Balkansko brvno

eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide”

Aleš Debeljak Balkansko brvno Balkansko brvno

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: KrijumÄ?ari -2-

Aleš Debeljak

Balkansko brvno Eseji o književnosti “jugoslavenske Atlantide” prevela sa slovenskog Jagna Pogačnik

Fraktura -3-

Naslov izvornika Balkanska brv © 2010 by Aleš Debeljak © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Jagna Pogačnik i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-567-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 877987

-4-

Za vas, Mija i Pavele Debeljak, koji ste bili djeca u prvoj Jugoslaviji, mama i tata u drugoj Jugoslaviji, a baka i djed postali ste u postjugoslavenskoj Sloveniji.

-5-

-6-

Zahvala

Balkansko brvno pisao sam u samoći. Iako je to samotan posao, tijekom pisanja bio sam zahvalno ovisan o široj zajednici. Knjigu bih teško završio da nije bilo bibliografske i računalne spretnosti Aleša Uhana, pouzdanog Vite Tepeša u poni ekspresu, sitnih pomoći Maše Vidušek i uredničkog strpljenja Mitje Čandera. U Piranu mi je gospođa Roža Kanduš ljubazno otvorila vrata stana u kojem sam djelomice napisao ovu knjigu. U cijelosti sam se oslanjao na ljubav svoje žene i djece, koji podnose, ne uvijek sa smiješkom, moje opsesivne izlete u potopljeni svijet. Skromno oduživanje vidim u tome što sam ih naučio nekoliko sočnih bosanskih viceva i vodio ih “putevima sjećanja i drugarstva”, Ljubljana – Zagreb – Sarajevo – Mostar – Koručula – Dubrovnik – Beograd.

Komiža na Visu, kolovoz 2010.

-7-

-8-

Rani dani

1983. – Te je godine Nobelovu nagradu za mir dobio Lech Walęsa, borac za ljudska prava i suosnivač opozicijskog pokreta Solidarnost u Poljskoj, jugoslavenski rock-pjesnik Johnny Štulić objavio je s grupom Azra album Kad fazani lete, a ja sam shvatio da onaj tko ponekad ne poludi nije normalan.

“Stvari su na svojim mjestima, pribijene prizivajućom snagom onoga koji nas vodi stazom. Ljudi žive svoje živote, moja priča je nezanimljiva, toliko se drugih stvari događa...

Još sam zaljubljen u istu ženu, možda još više, od sutra dalje vozim samo još noću, drugih riječi nemam...”

Tako je moj prijatelj iz mladosti i pisac Boštjan Seliškar (1962.–1983.) opisao mučno pulsiranje mladenačke egzistencije u finalu kratke priče “Taksist”. I danas, kad je moje čitateljsko iskustvo već vrlo opsežno, to ostaje jedna od najsnažnijih priča, jedna od onih koje me uvijek iznova udare u želudac.

Dobro: dopuštam mogućnost da me potrese zato što literarne vizije ne mogu odvojiti od osobnosti njihova autora, iako nisam bio jedini koji je vjerovao da je slovenska književnost s Boštjanom Seliškarom osamdesetih godina 20. stoljeća izgubila nadarenog i obećavajućeg umjetnika.

- 27 -

Stilsku izvornost i prigušenu bol “Taksista” nadasve su cijenili i neki drugi pisci iz moje generacije.

Ta generacija, rođena šezdesetih godina, nakon Titove smrti ušla je u slovenski književni život kao “generacija bez karizmatičnih mentora”. Domaćih karizmatičnih mentora možda stvarno nismo imali, zato smo slobodno pušili afganistans­ki hašiš, pili njemačko pivo i čitali sve živo; čitali smo slovenske neoavangardiste i latinoameričke magične realiste, sjevernoameričke metafikcionaliste i istočnoeuropske disiden­te.

Najpredanije smo čitali Borgesa.

Argentinski pisac Jorge Luis Borges (1899.–1986.) u dru­ goj je polovini 20. stoljeća utjecao na književnost u Europi i objema Amerikama.

Jugoslavenski pisac Danilo Kiš (1935.–1989.) iznio je čuvenu tvrdnju da se književnost dijeli na “vrijeme prije Borgesa i poslije njega”.

O toj bi se tvrdnji dalo raspravljati. Ne možemo izbjeći činjenicu da je Borgesov opus zapravo neuobičajen za tako važnog umjetnika. Nije napisao nijedan roman, književnu vrstu koja je u moderno doba nadomjestila tradicionalni ep i naslijedila noseću ulogu u oblikovanju kolektivnih dru­ štvenih predodžbi. Borges je svoj puritanski neuzbudljivi život destilirao “samo” u tajanstveno uzbudljive kratke žan­rove: pjesme, eseje i priče.

Kiš, moj književni uzor, u posljednjoj je knjizi trilogije Obiteljski cirkus, u romanu Peščanik (1972.), ovako opisao istovremenost raznolikih doživljaja koja se iskristalizira u vrhunskoj umjetnosti: “Čemu sve to što jeste i što nije (a što bi moglo biti), čemu sve to ako zajedno sa telom, sa okom, sa testisima, umire i duh, taj oblak, ta jezgra srca u srcu umirućeg srca.

- 28 -

Čemu, ako ne tome da se nadživi trošni prah tela, da se u najsavršenijoj kvintesenci sakupi prošlost, sadašnjost i budućnost, saznanje i slutnje, fini prah i oblak, meljava svih čula, meljava srca i mozga, da se sve to skupi u mali večni oblak, u paru oblaka, i da nastavi da živi, kao saznanje i kao suština.”

S prijateljima Andrejem Blatnikom, Vladom Žabotom, Ferijem Lainščekom i Milanom Vincetičem tražili smo privremeno boravište za književnost “mlade generacije”. Našli smo ga pod kišobranom Saveza socijalističke omladine Slo­ venije (SSOS), koji je u to doba bio slobodoumniji no prije.

U mekom odlasku “mekoga komunizma” s vlasti u posljednjem – posttitovskom – desetljeću Jugoslavije, SSOS se pokušao preoblikovati u demokratsku snagu. Tako su tu utočište našli ekološki, duhovni, mirovni, gej i drugi alternativni društveni pokreti. Društveni pokreti bili su koncipirani drukčije od političkih stranaka, kojih u nekadašnjoj saveznoj državi ionako nije bilo: njima je putovanje bilo važnije od cilja.

To su bile zlatne osamdesete: civilno društvo protiv države, masovnokulturni stilovi protiv institucionaliziranih laži, tvrdokorni pankeri i kritični tjednici protiv zloupotrijebljene vladavine naroda. Prije uspostave slovenske države društveni su pokreti znatno pridonijeli snošljivom prelasku iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju i kapitalistički poredak.

Među društvenim pokretima rijetku je iznimku predstavljala Književna omladina Slovenije. Nije imala nikakvih političkih ambicija. Ni nakon osnutka 1983. nije doista za­ živjela, ni približno do one mjere koju sam izbliza upoznao na tadašnjim književnim putovanjima po Srbiji i Hrvatskoj.

- 29 -

Tamo su mladi pisci u okviru Književne omladine veselo tiskali književne prvijence, uređivali časopise, dodjeljivali nagrade, organizirali redovite javne razgovore i živjeli razgranat književni život.

Književnu omladinu Slovenije od potonuća u potpunu bezimenost spašavala je samo nakladnička djelatnost. Osnovali smo je (odnosi se na mene) u Kiševu duhu, koji njeguje spoznaju o višku smisla književnosti te (odnosi se na sve sudionike) s Borgesovim imenom koje čuva sjećanje na izgubljenu cjelovitost.

Mjesto s kojega čovjek može vidjeti sve dimenzije kozmosa slavni je slijepi Argentinac nazvao Aleph. Istovremenost doživljaja, titranje slika, bljesak vječnosti: nisu li to značajke istinske umjetnosti?

Naklada Aleph osamdesetih je godina bila pravi unikum.

Bili smo šačica zanesenjaka koju nije zanimao novac. Ništa nismo znali o komuniciranju s javnošću ni o prodajnim metodama, ali smo umišljali da puno znamo od erotskom savezu književnog poslanstva i autorskog poziva. Živjeli smo u slatkoj tlapnji da književnost nije ništa ako nije odskočna daska za punokrvni estetski, etički i egzistencijalni doživljaj.

Osnivanje nakladničke kuće nije bilo malo postignuće u tadašnjoj slovenskoj “pustoj zemlji” u kojoj se još uvijek poznavao trag kulturne i političke potisnutosti i olovnih sedamdesetih. U prvoj polovini osamdesetih, kad se oblikovala moja književna generacija, osnivanje nove nakladničke kuće bilo je ništa manje nego čin čudaka.

Istina: najvažniji intelektualni forum, Nova revija, već je postojao. Osnovali su ga pripadnici starije generacije, odnosno nekadašnji urednici i suradnici kritičkih časopisa Perspektive i Problemi, koji su najmanji zajednički nazivnik našli u antikomunizmu i nacionalizmu.

- 30 -

Književna generacija rođena oko 1960. pjesme i priče objavljene u časopisima vrlo je pozorno pratila i manje promišljeno kritizirala. U ograničenoj književnoj zajednici u kojoj sam se tada kretao objavljivanja u kulturnim mjesečnicima i tromjesečnicima bila su precizno pozicionirana u skladu s tiho prihvaćenim, premda nepisanim pravilima: objavljivanje u Dialogima nosi manje bodova od objavljivanja u Sodobnosti, koja ima niži “rejting” od Problema, koji pak kotiraju slabije od Nove revije.

Mlada pota, mjesečni književni prilog tjednika Mladina, bila je svojom visokom nakladom i otvorenošću prema književnim anonimcima razred za sebe. Slovila je naime kao nužni “purgatorij” početnika, bez kojeg se ne bi bilo moguće probiti na stranice važnijih kulturnih časopisa. Mogućnosti za objavljivanje samostalne knjige bile su tada rijetke i za etablirane žive pjesnike, a kamoli za neetablirane mrtve.

Za samostalnu knjigu bile su na raspolaganju samo dvije mogućnosti: samizdat ili jedna od službenih naklada. Kad sam tražio mogućnost za objavljivanje ostavštine Boštjana Seliškara, nijedna se nije pokazala ostvarivom.

Samizdat sam odbacio već načelno – ne bi odgovarao.

Samizdat je izgubio privlačne crte kritičkog avanturizma.

Na njega me upozoravao još samo etički i estetski herojski stav Tomaža Šalamuna s pjesničkom zbirkom Poker (1966.) i Dane Zajca sa zbirkom Požgano travo (1958.). Objavljivanjem samizdata su, svaki na svoj provokativni način, išli su uz dlaku vlasti, koja im je zabranila tiskanje kod službenih nakladnika. No nakladnici su se tada mogli nabrojiti na prste jedne ruke: Državna založba Slovenije, Mladinska knjiga i Cankarjeva založba u Ljubljani, Obzorja u Mariboru i Lipa u Kopru.

- 31 -

Prije no što je Boštjan objavio kratku prozu i pjesme u nekim službenim časopisima i studentskom dvotjedniku Tribuna, objavljivao je samo na stranicama književnoga glasila Utripi u Gimnaziji “Ljubljana Šentvid”. Bio sam jedan od rijetkih koji je znao za te uratke. Bio sam urednik Utripa i tek smo se tamo doista zbližili.

Klopke i radosti uredničkog posla za naše su prijateljstvo bile važne baš kao i zajedničko traganje za tajnama poezije i približavanje izvoru čarolije riječi. To približavanje čarolijama riječi rađalo se u šaptanju s djevojkama na školskim hodnicima i u tajnovitim slastima na autobusnim sjedalima tijekom cjelodnevnih izleta, a tek ponekad, zamuckujući, uobličilo bi se u pjesmu.

Ta zajednička čitanja pjesnika koji su nas privlačili, ti naši zajednički početnički stihovi koje smo jedan drugome objašnjavali, ta zajednička čekanja posljednjeg autobusa iz centra u Šišku i Šentvid, četveroručno prebiranje po bocama na dugim pijankama koje su nas nosile od gostionice Jelen u predgrađu do restorana Rio u glavnoj ulici prijestolnice, povjeravanja i sramežljive iskrenosti – nezaboravno prijateljstvo!

Karakterom smo se dramatično razlikovali. On ukočen u hodu i šutljiv u društvu, ja uzavrio od neprestanog brbljanja i društvene energije, mala petarda koja eksplodira na krivome mjestu. Više smo puta autostopom putovali uzduž jadranske obale. U rano proljeće 1983., za koje nisam slutio da će biti njegovo posljednje, podignuti palac odveo nas je i sunčanom autocestom do Venecije i Firence te dalje, do Rima.

To su bile blažene godine, dugi razgovori bez smislenoga kraja, razmjene pjesničkih knjižica – “Jesi čitao Kosovelove Konse? Čovječe, hitno moraš! Dobro da poludiš!” – i slične - 32 -

rasprave o vještinama koje čovjeku otvaraju put do sretnog “središta svijeta”.

Oduševljenje književnim svjetovima tjeralo nas je na za­ jedničko istraživanje (tada još prije svega) slovenske pjesničke tradicije, u kojoj smo – puni dijaloškog veltšmerca – postavljali na najvišu stepenicu lirske bisere Josipa Murna – Aleksandrova.

Društvene sklonosti vodile su nas u različitim smje­ rovima. Boštjan je i na Filozofskom fakultetu u Ljubljani ostajao neprilagođen, ne mizantrop, nego prije simpatično ne­spretni samotnjak. Na prijamnim ispitima naletio je na numerus clausus, potom umjesto na željenoj filozofiji završio na studiju slavistike i komparativne književnosti. Samotnjak nije bio samo u tvrdokornom traženju prave riječi i u sentimentalnoj “boli nedoživljenog” nego i u oklijevanju pri uspostavljanju kontakata i uključivanju u šire ljudske mreže.

Mene je pak bezoblična i nemirna energija, kojom sam najvjerojatnije – nagađam – htio duhovno uravnotežiti karakter nas rođenih pod utjecajem Saturna, i dalje tjerala na iskušavanje novih granica.

U trećem razredu gimnazije, krajem sedamdesetih, presta­o sam uređivati Utripe i najprije plaho počeo, a onda smjelo nastavio pisati književne i kazališne kritike za kultur­ni program Radio Študenta i tjednik Mladina. Tu mi je urednik bio Damjan Ovsec, duhovni etnolog, a pod skrbni­štvom naklonjena mi urednika, pjesnika i prevoditelja Vene Taufera učio sam zanat i na Radio Ljubljani, gdje sam u emisiji S knjižnog trga redovito objavljivao književne kritike.

Maturirao sam skupa sa Seliškarom. Ali četiri godine našega zajedničkoga gimnazijskog života prekinuo je njegov odlazak na obvezno služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj - 33 -

Boštjan Seliškar, vojarna JNA u Mariboru, rujan 1981.

narodnoj armiji (JNA). Ja sam zbog sportske ozljede i statusa “nesposobnog za vojnu službu u miru” ostao kod kuće. Kad je nakon godinu dana Boštjan skinuo sivomaslinastu uniformu, već sam se bio oprostio od brucoškog doba.

Nakon njegova povratka počeli smo se ponovo družiti.

U društvancu studenata s Filozofskog fakulteta, nadobudnih pisaca i kritičara, svoja smo putovanja nakraj noći završavali kraj kioska na peronu ljubljanskoga željezničkoga kolo­ dvora, jedinome mjestu gdje su i nakon ponoći prodavali alkohol. Išli smo u kavanu Union i disko FV u Studentskom naselju, raspravljali i pušili, pili, a povremeno čak i pjevali.

Osamdesetih godina Ljubljana je bila dobar grad da se bude mlad.

Boštjan nije tako mislio.

- 34 -

Zgrožen, šokiran i bez riječi ostao sam na vijest da je krajem ožujka 1983., samo nekoliko dana nakon što smo se poslije jednog od noćnih potucanja po gradu oprostili na pragu gostionice Mrak, u garaži svoje kuće ispod Šmarne gore načinio posljednji korak, na koji je aludirao u pjesmi rječita naslova: Monoksid (uskoro sebi u sjećanje) tko sam što za koga vražić s ruba skoro sebi u sjećanje učinio tu ludost ništavilu plina se disati dao što me briga tko se giba moždinu izriba što ako žena ne znaš što svijet jedeš sve još jest tek kad moraš odeš Kad su se tog proljeća dani počeli nezaustavljivo produživati, prestao sam pisati. Ležao sam i buljio u strop. Strop je bio prazan. Bijel. Teško sam se odlučivao na čitanje. Naj­češće se nisam ni trudio. Kad sam se nakon vijesti o prijateljevu samoubojstvu ipak nekako pribrao, čitao sam prije svega njegovu književnu ostavštinu.

- 35 -

Ostavština, umjetnost, onkraj umjetničke namjene. Ono što pokušava ostati da bi zauzelo mjesto u književnom nasljeđu, prolazi. Ono što pokušava proći u ime potpune slobode, ostaje. Imena, jesu li imena doista važna? Kafka, koji je pisao samo za vatru; Beckett, osiromašeni jezik na pola puta do tišine; Lautreamont, bezimeno nestajanje; Celan, koji je izabrao Seinu; Rimbaud, koji je u pustinji prekinuo sa svime znanim. U istome magičnom potezu slobode u kojem ne možeš izgubiti ništa više i baš je zato kao pošast, stoji i pjesnik kojega književnost nije mogla spasiti jer je posegnuo onkraj njezinih granica. Ostavio nam je pjesme i priče, od kojih će “Taksista” čitati još dugo nakon što veliki dio slovenske književnosti bude još samo građa za neki budući palimpsest.

“Taksista” sam uvrstio u knjigu književne ostavštine Boštjana Seliškara koja je s naslovom Slepa okna 1986. izašla u nakladi Alepha. Godinu dana poslije u istoj sam nakladi objavio pjesničku zbirku Rječnik tišine, koja uključuje i ovu tužbalicu:

Boštjanu Seliškaru, ponovno Ništa nije dosežno. Nijedan glas se ne udvostručuje.

Kao da se nikad nije dogodilo. Mirno traju stvari.

I izjutra će se opet razdaniti. Žilama teče krv.

Ti si ništa. Za sve druge, s izuzetkom jedne žene, duboka si tama na rječnom dnu. Beznadno gladak kamen s modrikastom maglicom. Udubina na zdencu. Ničiji početak, koji nitko ne spoznaje. Kao Scottov dnevnik, izgubljen u polarnom metežu. Ti si ništa. Možda si moja - 36 -

žalost, široka kao nebo. I prostor i praznina filma, zauvijek namotana na kolut. Grad sada nije ništa jadniji nego ranije. Samo ja, to mogu dodati, zvonit ću na frekvenciji tvoga muka i čekati da mi odgovoriš (Aleš Debeljak, Rječnik tišine, Quorum, Zagreb, 1989., preveo Branko Čegec) *** U međuvremenu dok čekam, čitam. Čitao sam i još čitam iz užitka i posve neplanirano, što mi dođe pod ruku, romane i kratke priče, pjesme i eseje i upute za uporabu. Čitanje je, na kraju krajeva, spuštanje ispod površine: pustolovina koja nas vuče u nepoznato i jedva slućeno, kad tonemo u gusto tkivo života i likovi se mijenjaju, a kroz naše duše pliva milost osjetilnog doživljaja; to je pustolovina u kojoj nas zavodi, inspirira i prijeti nam čudno lijepa tajna povijesti i intimnih ispovijesti, uhvaćenih u tuđe priče i pjesme.

Kad nam već skoro ponestane zraka i moramo se vratiti u svakodnevni život, tada na tren, na kratak otkucaj, spoznamo da vlastite priče ne možemo doživljavati na punokrvan način ako nam nisu bliske i priče drugih ljudi. Što brže možemo, opet zaronimo. Tako se krijepi velika, tajna i od­ rješujuće luda zajednica čitatelja, pisaca i knjiga!

- 37 -

- 38 -

Aleš Debeljak (1961.) diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i doktorirao na području društvene misli na Maxwell School of Citizenship, Syracuse Uni­versity, New York. Bio je Senior Fulbright Fellow na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, djelovao u okviru Institute of Advanced Study-Collegium u Budimpešti te talijanskih Civitella Ranieri Center i Liguria Study Center for the Arts and Humanities. Objavio je devet knjiga pjesama, trinaest knjiga eseja, preveo izabrane pjesme Johna Ashberyja i knjigu o sociologiji znanja te uredio više antologija. Za svoje je djelo primio nekoliko međunarodnih, jugoslavenskih i slovenskih nagrada, uključujući Nagradu Prešernovega sklada i priznanje Ambasador znanosti Republike Slovenije. Njegove su knjige izašle u prijevodima na engleskom, njemačkom, francuskom, španjolskom, katalonskom, talijanskom, rumunjskom, hrvatskom, srpskom, makedonskom, poljskom, slovačkom, češkom, litvanskom, finskom, ma­đarskom i japanskom jeziku. Su­ urednik je međunarodnih kulturnih časopisa Sarajevske sveske i Verse te pridruženi urednik pri časopisima Cul­tural Sociology i www.fastcapitalism.com. Godine 2005./2006. bio je gostujući profesor za međunarodne studije u The Roberta Buffett centru na Northwestern Universityju u Chicagu.

Redovni je profesor kulturalnih studija na fakul­tetu za dru­ - 273 -

štvene znanosti sveučilišta u Ljubljani i redovni go­stujući profesor za balkanska istraživanja na College d’Europe, Na­tolin-Varša­va. Član je paneuropske “think tank” orga­ nizacije, European Council on Foreign Relations. Knjiga poezije Krijumčari nagrađena je Jankovom nagradom. Sa suprugom, književnicom Ericom Johnson Debeljak, i troje djece živi u naselju Zelena jama u Ljubljani.

- 274 -

Jagna Pogačnik književna je kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2000. godine djeluje kao samostalna književna kritičarka i prevoditeljica.

Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima te na Hrvatskom radiju. Od 2000. književna je kritičarka Jutarnjeg lista, gdje prati domaću proznu produkciju. Objavila izbor iz hr­vat­ske fantastične proze Prodavaonica tajni, knjige sa­branih književnih kritika Backstage, Proza poslije FAK-a i Kombajn na književnom polju, izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi, odabrane kratke priče Najbolje hrvatske priče 2005. i antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše, a s Milovanom Tatarinom autorica je čitanke za 5. razred osnovne škole Pssst! Knjige govore. Sa slo­venskoga jezika prevela je stotinjak književnih i stručnih tekstova objavljenih u periodici, desetak radiodrama te dvadesetak knjiga su­vremenih slovenskih prozaika. Za prevođenje je 2000. nagrađena međunarodnom nagradom Kulturkontakta iz Beča. Članica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevo­dilaca, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

- 275 -

- 276 -

Sadržaj

Prolog 9 Rani dani

27

Smjer jugoistok

39

Transatlantik: David Albahari

53

Između Istoka i Zapada: Muharem Bazdulj

83

Sjećanja na raspad: sumrak idola

105

Jugoslavenski pisac: Danilo Kiš

139

Progonstvo i samoća: Miloš Crnjanski

169

Anđeli i vragovi: Charles Simic

175

Bosna u Chicagu: Aleksandar Hemon

199

Europa, blizu i daleko: Sarajevske sveske

221

Jedina domovina: Igor Štiks

233

Epilog 269 Izvori 271 O autoru

273

O prevoditeljici

275

- 277 -

Prijevod je financijski poduprla Javna agencija za knjigo Republike Slovenije.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Eddie Ephraums / Trevillion Images Godina izdanja 2014., svibanj (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sv. Nedelja ISBN 978-953-266-567-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 278 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Cees Nooteboom Pisma Posejdonu s nizozemskog preveo Radovan Lučić Chris Womersley Shrvan s engleskog prevela Iva Karabaić Witold Gombrowicz Posmrtna autobiografija s poljskog preveo Mladen Martić Kari Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski Jean-Marie Blas de Roblès Tamo gdje su tigrovi kod kuće s francuskog preveli Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić Mirko Kovač Vrijeme koje se udaljava Radenko Vadanjel Mišomor za rođake

- 279 -

Ljudmila Ulicka Daniel Stein, prevoditelj Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, s ruskog preveo Igor Buljan

jer sam u toj zemlji proživio vec´inu svoga života. Drugo, jer Miljenko Jergović je to bio prostor sretnog djetinjstva.

Trec´e, jer mi daje poticaj Rod za promišljanje o ustroju Amos sadašnje Europe. C etvrto, jer je Oz slovenski “ulazak u Europu” Međusamo svojima tamna strana “izlaska iz s hebrejskog prevela Andrea Weiss Balkana”. Peto, jer živim u svijetu koji meSadeh ne zanima, vjeran Ludwig Bauer necemu što je izgubljeno, svome domu.

Toranj kiselih jabuka

Sibila Petlevski Tim rijecima, koje na poc etku Balkanskog brvna stoje kao Stanje sumraka – Tabu III. putokaz ili kao upozorenje, poznati slovenski esejist i pjesnik Sibila Petlevski Aleš Debeljak otvara gotovo zaboravljena vrata svijeta kojega Bilo nam je tako lijepo! – Tabu II. više nema, ali koji nas na nebrojeno nacina odred-uje.

Sibila Petlevski Bavec´i se djelom i sudbinama poput Danila Kiša, Davida Vrijeme pisaca laži – Tabu I. Albaharija, Aleksandra Hemona ili Igora Štiksa, poniruc´i u Jean Mattern i mlijeku Simica, krojec´i od knjiga egzile Miloša CrnjanskogOilimedu Charlesa s francuskog prevela Vlatka Tor i uspomena, od prijateljstava i anegdota – Debeljak iscrtava Joanna Bator posve privatni zemljovid jednoga kulturnog prostora, vec´eg Pješčana gora i bogatijeg od onihs u kojima trenutacno obitavamo. poljskog preveo Mladen Martić No ovo sjec´anje na mladost provedenu u jugoslavenskoj César Aira Atlantidi daleko je od sentimentalnoga, nostalgicnoga Varamo sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski književnog spomenara. Oštrina uvida i hrabrost s kojom Luka Bekavac lucidnost i duhovitost s promatra nedavnu prošlost Balkana, Viljevo kojom usud jedne multinacionalne politicke tvorbe uspored-uje Goce Smilevski s drugom u kojoj odnedavno živimo cine Balkansko brvno Sestra Sigmunda Freuda ponajboljom Debeljakovom esejistickom knjigom, štivom s makedonskog preveo Borislav Pavlovski kojemu c´emo se vrac´ati.

Ova i druga naša izdanja potražite na www.fraktura.hr 149,00 kn

- 280 www.fraktura.hr