dr. sc. Dina MARKOVIÆ

dr. sc. Dina MAR KO VIÆ

Pe i æe ve pu to pi sno-ese ji sti è ke bil ješ ke o nje ma è koj i au strij skoj um jet no sti

Autorica piše o Peiæevim fragmentima Evropskih skitnji u kojima pisac putopisno esejizira o njemaèkoj i austrijskoj umjetnosti u slikarstvu i književnosti.

Kljuène rijeèi: Peiæ, putopisno-esejistièka bilješka, njemaèka i austrijska umjetnost

I. Nje ma è ka

U kontekstu Evropskih skitnji, putopisni esej Njemaèka, peti je po redu te se sastoji od sljedeæih cjelovitih fragmenata: 1. Lucas Cranach stariji; jedan je od triju najveæih njemaèkih slikara, pored Durera i Holbeina. On je vitenberški dvorski slikar, pristaša reformacije. Oslikao je mnoga djela protestantske književnosti. Živio je i radio u vrijeme njemaèke renesanse, ali je njegov slikarski cinizam i grubijanstvo u tvrdoæi i ritmu crte te plošna metoda slikanja bojom kao i izduživanje u proporciji figure više u gotièkom nego renesansnom stilu. U njegovu sirovom slikarskom naturalizmu Peiæ istièe psihologiju pa kaže: "Crtalo drži kao nož, a kistom ne boja nego bièuje!"1 . 2. Heine je drugi putopisno-esejistièki tekst u kojem Peiæ piše o Heineovu testamentu i Heineovoj želji da ga pokopaju na montmartreovskom groblju jer je cijeli život bio zaljubljen u Francusku revoluciju. Razmatrajuæi njegove memoare i naglašujuæi Heineovu slikarsku percepciju pisanja. Peiæ kaže: "Pero je držao kao kist; poetski sitnorezbareæi naèinom inkrustriranja i intarziranja, pišuæi svojom slikarskom ironijom." /1:(186)/ 3.U fragmentu O Minhenskim bilješkama, Peiæ prvo putopisno opisuje ulazak vlaka u München kao snažnu pjesnièku invokaciju s konotacijom "crne/ tamne rose koja se razlijevala niz razdanjeno staklo vlaka" metaforièki dovodeæi èitatelja u oèuðujuæi svijet teške i suhoparne esejistièke graðe o tragiènoj izgubljenosti faktografije / slika i isprava/ vezanih za školovanje hrvatskog slikara Miroslava Kraljeviæa u njemaèkoj školi Huga Habermanna, Zeichenschule, u koju je upisan 1907. pod brojem 3317. 4. je fragmenat Prijatelj velike trojice, sav u znaku traženja i pronalaženja Poljaka Karela Olszewskog, slikara - prijatelja triju velikih hrvatskih slikara:

1 Matko Peiæ: Evropske skitnje, Znanje, Zagreb, 1985. na str. 181.

Raèiæa, Beciæa i Kraljeviæa. Zahvaljujuæi pismu koje mu je uruèila Beciæeva udovica, gospoða Ljuba Beciæ, Peiæ je pronašao stan slikara Karela Olszewskog u Münchenu. Peiæ kaže da je " (...) ušao u mali arhiv hrvatske umjetnosti u stranom svijetu." /1:(193)/ Kljuènom rijeèju smrt Peiæ otvara tragièna vrata u povijest hrvatskog slikarstva tijekom Raèiæeva i Kraljeviæeva münchenskog i pariškog školovanja.

II. Au stri ja

U kontekstu knjige, putopisno-esejistièki tekst Austrija, sedmi je u slijedu i sastoji se od èetiri sljedeæa dijela: 1. fragmenat Po Austriji, prvenstveno jezikoslovno-stilematski usmjerava èitatelja estetskoj doživljajnosti. Emotivno ga obavješæuje da putopisac Austrijom putuje, osjeæa i zapisuje reèenice sa zanosnim uskliènicima "kao putnik koji je došao iz zemlje naše prabake Marije Terezije!" Èini se kao da njegove putopisne eseje treba èitati prisno, neposredno i ravnopravno s onim prisnim "ti" izmeðu pisca i èitatelja, kada tekstom ne bi vladao Peiæev omiljeni ironijski paradoks koji dominantno iz reèenice u reèenicu, iz fragmenta u fragmenat, oèuðuje i vlada cijelim tekstom kao enigmatski kljuè za otvaranje ili zatvaranje vrata u sporazumijevanju izmeðu èitatelja i pisca. Primjerice putopišèevo "ah" èitatelju otvara idilièna vrata u mnoga mala austrijska sela i mjesta, kao recimo u "Wildon koji se nalazi na rjeèici, odnosno mirisavu potoèiæu Kainach" u "mjestašcu divlja imena i pitomih žitelji" mjestašcu s mnogo svetaèkih kipova (Nepomuka, Kristofora, Sebastijana, Roka i Magdalene) i "gdje bih", piše Peiæ, "mogao živjeti, da gledajuæi sanjam!" ali, veæ u drugom dijelu fragmenta Peiæ nas šokira spoznajom: "Ali, ma kako gledao, evo izlazeæi iz ovog divljeg i svetog austrijskog mjestanca - sna nema u mojim oèima!" 2. fragment Marija Terezija i njezino doba, naziv je velike izložbe u labirintu dvorca s "tiradom neukrotivih detalja" sav u znaku Terezijina jasna, odmjerena i uredna rukopisa kojim piše B tako da ga kiti èistom, kao sjeèivo oštrom kvaèicom, a broj dva piše kao da crta labuda" / 1:241)/u znaku carice koja je bila vrsna pjevaèica, plesaèica i crtaèica. 3. fragment, Josip II. i njegovo doba, je reprezentativna izložba u ljupkom gradiæu Melk na Dunavu, sve kontra baroknom i rokokoovskom Schönbrunnu, sva u "znaku ravne crte i pravog kuta" Josipa II., u znaku kolijevke od tvrde orahovine kojom simbolizira buduæeg reformatora teških situacija i administratora "željezne ruke." /1:(241) 4. fragmenat Novi Beè opis je samrtne arhitektonske fizionomije grada o èijoj je životnoj okamenjenosti pisao Krleža i slikao ga samrtnožuækastom bojom, Filakovac. Putopisno-esejistièki tekst prepun je Peiæevih povijesnih antiteza kao suodnosa starog i novog Beèa s asocijacijama na europsko-hrvatsku vezu temeljem kontrasta.

Za gla vak:

Putujuæi europskim zemljama, hrvatski je književnik i likovni povjesnièar Matko Peiæ, u svojoj knjizi Evropske skitnje, napisao jedanaest velikih i šezdeset i osam manjih putopisno-esejistièkih fragmenata, od kojih peti piše o njemaèkom, a sedmi o austrijskom slikarstvu i književnosti.

Li te ra tu ra:

• 1. Mat ko Peiæ, (1985.) Evrop ske skit nje, Znan je, Za greb.