Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile

Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile

roman

Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile

László Végel -1-

-2-

László Végel

Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

Naslov izvornika Balkáni szépség, avagy Slemil fattyúja © 2015, László Végel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-889-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 968580

-4-

1.

N

ajčešće sam krao Bogu dane na Luxorovoj terasi. Onoj od hotela nadaleko poznatog po prvoklasnoj kuhinji, odmah do moje kuće s vrtom. Gleda na Dunav i na njoj je uvijek gužva. I prem­ ­da onamo zalaze sâma elegantna gospoda, gosti znaju ponekad i zapucati jedni na druge. Istina, dobre se manire lako usvajaju, budući da je to pitanje samo nečije odlučnosti, dok pomodno krojeno odijelo pridonosi pristaloj vanjštini, što je pak svjesno ulaganje, a i odlična je mimikrija. Delije poput ovih ovdje, domaće ljepotice privlače kao magnet. Znala je policija još za života mojeg djeda počešće opkoljavati hotel, zato mi je on i zabranjivao da se vrzmam onuda. Jer komunisti tamo vijećaju o povjerljivim stvarima i zateknu li nas u prisluškivanju, obojica ćemo nadrapati, znao bi mi reći.

U susjedstvu se inače priča da se u doba dok je još bio sasvim nov, u ovaj luksuzni hotel ulazilo jedino sa specijalnom dozvolom. Međutim rat je učinio svoje. Jer dok se po ratištima pucalo, rasap je dobrano načeo i ovaj patinirani objekt. Pa su i komunisti u nj navraćali sve rjeđe, a ni policije više nije bilo, ma ni u tragovima.

Uzalud je objekt bio pod lokotom, domišljato je susjedstvo razvuklo sve što se odande dalo pomaknuti; najprije prozore i vrata, zatim i namještaj, skinuta je i sva sanitarna armatura, a i restoranska kuhinja također je temeljito opljačkana. Na svoje sam oči vidio kako jedan naš susjed, čije ime sad ne bih spominjao, odande tačkama -5-

odvlači posuđe. Beskućnicima od njega i nije ostalo baš bogzna koliko od luksuza, tek toliko da su imali čvrsti krov nad glavom.

Makar im je već i to zacijelo bio velezgoditak. I zagospodariše oni na neko vrijeme sobama sa svilenim tapetama. Kao sklonište bijaše im odveć elegantno, no ne mari, začas se čovjek svemu prilagodi.

I živjeli oni u njemu carski sve dok se štakori nisu toliko namnožili da se znalo dogoditi da gamad počne ujedati i njih, ljudske uljeze u njihov svijet. Štakor selac opasna je i lukava zvijer, istjerala je odande beskućnike.

Onda se dosta dugo nije događalo ništa. Razvalina je na meni susjednoj parceli nastavila samovati posve zarasla u korov. Ali na proljeće je ondje osvanuo Kotarac u maskirnoj uniformi i s kalašnjikovim na ramenu, koji je onda obišavši objekt i njegovu okolinu, nama zjakalima ponosno objavio veliku novost da smo pobijedili.

O gospodinu Kotarcu već se i dotle naveliko pričalo da je postao milijunaš. Te da je ratovao u Bosni, pa čak i u Hrvatskoj, a da se nakon toga, ili čak istodobno, bavio švercom goriva. Nazivalo ga se naftnim tajkunom, jer kad su Ameri nametnuli Arapima embargo na izvoz nafte nama, Kotarcu je pošlo za rukom nabavljati to isto iz Rumunjske i Mađarske. Njegovi su ljudi benzin prodavali u pla­ stičnim kanistrima uz sve prometnije ceste.

Baš se lijepo potkožio. Naime ovi naši ratni profiteri baš doslovno shvaćaju ono kad se kaže biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Kao što smatraju da novac valja obrtati. Uskoro su u susjedstvu osvanuli teški strojevi koji su za tren oka raščistili i poravnali teren. Pa je za manje od godinu dana na mjestu starog podignut potpuno novi hotel. Ali ovaj put s pet zvjezdica! I postao hotelijerska perjanica čitavoga kraja. Gospodin Kotarac prešetavao se po njemu sav pun

-6-

sebe u novom novcatom tamnoplavom odijelu s leptirkom. A i terasa je opet bila puna puncata, love do krova, pa je hotel koji gleda na Dunav uskoro opet bio popularno okupljalište.

Većina gostiju pristiže ovamo u osobnim automobilima zatamnjenih stakala. Na prilazu pred glavnim ulazom čovjek se iskrca iz svoje limuzine, a ključ od auta samo tutne u ruke vrataru. A navraćaju onamo pretežito uvijek isti gosti. Najčešće četvorica ili petorica kršnih momaka pazi na njih, no postoji i jedna zasebna prostorija gdje jedan čitav stožer prati monitore od sigurnosnih kamera. Usko­ ­ro zatim naiđe i gospodin Kotarac uvijek u pratnji nekoliko elegantnih dama. Koje onda provede ravno do šanka. Ondje ih posluži pristali mladi konobar iznoseći im na pladnju viski u čašama do vrha punim rasplesanih kockica leda. Neko se vrijeme živahno ča­ vrlja i smijucka na šanku, dame bi potom povečerale uz svijeće i polako pijuckale svoje vino, a onda bi u jednom trenutku samo nestale po apartmanima.

Tako se živi u ovim novim vremenima. Jer ovdašnji gosti do jednoga tvrde da su, čim skinuše komunjare, došla nova vremena. Ne bih im htio kvariti priču, no po mojem skromnom mišljenju ova su nova vremena u ovom hotelu najviše nalik vrlo prosperitetnom bordelu.

Sâm Bog zna da ja kupleraje nikako ne bih htio prikazati u lošem svjetlu, tim više što sam, zahvaljujući televiziji imao prilike steći uvid u unutrašnjost boljih kućâ s crvenim fenjerom, koje su me, što također moram priznati, posve očarale. Stoga ih već ni zbog sebe ne bih dovodio na zao glas. Osim što mi se sviđa već i sama pomisao da bih i ja, da imam od čega, danomice posjećivao kuće bluda i razvrata. Zauzvrat bih svakoj od njih darovao naš nacionalni grb.

Smatram da bi to svakome bilo drago, čak bi im porastao i promet.

Jasno je da ja pred gospodinom Kotarcem ne bih nikad prevalio

-7-

preko usta riječ kupleraj. Osim toga cijelo njegovo biće zrači zadovoljstvom, vidi mu se na držanju, po tome kako dolazi, odlazi i rješava stvari, da se taj osjeća baš jako ugodno u svojoj koži. Uvjeren je da njegov hotel nije nekakav običan lokalčić, već sastajalište is­tinskih rodoljuba koji ondje vode povjerljive poslovne pregovore.

Ku­pleraj je možda bio u doba komunizma, ali on to danas nije.

Mogu zamisliti da bi i Kotarac upravo tako rekao budući da je toliko puta javno isticao kako je njegov ugostiteljski objekt mjesto gdje se sastaju istinski rodoljubi. Zato je kod mene i naručio srpski kraljevski grb. Iako ja ni dalje ne shvaćam što bi on uopće mogao imati protiv kupleraja. Pročitao sam u novinama da se tome drevnom zanatu odaju čak i vrlo otmjene dame! Mislim da ne moram ni reći kako mi se po glavi vrzma pomisao da ću i ja jednog dana obući najljepše djedovo odijelo, naručiti u jednome od separea večeru, a onda pozvati za svoj stol neku od upravo prisutnih ljepotica i dopustiti joj da me zavede.

Sve sam se nadao da će mi se ukazati prigoda za tako nešto, tim više što sam s Kotarcem već i ja njegovao uspješne poslovne odnose.

Naime, zahvaljujući djedu, i ja s vremenom postadoh čovjekom od tisuću zanata. Pa tako izučih i onaj od fine obrade metala. I ne mogu se žaliti, ide mi dobro, osobito ovih dana, jer socijalistički državni grb sad već mnogi zamjenjuju srpskim kraljevskim. Prije kojih mje­ sec dana gospodin Kotarac naručio je kod mene čak šest njih, pet većih za potrebe svojih hotela, a jedan manji za ulaznu kapiju svoje privatne vile. Nije me požurivao, puštao me neka se posvetim stvaranju, pa sam ih baš zato i uspio lijepo obraditi. Jer to je prava umjet­nost! A ovaj put i ja sam dao sve od sebe! Sve to vrijeme Kotarac je bio zaokupljen izgradnjom dodatnih hotelskih sadržaja.

Wellness, ponavljao je samouvjereno, to je tek prava stvar. Tvrdi da wellness pruža gostu duševno i tjelesno osvježenje, osim što će bogataške moždane vijuge takav tretman dovesti u vrhunsku formu.

-8-

Dugo nisam imao s njim nikakvih problema. A onda mi on jednom pripomenu, samo tako, da je već bacio oko na moju kućicu s vrtom.

Bog ga ubio, pomislih tada. I da mi predlaže, ajmo se nas dvojica nagoditi. I postajao je sve nametljiviji. On me ni na što ne sili, reče, no moja bi mu parcela dobro došla, bila bi taman. Što bih ja, dakako, redovno prečuo. Želio sam si zadržati ovu svoju kućicu s vrtom zbog uspomene na djeda, ali još više zbog radionice koja mi donosi sve solidnije dodatne prihode. A baš mi i ide. Na cijeni sam kao majstor od tisuću zanata. Jer zatreba li, popravit ću ja i traktore, i osobne automobile. Kao i male kućanske aparate. Usisivače, miksere, električna glačala, hladnjake, bicikle. S ovim se potonjima baš i nije nešto isplativo baviti jer je konkurencija ogromna. No makar je majstora u fušu danas na svakom koraku, a svi oni za sebe redovno misle da su tehnički geniji, mušterije će na kraju ipak morati k meni.

Ipak, najisplativije mi je izrađivati grbove i ograde od kovanog željeza. Jer, najnovije, svatko tko imalo drži do sebe, taj će naručiti ogradu od kovanoga željeza. Pritom nadaleko se zna da ja izrađujem najljepše grbove, što mi pak donosi znatno više love nego da se po čitave dane bakćem s električnim glačalima ili biciklima. Čim sam završio onaj manji grb, poručio sam gospodinu Kotarcu neka mi javi kad će imati vremena da se odvezemo do njegove vile pa da ga i montiram. On je, kao pravi gazda, zadovoljno mjerkao odrađeno. No zacijelo se u njega ipak bio uvukao crv sumnje, jer me odjedanput zaskoči pitanjem: jesam li posve siguran da sam izlio baš srpski grb? A ja izvadih crtež. Siguran, nego što! Pogledajte, gospodine, tumačim mu, gore je kruna, ispod nje dvoglavi orao; glave orla s repom i krilima tvore grčki križ, a na svakom su krilu četiri reda sa po sedam pera. Na prsima orla vidite ovaj mali štit s četiri ocila, ćirilična slova s okrenuta prema vanjskom rubu. Nema zabune ni prijevare. Sve vam je na broju kako treba i biti! U redu, reče on, pa plati.

-9-

Gospodin Kotarac vozi neku bijesnu limuzinčinu. Osoblje oko njega neprestano mu gažulira, dok neki stalno nešto i zapisuju. Raspitao sam se i ustanovio da planiraju nešto dugoročno i krupno, a konobari su mišljenja da se ovaj hotel uskoro proširuje i dograđuje.

To je takav svijet, hvalio mi se natkonobar, koji pak smatra da bi ovako trknutom liku kakav sam ja bilo pametnije ni ne kročiti nogom na ovakva mjesta. Jer to nije milje za mene. Moram također reći da me on zapravo sve do dolaska Laure Rottenbiller nije mogao smisliti. Gadio sam mu se, najradije bi me utopio u žlici vode, jer ja bih uvijek naručivao samo po kavu, pritom ne bih nikad ostavljao napojnicu. Čim bi me ugledao, uvijek bi me smrknuto odmjerio.

Nije mu bilo baš bistro koji me vrag tjera da uz jednu kavu tamo prosjedim čitavo popodne. Tjelohranitelji me također nisu ispuštali iz vida; krajičkom oka neprekidno bi me motrili, vjerujući da sam skroz poremećen, budući da razgovaram sâm sa sobom. Jasno da nisu imali pojma zašto ja to radim. Iako je to jako jednostavno objasniti! Samo što me to nitko nije pitao, pa što ću im ja! A mrmljao sam i prepirao se sâm sa sobom samo zato da ne zaboravim riječi pa da prođem kao moj djed. Zato me se sve vrijeme i doživljava maloumnikom ili munjenim, nekakvim mjesnim čudakom. Neka im, jer ti blesavi glupaci nemaju pojma, čak ni ne slute o čemu se ovdje radi.

Naime zna se dogoditi da se ne mogu sjetiti neke riječi, jednostavno se zablokiram i onda sav smotan, počnem frfljati i zamuckivati.

Uzalud se trudim, a onda što više hoću, to sam u većem grču. I zato ne zatvaram usta. I djedova je propast bila u tome što je bježao u šutnju. Zato su ga riječi izdale, a onda postupno i napustile. Poučen njegovim slučajem, ja sad zapodjenem razgovor sa svakim na koga naiđem i riječi iz mene praktički ne prestaju teći. Moje me se mušterije jedva mogu otarasiti. Cupkaju od muke, nestrpljivi da - 10 -

preuzmu ono po što su došli, iskeširaju lovu i onda, fiju! A ja dežuram na terasi loveći si slušateljstvo, i vrebam uvijek budan poput vižle kad će moja iduća žrtva, ništa ne sluteći, sjesti za neki od susjednih stolova. Pa smišljam sve i svašta kako bih toga nekog uvukao u razgovor. Najčešće počnem s njima o ženama, pa prijeđem na politiku, da bih na kraju skrenuo priču na djeda. Prilično je to riskantan način ubijanja vremena i ne kažem da već nisam zbog toga imao neugodnosti. Jednom se jedan čovjek obrecnu na mene neka smjesta zavežem, inače će mi razvalit’ njušku. Ma vidi ti njega! Tako se dakle vladaju skorojevići kad ih netko samo načne pa im odmah padnu maske. Neki je drugi pak zbog mene zvao konobara. No šef sale samo ga je zamolio za strpljenje i objasnio mu da me se ne mora bojati, jer kao nisam opasan za okolinu. Diskretno me nazvavši bezopasnim čudakom. No najgore sam prošao kad sam jednoj od dežurnih ljepotica pokušao ispripovijedati djedovu priču. Ona je neko vrijeme samo treptala okicama, zavodljivo mi se smješkala i potvrdno kimala, ponavljajući svako toliko ah, baš neki dragi djedica; no onda se iznenada obrušila na mene, slušaj, prijatelju, zaderala se, nemojmo gubiti vrijeme. A ja se stresao. Četiri orlića, reče, i ajmo! Ajde, dobro, doda sažaljiva izraza lica, stari si ti već isluženi konj, runda s tobom neće biti osobito iscrpljujuća, zato će biti dovoljno ako mi daš tristo maraka. Tada sam jednom zasvagda svladao lekciju i postao nešto oprezniji s raspusnošću. Pa se sve rjeđe upuštam u razgovore s prijateljicama noći. Radije samo buljim u njih.

A i bez toga mi se pruža pravo obilje prigoda servirati priču o djedu.

Tim više što mi u zadnje vrijeme u moj skromni dom prečesto navraćaju nezvani gosti; uznemiravaju me razni uredi iz svakojakih razloga. Najnovije me zagnjavio čovjek iz mirovinskog osiguranja, kačeći se sa mnom zbog djedove mirovine. Prije neka dva tjedna oni iz osiguranja navalili da im vratim dio novca od mirovinâ što su oni isplaćivali djedu, budući da sam s deset godina zakašnjenja - 11 -

prijavio njegovu smrt, a za sve to vrijeme bespravno uzimao njegova primanja, čime sam nadležnu službu doveo u zabludu i nanio štetu njezinoj kasi. I sad oni od mene zahtijevaju povrat njihova novca, s kamatama. Sasvim su me izbacili iz takta. Pa radilo se o iznosu koliko bih ja uzeo za barem trideset srpskih grbova! Prijete mi sudskom tužbom, jer sam ja po njima pokrao državu. Ma zamisli!

Kud baš ja?

Ali nisam im ni ja ostao dužan. To nije moguće, kleo sam se, već ni stoga što mi je djed, ako me sjećanje ne vara, preminuo tek prije sedam godina. Bio sam ovaj put itekako priseban. Izvukao sam njegov smrtni list koji mi je izdao matičar, dakle službena osoba, još na dan djedove smrti, pa ga tutnuo pod nos dotičnom službeniku. Pritom protestirajući što me se usuđuje potvoriti. Ne može se mene samo tako sumnjičiti za zloporabu. Nego, neka mu objasnim kako sam mogao prijaviti osiguranikovu smrt s datumom iz 1995., kad je u službenoj evidenciji navedena 1945. godina. Službenik vidjevši to, samo je iskolačio oči. I dalje smatram da taj nije shvaćao što se zapravo dogodilo. Pa onda ne imajući više kud, stade tvrditi da je to onda falsifikat.

Inače, ja sam, kad se to dogodilo, htio sve blagovremeno regulirati, pa pošao u nadležni ured u onoj višekatnici u centru ne bih li referentu koji tamo ureduje predočio isti ovaj papir. Istina, djed je nešto poslije bio odlikovan ordenom za zasluge u borbi protiv fašizma, slijedom čega mu je bila isplaćivana povlaštena mirovina.

U čemu nema ničeg neobičnog. Imao sam i ja nekoliko mušterija kojima su zasluge bile priznate tek posmrtno. I nije to bilo jedino čudno što se kod nas u ono vrijeme događalo. Evo za primjer, Marci Sugár, s kraja moje ulice dobio je poziv na vojne vježbe dobrih deset godina nakon svoje smrti! I nema tu mjesta zgražanju, ta čovjek može braniti domovinu, ako je potrebno, čak i mrtav. Ali to čak

- 12 -

i nije ono najgore. Ne znam poznajete li pokojnoga gospodina Sekulića, pitam ja službenika. Bio je baš neki dobričina, taj je kleo komunistima sve po spisku, i danju i noću. Ja sam za njega načinio stalak na koji je postavio porculansku statuu Draže Mihajlovića.

Evo, njemu je upravo ovih dana dodijeljena vrlo visoka mirovina. Čemu se njegova žena toliko obradovala da je briznula u plač. Mislila je već da prokletim komunistima nikad neće oprostiti, reče ona, no nakon ovoga sad što drugo kazati, nego Bog ih blagoslovio, iskupili su se za svoje grijehe. Slutila je ona, reče, da će pravda jednom pobijediti čim je na svoje oči vidjela da i komunisti ljube popu ruku.

Službenik me sad već gledao u čudu. Čovjek sav u nevjerici, tupe face. Zar ne znate, gospodine, tko je bio Draža Mihajlović, upitam ga. Dakle, sramote! Gospodin Sekulić smatrao ga je najvećim Srbinom koji je ikad hodao zemljom. Nato se pak službenik toliko ražesti da me prekinu i najuri napolje iz svojeg ureda. Neka ne pravim budalu od njega kad je car Dušan bio najveći Srbin svih vremena, a jedino je problem s njim što je već odavno mrtav, izderavao se.

Nego, umjesto pametovanja neka mu radije izvolim donijeti pravovaljani papir, zaviče još za mnom. Naravno da to nisam mogao budući da nikakav drugi dokument nije postojao. Nakon toga bio sam još nekoliko puta kod matičara, no tamo mi je objašnjeno kako u glavnoj knjizi lijepo piše da mi je djed preminuo 1945., što je pak činjenica koja se ne da izmijeniti.

Uzalud sam uvjeravao čovjeka iz mirovinskog osiguranja da drugog dokaza nemam, jer on mi je priprijetio da ako ne vratim djedova primanja koja sam godinama bespravno uzimao, onda će Zavod prodati moju kućicu s vrtom na javnoj dražbi. I mogu još biti i sretan ako me se ne preda sudu i strpa u buharu. Jer se država ne može tek tako izigrati! S njom nema pardona, reče taj i ode bez pozdrava. A mene uhvati očaj. Međutim moram biti jako pri sebi.

Makar mi srpski grbovi donose nešto zarade, ipak, što će biti sa

- 13 -

mnom ako se razbolim? I već se počeh pribojavati trenutka kad će mi pokucati ovrhovoditelj u pratnji policije. Lako moguće da će tad i mene privesti, kao onomad djeda.

Inače sam zadovoljan sa sobom i svojim životom. Iziđem na dvorište i preda mnom pukne pogled na moj Dunav. A onda samo prijeđem preko pažljivo šišane tratine i već sam na Luxorovoj terasi.

Osim toga, uvijek se nađe nešto što moram obaviti. U slobodno pak vrijeme sređujem dvorište. Sad baš moram pokriti fijaker šatorskim krilima koja je pred koji dan olujni vjetar pomeo s njega. Naime šatorska krila vrlo dobro podnose loše vrijeme, puno bolje od prijašnje najlonske navlake. Nabavio sam ih nekoliko u doba rata. Onda kad su mi na kapiji iznenada osvanula dva tipa nudeći na prodaju maskirne odore. Zasad ne planiram, rekoh im, svoju kožu iznijeti na vašar, hoću reći javiti se na ratište, na što su me oni stali uvjeravati da takve odore nisu korisne samo za vojsku, nego mogu itekako dobro doći i pri radovima u vrtu. Od prvorazrednih su materijala i šivane još u Titovo doba. Svejedno se nisam dao nagovoriti.

Ne mogu smisliti stvari u maskirnim bojama, zlo mi je već pri pogledu na njih. Jedan mi je klijent baš jako preferirao takvu odjeću, a i k meni je upao u tome, zahtijevajući da mu imam smjesta servisirati motorkotač. Bila je to neka nova marka i uzelo mi dva dana dok sam ustanovio što ne valja s njom. Onda uleti onaj motorist u maskirki po nju, zajaše zvijer i preko ramena mi dobaci da naplatu mogu samo sanjati, neka se malo i ja izvolim žrtvovati za domovinu.

Ostao sam nasred dvorišta sav nevoljan. Odonda čim ugledam nešto u maskirnim bojama, zgrči mi se želudac.

Ali svoj slučaj s maskirkom, razumije se, nisam kanio vješati na nos onoj dvojici, nego sam samo odmahivao glavom. U redu, složi se jedan, onda će mi ponuditi nešto vrednije od toga. I izvuče iz naprtnjače pištolj. Mogu mi prodati i pripadajuće streljivo, doda mi smrtno ozbiljan. Baš ništa od toga nije mi potrebno, odgovorih, nikog se ja ne bojim, ne namjeravam na frontu, a kako sam vraški - 14 -

nagle ćudi izbjegavam čak i hladno oružje. Nije vam ovo oružje čudesnih mogućnosti korisno jedino na ratištu, kaže mi na to onaj nametljiviji, nego vide oni da ja živim sâm, pritom ovako prosijed nisam ni najmlađi, a i ulaznu kapiju ostavljam širom otvorenu, stoga mi ne bi bilo zgorega kad bih imao nešto nadohvat ruke, ako ni za što drugo, barem radi samoobrane. To je, bome, istina, pomislih tada, jer su se lopovi i provalnici baš namnožili. Nema tome puno da su počistili smočnicu kod unuka Vere Szekrény, odnijeli mu dvije šunke i barem deset pari kobasica. U susjednoj pak ulici oborili udovicu Mártona Ciráka, koja je od tog udarca preminula na mjestu, zatim joj izvrnuli sve ladice, no mora da su ostali kratkih rukava, jer je jadna bila siromašna kao crkveni miš. Sin ju je ostavio samu, odselio se u Mađarsku i nije više mario za nju. Starica bi navečer osamljeno grintala na klupici ispred obiteljske kuće. Jadala bi se susjedima kako nema ni toliko novca da krajem tjedna na grob pokojnog muža odnese svježe cvijeće. Jedino se još nadala da će joj sin nešto postići, jer će se tada moći i za nju pobrinuti, možda je čak uzeti i k sebi, pa će ona tada umrijeti u Budimpešti. Bila joj je životna želja da je baš tamo sustigne smrtna ura. Ja sam je upitao zar to tada nije već posve svejedno. Ona me na to sumnjičavo odmjerila i otpovrnula da zna ona iz kakve sam loše familije potekao, no ovaj put radije ne bi o tome. Nego, neka si utuvim u glavu da će jednom i meni svanuti dan kad ću poželjeti umrijeti upravo u Budimpešti. Jadnica, ipak je pokopana ovdje, k tome o trošku grada, jer nadležne službe nikako nisu mogle pronaći njena sina jedinca, da ga obavijeste o majčinoj smrti. Oprostio sam joj, čak sam odnio i stručak zvjezdana na njezin grob. Svi ćemo skončati kao ona, komentirao je sutradan naš listonoša, a neće ni biti koga obavijestiti!

To mi je grabežno umorstvo dalo misliti: tako je, ne bi bilo zgorega da čovjek ima uza se pištolj; vagao sam u sebi što ću, no onda sam ipak radije odustao, tim više što ionako ne znam njime baratati, a brinula me i moja nagla ćud. Kad ni to nije prošlo, oni su balavci - 15 -

izvukli preda me nekoliko šatorskih krila. E, to bi mi moglo dobro doći, pomislio sam i počeo se pogađati za cijenu. Na kraju smo došli na pet njemačkih maraka. I odonda njima pokrivam fijaker. S kojim sam pak imao velike planove.

Sredio sam malo kuću i prošetao do Luxora, gdje se uvijek nađe netko s kim ću moći popričati. Ne tako davno dovukao se k mojem stolu neki odrpani jednonogi lik koji me čisto u povjerenju upitao jesam li bio na ratištu. Zvali su me i nagovarali, rekoh mu, no nisam imao kad ići. Jedna se od mojih mušterija vratila s baranjskog ratišta s novim novcatim autom pa iz istih stopa kod mene naručila automatska ulična vrata od kovanog željeza na daljinsko otvaranje. Taj me gospodin Lazić htio platiti u invalidskim kolicima na elektromotorni pogon. Ponudio mi je tu trampu kad je u kuhinji ugledao djedova pohabana i izudarana kolica. A gdje ste se vi domogli tih kolica na elektromotor, zainteresirao sam se. Dopremio ih je s ba­ ranjske fronte, kaza mi on, jer tamo ima svega što čovjek može zamisliti. Auta, bicikla, skutera, televizora, zamrzivača, štednjaka, mikrovalki, srebrnog bešteka, namještaja, umjetnina, čak i svetačkih slika. Ako mi se da, možemo tijekom vikenda zajedno tamo, on će mi posuditi odoru, a uz nju i pušku.

Ima tamo stvarno svega, potvrdi mi i jednonogi, koji je onu drugu nogu izgubio također na baranjskoj bojišnici, gdje su mu je, tvrdi, rafalom otkinuli Hrvati. Nekada je bio recepcionar u ovom hotelu i sad bi se volio vratiti ovamo, no odbili su ga, rekavši mu da u luksuznom hotelu jednonogi veteran ne ostavlja baš najbolji dojam. Jedino stasiti i kršni mladići dolaze u obzir. Jer u ovom predvorju sjede tako elegantne dame kakvih ima samo još na filmskom platnu. Međutim nerazuman se jednonogi nije mogao pomiriti s odbijenicom, već je stao zahtijevati da ga se ima vratiti na njegovo bivše radno mjesto. Obrazlažući to i činjenicom da je on veteran, koji je predlani na ratištu hrpimice kosio Hrvate. Zar mu je sad ovo zahvala i nagrada za toliko junaštvo? Proganjao je i gnjavio vratare - 16 -

L

ászló Végel rođen je 1941. u Srbobranu u Vojvodini. Studirao je mađarski jezik i književnost na sveučilištu u Novom Sadu, kao i filozofiju u Beogradu. Radio je u više medija (član redakcije časopisa Új Symposion, Polja i Prolog, urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szó, kazališni kritičar Politike, dramaturg Televizije Novi Sad). Od 1994. do 2002. bio je koordinator novo­ sadskog ureda Fonda za otvoreno društvo, a od 2002. bavi se isključivo književnošću. Njegova su najvažnija djela: Memoari jednog makroa (1967.), Dupla ekspozicija (1983.), Pareneza (1987.), Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman (1996.), Exterritorium (2000.), Neoplanta ili izgubljena zemlja (2013.) i Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile (2015.) zatim knjiga eseja Wittgensteinov razboj (1993.) i dramskih djela Judita i druge drame (2005.). Dobio je brojne nagrade za književnost, među kojima se ističu dvije mađarske državne nagrade za životno djelo, Kossuthova (za književnost, 2009.) i Domovinska (za doprinos mađarskom nasljeđu, 2013.), dok je za Wittgensteinov razboj dobio Regionalnu Pulitzerovu nagradu Mađarske. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, engleski, hrvatski, nizozemski, njemački, slovenski i srpski.

- 307 -

- 308 -

X

enia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske.

Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno. Među prevedenim djelima ističe se opus Imre Kertésza, Čovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.), Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia caelestis (2004.), Poboljšano izdanje i Njemačka u šesnaestercu (2006.), Ništa od umjetnosti (2010.), te Jednostavna priča zarez sto stranica, inačica s isukanim mačevima (2015.) kao i Ista priča, dvije pripovijetke kojima su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.). Prevela je djela Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti (2012.) i Knjiga sjećanja (2015.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Ljubavnik u Bolzanu, Rastava na Budimu), Ferenc Fejtő (Sentimentalno putovanje), Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao! i Pokraj mene ima mjesta za tebe), Miklós Vámos (Knjiga - 309 -

očeva), Viktor Horváth (Tursko zrcalo), Szilárd Borbély (Nevoljnici), Péter Gárdos (Groznica u zoru) kao i dramski tekstovi te libreta opera.

Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja, Nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy, Harmonia cælestis), Srebrni križ Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), Godišnju nagradu Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.), Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.).

- 310 -

- 311 -

Knjiga je prevedena uz potporu koju dodjeljuje Mađarski ured za knjige i prijevode pri Književnom muzeju Petőfi.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-889-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 312 -

- 313 -

Osebujni kovač grbova za sve režime Franjo Šlemil najradije Bogu krade dane na terasi novosadskog hotela Luxor, odmah do svoje kućice s radionicom i vrtom. No na njegovu je imo­ vinu oko bacio vlasnik hotela, sumnjivi biznismen Kotarac, koji se obogatio švercajući naftu i ratujući u Hrvatskoj i Bosni.

Franju jednog dana posjeti misteriozna hotelska pjevačica Laura Rottenbiller raspitujući se o njegovoj obitelji. Naime svi se još dobro sjećaju njegova djeda, Jánosa Slemila, koji je izučio mehaničarski zanat kod gospodina Schwarza, a nakon 1918. i preuzeo njegovu radionicu. Tijekom godina János je postajao Jovan, pa Johann, a sve je promjene režima i država uspio preživjeti na vrlo zanimljive načine. Ipak, Franjo još uvijek traži odgovore čije je on zapravo kopile i gdje je završila balkanska krasotica…

Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile izvanredan je roman mađarskog književnika rođenog u Vojvodini Lászla Végela.

Maestralno ispripovijedana, ironična, melankolična ali i puna duha, Balkanska krasotica osvaja kao dokaz trijumfa ljudske nesalomljivosti u strahotama 20. stoljeća.

Vegelovska karnevalizacija historije nije razuzdana i bučna, nego prigušena, mučaljiva, melankolična.

Teofil Pančić, Vreme Kod nas je malo pisaca za koje možete reći da su veliki i kao ljudi i kao intelektualci, a Lászlo Végel jedan je od njih.

Filip David 149,00 kn

- 314 www.fraktura.hr