Čovječuljak
-1-
-2-
Aleksandar Prokopiev
ˇ ovjecˇ uljak C (bajke iz lijevoga džepa) preveo s makedonskog Borislav Pavlovski
Fraktura -3-
Naslov izvornika: Magor DOO, Skopje, 2011.
,
© Aleksandar Prokopiev, 2011. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Borislav Pavlovski i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-583-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884401
-4-
Ova bajka pripovijeda se ujutro, dok se srče juha od fileka da bi se otrijeznilo od sinoćnjeg pijanstva
Palcˇic´
Z
ar si ponovno s onim mojih godina, mama? Eh, da ti nisam bio sin... Nemam ja ništa protiv njega. Dobar je on, dao je 714 eura za moje liječenje. Tim povodom zahvaljujem mu što je mislio na mene. I što mi je platio sanatorij. Iako je to tamo više sličilo odgojnoj ustanovi posebnoga tipa nego lječilištu. Znaš ti na što mislim. Odmah, tijekom prvoga tjedna boravka, kaznili su me jer sam slušao muziku na walkmanu od 15 do 17.30, za vrijeme takozvanih “sati za odmor”. Kako sam mogao znati da muzika iz walkmana može nekom smetati? No uhvatili su me, i ona, Upraviteljica Kiraca, odredila mi je zatvaranje na puna dva dana i dvije noći, u praznu podrumsku prostoriju, s jednim jedinim stolom pribijenim za pod, za koji su me vezali, i s jednim nepodnošljivo jakim reflektorom usmjerenim u moje lice. Možeš li zamisliti, mama, kako mi je bilo, s tom oštrom iglom svjetla usmjerenom u zjenicu, onako do krvi stegnutom debelim užetom, strašno uznemirenom i bespomoćnom u Prokletoj ćeliji, kako su djeca iz sanatorija nazivala tu užasnu prostoriju bez prozora, s tek jednim sićušnim otvorom na željeznim vratima? Prošlo bi možda tek nekoliko sati, a ti više nisi znao grije li vani sunce ili ljudi mirno spavaju usred tišine noći. Poslije -5-
neopisivo dugog vremena netko bi otvorio okance i počeo zuriti u tebe, a ti bi osjećao njegov hladni, posprdni pogled, no nisi mogao vidjeti tko je jer su ti na oči nalegli nekakvi svjetlosni mjehuri zbog stalne agresije reflektora. Tamo, negdje s druge strane, iza toga okanca, iza toga sarkastičnog mučitelja, postojao je svijet u kojem se razgovaralo, kretalo, a ponekad možda čak i smijalo, i taj nelijepi, strogi svijet sanatorija počinjao bi ti se činiti – u usporedbi s ovim ovdje, u Prokletoj ćeliji – lijepim i slobodnim. Da, i slobodnim! A onda, ponovno si u ćeliji, a svjetlost te probada kao krvnikov nož, i to neprestance, dugo, predugo... Dok ne počneš vikati da te oslobode, urlati kao lud, jer lud si već postao, zavijati prepuklim glasom koji si čuo samo još dvaput, dok si se rađao i u kupaonici... Otključavaju se vrata. Čuješ, dolazi Upraviteljica Kiraca, prepoznaješ njen odlučni korak, ali je ne možeš vidjeti od ubojite svjetlosti, prilazi ti i znaš da te prezrivo gleda. Pretpostavljaš da je, kao i obično, u crnim štofanim hlačama i uvijek uredno zakopčanom crnom kaputu, iz kojega oko vrata izviruje i sjaji se bijela kragna netom izglačane košulje. Potom joj čuješ glas. Mamice, ako se netko brinuo za mene od rođenja, to si bila ti! Iako sam te tada onako neugodno iznenadio. Nisi mogla sebi priznati da sam tvoja beba. A kako i bi? Onakva nikakva stvar, prcoljak, pa još sasvim obrasla crnim dlakama, koje su iziritirale tvoj nježni želudac. Mogu zamisliti koliko ti je bilo teško dok si me nosila, a još više kad si me vidjela prvi put – nalik na mokrog štakora, upravo izišlog iz kanalizacije. Čak je i cijenjeni ginekolog, koji ti je s izuzetnim poštovanjem prema neponovljivoj ljepoti tvojoj i tvoje vagine pomogao da rodiš, razrogačio oči kad me -6-
ugledao! Još više kad je čuo moj prvi plač! Znam da su svi u rodilištu bili šokirani tim groznim glasom što nije podsjećao na plač dojenčeta, nego na otegnuto zavijanje bo lesne životinje. Naravno, u to doba nisam bio sposoban pojmiti užas koji sam prilikom rođenja izazvao svojom pojavom i svojim glasom, premda sam deset godina poslije, kad me uhvatio pubertet, shvatio da je taj događaj ostao zabilježen, avaj, u mojoj podsvijesti. Kao i obično, bio sam u kupaonici, promatrajući svoje lice u zrcalu, kao i uvijek, s osjećajem krivnje zbog svoga izgleda, zbog nosine s gnojnim bubuljicama, zbog nadutih usana s bijelim krastama na krajevima, zbog cijeloga tog golemog lica nasađenog na rahitično tijelo pajaca. Gledala su me samo dva svijetla oka, kao oči žutog mačka, ne ugodno neljudska i hladna čak i dok mi je tijelo ispunjavao neobuzdani bijes prema samome sebi. Možda zato što su mi oči bile suhe još otkad sam bio beba, i nakon svih mučnih iskustava što sam ih preživio ostale su bez ijedne suzne kapi. Ali tada, pred zrcalom, kad sam se po tko zna koji put suočio sa svojom ružnoćom, neki neznani poriv iz rahitičnih prsa, neka tužna muka probila se između šupljih zubi i izletjela krikom glasnim, životinjskim, pa još jednim, pa još jednim, te sam počeo zavijati, kleknuvši na pod jer se više nisam mogao pogledati, zavijao sam sasvim sâm u kupaonici. Nasreću, ti nisi bila u stanu, bila si na randevu-kavici sa svojim ljubljenim u Žurnalu, pa nisi mogla čuti moje barbarske pozive upomoć! Oprosti mi, oprosti, majčice, zbog moje ružnoće! Oprosti mi zbog ništavnosti, zbog truleži ovoga ljudskog ploda što se osmjelio nazvati tvojim sinom! -7-
Baš kao tada u kupaonici, sada u Prokletoj ćeliji gušim se od suza, praćenih groznim jecanjem. I tako, Kiraca me upitala, dok sam urlao sav izbezumljen, sav balav, lica umazana suzama i šmrkljima, upitala me strašno mirnim glasom: “Što se dereš toliko?” “Opros... tite... gospo... đice...” Zbog sječiva sadističke svjetlosti nisam mogao vidjeti ništa drugo osim njene tamne siluete. “Nisam ja za tebe gospođica”, prekinula me. “Nego?...” “Nego ste Upraviteljica”, ušmrknuo sam. Trudio sam se zaustaviti suze, ne ispuštati krik iz sebe. Trudio sam se, ali nisam mogao. Lelekao sam i izvan sebe i u sebi te kad sam joj konačno uspio vidjeti oči, kako me ispituju pomnjivo i hladno, ne pokazujući ništa određeno, nikakav osjećaj osim nadmoći, osjetio sam se tako bijedno, tako kažnjeno. “Zaslužio si kaznu, pa je sada izdrži. I nemoj mi tu cmizdriti kao crv!” Kao da je čitala moje balave misli, kao da me tjerala da još jače osjetim osudu, kad sam već bio preslab da bih se obranio od nje. Ali i u tom najnezavidnijem položaju, dakako, kleo sam prokletu Kiracu? A kad je izišla iz ćelije, i dalje ravnodušna i oštra, zaklinjao sam se, po tko zna koji put, da ću se osvetiti! To je cijena koju mučenici naplaćuju svojim mučiteljima. Što može jedan patuljak, jedan Quasimodo poput mene, usred takvoga odvratnog i beskonačnog ponižavanja u kakvo me bacila Kiraca u Prokletoj ćeliji? Kad bih pogledao gore, da se pomolim nebu, bičevalo me umjetno svjetlo reflektora, a kad bih pokušao uzdahnuti, da si barem uzdahom olakšam, uže mi se usijecalo u prsa. Znam, mama, da bi ti i u takvim jezovitim satima odagnala zle misle od sebe i unutarnjim mirom savladala sve nevolje. Ali daleko sam ja od tvoje vrline! Izdržao sam kaznu do kraja, još jedan dan i jednu noć, -8-
iako, kao što sam ti rekao, nisam bio svjestan koliko je vremena prošlo, pa kad su ušli priopćiti mi da je gotovo, kad su mi odvezali prokleto uže, dok sam još uvijek začahuren i preneražen sjedio na stolcu, nemoćan pomaknuti se, iako nisam bio vezan, a vrata su bila otvorena, jednostavno se nisam mogao pomaknuti, kao da sam slijepac, kao da sam glušac, kao da sam umro u tim minutama... Potom sam se pribrao, ustao, izišao iz ćelije, čak nasmiješen, i od toga dana ponašao sam se kao najprimjereniji, najposlušniji štićenik u sanatoriju, iako mi je mozak pakosno radio smišljajući osvetu. Urezalo mi se u sjećanje kako si se u ranom djetinjstvu, što je u mome slučaju bilo još ranije, jer nisam rastao i bio sam pet puta sitniji i zbrčkaniji od svojih vršnjaka, brinula o meni. Bila si razapeta između obveza prema meni i prema svome ljubljenom, ali si uvijek ispijevala balansirati, ne odustajući unatoč svim teškoćama. O, mama draga, i zato sam toliko sretan što si našla čovjeka po svojoj mjeri. Mladog, sposobnog, potentnog! Iako mi je došlo kad si mi ga predstavila, mamice, moram ti ovo priznati, da ga ugrizem za ono lijepo lice. Bio je nepodnošljivo zgodan s onim crnim, živim očima kontea, zubima što su se sjajili kad bi razvukao usta u osmijeh, sa šarmantnom jamicom na bradi. Želio sam zubima razderati onu zavodničku simetriju lica, izujedati je do krvi, izgristi onu njegovu užasnu superiornost pobjedničkoga mladog mužjaka. A što pak da kažem o njegovoj visini! Dotukla me, majko, dotukla! Osjetio sam neodoljiv poriv da mu skratim one duge, elegantne nožurde. Ne samo što sam pomislio na zlo nego sam i odmah počeo planirati kako da mu ga nanesem! -9-
Kod grdobe kakva sam ja i duh se lako kvari te smišlja paklene planove. Naš je stan na petom katu zgrade bez lifta. Znao sam da on, i kad ti dolazi i kad odlazi, kao da leti, prčevit i samodostatan, da ne pazi kamo staje. Dok se sladio, po običaju, tvojim sočnim oblinama, pokidavši ti, priglupo poučen jeftinim filmovima, čipkane crne gaćice, pripremao sam stupicu. Namjestio sam mu sivi konopac na jednoj od stepenica između petoga i četvrtoga kata, čvrsto ga zavezavši za ogradu s jedne i zabivši čavlom u zid s druge strane. Konopac sam postavio dovoljno nisko (nije mi bilo teško!) da ga ne opazi. Znao sam koliko je nelijep osjećaj kad gubiš ravnotežu i cijelo ti opruženo tijelo leti zrakom, a srce ti kuca ludo od straha što će se dogoditi kad padneš. Riječ je o samo nekoliko trenutaka, ali za to kratko vrijeme imao sam veliko zadovoljstvo promatrati kako mu lijepo lice od straha postaje iskrivljeno, izgubljeno i nekako ružno. Pa dajući, opsovao je, zalamatao u prazno i tresnuo na stepenice. Začulo se, posebno glasno, pucanje, kao da netko lomi debelu granu na dva dijela. Sljedećega trenutka zavladala je duboka tišina, ležao je na stepenicama raširenih nogu, jaučući, potom mu se lice iskrivilo kao u nijemom filmu dok je pokušavao sjesti, ali mu je desna noga ostala po strani, s poderanom nogavicom na koljenu, kroz koju je stršila rascvjetana ružičasta potkoljenica, bio je to trenutak začudne tišine u kojem mi je prsa preplavljivala ugodna toplina, a zatim je on vrisnuo, a ti se sjurila prema njemu po stubištu, najbrže, kao da, tobože, i ti letiš, dodirivala si obraz na njegovu antipatičnom licu bijelim rupčićem (pa je zaplakao!), kleknula si pored njega kao milosrdna vila pa ga tješila umilnim i brižnim riječima, - 10 -
cjelivajući ga bez prestanka kao da je ozlijeđeni ptić, a ne odrasli muškarac! Bio sam ponovno razdvojen od tebe. Zarobljen među zidinama svoje čudovišnosti. Povukao sam se u kupaonicu, ali ti nisi ni primijetila da me nema. Bila si zaokupljena ozljedom svoga ljubljenog, ne prestajući trčati oko njega, telefonirajući hitnoj pomoći, prijateljima, smjestila si ga u postelju te milovala i njegovala posvećeno, dok je u meni, i pokraj svih napora da ga spriječim, bjesnio vihor ljubomore! A on je uživao u svojoj ulozi ranjenika, samo da bi ga dvorila danonoćno, podjednako se naslađujući tvojom baršunastom kožom i kulinarskim specijalitetima. Patio sam, crv me izjedao, srce se raspadalo, ali uzalud – bila si prisiljena biti stalno pored njega, i to zbog moje gluposti! Znam, majko, bio sam ti teret još dok sam rastao u tvome trbuhu. Funkcionar, taj moj tobožnji otac, koji se noćima naslađivao tvojim prekrasnim tijelom, besramno te odbacio kad si mu rekla da si trudna. Šutnuo te bez riječi, kao da ti se prije toga nije uvlačio među noge šapćući ti tirade o tome kako ne može bez tebe, taj drkadžija u fotelji, taj koristoljubivi štreber, potpuno se prestravio da ćeš naštetiti njegovoj jebenoj karijeri, taj smrdljivi ljubavnik, pa te ostavio na ulici kao beskućničku skotnu kuju. Koliko je tvoja dobrodušna, elegantna duša patila zbog nepravde! Nosila si torbe prepune enciklopedija. U jednoj ruci od A do Majk, u drugoj od Majm do Ž, po četiri teške, debele enciklopedije u svakoj ruci. I po cijeli dan nosila si ih strmim gradskim sokacima i vraćala se doma oblivena znojem, premorena, da bi zatim, sa svim tim enciklopedijama, skakala po stepenicama zgrade, pet katova gore, pa dolje, pa gore, pa dolje... Ali i pokraj svih tvojih nadljudskih - 11 -
napora uporno ti nisam dopuštao da me se oslobodiš. Zašto ti nisam dopustio da uspiješ? Bili bismo sretniji, i ti i ja. Uživala bi u životu sa svojim ljubljenim, ili svojim ljubljenima, jer, mama, ti si najprivlačnija, najseksipilnija žena koju sam ikada susreo. Zar nisam opažao, od svoga najranijega djetinjstva, kako te muškarci proždiru pogledima? Svim svojim uzbuđenim muškim naježenim ganglijima dobacivali su ti fleševe zavodničkih osmijeha, a oni hrabriji, s podignutom vjeđom, osmjeljivali su se prijeći i na dvosmislenosti. Ali dok bi se njihovi pogledi spuštali prema meni, izraz im se naglo mijenjao – umjesto začaranosti što se povlačila kao trenutačna oseka, na licima im se čitala neskrivena jeza. Koliko sam se tada sramio, mama, sramio sam se što te posramljujem, što te unižavam svojom prisutnošću. Nije mi jasno zašto sada, toliko godina od onoga doga đaja u kupaonici, ponovno imam glupu potrebu za plačem. Oprosti mi, mama, znam da ovo ne sliči plaču normalnog čovjeka, ali ja, ja nikada nisam bio normalan. A nije da nisam pokušao živjeti, naći smisao i tamo gdje je vladao besmisao. Ali nije mi išlo! Evo, nisam uspio čak ni ubiti Kiracu. Iako sam sve isplanirao, kao, uostalom, i s tvojim ljubljenim: vrijeme – ponoć, kad su svi sanatorijski štićenici i bolničari u krevetu, a Kiraca se poslije zadnjeg obilaska vraća u svoju sobu; mjesto – dočekao sam je sakriven iza vrata vecea u mračnom hodniku; sredstvo – dugi šrafciger koji sam ukrao iz garaže dok smo prali, kao dio radne terapije, Kiracin golf. Zaboravio sam samo jedno – da sam nizak! Jer mi je nedostajalo desetak centimetara da zabodem šrafciger kamo sam želio, u njezino srce. Zaboravio sam i da ona - 12 -
nije bilo koja, nego Kiraca Upraviteljica; koju je moj napad malo zbunio, ali je prestrašio nije uopće. Pokretom hitrim i sigurnim, kao da je odavno naučen, zgrabila me za ruku, svinula je i oborila me na pod. Samo sam je ogrebao po slabinama, ona je u međuvremenu stigla dohvatiti metlu oslonjenu o zid pa me njenim drškom svom snagom tresnula po licu. Zavrtjelo mi se u glavi, i jedino što sam osje tio bila je topla krv što mi je oblila lice slijevajući mi se u usta. Onoga što se potom dogodilo sjećam se kao kroz maglu, neki su me pajkani vukli i udarali, neki mi je doktorčić sašio rane na licu bez anestezije, čime me još više poružnio, ako je to uopće moguće, dok mi je neki sudac mrzovoljno dobacio: “S tobom je gotovo, patuljče, sada kusaj ono što si posrao!” Da me pitao jesam li doista bio u sanatoriju i jesam li se doista tamo liječio, ne bih znao odgovoriti. Isto tako, površno se sjećam i da me neki tobožnji odvjetnik branio jer sam žrtva životnih okolnosti što su od mene napravile nemoćan subjekt iracionalnog nasilja, ali sve mi je bilo svejedno; jedino ti moram, mama, priznati, bilo mi je malo krivo što nisi prisustvovala suđenju. Ali kad su mi zatim rekli da si bila na zimskom odmoru u Borovecu, i to sa svojim ljubljenim, ponovno mi je bilo drago što ćeš se barem malo moći odmoriti od svinjarija koje ti priređujem. Ovim povodom zahvali svom ljubljenom što mi je poslao dar. Od osam eura, tako piše na kutiji. Iako sam slagalicu riješio za nekoliko minuta. Onaj puzzle od dvadeset djelića kao da je za prvašiće... Ali nemoj se sekirati, ovdje mi nije tako loše. Zovu ga Popravnim domom za maloljetnike, iako mi sliči na pravi zatvor. Ali nije loše. Iskusio sam da ima sudbina sličnih mojoj, jer ima mladića, znatno ljepših i naočitijih od mene, - 13 -
koji su jednako nesretni... Ćelija ovdje, za razliku od one u Prokletoj, ima prozor. S rešetkama, ali je prozor. Mogu kroz njega vidjeti kako vrijeme prolazi, kad je sunčano, kad je oblačno, kad kiši, kad sniježi, mogu svake noći vidjeti zvijezde, ljenčariti brojeći ih i žvakati kuhane krumpire od večere. Kad se protegnem, mogu iz ćelije čak zir nuti iza domskih zidova, vidjeti ljude i automobile kako prolaze ulicom. Vidim čak i krošnje stabala, jučer su bile prolistale, danas su golih grana... Kažu da je jedina zadaća ovdje ubiti vrijeme, ali ja nemam tih problema. Mogao bih živjeti ovdje, u zatvoru, godinama, a da mi ne bude dosadno. Dani su naizgled dugi, a ustvari, kad bih ih poredao jedan za drugim, skratili bi se. Zadovoljan sam. Hrana je skromna ali redovita, triput dnevno plus marenda. Svako jutro imamo obaveznu fiskulturu u dvorištu. Znaš, kao što kažu, u zdravom tijelu zdrav duh. Možda doista uspijem ojačati tijelo, oblikovati mišiće, pa ću se možda popraviti i iznutra... Koliko ću ostati ovdje? Pa, do dvadesete. Zatim ću biti prisiljen napustiti ovo mjesto, ali ću se snaći. Čuo sam da će mi u slučaju napada na stražara dodati još nekoliko godina, i to u pravom zatvoru. Ti budi mirna. Sada kad si osigurana od moje nepodnošljive blizine red je da se i ti konačno nauživaš ljubavi i malih stvari što život čine ispunjenim... Zamisli, na suđenju je ona Upraviteljica Kiraca, dok je svjedočila, i to, zamisli, tobože u moju obranu, izjavila, bez srama, da sam je napao odvijačem jer me majka nije dovoljno grlila u životu. Čak je spomenula i onog lažnog oca bez jaja, funkcionara. Dakle, postala si takva zbog njega. Još ošamućen od pajkanova udarca i nevješte dok- 14 -
torčićeve intervencije tijekom koje me prvo šivao na živo, a tek me zatim pošpricao nekim sprejem protiv bolova što mi je odrvenio usta, mogao sam samo procijediti: “Niste u pravu, Upraviteljice.” Ona se okrenula, visoka, vitka, bljedunjava, bez šminke: “Oprosti, ništa te nisam razumjela. Jadničak, žao mi ga je, suče.” Toliko sam joj htio uzvratiti, pljusnuti joj istinu u to njezino dvolično lice, ali bio sam pretučen, dok mi je u ušima još uvijek neprekidno zujalo, a koljena su mi se još tresla od pretrpljenoga nasilja, pa sam u cijelom tom bezdanu bola uspio samo pljunuti. Ali ni za pljuvanje nisam imao snage, pa mi se pljuvačka razmazala po iskrivljenim, plavim usnama. Pretpostavljam da sam izgledao grozno, jer je u sudnici zavladao neugodan muk, a pajkan do mene bolno me i gadljivo zgrabio za mišicu, kao što šinter hvata šugavoga psa... Nekako sam umoran, mama. Mnogo stvari dogodilo se u posljednje vrijeme. I ovdje mi je, s te strane, bolje. Imam mir, gotovo se ne opterećujem halucinacijama, grešnim mislima, budim se odmoren, vježbam, hranim se redovito. Obećavaš mi da ćeš me posjećivati. Ali, nemoj me krivo shvatiti, ne moraš to činiti prečesto. Mene tvoja ljubav grije i izdaleka. Dovoljno je da pomislim na tebe, i već osjećam tvoj nježni parfem s ushićenjem s kakvim se ružni bumbar opija kraljevskom ružom. Nosim u sebi tvoj prelijepi hologram i gdje god da sam i gdje god da si ti, nosim te u sebi.
- 15 -
- 156 -
A
leksandar Prokopiev rođen je 1953. u Skopju. Studi rao je u Beogradu na Filološkom fakultetu na Odsje ku književnosti i komparativne književnosti, a u Beogradu i na Sorbonni doktorirao je radom iz područja kompa rativne književnosti i teorije književnosti. Svirao je u kultnom novovalnom rock-bandu VIS Idoli. Predaje u Institutu za makedonsku književnost na Skopskom sve učilištu. Objavio je kratke proze Mladi majstor igre (1983.), ...ili... (1986.) i Plovidba prema jugu (1987.), knjige priča Slovo o zmiji (1992.), Ars amatoria (1998.) i Čovječuljak (2013.), knjige eseja Je li Kalimah bio postmodernist (1994.), Antiuputstva za osobnu upotrebu (1996., 2000.), Putovanja bajke (1997.) i Postmoderni Babilon (2000.), priče za djecu Hajde da napravimo film, zajedno (1997.) te roman Promatrač (2008.). Djela su mu prevedena na engleski, francuski, talijanski, srpski, hrvatski, poljski, bugarski, mađarski, slovenski, albanski, turski i grčki. Prevodi na makedonski sa srpskog, bugarskog, bosanskog, hrvatskog i slovenskog. Između ostalih preveo je djela Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleka Popova i Miljenka Jergovića.
- 157 -
B
orislav Pavlovski rođen je 1950. u Bjelovaru. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i prevoditelj s makedonskoga jezika. Specijalist je za makedonsku književnost i kulturu te teatrologiju. Preveo je tridesetak djela iz makedonske književnosti, znanosti, historiografije, publicistike i medicine. Objavio je tri autorske knjige, tri antologije (jednu s dr. sc. Brankom Hećimovićem), dva manja rječnika (u suradnji) te mnogobrojne rasprave, kritike, eseje, leksikonske i enciklopedijske članke u hrvatskim i inozemnim publikacijama. Medalju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu primio je za svoj znanstveni i pedagoški rad (2000.), a Medalju apostola Pavla Vlade Republike Makedonije (2001.) i Nagradu Zlatni prsten za promicanje makedonske književnosti u inozemstvu. Sveučilište “Sv. Kiril i Metodij” u Skopju dodijelilo mu je 2008. počasni doktorat iz filoloških znanosti. Živi u Zagrebu i Bjelovaru sa suprugom Vanjom i sinom Markom, pjesnikom i prozaistom.
- 158 -
Sadržaj Palčić 5 Zmijica 17 Čovjek s jednim krilom 21 Ples šarenih rupčića 35 Ljudski, previše ljudski 37 Kružno putovanje sjene 47 Božićna priča 51 Marjanova sestrica 65 Lovac 69 Priča o slovu “lj” 87 Zemlja koje nema 91 Lijeva i Desna Češlagija 105 Papradiški 109 Hodočasnik, postolar i budala 119 Čovječuljak 121 Autobajka 139 O autoru O prevoditelju
157 158
- 159 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Kamil Vojnar / Trevillion Images Godina izdanja 2014., rujan (prvo izdanje) Tisak Web 2 tisak, Sv. Nedelja ISBN 978-953-266-583-3 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 160 -
- 161 -
- 162 -