Boginje sa Žítkove Katerˇina TuËková Boginje sa Žítkove
Fascinantna priča o ženskoj duši, magiji i djeliću skrivene povijesti Češke –1–
Kateřina Tučková rođena je 1980. u Brnu. Nagrađivana i cijenjena od publike i kritike, jednoglasne je hvalospjeve zaslužila romanom Boginje sa Žítkove (2012.), najpro davanijom knjigom u Češkoj 2012. godine, kojom je osvojila nagrade Magnesia Litera, nagradu Josefa Škvoreckog i nagradu čitatelja Češka knjiga. Ova uspješnica preve dena je na više jezika, a prema njoj se upravo snima film.
–2–
Kateřina Tučková
Boginje sa Žítkove prevela s češkog Branka Čačković
Fraktura –3–
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je ostvaren uz financijsku potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa
Naslov izvornika: Žítkovske bohyně © Kateřina Tučková © Host – vydavatelství, s.r.o., 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Branka Čačković i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-687-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 922540
–4–
Unutrašnjost kuće nije se dobro vidjela. Podigla se na vrhove prstiju i nosića zalijepljena na staklo uspijevala je vidjeti što se nalazi iza zavjese obješene na pola prozora. Bujni cvjetovi pelargonija obično su se njihali okrenuti prema van, ali danas je među njima vladao mrak jer su iz nepoznatog razloga zatočeni iza prozorskog stakla. U kolibi je gotovo uvijek bila tama. Kroz male prozore svjetlost je ulazila u kuću samo za vedrih dana. Okrenula se i pogledala puteljak koji se uzdizao prema njihovoj kući. Surmena se jedva vukla, oduvijek ima problema s nogama, a mali Jakub sigurno nije bio od pomoći. Težak je, ona je to dobro znala jer ga sama više skoro nije mogla nositi. Ponovo se okrenula prozoru. Učinilo joj se da vidi noge. Iza peći su virile nečije potkoljenice. Da, noge obuvene u teške crne gumene čizme. “Vidim noge! Tata je doma!” doviknula je Surmeni iza sebe. “Znači ipak je doma!” “Čekaj, pomakni se”, odgurne je Surmena s malim Jakubom u naručju kad se napokon popela do nje. Dlanom je zasjenila oči i pritisnula lice na najviši dio prozora. “Da, tamo je. Nitkov.” Uspravi se, bolje smjesti Jakuba na svojoj podlaktici i reče joj: “Idemo.” Dok se okretala, mrmljala je sebi u bradu: “Čut će on mene, pijanica.” Surmena je krenula odlučnim korakom uzduž grubo ožbukana zida dok je ona slijedila njenu suknju. Čulo se šljapkanje koraka po –5–
mokrom blatu. Nastojala je skakati po Surmeninim stopama, ali nije imala dovoljno dug korak. Dvorišna vrata zaškripaše, provukla se kroz njih za Surmenom, ostavila ih otvorena i trčeći prestigla Surmenu pred ulazom u kuću. Široka školska torba poskakivala joj je na leđima, a iznad nje skakale su i dvije čekinjaste pletenice na kojima je ostala samo jedna vrpca. Zaustavila se pred pragom. Širom otvorenih očiju i usta okrenula se prema Surmeni. Pokraj vrata stoji panj, ali nedostajala je sjekirica zabijena u njega. Napuhana tijela mačke i mačića sigurno su tu ležala već satima. “To je Micka,” rekla je iznenađeno, “to je naša Micka. I mačići. Još nam ih nije stigla pokazati!” Tijelo mačke se nadulo i izgledalo kao balon, krvavi otvor na vratu bio je prepun muha. Tijela mačića stala bi u dlan ruke. Malena i napuhana od plinova, okrugla; da se dlan nakrivi, pala bi iz njega i otkotrljala se nizbrdo sve do sela. “Pijanac jedan, obični gad, platit će za ovo”, Surmena se gušila od bijesa, grubo ju je uhvatila za rame, maknula od krvavog prizora i gurnula je prema vratima, unutra, u malo predsoblje. “Obriši cipele da ne uprljaš pod”, rekla je ljutito, ali nije joj morala ništa govoriti. Stajala je polako brišući cipele o otirač i okrenula se kako bi još jednom pogledala ono što je preostalo od Micke. “Ne gledaj tamo, imat ćeš noćne more!” naredila joj je Surmena, a Dora se bezglavo zaletjela kroz predsoblje i na ulazu u sobu udarila u nju. Beskonačan djelić sekunde dok je u letu posljednjeg koraka prošla između Surmenina boka i okvira vrata i iznenađeno stala pogleda uprta u daščani pod. Pokraj tatinih nogu ležala je mama, suknje podignute iznad bedara, a oko nje, svagdje uokolo, prostirala se lokva tamne, sasušene krvi. Tišina. Njih troje stajalo je na vratima poput kipova. “Vaaan!” iznenada je tišinu poput oštrice noža presjekao Surmenin visoki glas. Surmena ju je protresla tako da je cijela poskočila. Udarila je glavicom o okvir vrata i istrčala van, noge su joj se ispreplele, gotovo je pala. Iza sebe je čula Jakoubekov prestravljen plač i Surmenin krik zapeo na jednoj jedinoj riječi: “Vaaan! Van!” Protrčala je pokraj Micke i njene mladunčadi, uz drveni plot, protrčala –6–
je kroz dvorišna vrata, pa pokraj kolibe, po putu razmekšanom od ljetne kiše, nizbrdo, dalje. Sve do Surmenine kuće. Tamo se zaustavila, pristojno otvorila i zatvorila dvorišna vrata i polaganim korakom kao uvijek prišla klupi na trijemu. Sjela je i čekala pogleda uprta u brijeg nasuprot. Vidjela je kako po putu kojim je upravo protrčala šepa Surmena pogrbljena pod Jakoubekovom težinom. Još nikada je nije vidjela da hoda tako brzo. Čuje već i bratov plač i Surmenino dahtanje. Surmena je s mukom sjela na klupu i tješila ih držeći jednu ruku na Jakoubekovoj glavi, a drugu na njenom ramenu. “Nije to ništa, nije to ništa”, reče. Ali nije joj vjerovala. Nije vjerovala da to nije ništa. Sunce je već zašlo i u planine se ušuljala tama. Sjedili su na klupi, Jakoubekov se plač polako stišavao, još je samo tu i tamo proključao u sitnom isprekidanom jecaju. Dora je uskoro čula još samo ritmično disanje i povremeno šmrcanje. Surmena je već mirno disala, ali ruka koja je grlila Dorina ramena pod naramenicama školske torbe i dalje je drhtala. Na remenima torbe nalaze se velike crvene reflektirajuće oznake koje je toliko željela. Veliki crveni krugovi koji odražavaju svjetlost koja na njih padne. Iste takve imala su djeca odozdo, iz Hrozenkova. Prošlo ljeto išla je po tu torbu s mamom čak u Uherski Brod. Iznad njihove kolibe na brijegu nasuprot već je pala tama. Noć je izvirala iza brijega tekući polagano i nezaustavljivo kao da je netko lije iz smjera Bojkovica. “Ostat ćete kod mene”, rekla je Surmena. Spremila ju je na spavanje pod deku i uštavljene ovčje kože iza peći, toplina se širila oko nje, a jednako tako i njenom utrobom od toplog maka s mlijekom koji je pojela. Prije nego što će zaspati, Dora je još čula: “Nemoj se bojati, zajedno ćemo to svladati. Bit ćeš moj anđeo. Bit će ti dobro. Vidjet ćeš.”
–7–
–8–
I. DIO
–9–
– 10 –
Surmena
Dugo je mislila da su ovim događajem započele sve njihove muke. Ali ništa nije počelo tada, u onom trenutku dok su stajali na vratima kućice na brijegu Koprvazy pogleda uprta u tijela roditelja. Dora nije bila toliko glupa da na uznemirenim licima seljana nije mogla pročitati kako je sve ovo počelo nekoć davno, tako davno da njeno kratko pamćenje tamo nikako ne doseže. Nisu je prevarila njihova snuždena lica i riječi: “Stvarno nesretan slučaj!” ili: “Zašto se to dogodilo baš vama!?” Nisu je obmanuli jer ipak je i ona bila sastavni dio te cjeline, dijelila je s njima osjećaje i zrak koji su disali. Iako su se stvarno trudili, ipak je s vremenom do nje doprlo ono što se šapatom širilo iza njenih leđa. Glasine o tome da je sve sjelo na svoje mjesto, da se sve moralo odigrati upravo ovako. Ovako ili možda malo drugačije, ali u svakom slučaju na sličan nesretan način. Zato što je i njena majka bila boginja, a nijedna boginja nema laku sudbinu. S druge strane, ovo je očito prešlo sve granice, shvatila je Dora kad je jednom načula da već više od tristo godina nijedna žena koja zna tajnu bogovanja nije završila pod sjekirom. Pa zašto onda njena majka? Neprestano je pitala, ali nije dobila odgovor. Nitko o tome nije htio pričati. Kad god bi o tome počela govoriti, samo bi prestrašeno okrenuli glavu na drugu stranu kao da bogohuli pred relikvijom. Šutjela je i Surmena. Nije joj preostalo ništa drugo već zakopati to negdje duboko u sebi, shvatila je nakon nekoliko mjeseci i zalupila vratima iza tog događaja odlučivši da se tome više nikada, stvarno nikada, neće – 11 –
vratiti. Bez obzira na to kad je sve počelo i bez obzira na to kako je završilo. Osim toga, imala je puno posla. Morala je naučiti kako postati anđeo i pod navalom novih uzbudljivih događanja polagano je i postupno nestajala njena žalost. Ona je – anđeo! Dosad je o njima samo slušala. O dobrim anđelima koji sve potrebite vode boginjama i pritom nikad ne ostanu kratkih rukava. Ali nikada nijednog nije srela, iako je mnogo puta namjerno vrebala na obroncima s kojih je vidjela kuće boginja – Surmene, Irme ili Kateřine Hodulíkove. “Teta, pokaži mi svog anđela! Tko je to?” uvijek je zapitkivala kad bi s majkom posjetila Surmenu. Surmena se pravila da nikada nije čula za nekakve anđele, a njena majka Irena bi se smijala. “I ja sam boginja, pa jesi li kod mene ikad vidjela anđela?” pitala bi. Samo što je njena majka bila drukčija boginja, pomalo čudna. Ustvari baš i nije puno čarala. Zato njoj anđeli nisu dovodili nikoga. A sada se ta tajna otkrila sama od sebe, otvorila se kao prezrela mahuna i odjednom izbacila sve svoje plodove – ne samo da je saznala tko su anđeli boginja, već je i sama postala jedan od njih. Svijet se iz temelja promijenio. Nestala su duga poslijepodneva tako nalik jedno drugom, nestali su trenuci ispunjeni dosadom u kojima se život razlijevao u mutne obrise. Otkad je postala anđeo, nije više besposleno sjedila na klupi na trijemu usamljene kuće na brijegu. Njeno vrijeme postalo je sastavni dio vremena mnogo ljudi među kojima je imala važnu ulogu. S ponosom ju je nosila i svjesna odgovornosti prema tajanstvenoj tradiciji koja je potjecala iz prošlosti tako davne da je nitko iz Žítkove ni iz Kopanica nije mogao zamisliti. Svatko bi samo sa strahopoštovanjem kimao glavom: “Bogovanje je prastaro, boginje i anđeli bili su tu oduvijek.” Oduvijek, odavno. Dora je to dobro znala, ali sve dok nije postala anđeo nije ni slutila da su boginje i njihovo umijeće tako dragocjeni. Da drugdje ne postoje. Kad je bila mala, čak je mislila da su boginje samo jedan oblik postojanja – da se žene jednostavno dijele na tete iz pošte ili dućana, na one koje muzu ili hrane krave u poljoprivrednoj zadruzi i na one koje rade kao boginje. Činilo joj se da je to – 12 –
normalno zanimanje poput bilo kojeg drugog. Uopće joj nije palo na pamet da negdje drugdje boginje ne postoje. Tek kad je postala anđeo i vidjela iz kakvih daljina ljudi dolaze boginjama radi savjeta ili lijeka, shvatila je koliko su te žene jedinstvene. Zato je s još više oduševljenja obavljala dužnosti anđela i pažljivo slušala sve što joj je Surmena govorila. “Kad stigne autobus, uvijek budi blizu stanice, nikome se ne javljaj, samo čekaj da ti se netko obrati. Ako te upita kako doći do boginje, upitaj ga je li tako glup da vjeruje u nekakve boginje. Pričekaj da čuješ kako će odgovoriti. Ako bude u nedoumici, dovedi ga. Ako je previše samouvjeren, drži se dalje od njega, sigurno ne donosi ništa dobro. I obrati pažnju na parove. Upamti da ljudi amo često dolaze s patnjom s kojom se bore sami i ne žele svjedoke”, ponavljala je često Surmena. Dora je sve dobro upamtila. Pažljivo je promatrala ljude koje bi ispljunuo poslijepodnevni autobus iz Broda. Kada bi primijetila nekog nepoznatog u neprilici jer ne zna kuda krenuti, motala bi se oko njega i pričekala da je upita: “Djevojčice, molim te, znaš li gdje ovdje živi boginja?” Dolazili su različiti ljudi, obični i čudni, gotovo uvijek usamljeni i zabrinuti, ali s vremena na vrijeme pojavili bi se u paru kao što ju je Surmena upozorila. Najčešće je bila riječ o muškarcu i ženi, oboje mladi i zdravi i uopće nisu izgledali kao da bi mogli imati ikakvih briga – Dora za njih sigurno ne bi rekla da trebaju pomoć boginje. Jednog takvog para dobro se sjeća i dan-danas. Srela ih je na početku svog pomaganja Surmeni. Taj par stajao je na stanici još dugo nakon odlaska autobusa, jednako kao što su to činili svi došljaci koji su odlučili potražiti neku od boginja, a nisu znali kojim putem krenuti. Dora ih je promatrala – žena je bila u odjeći za planinarenje, što je s obzirom na to da je bio radni dan izgledalo dosta čudno. Uvijek kad bi joj muškarac nešto tiho rekao, žena bi se nekako ukočila. On je imao šešir i dugačak kaput, ponašao se kao da uopće nisu zajedno. Dori su se činili sumnjivi pa se htjela izgubiti, ali nije se još ni okrenula, a već je vidjela da je muškarac kimnuo. Žena je na njegov znak krenula prema njoj. – 13 –
“Djevojčice, molim te, znaš li gdje tu živi boginja?” povikala je žena umiljato prema njoj. Dora se šutke premještala s noge na nogu, onda je oklijevajući kimnula i pokazala prema vrhu planine Kykule. “Tamo gore u šumi. Slijedite plavu planinarsku oznaku i doći ćete do križa, tamo ćete vidjeti jednu jedinu kolibu – u njoj živi boginja.” Žena je srdačno zahvalila, iz džepa je izvukla jednu krunu i utisnula je u njen dlan. Zatim se okrenula i odlučno krenula u pokazanom smjeru. Muškarac ju je slijedio hodajući nekoliko metara iza nje. Dora je gledala za njima sve dok joj nisu nestali s vidika iza zavoja staze koja vodi prema podnožju divlje karpatske planine. Još i danas bi je zanimalo jesu li njih dvoje tada prenoćili u hranilištu za divljač ili usred duboke šume kroz koju nije vodilo ništa osim staze s plavom oznakom iz Hrozenkova do križa. Staza je tu završavala. Jesu li se uspjeli vratiti u selo? U svakom slučaju posljednji autobus za Brod odlazio je u 16.15, a njega sigurno nisu mogli stići. Nisu svi došljaci bili tako sumnjivi. Naprotiv, većinom su to bili ljudi koji su stvarno trebali Surmenino umijeće. Dora ih je nakon nekog vremena znala prepoznati već na prvi pogled. Turobna starija dama s torbom sigurno je došla zbog djece. Mlada djevojka koja je u neprilici stajala pred pločom s voznim redom sigurno je došla čuti nešto o ljubavi. Dolazili su i ljudi bolesna izgleda. Sve njih Dora je rado vodila Surmeni jer znala je da će im pomoći i da će na njihovim licima uskoro zasjati nešto posebno – nada. Već na stanici gdje su je zamolili da ih odvede boginji Dora bi ih primila za ruku, pa bi ih vodila gore, prošli bi pokraj groblja, zaseoka Černá, i kroz šumu sve do raskrižja otkud su već mogli vidjeti Surmeninu kolibu na Bedovoj. Cijelo vrijeme obavljala je dužnost anđela, upravo onako kako ju je naučila Surmena. “Put je bio dug?” raspitivala se Dora s izrazom lica kao da joj ova pitanja padaju na pamet tek tako da ne bi vladala tišina. “Umorni ste od putovanja? Surmena će vam skuhati čaj od trputca, to će vas okrijepiti!” “Zašto ste tako tužni? Nešto vas boli? Tijelo? Ili duša?” – 14 –
Bezbroj puta je sve uvježbavala sa Surmenom – sustav domišljatih pitanja, njihov redoslijed i nemaran način na koji ih je morala postavljati. Onda bi Dora tobože sama od sebe počela s tim ljudima razgovarati tijekom dugačkog puta na vrh gdje se nalazio žítkovski zaselak. Što više su se penjali, ljudi bi postajali sve srdačniji i iskreniji, njihove dugo vremena potiskivane brige izlazile su na vidjelo, ponekad polagano, a ponekad brže, ali znali su da ih uskoro čeka olakšanje, da će teret svojih muka ubrzo odložiti na prag kolibe, pred noge žene koja navodno može pomoći u svakoj nevolji. Za vrijeme penjanja ljudi bi Dori, nepoznatom djetetu koje će se za tren izgubiti iz njihova života, otkrili sve što ih je mučilo, pa je tako Dora na kraju tog puta, na mjestu gdje se staza razdvajala prema dva zaseoka, Koprvazima i Bedovoj, kad se od njih opraštala, znala sve o njima. Bilo je dovoljno tih deset minuta, koliko bi prije njih stigla do Surmenine kolibe sa stražnje strane protrčavši kroz šumarak, da joj stigne reći sve što je saznala dok se posjetitelj još penjao obilazeći livadu vijugavom stazom. “Uđite, samo uđite”, dočekala bi Surmena posjetitelja još prije nego što bi otvorio ulazna vrata u dvorište. “Samo uđite i ne bojte se, pomoći ću vam s bolovima u leđima i sa zbrkom zbog izgubljenog novca, pamćenje vas baš ne služi, jel da? Ali ne smeta, nije valjda sve tako crno, uđite, uđite. Zajedno ćemo već nešto smisliti i sve riješiti!” Nije bilo posjetitelja koji ne bi osjetio pobožno poštovanje pred ženom koja je uspjela pročitati sve njegove nevolje čim ga je ugledala, a on još nije stigao ni progovoriti. Ljudi bi pokorno ušli u tamnu prostoriju u kojoj se vrijeme zaustavilo polovinom prošlog stoljeća. Surmena bi na peć hitro stavila lončić za topljenje voska, a na stol posudu s hladnom vodom. “Ovo će im najviše pomoći”, smijala se Surmena dobrodušno nakon što bi otišli, a Dora bi je upitala varaju li te ljude. “Kad su već odlučili doći ovamo, posjetiti nepoznatu babu za koju zbog tko zna kakvih glasina vjeruju da im može pomoći, onda su već u stvarno gadnom sosu. Možda sam njihova posljednja nada. Dolaze ovamo i boje se, sumnjaju, ali nada ih vuče. Tek toliko da – 15 –
znaš, češće dolaze ljudi koji nemaju tjelesnih tegoba, već ih boli duša. Takvima se bolje pomaže kad ih prestanu mučiti suvišna pitanja jesam li ili nisam sposobna pomoći im... Znaš li samo kakvo je za njih olakšanje kad odmah na pragu povjeruju da imam posebnu moć? I koliko toga suvišnog preskočimo s onima koji bi preda mnom pazili što govore i ne bi jasno rekli koji je njihov problem? Kaže se da vjera ozdravlja. Kad vjeruju da ću im pomoći, onda se to i ostvari. Razumiješ? To nije prijevara, već domišljata pomoć.” Dora je to prihvatila bez daljnjih pitanja, jednako kao Surmenino naređenje: “Ali o tome ne smiješ ni sa kim govoriti. Nikada ne smiješ reći nikome osim meni što ti ljudi putem govore niti da s tobom uopće razgovaraju. To je tajna koja mora ostati samo među nama, jasno?” Dora kimne. “Kad bi se to otkrilo, pomoć više ne bi djelovala. Razumiješ?” Dora ponovo kimne. “A osobito se potrudi da sve što ti ljudi govore što prije zaboraviš. Tako čini zbog sebe jer bi te inače njihove patnje počele mučiti. Obećavaš?” I Dora je obećala jer u to vrijeme nije postojalo ništa što ne bi učinila za Surmenu. *** Surmena ih je prihvatila kad je ona imala osam godina, a Jakoubek četiri. Nije joj uopće palo na pamet da bi mogli ići drugamo, Dora je u to bila sigurna. Tada još nije bila tako stara da se ne bi mogla brinuti za njih, a njeno veliko srce ne bi podnijelo drugo rješenje. Osim toga, vlastite djece nije imala i Dora je i dan-danas uvjerena u to da su joj ih ustvari nadomjestili. Tada, kad su se preselili k njoj, šezdeset i šeste godine, Surmeni je bilo nešto više od pedeset. Već tada je u njoj bilo nečeg zbog čega je izgledala kao starica. Možda je to bilo zbog kose svezane pod maramom koju je nosila uz nošnju, makar nikada nije bila udana, ili zbog mreže sitnih bora koje su se križale u nevjerojatnim – 16 –
jedinstvenim linijama na njenim obrazima i u držanju tijela kojim kao da se nastojala sakriti negdje u samoj sebi. Bila je pogrbljena, uvučenog prsnog koša, a njeno kretanje teško bi se moglo nazvati hodanjem. Bilo je to vrapčje skakutanje, kod svakog koraka malo bi pokleknula. Govorila je da je to uspomena na rat, kad je bježeći u šumu da se sakrije pala tako nespretno da si čak ni ona sama nije bila u stanju pomoći. Nadaleko je poznata po namještanju slomljenih kostiju, a sama hramlje, govorilo se. Ali kako bi sama sebi mogla namjestiti iščašenu nogu, potegnuti je i naglo okrenuti kako bi izmaknuti zglob sjeo točno na svoje mjesto? Učinila je što je mogla, učvrstila je nogu dugim granama i čekala – tri dana i tri noći sama u šumi dok se bojišnica nije pomaknula. Kasnije je Dora nekoliko puta vlastitim očima vidjela kako Surmena izvodi sličan zahvat. Stajala bi raskoračena iznad ranjenika i u dubokom naklonu stezala njegovo bedro ili potkoljenicu, ovisno o tome koji je zglob bio iščašen, pacijentov gležanj stisnula bi ispod svog pazuha. Iz sve snage bi povukla, trznula i okrenula nogu, ranjenik bi tako zaječao da je Dora mislila da umire, a onda je odjednom zavladala tišina – zglob se vratio na svoje mjesto. Pitala ju je gdje je to naučila, a Surmena bi se pri toj uspomeni nekako čudno nasmiješila. Navodno je to bila jedina stvar koju je naučila od svoje majke, boginje Justýne Ruchárke. Naučila je to zahvaljujući grobaru, a ponajviše od samih ljudi. Od mrtvih ljudi. Od svih boginja na Žítkovoj odabrao je baš nju zato što je živjela u kolibi samo s mlađom sestrom Irenom. Jedne večeri ih je dovezao. Navodno je već izdaleka čula kako im kosti zvekeću u tri drvena sanduka natovarena na kolica na kojima ih je vozio direktno s groblja. Poslagao ih je u sobi. Palo mu je na pamet da bi na njima mogla naučiti kako se pojedine kosti namještaju. Nije ga uspjela odgovoriti, tvrdio je kako je to u ovim krajevima potrebna vještina. Pogotovo sada, u vremenima kad prijeti rat. Isprva je Surmena bila prestravljena. Tri sanduka stajala su u sobi tri dana. Zatvorena, onako kako ih je grobar istovario. Ona i Irena spavale su na tavanu kako s njima ne bi morale biti u istoj prostoriji. Ali grobar je dolazio svake večeri da vidi kako napreduje. Treći dan izgubio je strpljenje, skinuo poklopce sa sanduka i sam – 17 –
uzeo u ruke izbijeljene, zemljom uprljane kosti i pokušao ih složiti. Surmena je pomislila da će pasti u nesvijest, ali onda je postala nestrpljiva pa je nespretnom grobaru istrgnula kosti iz ruku i sama se prihvatila slaganja koristeći se dotadašnjim znanjem o ljudskom tijelu. Neumorno je pokušavala zakačiti jednu kost za drugu, povezivala ih je žicom iz razrezane ograde, kopala je po njima sve dok ih nije spojila i u sobi su stajala tri ljepotana. Bila su to trojica zbog kojih se nikada nije udala, govorila je. Ali zahvaljujući njima njena se slava pronijela nadaleko, pa su na namještanje kostiju dolazili ljudi s moravske i slovačke strane. Dolazili su i nakon što se pročulo da ona sama više nikad neće pošteno stati na svoju iščašenu nogu. Dora pamti da je oduvijek bila šepava i pogrbljena, ali to se uopće nije odrazilo na njenu narav – bila je naprasita i beskompromisna prema sebi, nikada nije izbjegavala fizički rad, iako joj je njen hendikep morao smetati. Jednako se ponašala i prema ostalima. I prema njima, prema Dori i Jakoubeku. Danas joj je Dora zahvalna na toj bezobzirnosti punoj ljubavi, na tome da je nije sažalijevala i nije joj dala da se nakon tragedije opusti. Ponašala se kao da se ništa nije dogodilo i odmah sljedećeg dana ju je potjerala u školu i našla joj posla. Samo ju je tijekom prvih poslijepodneva zajedno s Jakoubekom čekala pred školom da je otprati gore na Bedovu, kao da je slutila da će se oko nje stvoriti krug znatiželjnika koji su joj bez stida postavljali nametljiva pitanja ili još gore – sažalijevali je. To je bio jedini ustupak kojim joj je htjela olakšati teške trenutke u tjednima koji su uslijedili nakon događaja koji je njoj, Dori, tako iznenada i dramatično promijenio život.
– 18 –
Napomena autorice
Ova knjiga napisana je na temelju sudbina stvarnih žítkovskih žena, ali ne podudara se u potpunosti sa stvarnošću. Iz poštovanja prema ovim ženama i ponajprije prema njihovim obiteljima koje još uvijek žive na Žítkovoj, u Starom Hrozenkovu i Drietomi odlučila sam prava imena rabiti samo u nekim slučajevima. Mnoge sudbine i epizode pripisane su drugim boginjama, a neke su i fiktivne. Dokumenti korišteni u knjizi izmišljeni su, ali proizlaze iz postojećih materijala; mnoštvo sličnih možemo naći u češkim i slovačkim arhivima. Govor nad mrtvacem slobodno je citiran prema Josefu Hoferu (Kopaničarské povídky, Olomouc, 1923.). Slučaj Kateřine Shánělke i Kateřine Divoke preuzet je iz publikacije Antonína Verbíka (ured.): Krevní kniha městečka Bojkovic (Uherské Hradiště, 1971.); tekst je prepravljen. Materijale za vještičju kartoteku izvukla sam iz knjige Sönkija Lorenza (ured.): Himmlers Hexenkartothek. Das Interesse des Nationalsozialismus an der Hexenverfolgung (Bielefeld, 2000.). Dokumente za slučaj Magdaléne Mĺkvé našla sam u Državnom područnom arhivu Uherské Hradiště; imena i mjesta sam promijenila. Fotografije i članak na str. 93 potječu iz novina Pražský ilustrovaný zpravodaj, 1938., god. 19, br. 34 (Državni područni arhiv Uherské Hradiště; fond arhiva općine Žítková); fotografiju i članak na str. 234 dala je MAFRA, a. s. (izdanje Mladá fronta Dnes za istočnu Moravsku od 12. siječnja 2001., god. 12, br. 10). Protokol na str. 96 potječe iz Slovačkog narodnog arhiva u Bratislavi; imena i mjesta su promijenjena. – 391 –
Za čitav niz informacija mogu zahvaliti radu gospodina Jiříja Jilíka Žítkovské bohyně (Alcor puzzle, 2005.) i Žítkovské čarování (Alcor puzzle, 2006.). Zahvaljujem mnogim svjedocima i djelatnicima muzeja i arhiva. Na posebnoj pomoći zahvaljujem gospodinu Ivanu Bergmannu iz Državnog područnog arhiva Uherské Hradiště, gospođi Anni Borovoj iz Valaškog muzeja u prirodi, gospođi Dani Klempovoj iz Slovačkog narodnog arhiva u Bratislavi i gospodinu Stefanu Olejniczaku iz odsjeka Kartoteki procesów o czary z Archiwum Państwowego w Poznaniu. Za ideju djela i stručne konzultacije iz područja historije zahvaljujem dr. sc. Davidu Kovaříku, koji mi je tijekom istraživanja pružio niz bitnih informacija. Za konzultacije iz područja psihijatrije zahvaljujem dr. med. Liboru Gronskom i dr. med. Norbertu Holubu, a za konzultacije iz područja prava mgr. Vlaďki Jabůrkovoj.
– 392 –
Kateřina Tučková rođena je 1980. u Brnu, gdje je završila studij češkog jezika i književnosti te povijesti umjetnosti. Godine 2014. doktorirala je povijest umjetnosti na Karlovu sveučilištu u Pragu. Pozornost publike i kritike privlači romanom Progonstvo Gerte Schnirch (2009.), koji je bio nominiran za nagradu Jiříja Ortena i nagradu Josefa Škvoreckog, a osvojio je nagradu publike Magnesia Litera za 2010. godinu. Prema knjizi inspiriranoj progonom Nijemaca iz Čehoslovačke neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata napravljena je i uspješna kazališna predstava. Češkom poviješću nadahnut je i roman Boginje sa Žítkove (2012.), najprodavanija knjiga u Češkoj 2012. godine, kojom je Kateřina Tučková osvojila nagrade Magnesia Litera, nagradu Josefa Škvoreckog i nagradu čitatelja Češka knjiga. Ova uspješnica prevedena je na ukrajinski, poljski, makedonski, rumunjski, njemački i druge jezike te se prema njoj snima film.
– 393 –
– 394 –
Branka Čačković (1975.) završila je studij slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi od 2003., a u središtu su njezina profesionalnog zanimanja suvremeni češki autori – Jiří Kratochvil, Michal Ajvaz, Michal Viewegh, Miloš Urban i dr. Živi i radi u Olomoucu u Češkoj.
– 395 –
– 396 –
Sadržaj
Prolog 5 I. DIO 9 Surmena 11 Dora Idesová 19 Arhiv: prvi dan 23 Bijela zmija 43 Pardubički nokturno 59 Kateřina Shánělka 65 Arhiv: drugi dan 73 Zajedničko naslijeđe 89 Vrtoglavica noći 103 Arhiv: treći dan 105 Jakoubek 115 Arhiv: četvrti dan 121 Slučaj “Boginje” 135 II. DIO 143 Internat 145 Irena Idesová 151 Antikvarijat gospodina Oštěpke 157 Josef Hofer 163 Tjeranje oluje 175 Alžběta Baglárová 181 Irma Gabrhelová 189 – 397 –
Otac 209 Pismo 223 Josefína Mahdalová 227 Magdaléna Mĺkva 233 III. DIO 243 Plavi fascikl 245 Hexenarchiv 257 Spis Hexenwese Surmenová 263 Spis Hexenwesenfamilie Mahdalova 277 Istraživači za posebne zadatke 287 Friedrich Ferdinand Norfolk 295 IV. DIO 301 Koprvazy 303 Justýna Ruchárka 309 Crvena narukvica 323 Věnceslav Rozmazal 329 Ingeborg Pitínová 339 Potočná 349 Janigena 355 V. DIO 363 Jindřich Švanc 365 Bedová 377 Epilog 383 Napomena autorice 391 O autorici O prevoditeljici
393 395
– 398 –
– 399 –
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Prijevod ovog djela potpomoglo je Ministarstvo kulture Češke Republike.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., ožujak ISBN 978-953-266-687-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
– 400 –
“Govori se da su na granici Morav ske i Slovačke, u Bijelim Karpatima, sve do pedesetih godina 20. stoljeća živjele žene s natprirodnim mo ćima. Kateřina Tučková pripovijeda priču o jednoj od njih. Boginje sa Žítkove roman je u kojem se maj storski isprepleću činjenice i fikcija, a čitatelj je svakom sljedećom stra nicom sve više uvučen u tajnu o ko joj se pripovijeda.” Deutschlandradio Kultur “Knjiga posvećena velikim ženskim temama – vjeri u sile prirode, u is cjeliteljsku moć nade – ali jednako tako knjiga o osamljenosti i očaju, okrutnosti i osvetoljubivosti.” Kultura21.cz “U Boginjama sa Žítkove možemo naći sve ono što treba sadržavati dobar popkulturni roman: zavjeru, osvetu, ljubavnu priču, izdaju te egzotične boje davnih vremena. No ova knjiga nudi i nešto više: iznena đujuće tužno i oporo, djelo Kateřine Tučkove pripovijeda o traumama totalitarizama i o tome kako je sa dašnjost progutala tradiciju ne sti gavši od nje ništa preuzeti.” WPROST
Dizajn Roko Crnić Fotografija Tjaša Kalkan
– 401 –
Na obroncima Bijelih Karpata divlje šume i osamljena, od svega udaljena sela već stoljećima čuvaju tajnu. Govori se da u njima žive žene koje su uspjele sačuvati drevna znanja što smo ih mi ostali zaboravili te da ih prenose s koljena na koljeno, usprkos režimima i vojskama, mržnji i strahu, povijesti. Zovu ih boginjama jer poznaju način da se obrate Bogu i zamole ga za pomoć. Priča se da mogu vidjeti budućnost. Zašto onda nisu uspjele vidjeti svoju? Dora Idesová posljednja je od boginja sa Žítkove. Znanstvenica je i budućnost ne želi čitati iz kapi voska kako to čini njezina tetka Surmena. Ali sve se mijenja kad u arhivima tajne službe komunističkoga režima pročita prošlost: sve ono što je smatrala nesrećom koja je nju i njezina brata smjestila u sirotište, a tetku u umobolnicu – bilo je dio pomno osmišljena i nemilosrdno provedena plana. U uzbudljivom, fascinantnom romanu nove zvijezde češke književnosti Kateřine Tučkove pred Dorinim će se očima odmotati nezamislivo klupko, a ona će biti primorana prihvatiti nit koja je – do u dubine vremena – povezuje sa sudbinama drugih žena iz njezine obitelji, s boginjama... Boginje sa Žítkove djelo je koje ne prestaje iznenađivati. U njemu su sadašnjost i prošlost povezane tkanjem trilera, a sudbina karpatskih boginja može se čitati kao zadivljujuća priča o drevnom fenomenu koji se opire razumu, ali i kao priča o ne manje čudesnoj ljudskoj potrebi da takve fenomene stvara. Sigurno je tek jedno: kako god da ovome romanu priđete, ostat ćete očarani.
149,00 kn
www.fraktura.hr
– 402 –