Čovjek bez sudbine by Fraktura

Imre Kertész

Čovjek bez sudbine prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura

Danas nisam bio u školi. Zapravo, otišao sam, no samo zato da bih zamolio razrednika da me pusti kući. Predao sam mu i očevo pismo u kojemu on, pozivajući se na “obiteljske razloge”, moli moje oslobođenje od današnje nastave. Razrednik me pitao koji bi to obiteljski razlog bio. Rekoh mu da su mi oca pozvali na radnu obvezu pa nakon toga više nije zanovijetao. Nisam hitao prema kući, već u našu radnju. Otac je rekao da će me tamo čekati. Još je dometnuo neka požurim, jer će me možda zatrebati. Uostalom, zbog toga me i izvadio iz škole. Odnosno, kako bi me “tog posljednjeg dana, prije nego što se otrgne od kuće, vidio uza se”; to je, istina, rekao u nekoj drugoj zgodi. Kazao je to mojoj majci, koliko se sjećam, kada ju je jutros zvao telefonom. Naime, danas je četvrtak, a kao što se zna, moje današnje, kao i nedjeljno poslijepodne, strogo uzevši, pripadaju majci. Međutim, otac joj je bio dao do znanja da: – Danas nisam u mogućnosti Gyurku prepustiti tebi – i tada je uslijedilo ono obrazloženje. No možda ipak i nije. Jutros sam, zbog noćašnje zračne uzbune, bio nešto pospaniji pa se možda i ne sjećam najbolje. 5

Međutim, posve sam siguran da je otac to bio rekao. Ako ne mami, onda nekome drugom. Nekoliko sam riječi progovorio s mamom, no više se ne sjećam što. Vjerujem da se malo naljutila na mene jer sam bio prisiljen biti toliko kratak s njom. Zbog očeve nazočnosti, a uz to, danas se ipak moram trsiti da udovoljim njegovoj volji. Bio sam već napola na izlasku iz kuće kada mi je u predsoblju i maćeha uputila nekoliko povjerljivih riječi, onako u četiri oka. Nada se, rekla je, da na ovaj, za sve nas toliko tužan dan “može računati i na moje odgovarajuće ponašanje”. Nisam znao što bih joj na to rekao pa nisam rekao ništa. No, ona je moju šutnju valjda pogrešno shvatila, jer je odmah nastavila otprilike s time da svojom preporukom nije htjela dirati u moju osjetljivost, što bi, zna to ona, ionako bilo suvišno. Jer, ona to ne dvoji, tako se bila izrazila, da sam ja ipak veliki dečko u petnaestoj godini, sposoban shvatiti težinu udarca koji nas je pogodio. Kimnuo sam. Očito, bila je i time zadovoljna. I rukom je krenula prema meni pa sam se već pobojao da će me htjeti čak i zagrliti. No, ipak nije to učinila, tek je duboko uzdahnula dugim, titravim dahom. Opazih da joj se oči vlaže. Bilo je neugodno. Zatim krenuh. Put od škole do našega dućana prošao sam pješice. Unatoč početku proljeća, jutro je bilo bistro i mlačno. Mogao sam se čak i raskopčati, no ipak sam se predomislio: na laganome vjetru u prsa krilo bi se kaputa moglo izokrenuti i prekriti moju žutu zvijezdu, što bi bilo nepropisno. U ponekim stvarima moram već postupati nešto obazrivije. Naš je drvarski podrum u blizini, u sporednoj ulici. U polutamu 6

vode strme stube. Oca sam i maćehu našao u kancelariji, uskoj, osvijetljenoj staklenoj krletci nalik akvariju, na dnu stuba. S njima je bio i gospodin Sütő kojega poznajem još od onda kada je bio knjigovođom u našoj službi, pa i upraviteljem onoga našeg skladišta pod vedrim nebom, koje je u međuvremenu i otkupio od nas. Barem to mi tako kažemo. Naime, kako su gospodinu Sütőu u rasnome pogledu sve ovce na broju i ne nosi žutu zvijezdu – a tu se, koliko ja znam, zapravo radi tek o nekoj poslovnoj varci ili dosjetci – on se za naša tamošnja dobra brine tako da se mi ipak ne moramo u cijelosti odreći prihoda. Ipak sam ga ponešto drukčije pozdravljao nego bilo kada prije; uostalom, on je sada u nekom smislu dospio iznad nas, a i moji su postali pažljiviji prema njemu. A on je upravo sada, kao da se ništa nije dogodilo, bio još ustrajniji u oslovljavanju mojega oca s “gospodine šefe”, maćehe s “draga milostiva gospođo”, a ni rukoljub nikada ne bi propustio. Pa i mene je dočekivao u starome, šaljivom tonu. Nije ni primjećivao moju žutu zvijezdu. Ostao sam tamo gdje sam se zatekao. Stajao sam uz vrata, a oni su nastavili tamo gdje su zbog mojega dolaska stali. Činilo mi se kao da sam ih prekinuo u nekim pregovorima. Isprva nisam ni shvaćao o čemu govore. Na tren sam sklopio oči, jer mi je od vanjskoga, jakog sunca još titralo pred očima. Tada je otac rekao nešto na što sam otvorio oči: gospodine Sütő. A na njegovu su okruglome, smeđe toniranom licu, između tankih brčića i prednja dva malo razmaknuta široka, bijela zuba, skakali sunčevi krugovi poput rasprsnutih čireva. Sljedeću je rečenicu opet izgovorio moj otac, a u njoj je bilo riječi o nekoj “robi”, 7

za koju “bi bilo najbolje” da je gospodin Sütő “odmah ponese sa sobom”. Gospodin se Sütő nije protivio; tada je otac iz ladice pisaćega stola izvukao paketić zamotan u svileni papir i zavezan tankom uzicom. Tek sam sada shvatio o kojoj se zapravo robi radi, jer sam paket odmah prepoznao po njegovu pljosnatom obliku; u njemu je bila kutija. A u kutiji naš važniji nakit i tome slične stvari. Dapače, mislim da su je upravo zbog mene, kako je ja ne bih prepoznao, zvali “robom”. A gospodin ju je Sütő odmah spustio u torbu sa spisima. Potom se među njima odmah zametnula mala prepirka: naime, gospodin Sütő je izvadio svoje nalivpero i na svaki je način mome ocu želio dati “potvrdu” o “robi”. Dugo je tvrdoglavio, no otac mu je govorio neka ne bude “djetinjast” te da “među njima za takvo što nema potrebe”. Uočio sam da je to gospodinu Sütőu bilo jako drago. – Znam ja, gospodine šefe, da imate u mene povjerenja, rekao je odmah, no u praktičnome životu sve ima svoj red i formu. Čak je i maćehu bio zvao u pomoć: – Zar ne, milostiva gospođo? No ona je s umornim osmijehom na usnama rekla nešto kao da bi ona odgovarajuće rješavanje toga pitanja prepustila muškarcima. Stvar mi je pomalo dosađivala. Napokon je odložio nalivpero, zatim su počeli prežvakavati pitanje našega ovdašnjeg skladišta: što učiniti s tolikom količinom dasaka u njemu. Čuo sam oca kako govori da moraju požuriti prije nego što vlast “možda stavi ruku na dućan”, te je još zamolio gospodina Sütőa neka sa svojim poslovnim iskustvom i stručnim znanjem u tim stvarima bude mojoj maćehi od pomoći. Obraćajući joj se gospodin je Sütő odmah izjavio: 8

– Pa to se podrazumijeva, milostiva gospođo. Uostalom, bit ćemo stalno u vezi, radi obračuna. Mislim da je govorio o skladištu koje je on držao. Naposljetku se počeo i opraštati. Dugo je, potištena lica, tresao očevu ruku. Uz to, bio je mišljenja da “u ovome trenutku nije ni umjesno mnogo govoriti” pa je zato ocu poželio uputiti tek kratak oproštaj: – Do što skorijega viđenja, gospodine šefe. Otac mu je s malim, kosim osmijehom odvratio: – Nadajmo se tome, gospodine Sütő. U to je moja maćeha otvorila svoju torbicu, izvukla rupčić i podignula ga ravno do očiju. U grlu su joj mrmorili čudni zvuci. Nastala je tišina, situacija je bila jako mučna, već sam pomislio da bih i ja trebao nešto učiniti. Sve mi se ovo naglo događalo, pa mi ništa pametno nije padalo na pamet. Stvar je vidljivo uznemirila i gospodina Sütőa: – No, milostiva gospođo, rekao je, to se ne smije. Zbilja ne. Doimao se pomalo uplašenim. Sagnuo se i usta su mu gotovo pala na maćehinu ruku u nastojanju da na njoj izvrše uobičajen rukoljub. Zatim je srnuo prema vratima, a meni je jedva preostalo toliko vremena da pred njim odskočim s puta. Od mene se zaboravio oprostiti. Nakon odlaska još se dugo čulo njegovo teško koračanje daskama stubišta. Poslije duge šutnje otac je rekao: – Dakle, za toliko smo lakši. Na što se maćeha, još koprenasta glasa, zapitala nije li ipak otac od gospodina Sütőa trebao prihvatiti onu ponuđenu potvrdu. No, otac je odgovorio da takve potvrde nemaju nikakvu “praktičnu vrijednost”, a osim toga, možda bi je bilo opasnije skrivati čak i od same kutije. I objasnio joj je da smo sada “prisiljeni sve staviti na jednu kartu”, a po njemu sada u gospodina Sütőa imamo potpuno povjerenje, već i stoga što za nas u ovome trenutku ne postoji nikakvo dru9

go rješenje. Na to je maćeha zašutjela, a nakon toga primijetila da bi se ona, premda bi otac mogao biti u pravu, “s takvom potvrdom u ruci” ipak osjećala sigurnijom. Međutim, nije bila u stanju objasniti zašto. Tada ju je otac počeo požurivati, neka se sada prime posla koji ih još čeka, jer, kako je rekao, vrijeme ide. Naime, želio joj je predati poslovne knjige, jer će se ona odsada morati snaći u njima i bez njega pa ni radnja ne smije prestati poslovati zbog toga što će on biti u radnome logoru. U međuvremenu je i sa mnom razmijenio nekoliko letimičnih riječi. Pitao me jesu li me glatko pustili iz škole i tako dalje. Napokon, rekao je, neka sjednem i neka budem tih dok oni ne posvršavaju poslove s knjigama. Međutim, to je dugo potrajalo. Neko sam se vrijeme trsio biti strpljiv, nastojao misliti na oca, točnije na to kako će on sutra otići a da ga nakon toga vjerojatno dugo neću vidjeti; no za neko me vrijeme ta misao počela zbilja umarati, i tada sam se, jer ništa drugo nisam mogao učiniti za oca, počeo dosađivati. I sjedenje me jako umorilo, pa sam tek tako da se dogodi neka promjena, ustao i popio malo vode iz slavine. Ništa mi nisu rekli. Potom sam jednom otišao i otraga, među daske, obaviti malu nuždu. Kada sam se vratio, oprao sam ruke iznad zahrđala umivaonika iskrivljene školjke, zatim sam raspakirao užinu iz školske torbe, pojeo je i popio još malo vode iz slavine. I ništa mi nisu rekli. Sjeo sam natrag na svoje mjesto. Potom sam se strahovito dosađivao, još dugo, dugo. Već je i podne bilo prošlo kada smo se popeli do ulice. Opet mi je titralo pred očima, no sada mi je smetalo svjet10

lo. Otac je dugo petljao s ključanicama tih dviju velikih, sivih željeznih brava, a na tren mi se učinilo čak i namjerno. Zatim je ključeve dao maćehi, naime, on ih više neće trebati. Znamo to jer je tako rekao. Maćeha je opet otvorila torbicu, već sam se pobojao da je to zbog rupčića, međutim, samo je ključeve skrila u nju. Žurno smo krenuli. Isprva sam mislio da idemo kući, međutim ne, najprije smo išli u kupnju. Maćeha je imala opširnu listu stvari koje ocu mogu zatrebati u radnome logoru. Dio ih je već jučer i nabavila. A sada bismo se trebali potruditi za ostalo. Bilo je mrvicu nelagodno hodati s njima, ovako utroje, a pritom sve troje sa žutom zvijezdom. Kada sam sâm, stvar me čak i zabavlja. No ovako, s njima, ona je donekle uznemiravajuća. Ne bih znao objasniti zašto. Poslije više ni na to nisam obraćao pozornost. U trgovinama je svugdje bila gužva, jedino u onoj gdje smo kupovali naprtnjaču nije; tamo smo bili jedini kupci. Zrak je bio posve zasićen vonjem prepariranoga platna koji nadražuje nos. Trgovac, požutjeli starčić s niskom blještavih umjetnih zuba i navlakom na jednoj podlaktici, bio je ljubazan, kao i njegova debela žena. Na pult je, ispred nas, naslagao mnoštvo različite robe. Uočio sam da trgovac staricu oslovljava sa “sine” te da uvijek nju šalje po novi artikl. Poznavao sam tu radnju od prije, jer je nedaleko naše kuće, međutim, još nikada nisam ušao u nju. Ona je neka vrsta trgovine sportskim potrepštinama, no tu prodaju i druge stvari. Najnovije imaju i žutu zvijezdu vlastite domaće izrade, a sada u pitanju žute tkanine, naravno, vlada velika nestašica. (Maćeha se na vrijeme pobrinula za količinu koja je nama bila dostatna.) Ako se ne varam, upravo je njihovo 11

iznašašće bilo napinjanje tkanine na neku kartonsku podlogu, a time je zvijezda mnogo elegantnija, ni krakovi joj nisu tako smiješno neuredno krojeni kao što se to vidi kod drugih sličnih proizvoda iz kućne radinosti. Uočio sam da im prsa krasi upravo njihova vlastita roba. Što je djelovalo kao da ih nose jedino zato da bi kod drugih poticali volju za kupnjom. No, već stiže i starica s novom ponudom. Trgovac nas je bio pitao, ali to se događalo ipak prije, obavlja li se nabavka radi odlaska na radnu obvezu? Potvrdnu riječ “da” izgovorila je maćeha. Starac je kimnuo tužno. Čak je i uzdigao ostarjelu, staračkim mrljama prošaranu ruku, a zatim ju je ipak u znak žaljenja, spustio ispred sebe na pult. Tada mu je maćeha spomenula da bismo trebali i naprtnjaču te se raspitala, drže li oni uopće takve stvari. Starac je ustuknuo na tren, a zatim je rekao: – Za vas će se naći. A ženi je dobacio: “Sine, donesi za gospodina jednu iz skladišta!” I naprtnjača se pokazala posve odgovarajućom. Međutim, trgovac je poslao ženu po još neke stvari koje su po njegovom sudu “ocu bile neophodne tamo gdje će se otputiti”. Općenito nam se obraćao vrlo obzirno i sućutno te nastojao izbjeći uporabu izraza kao što je “radna obveza”. Pokazivao je same korisne stvari, posudu za jelo koja se hermetički zatvara, džepni nožić s različitim dodatcima u koricama, torbicu koja se nosi preko ramena i tome slične, kakve su, kako je spomenuo, ljudi “u sličnim okolnostima” znali tražiti kod njega. Maćeha je ocu kupila i taj džepni nožić. I meni se dopadao. A kada smo već sve nabavili, trgovac je supruzi doviknuo: “Kasa!” Na to je starica svoje u crnu haljinu skriveno meko tijelo s mukom stisnula između blagajničkoga stroja i ta12

peciranoga stolca s naslonom za ruke. Trgovac nas je ispratio sve do vrata. Tamo je rekao da bi “volio da mu se i drugi put ukaže čast”, a zatim je, nagnuvši se ocu s povjerenjem, tiho dodao: “Onako kako nas dvojica mislimo, naime, vaše gospodstvo i ja”. Napokon smo zbilja krenuli kući. Stanujemo u velikoj najamnoj zgradi, blizu trga, tamo gdje je i tramvajsko stajalište. Već smo stigli na kat kada se maćeha sjetila da je danas zaboravila kupiti kruh na točkice. Ja sam se morao vratiti do pekarnice. U radnju sam ušao tek nakon nešto stajanja u repu. Prvo sam morao doći pred plavušu bujnoga poprsja, pekarevu suprugu. Naime, tek kada bi ona izrezala odgovarajući kvadratić s kartice za kruh, moglo se dalje do pekara koji je mjerio kruhove. On mi nije ni odgovorio na pozdrav, jer ne podnosi Židove, što cijela okolina već zna. Zato mi je i dobacio nekoliko deka lakši komad kruha. Međutim, čuo sam i to kako upravo na taj način prikuplja viškove od glavarina. A na neki sam način iz njegova ljutitoga pogleda i spretnog okreta u sekundi shvatio ispravnost tijeka njegovih misli, ali i to zašto ne voli Židove: pa on bi se morao suočiti s neugodom da ih zapravo stalno vara. Uostalom, sada postupa sukladno vlastitu uvjerenju, a njegovim postupcima upravlja istinitost misli, što je samo po sebi, moram priznati, ipak nešto posve drugo. Iz pekarnice sam požurio kući, jer sam poprilično ogladnio pa sam zato bio spreman s Annamárijom zastati tek na trenutak: onda kad sam se uputio stubama prema gore, a ona skakutala prema dolje. Stanuje na našem katu kod Steinerovih s kojima se znamo sastajati kod Fleischmannovih, 13

odnedavna čak svake večeri. Prije baš i nismo vodili previše računa o susjedstvu. Međutim sada, kad se saznalo da smo pripadnici iste rase, to ipak zavređuje male večernje razmjene mišljenja, napose o našim izgledima. A nas dvoje dotle razgovaramo o drugim stvarima, pa sam tako saznao da su joj Steinerovi samo ujak i ujna. Naime, roditelji su joj pred rastavom pa kako se oko nje još uvijek nisu uspjeli nagoditi, odlučili su neka bude tu, gdje nije ni kod jednoga od njih dvoje. Iz istih je razloga prije bila u internatu, kao što sam uostalom bio i ja. I ona ima četrnaest godina kao i ja, otprilike. Ima dugi vrat. Ispod žute zvijezde naziru joj se brežuljci grudi. I nju su poslali u pekarnicu. A željela je također saznati jesam li raspoložen za popodnevni remi, u četvero, s njom i s onim dvjema sestrama? One stanuju kat iznad nas. Annamária s njima njeguje prijateljstvo, a ja ih poznajem tek letimično, s hodnika ili iz podruma kamo se sklanjamo za trajanja zračne uzbune. Mlađa se doima negdje između jedanaeste i dvanaeste. A starija je, tako sam čuo od Annamárije, njezina vršnjakinja. Katkada je i viđam iz naše dvorišne sobe kako žurno dolazi ili odlazi, hodnikom preko puta. Sreo sam je već nekoliko puta i u veži, licem u lice. Pa sada bih je mogao i pobliže upoznati, pomislio sam, što bih zapravo i volio. No iste mi je sekunde pao na pamet i otac. Zato sam rekao djevojci da ne bih danas, naime, oca su mi pozvali. Tada se i ona odmah sjetila da je kod kuće od ujaka čula nešto o slučaju mojega oca. I još je primijetila: – Naravno. Malo smo šutjeli. Zatim je upitala: – A sutra? Međutim, ja sam rekao: – Radije prekosutra. Pa sam još i tome dometnuo: – Možda.

Kad sam se vratio kući oca sam i maćehu zatekao već za stolom. Dok se angažirala oko mojega tanjura, maćeha me upitala jesam li gladan. – Strahovito, rekao sam na mah, ni ne misleći ni na što drugo, naime, stvari su doista tako i stajale. Napunila mi je tanjur do vrha, a na svoj je jedva što stavila. Nisam to ni primijetio, nego ju je otac bio upitao: Zašto? Odgovorila je nešto kako u ovome trenutku njezin želudac ne bi bio u stanju primiti bilo kakvo jelo, a tada sam već i ja uvidio svoju grešku. Istina, otac nije odobravao njezin postupak. Objašnjavao joj je da ona ne smije klonuti, baš sada kada su njezina snaga i izdržljivost osobito potrebne. Maćeha nije ništa odgovorila, međutim, ipak sam čuo nešto, a kada sam podigao pogled, shvatio sam i što: ona je plakala. Opet je bilo vrlo mučno i nastojao sam gledati samo u svoj tanjur. Ipak sam uhvatio očev pokret kako pruža ruku za njezinom. Nakon minutu čulo se jedino to kako su utihnuli i kada sam oprezno digao pogled prema njima, vidio sam kako sjede, drže se za ruke i gledaju snažno, onako kako se gledaju samo žena i muškarac. Što nikada nisam volio, a i sada me uznemirilo. Premda mislim da je to u osnovi posve prirodna stvar. Ipak, nisam to volio. Ne znam zašto. Bilo mi je odmah lakše kada su opet počeli razgovarati. Ponovno je spomenut i gospodin Sütő, nakratko, kao i kutijica i ono drugo naše skladište; čuo sam oca kako ga umiruje spoznaja, tako je rekao, da su “te stvari u dobrim rukama”. I maćeha se slagala s njim glede te umirujuće činjenice, premda je opet načela pitanje tih “osiguranja”, formulirajući ga otprilike kao da su ona zasad ipak temeljena na riječima povjerenja, a veliko je pitanje jesu li one dovoljne. Otac je slegnuo rame-

nom i rekao da nema više nikakve garancije ni za što, ne samo u poslovnome svijetu, već ni “na ostalim područjima života”. Maćeha se uz dubok, kidajući uzdah složila s njim, požalila što je uopće spominjala te stvari i molila oca neka ne govori tako i neka ne misli ni na što. A on je počeo razmišljati o tome kako će maćeha imati velike brige koje će je pritisnuti usred tako teških vremena, bez njega, samu; a maćeha je odgovorila da ona neće biti sama jer tu sam uz nju i ja. Nas dvoje ćemo, nastavila je, čuvati jedno drugo dok se otac ne vrati. I mene je pitala, okrenuvši ponešto iskošenu glavu prema meni, hoće li tome biti tako? Smiješila se, no usne su joj se ipak tresle. Bit će, rekao sam. I otac me pogledao, oči su mu bile vlažne. Nekako me to pogodilo, a ja sam, kako bih još nešto učinio za njega, odgurnuo svoj tanjur. Primijetio je i upitao zašto to činim. – Nemam teka, rekao sam. To mu je bilo, uočio sam, vrlo drago, pa mi je pomilovao glavu. A od tog me dodira danas prvi put nešto guši u grlu; nije to plač već neka vrsta zazora. Više bih volio da otac više nije tu. Dosta je to ružan osjećaj, no toliko sam ga jasno osjećao, da s njim u vezi na drugo nisam ni mogao misliti, a to me u tom trenutku posve zbrkalo. Odmah zatim mogao bih zaplakati, međutim nisam za to imao vremena jer su već i gosti pristizali. Maćeha ih je maloprije spominjala; doći će najuži krug obitelji, tako je rekla. A na neku je očevu gestu dodala: – Pa jedino što žele, jest oprostiti se s tobom. Što je posve prirodno. A već su zvonili: stigla je maćehina sestra i njihova majka. Uskoro i očevi roditelji, stigli su dakle i djed i baka. Baku smo odmah žurno posjeli na kanape, jer stvari s njom 16

stoje tako da jedva što vidi čak i kroz te naočale koje su deblje i od povećala, a i gluha je gotovo u jednakoj mjeri. Međutim, želi sudjelovati, dapače, čak i pomagati u zbivanjima koja je okružuju. S njom je katkada i previše posla, jer joj se s jedne strane mora neprestance vikati na uho kako bi bila upućena u razvoj događaja, a s druge strane spretno je sprječavati da se u njih upliće, jer njezina nastojanja uzrokuju jedino još veću zbrku. Maćehina je mama stigla u ratobornom šeširu stožastoga oblika s obodom koji je sprijeda imao čak i koso ubodeno pero. Ubrzo ga je skinula pa se pokazala njezina lijepa, prorijeđena i snježnobijela kosa češljana u tanku pletenicu, skupljenu u grintavu punđu. Lice joj je usko i žuto, a oči velike i tamne, s vrata joj vise dva uvenula kožna režnja pa stoga nalikuje nekom jako pametnomu, profinjenom lovačkom psu. Glava joj se neprestano lagano trese. Nju je zapala zadaća pakiranja očeve naprtnjače, jer se ona u te poslove, navodno, neobično dobro razumije. Odmah se primila posla, slijedeći popis koji joj je maćeha bila uručila. Od maćehine sestre nije bilo nikakve koristi. Puno je starija od moje maćehe, a lice joj je nalik začuđenoj lutki. Neizmjerno je puno brbljala, pa plakala, i sve izgrlila. I ja sam se jedva oslobodio njezinih prsa mekoga dodira, koja su mirisala na puder. Kada je sjela, sve se meso njezina tijela sručilo na kratka bedra. A sada bih trebao nešto reći i o djedu. On je ostao stajati uz bakin kanape, i slušao je njezine prigovore strpljivo, nepomična lica. Ona se isprva rasplakala zbog tate, međutim zbog vlastitih nevolja tu je brigu s vremenom i zaboravila. Glava ju je boljela, žalila se na buku i 17

mrmorenja u ušima što dolazi od visokoga krvnoga tlaka. Djed je na to bio naučen; više joj nije ni odgovarao. Međutim, nije se ni micao od nje, sve do kraja. Nisam mu nijednom čuo glas, no koliko god puta mi je pogled pao prema njemu, uvijek sam ga vidio u tom kutu koji je postajao sve mračnijim, a kako je popodne odmicalo, nešto slabašnoga žućkastog svjetla ležalo je još samo na njegovu ogoljelu čelu i na krivulji nosa, a očne su mu duplje i donji dio lica tonuli u sve dublju sjenu. Tek su bljeskovi tih sitnih očiju jasno pokazivali kako on ipak prati, neprimjetno, svaki pokret u sobi. Uto je stigla i maćehina sestrična s mužem. Njega sam oslovljavao sa stric Vili, jer to mu je ime. Ima neku laganu grešku u hodanju, zato na jednoj nozi nosi cipelu s podebljanim đonom; međutim, baš tome zahvaljuje i povlasticu da ne mora poći u radni logor. Glava mu je kruškolika, odozgo je široka, ispupčena i ćelava, a dolje, prema obrazima i bradi, sve tanja. U obitelji štuju njegovo mišljenje, jer se prije nego što je otvorio agenciju za klađenje na konjske trke, bavio i novinarstvom. I sada nas je smjesta želio izvijestiti o zanimljivim vijestima koje je crpio iz “povjerljivih izvora” i nazivao ih “apsolutno vjerodostojnima”. Zavalio se u fotelju, slaba mu je noga ostala nepomično ispružena, suhim je zveketom protrljao ruke, dajući nam time na znanje kako se “glede našega položaja vrlo brzo očekuje korjenit zaokret” jer, kao zna se, “posredovanjem neutralnih” započeli su “tajni pregovori” o nama “između Nijemaca i savezničkih sila”. Zapravo Nijemci su, tako je stric Vili bio rastumačio, “i sami postali svjesni svoje beznadne situacije na ratištima”. Bio je mišljenja kako smo im mi, “budimpeštanski Židovi”, u stvari 18

silno “dobrodošli” u nastojanjima “da iskamče korist od saveznika radi svoje kože”, a oni će za nas svakako učiniti sve što je moguće; i tu je bio spomenuo jedan, po njemu “važan faktor” za koji zna još iz vremena kada je bio novinarom, a koji je nazivao “svjetskim javnim mnijenjem”; a njega su, kako je rekao, “potresla” zbivanja koja nam se događaju. Naravno, to cjenjkanje je vrlo oštro, i dodao je, to objašnjava trenutačnu oštrinu postupanja protiv nas; međutim to su samo prirodni tokovi “velike igre u kojoj smo mi zapravo samo sredstvo u međunarodnim ucjenjivačkim manevrima nezamislivih razmjera”. A rekao je još i to da on jako dobro zna i za ono što se u međuvremenu “odvija iza kulisa”, i da sve to smatra prije svega “dojmljivim blefom” u službi postizanja još više cijene, pa nas zato moli za još malo strpljenja “dok se događanja ne razviju u potpunosti”. Na to ga je otac upitao očekuje li se to možda već do sutra, te može li on svoj poziv smatrati “tek običnim blefom”, dapače, sutra se možda ni ne bi trebao javiti na prisilni rad. – No ne, dakako, još ne, glasio je njegov odgovor. Međutim, rekao je još i to da je on posve miran glede toga da će moj otac vrlo brzo biti opet kod kuće. – Mi smo sada u dvanaestome satu, reče neprestano trljajući ruke. Još je dometnuo: – Da sam ikada, u bilo koju drugu svoju prognozu bio toliko siguran kao što sam u ovu, tada ne bih bio ovako dekintiran kao što jesam! Nakanio je nastaviti, no maćeha i njezina majka su upravo završile pakiranje naprtnjače pa je otac ustao kako bi isprobao njezinu težinu. Posljednji je stigao stric Lajos, maćehin najstariji brat. U našoj obitelji on obnaša vrlo važnu čast, premda ne bih mo19

gao posve točno odrediti koju. Odmah je poželio s ocem razgovarati, u četiri oka. Razaznao sam da to oca donekle i nervira; zato je, premda vrlo obazrivo, nastojao što brže završiti s njim. Zatim je iznenada uzeo mene u obradu. Rekao mi je kako bi htio sa mnom “malo porazgovarati”. Odvukao me u zabačeni kutak sobe, postavio ispred jednoga ormara, sučelice sebi. Počeo je time da će nas, kao što znam, “sutra moj otac napustiti”. Rekao sam da znam. Potom je želio čuti, hoće li mi nedostajati očeva nazočnost. Premda me pitanje pomalo nerviralo, rekao sam mu: – Naravno. I, kako mi se to učinilo premalim, odmah sam dometnuo: – Jako. Na to je dugo-dugo kimao glavom, a lice mu je bilo tužno. Poslije sam od njega čuo neke zanimljive i iznenađujuće stvari. Primjerice i to, kako ono stanovito razdoblje mojega života, za koje je rekao da su “bezbrižne i sretne godine djetinjstva”, ovim današnjim, tužnim danom, eto, za mene završava. O čemu vjerojatno u toj formi, rekao je, još nisam ni razmišljao. Nisam, priznao sam. No, vjerojatno, njegove riječi, reče, kod mene ipak ne izazivaju neko osobito iznenađenje. Ne, rekoh opet. Tada mi je dao do znanja da će očevim odlaskom maćeha ostati bez oslonca i, premda će “nas obitelj stalno držati na oku”, ipak, odsada ću joj ja biti glavnom potporom. Da, doista ću, reče, prije vremena spoznati “što je briga i što je odricanje”. Jer, odsada mi, očito, više neće ići u životu tako dobro kao dosad, što mi niti ne želi tajiti, naime, sa mnom sada ionako razgovara “na način odraslih”. – A od ovoga trenutka, kazao mi je, i ti dijeliš zajednički židovski usud, što je zatim i opširnije pojašnjavao, spomenuvši kako ta sudbina zapravo znači “nepresta20

ne progone koji traju tisućljećima”, a koje, međutim, Židovi “moraju prihvatiti skrušeno i s požrtvovnom strpljivošću” zato što im je zbog davnašnjih grijeha Bog tako odredio, i stoga se jedino od Njega mogu nadati odrješenju. No, On dotle od nas i u ovome teškom položaju i na mjestu koje nam je upravo On odredio očekuje ustrajnost, “sukladno našim moćima i sposobnostima”. Ubuduće, primjerice, saznah također od njega, moram biti ustrajan u ulozi glave obitelji. I raspitivao se, osjećam li za to u sebi dovoljno snage i spremnosti. Premda nisam posve razumio njegovu misaonu crtu koja nas je dovela do ovih pitanja, osobito ne ono što je rekao o Židovima, o grijesima, pa i o Bogu, ipak su me se njegove riječi nekako dojmile. I tako sam izgovorio ono: “Da”. Doimao se zadovoljnim. “Pravilno”, reče. Znao je on oduvijek da sam razuman dečko koji raspolaže “dubokim osjećajima i ozbiljnom spoznajom o odgovornosti”, što je za njega, otkrile su to njegove riječi, usred tolikih nedaća, u stanovitoj mjeri čak i utješno. I tada me prstima, koje su s vanjske strane prekrivali buseni dlačica, a s unutarnje strane lagana sluzavost, primio za bradu i lagano mi podigao lice i prozborio tihim, pomalo drhtavim glasom: – Tvoj se otac sprema na veliko putovanje. Jesi li se pomolio za njega? U pogledu mu je bilo neke strogosti, a to je u meni probudilo mučan osjećaj propusta naspram oca, valjda zato što se toga sam ne bih ni sjetio. A sada kada sam potaknut, djeluje mi to poput tereta, neke vrste duga, i, kako bih ga se riješio, priznao sam mu: – Nisam. – Pođi sa mnom, reče. Morao sam ga otpratiti u našu dvorišnu sobu. Tamo smo molili, okruženi s nekoliko komada pohabana pokućstva, 21

stvari izvan uporabe. Prvo je stric Lajos pričvrstio okruglu, svilenkasto-blistajuću crnu kapu na onu stražnju točku svoje glave gdje mu sve rjeđa siva kosa ostavlja malenu čistinu. I ja sam morao iz predsoblja donijeti svoju. Zatim je iz unutrašnjosti kaputa izvukao knjižicu uvezanu u crno s crvenim obrubom, a naočale iz gornjega džepa. Počeo je čitati molitvu, a ja sam morao ponavljati onaj dio teksta za koji je on bio odmakao ispred mene. Isprva je išlo dobro, no ubrzo me taj posao počeo umarati, a smetalo me donekle i to što ni riječi ne razumijem od toga što upravo govorimo Bogu; naime, mi smo se Njemu obraćali na hebrejskome, a ja taj jezik ne poznajem. I kako bih ga ipak donekle mogao pratiti, bio sam prisiljen neprestance promatrati pokrete usana strica Lajosa, pa je naposljetku od svega toga u meni ostala slika tih mesnatih usana u vlažnome, grčevitom pokretu i nerazumljiv lagani šum nekog stranog jezika na kojemu smo mrmorili. I još jedna slika, ona koju sam ugledao kroz prozor, iznad ramena strica Lajosa: vanjskim je hodnikom kat iznad i nasuprot nas žurnim korakom prema njihovu stanu upravo prolazila ona starija sestra. Mislim da sam se tada bio mrvicu i zabunio u tekstu. Međutim, na kraju se molitve stric Lajos doimao zadovoljnim, a izraz lica mu je bio takav da sam gotovo i sam počeo vjerovati da smo stvarno nešto i obavili u korist očeve stvari. I zbilja je nedvojbeno bilo bolje nego maloprije, s onim osjećajem stanovitoga tereta, duga i očekivanja. Vratili smo se u sobu prema ulici. U suton. Sparna i plavičasta večer ostala je vani, pred netom zatvorenim prozorskim krilima s nalijepljenim papirima za zamračenje u 22

doba zračnih uzbuna. Tako smo ostali stisnuti u sobi. Žamor me umarao. Dim cigareta počeo mi je izjedati oči. Morao sam češće zijevnuti. Maćehina je mama postavila stol. Našu je večeru sama bila donijela u ručnoj torbi. Nabavila je i meso, na crno. O tome je pričala prije, odmah po dolasku. Tada joj je otac i platio, iz svoje kožne lisnice. Već smo svi sjedili za večerom kada su pristigli gospoda Steiner i Fleischmann. I oni su se željeli oprostiti s mojim ocem. Gospodin Steiner je odmah najavio “neka se nitko ne da smetati”. – Ja sam Steiner, rekao je, i molim vas, samo izvolite, sjednite. Na nogama je i sada imao ofucane papuče, trbuh mu se nadimao ispod raskopčanoga prsluka, a u ustima je imao vječni batrljak cigare lošega vonja. Glava mu je velika i crvena, pa na njoj posve neobično djeluje frizura s dječjim razdjeljkom. Gospodin se Fleischmann pored njega gotovo izgubio, jer je sitan, njegovane vanjštine, kosa mu je bijela, koža sivkasta, naočale su mu poput sovinih, a po izrazu je lica uvijek pomalo zabrinut. Uz bok gospodina Steinera klanjao se bez riječi i lamao prste kao da se ispričava, možda čak zbog gospodina Steinera, dalo bi se zaključiti. U što baš i nisam siguran. Dva se starca nerazdvojno drže skupa, premda se vječno i prepiru, jer nema tog pitanja o kojem bi se njih dvojica složila. Jedan za drugim stisnu očevu ruku. Gospodin Steiner ga je čak lagano lupio po leđima. Zvao ga je “momčinom starom”, a plasirao je i onu svoju staru šalu: – Pa naravno, glavu dolje i nikada nemojmo gubiti malodušnost. A rekao je još i to, na što je gospodin Fleischmann žestoko kimao glavom, kako će oni i dalje voditi računa o meni i o “mladoj gospođi” (kako je nazivao moju maćehu). 23

Treptao je sitnim okicama. Zatim je oca privukao do trbuha i zagrlio ga. Kada su otišli, sve je utonulo u zveket pribora za jelo, u paru hrane i gust cigaretni dim. Do mene su stizale tek nepovezane krhotine pokojega lica ili pokreta izdvojivši se katkada iz magle oko mene; poglavito trepereća, žuta, koščata glava maćehine majke, jer ona se brinula o svakom tanjuru; zatim dvije šake strica Lajosa kako ih diže ispred sebe na otklon jer ne želi to meso koje potječe od svinje, što vjera zabranjuje; pa bucmasti obrazi maćehine sestre, njezine čeljusti u pokretu i suzne oči; potom se ogoljela lubanja strica Vilija iznenada ružičasto diže u krug svjetlosti pa su se čuli trganci njegovih novih raščlambi punih nadanja; također se sjećam i svečanih, u nijemoj tišini prihvaćenih riječi strica Lajosa kako zaziva Božju pomoć u predmetu “našega ponovnog zajedničkog sjedenja oko obiteljskoga stola u miru, ljubavi i zdravlju”. Oca sam jedva i vidio, a i od maćehe je do mene dopiralo tek toliko da se s njom mnogo i obzirno bave, možda čak i više nego s ocem, te da ju je jednom zaboljela glava pa su je ispitivali želi li pilulu ili možda oblog, no ona nije htjela ni jedno ni drugo. U nepravilnim sam vremenskim razmacima morao skrenuti pozornost na baku; svako je malo bila nekome na putu, neprestano smo je morali voditi do kanapea, slušati njezine stalne prigovore i paziti na njezine oči koje više gotovo ništa ne vide, a koje su ispod debeloga, suzama prekrivenog i zamagljenog povećala djelovale poput dva čudnovata kukca koji se silno znoje. Onda su svi odjednom ustali od stola. I započelo je konačno rastajanje. S djedom i bakom ipak odvojeno; naime, maćehina je obitelj već ranije otišla. Iz te 24

će mi cijele večeri možda kao najčudesniji doživljaj ostati u sjećanju jedan djedov postupak kojim je skrenuo pozornost na sebe, kada je, naime, svoju oštru, malenu ptičju glavu na jedan jedini tren, no posve žestoko, bezumnom strašću stisnuo uz očev kaput, na njegove grudi. I zatreslo mu se pritom cijelo grčem iskrivljeno tijelo. Pohitao je napolje, držeći baku za lakat. Svi su ih propuštali. I mene grlili, čak više od njih, a po licu sam osjećao ljepljive tragove usana. Odjednom je nastala nagla tišina: svi su otišli. Tada sam se i ja oprostio od oca. Ili on od mene, prije tako, nisam posve siguran. Ne sjećam se jasno ni okolnosti; vjerojatno je otac izišao s gostima, jer sam neko vrijeme ostao sam za stolom prekrivenim ruševinama večere i prenuo se tek kada se on vratio. Bio je sâm. Želio se oprostiti sa mnom. Jer sutra u zoru za to neće biti vremena, tako je rekao. I on je izvlačio manje-više isto o mojoj odgovornosti, o mojemu odrastanju, što sam ovoga popodneva već jedanput čuo od strica Lajosa. Izostao je jedino Bog, riječi nisu bile toliko birane, a sve je bilo i puno kraće. Spomenuo je i moju mamu koja će me, po njegovu mišljenju, sada pokušati “od kuće namamiti k sebi”. Ta ga je misao očito dosta brinula. Njih su se dvoje dugo natezali i sporili u predmetu posjedovanja mene, kako bi na kraju sudska odluka bila po volji i na radost oca, a sada, što sam smatrao posve opravdanim, nije spreman izgubiti svoje pravo na mene jedino zato što je dospio u slabiji položaj. Međutim, otac se nije pozivao na zakone već na moje razumijevanje i volju, te na razliku između maćehe koja je za mene “stvorila topao obiteljski dom” i moje majke koja me, dapače, čak i “napu25

stila”. Počeo sam ga pažljivije slušati, naime, o toj sam pojedinosti od mame stekao drukčija saznanja; ona je oca držala krivcem. I zato je bila prisiljena odabrati sebi drugoga muža, stanovitoga strica Dinija (zapravo Dénesa), koji je već prošloga tjedna otišao, također na prisilni rad. Međutim, nikada nisam uspio saznati pouzdanije pojedinosti, a otac je i sada odmah skrenuo riječi na maćehu, spomenuvši kako upravo njoj zahvaljujem izlazak iz internata, i da je moje mjesto “kod kuće, uz nju”. Još dugo je govorio o njoj i polako sam naslućivao zašto maćeha nije nazočna kod tih riječi, vjerojatno bi je uznemirile. A mene su počele donekle umarati. I više se ni ne sjećam što sam obećao ocu, sukladno njegovim željama. U idućem sam se trenutku odjednom našao u njegovu zagrljaju. Njegov me stisak nakon tih riječi zatekao na neki način nepripremljenoga. Ne znam jesu li mi suze krenule zbog toga ili naprosto od iscrpljenosti. Ili pak zato što sam se za ovo nekako pripremao još od maćehina prvoga jutrošnjeg upozorenja, ili one u stanovitome trenutku naprosto moraju poteći. No nije važno zašto, ipak je dobro da se baš tako dogodilo a, osjećam to, i ocu je bilo drago što ih je mogao vidjeti. Potom me poslao na spavanje. Bio sam već doista prilično umoran. No, pomislio sam, ipak ćemo ga jadnoga otputiti u radni logor s uspomenom na jedan lijepi dan.

Već su dva mjeseca prošla otkako smo se oprostili s ocem. Stiglo je ljeto. No, u gimnaziji su nas već odavna, još proljetos, poslali na praznike. Obrazlagali su da je rat. Zrakoplovi češće dolaze bombardirati naš grad, a i za Židove su doneseni neki novi zakoni. Od prije dva tjedna sam i ja obvezan raditi. Službenim su me papirom bili obavijestili o dobivenom “rasporedu u stalnome zaposlenju”. Naslov mi se obraćao kao “mladome gospodinu Györgyu Kövesu, pomoćnom pripravniku”, u čemu sam odmah prepoznao prste Mladeži dragovoljaca. A i čuo sam da u posljednje vrijeme u tvornicama i na sličnim mjestima zapošljavaju one koji zbog svoje dobi još ne mogu biti punovrijedni radni obveznici, a takav sam i ja. Iz sličnih je razloga sada sa mnom još nekih osamnaestak mladića, većinom petnaestogodišnjaka. Radno je mjesto na Csepelu, kod stanovitoga dioničkog društva koje zovu “Zavodima rafinerije Shell”. Tako sam stekao još jednu vrstu povlastice, jer je zapravo onima sa žutom zvijezdom zabranjeno napuštati granice grada. Međutim, ja sam imao pri ruci pravu propisnu propusnicu, opskrbljenu žigom Zapovjedništva za vojnu proizvodnju koja određuje “da se dopušta prelazak carinske granice Csepel”. 27

Sam posao i nije bio odveć zamoran, a onako, u društvu s tim momcima, zapravo je bilo čak i prilično zabavno; ispomagali smo pri zidarskim radovima. Naftno je postrojenje palo kao žrtva zračnog napada, a mi smo se morali truditi u popravljanju štetnoga djelovanja zrakoplova. Palir pod čijim smo bili nadzorom bio je s nama pravedan; na kraju nam je tjedna obračunavao i plaću, isto kao i svojim pravim radnicima. Međutim, moja maćeha ipak se najviše veselila iskaznici. Jer do tada, kadgod bih se nekamo uputio, ona se uvijek strašno brinula kako ću se, u slučaju potrebe, legitimirati. Sada se više ne mora uzrujavati, jer ta iskaznica dokazuje da ne živim samo sebi na radost, nego sam koristan u proizvodnji za vojne potrebe, što već, posve prirodno, potpada pod drukčiju kvalifikaciju. I obitelj je bila istoga mišljenja. Jedino je maćehina sestra malo zanovijetala, kako ja po svemu sudeći moram obavljati fizičke poslove, pa se gotovo suznih očiju pitala, jesam li zato išao u gimnaziju? Rekao sam joj da je to za mene ipak jako zdravo. Stric Vili mi je odmah dao za pravo, a stric Lajos ju je upozorio kako moramo prihvatiti Božje odredbe. Na to je napokon zašutjela. I tada me stric Lajos pozvao na stranu, pa smo razmijenili i nekoliko ozbiljnijih riječi. Između ostaloga opominjao me da na radnome mjestu nikada ne smijem zaboraviti da tamo ne predstavljam samo sebe već i “cijelu židovsku zajednicu”, te da moram pripaziti na svoje ponašanje i zbog njih. Jer, moje će vladanje biti podložno izvlačenju zaključaka koji će se ticati i njih, odnosno nas svih. Stvarno, do tada o tome baš i nisam razmišljao. Međutim, uvidio sam na kraju da bi on mogao biti u pravu.

Očeva su pisma iz radnoga logora stizala redovito: Bogu hvala, zdrav je, dobro podnosi rad, a i odnos prema njima, piše, čovječan je. Obitelj je bila zadovoljna s njihovim sadržajem. Stric Lajos smatrao je da je Bog do sada bio uz oca i upozorio me na nužnost svakodnevne molitve, kako bi otac i dalje ostao u Njegovoj skrbi, na brizi Onoga koji svojom vlašću upravlja svima nama. A stric Vili mi je jamčio da ionako moramo nekako izdržati tek “jedno kratko, prijelazno razdoblje”, jer je Nijemcima, razlagao je, savezničko iskrcavanje sada već “konačno zapečatilo sudbinu”. I s maćehom sam sve do sada izdržao bez ikakvih razlika u mišljenju. No ona je, obratno od mene, prisiljena na ljenčarenje; naime, naloženo joj je zatvaranje radnje, zato što se trgovinom ne smiju baviti oni koji nisu čiste krvi. Uostalom, i očeve su karte koje je stavio na gospodina Sütőa očito sretne. Naime, on svakoga tjedna vjerno donosi ono što pripada maćehi od prihoda skladišta koja su sada u njegovim rukama, baš onako kako se mome ocu zavjetovao. I zadnji je put bio točan pa je, koliko sam vidio, na naš stol izbrojio vrlo pristojan iznos. Maćehi je poljubio ruku, a i za mene je imao nekoliko prijateljskih riječi. Raspitivao se do u tančine, kao i uvijek, kako je “gospodinu šefu”. Bio je na odlasku, opraštao se, kada se nečega sjetio. Iz torbe sa spisima izvukao je neki paket. Lice mu je bilo pomalo smeteno. – Nadam se, milostiva gospođo, tako je rekao, da će dobro doći u kući. U paketu je bila mast, šećer i tome slično. Sumnjao sam da ih je donio s crnoga tržišta. Valjda je pročitao uredbu kako se odsada osobe židovske rase u pogledu hrane moraju zadovoljiti i s manjim porcijama. Maćeha se isprva

pokušavala ustručavati, no gospodin Sütő je bio vrlo uporan, i naposljetku, posve prirodno, taj mu iskaz pažnje ni ona nije mogla zamjeriti. Kada smo ostali sami pitala je i mene je li pravilno postupila time što je prihvatila paket. Po meni, postupila je ispravno, jer nije ni trebala odbijanjem povrijediti gospodina Sütőa; konačno, on nam samo želi dobro. I ona je mislila isto, a još je rekla kako misli da bi njezino postupanje odobrio i otac. Doista, ni sam ne vjerujem da bi bilo drukčije. Uostalom, ona te stvari obično bolje zna nego ja. Majci odlazim u posjet dva puta tjedno, tijekom njoj pripadajućih popodneva, kao i obično. S njom već imam više brige. Kako je otac bio unaprijed prorekao, ona se doista nikako nije u stanju pomiriti s time da mi je mjesto uz maćehu. Govori mi da “pripadam” njoj, svojoj rođenoj majci. Međutim, koliko ja znam, sud me dodijelio ocu, pa su slijedom toga valjda mjerodavne jedino njegove odluke. Tome usprkos, majka me i prošle nedjelje propitkivala gdje bih želio živjeti, jer po njoj, bitna je jedino moja želja. Kao i to, volim li je uopće. Kako je ne bih volio!, rekao sam joj. Na to mi je majka objasnila da se ljubav iskazuje upravo time koliko smo “nekome privrženi”, međutim, barem koliko ona vidi, ja sam ipak privržen samo maćehi. Nastojao sam joj objasniti da su njezini pogledi pogrešni, jer ja nisam maćehi privržen samo svojom voljom, nego je o meni takvu odluku, što i ona vrlo dobro zna, donio moj otac. Na to je ona odgovorila da se tu radi samo o meni, riječ je o mojoj sudbini, a odluke ću morati donijeti sam. Nadalje, da ljubav “dokazuju djela, a ne riječi”. Vraćao bih se od nje poprilično bremenit brigama; doista, ne bih si mogao dopustiti da o meni 30

povjeruje kako je ne volim, no s druge strane nisam držao posve ozbiljnim ni ono što je rekla o važnosti mojih htijenja, a ni ono da o svojim stvarima moram sam odlučivati. Naposljetku, ipak su to samo njihove rasprave. Presuđivati o tim pitanjima za mene bi bilo neprilično. Napokon, ne bih smio oca pokrasti baš sada kada je jadnik na prisilnome radu. U tramvaj sam ušao s priličnom nelagodom u duši; mučilo me što unatoč jasnoj privrženosti majci, naravno, ni danas nisam mogao za nju učiniti baš ništa. Možda su upravo ti neveseli osjećaji bili razlogom što se nisam jako žurio oprostiti se s njom. Čak je već ona počela inzistirati na tome da će biti kasno s obzirom na činjenicu da je pokazivanje na ulici onima sa žutom zvijezdom dopušteno samo do osam sati navečer. A ja sam joj objašnjavao da u posjedu iskaznice više nisam neophodno dužan toliko se strahovito strogo držati svih pojedinačnih propisa. U tramvaj sam se, unatoč svemu, ipak penjao sukladno propisima, na posljednji peron posljednje prikolice. Bilo je gotovo osam sati kada sam stigao kući; premda je ljetna večer još bila svijetla, na nekim su prozorima već počinjali zatvarati crne ili plave kapke. I maćeha je već bila nestrpljiva, no više iz navike jer, naposljetku, imao sam tu iskaznica uza se. Večer smo, kao i obično, proveli kod Fleischmannovih. Dvojica su staraca dobro; i dalje se mnogo i neprestano prepiru, no obojica su jednoglasno odobravala nužnost mojega odlaska na posao, dakako i oni, razumije se, najviše zbog iskaznice. Od tolike su se gorljivosti nakratko malo i zakačili. Maćeha i ja nismo baš poznavali csepelski kraj, pa smo njih pitali za put. Stari je Fleischmann preporučivao 31

prigradsku lokalnu željeznicu, dok je gospodin Steiner bio za autobus, jer, objašnjavao je, on staje i neposredno uz rafineriju, dok se od tramvajske stanice još mora pješačiti, što se poslije pokazalo i posve točnim. Međutim, tada još to nismo znali, pa se gospodin Fleischmann jako uzrujavao: – Baš uvijek vi morate biti u pravu, jamrao je. Na kraju su se morale umiješati i dvije debele supruge. Annamária i ja smo im se često slatko smijali. S njom sam se iznenada našao u nekom osobitom odnosu. Događaj se zbio prekjučer, u petak, za vrijeme noćne zračne uzbune u skloništu, točnije u jednome od njegovih bočnih, polumračnih podrumskih hodnika. Prvotna mi je namjera bila pokazati joj kako je otuda daleko zanimljivije promatrati ono što se zbiva napolju. Međutim, kada smo nakon minute čuli pad bombe u našu neposrednu blizinu, ona se počela tresti čitavim tijelom. Dobro sam to osjećao, jer se od straha čvrsto stisnula uz mene, rukama mi grlila vrat, a lice joj se zarilo u moje rame. I što je bilo poslije? Sjećam se samo da sam joj pokušavao pronaći usne. U meni je ostao maglovit doživljaj mlačnoga, mokrog i ponešto ljepljiva dodira. A i neka vrsta radosnoga čuđenja; pa ipak je to bio moj prvi poljubac s djevojkom, a na njega zapravo u tom trenu nisam ni računao. Jučer se na stubištu ispostavilo kako je zapravo i ona bila silno iznenađena. Mislila je da je razlog svemu ta nesretna bomba. Načelno, imala je pravo. Zatim smo se opet poljubili i tada sam od nje naučio kako se taj doživljaj može pretvoriti u trajnu uspomenu ukoliko pri svemu tome i naši jezici odigraju stanovitu ulogu. 32

I večeras sam bio s njom u drugoj sobi radi razgledavanja Fleischmannovih ukrasnih ribica. Naime, te smo ribice znali i inače često promatrati. Sada nismo dolazili samo radi njih, naravno. Upotrebljavali smo i jezike. Ipak smo se brzo vratili, jer se Annamária pribojavala kako će joj ujak i ujna nešto nanjušiti. Poslije sam u razgovoru s njom saznao još neke zanimljivosti iz njezinih razmišljanja o meni: rekla mi je da nikada nije ni pomišljala da ću joj “jednom značiti i nešto više” od uobičajenoga “dobrog prijatelja”. Kada me upoznala, držala me za nekakva nedoraslog momka. Poslije me, priznala je, pažljivije promatrala, a u njoj se rodila i neka vrsta razumijevanja prema meni; valjda, mislila je, zbog sličnosti usuda koji nas je zadesio s roditeljima. A zatim je iz nekih mojih povremenih opaski zaključila da o nekim pitanjima slično razmišljamo. Tada, međutim, još nije slutila ništa više. Zamislila se kratko i rekla da je sve ovo čudno, pa dodala: – Izgleda da se to baš tako moralo dogoditi. Lice joj je poprimilo čudnovat, gotovo strog izraz, nisam se protivio njezinu mišljenju, premda sam se više slagao s onim što je jučer rekla, da je bomba bila razlogom svemu. Međutim, ništa ne mogu znati s pouzdanjem, a uočio sam kako joj je tako puno draže. Zatim smo se brzo oprostili, jer sutra moram ići na posao, a kada sam joj pružio ruku, ona je noktom uzrokovala oštru bol u mojoj šaci. Razumio sam je, ciljala je na našu zajedničku tajnu, a lice kao da joj je govorilo: “Sve je u redu”. Međutim, sutradan se ponijela prilično čudno. Dakle, poslije podne smo, nakon što sam se vratio kući, najprije se umio, pa promijenio košulju i cipele, a zatim vlažnim češ33

ljem doveo kosu u red, bili kod sestara. Prema svojemu ranijem planu Annamária je, naime, već prije kod njih obavila moje predstavljanje. I njihova me mama ljubazno primila. (Tata je na prisilnome radu.) Stan im je, reklo bi se, poštovanja vrijedan: s balkonom, sagovima, nekoliko većih i s jednom zasebnom, manjom sobom za dvije djevojke. Opremljena je glasovirom, bezbrojem lutaka i ostalim stvarima po djevojačkome ukusu. Većinom kartamo, no za to starija sestra danas nije imala volje. Prvo je htjela s nama porazgovarati o jednoj svojoj brizi, o pitanju koje ju u posljednje doba naročito zaokuplja: naime, žuta joj zvijezda uzrokuje neku vrstu naročite potrebe za mozganjem. Zapravo, nastalih je promjena postala svjesna iz “pogleda ljudi”, jer nalazi da su se ljudi prema njoj promijenili, te iz njihova pogleda iščitava kako je “mrze”. I danas je prijepodne, dok je po majčinu nalogu bila u kupnji, zamijetila baš to. Ali ja mislim da su njezina opažanja ponešto pretjerana. Moja iskustva, u najmanju ruku, nisu posve ista. Primjerice, i na mojemu se radnom mjestu nađu zidarski majstori za koje svi znaju da ne trpe Židove. Međutim, s nama su se, dečkima, i oni već posve sprijateljili. Što još u osnovi, razumije se, ništa ne mijenja glede njihovih stavova. Zatim, pao mi je na pamet pekarov primjer i nastojao sam rastumačiti djevojci kako oni ne preziru baš nju, odnosno ne nju kao pojedinačnu osobu, pa napokon niti je poznaju, već sâmo načelo, činjenicu da je “Židovka”. Tada je izjavila, da je baš maloprije o tome dugo razmišljala; naime, niti ona u biti ne zna posve točno što ta činjenica znači. Annamária joj je pokušala utuviti da, baš naprotiv, svi znaju da je “ono nešto” naprosto jedna re34

ligija. Međutim, nju nije zanimalo to, nego sam “smisao”. – Pa, napokon, čovjek mora znati zašto ga mrze, smatrala je. Povjerila nam je da isprva od svega toga nije razumjela ništa i strahovito ju je boljelo što je odjednom postala predmetom prijezira “naprosto zato što je Židovka”, jer tek je tada prvi puta osjetila, rekla je, da je nešto izdvaja od ljudi te da ona u odnosu na njih pripada negdje drugdje. Počela je razmišljati; predmet je nastojala svladati iz knjiga ili kroz razgovore, i tako je spoznala da upravo to mrze kod nje. Smatrala je, naime, “da smo mi Židovi drukčiji od drugih”, da je ta razlika bitna, a da ljudi upravo zbog nje mrze Židove. Spomenula je koliko joj je neobično živjeti “u spoznaji o različitosti” i kako je zbog toga katkada na neki način ponosna, a ponekad osjeća neku vrstu srama. Željela je znati kako mi stojimo s našom različitošću, a pitala je i jesmo li na nju ponosni ili je se možda ipak više sramimo. Njezina mlađa sestra i Annamária nisu baš znale odgovoriti. Do sada nisam ni ja vidio previše razloga za takve osjećaje. Uostalom, o tim stanovitim razlikama čovjek niti ne odlučuje posve sam, pa naposljetku, koliko ja znam, i žuta je zvijezda zato postala potrebnom. No, ona je bila tvrdoglava: da razlike “nosimo u sebi”. A po mojemu sudu: sada je ipak bitnije ono što nosimo izvana. Dugo smo o tome raspravljali, ni sam ne znam zašto, jer iskreno rečeno, nisam posve jasno shvaćao važnost tog pitanja. No u njezinu je misaonom tijeku bilo nečega što me nerviralo; po meni je sve to, naime, daleko jednostavnije. A uz to, prirodno, želio sam biti pobjednikom u raspravi. Katkada kao da je i Annamária nakanila nešto reći; no nije joj se pružila nijedna prilika, budući da se nas dvoje više nismo obazirali na nju. 35

Naposljetku sam joj naveo i primjer. Prigodice sam, tek radi razbibrige, već razmišljao o tome, pa mi je tako i palo na pamet. A nedavno sam i čitao neku knjigu, neku vrstu romana u kojoj su prosjak i kraljević, ako zanemarimo tu razliku među njima, u licu i po stasu do neraspoznatljivosti nalikovali jedan drugome, pa su iz puke znatiželje njih dvojica zamijenili svoje sudbine, da bi na kraju prosjak postao pravim pravcatim kraljevićem, a kraljević istinskim prosjakom. Rekao sam djevojci neka u mislima pokuša te stvari primijeniti i na sebe. Naravno, sve nije posve ostvarivo, no neka primijeni samo onoliko koliko je moguće. Recimo da se njezin slučaj počeo događati još u doba kada je ona bila još sasvim maleno dijete, kada čovjek još ne zna ni govoriti ni sjećati se, i, posve je svejedno kako, no pretpostavimo da se upravo tako zbilo da su je nekako zamijenili ili se ona sama sasvim slučajno zamijenila s djetetom neke druge obitelji kojoj su papiri u pitanju rasne pripadnosti besprijekorni. Dakle, sada bi se u toj zamišljenoj situaciji neka druga djevojka osjećala diskriminiranom te bi, dakako, nosila i žutu zvijezdu, a dotle bi ona, slijedom podataka, samu sebe vidjela istom onakvom kakvom bi je vidjeli i drugi, a o svim tim razlikama ništa joj ne bi padalo na pamet, niti bi išta o njima i znala. Činilo mi se da ju je stvar prilično kosnula. Isprva je samo zašutjela, i vrlo polako, no s toliko mekoće da sam je počeo osjećati, usne su joj se razdvojile kao da želi nešto reći. Ali ipak nije, već se dogodila neka druga, puno čudnovatija stvar: iznenada je zaplakala. Lice je skrila u unutarnji nagib lakta koji je ležao na stolu, a ramena su joj se u sitnim drhtajima neprestance tresla. Neizmjerno sam se iznenadio, zato što mi to nije bio cilj, a i prizor me pomalo 36

zbrkao. Nastojao sam se nagnuti iznad nje, dotaknuti joj kosu, rame, lagano i ruku, moleći je neka ne plače. No ona je ogorčeno, prepuklim glasom viknula nešto kao: da ukoliko naš značaj nema nikakvoga udjela u tome, onda je sve to samo obična slučajnost, i kada bi ona mogla biti čak i netko drugi a ne ona koja je prisiljena biti, onda sve to “nema smisla” i da je to pomisao koja se po njezinu mišljenju “ne može ni podnijeti”. Zbunio sam se, uostalom bio sam kriv, no nisam mogao znati da joj ta misao može biti toliko važna. Bilo mi je na jeziku da joj kažem neka ne brine više o tome, zato što u mojim očima to nema ama baš nikakva značenja, ja je zbog njezine rasne pripadnosti neću prezirati, no odmah sam znao da bi to, kada bih takvo što rekao, bilo smiješno, pa radije nisam rekao ništa. Unatoč tome, smetalo me što joj to nisam mogao reći, jer sam u tom trenutku posve neovisno o vlastitome položaju, da ne kažem čak i posve slobodno, baš tako osjećao. Premda je moguće da bih možda u nekoj drugoj prigodi imao neko drukčije mišljenje. Ne znam. A uvidio sam da nisam u prilici to niti iskušati. Ipak sam bio donekle smeten. Ne znam posve točno iz kojega razloga, međutim, prvi put mi se dogodilo da osjećam nešto što je, vjerujem, stvarno pomalo nalik sramu. Da su Annamáriju ti moji osjećaji mogli povrijediti razaznao sam tek na stubištu; naime, tada se počela čudno ponašati. Oslovio sam je, a ona nije ni odgovorila. Pokušao sam je primiti za nadlakticu, no ona mi se istrgnula iz ruke i ostavila me samoga na stubama. Sljedećega sam je popodneva uzalud iščekivao. Tako ni ja nisam mogao kod sestara, jer smo dosad uvijek išli zajedno, 37

a one bi se vjerojatno i raspitivale. A i inače, sve sam više postajao svjestan onoga što mi je ta djevojka rekla u nedjelju. Navečer se ipak pojavila kod Fleischmannovih. Isprva se sa mnom vrlo odmjereno upuštala u razgovor, no lice joj je postalo nešto krotkije kada je pripomenula kako se nada da smo ja i sestre proveli ugodno popodne. A ja joj rekoh da nisam bio gore. Bila je znatiželjna zašto nisam, a ja sam joj odgovorio, što je bila uostalom i istina, da bez nje nisam ni želio ići, i činilo mi se da joj se taj odgovor valjda dopao. Nakon nekoga vremena pokazala je naklonosti i za zajedničko razgledavanje ribica, a odande smo se vratili posve pomireni. Poslije, tijekom večeri, cijelu je stvar spomenula samo jedan jedini put: – To je bila naša prva svađa, rekla je.