Dijete koje je sanjalo kraj svijeta

Dijete koje je sanjalo kraj svijeta

-1-

-2-

Antonio Scurati

Dijete koje je sanjalo kraj svijeta prevela s talijanskog Ana Badurina

Fraktura -3-

Naslov izvornika Il bambino che sognava la fine del mondo © 2009 by Antonio Scurati, All rights reserved.

Objavljeno prema sporazumu s Marco Vigevani Agenzia Letteraria. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Ana Badurina i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-337-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 784055

-4-

Ovaj roman ubraja se među djela u kojima se isprepliću kronika dnev­nih zbivanja i izmišljotine. Budući da autor smatra kako je danas, u doba kojim dominira kronika, vokaci­ja književnosti prevladati granice između stvarnosti i mašte, a ne dodatno ih ispreplitati, poziva čitatelje da svaku pojedinu riječ ove knjige smatraju plodom njegove mašte, osobito kada se pripovijeda o događajima vezanim za osobe i kontekste nazvane po stvarnim osobama ili institucijama.

-5-

-6-

Tebi koja dolaziš.

Dobrodošla na ovaj svijet!

-7-

-8-

“Rezidencijalne četvrti sanjaju nasilje. Usnule u svojim pospanim vilama, zaštićene blagonaklonim trgovačkim centrima, strpljivo čeka­ju noćne more koje će ih probuditi u nekom strastvenijem svijetu.”

J. G. Ballard “Jedina strast mojega života bio je strah.”

Thomas Hobbes

-9-

- 10 -

prolog

U prvim godinama trećeg tisućljeća prostrano radišno područje sje­verne Italije pogodila je epidemija. U Bergamu, malenom lombardijskom provincijskom središtu što se na jugu pruža prema depresiji Padske nizine, a na sjeveru leži podno Bergamskih Alpa, brzina širenja zaraze bila je tolika da je u samo osam mjeseci, od jeseni 2007. do kasnog proljeća naredne godine, pokosila znatan dio stanovništva. No ne možemo reći ni da je poštedjela preostali dio stanovništva. Muškarci, žene, starci i djeca, osobito djeca, podijelili su se na za­ražene – izranjavane vidljivim znakovima razbuktale bolesti – i na zdrave nositelje pošasti. Bez iznimke. U samo dvije sezone – što nije dovoljno čak ni da bi zastarjela posljednja modna kolekcija – grad kao da je izgubio svoju nepovredivost, zatim svoju cjelovitost, da bi naposljetku posve izgubio sama sebe odbacujući svaku sigurnost.

Ta je pošast napala dušu i umove. No to nas ne bi trebalo čuditi. Kada bolje promislimo, Zlo je upravo ono najnematerijalnije što postoji baš zato što svoj žestoki rat pokreće protiv svakog konkretnog živog bića, a kada bi mu se dozvolilo da slobodno djeluje, uništilo bi i sam temelj stvaranja.

Koliko god to zvučalo neobično, najveća korupcija često je i najduhovnija, zbog čega u njoj nestaje svaki opipljiv interes.

Pa čak i užitak.

Kao i svugdje, klica je u Bergamo stigla izvana. Čak ni to nije bila iznimka. U našem slučaju prenijele su je dvije vr- 11 -

tićke odgojiteljice, Niva Beghetto i Maria Pellegrini. Znakove bolesti prvi je pokazao jedan svećenik, don Mariano Presti. Don Mariana, tog iznimno učenog intelektualca, profesora sistematske teologije na Biskupskom sjemeništu na Gornjemu gradu, ali i posrednika u odnosima s najaktivnijim katoličkim karizmatskim skupinama u regiji te osnivača jedne od prvih talijanskih zajednica za rehabilitaciju ovisnika o drogama je u listopadu 2007. jedan bivši sjemeništarac optužio za seksualno zlostavljanje.

Optužba, koju su isprva s gnušanjem odbacili i crkveni i svjetovni krugovi, počela je dobivati na snazi kada su tiskovine objavile da je don Mariana za svog duhovnog pomoćnika izabrao Nari Lamua, svećenik podrijetlom iz Obale Bjelokosti koji je s još pedeset sedmero subraće hospitaliziran u blizini sjemeništa u ustanovi za njegu pod vodstvom očeva Venturina – centru za rehabilitaciju svećenika koji se ne mogu vratiti u društvo, i koje nijedna dijeceza ni redovnički red ne žele primiti pod svoje krilo jer su duševno poremećeni, teški alkoholičari, ovisnici o drogama, oboljeli od AIDS-a, pate od depresije i suicidalni su ili im je prošlost okaljana seksualnim zlostavljanjima. Nari Lamua spadao je u posljednju skupinu: bio je svećenik pedofil. I nije bio jedini kojeg je prihvatila Kongregacija Isusa Svećenika. Svima njima ispovjednik je bio don Mariano. Čim se za to saznalo, svog starog dobročinitelja stala su optuživati i dva bivša ovisnika o drogama koja su prije više godina, premda u različitim razdobljima, prošla kroz zajednicu Nova Spes, još jedan prihvatni centar pod pokroviteljstvom don Mariana. No opseg beščašća, ili podlosti, ubrzo se proširio onkraj zidova veličanstvene građevine podignute u Viji Arena na brežuljku San Giovanni, a zatim i onkraj zidina staroga grada.

Nekoliko tjedana kasnije u Donjem gradu, u predjelu - 12 -

San Leonardo, što se pruža na padinama brežuljka nekoliko tisuća metara ispod bedema koji štiti renesansno naselje u ravnini s Portom San Giacomo, jedna petogodišnja djevojčica prestala je piškiti. Četiri duga dana malena nije niti mokrila niti imala stolicu. Petoga dana je na majčin poticaj ispričala kako ju je odgojiteljica uz pomoć nekog muškarca izvodila iz vrtića u veliku kuću gdje su joj pojedinci pre­ kriveni kapuljačama radili “ružne stvari”. Kuća se nalazila “iznad brda”, a muškarac je bio “crn”.

Tada je sve krenulo nizbrdo. U nekoliko sati saznalo se da su dvije nove odgojiteljice iz vrtića “Gianni Rodari”, koji je pohađala curica, došle iz ustanove u okolici Brescie, gdje je prethodne godine izbio skandal zbog sumnje u pedofiliju; u samo nekoliko dana povećao se broj djece koja su poka­ zivala znakove snažne duševne patnje; u samo nekoliko tjedana broj obitelji koje su optužile odgojiteljice za pomaganje svećenicima pedofilima porastao je na četiri, zatim na sedam pa na devet pa na jedanaest, da bi nakon nekoliko mjeseci aerobna klica sumnje poletjela iznad zidova sje­ meništa, iznad obrambenih zidina Gornjega grada, iznad zgrade vrtića i zahvatila cijeli grad. Činilo se da je cijeli život odjednom potonuo u gnusobu, kao da je golema žaba krastača svojim vlažnim trbuhom prekrila brežuljke i obavila grad svojom nadražujućom sluzi.

S dolaskom proljeća 2008. zaraza je zahvatila cijeli Bergamo i svakome je prijetila opasnost da ga opsjedne Zlo. Jedina preostala mogućnost bila je izabrati hoće li ga se podčiniti sebi ili će se sebe podčiniti njemu. Žestina zaraze i neumitnost propasti bile su tolike da su novinarima omogućile da poharaju svete knjige i bezobzirno pokradu mo­tive i slike sa svitaka drevnih proročanstava.

Tako su postupila oba vodeća gradska dnevnika – i katolički L’Eco di Bergamo u vlasništvu kurije i umjereno progresivni - 13 -

Il Giornale di Bergamo – jednako kao i nacionalne tiskovine, a osobito besplatne novine koje su uz Internet i televiziju bile, a od sada nadalje će uvijek i biti, službeni informativni organi katastrofe.

Da bi se opisalo što se događa, osobito se pribjegavalo Ivanovoj Apokalipsi. Zapravo, zanemarimo li pokoju pre­ tjeranost, ne možemo zanijekati da se prigorsko područje Padske nizine, jedne od najindustrijaliziranijih zona i s naj­ većom stopom naseljenosti na planetu, našlo u situaciji slič­noj onoj koja je u prorokovoj viziji zadesila zemlju nakon otvaranja sedam pečata: sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, trećina zemlje izgorje, trećina stabala izgorje, trećina se voda pretvori u pelin, a mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda.

No unatoč općoj uzbuni nije došao kraj svijeta. A želimo li biti posve iskreni, moramo spomenuti kako je zbog toga gotovo nastupilo razočaranje. Tim više što, unatoč svem zazivanju Boga – njegova milosrđa, njegove pravednosti ili njegove kazne, ovisno o ćudi molitelja – Bog s tim događajem nije imao veze. Ne metafizički Bog. On je od toga oprao ruke, rekao je netko. Ili bi, možda, bilo prikladnije reći da ni On nije došao, baš kao ni kraj svijeta. Jednostavno to: nije došao. Njegovo mjesto za stolom ostalo je prazno poput stolice koju je atavistička seljačka kultura na čijim je ruševinama niknuo suvremeni Bergamo čuvala za duše pokojnika u vrijeme blagdana. Tanjur za umrloga. Želim reći da se tijekom tih mjeseci obilježenih strahom zazivalo Boga – sa žarom, ustrajno, možda čak i iskreno vjerujući – ali On nije odgovorio. Šutio je. I tada se pred tim Bogom koji nije odavao znakove prisutnosti i kojeg je bilo teško spoznati ili čak zamisliti, Bogom toliko upornim u svojoj nijemosti i produljenoj odsutnosti, dogodilo ni više ni manje nego to da su ljudi izabrali onoga koji mu je jednak u suprotnosti, njegova Suparnika.

- 14 -

Ljudi su zazivali, uzaludno čekali, a zatim su odustali.

Kako zazivanje nije uspjelo i kako su se izgubili u Božjoj šutnji, ljudi su iza­brali Sotonu. On se uvijek prvi pojavljuje, spreman je na svaki oblik trgovanja, na svaku metamorfozu, uvijek je spreman preuzeti izgled najraznovrsnijih osoba, odnosno svake osobe. Ljudi su izabrali Sotonu, koji je toliko moćan baš zato što je spreman za upotrebu nakon prvog zazivanja. Izabrali su Sotonu koji je napravljen po mjeri čovjeka.

Kada ne možemo dobiti Dobro koje kao da uvijek izmiče, koje je prezrivo i toliko rijetko, često se zadovoljimo Zlom, njegovom konkretnošću čvrsto umetnutom u materijalnost svakodnevnog života. “Bolje išta nego ništa“, govorimo si dok klečimo pred televizorom. A onda si dok noću u krevetu plačemo zbog ente podlosti koju smo besramno počinili ponavljamo “Pa nekako treba živjeti”. Iako mi prvi ne vidimo potrebu za tim.

Tako se i Bergamo prepustio užitku slijeganja ramenima te se rukama i nogama predao velikom praznovjerju našeg doba: vjerovanju u veću plodnost Zla, tom uvriježenom mišljenju prema kojem ono svugdje uspijeva s lakoćom i u velikim količinama poput korova. Ali, naposljetku, damo li joj dovoljno vremena da se razmnoži, svaka biljka postane korov. Ili ne?

Priča koja slijedi želi ispripovjediti događaje iz Bergama – događaje u koje je autor bio izravno upleten. No, budući da se nitko ne bi znao iskreno zadovoljiti pukim događajima, ova knjiga želi biti i pripovijest o zazivanju, o šutnji i o odustajanju.

- 15 -

- 16 -

“Požurite. Otac mi upravo ubija majku.”

Pogled plavokosog djeteta je bezizražajan. Dva velika plava oka kao da zure u prazno, ali gledaju ustranu.

Mama mu iz ruke uzima telefonsku slušalicu i umiruje policajca na drugoj strani žice: nije istina, ne događa se ništa strašno u srcu noći, njezin sin je mjesečar. Dijete je sanjalo.

Policija ipak dolazi provjeriti. “Stavite se u naš položaj, gospođo, primili smo poziv.”

Kada stignu, sve se čini mirnim. Ni traga nasilju. Mama je dobro. Tata je na poslovnom putu u Indiji.

Dijete se već vratilo u krevet. U snu je još nekoliko puta vrisnulo od straha, a zatim se smirilo.

- 17 -

- 18 -

25. lipnja 2007.

Dvije odgojiteljice stigle su u grad 25. lipnja 2007. poslijepodne. Doputovale su iz Brescie međugradskim vlakom koji je na kolodvor u Bergamu stigao točno u 17.45.

Neki su naknadno tvrdili da su odmah primijetili nešto neobično u te dvije žene toliko različite dobi – mlađa je nedavno navršila dvadeset sedam godina, starija pedeset – koje su u blizini notorno zloglasne četvrti zajedno unajmile kuću premda nisu bile ni u kakvoj rodbinskoj vezi.

Nekoliko mjeseci kasnije njihova susjeda Gaetana Lorenzi, udovica i uživateljica obiteljske mirovine po potkaplaru snaga javne sigurnosti Mariju Lorenziju, izjavit će jednom lokalnom novinaru da ih je onog lipanjskog poslijepodneva čak i vidjela kada su prvi put stigle na kućni broj 5 Vije San Bernardino. Prema toj izjavi, gospođa Lorenzi se nalazila na balkonu na uglu svojega stana smještenog na posljednjem katu zgrade što gleda na tu ulicu na mjestu gdje se križa s Vijom Zambonate, te je s njega mogla promatrati kako se dvije žene uspinju od željezničke pruge.

U oči ju je bola činjenica da su strankinje, koje su za sobom vukle dva nezgrapna kovčega na kotačiće, “hodale priljubljene uz zidove kuća. Ali baš jako jako, skoro da su se vukle uz njega. A pazite, još nije počela padati kiša. Istina je da su se oblaci već nakupljali, ali kiša tada još nije padala, a ni tuča. Ne, one nisu hodale uza zid da bi se sklonile od kiše… Ne znam kako da to objasnim… Glave su prekrile - 19 -

maramom, hodale su pognute, priljubljene uza zid… Kao da su obje nešto radile skrivećke, iako su cesta i pločnik bili skroz prazni. Hodale su jedna iza druge.”

Kasnije, kada grad bude vrvio glasinama vezanim za nove odgojiteljice, naći će se još jedna svjedokinja spremna potvrditi verziju gospođe Lorenzi, štoviše, spremna stvari pri­kazati još crnjima.

Naime Lorenzina susjeda Augusta del Bono, koja živi nasuprot nje, ispričat će jednom novinaru lista L’Eco di Bergamo da je i ona primijetila dvije odgojiteljice u trenutku kada su preuzimale stan: “Cijeli dan bilo je vruće kao u paklu, nešto afričko… ali temperatura je naglo pala. Sjećam se da sam osjetila kako mi vlažan zrak silazi niz potiljak… znate, ja sam osjetljiva jer patim od cervikalne artroze, a ova poludjela klima me uništava… uvijek je ili prevruće, ili prehladno, ili previše vlažno… zbog nje sam postala gotovo trajni invalid. U svakom slučaju, osjetim ja kako kroz prozor s ulice dopire taj hladan vjetar. Idem ga zatvoriti i na trenutak pro­molim glavu. Prvo pogledam uvis, gdje vidim da su se oblaci smračili – čula se grmljavina, ali još nije sijevalo – onda pogledam dolje, prema ulici: i tamo, u vrtlogu prašine, vidim te dvije čudne žene kako hodaju priljubljene uza zid…

Vukle su kofere na kotačiće i pravile groznu buku… Čini mi se da su se u dnu ulice, na križanju s Vijom Carrozzai, za­ ustavile porazgovarati s nekim čovjekom… nekim tipom ogrnutim nekakvim ogrtačem i s kapuljačom na glavi… nešto čudno… mogla je to biti i prepoštova haljina ili habit… ali nisam sigurna… nastala je velika gungula, zrak više nije bio bistar i svi su bježali jer se osjećalo da će se otvoriti nebo i da će se sručiti gnjev Božji. Ali, jedne stvari se sjećam jer me se dojmila: jedna od njih zaustavila se na tren, gurnula je prst u usta, dobro ga namočila slinom i uperila ga prema

- 20 -

nebu. Časak kasnije voda se stala slijevati kao iz kabla. A onda i tuča.”

Premda se podudaraju u nekoliko točaka i iako su vje­ rojatno data u dobroj namjeri, oba svjedočanstva sigurno mo­žemo smatrati lažnima.

Maria Pellegrini i Niva Beghetto, dvije odgojiteljice koje su pred početak pedagoške godine 2007./2008. prebačene u vrtić “Gianni Rodari” u Bergamu stvarno jesu po prvi put stigle u svoj novi stan u Viji San Bernardino oko šest poslijepodne 25. lipnja istovremeno sa silovitim nevremenom i nezapamćenom tučom – tučomjer lokalne meteorološke stanice izmjerio je toga dana zrno od čak 225 grama – ali, kako je naknadno utvrdio istražni sud, stigle su cestovnim vozilom u službi javnog prijevoza s dozvolom br. 46 izdanom Mauriziju Bantiju, u koje su ušle na stajalištu pred zgra­dom željezničkog kolo­dvora. Ukratko, tog lipanjskog poslijepodneva dvije žene nisu pro­šle ulicom hodajući priljubljene uza zid i vukući za sobom dva bučna kovčega na kotačiće jednostavno zato što su se u Viju San Bernardino uputile taksijem.

Prava je istina da tog poslijepodneva 25. lipnja 2007. dolazak dviju odgojiteljica u grad međugradskim vlakom iz Brescie, što je na kolodvor u Bergamu stigao točno na vrijeme, nitko nije ni primijetio.

Tek nakon mnogo vremena, kada se iz tog beznačajnog početka posve slučajno izrodio čitav niz dramatičnih posljedica, tek tada smo osvrćući se unatrag na njega svi počeli gledati kao na događaj koji je u sebi krio nepobitan autoritet ishodišta.

U priči o dvije odgojiteljice iz vrtića “Rodari” to se dogodilo kada je svaki pa i najmanji detalj njihova života zaogrnut pogubnim sjajem crne kronike. Nešto nalik strašnim

- 21 -

hipnotičkim valovima koji se šire iz trupla ispruženog nasred ulice i izluđuju pogled prolaznika: tu je to mrtvo tijelo, ta nepodnošljiva očitost njegove tragične mase, a ne dopušta ti ni da ga gledaš ni da skreneš pogled. *** Kada su odgojiteljice 25. lipnja 2007. stigle u grad, bio je moj rođendan. Iz tog banalnog razloga točno se sjećam da sam tog poslijepodneva, manje-više u vrijeme kada su Niva Beghetto i Maria Pellegrini stigle u Viju San Bernardino, i ja bio na prozoru.

Iz svoje sobe s panoramskim pogledom u sjedištu Filozofskog fakulteta smještenog na vrhu brežuljka na kojem se uzdiže Gornji Bergamo promatrao sam kako se formira ne­vrijeme nad donjim dijelom grada i nad velikim dijelom Padske nizine što se preda mnom prostirala u beskraj.

Bila je to zemlja koja je u samo nekoliko godina promijenila boju. Dlakava smećkasta boja kivija istisnula je krvavo crvenu boju cikle, blijeda narančasta boja kakija proljetno narančastu boju breskve (u deset godina nestala su dvadeset dva hektara), polja durum pšenice ili kukuruza istisnula su šume javora. Posvuda duž riječnog nasipa goleme mrlje svijetlosmeđe boje topile su se u lipnju da bi bile spremne koagulirati u blatnjavosmeđu u kolovozu. Krajolik je izblijedio zbog globalnog zatopljenja i hedge fondova, zbog hirova klime i sko­kova cijena, zbog vrenja u atmosferi i u pre­govaračkim dvoranama. Planet su uzdrmali agrarna revolucija, poludjele tarife, homologirani uzgoj, osiromašeni siromasi. Žedna nizina (gotovo dvadeset posto manje oborina u dvadeset godina), budućnost poput budućnosti Indokine ili Brazila, univerzalni tropi. A sve, ili gotovo sve, određuje tržište.

- 22 -

Padska nizina postala je zemlja kikirikija: on ne traži puno vode, daje mnogo, doživjet će pravi bum. Dok se čeka da izraste sirak za proizvodnju etanola ili uljana repica za biodizel. To je razdražljiv, prevrtljiv, nervozan krajolik: sve se žurno prilagođava, brzo, flek­sibilno, sadi se ono od čega se može odmah imati koristi, ono što vrijedi na izlistajima s burzi. Gotovo uvijek trave, povrće, biljčice, gotovo nikada visoko raslinje. Ono je presporo. Ekstenzivna obrada izoranih polja pobijedila je intenzivnu obradu voćnjaka. Zbogom stabla. Veličanstveni brijest, crveni javor gotovo su iščeznuli i iz sje­ćanja. Topola je odolijevala, ali i ona je bila prespora.

Petnaest godina da bi ostvarila prihod. Cijela vječnost u vrijeme telematskih burzi. Topola se i dalje uzgaja, ali se obara još kao mlada: siječe se nakon tri godine, kad nije dosegla ni metar i pol. Ionako sve ide u “iverje”, sve se mrvi u strugotine, pali se u električnim centralama na biomasu.

Izuzme li se pokoja patuljasta topola, preostaje dakle samo zastrašujuća spljoštenost ravnice. Nema više stabala oraha ili hrasta zasađenih pri rođenju sina. Tamo gdje se sve odvija brzo ništa ne navješćuje dug život.

Baš kada su odgojiteljice stigle u grad, 25. lipnja, nad poljima koja su u nekoliko desetljeća promijenila vlasnike i pokrov spremalo se strahovito nevrijeme. S podizanjem te silovite atmosferske pojave karakteristične za vlažne trope pred mojim se očima upravo dovršavala strelovita metamorfoza Padske nizine u ekvatorijalni krajolik. Pošto je napustila neizmjernu geološku sporost, upravo u tom trenutku stvarala se povijest zemlje. A ja sam tome prisustvovao.

Sjećam se da sam opčarano promatrao kako se golem oblak proteže okomito zbog podizanja velike količine toplog i vlažnog zraka. Promatrao sam kako nizina zadržava dah, kako je prolaze trnci od snažnih hladnih udara vjetra što silaze s rubova kumulusa i kako iščekujući podrhtava od - 23 -

snažnih uzlaznih strujanja koja su iz nje usisavala i posljednju kap vode, čak i najmanju vlagu i odvlačila je u visinu, u oblak u kojem su se vrtložno gomilali u slojeve cirusa. S tla se ubrzano dizao topao zrak u koji se poput klina zabijala hladna struja. Tlo lišeno vode pripremalo se ponovno je primiti, ali ona je sada bila strana i nabijena tuđom snagom.

Nad nizinom se vodoravno širio golem crni nakovanj koji je sa svakom minutom osvajao nove gradove, mjesta, željezničke spojeve i čvorišta na autocestama. Ispod, na površini, sjena nakovnja je progutala cijeli jedan svijet koji se rastapao u nestabilnosti zračne mase.

Tamo u dnu, iznad Milana, iznenadnom crnilu horizonta odolijevao je samo svjetlosni procjep što ga je staklenobetonski toranj Pirellijeva nebodera istovremeno branio i pro­bijao. No mračni kumulusi najavljeni grmljavinom jurili su ispuniti i taj mliječni rascjep. Područje niskog tlaka uskoro će se posvuda proširiti. Vrijeme je zalaska sunca.

Sjećam se da sam baš u tom trenutku, dok je zrak pucketao nabijen elektricitetom što ga je prenosilo nadolazeće nevrijeme, dijelom oka kojim promatramo bliske pojave primijetio studenticu što je do prije nekoliko minuta bila u mojoj sobi i zaneseno me i namigujući mi zamolila da je nadgledam u pisanju diplomskoga rada.

Zvala se Giulia i još nekako, doimala se sposobnom djevojkom. Visoka, krupna, ali ne i nezgrapna – poluprofesionalna odbojkašica – odisala je prirodnom oštroumnošću nastalom na razoružavajućoj kulturnoj pozadini. Otezala je u govoru i imala je lijepo starinsko lice seljanke, ali je htjela diplomirati radom o nesputanim i metropolskim heroinama televizijske serije Seks i grad.

Procijenio sam da je riječ o djetetu iz naroda koje traži društveno iskupljenje u kultu nekog modernog programa.

- 24 -

Pogriješio sam. “Prema njoj se ophodi u rukavicama, kći je milijardera”, žurno me obavijestila čim je djevojka izišla moja kolegica Bergamčanka koja sa mnom dijeli sobu.

Kada je izbilo nevrijeme, Giulia se nalazila točno ispod mog prozora i žurno je prelazila Piazzu Rosate kako bi se zaklonila prije nego što se otvori nebo. Vjetar joj je podizao već po sebi kratku suknju, pritiskao joj je bluzu o već velikodušno izložene grudi, a njezin hod u visokim štiklama po drevnom grubom popločenju zbog njega je djelovao još nezgrapnije.

Sjećam se da sam promatrao kako tetura, posrće, pada i da sam se na sve načine nastojao natjerati da mi se svidi.

Mlada je, lijepa, izazovna, dovoljno je drska da dođe na kon­ zultacije odjevena kao za svečanu večeru, ali ne toliko vulgarna da bi se usudila otvoreno me zavoditi. U svakom slučaju, nudi ti se. Zašto je onda ne uzmeš? Zagrizi, odgrizi zalogaj, a ako ti se dok je budeš žvakao ne bude sviđala, možeš je ispljunuti. To bi bilo posve prirodno, ponavljao sam si, štoviše, bilo bi šteta postupiti drugačije. Ali svejedno se nisam mogao uvjeriti u to: studentice me seksualno ne uzbuđuju. Štoviše, da budem potpuno iskren, nikako me ne uzbuđuju.

Uporno nastojeći krivotvoriti samoga sebe, u tom sam razdoblju dao čak i intervju L’Espressu u kojem sam izložio teoriju o pedagoškoj koristi erotskih odnosa sa studentima i društvenom legitimitetu seksualne privlačnosti profesora.

Ako se zdravo za gotovo uzima tjelesna privlačnost kojom zrače ljepota, moć, novac, zašto se ona nikada ne priznaje znanju? Otišao sam tako daleko da sam ustvrdio kako će studentici u svrhu njezina visokog obrazovanja odlazak u krevet s niže potpisanim vrijediti više nego da odsluša tri fakultetska predmeta. Ljubavnica će tako moći usvajati učeći

- 25 -

iz cijelog profe­sorovog životnog okruženja umjesto da se ograniči na vertikalan prijenos skučenih znanja na pokojem sporadičnom frontalnom predavanju u dvorani.

Dajući takve izjave novinama nesumnjivo sam se ponašao kao kreten. Ali tom se dvosmislenom očijukanju nisam pre­ puštao samo zbog taštine: iako nisam bio dorastao tome, osjećao sam potrebu za nasilnom degradacijom. Uzmemo li u obzir licemjernu čednost akademskog svijeta kad je riječ o seksu i odgoju, tim izjavama nisam samo pokušavao prevariti vlastitu nemogućnost tjelesne želje za stu­denticama, nego sam pokušavao izvršiti javno samoubojstvo. Že­lio sam da mi se nešto dogodi, bilo što, želio sam da moje postojanje naleti na kakav događaj, pa makar to bio i dovoljno čvrst i oštar greben da se na njemu nasuka. Bio sam potpuno svjestan činjenice da si svojom jeftinom dijalektikom nisam namjeravao osigurati alibi za možebitan preljub. Upravo suprotno: nespretno sam pokušavao po­činiti delikt koji bi mi pružio izgovor za prekid veze s Martinom, mojom družicom već više od četiri godine.

Sjećam se toka svojih misli tog poslijepodneva iz vrlo jednostavnog razloga. Ne samo da sam na taj dan navršavao trideset osam godina, nego sam, dok mi je nad glavom dozrijevala konvektivna oluja i u visinama miješala kristale leda i kapi vode, pomislio da sam doživio prosvjetljenje: postao sam svjestan da nikada neću imati djece.

U blizini su zazvonila večernja zvona crkve Santa Maria Maggiore. Osam brecaja, osam udaraca metala o metal – šest predugih i dva nježnija, gotovo piskutava – uspinjala su se iz srednjovjekovnog pre­djela prema nakovnju kumulonimbusa koji se širio nebom iznad mene, a ja sam se uvjeravao da je taj tren prošao upravo u toj prilici, zauvijek. Nikada neću postati otac. Doimat će se pretjeranim, ali briznuo sam u plač.

- 26 -

Ganuće se uvuklo u mene s prvim udarcem, a zatim se postepeno sinkroniziralo s udarcima mojega srca i preplavilo me. Prilikom prvog brecaja još sam bio mlad sveučilišni profesor, pisac pred kojim je još mnogo knjiga, ali kod osmog, onog nježnijeg od šest i trideset, muškarac koji sam bio samo tren ranije briznuo je u gorak plač. “Što mi se događa?” zapitao sam se alarmirano. Ali znao sam što mi se dogodilo. Sjetio sam se Martine, svoje družice, koja mi je prethodnoga dana dok sam palio entu cigaretu rekla: “Nemoj pušiti. Nastaviš li ovako, kad budemo imali djece nećeš imati daha da se s njima loptaš.” Ali to je izgovorila ležerno, kao dosjetku, bez i najmanjeg traga težini koju bi pomisao na to da dobije dijete trebala izazvati u ljudskome srcu. U trenutku kada je nada mnom izbijalo nevrijeme i kada su zazvonila večernja zvona ta mi je ležernost otkrila da nikada neću imati djece. Uvijek sam to predosjećao, ali sada sam u to bio siguran.

Martinina je dosjetka stigla na kraju jedne od mnogih otrcanih rasprava koje su već godinama služile samo da bismo odluku hoćemo li ili nećemo imati djece mogli odgađati sve do dana kad to više neće biti moguće. Bile su to bestrasne, gotovo zlovoljne rasprave usre­dotočene na zbrajanje prednosti i nedostataka, zarobljenice logike rješavanja pro­ blema, gospodarenja svedenog na izračun troškova i koristi, a zbog toga osuđene da ostanu bez rješenja jer će racionalno ispitivanje problema reprodukcije neprestano, uvijek davati isti odgovor, odavde do vječnosti: ne isplati se rađati djecu.

Bile su to dakle rasprave koje su se mogle rasplamsavati dok god se htjelo, ali su se isto tako mogle odsutno gasiti rečenicom: “Možeš li mi, molim te, dodati sol?”

Ljudima poput nas, poput mene i Martine, bili su potpuno strani problemi koje nameće život vrste. Postojali smo zbog sebe samih, površno i dokoličarski, u bizarnom po­ - 27 -

ložaju prekobrojnih pojedinaca, zbog prekomjerne cerebralnosti izmicali smo osjetilnoj bazi postojanja, a zbog prekomjerne kulturne misaonosti biološkom na­čelu postojanja na svijetu. Tisućljećima je živjeti značilo boriti se da ostanemo na životu. Gotovo nikada nije bilo vremena ni za što drugo. Utrka je sada završena, ali mi i dalje teško dišemo.

Mi baby boomersi iz kasnih sedamdesetih, mi djeca nastala kada je imućni Zapad posljednji put u krevetu združio materijalno blagostanje i porast stanovništva pojedinci smo koji bi u nekom drugom dobu ili na drugim geografskim širinama našega doba odavno izumrli, pokosila bi nas neka epidemija, iscrpila bi nas glad, sustigao bi nas kakav zalutali čin nasilja, ili bismo se već više puta reproducirali i nikada si ne bismo postavili pitanje da li imati djece ili ne. Sama činjenica da smo slobodni postaviti si ga, da možemo čamiti i priuštiti si taj luksuz, pretvaralo ga je u retoričko pitanje na koje odgovor uvijek glasi: ne, ništa od djece.

Možete li zamisliti skupinu sitih dabrova koji se dosađuju i svake se zime okupljaju na sastancima kućnog savjeta kako bi odlučili hoće li podići drvenu branu koja će osigurati njihovo preživljavanje i očuvanje vrste? “Što kažete, ove godine dižemo branu ili dižemo ruke?” Eto, mi smo bili takvi.

U međuvremenu, dok sam se ja prepuštao tim razmišljanjima, vani je pljuštalo kao iz kabla. Zatim se kiša pretvorila u tuču. Najzad je hladan silazni zrak nadvladao onaj topli, turbulencija je popustila, izgubila je snagu, a s tim je i nevrijeme ušlo u fazu raspršivanja.

Mene je ponovno ulovio trenutak podvojenosti i na tre­ nutak mi se učinilo da sam gore, navrh nakovnja od gustih oblaka. Sjedeći na olimpu vlastitog cinizma pogledao sam dolje prema samome sebi: vidio sam samo sićušnu mrlju krvi - 28 -

na prozoru sobe s panoramskim pogledom. Poput sitog poganskog božanstva, kakvog boga gozbe, u šaci sam držao konce svoje sudbine. A u toj sudbini nije bilo djece.

Kako bih obezvrijedio prosvjetljenje, žurno sam došao k sebi. Vrativši se iza svojih očiju promotrio sam istu onu Piazzu Rosate koju je prije nekoliko minuta prešla moja zavodljiva studentica bježeći od nevremena. Grubo popločenje koje je zarobljavalo njezine visoke pete sada je bilo posuto mrtvim golubovima. Iznenadna tuča ih je zatekla i zrnca tuče slomila su njihove mekane glavice. Oboreni su u letu.

- 29 -

- 30 -

sadržaj

Prolog 11 25. lipnja 2007.

19 Rujan 35 Listopad 51 Studeni 73 Prosinac 105 Nova godina 120 Siječanj 132 Veljača 165 Ožujak 199 Travanj 217 Svibanj 239 13. lipnja 2008.

267 Epilog 273 Zahvala 277 O autoru 279 O prevoditeljici 281

- 283 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Branka Savić Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn Grey Zagreb Godina izdanja 2011., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-337-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 284 -

- 285 -

- 286 -