A onda više nije bilo nikoga

meka biblioteka knjiga 54

1

Od istog autora u izdanju Frakture: Âťin Rogera Murgatroyda Zagonetni stilski incident

2

G i l b e r t

A d a i r

A onda više nije bilo nikoga Posljednja knjiga iz serije o Evadne Mount preveo s engleskog Damir BiliËiÊ

Fraktura 3

Naslov izvornika And Then There Was No One Copyright ∞ Gilbert Adair 2009 ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. ∞ za prijevod Damir BiliËiÊ i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-418-8 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 822042

4

PosveĂŠujem Agathi Christie, neprijepornoj kraljici krimiĂŠa.

5

6

Glava pr va

VraÊajuÊi se kuÊi vlakom u 11.03 iz Moreton-in-Marsha na londonski kolodvor Paddington, jednog maglovitog ponedjeljka prije podne poËetkom rujna, na mobitel sam primio poziv koji Êe sve promijeniti. Još od prosinca prethodne godine plaÊao sam najam zgodne drvene ku­ Êice u Blockleyju, u Gloucestershireu. Ta vikendica, pod nazivom Waterside, nalazila se zbijena izmeu velike kuÊe moje gazdarice i živahnog, ali, kako se Ëinilo, nenastanjenog potoËiÊa, za koji se sa sigurnošÊu moglo pretpostaviti da Êe se, pri jaËem pljusku, preliti preko plahih obala. Petkom poslijepodne putovao sam u Moreton ∑ vlakom, a to je za mene bilo pravo Ëudo od sretne okolnosti, u 16.50 s Paddingtona (da, upravo tako!) ∑ a zatim se tri dana kasnije vraÊao na isti naËin. Moj je vlak, u oba smjera, bez iznimke kasnio, no rijetko toliko da bi me to ozbiljnije inkomodiralo*.

Još otkako je Mussolini natjerao vlakove da prometuju na vrijeme, Britanci se ponašaju kao da toËno i sposobno voenje željezniËke mreže u sebi nosi neko duboko priroeno fašistiËko obilježje. *

33

Tako sam fino i udobno sjedio u kupeu prvog razreda, Ëitao, po završetku Ëitanja kaneÊi napisati i osvrt za Spectator, debeli, virtuozno napisani roman jednog iz one nove skupine ameriËkih wunderkinda koji, lagao bih kad bih to porekao, gotovo pucaju po šavovima od talenta, ali koji su usto i jednostavno odviše jebeno za­ dovoljni sobom ∑ veÊ i naslov romana, Teorija ispiranja debelog crijeva, trebala bi vam pokazati sve što zapravo trebate znati o tome kakva je to knjiga. BuduÊi da sam veÊ bio svjestan Ëinjenice da je toj knjizi sudbina namijenila da je bacim Ëim predam kritiku, upravo sam na njezinim marginama obiËnom olovkom žvrljao zgusnute bilješke kada je, na postaji Oxford, u moj gotovo prazni kupe ušao tek jedan, podosta izniman putnik.

Na trenutak je zastao na vratima, kao da traži srdaËno ili barem poznato lice, a onda je, iz razloga koji je mogao znati iskljuËivo on, sjeo toËno nasuprot meni.

Dok smo Ëekali u Oxfordu, osjeÊao sam neku nejasnu nuždu, potrebu da mi oba oka budu prikovana za tekst koji je bio preda mnom, a Ëak sam se suzdržavao, za cijelo to vrijeme, od brisanja nosa koji me pekao ∑ oporavljao sam se od dugotrajne prehlade ∑ treÊim od Ëetiriju papirnatih ubrusa koje sam upravo u tu svrhu bio pokupio iz bifea u kojem sam ranije kupio kavu blatnjave boje. (Prva dva ubrusa natopljena šmrkljima bila su mi nagurana u ljepljive i vlažne dubine džepa sakoa.)

Vlak je na koncu polagano krenuo, neki grleni indijski glas iz zvuËnika upozorio je najnoviju skupinu putnika na sendviËe, peciva i lagane oblike osvježenja u ponudi, 34

a premda se ne sjeÊam da sam imao dojam, osjeÊaj kojem sam osobito sklon, da me promatra neki nevidljivi promatraË, više se nisam mogao suzdržati, pa sam krišom pogledao novog suputnika preko gornjeg ruba romana, debelog i gnjecavog poput kruha od integralnog brašna, koji sam držao u rukama.

Doista me motrio. Muškarac koji mi je sjeo nasuprot, primijetio sam s nelagodom, bio je izrazito blijede puti, imao gustu i Ëupavu sijedu kosu, neprivlaËan crni povez preko lijevog oka, zahvaljujuÊi kojem je zraËio svoje­ vrsnom otrcanom karizmom velikog zlikovca u nekoj pro­vincijskoj predstavi, te nepokriveno desno oko koje je netremice piljilo u mene. Kako obiËno nisam plah u neugodnim situacijama, odmah sam se zapiljio u njega, toliko intenzivno da je to poËelo graniËiti s drskošÊu.

Pritom sam shvatio da malo-pomalo ublažavam sirovi prvi dojam. Nakon što sam bolje izoštrio sliku, uvidio sam da je manje ekstravagantan nego što se zacijelo moralo zakljuËiti prema gornjem opisu. Put mu je bila od onih puti koje odražavaju tragove vjetra i vremenskih uvjeta i koje Englezi obiËno nazivaju ružiËastom, kosa, iako podosta neuredna, ipak se bila pokorila nedavnome prolasku Ëešlja, a povez na oku bio je tek obiËan povez na oku. BuduÊi da je bio i u nimalo profinjenom, sintetiËkome trodijelnom odijelu s pretjerano širokim donjim porubom nogavica i komplicirano zavezanim gležnjaËama, bio sam ga svrstao u skupinu onih svojeglavih oksfordskih profesora klasike, iako takvim improviziranim nagaanjem na licu mjesta nipošto nisam 35

mogao zakljuËiti voli li ga ona, pretpostavljao sam, šaËica studenata kojima predaje, ili su pred njim u strahu.

Ništa od toga ni najmanje ne utjeËe na Ëinjenicu da je i dalje piljio u mene. Nije imao ništa za Ëitanje, barem se takvo što kod njega nigdje nije vidjelo, nije imao iz­ lizanu kožnu aktovku s papirima Ëijim bi Ëitanjem i obilježavanjem prikratio putovanje. Ukratko, nije imao što raditi, osim piljiti u mene. Što je i nastavio Ëiniti, sve dok više nije bilo smiješno. Je li me prepoznao?

Teško. Jedna je od prednosti, razmišljao sam sumorno, uloge polupoznatog pisca to što se može služiti javnim prijevozom, a da ga nitko ne prepozna. Ne, nije to bilo sumorno. Bez otrcanih priloga, molim. Razmišljao sam, samo razmišljao. Ili me možda pobrkao s Davidom Hock­neyjem, s kojim sam dijelio odreene površne sliË­ nosti (plava kosa, istaknute naoËale rožnatog okvira)?

BuduÊi da sam znao da neÊu još dugo izdržati u tom ping-pongu zurenja i uzvraÊanja zurenjem, znao sam da se nešto uskoro mora dogoditi.

Odjednom se, u istom onom džepu sakoa u koji sam bio ugurao vlažne izgužvane ubruse, oglasio moj mobitel, koji sam bio zaboravio iskljuËiti. Zazvonio je dovoljno glasno da obojica naËas izgubimo ritam u toj našoj maloj igri. Sada više nije piljio, nego je bijesno zurio, nekako strašnije nego da je imao oba oka. (U zemlji onih koji vide, jednooki je Ëovjek nekako i dalje kralj.) Sve je bilo još nelagodnije jer je naš odjeljak jedini u vlaku bio odreen kao tihi vagon, u kojem je zabra-

36

njena uporaba mobitela ∑ zbog Ëega sam ga i odabrao ∑ a ja sam na njemu imao diznijevsku verziju “Valcera cvijeÊa” P. I. »ajkovskog.

PraÊen njegovim ljutitim pogledom, iz džepa sam izvadio taj elegantni, omraženi, neophodni mali ureaj, otvorio ga i prinio uhu.

“Molim?” prošaptao sam.

Bila je to moja književna agentica, Carole Blake ∑ Carole za koju se, na koncu konca, moglo reÊi da radi za mene, koja je zadržavala petnaest posto mojih tantijema, ali koja me i dalje, nakon toliko godina otkako sam pristupio toj agenciji, ipak malËice zastrašivala.

“Ah, Carole”, rekao sam. “»uj, mogu li te nazvati kad doem kuÊi? U vlaku sam i zapravo ne bih smio nikoga zvati. Niti primati pozive.”

Ali taj razgovor nije bilo moguÊe odgoditi. Ona je sutradan trebala otputovati u New York, po poslu zastupanja, te joj je odmah trebao odgovor da ili ne.

A željela mi je priopÊiti sljedeÊe. U želji da obilježi dvadesetu godišnjicu Muzeja Sherlocka Holmesa, Ëija su se vrata javnosti otvorila 1991. godine, švicarski gra­ diÊ Meiringen, u samome srcu Berner Oberlanda, Ëija se glavna turistiËka privlaËnost krije u blizini vodopada Reichenbach, organizirao je Festival Sherlocka Holmesa na koji su pozivali uËene sherlockovce iz svih dijelova svijeta. BuduÊi da je moje najnovije objavljeno bele­ tristiËko djelo bilo Neobjavljeni sluËajevi Sherlocka Holmesa, i buduÊi da je moj njemaËki izdavaË, Martin

37

Hielscher*, u posljednji trenutak shvatio da bi moja na­ zoËnost na takvome dogaaju mogla biti presudna za uspješno predstavljanje knjige, upitala me bih li bio vo­ljan za tri dana zrakoplovom otputovati u Švicarsku.

Sve bi bilo organizirano i svi bi mi troškovi bili podmireni.

U uobiËajenim okolnostima to bih bez razmišljanja odbio. Ne samo da sam s vremenom poËeo mrziti putovanja u Europu i dalje, iz straha manje od letenja, a više od aerodroma, nego se i klonim svih sajmova, festivala i književniËkih manifestacija. »ak i pod pritiskom Carolina nepopustljiva nagovaranja, barem bih pokušavao nešto izvrdati prije nego što bih na koncu nesumnjivo popustio. Ipak, sad sam se morao nositi još i s Kiklopom, kao i s prehladom.

“Ah, Carole, ne znam baš”, prošaptao sam. Mobitel sam držao u lijevoj ruci, dok sam desnim dlanom prekrio usta, kao da se spremam kihnuti. “Mislim, odradit Êu svojih Ëetrdeset pet minuta, ali što nakon toga? »ini mi se da je to velika gnjavaža za tako mali uËinak. Osim toga, kao što vjerojatno Ëuješ, upravo se pokušavam oporaviti od gadne prehlade.”

“Gilberte”, rekla je Carole, koja je uživala u toj prednosti nada mnom, Ëinjenici da nije morala stišati glas, “doista smatram da, ako Martin ∑ Martin koji te zbilja podržao ∑ smatra da bi tvoj dolazak mogao poveÊati

*

Iz münchenske izdavaËke kuÊe Beck.

38

prodaju, i ti sam možeš nesebiËno otrpjeti tu malu gnjavažu.”

Uslijedio je presudni argument na koji nijedan pisac nikada nije uspio drukËije reagirati.

“Ili ne želiš da ti se poveÊa prodaja knjiga?”

U meuvremenu, onaj je jednooki demon bez rijeËi triput nestrpljivo, kolosalno debelim, dlakavim zglobovima desne šake, kucnuo po prozoru koji je vibrirao izmeu nas, skreÊuÊi mi pozornost na naljepnicu s rijeËima “Tihi vagon” na staklu.

Mahnito sam mu kimnuo, upitao Carole mogu li joj se javiti s odlukom za sat-dva, dobio odgovor da ne mogu, te na koncu bespomoÊno pristao.

“Ah, dobro. Reci im da mogu sve dogovoriti.”

Jedva je Ëujno pozdravivši, zaklopio sam mobitel, nijemom se gestom ispriËao svojem vis-à-visu kojega sve to još nije bilo umirilo (i koji Êe nestati iz mog života, jednako kao i iz ovog prisjeÊanja na moj život, Ëim stig­ nemo na kolodvor Paddington, i u jednome i u drugome ostavljajuÊi traga koliko i rasprsnuti mjehuriÊ sapunice), te se pognuo i praktiËki sakrio iza Teorije ispiranja de­ belog crijeva dok je vlak spokojno otkopËavao rasporak zemlje od Oxforda do Londona.

39

Glava dr uga

Vrativši se u svoj stanËiÊ u Notting Hillu, provjerio sam e-mail, što nije bilo moguÊe uËiniti u onoj kuÊici u Block­leyju, te uvidio da su prije mene onamo veÊ pristigle dvije poruke iz Meiringena.

U prvoj se nalazio svojevrsni cirkularni letak po­ sveÊen Festivalu, za koji su se, kako sam doznao, organizatori nadali da bi mogao postati redovitom, Ëak i godišnjom manifestacijom. Druga je poruka bila konkretno namijenjena meni. Organizatori su mi zahvalili na tome što Êu “uveliËati naš festival svojom uzvišenom prisutnošÊu” i dostavili mi potrebne informacije u vezi sa zraËnim prijevoznikom, identifikacijsku oznaku moje e-karte, ime osobe koja Êe me doËekati u zraËnoj luci u Zürichu i sliËno. Naveli su i što se oËekuje od mene osobno. Jedno predavanje održat Êe moj prevoditelj, Jochen Schimmang, i sam nagraeni romanopisac i sada veÊ moj dragi prijatelj, a nakon toga ja Êu proËitati jednu priËu iz svoje zbirke. (ZnajuÊi što mi se sprema, još sam u vlaku bio u glavi odabrao najkraÊu meu njima, “Divovski sumatranski štakor”, kojeg Holmes spominje u “Vampiru iz Sussexa”, kao “priËu za koju svijet još nije 40

spreman.”) VeËer Êemo zakljuËiti pitanjima iz publike, koja bi mogla biti “žestoka”, kao što su me veselo upozorili, s obzirom na to da se ondje oËekivao velik broj fanatiËnih ljubitelja Holmesa, te s obzirom na to da su, prema mišljenju mnogih od njih, slobode koje sam si priuštio u toj knjizi veÊ graniËile sa svetogrem.

Isprintao sam obje poruke, u kovËeg spremio poruku koju Êu trebati pokazati na Heathrowu, dok sam onu drugu ponio kako bih je prouËio uz kavu u prodavaonici katalonskih delikatesa u koju sam Ëesto zalazio, lokal pod nazivom Salvador Deli, na suprotnoj strani Portobello Roada u odnosu na moj stan.

Poruka je imala tri stranice. Niz lijevu stranu prve stranice spuštala se imitacija kolaža koji su Ëinila Ëetiri prizora primjerena razglednicama Meiringena: planinska kuÊa ukrašena raznobojnim zastavicama, krave koje pasu na blago zakošenoj livadi, plaviËastobijelo alpsko seoce, te, na vrtoglavo uskome izbojku nadvijenom nad vodopad Reichenbach, Holmes i Moriarty zamrznuti u borbi prsa o prsa. S desne strane nalazio se još jedan stupac sa slikama, ovaj put to su bili fotografski portreti struËnjaka za Conana Doylea koji su se na Festival po svoj prilici prijavili davno prije nego što je upuÊen poziv meni. Štoviše, mene su pozvali toliko kasno da se nigdje nije navodilo i moje ime, pa se nisam mogao prestati pitati je li, kao što je Ëest sluËaj s dogaajima koji se planiraju toliko unaprijed, neki ugledniji gost od mene u posljednji Ëas otkazao nastup.

Od pet kolega govornika s troje sam, u razliËitoj 41

mjeri, bio u odnosima na razini pozdravljanja kimanjem.

Poznavao sam Hugha Spauldinga, šaljivog Dublinca više nego sklonog Ëašici koji je pušio cigaretu za cigaretom, bivšeg sportskog novinara The Irish Timesa, koji se prvi zapanjio zbog pravog malog bogatstva koje je zgrnuo, te ga praktiËki odmah prokockao “na rage”, serijom nimalo profinjenih krimiÊa, od kojih se svaki odigravao u drukËijem miljeu profesionalnoga sporta.

Svi ti romani nosili su toliko šablonske naslove da je to veÊ bilo gotovo na granici provokacije: npr. Ubojstvo iz ofsajda, Smrt u ragbijaškom skupu, Ubojica po sredini mete! i Živjeti i umrijeti na središnjem terenu, roman u kojem je prvi nositelj turnira otrovan, pred oËima tisuÊa gledatelja, za vrijeme tie-breaka u Ëetvrtome setu finala u Wimbledonu. BuduÊi da me od sportova zanima jedino tenis, potonja je knjiga ujedno i jedini njegov naslov koji sam proËitao. No i to nam je bilo dovoljno za razgovor kad sam ga upoznao, tog izgužvanog i naboranog Ëudaka, sada i, po vlastitome priznanju, dekintiranog bivšeg uspješnog pisca, s limenkom svijetlog piva u jednoj i minijaturnim ventilatorom na baterije u drugoj ruci, ventilatorom Ëiji je otvoreni plastiËni rotor zujao na manje od tri centimetra od njegova nosa izrazito prošarana popucalim kapilarama, na proslavi roendana jednog zajedniËkog prijatelja, jedne iznimno tople kolovoške veËeri u nekom bajkovito osvijetljenome vrtu u Putneyju.

Hugh, rekao bih, nije bio “Ëovjek po mojem ukusu”.

42

No, kao i u seksu, tako i u najpovršnijim prijateljstvima, Ëovjek ponekad shvati da ga nekako neobjašnjivo privlaËi netko tko uopÊe nije njegov tip. Bilo kako bilo, nekako mi se svidio, kao i njegova knjiga, pa sam se veselio ponovnom susretu.

Nekadašnji poznanik bio mi je i Pierre Sanary, koji je došao govoriti o “posthumnome Holmesu”, što sam ja protumaËio kao osvrt na nebrojene postdoyleovske manifestacije Velikog Detektiva u prozi, kazalištu i filmu, u što se možda može ubrojiti i moja zbirka priËa.

Sanary je bio Švicarac, Ëovjek koji je proputovao pola svijeta, ali mu je dom, ako se ne varam, bio u Ženevi.

Engleski je govorio toliko besprijekorno teËno i opušteno da je i samim Englezima zvuËao oholo i puno prijezira, kao da je svaka savršeno odmjerena kadenca prijekor njihovu smiješno nesavršenome francuskome. Kao nepojmljivo uËen i naËitan urednik, izdavaË, antologiËar, povjesniËar književnosti i ne znam što još sve ne, bio je napisao niz monografija o takvim petits-maîtres* ranih jeftinih romana poput Jeana Rayja, Ernesta Bramaha, Saxa Rohmera i Edgara Ricea Burroughsa, kao i dvosvešËanu povijest, na tisuÊu stranica, detektivskih priËa, Poë et Cie: Histoire du roman d’énigme de Poë au post­ moderne**, koja se bavi svim uobiËajenim sumnjivcima,

Franc. “mali majstori”, ali i “dendiji” (op. prev.).

U Velikoj Britaniji knjiga je, uz znatna kraÊenja, objavljena pod naslovom Poe & Co: A History of the Mystery Novel from Poe to Po-Mo (Carcanet, 2003.). *

**

43

odnosno, svim uobiËajenim detektivima: Dupinom, Le­coqom, Holmesom, vlË. Brownom, Herculeom Poirotom, Harryjem Dicksonom, Nickom Carterom, Gideonom Fellom itd. Usto je napisao i samo jedan svoj de­tektivski roman, knjigu za koju žalim što je nisam napisao ja.

Naslov joj je glasio jednostavno i vrhunski profinjeno Fin ∑ prijevod Svršetak, iako i doslovan i neizbježan, ne prenosi ni pola kristalne konciznosti originala ∑ a bavi se skupinom ameriËkih autora detektivskih romana.

Jedan od njih, otkrivamo ubrzo, serijski je ubojica, a svi redom mahnito se nadmeÊu u potrazi za “legendarnim” obratom na završetku koji je Poe navodno usputno spo­ menuo u jednom od pisama upuÊenih Hawthorneu, ali ga nikada nije upotrijebio, jer nije uspio smisliti zaplet kojem bi takav obrat bio logiËan završetak. Ne treba ni naglašavati da se na završetku samog Fina, upravo u trenutku kad serijski ubojica otkriva prirodu tog obrata, jednako tako, što kod njega izaziva silan bijes, otkriva i krajnja uzaludnost njegove potrage, buduÊi da se pokazuje da je ona genijalno originalna metoda kojom se on sam kanio riješiti suparnikâ upravo metoda koju je bio iznio Poe. Bio je, rekao bih, tek prevalio pedesetu i taj posve Êelavi Sanary nalikovao je, s tim oËima nalik na poširana jaja, kao i blijedim i tankim legalistiËkim usnama, na transvestita kojem je netko upravo strgnuo periku.

Upoznao sam ga zahvaljujuÊi bliskome prijateljstvu s Ëileanskim filmskim redateljem, koji živi u Parizu, 44

Raoulom Ruizom, a koji je dugo i uzaludno gajio za­ misao o filmskoj adaptaciji Fina. Obojica smo bili pozvani na veËeru u Raoulov stan u blizini groblja Père-Lachaise, a Ëak i ako je Sanary pokazao odreeno zanimanje za nešto Ëime sam pridonio razgovoru za stolom i baš nikakvo zanimanje za ono što sam ostvario u profesionalnome smislu, pokazalo se da je on sam tako nevjerojatno nesposoban izgovoriti neku dosadnu opasku da sam mu gotovo bio u stanju oprostiti tako ne­ uljudno držanje. Raspolagao je neiscrpnim vrelom anegdota i tvrdnji u vezi sa sluËajevima svjesnog i nesvjesnog plagiranja koje nam je posluživao uz niz znakovitih i sugestivnih pogleda. Tako nas je, primjerice, izvijestio o tome da je onaj klimaktiËni prizor s vrtuljkom koji se oteo nadzoru u Hitchcockovu filmu Stranci u vlaku, a kojeg nema u romanu Patricije Highsmith, preuzet, a soi disant* “hitchcockovskim” crtama i svime, iz knjiški pedantnog detektivskog romana, koji se do­ gaa u Oxfordu, Edmunda Crispina, pod naslovom Po­kretna prodavaonica igraËaka, objavljenog 1945. go­dine, dakle šest godina prije snimanja filma. Jednako tako, radnja Cocteauova uglavnom zaboravljenog djela koje pripada tradiciji bulevarskog teatra, Les Monstres sacrés (1940.) bila je odviše sliËna radnji filma, koji se i dalje pamti, te je Ëak i omiljen, Josepha L. Mankiewicza Sve o Evi (1950.) da bi to bila sluËajnost. Takoer, a to

*

Franc. “samozvani”, “samoproglašeni”, “takozvani” (op. prev.).

45

je najintrigantnije, u prvome stavku, uz ponavljanje u treÊemu, Sonate za violinu i klavir koju je dvadesetih godina 20. stoljeÊa skladao pijanist i dirigent Issay Dobrowen, roen u Rusiji, Ëuje se melodija koju nije mo­ guÊe razlikovati od melodije pjesme “As Time Goes By”, koju je navodno, desetljeÊe kasnije, napisao neki Herman Hupfeld i koja je, dakako, vjeËnu slavu stekla u filmu Casablanca.

Kad je rijeË o još jednoj sudionici festivala, Meredith van Demarest, ne mogu iskreno reÊi da sam ponovni susret s njom išËekivao s velikim žarom. Bila je to paklena helenistica s nekog malo poznatog kalifornijskog fakulteta, a sjedila je do mene na nekom objedu u Antibesu na koji su me, još neke davne godine, bili pozvali prijatelji nekih prijatelja. Svi ostali gosti ondje su bili ljeviËarski nastrojeni pripadnici ameriËke akademske zajednice koji su studijsku godinu provodili u seksi Fran­cuskoj, a ne bezliËnoj Engleskoj, iako je veÊina njih primala plaÊu za pouËavanje upravo na podruËju jezika i književnosti potonje.

Ona i ja u poËetku smo se slagali dosta dobro, ras­ pravljajuÊi o nekoliko novih francuskih filmova koji su upravo poËeli igrati nakon dugotrajne i vruÊe ljetne stanke. Ipak, Ëak ni tada nisam mogao posve potisnuti uvjerenje da gotovo pretjerana pozornost koju posveÊuje mojim stavovima ne potjeËe od nekog priroenog zanimanja za njih, nego od njezine vlastite gorljive obuzetosti, što je pomalo stidljivo i priznala, traËerskim

46

književnim biografijama. Ja sam smatrao kako ona iz njih ekstrapolira ponajprije Ëinjenicu da tajna uspjeha opisanih osoba u ulozi konverzacionalista manje poËiva na tome što oni sami imaju za reÊi, koliko god to bilo duhovito, a više na laskavu intenzitetu kojim su se posvetili diskursu, koliko god bio trivijalan, zahvalnih sugovornika. Tako bi se, kad god je došao red na mene da nešto kažem, zapiljila u moje oËi kao da joj u tom trenutku baš ništa na svijetu nije važnije od mojih preporuka u vezi s Resnaisom ili Rohmerom (Ericom, ne Saxom).

No buduÊi da je to bilo 2001., pa još i sredinom rujna, razgovor se neizbježno dotaknuo i napada na blizance newyorškog World Trade Centera, koji se zbio samo pet dana ranije. GovoreÊi o tom zloËinu i njegovim globalnim posljedicama ∑ a priznajem da sam pritom malËice, da se tako izrazim, uranio ∑ zdvajao sam nad Ëinjenicom da Êe o vojnoj odmazdi za koju smo svi znali da Êe uslijediti odluËivati pravi klaun od politiËara kakvog u po­ vijesti nisu upoznale Ëak ni Sjedinjene Države, koje nikada nisu ni bile poznate po tome da izborima na vlast dovode nekakve intelektualce.

Za stolom je na trenutak nastao tajac. A onda je Meredith iznenada zakriještala prema meni: “Ti obiËno malo govno!”

“Kako, molim?” uspio sam promucati.

“Odakle ti jebeno pravo da vrijeaš našeg predsjednika?”

47

Našeg predsjednika? Georgea Busha? Bih li ja i mrtav Tonyja Blaira nazvao “našim premijerom”? I to je izišlo iz usta samozvane radikalne ljeviËarke.

“Ali samo sam rekao…”

“Ah, zaËepi!” obrecnula se prijezirno. “Ne moram slušati takve snobovske gluposti iz Europe!” Izvukavši novËanicu od stotinu franaka iz torbice, bacila ju je na karirani stolnjak ∑ “To Êe biti dovoljno za moj dio!” ∑ ustala je i bijesnim korakom sama izišla iz restorana.

Iako su svi nazoËni bili zateËeni njezinim ponašanjem koliko i ja, jedan od njezinih sunarodnjaka ipak me ledenim glasom ukorio zbog neozbiljnosti, što jednostavno nije odgovaralo istini, u vezi s dogaajem takvih razmjera, pa je Ëak iznio ekscentriËnu teoriju prema kojoj je, Ëim su se oni zrakoplovi zarili u zgrade WTC-a, George Bush, bivši pijanac, bivši dezerter, bivši jadnik i gubitnik na svim podruËjima, nekakvim alkemijskim postupkom pretvorio u utjelovljenje platonske biti predsjedniËke odluËnosti. Bilo kako bilo, taj se objed više nije oporavio od Meredithina coup de théâtre*.

Samo petnaest minuta kasnije svi smo tiho i pokorno napustili restoran, bez deserta i bez kave.

Dakako, od dana kad su se blizanci pretvorili u prah i pepeo u meuvremenu je proteklo nekoliko godina, pa Ëovjek mora pretpostaviti da je i Meredith, poput tolikih liberalnih Amerikanaca koji su bili privremeno

*

Franc. neoËekivani, dramatiËni ili Ëak senzacionalni obrat ∑ (op. prev.).

48

iskljuËili sposobnost kritiËkog promišljanja, takoer imala vremena i razloga za to da ublaži nepromišljenu potporu onom razrokom kretenu u Bijeloj kuÊi. No mene je zbunjivalo ne samo zašto je bila pozvana, nego i zašto je svojevoljno pristala doÊi na, po svemu sudeÊi, tako neozbiljan dogaaj posveÊen Conanu Doyleu. A onda sam, pogledavši njezinu minijaturnu biografiju, doznao da je nedavno bila objavila “vrlo hvaljeni” esej veliËine knjige pod naslovom Od Shylocka do Sherlocka, s podnaslovom “Judaizam, patrijarhalnost i forenziËna imaginacija.” Ah! »etvrto ime navedeno na popisu sudionika glasilo je G. Autry, tako hotimice potiËuÊi kritiËku znatiželju, nešto kao “B. Traven”. Nitko nije znao što znaËi to slovo G, kao ni znaËi li išta. »ovjeka gotovo i nisu fotografirali (na reklamnom letku festivala umjesto njegove foto­ gra­fije nalazila se bezliËna crna silueta na obiËnoj bijeloj pozadini), posljednjih godina posve sigurno nije pozirao nekom snimatelju, a u vezi sa sobom do znanja je dao jedino Ëinjenicu da nije u rodbinskoj vezi s Geneom Autryjem, nekoÊ poznatim “raspjevanim kaubojem” Ëiji se konj redovito propinjao na stražnje noge, poput konja onog španjolskog monarha na jednom Ve­ lásquezovu portretu na konju, dok je on usporenim pokretom vitlao lasom iznad glave, kao da otpuhuje kolut dima. Posve prirodno, tog Ëovjeka nikad nisam upoznao ∑ a tko ga je uopÊe upoznao? ∑ ali sam pokušao proËitati jedan od njegovih romana, sadistiËki krimiÊ u stilu Jamesa Ellroya, radnje smještene u rasistiËki na49

strojeni Arkansas pedesetih godina. Roman sam odložio neproËitan nakon što me nadnaravna živost prizora nasilja poËela progoniti u snovima. Što je bilo najneobiËnije, Autryjeva djela uvijek su se svrstavala u šund, sve dok upravo Sanary (upravo on, glavom i bradom!), nije objavio ezoteriËnu obranu njegova djela, pod zabavnim naslovom G. est un Autry*.

Upravo me taj esej naveo da pokušam Ëitati njegovu fikciju. Ali, ponavljam, spomenuti roman bio mi je toli­ko odbojan da sam ga proËitao samo napola i da, ponovno, nisam mogao zamisliti zašto bi jedan tako mrzovoljan samotnjak za jedno od krajnje rijetkih pojavljivanja u javnosti odabrao nekakav beznaËajan festival Sherlocka Holmesa u švicarskim Alpama.

Peti i posljednji ∑ odnosno, toËnije, prvi ∑ sudionik ∑ bio je, ni manje ni više, Umberto Eco. Ali kad sam iza njegova imena uoËio zagradu (nepotvren), jednostavno sam znao da se neÊe ukazati. I veÊ sam se spremao presaviti poruku i platiti kavu, kad sam uoËio, tako diskretnim okvirom odijeljene od glavnog teksta, kao da orga­nizatori festivala s Ëitateljem svjesno igraju igru nedostupnosti, dvije rijeËi, ispisane najmanjim moguÊim velikim tiskanim slovima: ZAGONETNI GOST. Ispod tih rijeËi pisalo je: “Festival Sherlocka Holmesa u Mei-

RijeË je o vragolastoj parodiji, buduÊi da naslov zvuËi gotovo jednako kao i “Je est un autre” (“Ja, to je netko drugi”), a rijeË je o naslovu Rimbaudova prijelomnog pjesniËkog manifesta o shizofrenoj bifurkaciji liËnosti. *

50

ringenu s ponosom najavljuje dolazak Zagonetnog Gosta, gosta Ëiji Êe vam se identitet, kao i u sluËaju tolikih ubojica u detektivskim romanima, svima otkriti u knjižnici, knjižnici naše glasovite Kunsthalle. Ne po­kušavajte unaprijed dokuËiti o kome bi mogla biti rijeË. Budite uvjereni u to da Êe sve vaše pretpostavke biti pogrešne!”

To mi je zvuËalo kao nešto zabavno, no i potencijal za razoËaranje takoer je, dakako, bio velik.

51

284

Filmski kritiËar, prevoditelj i cijenjeni prozaist Gilbert Adair roen je 1944. u Edinburghu. U bogatoj bi­bli­ ografiji tog škotskog književnika istiËe se njegov prijevod Perecova romana La Disparition (Nestanak) iz 1969. u kojemu francuski romanopisac sklon eksperimentu dosljedno izbjegava samoglasnik e (uzgred, naj­ ËešÊi u francuskome jeziku). Za majstorski prijevod toga romana na engleski Adair je nagraen prevodilaËkom nagradom Scott Moncrieff, a ništa manje u kulturnom i tekstualnom smislu nije vrijedan ni njegov prijevod pisama Françoisa Truffauta. Takoer je autor niza vrlo zanimljivih esejistiËkih djela, meu kojima su svakako najpoznatiji naslovi Hollywood’s Vietnam (Hollywoodski Vijetnam, 1981.) i The Postmodernist Always Rings Twice (Postmodernist uvijek zvoni dvaput, 1992.).

Valja istaknuti i biografiju djeËaka koji je nadahnuo Thomasa Manna da napiše Smrt u Veneciji, koju je Adair objavio 2001. pod naslovom The Real Tadzio (Stvarni Tadzio). O autorovoj poetiËkoj širini i njegovu zaigranom pristupu književnosti svjedoËi i parodija Po­­peove herojsko-komiËne poeme Otmica uvojka, re285

mek-djela društvene satire. U njegovu proznom opusu, koji broji desetak naslova i naËelno se može definirati u okvirima postmodernistiËke poetike, nalaze se svojevrsni nastavci klasika djeËje književnosti Alice through the Needle’s Eye (Alisa u ušici igle, 1984.) i Peter Pan and the Only Children (Petar Pan i jedinci, 1987.), ali i romani Holy Innocents (1988., nagraen nagradom za prvi roman), Love and Death on Long Island (Ljubav i smrt na Long Islandu, 1990.) te Closed Book (Zatvorena knjiga, 1999.). Intenzivno ga je zanimala forma kriminalistiËkog romana i moguÊnosti njezina preoblikovanja. U tom je smislu nadasve zapažena trilogija koju Ëine The Act of Roger Murgatroyd (»in Rogera Murgatroyda, 2006.), A Mysterious Affair of Style (Zagonetni stilski incident, 2007.) te And Then There Was No One (A onda više nije bilo nikoga, 2009.), romani o nekonvencionalnoj istražiteljici Evadne Mount. U trilogiji autor stupa u zanimljiv i nadasve složen dijalog s opusom Agathe Christie, na što upuÊuju veÊ i naslovi spomenutih djela. Preminuo je u prosincu 2011.

286

Damir BiliËiÊ (1966.) diplomirao je engleski jezik, književnost i civilizaciju na Filozofskom fakultetu SveuËilišta u Zagrebu. Od 1992. Ëlan je Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a od 1993. Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Prije profesionalne prevodilaËke karijere intenzivno se bavio medijima i novinarstvom.

Dosada je preveo više od 200 naslova vrlo raznolikih tematskih i žanrovskih obilježja, od poezije, književnih bestselera, krimiÊa, povijesnih i suvremenih romana, preko publicistiËkih, do struËnih naslova. Dio znaËajnijih autora koje je prevodio: J. P. Kamov, M. Krleža (s hrv. na engl.); J. Grisham, D. Goleman, D. Guterson, S. Dobyns, N. Hornby, S. Adams, Ch. Frazier, A. McCall Smith, P. O’Brian, N. Chomsky, A. Fugard, M. Kurlansky, F. Fernández-Armesto, A. Gore, S. Englund, F. McLynn, N. Ferguson, Ph. Strongman, S. Sebag Montefiore, J. C. Levinson, R. Murakami, C. Dovey, N. Kirino, G. Spivak, R. Patel, M. Chown, W. Isaacson, J. S. Foer, D. Coupland, R. Cooder i dr.

287

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KarabaiÊ KraljeviÊ Lektura i korektura Marija VrankoviÊ GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-418-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

288

289

290