351 knjiga Irme Arcuri

-2-

David Bajo

351 knjiga Irme Arcuri prevela s engleskog Dragana VuliĂŠ-Budanko

Fraktura -3-

Naslov izvornika The 351 books of Irma Arcuri ∂ David Bajo, 2008. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Dragana VuliÊ-Budanko i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-144-6 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 738078

-4-

Za Elisu Za Esme

-5-

-6-

ZED

P

odigao je pergament prema prozorskom svjetlu. UËinio je to da na nju baci njegovu boju, da vidi kako Êe se prigušene sjenke tinte i žuta svjetlopropusnost poigrati na njezinu obliËju zavaljenom na razbarušenu krevetu. Nožnim je prstima doticala odlutali jastuk. Jednu je ruku ispružila preko ruba. Bokom je bila nagnuta prema njemu.

Glavu je položila na rame, izlažuÊi dio vrata ispod uha gdje je postajao bljei. Krivo je protumaËila njegovu namjeru.

Koju priËu želiš?

Zbunjeno ju je pogledao pomaknuvši pergament kako bi mu sjenu povukao po ulegnuÊu njezina struka i izboËini ispod rebra. Usnama je prinijela tvrdi bombon od ušeÊerene kave, dulcitas nalik na kvarc, kakve prodaju prodavaËi šeÊerne trske na autobusnim stajalištima. Odigla je slatkiš s usana i uperila ga prema njemu, pergamentu koji je držao na svjetlu.

Tu su barem dvije. Bombonom je pokazivala papir.

Ona koju vidiš na svjetlu, ona Ëije rijeËi premještaš po mojim grudima. I ona koju Êeš vidjeti kada ga makneš sa svjetla.

Sklonio je pergament sa svjetla. Sada se doimao krutim, djelovao je zahralo, siva kiÊena slova nestala su, a zamijenio ih je slabo vidljiv rukopis, nalik na mrlje vode. »ak i da je bio na jeziku koji je razumio, ne bi se uspio probiti kroz izblijedjele, izbrisane, raspucane dijelove rukopisa.

Položio je pergament na prozorsku dasku, postupajuÊi s -7-

njim kao što postupate s neËim što možda neÊete zadržati, što Êete možda ostaviti sobaricama da pometu. Svjetlost je sada neometano padala na nju, a ona se okrenula prema njoj, rastegnula u njoj, podižuÊi dojke. Prevrtala je bombon meu prstima poput zadimljene prizme i uhvatila ga kako promatra. Okrenuo se prema prozoru, ali je i dalje nepobitno osjeÊao njezin pogled na sebi, opipljiv poput najintimnijeg milovanja.

S one strane prozora bila su dva vulkana Ëije je obronke preplavljivala kasnojutarnja svjetlost. Stariji Nevado bio je tih, ublažen i pomalo u pozadini, pokriven, kao i uvijek, snijegom. Mlai, Volcán, brizgao je paru iz snježnouste kaldere, što mu je izoštravalo obrise. Vulkani su bili razlogom neobiËne jasnoÊe i izoštrenosti svjetlosti, oblikovali su je i odbacivali, a para mlaeg zgušnjavala. Dvije planine boje školjki još su uvijek izgledale kao da su se netom uzdignule, a ona mu je s njihovih vrhova pokazala Tihi ocean.

Dijelili su sobu na staroj plantaži kave pretvorenoj u prenoÊište za one koji su željeli istražiti vulkane. Poznavali su se samo sedam godina i doputovali tamo da oËiste živote od lažnih poËetaka i ljubavi. Prilagoavali su se.

Možemo poÊi zajedno, rekla mu je, ali odvojeno. U sobi je sada mirisalo po iskorijenjenosti, od onoga što su Ëinili nakon pješaËenja i penjanja.

Zvuk njezine kože što lagano dodiruje plahte i daha što se izvija kroz nju odmamio ga je od pogleda. Osvrnuo se preko ramena. Upravo mu se poËinjala Ëiniti lijepom.

Okreni se, rekla je. Pokaži se.

Okrenem li se, sve Êu propustiti. Propustit Êu cijeli dan.

Bio je tako mlad.

Umjesto toga se na brzinu obukao, navukao traperice, košulju i sandale, prstima jednom zalizao kosu da joj pokaže da joj može odoljeti. Požurio je da uhvati autobus.

-8-

Htio je vidjeti guslaËe i plesaËe s maskama u gradu u podnožju planine, nešto što nju nije zanimalo. Nisu pravi, rekla mu je. Više nisu pravi.

Vidimo se tu u pet, rekao je izlazeÊi iz sobe, ne usuujuÊi se osvrnuti.

Možda, rekla je ona.

No nije se iskrcao iz autobusa u Suchitlánu da pogleda guslaËe, nego se nastavio voziti prema gradu Colima. Otišao je dalje jer je sjedio blizu prednjeg dijela autobusa, iz kojeg je vidio cestu kako nestaje pod golemim vjetrobranskim staklom svaki put kada bi ih vozaË zaljuljao u još jednom dramatiËnom zavoju planinske ceste. Jer tako se poËeo osjeÊati s njom ∑ gdje leti iznad zelenog, strmoglavog svijeta, možda s krilima i dovoljno okretnosti, a možda i ne. Morat Êe vidjeti. Zajedno, ali odvojeno. Tako je nekoliko puta dlanom dotaknuo putovnicu i lisnicu te joj u mislima ostavio odjeÊu, Ëizme i Ëetkicu za zube.

U gradu Comali, na pola puta, ponesen naglim porivom, iskrcao se iz autobusa i na pjaceti našao taksi. VozaË u širokoj bijeloj košulji zamrljana ovratnika obeÊao mu je da ga može odvesti do optiËke iluzije, mjesta gdje se Ëini da se taksi ugašena motora kreÊe uzbrdo kroz polja lave. Na putu je zadrijemao, a onda ga je probudio zvuk njezinih dugih udisaja i psike plahti, zbog Ëega je rekao vozaËu da se vrati na pjacu. Tu se ukrcao na autobus kojim se po zelenim padinama vulkana vratio do plantaža kave.

VeÊ je bila veËer. Vulkani su sada odražavali zalazeÊe sunce. Potratio je cijeli dan znojeÊi se u autobusima i taksijima, donoseÊi odluke koje nije trebalo donositi, izjedajuÊi se u zemlji u kojoj bi izjedanje, prema njezinim rijeËima, bilo smiješno. OsjeÊao je kako se smije. U zajedniËkoj prostoriji, izmeu otrcanih stolaca za pušenje i Ëitanje, zamijenio ju je s nekim. Sve se Ëinilo nejasnim zbog oslikanog stakla, a on je kasnio. Kosa joj je bila tamna, iste -9-

duljine, jednako razdijeljena, smei vrh njezina ramena poznat. Razgledala je, ne Ëitala, potrganu knjigu uzetu s jedne od svima dostupnih polica. Kada je odostraga dotaknuo neznankinu ruku, uplašeno je podigla pogled, a on se tiho ispriËao i pohitao u sobu.

Sve je bilo gotovo isto. Svjetlost s prozora sada se odbijala i bila intenzivnija, ispunjenija bojama vulkana. Ona je sjedila na tvrdom stolcu pokraj vatrice koju je zapalila, u jednoj od svojih tankih haljina ∑ žutoj. Mogla ih je smotati u lopte male poput bejzbolske i u ruËnoj torbi nositi tri. Pogled joj je bio istovjetan onome od kojeg se okrenuo, izravan i potpun. Gotovo kao da nije izašla iz sobe. No osjeÊao se Ëisti mineralni miris, voda na stijeni.

TrËala je po vulkanu i istuširala se.

Oprosti što kasnim.

Ne kasniš, rekla je. Vratio si se. Pobjegao si. Otišao si.

Hinio je zbunjenost.

Sve je na tebi, rekla je. Tvoje oËi, koje me ponovno uoËavaju. Pramenje u tvojoj kosi na mjestima gdje se osušio znoj, gdje si stalno prstima pokušavao odgurnuti misli.

Kako si samo napola okrenut prema meni. Otišao si, pokušao otiÊi nekamo drugamo, ali si onda shvatio da ideš nekamo kamo smo kanili otiÊi. Možda si došao do tamo prije no što si se okrenuo.

Premjestila se sa stolca na rub kreveta i podigla haljinu kao da Êe rashladiti noge. Došao si ovamo s isprikom još uvijek utisnutom na licu, skvrËenom u stisku tvojih prstiju.

Ali, zapravo, ne meni. Zacijelo si se ispriËao nekome u predvorju.

Osjetio je povjetarac i shvatio da je silom uspjela malko otvoriti prozor, pronašla naËin da svlada iskrivljeno i nabreklo drvo. Pergament je nestao s prozorske daske, te je zabrinuto provirio kroz prozor tražeÊi ga.

- 10 -

Spalila sam ga, rekla je. Što? Ti si ga nabavila. Tako je star.

Krvlju omašÊen popis namirnica nekog konkvistadora nažvrljan preko izblijedjelih korala nekog redovnika. Kome to treba? Iskoristila sam ga za potpalu.

Još je više zadigla haljinu, zauzlala je u Ëvor izmeu grudi. Njezino Êemo svjetlo dobro iskoristiti.

Ne vjerujem ti.

Povukla se na krevet, podigla pa prebacila koljena.

ZakoraËio je prema njoj ne razmišljajuÊi, privuËen.

Tu sam knjigu dovela do kraja, dovršenja, raspada uveza i propadanja. Do praha i pepela, Philipe. Dala sam joj više no što je zaslužila. Kao i tebi. Upravo sada.

Ali ljuta si, rekao je on. Vidio joj je srdžbu u oËima, obuzdanu i u tamnim valovima kose oko Ëela.

Zbog toga Êe biti još bolje. Zbog moje ljutnje. Ne zaboravi ni svoju.

Ispravio se, duboko udahnuo, što ga je trenutak dulje zadržalo dalje od kreveta.

Ne poËinji sada, rekla je. Nemoj se sada poËeti bojati onoga što znam o tebi. Onoga što mogu reÊi. Nisam ni poËela. Znam tako malo. Samo više od tebe. Želja da se privine uz nju sunula je u njemu, skupila Ëula prema njoj, prislonila školjku na njegovo uho. Boljeli su ga dlanovi, kojima se spremao uhvatiti je ispod ruku.

Vrtjelo mu se u glavi, ali u nekom smjeru, kao da spiralno ulazi u njezin krug i nju. Okrenula se prema vatri, s rukama iznad glave, spojenih prstiju. Iako je ostala nepomiËnom, oko nje kao da se skupljalo ubrzanje, privuËena i zadržana snaga.

Ali kad ja odem, prošaputala mu je grleno u uho kad se srušio na nju i gurnuo Ëvor njezine haljine do vrata.

Trljala se o krutost njegove odjeÊe. Kada ja odem, neÊu se vratiti.

- 11 -

I dok je svjetlost vatre svladavala svjetlost zalaza sunca, sve je osjetio na njezinoj koži. Sve što se moglo dogoditi, sve što bi se moglo dogoditi. Sve. No moraš mu oprostiti. Toliko je toga što ne zna.

- 12 -

JEDAN

I

rma Arcuri ostavila je Philipu Masryku svoju cjelokupnu zbirku knjiga, 351 tvrdi uvez. U zbirci je bilo pet romana koje je sama napisala i uvezala. Dva su bila objavljena, tri nisu, ali njemu nikada nije bilo važno koji su se uspjeli probiti. Uvijek mu je davala primjerke koje je sama uvezala, verzije koje bi mu skliznule u ruke poput hladnih komada mramora, otešËalih i odmjerenih. I uvijek mu ih je osobno uruËivala, bez obzira na to kamo morala otputovati. Philip je obavijest o ostavštini dobio elektroniËkom poštom od njezine majke iz Sante Barbare. Ponovno ju je proËitao na jutarnjem trajektu od Philadelphije do Camdena. Proljetna magla što se uzdizala nad Delawareom ovlažila je raËunalni ispis. Objema je rukama držao poruku kako bi rano sunce obasjalo papir. Ostali putnici uz ogradu podizali su neprozirni Inquirer da zaustave izlazak sunca, maglicu i pjenu s pramca. Bilo je hladno.

Prestao je prelaziti most Franklin i poËeo se voziti trajektom kada je njegova druga bivša supruga prijateljskom nagodbom dobila oba automobila. Suglasnost da Beatrice dobije oba auta nije proizašla iz njegove susretljivosti, kako se moglo uËiniti njoj i njezinu odvjetniku. U trideset sekundi, koliko je odvjetniku trebalo da izloži zahtjev, Philip je pomnjivo izraËunao ekonomske i vremenske implikacije parkiranja dvaju automobila u središtu Philadelphije.

Pristao je. Sve je doživljavao sa stanovitim nagnuÊem, osebujno, te je vjerovao njoj i njezinoj ljutnji prema njemu.

- 13 -

Ona je dobila u vlasništvo njihov stan u blizini Trga Rittenhouse. Isplatila ga je, ali na osnovi cijene u trenutku kada su ga kupili, a ne tadašnje prenapuhane vrijednosti.

Pošto ga je trajekt doveo u Camden, otišao je na posao i ostao tek toliko da dâ otkaz, a onda je uz rijeku otišao do akvarija. Tamo je proveo dan i nauËio da je staklo koje ga je odvajalo od riba debelo trideset i pol centimetara. »ekao je jedanaest sati da na Zapadnoj obali ne bude prerano kad nazove Arcurijeve. Nazvao ih je sa šetališta uz akvarij.

Gospoa Arcuri javila se kada je telefon zazvonio treÊi put. Ona se javljala na telefon devedeset sedam posto vremena, pa je Philip i oËekivao njezin glas. Upitao ju je za ostavštinu i ne podrazumijeva li ona neku vrstu smrti ili nestanka. Pet je minuta slušao Irminu majku prije no što su mu iskljuËili mobitel obavijestivši ga da je osiguravajuÊa tvrtka gdje je tog jutra dao otkaz prestala plaÊati njegove razgovore. ShvaÊao je njihovu ljutnju i osjetio olakšanje zbog naglog okonËanja razgovora s gospoom Arcuri. Prestao joj se sviati prije dvadeset godina kada je shvatila da neÊe oženiti njezinu kÊer. Ostala je uljudnom i godinama se prema njemu ponašala kao prema svojevrsnom Ëlanu obitelji, poznatom kao Ëovjeku koji neÊe oženiti našu kÊer. Kad god je za Dan zahvalnosti bio s Arcurijevima, posjeli bi ga do onoga koji je u tom trenutku bio Irmin ljubavnik, kao nekoga tko je na majËinoj evolucijskoj ljestvici udvaraËa jednu stepenicu niže.

Irma je, saznao je za skraÊenog razgovora s gospoom Arcuri, samo figurativno mrtva. Uvjerila ga je da bi ga osobno bila nazvala da je uistinu umrla. No po eroziji u njezinu glasu ∑ omjer glagola u ukupnom broju rijeËi smanjivao se iz reËenice u reËenicu ∑ znao je da je figurativna smrt gotovo podjednako bolna i konaËna kao ona stvarna.

Irme nije bilo. U pismu koje je nakon figurativnog samo- 14 -

ubojstva ostavila na jastuku u pensiónu u Sevilli, spominjala je svjetovnu misiju, žrtvovanje Ëovjekovih snova. U njemu je, da bi tragedija bila veÊa, objavila i da prestaje pisati. Kod te je reËenice gospoa Arcuri zaplakala. Telefonska veza prekinula se izmeu njezinih suza.

Philip je odšetao u tamni Ëvor akvarija, do izloženih meduza, i dugo gledao mali spremnik. Meduze su bile duge svega nekoliko centimetara, ali živopisne i fosforescentne u crnoj vodi. Potjecale su iz dubokih morskih brazdi kraj Filipina.

Meduze su se naizmjence valovito kretale uvis, a onda se padobranski lagano spuštale kroz tamnu vodu. Tako skupljaju mikroskopsku hranu, proËitao je Philip na ploËi s opisom. Neke su svijetlile poput neona, dok su druge bile jedva vidljive, membrane u tinti. Na dnu ploËe Philip je proËitao da meduze sponzorira njegova, sada veÊ bivša, osiguravajuÊa kuÊa. Na brzinu je izraËunao trošak sponzorstva: ihtiologe, prikupljena novËana sredstva, specijalizirane Ëamce i opremu, dozvolu Filipina, održavanje spremnika. Sve to za nekoliko centimetara morskog života, pramiËke fine pergamene koje su se tamo jedva nazirale. Natpis nije dovoljno naglašavao tvrtkinu velikodušnost.

Njegov otkaz nije bio odvažan. IskljuËenje mobitela nastranu, bio je razmjerno siguran da bi ga uzeli natrag; njegov je talent bio dovoljno rijedak. Ovisno o tome Ëije istraživanje slijedili, na svijetu je otprilike deset do dvadeset pet tisuÊa njemu sliËnih. U Americi živi možda tisuÊu njih. Od tih tisuÊu talent je otkriven kod samo njih stotinjak jer su bili u idealnoj socijalno-ekonomskoj situaciji, još ih je manje uložilo vrijeme i napor da ga razviju višim obrazovanjem, a otprilike ih je treÊina bila u radnoj dobi.

Poznavao je brojeve. Drugi su to zvali raËunom, ali obiËno nije bilo potrebno raËunati, sigurno ne jednostavnom matematikom zbrajanja, oduzimanja, množenja, dijeljenja, - 15 -

korjenovanja i kvadriranja. Da mu date skup brojeva i kažete mu što da s njima uËini ∑ primjerice zbroji, kubira rezultat, a onda iz njega izvuËe drugi korijen ∑ mogao je to uËiniti u glavi, u vremenu koje bi vama bilo potrebno da zadate zadatak. »ovjek bi pomislio: kako beskorisno u naprednom tehnološkom dobu. No on je uvijek bio ispred raËunalâ.

I njegova je brzina, baš kao i njihova, bila ograniËena jedino brzinom unosa podataka. Mogao je, baš kao i ona, obraditi brojeve bilo kojom jednadžbom ili formulom.

Uvijek je, baš uvijek, znao koja je formula ili koji skup formula najdjelotvorniji u danoj situaciji. U jednom danu uštedio je tvrtki koliko godišnje stoji rad pet laboratorijskih tehniËara. Imamo neke brojeve, Philipe, što da radimo s njima? Što ti možeš s njima? Našli su ga, pokupili. Dali su mu lijepi ured i prozvali ga laboratorijem. Sponzorirali su ga. »uvena osiguravajuÊa tvrtka, koja je bila predvodnicom obnove dijela Camdena uz rijeku i uživala u poreznim olakšicama koje su išle uz to, nije ga toliko koristila za procjenu rizika. To su radili raËunarci na nižim katovima.

Philip je poglavito radio na investicijskom aspektu poslova, s upraviteljima portfelja na zadnjem katu, koji se uzdizao samo malo više od kupole akvarija, drugom potpornju obnovljene rijeËne obale.

I Beatrice je jednoÊ radila za njih. Bila je sistemska analitiËarka, struËnjakinja za organizacijske i proceduralne strukture. Uživala je u pokušajima da shvati kako on doživljava svijet, kako misli. Pošto je posve iskreno preporuËila osiguravajuÊoj kuÊi da ukloni cijelu drugu hijerarhijsku razinu i veÊinu prve, dala je otkaz i brzo našla konzultantski posao koji ju je Ëekao. Tvrtke i klijenti koji su se koristili njezinim uslugama zvali su je Sotona.

Nešto kao prizovimo vraga. Philip joj je kao dar dao napraviti nekoliko posjetnica: Sotona, pri Ëemu je t bilo u - 16 -

obliku malih ostiju. Bila je visoka i tamna. Seks je katkad sve što imamo, Ëesto bi mu znala reÊi, a onda bi, kao sistemska analitiËarka, razmislila i zakljuËila da je to prihvatljivo, možda idealno. U stanu u Rittenhouseu imali su dvije perilice za posue; jednu za prljavo, drugu za Ëisto, a izmeu njih nijednu policu. Bio je popriliËno siguran da ima fotografsko pamÊenje.

Meduze su se naizmjence hranile, u trzajima se uspinjale, poput padobrana dražesno ponirale. LelujajuÊi su Ëekale u redu pri dnu spremnika dok se jedna spuštala; tada bi se sljedeÊa lagano odgurnula uvis. Philip ih je oponašao rukom podignutom prema spremniku. Njihao je prste, skupljao ih, a onda ih otvarao u kišobran i spuštao ruku zajedno s meduzom.

“Jeste li drogirani?” upitala je Ëuvarica iza njega. “Jer ako jeste, morat Êu vas zamoliti da napustite zgradu. Dat Êu vam potvrdu s kojom se možete vratiti i broj koji možete nazvati i zatražiti pomoÊ.”

Okrenuo se prema njoj jer joj je glas zvuËao ugodno, grubo i oporo, ali mlado. Lice joj je bilo crno, s talijanskim nosom. Prelijepi New Jersey. Izraz joj je bio iskren, zabrinut, nepomiËan, pravo olakšanje nakon nestalne meduze.

“Nisam drogiran”, rekao joj je. “Nezaposlen sam.”

Njegov otkaz nije bio odviše odvažan, ali ipak dovoljno; dao ga je s dovoljno nepromišljene impulzivnosti da bude reakcija na njegov razvod i odavanje poËasti Irminu nestanku, njezinu daru. Mogao je reÊi njezinoj majci, samo joj natuknuti, dao sam otkaz, promijenio sam se, razoren sam, pogledajte što sam uËinio sa svojim životom.

Irma bi samo podigla obrvu, možda prekrižila ruke na prsima i izbacila bokove, ËekajuÊi njegov sljedeÊi potez.

Knjige su stigle za tjedan dana, dvije kutije veliËine hladnjaka sa zaštitnom ambalažom. Bile su spakirane po abe- 17 -

cedi, zaštiÊene od udaraca, a na njima je pisalo “lomljivo”.

Stavio ih je na police onako kako ih je stavila ona ∑ abecednim redom, ne obaziruÊi se na povijest, nacionalnost, žanr ili temu. Nadilazile su te podjele, a Philip je znao ∑ na neki naËin shvaÊao ∑ da ih je zbog toga imala. Zajedno su bile Ëudesne, u platnenim i kožnim uvezima, boja jarkih poput dragulja ∑ žute, zelene, crvene ili plave te strože crne i boje višnje. Nisu imale ovitke, a naslovi su bili otisnuti u zlatu, srebru, mjedi i željezu. VeÊinu je sama ponovno uvezala ili obnovila, upotrebljavajuÊi materijale i alate iz razdoblja u kojem su nastale. To je lako, rekla mu je, jer se od petnaestog stoljeÊa upotrebljava sliËan alat.

Da uem u knjigovežnicu iz osamnaestog stoljeÊa, objasnila je, bez ikakvih bih poteškoÊa sašila Defoeove prve sveske. Poput radionice njezine mentorice i njezina je izgledala kao muzej s batiÊima, prešama, šilima i noževima.

Podovi na kojima su radili zadržavali su mirise stare kože, pergamenta i lanenog sjemena. Gdjekad bi u njihovim mraËnim zakucima pronašao staklenku u kojoj se, u jantarnožutom lanenom sjemenu, namakala skorena knjiga, a sljubljene su joj se stranice poËinjale odvajati poput latica. Ako bi se predugo zadržao pored neke od tih staklenki, ona bi ËuËnula iza nje i zapiljila se u njega kroz ksantinsko ulje, uveÊana i iznijansirana lica koje se komeša oko usredotoËena pogleda. Gledala je njega, ne fosil knjige koji se linjao. Pomiješamo li je lagano drvenom žlicom, bockala ga je, cijela Êe se otopiti kao kocka šeÊera u Ëaju.

Njezinih pet romana stajalo je meu prvima, pod slovom A, toËno ispred Austen: dva plava, potom po jedan crveni, zeleni i žuti. Prva knjiga koju je izvukao iz zbirke, pošto je na police stavio taj 351 svezak, bio je njezin roman Teorija Petera Navratila, koji je završila kada joj je bilo trideset osam godina. On je bio Peter Navratil. Nikada to nije porekla ni pred njim ni pred prijateljima koji - 18 -

bi to opazili. U romanu se radilo o znanstveniku iz privatnog sektora koji u Michoacánu u Meksiku traži ženu.

U zelenom uvezu, ukrašena srebrotiskom, knjiga je mirisala poput nove bejzbolske rukavice i zapucketala kada ju je otvorio.

U stanju pojaËanog samougaanja Philip je proËitao vlastitu priËu. Brojevi su bili njegov prvi jezik, rekla je Ëitatelju. Kao pravom dvojeziËnom djetetu, Peterova su dva jezika ometala jedan drugi u ranom razvoju do te mjere da su ga zabrinuti uËitelji i pedijatri isprva proglasili djetetom s poteškoÊama u uËenju ∑ u to doba, retardiranim. No negdje u drugom razredu, nakon noÊi provedene u Ëitanju majËine knjige iz astronomije, njegova su se dva jezika meusobno oprašila, a onda procvala. Odjednom je govorio i Ëitao engleski kao svi drugi u razredu. No brojevi su bili drugaËiji. PomoÊu njih, svog prvog jezika, doživljavao je i tumaËio svijet. Postao je školska atrakcija.

ZavjereniËka skupina uËitelja izazvala bi ga brzim, dugaËkim nizovima usmenih jednadžbi u kojima bi se miješali zbrajanje, oduzimanje, množenje, dijeljenje, kvadriranje i korjenovanje. Njegov je odgovor uvijek bio toËan i dan odmah po završetku izgovorenog slijeda. Nastavnici bi noÊima smišljali nizove, dvaput provjeravali njihovu toËnost te ih pomnjivo izraËunavali služeÊi se olovkom, papirom i novim elektroniËkim kalkulatorima. A mali bi Peter svaki put za manje od sekunde uništio njihove napore. Školska su gledališta pljeskala. Isprva mu je godio njihov pljesak. Onda se zbog njega poËeo osjeÊati Ëudakom. Aplauz je poËeo doživljavati kao svojevrsne udarce gledateljstva, osjetno odgurivanje koje je poruËivalo: kloni nas se. Odustao je od nastupa.

Njegov je talent imao ograniËenja. Kao djeËak briljirao je u veÊini mentalnih izazova, kao primjerice u šahu. No Peter ga je igrao numeriËki, tako što je svakoj figuri pridavao brojËanu vrijednost ∑ kraljica je vrijedila devet pje- 19 -

šaka, lovac i konj po tri ∑ i predviao njihove pokrete kao brojeve kvadrata na mreži sastavljenoj od njih 64. Tim je pristupom pobjeivao dobre igraËe, svakako veÊinu osmoškolaca, no gubio od prostornih virtuoza. Njegovo je razumijevanje pisanog engleskog bilo bolje od prosjeka, ali samo zato što je pripisivao brojevne vrijednosti i uzorke vrstama rijeËi i drugim gramatiËkim kategorijama. Poznavao je glagole, imenice, pridjeve i priloge zato što ih je morao izbrojiti i postaviti u omjer s ukupnim brojem rijeËi.

U petom razredu bio je u stanju dijagramski prikazati bilo koju reËenicu pristupajuÊi joj kao jednadžbi. ReËenice su mu bile savršene. Njegovo je doslovno razumijevanje bilo savršeno. ReËenicama je mogao jasno definirati misli, ali one nisu mogle voditi njegove misli. Sastavci su mu bili prihvatljivi, precizni, primjereni i posve neprovokativni.

Dijete se isticalo u glazbi, ali samo do stanovite mjere.

Njegovi roditelji, presretni kada je na poËetku profesor klavira spomenuo Ëudo od djeteta, otrijeznili su se Ëuvši njegov kirurški stil i glazbu koju su na natjecanjima svirali drugi djeËaci i djevojËice. Peterov otac, muzikolog, no još više roditelj koji obožava dijete, priznao je da ga sinovljevo sviranje ostavlja ravnodušnim. Nekim se sucima svialo njegovo sviranje, te je osvojio dvije medalje. Ne mogu sa sigurnošÊu reÊi koliko je daleko dosezalo Peterovo matematiËko shvaÊanje svijeta. Je li osjeÊaje mjerio u jednadžbama? Je li ljubavna strast bila podijeljena tugom kroz drugi korijen vremena? Je li brojio svoje udahe? Je li brojio suze?

Philip se lecnuo i zaklopio knjigu. Poznavao je pripovjedaËicu i prepoznao njezinu bol i muku. Vratio je knjigu na pripadajuÊe mjesto na polici, predzadnje u nizu od njezinih pet prekrasno uvezanih romana. Sašila je pet primjeraka svake od njih i pomnjivo ih razdijelila prijateljima. Zadnja knjiga koju je napisala, a koja je sada i postala posljednja, bila mu je nerazumljiva. Pod naslovom - 20 -

OtkliznuÊe upravo je to Ëinila dok ju je Ëovjek pokušavao Ëitati. Nedovršeni su se prizori Ëesto izmjenjivali, odlomci se ponavljali, samo da bi ih onda zamijenili oni neposredno nakon njih. ReËenice su se vraÊale pokušavajuÊi se razjasniti. I u tom je romanu postojao lik koji se temeljio na njemu, no nikada nije otišao dovoljno daleko s Ëitanjem da sazna što se s njim dogodi. »ekajuÊi tog tjedna da dou knjige, pripremio je novi stan koji je za mjeseËnu najamninu dobio u ciglenoj trokatnici u nizu, toËno iznad Baum’sa, duÊana odjeÊe, uz staru tramvajsku prugu. UliËna mu je buka pomagala da zaspi. San mu je cijelog života bio niz toËki i crtica ispresijecan buenjima. UliËna buka, zvukovi drugih koji su se kretali noÊu, služila mu je kao najdjelotvornije sredstvo za smirenje. Linija koja je vozila Jedanaestom ulicom te pozivi, šaptanje, kašalj i pijani smijeh putnikâ pri ukrcavanju i iskrcavanju milujuÊi su ga vraÊali u san u njegovu novom stanu. »ak i kada bi tramvaj odradio posljednju vožnju u jedan po ponoÊi, usporedne traËnice utaknute u asfalt kao da su magnetskom silom privlaËile zaostale philadelphijske noÊne ptice. A ako bi mu san i dalje izmicao, Philip je preko trenirke mogao prebaciti jaknu, odšetati do Finn McColl’sa iza ugla na Sansomu i popiti viski u zamiranju koje vlada u tri sata po ponoÊi. Barmeni su, bez zvuka, na televiziji puštali reklame za opremu za vježbanje i punili zdjele od lažnog drva veoma slanim prženim graškom. Viski, spoznaja da noÊu ništa uistinu ne nestaje, hladna šetnja natrag do stana i lutke s odijelima iz Eisenhowerove ere u Baum’sovim izlozima zajedniËki bi ga otpratili natrag u san. Garsonijera s mrljama od Ëaja na bijelim zidovima sa štukaturama imala je sve što je trebao. Kupio je krevet, stol i stolac. Od Vojske spasa u talijanskoj Ëetvrti kupio je naslonjaË za Ëitanje od nebeskoplave umjetne kože te limeni stoliÊ za svjetiljku i piÊe.

- 21 -

Uživao je u zvuku metala svaki put kada bi spustio piÊe na stalak, Ëašu za viski teška dna koju je kupio u istom duÊanu rabljene robe. Kupio je, naravno, i police za knjige.

One su bile nove. Police od solidnoga Ëvrstog javora, bez Ëavala i ljepila, koje su izradili Menoniti iz okolice Harrisburga koštale su više od svega ostalog što je kupio, ukljuËujuÊi i najamninu te polog za stan.

OsiguravajuÊa kuÊa dopustila mu je da zadrži prijenosno raËunalo, sada oËišÊeno od svih informacija. Uz njega je dobio i dodatnu tipkovnicu, Ëijom su desnom stranom dominirali brojevi te matematiËki i trigonometrijski znakovi. To je raËunalo stavio na goli stol zajedno s limenim podmetaËem koji je uzeo u baru u Južnoj ulici. Bi li brojevima mogao napisati priËu, upitala ga je jednom. Ja bih ti je pomogla prevesti. Prevodila je sa španjolskog, portugalskog, pomalo s francuskog i talijanskog, iako je uporno tvrdila da nijedan ne govori dobro.

U danima u kojima je Ëekao da dou knjige mnogo je trËao po Penn’s Landingu, s kojeg se pruža pogled na Delaware i njegove dokove, brodogradilišta i jedrenjake pretvorene u muzeje. Ili bi podzemnom željeznicom otišao do Penna i trËao uz Schuylkill, po njegovoj zelenoj zoni s pokrovom od platana. Još uvijek u odjeÊi u kojoj je trËao, stao bi pokraj sunËanog sata sa žabom na Trgu Rittenhouse i promatrao zaposlene kako hitaju na mjesta gdje Êe ruËati. Kada bi navala jenjala, i sam bi ruËao, pojeo jogurt ili juhu u jeftinoj Ëajani, ËitajuÊi matematiËke i fizikalne teorije. Ako bi naišao na Ëajanu koja nudi boršË, uzeo bi ga i poprskao jednadžbe sjajnim mrljama soka od cikle.

Za vrijeme posljednjeg proljetnog snijega ∑ morao je biti zadnji ∑ trËao je uz Schuylkill i gledao kako bijele pahulje nestaju iznad trave i novih listova platana, a onda, drugi put tog dana, opet trËao uz Delaware i gledao kako snijeg isparava nad vodom koju je zagrijala plima. Trajekt za

- 22 -

Camden usijecao je neveliku brazdu kroz snježne pahuljice, kondenzacijski trag koji bi ih zavrtio ustranu prije no što bi ih otopio. »im je postavio elektroniËku poštu, primio je dopis od osiguravajuÊe kuÊe kojim ga mole za konzultantske usluge na kratkoroËnom investicijskom projektu. Prihvatio je pod uvjetom da radi iskljuËivo od kuÊe. Druga elektroniËka poruka došla je od jednog od glavnih konkurenata osiguravajuÊe kuÊe, koji je tražio istu uslugu na smiješno sliËnom investicijskom projektu. Uljudno je odbio zbog sukoba interesa. Kako zbrojiti rizik u svom životu, upitala ga je u trenutku frustracije. Brojevi se uvijek slože sami jer su takvi. Znam da je kompliciranije od toga. Da su Ëesto potrebni tjedni da se jednadžbe razmrse, da su im svojstveni vrhovi i doline, gdjekad i koja zagonetka, te da ukljuËuju eksperimentiranje. No moraš otiÊi nekamo gdje govore drugim jezikom, gdje moraš misliti na drugom jeziku. Gdje na kraju sanjaš na drugom jeziku. Doi sa mnom. Mogu ti prevoditi. U to je doba bio u braku s prvom suprugom Rebeccom, isto matematiËarkom, koja je takoer bila mišljenja da jednostavnu jednadžbu uvijek vrijedi prouËiti.

TreÊa je poruka bila poziv od Nicole, njegove pastorke iz prvog braka. Poruka je, kao i obiËno, bila iznimno kratka: budi tamo. Iako se dva mjeseca nije Ëuo s njom, znao je i kada i gdje. Znao je i da je zacijelo usred jedne od svojih takozvanih morskih mijena, da joj obitelj zadaje muke i da mora razbistriti glavu. Znao je Ëak da Êe i u njezinu izgledu biti neka promjena. Kao brucošica na Rutgersu, vlakom Êe brzo doÊi iz New Brunswicka da ga vidi, da se s njim utrkuje. Philip se pitao mogu li i drugi osjetiti promjenu u njemu i kako. I hoÊe li ona ∑ Nicole ili Irma ∑ tu promjenu u njegovu životu proglasiti morskom mijenom. Nije to promjena u moru, rekla mu je jednom

- 23 -

pastorka, nego preobrazba koju izaziva more. Budeš li obraÊao pozornost, vidjet Êeš i osjetiti da je i ozraËje oko mene drugaËije.

Tako je u subotu, usred tjedna priprema, nakon pedeset minuta jutarnjega konzultantskog rada otrËao s Nicole kroz centar Philadelphije desetkilometarsku utrku od rijeke do rijeke. Postigao je osobni rekord, nadmašivši onaj od prije dvadeset godina kada mu je bila dvadeset jedna i kad je veÊi dio dionice pretrËao s Irmom prije no što se na samom kraju odvojio, izbrojivši svaki od zadnja 243 koraka i svih 48,6 izdaha. Podijeli korake s pet i dobiješ izdahe u solidnom tempu.

Nicole se na startu utrke pojavila neposredno prije no što je opalio startni pištolj. S obzirom na tako kasni dolazak znao je da se sigurno skrivala u gomili, gledala ga kako je traži, pokušavajuÊi uoËiti veseli li se što Êe je vidjeti ili je usplahiren ili tek indiferentan, zaokupljen samo željom da dobro trËi. Prišla mu je odostraga i iznenadila ga udarcem u rame. Nasmiješila se, podigla obrvu pa kimnula prema naprijed upravo kad je starter podigao pištolj i opalio. Bila je bolja od njega za trideset sedam sekundi, pravu vjeËnost, a tijekom utrke nijednom je nije vidio.

Dok se naprezao trËeÊi, probijao kroz bol u prsima i bedrima, uspio ju je tek letimiËno vidjeti, toliko mu je dala prije utrke. Osmijeh, podignutu obrvu, kimaj. Nije viao Nicole onoliko koliko je želio kada joj se otac vratio u život i život Rebecce. Nije li to kao kad izgubiš u utrci pošto si vodio u posljednjoj dionici, upitala ga je Irma.

Ispada da si tek rezultat predomišljanja.

Nicole je pronašla Philipa kada je, teško dišuÊi, ali nasmiješen, izašao iz ciljne ravnine. Zajedno su ispod stabla uz rijeku pojeli pecivo i popili sok od ananasa koje su dijelili sponzori utrke. Istegnula se na travi kao da je ljeto, a ne proljeÊe. VeÊ je bila preplanula, a svjetlo ranog sunca na tetivama nogu i ramenima poprimalo je oblik krhotina.

- 24 -

Kosa joj je bila sjajna i prošarana kao iz drugoga godišnjeg doba, kao da je mnogo plivala, i bila skupljena u nešto manje sportski konjski rep, gotovo punu. Znao je da je ako uistinu nešto želi saznati ne smije pitati za nju, ni za jednu njezinu muku. Povezanost s Nicole bila je elegantno, nemilosrdno hajzenbergovska, što je, kako je sazrijevala, postajalo sve izraženije.

“SjeÊaš li se Irme?” upitao ju je kad mu se disanje smirilo.

“Tvoje knjiške prijateljice. Naravno. Vodio si mene i Sama na piknike s njom. Uvijek Êemo ih se sjeÊati. Nisu to bili toliko piknici, više frizbi nego hrana. Sam se uvijek brinuo da Êe te ona preoteti mami. Ha. Uvijek bi pokazao prstom i rekao ‘Vidi!’ kad bi sjedio sam s njom. Kad god bi došla u kuÊu, uhodio ju je.”

Philipa je iznenadio njezin odgovor, koliËina rijeËi. “Je li ikada išta vidio?”

“Ne znam”, odgovorila je. “Ali znam da ga je jednom ulovila. ZaprijeËila mu je put rukom ∑ bila je jaËa no što je izgledala. Rekla mu je da mu je, ako je želi uhoditi, bolje biti spreman na ono što bi mogao otkriti. To ga je prestrašilo.”

Nastavila se istezati, ispružila jednu nogu te vršcima prstiju povukla vrh tenisice i usmjerila se na njega, posve ravnodušna prema rijeËima ∑ njegovim ili svojim. Philip je osjetio kako mu se mišiÊi poËinju hladiti i ukruÊivati dok je sjedio na travi. »ekao je da ga pita zašto je spomenuo Irmu, nekoga toliko dugo odsutnog iz njezina života, vjerojatno zaboravljenog. No ona se ponašala kao da su razgovarali o vremenu. Što je preciznije u nekom trenutku odreen položaj, kaže Heisenberg, to je teže precizno znati brzinu, i obratno.

“Nestala je”, rekao joj je.

Nicole je istegnula lea, izvila ih u luk, Ëelom dotaknula koljeno. Nije bio siguran da ga je Ëula. Onda...

- 25 -

“HoÊeš reÊi da ste izgubili vezu?” Zadržala se u tom položaju, dodirujuÊi vrhovima prstiju kao balerina vrh tenisica, s nosom toËno iznad koljena.

“Ne. Itekako me kontaktirala. Poslala mi je sve svoje knjige.”

Ljupko je ustala, raširila ruke, okrenula dlanove prema gore, za devedeset stupnjeva u ruËnom zglobu. Polako je pogledala jednu pa drugu ruku.

“Sve?” “Sve; tristo pedeset jednu”, odgovorio je.

“To i nije baš neki nestanak. Što Êeš uËiniti?”

“ProËitati ih”, odgovorio je.

“Mislila sam na nju. HoÊeš li je potražiti?”

“Kad smislim kako bi se to moglo.”

“Samo poËni. Mrzim matematiËare”, rekla je izvivši se dalje od njega, podigavši ruke i spojivši vrhove prstiju iznad glave. “Kad se samo sjetim da sam jednom imala ne jednog, nego dva roditelja matematiËara.” Istegnula je vrat unazad, s jutarnjim suncem na licu, lagahno, gotovo prezirno, zatvorenih oËiju. No bilo je na njemu i tuge, u preprkosno podignutoj bradi i drhtanju trepavica. Ne bi se bio iznenadio da je vidio podrhtavanje brade. U velikoj se mjeri osjeÊao kao oËuh ∑ bivši oËuh ∑ kojem nije dopušteno zabadati nos. Vjerojatno neka nevolja s deËkom, propitivanje vlastitog mjesta u svijetu, fakultetskom svijetu, novih puteva koji se ukazuju. Sve gore spomenuto, pomislio je. Za razliku od veÊine, ona i njezin brat nikada nisu govoreÊi pokušavali doÊi do otkrivenja. Stjerani u kut, i vas i sebe odveli bi na stranputicu, poput pogrešno uvrštene formule u opsežnom dokazu.

Nicole je bilo osam, a Samu sedam godina kada im je Philip ušao u život. Nije znao što bi s njima, pa ih je pouËavao sportovima. Kupio im je bejzbolske rukavice, odveo na Sourland fields i do sumraka im udarajuÊi dodavao niske lopte. Nicole i Sam naizmjence su hvatali - 26 -

loptu kao igraË druge baze i meubazni igraË, ali po tome kako je oduševljeno ËuËala shvatio je da je Nicole draža pozicija meubaznog igraËa. Pronašli su košarkaško igralište u predgrau, na travnatim obalama rijeke Raritan, te ih je nauËio skok-šut. NauËio ih je trËati na 100, 5000 i 10.000 metara. Kada su jerseyjske šume mijenjale boju, a oni igrali ameriËki nogomet, on je bio dodavaË, oni su hvatali loptu. A onda je Nicoleina ruka ojaËala, pa su se izmjenjivali u toj ulozi. Osmišljavali su poteze i kombinacije, iscrtavali ih u pijesku terena, a onda ih realizirali na travi vanjskog. Pokazao im je kako bacati potkove na štap i kako dodati frizbi na sve moguÊe naËine. Nikada im nije pomagao s domaÊim zadaÊama niti im je govorio o matematici. Njihov je uspjeh u školi trpio, ali su prvi put u životu, po rijeËima njihove majke, Ëvrsto spavali. Na njihova pitanja još uvijek nije odgovoreno, ali su im tijela umorna.

Dvije bivše supruge ostavile su ga zbog ista dva razloga.

Kao prvo, osjeÊale su se iskljuËene zbog njegova poimanja svijeta ∑ njih ∑ u brojevima, omjerima i jednadžbama.

Rebecca, profesorica matematike, snažno je doživljavala to iskljuËenje, onako kako se antropolog na terenu može poËeti osjeÊati kad poËne razumijevati suštinske i neuklonjive osnove kulture koju izuËava. Je li osjeÊala zavist, olakšanje, smetenost, prazninu ili nešto drugo? Kao drugo, smatrale su da ima odviše razumijevanja. Premda su mogle potaknuti sve druge strasti u njemu, nikada nisu mogle potaknuti njegov gnjev. Možda je to bilo u nekakvoj vezi s prvim razlogom, njegovim inherentnim prigrljivanjem brojeva i racionalnosti koju su donosili. Ali upravo zato što ih je uvijek razumio, Rebecca i Beatrice imale su osjeÊaj da ih ne razumije dovoljno dobro. Svi žele imati nešto unutarnje što se ne može razumjeti, no on im je to uskraÊivao. U Teoriji Petera Navratila Irma kaže kako u svoje jednadžbe nikada nije uvrstio sebe.

- 27 -

Negdje na poËetku priËe, tijekom dugaËke vožnje Petera Navratila do Michoacána, utvruje kako je to posljedica ograniËenosti njegova talenta. Dobro je razumio teoriju matematike. Zapravo, dobro je razumio svaku dobru teoriju jer je njezine elemente mogao prevesti u brojevne vrijednosti, njezinu logiku u jednadžbe. »esto je doraivao formule i jednadžbe novih matematiËkih teorija, koje bi proËitao Ëim bi ih objavili, a onda te elegantne preinake slao autorima. Jednom ili dvaput godišnje dobio bi od nekog autora ili urednika rukopis za zamolbom da provjeri matematiËki dio. No Sylvia, pripovjedaËica, bilježi da sam nije mogao postaviti teoriju. Prema njezinoj teoriji o Peteru Navratilu, razlog tome ležao je u Ëinjenici što u jednadžbe nikada nije mogao uvrstiti samog sebe. Nije se mogao razviti u teorijskog matematiËara. Mogao je samo najbolje raËunati, biti najbolji statistiËar, najbolje orue shvaÊanja. Osjetiti ga, razumjeti, možda i voljeti bilo je moguÊe jedino ako bi ga se koristilo. Ali, tvrdi pripovjedaËica, samo onako kako se on koristi svojim najdragocjenijim brojevima ∑ ne da bi manipulirao, nego slijedio i vidio.

Kada su se on i Nicole otpuhali od utrke, Philip ju je poËastio ruËkom u Carman’su, nedaleko od pruge Jedanaeste ulice, gdje su razgovarali o njezinim izgledima da ue u košarkašku i softbolsku ekipu Rutgersa. U Carman’su bi vas konobari i konobarice uvijek upoznavali s drugim gostima ∑ tako su razgovori bili otvoreni za sve.

Tog je popodneva Nicole dobila savjet u vezi sa svojim skok-šutom od profesora povijesti s Penna, koji je sve prisutne vratio u dane crnih tenisica Boba Pettita. Uz omlet i pržene naribane batate pokazao je toËni položaj ruke prije ispuštanja lopte. Sama Carman, lijepa poput kraljice Roller Derbyja, pokretima je, bez rijeËi, oponašala toËne kretnje Pettitova skok-šuta dok ju je profesor povijesti pouËavao. Upravo su pozornost i njezina tangenta bile - 28 -

ono Ëemu se Philip nadao, zbog Ëega je tu doveo Nicole.

I premda se Nick nije baš smijala, podigla je lice prema njima s kutom zanimanja i razmatranja. Kada su pojeli, Philip ju je ostavio da ostatak subote sama uživa u gradu, uvjeren da je to ono što želi. Na ploËniku pred restoranom stajala je plava pasja kuÊica. Natpis iznad njezina malog luka upozoravao je kako pas u njoj “nije nužno dobar”.

Philip je provirio ispod luka. Nicole mu je prišla odostraga, vrativši se ploËnikom. Skupila je ruke ispred usana kao u molitvi.

“Bi li još malo trËao sa mnom?”

Podcijenio je njezinu tugu. U njoj je bilo tjeskobe, koja ju je okružila. Davala joj je obris, pripravila da je odsijeËe.

Zastenjao je i protrljao lea. Kukovi su ga boljeli od jutrošnje utrke, listovi i tetive stražnje lože bili su mu napeti, a tetive u svodu lijevog stopala upaljene. Želudac mu je bio pun i pospan. Nebom su se protezali tanki zimski oblaci, hladeÊi ono što je poËelo kao topao proljetni dan.

“Molim te?” zamolila je. “Samo laganih pet milja?”

Jednostavna ali važna molba nekoga do koga mu je stalo, podijeljena vremenom plus sposobnost. ZapešÊem je gnjeËio pregibni mišiÊ desnog boka “Naravno, Nick. Laganih pet. Pokazat Êu ti svoju novu rutu.” Pružio je ruku da je povede. Iznenadila ga je primivši je, bez rijeËi, bez osmijeha, ne gledajuÊi, ali Ëvrsto i suzdržano, što ga je zabrinulo.

Kada je, na nagovor njihove majke, prvi put nekamo sam odveo Sama i Nicole, postojali su za njega tek kao dva broja koja su predstavljala njihovu dob ∑ samo 7 i 8 po oblaËnom popodnevu, na Sourland fields. Nisu mu se obraÊali, niti su ga gledali dok su se po travi unutarnjeg polja kretali u besciljnim, polaganim odskocima, Brownovu gibanju poput živih stanica. Dao im je novu loptu, kape i rukavice s logom Philliesa, prve darove koje im je - 29 -

dao, a obje su rukavice navukli na pogrešnu ruku. Sam je gotovo istog trenutka stavio rukavicu preko lica i pogledao sestru kroz pukotine. Budi dobar, prekorila ga je.

Odgurnula je rukavicu sa Samova lica i popravila mu kapu. Philip im je pokazao kamo da se postave izmeu baza. Kada je udario prvu nisku loptu, brzo je prošla izmeu njih na svom putu prema vanjskom dijelu igrališta dok su je Sam i Nicole gledali tek nehajno okrenuvši glave.

Nicole je sve prva shvatila i napravila poËetni korak prema lopti. No nakon prvoga koraka stala je, pustila da joj mlai brat sve shvati i otrËi prema lopti. Prvu je loptu, kao da je roen za to, bacio sestri, koja ju je uhvatila s jednakom lakoÊom pokreta. Ili su pravili budalu od njega tom bratsko-sestrinskom osvetom majËinu udvaraËu, ili su bili neotkrivena sportska Ëuda, Ëista poput cijelih brojeva. Philipa nije bilo briga. Fascinirali su ga oni, njihove male interakcije. Kako je Nicole prva krenula, a onda pustila brata. Pustila da ode i bude prvi. Istog trenutka poËeli su za njega postojati kao neotkriveni brojevi, ona tangencijalna do opreza, on obilježen eksperimentiranjem, ali oboje na djelu u sklopu istog dokaza.

Kada su, jednog mraËnog ponedjeljka popodne, Irmine knjige napokon stigle, složio ih je na police po abecedi, onako kako ih je spakirala. No planirao je pristupiti im koristeÊi se uzorkom 3, 4, 7. To je, Ëesto je objašnjavao Irmi, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih formula za dobivanje reprezentativnog uzorka bilo kojeg konaËnog skupa. Tri je prvi prosti broj, osim jedinstvenog sluËaja broja dva, Ëetiri prvi složeni broj, a njihov je zbroj sedam, još jedan prosti broj. Cijeli brojevi tri, Ëetiri i sedam funkcioniraju kao magnetski impulsi u titranju njihala. Irma mu nikada nije dopustila da joj potpuno objasni formulu, kolutala je oËima Ëim bi se pojavila dosada (prva varijabla n), potom stenjala, a naposljetku hinila da teškom mukom - 30 -

hvata kisik. Prvi izraËun, prvi titraj njihala primijenjen na Irminu zbirku, doveo ga je do Borgesovih Izmišljaja, prevedene verzije. Primijetio je da je svezak neposredno ispred njih na polici izvorni španjolski tekst te se sjetio kako mu je jednom rekla da bi Borges to tako želio. Philip nije imao pojma što je time htjela reÊi. Ništa nije znao o autoru osim da je bio slijep. Nikada nije proËitao ništa njegovo.

Stavio je Borgesa na limeni stalak pored naslonjaËa, nalio burbon s ledom u nedavno nabavljenu Ëašu za viski, namjestio zaslon svjetiljke pa sjeo. Podigao je Ëašu te nazdravio Irmi i njezinoj zbirci.

“Ako ništa drugo, lijepa je”, rekao je. Bile su to Irmine omiljene rijeËi odobravanja. Upravo tada osjetio je navalu tuge, iznenaujuÊe privlaËenje sve veÊeg vala koji ga nije pustio. Ostavljam svoje knjige Philipu. NeËujno je zaplakao zbog nje, iznenadnosti i konaËnosti njezine zbirke na policama od javora. Zapitao se hoÊe li ikada dokuËiti što se dogodilo. Kamo je otišla. Njezino skrovište može biti bilo gdje gdje se skupljaju knjige, na bilo kojem jeziku i u bilo kojem obliku. A lokacija joj se može mijenjati ovisno o raspoloženju i onom što otkrije. Iznova je razbijao glavu pitanjem zašto je knjige ostavila njemu. Isprva mu se Ëinilo da je jedini od njezinih prijatelja koji veÊ nema veÊinu tih djela. Ona bi zasigurno tvrdila da je, od svih osoba koje poznaje na svijetu, on ona kojoj knjige najviše trebaju. No dok se spremao krenuti s formulom 3, 4, 7, uzorkom koji Êe ga, provede li ga do kraja, dovesti do cjelokupnog tristo pedeset jednog odabira naizgled sluËajnim redoslijedom, a da se nijedan ne ponovi, dojmila ga se njihova vrijednost, koliko vrijede same po sebi i koliko su vrijedile njoj.

Otvorio je Borgesa.

Dobro došli u moj svijet, pisalo je u olovci na slobodnom predlistu. Daleko ispod toga bio je, takoer u olovci, Borgesov potpis. Trag se u Borgesovoj ËrËkariji Ëinio izra- 31 -

žajnijim. Prostor izmeu pozdrava i potpisa kao da je isto pokazivao da su dva zapisa bila naËinjena odvojeno, da su ih napisale razliËite ruke u razliËito vrijeme. No Borges je bio slijep. Možda je dok je na brzinu potpisivao tekst izgubio osjeÊaj za prostor na stranici. Philip je podigao stranicu prema svjetlu. Rukopis pozdrava i potpisa bio je, do neke mjere, usporediv. Uz pomoÊ svoga straniËnika, desetcentimetarskoga bakrenog ravnala, izmjerio je milimetre izmeu slova. Okrenuo je stranicu. Drugi predlist i natpis u olovci: Nije važno.

Napravio je pokret kao da Êe ustati iz naslonjaËa, zastao, otpio gutljaj burbona i naslonio se. Tijekom sljedeÊih šest dana proËitao je osamnaest priËa iz knjige. Svidjele su mu se. Borges je bio matematiËar. On je bio u stanju napisati priËu u brojevima. Na kraju svake priËe Philip je želio pitati Irmu: zašto nisi inzistirala da ih proËitam?

Zašto se dok smo s tvojim prijateljima sjedili za stolom, nisi okrenula prema meni i rekla: “Ove uistinu moraš proËitati, Pipe”? Uvijek se koristila tim imenom kada su pili s njezinim prijateljima, a ona mu se morala obratiti kako bi im svima pomogla da izrone iz tamnih dubina prepirki o pisanju i smislu. Znala je koliko ga to ime srdi, a on koliko nju srdi potreba da se ona i njezini prijatelji obrate njemu, jedinom koji je u tim seansama još uvijek plutao na površini.

U Izmišljajima mu je najdraža bila treÊa priËa, “Lišaj”, pripovijest o grobaru u Alcala de Henaresu koji meu natpisima na nadgrobnim spomenicima otkrije prvi kod, onda drugi u kosinusima njihovih lukova, potom još jedan u datumima smrti. Pokušao je zaruËnici pokazati što je otkrio, no preplašio ju je, pa je otišla. No ono do Ëega su ga grobovi dovodili kada je pomnjivom triangulacijom triju kodova otkrio zadnji kamen, bilo je izgubljeno. Natpise na posljednjem nadgrobnom kamenu izjeo je prelijepo rašireni lišaj Ëiji svijetli rubovi sadržavaju samu priËu.

- 32 -

Borges, ili barem Ëovjek u priËi poistovjeÊen s Borgesom, ne obazire se na grobarevu objavu poraza i oËajniËki pokušava ostrugati lišaj.

Philip od priËe nije mogao zaspati, postao je besaniji no što je bio. Prvo je razmišljao o noÊnom trËanju, o tome da pretrËi laganih pet milja pod svjetlima Penn’s Landinga.

No “Lišaj” ga je na neki naËin preplašio, ostavio u strahu od mraka ∑ a obale Delawarea bile su mraËne. Uputio se »etvrtom ulicom i prikljuËio ljudima i svjetlima Južne ulice. Ljudi na ploËnicima rastvarali su tamne kapute, polako postajuÊi svjesni da se zrak zagrijava s dolaskom proljeÊa, i otkrivali ležernu odjeÊu živih boja ispod mrke vune i filca. Vidio je dekoltee i tetovaže na tamnoj koži.

Osjetio je miris znoja, parfemâ i duhana. Ljudi su govorili glasno, smijehom prekidali reËenice, ne obaziruÊi se na prometne znakove i pješaËke prijelaze. Ipak, bilo je oklijevanja u njihovu kretanju i glasanju jer je svaki drugi zapuh vjetriÊa donosio sa sobom hladnoÊu. Iz klubova i kazališta izlazili su ljudi koji su tražili naËine da produže noÊ.

Philip je ušao u klub TLA provukavši se kroz gomilu što je izlazila iz njega. Izmeu mnogih praznih barskih stolaca odabrao je jedan uz šank pod kutom. Kroz široko otvorena vrata ulazio je noÊni zrak. Glazba koju su tehniËari slušali dok su raspremali pozornicu bila je, pretpostavljao je, Sampsonov “Demetar u travi”. Truba je bila prigušena, odmor za njihove uši. Sve je bilo obojeno plavom svjetlošÊu pozornice. NaruËio je burbon s ledom, a dok je zaigrano kružio Ëašom po šanku, žena, koja ga je podsjetila na Irmu, sišla je s mjesta za susjednim krakom šanka i sjela pokraj njega, iako jedan stolac dalje. Bocu piva stavila je izmeu njih kao objavu.

Kada se na plaviËastoj svjetlosti nagnula prema šanku, sliËnost s Irmom poveÊala se, toliko da mu je zatreperilo srce. No tada se upitao hoÊe li itko iole nalik na nju moÊi - 33 -

ikada postiÊi vlastitu prepoznatljivost u kovitlacu koji je ostao iza nje, je li to jedna od mnogih malih cijena koje Êe zauvijek plaÊati, pogledom slijediti njezine boje i dojmove, tražiti utore ostavljene u njegovim Ëulima. Žena ga je sumnjiËavo pogledala, možda ËitajuÊi mu neke misli, spremna ustati i otiÊi prije no što on uspije izgovoriti uobiËajene rijeËi kojima se ljudi obiËno obraÊaju jedni drugima u baru. Umjesto toga se meutim, zabavljeno šireÊi oËi, otvoreno okrenula prema njemu, a onda podigla bradu u nekoj vrsti izazova.

“Jednostavno mi je draže kad je svirka gotova”, rekao joj je osjeÊajuÊi se pod njezinim pogledom primoranim objasniti svoj kasni dolazak.

“Fajrunt”, rekla je gledajuÊi barsko ogledalo i uživajuÊi u rijeËi Ëiji joj je kraj ostao izmeu zuba.

“Da”, odvratio je kada se okrenula i pogledala njega.

“Ono što tada radimo.”

“VeÊina odlazi. To je fajrunt. To ga Ëini vrijednim.”

Palcem i srednjakom lagano je poravnala pivo na šanku.

Zatim je podigla piÊe, nagnula ga prema nosu i vratila toËno u njegov vodeni otisak. Pogledala ga je kao da ga poznaje mnogo bolje.

“Nisam mislio...” Privukao je bliže viski. “Nisam mislio mi kao drugi ljudi.”

“Mislili ste kao vi i ja?” rekla je prije no što je uspio nastaviti.

“Ne baš. Ja...”

“Onda vi i netko drugi? Vi i svi ostali?”

Otpio je gutljaj i nježno spustio piÊe jednom ga okrenuvši. Potom je istovjetno namjestio njezino pivo, dva poravnata piÊa. “Vi i ja”, rekao je. “Ovdje.”

Na kraju joj je rekao za Borgesovu priËu. Igrala se kineskom slamnatom tubom u bojama meksiËke zastave.

Oba su joj kažiprsta bila uhvaÊena u krajevima tuljca dok

- 34 -

je slušala ili nije slušala Philipa. Iako glupavo zarobljene, ruke su joj bile elegantne, prsti ravnomjerno razmaknuti, u adagiu. Tamna joj je kosa bila raspuštena, osim malog izblijedjelog uvojka uredno spletenog u pletenicu, plavog na svjetlu pozornice. Izgledala je meksiËki ili talijanski ili portorikanski ili židovski ili libanonski ili jednostavno iz New Jerseyja. Mogla se nasmijati jednom stranom usta.

“VeÊ sam vas vidio”, zastao je da joj kaže dok je iznosio sažetak Borgesa. “Jesam.” Nadao se da Êe rijeËi zazvuËati iskreno utka li ih u prepriËavanje pripovijetke. »inilo se da ju je barem zabavilo.

“Znam da nisi tip koji bi sad pošao sa mnom doma”, rekla mu je kada je završio s Borgesom i objasnio zašto se zbog njega prepao mraka. Oslobodila je prste iz pletene tube. “Moj je broj na ovome”, rekla je pruživši mu igraËku.

Njezin miris, svježi katran, zadržao se nakon što se odmaknula od šanka. Otišla je uz niz pokreta koji su joj prinijeli tijelo blizu njegova lica, a onda ga iznenada odmaknuli od njega. Kroz prorijeenu gomilu otišao je od Južne do Jedanaeste ulice. Posljednji tramvaj otišao je prije sat vremena, pa se prepustio hodanju po apokaliptiËnom odsjaju praznih stajališta. Žena iz bara našla ga je. Zaustavila se pokraj njega na vespi.

“Mislila sam da se bojiš mraka”, rekla je.

Prihvatio je njezinu ponudu da ga povede i nježno je držao oko struka dok je zujala Jedanaestom ulicom. Na svakom crvenom svjetlu pritisnula bi donji dio lea o njega kako bi nogama obuhvatila motocikl. Znao je da osjeÊa njegovu erekciju, koja se nije smanjivala izmeu zaustavljanja, nego se, zapravo, pojaËavala u išËekivanju svakog nadolazeÊeg crvenog svjetla.

“Oprosti”, rekao je nakon Ëetvrtog, osjetivši njezin poluosmijeh.

- 35 -

Ostavila ga je pred njegovom zgradom od crvene cigle.

“Nazovi me”, podsjetila ga je prije no što je odzujala.

“Imaš kinesku tubu.”

- 36 -

- 350 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-144-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 356 -

- 350 -