Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina

Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina

–1–

–2–

Omer Rak

Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina

Fraktura –3–

© Omer Rak i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-595-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 889605

–4–

Milivoju Zeniću (1953.–2011.), kasnom izdanku šibenskoga humanističkoga kruga, u spomen

–5–

–6–

Proslov

Ispisujem ove retke sredinom studenoga 2011., dvadesetak godina nakon što sam koncem ožujka ‘92. s obitelji napustio Šibenik, odlazeći živjeti u Prvić Luku, u staru kamenu kuću na istočnoj strani sela odakle se vide otoci Lupac, Zlarin, Tijat i... pučina.

Svih tih godina većinu sam vremena provodio u šetnjama po južnoj strani otoka povazdan prebivajući u čistom osjećaju jednoće, ne potpirujući strah od mrvljenja sebe u mlinovima svijeta. Sablasti prošlosti i budućnosti, koje su me nekoć znale mrcvariti iznutra razapinjući me do granice psihičkog rastrojstva, posustali su parati finu svilu moje duše.

Kada sam prvi put osjetio tu slatkoću neuznemirenosti, vidjevši da sav živopisni kolorit moje muke gubi moć vladanja mnome, da sve ono što nisam ja i ono što sam mislio da jesam, gubi oblik i boju, tamni, postajući crnom nerazlikovnom masom žitkom poput katrana, uspeo sam se na stijenu na Galebovoj plaži i napisao: Sâm sam u mrklini noći.

Na visokoj stijeni.

More je progutalo Mjesec.

(Crno ulje).

Tamnina u kojoj sam obitavao nije bila tek puka nesvjesna tama rupe koja je gutala sve poput one svemirske, nego je to crnilo bilo svjesno sebe, cijelog sebe, otopljenog u samom sebi. Upravo iz te svjesnosti, u njoj samoj, ispočetka stidljivo, a zatim sve više i di­namičnije s vremenom su se počele javljati boje. Vatra moje usredotočenosti koju sam pomno –7–

ložio bdijući neprestance, sve više je izbjeljivala crnu masu mojeg bića, što je bilo popraćeno javljanjem čudesnog spektra promjenjivih boja.

No više od moje opčinjenosti tim čarobnim trenutkom koji je pokrio cjelokupnu moju stvarnost lepezom paunova repa, bio je neizreciv osje­ ćaj radosti koji je granuo u meni poput svjetla zore kada sam u svakom tome raznobojnom svjetlu prepoznao ono istinsko, jedino svjetlo, a cijeli svijet kao staklenu prizmu kroz koje se ono lomilo u duginim bojama. Neopisiv je to trenutak sreće kada čovjek shvati čitavim svojim bićem da sve boje ovoga svijeta jesu tek jedna jedina – bezbojna, bistra, razigrana i... svjesna, živo svjetlo. Ono u kojemu je moć cijeloga svijeta, što pulsira njime, svim bojama njegovim, što svijetli u sebi, iz sebe.

Jednostavno, tijekom vremena počeo sam stasati u toj svijetloj punoći jednoće, zrijati u njoj nalik smokvi u kolovozu koja pod zrakama sunca preobražava svoju vodenkastu i nezrelu mlječiku u crveni, krepki slador ploda, a zelenu tvrdoću u meki, podatni božanski oblik.

Sve rumenije postajale su moje šetnje otokom. Moj hod k jesen­i. Šetajući i noću i danju po otoku, postupno sam postao svjestan značenja misterija zbijenog u neiskazivu dubinu iskaza ja jesam, mirijade oblika, unutarnjih i vanjskih, koji se u svakom trenutku uobličavaju i razobličavaju. Svaki poput vodenoga vira što se zavrtloži u matici, kratko potraje i biva razvrtložen njome, voda sâma tek. Stoga je velika bila moja radost, baš kao i Hermesova, kada sam (u)vidio da se ta voda zgušnjava sama od sebe. Da se arkana razotkriva pred mojim očima. I da tajna vatra skrivena u mirijadi imena svijeta sve čini sama. Bez mene.

U posudi bez stijenke i ruba.

Ni za čim više ne žudim da bude drukčije nego kako jest jer sve je čudesno, zauvijek mijenjajuće, stalno obnavljajuće. Sve te bezbrojne raznorodne pojavnosti tek su raznoliki ornamenti u jednom jedinom komadu sjajnog zlata.

Zapis ovaj, isto. Šetam, stalno šetam, svuda. I s one strane uma. Kroz prostore bez ijednog tijela. Svjetlo sâmo.

Znam sad, iz dubine srca, da pučina je...

–8–

... obodnica spoja, plavog beskraja neba i modrog bezdana mora. Šetam. Eonima već. Kroz okrugloga samog sebe. A prostranstvo me guta, guta...

I, najednom, kao da me nema.

(Dok na kori bora smolom zalijepljeno vrijeme na me nepomično čeka, čeka...)

–9–

– 10 –

1. p o gl av lje

K čempresima

Kišica je počela rominjati kada su tetin lijes izvlačili iz automobila pogrebnog poduzeća i stavljali ga na kolica, platformu nasađenu na četiri tanka kotača s gumama i žbicama. Uzdasi gomile okupljene na cesti, glasne žalopojke žena, dozivanje pokojnice i suze, pomiješali su se s proljetnim mirisom zemlje nakvašene kapima kiše. Pjev poljskih ševa i kosova iz okolnih polja iz čije se zemljane utrobe dizao taj miris na nekakav se čudesan, samo prirodi znan način, suobražavao s prizorom gologlavih muškaraca i zabrađenih žena okupljenih oko automobila i kolica s lijesom pred njima. Sve je to bila već tko zna koliko puta viđena predstava začinjena otprije naučenim artikulacijama okupljenih koji su uobičajeno i običajno ple­sali taj vazda isti izvorni sjevernodalmatinski posmrtni ples s temom neizbježnog sastanka s pokojnicom na glavnoj cesti prije konačnog rastanka na seoskom groblju nekih tristotinjak metara niže.

Jednom se pokrenuvši, gomila se polako oblikovala u povorku s lijesom na kolicima ispred kojeg je išao postariji seljak noseći drveni križ na kojemu su bila nalijepljena plastična slova i brojke: “Zlata Rak, 1922.–1991.” Za njim u povorci hodao je mlađi svijet noseći vijence, a oni najmlađi, pak, držali su slijeva i zdesna raširene crne trake, što su visjele s vijenaca na kojima su zlatnim slovima bila ispisana imena tugujuće rodbine. Župnik don Mate, proćelav, oniži svećenik na korak do mene mrmljao je molitve iz otvorene knjige za moju tetu pokojnicu, zazivajući Božje milosrđe i oprost u svjetlu vjere u uskrsnuće. Moja rodbina – tetina braća i svojta – natiskala se oko mene pognutih glava.

Svatko od njih mi je ponaosob već dolje na cesti izrazio sućut. Ljubeći me u obraze i sliježući nemoćno ramenima izgovorili bi ono sudbinsko: “Šta’š, šta mo’š!”, da bi me već u sljedećem trenutku najčešće zagušio – 11 –

težak zadah iz njihovih krnjavih usta, u rasponu od ljutike do kvasne bevande. Na to bih ja jednako tako nemoćno sliježući ramenima izgovarao ono što se očekivalo od mene reći: “Ne mo’š ništa!” Bio je to razgovor sapetih s jedne i zavezanih s druge strane, egzistencijskih sužnjeva koji razumiju da im nitko neće pomoći. Ni sâm Bog. Netko je raširio kišobran nada mnom. Sitne kapi kiše zabubnjale su po napetom crnom platnu iznad moje glave. Umiven kišom, lakirani je lijes na kolicima zadobio gotovo mističan sjaj. Kada bi poskočio na nekakvoj neravnini na putu, izgledalo je kao da oživi, kao da se pokojnica trza i rita u toj posmrtnoj drvenoj ambalaži sve dok ne bi zaškripao jedan, očito, slabo nauljen kotač na kolicima. Tada bi se ta hinjena mističnost učas raspala i lijes bi ponovno postao običnim lijesom na putu prema seoskom groblju.

Poluglasan žamor svjetine nije prestajao cijelim putem na putu k čempresima. Sprovodi u Rakovu Selu nisu nipošto nalikovali šut­ljivoj kapucinskoj šetnji u klaustru samostana. Nitko to nije ni oče­kivao poznavajući taj svijet. Previše je u njima bilo žučljivosti, vina i kamena, lake zapaljivosti i međusobnog nadvikavanja u dnevnoj komunikaciji da bi se sve to dalo zatomiti najedanput. Unekoliko ih se tek dalo prigušiti poput gorućeg stijenja u petrolejci.

Povorka ljudi mahom odjevenih u crno bila je u nekakvom čudnom neskladu s bijelim, žutim, roza i crvenim bojama tratinčica, maslačaka, majčine dušice, divlje ruže i maka, koji su se okupani kišnim kapima caklili s jedne i druge strane puta. Procvjetale krošnje gloga, rašeljke i trnine na okolnim poljskim kamenim gomilama kao da su živopisno ispreplitale ushitni largo i dva stavka allegra iz Vivaldijeve La primavere.

Na krilima od etera plovili su ti cvjetni zvuci okolnim poljima sve do obronaka Pokojca, Joslova Umca, Srednjeg Umca, Zelenke i na samom kraju obzora izduženoga Trtra.

Dospjevši do glavnog seoskog trga, ukopna povorka zavije desno prema “šematoriju”, kako su domaći zvali groblje, ostavljajući na desnoj strani spomenik “palim borcima za slobodu i žrtvama fašističkog terora Rakova Sela i Dubrave”, podignut u ranim ‘80-ima na mjestu prijašnjeg skromnijeg zdanja. S odbijenom mramornom petokrakom na vrhu, iz­ blijedjelim slovima-imenima poginulih, ne­urednom živicom i žutim ostacima mokraće na betonu, “spomenik” je doista bio ruglo, trinaesto prase kolektivnog sentimenta koji ga se ponesen novim nacionalnim – 12 –

strujnicama jednostavno odrekao i prepustio nemaru. Tako su žrtvom još jednom postali ne samo pali partizani i komunisti, spominjanje kojih je sada izazivalo trendovski odium, nego “žrtve fašističkog terora”, muškarci i žene, koji nisu bili uključeni ni u kakav antifašistički pokret, obični seljaci i seljanke, pokupljeni od talijanskih fašista s polja, imenovani taocima i kao takvi strijeljani u obližnjim Bilicama. Znao sam kat­ kada čuti pokojnu tetu Zlatu kako rogobori o nerazumnosti takvoga “zaboravnog” odnosa prema svojim očevima, majkama, braći i djedovima koji su činili u danom trenutku ono što se očekivalo od njih činiti – da s puškom u ruci brane vlastitu zemlju od fašista kao što su to ranije činile časne žene i muževi i kao što će to, čini se izvjesnim, sadašnji naraštaj morati ponovno činiti kako bi se obranili. Hoće li i njih naraštaji poslije njih predati zaboravu kao što su oni predali one prije njih? Hoće li i oni biti tako nepravedni, pjenila bi se teta. Na to bi je, u pravilu, spopao kašalj, mukli, duboki, a potom bi joj krenula krv na usta. Ja bih je molio da se prestane uzrujavati, ali, poznavajući njezin temperament i gorljivost kada su u pitanju bile stvari koje je ona smatrala pravednima, znao sam da me neće poslušati. Ona je i sama bila sudionica NOB-a od jeseni ‘42. do oslobođenja Šibenika. Nije nikada bila u Partiji premda, znala bi reći, obećavali su joj brda i doline uđe li. Nije voljela da je zovu “drugaricom”. “Iman ja svoje ime”, prkosila bi. Jednostavno, komunisti joj nisu “legli”. Zarana je došla u Šibenik jer je njezin prkosan karakter bio u neprekidnom sukobu sa seoskim patrijarhalnim nazorima, tim nepisanim tradicijskim zakonom koji je, u prepoznatljivoj morlačkoj maniri, nalagao posvemašnju submisivnost ženskoj čeljadi. U Šibeniku je, dok nije nakon rata dobila stalan posao u ekonomatu građevinskog poduzeća, znala raditi najnapornije poslove u praonici rublja i drugdje za bijednu nadnicu, ali bila je zadovoljna jer je bila “svoja”. Unatoč fizičkoj iscrpljenosti i klonulom tijelu nakon radnog dana, njezin duh je bio slobodan, nesputan lancima tradicije iskrojene po mjeri muške arogancije. Komunisti i njihova krutost te nji­hov način donošenja obvezujućih odluka umnogome su je podsjećali na selo u kojemu su još donedavna nevjeste uvečer kraj komina šutke i bespogovorno razvezivale perčine mrzovoljnim lokalnim glavarima kuća i obiteljskih zadruga. Za tetu je komunističko “moraš!” uime Tita i Partije, ili revolucije i diktature proletarijata, bilo jednako odbojno kao i “moraš!” uime tradicije koja je oktroirala žensku lepršavu kreativnost i izjednačavala ih s marvom. Ona – 13 –

jednostavno nije željela zamijeniti jednu traumu drugom. I na to je imala pravo, jer teta Zlata je bila borac za slobodu. Koliko puta mi je rekla – moraš se boriti za svoju slobodu, i oslobodit se, jer samo takav možeš oslobađati druge. Te njezine riječi nisu bile tek floskule kojima pribjegavaju istrenirani retori kako bi slušatelje potaknuli na djelovanje, nipošto! Svaka njezina izgovorena riječ nosila je nepatvoreni žig vlastitog životnog iskustva, nikad zacijeljene tragove vatre u kojima je iskovana.

Osim toga, teta nije nikada previše obrazlagala svoje odluke; nije voljela objašnjavati zašto je učinila ovo, a ne ono. Uvijek bi to naglašavala riječima “ja san tako tila” ili “ja san to rekla, i amen!” Zbog toga je i izgradila nekakav čudan, ambivalentan odnos prema vrijed­nostima jedne i druge strane. Pod “drugom stranom” podrazumijevam Crkvu, kojoj se ona utjecala u onolikoj mjeri koliko je smatrala da joj ta institucija može ponuditi odgovore na pitanja koja su se njoj činila zanimljivima što se tiče njezine vlastite želje za spoznajom onostranog i ponašanja koje bi vodilo k tome cilju. Premda nije bila osobito obrazovana, teta nije bila neuka. Istina je da je većinu svojeg radnog vijeka provela radeći u jednom šibenskom građevinskom poduzeću kao referentica nabave za radničku menzu, no također i da je imala vrlo razvijenu intuiciju koja zasigurno nije bila od one tanahne duhovne vrste sposobne opažati inteligibilne entitete, ali joj je nesumnjivo bila vodiljom k odredištu koje joj je moglo ponuditi opipljive odgovore u skladu s njezinim poimanjem nadnaravnog.

Zakrenuvši još jednom desno pa lijevo, nađosmo se svi na groblju, na čijoj su desnoj strani bile zajedničke grobnice, betonirane ukopne rupe, u koje su se sve donedavno jedan preko drugoga samo “u lancunu” ukapali Rakovi, Kokići i Lacmanovići, žitelji sela. U produžetku tih zajedničkih grobova, oko nove crkve svetoga Ante s čijeg su pročelja zaglušno zvonila dva zvona, propinjući se uvis poput mjedenih Posejdonovih konja, bile su nove obiteljske grobnice koje su izgradili seoski ljudi za vlastite ukope. Na jednoj od njih, desno od pobočnih vrata crkve bio je podignut mramorni poklopac i ostav­ljen na dvjema drvenim gredama pokraj grobnog otvora. Bila je to tetina obiteljska grobnica koju su podigli njezina dva polubrata i polusestra. Na svim je grobnicama mramor bio žut poput sumpora, posut borovom peludi, tim Atisovim spomenkom, kojega je u ovom razdoblju godine bilo u izobilju. Prizor

– 14 –

peludi na grobnim pločama na trenutak me je nesvjesno povezao s misterijem poganskoga uskrsnuća u uškopljenom bogu.

Rakovi i ostali iz sela, pričala mi je teta, pokapali su se ranije na groblju uz crkvu Gospe od Pomišljaja u Bilicama prije negoli su počeli s ukopima na današnjem mjestu u selu. Teta je upamtila da su mrtve nosili pokopati u biličko groblje onim dugim putem, brdskom stranom iznad seoskih kuća, kroz borike iznad polja preko Jurasa i Podlukovnika do Bilica. Znalo se dogoditi, pripovijedala mi je, da su bile takve studeni i poledice da su se neki ljudi iz sprovoda “izvrn’li” i ozbiljno polomili.

Mrtvac (kojeg su nosili na drvenim ljestvama) nekoliko bi puta padao s ljestava i otklizao nizbrdo, pa su ga “vaćali i vraćali”. Je li to zbog mjesta na kojemu su mrtvaci otklizali ili zbog toga što su na tome istome mjestu ‘43. četnici zaklali trojicu zarobljenih partizana, kako su to pripovijedali stariji, borova šuma zvana Đumlinac zadobila je zao glas. Dobro se sjećam da mi je tetin polubrat Šime ne jednom spominjao i opominjao me da u sumrak “kada zaškuri” i po noći nipošto ne prolazim pokraj Đumlinca jer tamo nešto “plaši”. Ukratko, nije bilo dobro naći se ondje jer u to vrijeme tamo ide samo onaj “kome su vrane iscicale mozak”.

Sve u svemu, don Mate je krajnje profesionalno odradio ukopni obred u crkvi. Kada velim profesionalno, to doista i mislim jer u to vrijeme nije bila strana pojava da su katolički svećenici na sprovodima dodatno propovijedali, dajući oduška frustracijama nakupljenima u komunističkom režimu, posebice ako je mrtvac za života bio kakav istaknutiji član Partije.

U njegovoj prikladnoj homiliji bilo je samo ono što se u takvoj prigodi mora naći: tumačenje Božje riječi i navještaj kršćanske nade u uskrsnuće.

Posljednja molitva Očenaša izmiješala se s gugutanjem grlica iz krošnja čempresa na groblju.

Kada su podigli poklopac lijesa pred grobom, poljubio sam tetu u voštano njeno čelo koje se tek djelomice vidjelo ispod crnog čipkastog vela i... nisam zaplakao. Bio sam suh iznutra. Čak ni pogled na tugujuću rodbinu i njihove suze nije izmamio nijednu moju, premda sam je volio.

Duboko i iskreno. Ali jednostavno nisam mogao istisnuti suzu. Tu na korak do njezina vječnog počivališta. Čak ni onda kada se začuo kolektivni jecaj nakon što se začula truba i Tišina plaćenog trubača, s druge strane groba. Čak ni onda... Ipak, znao sam da će tuga doći poslije, kao

– 15 –

i svjesnost o rastanku. S njima i suze. I praznina... koju će ispunjavati slike sjećanja. Ti tanahni, paučinasti eteri sjete.

Ponovio sam u sebi za svećenikom: “Križ Gospodinov čuvao te za život vječni. Amen.” U sljedećem trenutku, okrenuo sam leđa grobu. I čempresima.

Kišica je prestala padati.

Sunce je provirilo ispod oblaka negdje iz smjera Tribunja. *** Nakon groblja nađosmo se na karminama u kući tetine polubraće, solidnoj dvokatnici s vrtom i “odr’nom”, vinovom lozom koja je u ovo doba godine bila u fazi otvaranja pupova i pojave prvih svijetlozelenih listića. U prizemnoj prostoriji, gdje je nekad bila seoska gostionica, tetina je rodbina na dva duga stola poslužila domaći opol i plavinu u bocunima te na pladnjevima debelo izrezane fete pršuta i sira. Na tanjurima sa strane naslagane su bile mlada kapulica i ljutika koju su prisutni nemilice ugrizali svojim krnjama i umjetnim zubalima. Rodbina se već s prvim čašama vina i bićerinima rakije, vidljivo je bilo, počela opuštati od ukopnoga stresa. Stidljivo je odzvonio i prvi smijeh koji je sa svakom novom čašom dobivao novi krešendo. Budući da sam se odav­ ­no ispisao iz mesojednoga kluba, na takvim bi se mjestima gotovo redovito suočio s problemom – serijom upita: “’El te boli? ‘Es zdrav?” koja bi mi uobičajeno upućivali zabrinuti ukućani ne shvaćajući da netko “zdrav” ne jede meso. Čak je don Mate pokazao zanimanje za moj bojkot hrane životinjskog podrijetla, uputivši mi nekoliko pitanja želeći istražiti je li me zavela kakva indijska sekta koja propovijeda vegetarijanski način života i reinkarnaciju, a Spasitelja smatra avatarom. Rekoh mu da ja ne priznajem nikakve avatare nego samo Boga koji se utjelovio da bi živio našu ljudskost i da je za mene Put Krvi Kristove ispunjenje duboke čežnje za spasenjem, srećom i za vječnim životom te da sam beskrajno zahvalan žrtvi Njegove Krvi jer nam je svima budućnost prožela nadom i radosnim očekivanjem susreta s Njim. Bio je to, doduše, pomalo naštreban odgovor, prema sjećanju preuzet iz jednog biskupskog pisma, ali i odgovor kakav je don Mate želio čuti. To je potvrdio kimajući glavom dok je trpao ljutiku u usta. Kada sam osim toga od njega naručio i misu zadušnicu za tetu sutradan i ugurao mu nekoliko novčanica u džep jakne, – 16 –

više nije bilo nikakve dvojbe gdje i komu pripadam. Pitanje zašto ne jedem meso više nije postavljao.

Teško je njima svima (ne sumnjam u to) shvatiti da netko ne jede meso, čak ni pršut. Ta moja odbojnost prema mesu započela je baš ovdje, u ovoj kući, mnogo prije negoli sam se čitanjem dotaknuo Porfirija i njegovih razloga za odustajanje od jedenja mesa životinja, “glavne prepreke filozofu i svećeniku Božjem da pristupi sâm Bogu sâmom”. Nisam im to govorio, naravno, kako bih! Da, doista, kako bih uopće mogao jednom katoličkom svećeniku spomenuti novoplatoničara Porfirija, tu zadrtu pogansku dušu, koji nije propuštao priliku perfidno se narugati kršćanima, pa je petnaest knjiga njegove Kata Kristianon, očekivano, kušalo plamen lomače zarana, još u kasnoj antici.

Da ne duljim, povod mojemu odvraćanju od mesne prehrane zbio se jedne kasne jeseni prije dvadesetak godina. U to doba godine započinje u domaćim dvorištima kolinje, svinjokolja ili, jednostavno, klanje prasaca – događaj koji glave košta sve jednogodišnje hrvatske neraste, prasce, krmke, svinje i, dakako, njihove ženske pandane. Zaklani, ofureni, rasporeni, isječeni, izrezani, nabodeni, samljeveni, nadjeveni... tako ta ne­sretna četveronožna bića završavaju svoje zemaljsko poslanje na kratkoj relaciji svinjac – kaca u dvorištu.

Dakle, prespavao sam tada s tetom kod njenih u Rakovu Selu. Iako je živjela u gradu, teta je redovito održavala vezu sa svojima u selu.

Gdjekad bi nas dvoje vikendom i državnim praznikom znali i prespavati kao i taj put. Bilo je jutro, sjećam se. Tmasta, tamnozelena boja čempresa i borova i siva boja stijenja pod modrim okom neba. Lagani povjetarac zakotrlja tek poneki osušeni list loze dvorištem. Jata sjenica i vrabaca u jutarnjem čavrljanju na golim granama smokve. Miriše na mlado crno vino.

I onda najednom rez! Skvičanje iz susjednog dvorišta. Nema dvojbe, samrtni je to krik. Zatim odjekne mukli tup, zvuk kao da batom za meso udarite u sočan biftek. Prhnuše ptice s grana. Ponesen radoznalošću kojoj nije nedostajalo zebnje bojažljivo sam, kao da će me uplašiti ono što ću vidjeti, prišao ogradi s koje sam se mogao nadviriti u susjedno dvorište. A ondje, lipti krv... iz rane na vratu svinje koja leži na boku i još uvijek trza nogama i pokušava podići glavu. Krklja glasno, krvava joj pjena probija na njuški. Nedvojbeno, život joj se gasi u mukama. Do nje, susjed u gumenim čizmama i u tamnoplavom radničkom kombine– 17 –

zonu, drži u rukama macu, teški čekić na dugom dršku za razbijanje kamenja, i napućuje trojicu svojih pomagača kako da “prida nj” dovedu drugu svinju za klanje. Jedan od trojice, žicom omotanom oko njuške svinje, poteže je iz sve snage vukući je, dok su druga dvojica uprla otraga gurajući jadnu životinju prema onoj otprije zaklanoj koja se još trza.

Vezane njuške i zatomljena krika, životinja je u predsmrtnom grču.

Ubrzo se ponovno začuje onaj isti tup otprije kada teški čekić svom silinom udari u svinjsku glavu između ušiju životinje, koja istog časa poklekne. Susjedov sin, dječak od nekih desetak godina, dotrči noseći široku teću i u njoj nož, koji njegov otac zgrabi i zarije ga klonuloj životinji do drška u grlo, dok su ostala trojica pomagača polijegala po njoj ne dopuštajući joj da se miče. Šikne mlaz krvi. Dječak podmetne teću.

Svinjsko se tijelo trza unatoč teretu. Koljač vrti, okreće nož. Krv, ta slankasta, grimizna supstancija života kulja nemilice iz ubodne rane i puni posudu iz koje se puši. Hropac životinje dugo traje. (Odonda ne uzeh ni najmanji zalogaj mesa.)

Gledam na karminama ta lica oko sebe, uglavnom morlačke fi­zionomije sada već dobrano podnapite i iznajedane s raspasanim trbušinama kako galame jer komunikacija za njih znači isključivo nadvikivanje budući da nekoliko njih govori istodobno. Ako se ne varam, u podlozi svega je neka vrst tradicijskog, tribalističkoga hepeninga u kojemu je uloga poglavice morlačkoga plemena dodijeljena onome tko najjače galami, nekom lokalnom Stentoru.

No, koliko god ih kritizirao, ostaje činjenica da njihova gostoljubivost znade itekako omekšati čovjeka u prosudbi njihovih navada. Nije li to isto primijetio i abbe Alberto Fortis dva stoljeća prije mene? “I, unatoč tome što ne drže do domaćega gospodarstva pa su slični Hotentotima,” pisao je, “a njihovi plugovi nalikuju onima koje je izumio Triptolem u mitskome dobu, i što Morlakinje mažu kosu maslom koje se lako užeže pa već izdaleka hlapi najneugodnijim smradom što može raniti nos otmjena čovjeka”, ostala je činjenica da su ga Morlaci svojom iskrenošću, gostoljubivošću i poštenjem potpuno osvojili, a na temelju njegova djela potom i Europu.

Međutim, u Rakovu Selu, ali i u ostalim dubravskim selima, koliko god je taj morlački duh bio prisutan, jednostavno nije bio toliko snažan i obuhvatan, kao recimo u Dalmatinskoj zagori, koja je bila tu blizu, već – 18 –

iza Trtra. Selo je naime desetljećima imalo redovitu dnevnu komunikaciju sa Šibenikom uz pomoć mlikarica, seoskih žena koje su pomuženo mlijeko u buklijama, okruglim lime­nim kantama s poklopcem, obješenima o samare na leđima magaraca nosile i prodavale u Šibeniku, prevaljujući svaki dan na magarećim leđima put do grada i natrag preko brda Kamenara, nekih pet-šest kilometara. Za razliku od morlakinja koje su se rijetko micale dalje od luga svojih komina, mlikarice su bile živahne, radoznale, komunikativne i upućene, ako ništa drugo ono barem u onaj izvanjski, dvorišni dio života gradskih gospoja i šjora kojima su prodavale mlijeko, te općenito, u urbanu, mediteransku dimenziju života koja je u Šibeniku neizbježno bila isprepletena s onom drugom stranom gradskoga lica – težačkom, zemljoradničkom. Potonja je dimenzija, posve razumljivo, bila lako pojmljiva mlikaricama koje su i same rintale u dubravskom polju kad god je to priroda nalagala, oliti kad god je bio zeman poljskoga posla. Zahvaljujući njihovim svakodnevnim po­ hodima s magarećom karavanom u Šibenik, odande se često donosila riba, zamotana u “kartu” ili nerijetko novine, i to ponajviše srdele, bugve, gavuni i lokarde kupljeni na gradskoj peškariji, bilo na onoj staroj u Docu ili, poslije, na “novom pazaru”. Uz to, u selu je bio izvjestan broj nevjesta koje su došle s otoka, Prvića ili Žirja primjerice, koje su svojom osebujnom čakavštinom i po­našanjem unekoliko ublažavale krutost morlačke tradicije koja se stoljećima u ovo polje pokraj Šibenika slijevala iz zaleđa i krojila njihove kabane, gunjce, diple, gusle i bukare, njihove narančaste kape “na boule” rakamane crnim kovrčama ili “puževima”, njihova “starinska” dinaridska kola bez glazbe u svemu nalik onima iz vrličkoga i glamočkoga kraja, ili ojkanju poput: Rakovo je Selo na vidiku / u njemu sam zamirila diku / oooojjjjj... Uostalom, čak i u gradu, kod naziva dijelova šibenske narodne nošnje lako je uočljivo tipično šibensko miješanje mediteranskih, ilirskih, slavenskih, romanskih i turskih elemenata čega u drugim našim gradovima nema u pučkom govoru. U tome pogledu, davno su uočili upućeni, hrvatski Šibenik je najkontinentalniji, ali i najmanje romanizirani, zapravo neromanizirani grad. Stasajući nadomak Šibenika i sraštavajući se svakodnevno s njim, Rakovo Selo i dio Dubrave neizbježno su i sami bili (su)dionicima kazane leksičke baštine i cjelokupne kulturne, odnosno običajne nadgradnje nasađene na njoj, i obrnuto. To je, jednostavno, bilo uputno znati u prosudbi raspona mogućih amplituda lokalne kulture i, napose, mentaliteta ta– 19 –

mošnjih ljudi kako bi se izbjegla izvjesna nerealna očekivanja ili, nedajbože, nevolje odaslane s iste adrese. Odnosno, kako biste na taj način, prosto rečeno, olakšali život ako vam je već dosuđen živjeti među njima.

Kao što je bio meni.

Noć se spustila na selo neosjetno poput udovičina vela. *** “E, jeb’ ga”, reče moj rođak vodoinstalater Joso zvani Strunjar, roba od nekih kvintal i pol s trbušinom koja mu je pokrivala prepone, kada mu pobjegne zvučan prdac dok smo sjedali u njegov prljavi, stari, a sada bogme i smrdljivi wartburg. Ponudio se prebaciti me u Šibenik jer mu je usput. Pristao sam nemajući drugo rješenje. I odmah zažalio.

“Ne moren ja, bolan, zabotunat guz’cu, ne moren ugnat u nju tapun”, pravdao se preda mnom dok sam ja bezuspješno pokušavao otvoriti prozor automobila na svojoj strani u paničnoj želji da udahnem malo friškog zraka. U trenutku kada mi je ručica za spuštanje stakla ostala u ruci, Joso je nagario svoj wartburg koji je izgmilio iz oblaka crnog dima.

Prdac me je gušio do suza. Joso je, međutim, okrenuo na politiku.

“Es’ vid’ja ti bande četničke? Srbiju b’ oni ode, na mome. Dob’ će kurac od magarca! Ruke ću in odrizat do lakata!” pjenio se, lupajući šačetinom po volanu, da bi se zatim nagnuo prema meni. Pa će potiho: “Ja b’ sve nji’ stav’ja na jednu ‘rpu i prolija petruljen.”

“A, e, e...” nemušto sam vokalizirao posve zatečen.

“I unda b’, paz’ ovo prika! – vad’ja jednu po jednu šuferinu i kresnija b’ sa svakon. A one kanda su vlažne, pa neće upal’t. Tobože. Vol’ja bi in vid’t facu. I unda b’ užga jednu. Pa b’ in jopet vol’ja vid’t facu. I kada bacin zapaljeni šuferin na nji’ isto b’ in vol’ja vid’t facu.” Namigne mi zaplotnjački cerekajući se u sebi. Mene smijeh nije htio.

Politika je bila neizbježna tema u to vrijeme, godinu dana nakon održavanja prvih demokratskih izbora i pobjede, kako se to zvalo, nacionalne opcije. Na pobunu krajinskih Srba, naravno, nije trebalo dugo čekati. Sada, kada su već pale prve žrtve na hrvatskoj strani u Pakracu i na Plitvicama, težnja za samostalnošću bila je sve jača. Proporcionalno s njom, na srpskoj se strani sve više strugalo po usirenoj krvi kolektivne anamneze iz Drugog svjetskog rata. Stvari su se već toliko daleko zako– 20 –

trljale da nije bilo gotovo nikakve mogućnosti, unatoč brojnim apelima za razborito postupanje i mir koji su stizali odasvud, da se kotač rata zaustavi. Nije bilo prigode u kojoj se nije bistrila politika, ili sadržaja iz svakodnevnog života koji nije bio dotaknut njome. Ni karmine mojoj teti u kući njezine polubraće nisu bile iznimka. Vino i lozovača bili su izvrsni lubrikanti prijetnjama svih fela koje su se čule odande. Istodobno, bio sam uvjeren da se na nečijim tuđim karminama s druge strane pobunjeničkih balvana trošila šljivovica s istim učinkom i s ne manjom količinom mržnje. Mars je bio u ekstazi, rat je bio neizbježan. Za potvrdu toga nije trebalo zvati žrece i gatati iz utrobe žrtvovanih životinja, figurativno kazano. Figura rata risala se tu pred našim očima, svakim danom sve jasnije.

Nadomak trafostanice prije Meteriza, s lijeve strane ceste iznenada iskoči zec i ostane na asfaltu pred nama zaslijepljen dugim Strunjarovim svjetlima blenući u njih.

“Stoj! Ni makac dalje!” drekne Joso kao da ga zec razumije i divljački nagazi gas. Začuje se tupi udarac u branik automobila. Zatim kočenje.

Uza zveket popadaše papagajke, francuski ključevi, kacavide i nekoliko rabljenih vodovodnih mjerila sa stražnjeg sjedala na pod auta; nezavezan, zaustavih čelo na prst od vjetrobranskog stakla, a u krilo mi iz pretinca ispadne smotuljak jute i jedna slavina. Unatoč svojoj korpulentnoj građi, Joso se začuđujućom lakoćom izvuče iz wartburga, čučne ispred prednjih kotača pa, kada tako nije išlo, legne potrbuške i zavuče se ispod auta.

Na trenutak je izgledalo kao da se zaglavio ondje da bi zatim, mrmljajući nešto nerazumljivo, odande ubrzo izvukao zeca držeći ga šakom oko vrata. Šokirana životinja još je bila živa, iako joj iz nozdrva curila krv.

Još je u njoj preostala iskra života.

“Vako b’ ja nji’”, unese Joso okrvavljenog zeca u automobil, stiskajući ga za vrat.

“Vako b’ ja nji’, do jednoga”, ponovi noseći mi umirućeg zeca pred oči. Odmakoh se s grimasom gađenja na licu. Od Josina stiskanja zec je iskolačio oči panično trzajući desnom stražnjom nogom. Lijeva mu je vjerojatno bila slomljena jer je beživotno visjela, kao i prednje dvije.

Naposljetku utihne i zadnji otpor nesretnoga zeca. Tek tada ga Strunjar baci na pod iza mojeg sjedala.

“Vako b’ ja svima njima jeba mate’”, zaključi on svoje gradivo mržnje kada krenusmo ponovno prema Šibeniku.

– 21 –

Olakšanje se prosulo iz mene kada me je u gradu iskrcao kod doma zdravlja i okrenuo wartburg nizbrdo prema Crnici, gdje je stanovao u jednoj od onih navlas istih dvokatnih, nikakvom arhitektonskom inventivnošću dotaknutih kuća poredanih na južnoj strani brda čiji su vlasnici bili seljaci doseljeni iz šibenske okolice, kao i sam Strunjar uostalom.

Crni oblak dima u kojem je nestao moj seoski rođak bio je pouzdan znak da sam sada prepušten splinu grada, ne doduše onom pariškom baudelaireovskom iz pedeset i jedne Petits poèmes en prose, ni splinu gradskih ulica konzerviranom u ulju Milivoja Uzelca. Već s prvim koracima koji su me odveli na drugu stranu ceste, ispred vatrogasnog doma, odakle sam produžio uz dugi niz garaža ispod tvrđave i SES-a, do zida gradskoga groblja svete Ane, bio sam zahvaćen i, naposljetku, zarobljen šibenskim gradskim splinom. Taj osebujan fenomen bio je sposoban sje­diniti najrafiniranije i najvulgarnije, najbizarnije i najobičnije, naj­ dekadentnije i najzdravije, najozbiljnije i najsmješnije, da se poslužim rije­­čima Matka Peića, kunsthistoričara sa stilom, kojima je on jedne večeri prije dva desetljeća nakon janjetine i obilna vina opisao umjetničko djelo spomenutog Uzelca. Upravo je taj contradictio bio vidljiv u izvanjskim manifestacijama gradskoga bića u pulsiranju svakidašnjeg života, ali još više u nevidljivim, unutarnjim dimenzijama bića samih ljudi koji su živjeli život grada. Šibenik je bio sredina koja je pojedince sklone kreativnom izražavanju na najneočekivanije načine poticala stvarati neovisno o umjetničkom mediju. Je li to bila baština tzv. šibenskoga humanističkoga kruga čijoj su slavi pridonijeli brojni pojedinci iz grada, obitelj Vrančić posebice, ili je to bilo povezano s klimom, čudesnom konfiguracijom grada, arkadijskim vizurama okolice – Krka s jedne i Kornata s druge strane, primjerice – ne mogu tvrditi pouzdano. Mogu samo kazati da se u šibenskim gradskim kalama, pjacama, butama, kono­ bama i kafićima događao čudesni fenomen raznovrsne kreacije. I to bez prestanka. Međutim, živjela je tu šotobraco s tim kreativnim, svijet­lim šibenskim mirakulom i ona druga, škura dimenzija koja nije imala ništa zajedničkog s tim iskričavim trenucima duha jer je bila vulgarna, greza, netalentirana, napumpana prezirom i arogancijom, armirana u tvrdim betonima svojih malograđanskih užanaca ćakulanja i razbanzavanja čiji je najveći domet bio ispijanje kava na štekatima i komentiranje vijesti iz Slobodne Dalmacije. Odatle je, iz tih pljuvačnica drugog i drukčijeg svakodnevno bila adresirana bezrazložna osuda svakoga kreativnog pu– 22 –

poljka koji je kanio procvasti na tome kamenitome tlu. I nije tu bila riječ o nekakvom bezazlenu zadirkivanju i podbadanju domaćih “pisnika i umitnika”, nego je posrijedi bila poruga gargantuovskih razmjera koja je u svojoj naravi bila najobičnija sramotna stigma, što se uz prigodno ruganje i ismijavanje lijepila svakome onom tko nije znao cijeniti niti se uklapao u “vrijednosti” gradskog života predstavljene novinama, kavicama, ćakulama i zjakama... uvijek istim, dosadnim, neinventivnim tri­čarijama života. Koliko je samo blistavih pojedinaca suočenih s dvjema oprekama – stvaralačkim nemirom u sebi i podrugljivošću gomile – u nemogućnosti da u umjetničkom činu artikuliraju i afirmiraju vlastitu umjetničku bit, popucalo po šavu pameti? Takvi su bili poznati kao “šetači”, koji bi uvijek sami, u svim godišnjim dobima, danju i, nerijetko, noću brusili potplate na uvijek istom điru – Poljana, kalelarga, katedrala, riva, pa kroz đardin ponovno do Poljane. Jednom, dvaput, stoput, bezbroj puta. Zapuštani, gdjekad i zapišani, s fizionomijama na kojima je bilo lako prepoznati jesu li nedavno bili podvrgnuti tretmanu u ustanovi za mentalno zdravlje, krstarili su uvijek istim gradskim rutama vukući sa sobom svoje nerealizirane žudnje i nikad dosanjane snove. Bila je to ona druga, saturnovska dimenzija života u Šibeniku, koja je rastrojavala i žderala domaće umjetnike, djecu toga grada, ne štedeći ih niti pokazujući mrvu samilosti prema njima i njihovim turobnim umjetničkim sudbinama koje su se kotrljale tim istim ulicama. Činjenica da sam već odrastao čovjek u četvrtom desetljeću života nije bila od neke osobite pomoći kada mi je na putu do doma valjalo noću proći ulicom ispod visokoga kamenog zida groblja sv. Ane, na vrhu kojega su se vidjele grobnice i kameni križevi. Bila je to fobija koju sam vukao iz dječačkih dana kada bi me zabavljenog igrom s djecom na Gorici obavila noć, a morao sam doma. Mogao sam ja, doduše, i drugim putem doći kući, ali grobljanski zid je bio poput magneta – što sam se više plašio, to sam više želio ići tim putem.

I onda bih protrčao brzo, najbrže, ne osvrćući se i ne podižući pogled uvis jer sam bio uvjeren da gore na zidu nalakćene, nagnute prema ulici vrebaju na me duše pokojnika. Zamišljao sam ih eterskima poput Disneyjeve Zvončice, vile iz Petra Pana, ali prijetvornima i podmuklima, koje bi željele namamiti dječaka k sebi sirenski zovući “dođi k nama, dođi k nama, mali”. Odrastajući i upoznavajući se s idejama novoplatonizma, nisam nažalost uspio odagnati taj strah, tek ga unekoliko preo– 23 –

blikovati – nije više bilo Zvončica na zidu groblja, sada su to bile duše zaogrnute u sjajne etere svojih pneumatskih vozila, kakve one jesu u svojim obitavalištima na Mliječnom putu prije negoli započnu silaziti kroz sfere sedam planeta k Zemlji. Zapravo, nije bilo bitne razlike između mojeg dječačkog i adultnog straha; sadržaj je ostao isti, samo je energija straha potražila novu formu, novu fantazmu. I našla ju je, daka­ko.

Protrčavši i ovaj put ispod zida, sjurio sam se niz uglačane skaline pokraj samostana sv. Luce dolje do palače Kožul, zatim zavio desno k crkvi sv. Lovre, pa onda opet lijevo nizbrdo pokraj palače Foscolo prema vijećnici i katedrali... i tu je bio moj portun, ulaz koji je vodio u dvorište stare, uske kamene kuće s renesansnim kamenim bunarom nadsvođenim lukom od kovanog željeza, istog onog od kojega je bio iskovan i poklopac na bunaru zabravljen lokotom. Čim sam se počeo penjati strmim stubama prema prvom katu, osjetio sam je prije negoli vidio. Podigao sam pogled. Sjedila je u tišini na vrhu stepeništa. Bila je to moja Beja. Moja ljubljena Beja. Spazivši me, potrčala je niz nekoliko stuba i bacila mi se u zagrlja­j.

“Mili moj, jedini...” šaptala je ljubeći me po licu i čelu. Njezina živa svježe oprana kosa boje meda (mirisala je na marelice) poput jegulje klizala joj je s ramena.

“Dugo te već čekam. Želim te grliti... ljubiti, osjetiti uz sebe”, prozborila je cjelivajući me sočno. Njezine duboke, modre oči i pune nabrekle usne govorile su u prilog tome.

“Fermaj teke”, tobože bunim se ja i dalje joj nudeći lice i vrat da ih obasipa poljupcima. “Zadržali me seljaci,” nastavljam, “sve se oteglo.

Mislio sam doći ranije, al’ me nisu puštali”, glas mi se izgubio u zvučnoj seansi njezinih poljubaca.

Ona nije nikada išla na sprovod. “Ne volim čemprese i otvorenu raku”, rekla mi je poslije. “Taj mi se prizor lako useli u san.” Zatim: “Sprovodi me podsjećaju na puke pojavnosti, netrajne i prolazne, nalik rosi. Želim živjeti nešto vječno, poput ljubavi, nerazorivo, nepropadno. Želim vjerovati u to.” Zato je i nisam zvao da bude sa mnom na tetinu sprovodu. Njezina odsutnost tijekom sprovoda rodila je u meni takvu erotsku žudnju za njom da sam se nekoliko puta uzvrpoljio i na jedvite jade izbavljao iz ljubavnih fantazmi što su se rojile u mojem duhu na putu k čempresima i pod čempresima. Moguće je da je njihovo živo – 24 –

javljanje usred sprovoda bilo, na neki način, otpor jami, tami i nestanku.

Možda je tijelo mlade žene koje je uspaljivalo moju maštu, isto ono kojim sam se u eteru imaginacije naslađivao do iznemoglosti stalno žudeći za sjedinjenjem koje će potrajati do iza beskraja, bila čista projekcija mojega vlastitoga stra­­ha od propadnosti, truljenja i nestanka – slike koja je bila tu preda mnom, u mrtvačkom lijesu, u grobu otvorenom da primi tijelo meni drage osobe, one koje više nema, osobe kojoj gramatički odgovara samo jedno vrijeme – perfekt, jer više nije niti će.

Beja se potpuno pripila uza me. Toplina njezina tijela i daha uzbudila je i zadnji atom mojeg bića. Sprovodna trauma u trenutku je bila odnesena neznano kamo. Preda mnom je bilo tijelo žene koja me je željela; toplo, vlažno, poželjno, mirisno. Osim toga tijela koje me je zvalo da uronim u nj, da se nasladim njime, više nije postojala nijedna druga stvar na svijetu kojoj bi se priklonio moj um. Sve je iščeznulo, poput zvijezda kada zorom grane sunce. Postojala je samo ona. Jedini objekt moje mašte u plamenu.

U polumraku, na krevetu u mojoj sobi predali smo se milovanju.

Vrelina njezinih usana dovodila me je do slatkog ludila. Gorjeli smo oboje na lomači požude čiji je plamen sladostrasno proždirao svaki centimetar naših znojnih tijela. Naša se strast raspirivala svakim novim uzdahom i jecajem. Uvijali smo se, ispreplitali u ljubavi tijelima kojima je upravljao eros, gospodar žudnje. Podali smo se njemu neštedimice.

Bejine grudi orošene znojem (u svakoj kapljici znoja srebri se mjesec) kližu iz mojih šaka poput dviju skliskih srebrnih riba. Hvatam ih, lovim i ljubim do iznemoglosti. Zatim poljupcima označujem put prema njezinu pupku, gdje čujem žubor izvora u njezinu međunožju. Cjelivajući joj trbuh koji se ubrzano diže i spušta u ritmu strasti, dosegnuh i do samoga izvora. Napojih se ondje do sita. Bla­goslovilo me božanstvo naslade. Do zadnjega gutljaja.

Odbila je noćna ura s kampanela. Žamor pijanaca iz kalete. Susjedova mačka poplašila je sanjive golubove sa žlijeba.

Još znojni i zadihani od ljubavi, ostadosmo ležeći bez glasa jedno uz drugo. Kroz poluotvorena vrata iz tetine sobe dopire zvuk radija. Noćni program. Franz Schubert, Osma, nedovršena simfonija; Allegro moderato. Čela, violine, pa oboe i klarineti. Zvuk se razliježe prostorijom poput dima, leluja, uspinje se, nadima, eksplodira, pada, prikriva se, ponovno se rađa i teče koritom melodije. Mekano i moćno u isti mah. Nisam – 25 –

trebao dugo čekati da mi u duhu zaplešu slike. Kao da su izranjale iz vodenog bezdana. Deseci, stotine, tisuće eterskih razglednica.

Vidim tetu kako puši na terasi. Diže se, šeta. Pali novu cigaretu.

Gdjekad duboko uzdahne. Vraća se u sobu. Radio je uključen, ton prigušen. Neće je san. Duge su joj noći. Povremeno se čuje mukli kašalj iz njezine sobe. Slušala bi noćni program sve do prvih jutarnjih vijesti.

Onda bi ustala ogrnuta dugim kućnim ogrtačem. Na licu joj tragovi noći. Zatim kava, cigareta, njezin nedokučiv pogled preko krovova...

Misli samo njoj znane. Jednom kada ju je bolest već dobra­­no načela, prigovorio sam joj zbog pušenja. “Znaš li ti da je Ca­ruso bio tako strastven pušač da je ne’ko uvik mora sta’t iza pozornice s upaljenom cigaretom jer bi on dole’tja povuć dim nakon svake arije”, odgovorila mi je, nastavljajući pušiti i lagano ispijati kavu s istim onim pogledom. Nije me čula. Odustao sam od prigovora.

Beja se privije k meni. Zagrli me i nasloni glavu na moje rame. Ja sam i dalje među svojim slikama, među svojim mementom sjete.

Teta me je usvojila, othranila, štitila me je, podarila mi je ljubav.

Nikada nije tražila da je zovem majkom. “Ti imaš jednu mate’ koju niko ne zna, al’ ti je mate’. Ja nisan, al’ te volin ka prava mate’... i više od toga.”

Prošao sam kalvariju sa svojim vršnjacima u školi. Zadirkivanja, podbadanja, ruganja. Bez roditelja bio sam mulo, bastard, otpad među gradskom djecom. Toliko sam suza isplakao. Ali teta me nije dala. Snažila me, tješila, znala je doći do mojeg srca. Govorila je: “To su samo dica, proće to nji’. Strp’ se teke. Bolji s’ ti od nji’ sviju. Pokazat ćeš ti njima svima kada dođe tvoje vrime. Bi’će i’ sram.” I, doista, te bi me njezine riječi znale trgnuti i obodriti na čudesan način. Iz svoje sam patnje uvijek izlazio jači, osnažen tim riječima, kao da je zazivala feniksa u meni koji se rađao iz pepela vlastite muke. Uvijek je znala način za izvući živog Lazara iz groba mojega klonuća. Školovala me je, omogućila mi je studiranje – one četiri godine na Filozofskom faksu u Zagrebu. Nije se suprotstavila mojoj odluci da napustim fakultet jer mi ondje više nije bilo ničeg zanimljivog, tek nabacana hrpa sterilnih sofizama i sujeta.

Poduprla je moju ideju da nakon naukovanja kod patera Huga otvorim knjigovežnicu u prizemlju naše kuće, da se bavim tim obrtom i da na taj način zarađujem za život. “Ti znaš najbolje šta je za te najbolje. Virujen u te”, rekla bi mi i na taj način izbavila me, barem dijelom, iz pakla neprekidnog preispitivanja valjanosti odluka koje sam donio kao i njihova – 26 –

dalekosežnog utjecaja na moju budućnost. Bila mi je, jednostavno, podrška i nezamjenjiv oslonac u svakom pogledu. Ko­liko sam samo puta zahvalio Bogu što mi je u život uveo jednu tako toplu, skrbnu i majčinsku osobu. Premda mi život nije započeo kao blagoslov – našli su me kao novorođenče u luci, kako su mi rekli – od dana kada su me usvojili teta i šjor Ružario s kojim je ona tada živjela i kojeg se slabo sjećam jer je umro kada mi je bilo šest godina, moj se život preobražavao na bolje zahvaljujući tetinu velikom srcu, strpljenju i beskrajnoj ljubavi koju mi je bezrezervno pružala.

I onda, tu na krevetu nakon sprovoda, zaigrala mi je slika pred očima, da smo svi mi samo duše koje putuju beskrajnim prostranstvom svemira i da se neopisivo rijetko, tek jedanput u nekom eonu vječnosti očešemo ramenom jedni o druge, prije negoli ponovno odemo, otplovimo svatko na svoju stranu i nestanemo u neiskazivoj dubini svemira, u utrobi otajstva koje nas rađa i nalaže nam beskrajno putovanje. Bio sam blagoslovljen što sam se u tome svemirskom lutanju vlastite duše očešao o dušu jedne takve plemenite osobe kakva je bila teta Zlata koja je, blaženo joj ime!, zlatila sve moje nade, ushite, čežnje, klonuća i padove... Očekivano, potekoše mi suze. Stao sam jecati. Bilo mi je neopisivo žao što sam izgubio takvu osobu. Nezamjenjivu u mojem životu. Nenadoknadivu.

Gutala me praznina. Puna bola. Sklupčao sam se Beji u krilo i jecao. Bio sam ponovno onaj mali, nezaštićeni dječačić koji je tražio krilo tete, majke, jer svijet je bio velik, opasan, prijeteći... a dječak je bio malen, izgubljen, nezaštićen...

Beja se savije oko mene ljubeći me u obraz i čelo. Nisam prestao plakati sve do pred zoru kada me obuzela neka vrst somnabula. Spavao sam, a zapravo nisam. Čuo sam Beju kako se iskrada iz kreveta udijelivši mi još jedan meki poljubac, silazi niza stube i zatvara ulazna vrata; u polusnu čuo sam golubove na ogradi terase, glasove na trgu ispred vijeć­ nice, zvuk nekog aviona, lastavice u zenitu, pisak broda... Spavao sam, a kao da nisam.

– 27 –

–2–

Omer Rak rođen je u Šibeniku 1957., dramski je pisac i esejist. Zanosi se prapovijesnim simbolima. Stalno je na putu do mjesta-nemjesta koje nije ni ovdje ni ondje. Glavna mu je briga krpanje potpla­ta.

– 409 –

– 410 –

Sadržaj

Proslov 7 1. K čempresima 11 2 . Sarkofag grada 28 3. Vitriol otoka 44 4 . Trooka riba 69 5. Franjini knjižničari 87 6. Sirena 102 7. Faustus redivivus 120 8. Junonine prsi 142 9 . Endimion 167 10 . Zmaj 186 11. Pan 201 12 . Demon 225 13. Annabella 249 14 . Zlatna jabuka 273 15. Đavolji jâz 294 16. Balvan 310 17. Saturnov urin 333 18. Enigma filozofa 361 19 . Crveni sumpor Gehene 388 O autoru

409

– 411 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2014., studeni (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-595-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 412 –

Čitajte još u izdanju Frakture

Patrick Modiano Ulica mračnih dućana s francuskog prevela Ana Kolesarić Ivana Šojat-Kuči Jom Kipur Tatjana Gromača Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti Amos Oz Prizori iz seoskog života s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković Neven Orhel Iskra Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić Sami Michael Aida s hebrejskog prevela Laila Šprajc

– 413 –