Demoni u tranzicijskoj špilji by Fraktura

biljeĹĄka, na poÄ?etku

demoni u tranzicijskoj špilji

Delimir Rešicki

Demoni u tranzicijskoj špilji ogledi, polemike i kritike

Fraktura

bilješka, na početku

© Delimir Rešicki i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-158-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 739246

demoni u tranzicijskoj špilji

Sadržaj

Bilješka, na početku BRODICA OD PAPIRA Sve je još samo licemjerje i debela laž Bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa Od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla Primitivac – to je čovjek sa stavom i stilom! Gundule, daleko smo od svakoga sna! Je li spas, doista, u molitvi Što je to provincija? Treba li prešutjeti Baranju? Krv i tlo ili još jedno megalomansko ništa O prepoznavanju, demokratičnosti, diplomi i kamenu oko vrata Marcipanska melankolija na lijepom plavom Dunavu Zlato s lica jedne dubrovačke ulične performerice Žigica Vratite nam onu staru, drvenu čaplju! U potrazi za izgubljenim (post)modernitetom ili kako što brže do Jerryja

9 11 13 16 20 25 30 34 38 41 45 54 59 64 69 73 78

bilješka, na početku

Između samoponiženja i zavičajne mitomanije U blatnome bajeru O bezdanu i bežičnom mikrofonu Slavonija i Baranja na hrvatski medijski način O “nervozi” Delimira Rešickog po Zvonimiru Mrkonjiću Poruke s umirućih zvijezda PONEKA ČITANJA Gdje je danas Itaka? Kapitalno djelo suvremenoga hrvatskoga pjesništva Istinska heroina nove tekstualnosti Hrvatska i sve ine sﬁnge Bog kao TV-producent? Pismo širokoga znanja i trajne egzistencijalne patnje Što čujemo kada se oglasi osamljena mirula? Tko te ima taj te nema!? Još uvijek postoje mostovi k iskonskoj tajni Od kolodvora do Utrina Na koje nas je sve načine silovalo vrijeme? Što sanjaju hrvatski kriminalci? Sjetno podsjećanje za punk dragovoljce Dirljiv i potresan roman o nesretnome geniju Psovka i poneka rečenica I erotiku ubijaju, zar ne? Svijet najintenzivnije sja u malim stvarima Demoni u hrvatskoj tranzicijskoj špilji O neizgovorenim i izgovorenim ruševinama udvoje

85 90 94 98 104 107 117 119 122 125 128 131 134 138 142 146 150 154 158 161 164 167 171 174 178 181

demoni u tranzicijskoj špilji

Zašto je erotika danas izgubila svoju mistiku? Sat, čije su kazaljke riječi Velika gnoza moderne književnosti Pravi božićni knjiški poklon Europa i Balkan – tko je kome fatalna predrasuda? O umjetnicima koji su znali ono temeljno – pitati Zapad nikada neće razumjeti istočne traume Anakroni pabirci o naraštajnicima (i inima) Štivo za dugo, bolno pamćenje Može li se pobjeći od samoće? Nakladnički pothvat godine Kazalo imena

185 192 196 200 203 207 210 214 218 221 225 231

biljeĹĄka, na poÄ?etku

demoni u tranzicijskoj špilji

Bilješka, na početku Bolje je biti glup na vrijeme negoli general u mudrosti poslije svega, glasila bi nekako, možda, neka zaboravljena nadrealistička poslovica. Ona, u suštini, itekako ima veze s ovom knjigom u kojoj su nedirnuti ostali tekstovi koje sam posljednjega desetljeća, raznim povodima, pisao za novine i časopise u Hrvatskoj i inozemstvu. U njoj ništa nije nadopisivano, tek pokoja popratna bilješka. Iskreno se nadam kako su bar poneki od njih zanimljivi i pomalo aktualni potencijalnim čitateljima i danas, bez obzira na činjenicu da u tzv. informacijsko doba one (informacije) devalviraju puno brže no što mi to možemo i pomisliti. No oni se ni tada, kada su bili pisani, nisu utrkivali primjerice s internetskim portalima i ostalim hiperaktivnim akvizicijama toga (dez)informacijskoga spektakla i njegove famozne brzine. Vrtjeli su se uglavnom oko knjiga i kulture pa sve do sivila svakodnevnoga života u tzv. tranzicijsko doba. U toj je vrtnji, i vrtoglavici, zasigurno bilo i manje-više težih previda, i suviška strasti i ove ili one “nekorektnosti”... No ta strast nikada nije željela, doista, biti sucem bilo čemu. Prije svjedokom s debeloga ruba jedne odveć samopodrazumijevajuće kulture prepune općih, a dovijeka neupitnih mišljenja. Jer i pisac ovih redaka utvara si da je sve što je u knjizi otisnuto napisao baš protiv

bilješka, na početku

takva, samoreproducirajućega “duha vremena” koji sve dublje i fatalnije i laže, i brblja do iznemoglosti. Posvećena je Simi Mraoviću, mome dugogodišnjem prijatelju i cimeru. Ne da bi se tom posvetom, u jednoj prilično nekroﬁlskoj kulturi, unaprijed patetično opravdavala ikome, nego, prije svega, da, možda, bez obzira na poneki “gorki talog” svojega iskustva, bude bar ponekad i vedra, poput njega, usprkos svemu. I na kraju, last but not least, iskreno zahvaljujem Seidu Serdareviću na suvišku uredničke energije koju je morao uložiti s obzirom na okolnosti u kojima je knjiga (u)složena. U Osijeku, 2010. Delimir Rešicki

demoni u tranzicijskoj špilji

BRODICA OD PAPIRA

sve je još samo licemjerje i debela laž

demoni u tranzicijskoj špilji

Sve je još samo licemjerje i debela laž …ili o maloj zemlji za veliko kajanje

Opasno je, gorko i cinično kada se neke teške i tobože samopodrazumijevajuće riječi iz jedne svjetonazorske paradigme presele u neku drugu, koja sa suštinom ove prve nema baš nikakve veze. Recimo, riječ pokajnik, kada se iz primarno religijske preseli u pseudopravno-medijsku. Recimo, u Hrvatskoj, maloj zemlji za veliko kajanje i lijepo ljetovanje u mlakome moru i kavu na otočnoj rivi od dvadeset kuna, zemlji najneljubaznijih trgovaca u Europi u kojoj vam džogerom i prljavom vodom peru noge sat vremena prije zatvaranja bilo čega uz more i na kontinentu, podjednako. Punoj, zbog svih svojih povijesnih i geopolitičkih, komparativnih prednosti i bogatih resursa, najrazličitijih pokajnika. Onih koji su to već postali, onih koji se to jednoga dana ponosno nadaju postati ili onih kojima se, kažu neki, eto i nedavno, malo ponudilo, a, kažu neki, nije, da to budu. Kako se nekome može, uostalom, ponuditi to da bude pokajnik!? Ma ne može, naravno, nikako, jer pokajnik je jedino onaj nesretnik koji je jednoga lijepoga i pomalo otužnoga, katarzičnoga dana shvatio kako je griješio svojim nedjelom ili nedjelima, jednom ili skoro svaki dan, i izravno ili neizravno, više ili manje, naudio

sve je još samo licemjerje i debela laž

drugim ljudima. Nikako to nije, recimo, onaj kojemu su, bit će neki iz staroga društva uz pečene volove i ine uljudbene delicije (a zato što su danas recentni i loše mimikrirani korifeji s demokracijom uvijek i svagdje na vrhu jezika i koji se papagajski kunu, ne lezi vraže, baš u vladavinu prava i funkcioniranje institucija), ponudili mogućnost da otkuca i neke druge iz stare i nove bratije. A mi, glupi i neuki puk bez guske za stolom u magli, u te iste trebamo, valjda, zuriti kao Krist u Mariju Magdalenu dok mu ova, iskreno se kajući, kosom pere noge. Nema u Hrvatskoj nikakvih pokajnika i nema u Hrvatskoj nikakva kajanja za sve ono što je ukradeno i, na ovaj ili onaj način, oteto, a vrijedi više od sto kuna pa do nekoliko milijuna u bilo kojoj inoj ili domaćoj valuti. U društvu u kojemu je krilatica – tko je jamio, jamio je – izrečena iz usta još jednoga naočitoga generala, postala općeprihvaćena svjetonazorska krilatica i u kojoj su najviše jamili oni čija su srca danonoćno gorjela za napaćenu nam domovinu, kaju se, iskreno u to vjerujem, možda tek i jedino oni jadnici koji mažnjavaju paštete po samoposlugama ili buđavu baburu na tržnicama. Ništa ovdje nije predmet iskrenoga kajanja upravo zato što baš sve može postati predmetom najprljavije, zakulisne trgovine. A baš sve je na veselje i prodaju! Pokazao nam je to i posljednji slučaj, kažu bivši pajdaši, briljantnoga generala, koji i nadalje nedohvatljivo sja i smiješi se zagonetno iz svojega marcipanskoga bečkoga raja i nekako, ako sam dobro shvatio, ne bi ni za živu glavu u nekada milu mu, ali danas ne i jedinu Hrvatsku. Zemlju čija mu je, doduše onomad demokratski izabrana feudalna svita u vremenima ponosa i slave, darovala više odličja negoli se prosječni hrvatski čovjek danas sjeća pravih vukovarskih branitelja (ne zbog toga što ih se ne želi sjećati, nego zato što se netko itekako potrudio da ih

demoni u tranzicijskoj špilji

se nitko više ne sjeća). S izuzetkom kojekakvih ridikula i luzera s društvene margine, danas u Hrvatskoj teško da postoji išta nepotkupljivo, ne postoji ništa čime se bave samo za to nadležne institucije, ne postoji ništa što nije okuženo tom što starijom, to žilavijom koruptivnom mrežom spletenom još tamo davno, davno, na početku, kada je previše njih shvatilo kako se ovdje oduvijek najbolje prodaje, i prodavalo se, salonsko domoljublje umreženo s nimalo salonskim obavještajnim i kriminalnim podzemljem (post)udbaške ili neke druge mutirajuće provenijencije. Uz to nimalo sentimentalnim kada im se netko nađe na ovome ili onome putu i ponekoj teškoj stranputici. U takvim mrežama međusobnih ucjena i razračunavanja jednu od glavnih uloga imaju i domaći mediji koji servilno, ljigavo i nimalo diskretno opslužuju pojedinu, maloprije spomenutu ekipu, koja ovu državu nikako da pusti iz svojega užasnoga zagrljaja, iz svojih zakulisnih, cinkeraških navika, ostavljajući nas još uvijek u poziciji da se osjećamo poput lobotomiranih idiota kojima se na kapaljku servira ono što se, zapravo, zbiva na političkoj pozornici, naravno, tamo iza kulisa. Sve je dakle manje šanse da ovdje ikada prođe taj beskonačni, mučni, party za slavnu ekipu. S obvezatnim vicem na kraju, da se narod malo smije, usred farse koja se zove – naši životi. Možda nas na kraju i uvjere kako nikada nije bilo nikakvih dijamanata, kako nitko nikome doista nije nudio nikakvo “pokajništvo”. Možda je jedini pravi dijamant u našim životima imala ona davna Lucy, samo što je i ona posljednji put s njime, ako je vjerovati Beatlesima, viđena prilično visoko. Na nebu, tako daleko od nas. 2007.

bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa

Bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa …ili o Hrvatskoj kao Potemkinovu selu

Eto, prođoše i blagdani, i oni božićni i oni novogodišnji, sve što se tijekom godine i uspjelo skinuti s trbuha i obližnjih ekstremiteta džogingom ili nekim drugim, intenzivnijim, oblikom samomučenja, opet je salodobitno tu, kao što je tu i dugi, dugi siječanj – mjesec u kojemu će minusi u zraku biti tek kašalj krepane mačke u odnosu prema onima na bankovnim računima diljem Domaje. Bar kod nas prosječnih. Bezidejni spektakl domaće političke frazeologije i nadalje bez ikakva doista bitnoga strateškoga sadržaja, a koji smo, u punoj raskoši, imali još jednom prilike upoznati u vrijeme nedavnih parlamentarnih, i ponekih lokalnih izbora, hvala bogu, polako jenjava, premda razmještanje principijelnih stražnjica po foteljama ulazi u završnu fazu. Samo da još dočekamo i taj vatromet, pa da se vratimo svaki svojoj palanačkoj melankoliji. S ulica se, ipak, polako skidaju oni grozomorni džambo i ini plakati, koji posvema jasno pokazuju kako hrvatski majstori face-liftinga svake (četiri) godine imaju sve više i više posla, a političke stranke, i nadalje, sasvim solidne prihode i izvan onih koje prijavljuju kao legalno

demoni u tranzicijskoj špilji

i legitimno potrošene za vlastite kampanje. Naotvaralo se svega i svačega u vrijeme izbora u Hrvatskoj, tome romantičnome Potemkinovu zaselku u snijegu u kojemu raja i nadalje gromoglasno pljeska svaki put kada se negdje nešto malo zamezi uz kamene temeljce ili “samo što još nisu” otvorene objekte za bildanje duha, tijela i ostalu narodnu razbibrigu. Jer i mjesec je i sivi soko, i to u isto vrijeme, na nebu visoko. Domaći političari, već potpuno svjesni da su nam jedina dosuđena sudbina i da mogu činiti što god požele, više se i ne trude pretjerano maskirati to da je selce Potemkinovo. Ali lijepo je jer je naše, a naše je zato što nam ga oni, brižni, čuvaju. Od čega? Hrvatskim glasačima još se uvijek, na ovaj ili onaj način, prodaju tek zamalo preambulirane frazetine iz Tuđmanovih vremena, ili pak pjevaju laude Drugu Titu kada se malo više potegne iz boce nakon ponoći i sjeti Vardara, Đerdapa i Triglava. No ono što je u svemu tome najstrašnije, potpuna je desupstancijalizacija ikakve razgovjetnije političke paradigme. Nitko iz toga političkoga hrvatskoga života više nije ono za što se, dakako, ideološki izdaje – te vreće bez dna odavno su potrošile sve svoje svjetonazorske kredite, ali koga briga, svi smo ionako već poodavno pristali na to da glumimo to da im vjerujemo, premda znamo da je politika u nas, tek i jedino, zlatna staza za pridruženje povlaštenima i korumpiranima od glave do pete, koja nije Ahilova. O općem dobru više se ne mora čak ni puno lagati. A ne mora se lagati zato što hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju, nego nagrađuju tek zamalo uljuđeniju paradigmu balkanske političke despotije (o kojoj je tako sjajno pisao Cioran) i više nego karakteristične za funkcioniranje baš svih domicilnih političkih stranaka, pa slijedno tome i funkcioniranje politike uopće. Tako primjerice “personalizirane kampanje” u Hrvatskoj nisu ništa ino nego

bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa

vječni povratak toga istoga loše mimikriranoga tipa političkoga despotizma perverzno podržavanoga od same biračke volje. On, uvijek, po svršetku izbora, nikome nije odgovoran nizašto, a sebi prisvaja uglavnom Sve – tuđi rad, tuđe uspjehe, tuđu muku. Ni nakon bjelodanoga debakla, ni jedna od tih despotskih hrvatskih političkih veličina, ni s ljevice, ni s desnice, ni s bilo koje strane toga sveopćega svjetonazorskoga besmisla, neće ni pomisliti kako je vrijeme, recimo, za promjenu posla ili pružanje šanse – drugima. Jer baš sve, pa i poraz, može postati predmetom sveopće hrvatske političke trgovine u kojoj doslovno i javno trguju svi sa svima, u kojoj svi lažu svima, a ponajviše onima koji su ih birali u jednome bitnome, paradoksalnome, izboru bez izbora. Hrvatsko se društvo nikada neće iskobeljati iz korupcije kao svojega dominantnoga operativnoga principa i načina života zato što se nikada neće izmigoljiti ispod plašta toga “uljuđenoga” despotizma kao svoje samoizabrane sudbine i svoje danonoćne, palanačke melankolije kao izravne posljedice takva funkcioniranja baš svih stvari. To je društvo svakojake vrste farse, jer iza kartonskih kulisa, doduše, jest moguće igrati Hamleta, ali je puno lakše i komotnije pridružiti se dramaturgiji sapunice od danas do sutra, bez ikakve katarze. U takvu društvu ubojice i teški zlostavljači ostaju nedodirljivi ili im se suci dodvoravaju svojim uglavnom uvjetnim i sitnijim kaznama, ali zato prilično najebe klinac s džointom na ulici. Upravo je to društveno licemjerje najopasniji hrvatski diler, a njegov proﬁt i zagarantiran i spektakularan. Jer, da je poštenja i pravde, arhitekti Potemkinova sela za druge i stvarnih vila za sebe te iste džointe dijelili bi, bar jednom godišnje, besplatno. Pa da sjednemo na neki ka-

demoni u tranzicijskoj ĹĄpilji

men temeljac, i zapalimo svi zajedno, kâ&#x20AC;&#x2122;o pravi ljudi koji, bez obzira na posljedice, imaju izbora. 2008.

od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla

Od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla …ili mali uvod u velike traume suvremene hrvatske književnosti

U svojoj sjajnoj knjizi geopolitičkih eseja Zavjet plemenske krvi, u tekstu naslovljenom “Traume imaginarnog zemljopisa – Balkan kao kolektivno podzemlje Zapada”, suvremeni hrvatski ﬁlozof, pjesnik i esejist Žarko Paić zapisao je: “Svaki je Zapadnjak liberalni rasist reﬂeksivnog kova ako smatra da je Balkan začarani krug etničkih mržnji i ratova. To je upravo taj tragikomični rezultat tvorbe Balkana kao imaginarnog zemljopisa i kao kolektivnog podzemlja Zapada.” Bez obzira na činjenicu da recentna hrvatska “restaurativna nostalgija” (koristim se sintagmom iz često citirane knjige Budućnost nostalgije ruske emigrantkinje s današnjom harvardskom adresom, Svetlane Boym) svoj identitet isključivo imaginira kao (pa makar i provincijalno) srednjoeuropski i mediteranski, a nikako balkanski, ja upravo tim citatom započinjem ovaj tekst jer mi iskustvo s internacionalnih književnih manifestacija daje mnogo razloga za tvrdnju kako

demoni u tranzicijskoj špilji

se hrvatski kulturni identitet svagdje izvan granica vlastite samoobmane percipira kao pretežito i jedino – balkanski. Objašnjavati književne procese tek i jedino kao posljedicu određenih društvenih promjena, pa bile poneke od njih i kataklizmičkih razmjera, znano je, jalov je posao preporučljiv tek rigidnim sljednicima socrealističkih teorija i sličnih interpretativnih praksi. Govorim to stoga što internacionalne prigode počesto nude upravo takvu slatku mogućnost i počesto, zapravo, i žude za strategijom upravo takva, festivalskoga pojednostavljenja, a koje bi, pod krinkom brzoga opisa suvremene hrvatske književne scene, zapravo ponudilo odgovor na omiljeno pitanje europske recepcije suvremene hrvatske književnosti (ako takvo što uopće postoji): kako je naime odgovorila na vlastitu ratnu i poratnu stvarnost i traumu. Stoga ću odmah priznati kako uopće ne namjeravam odgovoriti na to (samopostavljeno) pitanje s obveznim pogledom na posljednje veliko krvoproliće na jugu Europe, niti izgovarati fraze tako drage diskursu i frazeologiji recentne novoliberalne “političke korektnosti” udovoljavajući, zapravo, i hraneći ovdje jedan prastari identitetni fantazam, pa i po cijenu toga da ovo što ću reći bude posve nezanimljivo ovdje nazočnoj publici. Skicirat ću dakle tek recepcijski status hrvatske književnosti tvrdnjom kako je on u posljednjim trima desetljećima upravo traumatično određen ukotvljenošću između dviju vrsta (manje-više) mimikriranoga totalitarizma – onoga prošloga, u vrijeme raspadajućega socijalizma, i ovoga današnjega, u vrijeme posvemašnje dominacije onoga tipa glamurozne društvene patologije i prakse koju francuski teoretičar kulture Guy Debord u istoimenoj knjizi naziva “društvom spektakla”, a koji (spektakl) upravo zakriva eksploatacijsku, manipulacijsku i globalnokolonijalnu moć novoliberalne društvene

od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla

paradigme u vremenima tzv. “kraja povijesti”, o kojima je tako euforično pisao Francis Fukuyama. Taj “spektakl” svoje manipulativno utemeljenje ima, između ostaloga, i u posvemašnjoj zamjeni stvarnosti njezinim simulakrumom – u svakodnevnoj praksi počesto tek žutoj, tabloidnoj masmedijskoj pohlepi, o kojoj je u svojim lucidnim analizama globalnoga zapadnoga postmoderniteta pisao Debordov sunarodnjak, Jean Baudrillard. Premda, kada govorimo o totalitarizmu medija, riječ totalitarizam ipak treba shvatiti vrlo uvjetno, ili kako to tvrdi na početku ovoga teksta već citirani Žarko Paić: “Postavka je, dakle, da valja radikalno otvoriti problem dekonstrukcije priče o odgovornosti intelektualca iz konteksta medijalnosti novoga doba koje tek uvjetno ima crte post-totalitarne nadzorne države.” Hrvatski je književnik u posljednjih dvadesetak godina dakle morao preživjeti i zlatno doba socijalizma s tzv. “ljudskim licem” iza kojega se uvijek krio, kao njegovo suštinsko naličje, sve do posljednjih dana, nimalo bezazlen strah od represije koja, doduše, u fazi labuđega pjeva više nije završavala na Golom otoku ili u nekome drugome kazamatu za nevjerne, nego u strategiji posvemašnje medijske izolacije. Posve pojednostavljeno, slijedeći baudrillardovsku logiku, izgon iz medija puno je strašnija kazna od izgona iz temeljno izgubljene stvarnosti. Zanimljivo je naime to kako je raspadajući socijalizam vrlo inteligentno, i gotovo samopodrazumijevajuće, sasvim konkretno nagovijestio svoju sljedeću transmutaciju s elementima totalitarnosti, bez obzira na to što će se ona dogoditi u posve mu suprotnome i naizgled antagonističkome društvenome kontekstu. Pravila medijske privlačnosti kao onoga presudno određujućega za recepciju i uopće postojanje bilo čega i bilo koga, pa i piščeva djela, u doba kada je hiperrealnost zamijenila stvarnost, a koja

demoni u tranzicijskoj špilji

se svela na “svoj” itekako izmanipulirani i kontrolirani virtualni nadomjestak, ne mjere se više količinom nekadašnje znane ideološke podobnosti i odanosti, nego počesto najvulgarnije komercijalne privlačnosti ili pak spektaklom angažmana na notornim hrvatskim ideološkim barikadama tzv. ljevice i tzv. desnice – u biti suštinski obesmišljenih interesnih skupina koje samo mistificiraju svoju tobožnju primarnu ideološku dosljednost. Ako dakle nije prošao filtar domaćega medijskoga spektakla, niti se dodvorava vulgarnim ideološkim totemima novih podobnosti ovoga ili onoga dnevnopolitičkoga tipa, hrvatski književnik teško da će pristići do svjetala kako domaće tako i europske književne pozornice, ionako prilično nezainteresirane za sve što već ne hrani njezin prepotentni fantazam toga strašnoga, balkanskoga Drugoga. Prešućene doma i nepoznate vani, životare dakle mnogobrojne ponajbolje stranice suvremene hrvatske književnosti. U tome kontekstu posebice je stradala poezija, i premda znana Hölderlinova teza o oskudnim vremenima nije, zasigurno, pisana s mišlju na hrvatsku tranzicijsku nego izgubljenu antičku Hiperboreju, hrvatski je i ne samo pjesnik iz više pravaca pristigao do rubova te sveprožimajuće oskudnosti. Premda, naravno, ni u primisli ne želim minorizirati ono što je u prijevodu doista dostupno njemačkome čitatelju u posljednjih dvadesetak godina, ja ću na kraju ovoga teksta tek spomenuti kako, ako se već zanemari notorni, patetični nacionalni kičeraj koji prečesto nude oficijelna i od države sponzorirana predstavljanja hrvatske (ne)kulture u svijetu, iskreno vjerujem da će njemački čitatelj itekako uživati kada mu u prijevodu budu dostupna primjerice krucijalna djela hrvatskoga, pa makar i pjesničkoga, moderniteta. I nadalje dakle mislim kako je hrvatsko pjesništvo tzv. “iskustva egzistencije” ispi-

od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla

sivano na tragu Heideggerove filozofije o ontološki obesmišljenome svijetu ili pak onaj dio suvremenoga hrvatskoga pjesništva koje se bavilo dekonstrukcijom logocentričnoga zamka Zapada i njegove metafizike glasa, a na tragu shvaćanja pisma kakvo je impostirao Jacques Derrida, u svojoj razlici, pa makar ona bila ispisivana s ruba jednoga identitetnoga samofantazma, dostatno zanimljivo europskoj književnoj publici. Ponekad naime nije zgorega pročitati i to što stiže s ruba vlastite predrasude o Drugome. U tome smislu spomenut ću Ivana Slamniga, Josipa Severa, Danijela Dragojevića, Nikicu Petraka, Branka Maleša, Zvonka Makovića, Milorada Stojevića… Ili je i prevođenje, ako cinično shvatimo Lacana, ništa drugo doli putovanje od jedne do druge tamnice u koju je našu žudnju već zatočio jezik, pa ma kako se on zvao i ma koliko ljudi na njemu čitalo. 2008.

kazalo imena

Kazalo imena A Andersen, Hans Christian 70, 86, 87 Andrić, Ivo 106 Andrić, Stanko 40, 83, 189, 200, 202 Antonić, Ljerka 50, 143 Arsenijević, Vladimir 161–163

B Bagić, Krešimir 136, 143 Balatinac, Josip 50 Barthes, Roland 176 Bataille, Georges 187 Baudelaire, Charles 112, 113 Baudrillard; Jean 22 Beckett, Samuel 83, 183, 198 Bilopavlović, Latica 192 Bodrožić, Marica 192–194 Bodrožić Simić, Ivana 66, 67 Bogišić, Vlaho 136 Borges, Jorge Luis 86, 198 Bowie, David 63, 114 Boym, Svetlana 20, 62, 212 Bremer, Alida 90–92 Brešan, Ivo 178–180 Brlić Mažuranić, Ivana 85, 86 Broch, Hermann 198

231

232

Bruckner, Pascal 198 Bukovac, Slađana 85 Bukowski, Charles 151 Bulatović, Miodrag 220 Buñuel, Luis 130 Burroughs, William Seward 151, 152 Buzzati, Dino 152 Byrds 110

C Camus, Albert 91, 182 Carver, Raymond 106, 155, 173 Cave, Nick 109 Cesarić, Dobriša 143, 146 Cezanne, Paul 208 Chagall, Marc 208, 209 Cioran, Emil 17, 63, 139, 198, 228 Clapton, Eric 36 Cobain, Kurt 109 Cohen, Leonard 221–224 Curtis, Deborah 115 Curtis, Ian 107, 109, 110, 112, 113, 115, 116 Cvenić, Josip 54–58

Č Čegec, Branko 67, 99, 130, 205 Čehov, Anton Pavlovič 91 Čilić Škeljo, Đurđica 105 Čudina, Marija 198

D Dalos, György 90 Dautbegović, Jozeﬁna 131, 132 David, Filip 220 Debeljak, Aleš 210 Debord, Guy 21, 22 Dedić, Arsen 67

kazalo imena

Derrida, Jacques 24, 82, 228 Donadini, Ulderiko 113 Dostojevski, Fjodr Mihailovič 113 Dragaš, Aleksandar 34 Dragojević, Danijel 24, 66 Drašković, Vuk 220 Dunđerović, Tihomir 143 Dylan, Bob 110

Đ Đilas, Milovan 220

F Faktor, Ivan 40 Ferić, Zoran 57, 189 Filaković, Matija 50 Foucault, Michel 95 Freud, Sigmund 47, 62 Fukuyama, Francis 22

G Galović, Fran 176 Gauss, Karl-Markus 211 Geldof, Bob 70 Gikić, Tea 143 Ginsberg, Allan 151 Glavurtić, Miro 220 Glucksmann, André 198 Grgić, Dario 83 Gromača, Tatjana 99 Guénon, Réne 148 Gundulić, Ivan 32

H Hamvas, Bela 148, 198, 228 Hannett, Martin 112, 116 Heidegger, Martin 24, 148

233

234

Heraklit 69, 71 Herbert, Zbignew 105 Herzog, Werner 115 Hölderlin, Friedrich 23 Hook, Peter 109 Houellebecq, Michel 187, 224 Huljić, Tonči 34 Hunjadi, Mirko 50, 51 Huntington, Samuel P. 204 Huxley, Aldous 193

I Ivšić, Radovan 198 Isus Krist 14

J Jagger, Mick 108 Jančar, Drago 210–213 Jefferson Airplane 110 Jeger, Rujana 57 Jendričko, Slavko 128–130 Jergović, Miljenko 105, 155 Jerković, Darko 107, 115 Job, Ignjat 208 Joyce, James 83, 120 Joy Division 109–116 Junek, Leo 208 Juvančić, Hrvoje 110

K Kafka, Franz 75, 83, 91 Karuza, Senko 171–173 Katunarić, Dražen 187 Kiefer, Anselmo 205 King, Stephen 167, 170 Kiš, Danilo 83, 106, 220 Knifer, Julije 75

kazalo imena

Koščec, Marinko 85 Kosor, Josip 52 Kožarić, Ivan 208 Kovač, Mirko 218–220 Kozarac, Josip 52 Krežma, Franjo 164 Krklec, Gustav 215 Krleža, Miroslav 28

L Lacan, Jacques 24, 47, 82 Levi-Strauss, Claude 25, 26 Lokotar, Kruno 189

M Madonna 70 Maćešić, Milan 52, 143 Maković, Zvonko 24, 34, 44, 54, 95, 128, 143, 207–209 Maleš, Branko 24, 69, 95, 104, 105, 107, 122–124, 129 Mamet, David 221 Marija Magdalena 14 Marijanović, Dubravko 50 Marinković, Ranko 220 Markiz de Sade 187, 198 Marković, Goran 169 Maroević, Tonko 132, 135, 136 Martinis, Dalibor 205 Matanović, Julijana 136, 175, 181 Mađer, Miroslav S. 52, 142–144, 215 Mićanović, Miroslav 65, 66, 68, 143, 174, 175 Midžić, Svebor 162 Mihajlović, Draža 161 Mihaljević, Romeo 143 Milanja, Cvjetko 123, 147 Milius, John 111 Miljković, Branko 220 Miloš, Damir 82, 185–189

235

236

kazalo imena

Modigliani, Amedeo 208 Montaigne, Michel de 198, 225–229 Morley, Paul 116 Morris, Stephen 109 Mraović, Simo 10, 57, 81 Mrkonjić, Zvonimir 67, 104, 105, 123, 132 Mrđanović, Nenad 107 Mujičić, Kemal Artnam 154–156 Munch, Edvard 87, 208

N Nadel, Ira B. 221–224 Najvirt, Sanja 143 New Order 110 Nico 110, 111 Nietzsche, Friedrich 71, 114, 197, 228 Nisker, Merrill 60 Nola, Lukas 86 Novak, Slobodan Prosperov 175 Nuhanović, Gordan 57

O Oasis 110 Oprah, Winfrey 84 Orcsik, Roland 116

P Paganini, Niccolò 164 Paić, Žarko 20, 22, 30, 32, 59, 61–63, 196–198, 203–205, 225, 226 Paljetak, Luko 67 Pandžić, Kornelija 143 Pavičić, Jurica 155, 189 Pavlović, Boro 215 Pavlović, Dijana 98 Pavlović, Goran 181 Pavlović, Luka 181, 182, 184 Pejaković, Hrvoje 120, 134–137

kazalo imena

Pekić, Borislav 220 Perišić, Robert 80, 168 Pessoa, Fernando 198 Petrak, Nikica 24, 53, 67, 68, 104, 105, 119, 120, 121, 132 Petranović, Silvio 87 Picasso, Pablo 62 Plant, Robert 108 Plazibat, Marinko 143 Pogačnik, Jagna 57 Ponge, Francis 70 Pop, Iggy 36 Popović, Edo 57, 150–152, 158–160, 189 Pound, Ezra 221 Presley, Elvis 108 Prtenjača, Ivica 67

R Radaković, Borivoj 57, 162, 189 Radaković, Zorica 125, 126 Radmilović, Marijana 52, 143 Rakezić, Saša 162 Ražnatović, Željko – Arkan 159 Ražnatović, Svetlana – Ceca 159 Reiser, Nikola 208 Reljković, Antun Matija 49 Rem, Goran 45–49, 51–53, 214–216 Rem, Vladimir 52, 214, 215 Rešicki, Delimir 57, 104, 105, 188, 189 Rilke, Rainer Maria 83 Rizvanović, Nenad 185, 188–191 Rogić Nehajev, Ivan 95, 122–124, 128, 129 Rotten, Johnny 107, 108 Rudan, Vedrana 170

S Sabatto, Ernesto 188 Sablić Tomić, Helena 45, 46, 47, 52, 53, 56, 216

237

238

Sartre, Jean-Paul 182 Saville, Peter 112 Schultz, Bruno 83 Selimović, Meša 220 Serdarević, Seid 10 Sever, Josip 24, 138 Sičajmov, Vera M. 50 Simić Bodrožić, Roman 57, 66, 116 Slamnig, Ivan 24, 66, 126, 215 Sloterdijk, Peter 78 Smith, Pattie 110 Springer, Jerry 83 Stardust, Ziggy 63 Steiner, Max 198 Stewart, Ian 156 Stojević, Milorad 24, 95, 128 Stoppard, Tom 221 Sulić, Vjekoslav 50 Summner, Bernard 109

Š Šerifović, Marija 36 Šimić, Antun Branko 113 Šimpraga, Dalibor 185 Škoro, Miroslav 189, 190, 191 Šojat-Kuči, Ivana 143 Šoljan, Antun 198 Špišić, Davor 167, 169 Štambuk, Drago 138–140 Štulić, Branimir 85

T Tadijanović, Dragutin 143, 215 Teichgraber, Stefan 62 The Beatles 15 The Blur 110 The Doors 110, 111

kazalo imena

The Offspring 110 The Velvet Underground 110, 111 Tijanić, Aleksandar 34 Tito, Josip Broz 17 Tomašević, Nives 207 Tomaš, Stjepan 164–166, 187 Tomić, Ante 155 Topić, Dado 36, 37 Toulouse-Lautrec, Henri de 208 Tuđman, Franjo 17

U Ujević, Tin 147 Uspenskij, P. D. 187, 191

V Valent, Milko 228 Vinja, Vojmir 226 Vladović, Borben 146–148 Vuković-Runjić, Milana 57, 85 Vuković, Tvrtko 66, 143

W Waits, Tom 151 Warhol, Andy 111

Z Zeta Jones, Catherine 68 Zograf, Aleksandar 162 Zoko, Božica 143 Zuzorić, Cvijeta 65

239

240

kazalo imena

Knjiga je objavljena uz potporu: Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Graﬁčka urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Fotograﬁja na naslovnici © Stanko Abadžić Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., lipanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-158-3 Biblioteka Platforma, knjiga 10 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

sve je još samo licemjerje i debela laž