Gad (Eliša Papić, 2021.)

Impressum Eliša Papić Gad roman Uredio i dizajnirao : Eliša Papić Lektura : Eliša Papić Lucija Stambolija Dizajn naslovnice : Petra Karamatić Eliša Papić Vlastita naklada : Eliša Papić ISBN 978-953-49263-1-4

Eliša Papić

GAD Vlastita naklada Eliša Papić Rijeka, prosinac 2021.

Ovaj pokušaj posvećujem bratu.

HENRY

1 Tamnoputi stvor raščupane crvene kose čučao je u zatvorskoj ćeliji razmišljajući o tome kako je nesposoban i kako mu u zadnje vrijeme jednostavno više ne ide. Nije mu bilo jasno kako su ga uhvatili, kako ga je on nasamario i zašto su ljudi toliko puni predrasuda prema onome što je drugačije, kada je sve što je radio bilo za njihovo dobro. Rezao je vratove korumpiranim plemićima koji su najviše uživali u incestuoznim orgijama, vješao o stabla iskvarene duhovne lidere koji su skrivali nevjerojatan apetit prema najmlađem mesu, na kolac nabijao generale koji su u vrijeme rata pustošili i silovali svaki oblik života koji se kretao na više od jedne noge te ostavljao glave profesionalnih kriminalaca na najbližem kućnom pragu jednog seljaka, koji se morao buditi u cik zore i raditi na svojoj plantaži krumpira i kupusa, a stvarno ga zaboli ona stvar za zlo u svijetu.

Uriel. Jedan od junaka ove priče. Pripadnik rase stvorova čiji je osnovni cilj bio nametati svoj smisao pravde svima ostalima dok su se lukavo skrivali u samim centrima najvećih carstava. Rođeni ubojice, tamnosive kože, svi od reda šarene boje kose, nezamislive na nekom čovjeku. Gipkih, visokih tijela, poput košarkaša ili atleta u našem svijetu. Na svojoj fizionomiji mogli su zahvaliti okolini u kojoj su odrastali. Zabiti šumarci u koje su se ljudi još uvijek bojali odlaziti zbog priča o svim nestalima, otetima od šaka i šapa crnih demona koji su navodno obitavali iza svake kore iskrivljenog, vitkog drveća te ljubičastog, crvenog, zelenog i žutog svjetlucajućeg cvijeća.

7

Gad Uriel se lupao dlanom o čelo i razmišljao kako je nevjerojatno da je u isti mjesec uspio navući cijelu hordu svoje vrste na vrat, naletjeti na glavnom trgu Drvograda na čovjeka za kojeg je bio uvjeren da je pokojan, štoviše, od njegove ruke iskasapljen, i onda stajati u čudu, u magijom okamenjenoj gomili, kao žrtveno janje. O točnim detaljima, naravno, više kasnije. Ili ne. Tko zna gdje ova priča ode na kraju?

Uglavnom, bio je demon. Lako je bilo prišiti mu tuđi zločin.

Ustane sa smrdljivog okvira kreveta, budući da za madrac u glavnom zatvoru nije bilo mjesta, a najveći luksuz bio je procijep između zakucanih dasaka za prozor, kroz koji je mogao nanjušiti obližnju farmu i balegu koja je isparavala i ulazila u najdublje pore njegovoga nosa. Njegova sjena bila je njegov jedini prijatelj. „Znam da voliš u glavi vrtiti cijelu svoju životnu patetiku, ali mislim da bi trebao već polako planirati naš bijeg”, oglasi se Urielova sjena nadrkanim glasom kvartovskoga klošara. „Imaš pravo. Predugo sam im pustio da me drže”, odgovori Uriel, ni ne shvativši još da priča s vlastitom sjenom, koja je posljednjih dvadeset i devet godina njegova života bila nijema. Pogleda u smjeru glasa i vidi čovjekoliku siluetu kako mu maše. Upre šokirano prstom, na čijem je vrhu bio oštar nokat za klanje. „T-ti pričaš?“ izvukao bi svoj bodež da sad taj bodež nije bio u nekoj talionici u podrumu, među metalnim sredstvima zaplijenjenim iz najrazrovanijih i najbolesnijih anusa Ljudstva. Sjena se uzvrpolji na 8

Eliša Papić zidu, pokušavši pritom zaigrano demonstrirati kako zapravo nije prava sjena, niti Panovo utjelovljenje vlastite djetinjastosti, već nešto sasvim drugo. „Dvadeset i devet godina. Toliko mi je trebalo da skužim kako pričati u ovom obliku. I mogu ti reći, bilo je čak i zabavno gledati te što radiš. Izuzev onih momenata iza Turbo Hrasta, gdje si redovito... turbirao prije zadataka. Strašno je biti privezan za takvog pervertita.”

Uriel se prestravljeno priljubi uz zid. Osjeti nešto mokro. Neku mokru, ljigavu misao. Grozno je kad se to dogodi. Otkriće da je netko stalno bio prisutan uz njega čak i u najintimnijim trenucima učinilo ga je jeftinim. Sjena je u međuvremenu poprimala oblike suviše proste za prepričavanje. Nešto što je povukla iz svog svijeta, s nekih pokretnih slika na ekranima koji izazivaju bolove u očima i manjak sna ako se predugo gleda u njih. „Yusuf. Tako se zovem”, odgovori obris, islovkavši svoje ime na vlažnom zidu, prekrivši većinu izgrebanih crtica posljednjeg zarobljenika ćelije, koji je, sudeći prema njihovom broju, u njoj proveo deset tisuća trideset i sedam dana. Uriel je u međuvremenu prelazio svojim dlanom preko mrkline, pokušavajući shvatiti kako, u svijetu gdje postoje magija, nemani, čudovišta i ljudi koji i dalje vjeruju u postojanje vrhovne sile, sjena može pričati. Čudio se glupostima. „Ovo je trik. Netko se igra sa svijećom i baca glas”, Uriel pucne prstima prije nego krene provirivati kroz rešetke svoje ćelije ne bi li našao šaljivdžiju koji nema pametnijeg posla nego zajebavati baš njega.

9

Gad „Nema zajebanta s lampom koji samo tebe želi zajebavati”, reče Yusuf, „Nemam objašnjenje, ne znam ni sam što sam, ali znam da moraš izaći iz ove ćelije da bi priča napredovala.” „Priča?” Uriel izvuče glavu iz rešetaka, „Kakva priča?” „Priča o svemu. O njima”, Yusuf proleti na drugi zid, stvorivši se iza Uriela, pa doda: „Tako barem kaže Lik.” Uriel se počeše po četkastoj crvenoj kosi, svjestan da je vjerojatno skroz popizdio kada njegova halucinacija ima svoju halucinaciju, ali isto tako svjestan da mora pobjeći iz zatočeništva prije nego i sam počne utiskivati jadne crtice po zidu, čekajući svoje smaknuće, budući da se za to, kao i za sve ostalo što je institucionalizirano, moralo čekati jako puno u redu. Prije bi snimio MR. „No? Ne znaš obijati brave? Prekrižio sam ruke”, Yusuf posebno naglasi da je upravo prekrižio ruke, budući da se na sjeni ne vidi tako lako kada učini neku osnovnu gestu koja je u trodimenzionalnom prikazu razumljiva. Uriel je odlučio da će se praviti da ga ne čuje i raditi po svome, kako bi i inače. Od djetinjstva je bio inatljiv. Jednom je, umjesto britvicom za brijanje, ubio čovjeka lupajući njegovom glavom o ogledalo.

Nekad je mrzio inventar koji bi mu dodijelili za zadatak. Rađe bi ubio čovjeka vlastitim odrazom. „Ok, samo čekaj da me drugi vide i čuju pa ćeš vidjeti!” Yusuf se sakrije u mračniji dio zida, kao nadureno dijete, dok se njegovo svojevrsno sidro pokušavalo prisjetiti trećeg razreda osnovne za ubojice, 10

Eliša Papić kada su ga na satu učili kako obijati brave ćelija bez oruđa. Bio je to neki izborni predmet. „Ja sam za izborni predmet uzeo domaćinstvo. ‘ćeš se mijenjati?“ nastavi Yusuf, koji nije prestajao osluškivati Urielove misli. Nije da je imao izbora.

Uriel zarije nokat u bravu i otvori vrata ćelije.

Hodnik je bio prazan. U daljini su se čuli zvukovi borbe. Sudaranje metala počelo se približavati, praćeno grgljanjima i zvukovima mačaka u sezoni parenja. „Možda da probaš naći neko oružje pa da vide ljudi koliko si zapravo za kurac kada treba ubit’ više od jednog čovjeka u istom danu”, Yusuf je puzao po ciglastom podu hodnika zatvora, pokušavajući biti podrška. Neuspješno.

Uriel je sakrio svoju prisutnost mučno naučenom metodom koja je uključivala gašenje i paljenje različitih sfinktera u tijelu. Spremao se na prvi sukob u ovoj priči, priči koja će otkriti više o njegovim tehnikama ubijanja i nenaoružane borbe, kao i razlog zašto mu u posljednje vrijeme ne ide.

11

2 „Zanimljivo, ali čini mi se da malo forsaš u uvodu”, brat Henryju pljusne isprintani papir na drveni stol, podigavši pritom pepeo iz obližnje pepeljare. „Ali, ali– Treba dati vremena. Mislim da bi moglo biti obećavajuće. Nema ovakvih fantasy romana vani”, Henry odgovori, povrijeđen što je njegov deseti pokušaj pisanja bio uspješan kao i njegov deseti pokušaj sviranja sintisajzera, koji je sad već postao savršen domaćin za bube i gljivice koje vole vlažne, zaboravljene komade namještaja. „Zašto taj Joža, Jorla… kako se već zove”, njegov brat podigne papir pred nos, „Yusuf, da. Svjestan je da je lik u knjizi i još se referira na priču. Nije li to malo... jeftino? Uvijek ćeš se onda moći izvlačiti na to kada se ne budeš mogao sjetiti nekog kreativnog zapleta. Kao naprimjer, ovo je sada Čupko napravio jer je autor tako htio i klišej je podcrtan činjenicom da je sjena koja ga prati ukazala da se radi o očekivanom klišeju, a btw, budimo iskreni, stvarno i je poput Panove. Valjda se automatski treba oprostiti autoru?”

Henry slegne ramenima, svjestan da nema nikakvu repliku za Maxa. Bio je spreman poderati papir, iako je znao da to nema nikakvog učinka kad mu je dokument već pospremljen na računalu, na Google disku i, realno, još rezervno, pod drugim imenom u folderu lukavo nazvanim Konjska pornjava. Max sjedne na stolicu do njega i zapali cigaru. „Zar nisi ti prestao pušiti?” upita ga Henry, „Jel’ 12

Eliša Papić toliko loše ovo napisano?”

Max je bio stariji a pod pojasom je imao dva visoko cijenjena i nagrađivana romana. „Jesam, al’ mi je došao gušt zapaliti gledajući tebe. Sjećam se dana kada sam pisao Sidh Ri protiv apokalipse. Isto je bilo mrcvarenja, prerađivanja, pa onda zgražanja nad napisanim. Kažem ti, moraš si dati vremena i pustiti nekako da ono tvoje izađe vani.

Nemoj se previše truditi biti originalan. Nije u tome poanta. Poanta je da vodiš dijalog sam sa sobom, slažeš svoje misli i pokušaš ih organizirati. Barem je tako meni bilo. Možda će tebi to isto pomoći. Uostalom, sad bi trebao imati najviše inspiracije. Koliko je prošlo?

Dva tjedna?”

Henry je kimao glavom, blago iziritiran i razočaran što početak njegova romana nije ispao kako je zamislio.

Max ugasi napola popušenu cigaretu te je ostavi da se još malo dimi. Dim kao misao koja se zadržava. „Odoh pričat s onom novinarkom. Probaj opet”, Henry začuje brata iz hodnika te se već psihički spremi vratiti na svoje mjesto u dnevnom boravku, gdje se može stopiti sa jadom svojeg ležaja/kauča.

Ostatak dana sjedio je i blejao u serije pokušavajući ubrzati vrijeme. Na pameti su mu bile nepovezane stvari, neke stare začkoljice koje mu se inače vrte po glavi kada je nervozan i kada se dosađuje, pa onda tu i tamo neki flashback Giselle, koja je bila posljednji od njegovih promašaja. Potom bi se vratio daleko u prošlost i kopao po dubini svakog svog neuspjelog odnosa. Zatim bi upalio najdepresivniju američku folk playlistu i grčevito se trudio plakati, pokriven 13

Gad svojom rupičastom dekicom koju je spalio nebrojeno puta dok bi se dan za danom kravio po naslonjaču i topio mozak glupostima. Ni suze. Sjeti se onda Dani.

Krene uspoređivati. Posegne za mobitelom i krene pregledavati fotografije. I dalje ne može plakati. Nije mu bilo jasno zašto, za Boga miloga, onda ne može očistiti glavu i vratiti se svojemu životu.

Upoznali su se na trajektu za Ors. Bilo mu je mučno, bljuvalo mu se i njeno tapšanje po njegovom ramenu bila je kap rigotine koja je prelila čašu. Bio je siguran da je ostavio katastrofalan prvi dojam. Bio je na godišnjem odmoru i nije očekivao da će već na brodu morati glumiti frajera, tako da se našao u čudu kada mu se zapravo dobronamjerno nasmijala, pružila maramicu i upitala ga kamo ide i zašto. I dalje vrtoglave glave, rekao joj je da putuje na otok malo istraživati za svoj blog, vidjeti koliko može skromnog života iskusiti u tako kratkom periodu i koliko vremena bi mu trebalo da poželi da ostane. Preseravao se. Išao je na Ors jer ga je zvao frend koji je tamo inače svirao po ulici i koji mu je obećao ića, pića i cura.

Sjela je do njega i rekla mu da se ona vraća doma i da mu može savjetovati najbolja mjesta za izlazak, kupanje i kulturno uzdizanje. On je sakrivao svoj zaručnički prsten u džepu. Bio je u jednoj od onih lošijih faza svoje veze. Igrao se. Možda će ovaj put zapravo prevariti Dani. Možda će imati muda. „Vidi me sad. Vidi me sad”, lupao se dlanom po čelu, pokušavajući izbrisati događaj iz glave, „Svaki jebeni put, idiote!”

Bio je i dalje gnjevan što nije bio sposoban spavati 14

Eliša Papić s nekim i ne zaljubiti se. Onaj trenutak kada s tom osobom razmijeni jedan dugi pogled koji traje pinčicu više od dvije minute. Toliko mu je trebalo i da ga dvije djevojke zamrze do srži, a još isto toliko da shvati da će neko vrijeme morati spavati na bratovom kauču pokušavajući srediti svoj život, razmjenjujući duge poglede s rozokosim likom iz hentai crtića. „Kako si samo mogao?” došao je dnevni SMS od Dani. Pročita ga. Obriše ga. Zgrči lice trudeći se izmusti koju suzu. Ništa. „Noć je. Nisi se maknuo cijeli dan. Što gledaš uopće?” brat dobaci. Vratio se s intervjua. Henry mu preleti pogledom preko lica i vrata, uočivši pritom jednu plavo-žutu modricu. Dobar intervju. „Neka pijanistica. Lijepo svira. Baca mi na nekog malo čak”, Henry se počeše po mjestimice dlakavom trbuhu koji je virio ispod zgužvanog ruba zadignute, plave kućne majice, ofarbane s nekoliko mrlja od različitih masnih ručkova. „Nisi dalje ništa pisao?” upita ga Max, skidajući cipele i bacajući ih pored čiviluka, ne odvajajući pogled s ekrana. Sjedne pored brata i krene po stolu tražiti daljinski upravljač, prevrnuvši jednu napola punu vrećicu čipsa. „Kasnij- Ej, gledao sam to!” Henry ne dovrši rečenicu prije nego Max okrene kanal. „Hajd’, hajd’. Idi sada. Mozak će ti istruliti”, krene ga gurkati s kauča te mu tutne preklopljeni laptop u ruke. „Ali…nemam sada inspiracije! Već si me posrao 15

Gad jutros!”

Max ga samo strogo pogleda, a Henry odmahne rukom i odšeta u kuhinju, gdje su ga čekali pepeljara, hladna trećina kave u šalici sa slikom Homera Simpsona i slabašni niski luster koji bi se zanjihao svaki put kada bi ga Henry pokupio glavom.

16

3 Vasily je sjedio za šankom, pio svoju jack-colu i razmišljao kako mu se nije javila već nekoliko dana.

Bio je govno prema njoj, to mu je bio modus operandi.

Nije nikoga htio pustiti blizu srca koje je bilo slomljeno već toliko puta. Pogleda konobaricu. Imala je usku crvenu majicu i raskošni dekolte. Razmišljao je koliko bi njoj trebalo da joj dosadi. „Znam da voliš u glavi prevrtati cijelu svoju životnu patetiku, ali mislim da bi trebao već planirati kako da nešto pojebemo”, oglasi se Vasilyjev prijatelj, kvartovski klošar Israel, „Nemam namjeru ovdje sjediti cijelo vrijeme i gledati te kako se utapaš u svom jadu.

Smaraču. Mislio sam da ćemo se napiti i ići đuskati ili nešto.” „Israele... Što radim krivo?” upita ga Vasily vrteći praznu čašu po šanku, „Dođem im, svidim im se.

Bude super. I onda kažem ili napravim nešto krivo...i glupo...i Bog te pita...” „Previše filozofiraš”, Israel otpije zadnji gutljaj piva i ustane tromo s barske stolice, „Mislim da bi, realno, trebao manje razmišljati o ženama kao nekim mitološkim bićima i više kao o ljudima koji su glupi kao ti. Razmisli. Da li bi ti htio da se neka tako naglo krene kačiti po tebi i saspe svu svoju ljubav drito u tvoje krilo?” „Ljubav u krilu, kažeš?” Vasily ga pogleda sugestivno, za što ga Israel nagradi ćuškom po zatiljku.

Imao je očajne seksualne aluzije.

17

Gad „Nisam tako mislio, debilu. Hajmo, hajmo. Idemo van”, Israel već krene oblačiti svoj dugi crni kaput, izvuče iz novčanika stotku nečega – a što ja znam čime se u ovom gradu plaćalo. Baci tu stotku nečega na šank i povuče Vasilyja za kragnu van kafića, kao da ga vodi na ubijanje od batina. „Mislio sam da će s njom upaliti”, Vasily je stalno pogledavao mobitel, čekajući njen odgovor. „Daj mi da vidim nešto”, Israel mu trgne mobitel iz ruke. Baci ga u zid, na što njegov tamnoputi prijatelj obrijane glave padne na koljena i krene histerično skupljati razbijene dijelove, kao da na taj način pokušava složiti svoj život. Israel rezignirano odmahne glavom.

Mobitel nekim čudom zazvoni. *** „Jebem ti mater da ti jebem mater!” Henry je lupao po stolu mobitelom koji nije prestajao zvoniti. Taman kada je uspio započeti priču kako treba. Bar je mislio da je započeo kako treba. „‘Alo, ‘alo! Smiri doživljaj, konjino nenormalna”, začuje iz dnevnog boravka Maxa, „Karla je nominirana! Hoću čut što ima za reć’!”

Dani ga je zvala, vjerojatno kako bi se dogovorili oko razmjene stvari iz starog stana. Nije još bio spreman vidjeti je. Mobitel prestane zvoniti. Bio je u komadu. Nokia.

Henry se vrati svojoj priči. Izbriše je. Gora nego prva. Položi glavu u ruke pokušavajući sakupiti misli, 18

Eliša Papić naći neku ideju, bilo što čime bi mogao izbaciti iz sebe tu nevjerojatnu količinu smora koju je osjećao.

Sjeti se prvog izlaska s Giselle. Bili su na nekoj terasi gdje su se tiho rugali čiči sa sintisajzerom koji je pjevao sve evergreene. Pod stolom su se držali za ruku, potajno. Henry je znao da će kad tad morati sjesti sam sa sobom i razmisliti dobro o svojim prioritetima, o tome da li Dani zaslužuje takvu prevaru i hoće li Giselle vjerovati u njegovu odanost ako se u konačnici odluči za nju. Nije to mogao opisati. Bilo je tako teško napraviti taj veliki korak, a istovremeno, nije mogao skinuti oči s nje. A taj dodir pod stolom? Nosio je sa sobom više krivnje nego jebanje koje je uslijedilo tu istu noć. Zgrči lice, zaškilji i pokuša pustiti suzu. Ništa. „Joooj”, podigne glavu i krene njome odmahivati samome sebi, „Baš sam morao...” „Znaš, ja te čujem odavdje. Piši i ne budi tako jadan”, Max drekne iz dnevnog boravka.

S Dani je proveo nekoliko godina. Bilo je normalno, stabilno. Sve kako treba biti. Bila je njegova simpatija s prve godine fakulteta s kojom je i nakon početnog odbijanja ostao u dobrim odnosima.

Družili su se i za vrijeme najvećih brodoloma. Bili su dobri prijatelji i bilo je sasvim logično da će se u jednom trenutku, godinama kasnije, dogoditi da završe zajedno. I to bi trajalo, potrajalo. Ali, dotrajalo je.

Henry je počeo razmišljati. Natjerao se na sve to samo kako bi zaustavio svoj užurbani mozak. Stao. Prije sagorijevanja. Teško je ići kontra sebe.

Imao je najbolju namjeru. Bio je uz nju, pokušao joj dati svu svoju pažnju, energiju i ljubav. No, nisu si 19

Gad odgovarali. Henry si je to konačno priznao nakon prve večeri s Giselle. „Ej, ako nemaš ideju o čemu pisati, piši o onome što najbolje znaš”, Max uđe u kuhinju zapaliti cigaretu, ”Ako ti je samo ona na pameti, piši o tome.” „Daj, idi gledati TV. Što me gnjaviš?” iziritirano odgovori Henry. „Reklame”, brat povuče stolicu i sjedne, „Recimo, napiši kako ste se upoznali, što je bilo iza toga, zašto si napravio stvari koje si napravio.” „Ali, nije li to...prejednostavno? Mislim...što ako jednog dana ona to pročita i sve prepozna i napravim još veće sranje?” Henry je objašnjavao bratu, koji je cijelo vrijeme pokušavao ostati ozbiljan pred srcedrapajućim ispadima ranjenog vojnika. „Ti stvarno misliš da će ti netko izdati knjigu koju nisi još ni počeo pisati?” popusti mu fasada i počne mu se smijati, „I da ti nije palo na pamet da mi kažeš nešto u stilu joj, ti to ne bi razumio. To su priče za srednjoškolce. Ti imaš trideset i kusur godina. Ponašaj se sukladno tome.”

Henry je razmišljao kako mora što prije naći novi posao i iseliti se jer ga brat stvarno ne razumije. „Jadan ja, ostavila me ženska. Bu-hu-hu. Brate, imam dvije knjige od jedne takve cure i dobro su primljene. Misliš da je nju bolio kurac za to što koristim naše priče da se proslavim? Mislim, realno, nije mi se nijednom javila, a i da ih je i pročitala, sigurno bi djelomično bila i zahvalna što sam bio toliko fin i galantan da sačuvam našu veliku ljubav 20

Eliša Papić na papiru”, Max nastavi neumorno tući po bratovom samopouzdanju, „Uostalom, razmisli. Zar ti ne bi bilo lakše da samo to izbaciš sve iz sebe? Da to svoje sranje preneseš nekom drugom na preživanje? Nije li i za to došlo vrijeme, brate?”

Henry je razmišljao kako sada mrzi brata još više, samo zato jer je u pravu. Potjera ga iz kuhinje bez riječi prije nego sjedne natrag na stolicu. Zapali cigaretu, ispreplete prste i pucne zglopčićima, tetivicama, ligamentićima i koščicama šake. „Hajd’. Da probamo i to...”

21

4 Kada mu je prijatelj rekao da će na njegovo predavanje o talijanskoj exploitation kinematografiji osamdesetih dovesti obožavateljice, Levy se samo nasmijao. Kada je ugledao te dvije djevojke u polupraznom bircu, znao je da ga je unaprijed nepravedno posrao.

Prva, koju je valjda Levyjev prijatelj Bobert predvidio baš za njega, bila je malo punašnija, povučenija i generalno nije mogla biti dalje od tipa cura koje su se Levyju inače sviđale. Znao je da bi bila grehota početi se oporavljati od dugogodišnje veze s djevojkom koja mu se nije sviđala, iako je to bilo nešto što bi mu Bobert prvi savjetovao. Manjak izbirljivosti.

Druga, koju je njegov prijatelj Bobert već neko vrijeme suptilno opsjedao iako je i sam bio zauzet, bila je više Levyjev tip. Mršavija, s upečatljivim, intenzivnim, svijetlim očima, slamaste crvene kose i podrugljivog smiješka. Nakon predavanja koje je realno bilo korisno kao većina fakultetskih predavanja (čitaj : malo do nimalo), Levy je sjeo s prisilnim “obožavateljicama”.

Ta druga zvala se Giselle i Levy je, na Bobertovo nezadovoljstvo, s njom proveo cijelu večer razgovarajući i nalazeći raznorazne dodirne točke, počevši od bendova, serija i filmova pa sve do toga treba li jesti majonezu iz tegle žlicom. Zabavljao ju je svojim jednostavnim, glupim šalama dok se s druge strane iskreno smijao njenoj smotanosti. Tako je valjda sve krenulo. Već je neko vrijeme čekao da 22

Eliša Papić se za promjenu netko za njega zainteresira. Druženje su kasnije prebacili na Bobertov balkon, gdje su, bez obzira na njegovo neumorno upadanje, uspjeli razvući razgovor do besvijesti. Tada je Levy prepoznao jedan njen pogled kao onaj koji bi bljesnuo na licima njegovih najvećih simpatija. Računao je da je to nešto nedorečeno, rezervirano samo za njega. Nije htio priznati da vjerojatno svatko uhvati takav pogled kad je napaljen i usamljen. Ali, u tom trenutku, iskoristio je svoj šarm, rekao joj da ga ne gleda tako jer će se zaljubiti u nju i postavio temelj za njihov sljedeći susret.

Kada mu je Bobert odmah sljedeće jutro rekao da je zaručena, Levy je slegnuo ramenima i rekao da će pričekati da mu ona to sama prizna. Računao je da će taj trenutak sigurno doći i da nema štete ako se još koji put nađe s njom, budući da ga je uistinu zabavljala svojim provalama i klošarskim načinom izražavanja, koji mu je poprilično nedostajao na faksu, gdje je većinom bio okružen budućim kazalištarcima i televizijskim glumcima koji su se unaprijed spremali za svaki svoj budući intervju, izražavajući se galantno, elegantno, preciznom sofisticiranošću i smirenošću.

Njegovo “ej, kompa” i “di si, brale” nije im bilo toliko impresivno, tako da je naletjeti na djevojku s kojom je mogao rasterećeno razgovarati, bez da hini neku grandioznost, bilo nevjerojatno osvježenje.

Počeli su se čuti skoro svaki dan. Pomalo je razvijao ovisnost o mobitelu, pogledavajući svaki trenutak je li odgovorila na njegovu poruku, razvlačeći tako brzopotezno izmjenjivanje skrivenih simpatija do kasno u noć. Dogovorili su se da će izaći zajedno, a 23

Gad ona mu još nije rekla da je zaručena. Imao je situaciju u džepu i počeo je razvijati inat prema svojoj prošlosti, gdje je redovito bio onaj kojeg bi prevarili ili napustili.

Realno, zašto bi se njega ticalo kakvu ona situaciju ima? Ona je kriva ako se nešto dogodi. Da nije on u pitanju, bio bi sigurno netko drugi. Uostalom, ako bi se i dogodilo, nije da bi se to nešto razdužilo. Ipak je i on spreman za nove radne pobjede i mora iščistiti posljednju višegodišnju sjebadu sa što je više različitih žena moguće, jer to je i zaslužio. Tako je i frendovima objašnjavao. Oni su samo kimali glavom, znajući ga jako dobro. Znali su da je već prekasno.

Vikend se bližio, a on je već smišljao cijelu taktiku i plan. Gledao je da se najprije sigurno trebaju napiti.

Alkohol spušta gard. Klošarski mentalitet koji su dijelili pomogao im je u dogovoru, budući da su na kraju odlučili piti u jednom od gradskih alko-parkova, na podu, kao slobodna djeca cvijeća bez prebijene kinte u džepu, djeca kojoj nije stalo gdje su, nego s kim su. Levy još nije ni približno shvaćao da su mu mozak počele nastanjivati romantične misli.

Po jedan q-pack za svakog, dvije kutije cigareta i započeli su izlazak koji je trajao do jutra. Počeli su relativno brzo govoriti jedno drugome sve više o sebi, otkrivajući da su odrastali na sličan način, imali slične veze sa sličnim ljudima, odlučili se na slične poteze da bi napokon primirili sebe i druge, kako ne bi slušali o tome kako su komplicirani i teški ljudi. Njega je oduševljavalo što je ona u prošlosti znala s različitim bendovima ići na turneje, budući da su vjerojatno prepoznali njezin ludi duh, isto kao i on. Nju su zabavljale priče o njegovim kreativnim aspiracijama i 24

Eliša Papić pisanju, iako je u to vrijeme imao samo jednu napisanu novelicu koju nikad neće objaviti. Otkad je nju upoznao, mogao je toj noveli svaki dan dodati još po jednu priču koja nikad neće biti objavljena.

Nakon par stanki za pišanje u grmu (pilo se puno piva), dovukli su se do birca. Ključni trenutak brzo je nastupio. Kada ju je pokušao poljubiti, napokon mu je pokazala. Prsten kurcoblokator. Kurobran. Karoblok.

Pimpostop. Objasnila je da jednostavno ne može i da joj je jako žao. On je rekao da ga nije briga i svejedno ju je poljubio. Njen šok, zbunjenost i oči koje su po cijelom kafiću tražile način na koji bi se izvukla iz strašne, strasne situacije u koju se uvukla također su mu bile poznate. Isijavale su nekom predivnom izgubljenošću, kao da su čekale da se pred njih postavi on sam, u ulozi izbavitelja i čovjeka s odgovorima.

Priđe joj bliže i lagano nasloni lice na njezino. Tada ona njega poljubi.

Tako su nastavili, mijenjajući samo okolinu, završivši na kraju na molu, gdje su ih ujutro s ranih barki zvižducima pozdravljali ribari, dok se ona sakrivala pod njegovom majicom. Bila je to jedna jako dobra noć. Dok nije otkrio da ima muški genital i shvatio da se zaljubio u transseksualca.

25

5 Levy nije mogao vjerovati svojoj nesreći. Našao se pred njim-u-tranziciji (ili koja god je već zamjenica legalna) na koljenima, gledajući u njegovo kao kamen tvrdo muško spolovilo te razmišljao koliko je spreman žrtvovati za ljubav. Na kraju je razočarao i nju/njega i sebe i pokupio se, shvativši da još nije dovoljno zreo za pravu ljubav. Istrčala je za njime, bosa, dok joj se glavić klatio pod svilenim rubom bijele spavaćice.

Posljednje što je čuo prije no što je uskočio na prvi tramvaj bilo je tužno šljapkanje, nagovještaj njegove zbunjene masturbacije koja je uslijedila kasnije te večeri.

Sjedio je očajan, danima poslije, u svom naslonjaču, razmišljajući o osjećajima koje mu je pobudila. Htio joj se javiti. Trudio se svim silama da ne poklekne. Htio je ponovno vratiti njene oči, njen pogled. Htio ju je učiniti ženom. Doslovno.

Njegov muški ponos nije mu dopustio da se jada svojim prijateljima. Znao je da će vrlo loše lagati o razlozima svog neuspjeha. Isto tako, bio je svjestan da mu nikada više neće dati mira ako im kaže istinu.

Ostao je tako sam u svojim problemima, sakrivajući svoju pravu bol. Razmišljao je zatim o tehnikalijama.

Koja bi njegova seksualna orijentacija bila da se odluči biti s Giselle? Počeo je slagati analogije u glavi. Što bi bilo, recimo, da ona uopće nema spolovilo? Kao sirena čija je vagina samo pojam sakriven ispod njene peraje. Zamišljao je kako je zavodi u nekom bazenu tajnog pentagonskog laboratorija, svojim jajima, dok 26

Eliša Papić ona pokušava složiti dvije koherentne rečenice, a svoju mutavost podebljava nevjerojatnom seksualnom željom usmjerenom samo prema njemu. “Grr, Levy, blup-blup.” Najbolja vrsta žene i odličan film o ljubavi između dviju različitih vrsta. Oblik vode je sranje.

Nazove je. Nekako. „Ej...oprosti. Nisam bio spreman”, reče drhtavo, još uvijek pokušavajući izbrisati nasilne intruzije glavića koji se svaki put pojavljivao u kutu njene brade dok joj je zamišljao predivno lice. „Razumijem! Trebala sam ti prije reći. Nije bilo u redu od mene,” odgovori mu Giselle suosjećajnim tonom glasa, „znam da je mom zaručniku trebalo puno da se navikne na to da sam zapravo muškarac.”

Levy je već kompletno zaboravio na njenog Čovjeka. Shvatio je da je zapravo nekom jadnom homoseksualcu ukrao dečka. Počne plakati. „Heeej...nisam te htjela povrijediti. Hoćeš da se vidimo? Da popričamo o svemu?” Giselle je imala dobro srce. Levy nije plakao od očaja. „Znači li to da on sad više ne smije biti gay?” Levy je grizao usnu, pokušavajući ne biti kompletno đubre. „Ja te ozbiljno pitam, a ti se rugaš! Znam da ti je teško, ali ne mogu tu ni–“ „Da on postane žena, bi li ga ti ostavila?” Levy nastavi. „Jebi se. Kakva je to nezrelost?” Giselle nije uspjela sakriti svoj šok.

27

Gad „...bi se ljutila da njega pozovem van?”

Tu mu je poklopila. Levy se grčio, stišćući trbušne mišiće do te mjere da je skoro dobio proljev. „Kakva je ovo glupost?” Vasilyjeve riječi kriknu u drugom fontu.

28

6 „Ti si skroz popizdio”, Max je zapanjeno blejao u Henryjev posljednji pokušaj na zaslonu laptopa, dok mu je ovaj, kroz nepovezane slogove djeteta koje prvi puta otkriva jezik, pokušavao ukazati na infiltraciju izbrisanog lika nepripadajuće priče. „Nisam ja ovo napisao, majke mi! Ovo je došlo samo od sebe!” Henryjev glas dosezao je nove razine kastrata. „Gle, ja ti tu pokušavam dati sugestije, savjet. A ti?

Ti se glupiraš. Kažem ti da kreneš pisati ono o čemu znaš, a ti kreneš nekom nebuloznom rutom gdje je Giselle trandža. Rugaš se LGBTIQ zajednici – što ti neće proći danas, a ni manana – samo da bi na kraju počeo ubacivati likove koji su navodno iz prošlog pokušaja”, Max mu dobaci, sad već s vrata kuhinje, prije nego nastavi lupetati iz hodnika: ”Najbolje da pišeš o tom Vazilu onda, kad već svoju priču nisi sposoban ispričati bez da se sprdaš sa svim živim.” „Što da radim s ovime?” Henry dovikne, na što ga dočeka samo tišina,”Zašto je rekao manana?”

Zagleda se u monitor i krene razmišljati je li uistinu napokon skroz popizdio. U glavi je već formirao hipotezu o razdoru svoje ličnosti zbog dugogodišnjeg potiskivanja svojih pravih emocija. Bio je prepunjena septička jama frustracija koja je samo čekala da bukne kao smeđi gejzir po vrtnim patuljcima, flamingosima i starom bračnom paru koji se pored malog gumenog bazena sunčao na bijelim, plastičnim ležaljkama u 29

Gad proljeće. Svide mu se oblik i forma te misli. Izbriše posljednju priču, usmrtivši ovoga puta Levyja i Giselle. Vasily se valjda neće vratiti.

Započne novu priču. *** Vasily je bio prepunjena septička jama frustracija, koja je samo čekala da bukne kao smeđi gejzir po vrtnim patuljcima, flamingosima i starom bračnom paru koji se pored malog gumenog bazena sunčao na bijelim, plastičnim ležaljkama u proljeće. Tako je doživljavao svoju budućnost. Nosio je mornarsku majicu bez rukava, kapetanski šešir i odlagao novce od svoje dugogodišnje karijere okružnog tužitelja kako bi mogao kupiti jahtu sa sedamdeset i utopiti se pri prvoj plovidbi.

Bio je savršen u svome poslu, poglavito jer mu ništa nije bilo draže od toga da netko najebe uslijed njegovih argumenata. Sjećao se vježbi na fakultetu kada je cijelu generaciju uspio uvjeriti da je njegova tadašnja djevojka, a sadašnja žena, Dani, sidro i robija; nesposobna glupača koja može biti samo domaćica.

Sama vježba nije imala nikakve veze s brakom. Radilo se o malom igrokazu, tužilačkom procesu u kojem je on tužio Danijinog „klijenta” za nedolično seksualno ponašanje. Malo je reći da je svojom demonstracijom uspio osvojiti njeno srce te je naposlijetku ona stvarno i odustala od fakulteta, prihvativši u potpunosti sliku i ulogu koju joj je predodredio u tom svom jednom podužem monologu.

Naravno, to je sve bila laž koju je prodao drugima da sakrije kako je bio zarobljenik koji nije 30

Eliša Papić imao hrabrosti otići. Ona je u njegovim očima bila ugnjetavač koji mu je oteo slobodu. „Ručak!” začuje svoju nadrkanu ženu s prozora iako se mogao zakunuti da je čuje kako izgovara Helex, helex. Sjedio je na stepenicama pred ulazom u zgradu, pio pivo i uživao u cigareti. Zazvoni mu mobitel. Kako posegne za njim i izvuče ga iz džepa, tako nesretna sprava padne i raspe se na milijun komadića – slika potisnutog emocionalnog stanja koje je gajio duboko u sebi. Tamnoputi ćelavi Vasily padne na koljena, rasplakavši se nad svojim životom. „Hej! Koji kurac radiš?” „Zaslužujem da moju priču ispričaš kako treba! Nisam takav lik, jebote!”

Vasily je skupljao krhotine telefona i razmišljao tome da si s njima prereže– „Dosta! Zar ne želiš vidjeti gdje moja priča zapravo vodi?“ Vasily je počeo lizati asfalt, tražeći sve one kapi urina psa koji je prethodno bezobrazno zapišao javnu površinu u inat vlasniku koji je pustio njegovu uzicu, pustio ga svojim refleksima.

Pavlov, tako se zvao pa„Ja ne znam kako te ikoja od tih tvojih žena podnosil–“, Vasily ni ne dovrši rečenicu kada mu na glavu padne klavir. Nije znao da su taj dan radnici prenosili instrument u stan gospođe Karin s petog kata. Ona se samo htjela prisjetiti radosti koju je osjetila kada je prvi put uspješno odsvirala jednu posebnu skladbu. Tuđa povijest sručila se Vasilyju na glavu. Karinini snovi. Ona će morati pričekati još dio svog kratkog preostalog vremena da konačno dobije 31

Gad ispravan klavir i odsvira svojem unuku melodiju koja će mu obilježiti život.

Gospođa Karin Papo prisjećala se, u trenutku pogibije bezobraznog Vasilyja, svog ranog djetinjstva i dana kada su joj ljudi u crnim odorama i krvničkim, crnim čizmama, tvrdih demonskih jezika, provalili u dom, razdvojili je od obitelji i ukrcali na jedan od vlakova prema logoru koji će, od svoje obitelji, jedina preživjeti. Imala je samo sedam godina. Preživjela je Holokaust, marš nagih kostura lišenih dostojanstva, vrteći u glavi samo nepoznate tonove koji su zrcalili njezinu okolinu. Svaka kupka mogla je biti ona posljednja. Šum tuševa iscrtavao je notno crtovlje zrakama teškog jutarnjeg svjetla u njenoj glavi, dok je zvuk udaraca oruđa umirućih radnika u isto to crtovlje utiskivao okruglaste eliptične trbuhe koje će jednog dana svirati ljubavi svog života, Moshi.

Mosha i Karin čitav su se život trudili pobjeći od etiketa koje im je društvo lijepilo. Od gramzivih glodavaca, koji su se lukavo pozicionirali na svim najvažnijim pozicijama kako bi okrali nevine ljude i obogatili se na njihovoj nesreći, do etikete žrtve, koja je preživjela maksimalno manifestirani potencijal zla ljudske vrste.

Mosha je bio sin uspješnog obućara koji je svojim rukama u Beču gradio budućnost svojoj djeci. Tako je i on, po uzoru na svoga oca, odlučio iskoristiti svoje šake, ali ne za obrt. Postao je boksač i u ringu se obračunavao s etiketama. Lupao je i poklanjao nokaute personifikacijama ljudske taksonomije. Onima čiji je glavni cilj bio razvrstavanje i rastavljanje ljudi na proste faktore.

32

Eliša Papić Karin se zaljubila u Moshu kada su se štapići notnog crtovlja sinkronizirali s kretnjama njegovih mršavih nogu u ringu, a svaki dobro položeni udarac njegove rukavice utabao je još jednu notu. Kako je nokautirao Jerryja Cantora, Afroamerikanca koji je na taj meč došao nadajući se da će uspjeti refundirati troškove karte za Berlin, tako je bacio svoje boksačke rukavice lijepoj, crnokosoj pijanistici koja ga je cijelo vrijeme proždirala svojim tužnim smeđim očima.

Odselili su u Ameriku sa sinom da se Mosha obračuna sa Zapadom. Karin se zaposlila kao profesorica klavira, a Mosha je, nažalost, ubrzo shvatio da je Jerry Cantor zapravo bio njihov najslabiji boksač.

Nakon niza poraza, objesio je rukavice o zid i počeo raditi u jednoj tvornici cigareta, gdje je bio zadužen za paljenje i testiranje papira, pažljivo smišljajući kako savršeno iskombinirati sastojke da cigareta što duže gori. Truje. Otrovao je tako i sebe. Obolio. Preminuo.

Iza sebe pustio predivnu mladu ženu i dječaka. Karin Papo prisjećala se još uvijek tuge koju je osjetila kada je posljednji put odsvirala njihovu melodiju. Bilo je to kada je njen Mosha napokon zatvorio oči i pustio sve muke teškog, nepravednog svijeta iza sebe. Bilo je to kada je njihov mali Uriel dotrčao do svoje majke i obrisao joj suze s obraza, ni ne shvaćajući da se ne radi o tuzi, već o sreći jer je u mraku svijeta Karin uspjela naći svoje svjetlo.

„Jako dirljivo, Lik ! Baš savršena priča za Oscar nominaciju. Možemo li se sada vratiti našem bijegu iz zatvora?“ dječakova sjena oglasi se prije nego ga odvuče u svoj mrak.

33

7 „Znači, ja ne razumijem”, Max se oslonio na okrugli kuhinjski stol i buljio u zaslon još zbunjenijeg izraza lica nego prije, „unutar ovoga se čak zavukla relativno pristojna priča, ali nisi se mogao suzdržati nego si morao forsati likove iz starih–“ „Ovo nisu moje riječi! Laptop ima neki virus ili ga je netko hakirao pa me drka. Ne serem!” Henry je mahao rukama, čas pokazujući na prijenosno računalo čiji se okvir odvajao od tipkovnice, čas na bratovo sumnjičavo lice. „Gle, znam da ti je teško i da ti fali, ali na ovakav način me samo tjeraš da te šaljem na psihijatriju. Uletit ćeš u neku shizofreniju ili razviti podvojene ličnosti ako ovako nastaviš”, Max je prebacio dlanove na kukove, cokćući. Odmahivao je i glavom, valjda da bi bio iritantniji. „Sjedni do mene kada pokušam opet napisati pa ćeš vidjeti!” Henry se pokušao obraniti. Max je gubio strpljenje. Izvuče stolicu ispod stola, okrene je naopako te položi ruke preko njezina naslona. Da je imao šiltericu, okrenuo bi je naopako i zasvirao usnu harmoniku u zadimljenoj prostoriji. „Hajd’. Piši što ti kao fol kaže ta sjena. Pa ćemo baš vidjeti”, pruži mu priliku. „Vidjet ćeš da ne serem.”

Sjedili su dvadesetak minuta. Riječi nisu dolazile.

Henry je imao osjećaj kao da će svaka sljedeća riječ 34

Eliša Papić koju otipka biti pod povećalom, odbačena i osuđena, kao što se i on sam nekada osjećao pred svojim neupitno uspješnijim bratom. Češao se po glavi, postepeno postajući sve nervozniji. Zagrize u nokte iako nikada dosad u životu nije radio. Max privuče laptop sebi i krene tipkati. „Uriel je slovio za najboljeg ubojicu u Elioru. Često su govorili da je jedina osoba koja ga može ubiti on sam. Zato su prikaze s bijelim očima za njega bile... kikiriki”, napiše i poklopi laptop, „Eto, s vrha glave.

Laptop će biti sakriven, pod ključem, bez interneta.

Ako sutra ujutro bude nastavak priče, vjerovat ću ti.

Ok?” Henry kimne glavom, nadajući se da će se njegovi likovi udostojiti spasiti ga od luđačke košulje. Ionako više ništa ne bi mogao pisati budući da je već otkucalo dva ujutro i da, bez obzira što su i on i brat bili noćne ptice, nema smisla forsirati i paliti ostatak živaca koje je imao.

Pozdravi brata, povuče se na svoj poluznojni kauč i zaspe uz kasnonoćni program koji je inače uključivao ili zatvorsku dramu ili gej pornografiju, ako je bilo suditi po zvukovima koji su mu se prikradali zajedno s pištanjem komaraca koji su se fiksirali na njegovo lijevo uho.

Te je večeri sanjao. Sve mu se izmiješalo, kako to inače i biva. Dani ga je proganjala po ulici i gađala vodenim balonima, na što se on samo nasmijao i odletio, nošen bijelim krilima koja su mu izrasla iz leđa. Tražio je Giselle. Proganjao ju je kao izgubljenu uspomenu po ulicama nepoznatog grada, vijugajući 35

Gad iza svakog kuta, prateći kredom iscrtane strelice.

Bio je uvjeren da će na kraju toga puta stajati ona i da će je moći oteti, zadržati. Makar u snu. Nažalost, na kraju označena puta čekala ga je nepripadajuća sjena koja se rugala njegovim neuspjelim vještinama ljubavnika te mu prebacila ogroman šlauf preko tijela pa ga bacila u vodu da se topi u svome jadu.

Tamo ga je pokupio mornar koji je izgledao kao Clint Eastwood. Žvakao je duhan i imao istetoviranu riječ SIDRO na podlaktici. Krivo tetoviranu naravno.

SIDRI. Rekao mu je kako nije kriv za to kako je njegova priča napisana, kao što ni ovaj nije kriv za to kako je njegova tetovaža krivo istetovirana. Henry, još uvijek u zarobljeništvu šlaufa, nije mogao ništa reći jer je ostao bez glasa. Sjena se ponovno pojavi, zajedno s crvenokosim tamnoputim ubojicom.

„Kada već nisi sam sposoban napisati našu priču, uzet ćemo slobodu to napraviti sami. Retardu“, začuje glas

kvartovskog klošara koji je odzvanjao iz tamne zavjese koja se polako približavala njegovom tijelu. Progutala bi ga da se nije probudio. Oblio ga je znoj. Ne zbog straha. Zbog vrućine. Ugašena klima. Brat mu je bio šupak. Štedljivi šupak.

Bilo je četiri ujutro. Na slabašnom svjetlu flat televizora mogao je na obližnjoj stolici vidjeti obrise svoje odjeće koji su nalikovali čovjeku koji je cijelu noć probdjeo nad njegovim usnulim tijelom. Nevjerojatno je kako razum u prvih par minuta buđenja apsolutno ispari te ga zamijeni samo onaj iskonski, majmunski strah. Strah od nepoznatog. Tada se svaki objekt u blizini pretvara u neman iz savane, koja pažljivo 36

Eliša Papić odmjerava svaki svoj potez prije nego konačno odluči skočiti i zariti svoje prljave zube u prvi vrat u blizini.

Mogao se zakunuti da se jedna silueta upravo kreće prema lampi oblika palme, koju je Max kupio zbog nevjerojatne ljubavi prema Maldivima, gdje doduše nikad nije bio, ali sje obožavao klišeje. Srce mu stane.

Vrisne kad se palma upali. „Budan si! Dobro je! Moraš ovo vidjeti!” Max je izgledao kao za vrijeme izlaženja sa svojom nimfomankom, bivšom ovisnicom.

Umorno, neurotično i histerično. Pod pazuhom mu je klizio laptop. Skoro pa se koprcao. „Bio si u pravu... Netko mora da je hakirao laptop.

Neki Yuzla”, Max brže-bolje sjedne pored Henryja koji je brisao svježe krmelje s vjeđa. „Yusuf”, zijevne. „Da, kako god”, brat krene scrollati po dokumentu, otkrivajući nekoliko stranica napisanih Chiller fontom, „by the way, moraš početi smišljati bolja imena za likove. Osim ako nisi htio da se ispostavi da je tvoja sjena zaslužna za Wild World.” „Nije zbog Cat Stevensa nego zbog... Ma nema veze”, Henry se razbudi, primakne ekranu i zine toliko jako da bi mu usta mogao uletjeti galeb, a ne muha.

37

8

(prevedeno u normalniji font jer je Yusuf pretjerao) Uspješno porazivši sve neprijatelje umijećem najsavršenijeg stroja za ubijanje na planetu, Uriel udari par puta dlanom o dlan pa s oba o guzicu kako bi ih očistio. Obriše rukavom kapljicu znoja s čela i krene istraživati napadače. „Ovaj Yusuf očito ne zna opisati scenu borbe”, Max reče.

Osam stvorenja obučenih u stražarske uniforme, čudnih izraslina po licu, zamućenih, bijelih očiju. Oči nalik ustajalom jogurtu, presvučene mutnom opnom.

Takve oči vidio je i prije nego li se našao u zatvoru. Na trgu. „Opsjednuti ili zombiji? Jedno od to dvoje. Ili oboje”, Yusuf je lepršao po podu, pod bijelom krvi njihovih neprijatelja. „Prvo onaj zlikovac Anri, sad ovi. Pogledaj,” Uriel čučne i krene prolaziti prstom po posjeklini na vratu jednog od nesretnih stražara, „ovaj je bio usmrćen prije nego je došao ovdje.”

Uhvati se svoje sljedeće žrtve kojoj je prethodno slomio vrat golim rukama, prije nego joj je oteo mač s kojim je prerezao Ahilovu tetivu jednom od drugih stražara. Tražio je slične znakove smrti. Odigne malo ruku, malo nogu pa, naposlijetku, i metalni štit s prsa.

Duboka rana nepravilnih rubova, kao prozor u prsnu šupljinu.

38

Eliša Papić „Ovom nedostaje srce. Tragovi trganja na rubovima tkiva ukazuju da je to učinjeno rukom...u pitanju je sigurno...žena srcolomka.” „O Bože, sira li. CSI: Middle Earth”, Henry prstom pokaže na rečenicu. „Neka si stavi naočale za sunce dok izgovara oneliner i izađe iz kadra dok ide ono JEEEEEEEEA”, Max se unio u scenu.

Tako i ostali. Svaki je pokazivao znakove nasilne smrti, ne od ruke ekspertnog šumskog ubojice, već nečeg drugog. Nečeg goreg. Razrovana usta. Znak trpanja nečije pandže u nesretni jednjak, iščupani grkljani, izvučeni mozgovi. Slasne stvari. „Kako to nisi skužio usred borbe?” Yusuf je cupkao sjenovitim stopalom po podu. „U borbi gledaš kako najefikasnije onesposobiti napadače. Misliš da nisam na nekima vidio da su već ranjeni?” Uriel zaveže opasač mača za struk i u njega umetne jeftino, nenaoštreno sječivo, „Da si bolje pratio, vidio bi da ciljam baš ta–“ „Ne seri. Ovog s otvorenim vratom si šutnuo u jaja!” Yusuf formira crni bazen pod međunožjem jedne od žrtava. Uriel podigne kažiprst gore kao da želi nešto reći, ali naposlijetku samo odmahne glavom i krene niz zatvorski hodnik.

Sve ćelije bile su otvorene. Pod klizav od razmaza krvi. Što god je pustilo te razmaze, odvučeno je. Nekamo vani. Yusuf je zaključio da se radi o ritualističkom žrtvovanju nekom demonskom princu i da je to „nekamo vani“ mjesto gdje će ta tijela 39

Gad grupno silovati, dok je Uriel samo tražio najbržu rutu prema izlazu, kako bi se što prije maknuo od mirisa urina i izmeta koji su se miješali sa smradom prljavog ljudskog mesa.

Nađu se na kraju hodnika, kod posljednje ćelije.

Jedina koja je bila zatvorena. Šapat i inkantacije drugoga svijeta pobudili su Yusufov interes. Uriel čučne, odigne prozorčić za hranu i proviri u mrak. „BLAAA!” Yusuf krikne, prestravivši i Uriela i zatvorenika ćelije, koji vrisne visokim glasom. „Što je tebi? Želiš da nas nađu?“ Uriel je lupao po cijelom zidu i podu, kao da gazi podivljalog pauka.

Lovio je sjenu kako bi joj nanio bol. „Svi su negdje i rade lomaču. Što si naaapet?”

Yusuf se valjao u svoje dvije dimenzije, umirući od smijeha. „Oprostite,” začuje se nježni, ženski glas, ”vi niste stražari?” „Sad će je spasiti, zaljubit će se i to će biti najtreš tinejdžerski fantasy storyline ikada”, Henry ispuhne dim cigarete u monitor laptopa. „Uuu, uuu. Sad sam se sjetio”, Yusuf reče te preleti preko vrata ćelije, otvorivši ih, „i ona ide s nama. Tako je Lik htio prije nego nas je prvi put obrisao.” „Stvarno si tako zamislio ili?” upita ga Max, podrugljivo ga pogledavši. „...možda”, Henry reče nakon kraće pauze. „Ne možeš ni fantasy priču pisati bez da je zagadiš 40

Eliša Papić svojom patetikom”, Max odmahne glavom. „Nisam ja ovo pisao!“ Henry lupi dlanom po stolu, inatom djeteta. „Htio si! Htio si!” Max uperi prstom u njegovo glupo lice, inatom drugog djeteta.

Iz mraka skučene ćelije ispuže djevojka guste kovrčave crne kose i jarkih zelenih očiju boje proljetnog lišća. Ispod sive, vrećaste zatvorske uniforme nazirale su se bujne obline. S obzirom na njenu visinu bila je– „Mala džepna Venera!” Yusuf usklikne, na što se djevojka zacrveni. „Roxanna!” Uriel klikne oduševljeno i zagrli djevojku. „Vi se znate?” Yusuf je zbunjeno stajao, pokušavajući shvatiti kako mu je to promaklo. „Čekaj...jel’ on neš muljari? Zar nije on ovo pisao?” Henry i Max razmišljali su naglas. „Uri? Što ti ovdje radiš? Nisi valjda omekšao”, djevojka se odmakne od visokog ubojice, trudeći se sakriti svoje oduševljenje „Otkud se vas dvoje znate? Ne razumijem, pa stalno sam ovdje...” Yusuf se uznemiri. Pred njim je stajalo dvoje starih prijatelja, s pričom kojoj nije pripadao. Nemoguće. I tu je tekst stao.

Muk u word dokumentu.

Digitalni muk.

Muuu.

41

Gad Krenu se pojavljivati nova slova.

„Lik, si ti iza ovoga?” Yusuf ostavi poruku Henryju

na kraju svoga teksta.

„Nisam, majke mi”, Henry napiše nakon kratke neverbalne konzultacije s Maxom.

„Lažeš! Osjetim tvoj smrad iza ove nebulozne adicij-“ Uriel je upoznao Roxannu na jednom zadatku. A gdje drugdje? Nije da je imao puno slobodnog vremena s obzirom na prirodu svoga posla. Ne za ugodne stvari, barem. Pogotovo ne za suprotni spol. Iako, često je molio svoje suborce doma da mu ne daju slučajeve sa ženskim metama. Načelno je tvrdio kako neće nauditi ljepšem spolu, bez obzira na godine i izgled, kao ni prirodu nepravde koju su učinile. Roxanna nije bila meta. Bila je djevojka u crnoj haljini koja je izašla iz svoje kolibe, odšetala do bunara napuniti vodu, istegla svoje nisko, nabijeno tijelo povlačeći konop te u konačnici ispustila svoju kantu kada je među obližnjim drvećem ugledala tamnog šumskog stvora crvene kose.

Henry i Max gledali su zapanjeno u rečenice koje su se same nizale na virtualnom papiru.

Uriel je skočio do nje i brže bolje podigao njenu kantu. Pružio ju je prestravljenoj djevojci i nespretno se naklonio, udarivši je glavom u čelo. Obezdanio ju je. Krikne, zagrize svoju šaku te klekne pokraj nje, razmišljajući da li da je zalije s ono malo vode što je ostalo u kanti koja joj je opet ispala ili je ošamari. Nije znao sa ženama. „Ovaj... Oprosti”, pljesne je lagano, ne ostvarivši 42

Eliša Papić nikakav efekt. „Što radiš mojoj kćeri?!” ispred ulaza u kolibu stajao je deblji, proćelavi muškarac guste brade.

Običan čovjek. A ipak...bio mu je poznat. „Ništa, ništa! Pozlilo joj je. Nisam je lupio glavom!” Uriel izusti kada muškarac dotrči do onesviještene djevojke. Debeljko je podigne i pođe s njom u kolibu. „Bolje ti je da joj nije ništa, inače se vraćam ‘vamo sa sjekirom!” reče muškarac zalupivši za sobom vrata kolibe. Uriel se sjeti otkud mu je čovjek poznat. Po opisu, odgovarao je njegovoj meti.

Krene za njim. Pokuca na vrata. Iz pristojnosti.

Onda provali. Zatuče muškarca sjekirom koja je do tada kao trofej stajala na drvenom zidu. Zasluženo.

Njegovo ime došlo je iz jednog od ljubičasto-bijelih cvjetova Sudećeg Drva. Rob Kliman. Drvo nikad nije u krivu. Rob je trebao umrijeti. „Što si učinio?!” djevojka se probudi i ugleda raskasapljeno tijelo svoga oca i crvenokosog krvnika koji je stajao nad njim, brišući svoje krvave ruke o prvu bijelu pregaču koju je našao. U sekundi Uriel opet postane isto nesigurno muško čeljade koje je bio vani. Padne preko tijela pokušavajući prići djevojci, zamrljavši sada cijelu svoju smeđu kukuljicu. „Zašto si ga morao ubiti?” djevojka se podigla i krenula mahnito osvrtati, ne kao žrtva tragedije, već kao prijestupnik. Skupljala je već svoje stvari u crnu, platnenu vreću. Uriel je zaključio da je djevojka u šoku te je imao potrebu tješiti je, no spotaknuo se o lokvu 43

Gad krvi koju je iz svoje žrtve iscijedio po podu. „A skoro sam uspjela. Ne mogu vjerovati,” u torbu utrpa nekoliko debljih knjiga i dvije-tri staklene epruvete, „samo još dva dana. Dva jebena dana.”

Padne poraženo na koljena i uhvati se za glavu.

Uriel joj priđe i položi ruku na rame. „Mlada gospođice... Znam da me krivite. Ali, znate... Vaš otac nije bio dobar čovjek”, Uriel makne ruku čim crnokoso djevojče digne glavu i krene se smijati histerično. „Otac? Ne budi naivan”, lupi se po nogama i ustane, „Čovječe, ovo mi je bio pokus. Znaš kako je bio poslušan? Čak je na kraju stvarno povjerovao da sam mu kćer. Nije teško nekome plasirati dijete ako je već unaprijed blesav.”

Uriel ostane u čudu. Upre blesavo prstom u svoju metu. Djevojka izvuče iz vreće staklenu bočicu plavkaste tekućine i protrese njome sa sarkastičnim smiješkom. „Hajde. Moraš mi pomoći pokupiti stvari kad si me već sjeb– Hej, što radiš?” pucne prstima zbunjenom ubojici koji je krpom brisao pod, uneredivši ga više nego sredivši, „Što ti je? Si ti neki amater?”

Urielu se nikada ovakvo nešto nije dogodilo.

Kao da je zaboravio sve, ali apsolutno sve što je ikada naučio. Stajao je s krpom u ruci i čekao upute.

Djevojka se pljesne po čelu. Izbije mu potom krpu iz ruke. „I dalje mislim da nas je hakirao netko. Možda je 44

Eliša Papić štreber koji piše sad tu neki fanfiction”, Max se lupkao s dva prsta po bradi, čitajući priču u nastanku. „Ja mislim da ćemo morati baciti ovaj opsjednuti laptop u smeće”, Henry kaže. Razmišljao je da ga poklopi, prelije kiselinom, hiti u grotlo nekog vulkana.

Vulkani rješavaju sve. „Vi ubojice ste svi nesposobni”, prekrije šaku krpom te mu obriše mrlju s obraza, „Ovaj tu je tukao po klinkama u šumi već mjesecima i mislio da ga nitko neće naći. Da si došao samo dva dana kasnije, odradila bih tvoj posao za tebe... Ma kako se zoveš uopće?” „Uri...el!” zagrcne se. Dotaknula ga je! „Uri, jel’?” djevojka se nasmije te mu pruži ruku prije nego je on krene ispraviti, „E pa, Urinel, drago mi je. Ja sam Roxanna.”

Povuče ga za rukav van kolibe te se zapute u trnovite zakutke šume.

„Vještica! Tako znači. Lukav si, Lik. Ali, ne može mi jedna klinka pamćenje izbrisati samo tako!” Yusuf je pokušao objasniti i sebi i Henryju na što ovaj samo obriše njegovu rečenicu kako bi mu dao do znanja da nije njegov fan.

45

9 „Ti nisi normalan”, govorio je Urielu njegov mlađi brat Azazel, „Ako vođa otkrije da petljaš sa strankinjom, mrtav si. I ja s tobom jer sam suučesnik!” „Nisam si mogao pomoći. Ima to biće nešto u sebi. Hladnokrvna je na najbolji mogući način, a istovremeno toliko topla. Znaš koliko mi je olakšala s posljednjih nekoliko meta? Najbolje oruđe ikada.

Ne znam jesu li bolji njeni otrovi ili njena gluma. Svi nasjednu”, Uriel je šaptao, bacivši kamen u okruglo jezerce koje se raskravilo pod njegovim omiljenim stablom.

Sjedili su malo van nastambe, skriveni od znatiželjnih ušiju, znajući da je to najbolje mjesto, budući da Jezero Kažnjenih, gdje su završavale sve duše nesretnih meta, nitko nije htio obilaziti. Treba zadržati savjest čistom, a san mirnim. Uriel nije imao problema s time. Znao je da su duše njegovih meta u jezeru iz opravdanih razloga. Azazel? On je još uvijek čekao svoju prvu. Bio je nevin u svakom smislu riječi. „Samo oruđe?” upita ga brat napokon, čak najviše iz pristojnosti, iako je već znao odgovor. Uriel stisne kamen u svojoj desnoj šaci, zastavši na trenutak u remećenju vodene površine. „I mislio sam”, Azazel se podigne i obriše tur, „Zaljubio si se u vješticu.”

„Ha! Rekao sam!” Yusuf se oglasi, nekako se jedva

uguravši u priču,

„Samo...kako se ja ničeg od ovoga ne 46

Eliša Papić

sjećam?” „Nisam. Valjda”, Uriel odmahne glavom i uzdahne, „Ne znam. Samo drži za sebe to još. Smislit ću što ću s ti– Dobili smo novog.”

Iz centra naselja čuo se visoki zvižduk, mješavina ptičjeg zova i–

„E tog se sjećam! Da, da. Sad će biti sranja!” Yusufa

obuzme radost jer je opet dio priče.

„Isključio sam internet. Jel’ i dalje?” Max je viknuo iz hodnika. Henry je sjedio za kuhinjskim stolom, apatičnog izraza lica, potrošenog razočaranja.

Tekst se i dalje nizao u Word dokumentu. „Izbriši ga!” Max skoči na tipkovnicu, naslonivši pritom znojne pazušne mrlje na bratovo čelo. Laptop se zamrznuo. Nije više primao nikakve naredbe. Bio je to nestašan laptop.

Sudeće Drvo zazviždalo je kroz svoje šuplje grane, kao veliki šumski rog u koji je puhala sama Božica Pravde. Dva cvijeta niknu, otvarajući svoje latice.

Uriel i Azazel inače su obožavali ovaj trenutak. Kao na svojevrsnom obredu, ubojice bi stajale u krugu oko drva i čekale da saznaju tko je sljedeći čija glava pada pod giljotinom reda. „Prvo ime!” klikne dijete položeno na ramena svoga sijedog oca, čiji su ožiljci po vratu i licu ukazivali na zavidnu karijeru. Stari veteran spusti svog sinčića pred svijetleći cvijet. Dječak iz tučka izvuče papirnatu hartiju te je odnese Starješini. Poslušnog li mladog ubojčeta.

47

Gad „Sjećaš li se kad sam ja prvi put odnio papirić Starješini?” upita ga Azazel, „Poslije sam se upiškio od uzbuđenja. Sestra Gri mi je morala mijenjati gaće koliko sam bio van sebe.”

„Uriel se ispovraćao po halji starješine kad je nosio svoju prvu hartiju! Koji luzer”, Yusuf se oglasi u dokumentu.

„Vadi bateriju van!” Max krikne. Tekst kao da je pisala neka bijesna daktilografkinja na speedu.

Starješina se blago nakloni, oslonivši se pritom na svoj veliki mač koji je bio zabijen u zemlju te podraga dječaka po obrazu. Uzme hartiju. Podigne hartiju dramatično u zrak. Pogleda svu svoju djecu prije nego pročita ime. Dramatično. „Azazel! Vrijeme je da dobije svoj prvi zadatak!” vikne izazvavši gromoglasni aplauz rulje. Azazel se skoro opet upiša kada ga Uriel ponosno potapša po leđima. Priđe drevnom vođi, klekne te podigne ruke, spreman primiti svoje prvo ime. Stari čiča promeškolji se u svojoj ljubičasto-zelenoj halji, zalamata par puta svojom dugom sijedom pletenicom i, naposlijetku, uz ljepljivi kašalj, koji prodre kroz njegovo savršeno zubalo, položi hartiju u njegove dlanove. „Ovo ime je tvoje i samo tvoje”, krene čiča. „Ovo ime je moje i samo moje”, nastavi Azazel. „Ovaj ugovor je tvoj i samo tvoj”, čiča prođe kroz svoju dugu sijedu bradu, podigavši glas. „Ovaj ugovor je moj i samo moj”, Azazel se 48

Eliša Papić uspravi.

„Ovaj govor ćemo preskočiti jer bi nas inače Uriel ubio od dosade“, Yusuf intervenira.

„Ovaj ugovor je moj i samo moj”, sada Uriel reče, nakon što je dobio svoje ime. „Ja sam onaj koji će dodati tu kap u Jezero”, rekoše svi unisono po treći put. Starješina se nasmiješi. „Dvojica braće u ime Pravde! Pa zar to nije razlog za slavlje?” svi uskliknu, oduševljeni izborom Božice. „Ma formalno je to samo”, govorio je brat Azazelu dok je ovaj studiozno promatrao ime na svojoj hartiji dok su ponovno sjedili na ivici jezera, „nismo vračevi pa da moramo štititi identitet. Smiješ mi reći ime koje si dobio. Realno, dobro ti dođe pomoć za prvi zadatak.”

Mladić pruži svom starijem bratu hartiju: „Henry.” „Molim!?“ „Samo to?” Uriel krene okretati hartiju pred nosom, „Inače bude makar i ime Oca. Neka približna lokacija.” „Izvadio sam je! Ma daj. Sereš. I dalje!?” Max zapomogne, prije nego mu baterija padne direktno na tipkovn- alsjdghasodghpjšwojg

„Otkud moje ime?!” Henry je shizofreno hodao lijevo-desno, zabivši se par puta u brata. „Netko te zajebava”, odgovori mu Max vidno nervoznim tonom.

49

Gad „Možda je u Drvogradu. Inače tamo budu ovakvi , zar ne?” Azazel pucne prstima. Uriel kimne glavom. „Nisi još svoje pogledao?” trgne Urielu presavijeni papirić iz ruke, otvori ga te se nasmiješi od uha do uha, „Dva imena!”

Uriel brže-bolje otme natrag papir. Njegovo lice prijeđe iz znatiželje u kompletni šok. Potom u bijes.

Podere papir na dva dijela, baci ih na pod te otrči, kao u plamenu, prema selu. Azazel se počeše par puta po glavi i podigne prvu polovicu. „Max”, pročita na glas, pokušavajući povezati bratov bijes s nepoznatim imenom. „Ne, ne, ne. Nećemo tako. Ne”, Max uzme laptop sa sobom u ruke i zaputi se van stana. Henry pođe za njim, šljapkajući u svojim papučama u obliku glave Homera Simpsona po glatkim stepenicama, gotovo se poskliznuvši i ljosnuvši na dupe.

Azazel podigne onda i drugu polovicu. „Roxanna”, pro-----------------------------

50

10 „Kažeš, isp’o ti je?” sumnjičavo, naočala spuštenih na vrh nosa, priupita Maxov dežurni informatičar Bobo, promatrajući krš koji je nekada bio laptop.

Visok, proćelav čovjek s izrazitom dioptrijom, izrazito simetričnih uzoraka na svojim košuljama, kockicama, kružićima te, redovito, linijama izrazito iscrtanih hlača.

Izrazit čovjek. „Ma to je nusnalaz. Neki virus je smrznuo software.

Ispao mi je pred stanom na putu ovamo”, Max nije imao hrabrosti pogledati Henryja u oči. Taj je laptop preživio pet godina. Padove. Prolivene kave. Prolivene seminare. Erotiku. Prolivenu. „Ti nis’ čuo za torbu?” Bobo bi spustio naočale još više preko nosa da je imao toliko tog nosa. Zagleda se u odvaljeno kućište i polomljeni ekran te se zamisli. To je trajalo nekoliko minuta. Buljenje. „Ja ć’to tebi pogledat’, al’ ne obećavam ništa”, Bobo ih usere bacivši se rukama na laptop kao majka na mrtvog sina prvorođenca. Glumio je da je iziritiran zbog dodatnog posla, iako je Henry minutu prije pokupio tjedne prašine s pulta. „Podsjeti me zašto i dalje kod njega dolazimo?” prišapne Maxu čim Bobo nestane iza plastificirane zavjese koja je sakrivala radnu prostoriju, „Tip je lud k’o šiba.” „Ma ok je, samo je čudak. Što odmah osuđuješ?”

Max se igrao sa USB-om u obliku miša kojeg je našao na stolu.

51

Gad „Prošli put kad ga je čistio ostavio je folder sa slikama njegove unutrašnjosti na radnoj površini i nazvao ga PRLJAV PC. Objasni mi tko to radi.” „Ljudi koje plaćamo da brinu za tehnologiju da mi ne bismo morali”, Max pogleda napokon Henryja u oči. Morali su razgovarati o tome. Panično su dotrčali na prvo mjesto kojeg su se sjetili, a da nisu ni stigli probaviti samopišuće priče kako treba. Bile su tu sugestije o egzorcistu i psihijatru, čak i ideja o ritualističkom paljenju računala u pentagramu.

Pentagramu iscrtanom galebljom krvlju. Nitko se ne bi požalio na par ubijenih galebova, zar ne? „Znači, virus. S tom pričom idemo?” Max ponudi hipotezu. „To si sve ti kriv. Ne moraju svi biti pisci k’o ti.

Zašto uopće moram razmišljati o svojem sranju? Vidiš gdje to vodi”, Henry je prigrlio weltschmerz. „Joj, molim te. Povlačiš mi se po stanu sav sjeban već dva tjedna zbog gluposti koju si sam sebi napravio. Drama, drama, drama. Uvijek drama”, Max se uzvrpolji, bacivši slučajno u tom vrpoljenju USB miš, koji odleti u neki ćošak starog kućišta stolnog računala. Proizvede buku preveliku za Bobu koji se odmah ukaže među zastorima. Muk. „Staklo, čišćenje hard diska i popravak kućišta!” krikne hrapavim glasom kao da ih je opsovao, „Sutra gotovo. Zovem. Ćao!”

Bobo zamakne ponovno u svoje plastikom sakrivene odaje, ne davši priliku braći da mu odgovore. „Kava?” Henry apatično priupita brata.

52

Eliša Papić „Da, da”, Max odgovori, ne odvajajući znatiželjni pogled od prolaza u tehnološki park. Napuste servis i udare prema najbližem kafiću. Tamo gdje su Henry i Dani posljednji put razgovarali prije prekida.

53

11 Dani je bio nadimak koji je posudio od Anthonyja Kiedisa iz Crvenih Ljutih Čili Feferona. Crnokosa, ravnokosa, čistokosa, malog svinjastog nosa i pjegavog lica, s blagim gornjim zagrizom i osmijehom koji je otkrivao malu rupicu na obrazu. Ta rupica svakog bi čovjeka izbacila iz ravnodušnosti. Smeđe, mirne oči i tanke nakostriješene obrve slali su miješane signale promatračima. Slatko, malo, okruglasto lice koje je istovremeno moglo sakrivati neku prešućenu zloću, ali i nevinu naivnost. Nosila je to lice na vitkom tijelu bujnih bokova i uskog struka te se uvijek znala obući na način koji je to još više naglašavao. Upoznao ju je za vrijeme potrage za jednom skriptom. Već je znao da mu se sviđa, bez obzira što ga je pogledala ispod svojih namrgođenih obrva, kako će i puno puta poslije.

Henry je iza tog strogog pogleda vidio nešto drugo.

Tako su se sprijateljili.

Bila je to djevojka koja mu je redovito bila negdje, u planu. Išlo je to uz onu dobru staru tezu da ne postoje muško-ženska prijateljstva te da je uvijek barem jedna strana djelomično zainteresirana. Ta djelomičnost svijet gradi. Svojevrsno iluzorno prijateljstvo koje maskira i suprimira animalne nagone za prokreacijom. Ili možda kukavičluk ljubavi i neke nedorečene stvari koju osobu drže u perpetualnom ciklusu sviđanja-nesviđanja, ljubomore-podupiranja i da-ne. Hoće? Neće? Kao u predugim sitcomima, gdje glavni protagonist pokušava uporno biti prijatelj onoj, jednoj jedinoj. Mogao je kriviti godine i godine gledanja takvih serija i filmova za svoju težnju prema velikoj Drami, kao i za krive 54

Eliša Papić odluke koje je donio s Dani.

Promatrajući kao njezin prijatelj sve njene udvarače, postepeno ju je stavljao sve više i više po strani, razmišljajući cijelo vrijeme kako je to neka priča za drugi put, ako ikoji. Ona je mogla slušati njegove fantastične izboje emocija prema neobičnim, marginalno neopipljivim djevojkama, čiju pravu prirodu nije nikako uspio spoznati, budući da ih je zamazao svojim unutarnjim svijetom i idealima.

Tako su proveli svojih pet godina faksa, svoj „hoće li-neće li“, konzultirajući se oko svojih partnera, cijelo vrijeme podsvjesno slažući sliku gdje su zajedno. Dok se nije poklopilo da su oboje bili slobodni i umorni od konstantne borbe s ljubavlju. Veličina koju je Henry tražio od svojih veza ovdje je ležala u činjenici da se radilo o dugogodišnjoj simpatiji. Znao je da bi veza bila onaj stabilni sljedeći korak. Nešto „normalno“. S druge strane, on je bio njen lumen i postignuće. Znala je da će s njim napokon moći skinuti svoje roditelje s vrata, zajedno s njihovim konstantnim preispitivanjem njenih izbora, koje je u konačnici i dovelo do njenog inaćenja kako njima, tako i cijelome svijetu. Ona to može izvesti. S njim se može osjećati dobro. S njim može rasti.

Njihova ljubav nije bila laž. Henry ju je volio i dao je sve od sebe da ona vidi što i on. Dani je, s druge strane, konstantno shvaćala da se razlikuju.

Henryjeva glava lebdjela je u nekim oblacima. Do te napuhane glave mogla bi doprijeti jedino šutiranjem njegovih stopala ili vikanjem i zapomaganjem, dok se on odozgore trudio priskrbiti joj dovoljno sunca, kiše i zvijezda, motreći je budnim okom i štiteći njen put.

55

Gad Sve što je ona htjela je da bude dolje s njom, u realnom svijetu, gdje mogu zajedno izgraditi običan, normalan život. Gdje ne mora slušati o tom usranom oblaku i tom nevjerojatnom magičnom životu. Zanijemili su. Potrpali su svoje razlike pod tepih i sve se češće spoticali o grbu koju su uzgajali pod tim tepihom.

Tada je došlo vrijeme za raskrižje. Jedno od onih velikih. Henry je zaključio da će je jedino smiriti ako je zaprosi. Oboje su imali stabilan posao i ništa drugo nije preostalo. Tako se to radi u životu, zar ne? A Henry se nadao da će napokon biti spremna s njime gledati u zvijezde.

Pristala je te su okinuli još jedan predivan period samozavaravanja, a grba pod tepihom krcala se prašinom, gljivicama i grinjama, samo čekajući da započne neku epidemiju i raspad sistema. „Zaljubio sam se u nekog drugog”, reče joj za stolom kafića Jezero, gdje su se nalazili nakon faksa, a kasnije i nakon posla. Kafić je ležao na drvenastom molu povećeg gradskog jezera, gdje su ljudi redovito dolazili hraniti patke i utapati mačke.

Kako je Henry napokon otkrio što ga je morilo, tako se spremio na sve ono najgore što je išlo uz takvu situaciju. Dani je s druge strane odavno znala da taj trenutak dolazi. Naravno, nije očekivala tako nagli rasplet svega. Srce joj zatreperi, dok joj um pokuša obujmiti stvarnost u kojoj njega neće biti tu. „K-kako? A-ali...Što sam krivo napravila?” rekla je, iako je već dugo znala da nitko nije kriv. Dobro, možda jedino ta kurva koja je uletjela u cijelu priču.

Pomogla sigurno nije.

56

Eliša Papić „Žao mi je. Jednostavno se dogodilo”, Henry nije vježbao govor, već je išao s provjerenim klišejima.

Kod prevare ljudi inače koriste kao objašnjenje neku nevjerojatnu slučajnost u kojoj se jednostavno van njihove kontrole dogodi da se poseksaju s nekim drugim. To su neke zle, zle čini u pitanju. Genitalno opsjedanje uma. „Ne prihvaćam”, znala je da moraju završiti, ali htjela je imati kontrolu, postaviti sama uvjete njihova svršetka. „Ne bi bilo u redu nakon toga što sam napravio”, Henry joj primi ruke no ona ih hitro otme iz njegova stiska. Nije odmah shvatila. Nije odmah pojmila pravi razlog. „Čekaj...Prevario si me?!”

Tad je shvatila. Mislila je da će imati poštovanja.

Imali su dogovor. Sam Henry tvrdio je svojevremeno da mu preljub kao pojava izaziva gnušanje te joj je obećao promptno napucavanje u slučaju njene nevjere.

Isto tako, uvjeravao je da je on ne bi nikad prevario, već bi bio fer i prekinuo s njom prije bilo kakve aktivnosti. Šupak. Smeće lažljivo. Gad. „Znači... Nakon svega, nakon cijele tvoje filozofije, tvog preseravanja i glume, TI si MENE prevario?” ego joj je vrištao. Ego joj je kipio i bujao kao vatrena rijeka. Ego ju je natjerao da ustane, uhvati Henryja za ovratnik majice, povuče ga silom žene koja odiže auto sa svog unesrećenog sina prvorođenca i baci ga u vodu patkama. Bio je mlitav čovjek, lutka u testiranju automobila. Ona koja se stalno zabija u isti zid.

57

Gad „Utopi se. Govno jedno”, bile su posljednje njene riječi nakon četiri godine zajedničkog života.

Posljednje riječi uživo. Ipak se ljudi nakon prekida još svađaju preko poruka. Mailova. Eventualno se uhode.

Teško je definirati kada prekid završava. Bitno da je Henry doživio svoje krštenje i ponovno rođenje. *** „O čemu razmišljaš?” Max srkne svoju bijelu kavu, držeći šalicu na galantan, džentlmenski način, s malim prstom odvojenim od šalice, visoko u zraku. „Dani. Nisam to izveo najbolje. Zaslužila je bolje”, Henry je promatrao jato pataka koje se skupljalo oko mjesta u jezercu gdje se skoro utopio prije dva mjeseca. Kao da su se i dalje mogle hraniti njegovim jadom i očajem. „Dani California? Mislio sam da je to prošlo relativno bezbolno”, Max spusti šalicu na stol, „Koliko se sjećam, bio si toliko sretan da si se čak okupao baš tu, u jezercu u koje sad katatono buljiš.”

Henry osjeti ponovno tu slatku vodu u nosnicama.

Zamišljao je kako pliva pod nekim mostom, pokušavajući spasiti nepoznatog čovjeka u poslovnom odijelu za kojeg je krivo procijenio da se pokušava utopiti. Taj hipotetski nepoznati biznismen skočio je zapravo jer ga je na mostu čekala djevojka koja ga je izazvala da joj dokaže svoju hrabrost i spontanost.

Henry je imao nešto krivo složeno u glavi. Falilo mu je par daski, a one koje su mu ostale bile su suviše trule. „Uglavnom. Pisanje”, Henry se vrati u zbilju, „Kakav savjet imaš?”

58

Eliša Papić „Ah...gle, od onih priča što si pokušavao, definitivno si promašio s fantasyjem. Previše je tu mučenja za početnika. Rekao sam ti, ne možeš pokriti neuvjerljivi svijet meta-likom koji je svjestan svoje patvorenosti”, Max odgovori, iznenadivši se Henryjevim kimanjem glave koje je sugeriralo da nešto ipak dopire do njegovog mozga. „Kužim, kužim. Ali, uzmi u obzir da je to prva, prva. Vidio si i sam da je ovaj haker kroz backdoor pisao dalje i zagađivao ostale priče”, Henry krene motati cigaretu, „Što misliš o Levyju i Giselle? Ona s transseksualcem.” „E, ta je obećavala. Iako si baš morao krenuti totalno stranim teritorijem radi apsurda. Giselle si ni krivoj ni dužnoj zalijepio penis. Probaj sljedeći put, ako se opet budeš hvatao te priče, biti ipak malo prizemljeniji”, Max je lupkao prstom po staklenom vrhu stola, kao da pokazuje bratu da se baš na tom mjestu nalazi poanta onoga o čemu priča. Henry se nostalgično nasmiješi. „Čemu se ceriš?” upita ga brat veselom znatiželjom, valjda misleći da je izazvao divljenje kod Henryja. „Probaj biti prizemljeniji. To je Dani uvijek htjela”, u tom trenutku mu je nedostajala, „No, dobro. Kad se laptop popravi, vraćam se Levyju i Giselle.“ „Čime se on bavio? Režija?” Max prođe žlicom po zašećerenom dnu šalice te je poliže. „Da, da. Student filmske na Akademiji”, Henry reče lagodno shvativši damu se raspoloženje zapravo počelo popravljati samim izlaskom iz kuće.

59

Gad „Slobodno mu probaj dati svoje zanimanje. Ne bježi od toga u strane teritorije koji će zahtijevati istraživanje. Ponudi radije potencijalnim čitateljima uvid u vlastitu profesiju. To je tvoj adut”, Max odloži šalicu pa pogleda na sat, „Hajmo doma. Ne da mi se ovdje po kompletnom mraku biti. Sjećaš se onog šišmiša koji me napao jedne noći? Ona ženska koja je htjela da joj na glas pročitam sve svoje knjige?” „Nisi li je pojebao na kraju?” Henry se naruga bratu, iznenadivši ga. Max se kiselo naceri, izvuče se iz stola i opizdi stolicom konobara koji ga potom ispsuje.

Ovaj plati račun, priloživši napojnicu za emocionalnu bol. Henry još jednom baci oko na jato patki, koje su taman čerupale žućkastu hartiju ispisanu slovima, razbacujući komadiće po tihoj površini jezera.

Neko M. Jedno A. Jedan iks.

60

12 „Nemoj jebat’!“ Max i Henry izustiše gotovo unisono, sjedeći pred svojim televizorom na svojem kauču prekrivenom mrvicama od čipsa, mičući svoje stražnjice lijevo-desno, krckajući u nelagodi vlastitih hemoroida. „Pljačkaš identificiran kao Robert Bobo Kliman još uvijek nije iznio svoje zahtjeve, navodeći, prilično tajnovito, kako čeka pravog Lika. I dalje je nepoznato što je izazvalo ovaj iznenadni slom do sada normalnog i mirnog informatičara–“ „Bokte, misliš da je barem laptop popravio?” upita Henry ne odvajajući oči od televizora, pokušavajući otkriti o kojoj se točno knjižari radi. „Mislim da je to nebitno. Mi smo bili kod njega prije par sati. Zamisli da je tada prs’o”, Max se sjeti tajne sobice skrivene iza plastične zavjese. Možda je tamo čuvao svoju kolekciju snuff filmova s patuljcima koji izgovaraju rečenice unatrag dok izvode tap-dance na nekom šanku. Pića za tim šankom poslužuju čudne mutirane zvijeri, odbjegle iz laboratorija, mješavine jelena i čovjeka. Mješavine mitova i urbanih legendi. „Trenutak! Nešto se događa!“ reporterka se osvrnula prema ulazu knjižare, preusmjerivši, uz sebe, i kut kamere. Mlađa djevojka plave kose išetala je prilično zbunjeno, samo kako bi je zaskočilo jedno pet policajaca i nasilno počelo prekrivati dekom kao da je upravo izašla iz goruće zgrade. Odvedu je do vozila hitne pomoći gdje joj na lice nakače masku za kisik 61

Gad dok je jedan tehničar krene razodijevati iz Bog zna kojeg razloga, izgovarajući brze stručne fraze iza kojih je skrivao puku perverziju. Kada mu se oči susretnu s objektivom kamere, odmah prekine, skine joj masku s lica i sakrije se u kombi, zalupivši joj vratima pred nosom, ostavivši je ispred da sjedi polugola u šoku i nevjerici. „Dobar dan, mora da ste uplašeni. Recite mi, je li vas silovao?” reporterka doleti s pitanjem , prekinuvši dva starija policajca koji se samo zagledaju u kameru, onako, osuđujuće, i nastave voditi zapisnik. „Upao je unutra...i pod prisilom pištolja, tjerao na–“ „Na skidanje? Na oralni seks?” prekine je reporterka te ponovno dobije ravnodušni pogled od policajaca. Znali su da, ako je potjeraju ili naprave išta što se može interpretirati kao zlostavljanje, slijedi uragan medijskih govana. Već su nedavno najebali kada je jedan od njih sedamnaestogodišnjaku, koji mu je prije toga prijetio razbijenom bocom, odvalio šamar. Rekli su mu da ne smije nad maloljetnicima vršiti nasilje. Valjalo je radije pustiti da dijete nauči što razbijena boca može učiniti ljudskom tijelu. „Ne, ne! Ništa takvog. Tjerao nas je da slušamo neku glupu priču i govorio kako neće prestati dok ne svrši onaj koji je započeo. Taj neki Lik kojeg je spomenuo. I... ovaj... ne znam kako da ovo sročim.

Pričao je u drugačijem fontu.” „Ha?” Max se počeše po glavi, „Kako netko može pričati u drugačijem fontu? Kakve su to nebuloze?”

62

Eliša Papić Pucnjava.

Kamerman frenetično pobjegne suprotnom od povika reporterke.

u

smjeru

„Nalazimo se trenutno u okršaju. Otmičar je upravo izašao iz knjižare i zapucao– Ej, vrati se ovamo–” njen glas bio je sve tiši. Sa zadnjim okretanjem kamere, kao u nekom lošem found-footage filmu, mogli su vidjeti tijelo svog informatičara na podu. U lokvi njegove krvi točao se poznati laptop. „Sranje!” Henry izusti, „To je moj laptop! Sad će nam murja doći. Ne želim ići u zatvor!“ „Daj, izvadi glavu iz filmova. Kao prvo, misliš da policajci uopće u ovoj državi mogu do tebe doći preko pokvarenog laptopa? Kao drugo, da nekim čudom i mogu, zbog čega bi ti došli? Zbog lošeg stila pisanja i nešto čudne pornografije? Molim te, u najgorem slučaju ćemo samo potvrditi da je tip bio na rubu živčanog sloma.” „Vrati se ‘vamo i snimaj ovo!“ reporterka više nije zvučala kao nabrijani voajer. Čuo se užas u njenom glasu, u podrhtavanju njenog nepca i nekontroliranim autonomnim reakcijama. Kamera se krene mahnito okretati tražeći ono u što je upirala reporterka. Iz tijela informatičara ispuzala je crna silueta, ponijevši u svojoj kopreni laptop, ispuštajući crne mrlje nalik tinti po podu. Policija panično zapuca. Policija samo tako i puca na crne siluete. Meci prođu kroz sjenu.

Pogode nekog nonića sa štapom u onu nogu koja još nije trombozirala. Sjena uoči kameru. Tako se moglo zaključiti barem po trzavim kretnjama koje je krenula izvoditi, vijugajući po podu, po predmetima i po 63

Gad ljudima, poput crne zmije, približavajući se munjevito objektivu. Kamera se okrene, izbacivši je iz fokusa.

Zamrzne se uz kratki krik snimatelja te se krene povlačiti i tutnjiti po podu. Stane iza nekog kontejnera, udaljena od urlika i kaosa koje je izazvala. Preplašena životinja. Max i Henry tada su po prvi puta čuli kako točno zvuči glas u drugačijem fontu.

“Lik! Lik! Nisi mi dao da završim priču!”

Yusuf se zahihoće. Sjena se stvori pred kamerom i prekrije je potpuno.

64

13 „Otkud se vas dvoje znate? Ne razumijem, pa stalno sam ovdje...”, Yusuf se uznemiri, po prvi put zapravo. Pred njim je stajalo dvoje starih prijatelja, s pričom koje on nije bio dio. Nemoguće. „Pa, nisam te mogla pustiti da sve znaš”, Roxanna zamahne prstom po zraku, podsjećajući na svoju prirođenu sposobnost manipulacije. Ne samo jer je bila žena, nego i – magija. „I dalje mi je sve to sumnjivo”, Yusuf se češkao po nepostojećoj bradi. „Kao da je bitno. Zar ne moramo mi pobjeći odavdje?” Uriel ih prekine u razmirici. Na vrijeme.

Na izlazu iz bloka ćelija stajao je kapetan straže s divovskom rupom u abdomenu. „Još jedan od ovih opsjednutih. Što smo rekli? Piliš glavu ili?” Yusuf ni ne dovrši kada ga prekine bljesak koji sukne iz Roxannine ruke. Od kapetana straže ostane samo zeleni pepeo. Uriel zine, istovremeno opčinjen, prestrašen i djelomično napaljen. Djevojka prođe rukom kroz svoje bogate crne kovrče, pogledavši sjenu koja je za to vrijeme nijemo blejala sa zida i tamnoputog, crvenokosog diva koji je progutao sve knedle. „Štooo? Prošlo je puno vremena. Misliš da nisam malo više napredovala od napitaka?” nasmije se te se zaputi prema izlazu. „Ok, ako to može, sigurno joj nije problem izbrisati 65

Gad mi pamćenje ili što već”, Yusuf pohita za njom. Uriel se nakratko zaustavi pred hrpom pepela prije nego i on napusti tamnicu.

Vijugavi, mokri hodnici s mjestimice pogašenim svijećama gušili su ih svojim teškim zrakom. Roxanna bi se svako toliko poskliznula svojom bosom nogom na razmazanu krv, dok bi Uriel, na njenu hinjenu iziritiranost, svaki put priskočio u pomoć. Yusuf se pružao po zidu tražeći eventualni skriveni prolaz ili prečicu kojom bi skratili svoje lutanje. „Znači izvukao sam ga iz struje i on i dalje pokazuje ovo sranje na svakom jebenom kanalu!” Max je mahnito mahao televizorom, pokušavajući ukloniti zloduha s ekrana. „Znaš...mislim da ako i bacimo tv, neće pomoći”, Henry je potopio glavu u dlanove, shvativši da nekad ne možeš pobjeći od teletekstovih čudnih oglasa. „Eno ga!” Roxanna se spotakne u tunelu, već trideset i sedmi put otkad su krenuli njime. Ubrzo svih proždre dnevno svjetlo. I neljudski smrad. Dobro, ljudski smrad, ali nevjerojatna količina tog smrada.

Hrpa od nekoliko stotina zaklanih tijela, složena od strane nepoznate sile s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Treba biti uredan, pogotovo u genocidu. „Kako to misliš?” Maxu ispadne televizor iz ruke te se, na njihovu nesreću, NE raspe ekran. „Ušao je kroz kameru. I došao do ovdje. Na svakom je kanalu”, Henry pogleda brata nepoznatom ozbiljnošću, „To znači da je–” „Svuda”, Max isto shvati.

66

Eliša Papić „Uf, misliš da je ovo povezano s čudnim opsjednutim truplima unutra?” Yusuf je cirkulirao oko hrpice kao morski pas oko plivača, trudeći se da ne prijeđe slučajno preko nečijih sekreta. „Opsjednuti?” Roxanna je imala upitnik iznad glave dok je tražila prikladan par cipela za svoje bose, izranjavane noge. „Koliko ih je ovdje?” Uriel stisne držak mača. „E, ali, ali! Ako mi ne gledamo priču, on je nema zašto pričati. On želi da mi vidimo kraj”, Max se dosjeti, škicajući svako toliko ekran na podu, iz znatiželje. „Roxy, spali ih. Odmah! Sve!” Uriel krene izvlačiti mač kada primijeti da se hrpa komeša. Djevojka ustukne i pruži ruku pred sebe. Yusufu je bilo svejedno.

I dalje se vrtio oko hrpe koja je počela bubriti životom. „Znaš… Tako jednostavna ideja, a mislim da imaš i pravo. K’o ga jebe”, Henry skoči s kauča i zgrabi televizor. Baci ga kroz prozor. Odmakne se i propusti zaprepaštenog brata da vidi štetu. „Nisam mislio da mi baciš TV ća!” Max se hvatao za glavu i čupao kosu, „Jebao te Yusuf, da te jebao!” „Kupit ću ti novi. Zar nije sad najbitnije da se riješimo te uhod–“, Henry ni ne stigne dovršiti misao kada ga Max prekine vriskom, zamahnuvši odmah rukom prema svome bratu kako bi ga dozvao natrag do prozora. Upre prstom na ulicu. Obojica ostanu nijemi. „Jesu to....” Henry je problijedio.

67

Gad „Tijela iz Yusufove priče”, dovrši Max, promatrajući hordu koja je ispuzala iz televizora i proširila se po ulici. Horda je gledala njihov prozor.

Prešla je na ovaj svijet i upoznala svog stvoritelja.

Jedno od tijela istupi ispred svih, položi ruku na probijena prsa, očisti grlo i otvori širom usta. „Roxannine ruke zasvijetle nevjerojatnom silinom i krenu parati veo stvarnosti. Nije se mogla kontrolirati.

Zato je njeno ime i dospjelo toliko davno u cvjetne privjeske Sudećeg Drva. Uriel je bio zaslijepljen svojom ljubavlju. Trebao ju je zaustaviti. Sada, kada se njena magija otela kontroli, stajao je i gledao kako njihov svijet nestaje i kako se pojavljuje drugi, onaj iznad”, derao se mrtvac nekim nepoznatim naglaskom. „Neprijatelj na vidiku!” začuje se ratni veteran s četvrtog kata Maxove zgrade, s okom već duboko utisnutim u staklo nišana, rukama čvrsto oko svoje puške Marije Svetice i prstom oslonjenim na okidač. „Crkni utvaro!”

Skine prvog naratora bez previše muke, hicem direktno u čelo. Ubrzo istupi drugi. „Uriel, Yusuf i Roxanna raštrkali su se po krajevima novoga svijeta, tražeći način da se ponovno okupe, dok su mrtvi ostali kao svjedoci. Kao oni koji će stati pred svog stvoritelja i tražiti pravdu”, mrtvac bez ruku njihao se lijevo-desno, otežavajući snajperistu posao.

Ubrzo i on padne uz glasni hitac. Treći istupi. Gotovo odmah. „Kao glasnici, tu smo da obavijestimo–“, padne i taj treći.

68

Eliša Papić „…autora da mora–” četvrti iz gomile krikne kroz svoj prerezani grkljan prije nego i sam primi metak. „…završiti”, peti je to nekako rekao NAKON što je popio metak. „…naše priče!” uzviknu svi unisono, taman prije no što kroz njih proleti teretni kamion i konačno ih utiša sve.

„Za početak, dopusti bar meni da kažem nešto”, sjena

preleti preko zgrade i uleti u Maxov stan, raširivši se preko zida na začuđujuće benigni način.

„Zašto mi ne daš mira?” Henry rezignirano kaže, patetično kleknuvši na koljena, prepustivši se svojoj sudbini, „Samo sam htio nekako...krenuti dalje.”

Max je tražio mobitel, fotoaparat, bilo što čime bi mogao poslije dokazati svoje lude priče. Pronađe onaj s kojim bi išao u prirodu slikati drveće. Tamo blizu staze za trčanje. Gdje bi mogao upoznati tu i tamo neku lijepu djevojku i pričati joj o mekoći tla i ljubavi Zemlje.

„Lik,”

Yusuf se namjesti iza Henryjeva klonula tijela te ga krene podizati, „ti još nisi shvatio.”

Max bljesne fotoaparatom i prekine tim bljeskom Yusufa. Ovaj se uzburka i izbije mu fotoaparat iz ruke.

Vrati se natrag do Henryja te ga podigne. „Što nisam shvatio?” Henry kaže anergično. „Dok nam ne pomogneš završiti naše priče, nećeš moći krenuti dalje”, Yusuf odgovori brižnim glasom, normalnim fontom.

69

Gad „Vaše?” Max upita zbunjeno, pažljivo se približavajući bratu kako bi ga spasio od prijeteće propasti.

„Tamo vani, u ovom vašem gradu, čekaju te svi oni kojima duguješ ...kako se kaže to...Closure? Razrješenje?

Zaključak?” Yusuf je pretraživao svoj vokabular, ispisujući sjene riječi na zidu.

„Svi oni kojima dugujem...” Henry se sjeti glavnog razloga zbog kojeg se doveo u ovaj nemogući scenarij. „Ti želiš reći da su i ostali njegovi likovi tamo vani?!” Max je stajao do Henryja, spreman na intervenciju. Nije ga odvukao. Ova ideja sasjekla ga je u nogama. Sjena poprimi oblik divovske kimajuće da-da glave. „A ti? Kako ćemo tvoju priču završiti? Ona je stala u momentu kada je Rozana–“ „Roxanna!” ispravi ga Max žustro. Iako se radilo o Henryjevoj priči. „Ok, ok. Onog momenta kad je Roxanna bacila svoju džidža-bidžu, otvorila vam je portal ‘vamo. Gdje bi to trebalo dalje voditi?” Henry se malo oporavi i počne razmišljati o nekim konkretnijim stvarima.

Počeo je prihvaćati pravila nove igre.

„Moramo prvo naći Uriela. Na žalost, on je protagonist naše priče”, Yusuf krene zasjenjivati vrata, pozivajući ih za sobom.

„Zašto ideš tuda ako si ušao kroz prozor?” Max upita blentavo.

70

Eliša Papić

„Ako baš imaš potrebu baciti se dolje u hrpu zombija iz svijeta koji je niknuo iz glave tvog brata, mislim, ja nemam problema s time. Ali, nekako je bolje da idete tradicionalnijim putem, ne?” Yusuf odgovori pasivnom agresijom čovjeka čiju priču netko ne želi dovršiti. Max ispruži uzdignuti kažiprst pred sebe i zine. Odustane od komentara. Krene umjesto toga za Yusufom. Henry pogleda još jednom kroz prozor na tijela koja su počela nestajati.

„Zombiji nestaju”, dobaci Maxu koji je i dalje imao otvorena usta puna praznog idiotizma. On je doslovno hodao otvorenih usta prema vratima. I dalje je imao otvorena usta tražeći nešto za reći. I dalje.

„Ok, možda tvoj brat ne bi pao među rulju zombija iz svijeta koji je niknuo iz njegove glave. Kao što sam rekao. Kada obavimo svoje, možemo otići dalje. Kao i ti”, Yusuf objasni, „Nego… Gdje je najbliža šuma ili park ili nešto gdje ima više od dva drveta u ovom usranom kamenolomu kojeg zovete domom?” „Zašto?” Max upita u hodniku, obuvajući svoje prljave patike. Nakon toga napokon zatvori usta.

„Pa tražimo jebenog vilenjaka i druidicu. Gdje će biti ako ne u nekoj mutavoj šumi?”

„I dalje ne mogu vjerovati da si mi bacio TV kroz prozor”, Max bubne prvu misao koja je bila relativno blizu realnosti, a koja je još uvijek imala smisla prije pet minuta. Otvori vrata svog stana te propusti sjenu i 71

Gad Henryja. Zaključa vrata, znajući da se neće vratiti neko vrijeme. „Jeej, avantura”, reče Max sarkastično prije no što napusti lažnu sigurnost svoga doma i pođe za svojim jadnim bratom i likom iz njegove priče.

Najgori trojac ikad. U svakom smislu riječi.

72

VASILY

1 Šetao se Arbatskom ulicom, zadivljen licemjernim inatom iza nekoliko uvezenih američkih brendova, od gnjilog StarBaksa, napisanog ćirilicom, do nekoliko birceva rockabilly tematike, dekoriranih voštanim figurama Marilyn Monroe, Chucka Berryja, a brate mili i Clinton se našao na recepciji, iako bi se Vasily zakleo da je to samo bio neki Rus koji jako liči na čovjeka čiji je palac pojebao Ameriku. Neće tu sjesti. Zna da bi se našao pod paljbom svojih ruskih domaćina. Iako, alternativa je bila puno gora.

Strahovao je od gruzijske kuhinje još od prvog dana boravka u Moskvi. Ti hemoroidi su mu skoro uništili život. Taman je iz sustava iščistio i G.lambliju koju je pokupio iz vodovoda. Neće to na njegova crijeva, mislio je. Neće klinac. Samo mu je još falilo da se znoji po svojim šuljevima pa da poslije na Arbatu počne hopsati na jednu od beskrajnih repetitivnih ruskih balada o nekoj davno izgubljenoj ljubavi ili možda patnjama Dostojevskog ili Tolstoja, prije nego li su napokon skroz popizdili i pustili svu svoju pamet kroz vrške svoje mudračke bradurine položene na njihove sasušene, izgladnjele pupke. Hvala bogu pa ga je jedan pijanac pljunuo dok je tražio mjesto gdje će popiti kavu, taman da ga podsjeti što su zapravo vodka i gopnici. „Here, let’s sit here”, pokaže Ria, njegova nova prijateljica iz Bugarske. Imala je odličan naglasak, neću lagati. Nisu svi Slaveni zlikovci iz filmova s čvrstim naglaskom. Neki su zlikovci i ovako. Zli Slaveni odavno su franšiza, pogotovo na Balkanu.

75

Gad Uspnu se preko dvije-tri stepenice na manji drvenkasti balkon ograđen friškim, kičastim cvijećem te sjednu za okruglasti stol u ćošku terase. Vesela, multikulturalna, internacionalna družina kojoj bi pozavidio i United Colors of Benetton. Ria na uzglavlje stolice postavi svoj slamnati šešir te se odmah ispriča i prije nego ode na toalet.

Grk, imena Israel, sjedne do šešira poput psa čuvara, napasno njuškajući svaku osobu koja bi mu se približila. Imao je dugu kosu svezanu u rep, madež kao Robert De Niro i konstituciju plaćenog ubojice meksičkog kartela koji eliminira smiješkom.

Bio je visok metar i žilet, ali i dalje na trenutke zastrašujuć, kao stara zatvorska ptica, koja pred novim zatvorenicima guta žilete kako bi pokazao tko je gazda. I onda umro od unutarnjeg krvarenja.

Juan sjedne u krug, lijevo od Machete Grka. Juan nije imao ni kapi latinske krvi. Naprotiv, Juan je bio tvrdokorni Nijemac, ovisan o disciplini i bontonu za stolom. Navečer bi pripovijedao o tome kako mu se gadi vlastiti narod i ono što je onaj-kojeg-nećemoimenovati učinio Židovima. Ne, ne Voldemort. Charlie Chaplin. Juan je toliko inzistirao na krivnji svoje krvi da se Vasily nekad pitao skriva li zapravo nacističke parafilije. Nazifob?

Diana, portugalska manekenka koja je nekim čudom uspjela doći do posljednje godine pravnog fakulteta bez greške i pada, sjedne pokraj nazi Juana. Okine jednu instagram fotografiju i uhvati se hashtagova.

Između Diane i Vasilyja sjedne Oxana, Ruskinja 76

Eliša Papić ukrajinskog porijekla, točnije, pro-ruska Ukrajinka.

Valja napomenuti kako je politika potpuno nebitna za ovu priču iako valja bar spomenuti kako se Oxane cijela obitelj odrekla onoga trenutka kada je potencirala da je Putin njihov spasitelj i rekla da ide u Moskvu naučiti sve o pravednom ruskom pravnom sustavu.

Imala je crnu kosu svezanu u rep. Ispod sunčanih naočala skrivala je lijepe, ruske, zelene oči, a na dnu nježnog, oblog lica, pune mekane usne preko kojih bi se provlačile i najveće prostote. Vasilyju je, naravno, ona bila potpuno aseksualan objekt, budući da ga je kod kuće čekala djevojka. Aseksualan objekt poput lampe. Jedne jako izazovne lampe. Seksi lampe. Rado bi joj ubacio žarulju u grlo. „Ah, wet!” zbuni ga lampin krik, „Waiters in Russia no pay attention to furniture.” „That’s because you’d sit on anythin’ without looking”, Israel aludira na penis meksičko-engleskim naglaskom iako je bio Grk. Israel je često aludirao na penis. „Greek pervert”, Vasily se nasmije i uzme u ruku plastični, mokri meni, koji kao da je prošao kroz nečija balava, kravlja usta. Baci ga te krene otresati ljigu na stol, zafitiljivši pritom jedan hračak tuđe sline na lice portugalske manekenke koja na to nije ni trepnula. „Jesus, are you that used to it?” Israel nastavi, na što samo pokupi ćušku po glavi od Rije koja se taman vratila. Podigne pažljivo slamnati šešir sa stolice, stavi ga na glavu te spusti polagano guzicu na stolicu kao da ima devedeset godina i koji umjetni zglob više. „Grandma”,

reče

Juan 77

tvrdim

njemačkim

Gad naglaskom, „good thing you’re living in modern times.

In World War II you’d be in danger.” „Ok, man, you seriously need to stop before people start thinking you’re actually a fucking Nazi”, Vasily se namršti, „I mean, I get it. Your grandpa was working the camps, and you feel bad. Who cares? Move on.” „She wouldn’t survive in gulag, too. Probably they rape her to death”, Oxana kaže kad se vrati s novom stolicom. Nije se ni potrudila obrisati prošlu. Šok na licima prisutnih nije ju smeo. „Anyway. Tonight, we play in Arbat, right Vasily?” nagne se prema njemu trepćući zelenim ruskim okicama. Seksi lampa. Mora ostati u mraku. Ne dirati lampu. „I read somewhere that street musicians in Moscow need a permit or something. Cops tend to fuck around with their instruments and even lock them up. One guy never came back from his trip”, Vasily se brinuo ne zbog policije, već zbog alkohola, gitare i lijepe ruske žene. „No worries. I know cop. I good with police.

Sometimes we catch drug addicts”, izbaci bez ustručavanja. Opet ne reagira na šok okoline. „What?

I go to law school. Of course I good with police”, odgovori kao Bondova zlikovkinja. „I was once dressed as a cop for a shoot, yes. It was really cool”, odgovori Diana, na što se Israel već spremio mentalno masturbirati. „Ok, I’m in. But first, we need to water our pipes”, pucne prstima prema konobaru u momentu kulerstva 78

Eliša Papić koji propadne jer ovaj ne odreagira. Uopće. *** „Ej, ma znaš šta? Puši kurac!” Max je zbunjeno mahao glavom lijevo-desno poput Lost Travolte. Onaj iz Pulp Fictiona, koji se gubi po velikoj stranoj vili, našmrkan i „izboden”. „Znači, ja nisam svemoguć, kompica. Nisam ni ja ovo očekivao. Lik–” Yusuf ispruži ruku pa je ugleda, pa je stavi ispred lica pa usklikne: „Uh, jebote! Nisam sjena, nisam sjena!” Čovječuljak smećkaste kože, guste brade i jakih, intenzivnih, smeđih očiju sakrivenih ispod pepeljarki koje inače nose znanstvenici – bar u nekim starijim iteracijama, dok nisu svi dobili sijede pramenove i žeđ za ludošću s oživljavanjem raščetvorenih pa nanovo spojenih tijela – hopsao je kao da mu se sin oženio.

Imao je čak i sijede pramenove koji su mu prošaravali ludu uzdignutu frizuru. Bio je visok metar-sedamdeset, nosio je dugi smeđi kaput zamazan prašinom i skrivao džepni sat u crnom prslučiću ispod, čija je funkcija bila pritiskanje mlohave škembe fizičke neaktivnosti. „Boga ti! Arapin naučnik. Kao davnih dana”, Max ga primijeti, „Nego, Henry? Je li ovo ono što mislim da je?”

Henry je oduševljeno blejao u Lenjinov mauzolej. „Hvala, Yusufe, stvarno. Kako ti očekuješ da ćemo se mi vratiti doma iz jebene MOSKVE?” Max je gubio razum na Crvenom trgu, dok mu nije palo na pamet da ga Kremlj gleda. Sam Putin mogao mu je doći zavaliti šamarčinu, kolike je sreće bio.

79

Gad „Moskva, kažeš? Lik, zar nije jedan od tvojih likova onaj Vanili?” Yusuf nije ni pokušao pogoditi ime. „Lik? Gdje ćeš?”

Henry je već nestao za nekom poznatom figurom u rulji. „Likov brat, idemo dok nam nije nestao”, Yusuf povuče nadrkanog Maxa koji se taman spremao ući u mauzolej i istući Lenjinovo izloženo tijelo, pa makar se i cijeli KGB sručio na njega. Čak je već i zavrnuo rukave.

Pojuriše preko trga u smjeru Lenjinove knjižnice, padajući tu i tamo preko grupe kineskih turista koji su se izležavali po podu pokušavajući okinuti najbolji grupni selfie, dok su ih temeljito pljačkali Vlad, Dmitar i Huang-Po, vijetnamski imigrant kojeg su džepari prihvatili zbog najboljih šala na račun Amerike. Henry im umakne na metro stanici kod Lenjinove knjižnice. „Kurac, gdje je nestao?” Max zavapi. Na samoj stanici beznadno su prošli nekoliko svirača, tuceta i tuceta zaštitara te policajaca koji su redovito zaustavljali Yusufa i pretresali mu kaput, što je njega nevjerojatno oduševljavalo. Ipak nije osjetio ljudski dodir jako dugo. Ako ikad.

Nađu se na stanici svijetloplave linije, što je bio jednostavan način za pamćenje relacija. Ugledaju Henryja tek kroz staklo zatvarajućih vrata vlaka. Max bi možda i lupao po prozorima vlaka da nije znao da će KGB vjerojatno misliti da je serijski samoubojica.

Sjedne poraženo na prvu praznu klupicu koju ugleda.

Yusuf se šetao pred njim držeći nekakav prospekt.

80

Eliša Papić „Vasily je ispijao 300-rubaljsko pivo, uvjeravajući između halapljivih gutljaja Riju da je vještica i da nikada neće naći muža. Nagovarao ju je zatim da pođe s njim i Oxanom svirati na Arbatu tu večer”, izrecitira. „Hvala na toj divnoj ruskoj pričici, Yusufe. Stvarno si koristan”, Max je šutnuo zgužvani papir s ostacima šavarme koju je do prije pet minuta žderao student Georgij na svakodnevnom dvosatnom putovanju s faksa doma, gdje ga je čekao otac lovac, koji ga je tjerao da uči puškom ubijati srne, što Georgij nije želio, ali nije htio razočarati oca jer je bio usamljen otkad je slučajno istom tom puškom ustrijelio majku dok se šetala šumom obučena kao srna. „Juan je propitkivao Oxanu hoće li se pojaviti Natalija, za koju se znalo da mu je simpatija, čemu je Vasily odmah veselo doskočio, prepoznavši još jedan potencijalni distraktor koji će mu pomoći da zavede Oxanu”, Yusuf se češkao po guzici, sretan što ponovno posjeduje guzicu, blesavo čitajući dalje iz prospekta sa slikama birca i multikulturalne družine. „Vasily ovo, Vasily ono. Samo to ime sluš– Ma čekaj!” Max skine s đona papir slijepljen otopljenim sirom, „Vasilyju je laknulo kad je ugledao svog poljskog prijatelja Ivaneka. Osobu u njegovoj pratnji nije doživio iako mu je odnekud djelovala poznato.

Predstavio mu se kao Henry.” „Eeej, pa tako se zove–“ Yusuf se smete i pomiriše prste nakon češkanja, sretan što ima osjet njuha. „To i jest Henry! Evo ga vlak, idemo!” Max baci prospekt i povuče Arapina za kragnu. Arapin je bio jako zadovoljan što ima vrat oko kojega može nositi 81

Gad kragnu. Uvuku se u vlak te se zapute prema Arbatu. Ili Smolenskayi.

Nisam više siguran. Davno je to bilo.

82

2 „You have sad eyes, Henry“, Oxana zaškilji i fokusira svoj mentalni nišan na lice Henryja, došljaka u vlastitom sjećanju. „Well, that’s a first. Usually people tell me they’re bulging, ready to pop out straight out of this crazy head“, Henry sjedne nasuprot lijepoj Ruskinji, trgne Israelu kriglu iz ruke prije nego ovaj stigne licnuti pjenu. Otpije je cijelu. Trebalo mu je to već neko vrijeme. „I think there’s a lot more here than your eyes bulging“, Israel izusti. „A, kurwa!“ Ivanek, ranije spomenuti Poljak, reče ono po čemu se razaznaju poljski tinejdžeri u online pucačinama. Kao i ostatak istočne Europe. „Shh, shh. Don’t let them hear you’re Pol–“ „Oh, shut the fuck up already man, this is Russia.

Germans froze to death here“, Israel prekine obazrivog Nijemca Juana. „You look familiar“, Riji pobjegne smiješak, „Have we met before?“ „No, but I’ve heard you have a lovely, lovely singing voice“, Henry joj namigne. Ria je bila njegova dugogodišnja prijateljica. Bit će? Vrijeme je komplicirana Rubikova kocka. U Moskvi su se upoznali prvi put. Još se uvijek sjeća trenutka kada ju je zamolio na jednoj zabavi da otpjeva jednu bugarsku 83

Gad narodnu. Bez pratnje. Bez kerefeka. Samo ona i mrak.

Dobar glas uistinu se daleko čuje. Pogotovo kada ga odašilje tako lijepo srce. „Who told you that? It was supposed to be a private thing!“ Ria prekriži ruke i naduri se. Glumila je, naravno. „Vasily, of cour–“, Henry uperi prstom prema praznoj stolici na kojoj je do njegova dolaska sjedio Vasily. „Poop-time“, Diana odgovori. Čudno, pomisli Henry. Shvati da uopće nije ni vidio Vasilyja. Već krene razmišljati. Što ako njih dvojica ne smiju postojati na istome mjestu? Bi li se tada narušio kontinuum priče i svijeta? Bi li nešto eksplodiralo kada bi se sreli? On je za potrebe cijele ove priče sada Vasily. A Vasily je ionako o– „What did I miss?“ Vasily se vrati i prekine Henryjevo poniranje u self. Ovaj ga odmjeri od glave do pete. Bio je ćelav. Imao je velik, grbav nos, guste obrve, smeđe oči i rupice od varičela po obrazima i čelu. Bio je strašno ružan. Čim bi zinuo, vidjeli su se njegovi žuti zubi, među koje se zavukao i jedan srebrnkasti. Loše sanirano zubalo. Ćelavac srkne gutljaj rakijice i spusti napola popijenu čašicu na stol, pokraj dvije prazne koje je Henry popio za vrijeme pisanja ovog paragrafa. Vasily uistinu nije bio Henry.

Barem ne što se alkohola tiče. „We just talked about Ria’s singing. Hey! I have idea! Vasily can play guitar and Ria will sing!“ Oxana zatreperi, „And Henry...You come too, right?“ 84

Eliša Papić Dobaci jedan topli pogled Henryju. Lampa. Sada bi mogao upaliti tu jebenu lampu. Mogao bi pojebati tu upaljenu lampu. „Yes. I think I will“, Henryju srce zaigra. Nakratko.

Netko ga bubne laktom u rebra. „Nemoj zaboraviti da je ovo moja priča, Lik“, Vasily ga presječe posebnim fontom.

Henry ga zabezeknuto pogleda, na što mu ružni ćelavac namigne. Pogleda potom Oxanu. Obrazi su joj se zarumenjeli. Gotovo da ih je mogao osjetiti pod usnama. Uzdahne. Vasily ga opet bubne laktom. „Lik!“ Vasilyju pobjegne koji decibel. „Kurwa, you scared me, crazy menel!“ Ivanek krikne. „Lick the kurwa?“ Israel upita, skoro pa dodavši ese. Henry je na trenutak zamislio kako Grk uzima tanjurić od kave i baca ga bezizražajnog lica u zid.

Vasily pokrije čelo od srama. „Well? You come with us, Henry?“ upita lijepa zarumenjela Oxana. Kao slatka ruska jabuka. Henry odmahne glavom. „Ma dobro šta je sada, oćeš ili nećeš, brate! Nemoj me jebat’!“ Henry pregori kao žarulja. Smrznu se.

Doslovno.

Izgledali su kao buggani likovi u igrici. Ria nije zatvarala šokirana usta. Israel je imao neki idiotski De Niro cer. Bio je toliko naboranog lica da su mu nabori kože skoro sami sastrugali madež s vrha obraza. Diana 85

Gad je izgledala... beživotno, kao i inače. Lijepo i beživotno kao lutka. Juan je imao sve svoje nokte i prljavštinu pod njima u svojim ustima.

Oxana je izgledala kao lijepa fotografija iz albuma Henryjevih roditelja. „Nije dobro. Morat ćemo ovaj dio nanovo“, reče Vasily, na što Henry vrisne i upre prstom u njega. „Naravno da neću biti smrznut. Pa očito i ja sudjelujem ovdje, Lik. Trebaš mi pomoći s njom. Da bude kako spada!“ „Ja...ovaj...ali...s njom ništa nije bilo“, Henry se pomalo sabere, „Što točno moram napraviti?“ „Ne diraj!“ Vasily ga ukori, „Samo gledaj i ne pričaj previše. Kad dođe vrijeme reći ću ti što moraš.“ „Ali...“ „Hajd’. Isponova. Ovaj put bez sabotiranja priče!“ Vasily pljesne rukama i premota scenu. *** „Yusuf?“ Max je šetao gore-dolje po napuštenoj metro stanici. Stepenica nigdje. „Da, Ks?“ Yusuf je pogledavao čas jedan otvor tunela kojim ih je dovezao vlak, čas drugi. Bili su zacementirani. „Imaš li ti ikakvog pojma gdje smo točno?“ Max 86

Eliša Papić stane i položi ruke na bokove. „Ah, budalice,“ Yusuf poskoči i okrene se, „pa u Rusiji!“ Max ga zvizne. Bio je zadovoljan. Imao je što zviznuti. Yusuf je isto bio zadovoljan. Imao je tijelo koje je moglo biti zviznuto. „Ovaj... Nemam pojma“, Yusuf kaže nevoljko. „I mislio sam. Netko drka po ovoj priči. Ne da nam da budemo dio nje“, Max odgovori, „a Henry tko zna gdje–“ Maxu se zalijepi komad novina za lice. Nanio ga je nepostojeći vjetar. „Blabalbalbla, Kurwa, balbalbabl premotavanje. He?“

blabalbalba

jebat’

„Možda je ovaj dio ograđen dok Henry ne nastavi priču kako spada?“ Yusuf hipotezira. Max podigne prst u zrak. Zine. Spusti prst i zatvori usta. Sjena je možda bila u pravu. „Ah. Čekati?“ sjedne na pod. „Čekati“, Yusuf krene spuštati svoje dupe na pod. I bio je sretan jer je imao dupe.

Fijuk.

Fijuk.

Fijuk.

„MAJKO BOGORODICE MOJA SVETA!“

Yusuf krikne, uspravivši se. Okrene glavu preko 87

Gad ramena i ugleda tri mala bodeža u guzici. Nije mu više bilo drago što ima tijelo. „Si vidio to, Ks? Ks?“ Yusuf je tražio suputnika izvlačeći prva dva bodeža iz guznog mesa. Ugleda ga malo dalje. Kako viri s tračnica. „Hvala!“ Yusuf se naduri prije nego nadrkano istrgne treći bodež iz dupeta, bacivši ga potom na pod.

Fijuk.

Bodež proleti među Yusufove noge te preleti Maxovu glavu, koji je već čučao iza jednog stupa, skinuvši mu par vlasi. „Tko je to?!“ Max upita Yusufa koji mu se taman pridruži u zaklonu. „Mislim da ti se ovo neće svidjeti“, lice mu se ukiseli. „Tko?“ I kako Max to kaže, tako se odjednom nađe lice u sivo lice sa zakukuljenom prilikom luminiscentnih očiju. Smiješak. Smiješak koji proždire mlade. Max zatreperi i krene grebati po podu rukama i nogama, pokušavajući smisliti način na koji bi umakli. Umjesto toga, za vrat ga zgrabi siva ruka, noktiju oštrijih od autorovih dosjetki.

„Azazel“, izusti Yusuf.

88

3 „You have sad eyes, Henry“, Oxana zaškilji i fokusira svoj mentalni nišan na Henryjevo lice, došljaka u vlastitom sjećanju. Opet. Sreća pa je Henryju ovo sjećanje bilo drago. Sreća pa ga je već vrtio u glavi svako toliko i prije cijelog ovog cirkusa. „Well, that’s a first. Usually, people tell me they’re bulging, ready to pop out straight out of this crazy head“, Henry kaže i sjedne joj nasuprot. Već pripit od prošlog scenarija, ponovno otme Israelu pivo i ponovno ga eksa. Stvarno mu je trebalo. „I think there’s a lot more here than your eyes bulging“, Israel ponovi svoju lošu foru. „A, kurwa!“, reče Ivanek. „Oh shut the fuck up already man, this is Russia.

Germans froze to death here“, Israel prekine obazrivog Nijemca Juana. „You look familiar“, Ria je bila slatka kao i prvi put, „Have we met before?“ „No, but I’ve heard you have a lovely, lovely singing voice“, Henry je poželi zagrliti, ali na kraju ipak samo namigne. „Who told you that? It was supposed to be a private thing!“ Ria prekriži ruke poput nadurenog djeteta. „Vasily, of course. He just went to take a huge, smelly dump“, Henry iskoristi priliku da pokaki onoga koji je kakio. Scena se zamrzne.

89

Gad „A daaaaj!“ Henry zavapi.

Vasily istrči iz lokala. „Ne, ne, ne i ne! Moram joj se svidjeti, a ne biti oduran. Što je tebi?“ Vasily se preznojavao. Pitanje je bilo, da li zbog uznemirenosti?

Ili možda zbog šuljeva? „Opet!“ pljesne rukama i premota scenu. Henry u međuvremenu ustane, nadrkano, kao glumac koji stalno sjebava tekst. Stane na poziciju gdje je i prije stajao. Pogleda Vasilyja kao da ga pita je li stao na dobro mjesto. Mahne rukama prema svojim stopalima, poprilično sarkastično. „Da, da. Tu. Hajd’! Kako spada!“ „Što to točno znači? Ovo je moje sjećanje u kojem ti sada igraš mene kao lik koji je temeljen na meni, doduše, dosta si ružniji. Objasni mi kako da ne radim ono što sam radio prošli put? I što ti točno želiš?“ Henry ga upita dok je scena još uvijek bila zamrznuta. „Moja priča, a to bi bila tvoja priča u ovom trenutku“, Vasily kaže nakon uzdaha, „mora imati zadovoljavajući kraj. Kako spada! Napravi sad da bude kako spada!“ Henry i dalje nije razumio što to točno znači, ali nije imao izbora. Pokrenu film opet. I opet. I opet. I opet. I opet. *** „Nisi Henry?“ vilenjak-ubojica iz neke druge priče 90

Eliša Papić držao je Maxa visoko iznad tračnica, „Sigurno ne lažeš?“ „Ne! Ne! Ozbiljno. Moje ime je Max. Max Papo za Boga miloga. Nisi čuo za men–“ U tom trenutku ga ispusti. Max padne i ugane nogu. „Papo? Kakvo je to glupo prezime?“ Yusuf mu se krene rugati prije nego Azazel i njega ugrabi. „Henry?“ Azazel prisloni nož pod njegovo blebetavo grlo. „Ne! Yusuf! Yusuf! Znam tvoga brata, Uriela.

Nisam Henry, majke mi! Ali znam gdje je!“ Yusuf se izlaje. Bilo bi možda bolje da mu je ovaj prerezao grlo.

Azazel ga spusti na tlo. „Pizdo izdajnička!“ Max je stajao na jednoj nozi i borio se sa sijevajućom boli u gležnju. „Gdje?“ zatraži odgovor. „Ovaj... Lagao sam. Ne znam gdje je“, Yusuf se proba izvući. Azazel nakosi glavu. „Ti si Henry!“ zgrabi ga ponovno. „Nisam! Nisam! Nisam! U gradu je! U gradu pije s Ruskinjom“, Yusuf reče. „Gdje je taj grad?“ Azazel ga upita. „U njemu si“, Yusuf odgovori, glasom patke. Gušio se. Azazel ga spusti. Osvrne se. „Kako se zove...ovaj grad?“ upita ga.

91

Gad „Moskva“, odgovori mu Max koji se nekako uspeo natrag na stanicu. Sreća pa su zidovi tunela kuda je vozio tramvaj i dalje bili zazidani. Inače… japanski suicid zbog trojke na ispitu. „Nisam nikad čuo za taj grad“, Azazel se počeše drškom bodeža po glavi, „jel’ to u carstvu Ljudstva? Čekaj. Gdje...“ Azazel se ponovno krene osvrtati. Preko lica mu prijeđe sjena straha, izgubljenosti. „Ja... Dobio sam hartiju. Henry... Gdje je Uriel?

Sad je bio tu“, Azazel se gubio. „On očito ne zna ništa van onog dijela priče u kojem je postojao. Doslovno je postojao samo kao sporedni lik u tih par redaka“, Yusuf šapne. „Mislio sam da ste svi svjesni da ste likovi“, Max mu odgovori, još tiše. „A, ne, ne. Ne možeš imati pedeset protagonista! Bilo bi zbunjujuće“, Yusuf šapne još tiše. „I što sad? Zarobljeni smo tu s njim, a vidi ga,“

još tiše.

Max šapne

„Molim?!?!“

Yusuf drekne. Max i Azazel se trgnu, a ovaj počne umirati od smijeha. „Ti si čudan Ljud! Možda da te svejedno ubijem“, Azazel lupne par puta vrškom bodeža po Yusufovim slabim prsima. „Juden? Jesi ti neki antisemit?“ Yusuf ga upita, na što Max samo pokrije lice od srama.

92

Eliša Papić „Tišina!“ Azazel drekne kreštavim glasom, „Radije mi pokaži izlaz! Moram dovršiti zadatak! Ti znaš gdje je Henry!“ „Nacist“, Max promrmlja. Nije ni sam znao zašto je to rekao. „MOLIM?!“ Azazel skoči pred njega i upre bodež prema njemu kao da razumije što to znači. Zapravo, samo se htio uvrijediti kako bi imao izliku smaknuti nekog svojim bodežom. Bio je jako, jako dosadan s tim bodežom. Još mu je i ruka drhtala. Ali, nije smio pokazati slabost. Što bi Starješina rekao? Što bi tek Uriel rekao? Dominacija je bila ključ. „Ništa, ništa. Ovaj... Ako se osvrneš još jednom, vidjet ćeš da smo zarobljeni“, Max mu skrene pozornost na prašnjave zidove koji nisu nigdje pokazivali znakove nikakvog ulaza, kao ni izlaza.

Osim jednih stepenica, koje su vodile vani. „A što je ono?“ Azazel upita. „To nije bilo tu!“ Max uzvikne. „A ono?“ Azazel sad pokaže na ponovno otvorene tunele. Podrhtavanje. Vilenjak se zabulji u rupu iz koje su se širili valovi vibracije. „Jel’ to zmaj? Ima li zmajeva u Smokvi?“ upita Azazel. „Nije. To ti je metro, kompa“, Yusuf mu odgovori. „Metro? To je neko posebno biće? Jel’ to daje takvu lijepu svjetlost?“ Azazel krene glupo hodati po rubu stanice. Yusuf i Max se odlučno pogledaju. Max 93

Gad se baci pred Azazelova stopala, a Yusuf ga gurne preko njegovog skvrčenog tijela.

Kako vilenjak poleti, tako se rasprsne kao kukac na šofer šajbi. Njegova zelena krv pokrije obojicu. „Yusuf... Možemo li se složiti da nemaš ni ti više kontrolu?“ Max pljucne zelenu ljepljivu tekućinu, „Yusu– Ej! Čekaj mene!“ Sjena je već bježala uz stepenice. *** Nakon petnaestog pokušaja, Henry je uspio odraditi prvi scenarij kako spada. Popili su cugu i dogovorili sljedeći susret uz što je manje njegove interferencije.

Vasilyja Oxana poljubi u obraz, Ria poljubi Ivaneka u obraz, a Israel pokuša zažvaliti Nijemca Juana, na što ovaj zaskviči i optuži ga da se ruga homoseksualnoj zajednici. „Idemo prošetati“, Vasily odgovori, normalnim fontom. Izašli su iz priče. Mogli su pričati kako spada.

Bez tenzija i kurčenja.

Henry je bio mrtav pijan. Krene bez puno razmišljanja. To čini alkohol. Šetali su među brojnim štandovima Arbata, gledali majice na kojima je Putin držao bebu s licem Donalda Trumpa pa čak i komentirali jednog pjesnika koji je na ulici recitirao neku žustru borbenu pjesmu. Da je Henryju itko preveo, shvatio bi. Bila je o nejebici. „Znam da ti je naporno držati se po strani, ali razmišljaj ovako. Ovo je kao da pomažeš sebi u prošlosti“, kaže mu Vasily.

94

Eliša Papić „Ti si... Debil!“ Henry ga ubode prstom u obraz i krene se smijati pa skoro padne. Vasily ga primi i okači njegovu ruku preko svojih ramena. „Ti žališ za ovim. Za time što nisi s njom ništa napravio. Ovo je sad moja priča. Ja mogu raditi što god želim. Ja moram. To je moje pravo“, kaže mu. „A bio sam s Dani! Ne varati Dani! Ne, ne! Ružno!

Ne mogu ja to“, Henry je baljezgao. „Lik. Kasno, zar ne? Nije li sada sve dopušteno?

Pa tako i nešto novo u starom?“ „Kakva povijest? Ne postoji Vasily u mojoj prošlosti. Ti otimaš moj ž...uf. Uf“, Henry se zaustavi.

Povrati. Obriše usta. Uspravi se. Nastavi normalno hodati. Skoro kao da se radi o Bukowskom. Čak je toliko loše i pisao. „Ovo je samo priča. Priča o ružnom ćelavcu sa sjebanim zubima koji želi pokarati Ruskinju. Nema tu prepravljanja povijesti. Odradit ćemo ovo kako je bilo i idemo ća. Svatko natrag na svoj jebeni planet!“ „Možda je više od toga...“ Vasily mu odgovori.

Zaustave se pred zidom. „Zašto smo... Uf“, Henryja opet uhvati. Nagne se po strani i proba par puta povratiti prije nego li se opet uspravi i kaže: „Lažna uzbuna!“ – nikome. Vasilyja nije bilo. „He?“ priđe zidu. Takne ga drhtavo dlanom. Bio je hrapav i tvrd. To uistinu jest bio zid. Nije bio prolaz u drugu dimenziju kako je očekivao. Taknuo ga je opet.

95

Gad „Henry!“ začuje straga. Osvrne se. Hermitage. „He?“ primijeti da je noć. Primijeti da više nije u Moskvi. Pogleda u vis. Spomenik koji je dirao. Anđeo, umoran na svome pijedestalu. Na leđima je imao knjigu, težu od križa koji je inače nosio. „He?“ opet se pošemeri. „Shhh. Quiet. Vasily is going to play us something!“ Oxana stavi kažiprst preko svojih lijepih usana. „Hebote“, Henry padne na dupe „Max, gdje si?“

96

4

„Ljetna palača“, Max bezizražajno kaže Yusufu koji je pokušavao dokučiti tko je postavio stubište za metro stanicu usred ogromnog vrta zakrcanog fontanama. Usred jedne takve fontane. Petergofska Ljetna palača. Malo dalje od Sankt Petersburga. „Lijepa je ova Moskva, moram priznati, svega se nađe. Usred grada ovako ogroma–“ „Petergof“, Max ga ispravi. Skine jednu od tenisica, a potom i čarapu pa je iscijedi. Par komada Azazelovog zelenog mulja pljasne na pod. „Kome ti da je peder?“ Yusuf se naljuti. Stane pod jedan mlaz vode i krene prati svoju zelenu kosu. „Petergof. Nismo u Moskvi“, Max skine drugu čarapu i iscijedi je. Jedna zabundana Ruskinja pogleda ga kao prljavi ološ. Uvijek je bila protiv tolikog potenciranja turizma. Rejverska čeljad koja se zalijeva fluorescentnim bojama. Odvratno. Što baš zeleno? „Daleko vozi taj metro“, Yusuf stupi van mlaza vode. „Ma brate, nema takvog metroa! U podne smo ušli.

Petnaest minuta se vozili. Dolje smo bili pola sata, sat.

I sad je noć! Nešto se pošemerilo opet“, Max obuje patike i zapuca dublje u park, „Jeb’o pas mater, sve ludo! Sve ludo! Tko zna gdje je Henry… Henryyy?“ „Traži tekst. Sigurno će pisati nastavak priče“, Yusuf krene za njim.

97

Gad Vijugali su među stablima, put zelene trave, put mokrog kamena. Djeca su protrčavala između statua anđela koji su pljuckali vodu boje duge dok su ih roditelji fotografirali. Jedan mladi par na obližnjoj klupi. Momak je klečao u lokvi i prosio. Lijepa Ruskinja pokrila je usta vlažnim, hladnim dlanovima.

Ljubičaste suze miješane sa zelenkastim kapima špricane vode.

Svjetlucajuće kapljice zrcalile su zapanjena lica sjene koja je postala čovjek i pisca koji je udisao neku svoju prošlost. Zastanu na obali jezera i sjednu na kamen. Dvije šarene žabe skakale su jedna preko druge i mlatile jezicima po zraku. Lovile su krijesnice. Max je uzeo trenutak da udahne i pomiješa šum fontana u daljini s vibracijama nošenim elipsama površine vode, nastalim od kamenčića koje su bacala dva dječaka, recitirajući neku rusku pjesmicu. Yusuf ulovi jednu od svijetlećih žaba i donese je Maxu. „Vidi kako sam ruuuuužan“, nakesi se Maxu otklopivši dlanove, pokazavši zelenkasto-crvenu, bradavičastu živinu. Max se umorno nasmiješi taman kada žaba skoči Yusufu s ruke i pobjegne među drveće. „Nešto si tih“, Yusuf kaže, prije nego sjedne do njega, „Brineš da ga nećemo naći?“ „Naravno. Ali, nije to jedini problem. Ti si lik iz priče. Mi jurimo kroz Rusiju. Čas Moskva, čas Petergof. Bar mislim da je Petergof. Yusufe, ja sam čovjek koji nije mrdnuo 100 kilometara dalje od svojeg grada. Sve mi je ovo previše“, Max reče umorno. Čak i ispuše dramatično par litara kisika iz svojih pluća da naglasi taj umor, kao u teatru.

98

Eliša Papić „Kako si znao gdje smo onda?“ upita ga Yusuf zbunjeno. „Hm. Puno dokumentaraca. Živio sam dobar dio života s kauča“, Max se nasmije, „Da nisam počeo pisati, ne bih ništa svijeta vidio. To pisanje me napokon pomaknulo. Prije toga bio sam poput Henryja sada.

Srcolomke, patetika. I onda? Uobličio sam to. Ispisao sam put u život koji sam htio. Računao sam da će Henry isto tako. Ispisati svoj put natrag.“ „Ja sam ti zahvalan, kompa,“ Yusuf ga potapša po ramenu, „inače ne bih postojao.“ „Što si ti uopće?“ Max ga upita, „Ali, iskreno.

Kako je moguće da si tu sada?“ Yusuf se zamisli. Pogleda jednog beskućnika, a prepoznao ga je kao takvog jer je imao dvije mačke u pratnji i jednog galeba na ramenu. Pod bliještećim mjesecom, pružao je jednu tešku i dugačku sjenu.

Tražio je smisao. „Duša nekada ne može pojmiti svjetlo dok ne vidi sjenu koju stvara. A najveće duše bacaju najveće sjene.

I te sjene su tu da im pokažu da su i dalje na svjetlu“, Yusuf mudro zaključi. Bar je mislio da je mudro zaključio. „Što ti to znači?“ Max zakoluta očima. Yusuf se posrami. „Ma daaaaj, ne slušaj me, drkam te“, pokuša se ispraviti, „Vjerojatno ti i brat dijelite neku zajedničku psihozu jer su vas obojicu ženske ujebale. Glaaavna muška spika. Možeš voziti tenk, ali sjurit ćeš se njime u vodu čim zamiriše proljetna labija“, Yusuf ustane, 99

Gad „Dosta filozofiranja. Moramo naći priču! Imam i ja negdje biti! Uriel čeka sigurno. Neće biti presretan što smo mu ubili brata.“ „Au, da. Već sam zaboravio n– NE! Ne jebeno opet ! Ne, ne i ne!“ Max skoči na noge kad shvati. „Što? Što što što što što što što što što što...Oh“, Yusuf isto shvati. Dok su se zbližavali, vrijeme je opet stalo. Ljudi ponovno nije bilo. Drveće i park su nestali.

Ostala je samo obala. Beskonačna pješčana obala. „Zašto se ovo događa?!“ Max šutne pijesak Yusufu u lice, „Zar nije poanta da trebamo završiti priče? Ne razumijem!“ „Ne mi. On. Henry…“ Yusuf odgovori, obrisavši oči „Nismo očito dio te priče.“ „Pa? Da čekam opet da me neki glupi vilenjak dođe ubiti?! A, ne, ne! I ja pišem ! Nećemo tako! Pun mi je kurac!“ Max grakne prije nego se baci na koljena i krene prstom ucrtavati tekst u pijesak. Yusuf stane nad njega i krene čitati na glas. „Max i Yusuf zarobljeni na plaži. Pojave se crvena vrata dva metra dalje.“ I tako bude. Yusuf krene veselo pljeskati. „Bravooo!“ „Ma kakvi bravo, kakvi bravo?! Ima li ikakve koristi od tebe osim podjebavanja i filozofiranja?

EVO!“ „Iza vrata je čekao Henry...“ 100

Eliša Papić „Odlično! Odlično!“ Yusuf mu pruži ruku, Max se uspravi i krenu prema vratima. Otvore ih.

Nisu ni morali proći kroz njih. Samo se odjednom nađu, kao da su bili i prije dvije sekunde tu. U Henryjevoj nastambi.

Ne, ne. Ne naš Henry. Naravno.

Henry Eldenficht. Koji je, u trenutku kada su mu se na ikonama išaranom zidu pojavila vrata, ustuknuo, spotaknuo se i pao u vatru nad kojom je krčkao lonac s napitcima. Vrištao je u agoniji. Max priskoči i krene ga pokrivati prvom dekom koju pronađe. Yusuf se samo smijao. „Koji je ovo...“ Max pomisli na glas. „Napisao si Henry! Nisi napisao koji!“ Yusuf se smijao. „Nein, nein, bitte!“ Henry Eldenficht otimao se pod pušećom dekom. Šutne Maxa i istrči iz sobe.

Laboratorija? Max nije mrdao s mjesta. Nije razumio što se događa. „Hilfe, Hilfe!“ nestajalo je u daljini. Max sad začuje škripanje vrata. Yusuf mu pokaže da odu. „Ok, ok, ok. Probat ćemo na tvoj jebeni način!“ Max nadrkano prođe kroz vrata i vrati se na plažu. *** „Molim te, kako smo vježbali! Nemoj pričati s njom dok sviram!“ Vasily je držao prodike Henryju.

101

Gad „Ali ona sa mnom priča! Nisam ja kriv što joj se više sviđam nego ti! Uostalom, tako je ionako i bilo“, Henry se branio. Sa strane, zamrznuti: Oxana, rumenih obraza, pripita i obojana žućkasto-narančastim svjetlom; pored nje Ria, nasmiješena, odignutog šeširića, namješta kosu; Juan plače jer se napio i tako osramotio pred svojom simpatijom Natalijom. „Isponova! Ma znaš što? Idi tamo!“ Vasily mu pokaže na raskošnu duguljastu zgradu. „Da stojim pred ulazom u Hermitage dok ti sviraš?“ upita ga. „Da! Tamo! Dok ne odsviram pjesmu!

Onda ću ja pričat’ s njom, a ti možeš ljubiti Riju ili Juana što se mene tiče!“ Henry odmahne glavom i otetura do Hermitagea.

Već se odavno otrijeznio. Mamuran sjedne na pod. Nije bilo lako slagati koherentnu priču po svačijem ukusu.

Nimalo. Najbolje je bilo da se kao autor jednostavno ukloni i pusti svoje likove da sami slože svoj život.

Vasily zasvira pa zapjeva pjesmu koju je Henry znao godinama nakon ovog sjećanja svirati i Giselle.

Pjesma o Dennyju, koji gura divovski balon po svijetu.

U njemu su momak i djevojka koji se ne odvajaju od tog balona. Žive samo u tom malom, krhkom mikrosvemiru. Priča koja mu se toliko puta ponovila u životu. Živio je od mikrokozmosa do mikrokozmosa.

Imao je dojam da je ovo konačna kazna. Slušati ćelavca koji je pjevao puno bolje od njega kako kasapi njegovu pjesmu. Gledati kako isti taj ćelavac pjesmom osvaja djevojku koju Henry nikad nije... Ideje.

102

Eliša Papić „Let’s go, everybody: Denny is a bubble boy!“ Vasily je graknuo. Oko se skupilo dvadesetak ljudi. „Majko mila, nije bilo ovako...“ izusti. „Denji is a boble boi!“ pomiješaju se ruski vokali. „Denny is a bubble boy!“ Vasily ponovi, još glasnije, kao da želi da ga Henry čuje. A on? Samo je trebao sjediti na podu. Šutjeti. Pomiriti se sa svojom pasivnošću.

Pored njega sjedne djevojka. Nije ju odmah pogledao. Osjetio je njen miris. Mješavina duhana i svježe oprane kose. Drag miris. „Dug dan?“ upita ga. Nije ju pogledao. Nije imao hrabrosti. „Ah, nemaš pojma“, pravio se kao da nije ona, „dobro pa ovaj ne svira sintisajzer.“ Djevojka ga uhvati za ruku. Kao što će i u budućnosti. I u prošlosti.

Napokon - suza. Koju je pokušao izbaciti već tjednima. Prelije mu se mokra toplina preko obraza.

Njena ruka klizne mu iz stiska. „Giselle“, napokon okrene glavu prema njoj, ali već je nestala. „Eto, Lik! Sad možemo na sljedeću scenu! Jel’ to bilo toliko teško?“ Vasily je stajao pred njim, zboreći u normalnom fontu, onom koji kao da je zrcalio Henryjeve misli i duh.

103

Gad „Nemaš pojma koliko“, Henry uzdahne i ustane. „Hajde, hajde. Još samo jedna scena i gotovi smo“, Vasily ga potapša po leđima i kako ga potapša, tako kao da izbije cijelu stvarnost iz njegovog vidokruga.

Našli su se u Oxaninom stanu. U Moskvi.

104

5 Fakultet nudi razmjene, razmjene nude nova iskustva i nove istrošene romanse. Tako i Henryju, par godina unatrag. Preko udruge, dobio je priliku vidjeti novi svijet. Istočni. Ne, ne onaj tamo gdje su curice obučene u školske uniforme i igraju se s lignjama, ne onaj gdje su kose fluorescentne i gdje se likovi bore svjetlosnim mačevima, držeći između toga duge monologe o tome kako je sljedeći napad onaj koji suparnik neće moći nikako izbjeći, bez obzira na trening koji je prošao. Ne onaj svijet gdje se omladina baca pod vlakove zbog trojki, ne mjesto gdje bi čak i vazali prošlosti otvarali svoje utrobe dok bi im ratni drug simultano skidao glavu kao komad sira. Henry je išao tamo gdje predsjednik u potkošulji jaše medvjeda, tamo gdje je sve toliko veliko da obuhvaća sve rase svijeta, tamo gdje je vodka duh i gdje su nastali rat i mir. Tamo gdje su žene lijepe i zavode američke tajne agente. Tamo gdje ni nacisti nisu uspjeli doći koliko je hladno znalo biti.

Hostel u koji je bio smješten ležao je na samoj periferiji tog istočnog carstva, a kat na kojem je bio smrdio je svaki dan drugačije, prateći dekompoziciju tijela u sobi 17. Bar su tako on i Juan pretpostavili kada su pokušali dokučiti gdje točno leži izvor tog zapaha socijalizma. Došli su čak i do vrata iza kojih je ležalo to hipotetsko truplo. Bila su odškrinuta. Nisu povirili unutra. Samo još fali da ih neki ogranak KGB-a pritvori pod sumnjom da su obavještajci sa Zapada koji truju radišne ruske duše. U svakom slučaju, imao je prilike osjetiti pravo siromaštvo ruskog realizma. I uživao je 105

Gad u tome. Čak i kada mu je već prvoga tjedna novčanik otuđen u jednom trgovačkom centru, zbog čega su se mobilizirali i zaštitari i garda, pa skoro i sam Putin.

Kao novonastali siromah bio je osuđen na asketizam, na ciganski život. Postao je i sam ciganin, putnik, a domaćini su ga zavoljeli, vjerojatno iz sažaljenja.

Oxanu je upoznao na jednoj zabavi organiziranoj za sve te nesretne svjetske putnike koji su se došli mijenjati, jel’? On je vidio njene zelene ruske oči i pune usne, zapričali su se o glazbi i… Ma znate kako to već ide. Nešto nedorečeno. Nije smio. Pa tako nije ni učinio.

Siromaštvo rasterećuje od rastrošnosti pa tako čovjek kao da pažljivije odvaja i od svoje duše. Oxana ga je, da li iz sviđanja ili sažaljenja nad njegovom siromašnom dušom, uzela pod svoje krilo i vodila ga posvuda. „I gift memories, not things“, rekla mu je na njihovom izletu u Petergof, kada su ležali na plaži neke vodene površine, jezera, mora, sam Bog zna čega, kada se otvorila i sama odvojila od svoje duše, kada je pričala da bi Henry mogao ostati, kako bi mogli živjeti kao umjetnici u malom stanu od 15 kvadrata i mariti nizašto drugo. Nešto nedorečeno. Nije smio. Pa tako nije ni učinio.

Dani kao da je osjetila. Ne može se čovjek sakriti na kraj svijeta dok postoje društvene mreže. Henry je počinjao odgovarati na upite, na brige. Bila je blaža i ljupkija nego ikada prije. Potom je ofarbala kosu u boju koju je imala kada su se tek upoznali. Poslala mu je sliku svoje regresije. Znao je da je njen strah opravdan.

Odolite vi Ruskinji koja zna voziti helikopter, sjedi u 106

Eliša Papić zasjedama s policajcima i zna tekvando. Izazivam vas.

A Henry? I dalje. Nije učinio.

A Oxana? Dala mu je svoju gitaru da je može svirati dok je sam, da mu pravi društvo. Ta se gitara čak i zvala isto kao njegova doma. Po nekoj bivšoj djevojci. I svirao ju je. U smrdljivom hostelu gdje je umroooo... Aleksey! Neka to bude ime smrada koji je ispunjavao njegov kat. Svirao je kod Hermitagea, na trgu, u četiri ujutro. U jednom od parkova Petergofa.

I na kraju, ispratio je natrag u Oxanine ruke, u njen stan u Moskvi. Oxana je tada po prvi put zasvirala i zapjevala. Iz nje su potekli eoni boli i ljepote, nanosi zime. Bunt kontra zime, smrti. I vatra sa sjevera. Lice od lutke. Nuklearne oči. Voćne usne i glas generacija prije.

Tu je bila točka račvanja, gdje je Henry morao odlučiti. Hoće li prevariti i praviti se lud? Hoće li ganjati ženu koja će mu vječno biti van dohvata? Ili ne napraviti ništa, držati se čvrsto svog principa?

Točka račvanja. *** Vasily je sjedio u sobi i slušao Oxanu kako svira.

U ovom trenutku shvaćao je da su sami, da ih nitko ne bi vidio. Tu, na kraju svijeta. Shvaćao je da je sada može poljubiti.

Henry je sjedio pred vratima sobe na podu i slušao Oxanu kako svira. Razmišljao je o tome što točno Vasilyju treba. Koji je točno završetak potreban toj iteraciji njegove prošlosti da može nastaviti dalje i, u konačnici, vratiti se natrag na papir, gdje i pripada?

107

Gad Cmakanje. Fuj. Henry proviri kroz vrata. Vasily je ljubio Oxanu. Smrznutu u vremenu. Henry poskoči. „Ha!“ upadne u sobu, „Haaaaa!“ „Kako misliš ha?!“ Vasily pukne, „Lik! Pokvario si sve! Idemo opet!“ Oxana svira. Vasily sluša. Henry sjedi pred vratima. Sluša Oxanu kako svira.

Cmakanje. Freeze. „Haaaaa!“ Henry opet bane u sobu i uperi prstom u ćelavog idiota. „Ne razumijem! Možda da izađeš iz stana?“ „Ne vjerujem da je u tome stvar“, Henry odmahne glavom. Vasily ga svejedno izbaci van. Sreća pa je Oxana živjela na prvom katu. Mogao je tako i s ulice čuti kako svira. Pjesma ovaj put potraje malo duže. Vasily je valjda tražio bolji trenutak za napad.

Prikladno, s obzirom da se radilo o ratnoj pjesmi, soundtracku za ruski ratni film. Ono što se u to vrijeme sviralo na svakom kutku ulica Moskve. Henry je tek kasnije saznao to, godinama nakon. Vasily to sad ne zna. Njemu je pjesma divna zato što ne razumije o čemu se radi. Uostalom, neki bi rekli da ljubav nosi istu težinu kao rat. Pogotovo Rusi.

Pjesma stane pred sam kraj. Henry pogleda prema prozoru. Ubrzo osvane Vasilyjeva ćelava glava. „Lik. Dođi malo“, dozove ga. Henry mu salutira i zaputi se natrag u stan. Počeo je pomalo 108

Eliša Papić razumjeti da Vasily neće dobiti kraj koji želi. Trebao mu je pomoći da umjesto toga dobije kraj koji zaslužuje. *** „Gle, bar nismo više na onoj beskonačnoj plaži“, Max kaže, spotaknuvši se preko neke truleće grane, „Ovdje bar ima drveća.“ „Što si rekao, kako se zove ovo mjesto?“ upita ga Yusuf. „Golosov“, Max zaškripi, zagazivši na jedan drveni most, „ako me sjećanje ne vara.“ „U kojem si ti dokumentarcu vidio ovo mjesto, molim te? Ovo izgleda kao bilo kakva druga mutava šuma. Dosada! Nisam ni srne vidio! Ni gljive! Samo ovo trulo drveće i kamenje. Izgleda k’o mjesto za iglanje. Brate, u onoj Hrvatskoj ima ljepših mjesta“, Yusuf namigne svim čitateljima iz Hrvatske. „Internet, Yusuf. Internet“, Max uzme trenutak da učini isto, prije nego li se umalo strovali niz dugi set stepenica koje su vodile u udolinu. Spuste se u maglu. „Nešto posebno oko ovog mjesta, onda?“ Yusuf priupita mašući bespomoćno rukama po magli, kao da će tako ugrabiti smjer. „Da. U ovoj magli se događaju čudne stvari“, Max zastane, „Navodno su ljudi kroz prošlost tu nestajali, samo da bi se pojavili ponovno stoljećima kasnije.

Jedan Mongol vratio se i iznenadio nekog ruskog princa. Pričao je o dverima beskonačne asimetrije i duhovima prošlosti. Pa o transdimenzionalnim 109

Gad rupama. Na kraju je počeo mahnito tražiti da mu vrate kćer koja je nestala u magli. Morali su ga ubiti koliko je bio agresivan. Nešto ne valja sa stvarnošću ovdje.“ „Ah, ma dobro. Mi smo već na ti s fizikalnim anomalijama, jel’ tako kompa?“ Yusuf podigne ruku visoko za highfive. Max ga izignorira. „Navodno, ovdje isto tako žive... lišaji? Leshyji?

Lešiji? Lešijajovi? Uglavnom, neki šumski zlodusi s jelenjim rogovima, visoki dva metra. Preko lica imaju masku u obliku lubanje? Ili je to čak njihova vlastita lubanja koja izbija iz trulog, odumrlog mesa.“ „E to je već zanimljivo! Gdje su? Gdje su? Hajmo zajahat jednog! Želiš li biti Lovac na jelene?“ Yusuf se oduševi vlastitom referencom i ponovno podigne ruku visoko za highfive. Max je pogleda. Pogleda arapskog naučnika koji se histerično cerio iza svojih okruglastih naočala. Pogleda ponovno ruku. Odmahne glavom.

Pokaže na obližnju klupu. „Tamo. Treba mi minut.“ „Brate, koliko se ti brzo umaraš? Možda promjena profesije?“ Yusuf dobaci, prije nego i sam sjedne i uzdahne. Činilo mu se da hodaju satima. Realno, ako bi se brojalo koliko su se puta Henryjeve i Vasilyjeve scene ponavljale, čak bi se i nakupilo nekoliko stotina minuta. „Znaš što me zanima?“ Yusuf pruži noge u maglu, zastrugavši po šljunčanom podu, „Lik piše. I doveo nas je sve tu. Ti pišeš. Jel’ se tebi nešto ovako ikad desilo?“ Max odmahne glavom. Yusuf to naravno nije vidio.

110

Eliša Papić Magla. „Daj, daj. Budi frend. Možeš mi bar reći. Zapeo si sa mnom. Nisam stvaran. Kome ću se ja izlajati?“ Yusuf je zapomagao, dosadno. „Ne ovo. Znalo mi se desiti da se vežem za svoje likove. Znalo mi se desiti i nekada, kada bih išao nekim dijelovima grada gdje bih inače smještao svoje radnje, da imam osjećaj da su se događaji iz priča zapravo desili baš tamo. Osjetio bih neku nostalgiju za nepostojećim ljudima. Ali, da netko baš oživi? Ne.“ „A o čemu inače pišeš?“ Yusuf nastavi, „Isto k’o tvoj brat? Romantika, fantastika? Neke takve pičke materine?“ Max se prvi put nasmije otkad je zaglavio s Yusufom. „Da. Neke takve pičke materine“, odgovori mu. „No, pa jel’ si nešto izdao?“ upita ga dalje, zapravo znatiželjno. „Jednu ili dvije o propalim ljubavima“, Max kratko odgovori. „Znači, isto patetika?“ upita ga Yusuf. „Naravno. Rekao sam ti. Treba se čovjek maknuti s kauča. Treba se maknuti iz vlastitog neuspjeha. Ja, kao i Henry, imam isti problem. Mi smo se orijentirali na žene. To je naš afirmat života“, Max se malo oslobodi. „A zašto ne, recimo, novac? Uspjeh? S time možeš imat’ curica koliko hoćeš. Recimo, moj Uriel. On je toliko uspješan bio s tim ubijanjem da bi čovjek 111

Gad očekivao da će vilenjakinje trčati za njim. Jok. On se skrivao pod svojim stablom i drkao kurac. Bilo mu je strašno neugodno. Napravio tako još veći misterij od sebe. I sve su ga htjele. A on? Skoro ništa.

Samo je tražio jednu, jedinu i jedinstvenu. Jedan od najuspješnijih ubojica iz Eliora. Elior, od tamo ti je on.

Ja sam zaglavio s njim. Nisam imao sreće. Sve je bilo ok dok nis–“ „Yusuf“, Max ga pokušava usmjeriti. „Oh, da da. Oprosti. Nego, lijepo je pričati s nekim tko je sa Zemlje. Usfali to čovjeku nakon skoro tri desetljeća, JUUUUUJ. Samo gledaš te čudake kako se smucaju maskirani po gradu i kolju. Ništa drugo. Falio mi je TV! Jebeni TV! Htio sam samo sjesti negdje i gledati nešto drugo osim tog štreberskog cosplay reality programa. Ali, još dosadnije. Većinu vremena ga gledam, kako sam i rekao, dok dr–“ „Ali, zar nisi ti iz nekog fantasy svijeta? Zmajevi, magija, mačevi?“ Max upita zbunjeno. „Jok. Zemljak, kao i ti. Čistač! Ja sam bio jebeni čistač u nekom labosu. Sexagon? Pentagovno ili nešto tako. Pare – fine. Dok god ništa ne pitam i ništa ne govorim. Uostalom, nije ni da bi ih razumio. Koga boli kurac? Čistim, čistim, čistim. I onda zajeb. Bum. Puklo nešto. Neka velika cijev u kojoj su nabijali točkice jednu u drugu. I eto mene. Zakačenog za neki štreberski mokri san. Strašno“, Yusuf odgovori. „Ti ne pripadaš ni u svoju priču, znači. Jel’ pripadaš ti igdje?“ Max se sažali nad njime. Yusuf utihne.

Osjetio je to.

112

Eliša Papić „Zanemarimo to. Bitno je dalje! Trebamo naći Lika i Uriela!“ Yusuf ustane. Max se zagleda u bliskoistočnjačkog čovječuljka koji je bio sjena koja je bila čistač. Koji nije pripadao nigdje. „Onuda“, Yusuf pokaže prema jednom hopsajućem svjetlu u magli. Max se osovi na umorne noge i krene za njim. Pratili su svjetlašce koje je umicalo u daljini.

Neopterećeni, neishitreni. Znali su već da će ih priča odvesti gdje trebaju ići i da nema smisla forsirati. „Svatko ima svoj smisao. Koliko god zvučalo kao mudrost iz kineskog kolačića“, Max nastavi gdje su stali. „Da, da. Ali, zašto ima toliko vas ljudi koji jednostavno vide sreću samo u drugima? Zar nije to malo tužno? Da ne možeš biti ono...dovoljan samom sebi? Zadovoljan sa samim sobom? Što će ti neka flundra koja ti daje blagoslov, a većinu vremena nisu ni blizu svemu što si napravio. Neka fufica ti pošemeri glavu i jeb’o ti sav tvoj uspjeh. Samo o’š malo toga! I ništa više! Baš šteta!“ „Ne moraš mi ništa pričati. Meni je to isto nejasno.

Zašto opet i nanovo radimo sranja koja radimo zbog drugih ljudi? Znam samo da je taj osjećaj nešto što ne postoji ni u jednom drugom polju. Ni droge to ne mijenjaju, a vjeruj mi, probao sam. Ja to vidim kao kristale koji su se na početku vremena rasuli. I sad se njihovi dijelovi međusobno traže. Kako bi ponovno postali cijeli“, Max mu odgovori, „Uostalom, da nije tih mojih lijepih, propalih žena, ne bih uspio, ne bih došao do novca i ne bih sad bio gdje jesam.“ „A gdje si to točno?“ Yusuf zastane dva metra 113

Gad od hopsajućeg svjetla, „U magli juriš čudno svjetlo s likom iz priče tvoga brata.“ „Upravo tako“, Max se nasmiješi, „Kao i prije.

Opet se smucam s nestvarnim likovima.“ Svjetlo u tom trenutku krene rasti i otapati maglu. Proguta ih u potpunosti. Nađu se pred starom, istrošenom zgradom, kasno u noć, rano u jutro. Kako god vam više paše. Glazba s prozora prvog kata. Oxana pjeva. „Ha!“ Max usklikne, ”Tu smo!”

Svi slušaju.

114

6 „I tako već 30 i koliko puta?“ Max upita. „46“, Henry odgovori.

Stajali su pred Oxaninom zgradom. Ponovno sjedinjena braća i prikrpana sjena, sad bliskoistočni kartograf. „Jel’ on baš mora nju pojebat’?“ upita Yusuf, češkajući se po glavi. „A što ja znam...valjda je to ono što mu treba da završi priču i da mi možemo otić’ odavde“, Henry komentira, „iako se ono što on pokušava izvesti jednostavno nije dogodilo.“ „A što se točno dogodilo?“ upita ga Max. „Pa pričao sam ti!“ Henry se pobuni. „Ma, da da. Tko će se tog sjećati?“, Max odgovori, „Stalno imaš neke takve polu-priče.“ „Pizdo“, Henry dobaci s podsmijehom. Bilo mu je drago da ponovno vidi svoga brata. Stvari su nekako opet bile normalnije. Izuzev čudnog bliskoistočnog čovječuljka koji je u tom trenutku trčao za nekim štakorom na ulici i vikao mu „dođi da te proguta mrak“. „Uglavnom,“ odluči ignorirati lovca na pacove, „ona je svirala, a ja sam je slušao. Kad je završila svirati, bio je jedan prolongirani trenutak u kojem sam mogao nešto napraviti. Poljubiti je. Ali, nisam. Rastali 115

Gad smo se prijateljski, ja sam otišao u hostel, nazvao Dani, slušao o njenom zanimljivom danu i svim serijama koje je pogledala. Sljedeći dan Ivanek me odbacio na avion i izašao sam iz cijelog ovog ruskog filma. Natrag u smor.“ „Pa, možda to treba?“ predloži Max, „Ne učiniti ništa. Tako je priča išla.“ „Ne želi. Govori da je to sad njegova priča i da može popraviti stvari“, Henry odgovori. „Popraviti stvari...“ Max se zamisli, „Što tu točno treba popraviti?“ „Otkud ja znam, idi gore pa ga pitaj, ja ne mogu taj prizor više gledati. Popizdit ću“, Henry uzdahne i sjedne na stepenice. „Čuj. On je iz tebe potekao. Sigurno iz nekog osjećaja. Žaljenja...Što si ti osjećao tada?“ Yusuf upita, iznenadivši oba brata svojom pronicljivošću. „Ovaj...razmišljao sam kako je šteta“, Henry izvuče iz sebe. „Šteta?“ Max priupita. „Da, šteta što sam zapeo u jednoj priči, što nemam hrabrosti ni zasrati je kako treba. Šteta što ću vjerojatno završiti u nekoj kući, s nesretnom ženom, s nesretnom djecom i nesretnim sobom. Primoran na život koji nisam htio. Samo zato što nisam imao muda otići“, Henry ustane i pogleda prema prozoru iz kojeg je dopirala ruska balada koja sad kao da je bila svirana samo za njega. „Riješit će se kad dođem doma.

Popravit ćemo se. To sam si govorio već mjesecima. A 116

Eliša Papić Dani me nije mogla smisliti, moje hirove, moje ideje, moje rečenice. Moje jebeno postojanje. Ali, nije se dala. Zagrizla je. Vjerojatno ni sama nije znala zašto.

Na papiru smo bili odlični. Budući uspješni pravnici.

S budućom kućom. Budućom djecom. Budućim čivavama, a bilo bi ih barem dvije. Budućim dosadnim, običnim, neispunjenim životom.“ „Dobro. To sam sve već čuo“, Max odmahne rukom, „Jel’ misliš da bi jebanje Oxane tada popravilo stvari?“ „Ne. Ali, dok sam je slušao, samo sam vidio tu usranu kuću s bazenom i ležaljkom. Vidio sam sebe s pivskom stomačinom, kako skrivećki šaljem poruke nekoj kolegici s posla koju isto neću jebat jer sam prevelika–“ „Pička!“ Yusuf dobaci. „Tako j– Ej!“ Henry se zbuni, „Ne budi–“ „Pička!“ Yusuf ga ponovno nadopuni. „Da. Pička“, Max kimne glavom. „Sve je to zbog pičke!“ Yusuf usklikne sretno. „Ne budi vulgaran“, Henry odgovori, „nisu stvari tako jednostavne.“ „Da, ne budi bezobrazan. Ima nešto i u ljub–“ Max započne, no prekine ga lom prozora. Iz stana izleti gitara. „Ne, ne, ne, ne! Zašto ne mogu!?“ Vasily krikne.

117

Gad „Ok. Ovo stvarno nema više smisla. Idemo gore“, Max reče, gledajući u već smrznuti instrument na podu. „U redu. Možda ti dopreš do njega“, ponada se Henry.

Uspnu se do Oxaninog stana, uđu unutra nakon što obrišu noge od snijega i zapute se prema spavaćoj sobi. Zateknu ćelavog mladića kako rida gol na podu.

Na krevetu je sjedila Oxana, širom otvorenih usta i očiju. Bar je bila obučena. Hvala Bogu. „Nisi valjda...“ Henryju se u glavi nešto okrenulo.

Imao je osjećaj kao da mu netko siluje lijepo sjećanje. „Vidi ti Vasilyja! Zar te toliko izdominirala?“ Yusuf priđe ćelavcu i krene ga tapšati po golim leđima.

Pogleda potom prema njegovom spolovilu i lupi mu čveger po glansu, na što se uplakani jadnik krene grčiti. Henry ga je bijesno gledao, razmišljajući koliko mu želi nauditi. Koliko ga želi izrezati. Osakatiti. „Ha. Suh. Hvala ti, Bože“, Yusuf komentira, kao detektiv koji je upravo napipao mrlju krvi, a ne tuđi penis, „Ne brigaj, nije jebao! Ne može, nije mu ni dignut!“ „Zašto, zašto, zašto ne mogu? Zašto ne mogu to promijeniti? Zašto? Lik? Što radim krivo?“ ridao je. „Jer si jadan“, Yusuf mu odgovori. Vasily ga pogleda svojim krvavim očima, zabezeknut. „Što si rekao?“ Vasily se ohrabri svojim fontom te nasrne rukama na Yusufa.

118

Eliša Papić

„Rekao sam da si jadan“, Yusuf ga sasječe

hladnim, stranim glasom, na što Vasily ustukne i povuče se po goloj guzici uza zid. Nije vidio smiješnog tamnoputog čovječuljka koji se gubio po ruskim ulicama. Vidio je sjenu. „Nisi je pipnuo valjda?!“, Henry je kipio. „Ne. Nisam ni stigao. Zamrznula se.“

„Zašto si onda gol?!“ Henry mu se unese u lice, spreman da ga zatuče na licu mjesta. „Pa... mislio sam... ako joj pokažem što imam, možda će me onda htjeti! Ne želim! Ne želim ići odavdje, a da nisam nešto promijenio! Ne mogu!

Makar mi trebalo petsto pokuš–“ „Daj me nemoj zajebavat’ s tim glupim spikama.

Nije se ovako desilo! Nemoj me sramotiti!“ Henry pukne i zgrabi Vasilyja objeručke za obraze, „Držiš nas tu zatočene radi svog nedojebanog straha, radi žaljenja! Prihvati više! Ovdje se ništa nije desilo!

Podvio si rep i otišao doma! Prošlo je! Prihvati da je jednostavno prošlo!“ Max je u međuvremenu pažljivo prišao Ruskinji, kleknuo pred nju i palcem podigao donju čeljust zatvorivši joj nježno usta. Zagledao se u njene intenzivno zelene oči. „Prekrasna“, šapne te prođe polako prstima preko njenih kapaka, sklopivši joj oči kao da je štiti od prizora koji se odvijao. Bez obzira što je bila samo uspomena. Uspomene treba čuvati.

119

Gad Tup. Tup. Tup, tup, tup.

Max se osvrne.

Henry je lupao Vasilyjevom glavom o zid, u potpunosti van sebe, dok je ovaj bespomoćno pokušavao primiti njegove podlaktice, samo kako bi mu naposlijetku ruke omlohavile i pale pored tijela.

Oči su mu pomalo počele plivati u glavi, vjerojatno zbog krvave udubine kojom je Henry i dalje lupao o jarko crvenu fleku na zidu. Yusuf je stajao sa strane i navijao. Max skoči, zgrabi brata i povuče ga natrag. „Ej, ej, što je tebi? Ubi’ čovjeka!“ Max drekne, boreći se sa svojim bratom. „Utuviti! Utuviti u glavu mu treba!“ Henry se otme i ponovno zgrabi Vasilyja za glavu te lupi njom par puta po ljepljivom podu prije nego li ga Max opet zgrabi. „Pusti me! Pusti me! Tu mi jebe uspomene! Govno jedno!“ vriskao je Henry. „Pih, što ste se uzjebali, ionako nije stvaran. Vidi“, Yusuf im pokaže na prazan zid. Tijelo je nestalo. Nije bilo ni Oxane. „M...molim?“ Henry se smiri. Max popusti stisak i sjedne na pod. „Sjebali smo priču“, kaže bratu, „Ubio si svog glavnog lika.“ „Jednog od glavnih likova, molit ću lijepo“, Yusuf ih ispravi uvrijeđeno.

120

Eliša Papić „Kako ćemo sad doma, Henry?“ Max pogleda po sobi. Henry nije odgovarao. Gledao je fleku na zidu koju je pustio. Pogleda potom svoje krvave ruke.

Duboko udahne. Ustane i priđe bratu, pruživši mu ruku. Max odmahne glavom u gnušanju, no onda vidi.

Bila je čista. „Možda...možda sam trebao…“ Max nevoljko primi bratovu ruku i ustane. „Kako misliš?“ upita Henryja. „Kakve koristi čovjek ima od žaljenja? Čuo si Yusufa. Vasily nije stvaran. On je izmišljen. On je podsjetnik na to da ja ovdje ništa nisam mogao. Što će mi to? Najbolje da sve jednostavno nestane.“ Max nije imao komentara. Gledao je Henryja.

Vidio je samo ambis. Najgore je izašlo iz njega. „Hajmo. Možda sad možemo otići“, Henry reče i izađe iz sobe. Yusuf slegne ramenima pogledavši Maxa i zaputi se za Henryjem.

Max baci još jedan dugi pogled na krevet na kojemu je prije ležala Oxana. Pogleda još jednom zid.

Bio je čist. „Ha...tako, znači, to izgleda“ pomisli naglas. Kao da vidi nešto iz drugačije perspektive. „Max!“ Henry ga dozove iz hodnika, „Nemoj mi se opet gubiti!“ „Evo, evo“, krene za glasom.

Spuste se po stepenicama, potiho, bježeći od 121

Gad nepostojećeg mjesta zločina, kao djeca koja rekreiraju scenu iz nekog filma. Otvore vrata i zaslijepi ih ljetno sunce.

Nađu se pred ogromnom vilom, a Yusuf, naravno, prvi padne u bazen koji je ležao u njenom dvorištu.

122

7 „Stalno mokar. Stalno sam jebeno mokar. Stalno!“ Yusuf se koprcao uz rub bazena, klizeći po mokrim pločicama, pokušavajući uhvatiti travu na samom kraju istih. Henry je držao dlan čvrsto preko lica, dok je Max tražio način da otvori klizna, staklena vrata bez da koristi kamen. Drugog puta nisu imali.

Onkraj ograde bijele skupocjene nastambe pružala se siva pustopoljina. Yusuf ispliva iz bazena i stane pred Henryja. „Š’o je Lik? Ti ni dobro?“ upita ga, ponjušivši ga čak nekoliko puta. „Dani“, promrmlja. „Š’o da ti dam?“ upita ga Yusuf pa krene kopati po džepovima, izvrtati ih i cijediti, „Nemam ti šta dati, buraz. Nema rublje u ovom rublju. Ha! Top. Kužiš?

Nema rublje u rublju!“ „Dani ovdje živi. Ovo je kuća njenih staraca. Gdje smo i m–“ prekine ga zvuk slomljena stakla. Max se osvrne složivši izraz lica kao netko tko je upravo mlađem bratu srušio pedantnu konstrukciju od domina.

Pas koji je posrao tepih. Prasac koji krši dijetu kojega zateknu u kuhinji u 3 ujutro kako prstima zamazanim maslacem od kikirikija mjeri temperaturu sladoleda koji je taman izvadio iz frižidera. „Nema veze. Samo ti razbijaj“, Henry se nasmije. „Oprosti“, Max kaže. Jedan komad stakla koji se do tada klatio na vrhu okvira vrata padne.

123

Gad „Oprošteno“, odgovori mu Henry. Pažljivo prođe oko ruba bazena, dok mu se đon tenisica lijepio i sklizao po vodi, a to je neka fizika koju će vam objasniti ista osoba koja je Yusufa transportirala u svijet vila i zmajeva. Pa u tijelo bliskoistočnog veseljaka. Pa u bazen.

U koji opet padne.

Krene jebati mater vodi i idiotu koji ju je utrpao u tu rupu pred tom smrdljivom kućom. Dok je ispuzao iz te Petrijeve zdjelice, braća su već ušla u kuću. Dnevni boravak. Flat televizor s ambilightom na kojem se vrtio spot poznatog izvođača i još poznatijeg pijanca kojem su „zaprli sve oštarije“. „Nešto hrvatsko?“ upita Yusuf i namigne svima vama. „Nego šta!“ Max usklikne.

Vrate se priči.

Na zidu je bila okačena duguljasta polica, crne boje, na kojoj su bile poslagane isprintane fotografije, u formatu koji oponaša stare, razvijene fotografije, a kad kažem stare, mislim na vrijeme devedesetih kada je mobilni telefon bio veličine mikrovalne, a odašiljao je i toliku količinu valova. Na fotografijama– „Vasily“, Henry zamijeti. „Hm...izgleda...starije?“ Max položi kažiprst na bradu i krene lupkati mudrošću i elegancijom senilnog muzejskog posjetitelja koji povraća nepovezane pojmove, nastojeći maskirati svoje malo, pohabano spolovilo.

124

Eliša Papić „S kim je to?“ Yusuf pokaže prstom na crnokosu, ravnokosu, čistokosu, pjegavu ženu koja je imala rupicu na lijevom obrazu. Rupica koja je na slikama progresivno nestajala jer se progresivno, kako je starjela, sve manje smiješila. No, i u toj nenasmijanoj starosti, bila je predivna. „Dani…“ prozbori Max, „ali kako?“ Nije razumio. I dalje mu je u glavi blicala slika ubijenog čovjeka, unatoč tome što se trudio izbrisati je.

Morao je. Nije mogao spojiti brata s tako hladnokrvnim ubojstvom. Kao da je vidio sebe da to radi.

„Ali, mi smo ubili Azazela!“ Yusuf bi rekao. No, jasno

je. Gurnuti biće iz druge dimenzije, tek nalik čovjeku, pred vlak, u samoobrani, nije baš istoznačno. Nije isto kao uzeti u ruke glavu golog, ranjivog čovjeka, ma koliko nakaradnog i jadnog u svojoj razgolićenoj bijedi, smrviti je o hladni zid realnosti, slušajući cijelo vrijeme mrvljenje te lubanje, gledajući kako svjetlost u njegovim očima nestaje. Kako život postaje meso.

Prošli su zid plača, policu neželjene budućnosti.

Henry je samo tiho nastavio dalje, kroz vrata na kraju prostorije, popevši se uz poznate stepenice na kat, gdje je bila Danijina soba u kojoj je proveo, za svoj pojam, i previše noći. Yusuf i Max slijedili su ga kao tihi svjedoci prema stenjanju koje je mililo ispod vrata, plazilo kao ljepljivi ejakulat. I to šljapkanje!

Henry odškrine vrata i zatekne debelog ćelavca. U jednoj ruci telefon. U drugoj– „Kurac!“ Yusuf se ozari, „Ha! On drka!“ 125

Gad Ćelavac ih pogleda. Kao pas koji je posrao tepih.

Prasac-kikiriki-sladoled. Kao prištavi tinejdžer uhvaćen od strane roditelja dok masturbira na sliku svoje profesorice iz matematike. Šestdesetogodišnje.

Ispadne mu telefon. „Vasily?“ Max zaškilji prema čovjeku koji je navukao gaće i ogrnuo se svojim narančastim kućnim ogrtačem, jedva sakrivši svoj ogromni, dlakavi trbuh. „Ne mogu ni drkati u vlastitoj kući!

Kakav je to način, Lik?“ Vasily krene prema njima, nastojeći ih valjda izbaciti iz sobe. „Ti si mrtav“, Henry kaže taman kad se Vasily zaustavi pred njima. Počeše se po svojoj prljavoj bradi koju je pustio kako bi sakrio svoj užasan ten. Potom se krene pipati po tijelu. „Ne čini mi se tako, Lik. Da li bi mogao onda...ovo?“ reče i udari Yusufa šakom u nos na što ovaj kaže „heeej“ i zatetura unatrag. Max na trenutak trzne, ali onda se sjeti da je to Yusuf i da ništa više nije ni zaslužio. „Glavu sam ti smrskao, jebote!“ Henry mu zabije kažiprst u čelo, na što Vasily par puta isprekidano trepne, skoro pa i kihne. „Umro si! Ubio sam te!“.

Vasily se samo nasmije. Ode do bračnog kreveta i sjedne, raširivši noge. Iako je imao gaće, te debele dlakave noge dovoljno su sugerirale. Bračni drug balkanski. „Jesi, stvarno jesi“, Vasily izađe iz svog fonta, „ali si mi utuvio u tu smrskanu glavu da nekad jednostavno 126

Eliša Papić trebaš prihvatiti stvari kako jesu. I da nema potrebe za strahom.“ „Zato sad čamiš tu u sobi i drkaš na Oxanine fotografije?“ Max podigne polu-smrskani telefon i pokaže prvo Yusufu koji kimne par puta impresionirano glavom, potom Henryju koji isprva nije bio zainteresiran, no onda gnjev s njegova lica nestane te i on bude impresioniran. „Dobro je ostarjela“, kaže odigavši obrve. „Nemaš pojma“, Vasily otvori ladicu noćnog ormarića i izvuče knjigu za samopomoć. 10 trikova za potentnije poslovanje spolovilom. Ili tako nešto. 10 karakteristika inteligentnih ljudi. Ili...Ponos u debljini: Plus size is the best size. Kako je otvori, tako otkrije skriveni, izdubljeni pretinac za cigarete. „Brate, u braku sam već dvadeset godina. Nemam li pravo malo si dati oduška kada žene nema? Pa ne varam je. To je samo drkanje. Drkaš i ti na prodavačicu kad se nagne preko pulta i pokaže ti sisu“, Vasily iz pretinca knjige izvuče šibice, protrese ih da osluhne koliko ih je pa svojim debelim prstom pogura kartončić prema van da ih ugleda očima, a bilo je dovoljno da napravi samo jednu od ovih stvari. Zapali tu jebenu cigaru, uglavnom. „Ha! Eto ti na pa ti budi vjeran!“ Yusuf se ponovno naruga, suznih očiju i krofnastog nosa, „Pa ti si jebeni

luzer!“ „Kome ti luzer?!“ Vasily se pokuša uspraviti, ali ga zabole križa pa ostane sjediti i točati se lijepo u 127

Gad uvredi, kao kruh u pilećoj juhici. „Vidiš, Henry, ako lupaš nekom glavom o zid dovoljno dugo, možda tako i prihvati tradicionalne vrijednosti“, Max zaključi. U glavi mu je laknulo što je Vasily živ. Pustite vi puke pizdarije, lijepo je znati da je netko preživio nasilni izbor vaših najbližih. Život s alkoholičarima je takav, na primjer. „Da...“ Henry se zamisli. Pažljivo dokorača do Vasilyja. Ćelavcu nije bilo svejedno. I dalje se sjećao te boli iz prošlog poglavlja, ma koliko imaginaran bio.

Za njega? Stvarnost. „Oprosti što sam ti bacio klavir na glavu i onda ti je poslije smrskao o zid“, Henry mu se ispriča.

Vasily mu umjesto toga da pet. Onako, umjesto da se rukuješ, daš nekom pet. Tako nekako. Neke geste teško se prevedu na papir. Zato postoji riječ. Zato postoji tijelo. Jedno od to dvoje laže, naveliko.

Ustane. „U redu je, Lik. To si trebao napraviti“, kaže mu. ga.

„Jesi li...jesi li ok? Mislim...jesi li sretan?“ upita „Hm. Miran“, reče Vasily. „Miran? Što sa srećom?“ upita ga Henry.

„Pa sreća kreće iz mira, zar ne? Kada nema više potrebe za tom unutarnjom borbom, za tom vječnom potragom za nečim boljim. Kada prihvatiš da je ovo što imaš možda dovoljno.“ 128

Eliša Papić „Debeli, dlakavi trbuh, mali kurac i smrdljivi ogrtač?“ Yusuf dobaci s vrata. Vasily bi buknuo, ali se suzdrži. „Ne. Netko tko ustraje, ostaje uz tebe, makar ti imao taj debeli, dlakavi trbuh, mali kurac i smrdljvi ogrtač. Zašto to odbaciti radi nečega što bi možda bilo bolje, a uvijek ispadne sranje?“ „Ti si...posustao“, reče Henry. „Možda. Ali, na kraju dana, ja nisam ti, Lik. Nije ti ovo što-bi-bilo-kad-bi-bilo. Ovo je moja priča.

Moj krov“, pokaže prstom prema stropu te podigne ponosno glas, „Moja nadrkana žena. Moj posao. I mojih pet minuta za drkanje. I to ne dam. A kamo ti? Ne tiče me se.

Tako da, molim te, prestani mi nametati svoj život. Ovo je moj!“ Henry je osjetio ovo zadnje. Po prvi put osjetio je poštovanje prema Vasilyju. Vidio ga je kao biće odvojeno od sebe. Živog čovjeka. I tako? Odvojio je i taj dio života kako spada. Žaljenje što nije ranije promijenio sve zbog straha koji je tada osjećao. Vasily se mogao roditi u toliko puno trenutaka njegove priče s Dani. Ali, ovako? Rodivši se u njegovoj Moskvi, podsjetio ga je na nešto drugo.

I gift memories, not things, odjekne mu Oxanin glas u glavi. Sjećanje je ipak ostalo netaknuto, kao priča odvojena za sebe, savršena u svojoj nedorečenosti.

Moglo je biti. Ali, nije. I zato je bilo baš kako treba biti.

Max se u to vrijeme zamislio onako kako bi se 129

Gad pisac zamislio. Razmišljao je o svemu što je radio svojim likovima dok je pisao. Je li on njihov Bog? Je li sjena na zidu, biće iz više dimenzije projicirano na jedini mogući pojmljivi način nekom glupom mravu?

Je li od njega bilo uopće u redu roditi svijet samo kako bi se iživljavao nad bićima u njemu, rješavajući tako svoje frustracije? Zašto je Vasily drkao nad mobitelom kada je na stolu bio savršeno funkcionalan laptop koji nije morao držati u ruci? Sve ovo i još više u sljedećoj epizodi „Na rubu znanosti“. Asimetrični zulufi. To je pravo pitanje. Zašto, Krešimire, zašto?

Vasily obgrli Henryja svojom znojnom rukom, otrljavši mu usput pazuh o vrat. Cigara mu je bila u ustima, a pepeo se rasipao po podu. Zgrabi drugom rukom Maxa. „Hrabrost je živjeti život koji si zaslužio! Hrabrost je prihvatiti propuštene prilike. Prihvatiti budućnost, ma što god ona nosila. Bez straha. Hvala što si mi to dopustio Lik. A sad!“ Vasily ih obojicu potapša po ramenima, ostavivši mokar trag svojih dlanova. ”Što kažete na to, da mi ovo sve zaključimo?“ „Daj se više obuci, kompa!“ Yusuf jaukne, „Jeebote. Lekcija dana. Obrazovni program. Ono, samo fali da nešto još i otpjevaš i zasviraš na nekom šarenom klaviru s dvije zaflekane lutke.“ I tad klavir propadne kroz strop.

Prašina koja se odigne odnese ih u neki drugi, 130

Eliša Papić zamračeni film smrada jeftinog brendija.

Max se nakašlje i odmahne par puta rukom, odvalivši metalni tanjur koji zastruji u par tisuća herca.

Bubanj.

Henry osjeti oko ramena težinu ekvivalentnu slonovskim jajima. Imalo je smisla. Pred njim se klatila masna, crna bas gitara.

„U! U! Što ja imam? Što ja imam?“ kroz nestajuću

prašinu jedva su se nazirala Yusufova slova. Kako se slegne, tako se otkrije–

„Saksofon...SAKSOFON! TO, SESTRO!“ Yusuf krikne ženskim glasom. Uhvati se za grlo. Pa za grudi.

Pa za penis. Ne nađe penis. Prođe rukom kroz gustu, kovrčavu kosu. „TO, SESTRO!“ krikne opet sretno.

Za klavir na centru pozornice sjedne čupavi, crnokosi momak. Preko leđa mu je bila prebačena električna gitara. Pogleda sve članove svog benda. „Spremni?“ Levy upita prije nego udari prvi akord nove priče.

131

LEVY

1 Jutra kod bake Karin obilježila su Levyjevo djetinjstvo. Nije ni čudo, budući da se svako dijete može kupiti palačinkama i sirnicom. Bio je to poseban Pavlovljev refleks. Čim bi mu majka rekla „danas idemo kod bake Karin“, on bi počeo sliniti, padati na pod, trzati lijevom nogom, jesti tepih. Onda bi ga majka takvog objeručke podigla, položila u svoje naručje, ponijela i stavila u auto, dok bi on još uvijek nestajao u konvulzijama sreće koje bi prestale tek kada bi okusio prvo, Cipiripijem namazano, masno tijesto. Godinama kasnije, tražit će taj čokoladni namaz, pokušavajući rekreirati najsretnije vrijeme u svome životu. Vrijeme kada je bilo u redu biti zamazan i debeo. Nije ni znao da je to vrijeme djelomično zaslužno za sve što je slijedilo u njegovom burnom mladenačkom životu jer dok bi on jeo, baka Karin bi pričala. „Moj Mosha! On je imao desnicu za rušenje kula!

I tom desnicom kao da je rušio sve zidove u životu!

Snaga, mali Levy. Snaga!“ pričala bi dok je gledala fotografiju svog muža na starom klaviru, „S njim sam bila kao u mjehuru, kao pod staklenim zvonom. I zato je to zvono samo za njega zvonilo. Zato i dalje zvoni. Šteta što ga nisi upoznao.“ Levy bi kimao glavom, šećerom natopljenih ušiju i mozga. Nije svjesno uspijevao shvatiti, ali sve je ostajalo. Bio je spužva. Čak i poslije, dok bi ležao na tepihu i prduckao od sreće, Karin bi i dalje pričala. „U to vrijeme morao si sakrivati što si. Ali, Mosha nije dao. Mosha je digao pesnicu čvrsto u zrak i istukao 135

Gad svakog tko bi samo sugerirao što smo. Šteta pa se njih nije tako lako moglo istući. Bilo ih je previše. Zato je Mosha učinio najhrabriju stvar. Spustio je svoje ruke, skinuo rukavice da sakrije da je borac i ponio me što dalje odatle. To je hrabrost, Levy. Hrabrost je nekada popustiti! Čak i kad si snažan. Pustiti stisak“, govorila je Karin.

Kako je Levy odrastao, tijelo mu se izduživalo, apetit padao, a sirnica je postala nešto što bi na njega nabilo kesice masti zbog kojih bi mu se drugi samo rugali. No, svejedno je i dalje s veseljem posjećivao svoju baku i slušao njene priče o životu. „Dan kada se tvoj otac rodio bio je naš najsretniji.

Mosha je od sreće probio šakom bar dva zida, što je u redu, jer su mu ruke poslije liječili u istoj bolnici gdje smo bili tvoj tata i ja. Bio nam je tako bliže. Nema te boli, govorio je kada bi još otečenim rukama čvrsto stiskao tvog tatu. Sjećam se samo da mu je bilo žao što ne može sa mnom svirati. Znaš, mi smo ti uvijek zajedno svirali. Naučio je bas ključ za tu pjesmu, samo kako bi imao još jednu stvar za raditi sa mnom iako njegove ruke nisu bile namijenjene za glazbu, već za borbu. Ali, nije li i glazba borba? Nije li vokal, kada pjeva, ratnički krik? Nisu li bubnjevi tu da ponesu trupe? Nije li svaki ton klavira otkucaj uzavrelog srca koje je spremno pokoriti svaki izazov?“ sjedila je u svojoj stolici i pričala Levyju istu priču kao i posljednjih deset puta. Drugima se na glavu popela.

Bilo je dana kada ne bi znala da priča o nekoj osobi upravo toj osobi. Pričala bi isto ponekad kako se Mosha upravo vraća iz tvornice, makar je preminuo desetljeće ranije. A gubljenje? Nekada bi nestala i ne 136

Eliša Papić bi je bilo danima. Kada bi je pitali gdje je išla, rekla bi: „Išla sam vidjeti svoje unuče kako svira maminu pjesmu za tatu.“ Nisu imali pojma što to znači.

Levyju nije dosadila. On je gutao svaku ponovljenu riječ, svaki testament ljubavi njegove bake i djeda i popločavao cestu kojom će kasnije kročiti. „Se sjećaš one pjesme koju si svirala tati dok je bio beba? Stalno priča o toj pjesmi“, rekao je baki jedno muklo, zaboravljeno poslijepodne, kada je već imao 25 godina. Kada je ona već ležala u krevetu, zbunjena i izgubljena. Kada je nosila pelene i kada bi u noći vrištala kako joj u kuću upadaju atentatori sive kože koji su došli po Moshu i njenog sina. Toliko bi je umorile te vizije da bi po danu ili spavala ili bila u potpunosti van kontakta. Zurila u sliku na klaviru.

Sliku svog borca. „Rekao je da si prestala svirati kad je djed Mosha umro. I da ga nisi nikada zapravo naučila tu pjesmu, bez obzira koliko si je puta svirala“, Levy je pokušao dozvati Karin, „Rekao je da je deset godina pokušavao izvući tu pjesmu iz tebe, da se sjeti. Melodija mu je uvijek bila… tu negdje. Uvijek u ćošku uma. Već je odustao. Dok nije upoznao mamu. Kaže, tada ju je čuo, u glavi“, Levy se tugaljivo nasmiješi. Karin je i dalje zurila u prazno. „Prije nego što je i on... otišao, rekao je: Pitaj baku Karin. Pitaj kako je išla pjesma. Možda se sjeti. To je ta pjesma, pjesma koja svira kada nađeš onaj komad koji ti je falio. Kao što je za baku bio djed Mosha. Kao što je za mene bila tvoja majka.“ Baka Karin nije odgovarala. Levy je pomazi 137

Gad po glavi, ustane i zaputi se van prostorije. Kako je zaškripio parketom, pa uhvatio kvaku, pa odškrinuo sporo ta vrata, pa izašao u hodnik i zatvorio vrata, kako je zaključio da je tužno što lijepi ljudi nestaju, a njihove priče ne budu ispričane, tako je čuo.

A, koliko se sjeća, krenulo je iz C#. *** „I, jel’ to bilo to?“ upita ga Remy, druga gitara njegova benda, „Jesi pogodio melos?“ „Ne. Blizu, ali i dalje nije to to“, Levy mu odgovori prije nego otpije gutljaj viskija, „Bili ste svi doduše jebeno dobri!“ „JEL’ TAKO? Nisam ni znao da mogu ovako svirati! A tek kako izgledam! Siguran sam da sam super izgledao! Baš su mi sise danas top!“ Yusuf je gladio svoje žensko tijelo, izazivajući miješane osjećaje kod Maxa i Henryja koji su upravo odradili najteži koncert u životu. Pogotovo zato što su jedine palice koje je Max imao bile one za biljar, a Henry je bas gitaru probao samo kada je bio kod nekog prijatelja koji ga je pokušao zavesti svojom kolekcijom neobičnih instrumenata iz cijeloga svijeta, koje ni sam nije svirao. Znate... Klasičan multi-instrumentalist. Ima ih.

Previše. „I vas dva! Svaka čast! Onaj drum-solo na Dennyju je bio neočekivan, poseban! Vidio sam dolje jednu žensku kako te guta očima i čime već ne! A ti!“ pokaže prstom na Henryja, „Kad si se ti tako poboljšao s tim basom?“ „Eeeh...vježbao sam?“ Henry zbunjeno odgovori.

138

Eliša Papić Ni sam nije bio svjestan kako uopće može svirati instrument koji je primio samo jednom u životu. „Ma vježbao. Gorane, ne znam ni di si stigao sa svim ženskama koje provlačiš kroz svoj...kako si ga nazvao? Pimp den?“ Levy se smijao. „Goran?“ upita Max zbunjeno, „Tko je Goran?“ „Uistinu! Tko je Goran, Roberte, tko je Goran? Jel’ jebivjetar kao što i izgleda ili je zapravo sjajan basista koji se zavukao u tijelo jebivjetra? U tu veliku buljavu glavu!“ Levy usklikne. „Robert?“ Max ponovno upita. „Mislim da smo u njegovim očima zapravo članovi njegovog benda“, Henry šapne. „Robert Tomić – Machinegun. Zar nisi ti sam htio da te tako zovu?“ „Jel’ me netko planira jebat’ večeras ili šta?“ Yusuf krikne da skrene razgovor. Čak i u ovom tijelu, nikome nije bio zanimljiv. Bio je prenezgrapan za ženu, ma koliko lijepa ona bila. Čudno se kretao, čudno se smijao, imao je hrapav, dubok glas. „Znači, mi sad sviramo s Levyjem u bendu. Misliš da on zna da je samo lik?“ upita Max. „Mislim da ne“, Henry prošapće. „Lik! Kakav si ti lik“, Yusuf se okačio Levyju oko vrata i krenuo mu mrsiti dugu crnu kosu. „Josie, rekao sam ti već, nema barenja unutar benda!“ Levy joj/mu odgovori. Im? 139

Gad „Ma daj, srce. Misliš da nisam vidio kako me gledaš?“ zagleda se u njegove bistre plave oči. „Zašto pričaš kao da si muško?“ Levy se pokuša otrgnuti njenom/njegovom snažnom, strastvenom stisku dok ga je pokušavao/la poljubiti. „Tebi treba muško, srce!“ Yusuf/Josie prođe prstom po njegovom kvrgavom nosu, na što se ovaj zgrozi. „Kakva si ti trandža!“ odmakne je/ga i udari se smijati, „Idem pišat’.“ „Znači, Liiiiik! Čuvajte te razgovore za poslije. Još ću ga pojebat’!“ Yusuf se pobuni. „O čemu pričate?“ Remy je cijelo vrijeme stajao do njih, apsolutno zbunjen, „Kakav lik? Ste vi na nekom tripu?“ „Ma, ne, ne! Nešto nevezano“, Max odmahne. „Čudni ste danas. Drugačiji...“ Remy se nabije facom u Maxovu, kao da traži odgovore na pitanje same srži i biti egzistencije. Učini potom isto Henryju.

Zagleda se u te buljave, zelene oči, u to lice koje je sada pripadalo Goranu. U zelene oči koje Goran nije imao. „Da! Znao sam!“ Remy pucne prstima pobjedonosno. Poskoče svi. Yusuf nekoliko puta.

Isprobavao/la je i dalje svoje nove sise. „Razbio sam se kao majka kraljica! Kaaaaos!“ udari se smijati i samo ode. Negdje u grad. Loviti zloduhe. „Nije ponio gitaru“, Henry prokomentira.

140

Eliša Papić „Pusti ga. Sigurno je lik uzeo još nešto“, Max odgovori, „Vidiš ovog drugog, još uvijek piša. Pijana su obojica kao guzice.“ „I što sad? Što nam je činiti?“ Henry upita. Posegne za prvom polu-popijenom bocom piva koja je stajala na šanku. Nije bila njegova. Nije bilo bitno. „Mene pitaš? Ovo si ti pisao!“ Max se pobuni, „Kad je ovo?“ Henry otpije bocu do kraja. Položi je na šank. „Nemam pojma“, odgovori. „Kako nemaš pojma?“ upita Max. „Nisam svirao u bendu, nikad. Nisam imao prijatelja Remyja. Ni Gorana, ni Roberta. Ovo mi je sve nepoznato. Nisam klavir pipnuo u životu. Realno, što se svega tiče, ti imaš više iskustva u ovome. Ja sam samo ulični gitarist“, Henry odgovori. „Ma to je davno bilo“, Max se pokuša izvući, „Ako je to neko veliko iskustvo, onda ne znam.“ „Je, ali i dalje veće nego moje. Ja sam se na stage popeo samo jednom ili dvaput“, odgovori, „i nije sretno završilo.“ „Kakva iskustva? Pa zar on ne piše?“ Yusuf upita zbunjeno. „Da. Ali, Max je u srži oduvijek više bio muzičar. I to veći od nas dvojice. Imao je čak i bend. Kako ste se ono zvali?“ upita Henry. „Ma, ne bih ja o tome sada“, Maxu je bilo 141

Gad neugodno. „Shit...Ri? Tako nešto?“ „Sidh-Ri“, Max šapne. „EEEE, da! Shit grease!“ Henry usklikne. „Sidh-Ri! Jebote gluhog!“ Max se razmaše rukama. „Ha, shiiiit“, Yusuf/Josie kaže i nalakti se na šank skoro pa zaljubljeno, „pa to je prefora! Nisi mi to pričao. Samo o tom pisanju svojem. Ovo je više kul! Što ste svirali?“ „Ma ništa bitno. Daj, pusti. Moramo skužiti što ovom Levyju treba da završi priču“, Max pokuša skrenuti s teme. „Kako nije bitno? Pa o tome ti je prvi roman! Neću ni pričati da si u to vrijeme i upoznao Roxie!“ Henry nastavi podbadati. „Pusti ti sad Roxie i skoncentriraj se na bitnije stvari, vraća ti se lik i nemaš pojma što trebaš raditi!“ Max pukne. Previše podsjetnika u jednoj večeri. Yusuf i Henry malo se povuku, odignuvši ramena kao da govore sorry, kompa. Levy sjedne na barsku stolicu kraj njih i naruči viski. „Gdje je Remy?“ primijeti, „Nije uzeo gitaru.“ „Išao je jebat’“, Josie se ubaci. „On?“ Levy se lupi po bedru, „Brate, o Remyju pričamo. Taj ima jednu u tri godine! Samo faks i gitara, jebote. Ako se neka i podvuče? Čuli bismo. Pisao bi joj hvalospjeve.“ 142

Eliša Papić „Da, taj Romy stvarno smara. Baš je patetičan“, Josie dobaci, kao da zna osobu godinama,”Svaki dan je siv. Jedna jedina Ona. Bože, kakav gnjavator.”

Henry i Max ga nakratko zbunjeno pogledaju pa samo zajednički slegnu ramenima. Već naučeni na Yusufove nasumičnosti „Uglavnom. Popijem ovo, prebacimo stvari u kombi i možemo dalje. Robi, ti si trijezan, ti voziš dalje, jel’ tako?“ upita ga. „Da, da, vozim. Ovaj... Kamo ono? Malo mi mozak blanka...“ „Moldin je sljedeći“, Levy podsjeti. „Aha, aha. Moldin, da...“ Max kimne glavom.

Levy ga samo dugo pogleda. „Daj, ne zajebavaj me, prekasno je“, namršti se, „Imaš GPS ako se izgubiš. Sreća pa nema žive duše sada. Osim kojeg pijanog PU-a da nas pokosi. Ali njih vidiš na kilometre i da si slijep. PU. Pazi ubojica!“ „PU pička ti materina!“ Josie usklikne. „E tako je, Josie, sad pričaš pravo!“ Levy je obgrli i poljubi u čelo. „Max, ja sam mislio da ti ne voziš“, Henry mu šapne. „Ako mogu svirati bubnjeve, očito mogu i voziti“, odgovori mu.

I na sreću.

143

Gad Robert je znao voziti kombi dovoljno za Maxa koji je nastanjivao njegovo tijelo. Čak je i driftao tu i tamo.

Robert je stvarno bio kul.

144

2 „Jesi li siguran da znaš kamo voziš?“ Henry upita brata, pokušavajući cijelo vrijeme dokučiti zašto ceste kojima se voze nalikuju na drevne puteljke kojima bi druidi šetali goli do izvora u centru šume, gdje bi potom orgijali pred kotlom pod dirigentskom palicom svog vrhovnog vođe, Henryja Eldenfichta. Suhonjava stabla savijenih bolesnih grana govorila su im da je zima, a vučji urlici u daljini, koji su probijali i kroz zatvorene prozore kombija, govorili su da je okrutna i proždrljiva u svojoj samoći. „GPS pokazuje da smo na dobrom putu“, Max se otme hladnom stisku okoline, protresavši nakratko glavom kako bi vratio cestu u fokus. „Kako mo’š spavati, brate!“ Josie/Yusuf prevrtao/ la se u stražnjem dijelu kombija, dok je Levy hrkao, ljuljajući se u vreći za spavanje na podu. „Što je rekao, Moldin? Si ikad čuo za to mjesto?

Jel’ to postoji na mapi? Nećemo završiti u nekom striptiz baru s vampirima?“ Henry upita. „Jugozapad Bilonije“, Max kaže, „Imao sam promociju u jednom gradu ovdje. Nikad više. Ljudi ovdje kao da su ispuzali iz špilja. Morloci.“ „Znači, jesmo doma. Mislio sam na trenutak da smo u Hrvatskoj“, Henry kaže i da vam do znanja da zapravo nije Hrvat, a to ste već pretpostavili prema imenu. „Meni je baba iz Hrvatske“, odgovori Yusuf, 145

Gad „Zvala se Jožica.“ „Nikog nije briga“, Max odvrati, „Uglavnom.

Nisam u Moldinu bio, ali sam čuo da ima neki hard rock kafić tamo. Čak mislim da su sklopili deal s franšizom Hard Rock pa prodaju majice Hard Rock Caffe Moldin.“ „Bože, kakva glupost“, Henry se nasmije. „Pričaj mi o tome. Očito ovaj Levyjev bend svira samo po ru–“ Max kaže prije nego pogodi jednu rupu i sve ih protrese. Kombi zatetura i skoro sleti sa ceste u jarugu. Zakoči, vrsno. Ipak je bio u tijelu Roberta Tomića, čija je noga bila stvorena za pedalu. Stanu tik pred ponorom koji je sezao prema moru suhog, gladnog drveća, spremnog na zle, putene radnje s izgubljenim kamperima. Levy je i dalje spavao. Max izađe provjeriti štetu. Henry i Yusuf/Jos– Zašto je tako jebeno teško odlučiti se?! Neka bude Yj! Henry i Yj izađu za Maxom. „Dobro je, nije pukla. Moći ćemo dalje“, Max je čučao pred gumom. „Što misliš? Što Levy treba?“ Henry upita, „Mislim, nije kao Vasily. Nije još probio četvrti zid.

A ničega se od ovoga ja ne sjećam. Ne može nam pomoći.“ Max se zamisli. „Nešto je s onim Ramijem pri–“ „Romy!“ Yj ga ispravi, i to krivo, naravno, na što Max samo odmahne rukom par puta prije no što nastavi.

146

Eliša Papić „Klavir. Nešto je pričao s Riminijem o pjesmi na klaviru. Se sjećaš?“

„Jel’ to bilo u prošlom poglavlju?“ Yj upita. Max i

Henry ga zanemare.

„Da. Spomenuo je svoju baku i da je nešto svirala.“ „Ja se toga ne sjećam“, Yj odgovori. „Daj, šuti više!“ Henry ga ukori. Yj se zastrašeno primi za grudi. Istoga se trenutka opusti. Bio je jednostavan muškarac zarobljen u ženskom tijelu. San svakog muškarca. Doslovno. „Pitao ga je ako je to bilo to“, Max nastavi. „Da! Tako je!“ Henry pljesne rukama, „Možda mora odsvirati to kako treba!“ „Mislim da možemo u tom smjeru razmišljati.

Nego, reci ti meni“, Max se osvrne par puta, tražeći naznake civilizacije, „ti ovdje stvarno nisi bio?“ „Ne. Nikada“, Henry odmahne glavom, „štoviše, ovaj Levy nema veze s onim o kojem sam ja pisao. Onaj Levy je bio student režije ili čega. Držao je predavanja u polupraznim bircevima. Nije svirao u bendu. Ne znam ni da li sam ga zamislio kao muzičara.“ „Aha, aha. Da. Zbog sam ti rekao onda da mu daš svoje zanimanje“, Max se sjeti, „ali moram priznati da mi je ovo draže od sjedenja u sudnici. Malo baca na moje studentske dane.“ „Pričaj mi o tome. Ovo je pravi godišnji“, Henry odgovori.

147

Gad „Možda likovi sad vuku i tuđe priče“, Yj prekine šutnju. „Kako misliš?“ Henry upita. „Pa, rekao si, Lik. Ti možda jesi svirao gitaru, ali u bendu nisi bio. Tvoj brat? Je. Možda Levy vuče njegovu priču.“ „Ha! Moguće!“ Henry se ozari, „Možda je ovo...

Jebote! Pa Max! Ovo je radnja tvog prvog romana!

Kako nismo odmah prepoznali?!“ „Nemoguće“, Max odgovori kiselo i otvori vrata kombija, „ne bih nikada pisao o ovako dosadnoj šumskoj ekskurziji do nekog mutavog, zabačenog birca. Nisam beatnik.“ „Ma ne ti! Tvoj lik! Zar se ne sjećaš?“ Henry mu priđe, „Priča o liku koji mora odraditi turneju jer jedino tako iz nekog razloga može zaustaviti apokalipsu.

Ili tako nešto. I onda putuje po opskurnim mjestima u Biloniji i bori se s čudovištima. Negdje putem se, naravno, zaljubi u neku alternativku koja krene s njim i bendom brijati okolo u bendovskom kombiju. Baš Scooby-Doo šema.“ „Čudovišta?“ Yj upita. Drveća su se počela meškoljiti u daljini. Magla se počela taložiti po podu i lijepiti za njegove obrijane noge. Čak mu se to i svidjelo. „Henry, ulazi u kombi“, Max odrješito kaže, uskočivši već na vozačevo mjesto. Upalio je motor.

Počeo se preznojavati. Sjetio se nastavka svoje priče.

Krckanje i savijanje grana opasno se približavalo.

148

Eliša Papić „Da, da! Bilo je neko veliko, šumsko čudovište s jelenjim rogovima u jednoj točci, baš u ovakvoj nekoj šumi. To mi je bilo fora. Pokvari mu se kombi i onda se... Oh!“ Henry se isto sjeti. „Henry, upadaj odmah u jebeni kombi!“ Max vrisne, na što ovaj pojuri i baci se na suvozačevo mjesto. Yj je cupkao/la kroz maglu, hihoćući se. Uleti kroz stražnja vrata kombija. Kako Max, tj. Robert Tomić, nagazi po pedali, tako pred kombi iskoči– „Leshy!“ Yj pokaže prstom na šumskog zloduha koji je do te točke obitavao samo u mašti, u Golosovu, u Rusiji. Biće visoko tri metra, prekriveno dlakom, svoje je lice prinijelo dugim svjetlima kombija.

Kostur iz čijih je ralja plazio mesnati jezik. Izobličena anatomija. „O jebote, o jebote, o jebote!“ Henry je skakutao u svome sjedalu. Max stisne gas što je jače mogao. Jedva mimoiđu šumskog diva. Levy je i dalje jebeno spavao. „Što to radi ovdje???“ Yj krikne, na što joj/mu se otkopča puce košulje. Bila/o je zadovoljna/an što ima toliko poprsje da od njega puca pucad. „Ne znam!“ Max je sada bio usredotočeniji nego ikad. Vijuge ceste savladavao je kao gejmer na turniru u Tokiju. „Max, on trči za nama!“ Henry je drhtavo pokazivao kroz stražnji prozor kombija. Max pogleda retrovizor i ugleda čudovišan objekt koji im je bio bliže nego što se činilo. Tako bar piše na retrovizorima.

Zašto nisu uspjeli napraviti jedan koji pokazuje točnu distancu?

149

Gad Yj je samo dopuzao/la do prednjih sjedala kombija i čvrsto se uhvatio/la za Henryjevo. Levy je i dalje spavao. Udarac. Kombi skoro skrene sa ceste. „Došao nam je sa strane, jebote!“ „Znam! Šuti!“ Max se zadere i zakrene volan ne bi li nabio šumskog diva veličine, snage i brzine kamiona.

Nabije ga. Div nakratko zatetura i povuče se ponovno iza kombija.

Levy je i dalje jebeno spavao. „Daj mi nešto da pucam po njemu, Lik!“ Yj zavapi. „Ma kakvo pucanje, Ameru glupi. Otkud mi?!?!“ Henry vrisne. „Sačmu! Pištolj! Praćku, bokte!“ Yj odgovori.

Zanemare ga/ju. „Trebamo samo dogurati do Moldina!“ Max primijeti na GPS-u. Petsto metara. Leshy zgrabi stražnji dio kombija svojim drvenastim, krckavim, obraslim rukama. Stajali su sada u mjestu. Gume su bespomoćno orale po tlu. Uskoro osjete kurvu gravitaciju. Kombi se podigao. „Jel’ on radi išta u ovoj priči?!“ Henry upita Maxa, zamijetivši da frontmen i dalje jebeno spava, „Zar se nije tvoj lik borio protiv čudovišta, jebote?!“ „Ne znam ja čiji je to jebeni lik, Henry, u pičku materinu! Sve se izmiješalo! Ništa nema jebenog smisla!“ „Zašto to tako zvuči?!“ Henry zavapi čuvši 150

Eliša Papić krik. Mješavina metala i lomljenja kostiju s krikom pterodaktila. Zvuk nepojmljiv čovjeku. „Levy!“ Yj dopuže do njega, „Bilo bi stvarno dobro da se probudiš jer mi nemamo više ideja, kompa.“ Nešto prereže krik. Kombi udari o tlo, na što se stražnja vrata odvale i padnu.

Dok su Henry i Max pokušavali doći sebi, Yj je ispuzala/o kroz razvaljena stražnja vrata.

Zakukuljena prilika taman je izvlačila bodež iz vrata nemani. Obriše ga o svoju crnu pelerinu. Pogleda djevojku svojim crvenim očima. Yj prepozna te oči. U prošloj priči, te oči bile su razmazane po vjetrobranu moskovskog metroa. „Ti! Ženo! Gdje je Henry?!“ Azazel uperi svoj bodež prema Josie. „Ma nemoj me zajebavat’“, moglo se čuti Maxa iz kombija dok je lupao glavom o volan u frustraciji.

Levy se probudi, protegne ruke istovremeno zijevne prije nego taj zijev prijeđe samo u tihi, gotovo nečujni: „Ma šaaaaaaa?“

151

3 „Uf, dobro je, casevi su samo malo natučeni.

Instrumenti su u komadu“, Levy reče, ispuzavši iz slupanog kombija, „Što kažeš, Robi? Misliš da i dalje može voziti?“ „Hmm...možda“, Max se i dalje nije navikao na to da je trenutno Robert. Sreća, doduše, pa je Robert bio vješt i u automehanici. Ruke su mu same išle, već je znao otkud će suknut para, a otkud crna tekućina. Levy se nasmiješi i zadovoljno protrlja rukama prije nego priđe strvini mitološkog stvorenja i krene je gurkati stopalom. „Počeli su biti hrabri ovi leshyji. Nisam još vidio jednog tako blizu civilizaciji“, kaže, na što se Robert/ Max i Goran/Henry zbunjeno pogledaju. „Zar nismo mi sada bili ono...na stageu u nekom bircu?“ Max šapne. „Da“, Henry prošapće, „očito ova priča nije toliko jednostavna.“ „Ti ovo zoveš civilizacijom? Ovo je vukojebina, brale!“ Yj grakne i pljune ljepljiv hračak na tlo prekriveno trulim granama. Šetao/la se u grudnjaku, čekajući da joj/mu se znojna majica posuši. Uživao/ la je u tome. Svojoj golotinji. Pogledavao/la je svako toliko tetovažu na rebrima na kojoj je pisalo Sex-agon.

U međuvremenu, Azazel je pokušavao dokučiti što je to točno kombi. Valjda je umislio da se radi o nekoj 152

Eliša Papić divovskoj, ranjenoj životinji jer je cijelo vrijeme, dok se Max bavio popravcima motora, mazio lim i tepao mu da će sve biti u redu. „Nije živ, prijatelju, džabe se trudiš“, Levy se naruga sivokožom ubojici, „Odakle si ti uopće? Nisam još vidio tvoju vrstu. Svašta je ispalo iz Rupe, ali takve poput tebe još nisam vidio.“ „Rupe?“ Henry upita. „Pa Vrata. Nisi čuo da je zovu Rupom?“ Levy postavi unikatno pitanje. „Vrata?“ Max se oglasi iz utrobe haube. „Joj, vama se glava skroz pošemerila otkad smo se slupali“, Levy zakoluta očima. „O kakvim vratima zboriš, mladi crni?“ Azazel ga znatiželjno upita. Henryju i Maxu laknulo je što imaju nekoga u blizini tko smije postavljati glupa pitanja umjesto njih. „Pa kroz koja si došao, blento“, Levy ga bubne po zatiljku, „Vrata kroz koja su prošla sva ova sranja prije pet godina. Sve je bilo normalno dotad. I onda vrrrraaata“, Levy ovu posljednju riječ oduži, imitirajući škripanje vrata, „Imaš jednu teoriju koja tvrdi da su u nekom labu razjebali stvarnost i tako povezali naš svijet s tim...čudnim. O, Bože. Oprosti, ali ful mi se ne da pričati o tome. Stalno po fejsu čitam te crnjake.

Biće sa sto očiju progutalo školu. Daj, ono. Pusti me da probam živjeti normalno. Ionako nam nije još puno ostalo.“ Max je lupkao francuskim ključem po motoru 153

Gad i pokušavao ostati pribran. Henry se češao po glavi, pokušavajući dokučiti je li mu ikakva Rupa pala na pamet dok je pisao. Yj je obukao/la majicu i prečuo/la cijeli razgovor. „Znači, ti govoriš da ja nisam u svom svijetu?“ Azazel prstom uperi u Levyja. „Čini se da ne“, Levy odmahne glavom.

Azazel pljesne rukama, shvativši nešto. „Pa zato je onaj zmaj tako čudno izgledao!“ usklikne, misleći na metro koji ga je razmazao po cijelom moskovskom podzemlju. „Dobro je pa ne ličimo na sebe. Inače bi te ovaj manijak ubio“, Max šapne Henryju/Goranu. „Volio bih znati kako su naša imena uopće dospjela na te njihove hartije. Mislio sam da je Yusuf tu faktor, ali nekako... Ne znam“, Henry odgovori. „Pravila nema, čini se. Priče uskaču jedna u drugu.

I sad više ne ni samo tvoj– AHA!“ Max usklikne, pronašavši konačno problem. Henry se strovali na pod.

Dobro da mu bubnjić nije puknuo. „‘Esi ga popravio?“ Yj dotrči do motora i nabije lice pod haubu taman kada izbije vreli crni dim. Ostavi ga/ju ofarbanog lica. „Daj! Daj da obrišem to prije nego itko dobije krive asocijacije i uvrijedi se“, Yj zgrabi krpu koja je stajala sa strane i krene mahnito skidati crnilo s lica.

Imao je velikih problema s rasizmom i političkom nekorektnošću. Ipak je bio Amerikanac.

154

Eliša Papić Začuje se šum. Zvuk mrvljenja kamenčića. Par svjetala. Azazel se spremao na još jednog zmaja.

Bio je to samo auto. Stane pokraj mjesta nezgode.

Spusti se prozor. „Koji mili kurac se ovdje dogodio?“ začuje se Remyjev glas. „Ništa, ne brini. Riješili smo. Jedan zalutali leshy.

Vozi dalje. Nađemo se tamo. Aj, šibaj. Tebi treba najduže za set-up. Da ne kasnimo s tonskom“, Levy odmahne Remyju rukom, na što ovaj samo slegne ramenima, spusti prozor i nastavi dalje.

Uđu polako u kombi, svatko na svoju poziciju.

Levy sjedne na pod i uzdahne taman kada kombi krene drndati i ljuljati se dalje, kao da ga maloprije nije silovalo slavensko mitološko biće. Razmišljao je o tome kako mu je ovo vjerojatno posljednja turneja.

Razmišljao je o baki Karin i o tipkama njezinog klavira. O melodiji za kraj svijeta. Vjerovao je. Ako je odsvira kako spada, možda odgodi apokalipsu. Bar nakratko. „Levy, nije nam puno ostalo, kažeš?“ Max upita, kao da mu je pročitao misli. „Možda je ovo čak...zadnja“, odgovori mu. „I što onda?“ upita Henry, „Što nas čeka?“ „Misliš li da to itko zna?“ Levy odgovori, „Vidjet ćemo. Pustite sad to. Skoncentrirajmo se na svirku.

Možda je vukojebina u pitanju. Možda smo apsolutno nepoznati. Ali, možda... Možda uspijem bar jednom ubosti. Kako spada.“ 155

Gad Henry se zamisli. Osjećao se kao on tada, kada je tražio milijardu načina da odgodi svoju apokalipsu, da odgodi pritiskanje crvenog dugmeta koje će mu uništiti svaku potencijalnu budućnost sa Giselle. Samo zato što je bio gad. I nije joj rekao na vrijeme. A vrijeme je bilo jedino što u svojoj lijepoj priči – nisu imali.

Azazel je cupkao i veselio se što ga zvijer nosi u svojoj utrobi.

Yj je cupkao/la i veselio/la se što osjeća nalete „duhova“ koji prolaze kroz njenu/njegovu… unutrašnjost… svakim skokom kombija.

Max je držao oči čvrsto na cesti, nadajući se da neće iskočiti još jedan od monstruma iz njegovog prvog romana. Ili još gore. Nešto iz njegovog drugog romana. Pokušavao je odagnati te crne misli, sjećanja na život prije. Na ono što ga je ponukalo da prvi put sjedne i otvori glavu, da istrese sve cirkuske bezglave nakaze vani. Morao je ostati pribran. Radi svoga brata.

Biti spreman na bilo što. Ili, kako će se pokazati malo kasnije, na bilo koga. „Ma koga ti misliš da ćeš vidjeti?“ Yj nanjuši njegov tok svijesti, „Što skrivaš, Boberte? Neku cupi?“ „Ma dobro više, što ti pričaš? Šuti malo“, Max jaukne, zaželjevši se strašno par puta lupiti čelom o volan. *** „Ha! Kako dobro“, Levy iskoči iz kombija i potrči prema srednjovjekovnom selcu u kojem su se našli, 156

Eliša Papić „Baš su se potrudili ove godine! Stvarno izgleda kao nešto iz Gospodara prstenova!“ Kućica do kućice. Točnije, straćara do straćare.

Postavljene tezge na kojima se prodavalo sve, počevši od pečenih guštera, preko jeftine smeđe-bijele odjeće za seljake, pa do različitog oružja, nakita i drugoga što bi se moglo očekivati u generičkom RPG-u. Raj za štrebere. „Mislim da...“ Henry je pratio Levyja, pokušavajući ga ne izgubiti iz vidokruga, „Mislim da ovo nisu cosplayeri.“ „Mislim da si u pravu“, Max se taman izmakne humanoidnom stvorenju od dva metra, zelenoga lica i isturenih donjih očnjaka, „Ma jel’ to ork, jebote?“ Azazel se izgubio na nekom štandu s noževima (tko ga jebe), a Yj? Plakao/la je od sreće. „Nisam mislio da ću biti tako sretan opet vidjeti ovu rupčagu“, oglasi se. „Oh, bila si ovdje Josie?“ Levy upita. „Dapače! Ovo je... Doma“, kaže, pogledavši znakovito Henryja i Maxa. „Sranje“, kažu unisono, shvativši gdje su. Urielov svijet. „Da, da. Ne brinite, vidio sam ga i ja“, Levy se izmakne ogromnoj hrpi konjskih govana, „Pff. Ma baš su se potrudili, ej. Kakav hit! E! Evo ga!“ Stanu pred tavernu/birc.

157

Gad „Ma Tvrdi Kamen! Baš su doslovno preveli.

Kako loše“, Levy se počne smijati, pročitavši drveni natpis koji se klatio iznad tvrdih drvenih vrata. Levy ih slabašno pogura, a bio je nježni umjetnik pa se valjda to prašta. Kako ih otvori, tako oslobodi lutnju čija je melodija bila zatočena unutra. Oslobodi i glas zakukuljene djevojke, daleko na kraju taverne, na bini.

Ispod kukuljice omaklo se par valova crvene kose.

Pred njom su se prostrli zaljubljeni slušači svinjskih, gušterskih, pačjih glava. A bilo je osim tih izrazito ružnih ljudi i nešto orkova i goblina. Nekim čudom, njena je pjesma čak i iz njih izvukla ono najljepše.

Dragost na orkovskom licu stvarno je nesvakidašnji prizor.

Henry se ukipio na ratima na vratima. Oči su mu titrale. Srce mu je tuklo apsolutnom aritmijom. Želudac mu se skvrčio u šaku koja ga je tukla po unutrašnjosti.

Djevojka je završila pjesmu taman prije nego je Henry uspio povratiti mješavinu uzbuđenja i nelagode koji su mu se miješali s leptirima u trbuhu. Djevojka se u međuvremenu naklonila. Dobila je gromoglasni aplauz. Spusti se s bine. Hodala je kao da klizi. Predivni duh prošlosti u crnoj pelerini. Sa sobom donese oblak duhana i miris šampona. Dolebdi pred Henryja dok su je Yj, Max i Levy očarano gutali očima. Bila je silueta svake lijepe žene u koju su se zaljubili u životu. One koje umaknu, ostavljajući neizbrisiv trag. I kako je stala pred Henryja, tako je objema rukama polako skinula kukuljicu i otkrila svoje ogromne zelene oči, dva nuklearna reaktora koja pokrilo je par crvenih uvojaka.

Razmakne te uvojke i stavi ih iza uha. Nasmiješi se nestašno kao da zna neku tajnu koju nitko drugi ne zna 158

Eliša Papić (poput zapleta iz filma M. Nighta Shyamalana), a usni kutevi zafitilje joj se kao kod Jokera. Stisne kažiprstom vršak Henryjeva kvrgava nosa. „Bip, bip“, ispusti visokom frekvencijom glas pa se krene cerekati. Kako se prestane smijati, tako joj zasuze oči i zatitraju usne. „Pa di si ti do sada, majmune?“ Giselle upita Henryja na takav način da je nekako uspjela ganuti i Maxa koji zašmrca, isprekidano udahne i krene histerično treptati ne bi li se suzdržao. Ili je to bilo do dima. Tko će ga znati?

159

4

Dočekala ga je na vratima u jednodijelnoj ružičastoj pidžami. Glupi milenijalci i njihovi onesieji sa zečjim ušima. „Brzo, brzo, brzo“, Giselle ga je povukla za ovratnik i uvukla u stan. Već dva tjedna se nisu vidjeli, a usve teže. Tako je kad se čovjek skriva. Znao je da je samo pitanje vremena kada će nastupiti apokalipsa i kada će se morati pozdraviti. Kada će morati otići svatko u svoju pizdu materinu. A reći joj što je osjećao stvarno u toj točci više nije imalo smisla. Znali su oboje koliko su najebali. Isto tako, znali su oboje da imaju rok trajanja. Možda su zato i bili toliko iskreni jedno prema drugome. „Imam novog učenika! Ovaj obećava! Svaki put kada odsvira dionicu kako spada, pogleda me svojim velikim očima i kaže: Au, jebeno. Ima šest godina“, Giselle je sjela na svoj kauč i nastavila motati džoint koji je započela slagati prije nego je došao. Radila je to kao da se samo za to školovala, a ne za učiteljicu klavira. Namota, tucne par puta vrškom džointa o stakleni stolić pred kaučem i zapali top, vutru, džoint, peticu, puff. „Sad ga zamisli. U nekom konzervatoriju za dvadeset godina. Nadrkana, uštogljena publika. On odsvira Let bumbara. Pogleda tu kahektičnu publiku i kaže: Au jebeno!“ on se nasmije, posegnuvši za pivom u obližnjem frižideru. „Mislim da je to ono što fali svima“, reče 160

Eliša Papić Giselle, pluća zakrcanih zelenilom, „više ljudi koji će svirati klasiku i jebat’ majke od oduševljenja. Čak nekad razmišljam kako bih ja jednog takvog. Malog muzičara!“ „Hoćeš?“ upita je blesavo. „Ma neeee. Ne budi lud. Samo nam još to fali da zakomplicira sve. Uostalom, ne znam što bih napravila da se stvarno desi. Nebitno“, Giselle prođu trnci, „Nebitno. Radije sviraj i ne pričaj o djeci!“ „Evo, obećajem da će moje sljedeće bogohuljenje na stageu biti u tvoje ime. Kad već nećeš malog muzičara, dobit ćeš bar ovog konja“, odgovori joj pa sjedne kraj nje, otvorivši limenku. Škljoc. Ona se nasmije pa se zamisli. Smrkne se. „Još malo pa se vraća”, kaže mu. „Znam”, odgovori joj. „Što ćemo onda?” upita ga. „Ah, što ćemo... Ništa. Uživati dok još možemo.

Realno, potrajali smo puno duže no što smo trebali. Čudo moje da nije saznao”, reče pa otpije dugi gutljaj piva. Spusti bocu na stolić i zapali cigaretu. Nalakti se na koljeno i krene treptati. Raščupana, još uvijek vlažna kosa uvrtala joj se u lijepe crvene spirale, a divovske oči širile su se i obgrljivale ga svojim okrajcima. Bar mu se tako činilo. Možda zbog dima. „Što je? Nemoj me gledat’ tako. Zbunit ću se”, Giselle kaže pa se nakašlje i lupi par puta šakom o svoja prsa, na što joj se raskopčaju dva dugmeta pidžame, „Ma vidi ti to! Skoro mi je sve ispalo van!”

161

Gad „Da, to bi bilo strašno”, kaže prije nego li je povuče bliže sebi i dugo poljubi, udahnuvši sav metafizički THC kojim ga je punila posljednjih nekoliko mjeseci.

Ona sa strane krene rukom tražiti pepeljaru kako bi u nju odložila džoju, da bi je na kraju samo zalijepila za stol i rekla „ma, k’o ga jebe”, prije nego se bacila na njega. Zarobi ga svojim golim nogama, išaranim crvenim bršljanom.

Poslije, dok su ležali, obgrlio joj je glavu kao košarkašku loptu i rekao da će je morati ponijeti sa sobom. „Ne! Ne može! Na čemu ću onda nositi naočale?“ upita ga glupo, baš onako kako je najviše volio. I onda ga preplavi neka tuga miješana s krivicom. Teško i isprekidano udahne pa prođe prstima preko očiju kako se ne bi slučajno krenule močiti. „Ah, znam kako ti je, kompica!“ odgovori mu svojim hrapavim glasom, na što se on samo počne smijati. Nije ništa drugo ni mogao s njom osim smijati se, čak i kada je bio tužan. Njihova priča bila je apsolutno veselje od početka do kraja. *** „Ma to je Roxanna, kažeeem ti!“ Yj je pokazivao/ la na Henryja i Giselle koji su sjedili nekoliko stolova dalje i gutali se pogledima, smiješeći se kao dva apsolutna idiota, da iznerviraju svakoga tko ih vidi. „Samo... Crvena kosa? Bila je crnokosa. Bar koliko se sjećam“, kaže Yj pa se počeše po mjestu gdje bi mu inače stajala brada. Nasmiješi se kad primijeti koliko je glatko to mjesto.

162

Eliša Papić „Žene se farbaju, Yusufe,“ Max mu odgovori, „pusti. Shvatio si da Henry tako piše, bojeći likove bojama ljudi iz života.“ „Ali, ona je vještica! Em je meni prebrisala pamćenje, em je pomutila Uriela. Demonica! Drolja!“ Yj se nabrije i ustane sa stolice prije nego im se Levy pridruži i na stol postavi tri čaše viski-kole. „Da je meni znati gdje Goran nađe ovakvu žensku, joj“, gledao je Giselle, „Baš ono. Specifična.

Zanimljiva. Mogla bi mi biti muza.“ „Zauzeto!“ Max lupi ishitreno dlanom po stolu. „Ma, zauzeto. Nije oduzeto. Ne može Goran s ovakvom. To je preludo. Preintenzivno. To je više za mene“, Levy gotovo eksa čašu, „Šteta što svijet ubrzo završava. Bila bi inače možda to još jedna lijepa nedorečena priča.“ „To su one koje ostaju“, Max zamišljeno odgovori.

Zaželio se cigarete. Posegne za Levyjevom kutijom koja se raspadala po stolu. Uzme bez pitanja i zapali.

Podigne pogled. Giselle ga je gledala. Nakašlje se. „Vidiš! Vještica! Opčini te pogledom. Ne gledaj je prijatelju!“ Yj mu poklopi oči dlanom, na što se Levy podrugljivo nakesi. „Netko je ljubomoran, ha Josie?“ upita ga/je. „Ti ne razumiješ, Loly!“ Yj se uzvrpolji, fulavši naravno ime, „Ovo je opasna žena! Uništit će nam Lika.“ „Kakva bi žena bila da ne uništava? Pa te su 163

Gad najbolje. Dođe ti da si odrežeš komad mesa i baciš ga u vatru samo kako bi im pokazao koliko si spreman dati se. I gore, kada odlete, kao vatromet, rasipaju se po nebu. Super-jebena-nova. Uf! Treba mi još jedno piće!“ Levy sad udari objeručke po stolu, ustane bez riječi i pohita prema šanku. „Yusuf, miči tu ruku ća“, Max bezizražajno kaže. „Ne! Ja te moram spasiti od tog zloduha!“ Yj se nije dao/la. „Yusuf. Molim te“, Max ponovi umorno. Yj uzme sekundu-dvije. Naposlijetku popusti.

Baaam.

Remy je na stageu namještao ton gitare.

Pedale, bizarni efekti, Pink Floyd psihoza i taj đir. Nitko ga nije ni doživio do tada. A ni on nije bio pretjerano zainteresiran za okolinu. Uštekavao je pedale i namještao bazu zvukova za nastup, dok ga je jedan mali ork sa strane znatiželjno ispitivao što čemu služi, a ovaj mu je nezainteresirano objašnjavao.

Zelena spodoba bi onda sretno zagroktala pa bi se uhvatila neke druge sprave i nastavila ispitivati. Lupati po cimbalu. Prčkati po žicama. Dijete, što ćete… „Nego! Pričao si o romanu broj 1. To je ono.

Muzičar, turneja za kraj svijeta, alternativka. Za sada se poklapa, ne?“ Yj kaže. „Tako je. Izuzev, naravno, orkova i goblina. Ali, nije daleko. No, čuj. Henry ga je čitao. Nije neobično da će mu baš moj roman provaliti iz podsvijesti.

Pomiješati se sa svime.“ 164

Eliša Papić „Da, da, jasno. A ta alternativka. Roxie? Malo preslično Roxanni, ne?“ Yj primijeti. „Jako. Ali, kažem ti, ništa čudno. Realno, Uriel je ime koje je Henry posudio iz mojih romana. Ima ga i u drugom“, Max objasni. „Neeemoj jebat’! O čemu je taj drugi?“ Yusuf se nabrije, „Jel’ i tamo siv? Jel’ malo uspješniji? Jel’ pojebe nešto napokon?“ „Ah, znaš već. Propala ljubav“, Max se nasmije Yusufovom entuzijazmu, „Napušteni dvorac. Glavni lik, Uriel, useli se u taj dvorac, koji mu je u oporuci ostavila pokojna žena. Preminula pod sumnjivim okolnostima, naravno. Tamo razotkriva njenu pravu prošlost, prošlost njene bogate obitelji, dok ga cijelo vrijeme proganjaju manifestacije druge prošlosti, prošlosti u obliku neopisivog čudovišta za koje se ispostavi da je zapravo njihovo dijete.“ „Zvuči puno bolje nego vilenjak-ubojica koji drka pod drvetom“, Yj odgovori, „Zašto nisam u tu priču doletio?!“ „Ne znam, Yuffie, ne znam“, Maxu se omakne nadimak. „Yuffie?“ ozari se na darovani nadimak „Ma kome sam ja to drag? Haaaaa! Luzeru!“ „Ma. Šuti“, Max se pokuša sakriti u svoju čašu, koju skoro razbije još jedan od Remyjevih akorada.

Levy se vrati. „Ima napretka? Jesu zabrijali?“ Levy brzo odloži novu turu na stol, sjedne na stolicu i srkne viski koji 165

Gad mu iskapa prednji dio crne košulje pa se obriše, cijelo vrijeme ne odvajajući pogled od Henryja i Giselle. *** „Ne ljutiš se?“ upita je Henry. „Naravno da ne. Pa budalo. Misliš da ja nisam skužila da ti neki kurac skrivaš? Bilo mi je samo malo iznenađenje da skrivaš djevojku.

U redu je. Komplicirani smo kao ljudi. No, uzevši sve u obzir, trebalo mi je samo malo više vremena. A nešto mi je govorilo da je ovo naše prava stvar. Ipak si ti moj čovjek“, Giselle ga bubne šakom u rame. Henry bi se u ovom trenutku rasplinuo od sreće, da je mogao. Zanio se.

Skoro je zaboravio. Snuždi se. „Što je sad bilo?“ odigne mu bradu i unese mu se u lice, „Ne djeluješ mi najsretnije.“ Udisao je njeno disanje. Vidio je u njenim očima odraz svojih očiju, u kojima je vidio odraz njenih očiju, pa u tom odrazu odraz svojih i njenih a u cijelom tom zrcaljenju je vidio sebe i nju kao beskonačni hodnik neraskidive spone koja ih je vezivala. Horizontalna osmica. „Ti si... Lik. Izmišljeni. Prava Giselle je otišla kada je saznala da sam lagao o Dani“, Henry odmakne nježno njenu ruku s lica pa čvrsto ispreplete svoje prste s njenima, nakon čega poljubi tu ruku. „Hah. Prava?“ Giselle krene dirati lice, pa tijelo, pa kucne par puta o glavu, „Čini mi se da sam poprilično stvarna. Možda šuplja. Ali, i dalje 166

Eliša Papić stvarna.“ Nasmijao se. Njihova priča bila je veselje od početka do kraja. „Gle, moraš se naučiti pustiti. Uživati u trenutku. Čak ako i je poricanje i ako ne djeluje stvarno, to je i dalje jedan mali mjehur u kojem nema ljepšeg svemira, ne? Nešto što ostaje sačuvano. Denny. Denny je super.“ „Denny je denial, Giselle. Poricanje“, Henry odgovori. „Pa hajmo onda jebeno poricati samu stvarnost ako nam neće dati da budemo skupa“, govorila je Giselle. Sve ono što je on htio čuti. I kako da se tome itko odupre? Pogledu koji ruši unutarnje tvrđave. „A sada, što kažeš na to da se popneš gore i tom stvoru Levyju pomogneš završiti priču da mi nastavimo sami onda dalje?“ Levyjev zvižduk izmiješa se sa škripanjem mikrofonije. Jednom malom stvoru koji je trčkarao po zidu od tog zvuka eksplodira glava i raspe se u piće dvaju oraka koji prvo s gnušanjem pogledaju žućkastu smjesu koja im je zasrala krigle, a potom samo slegnu ramenima, kucnu se i otpiju srčano.

Henry poljubi brzinski djevojku prije nego otrči prema stageu na koji ga je dozivao Levy. Po prvi put od početka svega ovoga bio je... pa čak je bio sretan.

Nije imao pojma što se događa. Ali, bio je sretan. Kako čovjek ne bi bio kada mu se ostvari fantazija? Dobio je 167

Gad neki zaključak.

Dok su glazbenici radili posljednje pripreme za koncert, u birc ušeta sivokoži vilenjak. Nasloni se na šank i naruči medovaču. Krene čitati prostoriju.

Odustane nakon prvog gutljaja. Zaželi se svoga brata.

Zadnji put vidio ga je na dan kada je dobio svoje prve i jedine mete. Henry i Roxanna. Od tada je ubio je puno različitih Henryja. Dosta je bilo da čuje ime. Ne bi diskriminirao. Ubijao je prosce, plemiće, popove.

Ubio je čak i jednog kralja. Do jednog Henryja došao je prekasno jer ga je netko prije toga već zapalio. Neki druid. Uglavnom, reklo bi se da se subspecijalizirao za ubijanje ljudi imena Henry. No, Azazel, unatoč svim svojim neuspjelim eksperimentima, i dalje nije našao pravog Henryja. Nijedan od njih nije bio taj koji će ga odvesti bliže bratu.

Nema veze. Ima pravo odmoriti. Makar jednu večer. Sa svojim novim muzikalnim prijateljima i njihovom čudnom metalnom beštijom. Čak se i poraduje malo. Nije do sada imao prijatelje. Kao osoba, bio je manje popularan nego kao ubojica. Ali, ovi tu?

Bili su dovoljno čudni da ga prihvate. Možda... Možda treba s njima nastaviti svoj put? Odložiti mačeve.

Uzeti instrument. Pa da! On bi mogao svirati harfu!

Ah… Baš se radovao što će čuti njihove melodije!

Za to vrijeme, Levyjev bend se ukopčao, Josie je par puta puhnula u pisak saksofona, kao da je to radio/la već milijun puta, Max je zavrnuo jedan vijak na bubnju, namjestio stolicu i na nju guzicu, Remy je razmišljao o beskonačnoj dubini ponora u kojem se kroz prizmu kaosa lome sve njegove ličnosti, a Henry… Henry se smiješio od uha do uha.

168

Eliša Papić „To volim vidjeti! Izgledate mi uzbuđeno!“ Levy im kaže, „Hajmo startati s Maggie and the Paper Bedouins! Ta je prikladna! Josie, na moj znak!“ „Pokaži nam si–“ jedan goblin pokuša viknuti prije nego ga po potiljku bubne Giselle, koja se taman smjestila u prvi red.

Levy na klavijaturi započne s nekom orijentalnom melodijom.

Josie/Yusuf/Yj pridruži mu se sa svilenim zvukom saksofona koji kao da je nosio vjetar. Braća udare po ritam-sekciji, a Remy nestane u svim svojim žicama.

Publika se unese, a Giselle ozari. Kao i prvi put kad je čula pjesmu. „Hajmo, Henry!“ vikne uzbuđeno.

Henry. Azazel je čuo Henry. Stručnjak za ubijanje Henryja, kondicioniran kao sleeper ruski agenti.

Trebala mu je jedna sekunda da otkrije tko je to viknuo. Još jedna da se nađe kraj Giselle i shvati kome je to viknula. Treća sekunda da se popne na stage i u jednom aktu, svojem posljednjem, ubije svoju metu. U četvrtoj sekundi čarobnica ga je smlavila nevidljivom silom, rasprsnuvši njegovo zeleno tkivo po svima prisutnima.

Ali, prekasno.

Henry je ležao na podu i hvatao se panično za svoje grlo. Max i Yusuf priskočili su i pokušali pomoći, a Henryjeve ruke poletjele su prema njima, kao da su oni život za koji se može uhvatiti. Giselle se popela na binu i pokušavala ga spasiti svojom magijom. Ništa.

169

Gad Henry je nestajao.

Munja propara strop.

Krene podrhtavanje. „Gotovo je ljudi“, Levy ustane od klavira i pogleda prema stropu, kojeg je u komadima krenula probavljati divovska rupa, koja je zjapila na nebu. „Henry! Ne! Ne možeš umrijeti! Ne sad! Tako malo nam je falilo!“ Max je histerično pokušavao zatvoriti ranu na bratovom vratu. Kada se Henry prestao micati, Max mu je počeo masirati srce, tjerajući samo još više krvi na vrat. Onda mu ruke omlitave i samo ostane tako klečati nad njegovim mrtvim tijelom. Yusuf je nijemo stajao sa strane i pokušavao shvatiti što se događa. U daljini je čuo vriskove stvorenja koja su nestajala u ambisu koji je prerezao stvarnost pa halapljivo gutao život. „Lik...?“ Yusuf ispusti drhtavo. „Ne možeš ići“, Giselle se nabije na njegovo beživotno čelo.

I tada. Proguta ih.

Rupa.

170

Eliša Papić

171

Gad

172

Eliša Papić

173

Gad

174

Eliša Papić

175

Gad

Moraš se sabrati, ljudi

gledaju koji kurac se događa.

Pokušavam raširiti više! Ne mogu drugačije.

176

Eliša Papić

Otkud sam ja mogao znati da će se ovo desiti,

M, ŠTA JE tebi? Daj pomogni!”Yusuf je

govorio

Šta planiraš cijelo vrijeme cmizdriti? Pa daj

Ej znači dokle više Daj da stisnem!

Ej ti! DA TI ! Što gledaš????

Okreni više tu jebenu stranicu

177

OP! OP !

OP! IDEEEE!

Ne’š ti Yusufa tako lako!

6 Sjedio je u svom dnevnom boravku, u razdrljenom kućnom ogrtaču, ispod kojeg su se dale vidjeti sve dlake koje je itko ikad imao, kao i par bijelih gaća s pokojim slatkim, crvenim srčekom. Čitao je novine u kožnom naslonjaču bordo boje i svako toliko pred sobom prevrtao papuču u obliku ružičastog zeca.

Prosijeda, raščupana kosa tu i tamo mu je padala preko bora na umornom licu. Imao ih je dosta i oko svojih zelenih očiju. Podsjetnik da se jednom u životu ipak smijao. Kvrgav nos na svom vršku imao je točkicu, ožiljak koji su ostavile vodene kozice po kojima je kao dijete morao kopati. Čupkati ih. Čeprkati. Brada.

Zapuštena i prosijeda, kao i njegova kosa. Ipak, bilo je nešto dostojanstveno na njegovom licu. Izgledao je kao čovjek koji je prošao kroz par razvoda, pakao alkoholizma i kocke, a ipak se nekako izvukao, naučivši čak i nešto o životu. Da je težak i naporan, ali da ima i dalje mjesta za smijeh. Rekao sam vam. Bore.

Pokazatelj karaktera.

Kucanje. „Uđi, uđi, ne pravi se fin“, muškarac odgovori hrapavim glasom.

U sobu ušeta vitki crnac u crnom odijelu. Imao je kratku, bijelu gustu kosu, na dodir kao tenisku lopticu.

Uredna bijela bradica na licu. Lijepo, mudro, pjegavo lice. Na rukama bijele rukavice. Kontrast. Nosio je pladanj s bocom viskija, kockastom čašom i čistom pepeljarom crne boje. Odloži sve to na okruglasti drveni stolić tik do naslonjača.

180

Eliša Papić Čovjek ga odmjeri od glave do pete i odigne jednu obrvu. „Ok, otkad smo ovdje radio si svašta, ali ovo je stvarno novo“, kaže mu, natočivši si viski u čašu, „Dobro da se nisi u sobaricu obukao.“ „Dosadno mi je! DOSADNO! Moram neki kurac raditi, maaaaan!“ odgovori, umiješavši malo svog dijalekta unutra. „Dobro, ali... Ma čekaj. Gdje si ovo našao?“ čovjek kaže nakon što otpije gutljaj i skiseli lice. „Kako gdje? Pa u podrumu.“ „Imamo podrum?“ upita ga. „U dvadeset godina što smo ovdje, ti nisi vidio podrum?“ odgovori mu. „Ne, Yusufe, nisam vidio jebeni podrum! Koliko god puta pročešljali ovaj prokleti dvorac, uvijek osvane neka nova prostorija!“ čovjek se iznervira, otpije još viskija pa odigne obje obrve i kaže: „Uh, nije loše, stvarno.“ „Eto! Što sereš?!“ Yusuf kaže prije nego baci pladanj na pod, uzme bocu i krene iz nje piti, zalivši pritom svoje lijepo odijelo, obrisavši naposlijetku usta bijelom rukavicom, da pokaže kako nema poštovanja prema bijelim stvarima. „Gdje nam je Levy?“ „Ah, gdje… U muzičkoj sobi. Glazbenoj. U sobi za glazbu. Ne znam ni kako nazvati tu jebenu sobu.

Tamo gdje i uvijek. Opet pokušava“, čovjek odgovori. „Jebote, ala je uporan. On stvarno i dalje misli da 181

Gad će se tako vratiti doma?“ upita Yusuf. „Ne znam, Yuffie. Ne znam. Ali, što nam drugo preostaje? Ubiti se? Kakvog bi to imalo smisla?

Izvukao si nas, sam Bog zna kako. Bilo bi šteta da to bacimo u vjetar. Ako se i dalje možemo vratiti tamo gdje i kada je sve otišlo u kurac, vrijedi“, čovjek kaže, „Uostalom. Možda i Henryja vratimo.“ „Kakav govor! Nakon toliko godina i dalje si poprilično uvjerljiv, Max“, Yusuf se baci na trosjed malo dalje u prostoriji, „iako, bilo bi malo lakše da možemo malo lakše spavati...bez da nas to sranje opsjeda.“ „Pričaj mi o tome! Preksinoć sam išao pišati i ono me dočekalo u jebenom WC-u. Ja stvarno ne razumijem. Koliko vas se god puta ubije – vas, likove – uvijek se ponovno pojavite. A ovo govno je neumorno“, Max odgovori. „Kako si ga ovaj put ubio?“ upita Yusuf skoro pa nezainteresirano. „Školjka“, Max odgovori skoro pa jednakom zainteresiranošću. „Što sa školjkom?“ „Utopio sam ga. Koprcalo se. Lupio sam mu par puta glavom o rub da se primiri. Dobra školjka.

Keramika nije pukla.“ „Auu, ti si baš postao brutalan“, Yusuf se nasmije, na što mu se omakne font. S vremenom ga je gubio, zaboravljao. Postao je gotovo stvaran u tih 20 godina.

182

Eliša Papić „Jako. Nemam više energije. Boli me kurac“, Max mu odgovori. „I dalje se ne sjećaš kako točno izgleda?“ upita ga Yusuf. „Ma naravno da ne. Znam samo da je bilo tamo, da sam ga utopio i to je to. Imam informaciju da je bilo tamo. Imam informaciju da sam ga utopio, ali da se mogu sjetiti kako točno izgleda? Nema jebene šanse.

Kao da se lik prebriše čim izađem iz prostorije. Čim umre– Ej, ma jel’ ima još onog Cipiripija?“ upita Max. „Slatko nakon cuge?! Nećeš mi se opet pobljuvati u krevet!“ Yusuf se uspravi na kauču. „Ma popio sam jednu čašu, ne drami“, Max odgovori. „Jesi li ikad legao u rigotinu, stoko? Ne znaš kakav je to osjećaj!“ „Beeee! Ne zanimaš me“, Max ustane i zaputi se van dnevnog boravka tražiti kuhinju. Svaki dan kao da bi se preselila na neko drugo mjesto. Kao i sve ostale sobe. Izazov je nekad bilo samo doći do WCa. Jednom, dok je Yusuf obavljao veliku nuždu, toalet se „prošetao“ tako da su mu vrata odjednom vodila u veliko crno ništa. Sreća pa Yusuf nije nestao u toj rupetini. Bar je tu promašio. „Ej, vraćaj se ovamo, svinjo debela!“ Yusuf potrči za Maxom.

Dok su u potrazi za slatkišima tumarali dugim hodnicima obloženima perzijskim sagovima, zidova ukrašenih kristalnim lampama, preko resica im je 183

Gad strujala melodija klavira, tek toliko, da malčice zagolica bubnjić. Već su navikli da je po cijele dane prisutna. Ista, ali ipak ne. Bile su tu razlike u tonu-dva, pa u ritmu, dinamici. U osjećaju.

Levy. I dalje je pokušavao rekreirati Karininu melodiju.

Dvadeset godina, svaki dan, bez prestanka.

Neuspješno. Čovjek bi očekivao, bar statistički, da će ubosti. No, statistika možda može popratiti ritam, ton, dinamiku. Ali, ne može popratiti osjećaj. Hvala Bogu da i dalje postoji tih „1 u milijardu“, zbog čega je svaki entitet, svaki kvant - poseban. I svaki doživljaj je svojstven, samo vama. Jedna pjesma, koju je čovjek dotad petsto puta čuo, petsto prvi put može zvučati apsolutno drugačije, kao da dolazi s nekog drugog planeta. Dosta da se veže uz neku osobu koja šeta po notnom crtovlju u šarenim čarapicama i iz očiju ispucava lasere koji probijaju srce. Super-osoba.

Uđu u kuhinju. U sudoperu par tanjura i jedan lonac, pomalo zamazani kuhinjski elementi, ali ništa strašno. Bilo je jasno da su ljudi živjeli ovdje. I to tri muškarca. Neće sad baš biti toliko pedantni. Max krene preturati po elementima na zidu dok ne ugleda kikiriki. Zgrabi vrećicu. „Mogu kikiriki barem?“ upita Yusufa. „Da, da. Od toga bar samo prdiš. Za to me živo boli ona stvar“, Yusufu lakne. Max pronađe zdjelicu i u nju istrese slanu smrt. Sjedne za veliki stol u centru kuhinje i krene grickati. „Joj, znaš što sam sinoć sanjao?“ Yusuf kaže i 184

Eliša Papić sjedne preko puta njega, raširivši ruku preko cijelog stola kako bi dohvatio malo kikirikija, „Jebenu Roxannu! Znači, bili smo opet tamo u onom sjebanom bircu gdje smo s Levyjem svirali. Samo, nije bilo nikog osim nje i Henryja. A onda, u jednom trenutku, Henry se pretvorio ni manje ni više nego u tebe!“ Max se zagrcne i krene kašljati. „Onda si se ti okrenuo prema meni i samo stavio kažiprst preko usta i rekao psssssst!“ Yusuf nije primijetio da se Max guši, „Zamisli kakva glupost, ej!“ „Yus-ff- Hrhrr“, Maxovo se lice zacrvenilo i grabio se za grlo. Yusuf ustane i krene dužim putem oko stola, na drugu stranu. „Ja ti govorim stalno da si prasac, ali ti ne slušaš!

Da mi je vidjeti na što liče tvoje žile, svinjo debela!

Začepljene masnim govnima“, Yusuf stane iza Maxa i ispreplete ruke iznad njegovog trbuha pa krene pritiskati. „Hajmo! Grok, grok! Grok!“ ponavljao je dok Max nije napokon ispljunuo kikiriki, „Ma braaavo, svinjče moje malo!“ „Aaah, jebote!“ Max se baci natrag na stolicu, „Ovdje te sve želi ubi– Oh! Eno ga!“ Yusuf se osvrne i ugleda ga.

Stvor koji ih je opsjedao. Mladić. „Po danu, stvarno?“ Yusuf upre prstom u čupavu spodobu kvrgava nosa, „Vidi jebote, pa to je čovjek!“ „Ma čekaj!“ Max ustane, razrogačivši šokirano 185

Gad oči, skoro kao da glumi u nekoj kazališnoj predstavi. „Jebote, pa kako ga svaki put zaboravimo?!“ Yusuf prepozna zloduha. „Otkud!?“ Max vikne. Stvarno si je dao truda.

Glumiti šok. „Lik!“ Yusuf usklikne sretno i krene prema njemu. „Ne diraj ga!“ Max zgrabi Yusufa, „Vidi...ovajnešto nije u redu s njim! Vidi mu oči! Vidi mu lice!“ Yusuf pogleda bolje. Henryjevo lice bilo je isušeno.

Beživotno. Očne jabučice prazne kao list papira. Glava mu je trzala lijevo-desno. Otvori usta. Iz njih krenu ispadati ljepljiva, sluzava slova.

„What in the actual fuck, maaan?”

Yusuf se izrazi svojim materinjim jezikom. Henry pruži ruke prema Yusufu i zgrabi mu vrat, zarivši svoje prljave nokte u njega. „To nije on!“ Max uzvikne i zgrabi prvi nož koji nađe. Skoči preko stola i zamahne, u jednom aktu odrezavši zloduhu obje ruke. Umjesto krvi, iz njih sukne oluja riječi koja prekrije prostoriju, kao najezda skakavaca. Dalo se samo nazrijeti: „Laž.“ „Laž.“ „Laž.“ „L–“ I onda ga Max ušutka, zarivši mu hladnokrvno 186

Eliša Papić bodež u vrat. Henry nestane, a slova se rasprsnu u oblak prašine.

Kao i svaki put do sada u dvadeset godina, Max uzdahne i pokuša zaboraviti njegov lik. Vratiti se svojoj laži. Vrati se za početak na stolicu i nastavi nezainteresirano jesti kikiriki. „Znaš, ja bih stvarno volio jednom JEBENO zapamtiti kako to sranje izgleda“, Yusuf se pobuni.

Zaboravio je njegov lik. „Znam, znam. Ali, što ćeš“, grickao je Max nakon što je ubio svoga brata, po tko zna koji put. Sakrivao je da ga pamti. Svaki put. „Sva sreća pa si se ti stvarno ispraksirao s ubijanjem! Podsjećaš me na Uriela u najboljim danima. Zum i odoše ruke, zum i ode glava. Sekunde.

Svaka čast“, Yusuf obiđe stol i vrati se na svoje mjesto pa sjedne. Pruži ruku preko. Uzme kikiriki, prinese ga ustima i zagrize. Po tko zna koji put u dvadeset godina otkad su zarobljeni u dvorcu, ni ne znajući za ikakav svijet vani, osim crnog ničega u kojem su lebdjeli, kao leteća muzička kutija u svemiru.

E, da.

Muzika.

Kad smo već kod toga.

Levy.

Jedan u milijardu. „Haaaa! Uspio sam!“ odjekne dvorcem. Max i Yusuf razmijene jedan znakoviti pogled prije nego 187

Gad pohitaju prema glazbenoj sobi.

Levy, obučen u kompozitorsko odijelo – a morao je nekako dati na važnosti svemu, motivirati se da nastavi dalje – skakao je oko klavira kao mahniti majmun koji u zoološkom vrtu baca govna na posjetitelje. „Jesi?“ Max se ozari. „Jesam!“

„DAJ DA ČUJEMO TU JEBENU PJESMU VIŠE“, Yusuf naskroz podivlja, dok mu je sjenovito srce kucalo i jurcalo brže od konja za mrkvom.

Levy kimne glavom i sjedne natrag za klavir.

Ruke su mu drhtale.

Krene iz C#.

Karin kreće iz C#.

Možda je zaboravila svoje ime, svoje djetinjstvo, svoj posao, svoje muke, boli, sreću. Svog Moshu. Svog Uriela. Ali, kada je zasvirala taj dan, kad je Levy izlazio iz sobe, iz nje je buknula vatra koja se može vezati samo uz ljude koji su živjeli u centru gorućeg diva zvanog Sunce. I to je –BLIP, BLUPBUBPUBPBU… „Nije to to!“ Levy je udarao bijesno po klaviru, „Jedan ton! Fali mi taj jedan jebeni ton! To nije taj ton!

Samo taj ton! Taj zadnji jebeni ton!“ Yusuf ga poželi šutnuti, skinuti mu frak i baciti ga demonu koji ih je proganjao, kako god on izgledao.

Htio je da ga netko zlostavlja s nogom od stola. Levy je primijetio njegov zlonamjerni pogled.

188

Eliša Papić „Što?! ŠTO?! Nisam ja kriv!“ priđe mu i krenu se svađati i naguravati, završivši u hodniku.

Max odmahne glavom.

Duboko uzdahne. Nije mu se više dalo. Jednostavno mu se više nije dalo.

Sjedne za klavir.

Krene iz C#. Krene svirati njenu melodiju. Onu koju je prvi put čuo od svoje majke. Onu koju je odsvirala i ona koju mu je godinama kasnije nanio život svojim grimiznim valovima. Pokušavao je zaboraviti je, zaboraviti sve što je izgubio kad je otišla, sve što su mogli imati, sve što je napravio nakon kako bi je vratio.

A na kraju? Htio ju je izbrisati iz postojanja. Ali, sada kada je zasvirao , kad je Levy ulazio natrag u sobu, iz njega je buknula vatra koja se može vezati samo uz ljude koji su sijali jače od gorućeg diva zvanog Sunce.

Koji su toliko veliki u životu. Koji bacaju toliko veliku sjenu. A njena je bila najveća.

I odsvira. Besprijekorno. Naravno da ne bi tu melodiju zaboravio. Bila je to njihova melodija.

Levy nije razumio. Nije razumio kako Max zna pjesmu. Kako zna njezin kraj. Prišao je Maxu, pružio nijemo ruke prema njemu, pa prema klaviru, pa opet prema njemu.. Pa se češao po kosi. Pa opet počeo pokazivati naizmjence prema sviraču i klaviru. Nije znao da li da bude sretan ili tužan. No, ispuni ga, umjesto svega, mir. Sjetio se što je cijelo vrijeme pokušavao. Uspio je. Spasio je svoju prošlost, spasio je pjesmu koju je njegova obitelj nosila; svjetlost očuvanu u zvučnim valovima. Vječno.

189

Gad Yusuf bi se inače raspizdio što je dvadeset godina morao provesti zarobljen u jednom jebenom, prašnjavom dvorcu, dok je Max cijelo vrijeme znao što treba odsvirati za njihov spas. Ali, umjesto toga, samo se počeo smijati. „To je Denny, jebote!“ Yusuf uzvikne. „Da. Cijelo vrijeme. To je Denny“, Max odgovori, „Nisi ni shvatio da je to ista melodija.“ „Pa, naravno! Jebeno naravno! Kakav si ti jebeni GAD!“ Yusuf se gušio od smijeha.

“HVALA TI. MISLIO SAM DA JE IZGUBLJENA. DRAGO MI DA JE NISI ZABORAVIO“, Levy kaže oslobođenim fontom prije

nego izblijedi zajedno s dvorcem i svim sjećanjima unutra, a njihovo vrijeme?

Samo sjećanje, poput nekog filma. Kratko. *** Max otvori oči.

Plamen baklje bacao je isprekidane sjene po podu, po licu, po priči. Rešetke. Uspravi se u krevetu. Nisu ga boljela leđa. Pogleda ruke. Nisu bile stare. „Oh, hvala ti, Bože“, uzdahne. „Što?! Što hvala ti, Bože?!“ začuje glas. Nije ga mogao locirati. Bio je sam u ćeliji. Ode do rešetki pa baci pogled. Možda netko od drugih zarobljenika?

Netko baca glas?

„Znači, koliko glup moraš biti, kompa!“ 190

Yusuf se

Eliša Papić pobuni negdje straga. Max ugleda svoju sjenu na zidu.

Ili, nešto što je ličilo na njegovu sjenu. „Au, shit“, Max kaže nakon što spusti pogled na stopala i ugleda mjesto gdje je počinjao Yusuf.

„Ma nemoj mi reći, kompa! Em nas vučeš za nos dvadeset godina, em si sad ti odjednom Uriel!“ Yusuf je dobacivao sa zida, iscrtavajući prikaze neviđenih prostota.

Max ponovno pogleda svoje ruke. Prinese ih svjetlu. Sive. „Sjajno...“ reče tiho, zakolutavši očima, „jebeno sjajno.“ Vrata ćelije se otvore, lansiravši Maxa na pod, a s njime i Yusufa, koji se i dalje trudio oponašati ga.

Sjena, jebiga. „Što se cimaš!? Ustaj, nemamo puno vremena“, Giselle se ukaže pred njima. Nešto je bilo čudno na njoj. Kosa! Da. Kosa je bila crna! „Oh, sorry, da“, shvati da je čudno gledaju pa pucne prstima, na što joj kosu prefarba crvena boja, „Zaboravljam da više ne moram glumiti.“ „Jel’ možeš...bez fonta?“ Max se pobuni, „Ne da mi se više slušati to foliranje“ „Dobro! Dobro! Evo! Što ti toliko odjednom smeta? Hajmo! Vladar ovog mjesta drži ga zarobljenog u svojoj sobi.“

„Lika?! Jel’ misliš na Lika?!“ Yusuf se razveseli, „Živ je?!“ 191

Gad „Pa naravno da je živ. Kakva bi to priča bila da umre glavni lik? Poprilično sumorna, ne misliš li, Max?“ Giselle namigne crvenokosom vilenjaku čije je tijelo opsjeo pisac. On i dalje nije razumio kako ona može jednim jebenim migom srušiti sve nebodere u njegovoj glavi. Pojure hodnikom, spremni na veliki fantastični, magični, mačevalački okršaj. Možda ovaj put i vidimo nešto od te akcije, nešto od tih vještina vilenjačkog ubojice zvanog Uriel.

„De, skrati više!“ Yusuf krikne nadrkano sa zida, ali

ga, hvala Bogu, nitko nije ozbiljno doživio.

192

Narod protiv Maxa P.

194

Azazel

Namreškani valovi lizali su granicu plavoga i bijeloga metala broda. Zrak i nanosi vjetra golicali su ga kapljicama dok je on zamišljeno gledao morsku površinu, čekajući bar jednog dupina koji će izletjeti i pozdraviti ga poklicima. Čekao je dobar znak, nešto što će mu zasjati kao putokaz izgubljenom putniku, Niknula i odletjela. „Hvala Bogu”, mislio je. Bio je tada u onoj „reci-da“ fazi. Idemo se penjati na Učku?

Može! Nisam dugo u Hrvatskoj bio! Hajmo se upisati na yogu, možda nekog upoznaš. Može! Dođi kod mene na par dana, uzmi gitaru. Ovdje se super zaradi na početku sezone. A da ni ne pričam o turistkinjama.

Jao, lele, ta koža namazana losionom za sunčanje miriše kao prva ljetna simpatija. Zapiši me!

I tako se sada našao na trajektu za jedan od mnogih otoka Bilonije, Ors, otok poznat po visokoj stopi incestuoznih brakova i još višoj stopi nasljednih malformacija. Djeca-sirene. Spojeni prsti i široko razmaknute oči. Nešto što kad dopliva do čamca zaslužuje samo veslo posred čela.

Torbu od gitare postavio je do sebe kako bi privukao nekog da mu priđe i pita ga „Sviraš li?“, čak iako je znao da to nikada ne pali. Ali, morao je probati.

Falilo mu je tog posebnog kontakta s ljepšim spolom.

A taman kad je to pomislio, kao da ga je svemir čuo.

Pored njega se na ogradu naslonila djevojka u bijeloj haljini s crvenim točkicama. Ljetna haljina. Haustor je opjevao takve. Zasluženo. Plava kosa prekrivala joj je lice, a ona se svim silama trudila maknuti je najprije iz 195

Gad očiju pa iz usta kako bi mogla nešto reći. Vjetar, jebiga. „Imaš škare?“ upita ga napokon, a iznenadio ga je njezin hrapavi, uličarski glas. Zvučala je kao da bi trebala raditi na ćošku autobusnog kolodvora, a ne sad biti u lijepoj haljini, lijepa na trajektu za Ors. „Ne, oprosti. Ne volim oštre predmete“, kaže joj, „strah me da ću sam sebe ozlijediti koliko sam nespretan.“ „Oooo, da, da. Dobro znam! Baš jučer mi je pukla čaša u ruci, rasjekla je cijelu“, krene mu pokazivati dlan, „Čudom, ništa krvi. Mora da je to zbog moje supermoći. Anemije.“ „Kako ti je čaša pukla u ruci?“ upita je. „Kladila sam se s kompom s posla! Rek’o je da sam slaba. Ja mu rekla da samo gleda kako ću smrviti čašu golim rukama!“ ona krene pokazivati svoje nepostojeće bicepse. On uoči odmah tetovažu horizontalne osmice na ruci. Beskonačnost. Pokaže mu ponovno dlan. Oči joj se skvrče, tanke usne rašire u zločesti smiješak, a ona se naceri kao gothamovski zlikovac. On nije mogao ništa drugo nego nasmijati se njezinoj osebujnosti. „Smrvila si je tek tako?“ upita je, „Pa ti imaš još moći osim te anemije.“ „Ma neeee!“ spusti ruku, „Razbila sam je o stol dok nije gledao i onda uzela par komada tog stakla u ruku. Nisam pazioooo. Porezao saaam se!“ „Šteta. Da sam znao da ćeš biti tu, uzeo bih iglu i konac“, približi joj se. Neki nevidljivi magnet ga je 196

Eliša Papić vukao prema njoj. I to ne samo feromonski. „Pa ne, ali onda bi se ti nabo na iglu! A kako ćeš svirati tu gitaru ako izbodeš sve prste?“ posegne, oko njegova tijela, prema torbi i zadrži se tu nakratko, osjetivši istu silu kao i on. Odmakne se da ne bi pretjerala. „Vidi me šta radim! Tu lupetam s tobom, a ne znam ni kako se zoveš!“ bubne ga šakom u rame. „Ti prva. Ti si meni prišla. Nisi se predstavila.

Izgledaš kao neki čudak. Lijepi čudak, ali i dalje čudak“, zagleda joj se u oči, tražeći boju. Velike i zelene kao u lika iz japanskih crtića. „Roxie. Tako se zovem“, kaže i pruži mu ruku. On je nježno primi. „Max, drago mi je.“ Ruke im se slijepe nepoznatom silom. Možda je to bio samo znoj miješan s morem. Fljuk. Nikad ne znaš.

Bitno da su im ruke ostale tako zabrtvljene, duže nego što bi trebalo. Bitno da nisu odvojili pogled jedno od drugog. Čak ni kada je jedan dupin mlitavo iskočio par centimetara iz vode, kao da pokušava sustići trajekt.

Jebeš dupine kada se ovakav susret dogodi. *** „Koliko još, daaaj“, Yusuf se umorio, iako nije imao zašto. Tijela više nije posjedovao. Opet. „Jedan...uf....jedan kat“, Giselle se nakašlje.

Previše je puffala u zadnje vrijeme. U ovom svijetu samo su puffove i imali. Ljubičaste, žute, jarko crvene.

197

Gad U milijun različitih kombinacija s milijun neočekivanih efekata. Čudno da nije bila zgorenija nego što je inače. „Baš ste tromi oboje“, Max im vikne s vrha zamračenog stubišta, „Tu smo!“ „Max...stvarno...otkud...“ Giselle se dovuče na sve četiri gore pa se osloni na koljena kako bi izvukla bar malo daha iz njih, „Otkud ti kondicija?“ „Crossfit“, odgovori ponosno. „Ma cross...shit! Koga ti lažeš?!“ Yusuf se stvori na zidu kraj njega. „Ozbiljno! Mozak treba biti dobro opskrbljen krvlju i kisikom. Vježba je za to savršena. Uostalom, ne želim jednog dana biti kao onaj kit koji piše o prijestoljima na koja njegovo dupe ne bi stalo i seksu koji sam ne može prakticirati. Fuj.“ „Hah! Ne pretjeruj!“ Giselle podrugljivo odgovori, „Nisi toliko poznat. Bez obzira što si dobar. Prije ćeš ga sustići u kilaži.“ Max je ošine pogledom prije nego se samo osvrne prema vratima na vrhu stubišta. Vrrraaaata tipa vrata koja nisu Rupa. Dupla. Zahtijevala su da ih se pogura s obje ruke, dramatično. Kao da treba provaliti unutra i kriknuti : “Loše vijesti s fronte, moj kralju”. Ili :”Predstavljam vam...Veliku Kloaku”. Nešto tako „Kažeš, tu ga drže?“ upita Max. „Da. Budi spreman na bilo što“ Giselle mu odgovori, „Ali, tu sam. Ne brigaj niš! Imam supermoći.

Prave!“ 198

Eliša Papić „Imala si ih i prije. Super-osobo“, Max odgovori prije nego krene gurati vrata. Yusuf je u međuvremenu pokušavao dešifrirati njihovu dinamiku, nanjušiti smrad njihove dijeljene povijesti. Nešto nije šljakalo.

Ili je možda šljakalo predobro. U svakom slučaju, bljuvalo mu se.

Vrrraaaata.

Divovska hala zakrčena dugim klupama, više nalik crkvi nego ičemu drugome. Na klupama svjetina.

Muškarci u šarenim odijelima, žene u dugim haljinama, korzetima stegnutima u struku. Neobične glave.

Sjebane glave. Čim su ušli u prostoriju, te sjebane glave okrenule su se za 180 stupnjeva i pokazale svoja bezizražajna, bijela, smrznuta lica. Kako bi se glave vrtjele, tako bi mijenjale izraz lica. Rulet.

Sada ih je gledalo sigurno na stotinu O.O emojija. „Brrr“, Yusuf ispljune par trnaca koji su mu prije toga prošli kroz tijelo, „uf, jebote internet što rodi!

Smučit će mi se.“ U daljini, onkraj dugog ljubičastog tepiha koji se prostirao po crnom mramoru, mogli su vidjeti masivni tron. Njegov naslon nalikovao je ogromnoj, otvorenoj knjizi, čije su prazne stranice blještale svojom bjelinom, kao poruga crnom tlu i sumornom ambijentu, samo kako bi dodatno naglasile tko je tu šef. A šef je bio ni više ni manje nego jedan visoki, sivokoži stvor u bijeloj halji, duge crvene kose. Na glavi je imao metalni vijenac omotan trulim grančicama. Preko leđa je prebacio umoran par bijelih krila izgorenih vrhova. Sjedio je nalakćen na butinu, kao Rodin na WC školjci. Buljio je u jednog nesretnog seljaka pred 199

Gad sobom, češkajući svako toliko nos jednim od pera sa svojih krila. Kada je ugledao Maxa i ostale, ustao je, a e-ljudi podigli su se s klupa zajedno s njime. Pruži ruku pokazujući na posjetitelje. „Brate! Prijatelji! Sad ćemo se pozabaviti vašim slučajem! Kada zaključimo raspravu s gospodinom... gospodinom...“, kralj Azazel pucne nekoliko puta prstima prema ženi u elegantnom tamno plavom odijelu koja složi !.! izraz lica i počne prstom tražiti ime optuženika u svojem notesu. „Bobo Kliman.“ „E, da, da! Bobo!“ Azazel reče, „Čim završimo s gospodinom Bobotom i donesemo presudu, možemo razgovarati! U međuvremenu, opustite se.“ „Zašto me ne čudi da je baš on kralj?“ Max šapne Yusufu koji je kružio pod njegovim nogama. „Mene čudi! Mene čudi sve momentalno! Kao na primjer : Kako je Roxanna Giselle, a kako se vi znate, a kako smo mi ovdje, a kako...joj previše kako i zašto!“ Maxu i ostalima priđe klinac s izrazom ^.^ te ih otprati na jednu od klupa pokraj ulaznih vrata.

Kako se tenzije smire i rasprava nastavi, tako Giselle oči usmjeri gore i počne gutati prizore zamrznute u vitrajima. Sudska je rasprava u međuvremenu blijedila u daljini. Blblblblbl. Postala je pozadinski šum. Tako se lako isključiti kada netko priča o ukradenoj kozi i člancima zakona koji brane općenje s tom ukradenom kozom. Kozojebi su toliko raširena pojava da više nisu interesantni.

200

Eliša Papić „Kako si ti Uriel, kako smo mi ovdje, gdje su oni živi mrtvaci? Gdje je Lik!? Kakvo je ovo suđenje?

Kome će se suditi? Zašto mi suuuuude?“ sjena se uznemireno vrtjela pod klupom. „Vidi, vidi!“ Giselle bubne Maxa laktom, „Se sjećaš ovoga?“ Pokazivala je prstom na sliku mladog para koji je sjedio na gradskim stepenicama, skoro pa i sam prošaran grafitima. Prošaran kao i zgrade koje su ga sakrile od znatiželjnih očiju. Oboje s podočnjacima, izbijeni, djelovali su kao da su imali burnu noć. Max se ozari. Bilo mu je to jedno od dražih sjećanja. „Olnajt! All-nighteri naši!“ Giselle mu nasloni glavu na rame.

Yusuf i dalje nije kopčao. Već se spremio kriknuti i pitati ih što se događa kada ga prene:

„GARGOYLI!!!“

E-ljudi krenu drhtati, složivši ^.^, kada se s četiri kolumni raspoređenih oko trona, prema Bobu Klimanu sjure leteće kamene nemani. „Ne, molim Vas! Čemu? Ja sam samo popravlj’o laptop! Nisam! Ne! Ne!“ odignu ga par centimetara u zrak prije nego ga povuku u svim smjerovima i raščetvore. Njegovi organi popadaju po prvim redovima koji krenu frenetično skakutati ovakvog lica : ^.O. Nazovimo to svršolicem. A onda? Svršolica im pokriju spiralne ralje kojima krenu halapljivo sisati ljudske otpatke. Poput pijavica iz nečije najgore noćne more. Azazel zaplješće nevinošću debilnog djeteta te svi to uzmu kao znak da mogu i sami zapljeskati.

201

Gad „Koji...kurac?“ Max, Giselle i Yusuf kažu gotovo unisono.

Nakazni mališani sve su posrkali, ne ostavivši ni vlasi Bobe Klimana. Ono malo mozgovine ili slezene, a teško je bilo razaznati točno o čemu se radi, već je močom pokupila jedna od elegantnih asistentica s !.! licem. „Sad!“ Azazel zamahne svojom rukom, utišavši cijelu halu, „Molio bih da nam se pridruži Uriel! Brate, priđi!“ „Jebo tebi Uriel mater, ne pada mi na pamet“, Max poskoči pa padne preko klupe. Šlampavo se uspravi i potrči prema vratima. „A, ne, ne. Nećemo tako. GARGOYLI!!!“ Azazel probije glasom cijelu halu, Prema Maxu se sjure četiri gnjevne leteće statue. Giselle iskoči pred njih i podigne ruke. Stisne čvrsto šake i nevidljivom silom ih smrvi iznutra. Uzalud. Nije ni sekunda prošla prije nego je osjetila sličnu nevidljivu silu kako grabi nju samu i povlači je munjevitom brzinom ravno prema Azazelu.

Kralj je podigne istom tom silom u zrak i zazviždi Maxu koji je bezuspješno pokušavao otvoriti vrata. „Urieeel! Nećeš valjda otići bez Roxanne?“ Azazel je u zraku bacakao Giselle lijevo-desno. Yusuf prostruji po podu prema njemu. „Vidim te!“ Azazel pruži drugu ruku i stisne je u šaku. Iz sjene izvuče mršavog čovječuljka u domarskoj uniformi. Podigne i njega u zrak pa krene žonglirati s oboje.

202

Eliša Papić Max je u užasu gledao moć s kojom se nije mogao mjeriti. Shvati kako je napokon u potpunosti izgubio kontrolu nad svime. Pusti vrata i zaputi se snuždeno prema palom anđelu dok su ga gledala prazna lica spiralnih zubala, gladna, čekajući da posrkaju i njegovu kičmu.

Kako stane pred Azazela, tako se on zadovoljno nasmiješi i zamahne objema rukama, spustivši Yusufa i Giselle na već krcatu klupu za svjedoke koja se nalazila desno (ako se radilo o Maxovoj perspektivi) ili lijevo (ako je pitati kralja, a kralj je uvijek u pravu).

Vasily.

Levy.

Dani.

Giselle.

Yusuf. „Jel’ osjetite vi taj smrad? Smrdi na jad. Vasily, jesi li to ti?“ Yusuf upita. „Kome ti da smrdi, jebem ti tetku!“ Vasily odmah odreagira. „Svjedoci bi trebali znati da, ako nemaju namjeru poštovati pravila suda, moraju poštovati pravila Gargoyla!“ Azazel prekine njihovo koškanje pa se potom zavali na tron, rastegnuvši malo krila, kao da rasteže leđa, „No, dobro. Sada kada smo se svi dogovorili, možemo početi, braco.“ Nešto je bilo drugačije na njemu. Izuzmemo li činjenicu da su mu izrasla krila s kojima je na neku 203

Gad foru dobio i moći telekineze, jednostavno više nije djelovao blentavo kao prije. Sama njegova pojava, držanje i glas isijvali su jezivim autoritetom. „Razmišljaš o tome, jel’ tako? Prošlo ti je kroz tu buljavu glavu?“ nagne se s trona prema Maxu, nasmiješivši se kiselo, znajući da je u ovom trenutku jednostavno nadmoćniji. „...ti nisi Azazel...“ Max izusti, tiho, dovoljno da ga čuje njegov ugnjetavač. „Ja sam upravo ono što si napravio od mene... brate“, Azazelu oči nakratko bljesnu, otkrivši par koji je Max dobro znao, „I za sve što si mi napravio – za sve što si njima napravio – sada ćeš odgovarati.“ „Eh...“, Max ispusti tiho i slegne ramenima, „bilo je pitanje vremena.“ „Ej, ovaj Azazel izgleda drugačije, čini mi se da nosi zelene leće, ma otkud mu leće ovdje?“ Yusuf komentira. „TIŠINA!“ Azazel drekne, raširivši zlokobno krila.

Svi zanijeme u njegovoj sjeni. „Eeee, tako. A sad...kako ono? Kako to rade ostali?

Ovako? Ne, ne. Ovako? Bezveze. Eeee, znam!“ Azazel pljesne rukama pa zločesto pogleda Yusufa,

„OVAKO ODGOVARA!“

MI

204

NAJVIŠE

Eliša Papić „Nije fer! Vrati mi font! Taj mi je najdraži“, Yusuf zavapi, na što Max i dalje pokrije dlanom lice od sramote, unatoč visokim ulozima.

205

Vasily „Znači, vrh“, Roxie odloži papir na pod do ljuljajućeg naslonjača na kojem je sjedila, „Što si rekao, kad si bio tamo?“ „Prije dvije godine. Dobra ti je?“,Max odgovori, zapalivši drhtavo svoju petu cigaretu otkad je Roxie počela čitati. Nije mu bilo svejedno. Na faksu je toliko pisao samo kada je morao. „Ma top! Jedino mi nije jasno... Ako je on iz Bilonije...i došao je u Moskvu...zašto se zove Vasily?

Pa nije Rus!“ Roxie primijeti. „Izabrao sam prvo što mi je palo na pamet“, Max se nesigurno počeše po glavi, „da promijenim?“ „Ne, ne! Dobro je! Pusti“, Roxie kaže, „samo mi nije bilo jasno. Valjda asocijacije, kužiš. Pa si povukao rusko ime za rusku priču. Iako je to tvoja priča. A ti nisi Rus. To jest, ne znam. Možda jesi? Neki špijun?

Jel’ ovo sve trik? Želiš doći do osjetljivih informacija, priznaj!“ Max se nasmije, opustivši se. Odmahne glavom. „Šteta. Bio bi interesantan agent. Ono, plaćeni ubojica koji za vladu rješava probleme. Truje ljudima pivo i to. E, da! Još jedno pitanje. Oxana“, Roxie se zalaufala, „stvarna?“ „Da, da. Bila je domaćin u programu razmjene.

Upikirala me brutalno. Samo, eto. Kad si zauzeeet“, Max sugestivno odigne obrve. Roxie se zacrveni.

206

Eliša Papić „Da, da. Govno sam, bla bla bla. Nisi ni ti bolji!

Znao si sve! Ti...s tim svojim očima... Jebi se“, Roxie mu kiselo dobaci pa se krene hihotati, „Uglavnom! Ne pitam te to! Pitam zbog imena. Previše liči na moje.

Roxanna-Oxana. Stvarno se zvala Oxana?“ „Da, ni više ni manje. Što ti je slučajnost, a? Da mi prva cura koja naleti nakon prekida dozove ta sjećanja. Kao da mogu ispraviti to što nisam nikada probao vidjeti kamo bi ta priča išla. Max u Rusiji.

S druge strane - sreća. Čim sam ja otišao, ta je žena zatrudnjela i udala se za prvog Rusa koji je naletio.

Nekako navrat-nanos. A dok smo bili tamo, onaj Poljak se cijelo vrijeme motao oko nje, Bog ga poslao. Da je nije on bario, tko zna da li bih se mogao obraniti…

Ovako joj je Poljak ostavio dijete, kao kukavica jaje u tuđe gnijezdo, pa pobjegao. Bar ja u to vjerujem“, Max otrese cigaretu, sad već sigurnije. „Kaos! Apsolutni kaos!“ Roxie skoči s naslonjača i baci se na trostruki kauč na kojem je Max ležao.

Pokrije mu okrajke lica svojom ljubičastom kosom, poškakljavši ga tihom nježnošću. Mijenjala je boje kao kameleon, kao da poručuje kako u životu nikada ne može odabrati pa neka bude onda sve nedefinirano. „Cura se ponada da je netko ubaci nekako bar u priču, a onda samo blj. Kad ćeš o meni pisati?“ bubne ga prstom u nos, „Uuu! Kad budeš, mogu ja odabrati svoje ime?“ „Ne zaletavaj se. Ovo je tek prvi pokušaj prave kratke priče“, Max odgovori, „mada...čini mi se da ih s tobom bude još...puno“.

207

Gad ***

„Vaše cijenjeno ime i prezime?“

Azazel upita prvog svjedoka, sredovječnog ćelavog muškarca u bademantilu, kojeg je smjestio na minijaturnu dječju stolicu crvene boje desno od sebe, a lijevo od Maxa.

Htio je stvarno maksimalno naglasiti tko je najveći, najbolji. „Vasily“, odgovori.

„Puno ime, molio bih!“ „Samo Vasily. Nije mi dao puno ime...“ Vasily kaže tužno.

„Eto, čuli ste! Nije mu dao puno ime! Tako on tretira svoje bližnje. Da im život, a ostavi ih tako plošnima i jednostavnima. Neke od njih i ubije!“ Azazel ustane i pokaže svim emoji-ljudima na jad i bijedu zvanu Vasily. Max pogne posramljeno glavu. „Tko mu nije dao puno ime?“ Yusuf upita Giselle. „Šuti i slušaj, Yuffie“, odgovori mu. „Ha! I tebi sam drag!“ Yusuf krene veselo pljeskati, prodrmavši svojom zaigranom guzicom cijelu klupu, dok mu Dani ne dobaci jedan nadrkani pogled ispod obrva. „Kako mi nećeš biti drag kada njemu pripadaš“, pomazi ga po glavi kao psa, na što on skoro zarokće od sreće.

„Recite nam, mili Vasily“, Azazel rimuje nesvjesno, 208

Eliša Papić na što se Yusuf kratko podrugljivo nasmije pa ga ovaj ukori kao dijete. „Pff, ma TI šuti. Ne znaš ni font koristiti kako treba“, Yusuf promrmlja sebi u bradu.

„Vasily. Ispričajte malo...kakva priča vam je dodijeljena. Da svi prisutni vide što je od Vas učinio“, Azazel kaže suosjećajnim glasom.

„Kao prvo, želim samo dati svima do znanja da ne razumijem zašto ste njega doveli ovdje na suđenje kada je Lik bio onaj koji je pisao o meni“, Vasily odgovori, „Ali dobro. Ako će pomoći Maxu da ispričam kako stvari stoje, može.“

„Max? Lik?“ Azazel upita, hinjenom zbunjenošću.

Glumio je fantastično.

„Henry. Njegov brat“, Vasily ponosno kaže, na što se Azazel samo ironično nasmiješi i odmahne glavom kao da ima posla s apsolutnim glupanom.

„Dobro, neka Vam. Lik. Recite dalje što vam je Lik napravio“, odmahne rukom kao iziritirano plemstvo. Puj, sirotinjo.

„Mogu normalnim fontom?“ upita Azazela, na što ovaj samo kimne glavom. „Uglavnom. U Moskvu sam došao na razmjenu.

Nisam ništa očekivao, nisam ništa planirao, htio sam se maknuti malo iz kuće. Znate, već neko vrijeme sam živio sa svojom djevojkom, ali ono...ustali se sve. Ovo 209

Gad je bila jedna prilika da vidim svijeta, da razmislim o svemu. Da se zabavim! Ne bih ja naravno ništa tu napravio, ne, ne. Ne ovaj Vasily. Ili sam barem tako mislio“, Vasily prebaci nogu preko noge i krene narirati. Dani ga je namršteno gledala, razmišljajući kako bi najradije ustala i izbubetala ga svojim šakama zbog vlastite samodopadnosti. „Uglavnom. Upoznao sam Oxanu tjedan dana nakon što sam došao. Tad sam već uspio izgubiti novčanik i nešto dokumenata u nekom WC-u. Ona se sažalila i uzela me pod svoje krilo. Plaćala mi izlete. Plaćala mi pića. Čak mi je dala i svoju gitaru da je malo svirkam. Osjećao sam se naprosto divno.

Cijenjeno! Zasluženo cijenjeno!“ Vasily odgovori, „I ondaaa… Onda sam počeo razmišljati. Zašto ne bih?

Zašto ne bih jednostavno uzeo tu djevojku i ostao tamo? Bila je predivna, imala je velike sise, bila je svestrana, a sigurno i nastrana. I čak je pričala o tome kako bi bilo super da ja ostanem. Da živimo zajedno.

Kao umjetnici. Ona bi doma slikala, a ja bih svirao na ulici gitaru. Kao nekad. Život mimo...obveza? Mimo odgovornosti? Sloboda?“ „Ubit ću te, govno jedno!“ Dani izleti na što prestrašeno pogleda Azazela koji samo rukom pokaže da dopušta njen komentar.

„Gospodin Vasily. Što je bilo s tom djevojkom na kraju? Tom Oxanom?“ „Ništa. Na kraju nisam napravio ništa. I mogu zahvaliti i Liku i Maxu na tome. Utuvili su mi u glavu da su to samo fantazije. Strah. Strah od te 210

Eliša Papić odgovornosti. Ne može čovjek tako živjeti. Ne može tako drugima škoditi. Pravo muško...“ Vasily ponosno ustane u svojim boksericama, „pravo muško brine za svoju ženu! Tretira je sa poštovanjem! Makar i na štetu svojeg dostojanstva! Dani, ja sam bio i ostao tvoj!

Makar mi stalno srala! Makar me pljuvala! Ti si bila zapravo ona koja me čuvala i pazila od svega. Neće to jedna ruska fufa pokvariti. Volim naš život! Volim što znam da ćeš me ti doma čekati kad god se vratim smrdljiv iz pijanstva s Isrom i drugima. Volim što ćeš mi reći da smrdim, ali onda ćeš me svejedno poljubiti.

Da nije bilo ovog čovjeka, ne bih nikada shvatio koliko je bitna lojalnost prema ljudima koji te paze! I neka to svi zapamte.“ Dani je kolutala očima na klupi za svjedoke. Ipak, omaknuo joj se smiješak.

„Ali, gospodine Vasily, ne biste li radije da ste na kraju uspjeli, na zaključku svoje priče, konzumirati seksualni odnos sa tom ženom?“ „Jok, brate. To je samo još jedna lijepa fufica“, Vasily ponovno sjedne, „Ima ih koliko ćeš. Ne možeš s fuficama imati život. Nego sa pravim ženama. Eno, poput one. Izazivam te da nađeš strpljiviju ženu od te, stvarno. Max,“ Max odigne glavu, pogledavši Vasilyja koji je toliko raširio noge na stolici za svjedoke da su mu skoro ispala jaja da im svi posvjedoče. „Hvala ti, Max. I zahvali Liku kad ga vidiš opet.

Pokazali ste zrelost koja mi je trebala. Hvala ti“ Vasily kaže pa pročisti grlo, „Nadam se da će i on 211

Gad naći mir“.

Max pogleda Azazela koji je nezadovoljno cupkao na svom tronu. „Vidjet ćemo“, kaže mu, skrivajući i dalje Azazelov identitet, „Siguran sam da te već sada čuje. Siguran sam da sve što si rekao on razumije, koliko god ne bi to htio.“

„Dosta!“, Azazel lupi dlanom po rukohvatu svog

prijestolja i ustane, „Uklonite svjedoka! Slobodan je.“

Do Vasilyja dotrče dva !.! i odvedu ga. On se osvrne još jednom na putu do vrata i nasmije od uha do uha sa svim svojim gnjilim zubima. I onim jednim.

Zlatnim. Skoro pa je i zasvirao nešto. Na harmonici. „Hah. On je zapravo...sretan?“ Yusuf se zamisli. „Ili je toliko dugo u svemu tome da poriče.

Poricanje je majka“, Giselle je razmišljala naglas. „Kako to misliš?“ „Neki ljudi, sad da li iz straha da će ostati sami ili iz nekog idiotskog obećanja prema sebi, ili možda čak iz straha od tuđeg mišljenja, jednostavno ostanu u nekom odnosu. Beskonačno i beskonačno. Ne možeš protiv toga. Teško je jako. Čak i ako napraviš neko sranje i dalje ustraješ u toj zadanoj budućnosti“, Giselle mu objasni. „Ali...ali... Kako je to onda zaključak koji je Vasily trebao imati? Nema smisla, Jizz“, Yusuf joj dodijeli nadimak na koji se ona udari smijati. „Mislim da gledamo kome točno je zaključak 212

Eliša Papić trebao. Vasilyju ili onome tko ga je pisao“, kaže Yusufu. „Henryju?“ „Da. Ipak je njemu Vasily trebao da prihvati da neki ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Da ne mogu otići, kao što je on ipak otišao.“ „Ne razumijem što će mu to. Njegov život odvio se ono...dosta drugačije. Bar koliko sam ja shvatio.“ „Zaboravljaš, Yuffie, da Henryjeva priča možda ne pripada njemu samome“, reče kriptično. „Ma vi ste svi glupi. Odustajem. Neću sam shvatiti, nema šanse. Od sad šutim i slušam“, Yusuf nadureno prekriži ruke.

„Eto, sada kada je Yusuf sve to apsolvirao, možda će stvarno i šutjeti malo da se SUĐENJE NASTAVI!“

Azazel vikne, dočekavši trenutak kad su Giselle i Yusuf napokon ušutjeli, “Uriel. Ima li Uriel komentara?“ Max ga je prečuo. Nije navikao da ga ljudi tako zovu. Razmišljao je kako će Dani uskoro svjedočiti.

Znao je da ona mora biti sljedeća.

„Ah, pa naravno! Uriel strepi! Strepi jer zna da će sljedeće svjedočanstvo otkriti njegovu pravu prirodu!“ Azazel je stvarno previše uživao u teatralnosti, „Danijela

Rošpić. Skraćeno - Dani. Možete li nam se pridružiti?“

Dani nesigurno ustane s klupe, pogleda po hali ispunjenoj e-ljudima, koji su preko cijelog lica nosili ??? Doduše, bio je među njima i jedan koji je imao 213

Gad OIOIOI preko lica. Uvijek jedna takva jebena posebna pahulja!

Dani sjedne na minijaturnu stolicu i krene se komešati zbog nelagode i bolova u kičmi.

„Možete li navesti svoje puno ime za ovaj Sud?“ upita

Azazel.

„Možeš li, molim te, prestati s tim fontom? Živcira nas sve“, Dani otrovno dobaci i namršti se, na što se svi smrznu. Azazel ostane bez riječi. Udahne duboko. „U redu. Uvažavam“, Azazel je posluša. „Ha!“ Max podrugljivo pokaže prstom na njega, „Haaaa! Ne možeš pobjeći od toga!“ „Šuti!“ Henryjev glas izbije iz vilenjaka. „Kako te jedna cura tako može izbaciti iz takta, to je za ne povjerovati“, Max mu dobaci. „Dani. Možete li navesti svoje puno ime za ovaj Sud?“ Azazel ga izignorira. „Danijela Rošpić“, ona kaže nadrkano. Već je grizla nokte. Već je grizla zanoktice. Već je progrizla kosti. „Možete li reći koja je priroda Vašeg odnosa s optuženikom?“ Azazel je upita. „Oh, kako da ne! Ovaj kreten me napucao!“ Dani se nagne preko stolice i skoro pljune Maxa koji u tom trenutku slegne ramenima, složivši izraz lica nalik psu koji je upravo zapišao dječji krevetić. „MOLIM?!“ Yusuf skoči sa klupe, „Ti i Lik ste bili 214

Eliša Papić sa istom ženskom?“ Max samo ponovno slegne ramenima i izusti tiho : „Eh, jebiga.“

215

Dani „Hvala što nas uspoređuješ“, Roxie isplazi jezik Maxu. Sjedili su na stepenicama u jednom od zabitijih dijelova grada, gdje grafiti crtaju ljude. Bilo je pet ujutro, sunce je tek zijevnulo i počelo širiti svoje zrake, kao da se isteže po buđenju. Na ulicama se našao pokoji pijanac koji je u promilima brojao korake koje je mogao napraviti. Jedan pas s uzicom privezanom za ogrlicu, koji je utekao svom vlasniku prije tko zna koliko pijanstava. Projuri kao da je tom uzicom, koja je plazila po podu, podcrtavao u asfaltu ispisanu sintagmu “urbana sirotinja. „Ma, ne tebe i nju! Nego situaciju! On je tvoja Dani“, Max se obrani, „Osjećaš da si ne pašete i, koliko god se trudila, jednostavno ostaje samo taj manjak razumijevanja. Tebi bi se glava najradije odšarafila i odletjela negdje, a on bi te primio čvrsto-čvrsto i držao što bliže, da ne bi slučajno isparila. Puf.“ „Eeee, puff. To si dobro rekao“, Roxie se spremi zamotati pljugu, ali onda shvati da joj nije ništa ostalo, „Ma bezvezeeeee! Uglavnom, gle, to što si ti imao takvu situaciju i maknuo se, ne znači da ja trebam napraviti isto.“ „Ali, varaš ga“, Max se krene smijati. „Ma ššš. Ovo se ne događa. Ovo je mjehur. Ovo je odvojeno od svega“, Roxie raširi ruke kao da pokušava naći granice balona u kojem je egzistirala, „Čim izađem iz njega, vraćam se u svoj život. U tom životu moram dati sve od sebe da svi budu sretni. Lako 216

Eliša Papić za mene. Ja sam sretna ako su oni. On je sretan dok me ima. Drugi su sretni jer sam kao fol stabilna i ne jurcam više okolo kroz kaos i palež. Budem i ja jednog dana zbog toga sretna. Eto. Svi sretni!“ „Ah, probao sam“ Max odmahne glavom, „Ti si stvarno u nekom drugom svemi–“ „Mjeehur!“ Roxie ga prekine. Bila je i dalje poprilično pijana i naduvana. „Mjehur. Shvatio sam. Uglavnom. Razmisli koji je smisao svega na kraju dana ako ti nisi sretna. Bitnije pitanje. Voliš li ga?“ „Ma, zar je bitno?“ Roxie skrene pogled, izbjegavajući odgovor. „Pa to je najbitnije!“ Max komentira. „Život je komplicira– Evo ga još jedan“, Roxie ustane nakon što ugleda istog odbjeglog psa i potrči za njim, „Dođi, dođi.“ „To je isti pas, Roxie“, Max se umorno nasmiješi. „Ne može biti. Već je dva puta prošao ovuda.

Možda izgleda kao da je isti, ali nije. Doživio je nešto u ovih par sekundi. Nešto što ga je promijenilo. Možda detaljčić. Možda presudni detaljčić“, kaže znakovito, mazeći buhe na psećem krznu. Max se zamisli.

Pogledao je njenu crveno-plavu raščupanu kosu i razmazanu šminku na njenim tužnim očima. „Ti si možda odlučio probati. Misliti na sebe.

Riskirati. Ja si to ne mogu dopustiti. I što god me snađe za sve ovo, zaslužila sam. Ali, ovo jest najbolje.

217

Gad Ovo je stvarno najbolje što ja mogu da svi budu sretni.

Jebiga. Ja sam govno“, Roxie kaže. „Nisi, Rox, nisi“, Max je ustao i prišao joj, pomazivši je po blentavoj glavi, „Ti si jednostavno ti.

Nadam se samo da ćeš na vrijeme shvatiti da ćeš i to na kraju izgubiti ako ovako nastaviš.“ „Ma kako se on zove, ma kako se on zove“, mazila je psa po glavi, praveći se glupom, iako je čula i osjetila sve što joj je rekao. *** „Koliko je trajao vaš odnos?“ Azazel upita. „Pet godina! Pet godina života da bi na kraju on sve to profućkao!“ Dani je namrgođeno upirala prstom u Maxa. „Mislim da je ona pobrkala lončiće“ Yusuf šapne, „Zar nije ona s Henryjem bila? Zar je i s Maxom? Što se događa? Jel’ varala Henryja s Maxom pet godina?!“ „Yusuf. Gle. Ako još nisi pohvatao što se ovdje događa, onda mislim stvarno“, Giselle mu odvrati i zakoluta očima. „Ja želim odmah znati, sada. Ne mogu čekati, daj.

Jel’ Max bratu jebao djevojku?“ „Ne“, Giselle odsječe. „Pa što se onda događaaa?“ Yusuf krene razmaženo cupkati po klupi, prije nego mu Azazel dobaci jedan pogled koji bi, da je trajao sekundu duže, vjerojatno rezultirao gorgilima. Garonjama.

218

Eliša Papić Gargoylima. Oprostite. „Bila sam tu. Pratila njegove hirove. Ok, ta muzika i sve. Nije bilo loše, iako nije nikad baš imao neki glas. Trudio se. Ali, htjela sam da i mene razumije.

Imala sam osjećaj kao da mi nabija na nos da je bolji jer je on kreativan, jer ga zanimaju stvari. Ali, ja sam i to istrpila“, Dani je objašnjavala, „I onda? Iz vedra neba...ode. Nakon svega!“ „Aha, aha“, Azazel je kimao glavom, „Zašto mislite da je otišao?“ „Ma kamo je otišao?“ Yusuf je bio sve nervozniji. „Upoznao je nekog, sigurno. Na nekom od koncerata. Vidjela sam ja te ženske. Bacaju se pod noge svakom cover bandu. Kao da to išta vrijedi. Sidh Ri. Kakvo je to ime uopće?“ Max je za vrijeme njenog svjedočenja pogledavao nokte. Počešao se u nekoliko navrata po nosu. Izvukao gaće iz guzice. Stavio ruke na bokove. Pa ih prekrižio preko prsa. Nije znao što bi sa svojim tijelom.

Djelovalo je kao da mu je cijela ova predstava dosadna.

A zapravo? Spremao se na trenutak razotkrivanja.

Znao je da je Dani savršena osoba za to. Kod nje je oduvijek volio njenu temperamentnost. U nekim situacijama, dok je bila na njegovoj strani, njen je bijes bio predivan. Imao je osjećaj da je razjarena lavica koja ga štiti od krda glupih gnuova. Ali, nekada i lavica prenagli. Kaže stvari koje možda nije htjela reći. „Onda bi imao tendencije filozofirati o svemu.

Mislim... Kome se da? Opusti se. Družimo se! Što mi sad pričaš o prirodi međuljudskih odnosa u tančine…

219

Gad Smarao me. Jednostavno me smarao“, Dani je nastavila. Kuhala je. Jedva je čekala priliku sve sasuti. „Aha, aha. Je li Vas prevario?“ Azazel se isto trudio zadržati pažnju. Čuo je njene argumente već nebrojeno puta. „Joj, i svaki put kad bih ja nešto pokušala, rugao bi se. Pa me probao pretvoriti u nešto što nisam jer mu ovakva nisam bila dovoljno dobra. A trudila sam se.

Učiniti naš život što lagodnijim. Bila sam spremna biti s njim u najgorem. A on je samo otišao.“ „Jasno, jasno. Je li Vas Max prevario?“ Azazel upita, pokušavajući doći do zaključka koji bi i Yusufu sad dobro došao. „Kakav Max ? Henry... Henry ju je prevario.“ Yusuf se mrštio. „Da bar! Kad bi on mene prevario? Tko bi njega htio? Uostalom, uvijek sam vjerovala da ću ja njega napucati. Ovo je bilo čudo. Jadno.“ „Ma kad su oni bili zajedno? Kada? Ne razumijem?

Zar je ova s oba brata bila? Ne moguuu više!“ Yusuf ...pa… Yusuf stvarno više nije mogao. „Znači, Max Vas nije prevario?“ Azazel je bacao udicu. Doslovno. Izvukao je od nekuda ribički štap i mahao udicom koja je lamatala okolo, pokušavajući upecati razlog zbog kojeg su svi bili tu. Od početka. „Max me nije prevario, ne... Max. Max. Max. Nisam čula da ga itko zove srednjim imenom. Govorio je da je suvišno. Da je njegovo prvo ime odlično ime za pisca. Miller, Bukowski. Jad i bijeda svi. Vel’ki jebači!

220

Eliša Papić Mo’š mislit’! Dobro pa nije tražio da ga zovu rodnim imenom. To bi bilo još gore“, Dani izbaci frustracije iz sebe, „Mislim...tko djetetu promijeni ime u Henry Max uopće? Kao neki ulošci za cipele. Glupost.“ Yusufu vilica padne na pod.

Giselle odahne.

Maxu lakne. Napokon.

Azazel baci štap negdje u publiku i poskoči. „Kako ste rekli da se zove ovaj lažljivac?“ Azazel uperi prstom u Maxa, „Ponovite još jednom da Vas svi čuju!“ „Henry! Henry Max Papo“, Dani ustane i drekne, „A Boga mi, ne muljaš ni ti nikog. Znam taj glas. Taj mot. To preseravanje. I ti si isto Henry! Nije mogao jedan od vas biti dovoljan! Strašno. Ma znaš što? Dosta mi je ovoga! Koliko je Henryja ovdje?! Vasily Henry, Max Henry, Azazel Henry. Jebote. Ja ne znam što ovdje radim. Idem doma. Jebite se lijepo svi zajedno!“ Dani stisnutih šaka odmaršira do vrata i napusti roman. Yusufovo lice poprimi gotovo identičan izraz i oblik kao lica e-ljudi. WTF mu se ispiše preko cijele face.

E-ljudima krenu se okretati glave kao mali, nasilni vrtuljci. Sve brže.

I brže.

I brže.

Naposlijetku odlete s njihovih tijela visoko gore 221

Gad i probiju vitraj Henryjevih i Gisellinih, tj. Maxovih i Roxanninih uspomena. Na nebu eksplodiraju u vatromet, vatromet se pretopi u svjetla a svjetla u svemir, čije se tinjajuće iskre pomiješaju sa šarenim, topećim staklom koje zapljušti po po svima, kao topla ljetna kiša po kojoj su Max i Roxie šetali nakon jednog od njegovih koncerata u Viloneru, kada je već znao da će sve njegove priče koje će slijediti jednostavno morati pripasti samo njoj.

Azazelu pozli i primi se za trbuh.

Povrati.

Bljuvotina puna slova.

Slova se uskomešaju na tlu, organizirajući se ponajprije u lokvu odbačenih misli, a potom se počnu uzdizati formirajući siluetu čovjeka. Sam pali anđeo, kralj i vladar, klone na tronu i onesvijesti se, kako to inače biva kada čovjek iz sebe izbaci zloduha.

Silueta poprimi oblik Henryja. Čupava, crna kosa, buljave zelene oči, kvrgav nos i manji ožiljak na desnoj obrvi od čaše razbijene u jednom izlasku. Srednje visine. Na sebi je nosio običnu crnu košulju na kopčanje sa zavrnutim rukavima.

Traperice iznošene i istrošene među nogama. Crne patike. Jednostavan izgled.

Max nagne glavu, odmjeri Henryja pa zabije sivu ruku u svoja vilenjačka prsa.

Izvuče iz njih svoj pravi oblik, pustivši Urielovo tijelo da klone i onesvijesti se, kako to inače biva kada čovjek iz sebe izbaci demona.

222

Eliša Papić Syncopa post exorcismi. Čupava, crna kosa, buljave zelene oči, kvrgav nos i manji ožiljak na desnoj obrvi od čaše razbijene u jednom izlasku. Srednje visine. Na sebi je nosio običnu crnu košulju na kopčanje sa zavrnutim rukavima.

Traperice iznošene i istrošene među nogama. Crne patike. Jednostavan izgled. Pljunuti brat. „Stvarno...stvarno su...isti!“, Yusuf pomisli naglas.

Nije mogao vjerovati kako nije primijetio do sada.

Možda jer ih Max lukavo nije opisao ni u jednom trenutku kako spada. „Nekad ti je zaključak cijelo vrijeme pred nosom, Yuffie“, Max kaže, ne odvajajući oči od svog blizanca, „Uostalom. Čudi me. Mislio sam da cijelo vrijeme znaš. Da glumiš. Možda...da te ne zanima. Takav si.

Ali, nema ti pomoći. Stvarno si glup. Nisi ni skužio. A još cijelo vrijeme sam govoriš da je on jebeni Lik.“

223

Giselle

„Ja ne mogu vjerovati da si stvarno došla“, Maxu je srce lupalo od uzbuđenja, „Ja sam se zajebavao.“ „Blee, nisam zbog tebe došla. Tu svira večeras neki bend koji me zanima. Samo se poklopilo da ti sviraš u njemu. Nisam ja to znao“, Roxanna se pravila glupom. Roxanna se osjećala glupo. Proputovala je 300 kilometara, malo trajektom, malo autobusom, kao da se namjerila na to da si kompletno uništi centar za ravnotežu. I došla je tu, u Viloner, gdje je Sidh Ri, Maxov bend, uspio nekim čudom dobiti gažu. Ne svira se svaki dan u glavnom gradu Bilonije, ne, ne.

Nisu to Zagreb, Beograd ili Sarajevo. To je Viloner. U Viloneru su stvarno znali nekada napraviti toliki party da bi ljudi zaboravili da zemlja postoji. A budimo realni, Bilonija, kao zemlja, bila je tolika rupčaga da su je ljudi redovito brisali s mape i pravili se da Hrvatska, BiH i Srbija graniče jedna s drugom a ne okružuju Biloniju. Može se zato razumjeti da su se nekad svi pravili da su zaboravili da postoji. „Je, sigurno. Došla si slušati veliki Sidh Ri. Ne kaki. Došla si jer sam te zvao. Stvarno si došla“, Max joj kaže pa krene gledati uokolo da vidi ima li koga u blizini. Odvuče je, naravno, u jedan zabiti, skriveni kutak, da ih netko slučajno ne bi vidio.

Kada se uvjerio da nema nikoga, štoviše, kada je odlučio da ga baš briga za to, poljubio ju je. Neke dane razmišljao je kako bi volio da takvi trenuci potraju vječno, ali isto tako time bi zakinuli one još ljepše koji bi mogli doći nakon. Nije ni razmišljao o njihovom 224

Eliša Papić roku trajanja. „Hajde, hajde. Idi tamo i rasturi, gospon Henry!“ Roxie počne biti paranoična. Nije joj bilo svejedno.

Bilo je dovoljno da je jedna osoba prepozna, prenese drugoj osobi, koja će to još dodatno napuhati, pa trećoj i svi na Orsu govorili bi da je kurvetina koja je upropastila život jadnom Robertu Bobi Klimanu, ni krivom ni dužnom, dok se on ubijao od posla na brodu negdje u Indoneziji. Isti Robert kojeg je Max zamišljao kao sredovječnog, proćelavog informatičara koji ne može srediti laptop kako spada, a kamo li ženu. To su one utješne misli u dva ujutro koje imaju ljudi koji opće sa zauzetim ženama kako bi negirali postojanje druge osobe. „Pažljivo slušaj! Danas ide jedna posebna pjesma, po prvi put! Samo zato što si došla“, Max je objeručke primi za glavu i iz dragosti joj protrese zelenu kosu, koja je pod rotirajućim laserskim svjetlima kluba izgledala malo ljubičasto, malo plavo, malo crveno, malo žuto.

Otrči na stage pridružiti se ostatku benda. Josie, ugledavši njegovo blentavo lice, poliže palac i krene mu brisati ruž s kuta usana, „Maco, nemoj da te ovo previše omete večeras.“ „Ne brini, Josie. Danas samo snažno!“ Max sjedne za sintisajzer, na jednu okruglastu stolicu i položi prst na tipku C#. „Što sviramo prvo, šefe? Maggie and the Paper Bedouins?“ upita Remy, već spuštajući gitaru u drop štim. Volio je spuštati gitaru u drop štim. Osjećao je neku mračnu energiju kada bi svirao u dropu.

225

Gad „Ne, ne. Sviramo novu“, Max kaže pa primi mikrofon, „Dobra večer, mi smo Sidh Ri. Hvala svima desetoro koji ste došli. Ne brinite. Nagradit ćemo vas za toliku posvećenost. Slijedi jedna pjesma napisana za jednu čudnu biljku.“ „Mama ti biljka!“ Roxie dobaci straga, privukavši pozornost svih 9 ljudi u prostoriji. „Ovo je Denny is a bubble boy“, Max kaže i započne iz C#. „Hah. Kakav lik“, Roxanni nešto preskoči u glavi,“Pa to je naša...“ *** Pisac i njegov lik. U jednom svijetu braća, u drugom duplikati, u trećem 3D printovi, u četvrtom jedna osoba koja je imala problema nastaviti dalje sa svojim životom. Likovi u ogledalu.

„Henry je isti kao mi ostali?! On je stvarno...napisan lik? Oh, vratio mi se font!“ „ZNAČI!“ Yusufu je bilo dosta

„Bingooo“, Max odigne kažiprst u zrak, „Trebalo ti je samo 20 i koliko godina da povežeš?“ „Ali...čekaj. Rekao si mi...da ti se nikad nije desilo da ti lik oživi. Znači, lagao si?“ Yusuf reče razočaranim tonom. „To te muči? A ne sve ovo što je napravio?“ Henry se pobuni, „Ne muči te što nam nameće svoj nesretan život i uvjerava nas da moramo to izgurati do kraja?

226

Eliša Papić ‘Alo, JA NE ZNAM TKO SAM! Što sam? Čemu ja služim?“ „Brate, ako ti to ne znaš, otkud ću ja?“ Yusuf slegne ramenima pa vrati svoju pozornost Maxu, budući da ga je više zanimao autor nego njegov lik, „Značiiii…

Značiiii… Ti zapravo imaš problem s

ovom?“

Pokazivao je na Giselle, koja je u tom trenutku prekrižila ruke iza leđa i cupkala lijevo-desno, pokušavajući ispasti nevino. „Nije problem ona. Roxie je oduvijek bila zakon“, Max odgovori toplo, „Problem je što je u jednom trenutku više nije bilo.“ „Nije valjda umrla!? Jel postala zombač?“ Yusuf se odmakne od nje kao da ima kugu, „Zombač vještica!

Iš! Iš!“ „Ma nije umrla. Otišla je. Ne moraju svi u životu umrijeti da bi bio devastiran. Nekad je gore ako su živi.

Znaš da postoje i da je moglo biti nešto, ali eto. Isti taj život ih odnese negdje u tri pizde materine. Htio sam razumjeti. Htio sam razumjeti kako je to kad pronađeš nešto posebno kad si već obećan nekom drugom.

Nisam bio u takvoj situaciji. Nisam nikad prešao tu granicu“, Max objasni. Nije više imao potrebe skrivati. „Da. Od mene si napravio gada koji vara svoju dugogodišnju djevojku i istovremeno maže oči drugoj.

Nisi mi dao kičmu! Dao si mi samo jad! Kao Vasily sam! Kao jebeni, gnjusni Vasily“, Henry se histerično razmahao rukama, „A ona? Moja Giselle...zbog koje mi se steže u grlu svaki put kad je se sjetim. Ona...ona 227

Gad nije ni moja priča. Patvorina...jebote.“ Henryju se zamanta. Koliko god puta premotavao, nije se mogao pomiriti s činjenicom da je cijeli njegov život izmišljotina čovjeka kojem je najviše vjerovao, a vjerovao mu je samo zato što je on tako htio, jer je on tako napisao, on je tako odredio, on je dirigirao svakim njegovim pokretom, on je sijao svako sjeme njegove tuge, ljubomore, nesigurnosti i žaljenja. On ga je stvorio i odmah ga je učinio nesretnim. „Jel’ ti razumiješ da, samo zato što si me ti napisao, ne znači da u tom malom, sadržanom svemiru, u toj priči...ja i dalje nemam osjećaje?“ Henryja preplavi bol. „Da. Ali, nisu tvoji“, Max odgovori hladno, „Prijatelju, ti si sve ono najgore u meni.“ „Molim?!“ Henryju se raspukne glas i frapira se.

Da su trupla e-ljudi i dalje imala glave, sada bi imala izraz : O.O. „Ne moraš biti baš tako direktan, Max“, Roxie im oprezno priđe, „Možda malo takta? Sjećaš se? Kako smo pričali? Biti dobar duplo više nego što si govno.“ „Da, da, Rox, imaš pravo“, Max se pokunji pa udahne i dugo pogleda Henryja prije nego kaže sljedeće: „Henry. Ti... Ti nisi kompletan lik. Ti ne možeš pojmiti ništa van svoje priče. Van moje priče.

Sjeti se Azazela. On je bio prikovan za tvoje riječi.

Kao ti za moje. Samo nastojim da razumiješ, bez previše kruženja oko poante. Trebao si mi da shvatim zašto nije na kraju ipak odabrala mene. Isto kao što ti nisi bio sposoban odabrati dok te nisu obje napucale.

228

Eliša Papić Zašto nije bila sposobna riskirati? A brate, ni blizu toga nismo uspjeli doći. Namučio sam se k’o konj slažući te iznova i nanovo. Sve ti se non-stop miješalo. Prvo bi pričao kako želiš ostati s Dani i kako je nikada ne bi prevario, samo kako bi se uskoro objesio. Sreća pa za ubijenim imaginarnim likovima ne ostaju tijela. Jedan od drugih pu–“ „Čekaj! Čekaj!“ Henry skoči izbezumljeno, „Iznova i nanovo? Ovo nije prvi put da ovo radiš?!“ „Jok, brate. Znaš i sam kako mozak radi. Vrti stalno šta-bi-bilo-da-je-bilo scenarije. Isprobava šeme, strategije, kombinacije. Joj, u jednoj verziji je sve otišlo u kurac kada si uspio iz prve napisati roman o Urielu.

Pokrenuo si cijeli serijal, proslavio se i jednostavno postao dosadan. Nisi morao rješavati nikakve tegobe jer ih nije bilo. Morao sam, jednostavno sam morao baciti te pod autobus. Doslovno. U jednom navratu čak i pod metro. Pričao si kako ćeš u sjemenište. Nema šanse. Rađe da radiš za đavola kao sada. Pravnik.

Sam Bog zna odakle ti ta ideja, ali bolje od svećenika, u svakom slučaju. Neka serija koju sam nedavno gledao, nešto što sam čitao. Tko zna? Povukao si nešto iz memorije. I tako stalno. Zbrčkaš se. A da ni ne spominjem svaki jebeni put kada bi skužio da si izmišljen...uf. U jednom draftu si počeo protestirati glađu. Bar je to bilo lako. Samo sam čekao da crkneš. I tako, priča bi stala i mogao bih pokušati iznova. Možda ovaj put upali, mislio sam, opet i opet i opet. Ali, ne.

Nisam nalazio rješenje. U jednom draftu si čak nešto i povezao, ali opet krivo. Zabrijao da si ti sam Giselle.

Toliko ti je to izjebalo mozak da ti je kapak titrao kao nekoj porculanskoj lutki. Pa sam te utopio u školjci.

229

Gad Opet. Znaš kako kažu, do savršenog romana treba u smeće baciti tisuću solidnih draftova.“ „Koji kurac! Ti si psihopat!“ Henry padne na koljena, „Nije ni čudo da si me u dvorcu s takvom lakoćom ubijao.“ „Ah, čuj. U dvorcu je bilo dosta lakše. Pravio sam se da si zloduh iz mog drugog romana. Ionako je ta sekvenca bila posuđena od tamo“, Max objasni.

„Jeeeeeeee“,

Yusuf je okretao glavu malo u jednom smjeru, malo u drugom, „Čekaj! Čekaj!

A koliko puta si mene napisao? Što se sa mnom događalo?“ „Vjerovao ili ne, ti si divlja karta. Kako si se ti sam napisao, otkud si? Nikad neću skužiti. Ali, otkako si ti uletio i počeo rušiti taj četvrti zid, nekako su se stvari napokon pokrenule. Mislim da zato priča ovaj put nije stala kad je Henry umro. Ti si, Yusufe, onaj koji je htio izgurati priču do kraja. Prije toga? Katastrofa. Gledati ovu ružnu kopiju kako se kupa u svome jadu, kako pati? Otužno. Nije ni čudo da je Roxie otišla. Ako ovako nešto postoji u meni, zaslužuje umrijeti koliko god puta trebalo, dokle god bi to značilo da ću sutra možda biti sposoban zadržati bitnu osobu kraj sebe, ne dopustiti da ode, da odabere krivo.“ „Ha! Znao sam da sam poseban!“ Yusuf se zadovoljno nakesi, „Ma čekaj, kako misliš draft?

Roman? Ovo je sve pis-“ „Nije to bio tvoj izbor“, Giselle ih prekine obojicu, „Nisi mogao tu ništa, od samog 230

Eliša Papić početka.“ „Misliš da ja to ne razumijem? Ti si se uvjerila da moraš izgurati to do kraja, prihvatiti takav život, iako si imala nešto posebno tu sa mnom. I što da čovjek onda radi kada odeš? Plače? Jok. Što se treba isplakati isplače se za tjedan dana. Trebalo je shvatiti. Trebalo je strukturirano raščlaniti sve. Staviti se u tvoje razvaljene tenisice. Varati.“ „Sve ovo jer je ona varala svog lika s tobom? I onda otišla?“ Yusuf se zapanji, „Baš sve ovo? Što god sve OVO bilo...Roman...“ „Nije samo otišla. Nije sama otišla. Odvela je nekog sa sobom“, Max u ovom trenutku pogleda Levyja, koji je cijelo vrijeme sjedio mutavo na klupi, isto kao što je cijelo vrijeme mutavo spavao u kombiju, isto kao što je cijelo vrijeme bio mutav i tražio svoj glas da bi bio slobodan. Da bi bio stvaran. „E sad nisi fer“ Giselle se pobuni, „on nema nikakve veze s ovime. Uostalom, otkud znaš da je on, a ne možda ona? Već sam ti rekla! Računala sam. Ne može biti tvoje!“ „Kako da ti vjerujem nakon svega, Rox? Kada postoji dobra šansa da si nestala s našim jebenim djetetom?!“ Max krikne. „Ajme, ne mogu believat“, Yusuf padne s klupe na svoje masno američko dupe. „Nemoj srat’!“ Henry se isto šokira. Što on zna?

231

Gad On je ionako samo Lik.

232

Levy „Ti si lud“, Roxie je zaklopila spiralno-uvezani rukopis njegova prva romana, „Ti si kralj!“ „Ha!“ reče Max, „Ne bi to bilo to da nisi ti bila tu.“ „Ma, deeeeeeeeeeeeeeeeeeej“, Roxie ispusti dugo, s posebnim, prljavim šmekom, „Ovo je tvoj trud i rad.

Ne umanjuj. Ja samo mogu biti zahvalna da si nas... sačuvao ovako. Barem nekako. Prebrutalni smo!

Kompa, ono, ubijamo čudovišta na turneji! Cura samo može poželjeti da netko od nje napravi tako moćnog lika. I zapravo si mi dao supermoći!“ „Nego što! A ime?“ upita je Max, „Jel’ ok Giselle?“ „Ma zovi me i Prdac, ja sam sretna dokle god znam da sam ja taj Prdac. Zapravo, predomislila sam se. Jebeš Giselle! Nazovi me Prdac!“ Roxie iskrivi lice te se krene nečujno smijati. „Glupačo“, Max joj priđe i obgrli joj glavu, „Glupa glavo.“ „Ej, ti! Pazi malo! Da ne bi tražila pare za sudjelovanje. Treba otplatiti vjenčanje“, Roxie izleti.

Max je zaboravio. Zaboravio je da je ovo i dalje afera, a iz afera, koliko god nekad bile lijepe, budućnost ne niče. Ne onakva kakvu čovjek očekuje. Niču zasrani otrovni bršljani, a ne egzotične orhideje.

Udahne duboko.

Nasmiješi se. Denny. Denial. Poricanje. Kako su i htjeli. Do samog kraja.

233

Gad „Uglavnom, šaljem izdavačima sutra. Izmučio sam se s ispravcima, ovo sranje bilo je krcato greškam–“ „Ej, ej, ej! Gospodine! Nećete naše dijete nazvati sranjem! To samo majka smije!“ Roxanna se pobuni. „Ma naravno. Ovo nije Levy“, Max je podrugljivo pogleda, „Sreća pa ti je došla crvenkapica zadnji put, eeej. Došli smo već do točke traženja imena za taj abortus.“ „Opet ti s tim Levy, gospodine! Nisam pristala na to ime! Ja ne rađam lijeve...nego...“, Roxanna teatralno zabaci svoju narančastu kosu unatrag i kaže: „Desne.“ „Isuse, što si ti glup čovjek, to je nevjerojatno“, Max pokrije čelo od sramote i krene se smijati. „Ali, ne, ozbiljno. Levy je stvarno glupo ime za dijete. Radije bih ga nazvala Ezra ili Erza kad već patiš toliko od tih vaših imena. To je ljepše od Levy.

A pogotovo od tog tvog...Uriel. Stvarno sreća pa su ti ga mijenjali. Urinel... Urinal. Pisoar! Ti si pisoar popišani! Popišanko!“, Roxie mu se naruga. On skoči na nju i počne je škakljati, „Oh ne, nemoj molim te, ne želim po pišalini smrditi, ne, ne!“ *** „Hoooo, shit!“ Yusuf je čučnuo pred Levyja pa okrenuo glavu prema Maxu, pritiščući glupo prstom mladog glazbenika kao da je komad napisanog mesa, „Znači ovaj tu je vaše dijete?“ „Ne. On je ideja našeg djeteta“, Giselle mu odgovori, „On je ono što je Max u glavi vidio kao budućnost. Našu. Malo nadareno dijete, muzičar koji 234

Eliša Papić nosi našu pjesmu dalje. Našu melodiju iz C#.“ „Aaa, pa to je ona melodija! Denny je mali od mjehura. Denny je mali koji puno piški! Popišani Denny!“ Yusuf usklikne.

Max pogne glavu. „Oprosti, stvarno...stvarno mi nije palo na pamet“, Henry kaže iznenadno. Nešto se okrenulo u njemu. „Molim?“ Max raširi oči, „Zašto se ti ispričavaš?

Otkud ti možeš znati? Ti si samo izmišljotina, kao i on.

Nisu ovi pravi ulozi. Ovo su sve...fantazije.“ „Tvoje. Moje. Mislim, zaboravljaš. Ja i dalje... nosim taj dio tebe. Onaj koji je tužan“, Henry se zamisli, „Možda...možda i razumijem. Samo se sjetim kako sam Vasilyja ubio, mučio ga na papiru i uživo.

Jer sam se osjećao loše. Nisam ga gledao kao stvarnu osobu. I ja bih se živ izjeo da stalno vrtim taj film.

Dijete s Giselle. Kakav užas. I još ni ne možeš ništa reći jer nisi siguran, ne? Riskirao bi da joj sve razjebeš na temelju neke svoje sumnje. Žao mi je. Nitko ne bi trebao živjeti s tom dvojbom. To je baš...sranje.“ „Ali, gle. Ma... Ne tiče te se to!“ Max bukne, „Naljuti se! Osveti mi se! Zato smo ovdje! Kazni!

Kazni me za sve što sam ti napravio, Henry!“ „Nekako...nekako više ne želim“, Henry kaže, „nekako mi te žao.“ „Nema žao! Nemoj me žaliti! Trgni se! Ja sam od tvog života napravio sranje! Ti si govno! Ti si gad!

Vid –“ zagrcne se i glas mu zadrhti. Previše svega odjednom. Nije bio spreman. Spusti glavu i ukopa se u 235

Gad zemlju. Cijelo tijelo mu je titralo. „Nisi mogao ništa reći jer bi to bio preveliki rizik.

Ako si u krivu, uništio bi mi život. Cijelu jednu obitelj učinio bi nesretnom. I to nije ono što sam ja htjela, jel’ tako? A ti si mi htio dati priliku. Da se sama uvjerim.

Da sama probam. Da probam biti sretna unatoč tome što sam napravila. Poštovao si... i zato ti hvala“, Giselle mu priđe, „Bilo je teško, znam. Ali, u realnom životu, nisi ispao gad. Nego ljudina, po mom ukusu.

Moja ljudina. Nije jednostavno voljeti...pa… moralno siiiiiive ljude poput mene.“ Max odigne glavu i ugleda je. Imala je nekako pobrkano lice. Smiješila se od uha do uha, nestašno kao i inače, a u očima joj se nazirala neopisiva tuga.

Ona koju je tako često previdio kod samog kraja, kada bi tvrdio da joj on nije ništa više nego zadnji party prije vjenčanja. Previdio je, svaki put, jer je bilo lakše misliti da joj nije bilo stalo. Alternativa je bila puno gora. Poricao je. „Znaš, kada sam napisao Denny is a bubble boy“, Levy se konačno oglasi, a Yusuf se pokuša požaliti da je to zapravo Maxova pjesma, „Hajmo se na trenutak praviti da sam je ja napisao, a ne Max.“ Yusuf zadovoljno kimne glavom jer je ispoštovan copyright. „Mislio sam da je to još jedna blesava pjesmica o vezama, o tome kako je svaki odnos kao jedan mali svemirček“, Levy kaže, a riječ svemirček kod Yusufa izazove najcrnje i najnasilnije porive, „Složio sam je tako, bezveze, jedno učmalo popodne. Padala je kiša, pio sam kavu, umirao od dosade i pokušavao sklepati 236

Eliša Papić nešto...dindilidindasto. Zamišljao sam, naravno, par cura, jer što će ti samo jedna? Muza je uvijek više!

Uglavnom. Blentavo i simpatično. Svirao sam to čudo do samog kraja svijeta. Čak s njom dočekao apokalipsu, samo kako bi mi dotični gospodin Henry Max Papo ukazao da cijelo vrijeme zapravo sviram nešto drugo.“ „Što to, Loly?“ Yusuf upita. „Sviram kurcu!“ Levy kaže, pljesne se po koljenu i udari se smijati. Max nije razumio. Čak je i rekao: „Ne razumijem.“ „Stari moj, znači, izgubio sam cijeli život tražeći babinu melodiju, a cijelo vrijeme je sviram. Umjesto da sam jednostavno pustio sve i nastavio dalje. Babina melodija bila bi na sigurnom i siguran sam da bi je čuo kao moj stari Urie–“ „Urinel!“ Giselle dobaci pa se pokunji jer ga je prekinula. „Uglavnom, babina melodija. Strah. Strah od zaborava. Naravno da je strah od zaborava nastao tu.

Kod žene koja je zaboravila cijeli svoj život. Zbog tog straha nekad ne možemo dalje. Ostajemo zarobljeni. U toj tvrđi u glavi. Pokušavamo se svim silama prisjetiti.

Vrtimo različite kombinacije, šeme, pokušavajući točno čuti svaki ton i shvatiti što je bilo u toj jebenoj pjesmi da je tako zvučala... Zvuči li ti to poznato, Max?“ „Ne“, Max odmahne glavom. Henry je nadrkano cupkao u mjestu prisjetivši se onog puta kad mu je Max odrubio glavu sjekirom dok je opsjedao dvorac.

237

Gad „Tiii“, Levy pokaže prstom na Maxa, „ti sviraš kurcu!“ „Kako, molim?“ Max se istrepće kao šokirana dama. „Sve ovo je sviranje kurcu. Znaš to i sam“, Levy mu odgovori, „Ako sam ja to shvatio, a izašao sam iz onoga što je izašlo iz tebe, lele, kakva poveznica, to znači da moraš to razumjeti.“ „Sve je to sviranje kurcu?“ Max se zamisli. „Nećeš ubosti. Nikada nećeš shvatiti ovako. Ne dok stalno piliš po istom. A ni ne moraš. Život ide dalje“, Levy mu kaže. „Slažem se s njim“, Giselle se priključi, „Mudro zbori ovo naše hipotetsko dijete“. „Potpisujem“, Henry kimne glavom. Max uzdahne.

Znao je da su njegovi likovi u pravu. „Odradio si najbolje što si mogao. Prestani pisati o nama“, Giselle mu odgovori, „Prestani si to raditi. Živi svoj život. Tri romana o nama. ‘Alo... Tko bi stalno tu istu tužaljku slušao?“ „Ali... Kako ću inače... Kako ću znati zašto se sve ovo desilo? Zašto si otišla? Kako ću znati...ako je moje?“ Max je upita umorno, misleći pritom na odbjeglo dijete. „Ako i kad budeš trebao znati, znat ćeš. Ne možeš ništa. Realno. Su svi živi? Jesu. Su svi zdravi? Jesu.

Su svi sretni? Nisu. Zasad. Ali, neće ni biti dok mlatiš mrtvog konja opet i opet i opet“, Henry mu umorno 238

Eliša Papić kaže. Htio je i on stati. Htio je jednostavno sa svime stati. Ako se Max umorio od svega, pa Henry je sigurno već bio mrtav umoran. „Što je ovo, neka intervencija?“ Max upita. „Ako je, sam si se upisao u ovaj kut“, Giselle stane lice u lice sa svojim ljubavnikom, „I u redu je. Stvarno je u redu. Nisi kriv nizašto. Nemoj se gristi. Nisi mogao ništa. Nekad jednostavno ne možeš ništa. Ali , to ne znači da nećeš probati izvući maksimum i vidjeti ono lijepo. A brate...mi smo prrrrrrrštali…“ „Hah, stvarno jesmo... I fališ, znaš?“ Max joj tiho kaže. „Ma ako ja ne znam, prava Roxie zna sigurno.

Uostalom, moram ti još nešto reći“, Giselle se naceri kao hijena, pozvavši ga prstom bliže. On se nagne te ga ona dugo poljubi. Bilo je kao prvi put. Krivo, ali pravo. Neka stoka uštimala je njihove magnete da jednostavno ne mogu predaleko uteći, koliko god se trudili. Drugi su sa strane gledali s gnušanjem taj prolongirani poljubac i odmahivali nezadovoljno glavama. Udalji svoje usne od njegovih pa ih potom prinese njegovom uhu. Šapne. Nešto zbog čega je prvo odmakne šokirano od sebe, pa je potom upitno pogleda. Ona kimne glavom. „Možda...možda jednog dana?”, Max upita.

“I prije nego misliš”, Roxie mu odgovori. „No? Što onda?“ Henry upita, „Smo riješili? Sve se zna o svima?“ Max kimne glavom.

239

Gad

„Čekaj...to je to?“ Yusuf razočarano kaže, „Max kaže da će prestati vrtiti ovaj film i nastaviti sa svojim životom?

Jebote, pa kakav je to kraj svega?“

„U životu nema velikih prosvjetljenja. To su filmske nebuloze. Život je nedorečen, neke se stvari nikad ne razriješe, druge se rješavaju pomalo, uz trud i pomoć drugih“, Max kaže. „Ma vidi ga! Sad si i ti odjednom jebeni Buddha!“ Yusuf prekriži ruke i isplazi jezik, „Znači, oplodio si zauzetu žensku, ona se udala i sad ima dijete koje je možda tvoje. Što ćeš napraviti u vezi toga?“ „Ništa“, Max kaže, „Dovoljno je da sam ispričao našu priču...koliko god zamršeno to izveo. I sada mogu...pa… mogu završiti s time. Probati uloviti još malo mjesta pod suncem. A trebalo bi i sad ovo sve isprintati i poslati izdavačima.“

„Čekaj, stvarno je to to? Ljudi?“ Yusuf upitno

pogleda Henryja, Giselle i Levyja.

„On odlučuje...“ Henry kaže, „To je sve njegova priča ionako. Jesi li zadovoljan ovim draftom? Misliš da me možeš pustiti živim ovaj put? Neće me snaći neka bolna smrt?“ „Ne. Mislim da je to to. Mislim da sam zadovoljan“, Max kaže, „Hvala ti, braco. Hvala što si umjesto mene nakratko ponio sve ovo.“ „Ma ništa! Čemu izmišljena braća služe?“ Henry kaže sarkastično. Sjetio se onog puta kada ga je Max zapalio bacačem plamena kućne proizvodnje.

240

Eliša Papić Max duboko udahne i posegne u stražnji džep svojih traperica. Izvuče crvenu knjižicu tvrdih korica.

Iz drugog guznog džepa izvuče kemijsku. Prelista stranice do kraja, ispustivši na pod nekoliko slova, koja potom vrškom patike šutne negdje u stranu kao pepeo cigarete, na što ona tiho zaciču. Dođe do zadnje stranice. Pritisne vršak kemijske na gladni papir.

„Ne, ne. Pa ne može tek tako završiti!“ Yusuf se bunio, „Što je s Urielom?? Što je s mojom pričom? Gdje ja sad idem, jebo te magarac?“ Max pogleda još jednom sve svoje likove. „Bilo je...pa… bilo je veselo, ljudi moji“, kaže im, „Hvala vam na svemu. Mislim...Mislim da mogu dalje.“

„MENI NE! NEMOJ! NESTAT ĆU, MAX!“

Yusuf zatetura prestravljeno prema njemu, raširivši ruke. Zaustave ga Henry i Levy. Max započne pisati posljednju rečenicu romana.

„Lik, ne. Pa on...nestat ćemo...ja ne želim ići! Ja ne želim jebeno ići!“

Max zaklopi knjižicu, zaključi poglavlje, napokon spreman nastaviti sa svojim životom. A njihova čudna, nedorečena priča? Sačuvana. Zauvijek.

241

Yusufe.

Ha? Tko je to?

BOG! NEEEEMOJ SRAT’ ! Ajme, ajme, ajme!

Sam umro? Ne! Ne! Toliko sam još toga htio napraviti! Neee,hjoj. Joj, sudbo, okrutna ljubavnDrkam te. Nisam Bog. Nisam nikad probao onaj novi burger iz Meka!

A baš sam planirao kad se sve završi.

Nije fer ! Nije fer Nije fer!

Yusufe.

Nisam ni dočekao Playstation 5! Nije u redu!

A pre-orderao sam ga i platio i sve i joj. Kako ću sad igr-

Yusufe, saberi se! Nije ti ništa!

KAKO DA SE SABEREM KADA NAS JE PREBRIS-ČEK! Heeej! HAAAA. NEMOJ JEBAAAAT! Što je pak ovo?

UUUU VIDI SAD SAM TU SAD SAM TU

Sad sam tu!

Op! Tu!

Tuuuuuuu Ha! Kako čudan osjećaj!

Jesi gotov?

Oh, da. Sorry, sorry. Ovaj....tko si ti?

Nije bitno.

Bitno je samo gdje bi ti? .....

Kako misliš, gdje bih ja?

Mogu te sad nalijepiti gdje god želiš.

Gdje bi? Želiš li biti čistač? Ili bi kod Uriela?

Hooo, pa ti to možeš?

A ne, ti si.

Hmmmmm.

Hmmmmm.

Hmmmmm.

Ok. Ovako.

Nešto mi fali u svemu ovome. Htio bih probati još jednu stvar. Pošalješ me Maxu opet?

Maxu?

Da, da...

Vjeruj mi.

Isplatit će ti se.

YOU WANT THIS SHIT published OR NOT?

Gad Red na ulici?! Jebote. To se nikad nije dogodilo, ono. Da ne vjeruješ, kompa. Inače bi ga gledali mama i par frendova, možda pokoji entuzijast koji je na fejsu naletio na event. Sada? Krcato. Bit će do organizatora promocije. Mr. Piper bio je glavni trendy misterij u zadnje vrijeme. Imao je prste svugdje. Bio je to jedan od onih bogataša koji se obogatio trgovinom sumnjivom robom. Znate... Svaki. „E ku’iš, lik ti ostavlja ful neke duboke poruke po zidovima po cijeloj bivšoj Jugoslaviji“, reče jedan doper sa šiltericom. „Ma to ti je sve promocija. Š’a nisi čitao Gada?“ kaže jedan drugi doper. „E, aj odjebite mi sa stepenica“, viknut će na njih Spiridon Kopicl, pulski pisac, kojem je bio stvarno pun kurac da mu se pod prozorom skupljaju klošari.

To je bila Pula.

U Beogradu, ljudi su pronalazili plakate prekrivene upitom „A de je Papo?“. Iz njih kao da su se niz zidove slijevala slova. I stvarno, tražili su i našli ga. U online knjižarama i na fejsu. Ako je na fejsu onda je legit.

(Možda da link stavim?)

YUSUFE. DOBRO TI JE IŠLO. NE SKREĆI. SVRŠI.

Oh, sorry. Ok, ok. Focus! Fuck yeah, let’s fucking do this!

251

Gad U Sarajevu su na ulicama svirali „Deno je momče iz balona“. Na harmonici. Ispred harmonikaša plesala su odrpana djeca u odjeći svojih djedova i baki.

Hipsteri, točnije. Bitno da su širili priču o Henryju Maxu i njegovom trećem romanu.

Na Orsu se nije pričalo ništa o romanu. Srećom.

Na Orsu je život izgledao isto kao i do sada. Zaostalo.

U glavnom gradu Bilonije, Viloneru? Ondje se sada održavala promocija trećeg romana Henryja Maxa Pape. Gad. Isti taj Henry Max Papo upravo je ušao u salu gdje se trebao održati glavni događaj, apsolutno slijep i neupućen u sve što su organizatori planirali. Usklici, vika, krikovi, padanje na pod, grčenje, slinjenje. Ok, šalim se. Ali, dobio je bar solidni aplauz. „Oh, super, htjet će da neki kurac sviram“, pomisli kada ugleda klavir na stageu. Popne se po 5-6 stepenica skroz sa desne strane, zaškripi po uglancanom parketu i sjedne na crveni naslonjač s kojeg prethodno skloni plastificirani papir sa svojim inicijalima. „HMP“, pomisli, „Hold my...penis“. Nasmije se.

Zaboravi se. Imao je cijelu publiku koja ga je gledala kako se smije sam sa sobom. „Prestani biti čudan!“ iz publike vikne ženski glas.

Bila je to Josie. Henry baci sad bolji pogled prema rulji i krene pozdravljati, malo kimanjem glavom, malo namigivanjem, malo mahanjem, Remyju, Goranu i tako dalje. Ria je isto bila tu. Taman je došla na ljetovanje u Biloniju nakon njegovog beskonačno dugog nagovaranja. Planirao je da poslije promocije 252

Yusuf malo prošeću po Viloneru, možda negdje i zasviraju.

Računao je da će ona, naravno, pjevati. Davni su bili dani Sidh Rija. A on je popušio već i previše kutija i previše kritika. Uostalom, pored takvog glasa poput njenog nema što pjevati. Škripa. Na stage se popne jedan generični „neo-portal-novinar“. Imao je namjerno razbarušenu kosu, kockaste naočale za vid bez dioptrije, kockastu košulju, krem hlače i marte namjerno razvezanih vezica. Sjedne nasuprot njemu te posegne za žutim mikrofonom na stolu. Krene pričati u njega pa se lažno nasmije kada shvati da ne radi. Upali ga. „Dobar dan svima.

Moje ime je _______________________ (Vi mu dajte ime!).

Dobrodošli na promociju trećeg romana Henryja Maxa Pape. Iskoristit ću odmah priliku da Vam se zahvalim u vrijeme organizatora Mr. Pipera što se došli u ovolikom broju. Rijetko je vidjeti da je ljudima stalo do književnosti, a pogotovo tako...hrabre, hrabre književnosti kojom nas je počastio Henry. Za početak par pitanja s moje strane, a potom ćemo nakon kratke muzičke numere nastaviti s pitanjima publike.

Spremni?“ „Isuse, kakav lik. Ovaj mora da doma čita priručnik za influencere. Hrabriji zajedno“, moglo se čuti Remyja kako sere iz publike. _____________ se kiselo nasmiješi, napravivši se kao da nije čuo otrovni komentar. Nakon što se pljesak stiša, nastavi. „Odlično! Pa, nemojmo duljiti. Manje mene, više autora. Gospodin Papo“, obrati se Maxu koji je u 253

Gad međuvremenu stigao negdje odlutati. „Ha?“ izleti mu, pa se sabere, „Da, da. Recite“ „U kratkim crtama. O čemu se radi u romanu?“ „Paaaa. Ne volim sugerirati ljudima priču. Volim kada svatko izvuče nešto svoje“, Max krene s lažima jer je bio lažljivac, „ali ja sam nekako cijeli taj put doživio kao...priču o priči. O prirodi likova i odnosu autora s likovima. O mentalnom stanju autora koji nastoji složiti, gotovo terapeutski, svoje misli i osjećaje kako bi prebrodio gubitak voljene osobe. Istovremeno vodi dijaloge u glavi s imaginarnim prijateljima. Nešto što zapravo svaki pisac radi. Zato sam se i poslužio meta-pristupom, uključivši samog sebe u radnju, u interakciju s likovima koje sam već i prije koristio, poput npr. Uriela. On se kao lik javljao u različitim oblicima u mojim prijašnjim romanima. U Sidh Ri protiv Apokalipse i romanu Šuplja kuća. Naravno, pristupio sam elementima parodije, a ništa nije bolje nego ismijavati samog sebe.“ „Da, da. Razumijem“, hipster je kimao glavom, pažljivo prateći nesuvisli tok svijesti Maxa Henryja. „No. Tko želi, može ga gledati i kao priču o propaloj ljubavi. Tu ne odudara previše od mojih prijašnjih knjiga“, Max se našali, a kroz publiku se čuje pokoji hihot. I to je neka reakcija, hajd’. „Navodili ste prije da često koristite elemente iz osobnog života. Postoji li u vašem životu Giselle?“ upita ga _______________________. „Ako vam to kažem, morat ću vas ubiti“, Max se smrkne i ne promijeni taj ozbiljni izraz lica sljedećih 254

Yusuf deset sekundi, čekajući valjda da napetost toliko poraste u prostoriji da se udari smijati. „Ah, da. Naravno. Naravno! Pričajte malo o procesu pisanja. Kako je to izgledalo? Kad ste pisali?“ „Pa, pisao sam u vrijeme prvog Bilonijskog lockdowna. Bilo mi je strašno depresivno gledati te brojke svaki dan. Broj koji se mogao spriječiti samo da su ljudi nosili kondom.“ „Da. Istina. Tzv. Bilonijski boom. Koliko su rekli da je nastalo djece u to vrijeme?“ „Hmmm. Jedno deset milijuna“. „Da. Da. Točno! Uglavnom, nastavite. U vrijeme lockdowna?“ „Da. Čovjek je razmišljao o svemu i svačemu tada.

Dok su neki pili i općili, ja sam, kao mnogi drugi, ušao u fazu retrospekcije, introspekcije. Bježao sam jako dugo od svoje svojevrsne sjene i napokon, zarobljen doma? Morao sam se obračunati s njom i onime što je u njoj čekalo.“ „Znači, ima istine ___________________ usklikne.

u

romanu!“

„Aaa, ne, ne. Nećemo tako jednostavni biti.

Ljudima je previše važno da priča u srži bude istinita.

Puno važnije nego da priča nešto kaže. Ja se nadam da će moj roman nešto reći svakome tko ga čita.“ „Gad mi je spasio brak!“ Josie se zadere iz publike i svi se udare smijati. „Hiihihihi“, ____________se smijao s ostalima. Iz 255

Gad pristojnosti. Htio je što prije doći do mobitela i postati slike u svoj story. „Ok. Zasada to. Sada ću vam najaviti jednu točku koja će još dodatno uvećati ovu večer. Na klaviru...“ „Eh, eto ga na. Sad ću morati svirati Tiny Dancer“, Max se već pripremi na smor. „Dennise Kos, nova nada friško iz našeg Konzervatorija“, ______________________ najavi crnokosu djevojku koja se taman sramežljivo popela na drugu stranu stagea. Stane u sredinu pozornice, kao da se pokazuje svima, pa i čitateljima. Svojim buljavim zelenim očima preleti brzo halu, mahne svima, razvuče obode svoje crvene haljine, nasmiješi se kao hijena, nakloni se pa se zaputi prema klaviru.

Prije nego počne svirati, dobaci jedan pogled Maxu.

Počne joj titrati usni kut. On u njenim očima prepozna sudarena obiteljska stabla. Osjećao je kako svemir vibrira. „Denny is a bubble GIRL“, Max kao da začuje ponovno tajnu koja mu je Roxana šapnula.

Dennise duboko udahne.

Zasvira iz C#. *** „Ma kako možeš reći da je to glupost? Divno je.

Podsjeća me...pa jebote! Podsjeća me na nešto što mi je mama svirala kad sam bio mali.“ „Ma! Mene je baka naučila ovu melodiju dok je još bila živa“ 256

Yusuf „Jebote. Odsviraj još jednom.“ ... „Da. Isto je!“ „Aaaaa, nemoj zezat. Što to znači?“ „Stara mi je pričala ovo često: Ima tu jedna pjesmica koju me naučila moja mama, prije toga je nju naučila njena mama, itd. Prenosi se s generacije na generaciju. To je neka stara pjesmica. A krenula je od jednog dječaka zvanog Denny. Mali Denny bio je slabašno i boležljivo dijete. Zbog toga su ga roditelji zatvorili u kuću i sakrili od svijeta koji bi ga mogao povrijediti. Nije to prihvatio. Uporno bi bježao iz kuće i razbijao se, razbolijevao bi se. Na kraju su njegovu sobu ogradili ogromnim plastičnim mjehurom kako ne bi nikamo otišao. I tako je provodio godine tamo, do svoje osamnaeste. Izoliran od svijeta. Do jednog dana, kada je kroz prozor do njegovih ušiju došla melodija jednog jako lijepog žičanog instrumenta, a zvao se mandarina (mama je mislila na mandolinu, ali joj je bilo zabavno izgovarati to tako). Kada je provirio, ugledao je predivnu plavokosu djevojku zelenih očiju, bljedunjavu i nježnu, samu na ljuljački u njegovom vrtu kako svira tu mandarinu. Imala je modrice po nogama i ogrebotine po laktovima. Kao da je pobjegla iz neke ružne priče. Denny je probao dozvati u balon, kako bi bila sigurna s njim. Nije htjela. Bojala se.

Denny nije mogao izdržati. Probio je balon i bacio se kroz prozor. Slomio je, srećom, samo mali prst na ruci (nekad mali prst, nekad srednjak, nekad stopalo; tu mama dosta mijenja). Djevojka je skoro prestala svirati kada je vidjela da se ozlijedio, no on je samo 257

Gad odmahnuo tim slomljenim prstom i rekao kako nije slomljeno ako on porekne da je slomljeno. Ako on laže da ga ne boli. I tako je i ona. Unatoč boli koje su oboje osjećali i dalje je svirala tu predivnu melodijicu koja poriče stvarnost. Melodija koju život nudi toliko puta, a ljudi bježe od nje iz straha da će se ozlijediti, kao Denny. Oni drugi? Svjesni su da nekad treba riskirati kada čuju tu melodiju. Kada vide nekog koga bi pokrili svojim balonom i čuvali od svake nesreće.

I tako. Ta melodija je ono što čuješ kada vidiš prvi put baš tu osobu. Tvoju osobu iz balona u kojem nema vremena. U kojem ste samo vas dvoje i negirate izazove stvarnosti.“ Ona se rasplače. Prvi put ju je vidio kako plače. „Hej, hej. Što je bilo?“ „Meni je baka re-rekla...da je to s reklame za Cipiripi“, Roxie kroz suze jedva izusti na što im oboje skoro odlete glave od smijanja. *** Osamnaest godina nakon što je Roxanna otišla, Max je završio u novinama jer je na promociji svoje treće knjige grčevito ridao krokodilske suze i balavio očajan na skladbu koju je svirala mlada Dennise Kos. Slika za portal Pokazivač.bil: Mlada pijanistica rasplakano grli shrvanog pisca koji je doživio panični napadaj. Članak na nekom tračerskom portalu kojeg nitko ne čita: Šokantno! Pisca na promociji knjige iznenadila osamnaestogodišnja kćer za koju nije znao da postoji (+slike).

258

Yusuf *** Mr. Piper poklopi svoj skupocjeni laptop i baci ga kroz prozor balkona u bazen, zadovoljan svojim krajem. Namučio se k’o konj zadnjih n godina dok je uspio sve posložiti kako bi pronašao Roxie i njihovu kćer Dennise (Denny, kako su je prijateljice zvale).

Onda je trebao samo skupiti milijune i milijune eura da postane jedan od najutjecajnijih ljudi u Biloniji i osmisliti potom savršenu kampanju za promociju romana nepoznatog autora, što nije teško kad si biće koje egzistira iznad priče, izvan priče. Ali, to ni nije bitno.

Bitno je da je na kraju spojio jednog oca s njegovom davno izgubljenom kćeri.

I tako? To više nije bila jedna od onih lijepih nedorečenih priča. Imala je i lijepi kraj.

Mislim da je u redu da bar jedna priča u ovom nedorečenom svijetu završi kako spada.

Jel’ to ok?

Aaah....Neka. Može.

Možemo li sad zaključiti ovu priču?

Yeah, boss. Meni paše ovaj draft, kako bi rekao Max. Kamo dalje?

259

Gad

Ma ej. Šalji me di god oćeš, kompa. Samo nek’ je jebeno veselo! :D Dogovoreno.

Eeee! Znaš što ide sad... Mogu ja?

Mogu ja?

Samo daj.

Kraj...

hah, top!

260

YUSUF

Hajd’. Da ne bi bilo da samo mi tu nešto pričamo cijelo vrijeme.

Da čujem! Gdje biste vi mene slali dalje? Bez rukavica, molim.

Moje tijelo je spremno. __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________

__________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________

__________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________

__________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________

__________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________

__________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ _________________________________

_________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________ __________________________________

Hooooo!

Nemoj jebat’!

Nije loše.

Nije nimalo loše! Kompica, piši! Samo piši dalje!

“Svatko voli nešto svoje” Muza

Gledaš poleđinu romana Gad. Možda pronašao/pronašla si je na internetu.

Možda ti je knjigu uvalio autor.

Možda si čak dao/dala pare.

Gubiš vrijeme.

Knjiga koju gledaš nije za tebe.

Nema apsolutno nikakvu vrijednost ni poantu.

Ovo je knjiga o vilenjacima. O šumskim čudovištima, o Rusima, o Amerikancima, o rock koncertima, o pisanju, o cuganju, o drogiranju. O fontovima.

O kraju svijeta, o opsjednutim dvorcima, o Holokaustu, o dementnim staricama.

O sjenama koje pričaju. O ubojstvima.

O ljubavi. O varanju.

O seksu. O djeci. O braći. O lažima.

O istinama. O kaosu. O miru. O životu. Što će ti to, koji k***c?

Eliša Papić rođen je 1992. godine. Osnovnu školu pohađao je u Puli, gdje je završio i jezičnu gimnaziju. Nakon toga preselio se u Rijeku gdje je završio Medicinski fakultet. Glazbenik, pisac i liječnik. Kao glazbenik, iza sebe ima nekoliko EP-ova i albuma: Chapters (2018.), Chaos Buddy (2019.), Let Me Tell You About (2020.) i Amy (2021.).

Nagrađivani je pisac čije su se kratke priče našle u užem i širom izboru nekoliko književnih natječaja (Prozak, Metafora, Sedmica & Kritična Masa i dr.). Pobjednik je Festivala europske kratke priče (FEKP) 2019. godine. Autor je romana “Šest žica i Stetoskop” (Naklada Bošković, 2017.) i pjesničke zbirke “Aurora” (Vlastita naklada, 2020.). Sa svojom velikom glavom i kratkim ekstremitetima izgleda malo kao homunculus. Ne voli stiropor i električne romobile. Vjeruje u Nicolasa Cagea.

ISBN 978-953-49263-1-4