Bizantski sultan
-1-
-2-
Selçuk Altun
Bizantski sultan preveo s turskog Anđelko Vlašić
Fraktura -3-
Naslov izvornika Bizans Sultani © Selçuk Altun/Kalem Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Anđelko Vlašić i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-654-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-655-7 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 913641 (tvrdi uvez) i 913642 (meki uvez)
-4-
Posvećeno Münevveru i Mustafi Dalokayu
-5-
Nasred bijelih grudi izvor joj je Zemzem Ako popijem, ubit će me; ako ne popijem, umrijet ću Karadžaoglan
-6-
a lfa
K
ad god bih izgovarao svoje ime, objašnjavao bih i njegovo značenje na arapskome, a kad god bi netko krivo izgovorio posljednji slog mog imena, bilo bi me stid. Kada sam baku upitao kako sam dobio ime, procijedila je: “To je bilo ime tvoga pradjeda.” Moji su se preci u Trabzonu počeli baviti izvozom i postali su najbogatija obitelj na Crnome moru. Već mi je bilo dojadilo slušati o tome kako su ti “nemarni” preci potratili to bogatstvo nakon Krimskog rata. Izgovor za djedov odlazak u Istanbul bio je to što je moja majka bila primljena na istanbulski Pravni fakultet nakon srednje škole završene u Trabzonu. Majci je bilo dopušteno baviti se odvjetničkim poslom samo u zgradi u kojoj su stanovali u četvrti Galata i u poslovnoj zgradi koju su posjedovali u četvrti Šišli. Posljednja jabuka razdora mojih djeda i bake bila je činjenica da se njihova kći jedinica zaljubila u njihova američkog podstanara. Moja se majka na koncu vjenčala s Paulom Hackettom, koji je bio predstavnik jednoga međunarodnog časopisa, i to uz djedov pristanak. Iduće sam godine, u jednoj privatnoj bolnici sedamdeset koraka od našeg doma, ja došao na svijet. Kada su mi bile dvije godine, umro mi je djed, a četiri mjeseca poslije otac i majka su se rastali. Paul Hackett vratio se u svoju domovinu i o njemu više ništa nismo čuli, a mi smo se preselili u bakin stan, koji je bio odmah do našega. Živjeli smo s njom dok nisam završio srednju školu. U poretku koji je baka nametnula u svojem domu majka i ja ponašali smo se kao vječno posvađana djeca. Na moje pitanje “Zar nemamo nijednu -7-
fotografiju mog oca?” baka mi je odbrusila: “Kada poželiš vidjeti kako je onaj niškoristi izgledao, pogledaj se u zrcalo!” Zahvaljujući svojem niškorisnom ocu nisam sličio svojoj majci, koja je imala izbuljene oči, izduljeno lice i kovrčavu kosu. Majčina bi se ružnoća još i povećavala zbog njezina stila odijevanja. Bilo je posve normalno da satima ne izlazi iz salona ljepote. Ambiciozna i učinkovita, bila je majstorica za fino kombiniranje podlosti i tajnovitosti. Kao da joj nisu bila dovoljna trideset četiri podstanara u poslovnoj i dvanaestorica u stambenoj zgradi, kupila je za bagatelu još tri zgrade u ulici ispod nas. Naša je obitelj rano bila razorena zbog veze koju je Paul Hackett imao s nekom koketnom Kanađankom. Bilo mi je osam godina kada sam to saznao od našeg vratara, koji mi je vjerojatno prenio tu informaciju na bakin nagovor. Majka bi uvijek bila živčana kad bi me ujutro vidjela. Ta je njezina zlovolja trajala sve dok nismo doznali da je Paul Hackett umro. Stari židovski psiholog kojem su me odveli tvrdio je da je to bio njezin uvjetovani refleks na bivšeg muža. Nije mi kupovala igračke, nije mi priređivala rođendanske zabave i nije mi pomagala sa školskom zadaćom. Dugo sam živio u uvjerenju da se preko mene osvećivala bivšemu mužu. Ako mi je trebala pomoć sa zadaćom, tražio bih je od Eugenija Genialea, “gospodina od Galate”. Taj Levantinac, kojega su anatolski doseljenici zvali Engin Baba, bio je umirovljeni profesor povijesti umjetnosti. Od toga sam mudroga čovjeka, koji je uvijek izgledao kao da je u šezdesetima, naučio kako čitati enciklopedije dio po dio, kako pamtiti rječnike, kako otkrivati arhitekturne stilove na pročeljima napuštenih kamenih zgrada, kako davati naredbe moru i kako postavljati zagonetke nebu. One godine kada sam krenuo u osnovnu školu, Eugenio mi je kupio prepariranog vodomara; tada sam se prestao igrati s bilo kojom drugom igračkom. Toj ptici dugoj dvadeset centimetara,
-8-
sjajnoplavih leđa i repa, tamnozelenih krila, bijela vrata i oštra kljuna, pod tko zna čijim nagovorom, dao sam ime Tristan. Najzgodnija zgrada u Ulici Hadži Ali jest Ispilandit. Umorne zgrade pored nje naslonile su joj se na ramena, a one preko puta nje naklonile su se, kao da su dio neke vjerske ceremonije. Živjeli smo u dva prostrana stana na najvišem katu te kamene zgrade. Svaki put kad bih u starinskom dizalu krenuo rukom prema dugmetu za sedmi kat, znao bih da će mi lice pomilovati dašak svježine. Onoga tko bi ušao u dnevnu sobu obgrlio bi obris bizantskih i osmanskih građevina na istanbulskoj obali od Bospora do Zlatnog roga. Uokvirena prozorima, ta je magličasta panorama bila arena mojih dječačkih igara. Kada bi mi završila nastava, prilijepio bih se za prozor balkona i upravljao pomorskim prometom kao da u rukama imam daljinski upravljač. Smanjivao bih Mramorno more na veličinu ukrasnog bazena i izmišljao ljubavne priče između remorkerâ i putničkih i ribarskih brodova koji bi prolazili. Kad bi sunce sjalo poput projektora nad morem, započinjao bih rat između dviju skupina ratobornih valova. Ime vojske koja je tekla iz Mramornog mora prema Bosporu bilo je Marmara, a pobunjenici koji su im dolazili ususret zvali su se Aramram. Dok bih oživljavao rat sa svim njegovim efektima, jadni Tristan podrhtavao bi mi u krilu. Galebovi su prirodni ukras krovova zgrada Galate, od kojih je najnovija stara 150 godina. Usprkos Tristanovu protivljenju posvojio sam malenoga galeba koji je često posjećivao naš balkon. Kad sam jednom vidio kako jede vlastiti izmet, naljutio sam se na njega i postao vegetarijanac. Iako mi je u osobnoj iskaznici stajalo majčino gospodsko prezime (Asil), nisam joj se obraćao po gospodski i zvao sam je po imenu. Na dan kad sam završio srednju školu, rekao sam joj: “Zahvaljujem ti, Akile, za djetinjarije koje si mi radila dok sam bio dijete. Inače ne bih mogao ovako rano doseći užitak toga da sam sâm sebi dovoljan.”
-9-
Kad bi mi nedostajala kula Galata, moj sretni simbol, otrčao bih u kuhinju. Kad bih odmaknuo čipkasti zastor, 70-metarska cilindrična kula krenula bi prema meni. Kad god bih se zagledao u njezin stožasti krov, zaželio bih se sladoleda u kornetu. Izgubio sam nadu u tursku književnost i umjetnost jer se nijedan pjesnik ni slikar nije bacio s njezina vrha. Dok bih ja dalekozorom tražio tajanstvena lica, automatizirani bi vodič iscrpljenoj skupini turista objašnjavao kako je bizantski car Justinijan 528. dao podići drvenu kulu, kako su je Đenovežani izgradili od kamena 1348. i Osmanlije popravili 1510. Dok bih je promatrao kamen po kamen, činilo bi mi se da sam na trodimenzionalnom safariju kroz vrijeme. Eugenio bi govorio da je “kula Galata posrednik između Bizanta i Osmanlija”. Zakletoga neženju Eugenija Genialea, koga sam smatrao svojim duhovnim ocem, upoznao sam preko Alberta. Do sveučilišta smo Alberto Longo i ja pohađali iste škole. Živio je s majkom i starijom sestrom Elsom u monumentalnoj zgradi Dogan na Galati i Eugenio im je bio susjed. Albertov otac Talijan napustio je njegovu majku s grčkog otoka Hiosa i odselio se u Melbourne. Ali Alberto je barem tijekom ljeta po mjesec dana provodio s ocem, koji je bio kapetan jahte. Njegova majka radoholičarka radila je kao knjigovotkinja u jednom hotelu i smijala bi se dok bi mi izgovarala ime naopako. Zelenooka Elsa bila je dvije godine starija od mene i bila mi je prva ljubav. Mislio sam da i ona voli mene zato što bi me hvatala pod ruku ili me štipala za obraze dok bismo išli u kino. One godine kad je trebala krenuti u srednju školu, otišla je svojoj teti u Genovu, otkrila lezbijstvo i smjestila se u Veneciji. Odmah mi se svidjela Osnovna škola Okčumusa, koja je od našeg doma bila udaljena 222 koraka. U izgledu škole bilo je nešto te atralno i izazovno naspram nagiba naše ulice. U osnovnoj sam se školi trudio biti najbolji u razredu kako bih zadivio baku, a u srednjoj sam se školi (neuspješno) trudio osvojiti pohvalnice kako bih
- 10 -
zadivio nabusite djevojke. Nakon Else se više nisam zaljubio. Nisam znao tako dobro zavoditi da bih nekoga zaludio. Gadili bi mi se dečki koji bi se čak i glupirali kako bi zaveli djevojke, ali posebno bih se bojao da ne budem odbijen. Moja baka, koja me smatrala oholim, govorila bi: “Isti si djed.” Kad je Eugenio čuo da sam odlučio ići u austrijsku srednju školu koja je bila 155 koraka od nas, rekao je: “Dobro ćeš naučiti njemački i engleski” i zašutio. Bilo je moderno urediti školu da izgleda kao zatvor; mene je podsjećala na one privremene bolnice u epskim filmovima. Čudili su me učenici koji su se bojali satova jezika; svaka nova riječ koju bih naučio hranila je moj apetit još više, kao da sam svakom novom riječju rješavao još jedan djelić zagonetke. Omiljeni učitelj bio mi je Herr T. B., koji nam je u svakoj prigodi govorio neki od aforizama Eliasa Canettija. Dok me učio igrati šah, rekao je: “Ja neću biti odgovoran ako postaneš ovisan o njemu.” Rekao mi je da sam rođeni poliglot i nisam ga osramotio; kada sam završio treći razred srednje škole, znao sam i talijanski i francuski, a i naučio sam dovoljno osmanskoga turskog da bih mogao pročitati natpis na presahnuloj česmi pored kule Galate. Uvjerio sam baku da mi kupi Encyclopaediju Britannicu na turskom rekavši joj da je obavezan udžbenik za školu. Čitajući pet stranica dnevno, redak po redak, pročitao sam njezina 22 sveska za osam godina. Bio sam u osmom razredu i usredotočen na poglavlje o entomologiji, kad su se vrata moje sobe svečano otvorila. Postao sam sumnjičav kad sam na Akileinu licu vidio sarkastičan smiješak. “Otac ti je umro”, rekla je smirenim glasom u kojem je prevladavalo olakšanje. Dok sam sumnjičavo čitao redak “Uz više od sedamsto tisuća poznatih vrsta kukaca postoji najmanje isto toliko nepoznatih vrsta”, zanimalo me kako je saznala tu vijest. Zadovoljio sam se time da je upitam: “Kako je umro?” Kad je
- 11 -
rekla “Jedi grožđe i ne pitaj iz kojeg je vinograda”, kao da mi se krv sledila. Vijest o očevoj smrti dovela je do našeg pomirenja. Smirila se i više nije preuzimala ulogu majke. Kad god sam osjećao potrebu za njom, priskakala mi je upomoć kao starija sestra, i oprostio sam joj. Nakon muževe smrti moja je baka otišla na hadž u Meku. Kad bi čula da je zovu hadži-Ulvije, još bi brže počela prebirati zrna na tespihu. Bila je dobre volje i nikad nije propuštala stare turske filmove na televiziji. I ja bih se katkad posvećivao tim lošim filmovima, samo kako bih je čuo kako zle likove u filmovima proklinje po nji hovim stvarnim glumačkim imenima. Da bih se umilio baki, koja je bila gruzijskih korijena, molio bih se za blagdane te postio na početku i na kraju ramazana. S prozora WC-a koji je uredila u istočnjačkom stilu mogla se vidjeti palača Topkapi. Hadži-Ulvije bi me upozoravala: “Dok obavljaš veliku nuždu, nikada ne gledaj prema palači.” Zbog toga se u WC-u godinama nisam usudio glasno pustiti vjetar. Uživali smo u napetosti koju smo osjećali prolazeći kroz susjednu četvrt dok bismo se spuštali s Galate prema Tophaneu. Cen tar najveće ludosti u našim srednjoškolskim danima bio je kafić Nezih, koji se nalazio na granici dviju četvrti. Bez potplaćivanja nismo mogli ući u to mjesto u kojem se osjećao miris ustajalog čaja i cigareta. Dok bismo brbljavom konobaru nudili kutiju cigareta, preplavljivali bi nas valovi uzbuđenja. Vozači, umirovljenici i ne urotični nezaposleni ljudi u Nezihu bili su ovisni o kocki i okladama. Dok bismo se Alberto i ja kartali, molili bismo se da se dogodi neka dramatična svađa. Jednom je neki mladi pijanac s nekim izgovorom prišao našem stolu i zaderao se: “Vi nevjernički galatski usranci!” Odjednom se pred nama pojavio neki snažan muškarac u tridesetima. Uhvativši pijanca za uho, odvukao ga je do izlaza i izbacio van. Tako smo se upoznali s plavokosim Iskenderom El-
- 12 -
basanom, kojega su zvali Albanac. Nakon što je izgubio suprugu zbog komplikacija pri porođaju, Iskender–abi* iselio se iz kuće svoga tasta u predgrađu Bakirkoj i iz nekog se razloga smjestio na Galati. Nikad nisam otišao u zlatarnicu u Kapali čaršiji, čiji je on bio suvlasnik. Smijao sam se na komentare redovnih gostiju kafića Nezih, koji su smatrali da je Iskender krijumčar antikviteta. On je bio strpljivi slušač i svojim je imigrantskim naglaskom jasno i precizno naglašavao riječi. On je bio prva osoba koja me provela kroz vrata krčme. Slavenska medicinska sestra koju je on pronašao bila je prva žena s kojom sam spavao. Jednog se dana Iskender-abi doselio u prizemlje zgrade koja se nalazila dijagonalno preko puta nas i s vremenom mi je postao prijatelj i zaštitnik. Akile ga je nazivala “vitezom-skitnicom od Galate”. Eugenio je rekao da su Bizanćani doveli Đenovežane u Galatu iz logističkih potreba: “Mi smo santa koja se prije osamsto godina odlomila od ledenjaka Genova i zalijepila se na Konstantinopol.” Možda su me zato iznenadili odrazi Galate koje sam vidio u Genovi kad sam je posjetio. Galata je nekoć bila četvrt naseljena manjinama koje su bile srednja i viša klasa. “Kad smo se mi ovamo doselili, izgledala je kao naselje duhova”, rekla je moja baka. Galatu su prvi oživili doseljenici s istoka Turske koji su se uselili u napuštene zgra de. Devedesetih godina 20. stoljeća počele su se otkrivati njezine estetske i praktične vrijednosti. Strani učitelji u privatnim školama, a zatim i pisci, slikari, umjetnici i profesionalci koji su smatrali da posjeduju boemski duh, zaposjeli su kamene zgrade koje su prkosile vremenu. (Ako ništa drugo, novi djelići mozaika barem nisu pokvarili naš prirodni sklad.)
Abi je naziv za starijeg brata ili bilo koju mušku osobu koja je starija od govornika. (op. prev.) *
- 13 -
Vlasnik kafića Tigris, koji se nalazio u Ulici kule Galate, bio je Devran iz Dijarbakira. Govorilo se da je bio mučen tijekom pet godina koje je proveo u zatvoru kao politički zatvorenik. I on je znao da je to razlog što su mladi dolazili u njegov kafić unatoč njegovoj bezukusnoj hrani. Lijevo od ulaza stajala je oglasna ploča pod imenom Iskra. Na njoj je Devran objavljivao klišejizirane ulom ke iz djela ljevičarskih intelektualaca; predlagao je pjesme i publicistiku. Jedna od predloženih knjiga pomirila me s poezijom, koju sam zamrzio u srednjoj školi. Zbog pjesme “Od čežnje sam istrošio okove” Ahmeda Arifa započinjao sam dane čitajući pjesme. Zbog te sam pjesme počeo puniti policu pjesničkim zbirkama. Kad bih utonuo u pjesmu, osjetio bih užitak sličan rješavanju matematičkih problema, ili klizanju po šahovskoj ploči s bezbrojnim poljima koja vise s neba. Pronalazio bih tišinu u poeziji i prekoravao svakoga tko bi ušao u moju sobu, čak i svoju baku. Razrijeđena erotičnost Karadžaoglana, narodnog pjesnika iz 17. stoljeća, činila mi se krajnje zavodljivom. Čak sam i od Iskender-abija skrivao činjenicu da sam masturbirao na neke od tih stihova. Pjesme koje sam napisao u srednjoj školi pokazao sam jedino Selçuku Altunu. On je bio bliski Eugeniov prijatelj i više je pozornosti obraćao svojoj bibliofilskoj nego spisateljskoj strani. Kad je za moju poeziju rekao da “nije beznadna”, okušao sam se u prevođenju. Moje verzije prijevoda Montalea i Kavafisa izgledale su mi kao da promatram pozadinu svilenog tepiha. Eugenio je rekao: “Ako duše tih pjesnika ne žele surađivati s tobom, što možeš?” U stare je dane ured za nekretnine koji se nalazi ispod kafića Tigris bio urarska radnja Panayota Stilyanidisa. Dok sam bio u srednjoj školi, majstor Panayot bio je u sedamdesetima i sam je vodio svoj dućan. Budući da više skoro nije bilo nikoga tko bi davao popravljati satove i ure, većinom je radio na tvrdoglavim urama koje bi mu slali prodavači antikviteta. Od trenutka kad je doznao
- 14 -
da sam rodom iz Trabzona, zvao me “pontskim* potomkom”. Bio sam sretan kad bi mi dopustio da ga gledam dok radi. Bilo mi je zabavno slušati salve u dvobojima između antikviteta po zidovima dućana i stolnih ura. Prestao bih disati kad bi on stavio lupu pred oko i uzeo u ruku svoju posebnu pincetu. Unutrašnjost sata činila mi se kompliciranom koliko i upravljačka ploča u zrakoplovu i kad bi pinceta učinila da sat zakuca, to mi je bilo fantastično koliko i probuđena egipatska mumija. Majstor Panayot hihotao bi ako bih se uspaničio kad bi me tražio da mu donesem ili odnesem neke stvari. Na sredini njegova stola stajala je antikna francuska ura. Zurio sam otvorenih usta dok bi se šarena mehanička ptica u metalnoj krleci gibala lijevo-desno sa svakom otkucanom sekundom. Pet dana nakon što mi je dao sat koji mu je ostavio njegov otac, srce majstora Panayota prestalo je kucati dok je bio u dućanu. Nije imao djece; bio je posljednja karika obitelji Stilyanidis, koja se kroz četiri generacije bavila urarstvom. Nakon njegove smrti udovica je prodala njihovu zgradu mojoj majci i vratila se na rodni Hios s muževim starinskim urama. Na ploči između kule Galate i česme Bereketzade piše: “Isaac Rousseau (1762.–1747.) slavni dvorski urar otac filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua od 1705. do 1711. živio je na Galati.” Dok onuda prolazim, čini mi se kao da će dragi Panayot viknuti: “Pontski potomče!” Kad bi me upitali “Što ćeš biti kad odrasteš?”, ispalio bih:
*
Pont – od grč. Pontos, regija na južnoj crnomorskoj obali. (op. prev.)
- 15 -
“Urar.” Kad me baka upitala što ću studirati, rekao sam: “Semi ologiju” i zašutio. Ideal mi je bio postati učenik Umberta Eca na Sveučilištu u Bologni. Kad je hadži-Ulvije doznala da je semiologija jezik koji se govori znakovima, upitala me: “Sinko, jesi li ti blesav?” Na majčin nagovor iznijela je prijedlog; ako odaberem inženjerstvo ili menadžment, platit će mi studij u Americi. Povodeći se za Eugeniom, koji je doktorirao na Berkeleyju, prijavio sam se na desetak fakulteta. Na inzistiranje Selçuka Altuna na svoj sam popis dodao i elitno Sveučilište Columbia. Pismo u kojem je pisalo da sam primljen na Odsjek za ekonomiju Sveučilišta Columbia triput sam pročitao, i to u različita doba dana. Tek dok sam ispunjavao pristupni obrazac, shvatio sam da se to sveučilište nalazi u New Yorku. Tijekom četiri godine ondje kao da sam, paragraf po paragraf, živio u enciklopediji od grada. Zapravo su u New Yorku osjećali užitak jedino mirni bogataši i neustrašivi siromasi, a ostali su se zadovoljavali filozofijom prosječnosti. Jesam li se promijenio ja ili moja država? Dok bih se ukrcavao na let New York – Istanbul, razmišljao bih o tome kakve ću iritantne i plitke novinske naslove zamijetiti pri iskrcavanju. Brojni moji sugrađani više su tugovali zbog promašenog jedanaesterca svoje omiljene momčadi nego zbog aktualne korupcije; nisu čak ni čitali novine, ali prikovali bi se uz televizore gledajući isprazne sapunice. Imao sam predrasude i prema sastavu parlamenta koji su izabrali. Ali vratio sam se u svoj grad čim sam diplomirao. Kao da ću ja biti taj koji će sniziti našu statistiku ispraznosti. Zaposlio sam se u odsjeku za upravljanje fondovima u jednoj velikoj banci. Ali nisam mogao podnijeti idiotske službenike i kretenske ravnatelje; zapravo, nisam volio primati naredbe. Kad sam na kraju prvog radnog mjeseca davao otkaz, bio sam siguran da će baka reći: “Isti si djed.” Namjeravao sam započeti akademsku karijeru u ekonomiji. Hadži-Ulvije je voljela moćne titule kao što su guverner, general ili profesor. Bila je spremna financirati moj boravak u inozemstvu pod - 16 -
uvjetom da taj proces završi profesurom. Assael Farhi, koji je bio dijete iz obitelji rodom iz istanbulske četvrti Balat, bio je moj omiljeni profesor na Sveučilištu Columbia. Prijavio sam se na doktorski studij ekonomije u Londonskoj školi ekonomije, na kojem je on predavao. Budući da sam bio primljen u zimskom semestru, moji su se praznici produžili za tri mjeseca. Dva sam mjeseca proveo u Italiji; u Veneciji sam se susreo s Elsom, koja je ondje vodila umjetničku galeriju. Kuću koja je podsjećala na ukletu palaču dijelila je sa slikaricom koja je mirisala na razrjeđivač. “Podsjećaš na starinske sredozemne aristokrate. Na one koje bi žene žarko željele uništiti”, rekla mi je slikarica. Posjetio sam i Alberta, koji se preselio u Australiju one godine kada je završio srednju školu. Predavao je kemiju u jednoj srednjoj školi u Sydneyu. Njegova supruga, koja je radila u odjelu za ljudske resurse u jednoj bolnici, bila je šest godina starija od njega. Teško sam podnio tjedan dana u njihovoj kući bez duše. Sâm sam vlakom otišao sve do Adelaidea. Dva sam dana proveo na zabačenoj postaji koja se zvala Ararat. Zbog Tristana sam znao latinska imena stotina ptičjih vrsta. Kad mi baka nije kupila akvarij, bombardirao sam je nabrajanjem imena dvadeset sedam vrsta morskih pasa koji su živjeli u našim morima. Što sam više ljudi upoznavao, više sam cijenio sve životinje. Volio sam malu djecu, posebno nestašne djevojčice šmrkavih nosova. “Ako ne ostavim svoju imovinu Dobrotvornoj zakladi za djecu, ti ćeš napraviti tu ludost”, rekla mi je baka. Posljednja postaja nakon Sydneya bila mi je Aleksandrija, gdje sam obilazio mjesta na kojima se Kavafis otuđivao, i ondje sam recitirao pjesmu “Svjetska ljepotica”, kako je tu pjesmu nazvao na turskome. Sredinom jeseni vratio sam se u Istanbul. Dosađivao sam se na svadbenoj večeri jednoga prijatelja iz srednje škole na koju su me nasilu doveli. Glava me boljela od jeftinog vina koje su posluživali. Prije nego što sam otišao kući, sklupčao sam se na jednoj od - 17 -
klupa podno kule Galate i čavrljao s djecom koja su potjecala s istoka Turske. Nisam ih mogao zadiviti nabrajanjem općina u krajevima iz kojih su se doselili. Uživajući u pustoj i blagoj noći, ustao sam u nadi da ću se osvježiti. Počeo sam hodati u smjeru slabašnog povjetarca. Našao sam se u uličici u koju ni bicikl ne bi mogao ući. Ispred polunapuštene jednokatnice u kojoj je gorjelo svjetlo plakala je djevojčica od nekih sedam-osam godina. Bila je bosa i na sebi je imala tanku i za broj premalenu trenirku. Sva je drhtala; nisam mogao prestati misliti da su joj suze ljepše od bisera. Bio sam shrvan; skinuo sam jaknu i stavio joj je na ramena. Tamnoputa djevojčica maslinastih očiju bila je Devranova kći Hajal. Pokojni ju je otac često donosio u svoj kafić dok je bila mala. Bila je drago dijete; čim bi me ugledala, trčala bi prema meni i grlila mi noge. Devran je umro od raka dvije godine prije, dok sam bio u New Yorku. Supruga mu se tada vjenčala s njegovim starim prijateljem kojega je Devran smatrao prijetvornim. Prema onome što mi je Hajal rekla, kad je njezina majka sinoć umrla u bolnici, očuh ju je izbacio na ulicu. Iako sam znao da mi neće odgovoriti, nekoliko sam puta gadu pozvonio na vrata. Zatim sam jadnoj djevojčici koja je neprestano drhtala rekao: “Hajal, mila, ostani noćas kod nas; do sutra ćeš se uz Božju pomoć riješiti onog alkoholičara.” Uzeo sam je na leđa, a ona je još neko vrijeme isprekidano plakala i zatim mi zaspala na leđima. Preplavili su me njezina toplina i otkucaji majušnog srca, pa su i meni krenule suze na oči. Svi su me smatrali zgubidanom i još uvijek nikome nisam učinio ništa dobro. Majka je ovu iznenadnu vijest primila dok je gledala zabavni program na televiziji; rekao sam joj: “Gospođo Akile, ova princeza je odsad moja sestra.” Idućeg smo popodneva Iskender-abi i ja dali pokopati Hajalinu majku. Njezin je očuh za novac pristao predati mi skrbništvo nad djevojčicom i napustiti Galatu. Hajal je bila ustrajna poput svoga oca. Nadvladala je proživljenu traumu bez psihološke pomoći. Izrasla je u pametnu i dražesnu - 18 -
djevojku. Pohađa austrijsku srednju školu; zacrtala si je da će postati pedijatrica. Češlja razdjeljak po sredini jer se meni tako sviđa. Mojoj se baki obraća s “hadži-bako”, a mojoj majci s “majko Akile”. Prati moju baku na grob moga djeda, u toplice u Gonenu i u Artvin do njezine sestre. Je li to neko pravilo da te iritantan stari običaj prati još od jaslica? Naime, budući da se ja nisam vjenčao, vjerujući da na nju neće doći red, počela se žaliti: “Majko Akile, zar ću zbog brata ostati usidjelica?” Svoje četiri godine u Londonu proveo sam u zgradi pored Britanskog muzeja. Za petnaest minuta stizao sam od stana do fakulteta. Zgrada od cigle izgledala je s pročelja kao da je sagrađena od lego-kockica; ploču na ulazu na kojoj je pisalo da je u njoj živio Bertrand Russell primijetio sam tek nakon što sam se uselio. Tijekom jednoga Kurban-bajrama majka i Hajal došle su mi u goste. Budući da je Hajal inzistirala, odveo sam je u Londonski zoološki vrt. Smatrajući ga simbolom ropstva, prije toga nisam otišao čak ni u cirkus. Ali pred lavljim kavezom – jesam li to sanjao? – pogled mi se susreo s pogledom jedne mlade lavice. Strpljivo smo se gledali neko vrijeme, a zatim je prišla rubu kaveza i nagnula glavu kao da je htjela da je pogladim. I njezina je obitelj naklono gledala u mene, kao da su čekali moj znak da napadnu neki cilj. Tigrovi i pantere pak pozdravljali su me izdaleka mašući repovima. Idućeg mjeseca ponovo sam ih posjetio. Opet sam bio radosno primljen. Pomislio sam da te plemenite mačke na prvi pogled prepoznaju pravoga prijatelja, i s čežnjom sam se sjetio Tristana. Već šest godina, dvaput tjedno, predajem na Bosporskom sveučilištu. Kada sam prošle godine izabran za docenta, majka je upitala: “Što sad to znači?” Kad sam joj objasnio da ako su profesori generali, ja sam tada u rangu pukovnika, uzvratila je: “U tom slučaju, čestitam ti.” Počeo sam jednom tjedno odlaziti na Sveučilište Kadir Has. Jer mi nikad nije dosadno ići u nostalgičnu zgradu na istanbulskom Zlatnom rogu. Ispunjava me toplinom to što mi se - 19 -
studenti, koji će odbaciti svoju jednostavnost čim počnu zarađivati, obraćaju s “moj profesore”. U slobodno vrijeme čitam pjesme, bavim se semiologijom, igram šah ili izrađujem križaljke sudoku. Ako izađem u grad, zgrozim se ružnih nebodera koji se dižu u nebesa poput sablasti i bude mi istinski žao zbog svih onih ljudi koji kao roboti trče uokolo u plavim trapericama. Kao što sam priznao Tristanu, spreman sam boriti se na strani bilo kojega pristojnoga političkoga kandidata koji će spasiti zemlju od pretvaranja u Plitkistan. Osim toga nisam našao nijedan drugi razlog da se oslobodim Galate. Tijekom prvih ljetnih praznika dok sam bio na Sveučilištu Columbia, postao sam bakin susjed tako što sam se uselio u majčin stan, koji je stalno bio bez stanara. Stan sam uredio ispunivši ga antikvitetima iz galatskih palača. Svojim radnim stolom, svojim umornim naslonjačem, svojim stolićima i bistama članova svoje obitelji. Kad je Eugenio čuo da sam Tristana upoznao s njima, rekao je: “Ti si jedini animist kojeg sam ikad upoznao.” U dnevnom sam boravku objesio karte na mjestima koja su ostala prazna nakon uklanjanja polica za knjige. Među djelima za koja ni majka nije znala kojem su djedu pripadala najprivlačnija je gravirana karta koju je 1559. izradio Sebastian Münster. Dokument, koji je Hajal podsjećao na strip stisnut na jednu jedinu stranicu, prikazuje Istanbul i Galatu kako su izgledali prije osvajanja grada 1453. Iako na karti nije jasno vidljivo s koliko je strana naša četvrt bila okružena zidovima, naša kula, koja stoji pored akvadukta, podsjeća na svjetionik na hormonima. S novcem što sam ga izvukao od bake rekavši da mi treba za udžbenike skupljao sam starinske atlase. Kako bih ih mogao proučavati, išao sam i na tečaj latinskog. Na tim kartama nisam naišao na grad koji nije imao pjesničko ime. Gradovi na čija sam se imena slovo po slovo usredotočivao odvukli su me među svoje zidine. Bio sam ponesen na pokazne obilaske; kao da je trebalo da proživim - 20 -
ono što se dogodilo čovječanstvu zbog individualnih pogrešaka. Rastužujem ih govoreći na šest različitih jezika: “Ali ja sam malodušan da malodušniji ne mogu biti!” Alberto, kojega je majka tjerala da sluša klasičnu glazbu pola sata svake večeri kako bi mu se uzvisio duh, prepisivao je od mene u svakoj prigodi. Klasična me glazba podsjeća na autoritativan buket uspavanki, a popularna glazba na konzervirano miješano povrće. Brojni dućani u gradu koji prodaju glazbene instrumente smješteni su u Ulici Galip Dede, koja povezuje Galatu s Ulicom Istiklal. Kad je Hajal čula da u brzini prolazim pored tih dućana kako me instrumenti u izlozima ne bi poprskali antiglazbenim notama, upitala me: “Abi, pokušavaš li u isto vrijeme ljude i nasmijati i natjerati da razmišljaju?” Note moje vlastite glazbe jesu zvuk vjetra koji neprestano jurca kroz labirint naše četvrti, kričanje ga lebova, zvuk brodskih sirena, ezan iz džamija, crkvena zvona i smijeh djevojčice; prirodni i bezuvjetni. Ako mi se sluša simfonijska glazba, odem na duuugo putovanje. Naši prihodi od iznajmljivanja sjedaju na račun moje bake. Nakon što platimo sve troškove, polovina se preostalog novca u lirama, a polovina u dolarima stavlja na štedne račune otvorene na svakoga od nas. Ali majci i meni zabranjeno je dirati te račune. Baka svakog mjeseca na moj račun stavlja 7500 dolara; taj se iznos usklađuje s plaćom predsjednika vlade. Siguran sam da se majčina plaća usklađuje s plaćom predsjednika republike. Kada Hajal uzima svoj džeparac, mora poljubiti ruku hadži-bake. Skupljam ručne satove i idem na tematska putovanja. Izvor moje slobode jest to što nemam razloga štedjeti novac. Dok sam bio učenik, prošao sam Anatoliju uzduž i poprijeko kako bih vidio njezine utvrde, stare mostove i svjetionike. Da bih vidio izloge sa satovima, otišao sam u Ženevu; da bih vidio kitove ubojice, otišao sam u Tarifu; da bih vidio utočište za ptice, otišao sam u zaljev Druridge; da bih vidio raže, otišao sam u Oman; da bih igrao šah s majstorom koji je bio transvestit, otišao - 21 -
sam u Odessu. Ljudi su bili iznenađeni time što nisam znao tko je ona tiha žena u skupini na pikniku s Marietom i Schalkom u namibijskom Parku prirode Harnas. Marieta i Schalk bila su dva pripitomljena lava, a žena ljubičastih očiju bila je hollywoodska zvijezda Angelina Jolie. Hajal uživa gledati ljude koji pecaju na mostu Galata. Idem s njom onamo ako je posvađana s dečkom. Sudeći prema zastavama koje je na mostu objesilo gradsko poglavarstvo, danas, 29. svibnja 2008., 555. je godišnjica osvojenja Istanbula! To znači da ću sutra napuniti 33 godine. Te prigodne zastave podsjećaju me na godišnjice koje nikada nisam slavio. Oscar Wilde je rekao: “Nakon 25. godine svi su iste starosti.” Moram s telefonske govornice nazvati madam Olgu, koja me naziva imenom Engin od Galate. Ne zbog toga što ljubujem s dvije žene u isto vrijeme, nego zbog toga što me, otkad sam joj počeo čitati pjesme njezina zemljaka Josifa Brodskog, ta umirovljena učiteljica zove: “moj sultane”.
- 22 -
Selçuk Altun rodio se 1950. u Artvinu u Turskoj. Nakon što je završio srednju školu u Diyarbakıru i Samsunu, 1973. diplomirao je na Odsjeku za menadžment Bosporskog sveučilišta u Istanbulu, gdje je i magistrirao 1974. Dugo je radio u privatnom sektoru u bankarstvu i IT-industriji te je dvanaest godina bio član Upravnog odbora i pet godina direktor turske nakladničke kuće Yapı Kredi Yayınları. Knjige: Samoća dolazi putem kojim si se zaputio (roman, 2001.), Jedino si ti blizu kad ostanem daleko (roman, 2002.), Okus olova (roman, 2003.), Pjesme koje me majka nije naučila (roman, 2005.), Za knjigu (knjiga eseja, 2006.), Prije mnogo i mnogo godina (roman, 2008.) i Za knjigu 2 (knjiga eseja, 2010.). Njegova posljednja dva romana pre vedena su na engleski jezik, a i sam se bavi prevođenjem. Sav prihod od prodaje knjiga u Turskoj poklanja fondu za obrazovanje budućih književnika koji je osnovan na Bosporskom sveučilištu; prihod od prodaje knjiga u inozemstvu poklanja kvalitetnim književnim projektima.
- 253 -
- 254 -
Anđelko Vlašić (Slavonski Brod, 1982.) doktorirao je povijesne znanosti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2010. te magistrirao turkologiju i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2013. Završio je napredni tečaj turskog jezika (TÖMER, Sveučilište u Ankari, 2013.). Osvojio je nagrade za izvrsnost na preddiplomskome i diplomskom studiju turkologije. Nakon više stipendija turskih institucija za usavrša vanje jezika, dobio je post doktorsku istraživačku stipendiju Turske . zaklade za znanost (TÜBITAK) za jednogodišnje istraživanje hrvatsko-turskih veza u 20. stoljeću (2014.–2015.). Autor je nekoliko znanstvenih i stručnih radova na temu hrvatske i turske povijesti u 20. stoljeću. Dosad je preveo s turskoga na hrvatski jezik knjigu Pet gradova Ahmeta Hamdi Tanpınara u suradnji s više prevoditelja (Antibarbarus, 2012.), knjigu Planina boli Ece Temelkuran (Naklada Ljevak, 2013.) i knjigu Malo je sve Hakana Gündaya (s Petrom Hrebac; Izvori, 2015.).
- 255 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i turizma Republike Turske. This book has been translated with the assistance of the Sharjah International Book Fair Translation Grant Fund.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., rujan Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-654-0 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-655-7 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 256 -
- 257 -
- 258 -