Dnevnik jednog mitomana by Fraktura

Zdravko Zima

Dnevnik Dnevnik MITOMANA jednog mitomana JEDNOG 2016.

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Bordel u plamenu Gondolijer na Vltavi

â&#x20AC;&#x201C;2â&#x20AC;&#x201C;

Zdravko Zima

Dnevnik jednog mitomana 2016.

Fraktura â&#x20AC;&#x201C;3â&#x20AC;&#x201C;

© Zdravko Zima i Fraktura, 2017. All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-906-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 976111

–4–

My lovers suffocate me. (Whitman) Wer spricht von Siegen? Überstehn ist alles. (Rilke) Bog je u detalju. (Dragojević)

–5–

–6–

Manijak, epileptičar i svetac

–7–

–8–

nedjelja, 3. siječnja 2016. Nije lako preživjeti blagdane. Sva ta gungula oko odojka, sarme i bakalara, spojena s trgovačkim ludilom i varijacijama na temu jingle bells, jingle bells / jingle all the way dovela me je do toga da bih u to doba najradije dezertirao. Ali ni to nije lako, pogotovo u svijetu koji se doima slobodnim, iako je kapitalističko-klijentelistička sloboda samo privid. Alenka i ja Božić smo proveli u Hrvatskoj, a onda smo odjezdili u Sloveniju. Danas se vraćam u Zagreb. U Varaždinu ulazim u autobus koji je krcat, ponajviše studentima. Sjedim pokraj mlade i zgodne djevojke. Polako pada mrak, djevojka gura slušalicu u uho i rastvara knjigu, što me lišava potrebe da započinjem konverzaciju i razgrćem tišinu, koja u sat i pol vožnje može biti mučna. Unatoč tome što se nas dvoje ne poznajemo, a kako stoje stvari, nećemo se nikada ni upoznati. Djevojka uporno čita, a ja sjedim i povremeno bacam pogled na zaslon svog mobitela, više iz dosade nego iz potrebe da nekog zovem. Ali vrag mi ne da mira. Polako skrećem pogled, ne zato što sam indiskretan, nego zato da otkrijem što čita. Ako i to nije indiskrecija. Dolazim u napast da je uhvatim za ruku i pogledam korice. Nakon kraćeg manevriranja ustanovio sam da čita američku spisateljicu Karin Slaughter. O takvoj ili sličnoj situaciji svjedočio je Alberto Manguel, romanopisac, antologičar i prevoditelj, rođeni Argentinac koji je desetljećima živio u Europi, a danas živi u Kanadi. Prije nekoliko godina gostovao je na sajmu knjige u Puli, a pročuo se među inim činjenicom da je kao mladac dvije godine čitao Borgesu. Taj –9–

po mnogočemu nevjerojatni angažman nije tretirao kao muku, nego kao sretno zatočeništvo. Mladi Manguel je čitao, ali unatoč tome Borges je bio taj koji je gospodario tekstom, prekidajući svog asistenta komentarima koji su bili neočekivani, katkad strogi, ali uvijek eruditski i inspirativni. Kao što je Manguel u Kanadi u podzemnoj željeznici gledao neku ženu, ali ne zato što je nasrtljivac ili nezajaž ljiv udvarač, nego da bi ustanovio što čita, iz istih sam razloga i sâm u autobusu na liniji Varaždin–Zagreb odmjeravao jednu curu. Ne znam je li shvatila da je odmjeravam, a još manje znam kako je to shvatila ili protumačila. Kako god bilo, “mi smo ono što čitamo”. Tako barem tvrdi Manguel, a moja anonimna suputnica čitala je roman Karin Slaughter Postanak (Undone). Prije nekoliko mjeseci Karin je boravila u Hrvatskoj kao gost svog nakladnika, zagrebačkog Znanja, uz Patriciju Cornwell jedna je od najpoznatijih američkih autorica krimića, prodala je trideset milijuna knjiga, prevedena je na jednako toliko jezika i od svih tih brojki pisac mog kalibra – sveden na esejističke ekstemporacije na jednom malom i gotovo anonimnom jeziku – može duboko uzdahnuti ili baciti koplje u trnje. Ne znam jesam li uzdahnuo, a ne znam ni hoću li koplje baciti u trnje, iako racionalni razlozi pretežu u tom smjeru. ponedjeljak, 4. siječnja Sivo zagrebačko nebo i sivi bankovni računi, kao neizostavan dekor na početku još jedne godine, ne djeluju stimulativno. Opet sanjam putovanje u neke sunčanije krajeve, iako me prijatelji uvjeravaju da to nije ništa drugo nego bijeg od samoga sebe. Nisam siguran da je tako. A da i jest, zašto ne bih bježao od samoga sebe? Ako bih takvo što i mogao, najradije bih pobjegao od rutine, jer kad se živi u istom gradu, u istom krevetu, s pogledom na isti krajolik i ulice, robovanje navikama i uhodanim šablonama čini se neizbjež no. Dalek mi je jedan tip široko rasprostranjenih lezilebovića kojima je novac jedini smisao i jedini ideal, ali nisam spreman živjeti ni kao fakir, koji prkosi prirodnim zakonima, koji je zadovoljan s kapljom vode i sretan kad mu leđa paraju užarenim iglama. Spominjanje rutine u ovom slučaju znači da se okrećem od – 10 –

kuhinjskog stola i uključujem kompjutor s čijeg me zaslona gleda lice male Tonke. Javlja mi se Igor Čatić, emeritirani sveučilišni profesor i moj najbliži susjed. Tvrdi da ga već dugo neka knjiga nije toliko oduševila kao moj Dnevnik. U kasnim noćnim urama di skretno se oglasio mobitel. Stiže sms-poruka: “Usred Normandije, nakon dugog vremena, beskrajno uživam u čitanju na hrvatskom jeziku. Čitam Dnevnik jednog skribomana. Hvala Vam što postojite!” Zvuči lijepo, makar i ne bilo istinito. Normandija je poznata po iskrcavanju Saveznika 1945. godine, a odsad i po neimenovanoj Zagrepčanki koja je ondje čitala moju knjigu. (Poslije sam saznao da je poruku poslala jedna gospođa iz Opatičke ulice s Gornjega grada. Njena supruga poznam dobro. Ne i nju. Znači li to da živimo u patrijarhalnom društvu? Ili znači nešto drugo?) Što se mene tiče, ne vidim problem u pohvalama nepoznatih čitateljica. Problem je katkad u prijateljima, odnosno onima koji se prave takvima a da to zapravo nisu. Književni kritičar William Hazlitt, u nas neprevođen, proslavio se u svoje vrijeme tumačenjem Shakespearea i esejom O uživanju u mržnji (On the Pleasure of Hating). Razmišljajući o svom statusu, zaključio je da odbojnost i ljubomora piščevih prijatelja katkad idu ruku pod ruku sa zlobom njegovih neprijatelja. Vaši prijatelji ne vole vas zato što ste ispunili ono što se od vas očekivalo. Tako tvrdi Hazlitt i poentira: oni bi bili sretniji da ste obećavali jako mnogo, a učinili jako malo. Sva je prilika da je engleski kritičar u pravu jer se od njegovih vremena, od 18. i 19. stoljeća, ništa nije izmijenilo. Pa ako je ljudska priroda nepromjenjiva, kako je moguće vjerovati u napredak? utorak, 5. siječnja Telefoniram Nikoli Viskoviću u Split. Bliži se 14 sati, pa se pitam je li u svom stanu u Rendićevoj ulici, u prizemlju, ili na šufitu, gdje kao pravi intelektualni radnik ima kabinet i prostor svoje osamljenosti. Ako je netko intelektualni radnik, onda je to Nikola jer je u sebi ujedinio erudiciju sveučilišnog profesora, specijalista za teoriju prava, račvajući svoja zanimanja prema književnosti i umjetnosti, ne zanemarujući isto tako pitanja zaštite ljudskih i životinjskih (ili – 11 –

obrnuto: životinjskih i ljudskih) prava, ekologije i tako dalje. Kad tvrdim da je radnik, aludiram na pojam koji je izbrisan iz javnog vokabulara. Izbrisan je zato što je rad degradiran, dok je radnik sveden na relikt komunističke demagogije kako bi ga se moglo što više eksploatirati i što mizernije platiti. Više nije u modi rad, nego opsjena, koja je u prvi plan gurnula intelektualce lišene vizije, korumpirane praznoglavce koji perfidno promoviraju nasilje i koji, kao i njihovi nalogodavci, inzistiraju na vanjskom sjaju umjesto na sadržaju. Sušta suprotnost tome je Nikola. Profesor sa suptilnim smislom za nijanse, radnik koji se drži one Plinijeve nulla dies sine linea, Splićanin i Europljanin koji je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća jasno detektirao da Hrvatsku vode dvije stranke lišene građanske i kulturne supstance. Takav, ne samo da nije po volji desničarima nego nije po ukusu ni danas potpuno devalvirane Socijaldemokratske partije koja nije izgubila samo nekoliko izbornih utakmica zaredom, nego i svoj raison d’être. Nikola Visković je ljevičar plemenitog kova i neusporedivo veći demokrat od svih mogućih punoglavaca koji se mrijeste u političkoj bari. On je demokrat jer mu je istina jedini kriterij, jer u klimi novokomponiranog ka pitalizma impregniranog okusom balkanskog kolonijalizma nije prihvatio manipuliranje idejom nacije, sporta te filmskih i drugih vedeta kojima je prije mjesto u crnim kronikama nego u panteonu državnih veličina. Ostajući vjeran načelu odricanja (Entsagung), on djeluje neobično i nestvarno, čak i onima koji ga poznaju, tim više što je u dubini svog srca hedonist i eudemonist, o čemu na neki način svjedoči podatak da sa sebi svojstvenom strpljivošću i akribičnošću već godinama piše studiju o odnosu erotike, književnosti i inih umjetnosti. Mislim, dakle, da li da telefoniram u gornji dom (House of Lords) ili u donji (House of Commons), a onda ipak biram potonji. Pogodio sam. Nikola je upravo ručao sa suprugom i unucima, a za razgovor je uvijek spreman. Kao kad kamen pada u vodu, šireći oko sebe sve veće koncentrične krugove, tako teče naša konverzacija. Od pojedinačnog prema općem, od obiteljskih pitanja koja se odnose na djecu i unuke do neizbježnih replika o vremenu, onom gore, na – 12 –

sjeveru, i onom dolje, na jugu, od privatnog do javnog i svega što određuje našu svakodnevnu sudbinu. Potkraj studenoga prošle go dine Visković je dao intervju Novom listu. Nisam siguran da je imao odjek kakav je zaslužio, ponajprije zato što njegove objekcije odudaraju od stereotipa, a pogotovo od službeno verificiranih istina. Intervju je koncentriran na goruća pitanja globalne politike koja se manifestiraju na Bliskom istoku, u Ukrajini i drugdje, ali nije za obiđena ni Hrvatska. Naravno da se lokalni političari neće suglasiti s Viskovićem koji tvrdi da je Hrvatska prirepak Sjedinjenih Država i da smo u vanjskoj politici trebali glumiti Švicarsku. Ne znam na kakvo će tlo pasti tvrdnja da je majka svih zločina prema musli manima i ishodište islamskog ekstremizma teror cionizma nad Palestincima kojima se već pola stoljeća komada zemlja, milijuni su prisiljeni na egzil, a državu ne mogu osnovati ni u najužem pojasu Cisjordanije zbog Izraelaca koji ondje grade svoje kolonije. Naravno da je Visković zgranut nad sinkroniziranim terorom islamskih fundamentalista, iako se u medijima svjesno prešućuje državni terorizam koji prethodi njihovu teroru: premda ne spominje državu na koju misli, jasno je da aludira na Uncle Sama. Zapadne zemlje na čelu sa Sjedinjenim Državama formalno se zalažu za demokraciju, a u praksi podržavaju feudalne šeike Saudijske Arabije, u kojoj je na vlasti konzervativna struja sunitskih salafista konfrontirana iranskim šijitima. A dobro je poznato i kakav su užas barjaktari zapadne demokracije proizveli u Libiji. Gaddafi je bio kakav je bio, ali nakon njegove brutalne likvidacije Libija je zapala u stanje plemenskog kaosa, klanja i mračne trgovine afričkim izbjeglicama – bez izgleda da se u toj zemlji u skoroj budućnosti išta promijeni. Tko bi se od naših političara usudio sučeliti s Viskovićem? Još više, tko bi imao kuraže da podrži njegova stajališta? Lider talijanske komunističke partije Enrico Berlinguer bio je gentiluomo ne samo podrijetlom nego i ponašanjem. Unatoč svojim kapacitetima, u našim prilikama Visković takvo što nije postao ne zato što to nije, nego najviše zato što demokratski uzusi u Jugoslaviji, ali ni u Hrvatskoj nisu dosegnuli potrebnu razinu.

– 13 –

srijeda, 6. siječnja Snijeg je zabijelio sve krovove, ulice i parkove, stvarajući dojam da će padati dovijeka. Nekoć sam se veselio bjelini jer me asocirala na skijanje ili valjanje po snježnim padinama, a danas se mrštim, tražim čizme i u čudu se pitam kad će ralica dospjeti do mog dijela grada. Ako je Novi Zagreb uopće grad. Dogovorio sam se s Mirnom da odemo u kino Europa. Na programu je Mladost (La giovinezza), film koji kao režiser i scenarist potpisuje Paolo Sorrentino i o kojem bruji pola grada. Da nije snimio Veliku ljepotu (La grande bellezza), novi Sorrentino bio bi bez greške. To znači da i izvrsni filmovi mogu ponekad djelovati kao hendikep jer povećavaju horizont očekivanja. Ne kanim reći da je Mladost loš film, a još manje bi se takvo što moglo zaključiti po reakcijama publike. Scenarij u koji je unaprijed upisana ideja zavodljivosti, pretencioznost neutralizirana humorom, krasan pejzaž, raspojasana kamera i slavni glumci, precizni u improvizaciji i opušteni u artikulaciji, mladost i starost, genijalnost i trivijalnost, ljepota i rugoba, sve to poredao je Sorrentino jedno uz drugo kao što su poredane stotine kineskih vojnika iz ere prvog cara dinastije Qin. Teško je zamisliti, a kamoli poželjeti ljepši krajolik od onog kojim je talijanski redatelj dekorirao radnju. Osamljeni hotel u podnožju švicarskih Alpa, snijeg spojen s wellnes tretmanima i sanja rijama gostiju koje se, kao i većina sanjarija, sudaraju s ledenom stvarnošću. U fokusu zbivanja su skladatelj Fred Balinger i filmski redatelj Mick Boyle. Prvog tumači Michael Caine, drugog Harvey Keitel. Dodamo li tome Jane Fonda, koja se pojavljuje u epizodnoj ali važnoj ulozi glumice i Boyleove prijateljice te mladog glumca Jimmyja (Paul Dano) koji se pročuo u ulozi robota, a sada sanja o ozbiljnijim projektima, dobili smo inačicu filma o filmu, u kojem ljudske sudbine cirkuliraju tako da stvarnost i fikcija postaju jedno te isto. U bajoslovnom ambijentu planinskog hotela – koji je istodobno ljubavno gnijezdo, sanatorij, zabavište i svijet u malom – Fred i Mick opušteno konverziraju, stvarajući dojam da se nemaju zbog čega žaliti. Njihova djeca su u braku, ne homoseksualnom, kako propisuje new world order, nego heteroseksualnom, ali i taj je u relativno – 14 –

kratkom roku osuđen na krah. Iako dvojici prijatelja ne fali ni ptičjeg mlijeka, fali im mladost koja je bespovratno prošla. Sorrentino je to doslovno ilustrirao prizorom u kojem se Miss Universe (igra je Rumunjka Mădălina Diana Ghenea) u Evinu kostimu spušta u bazen u punoći svojih bogomdanih proporcija, dok je dva šajsera mjere s mješavinom znatiželje i hinjene ravnodušnosti. Kako nagomilane godine idu ruku pod ruku sa sumnjama u vlastite uspjehe, profesionalne jednako kao i privatne, stari kompanjoni upadaju u sve moguće labirinte, koji će jednoga (Micka) odvesti u samoubojstvo, a drugoga u kompromis s okusom muzike i blago emanirajućeg sentimenta na granici kiča. Dobre ideje znaju katkad biti toliko dobre da kaliraju, kao prenapuhan balon koji je eksplodirao pa od čarolije nije ostalo ni traga. Možda je Sorrentino nezajažljiv bonkulović, pa je razvlačio priču kao tijesto za štrudlu, zanemarujući zakonitosti zanata i tražeći samo nadomjestak za vlastiti ego. Ali na repertoaru je dovoljno dobar film da se gleda bez muke i dovoljno dobar režiser da mu se smije prigovarati. Tu je i klonirani Diego Maradona s tetoviranim Marxom na leđima, kao tužna replika nekoć fantastičnog nogometaša, Fredova kći Lena (Rachel Weisz), udana ili sretno rastavljena od Mickova sina, te još nekoliko likova uobičajenih u takvom ambijentu. Kad sam gledao von Trierovu Melankoliju, čudio sam se što čujem soundtrack s glasom Ive Robića. Gledajući Mladost, čudio sam se što u njoj ulogu maserke tumači bošnjačka glumica Luna Zimić Mijović. Poslije svega, nešto je ostalo u zraku, nedorečeno i nedefinirano, iako i to može biti kompliment jer je takvo, nedorečeno i nedefinirano, vrijeme u kojem obitavamo i nad kojim svoju maštu rasprostire Sorrentino. Da je bio suvremenik Thomasa Manna, Sorrentino bi snimio svoju varijantu Čarobnog brijega. Jer Čarobni brijeg je roman o vremenu, kao što je i Mladost film o vremenu u kojem su u glavnim ulogama vremešni prijatelji. Da je živio u eri Federica Fellinija, Sorrentino bi mu bio desna ruka. Jednim dijelom on zaziva The Grand Budapest Hotel Wesa Andersona, ali najviše (i)zaziva sebe sama iz već apostrofirane Velike ljepote. Kino Europa u Varšavskoj ulici, 17. red desno, sjedalo 3. – 15 –

Nakon projekcije ne žurimo se doma. S Uršom Raukar i Nikom Gamulinom te njihovom kanadskom družbenicom Ivom Berleković odlazimo do Europskog trga koji još treperi u znaku Nove godine. Europski trg dio je Cesarčeve ulice, ali kako su Hrvati skloni izmišljanju, tako je izmišljen i Europski trg. S obzirom na prilike, ne samo atmosferske nego i one druge, bilo bi logičnije da se zove Trg vječnog snijega i leda. Tu, na trgu ili na ulici, pridružuje nam se Ivin brat Tin, koji se poslije šesnaest kanadskih godina vratio u Zagreb. Prvi put pijem kuhani džin sa šećerom, sokom od naranče i limetom. Vrlo dobro. Onda mijenjamo štand. Jedemo rostbif s dinstanim lukom i kiselim krastavcima. Nakon jela budi se opet potreba za kuhanim džinom. Pitam se, poslije svega, jesam li prolazio kroz onu mećavu zato da gledam Sorrentina ili je Sorrentino bio dobar izgovor za kuhani džin? četvrtak, 7. siječnja U rano jutro čistim snijeg pred svojom zgradom u Utrinama. Tako me zapalo po kućnom redu izvješenom u koridoru. Jutro je vedro i hladno, dušu dalo za fizičke aktivnosti koje smo, zatrovani takozvanom civilizacijom, u znatnoj mjeri zapustili. Jedva sam pronašao ključ od spremišta da bih se domogao lopate. Onda smanjujem hrpe snijega, nošen čudnim osjećajem da dodirujući alatkom bijelu površinu dodirujem trbuh bremenite žene. Nakon nekog vremena gotovo uživam u čišćenju. Mašem lopatom i mislim kako u meni ipak nije nestao osjećaj odgovornosti: svjestan da je moje ime izvješeno u hodniku, kao na kakvoj tjeralici, prošle noći teško sam za spao, sve u strahu da se neću na vrijeme probuditi. Kondicija mi nije jaka strana, zebu me i ruke jer sam zaboravio rukavice, ali se i dalje igram sa snijegom, razgovarajući usput s prolaznicima koji mi daju svesrdnu podršku. Kao da zastupam nacionalne boje na Putinovoj olimpijadi u crnomorskom Sočiju. Ovih dana, dok hrvatski kšatrije i vajšije uživaju na austrijskim skija lištima, medijsku senzaciju izazvao je irski ambasador Tim Harrington uhvaćen kako čisti snijeg ispred svog zagrebačkog doma. Gospodin ambasador čudi se pompi podignutoj samo zbog toga što – 16 –

se prihvatio lopate. U Irskoj su svi jednaki, izjavio je tim povodom, kao da se brani ili kao da je uhvaćen in flagranti. I u Hrvatskoj su svi jednaki. Pokazao je to predsjednik Sabora Željko Reiner koji je jedva dva-tri dana nakon ustoličenja odmaglio na skijanje, forfarajući sa svojom gardom kilometarsku kolonu na granici kao da je Michael Schumacher ili Lewis Hamilton. A nije prvak svijeta, nego trenutačni predsjednik Sabora, koji bi on tako rado prekrstio u Hrvatski državni sabor. Poslije četrdeset minuta moja akcija je završila. Ne bi bilo loše da se češće prihvatim takvih radnji, iako me na ovu natjerao osjećaj solidarnosti prema susjedima koji imaju iste obveze. Da bi što bolje razumjela probleme radničke klase, Simone Weil zaposlila se na neko vrijeme u Renaultovoj tvornici. Premda je pisala da je rad najsavršeniji oblik ljudske poslušnosti, francuska filozofkinja vjerovala je da bi u idealnom svijetu fizički rad trebao imati središnju ulogu. Poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je obnavljana radnim akcijama, a pruge Brčko–Banovići i Šamac–Sarajevo najvećim je dijelom izgradila omladina. Možda ne bi bilo zgorega da se i danas poduzmu slične akcije. Pod pretpostavkom da se ras terete od ideologijske supstance, i one bi imale smisla, ne samo zbog alarmantnog broja nezaposlenih. Rad oslobađa (Arbeit macht frei), a kako se Hrvatska oslobodila radnika i na njihovo mjesto ustoličila djelatnike, naivac bi mogao zaključiti da obitava u najslobodnijoj zemlji na svijetu. petak, 8. siječnja Oko podneva odlazim u Malu kavanu, gdje imam sastanak s Borom Ćosićem. Kroz staklo vidim Sinana Gudževića koji mi maše; u tom času shvaćam da je Bora dogovorio sastanak utroje. Malo je individua, pogotovo među piscima, koje su uvijek dobre volje. Možda se varam, ali Sinan izgleda kao jedan od takvih. Smiješak mu nikad ne silazi s lica i u tome je tajna njegova šarma. Poklonik epigramske književnosti, prevodilac s raznih jezika, među inim sa starogrčkog, latinskog, talijanskog i portugalskog, nogometni fan koji se zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu odselio u Latinsku Ameriku, u zagrebačkom ambijentu djeluje kao rara avis. Kao – 17 –

balkanski García Márquez koji je u sebi supsumirao jedva zamislivu skalu katkad nespojivih i naizgled kontradiktornih obilježja ovog dijela svijeta, njegov koine, njegove mentalitete i tonalitete, koje smo u paničnoj potrebi da zaboravimo sve što je ikad imalo ikakve veze s Jugoslavijom radikalno odbacili, ne shvaćajući da smo na taj način naškodili i sebi samima i da smo, po onoj narodnoj, sa šporkom vodom kroz prozor bacili i dijete. Premda čita Ovidija i prevodi s nekih davno umrlih jezika, Sinan je vitalniji od mnogih profesionalnih kolega koji su devalvaciju svega postojećeg identificirali s vlastitom ništavnošću. Bora stiže treći, kako i priliči. Znam odavno kakav je pisac. Ali uvijek se divim njegovoj energiji i znatiželji koje su se, impregnirane njegovim talentom, pretvorile u perpetuum mobile iz kojeg izlaze knjige kao na tekućoj traci. Sad je u Zagrebu i u Krapini, za koji dan se vraća u Berlin, a potom slijedi turneja po Švicarskoj i Austriji. I tako unedogled. Čitanje i pisanje kao egzistencijalna nužda, kao svakodnevni trening ili jutarnje džogiranje, objavljivanje novih knjiga, putovanja i poslanja. To je Bora. Ne mogu ga zamisliti mirnog, ravnodušnog, pa ni u stanju rezignacije. Bio je i ostao onaj plavokosi, sada doduše sijedi klinac iz Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji. Ćeretalo i zafrkant koji hini naivnost, ali samo zato što se njome koristi kao ambalažom u koju će tako spretno zapakirati istinu. Donio sam Bori svoju novu knjigu, a on mi je uzvratio knjigom koju je objavio frankfurtski nakladnik Schöffling & Co, a koja je objavljena paralelno s njemačkim izdanjem Tutora. U knjizi su tiskani eseji o tom njegovu možda najboljem romanu, a potpisuju ih Alida Bremer, Brigitte Döbert, Andrej Bitov i drugi. Bora mi piše posvetu: “Zimi u zimi”. U svojem stilu. A Alida precizira: “Der Roman Die Tutoren ist eine Familienchronik, in der Sprachspiele und Gattungspersiflagen die Zeit zum Stehen gebracht haben. Die ‘Geschichte’ spielt sich in dieser Chronik nicht in einer chronologischen Dimension ab. Das Fehlen der linearen Zeitachse ist nicht der einzige Grund, warum man diesen Roman als zeitlos bezeichnen kann. Er ist eine quasischolastische und ins Lustige verdrehte Summa aller menschlichen Erfahrungen, aller gelernten, gesehenen und – 18 –

gehörten Dinge, die ein gelehrter Spaßvogel am Rande Europas und am Ende des zwanzigsten Jahrhunderts als ein totales Buch vorlegt. Es ist ein Meisterwerk.” Njemačko izdanje Tutora popraćeno je u vodećim njemačkim medijima, nedavno i u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Ali ne i u ovdašnjim novinama. Njih se (Bora) Ćosić ne tiče. Ni kad piše na srpskom ili hrvatskom ili nekom samo njemu svojstvenom miksturom srpskog i hrvatskog ili prvog i drugog jezika, koje neki tretiraju kao jedan, neki kao dva, ili tri, ili tko zna koliko jezika u tko zna koliko balkanskih međusobno bliskih i interno zavađenih i zara ćenih gorko-slatkih enklava i baklava. Nakon što smo razmijenili knjige, razgovor se svodi na zagrebačke i beogradske teme. Ove druge više me zanimaju od onih prvih. Ne zato što bih mislio da je Beograd napredovao daleko ispred nas, nego zato što Zagreb poznam kao svoj džep, ali i zbog toga što se službene informacije iz glavnog grada Srbije doziraju na kapaljku. Spominju se Miodrag Pavlović, Vasko Popa, Milovan Danojlić, Božo Koprivica, Danilo Kiš, Filip David. Živi i mrtvi, jedni zaboravljeni, drugi prezreni, dok treći prkose svim mijenama, pokazujući se kao spona koja povezuje pisce iz različitih dijelova balkanskog imaginarija. Među tim trećima najvažniji je, po svemu sudeći, Kiš. Nekoć sam beogradsku scenu poznavao relativno dobro. Ali vremena su se promijenila, pa sam u zbivanja u srbijanskoj metropoli upućen koliko i u senzacije u Wellingtonu (glavnom gradu Novog Zelanda). Kad slušam Sinana, čini mi se da o Beogradu ne znam mnogo. Ali kad slušam Boru, koji je upućen u sve detalje, koji zna kad je tko objavio koju knjigu i kad je koji od kolega svoj krhki kozmopolitizam zamijenio tvrdim nacionalizmom, kad vidim kako komentira javnu klimu, njene protagoniste i njene statiste, čini mi se da nikada nije otišao iz Beograda, premda se iz toga grada odselio, ili emigrirao, kako kome drago, daleke 1992. godine. Takav je naprosto Bora. Kao znatiželjno dijete koje je razrogačilo oči na sve strane, tako njemu nije dovoljan jedan grad ili jedna kultura (pogotovo ako je palanačka i narcisoidna) da bi udovoljio svojim široko rasprostranjenim ticalima i interesima. U međuvremenu nam se pridružila Lidija, a poslije višesatnog – 19 –

ćaskanja već smo počeli osjećati vakuum u želucu. Bez Sinana, koji je odjurio svojim putem, u kasno poslijepodne završili smo u restoranu Badrov u Gajevoj ulici. I kao pravi primorci, ako ne i kao katolici, pogostili se bakalarom. “Tri najveća ruska pisca – jedan manijak, drugi epileptičar, treći svetac ili umobolnik.” Tako piše Andrej Bjeli, misleći na Gogolja, Dostojevskog i Tolstoja. Naravno, nije svaki tekst za svakoga. Kao što oružje ne bi smjelo biti dostupno djeci, luđacima i diktatorima, ako luđaci i diktatori nisu jedni te isti, tako svaki tekst ne bi smio biti dostupan svima, ponajprije ignorantima i silnicima. Jer prvi će manipulirati esejom Andreja Bjeloga da bi dokazali kako je književnost utočište pacijenata, drugi zato da smanje granice slobode, što je omiljena disciplina koja se uvijek iznova provodi na svim stranama. Mijenjaju se samo forme, suština ostaje ista. nedjelja, 10. siječnja Dao sam intervju riječkom Novom listu. Ne znam je li takva praksa uobičajena i drugdje u svijetu. Ne zato što je intervju sam po sebi, kao novinska forma, nešto neobično i neregularno, nego zato što sam svojim komentarima i kritikama godinama punio stranice tih novina, a onda sam, za nagradu, u društvu svog kolege i vršnjaka Slobodana Šnajdera s tim istim Novim listom završio na sudu, dakako, zbog toga što vlasnik nije poštovao ugovorne obveze. Drugim riječima, nije nas plaćao. Ako uzmemo u obzir sve to, i još mnogo toga što ću iz razloga mentalne higijene i vlastitog mira najradije prešutjeti, onda moram priznati da mi ovaj oblik komunikacije djeluje kao priviđenje. Doduše, nije to jedino priviđenje u zemlji Hrvatskoj. Izdvajam nekoliko detalja iz razgovora sa Sandrom Sabovljev, objavljenog pod naslovom “Plemstvo duha dalje je od Zanzibara”. Pitanje: Dnevnik jednog skribomana je i Vaša posveta Zagrebu. On je iz Vašeg pera iznimno zanimljiv grad, prepun pametnih pojedinaca. U Zagrebu živite pedesetak godina. Koliko se i kako promijenila njegova kulturna stvarnost i Vaš doživljaj toga grada? – 20 –

O autoru

Zdravko Zima rođen je 1948. u Malinskoj na otoku Krku. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te apsolvirao studij sociologije. Književne kri tike, eseje, feljtone i druge tekstove objavljivao je u najvažnijim listovima i časopisima u Hrvatskoj (Omladinski tjednik, Studentski list, Vjesnik, Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Feral Tribune, Novi list, Vijenac, Forum, Republika, Quorum, Mogućnosti, Rival, Lettre International, The Bridge). Bio je urednik i kolumnist tjednika Danas, urednik časopisa Bridge, Lettre International i Cicero, a 1995. radio je kao savjetnik za izdavaštvo u Ministarstvu kulture. Od 2000. do 2013. djelovao je kao freelancer i stalni suradnik riječkog Novog lista. Objavio je više knjiga: Noćna strana uma (1990.), Zvjezdana prašina (1992.), Zagreb je kriv za sve (1993.), Purgeri u purgatoriju (1995.), Porok pisanja (2000.), Zimsko ljetovanje (2001.), Močvara (2002.), Prikazi, prikaze (2003.), Gondolijer na Vltavi (2004.), Metak u petak (2005.), Lovac u labirintu (2006.), Život je tabloid (2007.), Bordel u plamenu (2009.), Adam i Eva u raju (2012.), Ekstraeseji (2012.) i Dnevnik jednog skribomana (2015.). Priredio je za tisak knjige mnogih pisaca (Nedjeljko Fabrio, Irena Vrkljan, Feđa Šehović, Veselko Tenžera, Drago Štambuk i Edvard Kocbek). Opsežan izbor iz Zimina opusa na njemačkom jeziku obja vio je časopis Relations (dvobroj 1–2/2011.). Za svoj rad dobio je više priznanja, među kojima su nagrada časopisa Gratis za knjigu feljtona Zagreb je kriv za sve, nagrada Julije Benešić za knjigu kritika Porok pisanja, Kiklop za najbolju knjigu eseja (Gondolijer na Vltavi), nagrada – 585 –

M. J. Zagorka koju dodjeljuje Društvo hrvatskih novinara i Go ranova nagrada lista Vjesnik za knjigu Lovac u labirintu. Neki dijelovi knjige Dnevnik jednog mitomana objavljeni su u časopisima Književna republika (Zagreb), Nova Istra (Pula) i Dubrovnik, dok su fragmenti iz mjeseca listopada emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija.

– 586 –

Sadržaj

Manijak, epileptičar i svetac

Čuvar balkanske Atlantide

Desnica ne voli Desnicu

Pelivan na trapezu

131

Tablice moralnih zakona

181

Ženska sumnjive prošlosti

241

Sve ima svoj rok

285

What a wonderful world

327

I Hitler je mrzio pušače

373

Krleža u njemačkom (r)uhu

417

Ovo je mrtva zemlja

463

Stablo za budućnost

503

Kazalo imena

555

O autoru

585

– 587 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Jasmina Han Prijelom Maja Glušić Izrada kazala imena Srđan Grbić Godina izdanja 2017., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-906-0 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 588 –

– 589 –

Zdravko Zima bez ikakve je sumnje jedan od naših najvećih erudita. U svojoj novoj knjizi ovaj književni kritičar, feljtonist, pisac i bonvivan koji je u sebi objedinio mediteranski i srednjoeuropski duh iznova se utječe dnevničkim zapisima. Dnevnik jednog mitomana Zimina je kronika 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija, one koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana (Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, Esterházy, Cohen), ali i godine kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, a svijetu Donald Trump. No i ovdje postoje godišnja doba: Zimina 2016. ujedno je godina vrhunskih koncerata i izložbi, fascinantnih predstava i knjiga te ponajviše – izvanrednih pojedinaca koji svijet i Hrvatsku čine boljim mjestom. Istodobno upućen na ono što otkriva vani i na ono što nalazi unutra, Zima je mudar promatrač i nesmiljen kritičar, izniman autor kojemu je svaki dan prilika i povod da se otvori album svjetske kulture, a dnevnička forma vremeplov koji nas u prošlost katapultira jednako precizno kao i u budućnost.

199,00 kn

– 590 –