Aida

Sami Michael

AIDA Aida

roman

-1-

-2-

Sami Michael

Aida prevela s hebrejskog Laila Ĺ prajc

Fraktura -3-

Naslov izvornika Aida © by Sami Michael Objavljeno prema sporazumu s El Ray Agency – Fine Literature © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Laila Šprajc i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-581-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884264

-4-

Sassonu Dallalu

-5-

-6-

A Otac je mrtav I sin je mrtav I kuća je mrtva B Mrtva je trava Mrtav je glas Jednom će i smrt umrijeti. * Psi laju, Čujem pse koji laju No… Ne vidim karavanu kako prolazi.

Psi laju, Psi. * Ovo je Šepajuća povijest Koju promatraju slijepi.

(Ali al-Shalah, “Babylonian sunset”, preveo s arapskog: S. M.)

-7-

-8-

1

Z

aki Dali bezbrižno je otvorio oči, gotovo se smiješeći sam sebi. Imao je takvih dana. Kada bi ga netko podsjetio da je napunio sedamdesetu, odvratio bi strpljivom tišinom. Ujedrio je u budnost kao nakon spokojne plovidbe mirnim vodama. Kućni su zvukovi godili njegovim ušima.

Još u krevetu, u toplini spavaće sobe, ćutio je vanjsku hladnoću, koja nije posustajala ni pred izlazećim suncem. Kroz zatvorena vrata prodirali su veseli taktovi Don Giovannija.

Prije odlaska na počinak običavao bi uključiti glazbenu liniju, koju se Afifa za jutarnjeg dolaska libila isključiti. Koloplet muških i ženskih glasova oduvijek je u njenoj mašti oslikavao ogoljena tjelesa na plaži, poput onih u nepoćudnim filmovima. Afifa bi pak usmjerivala tamni, tanani prst svoje kćeri Ranin, još od njezina djetinjstva, prema dugmetu koje dopušta poplavu zvukova. Djevojčino bi se tijelo povodilo za grajom, što je Afifu još više plašilo. Ranin je sada studentica i još je uvijek izložena međusobno isprepletenim glasovima muškaraca i žena, koji toliko hrabro oslobađaju svoje osjećaje.

Zakija je preplavilo zadovoljstvo kad se prisjetio tjednog televizijskog priloga koji je jučer pripremio za emisiju Krajolici i mjesta, a koji je postigao iznimnu popularnost kod gledatelja žednih nostalgije, čak i one hinjene. Od tehničke je ekipe čuo da je njegov ovotjedni rad okrunjen uspjehom.

-9-

Tema je bila potraga za tartufima u pustinjskom predjelu zapadno od Ramadija. Jutros se Zakijevim tijelom razlijegala radosna budnost, ne zbog priloga, operne glazbe, a ni spokojna sna. Danas je prvi petak u mjesecu i u skladu s dugogodišnjim običajem večeras će ga posjetiti Nazar al-Sayed u pratnji triju djevojaka. Uvijek tri djevojke za dva muškarca. Zbog siromaštva i oskudice u vrijeme ekonomskih sankcija i programa Nafta za hranu, Nazar al-Sayed uvijek je pronalazio elitu – obrazovane i lijepe djevojke. Zaki se nije namjeravao opravdavati. Bijaše širokogrudan, a sebe je smatrao dobrim čovjekom. Moralan čovjek, kazao je sam sebi, neće odbiti buket svježeg cvijeća samo zato što je ubra­no tek propupalo, ionako će ubrzo skončati na otpadu.

Svijet u kojem je živio obilovao je otpadom i grobljima. Zaki je pripadao malobrojnim sretnicima. Upravo se u tome sažima moralni kod zemlje koja samu sebe proždire, potičući strance da čine isto.

Sišao je s kreveta i širom otvorio vrata kupaonice, gdje ga je okružilo jarko svjetlo. Pomislio je na svoja dva brata koja žive u Sjedinjenim Američkim Državama i sestru Lilu, arhitekticu iz Oxforda. Već su se pomirili s njegovim hirom da bude posljednji Židov u Bagdadu. Nosili su u sjećanju njegov romantični ožiljak i imali za njega razumijevanja, kao što su bili obzirni i prema Lilinu šepanju od rođenja.

Smatrali su da se sam osudio na osamljenički život u okrutnom Iraku i pomagali su mu koliko su god mogli. Veselilo ih je obnavljati kuću u kojoj su odrastali. Pomoću arhitektonske zamisli i izvedbe vratili su u život kuću, koja je sada odražavala splet otomanske dekadencije, britanske ozbiljnosti i osvježavajuće, zaigrane japanske egzotičnosti. Konačni proizvod podsjećao je na raskošni američki bordel.

Po završetku revolucionarnog preuređenja Zaki se pomalo - 10 -

posramljeno osmjehivao. Unatoč tome volio je svaki kutak velebnog zdanja, među čijim su zidovima još uvijek odzvanjali glasovi dobrostojeće obitelji otprije pedeset godina.

Krenuo je prema jacuzziju i potajice razmišljao o svježim, inteligentnim djevojkama koje će večeras pohoditi njegov dom. Ti si zdrav i sit čovjek u gladnoj i izranjavanoj zemlji, pomislio je. U tom je trenutku Ranin, vozačeva kći, savjesno pripremala doručak – med od datulja, keimar*, tamnu pitu**, meko kuhano jaje te sladak, jak čaj. Kroz nasnimljeni šum valova koji kapa iz zvučnika postavljenih na kupaonički zid do njega su dopirali intenzivni životni mirisi. Istuširan, pomno obrijan i odjeven u dolčevitu, sišao je na donji kat.

U podnožju stuba čekala ga je Ranin, s osmijehom koji joj je resio mlađahno lice. Plava vrpca, namijenjena vezivanju kose, bila je svjesno koketno razvučena preko njezina čela.

Sviđao joj se iznenađeni pogled skriven u njegovim očima.

Naglasila je svoj čvrsti dekolte. Dulje od dva sata ona i njena majka kuhaju i obavljaju pripreme za večernju zabavu. Zaki je zastao pred njom. Sklopila je ruke iza leđa kao prava doma­ćica. Smiješeći se, bradom mu je pokazala prema blagovaonici: “Dobro jutro, rođače. Doručak je spreman. Iscijedila sam sok od svježih naranči.”

Majka Afifa nije se snalazila u kuhinji koju su njegova šogorica i sestra uredile s puno pažnje. Kod kuće je bila navikla na dasku za rezanje na dva nogara, visoku desetak centimetara, i plinsko kuhalo na kuhinjskom podu. Kao i ostale žene njezina statusa običavala je kuhati sjedeći. Ze-

* Iračko jelo od bivoljeg mlijeka, obično se poslužuje za doručak (op. prev.) ** Bliskoistočna inačica somuna, lepinje ili pogačice (op. prev.)

- 11 -

lena radna ploha u klimatiziranoj kuhinji, žaruljice koje iz pećnice bacaju sjajne iskre, hladnjak i zamrzivač – sve je to u njoj budilo osjećaj da korača po zemlji koja joj ne pripada.

Buka usisavača, mlinca za otpad i multipraktika trošila je njene živce. U kuhinji je postojalo previše raznih prekidača koji su prebrzo reagirali na sam dodir prsta. Osjećala se nesposobno. Ranin ju je spasila. Djevojka je trčkarala po kuhinji poput djevojčice koja suvereno vlada najsloženijim igračkama. Od svakog je uređaja koji joj se našao na putu izvukla maksimum. Zaki ju je posebno pažljivo pratio još od dana kada je krenula u prvi razred. I sada joj je sav nakit kupovao on, pazeći da do nje dođe isključivo preko njezina oca. Njena majka Afifa bila je iznimno stidljiva i kada bi joj se obraćao, nije podizala pogled.

Svojoj šogorici i sestri Zaki nije dopustio da mijenjaju prostranu blagovaonicu, zabranio im je da diraju stol od šimširovine te dvanaest stolaca visokih naslona koji su ga okruživali, kao i zelenkaste podne pločice i raskošni luster s kojega su visjeli kristali u obliku siga. U nekom drugom vremenu, nekada davno, ovdje su odzvanjali glasovi članova velike obitelji koja se okupljala na raznim proslavama. Ovdje se odvijao Seder Pesah*, godinu za godinom. U očevoj odsutnosti on i njegova braća oskvrnjivali bi raskošni stol upotrebljavajući ga za stolni tenis. Uporno poskakivanje tvrde loptice odzvanjalo bi poput coktanja prijekorna jezika.

Obješen na zidu, portret njegova oca bijaše jedini ukras koji je resio sobu. Na slici je imao bijelu leptir-mašnu i rijetke brkove, koji su svjedočili o njegovoj dugogodišnjoj mladolikosti. Za razliku od oca Zaki i njegova braća nikada nisu

*

Svečana večera kojom počinje židovski blagdan Pesah (op. prev.)

- 12 -

imali brkove. Svi njihovi pokušaji puštanja brkova završavali bi neslavno. Sramili bi se svoje glatke kože koja je poput isušene zemlje priječila rast pokrova.

Onih dana u tjednu kada Ranin i njena majka nisu posjećivale njegov dom, Zaki je doručkovao u modernoj kuhinji. Omanji stol odgovarao je samotnosti starca u velebnom zdanju. U njemu je upravo odzvanjala rečenica iz jedne od knjiga Prima Levija: “K smirujućoj toplini nestaloga doma.”

Eto, kuća stoji na svome mjestu, no gdje je smiraj, a gdje spokoj? Je li nakana iznimne potpore koju su mu pružili njegova sestra i dvojica braće osigurati Zakiju Daliju nastavak života u kući ili je cilj tek osigurati opipljivo odredište njihova novca i nostalgije?

Poštovao je Afifinu stidljivost te je izbjegavao ulaziti u kuhinju kad je ona bila u njoj. Osim toga svečani doručak koji mu je danas pripremila Ranin naglasio je njegovu osamljenost i utažio tek. Moguće je da teka nije imao i stoga što je trebao izići u vrt, koji se polako odleđivao na suncu, te zapodjenuti razgovor o bremenu tuge sa svojom susjedom Samijom. Naposljetku je postao ravnodušan i prema Ranininoj razigranosti. Jedino što je pomislio promatrajući gipko Raninino tijelo bilo je da se u vrijeme oskudice i tjeskobe djevojačka mladost prekida rano, prerano.

- 13 -

2

Z

aki nije pamtio što ga je uopće nagnalo da se sastane sa Samijom i priopći joj kako će ugostiti Nazara al-Sayeda, vodećeg čovjeka Mukhabarata*. Tamni se oblak nad­vio nad Zakijevo uzbuđenje uoči večerašnje zabave. Za razliku od jarkoga svjetla koje je obasjavalo njegovu kuću te duhovnog i čuvstvenoga hedonizma, u kući njegove susjede Samije stolovale su duboka žalost i teška tuga. Prije nekoliko desetaka godina sagradiše njihovi roditelji kuće, jednu uz drugu; tek je niska ograda od opeka razdvajala krovove, a druga vrtove. Nada položena u temelje i zidove dviju kuća nestajala je u gorkoj, nasilnoj zbiljnosti što je potresala zemlju godinu za godinom, od tih dana pa sve do danas. Obitelj Zakija Dalija bila je primorana izbjeći početkom pedesetih godina 20. stoljeća, a njeni su se članovi razasuli dijelom po Izraelu, dijelom po Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Bezgranična ljubav prema Nur zadržala je Zakija u Bagdadu. Poslije ga je njegova emisija Krajolici i mjesta učinila poznatim. U svojoj starosti Zaki i Samija bijahu osamljeni, Zaki jer se u njegovu životu nije pojavila druga Nur, a Samija poput krajobraza što su ga požari, poplave i oluje ostavili iznurenim i bijednim. Platila

*

Tajna iračka policija (op. prev.)

- 14 -

je visoku cijenu rata vladajuće manjine sunita i progonjene većine šiita. Tijekom osmogodišnjeg Iransko-iračkog rata njen suprug, šiit, pogubljen je zajedno s braćom zbog potpore koju su davali proiranskoj organizaciji Al-Dawa. Ne jednom u svojoj je tuzi pripovijedala Zakiju o sličnosti Sadama Huseina i Al-Hajjaj ibn Jusufa al-Takafija, masovnog ubojice otprije 1200 godina. Imenovan je vladarom Najafa, u to doba najvažnijega iračkoga grada, koji je s vremenom postao svetim gradom šiita. Po njegovu dolasku uvaženi građani iskazali su mu dobrodošlicu. Vladar ih je promatrao s gnušanjem, držeći neuobičajeni govor, koji je ostao zabilježen u arapskoj kulturi: “Ja sam onaj koji vadim utrobu, kada stavim turban, znat ćete tko sam. Eto, pred mojim očima prostiru se glave zrele za odrubljivanje. I ja sam taj koji je spreman.” Žalost koja je poharala Samijinu kuću ocrtavala se na njezinu licu. Tragedije su počele vješanjem njezina supruga i šogora. Njene su je kćeri obasule ljubavlju i nježnošću, no Samija više nije bila kao nekoć. Neki su čla­ novi obitelji došli u njen dom i dijelili s njom svoje živote.

Kako joj je veći dio obiteljskog imetka bio oduzet, Samija je zamolila Zakija da joj dopusti da proširi dio svoga podruma nauštrb njegova kako bi smjestila brojne duše koje su se slile u njen dom. Pristao je. Bio je spreman odreći se čitava napuštenog podruma, čija su vrata već zahrđala jer se toliko dugo nisu upotrebljavala. Ne, nije se željela koristiti čitavim podrumom, tek malim dijelom. Samija je pogriješila u procjeni moći Sadama Huseina, u usporedbi s Al-Hajjajom, slavljenim vladarom, kojega su trenutak i ostali slučajni razlozi koji uzdižu vladare postavili na sam vrh piramide. Moto novog vladara bio je: ako prijetiš, moraš te prijetnje ostvariti – u suprotnom će te vlastite riječi obezvrijediti. Bio je odlučan u odsijecanju “zmijske” glave, tako - 15 -

je gledao na šiitskog neprijatelja. Njegovi su ljudi Samijina sina prvorođenca postavili pred streljački vod, a kćer zatočili i umorili u zatvoru u poodmakloj trudnoći. Iako su se tih dana nestali smatrali mrtvima, Samija je s vremena na vrijeme obijala pragove Mukhabarata tražeći svoje najdraže.

S druge pak strane, izaslanici Nazara al-Sayeda, bliskog prijatelja njezina susjeda Zakija Dalija, iznenada bi upadali u njen dom tvrdeći da skriva svoje sinove. Samiji je prijateljstvo između Zakija i Nazara bilo trn u oku iako, nošena emocijama iz djetinjstva, nije sumnjala u Zakijevu odanost.

Unatoč pomalo nespretnome prvom susretu Zakija i Samije bila su to dobra i mirnija vremena. Susreli su se u četvrti Bataween u začecima njene veličanstvenosti. Oboje bijahu djeca. Prema obiteljskoj tradiciji, Zakijev je otac bio primjer snage duha i hrabra srca. Zaki je nastavio tradiciju.

Možda stoga što se njegova majka pribojavala njegova oca više nego Boga. Njegovi su roditelji bili rođaci. Rodili su se, rasli, zaljubili, uzeli i dobili djecu, sve u okrilju iste velike obitelji. Dugogodišnje koračanje zajedničkom stazom gradi određene mitove. Mit nije bio posve lažan. Otac je uistinu bio najistaknutija muška figura svoje generacije u široj obitelji. No tih davnih dana nitko nije obraćao pozornost na majčinu odvažnost, možda stoga što se hrabra žena smatrala nepouzdanom.

Dio legende dramatično se rasuo u Zakijevim očima kada mu je bilo jedanaest. Njegova se majka svom snagom željela izbaviti iz stare židovske četvrti, zarobljene u uskim uličicama i otrcanim starim kućama. Duša joj je čeznula za domom u prestižnoj četvrti Bataween, kućom podignutom sred palmi i zelenih polja. Njeno je srce žudjelo za prostranstvom, blistavom svjetlošću i pjevom ptica. Njegova oca ideja nije oduševljavala, dapače, bila mu je odbojna jer su se - 16 -

prije deset godina tim mjestom vrzmale razbojničke skupine te su čak i otomanski žandari izbjegavali gustu tminu koja je noću obavijala to mjesto. No njegova majka, koja je ustrajala u nakani kupnje kuće upravo tamo, nekoliko je puta odlazila u obilaske i naposljetku ondje kupila kuću. Napustili su zajedničku kuću, u kojoj se pet obitelji koristilo istom kuhinjom i istim toaletom. Sada je majka bila nošena obiljem raskošne svjetlosti dok je uživala u prostranim ulicama i svježini palminih grana koje su se nazirale kroz prozore nove kuće. Posebice je bila ponosna na prostranu kuhinju s prozorom koji se otvarao prema poljanama i na blagova­oni­ ­cu kroz čiji je prozor ubirala svježe povrće ravno s gredica.

U idućih pet godina sve je više obitelji stizalo u četvrt koja se razvijala. Palme su se sjekle, vrtovi iščezavali, vodeni tokovi punili betonom, a puteljci nestajali pod asfaltom.

Jednoga je dana, vrativši se iz škole, Zaki pronašao majku kako sjedi na klupi u dvorištu, crvenih očiju i blijeda lica. “Što se dogodilo?” upitao je.

Kad bi bila premorena ili napeta, Zakijeva bi majka običavala skupljati usnice. Pokretom ruke pokazala je prema blagovaonici i kuhinji, kao da upućuje na nešto zastrašujuće što se tamo odigralo. Doista, s mjesta na kojem je stajao primijetio je uznemirujuću tminu koja je ondje vladala.

Otkrio je kako je prozore progutao mrak, kao da zijevaju iz crne praznine. Bilo je to ljetno poslijepodne, oko dva sata, vrijeme kada Bagdad izgleda gotovo prozirno od siline za­ sljepljujućeg svjetla. Tek kada je upalio svjetlo, primijetio je da je izvana sagrađen zid od opeke koji je prekrio prozore.

Koliko je brzo nastalo ovo sramotno djelo, razmišljao je naglas. “To su novi susjedi koji su sagradili vilu”, rekla je majka. “Obitelj šiita koja je ljubomorna na privatnost našeg vrta.” U tom je razdoblju Berlin proizveo reklamu na arap- 17 -

skom jeziku koja je zatrovala Bagdad i mnogi su se odnosi između Židova i muslimana, sunita i šiita poremetili. Židovi uglavnom nisu skupili snage da se obrane. No to nije bio slučaj s njegovom majkom, koja je, nošena unutarnjim porivom, ustala, popila hladne vode iz glinenog vrča i pažljivo obilazila dvorište. Poslije je stala pred vrata blagovaonice i kuhinje i stavila ruke na bokove poput osobe koja se sprema preskočiti kanal. Nije uzmicala, kao da će svojim stavom pobijediti i odagnati tminu. Zapravo je čekala njegova oca, jer je osjećala kako ljutnja u njoj raste i ključa. Nakon sat vremena otac je stigao. Odmah je uvidio što se događa i rekao: “Ti si luda!”

Zaki je pratio očev pogled pa pogledao majku. Nije shva­ tio u kojem se trenutku u ruci njegove majke našao masivan čekić. Otac je bio zatečen i vidjelo se da je i sam u šoku pri pogledu na kuću koja je bila ukopana u tamu. Nije se pomaknuo kada je majka udarila čekićem po gornjem redu opeka.

Vanjska strana zida ona je strana koju obično vidimo, dok je unutarnja skrivena, onaj dio u kojem obitavaju tek mravi i crvi, ružni dio. Čekić je sletio na hrapavu ružnoću, po kojoj su se na sve strane razletjele kamene suze žbuke. Gornji red bio je previsok za njegovu majku i njena je umorna ruka zastala nakon nekoliko udaraca. Nakon što se na tren odmorila, usmjerila je čekić prema sredini zida, usredotočivši snagu i bijes na jednu opeku, udarila je jednom i još jednom i uzdisala, sve dok se opeka nije pomaknula s mjesta.

Mali ju je uspjeh doveo do velikog plača. U gorkom jecaju opeka je izletjela i pala na meku zemlju susjedova vrta. Majka se gušila u prašini i, poput čovjeka koji se bori za zrak, njeni su udarci bivali sve jači sve dok ubrzo čitava hrpa nije ispala iz zida. Sve troje treptalo je očima, a zbog prodirućeg zasljepljujućeg sunčeva svjetla ništa nisu vidjeli. Priviknuvši - 18 -

se na plamteće zrake, njihov je pogled zastao na nečem čud­ nom, kao da je majka otkrila ogledalo – tri su ih lica promatrala kroz otvor, dva velika i jedno malo. Bili su to susjedi, par koji je položio ruke na ramena djevojčice. Sve troje bijaše u šoku, dok se Zakijeva obitelj osjećala poput zarobljenika koji su iskopali tunel ravno do ravnatelja zatvora. Dugo su dvije obitelji nijemo stajale jedna nasuprot drugoj. Zakijeve su oči presrele djevojčin pogled. Nakon što je nestalo prvotno iznenađenje, Zakijev se otac, želeći zaštititi suprugu, kanio ispričati zbog ishitrenog čina, no njegova su usta izgovarala nešto poput: “Bože, ja… mir s vama!”

Glave trojke, koja je pred njima stajala, ukopana u vrtu kao pred fotoaparatom, ostadu nepomične. Otac, iznimno pristojan, odgovori: “Mir s vama.” Usne Zakijeve majke nisu se micale. Odjednom je shvatila kako izgleda u očima susjeda – uprljano lice, razbarušena kosa, bijesan pogled i teški če­ kić u ruci. Odložila je čekić i pobjegla u unutarnje dvorište.

Zaki je ostao s ocem i obojica su postala svjesna ozbiljnosti majčine provale u privatnost doma susjedâ. Zamijetivši tra­ čak smiješka kako iskri na djevojčičinim usnama, Zaki je posramljeno sakrio lice. Njena je majka izgledala čisto i njegovano, dok se njegova, koja se voljela omatati svilom i čije su uške resile biserne naušnice, susjedima predstavila kao nasilna prijestupnica.

“Ne znam, gospodine…” ponovo je njegov otac pokušao naći izlaz iz posramljujuće situacije. Susjed ga prekine: “I ja sam svima rekao: harram*. Nećemo ostaviti susjede u mra­ ­ku. Gospodine, naći ćemo rješenje.”

Rješenje je bilo djelomično, naime gornji je dio zida sru­

*

Arap. “šteta”, “sramota” (op. prev.)

- 19 -

šen. Nije se moglo, čak ni stojećki, vidjeti što se događa u susjedovu vrtu, no blagovaonica i kuhinja bile su spašene od tmine koja je prijetila da će ih progutati.

- 20 -

3

U

djetinjstvu su Zaki i Samija pohađali različite škole izvan mjesta stanovanja. On je pohađao Šamaš, školu koja je pripadala židovskoj zajednici, dok je ona pohađala državnu školu. U Bataweenu još nisu postojale škole, četvrt je bila nova i tek su počela ulaganja u gradsku infrastrukturu. Jednoga dana, oko tri mjeseca nakon razornog čina svoje majke, Zaki je po završetku nastave stajao na stajalištu minibusa u Ulici Al-Rašid, nasuprot spektakularnoj kupoli džamije Merdžan. Obično je volio prošetati četiri kilometra od škole do kuće, uživajući u izlozima, gomili prolaznika, musavcima odjevenim u dišdaše* bez donjeg rublja i muškarcima u odijelima šivanim po mjeri. Jaz među društvenim slojevima, koji se očitavao i u govoru, bio je dubok, isticao se i vrištao, kao i u ostalim dijelovima Trećeg svijeta.

Toga su dana prvi put, u doba nakon berbe datulja, on i njegovi prijatelji zaigrali odbojku među palminim granama na uglu ulice u kojoj je stanovao, nedaleko od zemljane ko­ libe staroga grbavog Takija. Kako mu se žurilo, pridružio se dugom redu na stajalištu minibusa, koji je sporo napredovao. Uzdigavši se na vrhove prstiju kako bi vidio što se događa na početku reda, ugledao je lik malene žene omotane

*

Tradicionalna arapska haljina (op. prev.)

- 21 -

u abaju* od skupocjene crne tkanine. Između njega i nje naguralo se dvadesetak ljudi. Kada je okrenula lice unatrag, otkrio je da to nije žena, već ona djevojčica koja je stajala između oca i majke u zasljepljujućoj pukotini u zidu. Shvatio je da je pratila njegov dolazak u red. Lice mu se zaru­ menjelo. Preplavio ga je sram kad se prisjetio svoje majke razbarušene kose, lica bijela od prašine i masivnog čekića u njenoj ruci. Pognuo je glavu prema pločniku prepunom opušaka i ostataka pljuvačke. Vrat mu se izvijao i činilo mu se kao da mnoštvo promatra njegovu pognutu glavu. U ne­ dostatku izbora podigao je pogled i prvo što je ugledao bile su djevojčine iskričave oči. Zatekao ga je osmijeh koji je lebdio na njenim nježnim usnama. Prvi put neka mu se dje­ vojka osmjehivala bez očitog razloga. Uzvratio joj je zbunjenim osmijehom. Oboje je znalo da više nisu djeca, već mladić i djevojka koji osmijehom izazivaju strogu tradiciju i beskompromisna pravila ponašanja. No prijestup je već učinjen i svijet se nije urušio. Opijenih čula, osmijehom je izmamio smjeliji osmijeh na njezino lice. Posramljen, prebacio je ravnotežu s noge na nogu i lupkao školskom torbom o koljeno kao da je nestrpljiv zbog reda koji se ne pomiče.

Odjednom mu se brada uzdigla kao da mu ne pripada pokazujući joj drugi smjer. Istovremeno su istupili iz reda i otpočeli putovanje od nekoliko tisuća koračića do svojih kuća. Osjećali su kao da im predstoji prelazak preko za­ strašujućega kopna, no istovremeno su odlučili zanemariti sva upozorenja i zabrane. Ne, nije upamtio ni riječ njihova razgovora, no dobro se sjećao razdaljine na koju su pazili

Vrsta ženskog ogrtača koji seže do gležnjeva, navlači se preko odjeće (op. prev.) *

- 22 -

hodajući do kuće, razdaljine kroz koju su promicali mnogi prolaznici.

Nisu razgovarali o ponovnom sastanku na istom stajalištu pored monumentalne džamije. Katkada je Zaki stizao ranije i razočaranim pogledom promatrao okolicu. Najčešće je stizala nakon njega. U prvotnim šetnjama razmjenjivali bi tek šture rečenice, u mjeri u kojoj im je buka ulice prekrcane ljudima, automobilima i kolima dopuštala da slušaju jedno drugo. Zaki je bio jednako pričljiv koliko i sramežljiv.

No u društvu pristaša s vremena na vrijeme iznenadio bi samoga sebe bistrim idejama. Samija je bila znatiželjna slušateljica koja ga je hrabrila. Dvije godine prije Zaki je počeo posuđivati knjige iz javne knjižnice i obožavao je dijeliti s drugima iskustva koja je upijao čitajući i koja su ga oduševljavala. Među prijateljima je postao vješt pripovjedač. U Samijinoj kući nije bilo novina ni knjiga, osim Kur’ana, religijskih knjiga i priča o svecima. Samija je sa svojom tradicionalnom obitelji u kinu bila tek dva ili tri puta. Zaki ju je usred vreline Bagdada odvodio u zemlje bijele od snijega, pripovijedao joj o prekooceanskim plovidbama brodova većih od Noine arke te o borbi sa silama prirode i piratima.

Znao je iz priča iznositi potankosti o hrabrim prijateljstvima, tragičnim ljubavima i okrutnim djelima. Samija ga je pozorno slušala otvorenih usta i iskričavih očiju, a on ju je upozoravao na udubljenja i prepreke na putu. Katkada bi abaja skliznula s glave na njena nježna ramena. Prolaznici bi je strijeljali prijekornim pogledima ili pak branili zadovoljnim osmijesima. Bijaše dražesna, krhka djevojka. Katkada bi na vrhuncu priče zastajkivali kraj kipa pokojnog Saaduna, prvog i posljednjeg predsjednika vlade na Bliskom istoku, koji si je oduzeo život zbog grizodušja. Jer tamo, u podnožju kipa, njihovi su se putovi razilazili. Ona se žurila - 23 -

kući dok su se vrhovi njene abaje vijorili na vjetru, a Zaki je kretao prema šetnici pored Tigrisa prevaljujući duži put, duž Ulice Abu Nuas, i sve zato da stigne kući znatno poslije nje, kako bi izbjegli sumnju da su Ulicom Al-Rašid koračali zajedno.

Nikada se nisu dodirnuli ni na koji način, ni onda kada je bila nezaštićena ni onda kada se gušila od smijeha dok joj je prepričavao sadržaj filma Charlieja Chaplina. No ipak, dogodilo se jednom. Bili su udubljeni u Jadnike i Samija se ražalostila nad siromašnim čovjekom čiji je život bio uništen zbog korice kruha. Katkada bi išla korak ispred Zakija kako bi vidjela izraz njegova lica dok je pripovijedao o glavnom junaku. Udubljeni u priču, nisu opazili kako se ulica prazni od automobila i kola. Prestravljeni ljudi razrogačenih očiju ubrzavali su hod i odskakivali ustranu te su odgurnuli Samiju i Zakija ustranu kao da bježe pred poplavom. Piljari su nestali, vlasnici dućana bučno zatvarali željezne kapke.

Urlici prestravljenih žena odjekivali su ulicom koja se pretvorila u stazu razornog bijega. Samijino lice, koje je pro­ virivalo kroz crnu abaju, problijedjelo je. Mladić, glave ob­livene krvlju, jurio je niz praznu ulicu, a za njim policajac na konju iskešenih zubi. U trenu je mladić srušen na asfalt, policajac je sjahao i obrušio svoje oružje na mladićevu glavu.

Muškarac s crnom sidarom na glavi uspeo se na konja i jašući bijesno zagrmio: “Ubojica, ubojica, kurvin sin!” Uto se slila rijeka prosvjednika, a za njima konjanici. Mnoštvo koje se okupilo oko Samije i Zakija bijesno je navalilo na malenu trgovinu s nakitom i satovima. Preneraženi urar tumarao je unaokolo, blijeda lica činio korak naprijed pa nazad, ne znajući kamo se djenuti. Naposljetku ga je prestravljeno mnoštvo uguralo u dućan. Bijaše to ćelavi patuljak crvena lica koji je sve vrijeme tepao i jecao kao maleno dijete: “Mo- 24 -

lim vas, ne kradite, ne uzimajte.” Bilo je to jedino što je umio kazati u tom nesretnom trenutku. Još se ljudi u bijegu naguravalo u dućan, sve dok više nije bilo moguće zatvoriti vrata. Kada su se začuli pucnji, u dućan se naguralo još ljudi i poput preše potiskivalo one koji su se već nalazili unutra.

Samija i Zaki zatekli su se u naguranoj gomili. Zaki je stajao iza Samije, koja se sklupčala u njegovu naručju. Zapomaganja starije žene: “Ubijaju ih!” koja su vani odjekivala nisu jenjavala unatoč bučnoj pucnjavi koja je parala uši. Možda nitko od mnoštva naguranog u urarov dućan nikada nije čuo pucanj, no svima je bilo jasno da su posrijedi ubojita zrna.

Poput ranjene životinje na izdisaju ulica se smirivala.

Više se nije čulo njištanje konja. Pucnjevi su prestali. S vremena na vrijeme čuo se odjek ubrzanih koraka. Maleno znoj­­no lice Samije skutrene u Zakijevu naručju okrenulo se prema njemu. “Više nije opasno?” šapnula je. Uz laktove i koljena koji su izvirivali sa svih strana razgaljujuća nježnost uvijena u njegovu naručju molećivo je propitkivala izglede za spas. U tom je trenutku zaboravio na opasnost. “Da, da”, bradom je dodirivao njenu kosu. Abaja i njihove torbe nestale su prilikom bijega. Neka je žena iza njih zapomagala: “Trebam zraka, mili, trebam zraka.” Pomaknuo se naprijed, a maleno se tijelo još više privilo uz njega. Samijino drhtanje, koje ga je podsjećalo na drhturenje prestrašenih štenaca, jenjavalo je, a svojevrsna napetost koju dotada nije poznavao prožela je njeno nježno tijelo. Odjednom je oćutio taj miris.

Miris koji nije mogao usporediti ni s jednim parfemom, ne u tom trenutku, kao ni mnogo godina poslije, sve dok nije oćutio Nurin miris. Tek je nakon Nur shvatio da su rijetke žene koje odišu takvim nježnim mirisom te da su rijetki muškarci koji imaju prilike oćutjeti ga. U tom trenutku to - 25 -

nije shvaćao. Bijaše rastresen i uzbuđen usred naguranog mnoštva koje guši, zbog nasilja vani, ustajalog zraka unutra, no ponajviše zbog spoznaje da opojni miris ne dolazi s djevojčine odjeće. Ne, nije to bio miris kakav su upotrebljavale njegova majka i rođakinje. Opojni miris, koji ga je pratio još čitavi niz godina, dopirao je iz usta djevojke sklupčane u njegovu naručju. Vjerojatno je i sama to shvatila i osjetila ushit koji ih je oboje obuzeo. Od toga dana Samija ga više nije čekala ispred veličanstvene džamije. U tradicionalnoj je obitelji “uzorno” ponašanje, utemeljeno na religiji, bilo iznimno važno. Ustvari, već je od šeste godine bila namijenjena svom rođaku, ispravnome i bogobojaznome mladiću, poput njezina oca. Školu je napustila rano, prije no što je navršila trinaest, i ubrzo je zatrudnjela i rodila, pa zatrudnjela još jednom, teška i zaobljena. S godinama je miris izblijedio. Zbog debljine, abaje i halje koja je dosezala do gležnjeva doimala se starijom i od njegove majke.

Za njihovih najljepših dana pričala mu je kako su im očevi planirali nastaviti biti susjedima u četvrti Al-Karradah, gdje su kanili sagraditi kuće, koje bi od podruma do tavana nalikovale jedna na drugu, s prostranim vrtovima koji bi također bili nalik jedan na drugi. Bio je zatečen i ljutit, četvrt Bataween sviđala mu se i htio je ostati u društvu mladića s kojima je odrastao. Ljutilo ga je i to što je Samija za planove saznala prije njega. “Što to čujem?” propitkivao je majku.

Majka je tužno žmirkala. “Kuhinja i blagovaonica postale su ružne zbog zida. To je razlog. Mrzim ovu kuću. Kao da joj je netko uzeo dušu.”

“Mama, to su cigle, žbuka i cijevi, i zahod. O kakvoj duši pričaš?”

“Svejedno, kada noću zažmiriš, osjećaš se sigurno u vla­ stitoj kući. Naravno da kuća ima dušu, baš kao i svaka druga - 26 -

kuća. Postoje kuće sa slijepim dušama i one s dušama koje obasjavaju. A od čega smo ti i ja stvoreni, Zaki? Kada uđeš u toalet, gdje ti je duša? Ide s tobom posvuda, ne ostavljaš je pred vratima. Da, ja sam gnjavila oca. Imamo novca i još smo mladi, zašto onda ne bismo sagradili lijepu kuću s puno svjetla i mirisom obližnje rijeke?”

Bilo je to 1945., tri godine prije no što je osnutkom Države Izrael zapečaćena sudbina svih Židova arapskoga svijeta. Opsjena neočekivane povijesti. U lijepoj kući – koja je uistinu bila gozba za oči, a s kojom se Zakijeva duša učas povezala, veselje obnove bilo je pomiješano s tugom. Otac je ostao bez posla u banci, a sestra Lila te braća Kamal i Fauzi ostali su u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama bez novčane potpore. Na svoju sreću, imali su odlične ocjene i dobili stipendije, no svejedno su i naporno radili.

Tajna policija zarila je svoje kandže u nježno Nurino meso i bacila je, ranjenu i iznurenu, u pustinjski zatvor namijenjen teškim kriminalcima. Njegova televizijska i novinarska ka­ rijera bila je u opasnosti, iako je već stekao zavidnu reputaciju, a većina gledatelja i čitatelja nije ga prepoznavala kao Židova jer su njegovi prilozi predstavljali odu zemlji čiji su se sinovi klali – Kurdi, Arapi, muslimani, kršćani, Židovi, šiiti, suniti, Asirci, Jezidi, aristokrati iz slavnih dana Turskog Carstva i bosonogi izgladnjeli siromasi iz močvara na jugu.

Gradove su resila vješala, zemlja je prolazila revoluciju za revolucijom, jednu okrutniju od druge. Otac i majka kuću su ubrzo prepisali na njega. Nedugo nakon što su se uvjerili da je formalna procedura završena i da je kuća zakonski upisana na njegovo ime, otisnuli su se u jedinom smjeru koji im se otvarao – u Izrael.

Teška sudbina Samijine obitelji poprimila je nevjerojatne razmjere. Kada su se oblaci rata nadvili nad zemlju, Samijin - 27 -

suprug Mansur imao je zle slutnje. Poput Zakijeva oca podario je vlasništvo nad kućom Maheru, suprugu svoje kćeri Alije. Maher je bio jedini sunit u obitelji. Čak je i posao uvoza sagova iz Perzije te hladnjaka iz SAD-a prešao u njegovo vlasništvo. Bio je to veliki rizik, koji se s vremenom pokazao opravdanim. Rat Iraka i Irana ubrzo se prenio i na obitelj.

Nakon pogubljenja Samijina supruga Mansura i njegove braće te nakon što su pogubljeni i njen sin i trudna kći, izgubio se trag dvojici sinova – Hadiju i Anisu. O njihovu pogubljenju nije se znalo ništa. Kao da se zemlja rastvorila i progutala ih. Samija je tvrdila kako su stradali od ruku pripadnika Mukhabarata. U više se navrata sučelila sa Zakijevim prijateljem Nazarom al-Sayedom, kojega je smatrala utjelovljenjem vraga. No kako je Samija bila Zakijeva susjeda od djetinjstva, a on ju je štitio pred svojim prijateljem, Nazar je proučivši popise zatvorenika u Abu Ghraibu, ustvrdio da su njena dva nestala sina strijeljana tijekom prorjeđivanja zatvorskog stanovništva i nabrzinu pokopana. Samilosno je poručio vijest po Zakiju te ga tako zadužio da prenese susjedi gorku istinu. S velikom je tugom Zaki obavio strašnu dužnost. Starost i sve strahote urezale su duboke ožiljke na licu njegove prve ljubavi. No saznavši za gorku sudbinu koja je zadesila njena dva sina, nije čupala kosu ni trgala odjeću, njene oči nisu pustile ni suzu. Zbunjen njenom reakcijom, pitao se je li od silne tuge skrenula s uma. Pomislio je da je možda upravo ovo normalna reakcija onih koji naposljetku saznaju odgovor na slutnje vezane uz sudbinu najdražih.

Ubrzo je odbacio i takvo objašnjenje. U dane djetinjstva Samiju je odlikovalo ustezanje karakteristično za kćer iz tradicionalne obitelji, što ne znači da je bila potpuno imuna na svojevrsne nepodopštine. Kada bi bila u prilici, voljela se našaliti, a na lice bi joj se navlačio radostan izraz. Njen - 28 -

bi ga izgled osvajao uklanjajući i najmanju natruhu žrtvinih žalopojki. U nevjerici se Zakiju učinilo kako je isti izraz uočio kad joj je priopćio strašne vijesti. U njezinu se izrazu lica nazirala želja za otkrivanjem tajne, no u posljednji se čas predomislila. Kako se svatko čija je noga kročila u njen dom doimao sumnjivim, i tada i sada, oko nje su se okupile žene koje joj bijahu odane. U času kada je donio vijest o smrti, obitelji njenih kćeri također su bile prisutne i prema očekivanjima svi briznuše u plač. Dani žalovanja održali su se kako običaji nalažu, a u Samijinu je srcu rasla mržnja prema Nazaru al-Sayedu i kradljivcu kokoši, kako je nazivala uvaženoga svemogućega gospodina predsjednika. Svim je srcem vjerovala u glasinu da je u dane teškog djetinjstva bio sitni prijestupnik.

- 29 -

- 312 -

S

ami Michael rođen je 1926. u Bagdadu u Iraku, gdje se s petnaest godina pridružuje ilegalnoj ljevičarskoj skupini. Nakon što je 1948. irački sud izdao nalog za njegovo uhićenje zbog antirežimske aktivnosti, bježi u Iran, iz kojega se sljedeće godine seli u Izrael. U Haifi isprva radi kao urednik Al Itihada i Al Jadida, novina izraelske Komunističke partije na arapskom jeziku. Godine 1955. napušta Komunističku partiju pa završava studije hidrologije te psihologije i arapske književnosti. Prvi roman Svi su ljudi jednaki, ali neki malo više (All Men are Equal, But Some Are More) objavljuje 1974. Autor je brojnih pripovijetki, romana i publicističkih djela, među kojima se ističu: Refuge, A Handful of Fog, Trumpet in the Wadi, Victoria, Unbounded Ideas, Water Kissing Wa­ter i Pigeons at Trafalgar Square. Djela su mu prevedena na mnoge jezike, a neka su poslužila kao predložak kazališnim predstavama. Dobitnik je niza prestižnih nagrada (Na­ grade ministra kulture za pisce, Predsjednikove nagrade, Brennerove nagrade, nagrade ACUM, Izraelske nagrade za književnost Ministarstva obrazovanja, znanosti i umjetnosti, nagrade EMET i nagrade WIZO), 2005. palestinski ga je pisac Ahmed Harb predložio za Nobelovu nagradu, a uručena su mu i brojna priznanja za mirotvorni rad. Od 2001. predsjednik je izraelskog Udruženja za građanska prava.

- 311 -

- 312 -

L

aila Šprajc rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Studij socio­ logije, antropologije i specijalne edukacije završava na Sveučilištu u Haifi (Izrael). Autorica je priručnika za učenje he­brejskog jezika.

S hebrejskog je prevela knjige Iznenada u dubini šume (2011.) i Rimovanje života i smrti (2011.) Amosa Oza te Vojnik (2012.) Yossija Peleda.

Prevoditeljica zahvaljuje gospođi Branki Sturica i gospodinu Mevludiju Arslaniju na vrijednim sugestijama.

- 313 -

Prijevod ovog djela poduprlo je Veleposlanstvo Države Izrael.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., kolovoz (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sv. Nedelja ISBN 978-953-266-581-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 314 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Francesca Melandri Viši od mora s talijanskog prevela Ana Badurina Zoran Pilić Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres John Banville Svjetlost iz davnine s engleskog prevela Mia Pervan Lawrence Norfolk Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna Čubranić Marica Bodrožić Balada o zvjezdanom moru s njemačkog prevela Anda Bukvić Aleš Debeljak Balkansko brvno sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik Chil Rajchman Ja sam posljednji Židov s francuskog prevela Mirna Herman Baletić

- 315 -

Cees Nooteboom Pisma Posejdonu Ostarjeli Zaki Dali želi biti posljednji Židov u Bagdadu u s nizozemskog preveo Radovan Lučić

eri Sadama Huseina i zbog toga je spreman na svakojake Chris Womersley Shrvan kompromise. Nazar al-Sayed, nesmiljeni došljak iz pustinje s engleskog prevela Iva Karabaić i šef tajne službe Mukhabarata, njegov je najbolji prijatelj, Witold Gombrowicz no Zaki unatoč tome ostaje lojalan i svojoj susjedi, Posmrtna autobiografija s poljskog preveo Mladen Martićnakon cjelonoćne mladenačkoj ljubavi Samiji.

Jednog jutra, Hotakainen terevenke s NazaromKari i mladim studenticama, Zaki na Riječ Božja svojem pragu pronalazi polumrtvu mladu ženu, koju uz s finskog preveo Boris Vidović pomoć svog rođaka, prevrtljivog Zsuzsa Bánk veterinara Jalila, uspije Vedri dani koja je preživjela mlada vratiti u život. Nakon zvjerstava s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković je Kurdinja ostala bez dara govora, a Zaki joj nadjene ime César Aira Aida te oni s vremenom razvijaju povezanost, koju neće Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski poremetiti čak ni ženidba na koju on biva prisiljen da spasi Jean-Marie Blas de Roblès živote drugih…

Tamo gdje su tigrovi kod kuće Izraelski pisac Sami Michael (1926.) u svojim je dvadesetima s francuskog preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić morao napustiti Irak pod prijetnjom smrtne kazne zbog Mirko Kovač Vrijeme koje se udaljava političke aktivnosti. U zemlju svojeg djetinjstva vraća se Radenko Vadanjel mnogo godina poslijeMišomor u hvaljenom romanu Aida, koji su za rođake kritičari nazvali najboljim književnim djelom o toj Ljudmila Ulicka Danielzemlji.

Stein, prevoditelj podijeljenoj i uništenoj Unatoč atmosferi blage s ruskog preveo Igor Buljan nostalgičnosti i odjeka tuge zbog proživljenih tragedija Miljenko Jergović ovaj je roman snažna priča o ljudima koji i u najnepovoljnijim Rod okolnostima uspijevaju zadržati Amos Oz ljudskost i dostojanstvo.

Među svojima s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ludwig Bauer Toranj kiselih jabuka 149,00 kn

- 316 www.fraktura.hr