriela za seksualno uznemiravanje. Zar ne ţelite uzvratiti udarac?« »Ţelim da se ovo okonča. Ne razumijem kako moţe uloţiti prituţbu protiv mene kad moja sitaucija nema nikakve veze s njom.« »Na osnovi ovoga što sam danas saznala, mislim da je prilično jasno što ona radi.

Optuţila vas je da napredujete preko kreveta, a vašeg je dečka optuţila da isto to pokušava s njom. Pametno je to, zbilja, jer joj nije potrebno da njezine prituţbe budu uspješne e da bi vas oboje istovremeno izbacila iz igre.« Julia je problijedjela. »Kako to mislite?« »Ona vas tjera da priznate da ste imali vezu sa svojim profesorom. U tom vas slučaju Sveučilište moţe pogoditi optuţbom za sprijateljivanje. Ili je sama briljantna ili je već imala neke poduke.« Julia je prelazila prstom gore-dolje po jednoj strani čaše za martini i borila se s napadajem mučnine.

Soraya je nanovo otpila svog koktela. »Trebate mi napraviti popis ljudi koje bi dekan mogao pozvati na razgovor i svega što bi moţda mogli reći, a da moţe štetiti. Dokazi što ih imaju slabi su, ali ako ih stavite jedne do druge, mogli bi biti dovoljni da uvjere tribunal da vas je Gabriel obdario uslugama zbog vaše veze.« Julia je počela zubima grickati donju usnu. »Svejedno, ne brinite se još. Usredotočimo se na to da pobijemo ovu prituţbu, a o svemu ćemo se brinuti poslije. Uprava je vrlo oprezna kad su u pitanju stvari u koje se upleteni članovi njihove zajednice. Sveučilište će nastaviti istragu dok ne bude sigurno, a onda će navaliti.

U međuvremenu, dopustite da podnesem prituţbu protiv te Christe Peterson. Od sada nadalje vi i Gabriel morate se kloniti javnog pogleda. David će vas oboje istraţivati ovaj tjedan, a mi ćemo pretpostaviti da će razgovarati sa svakim tko ima ikakav doticaj s vama oboma.« Julia je odmahnula glavom, a kad je pomislila na druge studente na odsjeku koje će Urota tupana (A Confederacy of Dunces, Algoritam, Zagreb, 2006.) pikarski je roman američkog knjiţevnika Johna Kennedyja Toolea. Objavljen je 1980. godine, a već iduće ovjenčan je Pulitzerovom nagradom.

19 Boil your bunny (engl.) fraza je iz trilera Kobna privlačnost (Fatal Attraction, r. Adrian Lyne, 1987.) koju izgovara Alexandra Forrest (Glenn Close) u napadu patološke ljubomore.

18

pozvati da svjedoče pred dekanom, preplavio ju je napadaj mučnine. »U redu, Soraya. Podneske prituţbu. Ne mislim da će se time išta postići osim što će otvoriti neprijateljstvo prema njoj, ali vi ste odvjetnica.« »Odlično!« Soraya se široko osmjehnula i iskapila ostatak martinija. ♥♥♥ Toga poslijepodneva Julia je izlazila iz dizala na Gabrielovu katu. Prošla je kraj susjeda, frankofonog Kanađanina koji je išao hodnikom pa su razmijenili kratak, ali prijateljski pozdrav kimanjem glavom. Zatim je svojim ključem otključala vrata i ušla u stan. »Julianne?

Jesi li to ti?« »Jesam. Kako je prošao tvoj sastanak s pročelnikom?« Hitro je skinula kaput i spremila se ući u dnevni boravak, ali ju je Gabriel presreo u prednjem hodniku. »Prvo ţelim da mi pričaš o svom sastanku.« Stavio joj je ruke na ramena i poljubio je u čelo. »Jesi li dobro? Što je bilo?« »Postavili su mi nekoliko pitanja i pustili me.« Ispustio je psovku, pa je privukao u zagrljaj. »Ako ti se ikad išta dogodi...« Uzvratila mu je zagrljaj i polako izdahnula zrak na njegovu košulju. »U pitanju je Christa Peterson.« »Molim?« Odmaknuo se da joj moţe vidjeti lice. »Christa me optuţila da sam u zamjenu za seksualne usluge od tebe dobila akademske pogodnosti.« »Molim?« Dok mu je Julia uţurbano opisivala narav prituţbe i razgovor između Soraye i Davida, Gabrielu je lice bivalo sve tamnije i opasnije. Kad je navela Davidove zaključne riječi, velikim je korakom odstupio od nje.

Uzeo je zamah i na kraju šakom probio zid. A potom se, da bude još bolje, povukao i za sobom potegnuo komade gipsa i prašine, pa još dvaput brzo tresnuo šakom kroz zid.

Julia je zabezeknuto stajala otvorenih usta, a Gabriel se zatvorenih očiju sav tresao pred njom dok su mu se pluća nadimala. Dio nje htio je jurnuti prema njemu, ali je ostala kao prikovana uz pod.

Koliko je god u tom trenutku htjela potrčati, pozornost joj je zaokupio pogled na nekoliko kapi krvi koje su mu kapale sa zglobova na prstima na drveni pod. »Što si to činiš?« zagledala mu se u plamteće oči, pa ga povukla za sobom u gostinsku kupaonicu. »Sjedi.« Kad se smjestio, pregledala mu je zglobove i ustanovila da mu se koţa raspuknula na nekoliko mjesta. »Moţda će ti to trebati šivati«, rekla mu je. »Bojim se da si nešto slomio.« Gabriel je sklopio i otvorio šaku nekoliko puta i tako joj bez riječi pokazao da nije slomio ruku. »Mislim da bi morao na rendgen, za svaki slučaj.« Jedini mu je odgovor bio to da je neozlijeđenom rukom protrljao oči i duboko, drhtavo udahnuo.

Otvorila je ormarić s lijekovima i izvadila nekoliko stvari za prvu pomoć. »Pokušat ću ti to očistiti, ali trebao bi otići u bolnicu.« »Bit ću dobro.« Glas mu je bio napet.

Pincetom mu je izvadila komadiće gipsa iz rana i očistila ih jodom. Gabriel se neznatno trznuo dok mu je čistila zglobove, a ona je primijetila da se i dalje trese, vjerojatno od posljedica bijesa. »Ţao mi je što sam te uznemirila«, šaptala je Julia. »Ja zamalo srušio zid, a ti se meni ispričavaš?« »Trebala sam ti to reći dok sjediš. Ili nakon što popiješ piće.«

Odmahnuo je glavom. »Onda bih zbilja srušio taj zid do kraja. Previše sam ljut da bih pio.« Julia mu je nastavila davati prvu pomoć dok rana nije bila potpuno čista. Kad je završila, prešla mu je usnama iznad previjenih zglobova. »Tako mi je ţao.« Gabriel ju je uhvatio za ruku. »Prestani s tim. Sjećam se ja druge prilike u kupaonici kad sam ja izigravao doktora.« »Baš sam se osramotila. Htjela sam ostaviti dobar utisak, a onda sam razbila tvoj kristal i polila ti onu lijepu košulju chiantijem.« »Bila je to nezgoda. Morao sam skupiti hrabrost da ti stavim joda na posjekotine. Bojao sam se da ću te povrijediti. A to je bilo prije nego što sam... « Zaţmirio je i ponovno protrljao oči. »A za to što ti se danas dogodilo kriv sam ja.

Trebao sam te zaštititi.« »Gabriele«, rekla je Julia, a glas joj je bio pun upozorenja. Nagnula se i stavila mu ruke na obraze i tako ga prisilila da je gleda. »Nemoj. Znali smo u kakve rizike ulazimo kad smo započeli vezu. Nije me briga što će mi učiniti.« Glas joj je prepukao na tim riječima, ali ih je svejedno izgovorila. »Nije me briga za Harvard ni za doktorat. Ne ţelim te izgubiti.« Čudnovata je vatra ozarila Gabrielove modre oči. »Ni sam Pakao neće me odvojiti od tebe«, prošaptao je.

Ljubavnici su se zagrlili kao očajnici i traţili utjehu u samoj koţi onoga drugog. »Hoćeš li mi reći što je bilo s profesorom Martinoin?« Gabriel je uzeo Juliju za ruku i poveo je u glavnu kupaonicu, pa počeo puniti kadu. »Ti se opusti, a ja ću ti pričati.« »Nisam raspoloţena za brčkanje u kadi. I meni je došlo da s nečim sve porazbijam.« (S nečim strašno jeftine izrade. Kao domaće pivo.) »Zato ti upravo i treba pjenušava kupka. Moram spasiti zidove u svom stanu od tebe.« Julia se svukla i spustila u pjenu. Napeto ju je promatrao - kosu koju je nehajno pričvrstila navrh glave, njeţne obrise njezinih grudi kako plutaju u vodi kao dva bijela ljuljana s rumenim vršcima, kako se grize za usnu dok nije shvatila da je promatra. »Sjećaš li se kad smo se prvi put skupa kupali?« pitala ga je dok ga je gledala kako se onako visok smješta na nizak stolac. »Kako da to zaboravim!« »Bojao si se da sam se ozlijedila pa si me nosio u kadu.« Stidljivo mu se osmjehnula. »To je bilo jedna od najljepših stvari koje si mi učinio.« »Hvala ti.« Dao joj je pusu u obraz. »Ali ja ne mogu sada razmišljati o lijepim stvarima.

Previše sam ljut za to. Najradije bih Davidu Arasu iščupao jezik i njime ga udavio.« »A profesor Martin?« Gabriel je zastao, pa pročistio grlo. »Da je samo Christina prituţba bila u pitanju, razgovarao bi sa mnom, moţda popričao s nekolicinom drugih s Odsjeka i zaključio da je optuţba izmišljena. Ali, njezina prituţba protiv tebe komplicira stvari.« »Što ti je rekao odvjetnik?« »Odlučio sam se s Jeremyjem naći nasamo.« Julia se naglo uspravila tako da je voda oko nje zapljuskala. »Što? Mislila sam da si rekao svom odvjetniku za prituţbu, pa da je išao s tobom.« Gabriel se nagnuo naprijed i oslonio se podlakticama o koljena. »Jeremy me zaposlio. Smatrao sam da smo prijatelji. Mislio sam da je vjerojatnije da ćemo se riješiti sranja i prije pozabaviti problemom ako ne dovodim svog odvjetnika.« Julijine su se oči raširile u nevjerici. »I što je rekao?«

»Christa tvrdi da sam pokušao s njom započeti seksualnu vezu u brojnim prigodama, uključujući susrete koje smo imali što u kampusu, što na drugim mjestima. Spomenula je naš susret u Starbucksu i u Lobbyju.« Zagledao se Juliji u oči. »Još me optuţuje da sam je kaznio time što sam odbio sinopsis njezine radnje i što sam joj prijetio da ću je udaljiti s doktorskog programa. Tvrdi da sam joj, nakon što me odbila s prezirom, od ţivota napravio pakao.« »Ali to su sve laţi! Pa ona je uznemiravala tebe!« »Točno, i to sam rekao. Jeremy je pošizio. Rekao je da sam mu odmah trebao reći i uloţiti prituţbu. Očito, u ovom trenutku moja tvrdnja nije naročito vjerodostojna, ali ima nekoliko stvari koje Christa nije uzela u obzir.« »Kao, na primjer?« »Njezin akademski dosje. Jeremy i ja smo u barem dva navrata razgovarali o njezinu slabom napredovanju tijekom zadnjeg semestra. Bio je potpuno svjestan činjenice da se ona muči. Bilješke s tih diskusija, skupa s kopijama njezinih uradaka, sve je to u njezinu dosjeu.

Jednako tako je i Paul bio prisutan za vrijeme nekih mojih susreta s Christom. Predloţio sam Jeremyju da prvo razgovara s njim, skupa s gospodom Jenkins.« »Paul je bio sa mnom u Starbucksu onog dana kad si se ti sastao s Christom. Rekla nam je da te namjerava nagovoriti da odete u Lobby - da će na večeri s tobom razmjenjivati malo više od pukih pozdrava.« Gabrielu su se skupile obrve. »Molim?« »Zaboravila sam taj razgovor inače bih ti ranije rekla za njega. Paul i ja pili smo kavu, a Christa je naišla prije tebe. Hvalila se kako te namjerava zavesti.« Gabriel se pogladio po bradi i duboko se zamislio. »A Paul je čuo da je to rekla?« »Jest«, rekla je Julia i borila se da se ne osmjehne. »Mislim da bi se jebač anđela mogao pretvoriti u anđela čuvara.« Gabriel se namrgodio. »Nemojmo trčati pred rudo. Što je još tada rekla?« »Ne mnogo. Vidjeli smo da si imao sastanak s Christom, ali smo bili predaleko da bismo čuli što govorite. Ali govor njezina tijela bio je prilično očit. Pokušavala je očijukati s tobom, a ti si je grdio. Mogla bih to reći profesoru Martinu.« »Apsolutno ne! Jer, i ti si u to umiješana.« Opet se počešao po bradi. »Jeremy je zamolio da ne razgovaram s Paulom o Christi. Situacija je pomalo osjetljiva jer Paul radi kod mene, ali je Jeremy pristao razgovarati s njim. Bilo bi najbolje da ni ti ne razgovaraš s Pulom o tome. Sto se manje kaţe o toj temi, to bolje.« »On ne voli Christu. Jedna od prvih stvari koje mi je uopće rekao bila je da se ona trudi da postane gospođa Emerson. On zna da se pali na tebe.« Gabriel je napravio grimasu. »Podsjetio sam Jeremyja da sam odobrio Christin sinopsis radnje još u prosincu, nakon što sam ga bezbroj puta vraćao na doradu. Nadajmo se da će kad bude razgovarao s Paulom moći steći jasnu sliku o tome što se zapravo dogodilo.« Julia je zaţmirila i naslonila glavu na rub kade. Znala je da se mogu osloniti na Paula i da će on govorili istinu. Usprkos antipatiji prema profesoru Emersonu, svakako neće potvrditi Christine laţne navode.

Gabriel je ustao. »Moram ti reći jednu stvar.« »Koju?« upita ga je Julia, a i dalje je ţmirila. »Jeremy je pitao imaš li ti kakve veze s time. A ja mu rekoh - da.« Otvorila je oči i zapiljila se u njega. »Nisi valjda?« »Rekao sam mu da nismo bili u vezi sve do boţićnih blagdana.« Gabriel je imao napet izraz na licu. »Je li ti povjerovao?«

»Izgledalo je da jest, ali se razljutio. Rekao mi je da sam trebao smjesta otići k njemu.

Rekao je da je obavezan da me prijavi dekanu zbog toga što nisam slijedio politiku Sveučilišta.« »Jao, ne!« Julia je uhvatila Gabriela za ruku. »Što ćemo sad?« »Rekao je da zbog naših drugih muka sam neće mutiti vodu - za sada. Ali bio je nepokolebljiv u tome da neće pokrivati te stvari.« Gabriel se nagnuo naprijed i poljubio je u obraz. »Ne brini za Jeremyja. Ja ću srediti sve s njim. Ti se okupaj, a ja idem obavijestiti svog odvjetnika pa da moţemo isplanirati idući potez.« Osmjehnuo se i okrenuo da pode. »Gabriele, ima još jedna stvar. Zapravo, dvije stvari.

Soraya podnosi prituţbu protiv Christe, u moje ime, s tvrdnjom da me napada zlonamjerno.« »To je dobro. Moţda će je to natjerati da ponovno razmisli o tome što radi.« »A Nicole mi je jučer na sesiji rekla da ti više ne dolaziš.« Gabriel je gledao Julijino lice, razdraţenost pomiješanu s tugom - ramena su mu se samo spustila.

U velikoj shemi stvari Gabrielov propust da spomene činjenicu kako je prestao odlaziti na terapiju bio je nevaţan. Ili je barem Julia to vjerovala. Kratko su se porječkali oko toga, ali oboje su imali previše briga u vezi s problemima na Sveučilištu a da bi u vezi toga učinili išta više.

Gabriel je idućeg tjedna primio saţetu notu od Jeremyja u kojoj mu naznačuje da je razgovarao i s gospodom Jenkins i s Paulom. Osim toga, on i Julia nisu dobili nikakve informacije od Sveučilišta.

David Aras u petak uvečer bio je sam u radnoj sobi u svojoj kući s bocom viskija Jameson. Nije bilo neobično da to radi. Na poloţaju dekana poslijediplomskih studija često je posao donosio kući. Te je večeri imao osjećaj da je zaglibio u vrlo nezgodnu, vrlo osjetljivu situaciju.

Prituţba za uznemiravanje gospođice Peterson bila je na kušnji zbog izjava nekolicine svjedoka. Pa ipak, prituţba za zloporabu protiv gospođice Mitchell uzbunila ga je zbog mogućeg slučaja vezivanja između Julije i profesora Emersona. Problem je bio u tome što su dokazi bili proturječni.

Prema informaciji koju mu je proslijedio profesor Martin, Paul Norris dao je sjajan opis gospođice Mitchell i njezina karaktera. Dok mu je viski palio grlo, David je razmišljao o tome jesu li svim ţenama s kojima je gospodin Norris dolazio u kontakt misteriozno narasla krila ili je on jednostavno bio slab na mlade ţene iz Selinsgrovea u Pennsylvaniji. (Što god to, dovraga, bilo.)

Prema gospodinu Norrisu i gospođi Jenkins, gospođica Mitchell bila je plaha mlada ţena koja se nije sviđala profesoru Emersonu. Gospodin Norris otišao je i dalje i ustvrdio da se profesor otvoreno svađao s njom na seminaru.

Nakon tog sukoba u učionici, Emerson se obratio profesorici Picton da bude mentorica gospođici Mitchell za njezinu radnju i kao razlog zašto joj on više ne moţe biti mentor naveo činjenicu da je prijateljica njegove obitelji. Tu se David zbunio.

Profesor Emerson nije imao primjedbe na prihvaćanje gospođice Mitchell u program iako je znao da je on bio jedini profesor koji je vodio radnje iz Dantea. Ako je tu bilo ikakva očitog sukoba interesa, zbog čega se nije usprotivio? Ili objavio sukob interesa profesoru Martinu na samom početku seminara?

Prituţbe na profesora Emersona i gospođicu Mitchell nisu imale smisla. A David nije volio kad stvari nemaju smisla. (Jer njegov je svemir bio ništa ako nije imao smisla.)

Dok je odmjeravao dokaze, stavio je USB u svoj kompjuter. Otvorio je jedinu mapu koja se ondje nalazila i počeo pretraţivati elektroničku poštu s adrese profesora Emersona koju je ljubazno prikupio netko iz ureda informacijske tehnologije. Prilagodio je parametre da uvrste samo one poruke koje su poslane ili su primljene od gospođice Mitchell, gospođice Peterson, gospodina Norrisa i profesorice Picton.

Nakon nekoliko minuta David je našao nešto što ga je iznenadilo. Na njegovu su zaslonu bili e-mailovi koji su slani prije konca listopada 2009. Prvi e-mail napisao je profesor Emerson gospođici Mitchell: Draga gospođice Mitchell, morao bih hitno razgovarati s vama.

Molim vas, kontaktirajte me što je prije. Moţete me nazvati na sljedeći broj 416-555-0739 (mobitel).

S poštovanjem profesor Gabriel O. Emerson Izvanredni profesor

Odsjek za talijanske studije Centar za srednjovjekovne studije Sveučilište u Torontu Drugi e-mail poslala je gospođica Mitchell profesoru Emersonu kao odgovor na njegovu poruku: Doktore Emersone, prestanite me uznemiravati.

Više vas ne ţelim. Čak ne ţelim znati tko ste vi. Ako me ne pustite na miru, bit ću prisiljena uloţiti ţalbu zato što me uznemiravate.

A ako nazovete mog oca, to ću zaista i napraviti. Smjesta.

Ako mislite da ću dopustiti da me tako nevaţna stvar natjera da izađem iz programa, onda veoma griješite. Meni je potreban novi mentor za tezu, a ne autobusna karta.

S poštovanjem, gospođica Julia H. Mitchell Skromna studentica poslijediplomskog studija Na koljenima češće nego obična kurva P. S. Idući tjedan vraćam stipendiju M. P. Emersona. Čestitam, profesore Abelarde. Nikad me nitko nije naveo da se osjetim tako jeftino kao vi u nedjelju ujutro.

Dekan se uspravio na stolici. »Još je jednom pročitao oba ta e-maila i proučavao svaku riječ.

Premda je imao nejasno sjećanje o tome tko je bio Peter Abelard, podlegao je iskušenju da njegovo ime ubaci u internetsku traţilicu. Kliknuo je uvaţenu biografiju i počeo čitati.

Quod erat demonstrandum, pomislio je.

Dolje u gradu Jeremy Martin naslonio se na svoj koţni dvosjed. Sklopljenih očiju slušao je Beethovena dok se njegova ţena spremala na počinak. Kao pročelnik talijanskih studija bio je odgovoran za brojne ljude, uključujući nastavnike i studente. Mučilo ga je Gabrielovo priznanje da se sastaje s bivšom studenticom.

Znao je da je prituţba Christe Peterson zločesta, ali ju je kao i svaku drugu prituţbu trebalo uzeti ozbiljno. S obzirom na činjenicu da nije pogriješila u procjeni da su Gabriel i Julianne u vezi, sasvim je bilo moguće da je točan i njezin navod da je Julianne dobivala posebne pogodnosti. Gabriel, njegov prijatelj i kolega, trudio se da tu vezu odrţi u tajnosti.

Sada dekan postavlja pitanja i stavlja Jeremyja na paklenske muke.

Tijekom svoje karijere u Sjedinjenim Drţavama i sada u Torontu vidio je i previše bistrih i perspektivnih studenata na poslijediplomskom koji su postali igračke svojih profesora. Njegova ţena, na primjer, bila je na poslijediplomskom iz lingvistike na Sveučilištu Columbia, a karijeru joj je upropastio profesor/ljubavnik nakon što se ona umorila od njegova alkoholizma. Godine su trebale da se izliječe Danielleine rane, a čak i sada ona ne ţeli imati nikakve veze s akademskim krugom. Jeremy nije ţelio gledati kako Julianneina karijera svršava na sličan način.

S druge strane, neće dopustiti da zvijezda u usponu s njihova fakulteta bude sasječena i oklevetana zbog prekršaja koji nije počinio. Ako dekan bude dalje istraţivao profesora Emersona i gospođicu Mitchell, Jeremy će se vraški potruditi da se pravda zadovolji. Ako ne uspije, odlučno će se pobrinuti da odsjek bude zaštićen. Zbog toga se uţasnuo kad je među svojom dnevnom poštom prvog četvrtka u oţujku ugledao kopije pisama adresiranih na profesora Emersona i gospođicu Mitchell.

Mrmljao je psovke i pregledavao sadrţaj pa potom diskretno nazvao svoje kontakte u dekanovu uredu. Pola sata poslije toga nazvao je profesora Emersona kući. »Jesi li danas gledao poštu?« »Nisam. Zašto?« »Zato što imam pismo od dekana koje pokazuje da ste ti i Julianne pod istragom zbog odrţavanja nedolične veze dok je bila tvoja studentica." »Jebote«, rekao je Gabriel. »Točno to. Sjediš?" »Ne.« »E, pa sjedni. Upravo sam razgovarao s prijateljem koji radi u dekanovu uredu.

Julianne je podnijela prituţbu zbog uznemiravanja protiv Christe Peterson sukladno tvrdnjama protiv nje. Za osvetu je Christa zaprijetila Sveučilištu sudskom tuţbom zbog činjenice da je Julianne imala povlašten poloţaj jer je spavala s tobom. Christine tvrdnje sad su dio istrage o tebi i Julianne.« »Pa to je apsurdno!« »Misliš?« »Pa naravno da jest. To je čista glupost!« »Drago mi je to čuti, Gabriele, jer Sveučilište uzima takve prituţbe veoma ozbiljno.

Prorektorov ured zapovjedio je dekanu i još dvojici da oforme komisiju i istraţe sve tvrdnje.

Tebe i Julianne pozivaju da se pojavite pred njima, zajedno.« Gabriel je opsovao. »Tko je još u komisiji?« »Moj mi kontakt nije mogao reći. Dobro je to što je taj sastanak samo istraţno saslušanje. Ovisno o tome kako će članovi komisije na saslušanju procijeniti stvar, moguće je da će biti upućena u prorektorov ured da se digne optuţba, a tada ćete se vas dvoje morati pojaviti pred disciplinskim sudom. Ne trebam ti objašnjavati koliko će duboko zaglibiti u tom trenutku.«

»Zašto dekan jednostavno ne pozove mene na sastanak? Sve se ovo moţe staviti ad acta za nekoliko minuta.« »U to sumnjam. Tvrdnje se i prituţbe gomilaju, a ti si u samom središtu.« Gabrielu je zamalo stalo srce. »Miliš da je moguće očekivati nove optuţujuće tvrdnje?« »Imam svoje pretpostavke. Ali još ništa nije potvrđeno.« »Sranje«, rekao je Gabriel i čvrsto protrljao oči. »Dobro, koliko je ozbiljna situacija u ovom trenutku?« »Da sam na tvom mjestu, prestao bih razmišljati u smislu mi i usredotočio bih se na ja.

Kao prvo, upravo te to i uvalilo u tu zbrku.« »Samo mi odgovori na pitanje, molim te.« Jeremy je zastao i prelistao pisma na svom stolu. »Budući da postoji upitnost o integritetu tvog sustava ocjenjivanja u odnosu na Julianne, dekan je suspendirao njezinu ocjenu s tvog seminara. To znači da će popis njezinih poloţenih ispita biti nekompletan dok se predmet ne riješi bilo razrješenjem bilo sudskim ishodom. »Neće magistrirati«, prošaptao je Gabriel. »Politika je Sveučilišta da uskrati završni stupanj dok se ne pozabavi svim akademskim prijestupima.« »Znači, ovisno o tome koliko to dugo traje, ona neće moći otići na Harvard.« »Ako se stvar riješi u njezinu korist, oni mogu diplomu staviti na čekanje i kasnije naknadno unijeti datum. Ali do tada će, pretpostavljam, izgubiti mjesto na Harvardu. Osim ako ih ne nagovori da odgode njezino primanje.« »Njezino primanje uvjetovano je zadovoljavajućim dovršenjem magisterija. Moţe ona zamoliti, ali ne vjerujem da je u poloţaju da moli odgađanje. A ako na Harvardu saznaju za ovo, mogu povući svoju ponudu.« »Onda joj je najbolje da se moli da se predmet riješi pa da na vrijeme moţe pristupiti obrani radnje. A iskreno govoreći, isto vrijedi i za tebe. Ako te proglase krivim za akademsku prevaru, prorektor ti moţe oduzeti profesuru.« »Jebem ti.« Gabriel je udario šakom po stolu. »Kada se moramo pojaviti pred komisijom?« »U četvrtak, dvadeset peti oţujka.« »To nam daje manje od mjeseca da sve sredimo prije nego što ona podnese molbu za obranu radnje.« »Akademska se procedure kreće glacijalnim hodom. To znaš i sam.« Pročistio je grlo. »Zar nisi ni najmanje zabrinut za svoj poloţaj?« »Ne naročito«, zareţao je Gabriel. »Pa, trebao bi biti. Štoviše, moja prvotna briga si ti, premda bi mi bilo ţao vidjeti da je Julianneina akademska budućnost ugroţena." »Neću dati da se to dogodi.« »A ja neću dati da kaţnjavaju jednu od mojih profesorskih zvijezda.« Jeremy je duboko udahnuo. »Kako si osumnjičen zbog kršenja propisa, snosiš mnogo veću odgovornost nego ona. Ti si pod sumnjom za ocjenjivanje studenta u odnosu na kriterije koji nemaju nikakve veze s akademskim mjerilima.« »To je besmislica, a ti za to imaš i dokaz, crno na bijelom.« »Ne, nemam.« Jeremy je počeo kuckati prstom po papirima ispred sebe. »Imam crno na bijelom, ali nije kompletno. Nisi me izvijestio o tome da si u vezi s njom sve do nedavno. A sada moj šef počinje postavljati pitanja. Imaš li ti ikakva pojma o tome koliko je to za mene nezgodno? Činim se kao da sam sad pao s Marsa i nemam pojma koji se to vrag događa na mom vlastitom odsjeku!« Gabriel je polako uzdahnuo, pa izdahnuo. »O čemu to govoriš?«

»Govorim da si najebao, Gabriele, neovisno o tome kako ti sam gledaš na stvari. A meni ne pada na pamet da izlaţem opasnosti sve što sam postigao samo da bih tebi zaštitio guzicu.« Profesor Emerson zašutio je kao kamen. »Zašto mi nisi rekao da se sastaješ s njom? Ja sam te zaposlio, za Boga miloga.« »Zato što sam mislio da nikoga nije briga s kim ja spavam.« »Daj, budi ozbiljan.« Jeremy je promrmljao psovku. »Znaš koja su pravila u odnosu sa studentima. Baš zato što si svoju vezu drţao tajnom pred svima i preda mnom, sada ispada da si kriv.« Gabriel je zaškripao zubima. »Jeremy, mogu li ja računati na podršku ili ne?« »Učinit ću sve što mogu, ali moţda neće biti mnogo. Da sam na tvom mjestu, obavijestio bih Udruţenje sveučilišnih profesora i pobrinuo se da na saslušanje dovedem i predstavnika sindikata.« »Pa ovo je lov na vještice koji je započela nezadovoljna studentica poslijediplomskog.

Christa Peterson radi na tome da ostanem bez posla.« »Moţda si u pravu. Ali prije nego što budeš davao izjavu, shvati da si narušio politiku Sveučilišta. Tako je administraciji lakše da dođe o zaključka da si kriv za druge prekršaje. I, uzgred, primio sam pismo od dekana u kojem me pita za stipendiju M. P. Emersona. Za tvoje dobro, nadam se da na tome nema otiska tvojih prstiju.« Gabriel je istresao niz psovki. Jeremy ga je prekinuo. »Ako nemaš odvjetnika, sada bi bio trenutak da ga nađeš.« Gabriel je promrmljao nešto i spustio slušalicu, pa brzo otišao u blagovaonicu naliti si mlijeka.

Premda je Gabriel obavijestio Udruţenje sveučilišnih profesora, odbio je njihovu ponudu da ga prate na saslušanje. John je bio mišljenja da je njegova pravna sposobnost daleko opasnija negoli ona sindikata, ali je bio voljan prihvatiti da će, ako stvar rezultira optuţbom, biti primjereno da se u tom trenutku i oni uključe.

Johnov je savjet bio da odgađa, iako je tjerao Gabriela da pouči Julianne što da ne govori. Ako to ne uspije, ima čistu namjeru da dokaţe da je ona nestabilna, hipersenzibilna studentica koja se fiksirala na Gabriela od svoje rane dobi i zavela ga.

U nadi da će njegov klijent slijediti te naputke, John se nije zamarao s objašnjavanjem svoje strategije.

Sorayin je savjet bio sukladan s Johnovim. Rekla je Juliji da ništa ne govori, a ako bude pod pritiskom neka za sve okrivi Gabriela. Soraya se već veselo razmetala zbog perspektive u kojoj će dokazivati da je bio stariji, razvratan profesor koji je zaveo nevinu mladu studenticu obećanjima o dugoj i sretnoj budućnosti. Kad je Julia izjavila da ţeli reći istinu, Soraya joj je rekla da to nije nimalo pametno. Imala je u planu da podsjeti na Gabrielovu promiskuitetnu reputaciju i sklonost sukobima s čuvarima reda.

Kao i John, očekivala je klijenta koji će surađivati i stoga se nije zamarala time da artikulira pojedinosti svoje strategije.

Večer prije saslušanja Juliju je iz polusna probudio netko tko je kuckao na prozor njezina stana. Isprva je mislila da još sanja. Kad se zvuk ponovio, ovaj put glasnije, ustala je iz kreveta i pomaknula zavjesu ustranu. S vanjske je strane, nosom gotovo priljubljenim uz staklo, stajao Gabriel. Izgledao je pomalo divlje i oči su mu bila mahnite. Nosio je beretku i zimski kaput. Stajao je u nanosu snijega dubokom do koljena.

Hitro je otvorila prozor i stala ustranu kad je kraj njega prohujao nalet vjetra dok je ulazio u sobu. Bučno je zatvorio prozor, zakračunao ga i navukao zavjesu. »Gabriele, što to... « Nije imala prilike dovršiti svoje pitanje jer ju je obujmio rukama. Osjetila je miris škotskog viskija a da ga još nije ni kušala dok nije pritisnuo usne na njezine. Usne su mu bile

promrzle, istina, ali usta i jezik bijahu mu topli i izazovni. Vrelina poljupca koji je bio dubok i senzualan razigrala joj se po cijeloj koţi. »Jesi li pijan? što se dogodilo?« Odmaknuo se, ali samo na trenutak da se oslobodi kape i kaputa. Onda ju je opet zagrlio i ledenim joj prstima prelazio po koţi na rukama, otkopčavao joj gornji dio pidţame i zavukao joj u nju ruku da joj obujmi dojku.

Odveo ju je do kreveta, a sam je izvukao košulju iz hlača, i gledao je kako svlači pidţamu dok on nemarno spušta sve na pod. Za tren oka bili su goli, a on ju je privlačio u svoj zagrljaj i povlačio joj noge sebi oko bokova. Nikada se nisu tako brzo skinuli i vodili ljubav.

Poveo ju je do zatvorenih vrata i pritisnuo joj leđa uz njih, a pokreti su mu postali mahniti i očajnički. Milovao ju je hladnim prstima. Uzimao joj je dojke u usta, sisao ih, grickao.

Već je ispuštala krikove, još uvijek u šoku zbog njegova nijema ţara.

Nakon nekoliko trenutaka pozornost joj je odvukla razlika u temperaturi njihovih tijela: napeta, tvrda hladnoća njegovih prsa nasuprot njezinim mekim, toplim oblinama. Kad je jagodicama prstiju koji su se pomalo zagrijavali osjetio da je spremna, nasrnuo je u nju, zaječao joj uz vrat od početnog zadovoljstva dok mu se gornji dio tijela polako opuštao od dodira s njezinim. Između njihovih tijela nije bilo slobodna prostora, niti je između njezine i njegove koţe bilo zraka.

Julia je stenjala od zahvalnosti za osjećaj da je jedno sa svojim dragim. Odmah je rukama skliznula s njegovih ramena na bokove pa ih poloţila na donji dio njegovih leđa kako bi ga obodrila pri naletu naprijed. Bila je to kakofonija zvukova i šumova bez srama, koja je više zvučala kao ţivotinjska jer nije bilo jezika i jer ju je pratilo ritmično udaranje Julijinih leđa o teška drvena vrata.

Njihovo je sparivanje bilo glasno i brzo, moţda najintenzivniji tjelesni spoj što su ga ikad imali i koji je nadmašio čak i seks uza zid u Firenci. Domalo su već eksplodirali u blaţenstvo, srca su im lupala, krv jurila, hvatali su jedno drugo i kričali. A onda naposljetku, samo su se srušili u gomilu tijela, udova i malaksalosti od zadovoljstva u Julijin uski krevet.

Gabriel je bio na njoj, ali mu nije dala da se miče. Malčice se pomaknuo da rasporedi svoju teţinu na madrac, ali ni on nije imao volje da prekine spoj koţe na koţu.

Tapšala ga je po kosi i govorila mu koliko ga voli, a on joj je zagnjurio nos u dno vrata i udisao njezin miris. Rekla mu je da nije trebao piti, da je umjesto toga mogao razgovarati s njom.

Gabriel je uzdahnuo i poljubio je u vrat. »Razgovaram s tobom«, šapnuo je i dao joj brz poljubac u rame. »All ti me ne slušaš.« Prije nego što mu se Julia mogla suprostaviti, počeo joj je ljubiti usta. Daljnja diskusija utišana je upornim poljupcima dok ju je mamio da se još jednom spoji s njegovim tijelom.

Kad se probudila sutradan ujutro, u stanu je vladala tišina. Zapravo, nije bilo nikakva znaka njezina noćnog gosta ako se ne računa otključan prozor i miris Gabriela i seksa koji se lijepio za njezino tijelo i krevet.

Pretraţila je garsonijeru u nadi da će naći poruku, nešto. Ali, ničega nije bilo, čak ni email. Osjetila je kako joj niz tijelo gmiţe jeza. ♥♥♥ Julia je idućeg jutra raspustila kosu, slijedeći Sorayine instrukcije, jer tako izgleda mlade i nevinije. Točno u jedanaest sastala se sa svojom odvjetnicom u predvorju pred dvoranom za sastanke.

Gabriel i John već su bili tamo, stisnuti uza zid i tiho su razgovarali uţurbanim glasom.

Obojica su bila u tamnim odijelima i bijelom košuljama. Ali sličnost je tu prestajala jer

Gabriel je nosio leptirku. Njezina zelena boja bila je u oštrom kontrastu s modrinom njegovih očiju.

Nakratko su se susreli pogledom, dovoljno da ona primijeti da je zabrinut. Nije se osmjehnuo niti ju je pozvao da priđe. Kao da je bio zadovoljan što su na distanci.

Htjela mu je prići, ali Soraya ju je povukla da sjedne na nisku klupu odmah kraj vrata.

Iznenada su se otvorila vrata i u hodnik je kročio golem ragbijaš bijesna izgleda. »Paul?« Julia je ustala.

Zaustavio se iznenađen. »Julia? Jesi li dobro. Reci mi da nije...« U pola rečenice, u pola koraka Paul se zaustavio kad je vidio Sorayino lice. Soraya je već stajala iza Julije. Zurio je u dvije ţene razrogačenim očima koje su isprva imale upitan pogled, a potom se stisnule. Promrmljao je neke psovke i prošao mimo njih. »Paul?«, poviknula je Julia za njim, ali on je otišao niz stube. »Poznajete ga?« pitala je Soraya. »To mi je prijatelj.« »Stvarno?« Izgledalo je da joj Soraya ne vjeruje.

Julia se okrenula licem prema njoj. »Zašto? Poznajete li ga vi?« »On je prošle godine podnio prituţbu protiv jedne moje klijentice. Zbog toga mi je dekan postao neprijatelj.« Juliji je trebao koji trenutak da joj Sorayino otkrivenje dopre do mozga. A kad je doprlo, polako je sjela.

Soraya je bila odvjetnica profesorice Singer? U što sam se uvalila?

Njezin odgovor na to pitanje prekinula je dekanova pomoćnica Meagan koja je objavila da članovi komisije za saslušanje ţele razgovarati s gospođicom Mitchell i profesorom Emersonom, zajedno.

Nakon brzinske konzultacije s odvjetnicima, Gabriel i Julia ušli su u dvoranu za sastanke, a za njima John i Soraya. Čim su se smjestili na suprotnim stranama prolaza između redova, doktor Aras počeo je govoriti. Kao što mu je inače bilo praksa, predstavio je sebe i ostale članove komisije, profesore Taru Chakravartty i Roberta Mwangija. »Doktorica Tara Chakravartty, potpredsjednica Odbor za jednakopravnost.« Profesorica Chakravartty bila je lijepa i sitna ţena indijskog podrijetla, tamnih očiju i duge, ravne crne kose. Nosila je crni kostim s velikim šalom boje japanske jabuke koji je omotala oko torza kao sari. I ona se osmjehnula Juliji dok je zbunjeno i povremeno se mršteći pogledavala u Davidovu pravcu. »Doktor Robert Mwangi, potpredsjednik Odbora za studente.« Profesor Mwangi bio je Kanađanin kenijskog podrijetla koji je nosio naočale s metalnim okvirom i košulju na kopčanje bez sakoa i kravate. Bio je najleţernije odjeven od njih sve četvero i najvidnije prijateljski raspoloţen. Osmjehnuo se Juliji, a i ona je njemu uzvratila smiješkom.

Dekan je nastavio s uvodnim napomenama. »Gospođice Mitchell, profesore Emersone, pismeno smo vas obavijestili zbog čega se traţilo da budete danas ovdje. Sukladno s našom istragom o vašem navodnom kršenju akademskih normi, gospođice Mitchell, razgovarali smo s profesoricom Picton, gospođicom Peterson, gospođom Jenkins, profesorom Jeremyjem Martinom i gospodinom Paulom Norrisom.

Tijekom naše istrage na površinu su izronile neke činjenice, činjenice koje je potvrdio ne jedan od svjedoka.« Dekan je piljio u Gabriela i naškubio usne. »Iz tog je razloga prorektorov ured naredio da se oformi komisija koja će provesti daljnju istragu predmeta. Činjenice koje su do sada izišle na vidjelo jesu: prvo, da se na seminaru od dvadeset osmog listopada dvije tisuće i devete između gospođice Mitchell i profesora Emersona zbila javna prepirka s mogućom osobnom potkom.

Drugo, da je trideset prvog listopada ili jednog od tih dana profesorica Picton pristala biti mentor gospođici Mitchell na magistarskoj radnji na nagovor profesora Emersona koji je kasnije o toj promjeni obavijestio profesora Martina. Profesor Emerson tvrdio je da je prebacivanje bilo nuţno zbog sukoba interesa, odnosno da je gospođica Mitchell prijateljica njegove obitelji. Pismena potvrda pohranjena je u Školi poslijediplomskih studija u studenom da se provede promjena.

Treće, desetog prosinca profesor Emerson odrţao je javno predavanje u Firenci u Italiji na kojem ga je pratila gospođica Mitchell. Tijekom večeri predstavio je gospođicu Mitchell kao svoju zaručnicu. Te činjenice potkrijepljene su u tisku i fotografijama, a jednako ih tako potvrđuje i profesor Pacciani koji je bio nazočan na tom događaju.« Dekan je podigao komad papira na kojem je bio ispis e-maila.

Gabriel se sav smračio na spomen Paccianija i u sebi brdu promrmljao psovku.

Dekan se zagledao u Gabriela. »Je li vas gospođica Mitchell nasrtljivošću navela da se upustite u ljubavnu vezu s njom?« Juliji je malo nedostajalo da padne sa stolice.

Sve su se oči usredotočile na Gabriela koji je potamnio u licu. Njegov je odvjetnik počeo nešto bijesno šaptati na uho, ali je Gabriel odmahnuo rukom. »Apsolutno ne.« »Vrlo dobro. Jeste li u ovom trenutku u ljubavnoj vezi s gospođicom Mitchell? »Doktore Aras, niste ponudili nikakav dokaz za bilo koje od navedenih kršenja pravila.

Vi ste nam samo dali skicu vremenskog određenja koje je otvoreno interpretaciji i tabloidskom novinarstvu iz Italije. Neću dopustiti da na to prisiljavate mog klijenta«, usprotivio se John. »Ako vaš klijent nema što kriti, onda bi morao odgovoriti na naša pitanja. Profesore Emersone, kada je započela veza između vas i vaše studentice?« John nije stigao ni zinuti da se usprotivi jer je uskočila profesorica Chakravartty. »Imam prigovor na tijek ispitivanja u odnosu na to da veze između profesora i studenata na istom odsjeku ne mogu biti veze s obostranim pristankom. I ţelim da moja primjedba ude u zapisnik.« Dekan je kimnuo svojoj pomoćnici Meagan, koja je bjesomučno zapisivala na laptopu. »Uredno zapisano«, uzrujano je odgovorio. »O tom ćemo predmetu razgovarati uskoro.

Profesore Emersone?« »Uz duţno poštovanje doktore Aras, moj klijent nije obavezan odgovarati na nagađanja i spekulacije. Moţda gospođica Mitchell ima drukčije gledište.« John je neljubazno pogledao prema Sorayi, pa se članovima komisije nasmiješio kao nevinašce. »Vrlo dobro. Gospođice Mitchell?« Soraya je pogledala Johna, potom se okrenula članovima komisije. »Moja je klijentica već bila izloţena iskustvu uznemiravanja od strane dekanova ureda kad je bila prisiljena braniti se od ozbiljne, ali u potpunosti zloćudne prituţbe druge studentice. U smislu stresa i emocionalne traume koji su joj već naneseni, molim vas da svoja pitanja usmjerite profesoru Emersonu. On je poticao prebacivanje magistarske radnje profesorici Picton, na svim obrascima je njegov potpis i mi o tom pitanju nemamo što reći.« Julia se nagnula postrance da na uho Sorayi uputi svoj prosvjed, ali ju je Soraya odbila.

Julia je zaškrgutala zubima. »Ah. Tu se javlja klasična zatvorenička dilema. Zanima me shvaća li ijedno od vas kamo to vodi ako nastavite na taj način.« Doktor Aras pročistio je grlo. Gospođice Mitchell i profesore Emersone, mogu vam dopustiti kratku stanku da se dogovorite sa svojim odvjetnicima, ali očekujem od vas da na pitanja odgovarate ekspeditivno i iskreno.

U nedostatku bilo kakva svjedočenja, pridrţavamo pravo da o predmetu odlučimo sami na temelju dokaza koje smo bili u stanju do sada prikupiti. I da izvijestimo prorektorov

ured tako da moţe podići optuţnice ako to bude naša preporuka. Imate pet minuta.« Dekanov je glas bio hladan i nepristran. »Kako veza između profesora i studenata s istog odsjeka ne moţe biti s uzajamnim pristankom, predlaţem da ispričamo profesora Emersona, tako da moţemo razgovarati s gospođicom Mitchell. Profesorica Chakravartty suosjećajno je pogledala Juliju. »Uvjeravam vas da je ovo siguran prostor. Odsjek za talijanistiku neće provesti nikakve disciplinske mjere zbog bilo čega što nam otkrijete. Ako ste bili ţrtva seksualnog uznemiravanja, mi vam moţemo pomoći.« Tarino se suosjećanje naglo pretvorilo u gađenje kad je pogledala prema Gabrielu.

Julia je hitro ustala na noge. »Profesor Emerson nije me uznemiravao.« Soraya ju je ščepala za ruku, ali Julia se nije obazirala. Soraya je ustala i stala pored nje pa pričekala pogodan trenutak da uskoči i uloţi prigovor.

Gabriel je uzrujano počeo tresti glavom, ali ga Julia, onako usredotočena na članove komisije, nije mogla vidjeti. »Nismo bili u vezi dok sam mu bila studentica. A naša je veza sada uzajamna.« Soba je na trenutak utihnula, a onda su tišinu narušili zvukovi što su ih na papiru proizvele olovke članova komisije.

Dekan se naslonio na naslonjač stolice i bilo je izrazito očito da nije iznenađen.

To je Juliji bio prvi pokazatelj da je nešto krenulo krivim, vrlo krivim putem. Polako je sjela i nije obraćala pozornost na Sorayin glas koji joj je nešto govorio na uho nego se okrenula prema Gabrielu. Gledao je ravno pred sebe, ali ona je znala da osjeća da ga gleda, znala je to po tome kako mu se kretala čeljust. Bijesno je prekriţio ruke na prsima, a pogled je uperio na dekana kao kobra koja se sprema za napad. »Hvala vam, gospođice Mitchell. Znači, ta je veza ljubavna.« Doktor Aras je kratko pogledao prema Gabrielu, pa se opet okrenuo Juliji. »Kad se bili tako otvoreni, dopustite mi dodatno pitanje. Kada ste kupili avionsku kartu za Italiju, znajući da ćete putovati s profesorom Emersonom?« Julia je prazno gledala u dekana. »Karte su svakako bile rezervirane prije osmog prosinca, što jasno smješta datum kupovanja karte u vrijeme trajanja semestra. Znači da ste prije polaganja ispita zasigurno razgovarali o namjeri da ga pratite u Italiju kao njegova gošća. U smislu odnosa profesorstudentica to izgleda problematično, zar ne?« Julia je zaustila da nešto kaţe, ali ju je prekinula Soraya. »Uz duţno poštovanje, doktore Aras, vi sada spekulirate.« »Zapravo, gospođice Harandi, ja donosim razumne zaključke quid pro quo* Dekanove su se usne vidno stanjile. »Štoviše, ističem da je vaša klijentica upravo opovrgnula samu sebe. Rekla je da tijekom prošlog semestra nije bila u vezi s profesorom Emersonom.

Hoćemo li povjerovati da su nekom magijom stupili u vezu čim je završio semestar?« Julia je glasno udahnula, taj je zvuk odjeknuo od zidova. S druge strane prolaza između redova sjedala Gabriel je stiskanjem i otvaranjem šaka odavao nemir, pa ih je pokušavao skriti uz tijelo.

Dekan je počeo govoriti, ali ga je prekinuo profesor Mwangi. »Gospođice Mitchell, u ovom vas trenutku moram upozoriti na kazne za krivokletstvo, kao i za kršenje pravilnika ovog Sveučilišta o sprijateljivanju.« Njegov je hladan i ljubazan glas bio u potpunoj suprotnosti s dekanovom nestrpljivom izravnošću. »Krivokletstvo moţe za sobom povući isključenje ili ozbiljne sankcije. Kršenje pravilnika o nezbliţavanju moţe ugroziti vaš akademski status na prošlom seminaru.« Premjestio je nekoliko papira na stolu pred sobom.

»Vi ste svoju radnju pisali s profesorom Emersonom do početka studenog, oko mjesec dana prije putovanja u Italiju. Bili ste upisani na njegov seminar o Danteu cijeli jesenski semestar i dobili ste najvišu ocjenu.

Pravilnik o nezbliţavanju postoji zato da zaštiti studente od toga da budu plijen svojih profesora i da osigura otklanjanje svake mogućnosti nepoštena davanja prednosti. Da ste pali na ispitu profesora Emersona, mi danas ne bismo bili ovdje. Ali, kako ste ostali u njegovoj klasi, sada imamo problem.« Profesor Mwangi pruţio je neke papire Meagan koja je ustala i odnijela ih Juliji i Sorayi.

Soraya je bacila pogled na dokumente, a Julia je zaprepašteno i tupo gledala. Ponovno je pogledala prema Gabrielu, ali joj on nije uzvraćao pogled. »Profesor Martin svjedočio je pred komisijom da se ne sjeća ikakva razgovora s profesorom Emersonom u vezi s time da profesorica Picton ocijeni vaš rad na seminaru o Danteu.

Administracija potvrđuje da je profesor Emerson unio vašu ocjenu preko online sustava za ocjenjivanje. Datirali smo kopije tih elektroničkih dokumenata koje ste upravo dobili.« »Doktore Mwangi, kako tek sada primamo te dokumente, zamolila bih kratku stanku da porazgovaram sa svojom klijenticom.« Sorayin glas probio se kroz Julijin šok. »Ti su trenuci prošlost, gospođice Harandi, jer je vaša klijentica već demantirala samu sebe.« Dekanov je glas bio grub. »Ne slaţem se s time«, upala je profesorica Chakravartty. »Gospođica Mitchell moţda nije u najboljem poloţaju da prosuđuje je li ili nije bila ţrtvom prisile. Dakako, bilo kakvu proturječnost s njezine strane treba opravdati ako je ţrtva uznemiravanja.« »Profesorica Picton ocijenila je moj rad na Danteovu seminaru. Sigurna sam da bi ona mogla razjasniti ovaj nesporazum.« Julijin je glas poprimio tvrdoglav ton koji je bio u oštrom kontrastu s podrhtavanjem glasa. »Dekane Aras, oprostite mi što prekidam, ali upravo smo primili e-mail od profesorice Picton.« Meaganin je glas zvučao neodlučno. Prišla je dekanu i predala mu svoj laptop.

Dekan je brzo preletio pogledom preko zaslona, pa joj ga vratio. »Izgleda da profesorica Picton potvrđuje vašu priču, gospođice Mitchell.« Soraya se nagnula naprijed na stolici. »Onda to razjašnjava sve probleme. S poštovanjem molimo ovu komisiju da zaključi istragu i okonča ovaj predmet.« »Ne tako brzo, gospođice Harandi.« Profesor Mwangi sa znatiţeljom je pogledavao čas Gabriela, čas Juliju. »Ako je ta veza istinski uzajamna, zašto se onda profesor Emerson skriva iza svog odvjetnika?« »Sve što ste napravili jest da ste nam podarili spekulaciju i maštariju. Zašto bi moj klijent trebao na to odgovoriti?« Johnov je glas bio pun prezira. »Naša je zadaća da dođemo do vlastitih zaključaka s uvaţavanjem dokaza. Ne mogu govoriti u ime svojih cijenjenih kolega, ali ustvrdit ću da su po mom mišljenju vaš klijent i gospođica Mitchell bili u vezi za vrijeme zadnjeg semestra. Što znači da su prekršili odredbe o nezbliţavanju, a gospođica Mitchell laţno je svjedočila.« John je ustao na noge. »Ako ovo tijelo namjerava nastaviti na ovaj način, onda ćemo se obratiti za pomoć Udruţenju sveučilišnih profesora Sveučilišta u Torontu i Kanadskom udruţenju sveučilišnih nastavnika, kao što ćemo zatraţiti nastavak svim pravnim sredstvima. Ţelio bih upozoriti komisiju za saslušanje da ne kleveće mog klijenta.« Dekan je odmahnuo rukom. »Sjedite. Ne odgovaramo na prijetnje.« Pričekao je dok John ne sjedne, pa bacio olovku na stol ispred sebe. Skinuo je naočale i stavio ih kraj olovke. »Kako izgleda, ovdje smo udarili u vrh ledenog brijega i moţda će biti najbolje da obustavimo ovo saslušanje do daljnje istrage.«

Gabriel je škrgutao zubima jer je znao da svaka odgoda dodatno ugroţava Julijino primanje na Harvard. »Prije nego što obustavimo ovo saslušanje, mislim da gospođici Mitchell treba dati mogućnost da se čuje njezina priča i da ne mora biti u istoj prostoriji s profesorom Emersonom.« Profesorica Chakravartty kimnula je u Julijinu pravcu. »Profesor Emerson je moćan čovjek. Moţda ste se, gospođice Mitchell, zabrinuli za svoj status, a on je to iskoristio. Moţda vi vjerujete da je vaša ljubav sada uzajamna, ali jeste li uvijek to mislili? Više je svjedoka izvijestilo da je tijekom prošlog semestra bio veoma grub prema vama.« »Pa to je nečuveno! Doktore Aras, zar ćete samo sjediti dok mog klijenta kleveće član vaše komisije za saslušanje? Ţelim da moja primjedba ude u zapisnik i ţelim da se zapiše da ulaţem prituţbu prorektoru zbog neprofesionalnog ponašanja doktorice Chakravartty.« John se gotovo paralizirao kad je ustao na noge. »Ţelim da profesor ostane«, rekla je tiho Julia. »Vrlo dobro.« Profesorica Chakravartty umekšala je glas. »Sigurna sam da je situacija stresna i neugodna. Ali morate znati da je komisija već svjesna vašeg e-maila što ste ga uputili profesoru Emersonu u kojem ga molite da vas prestane uznemiravati. Još jedno ţelim ponoviti da smo mi ovdje da otkrijemo istinu.« Julia je zatreptala, a soba se oko nje zaljuljala. Prigušeni zvukovi napadali su joj oči, imala je osjećaj kao da tone u vodu. Sve je bilo usporeno, naročito njezina svijest, dok joj je grozota objelodanjenja doktorice Chakravartty plazila uz koţu kao hladan prst.

Meagan je Johnu i Sorayi dodala nekoliko listova papira.

John ih je brzo pregledao, pa ih gurnuo ustranu. »Potpuno je neprimjereno da nas ovdje iznenađujete dokumentima koji nisu bili spomenuti u pismu što ste ga poslali mom klijentu.« »Ovo nije sudski postupak, ovo je samo saslušanje zbog istrage. Nas ne sputavaju pravila o prijavi novih dokaza, gospodine Green. Profesorice Chakravartty, moţete nastaviti.« Dekan se zavalio na naslon stolice i punu pozornost usmjerio na Taru. »Znam da niste uloţili prituţbu zbog toga što vas je profesor Emerson uznemiravao.

Ali nije prekasno da to sada napravite. Ako ţelite, moţemo zatraţiti da ode iz ove prostorije, tako da moţemo porazgovarati o tome.« John je odmahnuo glavom. »Moj klijent izričito poriče bilo kakvo uznemiravanje, seksualno ili koje drugo protiv gospođice Mitchell. Ako ikoga treba ispitivati u vezi s uznemiravanjem, onda to u prvom redu treba biti Christa Peterson koja je zlonamjerno zakuhala cijelu ovu stvar.« »Gospođica Peterson će snositi odgovornost za svoje djelovanje, ne brinite.« Glas profesora Mwangija bio je miran i izravan. »Gospođice Mitchell, mene jednako zanima i prepiska elektroničkom poštom koju imamo ovdje u kojoj vi traţite od profesora Emersona da vas prestane uznemiravati. Moţete li nam dati kontekst u kojem ste dali tu izjavu?« »Bila je to greška.« Julijin je glas bio tih, premda je u sobi odjeknuo glasno. »Greška?«, ponovila je profesorica Chakravartty. »Imali smo... nesporazum. Nisam trebala upotrijebiti riječ uznemiravanje. Bila sam ljuta. Nisam tako mislila.« Soraya je počela Juliji nešto na šaptati uho, ali Julia se odmaknula od nje i stala petljati rukama. »Nije bilo uznemiravanja. Zato nisam podnijela prituţbu.« Profesorica Chakravartty neko je vrijeme skeptično gledala Juliju, pa se potom okrenula dekanu. »Predlaţem da se privremeno obustavi ovo saslušanje. Imam mnogo pitanja na koja nisam dobila nikakve odgovore, a htjela bih ih uputiti drugim svjedocima. I

htjela bih razgovarati s gospođicom Mitchell u manje neprijateljskom okruţenju.« Bacila je brz pogled prema Gabrielu. »Gospođica Mitchell porekla je tvrdnju. Nije podnijela prituţbu protiv moga klijenta i prema članku deset sveučilišnog pravilnika o seksualnom uznemiravanju, ne moţe biti tome podvrgnuta. Moţemo li dalje?« dometnuo je John. »Gospodine Green, ne trebate mi vi govoriti kako da vodim postupak«, obrecnuo se dekan. »Imamo dovoljno vremena da istraţimo sve podastrte dokaze.« Dekan je pokretom pokazao drugim članovima komisije da mu se pribliţe da se mogu konzultirati. Samo spominjanje odlaganja izazvalo je kod Julije preskakanje srca, pa se prestrašenim pogledom zagledala u Gabriela kojem je lice izuzetno pocrvenjelo.

Nekoliko minuta kasnije, dekan je stavio naočale na oči i pogledom obuhvatio prostoriju. »Kako je profesorica Chakravartty predloţila, privremeno ću odgoditi ovo saslušanje.

Bili ste susretljivi, gospođice Mitchell, i na tome vam zahvaljujem. Profesore Emersone, vi nam niste rekli ništa. Odsutnost suradnje nije nam ostavila drugog izbora nego da se vratimo ispitivanju svih ostalih svjedoka. Posebno imam nekoliko pitanja koja bih ţelio postaviti načelniku odsjeka, profesoru Martinu.

Ako je veza između vas dvoje bila uzajamna, oboje ste u opasnosti da ste prekršili pravilnik o nezbliţavanju. A vi, gospođice Mitchell, vi ste moţda iznjeli proturječne izjave o tome kada je ta veza zaista započela.

S druge strane, e-mail što ste ga poslali profesoru nije u skladu s vašim ostalim tvrdnjama. Postoji tu još i pitanje stipendije M. P. Emersona koju spominjete u svojoj elektroničkoj poruci.

Neću dopustiti da ovaj postupak srlja u prosudbe. Zbog toga ovo odlaganje ima svrhu da nam omogući cjelokupnu istragu. Ovo odlaganje moţe potrajati nekoliko tjedana, ovisno o razini suradnje koju ćemo dobiti. Naravno, ako biste radije da ne odlaţemo, tada nam jednostavno odgovorite na naša pitanja.« Na te su se riječi Gabriel i John strogo pogledali.

Julia je gledala kako Gabriel zatvara oči i kako mu se usne pokreću kao da sam sebi nešto šapuće. Onda je naglo otvorio oči i ustao. »Dosta«, rekao je. Šest pari očiju munjevito se zapiljilo u razjarenog profesora koji je bijesno sijevao pogledom prema članovima komisije. »Nema potrebe za odgodom. Surađivat ću.« Gabriel je stisnuo čeljust, a modre su mu se oči bljeskale.

Juliji je potonulo srce. »Izgleda da smo napokon stekli vašu pozornost, profesore Emersone, i naveli vas da izađete iza zaklona svog odvjetnika«, zajedljivo je rekao profesor Mwangi. »Takva je opaska ispod vaše razine.« Gabriel je odmahnuo rukom. »Ţelite li odgovarati na pitanja komisije?« prekinuo je dekan obračun pogledima između dvojice muškaraca. »Hoću.« John je, čim se pribrao od iznenađenja, skočio na noge i stao kraj Gabriela. »Doktore Aras, moj klijent se otklonio od dogovora. Moţete li mi dati trenutak da se konzultiram s njim?« Dekan je kimnuo, a John je počeo nešto uţurbano šaptati Gabrielu na uho.

Julia je vidjela da mu se nije dopadalo što mu John govori i vidjela je kako je usnama oblikuje riječi: »Ne, ne, ne.« Na koncu je Gabriel odbio Johna ubilačkim pogledom. »Voljan sam odgovarati na bilo koje i na sva pitanja, ali ne dok je gospođica Mitchell u ovoj prostoriji. Neke odgovore koje

ţelim dati osobne su naravi i iz raznih - ah - razloga radije bih te odgovore drţao u povjerenju.« Dekan je pomno odmjerio Gabriela i kimnuo glavom. »Vrlo dobro. Gospođice Mitchell vi ste ovaj trenutak slobodni, ali vas molim da ne izlazite iz ove zgrade. Mogli bismo vas vrlo uskoro opet trebati.« »Ako profesor Emerson ima namjeni klevetati moju klijenticu, moţe to i pred nama«, usprotivila se Soraya. »Kolektivni sporazum sa sindikatom sveučilišnih profesora jamči povjerljivost u svim pravnim postupcima.« Dekanov je glas postao vrlo hladan. Uzeo je trenutak da se dogovori sa svojim kolegama, a potom kimnuo prema Juliji. »Ako profesor Emerson ponudi svjedočenje koje se tiče vaše klijentice, dobit ćete mogućnost da ga pobijete. Bilo koji predmet koji se tiče vašeg slučaja, gospođice Mitchell, ostat će u diskreciji. Gospođice Harandi, gospođice Mitchell, obje ste za sada slobodne da odete. Moja će vas pomoćnica obavijestiti da se vratite kad zatrebamo vašu prisutnost.« Soraya je odmahnula glavom, ali je uzela Juliju za ruku i pokušala je povući prema vratima u dnu dvorane.

Julia je stajala kao ukopana. »Naša je veza bila uzajamna. Znala sam što radim i ne kajem se zbog toga. Nimalo. To nije neka jeftina veza. Nije bilo nikakva uznemiravanja.« Dekan nije mogao a da ne primijeti kako profesor Emerson počinje trljati oči i usta i psuje sebi u bradu. »Gospođice Mitchell, vi ćete imati svoju priliku za opovrgavanje. Sada vas molim... « Soraya je brzo povukla Juliju van iz dvorane. Prije nego što je izišla uzaludno je pokušavala uhvatiti Gabrielov pogled, ali on je oborio glavu i zatvorio oči.

»Molim?« Profesor Jeremy Martin zamalo se izderao na telefon u svom uredu.

Na drugoj se strani kampusa Meagan, dekanova pomoćnica, okrenula, leđima članovima komisije za saslušanje dok se pripremala da progovori glasnije. »Rekla sam da bi vam dekan htio postaviti nekoliko pitanja o profesoru Emersonu i Julianne Mitchell. Profesor Emerson je upravo priznao da je prekršio nekoliko sveučilišnih propisa o vezi s njom. Moţete li, molim vas ostati na liniji dok vas ne stavim na zvučnik?« »Za Boga miloga« dahtao je Jeremy i treptao i zijevao kao riba. »Profesore Martin? Komisija za saslušanje ţeljela bi razgovarati s vama, smjesta.« Meagan se okrenula i pogledala dekana u oči. »Odmah stiţem. Zamolite dekana da ne radi ništa dok ne dođem!« Jeremy je tresnuo slušalicu na svoj radni stol i tako hitro izišao iz ureda da je zaboravio za sobom zatvoriti vrata. Istrčao je iz svoje zgrade, pa pojurio kroz park Queen's, a zastao je samo na pokoji trenutak da ga ne pregazi auto. Do trenutka kad je presjekao kroz nekoliko četvrti prema sjedištu komisije za saslušanje, ostao je bez daha, bio je sav zguţvan i nevjerojatno uzrujan zbog pomanjkanja kondicije. »Stani«, prodahtao je kad je projurio kroz vrata. Oslonio se rukama o koljena da pokuša povratiti dah. »Hvala vam, profesore Martin, što ste nam došli.« Dekanov je ton bio zajedljiv. »Došao sam... što sam brţe... mogao. O čemu je... riječ?« Dekan je pokazao svojoj pomoćnici da donese profesoru čašu vode, koju je profesor ispio pun zahvalnosti. Piće mu je dalo časak da pogledom potraţi Gabriela koji je stoički sjedio na stolici kraj svog odvjetnika.

Dekan se namrgodio. »Izgleda da je stanje na vašem odsjeku u potpunom neredu.

Profesor Emerson je upravo priznao da je nasrtao na gospođicu Mitchell i da je s njom bio u ljubavnoj vezi dok mu je bila studentica. Mene zanima koliko dugo vi znate za to?« »Molim?« Jeremy je dohvatio stolicu i teško se stropoštao na nju. »Rekli ste nam da vam je profesor Emerson ovog semestra otkrio svoju vezu s gospođicom Mitchell, ali da se ne moţete sjetiti kada? Zanima me jeste li imali ikakav nagovještaj da su prošlog semestra bili u vezi?« Jeremy je od zbunjenosti sastavio obrve. »Ja... što...?« »Gabriel Emerson pokušao je prikriti svoju vezu sa studenticom tako što je prebacio mentorstvo za njezinu radnju Katherine Picton«, objasni mu je profesor Mwangi. »Što ste znali o tome i kada?« Jeremyju se smrknulo lice. »S duţnim poštovanjem, jesam li ovdje ja na ispitivanju ili Gabriel? Meni je rečeno da ste mi htjeli postaviti nekoliko pitanja o predmetu koji se ustanovio između Gabriela i gospođice Mitchell. Nije mi dana nikakva naznaka da sam ja pod sumnjom, inače bih smjesta obavijestio Udruţenje sveučilišnih profesora i doveo svog sindikalnog zastupnika.« Profesor Mwangi istog je trena začepio usta. »Jeremy, nema potrebe da zauzimaš tako obramben stav. Nas jednostavno zanima moţeš li nam ili ne baciti kakvo novo svjetlo na izvješće koje nam je profesor Emerson upravo iznio. To je sve.« Dekan je u Robertovu pravcu uputio strog pogled. »Mogli bismo se na trenutak vratiti na pitanje vremenskog slijeda. Mene zanima e-mail koji je gospođica Mitchell poslala profesoru Emersonu, u kojem ga optuţuje za uznemiravanje i govori mu da će vratiti stipendiju M. P. Emersona. Što nam moţeš reći o tome?« Jeremy je pogledom kliznuo prema Gabrielu.

Nije imao pojma zašto je Gabriel priznao - to jednostavno nije imalo smisla. Bilo je vjerojatnije da bi zaobišao bilo kakvu vrstu disciplinskog postupka da nije rekao ništa.

Priznavši, predao je svoju sudbinu dekanu u ruke činom koji se moţe opisati samo kao akademski harakiri. Štoviše, tim je priznavanjem umiješao i samog Jeremyja, a to je bilo nešto što se njemu nije dopalo, ni najmanje. »Ništa ne znam ni o kakvu uznemiravanju. Na svojoj poziciji pročelnika talijanistike imam besprijekorne rezultate u pridrţavanju sveučilišnih propisa.« Pogledao je prema Meagan. »I ţelio bih da dokumentacija o mojem upravljanju odsjekom bude uključena u ovaj postupak.« Dekan je mahnuo rukom svojoj pomoćnici, nevoljko prihvaćajući Jeremyjev zahtjev.

Pogledao je članove komisije. »Je li gospođica Mitchell uloţila prituţbu za uznemiravanje?« Članovi komisije odmahnuli su glavama. »Mogu li vidjeli taj e-mail?« Dekan je kimnuo Maegan, a ona je hitro pruţila list papira Jeremyju.

Iskoristio je zgodu da ukrade malo vremena za svoj prenapregnuti mozak u nadi da će dobiti neki mig iz Gabrielova govora tijela o čemu li to sada on, dovraga, razmišlja. Ali Gabriel i dalje nije gledao u njega, jednostavno je sjedio kamena lica i stisnute čeljusti. »Kako gospođica Mitchell nikada nije podnijela prituţbu, moţemo zaključiti samo to da je primijenila mišljenje. Moţda je taj e-mail poslala u ţurbi i pokajala se. Zvuči kao da nije zamjerala zbog njegova ponašanja.« Jeremy je vratio papir Meagan. »Što znate o stipendiji?« upitala je profesorica Chakravartty.

Jeremy je brzo pogledao dekana. »Obavijestio sam e-mailom dekana da se nam je u svojstvu donatora stipendije pristupila filantropska organizacija iz Sjedinjenih Drţava čijeg se imena ne mogu sjetiti. Ta dobrotvorna ustanova ţeljela je dodijeliti stipendiju najboljim studentima na poslijediplomskom studiju na mom odsjeku. To je sve što znam.« »Kakva je veza između profesora Emersona i te stipendije?« upitao je dekan, Jeremy je slegnuo ramenima. »Nikakva.« Profesor Mwangi je ispred sebe na stolu spojio vrhove prstiju. »Drţim da je to teško povjerovati. Postoji podudarnost u imenu, odsjeku i studentici. Gospođica Mitchell očito je povezala tu stipendiju i profesora Emersona - zašto bi inače zaprijetila da će je vratiti?« Jeremy se nasmiješio s nelagodom. »Sjećate li se kako je ţivot izgledao kad ste bili student? Kad ste ţivjeli na kavi i na tankoj juhi s rezancima i kad jedva da ste spavali? U takvim okolnostima studenti se znaju ponašati potpuno neočekivano. Siguran sam da smo svi vidjeli i gore stvari.

Uvjeravam vas...«, na to je kimnuo u Gabrielovu pravcu, »profesor Emerson nema ništa s tom stipendijom. Ja sam taj koji ju je dodijelio, a to sam učinio na temelju činjenice da je gospođica Mitchell ponajbolja studentica na poslijediplomskom studiju koja je primljena u naš program. Moţete razgovarati s Tracy u donatorskoj sluţbi o toj dobrotvornoj donaciji i tamo moţete pogledati njezine dokumente.« Gabriel se silno trudio da skrije iznenađenje zbog činjenice da ga njegov pročelnik štiti.

Promeškoljio se na svom sjedalu, provukao ruku kroz kosu i stao, čekati da vidi kako će reagirati dekan. »To neće biti potrebno.« Dekan je skinuo naočale te stao zamišljeno grickati vrh jednog krilca. »Kao što ste čuli, profesor Emerson priznao je i preuzeo na sebe svu odgovornost za svoju vezu s gospođicom Mitchell. Prema njegovu vlastitom priznanju, igrao je na njezinu krhkost i obećavao joj da će se 'pobrinuti' za cijelu situaciju. To potvrđuje i činjenica da je iskoristio profesoricu Picton, kao i nervozno ponašanje gospođice Mitchell za vrijeme ovog postupka.

Kako je profesor Emerson bio u poloţaju moći nad gospođicom Mitchell i kako je više svjedoka posvjedočilo da je isprva bio grub prema njoj, ne vjerujemo da je njihova veza bila

uzajamna.« Na to je pogledao profesoricu Chakravartty koja je slavodobitno kimala. »Stoga smo skloni opravdati njezino krivokletstvo jer je očito bilo izneseno pod pritiskom, te ćemo stoga odbaciti sve prituţbe protiv nje. Osim ako nam ne podastrete razlog da to ne učinimo.« Gabriel je pogledao Jeremyja u oči, i to tako oštro da je Jeremy zamalo zgrčio lice od bola. »Ne vidim razloga zbog čega bi gospođica Mitchell imala biti kaţnjena.« Jeremy je od nelagode povukao ovratnik na košulji. »Mi ćemo potaknuti gospođicu Mitchell na mogućnost da podnese prituţbu za uznemiravanje. S obzirom na rečeno i s obzirom na činjenicu da je profesor Emerson bio od pomoći, nemam namjeru više razvlačiti ovaj slučaj. Ipak, zanima me treba li preporučiti prorektoru da vaš odsjek bude stavljen pod nadzor. Suočeni smo s procesom vezanim uz jednu drugu vašu studenticu, gospođicu Peterson. A gospođica Mitchell podnijela je prituţbu protiv nje. To je nekoliko različitih događaja, sve u jednom semestru, profesore Martin. Što se događa na vašem odsjeku?« Dekan je strogo pogledao Jeremyja.

Jeremy se uspravio. »Iznenađen sam i zaprepašten kao i vi. Ali svakako ne moţete kriviti mene što nisam pokazao neumjesno zanimanje za osoban ţivot onih koji su na mom odsjeku.« »Ne moţemo, ali od vas očekujemo da očuvate sigurnu sredinu za studente, naročito ţenske.« Ton profesorice Chakravartty bio je čvrst i odrican.

Dekan je kimnuo glavom u njezinu pravcu. »Kako bilo, poznati su mi vaši besprijekorni rezultati i reputacija vašeg odsjeka. Zbog toga i molim vašu pomoć u određivanju toga što bismo trebali učiniti u smislu posljedica za ova kršenja pravila i pozivamo vas na sastanak na kojem ćemo o tome prodiskutirati.« Dekan je odmahnuo Jeremyju.

Jeremy je pročistio grlo. »Hvala vam. Prije toga ţelio bih porazgovarati s profesorom Emersonom.« »Njegovo je svjedočenje zapisano. Meagan će vam ga dati s transkriptom.« »Kako sam ja njemu nadređen, radije bih mu sam postavio nekoliko pitanja. Sumnjam, gospodine, da ćete mi uskratiti to pravo kao njegovu pročelniku.« Dekan se namrštio. »Vrlo dobro. Imate pet minuta.« Jeremy je na to kimnuo glavom, krenuo prema vratima i pričekao da Gabriel dođe za njim.

Gabriel je pokretom ruke odbio Johnov pokušaj da ga prati, pa je pognutih ramena polako pošao za svojim prijateljem. »Jebote, što si to napravio?« prosiktao je Jeremy i okrenuo leđa komisiji za saslušanje.

Gabriel je slijedio Jeremyjev pokret. »Htjeli su odgoditi ovaj sastanak i pokrenuti proširenu istragu. Julianne bi izgubila Harvard, a da ne spominjemo činjenicu da je bila u opasnosti da bude kaţnjena za akademsku prevaru i krivokletstvo.« »I što, dovraga, misliš da će se dogoditi sada? Dekan te moţe otjerati.« »Prije nego što sam dao izjavu, moj je odvjetnik zatraţio blaţu kaznu. Dekan je pristao jer nisam počinio nikakvo kriminalno djelo.« Jeremy je rukama protrljao lice. »I tako si ti navalio i sve priznao? Jesi li ti lud? Trebao si drţati jezik za zubima.« »I uništiti Juliannein ţivot? Nikad!« Jeremy je uputio prijatelju dug, hladan pogled. »Mogu ti opozvati profesuru. Ako te otpuste, nijedno te sveučilište više nikad neće primiti. Karijera će ti biti gotova.« Gabrielu se lice skamenilo. »Nije me briga.« »Pa, mene jest!« zapjenio se Jeremy. »Ne ţelim izgubiti jednog od svojih najboljih profesora zbog neke studentice na poslijediplomskom. Uza sva financijska rezanja na našem

odsjeku, moguće je da neću moći dobiti zamjenu za tebe. Dovoljna je katastrofa što imamo samo jednog stručnjaka za Dantea. Kako da vodim pošteni odsjek bez ijednog?« »To nije moj problem.« »Vraga nije!« bijesno ga je pogledao Jeremy. »Ti Julianne i... i ta Christa... vi ste mi jednim potezom obogaljili odsjek. Sve i da dobijem dozvolu da te zamijenim, tko će htjeti raditi kod mene kad se pročuje za Christinu parnicu? Da ne spominjem aferu s Julianne.« »To nije afera«, tvrdoglavo je prošaptao Gabriel. »Dekan je obećao potpunu povjerljivost. Zbog toga sam pristao govoriti pred njima.« Jeremy nije mogao vjerovati i samo je tresao glavom. »Ti jednostavno ne shvaćaš, je li tako? Ja sam ti prijatelj. A ti si me doveo do toga da izgledam kao imbecil pred svojim šefom.

Sasvim je moguće da uzmu istraţivati i mene kako bi otkrili što sam znao i kada. Morat ću se pojaviti pred sam bog zna koliko komisija, a moţda i na sudu!« »Ţao mi je«, rekao je kruto Gabriel. »I treba ti biti ţao. Izgledam kao idiot koji je dopustio predatorski nastrojenu profesoru da mu u ruke dođu dvije studentice na poslijediplomskom studiju i da napravi kaos. Imaš sreće što je Tara u komisiji, a ne pročelnica Ţenskih studija. Objesila bi te za jaja nasred kampusa.« Gabriel je ispravio ramena. »Reći ću im da nisi znao ništa i snosit ću sve posljedice.« Jeremy je prišao korak bliţe svom mlađem kolegi i zagledao mu se ravno u oči. »Nemoj meni prodavati ta sranja u stilu mučenika. Mnogo si ljudi povrijedio u svom pokušaju da zaštitiš svoj teritorij. Sada je na redu moja guzica. Što misliš što će se dogoditi ako tebe najure odavde?« »Ako me pokušaju najuriti, tuţit ću ih.« Jeremy je spustio ruke na struk. »To će ti biti prekasno. A čim te otpuste, ljudi na Harvardu čut će za to i Juliannein će magisterij biti ukaljan. Uništit ćeš i njezin i moj ugled, kao i ugled svih drugih profesora i studenata u mom odsjeku i sve će nas stavljati u isti koš s tobom.« Jeremy je odmahnuo glavom. »Kako si nam to mogao učiniti?« Gabriel je šutio i polako stiskao i opuštao šake.

Jeremy je glasno opsovao i upravo se htio okrenuti i otići kad ga Gabriel uhvati za ruku. »Oprosti.« »Prekasno je za isprike.« »Nisam shvaćao da će ovo imati posljedice po tebe i sve ostale. Nisam razmišljao.« Gabriel je zastao, a na licu mu je bio izraz bola. »Pomozi nam. Molim te.« Jeremy ga je zaprepašteno pogledao. Profesor Emerson bio je uspaničen i očajan i lice mu nikad nije bilo takvo. »Napravio si nevjerojatnu količinu štete u pokušajima da je zaštitiš.

Trebao se sve poricati.« »Onda bi dekan morao nju kazniti ili cijelu stvar izvesti van u javnost.« »Mogla je molbu poslati i iduće godine.« »Pa bi je glatko odbili. Što se dulje nastavi ova istraga, to je vjerojatnije da će pojedinosti iscuriti van. Kao što znaš, ovo je mala akademska zajednica.« »Naravno da znam«, zatresao je Jeremy glavom. »A i ti znaš da je bolje ne jebati studenticu.« Gabriel je pocrvenio u licu i prijeteći zakoračio naprijed. »Ja nju nisam jebao.« »Vraga nisi. A sada smo svi najebali«, prasnuo je Jeremy. Gabrielu su se nosnice zasjale dok se pokušavao suzdrţati od bijesnog odgovora.

Jeremy je uputio svom prijatelju dug ispitivački pogled. »Moj glavni prioritet je moj odsjek. Ali ne ţelim da ti i Julianne budete uništeni. Dosta je već mladih ţena patilo zbog svojih profesora, slaţeš li se sa mnom?« Gabriel je šutio stisnutih usana.

»Pomoći ću ti, ali radit ćemo na moj način. Razumiješ li me? Neću sve riskirati pa da ti opet sve preokreneš i ponovno mi sve sjebeš.« Gabriel je zastao. Onda je kimnuo u znak pristanka. »Sada samo moram uvjeriti dekana da bude zadovoljan što si ovoliko poniţen i da ne ide do kraja.« Jedva ga dalje i pogledavši, Jeremy je otišao u prednji dio dvorane da se pridruţi članovima komisije za saslušanje u njihovim razmatranjima.

Gabriel je pognuo glavu i prigušeno odahnuo od olakšanja.

Prije nego što je Meagan uvela dame nazad u dvoranu, Julia je već izgrizla nokte do mesa, a Sorayi je adrenalin ubrzano kolao.

Julia je odmah pogledom potraţila Gabriela, a ono što je vidjela silno ju je uznemirilo.

Ramena su mu bila pogurena i sjedio je na stolici sasvim nagnut naprijed. Ruke je stisnuo između koljena i objesio je glavu.

Gledala ga je netremice i ţudjela da je pogleda.

Ali nije.

Profesor Martin sjeo je kraj Gabriela i prekriţio ruke na prsima. Nije djelovao sretno. »Gospođice Mitchell, dopustite mi da prijeđem izravno na predmet. S obzirom na svjedočenje profesora Emersona, vi imate ispriku. Obavijestit ćemo Registratorski ured da ocjena koju ste stekli na seminaru profesora Emersona treba ostati upisana.« Julia je zinula od šoka zbog dekanove objave. »Učinit ćemo koliko god moţemo da budete sigurni da ubuduće više neće biti nasilja nad vama.« Dekan je pogledao u Gabrielovu pravcu. »Ako vas profesor Emerson bude uznemiravao na bilo koji način ili ako budete imali briga u vezi s posljedicama vaše bivše veze s njim, molim vas, smjesta obavijestite profesora Martina.

Slobodni se uloţiti prituţbu zbog uznemiravanja protiv profesora Emersona, ali to morate učiniti u roku od šest dana od upisivanja završnog akademskog rada u svom programu.« Dekan je kimnuo Sorayi. »Siguran sam da će vam vaša odvjetnica objasniti pojedinosti pravilnika o neuznemiravanju. Znam da ste podnijeli prituţbu protiv gospođice Peterson, ali se nadamo da ćete vi i ona povući svoje prituţbe jedna protiv druge s obzirom na ishod ovog saslušanja. Moţete slobodno otići.« Počeo je šuškati svojim papirima. »Hvala vam, doktore Aras.« Soraya se široko osmjehnula, pa razmijenila kimanje i znakovite poglede s Tarom. »Ja nisam ţrtva«, rekla je tvrdoglavo Julia. »Pardon?« rekao je dekan i zagledao se u nju preko ruba svojih naočala. »Rekla sam, ja nisam ţrtva. Naša je veza uzajamna.« Okrenula se i pogledala Gabriela. »Što se to događa?« Gabriel je i dalje drţao pogled prikovan o pod. »Gospođice Mitchell, komisija je došla do uvjerenja da je profesor Emerson to učinio s umišljajem.« Profesor Mwangi joj se obraćao blago. »No u svjetlu njegova priznanja, smatramo ga odgovornim za vlastite postupke. A to uključuje i brigu za vaše dobro.« »Moje dobro vezano je uz njega. Ako njega kaţnjavate, onda kaznite i mene.« Stupila je korak bliţe stolu iza kojeg je sjedila komisija.

Gabriel je naglo dignuo glavu i srdito pogledao Juliju. »Gospođice Mitchell, sveučilištu je duţnost da štiti studente da ne budu plijen svojih mentora. Molimo vas, pustite nas da radimo svoj posao.« Ton profesorice Chakravarrty nije bio nesuosjećajan. »Učinili smo to zajedno. Ako je on kriv, onda sam kriva i ja.« »Ne nuţno.« »Onda mi recite što je rekao! Dajte mi priliku da odgovorim.« Julia je očajnički gledala lica članova komisije za saslušanje, jedno za drugim, i nadala se da će netko, barem netko, popustiti. »Profesor Emerson je priznao da se upustio u nedoličnu vezu dok ste bili njegova studentica. Profesorica Picton je potvrdila da je ona ocijenila vaš seminarski rad i da je

mentorica vašeg magistarskog rada. Stoga smo prema njemu skloni biti blagi. Osim ako vi ne inzistirate da bude drukčije.« »Naravno da inzistiram da bude drukčije. Hoću da ga pustite na miru!« Članovi komisije za saslušanje zatresli su glavama. »Zašto vjerujete njemu, a ne meni? Ja sam studentica. Morate moje svjedočenje jače uvaţavati. On me nije povrijedio. Morate mi vjerovati!« Juliju je obuzimao očaj, bila je na rubu suza. »Gospođice Harandi, kontrolirajte svoju klijenticu.« Dekan je uzrujano podigao glas. »Molim vas«, rekla je Julia i prišla još jedan korak bliţe članovima komisije. »Morate mi vjerovati. Pustite ga!« »Zamolit ćemo vas i sve druge stranke da potpišu sporazum o povjerljivosti zbog vaše zaštite koliko i zbog integriteta ovog postupka.

Ponavljam, ako i nadalje budete imali ikakvih poteškoća, izvolite obavijestiti profesora Martina.« Dekan je kimnuo Sorayi. »Dajte, Julia.« Soraya ju je povukla za ruku, ali uzalud. »Idemo prije nego što se predomisle.« »Gabriele, što se dogodilo?« Julia je koraknula prema njemu, ali joj je zašiljeni vrh pete na čizmi zapeo za tepih pa se srušila na koljena.

Napokon joj se pogled sreo s Gabrielovim jer je pogledao dolje prema njoj. Polako je udahnula i shvatila da su njegove tamne modre oči hladne i prazne. Spustio je glavu.

U jednom jedinom trenutku vatra u njezinim ţilama postala je led.

»Nešto je trulo u drţavi Danskoj.« Soraya se leđima naslonila na toaletni ormarić u ţenskom toaletu dok je njezina klijentica sjedila na stolici i plakala. Izvadila je BlackBerry iz aktovke, pregledala elektroničku poštu, pa prokleti aparat vratila na mjesto na kojem je ranije bio. »Znam ja Johna. Njegov bi plan bio da ne kaţe ništa, a onda pokrene parnicu. Pokušao bi prikazati da si za sve ti kriva i tako pripremiti teren za Gabrielovu obranu. On nikad ne bi pristao na takvu obranu.« Soraya je strogo gledala svoju klijenticu. »Znate li vi nešto? Nekakvu tajnu koja bi Gabrielu mogla zadati brige ako izađe u javnost? Nešto krajnje opasno?« Julia je ţučno odmahnula glavom. Uzimanje droge ostalo je u prošlosti kao i njegov razuzdani promiskuitet, uključujući i susret s profesoricom Singer. Naravno, postoji i sitnica kao što je trgovanje Botticellijevim grafikama na crno, ali ona nikada nikome ne bi otkrila da one postoje, a najmanje Sorayi. »Jeste li sigurni?« Odvjetnica je stisnula oči. »Nema ničega.« Julia je šmrcnula, pa obrisala nos papirnatim rupčićem.

Soraya je zabacila dugu, tamnu kosu. »Onda sigurno čuva svoje tajne i od vas. Ne mogu zamisliti što bi bilo opasnije po njega od priznanja da je imao nedoličnu vezu s vama.

Mislila sam da ste mi rekli da niste spavali s njim do prosinca.« »Tako je.« »Pa zašto im je onda rekao da ste bili skupa dok ste vi još bili njegova studentica?« »Što mislite, hoće li ga otpustiti?« Julia je promijenila temu razgovora. »Ne.« Soraya je glasno izdahnula zrak. »Emerson je tamo za stalno i prema govoru tijela u dvorani - ima pročelnikovu podršku. Ali tko zna? David je umišljeni gad.« »Ne mislite da je Gabriel lagao da bi mene zaštitio?« Soraya je rukom sakrila pokroviteljski smiješak jer, zaista, bilo bi sasvim neprimjereno da se osmjehuje u tom trenutku. »Ljudska su bića sebična. On je štitio sebe - skrivao je neku tajnu i nije htio da izbije na vidjelo ili je prodao iskrenost za ublaţavanje kazne. Gabriel je igrao na svoju ruku i nije htio dopustiti Johnu. da se bori protiv optuţbe. Inače, mi bismo još sjedile u hodniku i čekale.« Julia je prišla umivaoniku i umila se. Trudila se izgledati pristalo.

Soraya je zatresla glavom. »Ne ţelim biti bešćutna, ali zbilja mislim da ne biste trebali trošiti svoje suze zbog njega.« »Kako to mislite?« »Sigurna sam da ste vi bili intrigantna razonoda, u usporedbi s njegovim drugim ţenama. Vjerojatno vam je izgovorio lijepe riječi pa ste se poševili s njim i šutjeli o tome. Ali muškarcima kao što je on ne moţe se vjerovati. I nikad se ne mijenjaju.« Nastavila je ubrzano čim je vidjela izraz na Julijinu licu. »Nisam ovo htjela spominjati, ali jedna se moja prijateljica spetljala s njim nekoliko puta. Sreli su se u nekom klubu prije godinu dana i to je završilo jebačinom u toaletu.

Jednoga dana proljetos neočekivano ju je nazvao. Završili su još jednom u krevetu i poslije više nije ni čula za njega. Kao da je u zemlju propao.« Soraya je odmjeravala Julijinu reakciju. »Zašto ţelite biti s nekim takvim? Vjerojatno je spavao i s drugim ţenama cijelo vrijeme dok je bio s vama.« »Vi njega ne poznajete. Ne osuđujte ga.« Julijin je glas zvučao pomalo agresivno.

Soraya je jednostavno slegnula ramenima i stala kopati po torbici da nađe ruţ za usne.

Julia je zatvorila oči i duboko udahnula - trudila se probaviti sve te nove informacije.

Gabriel i ja zbliţili smo se prošle jeseni - je li spavao s kime drugim kad mi je slao cvijeće i emailove? Je li mi lagao u vezi s Paulinom?

Julia nije znala u što joj je vjerovati. Srce joj je govorilo da vjeruje Gabrielu, ali nije mogla poreći činjenicu da joj je Soraya ubacila zrno sumnje u misli.

Izišle su u hodnik i uputile se prema stubama u nadi da će uspjeti umaknuti drugima.

John i Gabriel radili su isto. Nijedan od te dvojice muškaraca nije izgledao sretno. »Gabriele!« pozvala ga je Julia.

John je blenuo prema njoj. »Idemo, Gabriele. Ne smiju te vidjeti s njom.« Julia je pogledala u uznemirene modre oči. Nije više izgledao onako ogorčeno kao prije -izgledao je trezveno i tjeskobno. »Zar nisi napravila dovoljno štete za danas?« obrecnuo se njegov odvjetnik u trenutku kad je Julia neodlučno zakoračila prema njima. »Ne obraćaj joj se na taj način.« Gabriel je stao između njih i tijelom zaštitio Juliju. Ali i dalje nije pogledavao u nju. »Slušajte vas dvoje, David i njegovi podanici samo što nisu došli na ova vrata i ja bih radije da odemo prije nego što se to dogodi. Zato, ako bilo koji razgovor morate obaviti, učinite to brzo«, prasnula je Soraya. »Samo preko mene mrtva.« John ju je pogledao poprijeko. »Ionako smo već u velikoj nevolji. Idemo.« Gabriel je prostrijelio svog odvjetnika pogledom punim upozorenja i zaškrgutao zubima, pa se licem okrenuo Juliji. »Što se to događa? Zašto si im rekao da je naša veza bila nedolična?« Julia se zagledala u tamne, ispaćene oči. »Baško da svoju kob ne shvaćaš.« Gabriel se nagnuo prema njoj da joj prišapne uţurbanim glasom. »Što bi to trebalo značiti?« »To znači da je upravo spasio tvoje dupe, eto što to znači!« upao je John i s prezirom pokazao prstom na Juliju. »Što ste točno htjeli postići emocionalnim povraćanjem tijekom cijelog postupka. Znam da ste bili naivni, ali da ste toliko glupi...« »Johne, makni taj prst od gospođice Mitchell ili ćeš nastradati.« Gabriel je snizio glas, a tom mu je bio leden. »Da joj se nisi obraćao na taj način. Više nikad! Je li jasno?« John je zatvorio usta.

Soraya je to iskoristila kao zgodu da ga natjera da se brani. »Mojoj je klijentici bolje bez teatralnosti vas dvojice. Nemoj se pretvarati da je nećeš optuţiti za sve samo da spasiš svog klijenta. Prokleti kukavica!« John je kao odgovor promrmljao sebi u bradu opaku psovku, ali naglas nije rekao ništa.

Julia se okrenula Gabrielu i zagledala mu se u oči. Ali njegova je maska stajala čvrsto na svom mjestu. »Zašto je dekan rekao da će me oni zaštiti od tebe?« »Moramo ići. Ovaj čas.« John je pokušao razdvojiti par dok ih je buka iz dvorane za sastanke upozoravala na činjenicu da se članovi komisije za saslušanje spremaju razići. »Jesu li ti dali otkaz?« upitala ga je Julia prestrašeno.

Gabriel ju je bolno pogledao, pa odmahnuo glavom. »Bravo, Johne. Sigurna sam da se ponosiš samim sobom«, psiknula je Soraya. »Jesi li morao prodati dušu Davidu? Ili moţda tijelo?« »Jebi se«, rekao je John. »Znači, sačuvao si posao, ali ne moţeš razgovarati sa mnom? A ono sinoć, Gabriele?« Julia je pruţila drhtav prst prema njegovoj ruci.

Odmaknuo joj se izvan domašaja pa iskosa pogledao Johna i Sorayu i odmahnuo glavom.

»Zarekao si se si da me nikad nećeš jebati. A ono sinoć? Ni riječi, ni Volim te, jutros čak ni poruka, ni SMS? Jebačina za rastanak?« Julijin je šapat postao neţeljen jecaj, pa je digla glas. »Tko je sada Jebač anđela?« Gabriel je ustuknuo.

Bilo je to i malo više od pukog koraka unazad, zapravo, više je to sličilo na uzmicanje udarcu. Zatvorio je oči i blago zareţao, prebacio teţinu na pete i stisnuo šake uz tijelo.

Svi su vidjeli kako mu je koţa problijedjela kao u sablasti. »Ranjavaš me, Julianne«, šapnuo je. »Zadrţavaš posao, ali nećeš sa mnom razgovarati? Kako si to mogao učiniti?« zaplakala je.

Naglo je otvorio oči - sličile su sjajnim, modrim safirima. »Misliš da bih samo upao, pojebao te, i... da bih ja na taj način rekao zbogom?« Julia je gledala kako mu se šake tresu dok pokušava odrţati nadzor nad sobom. »To je bilo zbogom?« Glas joj je zamro na posljednjoj riječi.

Gabriel se upiljio u njezine oči pogledom sličnim laserskim zrakama kao da joj ţeli nešto prenijeti komunikacijom bez riječi. Nagnuo se naprijed tako da je nosom bio svega desetak centimetara od njezina i stišao glas da je bio gotovo nečujan. »Nisam te pojebao.

Nikad te nisam jebao.« Malčice se odmaknuo od nje tako da je sada između njih ostao razmak. Udahnuo je dugo i polako. »Bacala si svoj ţivot u ništa - sve te godine neprekidna rada, sve o čemu si sanjala i što si ţeljela bilo bi ti oteto i nikad ne bi bila u stanju ništa povratiti.

Nisam mogao gledati kako izvodiš akademsko samoubojstvo. Rekao sam ti da bih u Pakao otišao samo da te spasim i to sam i napravio.« Podignuo je bradu. »I to bih napravio opet.« Julia je poskočila naprijed i prstom ubola Gabriela u prsa. »Nećeš ti donositi odluke u moje ime! Ovo je moj ţivot i to su moji snovi. Ako ţelim odustati od njih, tko si, dovraga, ti da mi oduzmeš pravo na tu odluku?

Toboţe si me volio, Gabriele. Toboţe si me trebao podrţati kad odlučim stati na svoje noge. Zar nisi ţelio upravo to? A umjesto svega, nagodio si se s njima i odbacio me u kantu za smeće.« »Hoćete li vas dvoje već jednom ušutjeti, dovraga?« prosiktala je Soraya. »Dekan svaki čas moţe banuti na ova vrata. Idemo Julia. Smjesta.« Povukla je svoju klijenticu za lakat dok je John pokušavao stati između dvoje posvađanih ljubavnika. »Znači, to je to? Oni kaţu da je gotovo, i znači da je gotovo. Gabriele, jesi li se ti ikada drţao ikakvih pravila? A sada si ih se odjednom odlučio pridrţavati?« pitala ga je Julia, i dalje bijesna kao ris.

Gabrielovo se lice istog časa promijenilo. »Nisam imao izbor, Heloise«, prošaptao je. »Okolnosti su bile izvan... « »Mislila sam da je moje ime Beatrice. Naravno, Abelard je ostavio Heloise da sačuva posao. Zato mislim da je to ime više nego podesno«, obrecnula se na njega i odmaknula se.

U tom je trenutku u hodnik ušao profesor Martin. Namrgodio se i krenuo prema njima.

Gabriel se okrenuo od Jeremyja i još više stišao glas. »Pročitaj moje šesto pismo.

Odlomak četvrti.« Julia je odmahnula glavom. »Nisam vaša studentica, profesore. Nema više propisivanja literature.« Soraya je odvukla Juliju dalje i dvije su ţene poţurile niz stube upravo u trenutku kad su članovi komisije za saslušanje kročili na vrata.

Gabriel je odjurio na muški zahod čim je Julia otišla. Nije se mogao izlagati opasnosti da je nazove jer je u svakom trenutku mogao naići Jeremy, ali je bio daleko od toga da je zadovoljan što je ona shvatila što se događa. Odvrnuo je slavinu do kraja da napravi šum, pa je hitro otipkao kratak, ali s objašnjenjem, e-mailia svom iPhoneu.

Kad ga je poslao, brzo je ponovno zavrnuo slavinu, a na izlasku je strpao telefon u dţep. Iz sve se snage trudio izgledati smrknuto i poraţeno.

Dok je prilazio dvojici muškaraca, Jeremyju je zazvonio mobitel. ♥♥♥ Kad se probudila sutradan ujutro, Julia je osjetila da joj je sinoćnja obamrlost nestala.

Spavanje bi bilo dobrodošao predah od stvarnosti da nije bilo noćnih mora. Opsjedali su je razni snovi, a u svakome je bilo ono jutro kad se probudila sama u voćnjaku. Bila je preplašena i izgubljena, a Gabrielu ni traga ni glasa.

Bilo je već gotovo podne kad se iskobeljala iz kreveta da pregleda poruke. Očekivala je barem SMS ili e-mail s barem jednim retkom koji će joj dati bilo kakvo objašnjenje. Ali nije bilo ničega.

Tako se čudno ponašao prethodnog dana. S jedne strane rekao joj je da je nije jebao, a s druge ju je nazvao Heloise. Nije ţeljela vjerovati da je bio tako okrutan i da se razmetao činjenicom da okončava stvari igrom riječima, ali upotrijebio je riječ zbogom.

Osjećaj da je izdana duboko ju je proţimao jer je Gabriel obećao da je nikad neće ostaviti. Itekako je ţarko ţelio odrţati svoje obećanje, mislila je, usprkos činjenici da sveučilište nema jurisdikciju nad osobnim ţivotom, tim više što ona više nije bila njegova studentica.

Javila joj se mračna misao. Moţda se Gabriel umorio od nje i odlučio okončati njihovo sjedinjenje. Sveučilište mu je jednostavno dalo mogućnost da to i učini.

Da se njezin prekid s Gabrielom dogodio prije koji mjesec, tri bi dana ostala u krevetu.

Sada ga je nazvala na mobitel s namjerom da zatraţi objašnjenje. Nije se javljao. Ostavila mu je saţetu i uzrujanu glasovnu poruku i zatraţila ga da joj se javi.

Kako je bila frustrirana, odlučila se otuširati i nadala se da će joj vrijeme što će ga posvetiti sebi dati priliku da jasnije vidi cijelu situaciju. Naţalost, bila je u stanju misliti samo na onu večer u Italiji kad ju je Gabriel tuširao i prao joj kosu.

Pošto se obukla, odlučila je potraţiti Gabrielovo šesto pismo pa da u njemu pročita četvrti odlomak. Dao joj je ključ, mislila je, da dokuči što se zaista dogodilo. Samo je trebala naći njegove riječi.

Nije bila sigurna što je mislio pod pismo. Je li mislio na e-mailove ili na SMS-ove? Ili na oboje? Ako je Gabriel brojio e-mailove, karte, cedulje što joj ih je napisao od samog početka njihove veze, onda je prema njezinu računu šesto pismo bilo cedulja koju joj je ostavio jutro nakon one grozne svađe na Danteovu seminaru. Srećom, sačuvala ga je.

Izvukla je papir i nestrpljivo ga pročitala.

Julia baš i nije bila u najboljem stanju uma da se upusti u neku detektivsku misiju niti da se počne baviti bilo kakvim sloţenim dekodiranjem poruka. Kako bilo, usmjerila je pozornost na četvrti odlomak i potrudila se iznaći što joj je to Gabriel htio poručiti. Bio joj je posudio svoj britanski lovački zeleni dţemper, ali mu ga je i vratila. Je li joj to on pokušavao reći da pogleda neki od svojih odjevnih predmeta što joj ih je on kupio? Julia je izvukla sve što joj je ikad kupio ili što je bila posudila pa poloţila na krevet. Prisilila se da polako istraţi svaki od tih predmeta. Ali nije u njima pronalazila ništa neobično.

Je li joj to pokušavao reći da prebrodi oluju? Ili je jednostavno govorio da se njegova sklonost prema njoj ohladila i da je to njegovo zbogom?

Pretrnula je od bijesa. Bijesno je otišla u kupaonicu da opere ruke i usput uhvatila svoj pogled u zrcalu. One nervozne djevojke velikih očiju koja je u rujnu počela studirati na Sveučilištu u Torontu više nije bilo. Umjesto nje Julia je vidjela blijedu i razočaranu mladu ţenu stanjenih usana i blistavih očiju. Više nije bila plahi zečić ni sedamnaestogodišnja Beatrice. Ona je bila Julianne Mitchell, još malo pa magistra i neka bude prokleta ako do kraja ţivota bude samo prihvaćala mrvice koje drugi odluče baciti pred nju.

Ako ima poruku za mene, e pa neka mije izvoli reći osobno, pomislila je. Ne ţelim ići u strvinarski lov da bi on nahranio svoju savjest.

Da, voljela ga je. Dok je gledala album s fotografijama što joj ga je napravio za njezin rođendan, znala je da će ga voljeti zauvijek. Ali ljubav nije izlika za okrutnost. Nije ona igračka, Heloise, da je odbaci kao par prljavih čarapa. Ako raskida stvar s njom, natjerat će ga da joj to kaţe u lice. Dat će mu vremena do poslije večere.

U predvečerje je otišla pješice do Manulife Buildinga. U dţepu je imala ključeve Gabrielova stana. Pri svakom je koraku razmišljala što će mu reći. Neće plakati, to je obećala samoj sebi. Bit će jaka. I zahtijevat će odgovore.

Kad je skrenula za ugao i stigla nadomak ulazu u zgradu, opazila je visoku, besprijekorno odjevenu plavušu kako izlazi iz zgrade. Ţena je pogledala na sat, pa stala nestrpljivo toptati nogom dok je portir domahivao taksiju koji je čekao na stajalištu.

Julia se skrila iza nekog stabla. Provirila je iza debla da je još jednom pogleda.

Na prvi pogled učinilo joj se da te dotična ţena Paulina, ali je nakon pomnijeg pogleda shvatila da je pogriješila. Julia je odahnula od olakšanja i krenula prema zgradi. Da je baš na taj od svih mogućih dana vidjela Paulinu i Gabriela skupa, bilo bi to razorno. Ali svakako, ne bi joj on to učinio. Gabriel je trebao biti njezin Dante. Trebao bi je voljeti toliko da bude spreman proći kroz Pakao samo da nju zaštiti, a ne da primi Paulinu nazad istog trenutka čim njihova veza bude ugroţena.

Malčice je drhtala kad je ušla u predvorje zgrade i mahnula zaštitaru koji ju je poznavao. Odlučila je ne najaviti Gabrielu da je tu i popela se dizalom na prvi kat. Sva se tresla dok je razmišljala o tome što bi mogla zateći u njegovu stanu.

Nije se gnjavila s kucanjem nego je jednostavno ušla, premda se bojala hoće li zateći Gabriela u kompromitirajućem stanju. Ali, čim je zatvorila vrata za sobom, pozornost joj je zaokupilo nešto čudno. Sva su svjetla u stanu bila pogašena, a ormar u predsoblju bio je napola ispraţnjen, vješalice i cipele nemarno razbacane po podu. Nije nimalo nalikovalo na Gabriela da stvari ostavi u takvu neredu.

Upalila je nekoliko svjetala i stavila ključ na stol, na mjesto na kojem je on uvijek drţao svoje ključeve. Njegovih ključeva nije bilo. »Gabriele? Halo?« Osmjelila se otići u kuhinju i zapanjila se zbog onoga što je tamo vidjela. Na pultu je leţala prazna boca škotskog viskija, a kraj nje razbijena čaša. Sudoper je bio zatrpan prljavim tanjurima i priborom za jelo.

Trudila se osnaţiti za ono što bi mogla zateći i prišla kaminu, ali tamo je uočila mrlju na zidu, a po podu razasute krhotine stakla. Predočila je sebi Gabriela kako bijesno baca čašu škotskog viskija na zid, ali nije mogla zamisliti da ostavlja razbijene komade na koje bi tkogod mogao stati.

Očajnički se zabrinula i stala se šuljati kroz zamračen hodnik, pa ušla u spavaću sobu.

Po krevetu je bila razbacana odjeća, ladice Gabrielove komode napola otvorene. Ormar je bio u sličnom neredu, a Julia je primijetila da nedostaje mnogo njegove odjeće, a nije bilo ni njegova velikog putnog kovčega.

Ali pogled na zidove nagnao ju je da duboko uzdahne. Sve uokvirene fotografije na kojima je bila ona, sama ili s Gabrielom, skinute su i poslagane licem prema dolje po krevetu, pa su zidovi ostali goli, samo s kukicama na kojima su visjele fotografije.

Julia je zadahtala od uţasa kad je vidjela da je reprodukcija Holidayjeve slike Dantea i Beatrice skinuta i sada je stajala prislonjena uz komodu, ali tako da joj se vidjelo naličje.

Od šoka se stropoštala na naslonjač. Otišao je, pomislila je.

Julia je briznula u plač i nije se mogla načuditi tome da je mogao tako lako prekršiti svoja obećanja. Uzaludno je tragala po stanu da nade kakvu poruku ili neki pokazatelj koji bi je uputio na to kamo je otišao. Kad je naišla na telefon, palo joj je na pamet da nazove Rachel.

Ali i sama pomisao da bi morala objašnjavati da je s njom i Gabrielom gotovo već joj je bila previše.

Bacila je posljednji pogled na stan, pa pogasila svjetla i samo što nije zakoračila prema vratima, kadli - nešto je zaustavi. Nešto ju je kopkalo u nekom zakutku svijesti. Zatvorila je vrata i vratila se u Gabrielovu spavaću sobu. Pipkala je prstima, traţila nešto. Ništa nije našla, pa je upalila svjetlo.

Nedostajala je fotografija što ju je prije nekoliko mjeseci snimila Rachel u Lobbyju.

Gabriel ju je uvijek drţao na vitrini. Na toj slici on i Julia plešu, a on je gleda ţudno.

Julia je stajala nekoliko trenutaka i gledala na ispraţnjeno mjesto. Moguće je, pomislila je da je uništio tu fotografiju. Ali brz pregled sadrţaja koševa za otpatke u spavaćoj sobi i u kupaonici kazao joj je da je nije bacio.

Nije shvaćala zašto je otišao a da joj nije dao nikakvo objašnjenje, ali je počela sumnjati da stvari nisu takve kakvima izgledaju.

Bacila je posljednji pogled na prazne vješalice u njegovu ormaru i pomislila uzeti svoje stvari, ali i to samo na trenutak. Na neki čudan način više ih nije osjećala svojima.

Nekoliko minuta kasnije stajala je u hodniku i čekala dizalo. Imala je osjećaj kao da ju je netko pretukao. Obrisala je nekoliko suza i procurio joj je nos. Hitro je stala kopati po dţepovima da nade papirnate rupčiće, ali je našla samo gazu. Od toga su joj suze potekle još jače. »Izvolite«, rekao joj je glas, a čovjek koji joj je stajao kraj lakta pruţao joj je muški rupčić.

Julia ga je uzela sa zahvalnošću, a primijetila da je na njemu izvezeno S. I. R. Obrisala je oči i pokušala vratiti rupčić, ali su dvije ruke napravile pokret kojim su dale do znanja da nije potrebno. »Majka mi uvijek daruje rupčiće. Imam ih na desetke.«

Digla je pogled i vidjela ljubazne smeđe oči koje su dijelom bile skrivene iza naočala bez okvira i prepoznala Gabrielova susjeda. Nosio je teţak vuneni kaput i mornarsku beretku.

(Koju zbog njegove dobi i heteroseksualnosti moţe objasniti jedino činjenica da je bio francuski Kanađanin.)

Kad je dizalo stiglo, ljubazno joj je pridrţao vrata, pa ušao za njom. »Nešto nije u redu? Mogu li vam kako pomoći?« Njegov glas s blagim stranim naglaskom prosjekao je maglu što ju je osjećala oko sebe. »Gabriel je otišao.« »Jest, naišao sam na njega kad je izlazio.« Susjed se namrštio zbog suza koje su Juliji i dalje navirale na oči. »Zar vam nije rekao? Ja sam mislio da ste vi njegova...« Pogledao ju je kao da nešto očekuje.

Julia je odmahnula glavom. »Ne više.« »Ţao mi je što to čujem.« Oboje su šutjeli dok se dizalo spuštalo u prizemlje. I opet joj je pridrţao vrata.

Okrenula se prema njemu. »Znate li kamo je otišao?« Susjed ju je pratio u predvorje. »Ne znam. Naţalost, nisam ni pitao. Bio je prilično rastresen, znate.« Susjed se nagnuo bliţe i stišao glas »Vonjao je po škotskom viskiju i bio je poprilično srdit. Nimalo raspoloţen za priču.« Julia se slabašno osmjehnula. »Hvala vam. Oprostite što sam vas gnjavila.« »Niste me gnjavili. Čudim se da vam nije rekao kamo odlazi.« »Eto, nije.« Još je jednom obrisala lice njegovim rupčićem.

Susjed je počeo na francuskom mrmljati nešto o Gabrielu. Nešto što je podosta nalikovalo na cochon. »Mogu mu prenijeti poruku kad se vrati«, ponudio se susjed. »Zna mi doći na vrata kad mu ponestane mlijeka.« Julia je šutjela za trenutak, pa onda teško progutala. »Samo mu recite da mi je slomio srce.« Susjed ju je nevoljko i bolno pogledao, pa se udaljio.

Julia je izišla van na okrepljujući zrak i dala se na dugo pješačenje kući, sama.

Nekoliko sati poslije saslušanja Gabriel je sjedio u svom stanu obavijen tamom. Jedino vidljivo svjetlo dolazilo je s modrikastih i narančastih plamenova koji su palacali u kaminu.

Bio je okruţen njom. Potpuno okruţen uspomenom i njezinim duhom.

Zatvorio je oči i mogao se zakleti da osjeća njezin miris i čuje njezin smijeh kako odjekuje hodnikom. Spavaća mu je soba postala nešto kao svetište i zato je sjedio kraj vatre.

Nije mogao podnijeti pogled na velike crno-bijele fotografije s njima dvoma. Naročito onu koja je visjela iznad njegova kreveta - Julianne u svoj svojoj veličanstvenosti, leţi na trbuhu otkrivenih leđa, djelomično umotana u plahtu i gleda u njega s oboţavanjem. Kosa joj raščupana od seksa i slatko se, zadovoljno smiješi...

U svakoj je sobi imao uspomenu na nju - neke su bile vesele, a druge gorko-slatke, kao tamna, tamna čokolada. Otišao je u blagovaonicu i nalio dva prsta svog najboljeg škotskog viskija i naglo ga iskapio, uţivajući u vrelom osjećaju dok ga je piće peklo u grlu. Očajnički se trudio da ne misli na Juliju kako stoji pred njim i ljutito ga ubada prstom u prsa. »Toboţe si me volio, Gabriele. Toboţe si me trebao podrţati kad odlučim stati na svoje noge. Zar nisi ţelio upravo to? A umjesto svega, dogovorio si se s njima i odbacio me u kantu za smeće.« Kad se sjetio pogleda u njezinim očima, razočarana zbog izdaje, Gabriel je bacio ispraţnjenu čašu u zid i gledao kako se razbija i pada na pod. Krhotine kristala rasule su se po drvenom podu kao oštre ledenice i zaiskrile na svjetlu vatre iz kamina.

Znao je što mora učiniti: samo mu je trebalo hrabrosti da to učini. Pograbio je bocu i nevoljko otišao u spavaću sobu. Još dva gutljaja i smogao je snage da baci kovčeg na krevet.

Nije se gnjavio time da slaţe odjeću. Jedva da je mario i za to da uzme najnuţnije stvari.

Razmišljao je u tome kako je biti izopćenik. O Odisejevim suzama zbog toga što je bio daleko od kuće, od svoje ţene, od svog naroda. Sada je Gabriel shvaćao izgnanstvo.

Kad je bio gotov, stavio je uramljenu fotografiju s vitrine u kovčeg. Njeţno je prstom pomilovao lice svoje drage, pa još jednom potegnuo iz boce s viskijem i oteturao u svoju radnu sobu.

Samo je prošao pokraj naslonjača od crvenog baršuna jer da se okrenuo i pogledao ga, vidio bi nju, sklupčanu kao mače, kako čita knjigu. Grickala bi donju usnu, zamišljeno mrštila ono svoje divno čelo. Je li ikada ijedan muškarac više volio, divio se, oboţavao neku ţenu?

Nitko osim Dantea, pomislio je. I uto ga je obuzelo iznenadno nadahnuće.

Otključao je jednu ladicu svog radnog stola. To je bila ladica s uspomenama. Tamo je bila Maijina slika, skupa sa skromnim ostacima njegova djetinjstva - dţepni sat njegova djeda, nešto nakita koji je pripadao njegovoj majci, njezin dnevnik i nekoliko starih fotografija. Izvadio je jednu fotografiju i jednu ilustraciju, pa ponovno zaključao ladicu, a izvađene stvari stavio u dţep. Zastao je još samo na tren da otvori crnu baršunastu kutiju i iz nje izvadio prsten, pa krenuo prema vratima.

Svjeţ zrak Toronta rastrijeznio je Gabriela dok je odlučno koračao prema svom uredu.

Samo se nadao da će biti u stanju naći ono što mu treba.

Zgrada u kojoj se nalazio Odsjek za talijanske studije bila je u mraku. Kad je upalio svjetlo u svom uredu, navrle su mu uspomene. Sjećanje na prvi put kad je Julia posjetila njegov ured, a on bio neizrecivo grub. Sjećanje na Juliju kako stoji kraj vrata nakon onog uţasnog seminara i govori mu da nije sretna. Govori mu da ne ţeli Paula. Protrljao je oči donjim dijelom dlana kao da time moţe zaustaviti priviđenja.

Spakirao je otmjenu koţnu aktovku u koju je stavio samo potrebne dokumente i nekoliko knjiga, pa se dao na pretraţivanje polica. Nakon nekoliko trenutaka našao je jednostavan udţbenik i

odahnuo od olakšanja. Zapisao je nekoliko riječi, pridodao svoje bilješke i potom ugasio svjetlo pa zaključao vrata.

Svi nastavnici na njegovu odsjeku imali su ključeve administracije odsjeka gdje je stol gospođe Jenkins i gdje su se nalazili poštanski pretinci. Gabriel se posluţio svjetlom svog iPhonea i našao pretinac koji je traţio. Stavio je u njega knjigu, s ljubavlju prstima prešao preko imena koje je označavalo pretinac. Teška je srca izišao iz upravnog ureda. ♥♥♥ Paul Norris bio je bijesan. Njegova je srdţba bila usmjerena na najopakijeg čovjeka na planetu, Gabriela Emersona, koji je verbalno izvrijeđao i zaveo njegovu prijateljicu i onda je odbacio.

Da je Paul bio ljubitelj Jane Austin, povezao bi profesora Emersona s gospodinom Wickhamom. Ili moţda s Willoughbyjem20. Ali nije.

Kako bilo, jedva se susprezao da ne premlati Emersona namrtvo i da mu ne priušti dobro prašenje po turu koje je očito traţio cijelu godinu. Uza sve, Paul se osjećao izdanim.

Sam Bog zna koliko je dugo Julia bila u vezi s čovjekom kojeg je zvala Owen.

Gabriel Owen Emerson.

Moţda je htjela da to Paul sam zaključi. Ali nikad mu nije palo na pamet da je Owen zapravo profesor Emerson. Prokleo je tog čovjeka i rekao joj tajne o njemu, za Boga miloga.

Tajne o profesorici Singer. I dok je bila svjesna njegove naklonosti prema njoj, istodobno je spavala s njim. Nije ni čudo da se onako usrdno klela da joj nije Owen izgrizao vrat nego neki drugi šupak.

Paul je razmišljao o nečasnim stvarima koje je profesor Emerson činio Juliji, i njezinim malim, malim rukama. Juliji, koja je bila dobra i slatka, čiji su se obrazi rumenjeli. Juliji, koja nikad nije prošla kraj beskućnika na ulici a da mu nešto nije dala. Moţda je prava bol zbog izdaje bilo shvaćanje da je slatka gospođica Mitchell dijelila krevet s čovjekom-nakazom koji se palio na bol, koji je bio igračka profesorice Singer. Moţda je Julia ţeljela takav ţivotni stil.

Moţda su ona i Gabriel i nju pozvali u svoj krevet. Uostalom, Julia je odabrala Sorayu Harandi da joj bude odvjetnica. Zar to ne znači da joj je poznata Profesorica Bola?

Jasno, Julia nije bila ono što je on mislio da jest. Ali njegove su sumnje prerasle u nešto drugo kad je u ponedjeljak, nakon saslušanja, naletio na Christu Peterson u trenutku kad je izlazila iz sobe profesora Martina. »Paul.« Kimnula mu je samodopadno i namjestila skupocjen sat na ruci.

Podigao je bradu i okrenuo se prema vratima profesora Martinu. »Imaš nekih problema?« »Ma kakvi«, rekla je brzo i osmjehnula se malčice presrdačno. »Zapravo, mislim da si ti jedino biće koje ima probleme s Emersonom. Bolje bi ti bilo da počneš traţiti novog mentora za svoju radnju.« Paul je stisnuo oči. »O čemu ti to govoriš?« »Uskoro ćeš saznati.« »Ako Emerson izbaci mene, izbacit će i tebe. Ako već i nije.« »Ja izbacujem njega.« Zabacila je kosu iz ramena. »Prebacujem se najesen na Columbiju.« »Zar nije Martin došao otamo?« »Puno mi pozdravi Juliju, molim te.« Christa se nasmijala i sunula mimo njega.

Paul je potrčao za njom i povukao je za lakat. »O čemu ti govoriš? Što si učinila Juliji?« George Wickham lik je iz romana Jane Austen Ponos i predrasude, a John Willoughby iz romana Razum i osjećaji.

Zajedničke su im odlike šarm, slatkorječivost, ali i beskrupulozna sebičnost.

20

Istrgnula je ruku i stisnula oči. »Reci joj da se zajebavala s pogrešnom ţenom.« Christa je otišla, a Paul ostao zaprepašten i pitao se što li je to učinila. ♥♥♥ Julia nije odgovarala na Paulove zabrinute poruke i e-mailove. Stoga je u srijedu nakon saslušanja Paul stao pred ulazna vrata njezine zgrade i pozvonio joj u stan. Nije se javljala.

Paul se nije pokolebao nego je ostao čekati, a kad je neki susjed izlazio iz zgrade, ušao je i pokucao joj na vrata. Pokucao je nekoliko puta dok mu se nije javio neodlučan glas. »Tko je?« »Paul.« Čuo je nešto što je zvučalo kao tup udarac Julijina čela o vrata. »Htio sam vidjeti što je s tobom jer mi se nisi javljala na telefon.« Zastao je. »Imam poštu za tebe." »Paul... ne znam što da ti kaţem.« »Ne moraš reći ništa. Samo mi daj da vidim kako si, pa idem.« Čuo je šuljanje nogu po podu. »Julia«, pozvao ju je blago. »Pa to sam ja.« Hodnikom je odjeknula škripa i vrata su se polako otvorila. »Hej«, rekao je i zagledao se u lice ţene koju nije poznavao.

Izgledala je zaista kao djevojka, blijeda, s tamnom kosom koju je neuredno smotala u konjski rep. Oko očiju je imala ljubičaste krugove, oči su joj bile zakrvavljene i staklaste.

Izgledala je kao da nije spavala još od saslušanja. »Mogu li ući?« Otvorila je malo više vrata i Paul je ušao u stan. Nikad nije vidio takav nered u tom stanu. Posude ostavljeno po svim površinama, krevet nepospremljen, a rasklopivi se stol povio pod teretom papira i knjiga. Laptop joj je bio otklopljen kao da ju je prekinuo u radu. »Ako si došao reći da sam glupa, mislim da to u ovom trenutku ne bih mogla podnijeti.« Trudila se zvučati prkosno. »Uzrujao sam se kad sam ustanovio da si mi lagala.« Paul je prebacivao njezinu poštu iz ruke u ruku i češkao se po sljepoočicama. »Ali nisam došao da ti pogoršavam stvari.« Izraz na licu mu se smekšao. »Ne volim vidjeti kad patiš.« Spustila je pogled na svoje ljubičaste vunene čarapice i prste kojima je migala. »Oprosti što sam ti lagala.« Pročistio je grlo. »Ovaj, donio sam ti poštu. Neke su ti stvari bile u vanjskom sandučiću, a donio sam ti i neke stvari iz tvog pretinca na faksu.« Julia ga je zabrinuto pogledala.

Podigao je ruke da je smiri. »Svega nekoliko letaka i jedan udţbenik.« »Kako to da netko šalje meni udţbenik? Pa ne predajem ja.« »Predstavnici izdavača udţbenika stavljaju ispitne primjerke profesorima u pretince.

Ponekad daju knjige i studentima na poslijediplomskom. Ja sam dobio jedan o renesansnoj politici. Gdje da sve to stavim?« »Na stol. Hvala ti.« Paul je učinio kako mu je rečeno dok se Julia dala na posao da pokupi šalice i zdjele po stanu i uredno ih poslaţe na mikrovalnu. »Kakav je to udţbenik?« upitala ga je pogledavši ga preko ramena. »Nije o Danteu, je li?« »Nije. Brak u srednjem vijeku: Ljubav, seks i sveto«, pročitao je Paul naglas.

Slegnula je ramenima jer je naslov nije zanimao. »Izgledaš umorno.« Gledao ju je pun razumijevanja. »Profesorica Picton mi je dala da napravim mnogo promjena u svojoj radnji.

Radim bez prestanka.« »Treba ti malo svjeţeg zraka. Hajde sa mnom na ručak? Ja častim." »Imam strašno puno posla.«

Prešao je nadlanicom preko usta. »Moraš izaći odavde. Ovaj ti stan izaziva tjeskobu.

Kao kuća gospođice Havisham.« »Pa si zato ti Pip21?« Paul je odmahnuo glavom. »Ne, ja sam samo obično zanovijetalo koje se petlja u tuđi ţivot." »To baš govoriš kao Pip." »Sutra predaješ radnju?« »Ne. Profesorica Picton mi je dala produljenje roka od tjedan dana. Znala je da neću biti spremna da izađem prvog travnja zbog... svega.« Lecnula se. »To je samo ručak. Ići ćemo podzemnom do ulice Queen i vraćamo se za tren oka.« Julia je pogledala Paula, ravno u zabrinute tamne oči. »Zašto si toliko dobar prema meni?« »Zato što sam iz Vermonta. Mi smo prijateljski nastrojeni.« Široko se osmjehnuo. »I zato što tebi upravo u ovom trenutku treba prijatelj.« Julia mu se nasmiješila sa zahvalnošću. »Nikad se nisam prestao brinuti za tebe«, priznao je, a oči u mu neočekivano postale njeţne.

Pravila se da nije čula zadnju izjavu. »Treba mi samo minuta da se obučem.« Oboje su pogledali njezinu pidţamu od flanela. Paul se smijuljio: »Lijepe patkice.« Zbunila se i otišla do ormara da nađe čistu odjeću. Cijeli tjedan nije prala rublje, pa joj je izbor bio ograničen, ali je našla nešto napola pristalo za običan odlazak na objed.

Dok je bila u kupaonici, Paul je uzeo na sebe da joj počisti stan ili da ga barem sredi.

Znao je da je bolje da ne dira materijal za radnju, pa je zato poravnao krevet i podigao stvari s poda. Kad je bio gotov, stavio je udţbenik na policu i sjeo na rasklopivu stolicu kako bi sortirao njezinu poštu. Hitro je uredno razvrstao letke, junk-poštu i nešto što je nalikovalo na račune. Primijetio je da nije bilo nijednog pisma osobne naravi. »Hvala Bogu«, promrmljao je.

Nakon što se obukla, korektorom je pokrila krugove pod očima i nanijela rumenilo na blijede obraze. Kad je bila zadovoljna i više nije izgledala kao mlada inačica gospođice Havisham, Julia se pridruţila Paulu za preklopivim stolom.

Dočekao ju je sa smiješkom. »Spremna za pokret?« »Jesam.« Prekriţila je ruke na prsima. »Sigurna sam da mi ţeliš reći neke stvari. Obavi to, pa da idemo dalje.« Paul se namrštio i pokazao prema vratima. »Moţemo razgovarati za vrijeme ručka.« »Ostavio me«, izlanula je, a na licu joj se vidjela bol. »Ne misliš da je to dobro?« »Ne?« »Zaboga, Julia, frajer te zavede za zabavu, pa te odbaci. Koliko ti još uvreda treba?« Julia je naglo podignula glavu. »Nije bilo tako!« Paul ju je pogledao u njezinu iznenadnom proplamsaju bijesa i ostao zadivljen. Draţe mu je bilo da je ljuta nego tuţna. »Moţda bi trebala staviti neku kapu. Hladno je vani.« Nekoliko minuta kasnije bili su na ulici i išli prema stanici podzemne ţeljeznice na Spadini. »Jesi li ga vidio?« pitala ga je. »Koga?« 21

Pip i gospođica Havisham likovi su Iz romana Velika očekivanja Charlesa Dickensa.

»Znaš koga. Nemoj da moram izgovarati njegovo ime.« Paul se rasrdio. »Mislim da bi bilo bolje da ga zaboraviš." »Molim te.« Kratko ju je pogledao i na Julijinu lijepom licu ugledao izraz patnje. Blago ju je zaustavio. »Naletio sam na njega nekoliko sati nakon saslušanja. Izlazio je iz sobe profesora Martina. Otada pokušavam završiti svoju disertaciju. Ako me Emerson otkanta, najebao sam.« »Znaš li gdje je?« »U Paklu, nadam se.« Paulov je glas bio veseo. »Martin je poslao e-mail na odsjek u kojem kaţe da je Emerson do kraja semestra na dopustu. Vjerojatno si i ti vidjela taj e-mail.« Julia je odmahnula glavom.

Paul ju je pomnije promotrio. »Pretpostavljam da je otišao bez pozdrava.« »Ostavila sam mu nekoliko poruka. Napokon mi se jučer javio e-mailom.« »I što je rekao?« »Rekao mi je da ga prestanem kontaktirati i da je sve svršeno. Nije me čak niti oslovio po imenu - samo mi je poslao dva retka sa svoje sveučilišne adrese i potpisao sa 'Srdačno, profesor Gabriel O. Emerson.'« »Koji šupak.« Julia se trznula, ali se nije suprotstavila. »Nakon saslušanja rekao mi je da nisam bila kadra osjetiti svoju kob. »Koji pretenciozni jebač.” »Molim?« »Zgazio ti je srce i onda još ima muda citirati Hamleta? Nevjerojatno. I još je krivo citirao, kenjac.« Zatreptala je od iznenađenja. »Nisam prepoznala taj stih. Mislila sam da je jednostavno -njegov.« »Ma i Shakespeare je bio pretenciozni jebač. Valjda zbog troga nisi primijetila razliku.

To je redak kad kraljica Gertruda govori o Ofelijinoj smrti. Čuj: »Sa svojim grobnim nakitom od dračja U plačni potok pade. Haljina se Na vodi njena sva raširila I časak je ko nimfu nosila, A za to vrijeme ona pjevaše Još ulomke starinskih pjesama, Baš ko da svoju kob i ne shvaća II kao stvor, što rodio se u tom Elementu i naviko se na nj.

Al to je samo dotle trajalo, Dok odjeća se nije napila I oteţala, te je bijednicu Povukla u njen grob gliboviti I njezin slatki poj ugušila.«22 Julia je problijedjela u licu. »Zašto mi je to rekao?« »Nisi joj slična ni u čemu.« Paul je ponavljao cijeli popis svojih najdraţih prostih pridjeva koji su se odnosili na profesora. »Je li se Emerson zabrinuo da bi ti mogla učiniti

Shakespeare, William: Hamlet; IV. čin, sedmi prizor, prev. Milan Bogdanović (u: Shakespeare, W.: Tragedije, Globus media, Zagreb, 2004.)

22

nešto... sebi nanijeti zlo?« Paul je progresivno bivao sve ljući kako mu se studentsko poznavanje Shakespearea počelo vraćati u sjećanje. (Što je prednost studija humanističkih znanosti.)

Julia je odglumila iznenađenje zbog tog pitanja. »Nisam znala na što je mislio. Samo mi je promrmljao nešto o tome da sam pokušala izvesti akademsko samoubojstvo.« Paulu je očito laknulo. Malčice. »Ima još nešto što ti moram spomenuti. Razgovarao sam s Christom.« Julia se ugrizla za unutarnju stranu obraza, pa mu dala znak da nastavi. »Christa je presretna što Emerson odlazi. I rekla je nešto za tebe." »Uvijek me mrzila«, rekla je Julia. »Ne znam što je naumila, ali čuvat ću ti leđa.« Julia se zagledala u daljinu. »Ne moţe mi ona nauditi. Već sam ionako izgubila ono do čega mi je bilo najviše stalo.«

Paul i Julia sjedili su jedno nasuprot drugome u pomodnu, ali retro cafeu u ulici Queen.

Neobavezno su čavrljali prije nego što su naručili jela, a potom zapadoše u nelagodnu šutnju dok je Julia razmišljala o svojoj situaciji. »Pa, kako si?« Paulov se glas probio u njezina unutarnja razmišljanja.

Nije ih ţeljela izgovarati naglas jer nije ţeljela spominjati Paulu takve stvari. Ali jedan od razloga tome što je bila toliko uznemirena, ne računajući to što je izgubila Gabriela, bio je gubitak svega što joj je on predstavljao - njezinu srednjoškolsku ljubav, gubitak nevinosti, otkrivanje onoga što je mislila da je duboka i uzvraćena ljubav...

Kad je pomislila na prvi put kad su vodili ljubav, došlo joj je da zaplače. Nikad se nitko nije prema njoj odnosio tako uznesenom pozornošću i paţnjom. Tako se brinuo da je ne povrijedi i stalno je pazio da bude opuštena. Uporno joj je govorio da je voli, neprekidno joj to ponavljao dok se penjao prema svom orgazmu. Prvom što ga je imao s njom, zbog nje...

Gabriel dok gleda u samu moju dušu, kreće se u meni, govori mi da me voli i svojim mi tijelom to i pokazuje. Sigurno me volio. Samo ne znam točno kad je to prestalo. Odnosno, kada je zaključio da svoj posao voli više od mene.

Paul je dobrohotno pročistio grlo, a Julia se nasmiješila da se ispriča. »Ovaj, tuţna sam i bijesna, ali pokušavam ne misliti o tome što se dogodilo. Radila sam na svojoj radnji, ali teško je pisati o ljubavi i prijateljstvu kad si netom izgubio oboje.« Izdahnula je. »Svi na faksu vjerojatno misle da sam kurva.« Paul se nagnuo preko stola. »Hej, ti nisi kurva. A ja bih zviznuo u glavu svakoga tko kaţe takvo što za tebe.« Nije rekla ništa. U krilu je prevrtala vezeni rupčić. »Zaljubila si se u krivu osobu, i ništa više. Iskoristio te.« Julia se usprotivila, ali je nastavio. »Iz dekanova ureda traţili su me da potpišem suglasnost o povjerljivosti. Ne daju da išta što se tiče tebe i Emersona procuri van. Zato ne bi ini o tome što ljudi misle. Nitko ništa ne zna.« »Christa zna«, promrmljala je. »Siguran sam da je i ona morala potpisati suglasnost o povjerljivosti. Ako počne širiti tračeve o tebi, završit će kod dekana.« »Pa kakve koristi od tog? Ti će me tračevi pratiti i na Harvardu.« »Profesori ne smiju iskorištavati studente. Da si mu rekla ne, sjebao bi ti karijeru. On je nasilnik.« Paul se zapjenio. »Pred tobom je mnogo dobrih stvari, kao što je magisterij i potom odlazak na Harvard. A jednoga dana, kad budeš spremna, naći ćeš nekoga tko će se prema tebi ponašati kako valja. Nekoga tko te je vrijedan.« Stisnuo je njezine prste. »Ljubazna si i njeţna. Duhovita i pametna. A kad si tako ljuta, paklenski si seksi.« Uputila mu je polovičan smiješak. »Onoga dana kad si napala Emersona u seminarskoj učionici - to je bila strahota, ali bih platio da to mogu ponovno vidjeti. Ti si jedino biće koje sam vidio da mu se suprotstavlja, osim Christe koja je luda i Profesorice Bola koja je izopačena. Koliko sam se bojao da će ti se osvetiti, toliko je tvoja hrabrost bila izuzetna.« »Nisam se mogla svladati. Nije to bilo moje najbolje izdanje.« »Moţda i nije. Ali mi je pokazalo nešto. Nešto je pokazalo i Emersonu. Ti si opaka faca.

Moraš pustiti da ti ta opaka faca tu i tamo izađe na vidjelo. S razlogom, naravno.« Široko joj se osmjehivao i blago je zadirkivao. »Trudim se da me ne obuzima bijes, ali vjeruj mi, to je tu.« Julijin je glas bio tih, ali čeličan.

Kad su bili gotovi s jelom i popili kavu, Julia je dala Paulu krajnje dotjeran izvještaj o svojoj vezi s Gabrielom, počevši s njegovim pozivom da ga prati u Italiju. Opisala mu je kako ju je Gabriel spasio od Simona kad je bila kući na Dan zahvalnosti i da je on platio da joj se s vrata skine oţiljak. Paul je bio iznenađen.

Julia se uvijek osjećala ugodno kad je razgovarala s Paulom. Nije bio onako intenzivan kao Gabriel, naravno, i bio je manje promjenjiv u raspoloţenju. Znao je slušati i bio je dobar prijatelj. Čak i kad ju je grdio što je odabrala Sorayu Harandi da joj bude odvjetnica.

Dakako, kad mu je otkrila da je Sorayu odabrao Gabriel, srdţbu je usmjerio na drugu stranu. »Pitat ću te nešto osobno. Ako ne ţeliš odgovoriti, samo reci.« Paul se ogledao oko sebe da bude siguran da nitko ne prisluškuje. »Što ţeliš znati?« »Je li Gabriel i dalje u vezi s profesoricom Singer? Jesi li je vidjela... da se druţe kad si bila s njim?« »Naravno ne! Trudio se drţati me dalje od nje kad smo bili na večeri u Segoviji.« »Ne mogu vjerovati da nisam shvatio da ste vas dvoje zajedno.« Paul je odmahnuo glavom. »Znam da nemaš neko visoko mišljenje o njemu. Ali to je zato što ga ne poznaješ.

Rekao mi je da je povremeno imao vezu sa Singer i da je to davno završilo. I to smo razjasnili, Paul, a ja sam mu vjerovala.« Julia je tih nekoliko zadnjih riječi izgovorila s nemalim intenzitetom.

Paul je protrljao bradu. »Rekao sam ti da sam prošle godine podnio prituţbu protiv Profesorice Bola. Soraya Harandi bila je njezina odvjetnica. Bio sam kod Singer na seminaru iz srednjovjekovnog mučenja jer sam se nadao da će mi dati materijal koji se tiče moje disertacije. Onda se bacila na mene. Onda mi se počela nabacivati. Isprva sam to ignorirao.

Onda sam dobio od nje čudan e-mail. Dobro je vodila računa o tome da joj jezik bude dvosmislen, ali svi bi sa seminara shvatili što je ţeljela od mene. Zato sam podnio prituţbu.

Naţalost, Soraya Harandi obavila je paklenski posao i uvjerila Sveučilište da sam ja krivo shvatio taj e-mail i da sam izmislio svoj podnesak o onome što mi je rekla nasamo. Bilo je - moja riječ protiv njezine.

Jedina osoba na saslušanju koja je bila na mojoj strani bila je doktorica Chakravartty.

Donijela je e-mailove koje je Singerova slala drugim ljudima i dokazala da je postojao isti obrazac. Ali čim ih je spomenula, doktor Aras poslao me van. Zato ne znam tko su bili ti ljudi i što im je pisala. Profesorica Bola dobila je upozorenje da se drţi dalje od mene. Više nikad nisam čuo za nju. Ali uvijek me zanimalo na koga se okomila poslije mene. Nadao sam se da ju je Emerson tjerao od tebe.« »I jest. Nisam s njom imala nikakvih dodira, a nije ni on. Zbilja mi je ţao zbog toga što ti se dogodilo.« Slegnuo je ramenima. »I dan-danas se razbjesnim zbog toga što se izvukla. Što se i dalje izvlači. Zbog toga su pravila o nezbliţavanju tu - da zaštite studente i njihove akademske karijere.« Oboje je zašutjelo na nekoliko trenutaka i pijuckalo kavu. »Oprosti što sam ti lagala.« Zagledala se u njega vlaţnim očima.

Izdrţao je njezin pogled, pa pogledao dolje i uzdahnuo. »Ja bih vjerojatno učinio isto.« Onda se nagnuo i opet je uzeo za ruku. ♥♥♥ Kad se Julia vratila kući raspoloţenje joj se bilo donekle popravilo. Nije se osjećala dobro ni cjelovito. A kako bi i bila cjelovita kad ju je druga polovica odbacila?

Nakon učinkovita vikenda Julia se dovoljno osokolila napredovanjem na svojoj radnji

pa se javila na jedan Nicolein telefonski poziv. Nicole je zanimalo je li Julia prestala dolaziti na svoje tjedne terapijske sesije. Julia joj je stidljivo objasnila da ona i Gabriel više nisu zajedno i da je terapiju bio plaćao on, na što je terapeutkinja odgovorila da Gabriel i dalje plaća njezinu terapiju -neograničeno.

Srećom, obje su se ţene sloţile da bi bilo neprimjereno dopustiti da on odrţava račun, tim više što je upravo on prouzročio nov razlog da Julia nastavi s terapijom. I tako je Gabrielu bez velike ceremonije vraćen novac pa je na kliznoj skali određena nova cijena usluge, primjerena Julijinim prihodima.

Drugim riječima, Nicole će Juliji naplaćivati smiješno malu cijenu u skladu s njezinim fiksnim studentskim prihodima i savršeno je sretna što će tako biti. Na sastanku u srijedu, ugrubo dva tjedna nakon što je Gabriel otišao, razgovarale su o Julijinu slomljenom srcu i načinu koji je odabrala da se s time nosi. Nicole ju je navela da se usredotoči na pozitivne aspekte svog ţivota i, jednako tako, na završavanje svoje radnje. Julija je bila prijemčiva za oba njezina savjeta.

Te večeri, nakon ostvarena napredovanja u pisanju Julia je zaspala. Osjetila je da joj se krevet miče, a neko se toplo tijelo ovilo oko nje kao čahura i privuklo je k sebi. I predobro joj je poznat nos mazio vrat dok joj je najnjeţniji dašak daha milovao rame. »Gabriele?« Mrmljao joj je u koţu, ali nije odgovarao. »Tako si mi nedostajao«, šaptala je. Iznenada su joj suze potekle niz obraze.

Gabriel je šutio i brisao joj suze, pa joj počeo ljubiti obraze, bez prestanka. »Znam da si me volio.« Julia se opustila u poloţaju gdje je on leţao pripijen straga uz nju i sklopila oči. »Samo ne razumijem zašto me nisi volio dovoljno da ostaneš.« Ruke koje su je čvrsto grlile polako su počele popuštati stisak dok nisu sasvim nestale i ostavile Juliju samu u hladnu krevetu. ♥♥♥ Dio idućeg jutra Julia je provela gledajući kroz prozor i razmišljajući o tom vrlo čudnom snu prethodne noći. Gabriel joj se vratio, ali je još šutio. Nije joj dao objašnjenje niti je molio za oproštaj. Jednostavno joj je došao u krevet.

Privila se bila uz njega, uz njegovo tijelo koje joj je bilo tako poznato, tako utješno.

Odahnula je s olakšanjem zbog njegova povratka jer ga njezina podsvijest nije htjela i nije bila u stanju odbiti.

To uopće nije bio san - samo neka druga vrsta noćne more.

Poslije skromna doručka pregledala je e-mailove i poruke. Dok je prolazila kroz dolazne poruke na iPhoneu, primila je SMS od Rachel: Hej, Julia! Što se događa, zašto se Gabriel ne javlja na telefon?

Pokušala sam i preko fiksnog, ali ne diţe slušalicu.

Pretpostavljam da su stvari još uvijek uzavrele jer inače bi se tu i tamo javio na telefon.

Odabrala sam haljine za djeverušu - tamnocrveno koja će ti stajno pristajati.

E-mailom ću ti poslati link pa mi reci što misliš.

Morat ćeš mi e-mailom poslati mjere kako bih mogla naručiti haljine.

Uzgred, napokon sam upoznala Scottovu djevojku.

Njezin sin Quinn je prekrasan.

Volim te, Rachel Julijin prvi nagon bio je da zatvori poruku i ogluši se na nju. To je već bila napravila Rachel nakon što su je Simon i Natalie ponizili. Ali kako ju je terapeutkinja poučila, ovaj je put morala učiniti nešto drugo. Nešto hrabrije.

Duboko je udahnula i otipkala odgovor: Rachel, haljine za djeveruše zvuče divno.

Svakako ću ti poslati svoje mjere.

Drago mi je što si upoznala Scottovu djevojku.

Jedva čekam da upoznam i nju i njezina sinčića.

S Gabrielom nisam razgovarala danima. Ne znam gdje je. Otišao je. Gotovo je.

J. Trebalo je točno minuta i četrdeset pet sekundi da Juliji zazvoni telefon i pokaţe da je zove Rachel. Naţalost, u tom je trenutku nestalo Julijine hrabrosti i nije se javila. Nedugo zatim došla je poruka.

Ubit ću ga. R.

Gabriel je koračao kroz maglovitu tamu u šumi iza onoga što je nekoć bilo kuća Clarkeovih. Ponio je baterijsku svjetiljku, ali gotovo da mu nije ni trebala. Poznavao je tu šumu izuzetno dobro t,e,. premda je bio pijan i potpuno izvan sebe, našao bi put do tog voćnjaka i nazad i bez svjetiljke. Navikao se dobro snalaziti u tami.

Stajao je zatvorenih očiju na rubu voćnjaka, a lila je hladna kiša. Da je otvorio oči, gotovo da bi je vidio, siluetu tinejdţerke kako se naslonila muškarcu na prsa, par koji se ugnijezdio na staroj, vunenoj deki. Kosa joj se rasula preko ramena, a ruku mu je prebacila preko struka. Jedva je mogao vidjeti muškarčevo lice, ali je bio siguran da je muškarac bio potpuno opijen smeđookim anđelom koji mu je leţao u naručju.

Gabriel je stajao veoma mirno i osluškivao odjeke uspomena koje je osjećao kao polusnove. »Morate li otići?« »Da, ali ne večeras.« »Hoćete li se vratiti?« »Sutra će me izbaciti iz raja, Beatrice. Naša jedina nada jest da me nađete poslije. Potraţite me u Paklu.« Nije bio imao namjeru dolaziti nazad u taj voćnjak bez nje. Nije imao namjeru ni ostaviti je. Slomio joj je srce. Premda je osjećao breme griţnje i kajanja, znao je da bi ponovno donio tu istu odluku.

Julianne se već mnogo čega odrekla da bude s njim. Bio bi proklet kad bi se odrekla i budućnosti. ♥♥♥ Gabriel je stajao gol do pojasa u svojoj staroj spavaćoj sobi, ručnikom sušio kosu i namještao stereo. Bio je raspoloţen za bolnu glazbu, što je značilo da je u tom trenutku slušao »Blood of Eden« Petera Gabriela. Negdje na pola refrena zazvonio je telefon.

Zaboravio je zamoliti Richarda da otkaţe telefonsku uslugu kad se preselio u Philadelphiju, nakon što je Gabriel kupio tu kuću.

Gabriel se nije javio na poziv, ushodao se kao nemirni duh. Potom se izvalio na krevet i zagledao u strop. Bila je to lebdeća maštarija, znao je, ali bi se mogao zakleti da je osjetio Julijin miris na jastuku i da je čuo blagu struju njezina disanja. Igrao se s prstenom izrađenim od platine na ruci i neprekidno ga vrtio na prstima. U glavi su mu se gomilali stihovi iz Danteove La vita nuova koji opisuju Beatriceino odbijanje.

Poradi prekomjernih glasina, koje su me, čini se, ocrnjele, ona najplemenitija, što je bila zatornica svih poroka i kraljica svih vrlina, uskratila mi prolazeći svoj preslatki pozdrav, u kojem je bilo sve moje blaţenstvo.23 Gabriel nije imao pravo uspoređivati svoje stanje s Danteovim jer je njegova zla kob bila posljedica njegova vlastitog izbora. Kako bilo, kad se tama sklopila oko njega, pogodila ga je mogućnost da je izgubio svoj blagoslov. Zauvijek.

Dante Alighieri: Novi ţivot / La Vita nova; Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, preveli Tonko Maroević i Mirko Tomasović; X. poglavlje 23

»Kurvin sin!« opsovao je glasno Tom Mitchell svojoj kćeri u uho. Morala je drţati iPhone za cijelu duţinu ruke daleko od uha da zaštiti bubnjiće. »Kad se to dogodilo?« »Ovaj, u oţujku«, šmrcnula je Julia. »A to mi je potvrdio e-mailom. »Kurvin sin. I iz kojeg razloga?« »Nije mi dao nijedan.« Nije imala energije da mu opiše događaje koji su doveli do njezina i Gabrielova razdvajanja, a sve što je imalo veze s prituţbom o akademskom nepoštenju samo bi dodatno razbjesnilo Toma. »Upucat ću ga.« »Daj, tata, molim te.« Razgovor je ionako bio teţak i bez brige oko toga jesu li puške nabijene i je li po selingrovskim šumama počela hajka na Gabriela.

Tom je teško udahnuo na telefon. »Gdje je on sada?" »Ne znam.« »Nije mi to drago čuti, Jules, jer znam... da se brineš za njega, ali Gabriel je ovisnik o kokainu. Jednom ovisnik, uvijek ovisnik! Moţda ga ponovno uzima. Moţda ima problema sa svojim dilerom. Droga je gadna rabota i drago mi je što je otišao. Što dalje od tebe, to bolje.« Julia nije zaplakala na očeve riječi, ali su je stisnule za srce. »Molim te, tata, ne govori mi takve stvari. Moţe biti da je u Italiji i da radi na novoj knjizi.« »U nekoj narkomanskoj šupi.« »Tata, molim te.« »Oprosti. Zbilja. Ja samo ţelim da moja djevojčica nađe nekoga dobrog i da bude sretna.« »I ja to ţelim za tebe«, rekla je. »Baš smo pravi par.« Pročistio je grlo i odlučio promijeniti predmet razgovora. »Pričaj mi o svojoj diplomi. Zaradio sam nešto novaca na prodaji kuće i htio bih ti doći na promociju. Razgovarat ćemo i o tvojim ţeljama za ovo ljeto. Tvoja te soba u novoj kući čeka.

Moţeš je obojiti u koju god boju hoćeš. K vragu, oliči je u ruţičasto.« Nije mogla a da se ne nasmiješi. »Joj, tata, odavno nisam poţeljela ruţičastu sobu, ali hvala ti.« Iako je Selinsgrove bio posljednje mjesto na koje bi htjela otići u tom trenutku, barem je imala roditelja i dom, dom koji nije izazivao ruţne asocijacije sa Simonom ili Sharon. Ili s njim.

Devetog dana travnja Julia je kročila kroz snijeg koji se topio i prilazila kući profesorice Picton, čvrsto u jednoj ruci drţeći otisnut primjerak svoje radnje i bocu chiantija u drugoj.

Bila je nervozna. Iako je njezin odnos s profesoricom Picton uvijek bio srdačan, nikad nije bio i topao. Katherine nije bila od onih koji studente obasipaju ljubavlju niti ih je ţeljela pridobivati. Bila je profesionalna, zahtjevna i izrazito nesentimentalna. Stoga se Julia poprilično zabrinula kad ju je pozvala da joj radnju preda osobno i da kod nje ostane na ručku. Naravno, nije bilo nikakve mogućnosti da to odbije.

Julia je stala pred vratima Katherineine trokatnice od opeke i pozvonila. Otrla je dlanove o prednju stranu svog kratkog kaputa da otkloni znoj. »Julianne, dobro došla.« Katherine je otvorila vrata i uvela svoju studenticu unutra.

Ako je Julijina garsonijerica bila hobitska rupa, onda je kuća profesorice Picton bila boravište šumskog vilenjaka. Šumski vilenjak imao je ukus za fino, staro pokućstvo. Sve je bilo elegantno i antikno: zidovi su bili obloţeni tamnim drvom, a po podovima su bili skupocjeni tepisi. Dekoracija je bila aristokratska, ali štedljiva i sve je bilo krajnje sređeno i uredno.

Nakon što je uzela Julijin kaput, Katherine je ljubazno preuzela chianti i radnju pa je povela u mali salon u koji se ulazilo odmah iz predvorja. Julia je sjela na koţni naslonjač pred kaminom i prihvatila čašicu serija. »Večera je skoro gotova«, rekla je Katherine i nestala kao grčka boţica.

Julia je razgledala goleme knjige o engleskoj arhitekturi i vrtovima koje su krasile niski stolić. Zidovi su bili puni slika pastoralnih prizora pomiješanih s ozbiljnim crno-bijelim portretima Pictoninih predaka. Polako je pijuckala šeri, sladila se toplinom koja joj je klizila niz grlo u ţeludac. Nije ga ni dovršila, a Katherine ju je povela u blagovaonicu. »Kako je lijepo.« Julia se osmjehivala u nastojanju da prikrije nervozu. Plašili su je fini porculan, kristal i srebrni svijećnjaci što ih je Katherine poslagala po bijelu stoljnjaku od damasta koji je očito bio izglačan. (Čak se ni platno ne bi usudilo guţvati bez dozvole profesorice Picton.) »Volim imati goste«, rekla je Katherine. »Ali, iskreno govoreći, svega je nekoliko osoba s kojima objedujem i s kojima mogu izdrţati cijelu večer.« Julia je osjetila kao da u njoj nešto propada. Trudeći se da proizvede što je manje moguće šumova, sjela je kraj Katherine koja je, pak, sjela na čelo dugog stola od hrastovine. »Divno miriše«, rekla je Julia, sve trudeći se da ne udiše odveć gladno miris mesa i povrća koji je strujao s njezina tanjura. Nije baš mnogo jela prethodnih dana, ali ono što je pripremila profesorica Picton kao da joj je stimuliralo tek. »Sklona sam vegetarijanstvu, ali prema mom iskustvu studentima na poslijediplomskom nikad dosta mesa. Zato sam pripremila jelo prema jednom starom receptu moje majke. Normandijski lonac, tako ga je zvala. Nadam se da vam ne smeta svinjetina.« »Nimalo.« Julia se osmjehnula. Ali kad je vidjela naribanu koricu limuna na vrhu brokule kuhane na pari, smiješak joj je nestao.

Gabriel je imao ţicu za ukrašavanje jela. »Moţda zdravica?« Katherine im je natočila vino što joj ga je Julia donijela na dar, pa podigla svoju čašu. Julia je poslušno podigla svoju. »Za vaš uspjeh na Harvardu.« »Hvala vam.« Julia je otpila vino ne bi li skrila podijeljene emocije. Čim je prošlo pristojno vrijeme neobaveznog uvoda u večer, Katherine je progovorila. »Pozvala sam vas ovamo da razgovaramo o nekoliko stvari. Prvo, o vašoj radnji. Jeste li zadovoljni njome?«

Julia je brzo progutala komad pastrnjaka. »Nisam.« Katherine se namrštila. »Mislim reći, ima još prostora za poboljšanja. Kad bih imala još jednu godinu, bilo bi mnogo bolje. Ovaj...« Julia je poţeljela da se zemlja otvori pod njom i da propadne u nju.

Katherine se neočekivano nasmiješila i zavalila se na stolici. »To je pravilan odgovor.

Bravo.« »Molim?« »Današnji studenti misle da su daleko nadareniji nego što zapravo jesu. Veseli me što ste uza sav svoj uspjeh zadrţali akademsku skromnost.

Dakako da ćete iduće godine poboljšati svoju radnju. Iduće godine bit ćete bolja studentica i bolja znanstvenica ako nastavite marljivo raditi. Drago mi je što shvaćate da još imate prostora za poboljšanja. E, sad moţemo o nečemu drugom.« Julia je skinula pogled s Katherine i usredotočila se na noţ i vilicu. Nije imala pojma što slijedi.

Katherine je nestrpljivo kucnula prstom po stolu. »Ne volim kad mi ljudi zabadaju nos u privatni ţivot, pa tako i sama ne diram tuđi privatni ţivot. U vašem slučaju David Aras me uvukao u neke stvari.« Katherine je napravila grimasu. »Nisam upućena u sve što se zbivalo na tom mekartijevskom saslušanju i ne ţelim biti.« Znakovito je pogledala Juliju. »Greg Matthews s Harvarda traţi izvanrednog pročelnika za Danteove studije. Nadala sam se da bi taj posao mogao biti ponuđen Gabrielu.« Katherine je krajičkom oka primijetila kako se Julia pomakla, ali je brzo nastavila. »Naţalost, mjesto je ponuđeno nekome drugom.

Bili su toliko glupi da su pokušavali pridobiti mene, ali sam odbila.

Kako je onaj grozni Pacciani ušao u njihov uţi izbor, nikad neću shvatiti. Kako bilo, Cecilia Marinelli bit će nova pročelnica. Ukrali su je Oxfordu. Bilo bi dobro kad biste mogli raditi s njom. Ako sve prođe dobro s vašom radnjom, s veseljem ću telefonirati Ceciliji i najaviti vaš dolazak.« »Hvala vam, profesorice. To je veoma ljubazno.« Katherine ja nehajno odmahnula rukom. »Ma uopće nema na čemu.« Dvije su ţene idućih petnaest minuta dovršavale večeru prilično šutljivo. Dok je Katherine pospremala stol, a odbila je ponovljene pokušaje svoje studentice da joj pomogne, Julia je dovršavala vino.

Premda se loše osjećala što Gabriel nije dobio posao o kojem je sanjao, laknulo joj je zbog toga što neće doći za njom na Harvard. Njegova bi prisutnost izazvala svakojake probleme. Sada više nikad ne bi mogla s njime raditi. I bilo bi izuzetno bolno truditi se da ostane profesionalna i na distanci. Ne, mnogo je bolje da Gabriel ostane u Torontu, a ona se preseli u Boston. Bila je to blagodat, premda okrutna, što je Harvard zaposlio profesoricu Marinelli.

Poslije deserta i kave Katherine je predloţila da se opuste u salonu. Julia je ponovno sjela na udoban koţni naslonjač kraj vatre i sa zahvalnošću prihvatila čašicu porta što ju joj je Katherine stavila u ruku. Premda je Katherinein stil unutarnje dekoracije bio podosta drukčiji od Gabrielova, činilo se da stručnjaci za Dantea uţivaju pijuckati kraj kamina. »Počet ćete sve iznova na Harvardu i nitko neće moći ni naslutiti što se zbivalo ovdje.

Do tada, bilo bi vam mudro da više ne privlačite pozornost na sebe.« Katherine je uputila Juliji pogled koji je bio prodoran, ako ne i strog. »Studenti na poslijediplomskom, naročito studentice na poslijediplomskom, osjetljivi su na svoju reputaciju. U akademskim krugovima još postoje oni koji krivo etiketiraju plodove nadarenosti i marljiva rada kao rezultate karijerizma i prostitucije. Najbolje je da nikada nikome ne date ni najmanjeg razloga za sumnju da niste zasluţili svoja postignuća upornim radom.«

»Profesorice Picton, kunem vam se da sam itekako mnogo radila na Danteovu seminaru. On mi nije pomagao pri pisanju eseja niti sam od njega dobivala poseban tretman.

Zbog toga je traţio da me vi ocijenite.« »Sigurna sam da je to istina. Ali nasamarili ste me, ako ćemo pravo. Malčice sam iskorištena.« Julia je pogledala svoju mentoricu s neprikrivenim uţasom. »Svejedno, razumijem zašto me niste uzeli kao osobu od povjerenja. Sigurna sam da je to zabranio Gabriel. I na njega sam ljuta, ali iz razloga koje vam neću otkriti, ostajem mu duţna.« Profesorica Picton zamišljeno je pijuckala porto i zagledala se u prazno. »Kad sam studirala na Oxfordu bilo je bestidno uobičajeno da se dekani upuštaju u romantične odnose sa svojim studenticama. Ponekad su ti odnosi bili ono što se danas naziva slučajevima uznemiravanja. U drugim je slučajevima u pitanju bila ljubav. Vidjela sam i jedno i drugo.« Katherine je netremice gledala Juliju u oči. »Upoznala sam razliku između Willoughbyja i pukovnika Brandona. Nadam se da ćeš i ti.« ♥♥♥ Iduće večeri Julia je ušla u Paulov stan. Dogovorili su se za kavu kako bi prokomentirali Julijinu večeru s profesoricom Picton.

Paul se okrenuo prema Juliji koja je sjedila na kauču. »Sad kad je semestar za tebe završio, kad se seliš?« Julia je otpila malo kave. »Najam mi je do kraja srpnja, ali sam se nadala da ću moći nagovoriti gazdu da me pusti do polovine lipnja.« »Do poslije promocije?« »Da. Tata će mi pomoći u selidbi.« Paul je stavio šalicu na stolić. »Ja se lipnju vraćam u Vermont. Mogu te povesti i pomoći ti kad se budeš selila.« »Tata mi dolazi na promociju.« »Moţemo se voziti skupa. Vas dvoje moţete doći na dan-dva k meni na farmu pa onda svi moţemo do Bostona da se smjestiš. Hoćeš li biti u studentskom naselju?« »Ne znam. Poslali su mi nešto gdje kaţu da ne mogu dobiti mjesto do kolovoza. A moram biti negdje do tada.« »Mladi brat mog prijatelja ide na koledţ Boston. Mogu porazgovarati s njim i vidjeti zna li on kakav stančić pa da ga unajmiš. Pola ţitelja u Bostonu mlade je od dvadeset pet godina. Ima mnogo studenata.« »Učinio bi to? Pomogao mi da se preselim i nađem stan?« »Očekujem da ćeš mi za to platiti, pivima. Uzgred, najviše volim Krombacher.« »Mislim da bih to bila u stanju.« Julia se osmjehnula, pa su se kucnuli šalicama za kavu. »Tko su oni?« Pokazala je na fotografiju četvero ljudi, dva muškarca i dvije ţene, što ju je Paul djelomično skrio iza pingvina koji mu je stajao na televizoru. »Djevojka sasvim lijevo je Heather, moja mala seka, i njezin muţ Chris. Ovaj desno sam ja.« »A ova druga djevojka?« Julia se zagledala u lice zgodne mlade ţene koja je drţala Paula oko struka i smijala se. »Ovaj,to je Allison.« Julia je pristojno pričekala da Paul sam objasni. »Moja bivša djevojka." »Joj«, rekla je Julia. »Ostali smo prijatelji. Ali ona radi u Vermontu i nije mogla podnijeti razdvojenost.

Prekinuli smo prije nekog vremena«, objasnio je Paul.

»Dobar si ti čovjek.« Julia se promeškoljila od nelagode. »Moţda to nisam trebala reći.« Uzeo ju je za ruku i prinio je svojim usnama, pa joj čedno poljubio prste. »Mislim da trebaš reći sve što ti je na pameti. I znaj, i ja sam uvijek za tebe mislio da si dobra osoba.« Nasmiješila se, ali je meko povukla ruku da ga ne povrijedi.

Nešto prije ponoći zaspala mu je na ramenu, a tijela su im se dodirivala na madracu.

Paul je lebdio u mašti, zamišljao je kako osjeća njezine usne na svojima, njezinu koţu pod rukama. Okrenuo se licem u njezinu kosu, čvršće je zagrlio. Promeškoljila se, promrmljala Emersonovo ime i zagnjurila mu lice u prsa.

Shvatio je da mora donijeti odluku. Ako ţeli biti Julijin prijatelj, tada mora potisnuti svoje romantične osjećaje prema njoj. Ne smije je ljubiti ili pokušavati dovesti odnos na višu razinu. Sve to ide prebrzo. I sasvim je moguće da ga ona neće poţeljeti, čak ni kad joj se slomljeno srce oporavi. Ali Juliji je trebao prijatelj, trebao joj je on. Neće je ostaviti u trenucima kad joj je potreban, makar i pod cijenu boli što mora gurnuti ustranu svoje prave osjećaje. Stoga ju je, umjesto da zaspi s njom u naručju, odnio u svoju sobu i stavio je u krevet. Pokrio ju je plahtom i dekom, poveo računa o tome da je udobno smjesti, a onda je uzeo drugi jastuk i pokrivač i povukao se u dnevni boravak. Veći dio te večeri frustrirano je buljio u strop dok je Julia spavala dubokim snom u njegovu krevetu. ♥♥♥ Dok je Julia te noći bila u Paulovu stanu, Gabriel je sjedio u hotelskoj sobi i piljio u svoj laptop. Primio je novi kratki e-mail od svog pročelnika Jeremyja Martina koji ga je podsjećao na to koliko je on, Jeremy, potrošio osobnog i političkog kapitala da spasi njegovu, Gabrielovu, guzicu. Kao da je Gabrielu taj podsjetnik bio nuţan.

Pogled mu je sletio na prsten na ruci, ali se odupro porivu da pročita riječi što ih je ugravirao s unutarnje strane. Vrtio je platinski prsten oko prsta i proklinjao svoj najnoviji promašaj.

Harvard ga je ljubazno obavijestio da njegova kandidatura nije bila uspješna i da su umjesto njega zaposlili profesoricu Marinelli. Taj Gabrielov neuspjeh bio je samo još jedan način gubljenja Julianne. Ali to sada ionako više nije bilo vaţno. Kakva bi korist bila da bude na Harvardu ako mu ona ne bi htjela oprostiti? Gorko je opsovao. Kakva je korist da bude igdje ako mu ona ne oprosti? Čak i tu u hotelu bila je s njim. Na njegovu kompjuteru, u njegovu mobitelu, u njegovu iPodu, u njegovoj glavi.

E, da, u njegovoj glavi. Nije pogriješio kad je rekao da nikad neće zaboraviti kako se osjećao kad je prvi put gledao njezino golo tijelo, nju koja je stidljivo gledala u pod, lice koje joj se rumenjelo od svakog njegova dodira.

Sjećao se kako je gledao njezine duboke, tamne oči dok trepću pod njim, usne crvene kao rubin, poluotvorene dok teško dahće, i kako su joj se oči raširile kad je ušao u nju...

Znala je ustuknuti. Nekako se mogao sjetiti svakog trenutka kad je znala ustuknuti. A bilo ih je mnogo - kad se postidjela što jedila siromašna, kad ju je prvi put odnio u krevet, kad joj je prošao prstima kroz kosu, a ona ga molila da joj ne spušta glavu nadolje, kad joj je priznao da se sporazumio da se rastane od nje...

Koliko ju je puta povrijedio u tom kratkom ţivotu?

Mučio je sama sebe tako što je iznovice preslušavao njezine glasovne poruke - poruke na koje joj nije odgovorio. Bivale su sve bliţe očaju dok na kraju nisu sasvim prestale. Nije je mogao za to kriviti. Bilo je jasno da njegove poruke nisu dopirale do nje. Izuzetak je bio jedan jedini e-mail. Ponovno ga je otvorio i zamislio njezinu reakciju.

Prestani me kontaktirati.

Svršeno je.

Srdačno, prof. Gabriel O. Emerson, izvanredni profesor

Odsjek za talijanske studije Centar za srednjovjekovne studije Sveučilište u Torontu Gorak smijeh što ga je prepoznao kao svoj ispunio je sobu. Naravno, to će biti poruka u koju će povjerovati - ne u druge. Sada ju je izgubio. Kakva nade ima bez nje?

Gabriel se sjetio davnašnjeg razgovora s njom o Graceinoj najdraţoj knjizi, Opasno milosrđe. U priči je bilo jasno da su glavni likovi mislili da su od svoje ljubavi napravili ideal oboţavali su i ljubav i jedno drugo dok je nisu upropastili. On je učinio to isto s Julianne, to mu je bilo jasno. Oboţavao je samo njezino biće uvjeren da je ona svjetlost koja će sjati u mraku.

Volio ju je dovoljno da je ostavi i da tako zaštiti njezinu budućnost. A kad ju je ostavio, našao se u opasnosti da nikad više ne imadne njezinu ljubav. Bio je to najgorči zaokret sudbine, da njegova ljubav prema njegovoj Beatrice upravo bude to što ga odvaja od nje.

A Što je s Paulom? Svakako će iskoristiti zgodu da tješi Juliju. A kamo će to tješenje voditi... Gabriel nije mogao prihvatiti pomisao da će biti nesretna. Ali shvatio je iz njezinih poruka da je mislila da je gotovo. Paul će joj jednostavno morati pruţiti rame da se nasloni na njega i on će se vratiti u njezin ţivot, stan, u njezine misli.

Jebač anđela.

Jedina utjeha što ju je mogao naći, ako je to uopće i bila utjeha, bit će mu da sam sebe muči glazbom i poezijom. Pritisnuo je dugme i Sting je svojom pričom o Davidu i Batšebi ispunio sobu. Dok se pjesma kovitlala u zraku, gledao je Danteovu poetsku refleksiju o Beatriceinoj smrti i osjetio da u njegovu srcu odjekuju riječi iz La vita nuova. »Jer srce nisko lišeno je dara, što zamislit je u stanju bi bio, zbog tog ne moţe da se u plač dade, ali u očaj pade i uzdišući plačuć mrijet bi htio bez ikakove utjehe i nade, onaj u čije misli nekad dođe, kakva je bila, kakva od nas pođe.

Uzdasi gorki dušu moju rane, kad misao mi u pamet priziva onu što srce bolno mi rastavi; često o smrti kada mislit stanem, tada mi ona toli slatkom biva, da mi na licu bljedilo se javi.

A umišljaj mi kad se njome bavi, toliko patnje u meni se budi, da sav se tresem s boli što je ćutim; te ţelim izbjegnuti poradi srama da me vide ljudi, osamljen plačuć vapajima ljutim 'Mrtva si?' stanem Beatricu zvati, Gabriel je zatvorio dokument u svom kompjuteru i lagašno prstom prešao preko fotografije divne ţene koja je krasila zaslon njegova kompjutera. Obavit će svoju duţnost u idućih nekoliko dana, ali učinit će to bez Beatrice koja bi mu bila tješiteljica. U njezinoj odsutnosti moţda će podleći starom iskušenju da umrtvi bol.

U petak poslije podne sredinom travnja Julia je stigla u stan Rachel i Aarona u Philadelphiji. Rachel je namjeravala doći k njoj u Toronto i donijeti joj haljinu za djeverušu, ali nije mogla naći slobodnog vremena zbog posla. Kako je pokušavala sačuvati dane godišnjeg odmora za medeni mjesec, Julia je pristala izaći iz ugodnih granica svoje hobitske rupe.

Rachel je sa zagrljajem dočekala svoju prijateljicu pa je uvela u dnevni boravak. Julia je uočila kataloge mustri i uzoraka koji su prekrivali stol. »I tako su planovi za vjenčanje gotovi?« Rachel je odmahnula glavom. »Ne sasvim. Ali ne ţelim razgovarati o vjenčanju. Ţelim razgovarati o tebi.« Uputila je prijateljici zabrinut pogled. »To što se dogodilo s tobom i Gabrielom bilo mi je čisti šok.« Julia se trznula. »I meni.« »Ne javlja se na pozive i ne odgovara na mailove i, vjeruj mi, sve smo pokušali. Scott mi je poslao mail što ga je bio poslao njemu i bio je silno oštar.« »Jesi li znala da je Gabriel prije nekoliko tjedana bio u Selinsgroveu?" »U Selinsgroveu?« Julia je zanijemjela. »Mislila sam da je u Italiji." »Zašto bi bio tamo?« »Da završi knjigu. Da pobjegne od mene.« »Glupan«, opsovala je Rachel. »Je li se tebi javljao?« »Jest. E-mailom mi je poslao poruku da je gotovo.« Julia je uzela svoju torbu. Iz nje je izvadila dva ključa i propusnicu pa ih predala svojoj prijateljici. »Ovo je njegovo.« Rachel je zbunjeno gledala predmete. »Pa što da radim s tim?« »Čuvaj ih. Ili ih daj vašem ocu. Bila bih ih poslala Gabrielu poštom, ali kako se ne javlja...« Rachel je stavila te predmete koji su joj izazivali nelagodu u jedan od svojih planera za vjenčanje. A onda je, promislivši bolje, ubacila njegove stvari u ladicu u ormariću pa je zatvorila s kletvom. »Znam da je otišao u staru kuću mojih roditelja jer je jedan susjed nazvao mog tatu.

Izgleda da je Gabriel bio budan cijelu noć, glasno puštao glazbu i šuljao se uokolo.« Julijine su misli istog trenutka otišle u voćnjak. Imalo je to smisla, pomislila je, da se osami u tom voćnjaku u kojem je uvijek nalazio svoj mir - u svom Raju. Ali s obzirom na to da je bila dio njegovih uspomena na to mjesto, čudilo ju je što je otišao tamo. Zatresla je glavom da odagna tu pomisao iz glave.

Rachel je stala pred svoju prijateljicu. »Ne razumijem zašto je to učinio. Gabriel te voli.

Nije on takav da se lako zaljubi ili da kaţe takve riječi a da ne misli ozbiljno. Takva ljubav ne nestaje preko noći.« »Moţda svoj posao voli više. Ili se moţda odlučio vratiti k njoj?« »Paulini? Misliš da je to u pitanju? Nisi mi to rekla.« Rachel je sijevnula očima. »Do prije godine i nešto i dalje su bili u... vezi.« »Molim?« »Za Boţić smo se svađali oko nje i, ovaj, drugih stvari. Rekao mi je da njihova priča malo nedavnija nego što sam mislila.« »Nisam ni čula za njezino ime dok se nije pojavila u kući naših roditelja.« »Znala sam za nju. Ali kad smo tek počeli hodati sve je zvučalo kao da je završio s njom još na Harvardu. Ustvari, nastavljao je on s njom godinama.« »Ne moţeš vjerovati da te ostavio zbog nje, nakon Firence, nakon svega.« »Sada više ne vjerujem ni u što«, rekla je Julia hladno.

Rachel je je nešto promrmljala i rukama pokrila oči. »Koja zbrka! Tata se zbilja naljutio.

I Scott. Kad je saznao da je Gabriel u Selinsgroveu, odlučio je sjesti u auto i otići tamo da ga namlati.« »Pa je li otišao?« »Morao je čuvati Tammyjina sinčića. Pa je odlučio Gabriela propustiti kroz šake drugom prilikom.« Julia se zajedljivo osmjehnula. »Mogu zamisliti kakav bi bio taj razgovor.« »Scott je lud za Tammy. Toliko da to moţda nije normalno." »Drago mi je što dolaze na ručak.« Rachel je pogledala na sat. »Već bili trebala početi kuhati. Stići će ranije da prvo nahrane malog Quinna. Scottov se ţivot potpuno promijenio. Sve se vrti oko djetetova dnevnog ritma.« Julia je pošla za prijateljicom u kuhinju. »Što tvoj tata misli o njoj?« Rachel je počela kopati po hladnjaku. »Sviđa mu se. A dječaka oboţava. Pomislila bi da mu je Quinn pravi unuk.« Stavila je sastojke za salatu na pult. »Zbilja misliš da bi se Gabriel vratio Paulini?« Julia nije mogla sebe natjerati da tu riječ izgovori naglas, ali da, mislila je da je to moguće. Promijenio je on velik dio svog ţivota i svojih ustaljenih načina da se nosi s problemima zbog nje. Sada kad je njihova veza završila, bilo je moguće da se vraća starom ţivotu. »Ona mu je poznat teritorij«, rekla je Julia. »Po tebi zvuči kao da je ona zapadna Europa.« Rachel se oslonila na pult. »Što misliš, je li Sveučilište zahtijevalo od njega da prekine vezu s tobom?« »Jest, ali kako se nešto takvo moţe nametnuti? Mogu li ga natjerati da ode iz grada?

Mogu li mu oni govoriti što da radi u privatnom ţivotu kad je odsutan ili kad ima slobodnu godinu? Da je Gabriel htio razgovarati sa mnom, nazvao bi me. A nije nazvao. Sveučilište mu je pruţilo zgodnu priliku da prekine sa mnom. Vjerojatno je to već neko vrijeme bio planirao.« Julia je prekriţila ruke na prsima. Bilo joj je lakše što svoje najdublje strahove izgovara Rachel naglas nego da mozga o tome kad je sama. »Kakva zbrka«, ponovila je Rachel i uzela prati ruke.

Ujutro u sitne sate Rachel i Julia odmarale su se na sofi u kućnim ogrtačima, pile vino i hihotale se. Scott, Tammy i Quinn davno su otišli, a i Aaron je već satima spavao. Čule su kako mu hrkanje odjekuje kroz hodnik.

Pod utjecajem vrlo dobrog crnog pinota, Julia je opisivala što se događalo na saslušanju, a Rachel je, svaka joj čast, odolijevala porivu da je prekida. »Ne mislim da bi Gabriel odustao od tebe samo da zadrţi posao. Njemu ne treba novac i uvijek moţe raditi bilo gdje drugdje. Ja samo ne razumijem zašto nije bio eksplicitan i rekao ti što radi. Zašto te poslije nije uhvatio za ruku i rekao ti Volim te, ali moramo pričekati.« Rachel se pijano zahihotala. »Poznajući Gabriela, on bi izrecitirao nešto u jambskom pentametru samo zato što to moţe.« »Spominjao je nešto Petera Abelarda, ali nije bilo ništa utješno. Abelard je drţao svoju vezu s Heloise u tajnosti tako da ne izgubi posao predavača. A onda ju je poslao u samostan.« Rachel se protegnula kako bi dohvatila jastuk i bacila ga svojoj prijateljici u glavu. »On tebe neće poslati u samostan. On te voli. I ne ţelim vjerovati u nešto drugo.« Julia je pritisnula jastuk na grudi i naslonila se na stranu. »Da me volio, ne bi me ostavio. Ne bi prekinuo e-mailom.« »Zbilja misliš da te je Gabriel vukao za nos, samo iz zabave?« »Ne mislim. Ali to sada više nema nikakve veze.« Rachel je glasno zijevnula. »Što god radio, zajebao je stvar. Zanima me je li te na neki način htio zaštititi.« »Mogao mi je poslati SMS i to mi reći.« Rachel je prebacila ruku preko očiju. »Taj dio ne razumijem. Mogao jc nas zamoliti da ti prenesemo poruku. Mogao ti je napisati pismo. Zašto Gabriel nije rekao Sveučilištu da odjebe?« Julia se prevrnula na leđa i sama sebi postavila slično pitanje.

Rachel je sa stolića uzela mobitel. »Ţeliš ga nazvati?« »Ne.« »Zašto ne? Moţda se javi jer će misliti da sam ja.« »Ponoć je prošla, a ja sam se napila. Ovo baš i nije najbolji trenutak za bilo kakve razgovore. Osim toga, rekao mi je da ga prestanem kontaktirati.« Rachel je odbacila telefon. »Ako tebe boli, boli i njega.« »Ostavila sam mu poruku u kojoj sam mu rekla da ako ikad poţeli razgovarati sa mnom, to mora obaviti licem u lice. Više ga neću zvati.« Julia je iskapila ostatak vina u jednom gutljaju. »Moţda će doći na promociju.« Julia je uzdahnula, a na licu je imala sjetan izraz. Sav bijes i napetost nisu otklonili njezinu čeţnju za njim. Barem ne svu.« »Kada je promocija?« »Jedanaestog lipnja.« Rachel je tiho opsovala jer je bilo još dugo do tada. Nakon nekoliko minuta šutnje Julia je odlučila glasno progovoriti o jednom drugom, većem strahu. »Rachel?" »Aha... « »A što ako spava s nekom drugom?« Rachel je zašutjela na trenutak. Stoga je Julia tiho počela ponavljati pitanje, ali ju je prijateljica prekinula. »Da je Gabriel okrutan, onda bi moţda ševio neku drugu. Ali ne mogu zamisliti da to radi i da misli da ćeš mu oprostiti.«

»Ako je s nekom drugom, a ti saznaš za to, reci mi.« Julia je uputila prijateljici molećiv pogled. »Bilo bi mi draţe da to čujem od tebe.« »Draga, otvori oči.« ♥♥♥ Glas mu je bio topao i dubok dok se kretao u njoj i prebacivao teţinu na laktove.

Nagnuo se prema njoj da joj uvuče osjetljivu koţu s unutarnje strane bicepsa u usta, pa je ljubio i sisao. Bilo je to dovoljno da je uzbudi, a moţda i ostavi njeţan znak. Znao je da ju je to dovodilo do ludila. »Ne mogu«, dahtala je između grcaja. Svaki njegov pokret odašiljao joj je divne senzacije kroz čitavo tijelo.

Dok nije prestao.

Odjednom je podignula vjeđe.

Nosom se očešao o njezin. »Moram te vidjeti.« Pogled mu je bio njeţan, ali intenzivan, kao da na tren zadrţava plamen ţudnje. »Teško mi je drţati oči otvorene.« Zastenjala je malo jer se ponovno pokrenuo u njoj. »Pokušaj zbog mene.« Njeţno ju je poljubio. »Tako te volim...« »Pa zašto si me onda ostavio?« Gabriel ju je prestrašeno pogledao i stisnuo modre oči. »Nisam te ostavio...« ♥♥♥ Iste večeri Gabriel je zatvorenih očiju leţao na sredini kreveta dok mu je ona lijeno nizala poljupce preko prsnih mišića, pa zastala da mu poljubi tetovaţu, a potom je pozornost prebacila na niţi dio njegova trbuha. S usana mu je poletjela kletva u trenutku kad je lagašno prešla prstima preko lijepo izraţenih mišića, pa mu jezikom okruţila oko pupka. Zadnji put bilo je tako davno...

Ta mu je pomisao došla u pamet dok mu je njeţno klizila po koţi i dlačicama, prije nego što je pruţila ruku i čvrsto ga stegnula. Pokrenuo se u kukovima. Milovala ga je, a on je počeo dahtati, vapiti. Draškala ga je bez ţurbe dok mu je dugom, svilenom kosom milovala gornji dio bedara, a onda ga je uzela u vlaţnu toplinu svojih usta.

Gabriel je iznenađeno promrmljao nekoliko prostota i sav joj se predao. Upleo joj je prste u kosu.

Ukočio se.

U ţelucu mu je zakuhao mučan osjećaj kad se sjetio što joj se dogodilo kad je zadnji put to radila. Smjesta je povukao ruku jer se zabrinuo da ju je uplašio. »Oprosti.« Prešao joj je prstom preko lica. »Zaboravio sam.« Hladna ga je ruka uhvatila za zapešće i prisilila ga da joj grubo uhvati glavu. »Što si to zaboravio?« izazivala ga je. »Kako se uţiva u pušenju?« Gabriel je naglo otvorio oči. Sav uţasnut spustio je pogled na modre oči koje su mu se smijale.

Paulina je bila gola, čučnula je i nagnula se nad njega, slavodobitno se osmjehujući dok ga je prinosila ustima. Gabriel je skočio, opsovao i stisnuo se uz uzglavlje, a ona je sjela na svoje pete i gledala ga.

Smijala se i pokazala na njegov nos da mu da znak da iz nosnica mora obrisati tragove kokaina. Što sam to učinio?

Objema je rukama protrljao lice. Kako mu je silina izopačenosti postala jasnija i javilo mu se gađenje, ţeludac mu se grčio i imao je podraţaj na povraćanje pa se nagnuo preko ruba kreveta. Kad se pribrao, podigao je lijevu ruku da joj pokaţe prsten - ali prstena nije bilo.

Vjenčani je prsten nestao.

Paulina se ponovno nasmijala i počela puziti prema njemu. Oči su joj bile divlje i prijeteće, a golim se tijelom trljala o njegovo.

Gabriel se borio i bacakao dok se nije naglo probudio. Zbacio je pokrivače i sasvim ozbiljno počeo traţiti ima li kakva njezina traga. Ali nije ga bilo.

Bio je sam u mračnoj hotelskoj sobi. Prije nego što je legao bio je pogasio svjetla, što je bila njegova prva greška. Druga je bila to što je zaboravio staviti njezinu uramljenu fotografiju na noćni ormarić jer mu je ona sluţila kao talisman protiv mraka.

Prebacio je noge na pod kraj kreveta i zagnjurio lice u ruke. Mukotrpno podnošenje rehabilitacije od droge prije toliko godina nije bilo ništa u usporedbi s gubitkom Julianne. S lakoćom bi podnio more i spomene na stare grijehe koji su ga opsjedali da ju je svake noći mogao drţati u zagrljaju.

S gađenjem se zagledao u napola popijenu bocu škotskog viskija i osjetio kako se oko njega sklapa tama. Bio je pod velikim pritiskom i očajan. Kad se taj osjećaj spario s bolnim osjećajem gubitka, bilo mu je gotovo nemoguće normalno funkcionirati bez svojevrsnog pomagala.

Svakodnevno je napijanje postajalo sve gore. Svakoga dana je shvaćao da mora nešto učiniti prije nego upadne u zamku svojih starih navika i upropasti vlastitu budućnost. Znao je da će se ako ne učini nešto, pod hitno, opet vratiti na staro.

Bez razmišljanja obavio je dva telefonska poziva pa skupio svoje stvari i potrpao ih u putnu torbu. Onda je dao naputak čuvaru da mu osigura taksi da ga odveze na aerodrom.

Nije mario za to je li mu pojava uredna i profesionalna. Zapravo, nije mario ni za to da se uopće pogleda u zrcalo jer je znao da bi se zgadio na ono što bi ugledao.

Mnogo sati poslije toga stigao je u Firencu i prijavio se u hotel Gallery Art. Nije mu trebalo dugo da nagovori upravitelja da mu da isti apartman u kojem su on i Julia konzumirali svoju vezu. Mogao je birati to ili rehabilitacijski program, a on je bio uvjeren da će i ovakva povezanost s njom biti daleko spasonosnija.

Kad je ušao u sobu, napola očekujući da će tamo zateći nju ili barem neki znak nje.

Cipele boje tangerine s tankom petom nemarno bačene ispod niska stola. Haljini, od tafta. kucnu na pod kraj bijela zida. Par crnih čarapa s natom odbačenih na nepospremljen krevet.

Ali naravno, nije vidio nijednu, od tih stvari.

Nakon razmjerno okrepljujućeg sna i tuša Gabriel se javio svom starom prijatelju dottoreu Vitaliju u galeriji Uffizi, pa se s njim našao na ručku. Razgovarali su o novoj pročelnici Danteovih studija na Harvardu. Razgovarali su i o Giuseppeu Paccianiju, a Gabriel je spomenuo da mu je bilo drago kad je saznao da, iako je Giuseppe bio pozvan na razgovor u kampus (a Gabriel nije), profesori su mu predavanje ocijenili kao loše. Utjeha slaba, ali ipak nekakva.

Sutradan je Gabriel traţio bijeg od svojih muka tako što se posvetio ugodnim aktivnostima - doručak na piazzi, šetnja uz Arno, dobar dio poslijepodneva proveden kod njegova krojača gdje je naručio ručno rađeno crno vuneno odijelo, a sat i nešto traţio je savršene cipele koje će pristajati uz skupo fino odijelo. Krojač se našalio da je odijelo toliko dobro da bi se Gabriel u njemu mogao i oţeniti. Krojač se smijao sve dok Gabriel nije podigao lijevu ruku i pokazao mu prsten. »Ja sam friško oţenjen«, objasnio je, na veliko krojačevo iznenađenje.

Gabrielu je bilo nevaţno kuda hoda po Firenci jer je ionako svuda bio pod neprekidnim napadom uspomena na nju. Stao bi na Most Svetog Trojstva i pritiskao slatko-gorke osjećaje na prsa, znajući da su bolji od kemijskih alternativa.

Kasno jedne večeri, blago pripit, šetao je kraj Duoma i ponavljao put kojim je prije nekoliko mjeseci išao s Julianne. Izmučen sjećanjem na njezino lice kad ga je optuţila da ju je

jebao, naletio je na prosjaka čiji mu je izgled bio poznat, a koji je sjedio u sjeni Brunelleschijeve kupole.

Gabriel mu je prišao. »Dajte starcu nešto sitnog«, zavapio je prosjak na talijanskom.

Gabriel je prišao bliţe i sumnjičavo odmjerio čovjeka. Zapuhnuo ga je vonj neoprana tijela i alkohola koji se odizao s čovjeka, ali mu je prišao još bliţe. U prosjaku je prepoznao onog istog čovjeka koji je onda u prosincu potaknuo Julijino milosrđe. Gabriel je stao i zaljuljao se na petama.

Opipao se da nade novčanik. Nije ni provjeravao novčanice, samo ih je nekoliko izvadio i stavio pred čovjeka. »Vidio sam vas lani u prosincu. Još uvijek ste tu.« Gabrielov glas na talijanskom malčice ga je optuţivao. Čovjek je gladno pogledao novac. »Ja sam tu svaki dan. Čak i na Boţić.« Gabriel je zaljuljao eure bliţe čovjekovim očima. »Moja vam je fidanzata dala novac.

Rekli ste joj da je anđeo. Sjećate se?« Čovjek se bezubo nasmiješio i odmahnuo glavom, ali nikako nije spuštao pogled s novca. »U Firenci ima mnogo anđela, a još ih je više u Assisiju. Mislim da Bog više voli tamošnje prosjake. Ali, meni je ovdje dom.« Čovjek je neodlučno pruţio ruku jer nije bio siguran hoće li mu Gabriel zaista dati novac.

Gabriel je u svojoj mašti vidio Julijino lice kako samilosno zastupa prosjakov slučaj. Ţeljela mu je dati novac iako je postojala velika mogućnost da on taj novac troši na piće.

Dok je Gabriel na prosjaka gledao ništa bolje nego i prije Julijine dareţljivosti, pogodila ga je činjenica da se nije libila da čovjeku svakoga dana daje milodar. Svakodnevno bi čovjeku davala sitniš jer je mislila da milosrđe nikad nije uzaludno. Ţivjela bi u nadi da će jednoga dana taj čovjek shvatiti da netko mari za njega i pokušati pronaći pomoć. Julia je znala da je zbog svoje dobrote ranjiva, ali je svejedno bila dobra.

Gabriel je stavio novčanice čovjeku u ruku i naglo se okrenuo dok mu je u ušima odjekivalo prosjakovo veselje i njegovi blagoslovi.

Nije zasluţio blagoslov. Nije počinio djelo milosrđa onako kako bi ga izvela Julianne, iz samilosti i dobrote. Jednostavno je učinio dobro djelo zbog uspomene na nju ili da bi kupio indulgenciju.

Dok je posrtao po kamenim pločama, shvatio je što mu je činiti. ♥♥♥ Sutradan je pokušao rezervirati kuću u Umbriji u kojoj je bio s njom, ali već je bila zauzeta. Stoga je otputovao u Assisi gdje se prijavio u mali, privatni hotel jednostavna pokućstva, pun hodočasnika.

Gabriel nikad nije sebe vidio kako hodočasnika. Bio je odveć ponosan za takvo što. Pa ipak, postojalo je u Assisiju nešto u zraku što mu je dalo da spava mirno. Zapravo, nijednom nije tako dobro spavao otkako je otišao iz Julijina zagrljaja.

Idućeg je jutra ustao rano i otišao u baziliku svetog Franje. Bilo je to mjesto hodočašća za ljude svih vjera, ako ni zbog čega, a ono zbog srednjovjekovnih freski i mirna ugođaja koji je tu prevladavao. Nije bilo nimalo slučajno što je išao putanjom koju je prošao s Julianne, prije Boţića. Bio ju je odveo na misu u Basilicu superiore ili u gornji dio crkve i čak je strpljivo pričekao dok se ona otišla ispovjediti prije početka mise.

Dok je prolazio gornjom Bazilikom, divio se slikama i upijao utješan mir tog svetišta. U jednom je trenutku zapazio ţenu duge, smeđe kose koja je upravo bila na izlasku.

Zainteresirao se i odlučio poći za njom. Usprkos gomili turista i hodočasnika lako ju je vidio, pa se za njom spustio u Basilicu inferiore.

Onda je nestala.

To ga je rastuţilo pa ju je počeo traţiti u donjem dijelu crkve. Tek kad se pokazalo da mu je potraga jalova, palo mu je na pamet da zade dublje u nutrinu, prema grobu svetog Franje. Bila je tamo, klečala je pred kriptom. Uvukao se u posljednji red klupa i iz poštovanja kleknuo. Ali nije mogao skinuti oči s nje.

Nije to bila Julianne. Mlada ţena pred njim bila je malčice punija u kukovima i širih ramena, a kosa joj je bila tamnija. Ali bila je lijepa, a ta ga je njezina ljepota podsjetila na to koliko je izgubio.

Prostorija je bila mala i jednostavna, namjeran kontrast gornjoj Bazilici, otvorenoj i punoj raskošnih fresaka. Gabriel nije bio usamljen u misli da je jednostavnost koja je bila ţivot i misija svetog Franje bila točnije reflektirana tom skromnom grobnicom. S takvim mislima u glavi Gabriel je sam sebe zatekao kako se pognute glave naslonio na klupu ispred sebe. I prije nego što je i sam bio svjestan što radi, počeo se moliti.

Isprva su to bile samo riječi - očajničko izgovaranje i šaptanje ispovijedi. Kako je vrijeme prolazilo, njegove su molitve sve više poprimale pokajnički oblik dok je, a da on to nije znao, ona mlada ţena upalila svijeću i otišla.

Da je Gabrielov ţivot bio film, k njemu bi, dok tako kleči u molitvi, doteturao stari, onemoćao franjevac koji bi mu, vidjevši njegovu tugu, dao utjehu i ponudio dušobriţništvo.

Ali Gabrielov ţivot nije bio film. I tako je molio sam.

Da ste poslije pitali Gabriela o tome što se dogodilo u grobnici, slegnuo bi ramenima i izbjegao pitanje. Neke se stvari ne mogu uobličiti u riječi. Neke stvari prkose samom jeziku.

Ali za vrijeme molitve zbio se trenutak u kojem se Gabriel suočio sa silinom svih svojih osjećaja, i moralnih i duhovnih, dok je u isto vrijeme osjećao prisutnost Onoga koji je znao stanje njegove duše i svejedno ga prigrlio. Odjednom je bio svjestan o čemu je jednom pisala knjiţevnica Annie Dillard kao o ekstravaganciji milosti. Mislio je na ljubav i praštanje koji su dodijeljeni svijetu i, naročito, njemu preko ţivota Grace i Richarda.

I Julianne, moj uporni proljetni listić.

On, magnet za grijeh, pronašao je nešto sasvim neočekivano podno gornje Bazilike.

Kad je izišao iz crkve bio je odlučniji nego ikad da se ne vrati starim danima.

Julija je do kraja travnja imala pravi kovitlac aktivnosti. Trebalo je obaviti završne revizije radnje, imala je susrete s Katherine Picton i Nicole, a petkom uvečer druţila se s Paulom.

Katherine se pobrinula da završna verzija Julijine radnje bude bez grešaka i da predstavlja nešto čime se zbilja moţe ponositi. Onda je nazvala Ceciliju Marinelli na Oxford da je zamoli da ujesen pripazi na Juliju na Harvardu.

Paul joj je osigurao stančić u Cambridgeu koji moţe unajmiti. Počela je prolaziti kroz popis tekstova što joj ih je sugerirala Katherine kao pripremnu lektiru za seminar profesorice Marinelli.

Krajem travnja Julia je primila pismo vrlo sluţbena izgleda iz dekanova Ureda za poslijediplomske studije. Doktor Aras traţio je od nje da tog tjedna dođe u njegov ured.

Naznačio joj je da njihov sastanak nema nikakve veze s disciplinskom materijom i izjavio da će na tom sastanku biti i profesor Martin.

U ponedjeljak ujutro sva u strahu zaputila se kroz kampus i čvrsto stiskala L. L. Beanovu naprtnjaču. U njoj je nalazila utjehu, u činjenici da joj je ona gotovo cijelu godinu bila druţica. Paul joj se ponudio kao pratnja, ali je odbila jer se, kako mu je rekla, s dekanom morala suočiti sama. Pa ipak, zagrlio ju je i obećao joj da će je čekati u njima najdraţem Starbucksu. »Gospođice Mitchell, hvala vam što ste došli. Kako vam je prošao semestar?« Julia je iznenađeno pogledala dekana Arasa preko njegova radnog stola. »Bilo je... zanimljivo.« Dekan je kimnuo glavom, pa prebacio pogled na doktora Martina. »Znam da je ova akademska godina za vas bila puna iskušenja. Zamolio sam vas da razgovaramo jednostavno da saznam jeste li nakon onog saslušanja imali kakvih drugih problema.« Julia je gledala dvojicu akademika i odmjeravala ih. »Problema koje vrste?« »Doktora Arasa zanima je li vam profesor Emerson dodijavao nakon saslušanja. Je li vas nazivao ili slao elektroničku poštu? Je li se pokušavao sresti s vama?« Profesor Martin djelovao je prijateljski, ali u takvu njegovu ponašanju postojao je prizvuk zbog kojeg je Julia bila sumnjičava.« »Zašto je to vas briga? Dobili ste što ste ţeljeli. Otišao je iz grada.« Dekanovo se lice smrknulo. »Ne ţelim s vama obnavljati taj slučaj, gospođice Mitchell.

Ovaj je sastanak stvar pristojnosti, pokušaj da se uvjerimo da ste bili u stanju nastaviti svoje obrazovanje slobodni od ometanja. Pokušavamo odrediti je li profesor Emerson odrţao riječ, i ostavio vas na miru.« »Nekoliko dana poslije saslušanja dobila sam od njega e-mail. Rekao mi je da prestanem s njim kontaktirati i da je s nama gotovo. To ste ţeljeli čuti, zar ne?« Nije mogla suspregnuti gorčinu u svom glasu.

Profesor Martin je razmijenio znakovit pogled s dekanom. »Siguran sam da ste sretni što je sve to iza vas.« Julia je šutke sjela i nije ţeljela odgovoriti. »Moţete slobodno ići. Čestitamo vam na uspješnoj godini i čestitamo vam što ste primljeni na Harvard. Vidimo se na promociji.« Dekan je kimnuo davši joj znak da je slobodna.

Pokupila je svoju naprtnjaču i krenula prema vratima. Upravo u trenutku kad je dotaknula kvaku zaustavila se i okrenula se licem dvojici profesora.

Kako je to čudno, pomislila je, da ta dva čovjeka, oboruţana silnim intelektom i ormarima punim odijela od tvida mogu imati toliku vlast nad njezinim srcem i njezinom srećom. »Ne kajem se zbog svoje veze s profesorom Emersonom, makar je ruţno završila. Vas ste dvojica bili nevjerojatno arogantni i patronizirali me tijekom cijelog procesa. Shvaćam vaţnost zaštite nekoga kome je zaštita potrebna, ali jedini ljudi od kojih je meni trebala zaštita bili ste vi.«

Gabriel je ostao u Assisiju toliko dugo da je već postao poput inventara u Bazilici.

Svakoga je dana provodio više od sata kraj kripte svetog Franje i razmišljao. Ponekad je molio. Ponekad je imao osjećaj blizine Boga, a u drugim mu je trenucima bio daleko. A sve vrijeme ţelio je da je s Julijom premda je počeo shvaćati koliko je njihova veza bila kriva kako je ţelio promijeniti svoj način ţivljenja da bi je bio vrijedan, a zapravo se trebao mijenjati jer je oduvijek bio nepodnošljiva šupčina.

Jednoga je dana uţivao u ručku u hotelu kad se neki Amerikanac upustio s njim u razgovor. Čovjek je bio liječnik iz Kalifornije, a u Assisi je došao sa ţenom i mladim sinom. »Sutra idemo u Firencu, a tu ćemo biti dva mjeseca.« »Što ćete sve raditi?« upitao ga je Gabriel i znatiţeljno se zagledao u sjedokosa čovjeka. »Odsjest ćemo kod franjevaca. Moja je ţena inače medicinska sestra, pa ćemo oboje raditi u jednoj klinici. Moj će sin pomagati beskućnicima.« Gabriel se namrgodio. »To radite kao volonteri?« »Da. Htjeli smo to napraviti kao obitelj.« Čovjek je zastao i zagledao se u Gabriela. »Biste li pošli s nama? Franjevcima uvijek pomoć dobro dođe." »Ne«, rekao je Gabriel i odlučno na vilicu nabo komad govedine. »Nisam katolik.« »Nismo ni mi. Mi smo luterani.« Gabriel se sa zanimanjem zagledao u liječnika. Njegovo znanje o luteranima bilo je ograničeno gotovo isključivo na pisanje Garrisona Keillora.

(Makar to ne bi priznao.)

Doktor se nasmiješio. »Htjeli smo učiniti dobro. Ţelim potaknuti svog sina na nešto više od odmora na plaţi i videoigara.« »Hvala vam na pozivu, ali moram odbiti.« Gabriel je bio čvrst u odgovoru pa je tako liječnik promijenio temu razgovora.

Te večeri Gabriel je gledao kroz prozor iz svoje jednostavne hotelske sobe i kao uvijek razmišljao o Juliji. Ne bi rekla ne. Otišla bi.

Kao uvijek prisjetio se jaza između njezine velikodušnosti i njegove sebičnosti. Jaza koji je, nakon što je tolike mjesece proveo s njom, tek trebalo nadići. ♥♥♥ Dva tjedna poslije toga Gabriel je stajao pred spomenikom Danteu u Santa Croceu.

Pošao je na put s luteranima u Firencu i postao franjevcima jedan od najnezgodnijih volontera. Posluţivao je jelo ubogima, ali ga je uţasavala kvaliteta hrane što ju je dijelio, pa je napisao ček da unajmi catering. Išao je s drugim volonterima kad su se beskućnicima dijelila sredstva za higijenu i čista odjeća, ali je bio toliko nesretan zbog nedostatka čistoće muškaraca i ţena da je napisao ček da se u franjevačkoj misiji naprave kupaonice i tuševi za beskućnike.

Ukratko, čim bi uvidio sve aspekte franjevačkog rada sa sirotinjom, Gabriel bi se potrudio da sve promijeni i pristajao je da sve promjene financira sam. Onda je obišao nekoliko bogatih firentinskih obitelji koje je poznavao preko akademskih krugova i zamolio ih da podrţe franjevce koji pomaţu siromašnim Firentincima. Njihove bi donacije osigurale postojan dotok prihoda u budućnosti.

Dok je stajao pred Danteovim spomenikom, odjednom ga je pogodila srodnost s njegovim najdraţim pjesnikom. Dante je protjeran iz Firence. Unatoč tome grad mu je na koncu oprostio i dopustio je da se u Baziliku smjesti njegov spomenik, makar je pokopan u Ravenni. U čudnovatu obratu sudbine Gabriel je sada znao kako je kad si prognan sa svog posla, iz svog grada i svog doma, jer Julijine će ruke zauvijek biti njegov dom. Makar je prisiljen na izgnanstvo.

Spomenici oko njega podsjetili su ga na vlastitu smrtnost. Ako bude imao sreće, poţivjet će dugo, ali mnogi poput Grace imali su kratak ţivot. Moţe ga zgaziti auto, ili moţe dobiti rak, ili ga moţe zadesiti infarkt. Odjednom mu je vrijeme na ovome svijetu izgledalo vrlo kratko i vrlo dragocjeno.

Otkad je otišao iz Assisija potrudio se ublaţiti krivnju i samoću obavljanjem raznih poslova. Volontiranje kod franjevaca svakako je bilo korak u tom pravcu. Ali kako bi bilo da učini nešto dobro za Paulinu? Prekasno je da unese mir u odnosu s Grace ili Maijom ili svojim biološkim ocem i majkom. A Julianne?

Gabriel je zurio u lik očajne ţene koja se naslonila na nešto što je izgledalo kao Danteova urna. Prihvatio je svoje izgnanstvo, ali to nije značilo da se odrekao pisanja pisama, pisama koja joj nikad nije poslao. ♥♥♥ Groblja imaju svoj mir. Čak i groblja koja su smještena u prometnim urbanim središtima imaju istu tu mirnoću - neprirodan mir koji se lijepi za zrak.

Idući kroz groblje, Gabriel se nije mogao pretvarati da šeće po parku. Rijetko drveće koje je šaralo krajolik nije vrvjelo pticama pjevicama. Trava, premda zelena i vrlo dobro čuvana, nije vrvjela vjevericama ili urbanim zečevima koji se igraju sa svojom braćom ili traţe hranu.

U daljini je vidio kamene anđele, stajali su u paru kao visoki straţari među ostalim spomenicima. Bili su napravljeni od mramora, ne od granita, koţa im je bila bijela, savršena.

Anđeli su gledali na drugu stranu od njega, krila im široko raskriljena. Bilo mu je lakše da stoji iza tog spomenika. Tako nije vidio ime koje je uklesano u kamen. Mogao je tako ostati zauvijek, na pola metra udaljen, a da nikad ne priđe. Ali bilo to bi kukavički.

Duboko je udahnuo, čvrsto stisnuo safirne oči i izmolio tihu molitvu. Onda je napravio pola kruga oko spomenika i stao pred prednju oznaku.

Iz dţepa hlača izvadio je starinski rupčić. Slučajan promatrač pomislio bi da mu je trebao da obriše znoj ili suze, ali nije to učinio. Nagnuo se naprijed i njeţnom rukom obrisao bijeli sloj koji se nakupio na crnom kamenu. Prljavština se lako skidala. Morat će srediti ruţine grmove koji su počeli obrastati slova. Sjetio se da treba unajmiti vrtlara.

Poloţio je cvijeće na kamen, a usne su mu se micale kao da govori. Ali nije govorio.

Grob je, naravno, bio prazan.

Vid mu je zamutilo nekoliko suza, a slijedile su njihove sestrice i domalo mu je lice bilo mokro od njihove kiše. Nije mu ih se dalo brisati i digao je lice prema anđelima, dušama tihe, mramorne sućuti.

Molio je za oproštaj. Izrazio je svoju krivnju, krivnju za koju je znao da će ga boljeti do kraja ţivota. Nije molio da mu se skine breme jer je mislio da je ono dio posljedica njegovih djela. Odnosno, posljedica onoga što nije učinio za majku i njihovo dijete.

Zavukao je ruku u dţep i izvadio mobitel, pa nazvao broj već zapisan u njegovu iPhonu. »Halo?« »Paulina. Moram te vidjeti.«

Julijin je otac bio uporan u ţelji da dođe na promociju i nije dopustio Paulu da je sam preseli u Cambridge. Tom je platio polog i stanarinu za ljeto. I upravo je Tom odletio u Toronto, jedanaestog lipnja, da vidi svoju kćer kako prima diplomu za svoj magisterij.

Julia je, odjevena jednostavno u crno uz lijepe cipele, ostavila Paula i Toma na stubama Convocation Halla i otišla u vrstu s ostalim studentima koji su trebali primiti diplome.

Tomu se dopao Paul. Veoma.

Paul je bio izravan i imao je čvrst stisak ruke pri rukovanju. Dok su razgovarali, gledao je Toma ravno u oči. Paul je ponudio svoju pomoć kad budu selili Juliju u Cambridge, uključujući odmor na farmi njegovih roditelja u Burlingtonu, makar je Tom inzistirao na tome da Juliju preseli sam. Tom je za vrijeme večere prije promocije dao svojoj kćeri nagovještaj da Paula vidi kao očit izbor za novu ljubav, ali Julia se pravila da ga nije čula.

Kad su se poslijediplomci natisnuli u aulu, Julia je i protiv svoje volje gledala po publici i traţila Gabriela. Nije bilo vjerojatno da bi ga u tako silnom mnoštvu ljudi mogla vidjeti, sve i da je bio tu. Pa ipak, kad je pogledala na mjesto gdje su sjedili sveučilišni profesori, s lakoćom je locirala Katherine Picton koja je bila odjevena u svoju oksfordsku odjeću. Da su profesori bili smješteni po abecedi, a svakako je izgledalo kao da jesu, tada bi Julia bila u stanju odrediti gdje bi Gabriel sjedio, a sigurno bi bio u harvardskom grimizu. Ali njega nije bilo.

Kad su prozvali Julijino ime, Katherine se sporim, ali sigurnim korakom popela na pozornicu da ogrne Juliju magistarskim ogrtačem. Katherine se s njom rukovala profesionalno, poţeljela joj sve dobro na Harvardu i uručila joj diplomu.

Te večeri nakon slavljeničkog ručka s Paulom i Tomom u obliţnjem restoranu Julia je pregledala glasovnu poštu i nove poruke. Jedna je bila od Rachel. »Čestitam, Julia! Svi te volimo i imamo darove za tebe. Hvala ti što si mi poslala novu adresu u Cambridgeu. Poslat ću ti sve i pobrinut ću se da to dobiješ čim stigneš tamo. Šaljem ti i haljinu za djeverušu.

Tata ti je rezervirao let od Bostona do Philadelphije za dvadeset prvi kolovoza. Nadam se ti to odgovara. Sam je ţelio platiti, a ja znam da si htjela doći tjedan ranije.

Još nisam ništa čula o Gabrielu. Nadam se da je bio na tvojoj promociji. Ali ako nije, moţda ćete vas dvoje moći sve srediti na vjenčanju. Ne mogu zamisliti da ne dođe. Treba biti kum, a ja čak nemam njegove mjere za smoking!«

Izvjesni modrooki stručnjak za Dantea čitao je poemu Pepelnica T. S. Eliota prije svoje noćne molitve. Bio je sam, a opet nije bio sam.

Gledao je fotografiju na noćnom stoliću i razmišljao o njezinoj promociji. Kako će negdje lijepo i ponosno izgledati u odjeći za promociju. S uzdahom je zatvorio oči, zatvorio je i knjigu poezije pa ugasio svjetlo.

U tami svoje stare spavaće sobe u nekadašnjoj kući Clarkeovih razmišljao je o proteklih nekoliko tjedana. Otišao je iz Italije, otputovao u Boston i Minnesotu. Obećao je franjevcima da će se vratiti jer su rekli (mudro) da cijene njegovo prisutnost više od njegovih donacija. S tom mišlju na pameti, zaklopio je oči. ♥♥♥ »Gabriele, vrijeme je da ustaneš.« Gunđao je, ali je i dalje ţmirio i nadao se da će taj glas nestati. San mu je bio miran i bio mu je potreban. »Dođi. Znam da si budan.« Glas se meko nasmijao, a on je osjetio kako mu se kraj nogu ugiba madrac.

Otvorio je oči i vidio svoju majku koja ga je usvojila kao sjedi na rubu njegova kreveta. »Je li vrijeme za školu?« pitao je i trljao san iz očiju.

Grace se ponovno nasmijala, a zvuk njezina smijeha bio je blag i prozračan kao glazba. »Malo si prevelik da ideš u školu, barem kao učenik.« Gledao je zbunjeno oko sebe. Onda je ustao.

Toplo mu se smiješila i pruţila mu ruku. Uţivao je u dodiru njezine meke ruke pa ju je stisnuo. »O čemu se radi?« Zbunjeno ga je pogledala, ali ne i neljubazno, a on je objema rukama drţao njezinu šaku. »Nisam ti rekao zbogom. Nisam ti to bio u stanju reći...« Zastao je i brzo udahnuo. »Da te volim.« »Majka zna te osjećaje, Gabriele. I ja sam uvijek znala.« Tog ga je trenutka preplavio val emocija pa je pruţio ruke prema njoj i privukao je u zagrljaj. »Nisam znao da si se razboljela. Rachel mi je rekla da ti je bolje. Trebao sam biti tamo.« Grace ga je potapšala po leđima. »Ţelim da prestaneš sam sebe kriviti za sve. Donio si najbolju moguću odluku s obzirom na informacije koje si imao u tom trenutku. Nitko ne očekuje od tebe da budeš sveprisutan - ili savršen.« Odmaknula se da ga pogleda u lice. »Nisi to ni sam od sebe smio očekivati. Ja volim svu svoju djecu, ali ti si mi bio dar od Boga. Uvijek si mi bio poseban.« Majka i sin nekoliko su trenutaka bili u tihoj komunikaciji, a onda je ona ustala i zagladila haljinu. »Došao je netko koga bih ţeljela da upoznaš.« Gabriel je protrljao oči, maknuo pokrivače i onako u flanelskoj pidţami prebacio noge i spustio ih na pod. Ustao je, pokušao se počešljati, i u tom je trenutku zaboravio da je gol do pasa. Grace je otišla u predsoblje pa se vratila s nekom mladom ţenom koju je obgrlila oko struka.

Gabriel je zurio u nju. Ţena je bila mlada, premda je izgledala kao da nema dob. Kosa joj je bila duga i plava, lice besprijekorno bijelo, a bila je visoka i vitka. Njezine su mu oči bile poznate. Prodorne oči modre poput safira dočekale su njegove. Osmjehnula se široko i rumeno.

Gabriel je upitno pogledao Grace.

»Ostavit ću vas da razgovarate nasamo«, rekla je i otišla. »Ja sam Gabriel.« Pristojno joj se nasmiješio i pruţio joj ruku.

Rukovala se s njim i uzvratila mu veselim smiješkom. »Znam.« Glas joj je bio mek i veoma mio. Podsjetio je Gabriela na zvončiće. »A vi ste?« »Htjela sam te upoznati. Grace mi je pričala kakav si bio kao dijete. Pričala mi je i da radiš kao profesor. I ja volim Dantea. Veoma je zabavan.« Gabriel je kimnuo, makar nije sasvim razumio. Mlada ga je ţena sjetno pogledala. »Hoćeš li mi pričati o njoj?" »O kome?" »O Paulini?« Gabriel se ukočio i sumnjičavo stisnuo oči. »Zašto?« »Nikad se nismo upoznale.« Donjim dijelom dlana protrljao je oči. »Otišla je u posjet svojoj obitelji u Minnesoti, pokušava se pomiriti s njima." »Znam. Sretna je." »Pa zašto onda pitate?" »Ţelim znati kakva je.« Trebalo mu je malo da paţljivo sloţi što će reći. »Zgodna je i pametna. Tvrdoglava je.

Govori nekoliko jezika i dobro kuha.« Smijuljio se. »Ali nije posebno muzikalna. Kad je Bog dijelio sluh, nije je bilo.« Mlada se ţena zahihotala. »To sam već čula.« Radoznalo je gledala Gabriela. »Jesi li je volio?« Skrenuo je pogled. »Mislim da je volim sada, na neki način. Isprva smo bili prijatelji, kad smo se sreli na Oxfordu.« Mlada je ţena kimnula i okrenula glavu kao da je netko zove iz predsoblja. Hitro je prebacila pogled na Gabriela. »Drago mi je što sam te upoznala. Prije nije bilo moguće. Ali vidjet ćemo se opet.« Nasmiješila se i okrenula prema vratima.

Gabriel je išao za njom. »Nisam čuo vaše ime.« Pogledala ga je s očekivanjem. »Ne prepoznaješ me?« »Ne. Ispričavam se. Ima nešto poznato u vašim očima... « Nasmijala se, a nasmijao se i Gabriel protiv svoje volje, jer smijeh joj je bio zarazan. »Naravno da su ti moje oči poznate. Pa to su tvoje oči.« Gabrielu je nestao smiješak s lica. »Ne poznaješ me?« Djelovala je kao da se zbunila. »Odmahnuo je glavom. »Ja sam Maia.« Lice mu se ukočilo. A onda, kako su trenuci prolazili, preko njega su prolazili razni osjećaji kao oblaci kad prolaze nebom na ljetni dan.

Pokazala mu je na tetovaţu što ju ima na lijevom prsnom mišiću. »Nisi to trebao napraviti.« Nagnula se prema njemu i urotnički šapnula: »Znam da si me volio.

Sretna sam tu. Sve je puno svjetla, nade i ljubavi. I tako je lijepo.« Poljubila ga je u obraz, a njezin je dodir trajao tek trenutak, pa se okrenula i otišla niz hodnik.

Tom je stajao kraj Julijinih ulaznih vrata dan nakon njezine promocije, a na sebi je imao sivu majicu kojoj je na prsima bila izvezena riječ Harvard. »Tata?« Julijin je ton bio upitan. »Tako se ponosim tobom«, rekao je hrapavim glasom i privukao je u zagrljaj.

Otac i kći stajali su na trijemu pred Julijinom zgradom, a onda su iza sebe začuli korake. »Ovaj, dobro jutro. Donio sam doručak.« Paul je nosio pladanj na kojem su bile tri kave i nekoliko krafni iz Tima Horton'sa. Prilično je zbunjeno djelovao što je prekinuo Mitchellove, ali dočekali su ga rukovanje s Tomom i Julijin zagrljaj.

Trojka je zajednički doručkovala za Julijinim stolićem na rasklapanje, a potom su dvojica muškaraca počela kovati planove kako da najbolje spakiraju sve njezine stvari za selidbu. Srećom, Paul je nagovorio Sarah koja je iznajmila stan Juliji da joj dopusti da useli u stan u Cambridgeu petnaestog lipnja. »Ovaj, Katherine Picton me pozvala danas na ručak. Ali ne moram ići.« Julia je govorila brzo. Nije ţeljela ostaviti Toma i Paula da rade dok se ona druţi. »Nemaš mnogo stvari, Jules.« Tom je brzo procijenio sadrţaj njezine garsonijere. »Ti spakiraj odjeću, a nas ćemo dvojica potrpati knjige. Siguran sam da ćemo biti gotovi prije nego što budeš trebala ići svojoj profesorici.« Osmjehnuo joj se i pomilovao je po kosi pa otišao u kupaonicu. Paul i Julia ostali su sami. »Ne moraš ovo raditi. Tata moţe sam...« Paul se namrštio. »Kad ćeš prihvatiti činjenicu da sam ja ovdje jer tu ţelim biti.« Julia se ukipila od nelagode, a pogled je hitro prebacila na nedovršenu kavu pred sobom. »Ako te profesorica Picton pozvala, to je zbog toga što ţeli s tobom razgovarati. Bolje ti je da odeš.« Paul je blago stisnuo Juliju za ruku. »Tvoj stari i ja moţemo se sami snaći.« Julia je polako izdahnula i osmjehnula se. ♥♥♥ Bilo je nekoliko intimnih stvari za koje Julia nije ţeljela da ih vide njezin otac i Paul pa ih je skrila u svoju L. L. Beanovu naprtnjaču. Nisu to bili predmeti za koje bi tkogod očekivao da bi ih mlada ţena trebala skrivati od vlastitog oca - časopis, dijamantne naušnice i nekoliko predmeta koje je koristila vezano uz sastanke kod psihoterapeutkinje.

Nicole je bila zadovoljna Julijinim napredovanjem i kad su zaključile posljednji sastanak, dala joj je ime i informaciju za kontakt s terapeutom blizu Harvarda. Nicole ne samo da je pomogla Juliji da se nosi s problemima nego ju je prebacila u druge ruke koje će joj pomoći da poduzme nove korake na svom putovanju.

Za posjet profesorici Picton Julia je obukla haljinu i skromne sandale jer je mislila da poziv na ručak zasluţuje primjerenu odjeću. Na rame je stavila svoju naprtnjaču, a u ruci je stiskala limenku čaja Darjeeling za koji su joj rekli da je vrlo dobar i koji je kupila kao dar svojoj domaćici. I nju i čaj Darjeeling profesorica je dočekala s tipičnom piktonovskom suzdrţanošću i odmah je uvela u blagovaonicu gdje su uţivale u ukusnom ručku koji se sastojao od salate od škampa, hladne juhe od krastavca i sauvignon blanca. »Kako vam ide čitanje literarure?« upitala ju je Katherine i pogledala je dok su jele juhu. »Polako, ali sigurno. Čitam tekstove koje ste mi predloţili, ali tek sam počela.« »Profesorica Marinelli jedva čeka da vas upozna. Bilo bi dobro da joj se predstavite čim stigne u Cambridge." »Učinit ću to. I hvala vam.«

»Bilo bi korisno da se upoznate i s drugim stručnjacima za Dantea, naročito na Sveučilištu u Bostonu.« Katherine se mudro smješkala. »Iako sam sigurna da će se okolnosti same posloţiti, pa će te ih na kraju ipak upoznati. Ali ako ne, obećajte mi da ćete svratiti na Odsjeka za romanistiku na Sveučilištu u Bostonu prije rujna.« »Hoću. Hvala vam. Ne znam što bih...« Juliji je glas zanijemio dok se borila s osjećajima.

Začudo, Katherine je posegnula preko stola i potapšala Juliju po ruci. Taj je dodir bio nespretan, kao što bi ugledan učitelj u školi potapšao uplakano dijete, ali nije bio bez osjećaja. »Diplomirali ste s odlikom. Radnja vam je uvjerljiva i moţe činiti osnovicu za ono što će na kraju biti lijepa doktorska disertacija. S velikim ću veseljem i zanimanjem pratiti vašu karijeru. I mislim da ćete biti veoma sretni na Cambridgeu.« »Hvala vam.« Kad je došao trenutak za rastanak, Julia se namjeravala rukovati s Katherine, ali se iznenadila kad ju je ona privukla u suzdrţan, ali topao zagrljaj. »Bili ste dobra studentica. Sada idite na Harvard i dajte mi da se ponosim vama. I tu i tamo mi pošaljite kakav e-mail da znam kako ste.« Katherine se odmaknula i zagledala se u Juliju. »Sasvim je moguće da na jesen odrţim predavanja u Bostonu. Nadam se da ćemo se tamo sresti.« Julia je kimnula glavom u znak pristanka.

Dok je išla prema svojoj garsonijeri na Aveniji Madison znatiţeljno je pogledavala dar što joj ga je profesorica Picton stavila u ruke. Bilo je to izlizano i rijetko rano izdanje Danteove La vita nuova koje je pripadalo Dorothy L. Sayers koja je bila prijateljica Katherineine mentorice na Oxfordu. U njoj su bile Sayersine bilješke, ispisane njezinom rukom. Julia će je zauvijek čuvati.

Ma što Gabriel učinio, to što je nagovorio Katherine Picton da joj bude mentorica bio je dar zbog kojeg će mu ostati vječna duţnica.

Ljubav je činjenje dobrih djela nekome drugome bez očekivanja da će se išta dobiti za uzvrat, mislila je. ♥♥♥ Rano ujutro Julia, Tom i Paul ukrcaše sve u straţnji dio U-Haula24. Vozili su se osam sati do farme Norrisovih koja se nalazila blizu Burlingtona u Vermontu. Mitchellovi su toplo dočekani, a i nagovorili su ih da ostanu još nekoliko dana pa je tako Ted Norris, Paulov otac, mogao povesti Toma na pecanje.

Julia je sumnjala da bi ikoji drugi povod mogao ugroziti njegov vrlo strog raspored obaveza, ali to je bilo prije nego što su njih dvoje kušali kuhinju Louise Norris. Paulova je majka bila odlična kuharica koja je sve radila sama, uključujući krafne, od početka do kraja.

Tomov se ţeludac zaljubio.

Petnaestog lipnja, noć prije nego što su Mitchellovi i Paul trebali krenuti na put za Cambridge, Paul nije mogao zaspati. Otac ga je bio pozvao iz kreveta poslije ponoći zbog hitne situacije vezane uz kravu s farme. A kad je kriza otklonjena, bio je odveć uznemiren da se vraća u krevet.

Dvije su mu ţene bile u mislima. Allison, njegova bivša djevojka, bila je u posjetu kad je prije dva dana stigao s Julijom. I dalje su bili prijatelji, pa je ta gesta bila dobronamjerna, ali Paul je znao da je dio razloga zbog kojeg je došla bio da odmjeri Juliju. Još za Boţić rekao je Allison za Juliju, pa je bila i više nego svjesna Julijine prisutnosti u njegovu ţivotu i njegove vezanosti uz nju. Vezanosti koja, morao je sebi priznati, bar zasad nije bila uzvraćena.

Pa ipak, Allison je bila prijateljski nastrojena prema Juliji, a naravno, Julia je na svoj 24

U-Haul - naziv poznate američke tvrtke specijalizirane za preseljenja, ujedno i naziv za njihove kamione.

način bila stidljiva, ali šarmantna. Paulu je bilo teško gledati svoju bivšu i moguću buduću kako ćaskaju dok se sam mučio s onim što bi rekao.

Kad ga je Allison nazvala na mobitel prije nego što je te večeri pošla na spavanje i rekla mu da je Julia lijepa, nije znao što da joj odgovori. Naravno da je gajio neke osjećaje prema Allison. Imali su dugu i dobru povijest kao prijatelji prije nego što su počeli hodati. Još uvijek ju je volio. Ali ona je prekinula s njim. On je otišao u drugi grad i sreo Juliju. Treba li osjećati krivnju?

Dok je Paul razmišljao o svom vrlo sloţenom (premda istodobno i nepostojećem) ljubavnom ţivotu, Julia se mučila s nesanicom. Kad se napokon umorila od bacakanja i prevrtanja po krevetu, odlučila se odšuljati s trećeg kata na kojem je bila u kuhinju po čašu mlijeka.

Tamo je zatekla Paula kako sjedi sam za velikim drvenim stolom i jede prilično veliku porciju sladoleda. »Hej.« Pozdravio je njezin dolazak brzim i zadivljenim pogledom.

Julia je došla do njega. Nosila je majicu srednje škole iz Selinsgrovea i sportske gaćice za trčanje na kojima je na straţnjoj strani bio drsko izvezen natpis St. Joe. (Za Paula je ona bila Helena Trojanska u sportskoj odjeći.) »Ni ti ne moţeš spavati, je li?« Povukla je stolicu i sjela kraj njega. »Tata je imao problema s jednom kravom. Jesi li za sladoled?« Zahvatio je veliku ţlicu sladoleda Ben and Jerry i pruţio joj je.

To joj je bio najdraţi okus. Njeţno je iz njegove ruke uzela ţlicu. »Mmmm«, promrmljala je zatvorenih očiju. Otvorila je oči i vratila mu ţličicu. Jedva se oduprla porivu da je obliţe.

Paul je stavio ţličicu u zdjelicu i ustao. Zatreptala je prema njemu i instinktivno se povukla unazad na stolici. »Julia«, prošaptao ja i povukao je da ustane. Zabacio joj je kosu iza ramena, a primijetio je da nije ustuknula kad joj je to učinio. Okrznuli su se gornjim dijelom tijela jedno o drugo.

Gledao ju je u oči s izrazom ţarkog intenziteta. »Ne ţelim ti reći zbogom.« Na licu joj se pojavio smiješak. »Nećemo reći zbogom jedno drugome. Slat ćemo emailove i razgovarati telefonom. Ako dođeš u Boston, vidjet ćemo se.« »Bojim se da ne razumiješ.« Julia je izvukla dlan iz Paulove ruke i ustuknula korak. »To je zbog Allison, je li? Ne ţelim ti stvarati probleme. Tata i ja ćemo nastaviti put sami.« Strpljivo je čekala da joj odgovori, ali on se, umjesto da mu lakne, zbunio. »To nema veze s Allison." »Ne?« »Zar me zbilja to moraš pitati?« Koraknuo je prema njoj. »Zar ne znaš?« Nesiguran u njezinu reakciju polako je podigao ruke i stavio ih joj na obraze. Njegove su goleme ruke gotovo progutale njezine fine crte lica. Drţao ju je njeţno začuđen tom krhkošću pod svojim dodirom, pa joj je polako počeo palčevima milovati lice.

Julia je odvojila pogled od njegovih očiju. »Paul, ja...« »Pusti mi da ti kaţem ovo«, prekinuo ju je odlučno. »Pusti mi barem jednom da ti kaţem kako se osjećam.« Udahnuo je i pričekao da ga opet pogleda u oči, pa nastavio. »Zaljubljen sam u tebe. Ne ţelim biti razdvojen od tebe jer te volim. Razara me sama pomisao na to da te moram ostaviti u Cambridgeu.« Julia je polako udahnula i počela odmahivati glavom. »Samo me počuj. Znam da ti nisi zaljubljena u u mene. Znam da je prerano. Ali, što misliš, bi li se to moglo dogoditi - s vremenom?« Sklopila je oči. Svijest joj je hrlila naprijed da predvidi budućnost o kojoj prije nije razmišljala -raskriţjima mogućnosti. Razmišljala je o tome kako bi bilo kad bi zavoljela

Paula, kad bi je on grlio i ljubio, kad bi je on vodio u svoj krevet i vodio s njom ljubav, njeţno i slatko. Jer, iznad svega, znala je da bi Paul bio njeţan.

On bi ţelio brak, naravno, i djecu. Ali ponosio bi se njezinom akademskom karijerom i podrţavao je.

Osjetila je da joj te slike nisu odbojne jer su bile dobre. Mogla bi voditi zadovoljan ţivot s čestitim čovjekom koji joj nikad nije učinio zlo i koji joj, znala je, do kraja ţivota ne bi povrijedio osjećaje. Mogla bi s njim imati dobar ţivot.

Podigao joj je bradu, a ona je otvorila oči. »Neće biti drame, tučnjave i bivših djevojaka poput profesorice Bola. Ponašat ću se prema tebi s poštovanjem i nikad, nikad te neću ostaviti.

Odaberi mene«, prošaptao je, a oči su mu bile duboke i ţarke. »Odaberi mene i dat ću ti sretan ţivot. Nikad se više nećeš uspavljivati suzama.« Potekle su joj suze na lice. Znala je da je to što joj govori istina. Ali znati istinu i ţeljeti istinu bila su dva različita pojma. »Ja nisam kao on. Ja nisam pakao koji gori i izgori. Ja sam postojan. Suzdrţavao sam se jer sam znao da ţeliš da budemo prijatelji. Ali bar jednom ţelim biti u stanju da ti pokaţem što osjećam, a da se ne moram suzdrţavati.« Shvatio je njezinu šutnju kao pristajanje, pa ju je obujmio rukama. Sagnuo se da im se usne sretnu i svu svoju strast i ljubav pretočio u jedan jedini poljubac. Paulova su usta bila topla i zamamna. Počelo je kao njeţan dodir, a začas se pretvorilo u ţar ţudnje.

U odluci koju je donijela u djeliću sekunde otvorila mu se, oprezno, a njegov je jezik hitro pojurio da se sretne s njezinim, a ruke joj je zavukao u kosu. Nije bilo nikakve dominacije, nikakva probijanja granica, ničega silovitog ni nasrtljivog.

Paul ju je ljubio koliko je god mogao a da to ne postane bestidno, a onda je polako popustio pritisak svojih usana na njezine, pa joj šapnuo na uho. »Volim te, Julia. Reci da ćeš biti moja. Nećeš poţaliti.« Julia ga je čvršće stegnula rukama, dok su suze padale.

Sutradan ujutro za vrijeme doručka Louise Norris zabrinuto je pogledavala svog sina i mladu ţenu koju je volio. Njezin muţ Ted pokušavao je odrţavati razgovor i pričao im je o bolesnoj kravi oko koje se brinuo protekle noći. Tom se trudio natrpati usta krafnama iz kućne radinosti a da baš ne izgleda kao barbarin, samo što mu to nije uspijevalo.

Poslije doručka kuhinja se ispraznila kao galija puna štakora koji su pojurili u novu luku, pa su Paul i Julia ostali sjediti sami jedno nasuprot drugome, a svako se od njih ušeprtljilo sa šalicama za kavu. Izbjegavali su gledati jedno drugo u oči.

Julia je prekinula šutnju. »Oprosti.« »Oprosti ti.« Grizla se za usnu, a očima je potraţila njegove da vidi ljuti li se i je li ogorčen. Ili oboje.

Ali nije bio nijedno od toga. Tamne su mu oči i dalje bile ljubazne, ali izgledao je kao da je poraţen. »Znaš, morao sam pokušati. Nisam ţelio čekati pa da nađeš nekoga drugog.

Neću više potezati tu stvar.« Napućio je usne, a preko lica mu je prešao izraz rezignacije. »Ne moraš se brinuti da ću te gnjaviti.« Julia se nagnula preko stola, a on ju je uzeo za ruku. »Nisi me gnjavio. Znam da bismo ti i ja skupa imali dobar ţivot. I meni je stalo do tebe. Ali ti zasluţuješ više. Zasluţuješ ţivot sa ţenom koja će te voljeti jednako kao što ti voliš nju.« Paul joj je pustio ruku i otišao. ♥♥♥ »Moţeš li mi objasniti zbog čega je tako šutljiv?« Tom se okrenuo Juliji dok su čekali da Paul izađe iz muškog zahoda na benzinskoj crpki u New Hampshireu. »Ţeli više nego što mu ja mogu dati.« Tom je zaškiljio pogledom u daljinu. »Čini se da je dobar čovjek. Dolazi iz dobre obitelji. U čemu je problem? Imaš nešto protiv krava?« Pokušavao ju je nasmijati, ali proizveo je suprotan učinak. Brzo je podignuo ruke u zrak kao da se predaje. »Otkud znam? Mislio sam da je za tebe senatorov sin bio dobra prilika. Zato imam osjećaj da sam ispao prava budala.« Julia mu nije stigla proturječiti jer se Paul upravo vratio u U-Haul i tako prekinuo iskren razgovor između oca i kćeri. ♥♥♥ Dva dana poslije Julia je stajala na prednjim stubama svoje nove zgrade i opraštala se s Paulom, a osjećala se gore nego kad ga je odbila u kuhinji kuće njegovih roditelja. Nije bio hladan, ni grub, ni ogorčen. Nije zabušavao ni u jednoj stvari za koju je preuzeo odgovornost, bila to voţnja od Vermonta do Cambridgea ili iskrcavanje Julijinih stvari.

Išao je čak dotle da joj je ugovorio razgovor za posao u trendi cafeu u istoj ulici preko puta stana. Prethodna stanarka u tom stanu upravo je prestala tamo raditi. Paul se nadao da će Julia doći na njezino mjesto jer je znao da joj je treba novac.

Spavao je na podu u Julijinu malom stanu i nije se ţalio. Bio je zapravo savršen. I zbog toga je Julia zamalo pomislila da bi se moţda mogla predomisliti.

Bilo bi joj sigurnije, lakše, da odabere Paula. Srce bi joj ozdravilo s njim. Ali kad bi odabrala Paula, prihvatila bi korisno, ali ne i posebno. A čak i kad bi joj to posebno izmicalo do kraja ţivota, bolje bi joj bilo, mislila je, da ţivi ţivotom Katherine Picton, nego da bude poput svoje majke. Udaja za dobra čovjeka bez strastvene i kompletne ljubavi bila bi nepoštena i prema njemu i prema njoj. A ona nije bila toliko sebična. »Vidimo se.« Zagrlio ju je čvrsto pa je pustio i pomno joj se zagledao u lice. Moţda je ţelio vidjeti je li se predomislila. »Vidimo se. Hvala ti za sve. Ne znam što bih bez tebe sve te mjesece... «

Slegnuo je ramenima. »To čine svi prijatelji.« Paul je vidio kako joj se oči pune suzama pa ju je pogledao vrlo zabrinuto. »Još uvijek smo prijatelji, zar ne?« »Naravno da jesmo«, šmrcnula je Julia. »Ti si meni bio velik prijatelj, a nadam se da i dalje moţemo ostati prijatelji makar...« Nije završila rečenicu, a Paul je kimnuo kao da joj je zahvalan što je nije završiIa. Veoma je nevoljko pruţio ruku da je posljednji put pomiluje po obrazu. Onda je otišao do svog automobila u kojem ga je čekao njegov prijatelj Patrick. Patrick će voziti nazad u Vermont.

Odjednom, Paul je zastao. Okrenuo se i vratio se do Julije, vrlo nervozno. »Nisam ovo htio spominjati pred tvojim ocem, pa sam čekao da on ode. Onda sam mislio da ti zapravo ne treba ništa reći.« Paul je skrenuo pogled niz ulicu Maunt Auburn jer se očito borio s nečim. »O čemu je riječ?« Odmahnuo je glavom, pa se okrenuo prema njoj. »Jučer sam dobio e-mail od profesora Martina.« Julia ga je iznenađeno pogledala. »Emerson je dao otkaz.« »Molim?!« Stavila je ruku na sljepoočnicu kao da se pokušava usredotočiti na strahotu o kojoj je Paul govorio. »Kada?« »Ne znam. Pristao je na to da i dalje vodi moju disertaciju, premda je na odlasku.

Barem mi je tako rekao Martin. Meni se Emerson uopće nije javio.« Paul je primijetio da je potresena pa ju je hitro zagrlio preko ramena. »Nisam te ţelio uznemiriti, ali sam mislio da to trebaš znati. Odsjek je već počeo traţiti zamjenu za njega i siguran sam da će traţiti nekoga s Harvarda. Znao sam da ćeš saznati za to. Mislio sam da je bolje da saznaš od mene.« Julia je kruto kimnula. »Kamo on odlazi?« »Nemam pojma. Martin baš nije bio pričljiv o cijeloj stvari. Mislim da je popizdio.

Nakon svih sranja što ih je Emerson napravio odsjeku, sad je još dao otkaz.« Julia je zanijemjela i zagrlila Paula za pozdrav pa se vratila u svoj novi stan da razmisli o svemu. Te je večeri nazvala Rachel. Javila joj se sekretarica pa je stala razmišljati o tome da nazove Richarda, ali ga nije ţeljela uznemiravati. Znala je da Scott neće imati nikakvih internih informacija o Gabrielovim kretanjima.

Zato je u nekoliko idućih dana ostavila Rachel par glasovnih poruka na mobilni telefon, i čekala. Rachel joj se nije javila.

Kako su protjecali dani lipnja, Julia je počela raditi kao prodavačica u cafeu Peel's koji je bio smješten u preuređenoj trokatnici s druge strane ulice. Kako joj je Tom pokrio troškove stanarine i selidbe, te kako je zahtijevao od nje da uzme nešto od dobili nakon prodaje kuće u Selinsgroveu, bila je u stanju ţivjeti jednostavno ali udobno od svog honorarnog posla i uštede dok joj ne počne pristizati stipendija od njezina novog odsjeka.

Brzo je organizirala i sastanak s terapeutkinjom koju joj je predloţila Nicole te se počela nalaziti s dr. Margaret Walters svakog tjedna. Kad nije usavršavala zanat trgovine kavom ili šarmirala stanovnike Harvard Squarea, slijedila je naputke Katherine Pincton pa se predstavila Gregu Matthewsu, pročelniku njezina novog odsjeka.

Profesor Matthews dočekao ju je toplo i gotovo čitav sat razgovarali su o stvarima koje su ih obostrano zanimale u vezi s Danteom. Spomenuo joj je da Cecilia Marinelli stiţe idući tjedan iz Oxforda i predloţio joj da svrati na prijem što će ga upriličiti u čast profesorice Marinelli. Julia je s veseljem prihvatila poziv. Potom ju je odveo u studentski salon i upoznao je s nekoliko studenata, pa se pristojno ispričao i otišao.

Dvoje studenata bilo je srdačno, ali ne i posebno prijateljski nastrojeno. Treća studentica Zsuzsa, koja je bila iz Mađarske, odmah je prihvatila Juliju. Rekla je Juliji da se

njih nekoliko nalazi na piću svake srijede u Grendel's Denu, tamošnjem pubu koji gleda na park Winthrop. Izgleda kako Grendal's ima divnu terasu i izuzetnu pivsku listu. Julia je obećala Zsuzsi da će je potraţiti tamo iduće srijede, pa su dvije ţene razmijenile e-mail adrese.

Unatoč stidljivosti, što joj je bila karakterna osobina koju nikada neće izgubiti u potpunosti, Julia je pristajala u harvardski krajolik kao ruka u rukavicu. Našla je studenticu vodiča, djevojku koja se zvala Ari i koja joj je pomogla s orijentacijom po kampusu, pokazala joj knjiţnicu i učilište. Osigurala joj je i unaprijed iskaznicu za knjiţnicu premda još nije bio kolovoz.

Julia je povremeno svraćala u studentski salon da se nađe sa Zsuzsom i dozna više o atmosferi na odsjeku. I mnogo je vremena provodila u knjiţnici i lovila knjige koje će morati pročitati tog ljeta. Istraţivala je čitavo susjedstvo i našla trgovinu i banku te kao najdraţe mjesto za objed prihvatila jedan tajlandski restoran koji je bio u istoj ulici u kojoj i njezin stan.

Stoga, kad ju je dvadeset šestoga nazvala Rachel, Julia se već posve udomaćila u svom novom ţivotu i bila je sretna. Uglavnom.

Julia je upravo posluţivala mušterije kad ju je Rachel nazvala na mobitel, pa je zamolila jednog od kolega da je zamijeni i izišla na travnjak pred lokalom da nikome ne smeta. »Rachel, kako si?« »Odlično smo! Oprosti što ti se tako dugo nisam javljala. Neki gad mi je ukrao mobitel pa sam morala nabaviti novi. Pa sam onda morala pregledati sve poruke, počevši s onima o vjenčanju i... « Julia je tiho zaškripala zubima dok je čekala da Rachel udahne zrak pa da nastavi razgovor u potpuno drugom smjeru. Nakon dvije-tri stavke Rachelina govora, strpljenje joj je nagrađeno. »Gabriel je dao otkaz na poslu.« »Što?!« gotovo da je zaurlala Rachel. »Otkud znaš?« »Jedan moj prijatelj bio mu je asistent u Torontu.« »Sad je sve jasno«, rekla je Rachel. »Što je jasno?« »Gabriel je prodao stan. Poslao je tati e-mail u kojem mu je rekao da se seli i da će, dok traţi kuću, odsjedati po hotelima.« Julia se naslonila na stari, kvrgavi hrast koji je rastao ispred Peet'sa. »Je li spominjao gdje traţi?« »Nije. Samo to da je unajmio neku kompaniju da mu spakira stvari i stavi ih u skladište. Ali ako je dao otkaz..." »U procesu je davanja otkaza.« »Onda ga moraš nazvati! Julia, trenutak je savršen. Moraš ga nazvati.« Julia je zaškrgutala zubima. »Neću." »Zašto nećeš?« »On je prekinuo sa mnom, valjda znaš. Ne ţelim ja popravljati stvar - ako se tu išta ima popraviti.« Rachel je na trenutak zašutjela. »Ne govorim ti ja da strpaš sve što se dogodilo pod tepih. Ali nadam se da vas dvoje moţete razgovarati o tome što se dogodilo. Mora čuti kako je tebi i što misliš o svemu tome i što se dogodilo nakon što je otišao. I, iskreno govoreći, i on treba dati neka objašnjenja. Duţan ti je to. Onda mu moţeš reći da se gubi, ako to zaista ţeliš.« Julia je stisnula oči, a preplavio ju je val boli. Pomisao da bi mogla vidjeti Gabriela - i saslušati njegova objašnjenja - bila je fizički nepodnošljiva. »Nisam sigurna da mi srce moţe preţivjeti njegova objašnjenja.«

Idućih nekoliko dana Julia se sva dala na rad, na studiranje i pripremu za upoznavanje s profesoricom Marinelli. Kako je profesorica bila počasna gošća na raskošnom prijemu na kojem su se srele, razgovor im je bio kratak, ali uspješan. Profesorica Marinelli još uvijek se prilagođavala na svoj novi dom, ali je znala za Julijino ime, zahvaljujući preporuci profesorice Picton, pa joj je predloţila da se sretnu uz kavu u srpnju.

Julia je odlepršala kući na krilima optimizma. Bila je tako sretna da je zaključila da je napokon došao trenutak da započne projekt koji je do tada stalno izbjegavala raspakiravanje i slaganje knjiga na police u svom stančiću. Do te se večeri sluţila harvardskim knjiţnicama. Ali, svakoga su je dana kutije knjiga podsjećale na samu sebe, pa je konačno zaključila da je trenutak da ih organizira. Taj je proces potrajao dulje nego što je predvidjela. Te je večeri ispraznila oko trećinu kutija, a onda otišla u tajlandski restoran naručiti hranu za van.

Dva dana kasnije Julia je stigla do posljednje kutije. Nakon vrlo ugodne večeri u Grendel's Denu sa Zsuzsom i nekoliko drugih studenata trinaestog lipnja Julia je otišla kući s čvrstom namjerom da dovrši raspakiravanje.

Kako joj je inače bila praksa, knjige je gotovo bez razmišljanja slagala na police po abecednom redu. Dok nije došla do posljednje knjige na dnu posljednje kartonske kutije: Brak u srednjem vijeku: Ljubav, seks i sveto, u izdanju Oxford University Pressa. Namrštila se i stala prevrtati svezak u rukama. Prošlo je nekoliko trenutaka dok joj u svijest nije dopuzala daleka uspomena - Paul stoji u njezinoj garsonijeri i govori joj da joj je podigao poštu iz odsjeka. »Udţbenik povijesti srednjeg vijeka«, rekao je.

Iz čiste radoznalosti Julia je listala svezak i u sadrţaju našla umetnutu posjetnicu.

Posjetnica je bila za Alana Mackenzieja, predstavnika Oxford University Pressa u Torontu.

Na poleđini kartice rukom je upisana bilješka da će biti sretan ako joj bude mogao pomagati tako da joj šalje potrebne udţbenike.

Julia se spremala da zaklopi knjigu i stavi je na policu, kadli joj pogled pade na jedan članak.

Pisma Abelarda i Heloise, Pismo šesto.

Juliji je trebao samo trenutak da se sjeti posljednjeg razgovora s Gabrielom.

Gabriel se okrenuo od Jeremyja, stišao glas i šapnuo joj: »Pročitaj moje šesto pismo. Četvrti odlomak.« Srce joj je brţe zakucalo, okretala je stranice i šokirala se kad je našla ilustraciju i fotografiju koje su označavale mjesto na kojem je nađeno Abelardovo pismo: Ali kuda me moja uzaludna mašta nosi! Ah, Heloise, kako smo daleko od tako sretna raspoloţenja? Tvoje srce još kuca od te kobne vatre koju nije moguće ugasiti, a moje je puno muka i nemira. Ne misli, Heloise, da ja ovdje uţivam savršen mir: po posljednji put ću otvoriti svoje srce za tebe... nisam ja rastavljen od tebe i premda se borim protiv svoje prekomjerne ljubavi prema tebi, usprkos svim mojim naporima ostajem odveć osjetljiv na tvoju tugu i čeznem da je dijelim s tobom.

Tvoja su me pisma, dakako, ganula... nisam ih mogao čitati i ostati ravnodušan na slova što ih je ispisala ta draga ruka! Uzdišem i plačem, a sva moja pamet jedva je dovoljna da pred svojim učenicima skrijem svoju slabost. To je, nesretna moja Heloise, bijedno stanje u kojem je Abelard.

Svijet, koji obično griješi u svojim shvaćanjima, misli da sam miran i zamišlja da sam te volio samo zbog zadovoljavanja čula i da sam te sada zaboravio. Kako je to pogrešno!

Sigurno je taj odlomak pročitala pet puta i tek joj je tada njegova poruka počela dopirati

do uzburkane svijesti.

Julia je pomnije promotrila ilustraciju. Njezin naslov je glasio Raspra s Guidom da Montefeltrom. To joj je ime bilo poznato, ali se nije sjećala njegova značenja. Posegnula je za laptopom s namjerom da pogleda tu sliku na internetu, ali se odmah sjetila da u tom stanu nema pristup internetu.

Uzela je telefon, ali baterija joj se istrošila, a u tom trenutku nije znala gdje joj je punjač.

To je nije pokolebalo, pa je opet uzela knjigu i izvadila fotografiju koja je priloţena uz ilustraciju. Bila je to fotografija voćnjaka iza kuće Clarkeovih. Na poleđini je bilo napisano Gabrielovom rukom:

Kad se pribrala nakon šoka, očajnički se poţeljela čuti s njim. Nije marila što je zamalo ponoć i što je u ulici Maunt Auburn bio mrak. Nije je bilo briga što je i Peet's zatvoren prije nekoliko sati. Pograbila je laptop i izjurila iz stana jer je znala da će i pred vratima Peet'sa moći uhvatiti beţični signal i poslati Gabrielu elektroničku poštu. Julia nije znala što bi mogla reći. Bila je u stanju samo trčati.

U kvartu je vladala gotovo potpuna tišina. Unatoč rominjaju tople večernje kišice i maglici što ju je pratila, jedan blok dalje stajali su momci koji su izgledali kao pripadnici nekog bratstva, razgovarali i smijali se. Julia je sišla s pločnika i pošla preko ulice dok su joj japanke na nogama šljapkale po mokru asfaltu. Nije se osvrtala na kapi koje su padale s neba i natapale joj majicu. Nije se osvrtala na grmljavinu koja se počela kotrljati i blijesak munje koji je osvijetlio istočno nebo.

Zaustavila se na samoj sredini ceste jer je ravno pred njom bio neki nejasan lik koji je virio iz mraka iza hrastova stabla pred Peet'som. Nov blijesak munje otkrio je da je to muški lik.

Napola se skrivao kraj stabla i u nedostatku svjetla nije mu mogla razabrati crte. Znala je da joj je bolje da ne prilazi strancu u sjeni, pa je stala na mjestu i istezala vrat da ga vidi.

Kao da odgovara na njezine pokrete izišao je iza stabla i polako zakoračio pod svjetlo koje je s rasvjetnog stupa padalo na pločnik. Nov udar munje bljesnuo je odozgo i u jednom kratkom trenutku Julia je pomislila da izgleda kao anđeo.

Gabriel.

Gabriel je vidio bol u njezinim očima. To je bilo prvo što je primijetio. Nekako mu je izgledala starije. Ali njezina ljepota, njezina dobrota učinjena vidljivom, bila je zanosnija nego ikad prije, Stajao je pred njom, potpuno preplavljen svom svojom ljubavlju prema njoj. Sva su njegova iskušenja nestala. Skupljao je hrabrost da ode k njoj, da pozvoni na vrata i preklinje je da ga pusti da ude. Kad je već mislio da više ni trenutka neće moći izdrţati čekajući je, otvorila su se vrata njezina stana i ona je izletjela na ulicu kao jelen.

Sanjario je o njihovu ponovnom susretu. Bilo je dana kad ga je drţala samo ta misao.

Ali što je dulje stajala, nepomična kao kip i nije činila nijedan pokret da mu priđe, to je više rastao osjećaj očaja. Kroz svijest mu je prošlo nekoliko različitih scenarija od kojih je nekoliko imalo sretan završetak.

Nemoj me otjerati, tiho je preklinjao. Nespretno je rukom prošao kroz kosu, htio je izravnati pramenove mokre od kiše. »Julianne.« Nije mogao prikriti drhtaj u svom glasu. Buljila je kroz njega kao da je utvara.

Gabriel nije stigao tu pomisao uobličiti u riječ, kadli začu da nešto dolazi. Okrenuo se u pravcu nadolazećeg vozila. Julia je i dalje stajala na ulici.

Divljački je povikao: »Julia, makni se!« Bila je ukočena i nije ga mogla poslušati, a automobil je šibnuo kraj nje, malčice je nedostajalo da je pokupi. Gabriel je krenuo prema njoj, mašući rukama. »Julia, makni se s ceste. Odmah!«

Julia je čvrsto ţmirila. Čula je zvukove i udaljeno brujanje njegova glasa, ali sama nije mogla izgovoriti nijednu riječ. Kišne kapi padale su joj na gole ruke i noge i na čvrsta prsa koja su joj se pritisnula uz lice, muško tijelo koje ju je obgrlilo rukama kao plašt. Otvorila je oči.

Gabrielovo lijepo lice obvijeno brigom, a oči mu svjetlucahu pune nade. Poloţio joj je drhtav dlan na obraz i jagodicom palca brisao joj suze. Barem nekoliko trenutaka nisu progovorili ni riječi. »Jesi li dobro?« prodahtao je. Buljila je u njega bez riječi. »Nisam te htio prepasti. Došao sam čim sam to mogao.« Njegove su riječi prodrle kroz maglu koja ju je ukočila. Julia se izmigoljila iz njegova zagrljaja. »Što ti tu radiš?« Namrštio se. »Mislio sam da je to očito." »Meni nije.« Gabriel je frustrirano puhnuo. »Pa prvi je srpnja. Došao sam čim sam to mogao.« Julia je odmahnula glavom i oprezno se povukla korak unazad. »Molim?« Glas mu je poprimio pomirljiv ton. »Ţao mi što se nisam vratio ranije.« Njezino je lice govorilo sve - stisnute, sumnjičave oči, usne crvene kao rubin, stegnuta vilica. »Znala si da sam dao otkaz. Sigurno si znala da ću doći ovamo.« Julia je pritisnula laptop na prsa. »Zašto bih ja to mislila?« Oči su mu se raširile. Na trenutak je bio odveć zapanjen pa nije mogao progovoriti. »Jesi li mislila da se neću vratiti, makar i dao otkaz?« »Tako bi svatko mislio kad mu partner pobjegne iz grada a da se ne potrudi ni toliko da nazove. I na sve pošalje bezosjećajan e-mail u kojem govori da je gotovo.« Gabrielovo se lice skamenilo. »Julianne, ne sliči tebi da budeš zajedljiva.« »Laganje ne sliči tebi, profesore.« Oči su joj bljeskale.

Zakoračio je prema njoj, pa se zaustavio. »Znači, vratili smo se na to, je li? Julianne i Profesor?« »Prema onome što si rekao komisiji za saslušanje, nikad i nismo otišli dalje od toga. Ti si profesor, ja sam studentica. Zaveo si me i odbacio. Komisija za saslušanje nije mi rekla jesi li im rekao da si u tome uţivao.« Opsovao je sebi u bradu. »Slao sam ti poruke. Jednostavno ti je bilo draţe da im ne vjeruješ.« »Kakve poruke? Telefonske pozive koje nikad nisi uputio? Pisma koja nikad nisi napisao? Osim onog e-maila, ni glasa od tebe otkad si me nazvao Heloiseom. Apsolutno ništa.

A što je s porukama što sam ih ja tebi ostavljala? Moţda si ih brisao jer se nisi htio gnjaviti time da ih poslušaš - baš kao što se nisi htio gnjaviti time da mi se javiš kad si odlazio. Znaš li ti koliko je to bilo poniţavajuće? Čovjek koji me toboţe volio bjeţi iz grada s namjerom da prekine sa mnom?« Gabriel je pritisnuo ruku na čelo kao da ţeli pomoći vlastitoj svijesti da se usredotoči. »A Abelardovo pismo Heloise i fotografija našeg voćnjaka. Stavio sam ti tu knjigu u pretinac.« »Nisam znala da je taj udţbenik od tebe. Prvi put sam je vidjela prije nekoliko minuta.« »Ali ja sam ti bio rekao za Abelardovo pismo! Osobno sam ti rekao«, prasnuo je, a na licu mu je bio zaprepašten izraz.

Julia je još čvršće pritisnula laptop na prsa. »Nisi, samo si i rekao da pročitam tvoje šesto pismo. I pročitala sam ga. Tamo si mi rekao da odaberem dţemper jer je zahladnjelo.« Bijesno ga je pogledala. »Bio si u pravu.«

»Zvao sam te Heloise. Zar to nije bilo jasno?« »Bilo je razorno jasno«, odvratila je. »Heloise koju je zaveo i odbacio njezin profesor.

Tvoja je poruka bila kristalno jasna!« »Ali udţbenik...«, počeo je. Traţio je njezine oči. »Fotografija.« »Našla sam je večeras kad sam raspakiravala knjige.« Lice joj se smekšalo. »Prije toga mislila sam da mi govoriš da si se umorio od mene.« »Oprosti mi«, uspio je protisnuti. Riječi su mu bile otuţno neprimjerene, ali dolazile su iz srca. »Ja... Julianne, moram objas...« »Moramo ući unutra«, prekinula ga je i zagledala se u prozore svoga stana. Posegnuo je da je uzme za ruku, ali pomislio je da je bolje da to ne radi, pa je pustio da mu ruka padne uz tijelo.

I dalje su munje sijevale i gromovi tutnjali dok su se penjali uz stube. U času kad su ušli u njezinu garsonijeru svjetla su zatreperila i nestala. »Zanimam me je li to samo u ovoj zgradi«, razmišljala je Julia. »Ili i u cijeloj ulici.« Gabriel je promrmljao svoj odgovor dok ju je nemoćno gledao kako pipkanjem traţi put kroz sobu. Digla je rolete da pusti unutra što je više moguće svjetla. Ulica Mount Auburn bila je u mraku. »Moţemo otići nekamo gdje ima struje«, začula je njegov glas kako dolazi iz blizine pa je odskočila. »Oprosti.« Stavio joj je ruku na nadlakticu. »Radije bih ostala ovdje.« Gabriel je odolio porivu da inzistira jer je shvatio da nije u poloţaju da od Julije zahtijeva bio što. Ogledao se po sobi. »Imaš li baterijsku svjetiljku ili kakve svijeće?« »Mislim da imam i jedno i drugo.« Našla je baterijsku svjetiljku i pruţila Gabrielu ručnik, a sama se povukla u kupaonicu da se presvuče u suhu odjeću. Kad se vratila, Gabriel je sjedio na madracu, a oko njega desetak svjećica što ih je umješno rasporedio po komadima pokućstva i po podu.

Julia je gledala kako iza njega po zidu trepere sjenke. Oko njega su lebdjeli nestvarni oblici pa je izgledalo kao da je uhvaćen u Danteov Pakao. Činilo se da su mu se na čelu produbile bore, a oči kao da su mu bile veće. U zadnje se vrijeme nije brijao, brada mu je pokrivala površinu lica. Prstima je zagladio mokru kosu unazad, ali jedan mu se pramen pobunio i tvrdoglavo se zadrţavao na čelu.

Julia je zaboravila koliko je bio privlačan. Kako joj je samo od pogleda ili jedne jedine riječi znala uzavreti krv. Bio je opasan baš koliko je bio i lijep.

Gabriel je pruţio ruku da je povuče pa da sjedne kraj njega, ali ona se sklupčala u suprotnom uglu. »Našao sam vadičep i bocu vina. Nadam se da nemaš ništa protiv.« Pruţio joj je pola čaše jeftinog shiraza. Iznenadila se da se zamarao s time jer bi to nekad prije bilo vino na koje je gledao s omalovaţavanjem.

Otpila je nekoliko većih gutljaja i na jeziku mu iskušavala okus. Pričekala je da se zakašlje, progunđa i prigovori zbog uţasne splačine. Ali nije. Zapravo, uopće nije ni pio.

Umjesto da uzme piti, zagledao se u nju, a pogled mu se bez pardona zaustavio na oblini njezinih grudi. »Mijenjaš školu?« Glas mu je zvučao muklo. »Molim?« Pokazao je na njezinu potkošulju. Pogledala je u svoja prsa. Boston College. »Ne, dobila sam je od Paula. On je tamo bio na magisteriju, sjećaš se?« Gabriel se ukočio. »Jednom sam ti i ja dao jednu majicu«, primijetio je, više za sebe nego za nju.

Julia je otpila nov gutljaj vina i poţeljela još.

Gledao ju je kako pije i zaustavio pogled na njezinim usnama i grlu. »Imaš li još uvijek moju harvardsku majicu?" »Razgovarajmo o nečemu drugom.« Promeškoljio se od nelagode, ali nije mogao skinuti pogled s nje. Čeznuo je za time da prijeđe rukama uzduţ i poprijeko po tom tijelu i pritisne svoje usne na njezine. »Sto misliš o Sveučilištu u Bostonu?« »Katherine Picton rekla mi je da se sama predstavim stručnjaku za Dantea na Odsjeku za romanistiku. Ali još nisam stigla. Imala sam mnogo posla.« »Onda joj moram zahvaliti.« »Zašto?« Oklijevao je. »Ja sam novi stručnjak za Dantea na Sveučilištu u Bostonu.« Gledao ju je u oči da vidi njezinu reakciju. Ali je nije bilo. Sjedila je vrlo mirno, a oko njezina lijepog obličja treperile su svijeće.

Tiho se i neveselo nasmijao i nalio joj vino u čašu. »Nisam se nadao takvom odgovoru.« Promrmljala je od nelagode i kušala malo vina. »Znači, ti si došao - da ostaneš?« »To ovisi.« Znakovito je pogledao njezinu majicu.

Vrelina njegova pogleda kao da je progorjela kroz nju. Oduprla se porivu da pred njim pokrije grudi, pa je pustila ruke da joj ostanu uz tijelo. »Sada sam redovni profesor. Romanistika nema diplomski program na talijanskom.

Sveučilište je poţeljelo da bude u stanju privući poslijediplomske studente na proučavanje Dantea, pa su mene pripojili religiji. Imaju poslijediplomski program.« Gledao je u sjenke koje su ih okruţivale i tresao glavom. »Iznenađujuće, zar ne? Da čovjek koji je čitav ţivot bjeţao od Boga postaje profesor religije.« »Vidjela sam i čudnije stvari.« »Da«, šapnuo je Gabriel. »Vjerujem da jesi. Ranije bih bio dao otkaz u Torontu, ali to bi izazvalo skandal. Čim si diplomirala, prihvatio sam ovaj posao ovdje.« Julia se okrenula, a Gabriel je primijetio da su joj ušne školjke gole. Više nije nosila Graceine naušnice. Ta ga je pomisao razorila. Čelo joj se naboralo dok je razmišljala o tome što je netom rekao. »Po čemu je prvi srpnja tako značajan?« Na današnji dan prestaje moja veza s Torontom. Na današnji dan moj otkaz tamo stupa na snagu.« Pročistio je grlo. »Pročitao sam tvoje e-mailove i slušao tvoje glasovne poruke sve. Ali nadao sam se da si vidjela knjigu. Sam sam je stavio u tvoj pretinac.« Julia je i dalje procesuirala njegove riječi. Nije prihvaćala njegove isprike, jednostavno se s njim nije svađala. Barem ne još. »Oprosti što ti nisam došao na promociju.« Otpio je malo vode iz čaše. »Katherine mi je poslala nekoliko fotografija.« Pročistio je grlo, nesigurno. »Predivno si izgledala. Ti zbilja jesi lijepa.« Zavukao je ruku u dţep na hlačama i izvadio iPhone. Znatiţeljno ga je primila od njega i odloţila vino sa strane. Na zaslonu uređaja Gabriel je drţao Julijinu fotografiju u odjeći s promocije dok se rukuje s Katherine Picton. »Od Katherine«, objasnio je jer je primijetio da se zbunila. Odlučno je prebirala kroz njegov fotoalbum, s nelagodom u ţelucu. Bile su tu fotografije s njihova putovanja u Italiju i slike od Boţića, ali Pauline nije bilo. Nije bilo kompromitirajućih slika Gabriela, ni slika drugih ţena. Zapravo, gotovo sve slike bile su njezine, uključujući niz vrlo provokativnih snimki koje je napravio u Belizeu.

Iznenadila se. Kako je bila toliko uvjerena da on ne ţeli imati nikakve veze s njom, uvid u njegovo očito poštovanje potpuno ju je dezorijentirao.

Vratila mu je telefon. »Ona slika što si je bio drţao na vitrini, slika nas dvoje u Lobbyju, jesi li je ponio sa sobom?« Iznenađeno je podigao obrve. »Jesam. Kako znaš?« Julia je šutjela na trenutak da joj to otkrivenje sjedne na svoje mjesto. »Primijetila sam da je nema kad sam te išla traţiti.« Opet je posegnuo da je uzme za ruku, ali ju je ona povukla. »Kad sam se vratio u stan, zatekao sam tvoju odjeću. Zašto je nisi uzela sa sobom?« »Zapravo nije bila moja.« Gabriel je spojio obrve. »Naravno da je bila tvoja. I još je uvijek ako je ţeliš.« Odmahnula je glavom. »Vjeruj mi, Julianne, ţelio sam da budeš sa mnom. Ta je fotografija bila puki nadomjestak." »Ţelio si me?« Gabriel se nije mogao susprezati. Njeţno joj je palcem pomilovao oblinu obraza, a u nutrini mu je laknulo što se nije trznula unazad. »Nikad te nisam prestao ţeljeti.« Odmaknula se, pa je rukom dirao samo zrak. Glas joj je postao opor. »Imaš li ti pojma kako je kad te ostavi osoba koju voliš, ne jednom, nego dvaput?« Gabriel je stisnuo usne. »Ne, nemam. Oprosti mi.« Pričekao je da vidi hoće li mu odgovoriti, ali nije. »I tako, Paul ti je dao svoju majicu.« Igrao se sa svojom čašom. »Kako je on?« »Dobro je. Zašto te to briga?« »Bio mi je student.« Profesor Emerson zvučao je usiljeno. »Pa bila sam i ja, nekoć«, rekla je gorko. »Trebao bi mu poslati e-mail. Rekao mi je da mu se nisi javljao." »Znači, razgovarala si s njim?" »Da, Gabriele, razgovarala sam s njim.« Julia je izvukla mokru kosu iz konjskog repa, pa je njeţno provukla prste kroz zamršene vlasi.

Gabriel je gledao, omamljen, kako joj slapovi tamnih, sjajnih pramenova padaju preko tankih ramena. »Boli me kosa«, objasnila mu je.

Od čuđenja je podigao uglove usana. »Nisam znao da kosa boli.« Provukao joj je prste kroz kosu, a izraz lica istog mu se trenutka promijenio i postao zabrinut. »Mogla si ozbiljno nastradati dok si onako stajala nasred ulice.« »Srećom nije mi pao laptop. U njemu su mi sva moja istraţivanja.« »Ja sam kriv što sam te iznenadio. Sigurno sam izgledao kao utvara dok sam onako vrebao iza drveta.« »Mislim da ti nijedan dan u ţivotu nisi nešto vrebao. I nisi izgledao kao utvara.

Izgledao si kao nešto drugo.« »Kao što?« Julia je odjednom osjetila da joj koţa gori.

On je gledao kako joj obrazi poprimaju nijansu ruţičaste boje koja mu je već poznata.

Bolno je poţelio da pod prstima osjeti kako gori. Ali bio je oprezan i nije ju htio prisiljavati ni na što.

Nejasno je mahnula rukom. »Paul mi je predloţio da napravim sigurnosnu kopiju dokumenata i spremim ih na USB, pa da, ako mi se što dogodi kompjuteru, svejedno sve sačuvam. Ali nisam radila sigurnosnu kopiju u zadnje vrijeme.« Na drugo spominjanje njegova bivšeg asistenta Gabriel je potisnuo poriv da negoduje i nagon da promrmlja sočne psovke koje su uključivale tjelesnu kopulaciju s nebeskim stvorenjima.

Okrenuo se prema njoj. »Mislio sam da si očekivala od mene da ću stupiti u kontakt s tobom poslije promocije.« »A što ako jesam, Gabriele? Diploma je došla i prošla, a od tebe ni pisma ni razglednice.« »Kao što sam ti rekao, morao sam čekati da moj otkaz stupi na snagu. Moj je ugovor trajao do prvog srpnja.« »Ne ţelim u ovom trenutku razgovarati o tome.« »Zašto ne?« »Zato što ne mogu reći stvari koje trebam reći dok tako sjediš na mom madracu.« »Razumijem«, rekao je polako.

Premjestila je nogu i aktivno se opirala porivu da mu se baci u ruke i da mu kaţe da je sve dobro. Stvari između njih nisu bile dobre. I bila je duţna prema sebi, ako ne prema njemu, da bude iskrena. »Oduzeo sam ti već dovoljno vremena od ove večeri.« Zvučao je kao da je poraţen.

Ustao je, bacio brz pogled prema vratima, pa nazad prema Juliji. »Razumijem da ne ţeliš sa mnom razgovarati. Ali nadam se da ćeš mi dati još jednu priliku za razgovor prije nego što mi kaţeš zbogom.« Julia se uspravila u ramenima. »Ti nisi meni rekao zbogom razgovorom. To si mi rekao tako što si me pojebao na vratima.« Hitro joj je prišao. »Prestani s tim! Znaš što ja mislim o toj riječi. Nikad je više nemoj upotrebljavati u vezi s nama.« E, to je sada opet bio stari profesor Emerson, kiptio je ispod ukroćene Gabrielove vanjštine. Bio je blag prema njoj pa joj se promjena u njegovu glasu učinila neskladnom. No, i prije je bila izloţena njegovu lošem raspoloţenju i u tom je trenutku otkrila da je zapravo uopćene uznemiruje. Zato nije obraćala pozornost na to nego je ustala, spremna da ga isprati van. »Nemoj zaboraviti ovo.« Podigla je njegov mobilni telefon. »Hvala ti, Julianne, i molim te... « »Kako je Paulina?« Njezino je pitanje visjelo u zraku kao strelica, spremna da poleti. »Zašto pitaš?« »Baš me zanima koliko si se puta vidio s njom nakon što si otišao.« Gabriel je stavio telefon u dţep. »Vidio sam je jednom. Zamolio sam je da mi oprosti i poţelio sam joj sve najbolje.« Glas mu je imao prizvuk konačnosti. »Je li to sve?« »Zašto me jednostavno ne pitaš izravno, Julianne?« Usne je stisnuo u tanku, bijesnu crtu. »Zašto me ne pitaš jesam li spavao s njom?" »Pa jesi li?« Prekriţila je ruke na prsima. »Naravno da nisam!« Gabrielov je odgovor bio toliko brz, toliko ţestok da je Julia malčice ustuknula. Nosio ga je pravednički gnjev, šake su mu bile stisnute. »Moţda bih trebala biti malo preciznija. Postoji mnogo stvari koje muškarac i ţena mogu napraviti ako već ne mogu spavati skupa.« Prkosno je podignula bradu.

Gabriel ju je gledao i sam je sebe prisilio da izbroji do deset. Ne bi mu valjalo da sada izgubi ţivce. Na sada kad je još toliko velik dio puta pred njim. »Shvaćam da ti i ja imamo različite nazore o mom odlasku, ali uvjeravam te - nisam traţio druge ţene.« Lice mu je postalo njeţno. »Bio sam sam s tvojim slikama i svojim uspomenama, Julianne. To mi je društvo bilo slaba utjeha, ali jedino društvo koje sam ţelio bila si samo ti.« »Znači nije bilo nikoga drugog?« »Bio sam ti vjeran cijelo vrijeme. Kunem ti se uspomenom na Grace.«

Oboje ih je osupnula ta prisega, a kad su im se pogledi sreli, vidjela je iskrenost u njegovim očima. Zatvorila je oči. U nutrini joj je počelo bujati olakšanje.

Uzeo joj je ruku i njeţno je zadrţao u svojim šakama. »Mnogo je stvari koje sam ti trebao reći. Reći ću ti ih sada. Dođi sa mnom.« »Radije bih ostala ovdje«, šapnula je, a glas joj je poprimio tajanstven prizvuk u svjetlucavoj tami. »Julianne koje se ja sjećam nije voljela mrak.« Pustio joj je ruku. »Paulina je u Minnesoti.

Pomirila se sa svojom obitelji i upoznala nekoga. Dogovorili smo se da je više neću uzdrţavati i oboma nam je poţeljela sve najbolje.« »Poţeljela je sve najbolje tebi«, promrmljala je Julia. »Ne, poţeljela je sve najbolje nama. Zar ne razumiješ? Shvatila je da smo i dalje skupa, a ja joj drugo nisam ni rekao. U mojim mislima ti i ja smo i dalje zajedno.« To je sada bila Gabrielova strijela, uperena nazad u nju. Nije rekao Paulini da je sam jer u svojoj glavi nije bio. To shvaćanje potpuno ju je preplavilo. »Nema nikoga drugog.« Glas mu je bio duša iskrenosti.

Skrenula je pogled. »Što si radio ispred zatvorenog cafea usred noći?« »Skupljao sam hrabrost da ti pozvonim na vrata.« Gabriel je počeo vrtjeti prsten ma lijevoj ruci. »Morao sam nagovarati Rachel da mi da tvoju adresu. Razumljivo, nećkala se.« Julia je spustila pogled na njegovu lijevu ruku. »Zašto nosiš vjenčani prsten?« »Što misliš zašto?« Skinuo je prsten i dao joj ga. Ustuknula je. »Pročitaj što je upisano«, poticao ju je.

Nevoljko je primila prsten i podignula ga prema svijeći. Julianne - moja voljena pripada meni, a ja njoj.25 U ţelucu je osjetila mučninu i hitro mu je vratila prsten. Ponovno ga je stavio na prst, bez riječi. »Zašto nosiš prsten s mojim imenom?« »Rekla si da ne ţeliš razgovarati.« Glas mu je bio blago prijekoran. »Ako je tebi dopušteno da mi postavljaš pitanja, mogu li ja pitati za Paula?« Pocrvenjela je i pogledala ustranu. »Bio je tu da mi pomogne.« Gabriel je zaklopio oči. Bio je opasno blizu da popusti svom temperamentu i kaţe nešto britko, ali to bi samo završilo tako da bi je dodatno udaljio od sebe.

Otvorio je oči. »Oprosti mi. Taj prsten ima svoj par, manje veličine. Kupio sam ih kod Tiffanyja u Torontu onog dana kad sam kupio srebrni okvir za Maijinu sliku.

I dalje mislim da si ti moja druga polovica. Moja bashert26. Usprkos svemu što se dogodilo, nikad nije dolazilo u pitanje hoću li poći za kojom drugom. Vjeran sam ti od trenutka kad si mi rekla tko si, u listopadu.« Julia je odjednom osjetila da ne moţe govoriti. »Gabriele... ovih nekoliko posljednjih mjeseci, bez riječi, i onda noćas... « Pogledao ju je s razumijevanjem, a ruke su mu vapile da je zagrli. Ali bila je odveć daleko. »Ne moramo obaviti taj razgovor sada. Samo - ako moţeš to podnijeti, daj mi da te sutra vidim.« Uputio joj je pogled prepun čeţnje.

Nakratko mu je presrela pogled. »Ok.« Glasno je ispustio uzdah. »Dobro. Onda ćemo razgovarati sutra. Dobro se odmori.« Kimnula je i otvorila vrata. »Julianne?« Stao je pred nju, preblizu. Digla je pogled da mu vidi lice. »Hoćeš li mi... dati da ti poljubim ruku?« Glas mu je bio tuţan i tih, kao u dječaka.

25 26

Aluzija na stih iz »Pjesme nad pjesmama« iz Biblije: »Dragi moj pripada meni a ja njemu pripadam. bashert na jidišu znači - sudbina«, »usud«. Često se koristi i u kontekstu srodne duše ili sudbinskog događaja, susreta itd..

Pričekala je da joj poljubi nadlanicu, a onda se bez razmišljanja podigla na prste i pritisnula mu usne na čelo. Istog su se trenutka njegove ruke našle na njezinim leđima i pritisnule je na prsa.

Iako mu je bilo teško misliti na išta drugo osim na Julianne dok ju je ljubio, Gabriel je usredotočio svoju pozornost na pokušaj da joj usnama i jezikom prenese da je voli.

Kad mu je uzvratila poljupce istom strašću, zaječao je.

Pazio je da joj bude njeţan, ako ne intenzivan, i kad su se njezine kretnje usporile, počeo joj je njeţno grickati punoću donje usne, pa joj izljubio oba obraza i na kraju vrh nosa.

Kad je otvorio oči vidio je kako Juliji preko lijepog lica prelazi poplava osjećaja.

Provukao joj je prste kroz mokru kosu, jednom, dva puta, i čeznutljivo se zagledao u nju. »Volim te.« Šutjela je kad je izišao. ♥♥♥ Gabrielovi poljupci uzdrmali su Julijinu odluku, ali nije o tome mislila kao o grešci. Bilo ju je zanimalo kako bi bilo da je opet poljubi i iznenadila se kako je to sve bilo poznato. U djeliću sekunde uspio joj je natjerati bilo da pojuri i grlo da joj se stegne.

Nije mogla poreći da je voli. Osjetila je to. Čak ni Gabriel, sa svim svojim uglađenim manirama i šarmom, nije mogao lagati dok ljubi.

A bio je malo drugačiji. Djelovao joj je mekše, nekako ranjivije. Da, bilo je povremenih iskaza temperamenta i javljanja starog profesora Emersona, ali znala je da se Gabriel promijenio. Samo što još nije znala kako.

Sutradan ujutro struja je ponovno došla i Julia je mogla napuniti telefon. Nazvala je poslovođu kod Peet'sa i objasnila mu da je pokvarila ţeludac i da će uzeti slobodno za vikend. Nije mu baš bilo drago jer je za vikend bio četvrti srpnja27, ali što se tu moglo.

Nakon dugotrajna tuširanja vrelom vodom (a pod tušem je sanjarila o Gabrielovim usnama i starim, potisnutim uspomenama na njih dvoje skupa), Julia se osjećala mnogo, mnogo bolje. I samo malo gore. Poslala je brz e-mail Rachel i objasnila joj da se Gabriel vratio i izjavio joj ljubav. Sat poslije zazvonio joj je telefon. Očekivala je Rachel. Na njezino iznenađenje bio je Dante Alighieri. »Kako si spavala?« Gabriel je zvučao razdragano. »Dobro. A ti?« Napravio je stanku. »Ne onako dobro kao što sam znao spavati - podnošljivo.« Julia se nasmijala. To je bio profesor Emerson kakvoga se sjećala. »Htio bih ti pokazati svoju kuću«, rekao je. »Što, sada?« »Danas, ako te volja.« Osjetilo se da se brine hoće li ga moţda odbiti. »Gdje je?« »Na Foster Placeu, blizu Longfellowove kuće. Idealno je povezana s Harvardom, a malo lošije s Bostonskim sveučilištem.« Julia se zbunila. »Ako baš nije zgodno doći do Bostonskog sveučilišna, zašto si je onda kupio?« Gabriel je pročistio grlo. »Mislio sam da... Nadao sam se da...« Borio se da nađe prave riječi. »Mala je, ali ima lijep vrt. Baš me zanima što ćeš ti reći za nju.« Ponovno je pročistio grlo, a ona bi se mogla zakleti da ga je čula kako razvlači ovratnik na košulji. »Naravno, mogu se uvijek preseliti.« Promrmljala je nešto kao odgovor jer nije bila sigurna što bi trebala reći. »Sada kad si se lijepo naspavala, hoćeš li malo sa mnom razgovarati?« Julia nikad nije čula da je Gabriel tako nervozan. »Naravno. Ali, zar to nije nešto što se baš ne čini preko telefona?« »Trebao bih otići do kampusa da vidim svoj novi ured. Neće dugo trajati.« »Nema ţurbe.« 27 U SAD-u praznik: Dan nezavisnosti

»O, ima.« Sada je Gabrielov glas gorio. Teško je uzdahnula. »Mogu doći do tebe poslije." »Dođi na večeru. Doći ću po tebe u šest i trideset." »Uzet ću taksi.« Uslijedila je nelagodna stanka koju je Julia prekinula objašnjenjem da mora ići. »Dobro«, rekao je ukočeno Gabriel. »Ako ţeliš taksijem, to je tvoje pravo.« »Ţelim malo biti sama sa sobom dok ne budemo razgovarali, a ţelim da i ti budeš.« Ton joj je bio pomirljiv.

Gabriel je osjećao kao da njegove nade vise o vrlo tankim nitima. Daleko je bio od izvjesnosti da će mu se vratiti. A sve i kad bi se vratila, mučio ga je čitav stari spektar ljubomore. Nije znao kako bi reagirao kad bi mu otkrila da se onako tuţna okrenula Paulu i otišla s njim u krevet.

Prokleti jebač anđela. »Naravno«, rekao je Gabriel, a glas mu je bio napet. »Iznenadio si me što si nazvao.

Zašto me nisi zvao dok nisi došao ovamo?« Šutio je nekoliko trenutaka. »To je duga priča.« »Sigurna sam da jest. Vidimo se večeras.« Spustila je telefon i pitala se što će sve sadrţavati njegova priča. ♥♥♥ Kad je Julia došla u Gabrielov novi dom, pregledala ga je pomalo zbunjeno. Bila je to dvokatna seoska kuća s jednostavnim, nenakićenim pročeljem, a bila je obojena u ugljeno sivu boju s tamnijom drvenarijom. Prednjeg dvorišta vrijedna spomena gotovo da i nije bilo, a s desne je strane bio pošljunčeni plato za automobile.

U e-mailu u kojem je bio putokaz Gabriel je poslao Juliji izvorni link za prodaju nekretnine na imanju. Traţena cijena bila je više od milijun dolara. Kuća je izgrađena prije drugog svjetskog rata. Zapravo, cijela ta ulica bila je naseljena talijanskim useljenicima koji su dvadesetih godina prošlog stoljeća gradili male dvosobne kuće. Sada su tu ulicu naseljavali yuppieji bogata podrijetla, profesori s Harvarda i Gabriel.

Dok se divila urednoj jednostavnosti kuće, Julia je samo odmahivala glavom. Znači, to se moţe kupiti za milijun dolara na Harvard Squareu.

Upravo je htjela pokucati na ulazna vrata, ali je na svoje iznenađenje opazila karticu na kojoj je Gabrielovom rukom bilo napisano:

Uzdahnula je jer već je znala da će te večeri biti vrlo, vrlo teško. Zaobišla je kuću, pa sišla niz mali popločani prilaz i ostala bez daha kad je skrenula iza ugla.

Cvijeće i zelenilo, snopovi algi i elegantno podšišana ţivica, a u samoj sredini vrta stajalo je nešto što je izgledalo kao sultanov šator. Desno od zelene površine stajao je vodoskok s mramornim kipom Venere. Podno vodoskoka bilo je jezerce puno bijelih i crvenih japanskih šarana.

Julia je prišla šatoru da zaviri unutra. A što je tamo vidjela - zaboljelo ju je.

U šatoru je bio nizak, četvrtast krevet, veličinom istovjetan počivaljci koja je krasila terasu apartmana u Firenci u kojem je bila s Gabrielom. U apartmanu u kojem su prvi put vodili ljubav. Na terasi na kojoj ju je hranio čokoladom i jagodama i na kojoj su plesali uz pjesmu Diane Krali pod toskanskim nebom. Počivaljci na kojoj je vodio s njom ljubav

sutradan ujutro. Gabriel se potrudio da reproducira ugođaj terase do samog izbora boje krevetnine.

Glas Franka Sinatre strujao je odnekud bliţe kući. Na gotovo svakoj ravnoj vatrootpornoj površini stajao je visok svijećnjak. S isprepletenih ţica iznad visjele su ukrasne marokanske svjetiljke.

Bilo je kao u bajci. Bila je to Firenca, i njihov voćnjak jabuka, i, čuda iz Priča iz tisuću i jedne noći. Na nesreću po Gabriela, ta ekstravagantna gesta jednostavno je vapila za pitanjem: ako je bio toliko dosjetljiv da u svom vrtu konstruira marokansku karavanu, zašto joj nije bio rekao da se namjerava vratiti?

Gabrielu je srce poskočilo kad ju je vidio kako stoji u vrtu. Poţelio ju je privući u zagrljaj i priljubiti usne uz njezine. Ali prema tome kako je drţala ramena i koliko je bila ukočena vidio je da takav čin ne bi bio dobrodošao. Oprezno joj je prišao. »Dobra ti večer, Julianne.« Taj joj je svileni glas milovao uho dok se sleđa nagnuo prema njoj.

Nije ga čula kad je došao, pa je blago zadrhtala. Protrljao je jednu ruku, gore-dolje, pa drugu, što je bio čin koji je trebao unijeti mir, ali zapravo je izazvao dubinski erotski doţivljaj koji ju je zapekao po koţi. »Sviđa mi se ta glazba«, rekla je i odmaknula se od njega.

Pruţio joj je dlan, što je bio poziv. Oprezno je poloţila ruku na njegov dlan. Bez ţurbe joj je utisnuo poljupce na prste, pa je pustio. »Zanosna si, kao uvijek.« Gabrielove oči upijale su ono pred sobom: Julijinu jednostavnu crnu haljinu, divno oblikovane blijede noge i crne balerinke, kao i prizor kad se njeţan dašak lahora poigrao s pramenovima njezine duge, sjajne kose i prinio ih njezinim crvenim usnama kad se okrenula prema njemu. »Hvala ti.« Čekala je da kaţe nešto o njezinim cipelama jer mu se pogled zadrţao na njima dulje nego što je to bilo pristojno. Nosila je ravne cipele jer su joj bile udobne i zato što je ţeljela potvrditi svoju neovisnost. Znala je da mu se neće dopasti. Ipak iznenadila se kad se nasmiješio.

Gabriel je bio više nego nehajno odjeven u bijelu platnenu košulju i kaki hlače te mornarski modar platneni sako. A najdekorativnije što je imao na sebi moţda je bio njegov osmijeh. »Šator je lijep.« »Zadovoljna si?« šapnuo je. »Uvijek me to pitaš.« Gabrielov se smiješak malčice povukao, ali je odolio porivu da se namršti. »Nekada ti se sviđala činjenica da sam uviđavan ljubavnik.« Oči su im se srele, a Julia je skrenula pogled. »To je lijepa gesta, ali meni bi bilo draţe da si mi prije tri mjeseca poslao pismo ili da si me nazvao.« Učinilo se kad da je spreman posvađati se s njom, ali u trenutku mu se promijenilo lice. »Gdje su mi manire?« promrmljao je. Ponudio joj je lakat, pa je poveo do malog stolića koji je stajao u kutu kamenita trijema.

Trijem su osvjetljavala mala bijela svjetla s grana javora koji je zgodno posluţio svrsi.

Julia se pitala je li Gabriel samo za tu zgodu unajmio stručnjaka za unutarnje uređenje.

Izvukao je stolicu i kad je sjela, njeţno je pogurnuo bliţe stolu. Primijetila je da je na sredini stolića vaza puna narančastih i crvenih gerbera. »Kako ti je sve to uspjelo?« Julia je razmotala stolni ubrus i njime pokrila krilo. »Rebecca je čudo novoengleske radišnosti.« Julia ga je upitno pogledala, ali na njezino pitanje začas je stigao i odgovor kad je došla Gabrielova domaćica posluţiti im večeru. Rebecca je bila visoka i jednostavna ţena. Imala je

polukratku prosijedu kosu. Oči, koje joj bijahu velike i tamne, iskrile su dobrim raspoloţenjem. Julia je začas dokučila da je Gabriel imao djelomično povjerenje u nju, barem što se tiče te večeri.

Unatoč izuzetnu dekoru i savršenoj glazbi, večera je bila, po Gabrielovim standardima, jednostavna: bisques jastogom, salata od krušaka, oraha i gorgonzole, dagnje kuhane na pari i prţeni krumpirići, a na kraju i najveličanstvenije - torta od borovnica s kiselim sladoledom od limuna. Gabriel joj je servirao šampanjac, isti onaj Veuve Clicquot što joj ga je servirao i prvi put kad je bila na večeri u njegovu stanu. Sad se činilo kao da je ta večera bila veoma davno, iako je od nje prošlo manje od godine dana.

Malčice su razgovarali za vrijeme jela, diskutirali o Rachelinu vjenčanju i Scottovoj novoj djevojci i njezinu sinu. Gabriel joj je opisivao stvari koje mu se dopadaju u novoj kući, kao i one koje mu se ne dopadaju i obećao je Juliji da će je povesti u razgledavanje.

Nijednome se od njih dvoje nije ţurilo da pokrenu razgovor o događajima koji su doveli do njihova odvajanja. »Zašto ne piješ?« Primijetila je da je uzeo samo Perrier uz jelo. »Prestao sam.« Obrve su joj poskočile uvis. »Zašto?" »Zato što sam pio previše.« »Nisi kad si bio sa mnom. Obećao si da više nećeš piti." »Točno«, rekao je.

Pomno ga je promotrila i primijetila da su njegove oči odavale da je iza njegovih riječi bilo nataloţeno vrlo neugodno iskustvo. »Ali uţivao si u piću.« »Julianne, ja imam ovisnički karakter. To znaš.« Glatko je prebacio razgovor na nešto ugodnije.

Kad je Rebecca posluţila desert, on i Julia pogledavali su se. »Večeras nema čokoladnog kolača?« »Non, mon ange«, prodahtao je Gabriel. »Iako mi ne bi bilo ništa draţe nego da te ponovno hranim.« Julia je osjetila kako su joj pocrvenjeli obrazi i znala je da bi odluka da se s njim upusti tim putem prije nego što obave razgovor bila vrlo loša, ali dok ju je tako gledao s neprikrivenom strašću, nije se mogla brinuti ni o čemu. »Voljela bih to«, rekla je tiho.

Gabriel se nasmiješio kao da se sunce pojavilo na nebu poslije duljeg izbivanja i hitro je privukao stolicu pa je sada sjedio uz nju. Blizu. Vrlo blizu. Tako blizu da je na vratu osjećala njegov vreli dah i sva se najeţila od očekivanja.

Gabriel je uzeo Julijinu vilicu za desert i na nju stavio malo kolača i sladoleda, pa se okrenuo licem prema njoj.

Dok ga je čeznutljivo gledala, njemu je zastao dah u grlu. »Što je?« Uznemireno ga je pogledala. »Umalo da sam zaboravio koliko si lijepa.« Prešao joj je slobodnom rukom preko crte jagodice na licu i prinio joj vilicu usnama.

Zatvorila je oči i otvorila usta. I u tom je trenutku Gabrielu srce uzletjelo. Jest, bila je to mala stvar - gotovo beznačajna u usporedbi sa stvarima koje nekome znamo u povjerenju ispričati. Ali Julijino povjerenje nije se moglo zadobiti tako brzo i lako. Lakoća s kojom mu se otvorila natjerala je Gabrielovo srce da brţe zakuca i počne jače pumpati krv.

Zadovoljno je mrmljala od mješavine okusa, a onda otvorila oči.

Nije mogao odoljeti. Nagnuo joj se bliţe tako da su im usne bile udaljene jedva koji centimetar, pa je šapnuo: »Mogu li?« Kimnula je, a on je pritisnuo svoje usne uz njezine. Ona je bila oličenje miline i svjetla, njeţnosti i boţanstvenosti, te plamteći i ţarak cilj svih njegovih zemaljskih traganja i htjenja.

Ali nije pripadala njemu. Poljubio ju je njeţno, kao onda, prvi put u voćnjaku, objema joj rukama mrsio dugu, vitičastu kosu. Onda se odmaknuo da je pogleda u lice.

S usana rumenih poput rubina odigao joj se zadovoljan uzdah. Sjedila je zatvorenih očiju, a kao da je lebdjela. »Volim te«, rekao je.

Sada je otvorila oči. Lice joj je izraţavalo bezimene emocije, ali nije mu uzvratila na isti način.

Kad su dovršili desert, Gabriel je predloţio da kavu popiju u šatoru, a Rebecci je dao slobodno za tu večer. Noć je pala na taj mali komadić Rajskog vrta i Gabriel je, baš kao i Adam sav zajapuren poveo svoju Evu u svoju sjenicu.

Izula je cipele i sklupčala se na počivaljci na jastucima i stala nervozno grickati nokte dok je Gabriel palio svijeće i marokanske svjetiljke. Radio je to polako i prilagođavao ih tako da zavodljivo svjetlucaju prema počivaljci. Onda je upalio ostale svijeće koje su bile raspoređene po cijelom šatoru. Naposljetku je legao na leđa pokraj nje, stavio ruke pod glavu i nagnuo se da je moţe gledati u lice. »Voljela bih da razgovaramo o onome što se dogodilo«, dala je poticaj.

Gabriel joj je poklonio svu svoju pozornost. »Kad si se pojavio pred mojim stanom, nisam znala hoću li te poljubiti ili udariti.« Glas joj je bio tih. »Nisi znala?« šapnuo je. »Nisam napravila nijedno.« »Nikad u tvojoj naravi nije bilo da budeš osvetoljubiva. Ni okrutna.« Duboko je udahnula i počela. Rekla mu je da joj je slomio srce kad mu je ona slala poruku za porukom, a on joj nije odgovarao. Rekla mu je koliko se iznenadila kad je vidjela da je ispraznio svoj stan. Govorila mu je o ljubaznosti njegova susjeda i o Paulu, o Katherine Picton. Govorila mu je o tome kako je nastavila sesije kod Nicole.

Julia se bavila svojim espressom i nije primijetila koliko je on postao nemiran. Kad je spomenula kako udţbenik što joj ga je bio proslijedio završio neotvoren na njezinoj polici, Gabriel je prokleo Paula. »Nemaš ga pravo kritizirati.« Ton joj je bio odsječan. »Nije on kriv što si ti svoju poruku stavio u taj udţbenik. Zašto nisi odabrao neku knjigu iz svoje osobne biblioteke? Moţda bih je prepoznala.« »Zapovjeđeno mi je da se drţim dalje od tebe. Da sam ti u pretinac stavio neku svoju knjigu, Jeremy bi to primijetio. I tako sam odabrao udţbenik i kad nikoga nije bilo stavio ga u tvoj pretinac.« Razbjesnio se od frustracije. »Zar ti naslov nije ništa značio?« »Koji naslov?« »Pa naslov udţbenika: Brak u srednjem vijeku: Ljubav, seks i sveto.« »A što je to trebalo značiti, Gabriele? Koliko ja znam, označio si me kao Heloise i ostavio me. Nisam imala razloga misliti bilo što, a niti si mi ti ostavio kakav razlog da mislim drugačije.« Nagnuo se naprijed, a oči su mu sijevale. »Taj udţbenik je bio razlog. Naslov, fotografija iz voćnjaka, slika svetog Franje koji pokušava spasiti Guida da Montefeltra...« Glas mu je pukao pa se zaustavio, pun boli. »Zar se ne sjećaš našeg razgovora u Belizeu?

Rekao sam ti da bih išao u Pakao da te spasim. I vjeruj mi. Išao sam.« »Nisam znala da ćeš mi poslati poruku. Previdjela sam udţbenik jer nisam znala da je od tebe. Zašto me nisi nazvao?« »Nisam smio razgovarati s tobom«, šapnuo je. »Rečeno mi je da će dekan razgovarati s tobom prije tvoje promocije i da će te pitati jesi li se čula sa mnom. Ti si divna ţene, Julianne, ali ne znaš lagati. Morao sam slati kodirane poruke.« Julijino se iznenađenje odmah ocrtalo na njezinu licu. »Znao si za taj razgovor?« »Znao sam ja za mnoge stvari«, rekao je stoički. »Ali ih nisam smio reći. U tome je stvar.«

»Rachel mi je rekla da ne očajavam.« Izdrţala je na trenutak njegov pogled. »Ali meni je trebalo da te riječi čujem od tebe. Naša posljednja zajednička noć, vodili smo ljubav, ali nisi mi ništa govorio. Što sam trebala misliti?« Suze su joj navrle na oči. Ali nije ih stigla obrisati svojom rukom jer ju je Gabriel povukao iz njezina sigurnog kuta u svoje ispruţene ruke. Pritisnuo ju je na prsa i poljubio joj glavu, pa je zagrlio i obujmio leđa.

Osjećaj njegovih ruku koje je grle nekako joj je pojačao plač. Njeţno ju je stiskao uz sebe. »Moja samosvijest bila je moj pad. Mislio sam da ti mogu udvarati još dok si mi bila studentica i da će to proći bez problema. To je bila greška.« »Mislila sam da si odabrao posao umjesto mene.« Julijin je glas bio pun boli. »Kad sam otkrila da si odselio iz svog stana... Zašto mi nisi rekao da odlaziš?« »Nisam mogao.« »Zašto nisi?« »Oprosti mi, Julianne. Meni je cilj bio da te ne povrijedim, kunem ti se. Kajem se zbog svega što si opisala.« Ponovno ju je poljubio u čelo. »Moram ti reći što se dogodilo. Duga je to priča. A samo mi ti moţeš reći kako svršava... «

Julia se odmaknula da mu bolje vidi lice i da se ojača za ono što slijedi. Njezin iznenadan pokret kao da je odaslao miris njezine kose prema njemu. »Kosa ti je drukčija«, promrmljao je. »Malo duţa, moţda.« »Više ne miriše na vaniliju.« »Promijenila sam šampon.« Zvučala je odsječno. »Zašto?« Gabriel je pomaknuo tijelo da poništi jaz između njih. »Zato što me podsjećao na tebe.« »I zbog toga ne nosiš ni naušnice?« upitao ju je i prstom joj dodirnuo ušnu školjku. »Da.« Zastao je u zagledao se u nju, očito povrijeđen. Skrenula je pogled ustranu. »Volim te, Julianne. Neovisno o tome što misliš o meni i onome što sam učinio, ali kunem ti se da sam te samo nastojao zaštititi.« Pomaknula se i ispruţila na bok pazeći da ga ne dotakne. »Ja sam ti odan, Beatrice«, citirao je Gabriel, a oči su mu bile pune emocija. »Molim te, pamti to dok ti budem govorio što se dogodilo.« Duboko je udahnuo i izgovorio tihu molitvu, pa započeo svoju priču. »Kad smo se ti i ja pojavili pred komisijom za saslušanje, nadao sam se da ćemo sami reći veoma malo toga i natjerati ih da nam pokaţu dokaze koje imaju. Ali postalo je jasno da se oni neće smiriti dok ne podignu optuţbu i kazne nas.

Ja sam zajebao stvar kad sam predao Katherineinu ocjenu tvog rada u administraciju.

Kako su se u administraciji pobojali da si dobila ocjenu zato što si spavala sa mnom, htjeli su ti opozvati ocjenu dok podrobnije ne istraţe slučaj.« »Zar oni to mogu?« »To je odredba koja se nalazi u popisu pravila koja upravljaju akademskim odnosima.

Dok god ne bi dobila tu ocjenu, ne bi mogla diplomirati.« Julia je zatreptala prema Gabrielu kad ju je zapljusnulo razumijevanje cijele stvari. »I ništa od Harvarda«, šapnula je. »Ništa od Harvarda ove godine, a vjerojatno ništa od Harvarda uopće jer bi tu sumnjali zbog čega je Sveučilište u Torontu poništilo tvoju ocjenu. Sve i kad Harvard nikad i ne bi saznao razlog, imaju toliko mnogo drugih molbi. Zašto bi se uopće trudili kad mogu primiti nekoga tko ima rezultate bez ijedne mrlje?« Julia je sjedila gotovo nepomično osupnuta teţinom njegovih riječi.

Gabriel se od uzbuđenja počešao po bradi. »Bojao sam se da bi ti komisija za saslušanje mogla uništiti budućnost. A svemu sam ja bio kriv. Ja sam tebe uvjeravao da si potpuno sigurna u vezi sa mnom, ja sam tebe pozvao u Italiju. Trebao sam pričekati. Do svega toga dovela je moja sebičnost.« Zagledao joj se u oči i stišao glas. »Oprosti što sam ti upropastio našu posljednju zajedničku noć. Trebao sam razgovarati s tobom. Ali bio sam jako zabrinut i samo sam o tome mislio.. Nikad se nisam smio prema tebi ponašati tako kako sam se ponašao.« »Sutradan ujutro osjećala sam se tako usamljeno.« »To je bio najgori način da se suočim sa svojom zebnjom. Ali nadam se da mi vjeruješ kad kaţem da za mene nije u pitanju bilo samo...« Zastao je, zamucao. »Jebanje. Kad god smo bili skupa uvijek, uvijek je to bilo s ljubavlju. Kunem ti se.« Julia je spustila pogled na počivaljku. »I za mene. I nikad nije bilo nikoga drugog, ni prije ni poslije.«

Zatvorio je oči na trenutak, a cijelo mu je tijelo proţelo olakšanje. I makar je osjećala da je ljuta i da je bila izdana, nije išla za svojim bijesom i pala u zagrljaj drugom muškarcu. Nije ga se potpuno odrekla. »Hvala ti«, prošaptao je.

Duboko je udahnuo, pa nastavio. »Kad si priznala našu vezu i kad sam vidio dekanovu reakciju, znao sam da su nas uhvatili. Moj je odvjetnik bio spreman šutjeti jer se nadao da će me komisija osloboditi ili proslijediti odluku s kojom bih se mogao suočiti na sudu. Ali kad si ti priznala, dala si komisiji informaciju koja joj je bila potrebna.« »Mi smo se bili dogovorili da istupimo kao jedinstvena fronta. Do govor, Gabriele.« Julijin je glas sada gorio. »Sloţio sam se s tobom, Julianne, u dobroj namjerii. Ali jednako sam ti tako obećao da neću nikome dati da te povrijedi ili okonča karijeru. To obećanje imalo je prednost.« »Dogovor je obećanje.« Gabriel se nagnuo prema njoj. »Ugrozili su tvoju budućnost. Jesi li zbilja očekivala od mene da samo sjedim i gledam što se događa?« Nije mu odgovorila, a on ju je nastavio izazivati: »Jesi li ti samo sjedila kad su ti rekli da će podići tuţbu protiv mene?« Pogledala ga je u oči. »Znaš da nisam. Preklinjala sam ih. Ali me nisu slušali.« »Točno.« Njegovu su modre oči pronicale u njezine. »A što misliš, od koga sam ja naučio što je poţrtvovnost?« Odmahnula je glavom i nije mu htjela proturječiti. »Ako smo prekršili pravila, zašto nas onda dekan nije htio kazniti oboje?« »Ja sam profesor, ja sam trebao znati. A profesorica Chakravartty bila je na tvojoj strani od samog početka. Ona ne misli da veza profesor-student moţe biti uzajamna. I na našu ţalost, našli su onaj tvoj stari e-mail.« »Znači, ja sam bila kriva.« Gabriel se njeţno nagnuo prema njoj i nadlanicom je pomilovao po licu. »Nisi. Ja sam te uvjeravao da ničime ne kršimo pravila i da moţemo nastaviti dalje. A onda, umjesto da preuzmem odgovornost za svoje radnje, sakrio sam se iza svog odvjetnika. Ti si jedina bila dovoljno hrabra da kaţeš istinu. A kad si je rekla, ja sam morao priznati.

Pristao sam na to da prihvatim sankcije pod uvjetom da brzom istragom što prije dođu do zaključaka. Komisija za saslušanje bila je presretna što će se moći riješiti tog predmeta bez povlačenja po sudu i pristali su uz obećanje da će biti blagi.« Juliji se na licu očitavala bol. »Naţalost, njihova definicija blagosti i moja bile su dvije različite stvari. Ja sam očekivao da ću dobiti ukor, a ne da ću biti prisiljen uzeti slobodnu godinu.« Objema je rukama protrljao lice. »Jeremy je pobjesnio je nije htio ostati bez mene čak ni jedan semestar. Time bih izazvao skandal koji bi posramio ne samo njega nego i moje kolege i druge studente na odsjeku. Jer i Christa je ulagala prituţbu protiv Sveučilišta. Bila je to silna gungula, a ja sam bio korijen svega toga.« »Mi smo bili korijen svega, Gabriele. Ja sam znala pravila i jednako sam ih tako prekršila.« Slabašno joj se nasmiješio. »Pravila su napisana na takav način da oslobode studente jer profesor je taj koji ima moć." »Jedina moć koju si imao nada mnom bila je ljubav.« Njeţno ju je poljubio. »Hvala ti.« Gabrielu je srce bilo puno, do samog ruba. Nije se osvrtala u prošlost i na njihovo zajedništvo i gledala ga onako kako ga je gledala komisija za saslušanje. Nije ustuknula kad ju je poljubio.

Zapravo, njezine su mu usne izašle u susret. Dala mu je nadu da će na kraju te cijele priče biti na njegovoj strani.

»Kad su doveli Jeremyja, zamolio sam ga da nam pomogne. Obećao sam mu da učiniti sve.« »Sve?« upitala ga je Julia.

Ponovno se pomaknuo. »Nisam imao pojma da će stati na stranu članova komisije za saslušanje i zahtijevati da prekinem svaki kontakt s tobom. Bilo je to brzopleto obećanje koje sam donio u napadaju očaja.« Julia mu se primaknula. »Što je rekao?« »Nagovorio je komisiju da me stavi na led. To je u stvari bila suspenzija, ali to nisu tako nazvali jer nisu htjeli da na odsjek padne ljaga. Jednako mi je tako zabranjeno da budem mentor studenticama na poslijediplomskom za iduće tri godine.« »Ţao mi je zbog tog. Nisam imala pojma.« Stisnuo je usne. »Rečeno mi je da smjesta okončam stvar s tobom i prekinem sve kontakte. Rekli su da će, ako prekršim te uvjete, naš sporazum biti nevaţeći i da će ponovno otvoriti istragu za nas oboje.« Zastao je jer se očito mučio da nade riječi. »Ako su mislili da sam ja ţrtva, zašto su zaprijetili da će ponovno otvoriti istragu o meni?« Gabriel je zatvorio svoje modre oči. »Dekan je sumnjao da si ti govorila istinu - da je naša veza bila uzajamna i da ja samo nastojim sačuvati tvoj ugled. Nije htio dopustiti da dobijemo svoj sretni završetak. Zato sam ti bio poslao onaj e-mail.« »Taj je e-mail bio okrutan.« Gabriel je spojio obrve. »Znam. Ali kako sam ga slao sa svoje adrese na fakultetu na tvoju fakultetsku adresu, pretpostavio sam da ćeš shvatiti da je to samo predstava. Jesam li ikada prije s tobom razgovarao na taj način?« Izazovno ga je pogledala.

Trznuo se. »Mislim, jesam li ikada s tobom razgovarao na taj način od trenutka kad sam shvatio tko si?« »Je li Sveučilište zaista moglo zahtijevati od tebe da prestaneš sa mnom razgovarati?« Gabriel je slegnuo ramenima. »Zahtijevali su. Prijetnja Christine sudske parnice visjela je nad svima nama. Jeremy je, izgleda, mislio da će, ako uzmem slobodnu godinu, uspjeti uvjeriti Christu da povuče parnicu. Tako je i bilo. Ali opet, rekao je da, ako sazna da se i dalje viđam s tobom, više nikad neće maknuti prstom da mi pomogne.« »Pa to je ucjena.« »To su akademske zavrzlame. Christina parnica nanijela bi štetu odsjeku, moţda nenadoknadivu. Jeremy bi izgubio mogućnost da unovači vrhunske nastavnike i studente jer bi se pročulo da naš odsjek baš nije siguran za studiranje. Ni ja nisam htio biti upleten u skandal kao ni on i svakako nisam htio da tebe dovuku u sudnicu kao svjedokinju.« Gabriel je pročistio grlo, očito s mukom. »Pristao sam. Jeremy i dekan jasno su dali do znanja da će razgovarati s tobom na kraju semestra da vide jesam li odrţao obećanje. Nisam imao izbora.« Julia se igrala s naborima svoje haljine. »Zašto mi to nisi rekao? Zašto nisi zahtijevao stanku da im moţeš objasniti što se događa? Mi smo bili par, Gabriele. Trebali smo djelovati zajednički.« S mukom je progutao. »Što bi se dogodilo da sam te odveo na stranu i objasnio ti što se spremam napraviti?« »Ne bih ti dala da se u to upuštaš.« »Točno. A ja nisam htio dopustiti da izgubiš sve zbog mojih grešaka. Ne bih s time mogao ţivjeti. Samo sam se nadao da ćeš mi oprostiti jednoga dana.« Julia je bila zaprepaštena. »Bio si voljan sve dovesti u opasnost samo da bi mene spasio jer si mislio da ti moţda neću oprostiti?"

»Da.« Julia je osjetila da joj se oči pune suzama, pa ih je spontano obrisala. »Ţao mi je što mi to nisi rekao.« »I meni, ali obećao sam Jeremyju da ću te se kloniti. Prije nego što je bio ušao u hodnik pokušao sam s tobom razgovarati, ali John i Soraya stalno su prekidali...« »Znam, ali... « Sada je on prekinuo nju. »Da sam ti tada uspio reći da je sve to samo privremeno, oni bi to shvatili prema izrazu tvog lica. Znali bi da nemam nikakve namjere odrţati svoje obećanje. A dao sam svoju riječ.« »Ali imao si to namjeru prekršiti.« »Jesam. Jesam, da.« Na trenutak je zašutio i zagledao se u daljinu. »To nema smisla, Gabriele. Dao si im svakojaka obećanja, ali si ih prekršio. Stavio si udţbenik u moj pretinac na fakultetu, napisao si mi poruku... « »Imao sam u planu i više od toga. Htio sam ti napisati e-mail i reći ti da je sve to samo do kraja semestra. Čim magistriraš, a ja dam otkaz, moţemo obnoviti našu vezu. Odnosno, ako me još uvijek ţeliš.« Gabrielov je glas utihnuo. »Znao sam da će me promatrati. I da će dekan razgovarati s tobom da vidi jesam li odrţao obećanje. Brinula me tvoja nesposobnost da laţeš.« »To su gluposti«, rekla je Julia bijesno. »Mogao si mi poslati e-mail i objasniti mi da se moram pretvarati da mi je srce slomljeno. Nisam neka velika glumica, ali mogu nešto malo i odglumiti.« »Bilo je tu i drugih... faktora.« Zatvorila je oči. »Kad sam pala, činilo se da me mrziš. Izgledao si kao da ti se gadim.« »Julia, molim te.« Uhvatio ju je za ruku i privukao na svoja prsa. »To nije bilo upućeno tebi. Jedino gađenje koje sam osjećao bilo je usmjereno na komisiju i na mene. Taj pogled nije bio namijenjen tebi, kunem ti se.« Juliji su u tom trenutku potekle suze, što je bilo posljedica šoka i tjeskobe, kao i olakšanja što je dobila odgovore na svoja pitanja. Ali ostalo je jedno od najvaţnijih pitanja. »Strašno mi je što sam te opet naveo da plačeš«, rekao je Gabriel snuţdeno pa joj prešao rukom gore-dolje po leđima da je utješi.

Julia je obrisala oči. »Moram kući.« »Moţeš noćas ostati kod mene.« Oprezno ju je pogledao.

Razdirala se u sebi. Ako ostane s njim, to bi moglo smanjiti vrijednost stvarima koje mu tek treba reći, ali bijeg u hladan, mračan stan izgledao joj je kao kukavičluk. Kao uvijek, znala da će joj, čim dopusti sebi da se skutri kraj njega, njezino tijelo i srce povući za sobom i razum. »Morala bih ići.« Uzdahnula je poraţeno. »Ali ne mogu sebe na to natjerati u ovom trenutku. « »Pa onda ostani... u mom zagrljaju.« Poljubio ju je u čelo i na koţu joj promrmljao da je voli.

Polako se ispetljao iz njezina zagrljaja, izvadio nekoliko pokrivača i puhanjem pogasio svijeće. Ostavio je stolne svjećice i marokanske svjetiljke iznad njih, pa se divio igri svjetla i boje na zidovima šatora. Sam zrak je treperio.

Napravili su gnijezdo nasred velikog madraca. Gabriel je legao na leđa, a njegova ljubljena kraj njega na bok. Nije učinio ništa da priguši dubok uzdah zadovoljstva koji mu je uzletio s usana kad ju je obgrlio oko ramena. »Gabriele?« »Da?« Pomilovao ju je po kosi polako veseleći se dodiru svilenkastih pramenova koji su mu prolazili između prstiju. Trudio se da uţiva u novom, nepoznatom mirisu, ali je shvatio da tuguje zbog nestanka onog starog. »Ovaj... nedostajao si mi.«

»Hvala ti.« Čvrsto ju je stisnuo, a kroz njega je prošao osjećaj opreznog olakšanja. »Svake sam noći ovako leţala i ţudjela da si kraj mene.« Gabrielu su se zasuzile oči od sama zvuka ovih riječi, njezine ranjivosti i hrabrosti. Ako je ikada imao ikoji trenutak sumnje u to da će je voljeti i oboţavati do kraja ţivota, bez obzira izbrala ona njega ili ne, ta je sumnja sada nestala kao tanak pramen dima. »I ja.« Mrmljala je nešto za sebe, a nekoliko trenutaka poslije dvoje je umornih, bivših ljubavnika zaspalo dubokim snom.

Julia je otvorila oči i ugledala svijetle srpanjske sunčane zrake koje su prodirale kroz otvorena vrata šatora. Bila je sklupčana ispod dva kašmirska pokrivača u koje je bila draţesno ušuškana. Bila je sama. Da nije znala da taj šator pripada Gabrielu, pomislila bi da je proteklu večer sanjala. Ili da se probudila u novom snu.

Kad je ustala iz kreveta, kraj sebe je na jastuku našla poruku.

Julia nije mogla poreći činjenicu da su je preplavili razni osjećaji kad je pročitala tu poruku, kao simfonija raznih instrumenata. A moţda najdominantniji od njih bio je osjećaj olakšanja. Gabriel je voli. Gabriel se vratio.

Ali oprost i pomirenje bili su dvije različite stvari i znala je da su, iako su i druge sile djelovale i utjecale na njihovo razdvajanje, i ona i Gabriel snosili odgovornost za situaciju u kojoj su se trenutno nalazili. Julia mu nije ţeljela dotrčati nazad u zagrljaj iz pukog razloga da se riješi boli zbog njihove razdvojenosti - to bi bilo kao da uzima tabletu da otkloni bol, a da ne istraţuje uzrok te boli u njezinu korijenu.

Našla je cipele i polako krenula kroz vrt, uzela svoju torbicu i zaputila se prema straţnjim vratima kuće. Rebecca je već bila pri poslu u maloj kuhinju i pripremala doručak. »Dobro jutro«, pozdravila je Juliju s osmijehom. »Dobro jutro.« Julia je pokazala prema stubama koje su vodile na drugi kat. »Trebala bih u kupaonicu.« Rebecca je obrisala ruke o pregaču. »Naţalost, Gabriel je unutra." »Oh.« »Samo mu pokucajte. Sigurno je već gotov.« Na pomisao da bi mogla zateći Gabriela mokra od tuša, s ručnikom oko kukova Julia je pocrvenjela. »Ovaj, pričekat ću. Mogu li?« Pokazala je na sudoper i uz Rebeccinu dozvolu oprala ruke. Kad ih je osušila, iz torbice je izvadila gumicu za kosu, pa kosu zategnula u konjski rep.

Rebecca ju je pozvala da sjedne za mali, okrugao kuhinjski stol. »Prava šteta što ova kuća ima samo jednu kupaonicu. Tako se na kraju moram po nekoliko puta dnevno penjati tim stubama. A čak moja mala kuća ima dvije kupaonice.« Julia se iznenadila. »Mislila sam da vi ovdje ţivite.« Rebecca se nasmijala i iz hladnjaka izvadila vrč svjeţe iscijeđena soka od naranče. »Ja ţivim u Norwoodu. Ţivjela sam s majkom dok prije nekoliko mjeseci nije preminula.«

»Ţao mi je.« Julia je sućutno pogledala Rebeccu koja je nalila sok od naranče u dvije vinske čaše. »Imala je Alzheimerovu bolest«, rekla je Rebecca jednostavno pa se opet dala na kuhanje.

Julia ju je gledala kako uključuje električni aparat za vafle, potom pere i čisti košaru jagoda i na kraju muti neki nadjev. Gabriel je dobro isplanirao doručak. »Trebat će mi malo prilagodbe da odrţavam kuću jednog profesora nakon brige za mamu. On je malo čudan, ali meni se to sviđa. Znate da mi posuđuje svoje knjige? Baš sam počela čitati Jane Eyre. Nikada je prije nisam čitala. Kaţe da mogu posuđivati knjige od njega sve dok mu kuham. Napokon imam priliku da nastavim svoje obrazovanje i iskoristim sve što sam naučila godinama gledajući Food Network.28 « »Posuđuje vam knjige iz svoje biblioteke?« Julia nije mogla vjerovati. »Da. Zar to nije divno? Ne poznajem profesora dobro, ali već mi se dopao. Podsjeća me na mog sina.« Julia je otpila malo soka od naranče i počela doručkovati ţureći se jer nije planirala pričekati da dođe Gabriel. »Ne znam zašto je kupio ovu kuću kad je kuhinja tako mala i nema druge kupaonice.« Govorila je to dok je grickala vafle začinjene cimetom.

Rebecca se znalački osmjehnula. »Htio je stanovati na Harvard Squareu i voli vrt.

Rekao mi je da ga to podsjeća na roditeljsku kuću. Namjerava renovirati kuću da bude udobnija, ali odbio je sve poduzetnike dok vi ne date svoj pristanak.« »Ja da dam svoj pristanak?« Julijina je vilica zveknula o pod.

Rebecca joj je spretno dodala drugu. »Moţda je rekao nešto i da će je prodati ako se vama ne bude svidjela. Iako, prema onome što sam čula jutros kad sam silazila stubama, mislim da je odlučio da renoviranje započne odmah.« Pruţila je Juliji tanjur hrskave prţene slanine. »Ne znam jeste li to primijetili, ali profesor zna biti malo nagao.« Julia se glasno nasmijala. »Itekako.« Zasladila se ne jednim nego dvama komadima vafla dok nije začula zvuk Gabrielovih talijanskih cipela koje su odjekivale niz stube. »Dobro jutro«, pozdravio ju je i poljubio je u tjeme. »Dobro jutro.« Odjednom svjesni da je Rebecca tu, Gabriel i Julia počeli su pristojno čavrljati nekoliko trenutaka, a onda se Julia ispričala jer je trebala u kupaonicu.

Jedan pogled na lice i kosu u zrcalu jasno joj je dao do znanja da se mora otuširati. I u tom je trenutku primijetila vrećicu koja je bila uredno postavljena u kutu toaletnog stolića.

U vrećici je našla bočice svog starog šampona od vanilije i gela za tuširanje, skupa s spuţvom za kupanje u boji lavande. Još se više iznenadila kad je našla svijetloţutu ljetnu haljinu koja se slagala s kratkim pletenim kaputićem. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da svlada iznenadan, gotovo silovit osjećaj koji ju je preplavio. Ali pribrala se, pa se otuširala, obukla i uredila.

Bila mu je zahvalna što moţe obući čistu odjeću, ali ju je malčice i ţivciralo Gabrielovo predmnijevanje o tome što joj treba. Zanimalo ju je hoće li u njegovu ormaru naći i donje rublje svoje veličine. Zanimalo ju je i to je li preselio sve stvari iz svog bivšeg stana, je li zadrţao svu njezinu odjeću što ju je tamo ostavila.

Začešljala je kosu iza ušiju. Graceine je naušnice skrila u svom stanu u dno ladice u kojoj je drţala donje rublje i neke druge dragocjene stvari.

Znala je da je to što ih je spremila, premda je to bilo nuţno nakon što je otišao od nje, duboko povrijedilo Gabriela.

28

Televizijski kanal posvećen hrani

Ranili su jedno drugo i oboma je bio potreban oprost i zacjeljenje. Ali Julia nije mogla zaključiti koji bi put bio najbolji za njezin oporavak. Očiti izbori u ţivotu nisu uvijek i oni pravi.

Kad je napokon sišla niz stube, Rebecca je čistila kuhinju, a Gabriel je bio u vrtu.

Zatekla ga je kako sjedi u naslonjaču u sjeni velika suncobrana. »Jesi li dobro?« upitala ga je, jer su mu oči bile zatvorene.

Otvorio je oči i nasmiješio se. »Dobro sam. Hoćeš li sjesti sa mnom?« Pruţio joj je ruku, a ona ju je prihvatila, pa se smjestila u naslonjač do njegova. »Lijepo ti stoji ta boja«, rekao je i odmjeravao njezinu ţutu haljinu s neskrivenim divljenjem. »Hvala ti što si išao u kupovinu." »Što bi voljela danas raditi?« Julia je povukla rub haljine preko koljena. »Mislim da bismo trebali završiti naš razgovor.« Kimnuo je glavom i u sebi ponovio svoju molitvu. Nije je ţelio izgubiti. I znao je da bi njezina reakcija na idući dio priče mogla dovesti upravo do toga. »Znam da se sjećaš našeg razgovora u hodniku nakon saslušanja. Kad je John bio onakva prostačina prema tebi, došlo mi je da mu otkinem prst i natjeram ga da ga poţdere.« »Zašto?« »Bojim se da ti ne razumiješ dubinu mojih osjećaja prema tebi. To nadilazi moju ţelju da budem kraj tebe ili da te štitim. Ţelim da budeš sretna i ţelim da se svi prema tebi odnose s poštovanjem.« »Pa nećeš valjda kidati ljudima prste ako se prema meni ponašaju prostački.« Izveo je malu predstavu jer se počeo češati po bradi. »Pa valjda neću. A što da radim?

Da ih mlatnem sabranim djelima Williama Shakespearea?« »U jednom velikom svesku? Naravno.« Zajedno su se nasmijali, pa na tren zamuknuli. »Htio sam ti ispričati što se događalo iza zatvorenih vrata, ali mi je zapovjeđeno da ne razgovaram s tobom. Zbog toga sam govorio u šiframa. Osim što sam onako glupo citirao Abelarda, a zaboravio da ti i ja imamo drukčije interpretacije njegove veze s Heloise. Trebao sam ti citirati Dantea, Shakespearea, Miltona, bilo koga.« Odmahnuo je glavom. »Bila si veoma ljuta. Optuţila si me da sam te jebao. Julianne...« Glas mu se slomio kad je izgovorio njezino ime. »Zar zbilja imaš o meni tako nisko mišljenje? Da misliš da sam to odabrao kao način da ti kaţe zbogom?« Julia je skrenula pogled da izbjegne silinu njegova pogleda. »A što sam trebala misliti?

Nisi htio razgovarati sa mnom. Sutradan ujutro otišao si bez ikakve poruke. I onda, na samom saslušanju sve je iznenada bilo gotovo.« »Nisam ni sam mogao sebi vjerovati da sam izgovorio te riječi. Kad sam s tobom vodio ljubav, mislio sam da razumiješ što ti ţelim reći - da smo mi jedno. Da ćemo uvijek biti jedno.« »Govorio si o našem razgovoru u hodniku nakon saslušanja«, prekinula ga je jer je ţarko ţeljela promijeniti predmet razgovora. »Ne razumijem kako su te mogli prisiliti da odeš iz grada?« »Zapravo nisu. Jeremy je jednostavno traţio moju riječ da ću se prestati viđati s tobom.« Sklopila je ruke ispred sebe. »Pa zašto si onda otišao?" »Jeremy je otkrio da sam prekršio obećanje prije nego što smo izišli iz zgrade.

Zahtijevao je da prekinem s tobom i da se zakunem da ti neću prilaziti. Već sam mu bio rekao da ću učiniti sve ako nam pomogne. Nisam imao izbora.«

Julia se sjetila svog zadnjeg razgovora razgovora s dekanom i profesorom Martinom neposredno prije svoje promocije. »Po čemu je Jeremy mislio da si prekršio svoje obećanje?

Nisi razgovarao sa mnom niti si mi slao poruke. Poslao si mi samo onaj e-mail u kojem si mi rekao da je gotovo.« »Znam. Oprosti. Nadao sam se da ćeš čitati između redaka i shvatiti da je to samo za administraciju. Poslao sam ti još jedan e-mail prije toga sa svoje adrese na gmailu i rekao ti da je to sve privremeno." »Ne, nisi.« Izvadio je svoj telefon. Preletio je preko nekoliko zaslona i zaustavio se na nečemu.

Onda je zaustavio pogled svojih tuţnih, nevoljnih očiju na njezinima. »Poslije saslušanja brzo sam otišao u muški zahod i brzo ti poslao email.« Blago ju je uzeo za ruku. »Evo«, rekao je i pruţio joj svoj telefon.

Julia je bacila brz pogled na zaslon.

Beatrice, volim te. Nikada nemoj sumnjati u to.

Vjeruj mi, molim te.

G. Nekoliko je puta trepnula očima i trudila se spojiti to što je upravo vidjela otipkano crno na bijelom s onim što je iskusila. »Ne razumijem. Ovo nisam dobila.« Gabriel joj je uputio izmučen pogled. »Znam.« Još je jednom bacila pogleda na zaslon i vidjela da se datum i vrijeme e-maila podudaraju s Gabrielovom pričom. Ali adresa e-maila nije bila njezina. Zapravo, pravi primatelj bio je netko posve drugi.

J. H. Martin.

Julia je razrogačila oči jer joj je veličina Gabrielove pogreške odjednom postala vrlo, vrlo jasna. Umjesto da je taj email poslao Juliji H. Mitchell, on ga je poslao Jeremyju H. Martinu, pročelniku Odsjeka za talijanistiku. »Za Boga miloga!« zadahtala je.

Uzeo joj je telefon iz ruke i promrmljao nekoliko psovki. »Kad sam god pokušao učiniti nešto za tebe, dobio sam kontra udarac. Pokušao sam te spasiti, ali komisija za saslušanje postala je sumnjičava. Pokušao sam ti dati signale u našem razgovoru, a ispalo je da si mislila da te ostavljam. Pokušao sam ti poslati e-mail, a poslao sam ga upravo osobi koja mi je zabranila da s tobom odrţavam kontakt. Na časnu riječ, Julia, da nije bilo činjenice da sam se nadao da ću jednoga dana voditi ovaj razgovor, iskoračio bih u promet na ulici Bloor i okončao sve.« »Ne govori takve stvari. Nemoj čak ni pomišljati na nešto takvo.« Godio mu je Julijin iznenadan izljev ţestine, ali se brzo povukao. »Gubitak tebe, za mene je točka dna. Ali samoubojstvo nije izbor kojim bih se ponovno pozabavio.« Uputio joj je pogled koji je očito označavao mnogo više nego što je bio u stanju izreći u tom trenutku. »Jeremy se razbjesnio. Stavio je svoju karijeru i svoj odsjek na kocku samo da bi meni pomogao, a ja sam mu samo dvije minute poslije toga zabio noţ u leđa. Sada je imao dokaz, napismeno, da kršim svoj dogovor s komisijom. Nisam imao izbora nego da učinim sve što mi je naloţio. Da je poslao taj e-mail dekanu, reperkusije bi bili razorne po nas oboje.« U tom je trenutku Gabriela i Juliju prekinula Rebecca koja im je došla na trijem i donijela vrč domaće limunade, ukrašene smrznutim malinama koje su ljupko plutale na oblaku ţutog. Posluţila im je pića i uputila im smiješak bodrenja, pa se vratila u kuću.

Gabriel je ţedno popio malo limunade, a bilo mu je drago što je dobio predah. »Onda?« potaknula ga je Julia, pa i ona otpila malo.

»Jeremy mi je rekao da ti ne prilazim. Nisam imao izbora. U svojoj je ruci drţao Damoklov mač.« »I pustio te da odeš?« »Uz rukovanje i obećanje.« Gabriel je iskrivio lice kad ga je zapahnulo sjećanje na taj uţasan razgovor. »Smilovao mi se. Tada sam se više nego ikad osjetio obaveznim da odrţim svoju riječ. Odlučio sam ne kontaktirati s tobom izravno dok potpuno ne osiguraš mjesto na Harvardu.« Julia je tvrdoglavo odmahnula glavom. »Ali, što je sa mnom, Gabriele? I meni si dao mnogo obećanja. Nisi se sjetio da njih odrţiš?« »Naravno da jesam. Prije nego što sam otišao iz Toronta ostavio sam ti onaj udţbenik u pretinac. Mislio sam da ćeš naći odlomak u Abelardovu pismu i pročitati što sam ti napisao na poleđini fotografije.« »Ali nisam shvatila da si mi ti ostavio tu knjigu. Nisam je čak ni pogledala do one noći kad si me došao vidjeti. Zbog toga sam bila istrčala iz kuće. Nisam imala pristup internetu u stanu, a htjela sam ti poslati e-mail.« »Što bi mi u njemu rekla?« »Ne znam. Moraš razumjeti da sam mislila da ti je bilo dosta mene. Da si zaključio da nisam vrijedna daljnje muke.« Juliji su na tamne oči navrle suze, pa ih je stala brisati. »Ja sam onaj u ovoj vezi koji nije bio vrijedan nikakve muke. Znao sam da sam se doveo u situaciju u kojoj sam bio bezobziran prema tvojem srcu. Ali to nisam učinio s namjerom da te povrijedim. Stvar je bila u ponosu i krivoj prosudbi i greškama koje su slijedile jalna za drugom.« Spustio je pogled na svoje ruke i počeo oko prsta okretati vjenčani prsten. »Katherine Picton trudila se da mi pomogne. Rekla mi je da te Sveučilište pustilo na miru dok me nije bilo i da će ona sama dati sve od sebe da ti pomogne da diplomiraš na vrijeme. Spomenula mi je da je jedan njezin stari prijatelj otišao s Odsjeka za romanistiku na Sveučilištu u Bostonu jer će preuzeti mjesto na UCLA-u. Traţila je od mene dopuštenje da me nominira kao njegovu zamjenu. Zamolio sam je da to i učini.

Bio sam na razgovoru za to mjesto i dok sam čekao njihovu odluku, otišao sam u Italiju. Morao sam učiniti nešto da se izvučem iz depresije prije nego što učinim nešto zbog čega bih mogao zaţaliti.« Juliju je odjednom stegnulo u ţelucu. »Nešto zbog čega bi mogao zaţaliti?« »Ne ţene. Puka pomisao na to da budem s nekim drugim izazivala mi je mučninu. Više su me brinule druge... mane.« »Prije nego što nastaviš, moram ti reći nešto.« Glas joj je bio jači i odlučniji njego sama njezina volja.

Gabriel se pomno zagledao u nju i silno ga je zanimalo što mu to tako vaţno sada ima otkriti. »Kad sam ti bila rekla da moj odnos s Paulom nije išao dalje od prijateljstva, bilo je to istina. Tehnički.« »Tehnički?« Gabrielu su obrve poskočile, a glas mu se pretvorio u rezanje. »Ţelio je više. Rekao mi je da me voli. I... poljubili smo se.« Gabriel je šutio nekoliko trenutaka, a Julia je gledala kako su mu zglobovi na šakama pobijeljeli. »Ţeliš Paula?« »Bio mi je prijatelj kad mi je trebalo. Ali nikad nisam prema njemu gajila romantične osjećaje. Mislila sam da to već znaš, ali ti si me uništio za druge muškarce još od moje sedamnaeste.« Gas joj je drhtao. »Ali poljubila si ga.« »Da. Jesam.« Julia se nagnula k njemu i njeţno mu rukom maknula pramen kose s čela. »Ali to je sve. Nisam pojma imala da mi se vraćaš, ali sam ga svejedno odbila.« Povukla je

ruku nazad. »Ne zbog toga što ne bih ţeljela s njim imati dobar ţivot. Nego zato što on nije ti.« »Siguran sam da si ga jako raţalostila.« Gabriel je zvučao zajedljivo. »Srce sam mu slomila«, rekla je Julia i pogrbila se u ramenima. »I nimalo nisam sretna zbog toga što sam to učinila.« Pogodio ga je pogled na Julijinu očitu nelagodu, ali nije mogao prikriti da mu je laknulo od njezina priznanja jer je shvatio da nema suparnika za njezinu ljubav. Stisnuo joj je rame pa progovorio. »Bojao sam se da bi Paul, da smo imali ikakav kontakt, a on saznao za to, otrčao ravno Jeremyju i rekao mu to.« »Ne bi on to napravio. Bio je dobar prema meni, čak i nakon što sam mu slomila srce.« Julia je zagladila imaginarne nabore na svojoj ţutoj haljini. »Znam da si rekao da si vjeran i to uopće nisam dovodila u pitanje. Ali je li bio tko da je... poljubio tebe?« »Nije.« Snuţdeno se osmjehnuo. »Ja bih ispao dobar dominikanac ili jezuit, što misliš? S ovom svojom novom vrlinom celibata. Iako sam za vrijeme dok smo bili razdvojeni otkrio da nemam dispoziciju da budem franjevac.« Julia ga je upitno pogledala. »To je priča za jedan drugi dan.« Stisnula mu je ruku s ljubavlju pa se povukla, a u sebi je poţeljela da joj nastavi pripovijedati svoju priču. »I da mi nisu ponudili mjesto na Sveučilištu u Bostonu, svejedno bih dao otkaz u Torontu. Samo sam morao paziti da izdrţim do tvoje promocije. Ţelio sam osjećati tvoju blizinu, sjetiti se sretnijih dana, pa sam otputovao u Italiju.

Iskreno ću ti reći, Julianne, oni dani s tobom u Firenci i Umbriji bili su najsretniji dani u mom ţivotu.« Skrenuo je pogled. »I otišao sam u Assisi.« »Da postaneš franjevac?« Smijuljila se. »Pa ne baš. Otišao sam u Baziliku i učinilo mi se kao da sam te vidio tamo.« Neodlučno je pogledao prema njoj i pitao se hoće li ona pomisliti da je bio poremećen. »Tvoj doppelganger29 me poveo u donji dio crkve, u kriptu, do groba svetog Franje.

Isprva sam buljio u tu mladu ţenu i silno sam ţelio da si to ti. Bilo mi je ţao što sam napravio toliko mnogo pogrešaka. Suočio sam se sa svojim promašajima. Svojim grijehom.

Napravio sam od tebe idola. Oboţavao sam te, kao poganin. A onda, kad sam te izgubio, našao sam se u opasnosti da izgubim sve. Rekao sam sebi da mi trebaš da me spasiš, da sam bez tebe ništa.

Počeo sam uviđati da sam dobivao šanse, jednu za drugom. Ne zbog moje dobrote, ali dane su mi milost i ljubav. A ja sam to sve odbacio ili sam na sve gledao kao na neke jeftine stvari. Nisam zasluţio obitelj koja me usvojila. Nisam zasluţio Maiju koja je bila najbolji dio moje veze s Paulinom. Nisam zasluţio da preţivim droge i da diplomiram na Harvardu.

Nisam zasluţio tebe.« Zastao je i još jednom protrljao oči, ali ovaj se put vlaţnost nije povlačila. »Milost nije nešto što zasluţujemo, Gabriele«, rekla je Julia meko. »To dolazi iz ljubavi.

A Bog podaruje svijetu drugu priliku i novo proljetno lišće, makar ih neki ljudi i ne ţele.« Poljubio ju je u nadlanicu. »Točno.

U kripti u Bazilici nešto se dogodilo. Shvatio sam da me ti nisi mogla spasiti. I našao sam - mir.« »Ponekad traţimo milost dok nas ona sama ne uhvati.« »Kako to da ti nisi anđeo?« dahtao je. »Što god da mi se to bilo dogodilo - poţelio sam da budem dobar. Moje me iskustvo dovelo da toga da se usredotočim na Boga, ali i da tebe 29

Dvojnik (njem.)

zavolim više. Julianne, mene je uvijek privlačila tvoja dobrota. Ali vjerujem da te volim dublje nego ikad prije.« Kimnula mu je, a oči su joj odjednom bile pune slane vode. »Ranije sam ti trebao reći da te volim. Trebao sam te zamoliti da se udaš za mene.

Mislio sam da znam što je najbolje za tebe. Mislio sam da je pred nama sve vrijeme ovoga svijeta.« Julia je pokušala nešto reći, ali joj je glas zastao u grlu. »Molim te, reci mi da nije prekasno, Julianne. Molim te, reci mi da te nisam izgubio zauvijek.« Na tren je zurila u njega, a onda ga obgrlila rukama. »Volim te, Gabriele. Nikad te nisam prestala voljeti. Oboje smo griješili - u vezi našeg odnosa, Sveučilišta, jedno prema drugome. Ali nadala sam se da ćeš mi se vratiti. Da me još uvijek voliš.« Poljubila mu je usne, a Gabriel je osjetio da ga oblijeva radost pomiješana s krivnjom.

Bio je posramljen, to joj je bilo jasno. Ali Julia je znala i to da su mu oči vlaţne iz bezbroj razloga - iscrpljenosti i frustracije, boli koja ostaje od dugotrajne potištenosti. »Onda, ostaješ?« Glas mu je bio blag.

Oklijevala je, upravo toliko da se on zabrine. »Ţelim više nego što smo dosad imali«, rekla je. »Više nego što ti ja mogu dati?« »Ne nuţno, ali i ja sam se promijenila u ovih posljednjih nekoliko mjeseci, a vidim da si se primijenio i ti. Pitanje je samo kako ćemo dalje.« »Onda mi reci što ţeliš. Reci mi i ja ću ti to dati.« Odmahnula je glavom. »Ţelim da zajedno riješimo stvari. A za to će trebati vremena.« ♥♥♥ Ubrzo je postalo prevruće da sjede vani, pa su se Gabriel i Julia vratili u kuću i smjestili se u dnevnu sobu. On se opruţio na koţnoj sofi, a Julia se udobno smjestila na jednom naslonjaču od crvenog baršuna. »A da stavimo karte na stol?« upitala ga je.

Kimnuo je, odjednom sav napet. »Ovaj, ja ću početi. Ţelim te ponovno upoznati. Ţelim ti biti partnerica.« »Ja ţelim da mi budeš i više od toga«, šapnuo je Gabriel.

Julia je ţustro odmahnula glavom. »Prerano je. Oduzeo si mi mogućnost izbora, Gabriele. Moraš prestati to raditi ili nećemo dospjeti daleko.« Lice mu se snuţdilo. »Što je?« upitala ga je, a strahovala je od njegova odgovora. »Ne kajem se što sam se trudio spasiti ti karijeru. Htio bih da se sloţimo oko toga. Kad sam vidio da si u opasnosti, reagirao sam. Štoviše, tako bi učinila i ti da sam ja u opasnosti.« Julia je osjetila kako joj raste gnjev. »Znači čitav ovaj razgovor, tvoje isprike, ne znače ništa?« »Naravno da znače! Trebao sam s tobom razgovarati prije nego što sam išta napravio.

Ali ako očekuješ od mene da budem od onih koji gledaju kako ţena koju vole gubi svoje snove, onda ne mogu izaći u susret tvojim očekivanjima. Oprosti.« Julia je buknula u licu. »Znači, vratili smo se tamo odakle smo počeli?« »Nisam ti zamjerao kad si dotrčala da me braniš od Christe ili od komisije. Nisam okrenuo tvoj e-mail o uznemiravanju protiv tebe makar smo se oboje sloţili da je bio greška.

Zar ne moţeš imati prema meni isti stav? Zar mi ne moţeš ukazati malo milosti, Julianne?

Svoje milosti.« Usprkos njegovu, molećivu tonu, Julia ga nije slušala. U tom trenutku čula je samo kako se Gabriel oglušuje na njezine primjedbe. Opet.

Odmahnula je glavom i pošla prema vratima.

Tu je bilo raspuće gdje se putovi razdvajaju. Mogla je ravno na vrata i sve bi s Gabrielom ostalo iza nje. Ne bi bilo treće šanse. Ili je mogla ostati, a znati da nije bio u stanju svoj prokleti herojski čin pred komisijom za saslušanje vidjeti kao iole problematičan čin.

Bila je neodlučna. »Julianne, daj mi da te volim. Onako kako tebe treba voljeti.« Stajao je iza nje, a usne su mu drhtale kraj njezina uha. Osjećala je toplinu njegova tijela koja joj je kroz odjeću zračila po leđima. »Ja sam ti odan, Beatrice. Naravno da te ţelim štititi. To se ničim ne moţe promijeniti.« »Radije bih bila imala tebe nego Harvard.« »Sada moţeš imati oboje.« Okrenula se. »Pod koju cijenu? Nemoj mi reći da nas ovo nije oštetilo oboje, moţda nepopravljivo.« Zabacio joj je kosu preko jednog ramena i pritisnuo joj usne na golu stranu vrata. »Oprosti mi. Obećavam ti da ti neću otimati ni tvoje dostojanstvo ni partnerski odnos u vezi.

Ali neću stajati po strani i gledati kako ti netko nanosi bol, a ja to mogu spriječiti. Nemoj me vraćati na to da budem sebičan gad.« Julia je s tvrdoglavom odbojnošću zakoračila prema vratima, ali Gabriel ju je uhvatio za ruku. »U savršenom svijetu uvijek postoji komunikacija i konzultacija među partnerima.

Samo što mi ne ţivimo u takvu svijetu. Postoje hitne stvari i opasni, osvetoljubivi ljudi. Je li moja ţelja da te branim od zla tako velik grijeh da ćeš me zbog njega ostaviti?« Šutjela je, pa je nastavio. »Dat ću sve od sebe da odluke donosim s tobom a ne umjesto tebe. Ali ne ţelim se ispričavati za to što ţelim da si sigurna i sretna. I neću biti zahvalan za pravilo da se moram s tobom konzultirati prije nego što djelujem u hitnim slučajevima. Ţeliš da se prema tebi ponašam kao prema jednakoj. Ţelim jednak takav odnos i prema sebi. To znači da mi moraš vjerovati da ţelim donijeti najbolju moguću odluku s obzirom na informacije kojima raspolaţem, jer nisam sveznajući. Ni savršen.« »Draţe mi je da si mi ţiv i da nosiš štit nego da pogineš i da te donesu na njemu.« Bila je uporna.

Gabriel se nasmijao. »Mislim da je Termopilska bitka za nama, draga. Ali dijelim tvoj osjećaj i traţim isto od tebe. Moja mala ratnice.« Ponovno ju je poljubio u vrat. »Uzmi moj prsten.« Hitro je skinuo vjenčani prsten s lijeve ruke i pruţio joj ga preko desnog ramena. »Nosio sam ga da označim činjenicu da je moje srce, da je moj ţivot tvoj.« Nevoljko je uzela prsten iz njegove ruke i stavila ga na prst. »Prodat ću ovu prokletu kuću. Kupio sam je samo da mogu biti blizu tebe. Ali mogu naći stan dok zajedno ne odaberemo svoj dom. »Pa tek si uselio. I znam da ti se sviđa taj vrt.« Julia je uzdahnula. »Onda mi reci što ţeliš. Moţemo si dati vremena i pričekati s planovima za budućnost.

Ali molim te, oprosti mi. Poduči me i obećavam ti da ću ti biti najvoljniji učenik.« Nekoliko je trenutaka šutjela i stajala nepokretno. Gabriel ju je uzeo za ruku i poveo je iz dnevne sobe uz stube u spavaću sobu. »Što to radiš?« upitala ga je dok su prilazili vratima. »Treba mi da te drţim u zagrljaju, a mislim da tebi treba da te drţim u naručju. Ona prokleta sofa preuska je za nas dvoje. Molim te.« Odveo ju je do kreveta, pa legao na leđa i raširio ruke. Zvao ju je da se ovije oko njega.

Krzmala se. »A Rebecca?« »Neće nam smetati.« Julia nije bila voljna ponovno ulaziti u njegov krevet samo zato što ju je pozvao, pa se počela osvrtati oko sebe da nađe nešto, bilo što, što će mu preusmjeriti pozornost.

»Što je ovo?« Pokazala je na nešto što je sličilo na dvije grupe slika s velikim okvirima koje su stajale prislonjene jedna na drugu uza zidove i bile pokrivene plahtom. »Pogledaj.« Julia je čučnula na parket i maknula plahtu. Bilo je to desetak fotografija u dva skupa od pet, sve crno-bijele. Na svima je bila Julia. Na nekima i Gabriel.

Većinu njih nije prije vidjela jer su uramljene nakon što su se bili rastali. Bilo je tu fotografija iz Belizea, iz Italije i fotografije u pozama koje su sluţile kao dio boţićnog dara Gabrielu. Sve su bile zanosno lijepe i ljubavne. »Teško mi ih je bilo gledati dok sam mislio da sam te izgubio. Ali, kako vidiš, zadrţao sam ih.« Gabriel je promatrao Juliju kako još jednom razgledava fotografije, pa onda zastaje kod njemu najdraţe, slike na kojoj ona na trbuhu leţi na krevetu u Belizeu. »Što je onim starima? S onima koje si imao prije nego što si upoznao mene?« »Nema ih odavno. Niti su mi trebale, niti sam ih više ţelio.« Ponovno je stavila plahtu preko slika, pa prišla krevetu. Izgledala je zbunjeno.

Gabriel joj je pruţio ruku. »Opusti se. Samo te ţelim drţati u naručju.« Dopustila je sebi da je povuče u svoj zagrljaj da mu se moţe skutriti na prsima. »Tako je bolje«, promrmljao je i poljubio ju je u čelo. »Ţelim zasluţiti tvoje povjerenje i tvoje poštovanje. Ţelim ti biti muţ.« Julia je na trenutak ostala nepomična i zadrţavala dah dok su joj njegove riječi prodirale u svijest. »Ja ţelim da idemo polako. Neću više razgovore o braku.« »Nasreću, ja mogu čekati.« Ponovno ju je poljubio u čelo.

Ovaj put poljubac je eskalirao. Ruke su se pokrenule i stale lutati preko mišića i oblina, usne su se odlučno spojile, a spoj su isticali uzdasi i stenjanje gotovo bez daha, srca su počela jače kucati. Bio je to poljubac koji je označavao ponovno spajanje, zavjet da se odanost i ljubav nastavljaju. Gabriel ju je ljubio da joj pokaţe da je voli, da mu je ţao.

Julia je ljubila njega da mu kaţe da nikad ne bi mogla svoje srce dati nekome drugome.

Da se nada da njihove obostrane nesavršenosti, kad su napokon priznate i istraţene, mogu biti popravljene kako bi oboje ţivjeli zdrav, sretan ţivot.

Ona se prva odmaknula. Čula je njegovo ubrzano disanje i razveselilo ju je što je između njih i dalje postojala ona ista iskra. »Ne očekujem da naša veza bude savršena. Ali postoje neke stvari koje moramo razriješiti makar za to trebao terapeut, a znam da za to treba i vremena.« Pogledao ju je u oči. »Slaţem se. Ţelim da ti se mogu udvarati kako nisam mogao tamo u Torontu. Ţelim te drţati za ruku kad šećemo ulicom. Ţelim te odvesti na neku simfoniju i ljubiti te na stubama na ulazu u tvoju zgradu.« Julia se nasmijala. »Mi smo bili ljubavnici, Gabriele. Imaš fotografije nas dvoje u krevetu, eno, tamo, preko. Zar bi te zbilja zadovoljilo da mi se samo udvaraš?« Spleo je prste s njezinima. »Ţelim priliku da sve nadoknadim, da se ponašam prema tebi kako sam se uvijek trebao ponašati.« »Uvijek si bio vrlo velikodušan u krevetu«, odvratila ga je. »Ali sebičan na druge načine. Zbog toga neću voditi s tobom ljubav dok ne vratim tvoje povjerenje.«

»Molim?« Barem je to Julia htjela reći, ali s obzirom na kontekst zatvorila je usta. Nekako ta opaska ne bi bila u suglasnosti s njegovom izjavom. »Samo me strah da bi nas seks mogao omesti u promjenama koje moramo napraviti.« »Znači, ţeliš čekati?« Pogledao ju je pogledom koji prţi. »Ne, Julianne, ne ţelim čekati. Ţelim voditi ljubav s tobom sada pa do kraja tjedna. Ali znam da bismo trebali čekati.« Oči su joj se raširile kada je shvatila da je ozbiljan.

Njeţno ju je poljubio. »Ako smo odlučili biti partneri, onda tu mora biti povjerenja. Ako tvoj um nema povjerenja u mene, kako moţe imati tijelo?« »Mislim da si mi to već jednom rekao.« »Zatvorili smo krug.« Pročistio je grlo. »Zato nema nesporazuma i kad kaţem povjerenje, onda mislim na potpuno povjerenje. Nadam se da će s vremenom tvoja ljutnja nestati i da ćeš mi oprostiti. Nadam se da ćemo biti u stanju shvatiti našu potrebu da štitimo jedno drugo bez izazivanja druge krize.« Pogledao ju je pun očekivanja. »Trebao sam pričekati dok mi ne prestaneš biti studentica, pa tek tada stupiti u vezu s tobom. Govorio sam sebi da zato što nismo spavali skupa, nismo kršili pravila. Ali pogriješio sam. A cijenu si morala platiti ti.« Traţio je njezin pogled. »Ne vjeruješ mi.« »Joj, ne. Vjerujem ti. Ali profesor Emerson kojeg sam poznavala i voljela baš nije bio zagovornik apstinencije.« Namrštio se. »Moţda zaboravljaš kako je počela naša veza. Suzdrţavali smo se one noći kad smo se sreli i mnoge noći poslije toga.« Pokajnički ga je poljubila u usta. »Naravno. Oprosti.« Prevrnuo se na stranu i zagledao joj se u oči. »Apsolutno bolujem za time da te osjetim u svom naručju, da budem spojen s tobom, s tvojom dušom i tijelom. I kad sam u tebi, ţelim da znaš da te nikad neću ostaviti. Da si ti moja i da sam ja tvoj zauvijek.« Glas mu je postao hrapav. »Da smo vjenčani." »Molim?« »Ţelim se oţeniti tobom. Kad s tobom budem opet vodio ljubav, ţelim biti tvoj muţ.« Zagledala se u njega, a on je brzo nastavio. »Richard mi je pokazao kakav muškarac ţelim postati - muškarac koji sav ţivot koji je pred njim provodi u ljubavi s jednom ţenom. Ţelim ti se zakleti pred Bogom i stati pred naše obitelji i zavjetovati se tebi.« »Gabriele, ja ne mogu ni razmišljati o tome da se udam za tebe. Tek moram naučiti kako je to ponovno biti s tobom. I, iskreno govoreći, još sam ljuta.« »Razumijem to i nemam te namjeru nagovarati. Sjećaš li se kad smo prvi put vodili ljubav?« Osjetila je da joj obrazi gore. »Sjećam se." »Čega se sjećaš?« Zastala je, zagledala se u daljinu. »Bio si vrlo intenzivan, ali obazriv. Isplanirao si sve, čak i detalj poput onog smiješnog soka od brusnice.« »Ja se sjećam da si se izvila iznad mene, da si me gledala u oči dok si se micala i rekla si mi da me voliš. Nikad neću zaboraviti te trenutke, dokle god ţivim.« Skrila je lice u pregib njegova vrata koji je mirisao na njegov sapun. »Zar se sada stidiš?« upitao ju je i jednim prstom prešao preko njezine skladne vilice. »Malčice.« »Zašto? Pa vidjela si me golog. A ja sam se divio ljepoti svakog tvog djelića.« »Nedostaje mi veza koju smo imali. Bez nje se ne osjećam cijelom.«

»Ni ja. Ali što misliš, moţeš li voditi ljubav sa mnom a da mi ne vjeruješ? Zaboravljaš, ljubavi, da te ja poznajem. Nisi ti od onih ţena koje stavljaju tijelo tamo gdje im srce ne ţeli ići.

Sjećaš li se kad smo zadnji put bili skupa? Rekla si mi da si se osjećala kao da sam te jebao. Kad idući put budeš gola u mom krevetu, ţelim da znaš bez sumnje da je naše jedinstvo rođeno iz ljubavi, a ne iz poţude.« »Taj se cilj moţe postići i bez braka«, malo je podviknula. »Moţda. Ali ako misliš da mi više nikad nećeš moći vjerovati dovoljno da bi se udala za mene, onda bi me moţda trebala pustiti da odem.« Julia je iskolačila oči. »Je li to ultimatum?« »Nije. Ali ţelim ti se dokazati, a tebi treba vrijeme da zacijeliš rane.« Paţljivo joj je gledao lice. »Meni treba nešto trajno.« Zinula je od čuda. »Ti ţeliš nešto trajno i ti trebaš nešto trajno?« Promeškoljio se na krevetu. »Oboje. Ţelim da mi budeš ţena, ali jednako tako ţelim biti čovjek kakav sam trebao biti prije.« »Gabriele, uvijek me pokušavaš pridobiti. Kad ćeš prestati s time?« »Nikad.« Razočarano je mahnula rukama. »Uskraćivanje seksa da bih se udala za tebe čista je manipulacija.« Gabrielovo je lice poprilično sinulo. »Ne uskraćujem ja seks. Da ti izjavljuješ da nisi spremna spavati sa mnom, a ja pokušavam na tebe vršiti pritisak, onda bih ja bio manipulatorski dripac. Zar se meni ne moţe dopustiti da čekam na seks dok se naša veza ne oporavi i zar se ta odluka ne moţe poštovati? Ili se 'ne znači ne' primjenjuje samo na ţene?« »Ja ne bih pravila pritisak na tebe kad bi ti ne bi ţelio seks«, obrecnula se Julia. »Bio si više nego strpljiv sa mnom kad ja nisam bila spremna spavati s tobom. A što sa seksom pomirenja? Zar to nije uobičajeno?« Prinio je lice sasvim blizu njezinu. »Seks pomirenja?« Vrelina njegova pogleda gotovo da ju je zapekla po koţi. »Zar to ţeliš?« Glas mu je bio hrapav.

Dobro došao nazad, profesore Emersone. »Ovaj... da.« Jednim joj je prstom prešao preko drhtave usne. »Reci mi«, nagovarao ju je.

Trepnula je nekoliko puta samo da prekine magnetsku privlačnost koju su njegove tamne oči imale nad njom. Oduzimao joj je moć govora. »Ne ţelim ništa više nego nekoliko dana i noći koje ću posvetiti tvom uţitku, baviti se tvojim tijelom i oboţavati te. I hoću. Na našem medenom mjesecu u meni ćeš naći najpaţljivijeg, najinventivnijeg ljubavnika. Sve moje umijeće bit će tebi na sluţbu i trudit ću se popraviti sve pogreške kad te odvedem u krevet kao svoju ţenu.« Julia je stavila glavu točno na mjesto na kojem mu je tetovaţa leţala skrivena ispod snjeţno bijele košulje. »Kako moţeš biti tako... hladan?« Gabriel ju je zakotrljao tako da mu je bila potpuno u zagrljaju na prsima, a gornji im je dio tijela bio sasvim pripijen.

Poljubio ju isprva njeţno, meka je koţa klizila preko još mekše, a onda je u svoja usta uvukao njezinu donju usnu i njeţno je sisao. A onda, kad mu je zagrljaj postao vreliji stavio joj je ruku na vrat i milovao je gore-dolje dok nije osjetio da se opustila.

Samim vrškom jezika draškao joj je gornju usnu, što je bio potez dţentlmena koji nije siguran kako će biti prihvaćen. Nije se trebao brinuti. Julia ga je dočekala, pa joj je pomno počeo istraţivati usta, potpuno je zatekavši kad se, bez upozorenja, povukao. »I tebi je ovo hladno?« Njegov joj je topli dah puhnuo preko lica, a u očima joj se čitala glad. »Zar ti to djeluje kao da te ne ţelim?« Svakako bi odmahnula glavom da je znala gdje joj je.

Gabriel je prešao usnama preko njezine vilice, pa brade i bolno polako niz lijevu stranu njezina vrata dok joj nije počeo ljubiti udubljenje ispod grla. »A ovo? Je li to hladno?« Usnama je prelazio površinom njezine koţe. »N-nije.« Drhtala je.

Nosom joj je prelazio po usnoj školjki pa je stao blago grickati i šaptati joj koliko joj se divi. »A što kaţeš na ovo?« Desnu joj je ruku spustio niz bok, polako prelazeći preko svakog rebra kao da je dragocjeno ili moţda kao da traţi ono praiskonsko što ga je Adam izgubio.

Blago se premjestio tako da je njezino bedro skliznule preko njegova boka i došlo u kontakt s neporecivim dokazom njegove ţarke ţelje. »Moţeš li ovo poreći?« »Ne mogu.« Gabriel je sav gorio i gledao je. »Sada kad smo razbistrili tu stvar, htio bih čuti tvoj odgovor.« Juliji je, onako priljubljenoj uz njegovo tijelo, kakva je bila, bilo teško razmišljati. Počela se izmicati, a on ju je čvršće stegnuo. »Nije bilo nijedne druge. Bio sam ispunjen čak i kad sam bio sam. Ali ako mi ţeliš reći da si se zaljubila u nekog drugog i da si sretna, pustit ću te da odeš. Makar bi me to slomilo.« Iskrivio je lice, a glas mu se pretvorio u šapat. »Voljet ću te zauvijek, Julianne, voljela ti mene ili ne. To je moj Raj. I moj Pakao.« Soba je nekoliko minuta odjekivala tišinom, a Julia je drhtavom rukom pokrila usta.

Niz lice su joj uporno i polako potekle suze. »Što je?« Privukao ju je k sebi nekoliko puta, pa je tek tada uspio priviti uza se da mu se isplače na prsima. »Nisam te htio povrijediti.« Glas mu je bio očajan i brzim joj je pokretima protrljao ruku.

Juliji je trebalo nekoliko minuta da se pribere toliko da moţe progovoriti. »Ti me voliš.« Gabrielu se taj čas lice iskrivilo od prepasti. »Je li to pitanje?« Nje mu odgovorila, a on se uspaničio. »Nisi vjerovala da te volim? Ali bezbroj puta sam ti rekao da te volim. Nastojao sam ti to pokazati svojim djelom, riječima, svojim tijelom.

Zar mi nisi vjerovala?« Odmahivala je glavom s jedne strane na drugu kao da mu pokazuje da je nije razumio. »Jesi li mi ikad vjerovala? Kad smo bili u Italiji?. Kad smo bili u Belizeu?« Bolno se sam povukao za kosu. »Zaboga, Julia, zar si mi dopustila da ti budem prvi, a da si mislila da mi se samo sviđaš!« »Ne.« »Pa zašto mi onda tek sad vjeruješ da te volim?" »Ti bi me pustio da odem tako da mogu biti sretna makar i s nekim drugim?« Dvije su joj suze potekle niz lice, a on ih je uhvatio svojim prstima. »Tako to biva kad zaista voliš nekoga. Ţeliš mu da bude sretan.« Nadlanicom je obrisala oči, a Gabriel je gledao kako joj jedna suza klizi preko vjenčanog prstena što ga je drţala na palcu. »Kad sam našla ilustraciju svetog Franje i Guida da Montefeltra nisam shvaćala zašto si je tamo stavio. Ali sada mi je jasno. Bojao si se da bi mi Sveučilište moglo upropastiti ţivot. A da se to ne dogodi, radije se ti stao na moje mjesto. Volio si me dovoljno da me pustiš da odem, makar ti to slomilo srce.« »Julia, ja...« Gabriel se htio usprotiviti, ali ga je presjekla toplina njezinih usana koje su se stopile s njegovima. Bilo je to čedno i tuţno, erotično i radosno.

Nikada prije nije ni pomišljala da je vrijedna agapea. Nije to bio cilj koji je teţila postići, ni kaleţ za kojim je tragala. Kad joj je Gabriel prvi put rekao da je voli, vjerovala mu je. Ali

veličina i dubina njegove ljubavi nije bila lako uočljiva. Postala joj je jasna tek u tom trenutku i s tim otkrivenjem naišao je i silovit osjećaj straha.

Moţda je Gabrielova ljubav uvijek bila poţrtvovna. Moţda je s vremenom narasla, baš kao i staro stablo jabuke koju su jeli one davne noći, samo što ona nije primjećivala koliko je to stablo naraslo.

U tom joj trenutku geneza njegove poţrtvovne ljubavi nije bila vaţna. Kako se suočila s nečim što je mogla opisati samo kao nešto veoma duboko, spoznala je da sada više nikad neće sumnjati u njegovu ljubav. Gabriel ju je volio onakvu kakvu ju je poznavao, puno, potpuno i bez pitanja.

Odmaknuo se i pritisnuo joj dlan na obraz. »Ja nisam plemenit čovjek. Ali ljubav što je osjećam prema tebi ne moţe se ugasiti. Kad sam ti došao u stan, namjera mi je bila da ti kaţem da te volim i da vidim kako si. A da si me otjerala...« Duboko je udahnuo. »Otišao bih.« »Nikamo te ja neću tjerati«, šapnula mu je. »I dat ću sve od sebe da ti pomognem kako najbolje umijem.« »Hvala ti.« Pomaknula se da mu se ugnijezdi na prsima. »Oprosti što sam otišao.« Spojio je njihove usne.

Slijedećih dana i tjedana Julia i Gabriel viđali su se kad su god mogli, ali kako je on bio usred priprema za jesenski semestar, a ona radila prekovremeno kod Peet'sa, kontakt im se uglavnom odvijao telefonom i e-mailovima.

Julia je nastavila odlaziti na konzultantske sesije kod doktorice Walters koja su poprimila sasvim novu dimenziju nakon Gabrielova povratka. Gabriel i Julia započeli su savjetovanje za parove, što se brzo pretvorilo u (nesluţbene) predbračne pripreme.

Do trenutka kad se Julia preselila u kolovozu u jedan stančić predviđen za studente na poslijediplomskom studiju ona i Gabriel uspjeli su proraditi nekoliko svojih prijašnjih problema u komunikaciji. Ali zajednička im je svojeglavost ostala. Gabriel nije htio spavati s njom dok se ne vjenčaju, a Julia je ţeljela nastaviti graditi njihov tjelesni odnos, ali korak po korak. Gabriel je bio nesklon tome da dijeli postelju s njom osim u određenim prilikama, a i tada nevoljko, s namrgođenim licem mučenika.

Jedne takve večeri Julia se probudila u njegovu naručju podulje vrijeme nakon što je bila zaspala. Njegovo je tijelo bilo toplo, a riječi mu bijahu slatke iako se ona osjećala odbijenom. Strastvenog profesora nije trebalo mnogo nagovarati da se ponovno spoji s Paulinom čim bi ga potraţila. Ali Juliju više nije volio svojim tijelom premda joj se zavjetovao na vječnu odanost.

Dok su se pod njezinim obrazom Gabrielova prsa dizala i spuštala, ona je razmišljala o putanji kojom je krenuo njezin ţivot. Pitala se je li Beatrice pokoju noć provela ozbiljno ţudeći da je Dante kraj nje, makar i morala prihvatiti činjenicu da je on oboţava samo na daljinu. »Julia.« Osupnuo ju je zvuk njezina imena. Promrmljao je nešto i čvršće je stegnuo i privukao bliţe k sebi. Iz oka joj je kanula jedna suza.

Znala je da je voli. Ali to je znanje bilo i resko i slatko. Trudio se da se riješi prošlosti s Paulinom i drugim ţenama, a cijenu je plaćala ona.

Ali moţda to nije bilo ništa više od cijene koju je platio on za sram što ga je ona nosila zbog Simona.

Opet je nešto promrmljao, ali ovaj put mu je šapnula na uho. »Tu sam.« Pritisnula mu je usne na tetovaţu i zaklopila oči.

Usprkos boli zbog nastavljanja fizičke razdvojenosti Julia je shvaćala da Gabriel neprekidno otkriva nove i dovitljive načine da joj iskaţe svoju ljubav. Premda je smatrala da je nova situacija teška, i dalje je odrţavala vjeru u njega.

Njemu nije ni padalo na pamet da provede noć u njezinoj sobici u studentskom domu, ali povremeno je znao svraćati s cvijećem ili jelom pa bi jeli na podu kao izletnici. Vodio ju je u kino (čak se udostojio pogledati jednu romantičnu komediju proizvedenu u domaćoj radinosti i bez titlova), ljubio je za laku noć na ulaznim stubama u njezinu zgradu.

Nerijetko je petak i subotu uvečer bio s njom u knjiţnici, pisao svoju novu knjigu dok se ona pripremala za seminar profesorice Marinelli. Gabriel se udvarao Juliji i riječima i djelom i to joj je godilo. Ali jednako je tako bila i nezadovoljna i čeznula je za bliskošću koja se moţe postići vođenjem ljubavi.

Domalo je već bio dvadeset prvi kolovoza pa su otputovali u Philadelphiju da pomognu oko priprema za Rachelino i Aaronovo vjenčanje. Dok su ulazili u predvorje hotela Four Seasons, Julia se zaprepastila kad je vidjela svoga oca u naslonjaču kako čita Philadelphia Inquirer. »Tata mi je tu«, prošištala je i dala Gabrielu znak glavom da odu prema dizalima prije nego Tom izvadi neku svoju lovačku pušku i upuca Gabriela. »Znam. Ja sam ga pozvao.« Okrenula se Gabrielu očiju raširenih od čuđenja. »Zašto si to učinio? Pa ţeli te ubiti.« Profesor se uspravio u svojoj punoj visini. »Ţelim se vjenčati s tobom. To znači da moram izgladiti stvari s tvojim ocem. Ţelim da mogu biti s njim u istoj prostoriji, a da me on ne pokuša ubiti. Ili uškopiti.« »Ovo baš i nije dobar trenutak da ga zamoliš odobrenje da se vjenčaš sa mnom«, šapnula je Julia. »Budi sretan ako ti obavi škopljenje a da ti usput ne odstrani i noge švicarskim vojnim noţem.« »Ne ţelim ga moliti za odobrenje da se vjenčam s tobom - ta je odluka na tebi. Zar se zbilja ţeliš udati za čovjeka kojeg tvoj otac prezire?« Julia je počela uznemireno stiskati ruke.

Nagnuo se da joj nešto kaţe na uho. »Pusti me da popravim štetu tako da to da on prihvati našu vezu ne bude izvan domene mogućeg. Moţda ćeš htjeti da te jednoga dana povede do oltara.« I samo što su te riječi uzletjele Gabrielu s usana, Tom je primijetio par koji je stajao skupa. Široko se nasmiješio svojoj djevojčici, a onda kratko pogledao Gabriela i smrknuo se.

Dok je ustajao, zabacio je jaknu unazad tako da moţe ruke staviti na bokove. Izgledao je prijeteće.

O bogovi svih ţena čiji očevi ţele uškopiti njihove dečke u predvorju Four Seasonsa, molim vas ne dajte da kod sebe ima išta oštro.

Gabriel se hrabro nagnuo i poljubio je u čelo, pa pogledao Toma ravno u oči. Tom ga je gledao s ubilačkim izrazom na licu. »Hej, tata.« Julia mu je prišla i zagrlila ga. »Hej, Jules.« Zagrlio ju je i zaštitnički povukao iza sebe. »Emersone.« Nimalo uznemiren Tomovim neprijateljskim tonom Gabriel je pruţio ruku. Tom je samo buljio u nju kao da je, poput njezina vlasnika, zločinačka. »Mislim da bismo trebali naći miran kutak u ovom baru. Ne ţelim publiku za ovo što ţelim reći. Jules, da ti pomognem s prtljagom?« »Ne, portir će. Ja, ovaj, idem gore u sobu. Gabriele, ti se poslije prijavi u svoju sobu, moţe?«

Kimnuo je, a primijetio je da se Tomovo mrgođenje malčice opustilo na vijest da njegova kćerka trenutno ne kohabitira sa samim Vragom. »Samo da se zna, volim vas obojicu. Zato bih zbilja ţeljela da ne povrijedite jedan drugoga.« Julia je gledala dvojicu muškaraca, a kako joj nijedan nije odgovorio, odmahnula je glavom i otišla na recepciju. Prva obaveza ili prva zadaća bilo joj je da istraţi koliko je dobro popunjen mini bar u sobi.

Te večeri, nakon ponešto napete, ali ne i neugodne večere s njezinim ocem, Julia je ugodila sebi s artiklima iz poklon košarice proizvoda za kupanje od lavande što joj ih je Gabriel poslao u sobu, a među kojima je bila čak i spuţva za kupanje. Nasmijala se kad se sjetila kako ju je prvi put kupao spuţvom.

Otrijeznila se kad je shvatila da joj je kupio proizvode od lavande a ne od vanilije, usprkos činjenici da mu je miris vanilije na njoj bio draţi od svih ostalih mirisa. Moţda ju je na taj način zadrţavao na distanci. Kakav god bio razlog, poštovala je njegove ţelje i nadu da će promijeniti mišljenje. Uskoro.

Namakala se u velikoj kadi na postamentu, no uto joj je zazvonio telefon. Na sreću, nevoljni joj je telefon bio na dohvat ruke. »Što radiš?« U ušima joj je zabrujao Gabrielov smirujući glas. »Samo se opuštam. Uzgred, hvala ti za poklon-košaricu. Kako si?« »Ne mogu reći da mi je razgovor s tvojim ocem bio ugodan, ali je bio nuţan. Dao sam mu priliku da me ispsuje i kaţe mi da sam niškoristi na kokainu i da te ne zasluţujem. Onda sam dao sve od sebe da mu objasnim što se dogodilo. Na kraju razgovora neštedimice mi je naručio pivo.« »Šališ se.« »Ne šalim se.« »Ne mogu zamisliti Toma da plaća deset dolara za Chimay Premiere.« Gabriel se zahihotao. »Zapravo je bio Budweiser. I to ne originalni Budweiser Budvar iz Češke. Naručio mi ga je.« »Izgleda da me ti očito voliš kad si se bio voljan odreći svog pretencioznog europskog uvoza u ime strašne vode za kupanje.« Julia je mračno odmjerila svoju kadu. Draţe bi joj bilo da se kupa s Gabrielom nego bez njega. »Popiti domaće pivo najmanje je što sam mogao učiniti. Ne vjerujem da će mi tvoj otac oprostiti što sam te povrijedio, ali se nadam da će se stvari promijeniti. Rekao sam mu da se ţelim s tobom vjenčati. Je li ti to spominjao za vrijeme večere?« Ustručavala se. »Rekao mi je da sam ja njegova djevojčica i da me ţeli zaštititi. Onda mi je rekao neke stvari o tebi koje baš i nisu neki komplimenti.

Ali priznao je da sam odrasla osoba i da trebam ţivjeti svoj ţivot. Rekao je da mu je jasno kako si se promijenio... otkad te je posljednji put vidio. Mislim da si ga iznenadio. A on nije navikao na iznenađenja.« »Ţao mi je.« U Gabrielovu se glasu osjetila bol. »Ţao ti je zbog čega?« »Zbog toga što nisam čovjek kojeg moţeš dovesti kući svom ocu.« »Slušaj, moj je tata mislio da je Simon savršenstvo. Nije on baš majstor u procjenjivanju tuđih karaktera. I ne poznaje te toliko koliko te poznajem ja.« »Ali on ti je otac.« »Sredit ću ja to s njim.« Gabriel je zašutio na trenutak kao da smišlja odgovor. »Razgovor s Tomom bio mi je dobro zagrijavanje za ručak s mojom obitelji." »Jao, ne. Kako je to prošlo?« Zašutio je na časak. »Razgovor sa Scottom preko telefona je jedna stvar, ali sjediti za večerom s njim sasvim druga.«

»Ponaša se vrlo zaštitnički prema meni. Razgovarat ću s njim.« »Tata me zamolio da na svadbenoj ceremoniji kaţem zdravicu i u mamino ime.« »Joj, dragi. To ti neće biti lako. Jesi li siguran da to ţeliš?« Na trenutak je na drugoj strani linije nastala šutnja. »Ima stvari koje imam potrebu reći. Stvari koje su nastajale trideset godina. Sada imam prigodu.« »Znači, izljubio si se i pomirio sa svima?« »U osnovi. Tata i ja smo se pomirili prije nekoliko tjedana preko telefona.« »Jesi li vidio Tammyna sinčića?« Gabriel je frknuo preko telefona. »Uneredio se po meni čim sam ga uzeo u ruke.

Izgleda da ga je Scott uvjeţbao da iskaţe što misli o meni." »Quinn se popiškio po tebi?« »Ne, prolio je mlijeko po mom novom Armanijevom odijelu.« Julia se sva rastočila od smijeha od same pomisli na to da vrlo elegantnog, vrlo posebnog profesora uneredi sinčić djevojke njegova brata. »Uopće me nije bilo briga. Je li to čudno? Mislim zbog odijela.« Julia se smjesta prestala smijati. »Nije te bilo briga? Pa što si napravio s njim?« »Posluţitelj ga je poslao na kemijsko čišćenje. Uvjerili su me da mlijeko izlazi iz vunenog sukna, ali ništa ne očekujem. Odijelo se moţe zamijeniti, ljudi ne.« »Iznenađujete me, profesore.« »Kako to?« »Slatki ste.« »Trudim se da budem sladak prema tebi." »Istina. Ali te nikad nisam vidjela s djecom." »Nisi«, rekao je brzo. »Tvoja bi djeca bila predivna, Julianne. Djevojčice i dječaci velikih smeđih očiju i rumenih obraščića.« Julia je tako oštro udahnula da je Gabrielu zašumjelo u uhu. Glas mu je zastao u grlu. »Prerano je za ovakav razgovor?« Nije mu odgovorila. »Julianne?« »To što sam neodlučna u vezi s brakom nema veze s djecom. To je zbog onoga što se dogodilo između nas i zbog toga što sam dijete rastavljenih roditelja. Nekoć su valjda voljeli jedno drugo, a završili u obostranoj mrţnji.« »Moji su roditelji bili sretni u braku godinama." »To je istina. Kad bih ja mogla imati brak kao oni... " »Mi moţemo imati brak kao oni«, ispravio ju je Gabriel. »Ja to i ţelim. I to ţelim s tobom.« Nastojao joj je glasom prenijeti koliko ţudi da ima brak kao što su ga imali Grace i Richard. Da se očajnički trudi da postane čovjek koji Juliji moţe priuštiti takav brak.

Polako je izdahnula. »Da si me prije zamolio da se udam za tebe, rekla bih da. Ali u ovom trenutku ne mogu. Toliko je toga što moramo razriješiti, a ja sam ionako pod stresom zbog faksa.« »Ne ţelim ti dodavati novi stres.« Glas mu je bio njeţan, ali blago napet. »Mislila sam da si već odlučio u vezi s djecom." »Uvijek postoji mogućnost usvajanja.« Zvučalo je kao da se brani. Šutjela je nekoliko trenutaka. »A ja sam sretna na samu pomisao da imam modrooko dijete s tobom." »Stvarno?« »Stvarno. Kad vidim kako su Grace i Richard tebe odgojili, moglo bi me jednoga dana zanimati da i ja usvojim dijete. Samo ne dok još studiram.« »Usvajanje treba biti tajno. Sumnjam da bi ijedna agencija za usvajanje djece dala dijete nekom ovisniku o drogi." »Zbilja ţeliš djecu?«

»S tobom? Apsolutno. Da smo vjenčani, razmislio bih o reverzibilnoj vazektomiji.

Vazektomiju sam napravio prije mnogo godina pa ne znam koliko bi obrnuta operacija sada mogla biti uspješna. Ali kad se vjenčamo, volio bih pokušati - s tvojim blagoslovom.« »Mislim da je preuranjeno voditi taj razgovor.« Ruka na koju se oslanjala slučajno joj se poskliznula o rub kade pa ju je zapljusnula vodu.

Scheisse, pomislila je, odveć iscrpljena da zazove boga koji bi joj priskočio upomoć. »Kupaš se?« »Da.« Utjehu je našla u činjenici da joj je zaječao na uho. Bilo je bolno što je bio u stanju odlijevati joj je, dan za danom, što god da se događalo.

Uzdahnuo je. »Čuj, ja sam ti preko puta u hodniku i osamljen sam i tuţan, pa ako ti nešto treba... « »I ja sam sama, Gabriele. Zar ne moţemo napraviti nešto u vezi s tim?« Kolebao se, a Julia je osjetila nadu.

Gabriel je ponovno zareţao, sav frustriran. »Oprosti, moram ići. Volim te.« »Laka ti noć.« Julia je prilično rezignirano zatresla glavom i završila razgovor.

Unatoč tome što njezina majka nije mogla biti tu, Rachel je imala gotovo bajkovito vjenčanje. Ona i Aaron vjenčali su se u predivnu vrtu u Philadelphiji, a premda je Aaron isprva odbijao zamisao da se u trenutku kad ih svećenik proglasi muţem i ţenom pusti pedeset bijelih golubica, Rachel ga je na to nagovorila.

(Bar nitko od njegove rodbine nije pokušao vjeţbati gađanje.) Kuma i kum, Julia i Gabriel stajali su kraj mladenaca, a kraj njih Scott. Julia je veći dio ceremonije neprekidno pogledavala prema Gabrielu, a i on je bez srama gledao nju.

Nakon fotografiranja, pa nakon što su ručak i zdravice obavljeni, Rachel i Aaron otvorili su ples. Topili su se jedno drugom u naručju, a potom su pozvani roditelji da im se pridruţe u plesu.

U jednom je trenutku zavladala mala nervoza kad je Richard ustao sam, pa prišao Juliji i zamolio je za čast da mu bude partnerica za ples.

Zaprepastio ju je njegov zahtjev jer je pretpostavljala da će odabrati stariju tetku ili prijateljicu, ali odmah je prihvatila. Kao uvijek besprijekoran dţentlmen, Richard je drţao Juliju čvrsto, ali s poštovanjem dok se kretao s njom po plesnom podiju. »Izgleda da tvoj otac uţiva.« Pokazao je prema Tomu koji je stajao s pićem u ruci i udubio se u ţiv razgovor s jednom profesoricom sa Sveučilišta u Susquehanni. »Hvala vam što ste i njega pozvali«, rekla je stidljivo dok su plesali na zvukove »At Last« Ette James. »On je stari i dobar prijatelj. Grace i ja mu dugujemo mnogo toga iz vremena kad smo imali problema s Gabrielom.« Julia je kimnula i pokušala se usredotočiti na svoje noge, da se ne bi spotaknula. »Gabrielova zdravica za Grace bila je vrlo dirljiva.« Richard se nasmiješio. »Nikada nas prije nije zvao mama i tata. Siguran sam da nas Grace gleda i da je vrlo, vrlo sretna. Znam da je dio njezine sreće u tome što vidi promjenu našeg sina. A to si unijela ti, Julia. Hvala ti.« Nasmiješila se. »Nemam zasluga u tome. Neke su stvari iznad nas.« »Slaţem se. Ali ponekad veze mogu biti kanali milosti, a ja znam da si to ti za mog sina.

Hvala ti.

Trebalo je proći mnogo vremena da Gabriel oprosti sam sebi za ono što se dogodilo s Maijom i što nije bio kraj Grace kad je umirala. On je izrazito drukčiji čovjek nego što je bio prije godinu dana. Nadam se da ću moći plesati s tobom i na jednom drugom vjenčanju u skoroj budućnosti. Na onom na kojem ćete ti i moj sin biti u središtu pozornosti.«

Preko lica mu je prešao ozbiljan izraz. »Nas dvoje rješavamo stvari iz dana u dan, ali ja ga volim.« »Nemoj čekati predugo. Ţivot zadobiva neočekivane obrate, a mi nemamo uvijek vremena koliko mislimo da ga imamo.« Kad je pjesma završila, poljubio joj je ruku i otpratio je do Gabriela.

Julia je obrisala suzu kad je sjela. Istog je trena na uhu osjetila Gabrielove usne. »Je li te to moj tata rasplakao?« »Nije. Samo me podsjetio na nešto veoma vaţno.« Preplela im je ruke, pa ih prinijela usnama da mu izljubi prste. »Volim te.« »I ja volim tebe, mila, mila moja djevojko.« Nagnuo se prema njoj da je poljubi i na trenutak su zaboravili gdje su, a ona mu je stavila ruku oko vrata i privukla ga bliţe k sebi.

Kad su im se usne srele, a disanje pomiješalo, buka u dvorani kao da je potpuno nestala. Gabriel je privukao Juliju tako da mu se sva nagnula preko krila, pritisnuo je sebi na srce i strastveno je ljubio. Kad su se odvojili, oboje su teško disali. »Nisam pojma imao da vjenčanja izazivaju takve reakcije.« Nasmiješio se. »Očito te moram što prije povesti na jedno.« Nakon što je otplesala nekoliko sporih plesova s Gabrielom, Julia je plesala redom sa Scottom i Aaronom, pa na kraju sa svojim ocem. Bilo je jasno da Tom i Julia imaju mnogošto reći jedno drugome, a po licima im se nije moglo reći da su ondje bili među najsretnijima.

Pred kraj plesa činilo se da su došli do svojevrsnog razumijevanja i Gabriel je osjetio malo olakšanje kad se vratila k njemu, a na licu joj je sjao osmijeh.

Prema kraju večeri Aaron je zatraţio »True Companion« Marca Cohna i posvetio ga Rachel. Istog se trenutka gomila vjenčanih parova sletjela na plesni podij. Tammy je sve iznenadila jer je donijela malog Quinna do Julie i zamolila je da ga pridrţi dok ona pleše sa Scottom.

Julia se uplašila da se moţda neće svidjeti malom Quinnu. »Paše ti«, šapnuo joj je Gabriel dok je gledao malog Quinna kako joj se priljubio uz vrat i zaspao. »Bojim se da se ne probudi.« »Neće.« Gabriel je pruţio ruku da dječačića blago pomiluje po kosici i široko se nasmiješio jer je očito polučio zadovoljan uzdah. »Zbog čega se tako odjednom ţeliš oţeniti i imati djecu?« ispalila je Julia.

S nelagodom je slegnuo ramenima. »Kad smo bili rastavljeni dogodile su se razne stvari. Shvatio sam što je vaţno... što ţelim za sretan ţivot. I otišao sam u jedno sirotište.« »U sirotište? Zašto?« »Dobrovoljno sam u Firenci radio s franjevcima, a oni su često nosili slatkiše i igračke djeci u tom sirotištu. I ja sam išao s njima.« Julia je zinula od čuda. »Nisi mi pričao o tome.« »Nije to tajna. Namjeravao sam ostati u Assisiju na neodređeno vrijeme, ali sreo sam jednu američku obitelj koja je htjela voditi liječničku kliniku za siromašne u Firenci. Odlučio sam poći s njima.« »Svidjelo ti se?« »Nisam bio posebno dobar. Ali našao sam svoju nišu, napokon, i pričao priče o Danteu na talijanskom.« Julia se nasmijala. »To je pravi posao za stručnjaka za Dantea. A sirotište?« »Djeca su dobivala vrlo dobru skrb, ali je to svejedno bilo tuţno mjesto. Bilo je malih beba od kojih su neke imale AIDS ili fetalni alkoholni sindrom. Bilo je i starije djece koju nikada nitko neće usvojiti. Većina roditelja koji usvajaju ţele mladu djecu.« Julia je stavila svoju ruku na njegovu. »Tako mi je ţao.«

Gabriel se okrenuo njeţno i dodirnuo glavu malenog dječaka. »Kad je Grace našla mene, bio sam u dobi koja se već smatrala neusvojivom. A ona me svejedno htjela. To je bio blagoslov.« Julia je odjednom shvatila koliko je osjetljiv i zaprepastila se koliko se promijenio. Nije mogla zamisliti profesora Emersona da govori o blagoslovu, da miluje dječačića po glavi.

Naročito dječačića koji mu je upropastio novo Armanijevo odijelo.

Prije nego što će započeti posljednji ples, Gabriel je otišao k DJ-u i prigušenim glasom porazgovarao s njim. A onda se, široko se smiješeći, vratio k Juliji i pruţio ruku prema njoj.

Polako su išli prema plesnom podiju i stigli upravo u trenutku kad je »Return to Me« zastrujalo u zraku oko njih. »Čudim se da nisi naručio 'Besame mucho'«, rekla mu je.

Gabriel ju je odlučno gledao u oči. »Mislio sam da nam treba nova pjesma. Nova pjesma za novo poglavlje.« »Sviđalo mi se ono staro.« »Ne moramo zaboraviti prošlost«, šapnuo joj je. »Ali moţemo raditi na boljoj budućnosti.« Napola mu se nasmiješila i promijenila temu razgovora. »Sjećam se kad smo prvi put plesali.« »Te sam večeri bio potpuni šupak. Kad se samo sjetim kako sam se ponašao...« Glas mu je zvučao pokajnički. »Imao sam silnu reakciju na tebe i nisam znao kako da se ponašam.« »Zato se sada znaš ponašati sa mnom.« Dotaknula mu je lice, pa priljubila usne uz njegove, a onda oprezno prstom prešla preko crne svilene leptirke. »Sjećam se kako sam se divila tvojim kravatama kad sam ti bila samo studentica. Uvijek si se besprijekorno odijevao.« Gabriel ju je uzeo za ruku i pritisnuo otvorena usta na njezin dlan. »Julianne, ti nikad meni nisi bila samo studentica. Ti si moja srodna duša. Moja bashert.« Privukao ju je na svoja prsa, a ona je tiho pjevušila naslonjena na njegov smoking. A kad se Dean Martin prebacio na talijanski, njoj je na uho pjevao Gabrielov glas. ♥♥♥ Dok je Gabriel stajao pred Julijinom sobom u hotelu u sitne jutarnje sate, gledao ju je kao da je procjenjuje. Njezinu dugu, vitičastu kosu, njezinu lijepu koţu i zajapurene obraze, njezine oči koje su se krijesile od šampanjca i sreće. Način na koji je tamnocrvena haljina bez naramenica laskala njezinu stasu. Njegov smeđooki anđeo još je imao moć da ga opčini.

Dok joj je njeţno milovao lice, ona se zagledala u njegove maglovite modre oči koje je sada skrivao iza naočala. A bio je tako zgodan u smokingu. Tako silno, silno seksi.

Hrabro je posegnula rukom da mu povuče rub leptirke i osjetila je kako joj se svila razvezala pod prstima. Jednostruko je omotala kravatu oko šake da ga privuče k sebi i priljubi usne na njegove.

Dok su se ljubili, Julia je odjednom shvatila kako je teško moralo biti Gabrielu negdje u početku njihove veze drţati se na distanci od nje. Usključala krv i vrelina puti kad znaš što se skriva iza ljubljenja u sladostrasnu plesu koji je bio predigra. Jedva je zadrţavala svoju potrebu za njim. »Molim te«, šaptala mu je i propinjala se na prste da mu mekim poljupcima obaspe vrat i još ga je jednom povukla za leptirku. Stenjao je. »Ne izazivaj me." »Obećavam ti, bit ću njeţna.« Gabriel se nasmijao oporo. »Ovo je nevjerojatan obrat." »Čekali smo poprilično dugo. Volim te. I ţelim te." »Vjeruješ li mi?" »Da«, prodahtala je. »Onda se udaj za mene." »Gabriele, ja... «

Presjekao je njezine riječi poljupcem, pa je privukao na prsa. Nekako joj je zavukao ruke u kosu i čvrsto je drţao. A onda, kad je njeţno skliznuo rukama nadolje da joj pomiluje gola ramena, oprezno joj se utisnuo u usta.

Julia mu je pustila leptirku i obavila mu ruke oko vrata, povlačila ga k sebi dok im se tijela nisu priljubila jedno uz drugo. Grickala mu je punu donju usnu i zastenjala kad je jezikom opisao liniju njezinih usana.

Iznenada joj je prstima dodirnuo ključne kosti, pa ih spustio na leđa, klizeći površinom njezine koţe koja se počela rumenjeti i gorjeti. »Daj mi da stvari izvedem na pravi način«, molio ju je dok joj je rukama drţao lice. »Kako ovo moţe biti pogrešno?« uzvratila mu je šapatom, a oči su joj bile tamne i očajne.

Ponovno ju je poljubio, a ovaj put ona mu je besramno obavila desnu nogu oko bedra u nastojanju da iznova izvede onaj njihov tango uza zid u Kraljevskom muzeju u Ontariju.

Pritisnuo se naprijed i gurao je dok se nije leđima priljubila uza vrata svoje sobe, a on joj je rukama lutao naniţe, niz njezina bedra, ali se onda naglo odmaknuo od nje. »Ne mogu.« Julia mu je skinula naočale da mu zagladi bore oko očiju, a ugledala je strast, unutarnji sukob i ljubav u njegovu pogledu. Spustila je nogu s njegova kuka i pritisnula se donjim dijelom tijela uz njega. »Gabriele.« Zatreptao je od samog zvuka njezina glasa, kao da ga je probudio iz sna.

Stajao je nepomično, a ona je napravila nekoliko centimetara prostora između njih i pruţila mu naočale. »Laka ti noć, Gabriele.« Izgledao potpuno zgromljeno. »Nisam te ţelio povrijediti." »Znam.« Ostao je savršeno nepomičan i gledao je s visine u oči koje su bile pune tuge i čeţnje. »Trudim se da budem snaţan za nas oboje«, šapnuo joj je. »Ali kad me gledaš tako kao sada...« Njeţno joj je poljubio usne i kimnuo u znak pristanka dok se ona onda malo ušeprtljala s karticom koju nije mogla glatko staviti u utor i njih je dvoje nestalo s onu stranu vrata hotelske sobe. ♥♥♥ Sutradan rano ujutro Julia je izišla iz ugode topla Gabrielova zagrljaja i na prstima otišla u kupaonicu. Kad se vratila našla ga je potpuno budna, ali ju je zabrinuto pogledavao. »Jesi li dobro?« Pocrvenjela se i osmjehnula. »Jesam.« »Onda dođi ovamo.« Raširio je ruke, a ona se priljubila uz njega i prebacila nogu preko njegovih. »Oprosti ako sam bila neugodna u hodniku.« »Nisi bila neugodna.« Zabrinutost u njegovu glasu natjerala je Juliju da ustukne. »Kako da mi neugodna bude ţena koju volim i koja mi pokazuje da me ţeli?« »Mislim da smo nekima od gostiju upriličili malu predstavu.« »A valjda smo ih i malo nadahnuli.« Rekao je to uz njezine usne dok ju je ljubio.

Kad su se razdvojili, naslonila mu je glavu na rame. »Znači, ozbiljno misliš to s čekanjem do vjenčanja?" »Sinoć se nisi ţalila.« »Pa znaš ti mene.« Namignula mu je. »Ne volim se ţaliti.

Hvala ti, Gabriele, što si ipak napravio kompromis.« Jače ga je stisnula oko struka. »Prošla mi je noć bila veoma vaţna.« »I meni.« Osmjehnuo se. »Vidio sam da mi vjeruješ.«

»To me veseli jer ti nikad nisam više vjerovala.« Ponovno ju je poljubio, pa joj s lica maknuo uvojak kose. »Imam ti nešto reći«, rekao je dok joj je njeţno prelazio prstima gore-dolje po vratu. »Nešto čudno.« Spojila je obrve od radoznalosti. »Hajde, reci.« »Kad sam bio u Selinsgroveu, vidio sam nešto. Odnosno, nešto mi se dogodilo.« Julia je pokrila njegovu ruku svojim objema rukama da mu smiri prste. »Jesi li se ozlijedio?« »Nisam.« Zastao je jer mu je bilo neugodno. »Obećaj mi da ćeš biti otvorena.« »Hoću, naravno.« »Mislio sam da je san. Kad sam se probudio, pitao sam se je li to bila utvara.« Zatreptala je. »Kao ono kad si mislio da si me vidio u Assisiju?" »Ne tako. Kao što si rekla za Gentileschijevu sliku kad smo bili u Firenci - o Maiji i Grace.

Vidio sam je. Grace. Bio sam u mojoj staroj spavaćoj sobi u kući mojih roditelja. I Grace mi je rekla...« Gabrielu je puknuo glas. Borio se da se pribere. »Rekla mi je da je znala da sam je volio.« »Naravno da je znala«, promrmljala je Julia i još ga čvršće stegnula. »Ima još. Netko je bio s njom. Mlada ţena.« »Tko je to bio?« Gabriel je teško progutao. »Maia.« Julia se zagrcnula i raširila oči. »Rekla mi je da je sretna.« Julia je maknula Gabrielu zalutalu suzu s lica. »Je li to bio san?« »Moţda. Ne znam.« »Jesi li to rekao Richardu? A Paulini?« »Nisam. Njih dvoje imaju svako svoj mir.« Julia mu je stavila ruku na obraz. »Moţda ti je to trebalo da oprostiš sebi... da vidiš da su ti Grace i Maia oprostile i da su sretne.« Kimnuo joj je bez riječi i zagnjurio joj lice u kosu.

Za vrijeme leta za Boston Julia je iznenadila Gabriela kad mu je rekla da će prihvatiti njegovu bračnu ponudu. Odjeljak prve klase u avionu bio je premalen za njegovu sreću.

Pomislila je da će istog trenutka pasti pred njom na koljeno. Ali nije.

Kad su stigli u Boston, očekivala je da će je odvesti u kupovinu vjenčanog prstenja.

Nije imao takvih planova.

Zapravo, kako je rujan protjecao, počela se pitati hoće li je on uopće i zaprositi. Moţda je to bilo stoga što je on uzimao zdravo za gotovo da su već zaručeni, pa je imao namjeru vjenčano prstenje kupiti kasnije.

Gabriel ju je upozorio da je njezin doktorski program na Harvardu vrlo zahtjevan, a da su jednako tako i profesori krajnje zahtjevni. Zapravo, ne jednom napomenuo joj je da je prosječni profesor koji predaje u njezinu programu daleko pretenciozniji i da je daleko veći šupak nego što je on ikad bio.

(Julia se pitala jesu li takve astronomske razine šupkovitosti ljudski moguće.)

Svejedno, njegova je upozorenja nisu sasvim pripremila za količinu rada koja se od nje zahtijevala svakodnevno. Provodila je puno vremena na seminarima, jednako tako i u knjiţnici, drţala korak i u pisanju domaćeg rada, te nadopunjavala predavanja čitanjem literature. Redovito se sastajala s profesoricom Marinelli i ustanovila da su uspostavile lijep profesionalan, ali ugodan odnos. Neumorno je radila na svom talijanskom i drugim jezicima jer se pripremala za ispite iz kompetentnosti.

Gabriel ju je poticao, naravno, i iz sve snage trudio se da ne pravi pritisak na nju da što više vremena provodi s njim. I sam je imao pune ruke posla sa svojim novim radnim mjestom i smjesta je preuzeo mentorstvo nad troje studenata na doktoratu, a Paula je prepustio Katherineinu stručnom vođenju. Ali redovni profesori imaju više slobodnog vremena nego studenti, pa je stoga Gabriel mnoge večeri i vikende ostajao sam.

Počeo je volonterski raditi kao staratelj u Talijanskom domu za djecu u Jamaica Plainu.

Usprkos donekle ograničenom uspjehu, pod njegovim vođenjem jedna je mala grupa tinejdţera stekla ţivo zanimanje za talijansku umjetnost i kulturu. Profesor im je obećao da će ih poslati u Italiju ako završe srednju školu s dobrim prosjekom.

Makar je neprekidno nešto radio, svaki mu je dan završavao kako je i počinjao - on sjedi sam u svojoj renoviranoj kući i čezne za Julianne.

Ozbiljno je razmišljao o tome da kupi psa. Ili afričkog tvora.

Unatoč popriličnoj zaokupljenosti svojim studijem, što joj dobro došlo za skretanje pozornosti, Julia je i dalje bila frustrirana. Njihova je razdvojenost bila neprirodna, nelagodna, hladna, a ona je bolno htjela prekinuti tu razdvojenost i biti s njime jedno. Činjenica da to ne moţe unosila joj je silnu tugu. Sve romantične aktivnosti koje su bile bez spolnog odnosa nisu mogle izbrisati takovrsnu samoću. Preostali su joj samo mnogobrojni trenuci u kojima je slušala utješnu glazbu dok je sama leţala u svom krevetu.

Seksualne ţelje mogu se zadovoljiti na mnogo načina, ali ona je čeznula za paţnjom koju joj je ukazivao u vrijeme kad su vodili ljubav, kad ju je obasipao nepodijeljenom odanošću kao da ne postoji na ovome svijetu nitko osim nje. Čeznula je za trenucima kad joj je dirao golo tijelo. Jer u tim je trenucima osjećala da je lijepa, dostojna ţudnje, usprkos svojoj unutarnjoj srameţljivosti i nesrođenosti sa svojim tijelom. Ginula je za onim trenucima poslije seksa kad su se oboje bili opušteni i zadovoljni, a Gabriel bi joj na uho šaptao lijepe riječi i kad su jednostavno bili jedno drugome u naručju.

Kako su dani prolazili, Julia nije više bila sigurna koliko će dugo tolerirati tu razdvojenost a da ne padne u depresiju.

♥♥♥ Jednoga dana krajem rujna Julia je otvorila vrata Range Rovera i tiho se uvukla na suvozačko mjesto. Zakopčala je pojas i zagledala se kroz prozor. »Dušo?« Gabriel je pruţio ruku da joj makne kosu s lica. Ukočila se. »Povukao je ruku. »Što nije u redu? Što se dogodilo?" »Sharon«, promrmljala je.

Gabriel joj je njeţno okrenuo bradu prema sebi. Lice joj je bilo otečeno, koţa puna mrlja i neravna. Već je neko vrijeme plakala. »Dođi.« Otkopčao je njezin sigurnosni pojas i privukao je preko upravljačke ploče i postavio sebi u krilo, što i nije bio lak podvig. »Reci mi, što se dogodilo?« »Doktorica Walters potegnula je sve te teme oko moje mame. Nisam htjela razgovarati o tome, ali rekla je da onda ne radi svoj posao ako mi pusti da potiskujem stvari koje su se dogodile u St. Louisu. Trajalo je koliko sam izdrţala, a onda sam otišla.« Gabriel je iskrivio lice. Doktor Townsend je davao slične komentare oko njegove majke, ali je, izgleda, on nakon putovanja u Italiju bio bliţe tome da se pomiri s svojom prošlošću. I dakako, njegovi redoviti odlasci na susrete Anonimnih narkomana očito su bili od pomoći. »Ţao mi je«, rekao joj je i poljubio joj glavu. »Ali, zar Nicole nije s tobom obrađivala odnos s majkom?« »Kratko. Uglavnom smo razgovarale o tebi.« Gabriel se trgnuo. Uvijek će osjećati krivnju za bol što joj ju je zadao, ali činjenica da je izbacio Sharon s Nicoleina popisa prioriteta za pomoć Juliji zgrozila ga je. »Mogu li ti ja kako pomoći?« Julia se nasmijala bez veselja i obrisala suze. »Nađi mi drugu psihoterapeutkinju.« »Ako to i učinim, neće ti pomoći. Svaki će terapeut njezina ranga inzistirati da se pozabaviš onime što se dogodilo s tvojom majkom. I njezinim dečkima.« Julia se počela protiviti, ali ju je Gabriel prekinuo. »Razumijem kroz što si sve prošla.

Makar su naše majke bile zlostavljačice, svaka na drukčiji način, razumijem te.« Obrisala je rupčićem nos. »Tu sam da te slušam kad god ţeliš razgovarati o tome. Ali da bi ozdravila, moraš se pozabaviti svojom prošlošću. Učinit ću sve što mogu da ti pomognem, ali to je nešto što moţeš napraviti samo ti - za sebe i za nas.« Uputio joj je pogled pun suosjećanja. »Shvaćaš to, je li? Da tvoj proces ozdravljenja ne pomaţe samo tebi, pomaţe i nama?« Nevoljko je kimnula glavom. »Mislila sam da će sva tjeskoba ostati za nama. Mislila sam da će poslije svega što smo prošli pred nama biti samo sretni dani.« Gabriel se trudio da potisne smiješale. I nije u tome uspio. »Molim? Ne vjeruješ u sretne dane pred nama?« Smijuljio joj se i potapšao je prstom po nosu, »Ne, ja ne vjerujem u tjeskobu.” »Zašto?« »Zato što nisam egzistencijalist. Ja sam danteovac.« Namrštila je nos. »Vrlo smiješno, profesore. S imenom kao što je Emerson30, prvo bih pomislila da ste transcendentalist.« »Teško.« S ljubavlju joj je poljubio nabran nos. »Ja postojim da bih tebi ugodio.

Bit ćemo mi sretni, Julianne, ali zar ne vidiš da se, da bi došla do sreće, moraš pozabaviti bolima iz prošlosti.« Zgrčila se, ali mu nije odgovorila. »Razmišljao sam o tome da odem Maiji na grob.« Pročistio je grlo. »Volio bih kad bi pošla sa mnom.« Glas mu je bio neodlučan i jedva čujniji od šapta. »Volio bih da ga vidiš.

Mislim, ako ti se to ne čini morbidno.« Aluzija na uglednog američkog pisca i intelektualca Ralpha Walda Emersona (1803. - 1882.) koji je vodio literarni i filozofski pokret Transcendentalizam sredinom 19. stoljeća u SAD-u. Transcendentalisti su smatrali da se čovjek moţe dovesti do stanja savršenstva vjerom u samog sebe, a odlika im je i kritika tehnološkog razvoja 19. stoljeća, (op. ured.)

30

»Bit ću počašćena. Naravno da ću ići s tobom.« »Hvala ti.« Poljubio ju je u čelo. »Gabriele?« »Da?« »Nisam ti rekla sve što se dogodio sa Sharon. Niti sa Simonom.« Gabriel je protrljao oči. »Ni ja tebi nisam rekao sve o svojoj prošlosti.« »Smeta li ti to što nismo jedno drugome rekli sve?« »Ne. Voljan sam slušati sve što imaš reći. Ali iskreno govoreći, postoje neke stvari iz mog ţivota o kojima ne bih ţelio razgovarati. Tako razumijem tvoju suzdrţanost da ogoliš svoju prošlost.« Gledali su se u oči. »Vaţno je da te stvari kaţeš nekome pa da se zajedno pozabavite njima. Siguran sam da je razgovor s doktoricom Walters dobar za to.« Još ju je jednom poljubio i pritisnuo uza se. Razmišljao je o tome dokle su došli svatko u svom pojedinačnom putovanju i dokle još trebaju ići.

U listopadu je Gabriel nagovorio Juliju da za vikend otputuju do njegove kuće u Selinsgroveu da se okupe sa svojom rodbinom. Rachel i Aaron uporno su zahtijevali da za vikend kuhaju oni, dok je Tammyn dječačić Quinn svojim čarobnim smiješkom zabavljao sve njih, uključujući i Toma. »Kako vam ide bračni ţivot?« upitao je Gabriel Aarona dok je prikupljao sastojke za salatu. »Zbilja dobro. Pokušaj jednom.« Aaron je namignuo Juliji i povukao dug gutljaj Corone. »Vidiš, ta ti je pametna.« Gabriel se krišom osmjehnuo i nastavio praviti salatu. »Daj, prekini sa sranjima, Gabriele. Kad ćeš već jednom toj ţeni nataknuti prsten na prst?« Rachel je stajala kraj pećnice, a glas joj je preletio preko kuhinje. »Ima ona svoj prsten.« Rachel je ostavila pile na kijevski način bez nadzora i pritrčala Juliji da joj vidi lijevu ruku. »Ovo se ne računa.« Pokazala je na Julijin prst na kojem je bio Gabrielov prsten od platine.

Julia i Rachel su se pogledale i odmahnule glavom.

Gabriel je primijetio kako je Juliji palo raspoloţenje pa je brzo ostavio salatu (koja je bila pretenciozno nakrcana voćem i orasima) i brzo je zagrlio. »Vjeruj mi«, šapnuo joj je tako tiho da nitko drugi nije mogao čuti. Promrmljala je da mu vjeruje, a on ju je čvrsto stegnuo uza se i poljubio je. »Nađite sobu«, zacerekao se Aaron. »O, već je imamo«, pogledao ga je Gabriel iskosa. »Zapravo, imamo dvije«, uzdahnula je Julia rezignirano. Kad su sjeli za ručak, Richard ih je sve zamolio da se uhvate za ruke i izgovore molitvu. Zahvalio je Bogu za svoju obitelj, za Tammy, Quinna i Juliju i svog novog zeta, te za prijateljstvo Mitchellovih. Zahvalio je Bogu za svoju ţenu i njezinu uspomenu i istaknuo da je sjeme koje je ona posijala sa svojom djecom, svojim muţem i prijateljima sada postaje voće. A kad je rekao »Amen«, svi su obrisali oči i nasmiješili se, zahvalni i više nego što su to mogli izreći jer je obitelj opet bila jaka i svi su bili zajedno.

Poslije ručka Tammy i Scott dali su se na čišćenje dok su Rachel i Aaron vjeţbali roditeljske vještine s malim Quinnom. Na straţnjoj verandi Richard i Tom pušili su cigare, pili škotski viski i gledali starog gospodina Bancrofta kako prenosi neke stvari iz garaţe u šumu. Richard je uputio Tomu značajan pogled i dva su se muškarca kucnuli čašama.

U kući Gabriel je uzeo Juliju za ruku i poveo je gore na kat. »Obuci nešto toplo«, rekao joj je dok su išli prema njezinoj sobi. »Ţelim da odemo u šetnju.« »Pa nije vani baš tako hladno«, primijetila je dok je vadila neki stari Gabrielov kardigan od kašmira.

Očistio je svoju garderobu od kardigana nakon što mu je Julia jednom rekla da u njima izgleda kao djed.

(Ili voditelj na PBS31-u.)

Kad je to čuo, Gabriel je samo ostao sretan što je mogao pokloniti svoje kardigane Vojsci spasa, s izuzetkom dva-tri koja je Julia uspjela sačuvati. »Ne bih htio da se prehladiš«, pobunio se i zaigrano joj povlačio dţemper. »Imam tebe pa ćeš me ti zagrijati«, uzvratila mu je i namignula mu. Gabriel joj je oko vrata omotao svoj šal s koledţa Magdalen, pa je ispratio niz stube, pa kroz kuhinju i na kraju van. »Idete u šetnju, Emersone?« iznenadio ga je Tomov glas. »Uz vaše dopuštenje, gospodine Mitchell.« Tom je potapšao u dţepu svoj švicarski vojni noţ. »Ako čujem da plače, rasporit ću te kao ribu.« »Dobro ću paziti na nju, obećavam. A ako bude plakala, obrisat ću joj suze.« Tom je zafrktao i nešto promrmljao sebi u bradu.

Julia je upitno gledala čas Toma, čas Gabriela. »Što se događa?« »Gabriel te vodi u šetnju, s mojim blagoslovom«, rekao joj je otac i tek se neznatno namrgodio. »I s mojim«, ubacio se u razgovor Richard, a sive su mu oči bile ţive od zadovoljstva. »Vas se dvojica trebate malo pripaziti s tim škotskim viskijem.« Julia je odmahnula glavom prema muškarcima, a Gabriel ju je povukao među gusto, bujno drveće. »O čemu ste vi to govorili?« pitala ga je dok su se, drţeći se za ruke, probijali prema ostacima starog voćnjaka. »Vidjet ćeš.« Gabriel ju je poljubio u tjeme, pa ubrzao korak. Nacerio se kad je osjetio njezin miris. »Mirišeš na vaniliju.« »Smučila mi se lavanda.« »I meni.« Za nekoliko minuta već su bili na rubu voćnjaka. Usprkos činjenici da je raslinje bilo veoma gusto, Julia je zapazila kako kroz grane dopire neko svjetlo. »Što se to događa?« »Dođi pa vidi.« Poveo ju je između stabala.

Mala bijela svjetla ukrašavala su neke grane na stablima, a po tlu su bile razvrstane svjetiljke u kojima su bile svjetlucave umjetne svijeće bez plamena. Usred njeţna svjetla koje je bacalo topao sjaj na ogoljelo drveće i staru travu stajao je bijel šator. U njemu klupa na kojoj su bili prostrti pokrivači poznata izgleda, a sve ukrašeno jastucima. »Joj, Gabriele«, prošaptala je.

Ušao je s njom u šator i rekao joj da sjedne.

31

Američka televizijska kuća

»Nisi se trebao toliko mučiti... Bila bih sretna i samo s ovom starom dekom na tlu. Pa s njom smo se i prije posluţili.« »Volim da te mogu razmaziti.« Pogledao ju je u oči, a ona je ostala bez daha kad je vidjela kako iz modrih dubina njegovih očiju sja uzavrela silina. »Jesi li za piće?« Povukao se i otišao do niska stola na kojem su bile posuda za hlađenje šampanjca i dvije šampanjske čaše. Kimnula je i gledala ga kako znalački otvara šampanjac i nalijeva im čaše. Vratio se k njoj. »Hoćemo li nazdraviti?« »Naravno.« Pogledala je alkohol u njegovoj ruci. »Mogli smo popiti nešto drugo.« »Ja ću samo gutljaj. Za Julianne, moju ljubljenu.« Podigao je svoju čašu. »Mislim da bismo trebali piti za nas.« »I to. Za nas.« Osmjehnuo se, pa su nazdravili jedno drugom i gucnuli malo šampanjca. »Kako si uspio napraviti sve to? Sigurno su ti trebali sati i sati.« Julia je buljila u spektakl oko njih. »Stari gospodin Bancroft pazi na kuću i zemljište dok mene nema. Zamolio sam ga da sve ovo aranţira dok smo mi ručali. Mogu li?« Posegnuo je rukom u zdjelu s jagodama i izabrao najveću, najzreliju i pruţio joj je.

Gabriel je Juliji stavio crveno voće na usne i široko se osmjehnuo kad je pola uzela u usta, pa zagrizla. »Vidjet ćeš da je komplementarno okusu šampanjca.« Julia se nasmijala, a malo joj je soka jagode poteklo iz usta. Napravila je pokret da se obriše, ali su Gabrielovi prsti bili brţi. Polaganim joj je potezom prešao preko usana i pokupio sok, pa prinio prste sebi u usta i oblizao ih. »Slasno«, promrmljao je.

Dok je ponavljao taj ritual, Julia je odjednom osjetila čudnovatu lakoću u glavi.

Gabrielova senzualnost, čak i tako obuzdana, do krajnosti ju je omamljivala.

Pruţila je ruku da mu uzvrati istim ritualom, ali se zaprepastila kad je, nakon što je progutao, uvukao jedan njezin prst u usta, pa oko njega okruţio jezikom i posisao ga. »Slatko kao bombon«, razmišljao je, a glas mu je bio grlen i dubok.

Sjeo je kraj nje na klupu i zagrlio je. Jednim joj je prstom povukao crtu po drhtavoj donjoj usni. »Imaš li ti iole pojma što mi radiš? Rumen tvojih obraza, toplina tvoje koţe, brzina tvog srca... « Odmahnuo je glavom. »To je jače od riječi.« Julia je otkopčala dţemper i stavila njegov dlan da joj gori na prsima. »Osjeti kako mi srce kuca. To ti radiš meni, Gabriele.« Pogledao je na mjesto na kojem mu je bio dlan. »Namjera mi je da ti izazivam takvu reakciju do kraja ţivota.« Zarobio joj je usne svojima i dao joj vatren poljubac pa se odmaknuo i rukom joj prešao preko obraza. »Doveo sam te ovamo jer ovdje je sve počelo. Te si mi noći promijenila ţivot.

Nikad ti neću moći zahvaliti za to.« »Tvoja mi je ljubav dovoljna hvala.« Slatko ju je poljubio. »Odakle dolazi ta glazba?« Julia je gledala oko sebe da vidi stereo uređaj, ali nije ga primijetila. »Gospodin Bancroft mi je osigurao uređaje za glazbu." »Divna je.« »Ni upola tako divna koliko si divna ti. Onog časa kad sam te upoznao unijela si ljepotu u moj ţivot.« Gabriel ju je jače stegnuo uza se. »Još uvijek ne vjerujem da si u mom zagrljaju nakon svih tih godina i da me voliš.« »Uvijek sam te voljela, Gabriele. Čak i onda kad nisi prepoznao da sam to ja.« Julia mu je pritisnula glavu na srce, a on je nastavio pjevušiti s glazbom.

Kad je tu pjesmu zamijenila nova, Gabriel joj je promrmljao na koţu: »Imam dar za tebe." »Samo me poljubi.« »Obasut ću te poljupcima čim mi dopustiš da ti dam svoj dar.« Izvadio je nešto iz jakne i pruţio joj. Bio je to oglas napisan na talijanskom na vrlo skupom kartonu. »Što je to?« Pogledala ga je. »Pročitaj«, nukao ju je, a oči su mu sjale.

Oglas je bio iz galerije Uffizi u Firenci i objavljivao je otvaranje ekskluzivne izloţbe posebne zbirke Botticellijevih ilustracija Danteove Boţanske komedije od kojih neke nikada prije nisu viđene u javnosti. U oglasu je dalje stajalo da je izloţba posudba profesora Gabriela Emersona galeriji Uffizi kao dar njegovoj fidanzati gospođici Julianne Mitchell.

Zinula je od čuda i zagledala se u njega. »Gabriele, tvoje ilustracije. Ne mogu vjerovati.« »Zbog svoje sreće postao sam velikodušan.« »A što s pravnim pitanjima? I kako si ih kupio?« »Moj odvjetnik je unajmio tim stručnjaka da istraţe porijeklo koje završava negdje krajem devetnaestog stoljeća. Poslije toga nitko ne zna kome su pripadale. A kako su uvijek bile dijelom privatnih zbirki, u mom su vlasništvu legalno i po pravu. Sada ţelim da ih vide i drugi.« »Pa to je divno.« Julia je pocrvenjela i oborila pogled na tlo. »Ali moje se ime nije smjelo vezati uz tu izloţbu. To su tvoje ilustracije.« »Pokazujem ih drugima samo zbog tebe.« Julia je pruţila ruku i taknula mu vilicu. »Hvala ti. To što ti radiš veoma je velikodušno.

Uvijek sam i mislila da te slike moraju biti dostupne i drugima da ih vide i uţivaju u njima.« »Ti si me naučila da ne budem sebičan.« Prišla mu je da ga poljubi i ţudno mu okusila usta. »Ti si mene naučio da prihvaćam darove.« »Onda smo pravi par.« Pročistio je grlo i s lica joj maknuo uvojak kose. »Hoćeš li ići sa mnom na tu izloţbu? Dogovorili smo je za iduće ljeto. Dottore Vitali bi ţelio upriličiti prijem za nas, sličan onom što ga je organizirao prošle godine za moje predavanje.« »Naravno da hoću.« »Dobro. Moţda ćemo moći naći privatni kutak u muzeju pa da... " »Ništa mi ne bi bilo draţe od toga, profesore«, namignula mu je. Gabriel joj je nesvjesno povukao ovratnik. »Bi li se ţeljela idućeg ljeta udati u Firenci? Mogli bismo upriličiti vjenčanje kad odemo na izloţbu." »Ne.« Spustio je pogleda na tlo, a preko lica mu se proširilo razočaranje. »Iduće ljeto bilo bi prekasno. Što veliš za idući mjesec?« Gabriel ju je iznenada pogledao. »Ja bih te ţenio sutra da mogu. Jesi li sigurna? Onda nemamo mnogo vremena da sve isplaniramo za vjenčanje.« »Ţelim da naše vjenčanje bude malo. Dosadilo mi je da ţivim sama. Ţelim biti s tobom.« Usnama mu je strugnula po uhu. »A to je samo zato što ţelim da si u mom toplom krevetu.« Gabrielu se iz prsa oteo jecaj. Čvrsto ju je poljubio. Dahnula mu je u usta, pa su se toplo zagrlili. Onda se on odmaknuo. »A tvoj studij?« »Mnogi su studenti na doktoratu oţenjeni. Sve i da te samo uvečer vidim u krevetu bit će više nego što te vidim sada. Molim te, nemoj da čekam.«

Pomilovao ju je nadlanicom po kosi. »Kao da mene čekanje nije ubijalo sve ovo vrijeme.

Gdje ćemo se vjenčati?« »U Assisiju. To je za mene uvijek bilo vaţno mjesto, a znam da je vaţno i tebi.« »Onda u Assisiju, i to što je prije moguće. A gdje ćemo na medeni mjesec?« Sugestivno je podigao obrve. »Ili već imaš neko posebno mjesto gdje bi išla? Pariz? Venecija? Belize?« »Bilo kamo samo neka sam s tobom.« Čvrsto ju je stegnuo. »Blagoslovljena bila zbog toga. Onda pusti meni da te iznenadim.« Još ga je jednom poljubila i za trenutak je osjetila kako se svijet okreće oko nje. Sve je otpalo kao nevaţno dok se topila u njegovu zagrljaju. »Još ti nešto ţelim pokazati«, rekao je naposljetku i odvojio usne od njezinih.

Uzeo ju je za ruku i poveo do starog stabla jabuke koje je stajalo na rubu čistine.

Okrenuo se licem prema njoj, a oči su mu bile pune osjećaja. »Kad smo se prvi put sreli, s ovog sam ti stabla ubrao jabuku." »Sjećam se.« »Ta je jabuka predstavljala ono što je moj ţivot bio u tom trenutku - tjelesnost, sebičnost, ţestina, magnet za grijeh.« Julia ga je gledala kako se spušta na koljeno i iz dţepa vadi zlatnu jabuku. »Ova jabuka predstavlja ovo što sam postao - pun nade. I ljubavi.« Gledala je jabuku, a onda ga pogledala u oči. »Je li te ikada neki muškarac zamolio da se udaš za njega?« Odmahnula je glavom i rukama pokrila usta. »Onda mi je drago što sam ti prvi.« Otvorio je jabuku kao čarobnu kutiju, a Julia je ugledala blještav dijamantni prsten koji je leţao na crvenu baršunu. »Ţelim biti tvoj prvi i posljednji. Volim te, Julianne. Nudim ti svoje srce i svoj ţivot.

Udaj se za mene. Budi mi ţena, ljubavnica i moj vodič. Budi moja blaţena Beatrice i moja oboţavana Julianne.« Glas mu je blago zadrhtao. »Reci mi da ćeš biti moja. Zauvijek.« »Hoću«, uspjela je izgovoriti Julia prije nego su je obuzele suze.

Gabriel je izvadio prsten iz jabuke i njeţno joj ga stavio na prst, pa joj usnama pomilovao ruku. »Izabrao sam ovaj prsten još davno, kad sam birao vjenčano prstenje. Ali moţe se vratiti.« Glas mu je bio sjetan. »Znam da bi moţda mogla poţeljeti da sama odabereš prstenje za sebe.« Julia je promatrala dva i pol karatni dijamant u svom platinskom leţištu. Prsten je bio staromodan, središnji je kamen bio okruţen manjim dijamantima, a sam je prsten bio ukrašen pobočnim dragim kamenjem. Iako je bio mnogo veći i ukrašeniji nego što je ikad sanjala, bio je savršen jer bio odabran za nju. »Biram ovaj«, rekla je.

Ustao je, a ona mu se bacila u zagrljaj. »Oduvijek sam te ţeljela. Otkad sam te vidjela na slici«, rekla mu je dok su joj suze radosnice kapale na prsa. »Ţeljela sam te i prije nego što sam te upoznala.« »A ja sam tebe ţelio makar ti nisam znao ime - samo tvoju dobrotu. A sada imam svoju Beatrice zauvijek.«

Nekoliko dana kasnije Paul je dobio od Julije e-mail u kojem mu objavljuje svoje zaruke.

Ali njemu je od tog postalo loše. Čitao je njezine riječi iznova i iznova, ali to nimalo nije popravljalo njegovo stanje. Ni najmanje. Ali svejedno je to radio, ako ne zbog toga da muči sam sebe, a ono da sebi u glavu utuvi njezin novi status.

Dragi Paule, nadam se te ovaj e-mail zatječe u dobru. Oprosti što mi je toliko dugo trebalo da ti odgovorim na zadnju poruku. Studij je zahtjevan i imam osjećaj da zaostajem za svime. Ali to volim. (Uzgred, hvala ti što si mi preporučio knjige Rossa Kinga. Nemam ovih dana mnogo vremena za čitanje, ali ću uzeti Brunelleschijevu kupolu.)

Jedan od razloga zašto nemam dovoljno vremena za čitanje jest to da sam se zaručila. Gabriel me zaprosio i rekla sam mu da. Nadali smo se da ćemo se vjenčati vrlo skoro, ali nismo mogli rezervirati vjenčanje u Bazilici u Assisiju nego tek dvadeset prvog siječnja. Gabriel ima osobne veze s franjevcima i to je jedini razlog da smo uspjeli rezervirati Baziliku u tako kratko vrijeme.

Izuzetno sam sretna. Molim te, budi sretan za mene. Šaljem ti pozivnicu za vjenčanje na adresu stana u Torontu. Pozivamo i Katherine Picton.

Razumjet ću ako ne moţeš ili ne ţeliš doći, ali mi je bilo vaţno da pozovem ljude do kojih mi je stalo. Gabriel je unajmio kuću u Umbriji za goste na vjenčanju u kojoj mogu odsjesti prije i poslije vjenčanja. Ti ćeš biti najmiliji gost. Znam da će i moj tata biti sretan da te vidi.

Ti si mi uvijek bio dobar prijatelj i nadam se da ću ti jednoga dana moću uzvratiti istom mjerom.

S ljubavlju, Julia.

P S. Gabriel nije htio da ovo spomenem, ali on je bio taj tko je nagovorio profesoricu Picton da ti bude mentorica za disertaciju. Ja sam je molila, ali me odbila. Svakako, nije on tako loš kao što si mislio?

Paulova zahvalnost Gabrielu na takvoj velikodušnosti nije izbrisala iznenadnu bol što ju je osjetio kad je shvatio da je upravo izgubio Juliju. Ponovno.

Da, već ju je bio izgubio, ali prije nego što se Gabriel vratio postojala je mogućnost da se Julia predomisli, makar je ta mogućnost bila daleka. Nekako je spoznaja da će se udati za njega zaboljela više nego da se udaje za, recimo, nekog drugog gada koji se zove Gabriel. Kao za Gabriela vodoinstalatera ili Gabriela električara.

Nedugo nakon što mu je poslala e-mail, Julia je dobila paket u svoj pretinac na Harvardu. Kad je vidjela da je poštanski ţig iz Essex Junctiona u Vermontu, hitro ga je otvorila.

Paul joj je poslao ograničeno izdanje primjerka Baršunastog zečića32. Na ovitak je napisao kratku poruku koja ju je pogodila u srce, a pridodao je i pismo.

Draga Julia, tvoje su me vijesti iznenadile. Čestitam ti.

Hvala ti što si me pozvala na svoje vjenčanje, ali neću moći doći. Otac mi je imao srčani udar prije nekoliko dana i sada je u bolnici. Pomaţem mu na imanju. (Uzgred, pozdravlja te moja mama.

Pravi ti nešto za vjenčani dar. Kamo da ga pošalje? Pretpostavljam da, kad se udaš, više nećeš ţivjeti u kampusu.)

The Velveteen Rabbit (ili How Toys Become Real, Kako igračke postaju stvarne) dječja knjiga autorice Margery Williams i ilustratora VVilliama Nicholsona, objavljena 1922.

32

Otkad sam te prvi put sreo, ţelio sam da budeš sretna. Da budeš samouvjerenija. Da imaš dobar ţivot. Zasluţuješ te stvari i ne bi mi bilo drago vidjeti da ih odbacuješ.

Ne bih ti bio prijatelj kad te ne bih pitao je li Emerson ono što zaista ţeliš. Ne smiješ se zadovoljiti manjim od najboljeg. I ako imaš i najmanje sumnje u to, ne smiješ se udati za njega.

Vjeruj mi, trudim se da ne budem šupak.

Tvoj, Paul.

Julia je tuţno presavila Paulovo pismo i stavila ga nazad u knjigu.

Usprkos činjenici da je Tom dao svoj blagoslov Juliji i Gabrielu (doduše nevoljko), do sukoba je došlo kad je sretni par objavio odredište svoga vjenčanja.

Dok su Clarkeovi bili presretni što će provesti tjedan u Italiji tijekom zime, Tom, koji nikad nije putovao izvan Sjeverne Amerike nije bio toliko oduševljen. Kao otac mlade imao je namjeru platiti cjelokupno vjenčanje svoje kćerke jedinice makar za takvo što morao dati svoju novu kuću na hipoteku. Julia nije htjela ni čuti da to učini.

Premda će vjenčanje biti malo, predviđeni su troškovi bili visoki i svakako bi upropastili Toma kad bi morao platiti sve. Na veliku Tomovu ţalost Gabriel je bez ikakvih problema mogao pokriti sve troškove. Gabrielu je bilo vaţnije da Julia ima dan iz svojih snova nego da primiri njezina oca.

Julia je htjela izgladiti sukob između dvojice muškaraca tako što je istaknula da postoje stvari koje moţe platiti njezin otac, kao što su njezina vjenčanica i cvijeće.

Krajem studenog bila je u ulici Newbury i tamo u izlogu elegantna butika primijetila haljinu. Haljina je bila bjelokosna svilena organza s V-izrezom oko vrata. Gornji je dio bio sav u čipki, a donji je bio u slojevima, poput oblaka.

Bez daljnjeg razmišljanja ušla je u dućan i zamolila da je proba. Prodavačica joj je dala kompliment i rekla da su vjenčanice Monique Lhuillier vrlo popularne.

Julia nije znala dizajneričino ime i nije gledala cijenu. Kad je stala pred zrcala u garderobi, znala je. To je njezina haljina. Bila je klasično lijepa i slagala se s bojom njezine puti i oblikom njezina tijela. A Gabriel će biti oduševljen činjenicom što će veći dio njezinih leđa biti otkriven. S ukusom, naravno.

Poslala je Tomu fotografiju iPhoneom i pitala ga što on misli o haljini. Nazvao ju je istog časa i rekao da nikad nije vidio mladu koja je tako apsolutno lijepa kao ona.

Tom je zamolio da mu da da razgovara s poslovođom dućana pa je s njime dogovorio uvjete kupnje, ali tako da Julia ne otkrije kolika je stvarna cijena. Sada kad je znao da je u stanju kupiti svojoj kćeri jedinici haljinu iz snova, bilo mu je lakše prihvatiti činjenicu da Gabriel plaća gotovo sve troškove za vjenčanje.

Nakon što se pozdravila s Tomom, Julia je nekoliko sati provela u kupovini ostale opreme za vjenčanje. Između ostalih stvari odabrala je veo koji je dosezao gotovo do gleţnjeva, satenske cipele s visokom petom u kojima je mogla lako hodati, te dugačak bijeli ogrtač koji će i nju i njezinu vjenčanicu zaštititi od siječanjskog vremena u Assisiju. Onda je otišla kući. ♥♥♥ Dva tjedna prije vjenčanja Tom je nazvao Juliju da joj postavi vaţno pitanje. »Znam da su pozivnice već poslane, ali ima li mjesta za još jednu?« Julia se iznenadila. »Naravno. Je li to neki izgubljeni rođak za kojeg nisam ni znala?« »Ne baš«, vrdao je Tom. »Pa tko onda?« Veoma je duboko udahnuo i zadrţao dah. »Hajde, tata, reci već jednom. Koga ţeliš dovesti?« Julia je zaklopila oči i u sebi se pomolila bogovima svih kćeri čiji su očevi samci da interveniraju u njezinu korist i ne dopuste da Deb Lundy dođe na vjenčanje ili još gore - da počne ponovno ţivjeti s njezinim ocem. »Ovaj... Diane.« Julijine su se oči raširile. »Koja Diane?« »Diane Stewart.« »Diane iz restorana Kinfolks?«

»Tako je.« Tomov odsječan odgovor smjesta je Juliji dao do znanja i više toga nego što je on bio svjestan. Julia je zinula od čuda. »Jules?Jesi li još tu?« »Da, jesam. Ovaj, naravno, dodat ću je na popis gostiju. Je li Diane, ovaj... tvoja posebna prijateljica?« Tom je zašutio na trenutak, »Moglo bi se tako reći.« »Uh«, rekla je Julia.

Tom je brzo završio taj razgovor pa je Julia odloţila telefon pitajući se koje je jelo u restoranu ubrzalo novu romansu njezina oca.

Svakako ne mesna štruca, pomislila je.

Dvadeset prvog siječnja Tom je uzrujano koračao pred ulazom u Baziliku u Assisiju.

Bio je nervozan. A činjenica da Julia i njezine djeveruše kasne nije mu nimalo olakšavala situaciju. Natezao je leptirku i čekao. A onda, vizija u bijelu baršunu koji je lijegao preko organze dolebdjela je kroz ulazna vrata kao svjetlucav oblak. Zanijemio je. »Tata«, dahtala je Julia i oduševljeno se smješkala dok mu je prilazila.

Tammy i Rachel pomogle su joj da skine plašt i podesi slojeve na haljini, pa razvile skute koji su se vukli za njom. Onda je Christina, organizatorica vjenčanja koja je neprekidno obigravala oko njih dala Rachel i Tammy bukete koji su bili mješavina irisa i bijelih ruţa, dizajniranih tako da se slaţu s njihovim haljinama boje irisa. »Lijepo izgledaš«, promucao je Tom i srameţljivo poljubio Juliju u obraz kroz dugačak veo. »Hvala ti.« Buknula je u licu i spustila pogled na svoj buket koji su sačinjavala dva tuceta bijelih ruţa i nekoliko izdanaka boţikovine. »Moţete li nam dati nekoliko trenutaka«, pitao je ostale. »Naravno.« Christina je povukla Tammy i Rachel da stanu na ulaz u svetište i dala znak orguljašu da će uskoro moći započeti s glazbom.

Tom se nervozno nasmiješio Juliji. »Sviđa mi se tvoja ogrlica«, rekao je.

Juliji su istog časa ruke poletjele prema biserima oko njezina vrata. »Bili su Graceini.« Prstima je dotaknula dijamante na ušima, ali je odabrala da mu ne otkrije odakle su oni. »Zanima me što bi ona rekla o tome da se ti udaješ za njezina sina.« »Volim misliti da bi bila sretna. Da nas gleda odozgo i smiješi nam se.« Tom je još jednom kimnuo glavom, pa zavukao ruke u dţepove svog smokinga. »Drago mi je što si zamolila da te povedem do oltara.« Julia se zbunila. »Nisam se htjela udati, a da ti ne budeš prisutan, tata.« Pročistio je grlo i nespretno se promeškoljio u mjestu u unajmljenim cipelama. »Trebao sam te čuvati kad si prvi put otišla od Sharon. Nikada te nisam smio poslati nazad k njoj.« Glas mu je bio promukao. »Tata«, prošaptala je dok su joj se slijevale suze.

Pruţio je ruke i zagrlio je, nastojeći joj zagrljajem pokazati ono što nije mogao izreći riječima. »Odavno sam ti to oprostila. Nikad više ne trebamo razgovarati o tome.« Zastala je i pogledala ga. »Sretna sam što si tu. I sretna sam što si mi ti otac.« »Jules.« Tom se prigušeno zakašljao, a onda je pustio i osmjehnuo se. »Ti si dobra djevojka.« Okrenuo se da se pogleda kroz red između klupa koji je vodič do oltara gdje je već stajao Gabriel sa svojim bratom i šogorom. Sva su trojica na sebi imali crne Armanijeve smokinge i snjeţno bijele košulje. Pa ipak, Scott i Aaron su izbjegli Gabrielov izbor leptirke i radije su odabrali obične kravate jer su leptirke, kako je Scott rekao, »za starce, mlade republikance ili profesore«. »Jesi li sigurna u sve ovo?« upitao ju je Tom. »Ako imaš ikakve sumnje, nazvat ću taksi i vodim te kući iz ovih stopa.« Julia mu je stegnula ruku. »Nema nikakve sumnje. Gabriel moţda nije savršen, ali je savršen za mene. Pripadamo jedno drugom.« »Rekao sam mu da očekujem da se brine za moju djevojčicu. Da ćemo, ako nije na to spreman, imati problema. Rekao je da, ako se bude prema tebi ponašao išta lošije nego što zasluţuješ, mogu doći po njega s puškom.« Tom se široko osmjehnuo. »Rekao sam mu da mi to sasvim odgovara.«

»Jesi li spremna?« Julia je duboko udahnula. »Jesam.« »Onda obavimo to.« Ponudio je Juliji ruku i kimnuo djeverušama da mogu dati znak da zasvira Bachovo »Schafe konnen sicher weiden«.

Kad su Julia i Tom ušli u Baziliku uz melodiju »Jesus bleibet meine Freude«, Gabriel je uhvatio njezin pogled i preko lica mu se prostro širok osmijeh. Siječanjsko je sunce virilo kroz vrata i osvjetljavalo mladu s leđa tako da je izgledalo kao da joj oko glave pod velom sja aura.

Gabriel se nije mogao prestati smiješiti. Smiješio se cijelo vrijeme mise uključujući i njegove zakletve svojoj ţeni i solo sopransku izvedbu izbora iz Bachova Wachetauf, ruft uns die Stimme i Mozartova Exsultate, jubilarne.

Poslije ceremonije stavio je drhtave prste na Julijin veo i paţljivo ga podigao. Stavio joj je palčeve ispod očiju i obrisao joj suze radosnice koje su joj potekle na oči, pa je poljubio. Taj je poljubac bio njeţan i čedan, ali pun obećanja. Onda su se spustili u donji dio crkve u kriptu.

Nisu to bili planirali. A nekako, spletenih ruku sami su od sebe stali prilaziti grobu svetog Franje. U tihoj tami, na mjestu na kojem je Gabriel imao svoje neopisivo iskustvo prije nekoliko mjeseci oboje su kleknuli i pomolili se. Svako je od njih u sebi zahvalilo Bogu na drugome, za mnoge blagoslove što ih je dao, za Grace i Maiju, za njihove očeve i braću i sestre.

Kad je Gabriel napokon ustao i upalio jednu svijeću, svako je od njih zamolilo Boga za još jedan blagoslov. Jedno malo čudo iz velikodušne njegove milosti. Kad su završili svoje molitve, oko njih se kao pokrov ovio čudan, ali utješan osjećaj. »Ne plači, mila moja.« Gabriel ju je uzeo za ruku i pomogao joj da ustane. Obrisao joj je suze i poljubio je. »Molim te, nemoj plakati.« »Tako sam sretna«, rekla je i nasmiješila mu se. »Tako te volim.« »I ja sam sretan. Neprekidno se pitam kako se sve to dogodilo. Kako sam te uopće ponovno našao i uvjerio te da mi budeš ţena?« »Nebo nam se nasmiješilo.« Podigla se na prste i poljubila svog muţa pokraj groba svetog Franje bez srama jer je znala da je svoje riječi izgovorila iskreno.

Te večeri presvukli su se u odjeću za medeni mjesec, tamno odijelo za Gabriela i purpurnu haljinu za Juliju, i sjeli u automobil s vozačem što ga je Gabriel unajmio.

Domalo je automobil vozio prilazom jednoj villi blizu Todija. Bila je to ista ona vila koju je Gabriel unajmio kad su bili u Italiji prethodne godine. »Naša kuća«, šapnula je čim su je ugledali. »Jest.« Poljubio joj je nadlanicu i pomogao joj da izađe iz automobila. Onda ju je uzeo u naručje i prenio je preko praga. »Jesi li razočarana? Mislio sam da bi ti bilo draţe neko mirnije mjesto za nas, ali ako ne moţemo otići u Veneciju ili u Rim. Povest ću te kamo god poţeliš ići.« Spustio ju je na tlo. »Ovo je savršeno. Tako sam sretna što si nas odlučio dovesti ovamo.« Bacila mu se oko vrata.

Nakon nekog vremena odmaknuo se od nje. »Moram prtljagu odnijeti na kat. Jesi li gladna?« Julia se nasmijala od uha od uha. »Mogla bih jesti.« »Pogledaj ima li što primamljivo u kuhinji, a ja ću ti se začas pridruţiti.« Nagnula se prema njemu s vragolastim izrazom na licu. »Jedina stvar u kuhinji koja mi moţe biti primamljiva bit ćeš ti na kuhinjskom stolu.« Njezin vrući prijedlog bio je odjek njihova prethodnog boravka u toj kući kad su nekoliko puta krstili taj stol. Duboko je zaječao, pa hitro odnio kovčege na kat kao da ga netko goni.

U kuhinji je Julia našla potpuno opremljenu smočnicu, kao i hladnjak. Nasmijala se kad je vidjela nekoliko boca soka od brusnice koje su stajale poslagane na pult i kao da su čekale samo nju. Samo što je otvorila bocu Perriera i pripremila pladanj sa sirevima, Gabriel se već vratio. Kad je uletio u kuhinju izgledalo je kao da je nekoliko godina mladi, dječački čak, a oči su mu sjale od radosti. »To izgleda slasno. Hvala ti.« Sjeo je kraj nje i znakovito odmjerio kuhinjski stol. »Ali moram reći da bi mi bilo draţe da nam se prvih nekoliko puta odvije u krevetu.« Julia je osjetila kako joj koţa gori. »Ovaj je stol za mene prepun sretnih uspomena. »I za mene. Ali imamo svu silu vremena da napravimo i nove uspomene. Bolje.« Pogledao ju je vrelo.

Osjetila je kako joj se lepet ţudnje pojačava. »Je li ti vjenčanje bilo onakvo kakvom si se nadala?« Gledao ju je nestrpljivo. Nalio im je po jednu čašu mineralne vode. »Bilo je bolje. Misa, glazba... nevjerojatno je vjenčati se u Bazilici. Tamo se osjeća takav mir.« Gabriel je kimnuo jer je i on imao isti osjećaj. »Drago mi je što smo pozvali samo obitelj i bliske prijatelje. Ţao mi je što nisam imala više mogućnosti da razgovaram s Katherine Picton makar sam vidjela da si ti s njom plesao dvaput.« Julia se pretvarala da se naljutila.

Pogledao ju je laţno iznenađen. »Zbilja? Dvaput sam plesao s njom? To je prilično impresivno za nekog od sedamdeset i koju godinu. Čudim se da je drţala korak sa mnom.« Julia je zakolutala očima zbog njegova pretencioznog izbora riječi. »Vi ste dva puta plesali s Richardom, gospođo Emerson. Mislim da smo tu jednaki.« »On je sada i meni otac. I odlično pleše. Vrlo elegantno.« »Bolje od mene?« Gabriel je glumio ljubomoru.

»Nitko nije bolji od tebe, dragi.« Nagnula se prema njemu da mu poljupcem opusti naškubljene usne. »Što misliš, hoće li se on ikada ponovno ţeniti.« »Neće.« »Zašto neće?« Uzeo ju je za ruku i njeţno joj pomilovao prste, jedan po jedan. »Zato što je Grace bila njegova Beatrice. Kad jednom iskusiš ljubav kao što je bila ta, sve manje od toga izgleda ti kao puka sjena.« Tuţno se nasmiješio. »Čudnovato, isto je tako bilo u Graceinoj najdraţoj knjizi, Opasno milosrđe. Sheldon Vanauken nikad se nije ponovno oţenio nakon smrti svoje ţene. Dante je izgubio Beatrice kad je imala samo dvadeset četiri godine. Oplakivao ju je do kraja ţivota. Da ja tebe izgubim, i sa mnom bi bilo isto. Nikada neće biti nijedne druge. Nikad«, naglasio je, a u očima mu je bljesnuo ţestok, ali ljubavni sjaj. »Zanima me hoće li se moj otac ponovno ţeniti." »Bi li ti smetalo ako to učini?« Slegnula je ramenima. »Ne bi. Trebalo bi malo navikavanja, ali drago mi je što se vida s nekim dobrim. Ţelim mu da bude sretan. Ţelim mu da ima kraj sebe neku dobru osobu s kojom moţe zajedno ostarjeti.« »Veselim se što ću dočekati starost s tobom«, rekao je Gabriel. »A ti si svakako dobra.« »I ja se veselim što ću s tobom.« Muţ i ţena pogledali su jedno drugo, onda su dovršili svoj objed mirno i opušteno. A poslije, Gabriel je ustao i pruţio ruku. »Još ti nisam dao vjenčane darove.« Uzela ga je za ruku, a prstima je dotaknula njegov vjenčani prsten. »Mislila sam da su naši darovi naše prstenje u koje je s unutarnje strane ugravirano: Moja voljena pripada meni, i a ja njoj.« »Ima još.« Poveo ju je do kamina i stao.

Kad su ušli u kuću, Julia nije primijetila da umjetnine koja je ranije visjela nad njim više nije bilo. Na njezinu je mjestu bilo veliko i impresivno ulje na platnu koje je prikazivalo muškarca i ţenu u strastvenu zagrljaju.

Prišla je korak bliţe platnu, privučena zapanjujućom slikom.

Muškarac i ţena grlili su jedno drugo, muškarac gol do pasa i blago niţe postavljen od ţene kao da joj kleči pred nogama, a glavu joj oslanja na krilo. Ţenski je lik pognut, gol i nehajno obavljen u nešto nalik plahti s kreveta, drţi muškarca za leđa i slabine, a glava joj je spuštena između njegovih lopatica na leđima. Zapravo, bilo je teško reći gdje njegovo tijelo počinje, a njezino završava, toliko su bili isprepleteni, gotovo kao krug. S platna su zračili ţudnja i očaj kao da se par netom pomirio nakon tučnjave ili se ponovno našao nakon poduljeg rastanka. »Pa to smo mi«, prodahtala je Julia i zatreptala od zaprepaštenja.

Muškarčevo je lice djelomično skriveno u ţenskom krilu, usne je priljubio uz njezino golo bedro. Ali to je bilo Gabrielovo lice, u to nije moglo biti sumnje. Ţensko lice bilo je Julijino, oči blaţeno zatvorene, na rubu punih joj usana igra sitan smiješak dok gleda u promatrača. Izgleda sretno. »Ali kako?« Gabriel je stajao iza nje i stavio joj ruko preko ramena. »Pozirao sam umjetniku i dao mu tvoje fotografije." »Fotografije?« Nagnuo se da je poljubi u vrat. »Zar ne prepoznaješ svoju pozu? To je studija onih fotografija što sam ih snimio u Belizeu. Sjećaš li se onog jutra nakon što si prvi put obukla korzet? Leţala si na krevetu... « Juliji su se oči raširile kad se prisjetila. »Sviđa ti se?« Gabrielov uobičajeno siguran ton zazvučao je iznenađujuće nesigurno. »Ţelio sam nešto... ah... osobno za uspomenu na naše vjenčanje.«

»Divno je. Samo sam iznenađena.« Tijelo mu se opustilo. »Hvala ti.« Uzela ga je za ruku i njeţno pritisnula usne o njegov dlan. »Prekrasan je to dar.« »Drago mi je što ti se dopada. Ali ima jedna sitnica.« Prišao je polici iznad kamina da s nje dohvati zlatnu jabuku poznata izgleda. »Odakle ona tu?« nasmiješila se Julia. »Otvori je, gospodo Emerson.« Podignula je poklopac i unutra našla velik ključ starinskog izgleda. Upitno je pogledala Gabriela. »Čarobni ključ? Za tajni vrt? Ili za ormar koji vodi u Narniju?« »Vrlo smiješno. Dođi sa mnom.« Uhvatio ju je za ručni zglob i prinio ga svojim usnama. Zastao je na njezinoj koţi. »Kamo idemo?« »Vidjet ćeš.« Poveo ju je kroz ulazna vrata i zatvorio ih za njima. Stajali su na trijemu okruţeni tamom koju su osvjetljavala svjetla što su visjela s kamenih zidova. »Iskušaj ključ.« »Molim? Ovdje?« »Samo pokušaj.« Gabriel se zaljuljao na petama u nastojanju da prikrije iznenadan nemir.

Julia je stavila ključ u bravu i okrenula ga. Začula je kako je brava škljocnula i jednim pokretom vrata se širom otvorila. »Hvala ti što si mi postala ţena«, šapnuo je. »Dobro došla kući.« Pogledala ga je kao da ne vjeruje od čuda. »Bili smo sretni ovdje«, rekao je blago. »Ţelio sam da imamo mjesto na koje moţemo pobjeći, negdje gdje su uspomene divne.« Posegnuo je i lako joj taknuo ruku. »Moţemo doći ovamo na odmor kad nismo u Selinsgroveu. Ovdje moţeš pisati svoju disertaciju ako ţeliš. Iako ne volim biti odvojen od tebe više od jednog dana.« Julia ga je poljubila i zahvalila mu po tko zna koji put na njegovu bogatu daru. Stajali su nekoliko trenutaka i uţivali u uzajamnim dodirima, a srca su im kucala sve brţe.

Ne prekidajući poljubac, podigao ju je i ponio nazad u kuću, pa uz stube u spavaću sobu. Zavrtio se u krug, zadivljen time kako je široka suknja njezine ljubičaste haljine zalepršala dok ju je okretao. »Mislim da ti nešto dugujem.« »A što je to?« nasmijala se Julia dok ju je Gabriel pritiskao uz sebe. Pruţio je ruku preko njezina ramena i šapnuo joj: »Seks pomirenja.« Sva se najeţila od tona njegova glasa.

Protrljao ju je gore-dolje po goloj ruci. »Je li ti hladno?" »Nije. Uzbuđena sam.« »Odlično.« Maknuo joj je kosu s lica da je moţe poljubiti u vrat, pa je počeo zabavljati poljupcima. »I tek da znaš, imam mnogo toga za pomirenje. Zapravo, mislim da će mi za to trebati cijela noć.« »Cijela noć?« pitala je Julia i blago se zakašljala. »Cijela noć, dobar dio jutra.« Već se počela topiti u njegovu zagrljaju kad se on povukao, ali tako što joj je prvo ţarko pritisnuo usta i jezik na oblinu ramena. »Dok se spremaš za krevet, ţelim da razmišljaš o svim načinima na koje ću te zadovoljavati.« Prešao joj je jednim prstom niz vrat, što je djelovalo kao obećanje. Onda ju je pustio i izazovno joj namignuo.

Julia je izvadila svoje rublje iz prtljage i otišla u kupaonicu. Kad je bila u kupovini odjeće za njihovu prvu bračnu noć, sva je bila prestrašena. Nije bila sigurna što da izabere, a da on to već prije nije vidio.

U malenu dućanu u ulici Newbury našla je točno ono što je i traţila - dugačku svilenu spavaćicu u boji merlota s dubokim izrezom oko vrata. Ali krunski sjaj davale su vezice na leđima koje su se spuštale gotovo do nepristojne razine. Odabrala je tu spavaćicu jer je znala da će on uţivati kad ih bude razvezivao. Na mnogo načina.

Ostavila je da joj kosa bude zadignuta, a usne je namazala tek laganim slojem sjajila.

Obula je crne cipele s visokim petama što ih je kupila za njihovo bračno putovanje. Otvorila je vrata kupaonice.

Gabriel ju je čekao.

Spavaća se soba kupala u svjetlu svijeća, mirisala je na sandalovinu, a Julia je čula njeţnu glazbu koja je dopirala odnekud. Bio je to drukčiji popis pjesama od onoga u kojem su ranije uţivali, ali joj se svejedno dopao.

Prišao joj je u bijeloj košulji i hlačama. Košulja mu nije bila uvučena u hlače i bila mu je raskopčana gotovo do struka. Bio je bosonog. Pruţio je ruku i ona mu je prišla i obgrlila ga oko leđa. »Izuzetna si«, prošaptao je, a ruke su mu zamalo zadrhtale kad su se spustile preko njezine gole koţe koja se promolila između vezica. »Gotovo da sam zaboravio koliko si lijepa uz svjetlo svijeća. Gotovo, ali ne sasvim.« Nasmiješila mu stisnuta uz njegova prsa. »Mogu li?« Pokazao je prstom na njezinu zadignutu kosu, a ona je kimnula glavom.

Mnogi bi muškarci izvadili sve ukosnice odjednom, ako bi ih uopće mogli naći, i tako brzo oslobodili pramenove da se mogu prebaciti na nešto drugo. Ali Gabriel nije bio mnogi muškarci.

Bolno lagano zavukao je svoje dugačke prste u njezinu kosu dok nije dotaknuo ukosnicu, a onda je njeţno odstranio i pustio jedan uvojak da padne. Ponavljao je taj postupak dok se Julijina kosa nije rasula u valovima preko svjetloputih ramena. Tijelo joj je ţivjelo od ţelje.

Stavio joj je ruke na obraze i duboko joj se zagledao u oči. »Reci mi koja je tvoja ţelja.

Ova noć je tvoja. Na tvojoj sam zapovijedi.« »Nema zapovijedi.« Julia mu je dvaput okusila usne. »Samo mi pokaţi da me voliš.« »Julianne, volim te svom svojom ljubavlju. Ali noćas se slavi eros.« Gabriel joj je obasuo gola ramena nestrpljivim, uzavrelim poljupcima. Potom je stao iza nje i milovao joj razgolićenu koţu na leđima. »Hvala ti za ovaj dar.« »Za moj dar?« »Tvoje tijelo, tako primamljivo ogrnuto samo za mene.« Zastao je dok je pogledom sijevnuo do njezinih stopala, »I tvoje cipele. Sigurno su ti neudobne nakon ovako duga dana.« »Nisam primijetila.« Počeo se igrati s dijamantima na njezinim ušima. »Kako to?" »Zato što sam mogla misliti samo na to vodim ljubav s tobom.« »Ni ja nisam mogao misliti ni na što drugo danima. Mjesecima. »Gabriel je oštro udahnuo i počeo joj rukama prelaziti gore-dolje po goloj puti. »Ja sam jedini muškarac koji te vidio golu u svoj tvojoj slavi i koji zna kako se glasaš kad uţivaš. Tvoje me tijelo prepoznaje, Julianne. Zna moj dodir.« Počeo je od donjeg dijela njezinih leđa, raspleo joj je čvor na vezici i paţljivo prošao prstima po satenskim naramenicama. »Jesi li nervozna?« Gabriel je pruţio ruku da joj podigne bradu ustranu kako bi joj moţe vidjeti profil. »Već je prošlo toliko vremena.« »Polako ću. Malo... ah... ţivlje aktivnosti uslijedit će poslije, nakon što te uspješno ponovno upoznam.« Usmjerio je nos prema golu zidu, a Julia je osjetila da joj koţa bridi od iščekivanja.

Polako joj je rastvorio vezice dok joj leđa nisu bila potpuno gola. Onda joj je poloţio dlanove na koţu i počeo ih povlačiti gore-dolje. »Gorim za tobom. Sve ove mjesece dok sam te čekao, čekao sam da te odvedem u krevet.« Okrenuo se prema njoj tako da mu je stajala sučelice. Bez ikakve ceremonije spustio joj je naramenice spavaćice niz ruke. Pogledom je pratio šuštavu svilu kako klizi niz njezino tijelo i pada na pod.

Stajala je pored njim gola, ruku spuštenih uz tijelo. »Veličanstveno«, prodahtao je, a gladnim je očima odmjeravao svaki centimetar na njoj s pomnom sporošću.

Nezadovoljna time što je u središtu pozornosti, počela mu je raskopčavati košulju.

Spustila mu ju je preko ramena, pa mu pritisnula usne na tetovaţu, grickala mu i ljubila prsne mišiće, pa se načas bacila na posao oko njegovih hlača.

Domalo je i on bio gol pa je vidjela dokaz njegova uzbuđenja. Napravio je pokret da je poljubi, ali ga je zaustavila.

Revnosnim je prstima započela s njegovom kosom, pa mu počela istraţivati tijelo i odavala mu poštovanje jagodicama na prstima i usnama. Njegovo lice, njegova usta, njegova čeljust, njegova ramena, njegova isklesana prsa i trbušni mišići. Njegove ruke i bedra...

Uhvatio ju je za ruku prije nego što ga je njome zagrlila pa joj stao šaptati slatke riječi.

Riječi divljenja na talijanskom, a prepoznala je da dolaze iz Danteova pera. Podigao ju je i ponio u velik krevet s baldahinom i posjeo je na njegov rub. Onda je kleknuo pred nju na pod. »Gdje da počnem?« pitao ju je, a oči su mu malčice potamnjele dok joj je rukom prelazio preko ravnine trbuha pa niz bokove. »Reci mi.« Julia je brzo udahnula i odmahnula glavom.

»Da počnem tu?« Nagnuo se i usnama pa joj preko usana prešao najtanahnijim dodirom jezika. »Ili ovdje?« Pomilovao joj je grudi, pa ih počeo dirati usnama, lickati i draškati.

Zatvorila je oči i zadahtala od uzbuđenja. »A što veliš za ovo ovdje?« Prstom joj je polako napravio krug oko pupka pa joj zatreperio usnama po trbuhu.

Stenjala je i povukla ga za kosu. »Sve što ţelim jesi samo ti.« »Pa onda me imaj.« Poljubila ga je, a on je odgovorio sladeći se njezinim ustima polako njeţnim, sporim pokretima. Kad je osjetio da joj se ubrzavaju otkucaji srca, uzeo ju je za lijevo stopalo i počeo joj skidati cipelu. »Zar ne ţeliš da ostanu na meni?« pitala ga je. »Kupila sam ih za ovu noć.« »Čuvajmo ih za poslije, kad budemo krstili zid.« Gabrielov je glas bio tih kao šapat i dolazio je iz grla. Polako joj je skinuo cipele i nekoliko joj trenutaka masirao lijevu nogu, a posebnu je pozornost posvetio svodovima na tabanima. Potom ju je pogurnuo na sredinu kreveta i ispruţio se kraj nje. »Vjeruješ li mi?« »Vjerujem.« Njeţno joj je poljubio usne. »Dugo sam čekao trenutak da čujem da to kaţeš i znam da tako i misliš.« »Naravno da mislim. Prošlost je ostala iza nas.« »Pa hajdemo onda nadoknaditi izgubljeno vrijeme.« Njeţno ju je počeo dirati i maziti rukama, a pokreti su mu bili promišljeni, ali strastveni. Pridodao je usta pa stao grickati i sisati da se uskladi s njezinim uzdisajima. Srce mu je nabujalo od radosti zbog tih zvukova i pokreta njezina tijela koje se pod njegovim dodirima previjalo s jedne strane na drugu.

Kad je počela ubrzano prelaziti preko njegovih leđa rukama koje su se na koncu smirile na njegovoj straţnjici, on se prostro iznad nje i doveo im tijela u savršeno poravnanje.

Gledao ju je odozgo i šapnuo: »Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, gle, kako si lijepa, imaš oči kao golubica. Usne su tvoje kao trake od grimiza i riječi su tvoje draţesne.1« Julia se propela da pritisne usne uz njegove, pa mu je uzvratila. »Ne tjeraj me da čekam.« »Pozivaš me da uđem?« Julia joj je kimnula u trenutku kad ju je blijesak vreline sunuo površinom koţe. »Muţu moj." »Moj smeđooki anđele.« Igrao se jezikom u njezinim ustima dok su im se tijela pretapala jedno u drugo pa su domalo postali jedno dok su im zajedničke krike gušili zubi i jezici.

Gabrielov je ritam iz početka bio spor kao mirno ljeskanje valova o sprud. Ţelio je da taj doţivljaj traje vječno jer u tom trenutku, dok je zurio u ljubljene oči svoje ţene, shvatio je da su njihovi raniji doţivljaji, uzbudljivi kao što su bili, blijedi u usporedbi s uzvišenošću sadašnjeg spajanja.

Bila je kost njegove kosti i meso njegova mesa. Bila je duša njegove duše i njegova ţena i ţelio je samo to da joj donese radost. Oboţavao ju potpuno obuzet.

Julia mu je prelazila preko čela, nabranog od koncentracije, a oči su mu sada bile čvrsto zatvorene. »Volim ovaj pogled«, promrmljala je. »Koji pogled?« »Ti imaš zatvorene oči, čelo ti nabrano, usne stegnute... tako izgledaš samo kad... svršavaš.«

Otvorio je oči, a ona je ugledala iskre u njihovim safirnim dubinama. »Zbilja, gospođo Emerson?« »Tako mi je nedostajao taj pogled. Tako je seksi.« »Laskaš mi.« Zvučalo je kao da se Gabriel srami. »Ţeljela bih imati tvoju sliku ili fotografiju takvog lica.« Razigrano se namrštio. »Takva bi slika moţda mogla biti malo previše.« Julia se nasmijala. »A to mi kaţe čovjek koji je ukrasio svoju sobu fotografijama na kojima je gol.« »Jedine fotografije u mojoj sobi bit će tvoje, moja izuzetna ţeno.« Ritam mu se pojačao i iznenadio Juliju.

Dok je dahtao uţivajući u njoj, Gabriel joj je zagnjurio lice u vrat. »Tako si zanosna. Tvoja kosa, tvoja koţa.« »Lijepa sam od tvoje ljubavi.« »Onda mi daj da te volim zauvijek.« Izvila se u leđima. »Da, zauvijek. Molim te.« Gabriel se hitro pokrenuo, usnama se igrao po njezinu vratu, sisao ga i njeţno uvlačio njezinu koţu u usta.

Kao odgovor na to ona ga je rukama uhvatila za kukove, gurala ga i potezala dok nije došla blizu, vrlo blizu. »Otvori oči«, prodahtao je i počeo se još brţe kretati.

Julia se zagledala u tamne, ali njeţne oči svog muţa, tako ţive od strasti i istinske ljubavi. »Volim te«, rekla mu je, a tada su joj se oči počele otvarati i zaklapati od osjećaja koji su je obuzeli.

Taj put Gabriel nije zatvorio oči kad mu se čelo nabralo od koncentracije. »Volim te«, dahtao je sa svakim pokretom, svakim pokretom kad bi gola koţa kliznula uz drugu, dok oboje nisu bili zadovoljeni pa se smirili.

Samo što nije svanulo, a Julia se probudila iznenada.

Njezin je lijepi muţ bio kraj nje, usnuo kao dječak. Bilo je to lice mladića što ga je srela na straţnjem trijemu kod Grace. Prešla mu je prstom preko obrva i tek izrasle brade i kroz nju je prošao veličanstven osjećaj ljubavi. Veličanstven osjećaj zadovoljstva i radosti.

Nije ga htjela probuditi nego se išuljala iz kreveta. Podigla je njegovu odbačenu košulju s poda i obukla je, pa na prstima otišla na balkon.

Neznatan tračak svjetla treperio je na obzoru ponad blago valovitih breţuljaka umbrijskog krajolika. Zrak je bio svjeţ, prehladan da bi se bilo igdje nego samo u toploj kadi, ali pogled je bio neizrecivo lijep i osjetila je potrebu da upije njegovu ljepotu. Sama.

Dok je odrastala, mislila je da nije vrijedna toga da zadovoljava svoje najdublje ţudnje, da bude apsolutno voljena. Više nije tako mislila. Tog joj je jutra iz duše navirao izraz zahvalnosti i strujao ravno u nebo.

Gabriel je ispruţio ruku na Julijinu stranu kreveta, ali je naišao samo na njezin jastuk.

Trebao mu je koji trenutak da se probudi jer je bio iscrpljen od aktivnosti prethodne noći i ranog jutra. Vodili su ljubav nekoliko puta i naizmjence oboţavali tijelo jedno drugome ustima i rukama.

Smiješio se. Svi njezini strahovi kao da su sasvim nestali. Je li to bilo samo zbog toga što je sada udana? Ili je to bilo zbog toga što je prošlo dovoljno vremena otkako izvan svake sumnje zna da je on neće iskoristiti?

Nije znao. Ali, bio je zadovoljan jer je ona bila zadovoljna. I kad mu se sva dala na način na koji prije nikako nije bila u stanju, sviđao mu se taj dar koji mu je dan iz ljubavi i apsolutnog povjerenja.

Pa ipak, kad se probudio u praznu krevetu, u njega se uvukla nervoza. Stoga, umjesto da se zadovolji tim tihim mislima, brzo je krenuo u potragu za svojom voljenom. Nije mu dugo trebalo da je nađe. »Jesi li dobro«, zazvao ju je dok je izlazio na balkon. »Divno sam. Sretna sam.« »Uhvatit ćeš upalu pluća«, ukorio ju je pa skinuo svoj ogrtač i ogrnuo je.

Okrenula se da mu zahvali i opazila da je gol. »Uhvatit ćeš je i ti.« Nacerio se, pa stao ispred nje, raskrilio joj ogrtač pa se uvukao k njoj i oboje ih ogrnuo.

Uzdahnula je od ugodna dodira njihovih golih tijela koja su se stisnula jedno uz drugo. »Je li ti sve bilo onako kako voliš?« Gabriel joj je trljao leđa preko ogrtača. »Ne vidiš?« »Nismo mnogo razgovarali, ako se sjećaš. Moţda sam te zadrţao dokasna. Znam da smo nadoknađivali, ali... « »Malo sam izvan prakse, ali sam divno izmorena.« Pocrvenjela je. Noćas je bilo ljepše nego kad smo prvi put bili skupa. I svakako, kako si sam rekao, ţešće.« Zahihotao se. »Slaţem se.« »Kroz toliko toga smo prošli. Osjećam da nam je veza dublja.« Protrljala mu je nos o rame. »I više ne moram strahovati da ćeš mi nestati.« »Ja sam tvoj«, šapnuo joj je. »I ja osjećam tu vezu. Baš ono što mi je trebalo. Baš ono što ti zasluţuješ. Kad te diram, kad te gledam u oči, vidim našu prošlost i našu budućnost.« Zastao je i pridignuo joj lice da je bolje vidi. »To je očaravajuće.« Julia ga je njeţno poljubila i priljubila mu se bliţe u zagrljaj. »Predugo sam bio u sjenama.« Gabrielov je glas bio pun emocija. »Jedva čekam da budem na svjetlu. S tobom.« Stavila mu je ruke na obraze i prisilila ga da je pogleda.

»Sada jesmo na svjetlu. I volim te.« »Kao što i ja volim tebe, Julianne. Tvoj sam cijeli ovaj ţivot i sljedeći.« Poljubio joj je još jednom usne, pa je poveo u spavaću sobu.

Duţan sam pokojnoj Dorothy L. Sayers, pokojnom Charlesu Willamsu, Marku Misu, svojoj prijateljici Katherine Picton i Američkom Danteovom društvu za njihovu ekspertizu o Boţanskoj komediji Dantea Alighierija koja mi je pomogla u radu. U ovom romanu sluţio sam se konvencijama Danteovog društva u pisanju velikih slova za mjesta kao što su Pakao i Raj. Nadahnuli su me umjetnički rad Sandra Botticellija i neusporediv prostor galerije Uffizi u Firenci. Gradovi Toronto, Firenca i Cambridge dali su mi svoj ambijent zajedno s okrugom Selinsgrove.

Našao sam nekoliko elektroničkih arhiva koji su mi uvelike pomogli, naročito Digitalni projekt Dante Sveučilišta Columbia, Danteworlds Sveučilišta Texas u Austinu, te Danteov svijet Sveučilišta Virginija. Konzultirao sam internetski arhiv za inačice prijevoda La vita nuova Dantea Gabriela Rossettija zajedno s talijanskim originalom koji je citiran u ovoj knjizi.

Citirao sam i prijevod Boţanske komedije Henryja Wadswortha Longfellowa. Tekst iz Abelardova pisma Heloise uzet je iz anonimnog prijevoda iz 1901.

Zahvalan sam Jennifer koja je pročitala prvu ruku ove priče i dala konstruktivnu kritiku svake daljnje faze. Ove knjige ne bi bilo bez njezina bodrenja i prijateljstva. Zahvalan sam Nini za njezin kreativan doprinos i mudrost. Hvala i Kris koja je pročitala roman i dala pronicljive naputke tijekom procesa revizije.

Duţan sam zahvaliti divnom osoblju Omnifica, naročito Elizabeth, Lynette, CJ, Kim, Coreen, Michi i Enn. Bilo je zadovoljstvo raditi s vama.

Jednako tako ţelim zahvaliti onima koji su pročitali raniju inačicu moje priče i dali svoje kritike, sugestije i podršku, naročito Muzama, Tori, Elizabeth de Vos, Eleni, Marinelli i Eriki.

Na koncu, ţelim zahvaliti svojim čitateljima i svojoj obitelji. Vaša neprekidna podrška neprocjenjiva je.

SR Lent, 2012.

Sylvain Reynard pseudonim je autora koji se vješto skriva od znatiţeljne javnosti i sve što se zna jest da ţivi u Kanadi, voli i proučava renesansnu umjetnost te, naravno, Dantea.

Autorica Pedeset nijansi u svojoj knjizi napisala mu je i posvetu: »SR, hvala ti za korisne savjete od početka i što si bio prvi.« Njegova trilogija izazvala je tolik interes u svijetu da čitatelji obilaze Toronto i Firenzu putevima glavnih junaka i uporno pokušavaju otkriti identitet tajnovitog autora.

Sylvain pokušava podići svijest o različitim dobrotvornim organizacijama. Više o tome moţete saznati naTwitteru: @sylvainreynard.