Al’ povijesti nije kraj by Fraktura

granice dijaloga

Alâ&#x20AC;&#x2122; povijesti nije kraj

Claudio Magris Alâ&#x20AC;&#x2122; povijesti nije kraj Etika, politika, svjetovnost

claudio magris

Od istog autora u izdanju Frakture: Dunav I tajno i javno

granice dijaloga

Claudio Magris

Alâ&#x20AC;&#x2122; povijesti nije kraj Etika, politika, svjetovnost prevela s talijanskog Ljiljana AviroviÄ&#x2021;

Fraktura

claudio magris Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje. Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli affari esteri e della Cooperazione Internazionale italiano.

Eseje za ovo izdanje iz knjiga La storia non è finita, Livelli di guardia i Segreti e no izabrali su Cladio Magris, Ljiljana Avirović i Seid Serdarević. © Claudio Magris, 2016 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Ljiljana Avirović i Fraktura, 2016 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-684-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 931290

granice dijaloga

PosveÄ&#x2021;eno mom ocu

claudio magris

granice dijaloga

Granice dijaloga U rujnu 1988. putovao sam Holandijom. Jednoga sam se dana zatekao i u Haagu. Mislim da je bila nedjelja. Na središnjem se trgu nešto slavilo ili je to bio svesvjetski sajam tolerancije. Bezbroj paviljona, štandova, stolova, kioska i drvenih kućica, jedan do drugog izlagali su, nudili, propovijedali svaki svoju Riječ, svaki svoje Evanđelje kojekakvog reda i sorte. Političke su stranke, crkve, udruge, klubovi, pokreti i svakojake grupe lupetali raz ličite, katkada i potpuno oprečne recepte spasenja, duševnog, fizičkog, društvenog, metafizičkog, spolnog, kulturnog, gastronomskog; svatko je imao svoju priču i objavljivao svoju istinu, antimilitaristi, veterani, salutisti, pobornici ekscentričnih ku linarskih dijeta ili erotskih tehnika, ezoteričnih obreda i gim nastičkih vježbi, asketskih i orgijskih činova, kolektivizacije i divljih anarholiberalizama; tumačile su se prednosti društvene potpore i njezina potpunog ukidanja. U to se doba u svijetu nije još mnogo raspravljalo o bioenergiji i kloniranju, jer bi inače i te dvije branše zasigurno našle svoje mjesto na ovom bazaru zanesenjaka, pobornika najstrašnijih genetskih manipulacija i zagovarača novonastalih polučovjekolikih vrsta, novih križanja homo sapiensa s različitim životinjama, uvjerenih proroka neizbježnoga trijumfalnog marša Progresa i apokaliptičnih zagovornika ukidanja svakoga znanstvenog pokusa, a i znanosti kao takve: tog

claudio magris

nezdravog ploda iskonskoga grijeha i protjerivanja iz raja zemaljskoga. Prvi je dojam bio oduševljenje tolerancijom i slobodom. Starinska, tradicionalna, gotovo stereotipna predodžba Holandije kao zemlje slobode, društvenih prava i dijaloga, poprimala je sve stvarnije obrise, pa se činilo da su taj trg i taj metež njezino pravo oličenje. Osjećalo se da svi, pojedinci ili pokreti, imaju slobodu izražavanja; da ondje nema dominantnih i ljubomornih bogova, spremnih ušutkati svaku drukčiju riječ, već da svaki bog koji prebiva u srcu nekog čovjeka – velik ili malen, preuzvišen ili bizaran, pompozno svečan ili odrpan, veličanstven poput kakva kralja ili dronjav kao klošar – ima svoj oltar i svoje vjernike koji mu odaju poštovanje, veseli i neometani. Dijalog i tolerancija mogu zamalo biti i sinonimi. Na tom se trgu osjećalo, gotovo fizički, da istina nikako ne može biti vlasništvo ili nametnuta samo jednom doktrinom koja sebe nikada ne stavlja pod znak upitnika ili samoispitivanja, doktrinom koja ne pristaje na ravnopravne dijaloge različitih mišljenja, a trebala bi biti, kako poučava Lessing, neprekidno prispodabljanje ili dijalog i postojano istraživanje. Jednom je Lessing znakovito rekao otprilike ovako: kad bi mi Bog desnicom podario istinu, a ljevicom mogućnost da je tražim, čak i po cijenu neprekidnih i mnogih pogrešaka, zasigurno bih poželio dar skriven u Njegovoj lijevoj ruci, potpuno uvjeren da čista istina pripada samo božanstvu. Predstava tolerancije prikazana na tom trgu zazivala je mogućnost i drukčijih mišljenja, manje velebnih i nižih, ali ipak oslobađajućih i prihvatljivih. Na tim se kioscima nisu propovijedala samo golema vjerska ili politička uvjerenja, poruke spasenja, posljednje stvari života i čovjeka. Mlatilo se i o nastranim manijama, čudotvornim balzamima, bizarnim mitovima, komičnim

granice dijaloga

himbama, ekscentričnim strastima. Nešto slično kao u londonskom Hyde Parku, gdje svatko može raspravljati ne samo o problematikama sveopćeg značenja – kršćanstvu i socijalizmu, ratu i miru, širenju ili zabrani nuklearnog oružja – već i o vlastitim opsesijama, manijama, strahovima, ekstravaganciji, fiks‑idejama, strasnoj i nastranoj pohoti, a sve to u bivstvu jednoga čovjeka i nije manje važno od njegove vjere u domovinu ili u slobodu tiska. Tolerancija je i ta sloboda izražavanja čak i naoko nevažnih i najmanjih stvari, smisao života shvaćen kao kazalište lutaka u kojem svatko lamata rukama kako zna i umije, i smiješno i nespretno, kao što i jest svatko od nas u svom nevještom smrtnom bitku albatrosa zatočenika. Život je i cirkus u kojem smo svi klaunovi, a tolerancija još podrazumijeva i glumu prema unaprijed napisanu predlošku, poštovanje improvizacije, svoje i tuđe, život znači dopustiti onome tko s tobom glumi da iznenada promijeni tekst i odgovori primjerice na tvoj izljev ljubavi nekim kulinarskim receptom. I to bijaše smisao svjetskoga teatra koji je toga dana bio na sceni u Haagu – sasvim ugodan osjećaj pomalo ciganske slobode dok sam se po onim paviljonima muvao bez plana i bez nekoga posebnog interesa. Malo poslije obuzeo me još jedan, treći, i uznemirujući osjećaj. Kao da se prethodno uvjerenje kako je svakom dopušteno izraziti svoju misao pretvorilo u nešto skučeno i zagušljivo, nalik na blatnjavu močvaru; kao da se tamo osim štandova antirasista iznenada mogao pojaviti i kakav skinhead ili nekim čudom čak i klonirani doktor Mengele kojem bi bilo dopušteno propovijedati o hvalevrijednim blagodatima svojih eksperimenata u Auschwitzu. To lijepo, sasvim nedužno jutro istaknulo mi je jasno i snažno nužnost, vjerojatno i poteškoće, možda i nemogućnost, raspletanja

claudio magris

nerazmrsive problematike dijaloga i tolerancije te njihovih krajnjih granica. Voltaireu pripisanoj misli da se do smrti spreman boriti ne bi li zajamčio slobodu izražavanja misli, čak i oprečnih mislima onoga s kojim se bori nasmrt, odzvanjala je – ironično oprečna – rečenica koja kazuje o nekom strašno tolerantnom tipu koji je u stanju potamaniti sve one koji nisu tolerantni. Uostalom – barem u talijanskom – ambigvitet je lako moguć: tolerancija je pozitivni termin kojim se pokazuje ravnopravnost svih vjeroispovijesti i mišljenja, biti tollerante znači potpuno pri hvaćanje drugoga i oprost drugome, biti tollerante znači gotovo pogrdno i gordo prihvaćanje ponašanja i mišljenja različitih od tvojih. Tolerancija, odnosno dijalog i sve njihove proturječnosti, sve opći je problem koji se i dan‑danas nameće savjesti – i zako nodavstvu – sa svom svojom hitnošću rješenja, više nego ikada u povijesti. Iz toga kuta gledano, naša kultura možda i nije spremna na nepojmljivo uznemirujuće promjene u svijetu koje su se obrušile na nas, na naše društvo i na naše vrijednosti. Unutar tih golemih promjena sad više nema, kao što bijaše u povijesti, kompaktnih kultura, kultura koje bi bile zatvorene u sebe same i unutar zdanja vlastitih vrijednosti, kultura koje gotovo da i ne znaju za postojanje drukčijih sustava vrijednosti dominantnih u drukčijim kulturama. Danas se društva mijenjaju i miješaju, narodi i sasvim različita plemena danas se susreću, a njihovi pogledi na svijet – vjerski, politički, društveni – žive posloženi jedni do drugih baš kao one barake u Haagu, unutar politeizma vrijednosti, značenja, tradicija, običaja i institucija koje nitko ne može zapostaviti. To je proces kojim se obogaćuju naše kulture, ali istodobno i rađaju strahovi i opsesivne obrane. Unutar globalizacije svaki pojedini identitet ćuti se napadnuto, strahuje od

granice dijaloga

raspadanja i nestanka, pa naglašava svoju partikularnost, od nje stvara apsolutnu i divlju različitost, idol – koji kao i svaki idol lako vodi u nasilje i u krvave žrtve. Nešto se vrlo slično – rekao je u Trstu u jednom od svojih posljednjih govora Begnamino Andre atta – dogodilo u Grčkoj u V. stoljeću prije Krista kad su se raspale obiteljsko-plemenske zajednice i pretvorile u državu, u polis; postupak iz kojeg je djelomično i rođena grčka tragedija. Netolerantni odgovori na sadašnje promjene u svijetu silno su opasni i barbarski, oni teško koče – raznoraznim zatvaranjima – taj proces stvaranja novoga i autentičnijega univerzalizma; riječ je o vrlo privlačnom procesu, jer se prvi put u povijesti, putem dijaloga s onu stranu svake moguće granice, rađa ili bi se mogla roditi, iako uz tisuću opasnosti i strahotnih iščašenja, univerzalnost uistinu univerzalna, izraz i odraz društva cijele kugle zemaljske, a ne samo Zapada i Istoka. Lako je intelektualno osuditi netolerantnost, zatvaranje prema dijalogu, iako ih je silno teško osporavati na praktičnoj osnovi. Kakav bi onda mogao biti stvarni odgovor, ne samo apstraktno i plemenito retorički, na te i njima slične nazadne i agresivne reakcije? Europa mora, kulturološki gledano, na sebe preuzeti zadatak obnove svijesti i obrane načela vrijednosti, one potrebe sveopćih načela koja su, već više od dvije tisuće godina, bit njezine civilizacije. To su “nepisana pravila bogova”, kako kaže Antigona, ili moralne zapovijedi koje se – za razliku od povijesno i društveno uvjetovanih – nameću kao apsolutne i koje se ne smije povrijediti ni po koju cijenu. Ta je univerzalnost – u opasnosti i na planu različitosti i na planu svojega divljeg automatizma – temelj europske civilizacije, koja u tom smislu i nije samo europska, već podliježe osudi i Europe i Zapada.

claudio magris

Od samih začetaka zapadna je kultura stavila naglasak na pojedinca, na individuu, prije nego na sebe samu u globalnom smislu te riječi; iz stoičkoga i kršćanskoga pojma osobe u rimskomu pravu, od jamstava liberalizma i demokracije do slobode potrebe osoba ili pojedinaca, kako je predlagano u socijalizmu – zajedno s njegovom apsolutno nezamjenjivom posebnošću – taj pojedinac i jest pravi protagonist, onaj koga Evanđelje uči kako voljeti, onaj koga Kant smatra razlogom ili svrhom, a nikada sredstvom, onaj čije su neopozive slobode zajamčene zakonom i čije strasti književnost stavlja u središte svijeta. Taj primat osobe ili individue podrazumijeva načelo jednakoga dostojanstva i jednakih prava svih ljudi, pa dakle i međusobno toleriranje odnosno podnošenje različitosti te dijalog među kulturama, među sustavima vrijednosti koji katkada znaju biti i oprečni. Vrlo učestali dodiri različitih naroda i kultura koji se sve više šire uistinu su i životno obogaćenje, ali oni bi mogli izazvati i mučna stanja u kojima bi se odabir između obveznoga kulturnog relativizma i potvrde neotuđivih prava mogao dramatično nametnuti. Narodi koji pristižu iz drugih kulturnih sredina morat će postati europski, ali i zadržati svoje posebnosti, a da ih se nesmiljeno ne asimilira prema našemu modelu. A sve to bit će moguće bude li Europa u stanju s čvrstom odlučnošću i otvaranjem prema tom zadatku i dalje obavljati, u novom obliku, veliku ulogu koju je imala u povijesti svijeta. Ne smijemo se zavaravati da je riječ o jednostavnom zadatku te da prepreke tom procesu stižu samo iz nazadnjačkih mentalnih sklopova ili od zadrtog rasizma. Rješenju tih problema možemo se nadati samo ako ne podcjenjujemo objektivne poteškoće.

granice dijaloga

Gotovo sve različitosti – običaja, navika, tradicija, vrijednosti – mogu i moraju biti savladane usprotivimo li se, bratskim dijalogom, glupom i zadrtom zatvaranju u sebe. No tu bi se mogle pojaviti okolnosti u kojima kulture, skupine i pojedinci ističu kao neotuđive vrijednosti ono što drugima izgleda neprihvatljivo i neljudsko. Uvijek je potrebno stremiti dijalogu, ali i biti svjestan da se čovjek može naći i pred dramatičnim odlukama uperenim protiv njega samog. Ako pripadnik neke sekte ne dopušta transfuziju krvi i ne želi da se transfuzija pruži njegovu maloljetnom djetetu, a djetetu je to potrebno jer je u životnoj opasnosti, u tom se slučaju mora razlučiti je li pravilno poštovati njegovu vjeru i njegovu želju, kako bi bilo točno, pa ostaviti dijete da umre, ili je potrebno silom učiniti transfuziju, s autoritetom koji u tom slučaju izgleda opravdan, ali to bi istodobno mogao biti i prvi korak na putu koji vodi nasilnom nametanju volje ili zabrani odlaska u crkvu. Dijalog znači i sebe sama staviti pod znak pitanja; boriti se za svoje ideje, ali u načelu i biti spreman na prihvaćanje tuđega mišljenja ako bi postavke protivnikove misli bile logično opravdane i ljudski pravilnije. To međutim sadržava i jedan unaprijed određen odabir stajalištâ – prije nego što se i započne dijalog – o kojima smo uopće i spremni razgovarati, ne bismo li se protiv njih borili, ali ipak dajući i tom drugom stajalištu ravnopravnost. Tako će na primjer neki liberal prihvatiti i raspravu s pobornikom državne intervencije u privredi, protiveći mu se intelektualno, ali i priznajući mu jednak ljudski dignitet, spreman uvažiti, bude li uvjeren, i drukčije razloge. Ali čovjek koji nije ubojica ne bi mogao prihvatiti raspravu s onim koji je, recimo, zagovornik nasilja i ubijanja djece; u tom će slučaju unaprijed prekinuti

claudio magris

dijalog; on smije ljudski saslušati intimne, kažnjive i bolne razloge i rane koje vode tom zločinu, ali neće ni započeti dijalog o tome je li to zločin ili nije. Tolerancija i dijalog sadržavaju etički relativizam, protivan pretpostavci da smo jedino mi čuvari apsolutne vrijednosti, što čovjeka koji u to vjeruje navodi da ga nametne drugima, recimo uime njihova spasa. Na temelju takvih uvjerenja učinjeno je i čini se bezbroj najstrašnijih nasilja. Al’ netko bi se mogao zateći – zatekli smo se i zateći ćemo se – u prilikama koje ne dopuštaju, moralno gledajući, popuštanje i dijalog, toleranciju. Kada je prije nekoliko desetaka godina prvi crnac student dobio pravo pohađanja sveučilišta u jednoj državi američkoga Juga, ta je odluka doživljena kao povreda vlastite kulture i vrijednosti od bijelaca stanovnika te države, spremnih da tom studentu i nasiljem zabrane da se koristi svojim pravima. Obrana bijelosti na tom sveučilištu doživljavala se kao vrijednost kulture staroga Juga: možda su se nasiljem na studenta crnca i uz cijenu njegova prava zapravo poštovale kultura rasizma i kulturološke razlike, možda se (i silom) zabranjivalo to nasilje, a da se pritom ipak nije poštovala kultura iz koje je dolazio, a možda su se i snagom nasilja nametala prava toga studenta crnca. Kako god bilo, američka je vlast osigurala pratnju federalne vojske, spremne i pucati ako zatreba, napadne li ga netko, spremne ušutkati onoga koji je htio ušutkati studenta crnca. Tih je dana bilo nemira, ali i mrtvih. Mogli bismo se – i možemo se – naći u vrlo teškoj situaciji kad je potrebno odabrati između nekih vrijednosti na štetu nekih drugih, odlučiti “koji su to nepisani zakoni bogova” što ih pri zivlje Antigona, zakoni koje ni po koju cijenu ne smijemo povrijediti. Pluralno društvo budućnosti vrlo će se vjerojatno naći pred

granice dijaloga

takvim odabirom, pred potrebom, a istodobno i pred nemogućnošću ili samo pred strašnim poteškoćama da samo sebe prepozna u minimumu, to jest u quantumu neporeciva etičkoga univerzalizma. To je težak, ali i neizbježan zadatak. Težak jer dijalog i usporedba kao da se sve više razvodnjavaju u nekakvoj nerazlučivoj uravnilovki svih stvari, u svojevrsnom bazaru na kojem sveopće načelo razmjene stavlja sve na istu razinu, kao da su Kant i spiritističke seanse jednako dostojni poštovanja ili kao da su solidarnost i rasizam nešto između čega možemo birati, jer su posloženi u izlozima, ili u pameti, kao da je riječ o novinskim člancima. Unutar toga dramatičnoga povećanja bogatstva razlika i kontrasta teškom ćemo mukom biti prisiljeni izraditi, neprestanim usporedbama i dijalogom s kulturama novih Europljana, minimum vrijednosti o kojima se ne može raspravljati, što sa sobom nosi uvijek bolnu, ali i neizbježnu hijerarhiju vrijednosti. U tom procesu, sasvim sigurno, važan doprinos stići će od novih kultura dosad nepoznatih Zapadu, koje same po sebi nisu slabiji čuvari univerzalnih vrijednosti. Demokracija, kći zapadne tradicije i njezina srž, sastoji se od neprekidna napora, nikada konačna, od razlikovanja među postavkama koje mogu biti i dramatično oprečne, ali kojima je dano pravo da se ravnopravno suprotstave jedna drugoj, ali i od gledišta koja će, nažalost, biti bolno isključena iz toga dijaloga, jednako kao što se nekoj političkoj formaciji dopušta da brani javnu ili privatnu privredu, ali ne i rasni progon ili segregaciju. To je neprihvaćanje bolno jer uvijek je bolno isključiti ljude ili ideje iz dijaloga, ali ono je istodobno i neizbježno. Dakako, svatko od nas mogao bi se naći u takvim ružnim okolnostima, jer neprihvatljive razlike više ne dolaze samo iz prekomorskih

claudio magris

zemalja ili s drugih kontinenata, već i iz nama bliskih krajeva; nitko kao Auschwitz nije poricao nepisane zakone bogova, a Auschwitz smo stvorili mi, Europljani. Sukob je tragičan; Antigona nije bezrazložno tragedija. Antigona je prije svega sukob između Antigone i Kreonta, sukob između zakonâ koji se u njima dvoma suprotstavljaju. S te točke gledišta tragedija ne znači suprotstavljanje dobra zlu, čiste nedužnosti odvratnoj krivnji, već je riječ o sukobu unutar kojega nije moguće zauzeti stav koji ne bi sa sobom neizbježno donio i heroizam žrtvovanja, a to je također krivica. Tragedija je sukob između zakona i moralnih zapovijedi koji, kako je naglasio Gustavo Zagrebelsky, i jedni i drugi sadržavaju vrijednosti. Ali Antigona je tragedija, vječno aktualna, tragedija obveze odabira između tih vrijednosti, zajedno sa svim poteškoćama, pogreškama i krivicama što ih taj odabir sadržava u pojedinačnim povijesnim okolnostima. Pozitivni zakon sam po sebi nije zakonski – ni onda kad proizlazi iz demokratskoga poretka ili osjećaja i želje većine – ako ujedno i ugnjetava moral; primjerice neki rasni zakon kojim se utanačio progon ili istrebljenje jedne kategorije ljudi neće sam po sebi postati pravedan ni ako ga je demokratski izglasala većina u parlamentu koji je legitimno izglasan, što je činjenica koja bi se mogla dogoditi ili se već i dogodila. Nasilje učinjeno nad osobom nije pravedno samo zato što bi ga opravdalo takozvano javno mnijenje, kako bi trebalo biti na temelju jedne krivo shvaćene sociologije. Antisemitizam u Njemačkoj za vrijeme nacizma ili nasilje nad crncima u Alabami zasigurno bijahu u dosluhu s izvjesnim mišljenjem javnosti tih zemalja, ali samo zbog toga ne znači da su i pravedni. Katkada

granice dijaloga

bi moglo biti istina ono što je uzviknuo doktor Stockmann u Ibsenovu Narodnom neprijatelju: “Većina ima snagu, al’ nema pravo!” Stoga je potrebno pokoriti se “nepisanim zakonima bogova” kojima se pokorava Antigona, iako ta poslušnost – odnosno neposluh državnim zakonima – može imati i tragične posljedice. Sada bi se moglo nametnuti jedno strašno teško i samo po sebi tragično pitanje: kako možemo znati da su oni nepisani zakoni proizašli baš od bogova, to jest da je riječ o sveopćim načelima, a ne o prastarim predrasudama, slijepim i opskurnim nagonima osjećaja, uvjetovanim tko zna kakvim praiskonskim zabranama? S pravom vjerujemo da je kršćanska ljubav prema bližnjemu svome, da su postulati Kantove etike koja zahtijeva da se svaku osobu uvijek shvaća kao svrhu, a nikada kao sredstvo, da su prosvjetiteljske i demokratske vrijednosti slobode i tolerancije ideali društvene pravednosti, jednakosti prava za sve ljude cijele kugle zemaljske, univerzalni temelji koje nikakav Kreont niti ikakva država ne mogu narušiti. Ali isto tako znamo da su različita dru štva vrlo često – i naše također – silom drugim društvima nametnula vrijednosti koje su smatrala ljudski-sveopćima, nametnula ideale koji su međutim svjetovni proizvod njihove kulture i njihove povijesti, ili produkt običaja koji su jednostavno bili snažniji. Kad se neki bog obraća našem srcu – kako kaže Goetheova Ifigenija, suprotstavljajući se barbarskim navikama ljudskih žrtvovanja – moramo biti spremni i slijediti ga po svaku cijenu, ali tek pošto smo najvišom razinom svoje svijesti shvatili obraća li se nama univerzalni bog ili kakav idol naših mračnih unutrašnjih zapleta. Istina je neizbježno povezana s netolerantnošću, kako je prije mnogo godina napisao Joseph Ratzinger, podsjećajući da su se

claudio magris

i Abraham i Mojsije svaki za sebe oslobodili idola svojih predaka i Zlatnoga runa. Ako većina nije u pravu, kako viče Stockmann, lako je doći u napast i silom nametnuti neki drukčiji razlog koji je već sam po sebi satkan od sile. Neposlušnost Kreontu često vodi u tragedije ne samo neposlušne već i nedužne, jednostavno pregažene posljedicama. Tragedija, ali i ljudsko dostojanstvo slažu se s činjenicom da na tu dvojbu nema unaprijed određena odgovora; postoji samo težak istraživački put, nikako bez opasnosti, čak i moralnih. Ne smijemo se izvlačiti i ne prihvaćati odgovornosti odabira uni verzalnih vrijednosti, pa se sukladno tomu moramo i ponašati; odbijemo li na sebe prihvatiti tu odgovornost, uime nekoga kulturnog relativizma koji bi da se svako ponašanje poistovjeti s nekim drugim, iznevjerili smo Antigonine “nepisane zakone bogova” i od sebe napravili sukrivca barbarskih djela. Ali čovjek mora biti svjestan koliko može biti teška i tragična ta odgovornost i kako je teško naći rješenje tim proturječjima. Todorov je u Montesquieuu naslutio neki srednji put između pravilnoga kulturnog relativizma, onoga koji vodi računa o različitostima, i potrebnoga quantuma etičkoga univerzalizma bez kojega nisu ni zamislivi politički, društveni i moralni život. Vrlo često nastojimo izbjeći tegobnu potragu za tim quantumom e da se ne bismo sklonili unutar udobne kulture odabira, što je u biti parodija prave tolerancije. Naše bi se doba možda moglo nazvati, zbog pristupa koji ga odlikuje u različitim sferama života i misli, razdoblje optional. Religije, filozofije, vrijednosni sustavi i politički stavovi lijepo su poredani na pultu nekoga supermarketa i svatko – već prema želji ili trenutku – sebi uzme s jedne ili druge police robu koju hoće, dva pakovanja kršćanstva, tri pa

granice dijaloga

kovanja zen‑budizma, nekoliko dekagrama ultraliberalizma i kockicu socijalizma pa sve to izmućka kako želi i napravi sebi privatni koktel. U takvoj kulturnoj klimi sve je teže sebe odrediti na neki poseban način koji bi bio ograničen, odabrati jedno, a izuzeti drugo. Ako je netko kršćanin, onda nije budist i obrnuto, čak i onda kada se dolično vrednuju i veliko Kristovo odnosno Budino učenje te se mnogo nauči iz njihovih primjera. Jedno shvaćanje svijeta poštuje se samo ako ga se dokraja shvati ozbiljno, ako se strogo odmjeravaš s istinom koja je nagoviještena i sa svojom sposobnošću ili nesposobnošću da je stvarno prihvatiš. Lakomisleno je proglasiti sebe muslimanom, budistom ili kršćaninom – ili čak sve troje zajedno – na tragu nekoga površnog sentimentalnog zamaha i zahtijevati da razlike između tih religija budu ublažene ili da se nekako međusobno stope i sliju u neku vrstu privatnoga mišunga, jer to bi bila uvreda njihovoj ozbiljnosti i dostojanstvu. No činjenica koju neka filozofija ili vjera propovijeda organsko je jedinstvo, a ne miješana salata čiji pojedini sastojci mogu svaki za sebe biti optional, nešto što se može uzeti kao svoje ako nam se prohtije i kada nam se prohtije. Sad pak, u ovo naše doba, sve skupa izgleda kao optional, prihvatljiv ili neprihvatljiv sastojak već prema želji, a da i nije riječ o alternativi između sveukupnoga pristanka ili odbacivanja. New Age, uzmimo samo jedan primjer, tipičan je izraz toga pristupa, blago spiritualističkoga, koji kljuca malo ovdje, malo ondje iz tanjura Apsolutnoga pa zatim sve miksa u dobronamjernu srčanu papicu ili kašicu. Taj ogorčeni sinkretizam tipičan je za vremena prijelaza iz jednoga društva i civilizacije u druge; pa nije slučajno da je snažno

claudio magris

bujao potkraj Rimskoga Carstva i antičkih civilizacija – vremena kojima naše vrijeme sve više sliči – vremena kad su cvjetala praznovjerja i obožavanja svake vrste i kad su se stvarali novi idoli s krhotinama otrcanih bogova svih panteona. To je raspadanje tada našlo novu snagu-ideju u kršćanstvu, snagu koja je realnosti bila u stanju dati smisao i jedinstvo. Danas je nemoguće znati hoće li ikoja vizija svijeta moći ponovno uspostaviti jedinstvo; i sámo je kršćanstvo, prvi put, izloženo velikom riziku da ga sekularizirano društvo definitivno izbriše i asimilira, probavi i odstrani od sebe. Toj krizi nikakav apriorni dogmatizam nije u stanju pružiti odgovor. Svaki postojani etički odabir utapa se u nevjerojatnom kaosu postojanja, u svemu proživljenom određenog trenutka i pojedinca, ali to još ne znači da se moralni zakon svaki put mora posebno prilagoditi nastalim okolnostima. Egzistencijalna etika – pisao je braneći je veliki katolički teolog Karl Rahner – strastveno vodi računa o neponovljivoj konkretnosti svakoga iskustva, ali se razlikuje od pasivne i konformističke etike određene situacije koja se jednostavno prilagođava potonjoj. Simone Weil bila je čvrsta pobornica vjere, ali neke sumnje u pojedine tvrdnje Crkve – ne toliko važne, ali ni optional – navele su je da se zaustavi na njezinu pragu i da se te vjere odrekne iz poštovanja prema sakramentima. Postupak poput toga mnogo je religiozniji od čovjeka koji se pričesti, a da i nije svjestan je li se pridržavao ili nije propisanih pravila prije uzimanja svete hostije. Optional potiče i moralni odabir, jer je posebno komotno izabrati prema vlastitoj volji neke od zapovijedi ili zabrana; eunuh će, recimo, rado i uvjereno prihvatiti asketske zabrane i čvrsti puritanizam, pijanac će jednostavno s liste glavnih grijeha

granice dijaloga

skinuti zabranu pijanstva, a prijestupnik zbog neplaćanja poreza neće svoj čin dovesti u vezu sa sedmom zapovijedi koja kaže “Ne kradi.” Sfera optionala širi se sve više i anektira teritorije jedan za drugim. Napala je i progresivno napada i područje zakona, onoga što je – ili bi trebalo biti – nametnuto ili zabranjeno neizostavnom potrebom kaznenog zakona. Jedan od čvrstih stupova tolerancije i dijaloga jest svjetovnost, shvaćena u pravom smislu te riječi. Laičko poštovanje razuma nije unaprijed zajamčeno ni vjerom ni neprihvaćanjem vjere; mnogi od onih koji se rugaju religiji neotesano vjeruju najnevjerojatnijim praznovjerjima. Danas je duh laicizma u opasnosti i napadnut je zbog nevjerojatnog urušavanja intelektualnih navika koje će ga isprazniti i preokrenuti naglavačke, stvoriti od njega nešto baš suprotno, to jest netoleranciju, pomanjkanje kritičnosti i agresivno uvjerenje da je tako točno. Kako je prije mnogo godina predvidio Pasolini, borba protiv dogmi mogla bi se pretvoriti ili izvrgnuti u totalnu likvidaciju i ukidanje vrijednosti i načela koji bi se bili u stanju suprotstaviti automatskom društvenome mehanizmu; postoji opasnost da se razum izvrgne u čisto proračunatu razumnost, tehniku vlasti koja ne priznaje vrijednosti ako one nisu činjenice, u vlast koja se poistovjećuje s anonimnim i impersonalnim društvom, izjednačuje i uništava odgovornost za individualni sud, koji i jest žarište svjetovnosti. Svjetovnost, kao najraširenije i dominantno mišljenje, mogla bi se izjaloviti i pretvoriti u indiferentnost, u zaborav da postoji smisao svetoga i poštovanja, u odbacivanje osobnoga izbora i neovisnosti donošenja sudova. Umjesto humanizma, koji vodi računa o moralnim odabirima, što ga i danas i oduvijek zastupaju pravi svjetovnjaci, ustoličuje se kolektivno uvjerenje koje se

claudio magris

pretvara u mikroideologiju vlasti i čini mentalni sklop jedne nerazlučive klase koja se obrazovala na filmovima prikazanim u župnom dvoru i prešla na striptiz, pokoravajući se konformiz mu koji je jednako tako nametnut i oponašajući. Takav je mentalitet svojevrstan beton ili ideološko ljepilo koje drži skupa i mijesi zajednički osjećaj prividno predodređen za stvaranje nove i šutljive većine, koja je pak najčešće vrlo bučna, spremna udariti na onoga koji misli drukčije, i ne dozvoliti mu da se izrazi. Društvena vlast koja se nekad naslanjala na vjerski tradicionalizam sada izgleda naslonjena na masu lišenu svih skrupula, koja je tobože emancipirana jer se služi novim frazama i novim hetero nametnutim postupcima, unutar anonimnoga, golemog i želatinoznog društvenoga odobravanja sličnog onome što ga je Alt man genijalno opisao u svom filmu Nashville. U ovom se društvu tolerancija izvitoperila u nešto što joj strašno sliči, ali što je u biti njezina sušta suprotnost: indiferent nost, kako je napisao Josep Ramoneda, mogućnost međusobne zamjene svačega svim i svačim; vrijednost zamjene pobjeđuje i trijumfira i unutar moralnih odabira. Sve skupa odvija se u znaku varava i lažna liberalizma, uime načela u čijem se temelju sve može i mora svesti na istu mjeru, vrijednosti se moraju prilagoditi činjenicama i zakonu, kako se ono kaže, moraju se pri lagoditi navikama i njihovim mijenama. Postoje međutim polja unutar kojih je pravedno da se zakon prilagodi navikama – iako taj zakon nije nikakva fatalnost, već rezultat naših djela nadahnutih vrijednostima u koje vjerujemo – ali postoje i domene unutar kojih nikakva obuhvatnost ne može opravdati navade ponašanja; iako se mnoštva služe ubijanjem, ubijanje je i dalje zločin vrijedan osude, koliko god da je to

granice dijaloga

u nekim prilikama teško izvedivo. Liberalno društvo pojedincu mora dozvoliti gotovo sve – njegove ideje, ugode, njegove želje i nastranosti – a kategorično mu mora zabraniti ono malo postupaka putem kojih bi postao ubojica, veliki ili mali, drugih ljudi; ta nasilnička ponašanja moraju biti pretvorena u tabu, prekinuta još i prije nego što su se u stanju pretvoriti u stvarne događaje u našemu mozgu. Dostojevski je naslutio da dolaze strašna vremena u kojima je “sve dozvoljeno”; a kad je sve dozvoljeno, onda se sve i događa. Dakako, i s počiniteljem jednoga zločina, čovjekom koji nikada nije samo zločinac, potrebno je ophoditi se s poštovanjem i dostojanstvom, potrebno je zaštititi njegova prava i braniti ga od bilo kakve osvete, jednako kako bi bilo potrebno zaštititi Mengelea od mase koja ga želi linčovati. Ali poštovanje prema zločincu ne smijemo brkati s nejasnom spremnošću poštovanja njegova zločina – što je samo po sebi glupo, kao što je glup i zločin. “Sve dozvoljeno” kao da se neprimjetno pomaknulo naprijed, kao da je naznačilo strašna i moguća proširenja. Mišljenja, različita i suprotstavljena, što ih često nalazimo u novinama jedno do drugog e da bi se dokazala nepristranost u pogledu fundamentalnih rasprava, dokazuju nešto što je baš suprotno dijalogu; često je riječ o brbljarijama unutar kojih se sve razvodnjava, ublažuje, isključuje i neutralizira. Katkada se i sami zateknemo u zbunjujućoj sumnji, u pravoj napasti, da je potrebno boriti se i da je to danas teže nego ikada – dakle utoliko je još potrebnije boriti se protiv sumnje u dijalog sam, u njegove vrijednosti. Nitko kao Erazmo, taj genij dijaloga par excellence, nije u sebi osjetio tu sumnju, kako se može naslutiti – u nekim pauzama, natuknicama i šutnjama – u onoj slavnoj polemici

claudio magris

s Lutherom o slobodnom odabiru. On daje naslutiti tajanstveni osjećaj koji ga vodi u nevjericu spram borbe, spram polemike, spram sučeljavanja, u koje ipak ulaže sve svoje snage. Humanist i čovjek dijaloga, Erazmo osjeća da je dijalog – ako nije temeljen na prethodnom izbornom srodstvu ili na temeljnoj bliskosti mišljenja, što ga, između ostalog, čine i nepotrebnim – potpuno uzaludan. Filolog i polemičar koji vjeruje u razum i u riječ ćuti da se ono što je bitno događa prije riječi, u pokretnim i neuhvatljivim dubinama života koje primiču i nesmiljeno razdvajaju ljude; on shvaća da se dijalogom može uvjeriti samo onoga koji je već i sam po sebi uvjeren i da je sudbina riječi i razuma nerazumijevanje ili dvosmislenost. Svijest o tome – za onoga koji kao humanist i kao čovjek od razuma, poput Erazma, vjeruje u riječ – nije manje tragična od luteranske vizije grijeha. Zbog toga nije dozvoljeno sumnjati u razum. Baš zato što je on, kao što poučavahu prosvjetitelji, slabašna zraka svjetlosti u tmini, pa tim više i silno vrijedna; potrebno je tu zraku zaštititi, a nikako ugasiti radi pukoga koketiranja s tminama ili s misterijem, koji, između ostaloga, i vidimo zahvaljujući baš toj slaboj zraci svjetlosti. Gledajući u budućnost, upravo zato što smo svjesni kolika je snaga u pritiscima kojima bi se htjelo sve ugurati u jednosmjerni i obligatni kolosijek, ne preostaje drugo nego ostati iluminist, prosvjetitelj, nesklon svakoj retorici progresa, ironičan, skroman, čvrsti zagovornik vjere razuma, slobode i mogućnosti utjecanja, slabašnog, dakako, na put kojim je svijet krenuo i raditi za dobrobit stvarnoga napretka čovječanstva. Veličina Erazma Roterdamskog upravo je simbioza vjere i ironije koje se uzajamno pomažu i pomažu živjeti. Suzdržljivost, osujećenje i Erazmov ironičan osmijeh izraz su sačuvane ljupkosti

granice dijaloga

i onda kad se našao pred ništavilom, pred ničim – ili pak nad onim što je u određenom trenutku izgledalo tako – pa su i izraz nevjerojatne snage čovjeka koji, potpuno svjestan ispraznosti svoga rasuđivanja, i dalje uporno slijedi razum, jer ne vjeruje da je i to ništa konačna istina. “The Fair of Tolerance”, esej, Haag, 2001.

276

claudio magris

svojoj braći već možda, a i prije svega, i sestrama. Jedino ne bih htio da povjerenstvo koje je tako blagonaklono spominjalo i moje studije o habsburškoj Mitteleuropi prekrši najvažnije načelo te civilizacije, u kojoj se, govorio je Musil, često dogodi da genija proglase kretenom, ali se nikada ne dogodi da kretena proglase genijem. Dakle i poslije ovoga velikoga dana ja ću se i dalje osvrtati oko sebe i gledati se u ogledalo ujutro dok se brijem e da bih sam sebe podsjetio na onu priču koju mi je ispripovijedao jedan moj prijatelj iz Trsta, koji je bio i na čelu Židovske zajednice toga grada. On je došao u Trst sa svojom obitelji istočnih Židova na samom početku fašizma, onda kada se Mussolini borio protiv svojih političkih suparnika, ponajviše protiv Slavena, ali još nije bio izraziti antisemit. Zbog toga je njegov otac bio zadovoljan i ponosan na crnu uniformu Balille (Mussolinijeve mladeži) koju je odjenuo njegov sin i prisiljavao ga je da je obuče svaki put kad bude moguće pa da se tako s njim prošeta ulicama Trsta; otac je uvijek bio u svojem kaftanu u nadi da će sresti fašističke poglavare, pa kad bi sreo nekoga od njih, rekao bi svom sinu na jidišu: Hejb’ die Hand, meschugge! (što bi na tršćanskom narječju bilo Saluda, mona! odnosno “Pozdravi, budalo!”). Tako i ja, kad se pogledam u ogledalo dok se brijem, misleći na mnoge pogreške koje sam napravio, iako manje tragične od spomenute, sam sebi kažem: Hejb’ die Hand, meschugge! Zahvaljujem svima i grlim vas.

granice dijaloga

277

Claudio Magris rođen je u Trstu 1939. Diplomirao je na torinskom Sveučilištu 1962.; predavao je njemački jezik i književnost na Sveučilištu u Torinu i Trstu te na različitim sveučilištima izvan Italije. Dodijeljeno mu je nekoliko diplomahonoris causa i brojne nagrade, među kojima se ističu: Prix du Meilleur Livre Étranger, 1990., Premio Strega, 1997., Praemium Erasmianum, 2001., Premio Príncipe de Asturias, 2004., i Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, 2009. Od objavljenih djela potrebno je spomenuti Il mito absburgico nella letteratura austriaca moderna (Habsburški mit u modernoj austrijskoj književnosti, 1963.), Lontano da dove. Joseph Roth e la tradizione ebraico-orientale (Daleko, od kuda daleko. Joseph Roth i istočno-židovska tradicija, 1971.), Itaca e oltre (Itaka i još dalje od Itake, 1982.), Nagađanja o sablji, 1984., L’anello di Clarisse (Clarissin prsten, 1984.), Dunav, 1986., Ono drugo more, 1991., Mikrokosmi, 1997., Utopia e disincanto (Utopija i izbavljenje od zanosa, 1999.), Izložba, 2001., Naslijepo, 2005., Vi ćete dakle razumjeti, 2006., Alfabeti (Abecede, 2008.), Livelli di guardia (Razine opreza, 2011.), i Letteratura e ideologia (Književnost i ideologija). Prošle godine objavio je roman Non luogo a procedere (Obustaviti postupak).

278

claudio magris

granice dijaloga

279

Ljiljana Avirović završila je studij talijanistike i rusistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književna je prevoditeljica i tumač (simultano i konsekutivno). Predaje teoriju i praksu prijevoda na Fakultetu za prevoditelje i tumače Sveučilišta u Trstu. Objavila je brojne prijevode na hrvatski talijanskih pisaca, između ostalih Claudija Magrisa (Dunav, Nagađanja o sablji, Trst, identitet granice, Ono drugo more, Stadelmann, Mikrokozmi, Izložba, Naslijepo), Marise Madieri (Vodnozeleno, Proplanak, Školjka i druge priče), Fulvija Tomizze i Franca Veglianija. S ruskoga i hrvatskoga jezika na talijanski je prevela djela M. Bulgakova, B. Pasternaka, F. Iskandera, J. Grossmana, M. Jergovića, L. Paljetka, E. Grlić i drugih te priredila dvojezično izdanje Ljermontovljeva Junaka našeg doba. Bavi se znanstvenim radom i objavljuje tekstove o teoriji i praksi književnog prevođenja. U suradnji s Mirkom Tomasovićem objavila je 2006. u Milanu knjigu La divina traduzione o hrvatskim prijevodima Božanstvene komedije, a 2012. znanstveni rad o talijanskim prijevodima Miroslava Krleže M.K. Ieri, oggi e domani. Le traduzioni di M. K. Godine 1992. u Zagrebu joj je uručena nagrada Frano Čale za prevodilaštvo, a 2002. Nagrada predsjednika Republike Italije. Predsjednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi proglasio ju je 2003. vitezom (cavaliere dell’ordine della stella della solidarietà)

280

oclaudio prevoditeljici magris

za znanstveni rad i vrsno prevođenje djela talijanskih književnika. Godine 2006. u Splitu joj je uručena nagrada Davidijas za studiju o hrvatskim prijevodima Danteove Božanstvene komedije. Iste je godine u Trstu dobila nagradu za životno djelo Umberto Saba te joj je na književnim susretima Put u središte Europe u Pazinu dodijeljena nagrada-stipendija (jednomjesečni boravak u Grazu) za prijevod djela Naslijepo Claudija Magrisa.

granice dijaloga

281

Sadržaj Granice dijaloga

Svjetovnost, ta velika neshvaćena

Pravo i sloboda: u povodu smrti Norberta Bobbija

Što je Božje, a što carevo

Thomas Moor, zaštitnik političara i mučenik protiv svoje volje

Razlozi zakona i razlozi srca

Majke s Plaze de Mayo, ili Pohvala ludosti

Riječ ili krv i meso

Kako reći istinu

Veličina i bijeda oprosta

Povijest: ni napadajuća ni opravdavajuća

Banalnost zla na televiziji

Zlo, apsolutno i idiotsko

S onu stranu čovjeka?

Znanost sama pred sobom

Nepokorni obnovitelj: povodom smrti Ivana Pavla II.

Univerzalno poslovanje

104

282

claudio magris

Pamćenje bez opsjednutosti

112

Domovina i identitet

120

Krvavi san novoga Adama

127

Sluganstvo i veličina vojničkoga života

132

Metamorfoza rata

138

Za antikomunizam ljudskoga lica

143

Urota protiv ljeta

146

I tajno i javno

151

Na granici života

167

Nasilje, glupo nasilje

174

Pohvala sposobnosti kažnjavanja

178

Crkva: pravo ili obveza upletanja

182

Betlehem: ni family day ni gay pride

187

Porezi, teologija i dobro raspoloženje

192

Vol Rose Luxemburg

199

Tko koga moli da mu bude oprošteno?

202

Zanos krvoprolićima

207

Stadion za delinkvenciju

212

Terorizam i srčana papica

215

Novi (demokratski) Index librorum prohibitorum

220

Raspelo, malko delikatan učenik i Piero Calamandrei

224

Gađanje Crkve

230

Uvredljive šale i pošalice

234

Božićni darovi

236

granice dijaloga

283

Smijeh jednog terorista

242

Kapitalizam na Rajni, ili kapitalizam s ljudskim licem

246

Božica pravde i božica lova

254

Naviknutost na tragediju

258

Beskonačna glupost zla

261

Dosta je više te parodije oprosta

265

Pravi ratovi i lažni mirovi

268

O autoru

277

O prevoditeljici

279

284

claudio magris

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., travanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-684-7 Biblioteka Platforma, knjiga 55 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

granice dijaloga

285

Čitajte još u izdanju Frakture

Giacomo D’Alisa, Federico Demaria, Giorgos Kallis Odrast Pojmovnik za novu eru s engleskog prevela Mirta Jambrović Igor Štiks Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj s engleskog preveli Hana Dvornik i Srđan Dvornik Robert M. Edsel Spas Italije s engleskog preveo Saša Drach Goran Ferčec Priručnik za jučer Vuk Perišić Od Weimara do Vardara Igor Štiks, Srećko Horvat Dobro došli u pustinju postsocijalizma s engleskog preveo Damir Biličić Fania Oz-Salzberger i Amos Oz Židovi i riječi s engleskog preveo Marko Gregorić Philipp Blom Vrtoglave godine s engleskog preveo Goran Schmidt

286

claudio magris Paul Schreiner Spašeni iz Zagreba s talijanskog prevela Suzana Glavaš Sönke Neitzel i Harald Welzer Vojnici s njemačkog preveo Milan Soklić

Pitanja etike, morala, estetike i nadasve David Stevenson Povijestsvakoga Prvog svjetskog rata povijesti i politike1914.–1918., zaokupljaju s engleskog preveo Vuk Perišić od nas. Svakodnevno se suočavamo David Graeber s raznim dvojbama, idejama i problemima, Dug: 5000 godina od kojih se većina odražava na naš život, s engleskog preveo Damir Biličić ponekad izravno, a ponekad neizravno. Dan Diner Pokušavamo pronaći izlazRazumjeti iz tog stoljeće labirinta, ali često ga nema,s njemačkog jer životpreveo više Sead sličiMuhamedagić Slavoj Žižek putu. beskonačnoj zavojnici negoli ravnom Godina opasnog sanjanja Claudio Magris, jedan od najvažnijih s engleskog preveo Damir Biličić svjetskih esejista i romanopisaca, u knjizi Tvrtko Jakovina Al’ povijesti nije kraj upravo sebe, a i nas stalno Trenuci katarze iznova suočava sa svijetom u kojem živimo. Branimir Donat Preispitujući granice dijaloga, pišući Prakseologija hrvatske književnosti o svjetovnosti i crkvi, o školovanju i vojsci, Robert M. Edsel o zločinima i kaznama, o Odred laicizmu i politici, za baštinu s engleskog preveli Saša Drach i Antonija Handabaka Magris upotrebljava i razum i srce. Polazeći iz Götz odašilje Aly iskustva multikulturnog Trsta, poruke Hitlerova socijalna država kako biti otvoren, spreman na dijalog, i kako s njemačkog prevela Daniela Tkalec shvatiti svijet oko sebe koji se mijenja Fareed Zakaria naočigled, a u biti ostajeBudućnost isti. Sočna, slobodeprecizna, preveo Srđanknjiga Dvornik beskompromisnasiengleskog svevremenska Al’ povijesti nije kraj očaravajuća je i upozoravajuća u svakom svom detalju i u cjelini.

149,00 kn