Glavni grad by Fraktura

Glavni grad

–1–

–2–

Robert Menasse

Glavni grad prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika Die Hauptstadt © Suhrkamp Verlag Berlin 2017. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-147-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1032475

–4–

“Rêver, c’est le bonheur; Attendre, c’est la vie.” Victor Hugo

–5–

–6–

Prolog

Na ulici je svinja! David de Vriend opazio ju je otvorivši prozor dnevnog boravka da posljednji put pogledom prijeđe preko trga prije nego što zauvijek napusti taj stan. Nije bio sentimentalan čovjek. Šezdeset je godina tu stanovao, šezdeset je godina gledao taj trg i sad je tomu došao kraj. To je sve. Bila mu je to omiljena rečenica – kad god je trebao nešto ispripovijedati, prepričati, posvjedočiti, rekao bi dvije-tri rečenice i potom: “To je sve.” Ta je rečenica za njega predstavljala jedini legitiman sažetak svakog trenutka ili odsječka njegova života. Firma za selidbe odvezla je ono nešto trica i kučina koje je ponio sa sobom na novu adresu. Trice i kučine – neobičan izraz koji na njega međutim nije ostavljao nikakav dojam. Zatim su došli ljudi iz firme za raščišćavanje da odnesu sve ostalo, čak i ono što je bilo zašarafljeno ili pribijeno čavlima, pa i same šarafe i čavle, sve su počupali, rastavili, odvezli, sve dok stan nije bio “slobodan od ljudi i stvari”, kako se to kaže. De Vriend si je skuhao kavu dok su štednjak i aparat za espresso još bili tu, promatrajući muškarce, pazeći da im ne stoji na putu, još dugo potom držao je praznu šalicu za kavu u ruci i naposljetku je bacio u vreću za smeće. Zatim su muškarci otišli, stan se ispraznio. Oslobodio od ljudi i stvari. To je sve. Još jedan pogled kroz prozor, posljednji. Dolje nije bilo ničega što mu nije bilo poznato, a sada se morao iseliti jer su došla druga vremena – a onda je ugledao... stvarno: dolje je bila svinja! Usred Bruxellesa, na trgu Sainte-Catherine. Bit će da je došla iz Rue de la Braie i prošla uz ogradu gradilišta ispred zgrade, De Vriend se nagnuo kroz prozor i vidio kako je svinja ondje desno, na uglu s Rue –7–

du Vieux Marché aux Grains, izmičući se nekolicini prolaznika, zamalo istrčala pred taksi. Najprije poletjevši naprijed uslijed naglog kočenja, Kai-Uwe Frigge sad je pao natrag na sjedalo. Iskrivio je lice. Kasnio je. To ga je živciralo. Što se sad opet zbiva? Nije uistinu kasnio, stvar je bila samo u tome što je pridavao važnost tome da na sastanke uvijek dođe deset minuta prije dogovorenog vremena, pogotovo za kišnih dana, kako bi se u toaletu, prije dolaska osobe s kojom je imao sastanak, još na brzinu doveo u red, pokislu kosu, zamagljene naočale... Svinja! Jeste li vi to vidjeli, monsieur?, povikao je taksist. Skoro mi je podletjela pod kotače! Nagnuo se daleko preko volana: Eno! Eno! Vidite je? Sad ju je Kai-Uwe Frigge ugledao. Nadlanicom je prebrisao prozor, svinja je otrčala u stranu, vlažno tijelo životinje prljavoružičasto je blistalo na svjetlu uličnih svjetiljki. Stigli smo, monsieur! Bliže ne mogu prići. Takvo što! Da mi se svinja umalo ne zabije u auto! Prava svinjarija, što drugo reći! Fenia Xenopoulou sjedila je u restoranu Menelas za prvim stolom pokraj velikog prozora s pogledom na trg. Ljutila se što je došla prerano. Ne djeluje suvereno ako već sjedi i čeka kad on stigne. Bila je nervozna. Pribojavala se da će zbog kiše biti zastoja, računala je da će put trajati dulje. Sad je sjedila već uz drugi uzo. Konobar ju je oblijetao poput dosadne ose. Zurila je u čašu i zabranila si da je pipne. Konobar je donio vrč svježe vode. Zatim je donio tanjurić s maslinama – i rekao: Svinja! Molim? Fenia je podigla pogled, vidjela da konobar netremice gleda van prema trgu, a sad ju je ugledala i ona: svinja je trčala prema restoranu u smiješnom galopu, s tim kratkim nožicama koje su mlatarale naprijed-natrag ispod okruglog, teškog tijela. Isprva je pomislila da je riječ o psu, jednoj od onih odurnih živina koje šopaju udovice, ali – ne, to je doista bila svinja! Gotovo kao iz slikovnice, vidjela je rilo, uši kao linije, kao obrise, tako se djeci crta svinja, ali ova je izgledala kao da je izišla iz kakve dječje priče strave i užasa. Nije to bila divlja svinja, bila je to uprljana, ali nedvojbeno ružičasta –8–

domaća svinja koja je u sebi imala nešto mahnito, nešto prijeteće. Niz prozor se cijedila kiša, Fenia Xenopoulou nazirala je svinju kako ispruženim nožicama naglo koči ispred nekoliko pješaka, proklizala je, bacila se u stranu, posrnula, ponovno uhvatila ravnotežu i odgalopirala natrag, sad prema hotelu Atlas. U tom je trenutku Ryszard Oswiecki izlazio iz hotela. Još je pri izlasku iz dizala, dok je prolazio hotelskim lobijem, preko glave navukao kapuljaču jakne, sad je izišao na kišu, žurno, ali ne prebrzo, nije htio da ga se primijeti. Sva sreća da je padala kiša: kapuljača, hitar korak, to je u tim okolnostima bilo potpuno normalno i neupadljivo. Nije htio da itko poslije može reći kako je vidio muškarca u bijegu, otprilike te i te dobi, po svoj prilici te i te visine, a boja jakne – naravno, i tog se sjeća... Žustro je skrenuo udesno, uto je čuo uznemirene povike, krik i neobično skvičavo soptanje. Nakratko se zaustavio, osvrnuo se. Sad je primijetio svinju. Nije mogao vjerovati svojim očima. Svinja je stajala između onih dvaju stupića od kovanog željeza koji okružuju prostor ulaza u hotel, stajala je ondje pognute glave, s držanjem bika koji se sprema na napad, bilo je u njoj nešto smiješno, no u isti mah zastrašujuće. Bilo je to potpuno zagonetno: odakle se stvorila ta svinja, kako to da je tu? Ryszardu Oswieckom činilo se da se sav život na tom trgu, barem dokle je njegov pogled sezao, ukipio i zamrznuo, u očicama životinje odražavalo se treperavo neonsko svjetlo pročelja hotela – u tom se trenutku Ryszard Oswiecki dao u trk! Otrčao je udesno, još se jednom osvrnuo, svinja je sopćući podigla glavu, napravila nekoliko koraka unatrag, okrenula se i jurnula ukoso preko trga, do drvoreda ispred Flamanskog kulturnog centra De Markten. Prolaznici koji su promatrali tu scenu pogledom su pratili svinju, a ne muškarca s kapuljačom – a sad je i Martin Susman ugledao životinju. Stanovao je u zgradi pokraj hotela Atlas, upravo je u tom trenutku otvorio prozor da prozrači stan i nije mogao povjerovati vlastitim očima: to je izgledalo poput svinje! Baš je bio razmišljao o svom životu, o slučajnostima koje su dovele do toga da on, dijete austrijskih seljaka, sada živi i radi u Bruxellesu, bio je u takvom raspoloženju u kojemu mu se sve činilo suludim i neobičnim, ali svinja koja slobodno hoda dolje po trgu, to je bilo preludo, to je mogla biti samo –9–

neka šala njegove mašte, projekcija njegovih sjećanja! Pogledao je, ali svinju više nije vidio. Svinja je hodala prema crkvi Svete Katarine, prešla je ulicu Sain te-Catherine, držala se lijeve strane, izmičući se turistima koji su izlazili iz crkve, prošla je pokraj crkve prema Quai aux Briques, turisti su se smijali, vjerojatno su smatrali da je ta izmrcvarena živina koja samo što nije kolabirala dio folklora, nekakav lokalni fenomen. Neki od njih poslije će u turističkom vodiču potražiti postoji li za to neko objašnjenje. Ne naganjaju li u Španjolskoj, u Pamploni, na neki blagdan bikove po ulicama? Možda to u Bruxellesu rade sa svinjama? Kad čovjek doživi nešto neshvatljivo ondje gdje i ne očekuje da će sve razumjeti – kako li je tada život zabavan. U tom je trenutku Gouda Mustafa skrenuo za ugao i umalo da se nije sudario sa svinjom. Umalo? Nije li ga ipak dodirnula, okrznula mu nogu? Svinja? Gouda Mustafa uspaničeno je skočio u stranu, izgubio ravnotežu i pao. Sad je ležao u lokvi, koprcao se amo-tamo, što je još više pogoršavalo stvar, ali nije se ukaljanim osjećao zbog prljavštine iz jarka, nego zbog dodira, ako je do njega uopće i došlo, s tom nečistom životinjom. Zatim je ugledao ruku koja se pružala prema njemu, ugledao je lice postarijeg gospodina, tužno, zabrinuto lice, pokislo, starac je izgledao kao da plače. Bio je to profesor Alois Erhart. Gouda Mustafa nije razumio što ovaj govori, razumio je samo riječ “okay”. Okay! Okay!, rekao je Gouda Mustafa. Profesor Erhart nastavio je govoriti, na engleskom, rekao je da je i on danas već pao, ali bio je tako smeten da je umjesto “fell” rekao “failed”. Gouda Mustafa nije ga razumio, još je jednom rekao: Okay! Uto su se pojavile rotirke. Hitna. Policija. Čitav se trg rotirao, treperio, bljeskao u plavome svjetlu. Vozila hitnih službi zavijajući su jurila prema hotelu Atlas. Nebo nad Bruxellesom obavljalo je svoju dužnost: kišilo je. Sad se činilo da kiši u svjetlucavo plavim kapima. Tomu se sad pridružio i jak nalet vjetra, koji je nekim pješacima čupao i preokretao kišobrane. Gouda Mustafa uhvatio je ruku profesora Erharta, pustio je da mu pomogne da se pridigne. Otac ga je upozoravao na Europu. – 10 –

Prvo poglavlje Spone ne moraju doista postojati, no bez njih bi se sve raspalo.

â&#x20AC;&#x201C; 11 â&#x20AC;&#x201C;

– 12 –

Tko je izmislio senf? To nije dobar početak za roman. S druge strane: dobar početak ne može ni postojati jer početak, dobar ili manje dobar, uopće i ne postoji. Naime svaka zamisliva prva rečenica već je kraj – čak i ako nakon nje slijedi nastavak. Ona se nalazi na kraju tisuća i tisuća nezapisanih stranica: priče koja joj prethodi – pretpovijesti. Zapravo bi se, kad se počinje čitati roman, moralo odmah nakon prve rečenice moći listati unatrag. To je bio san Martina Susmana, to je zapravo htio postati: pripovjedač pretpovijesti. Prekinuo je studij arheologije i tek je onda – ma nema veze, to ovdje ništa ne mijenja na stvari, to pripada pretpovijesti koju svaki početak romana mora isključiti, jer inače naposljetku nikad ne bude početka. Martin Susman sjedio je za radnim stolom, laptop je odgurnuo u stranu te je na tanjur istiskivao senf iz dviju različitih tuba, jedan ljuti engleski, a drugi blagi njemački, i pitao se tko je izmislio senf. Tko je došao na tu uvrnutu ideju da proizvede pastu koja potpuno prekriva pravi okus nekog jela, a sama nema dobar ukus? I kako je moguće da se to moglo probiti kao masovni proizvod? To je proizvod poput Coca-Cole, pomislio je. Proizvod koji, da ne postoji, nikome ne bi nedostajao. Martin Susman na povratku kući kupio je u podružnici Delhaizea na bulevaru Anspach dvije boce vina, buket žutih tulipana, kobasicu i usto, naravno, senf, odmah dvije tube jer se nije mogao odlučiti između ljutog i blagog. Kobasica je sad poskakivala i cvrčala u tavi, plamen je bio prejak, masnoća je sagorjela, kobasica pougljenila, ali Martin tomu nije – 13 –

pridavao važnost. Sjedio je i zurio u nešto svjetliji žućkasti i pokraj njega tamnosmeđi kružić senfa na bijelome tanjuru, minijaturne skulpture psećeg izmeta. Zurenje u senf na tanjuru dok u tavi zago rijeva kobasica u stručnoj literaturi još nije opisano kao jednoznačni i tipični simptom depresije – pa ipak ga možemo kao takvoga interpretirati. Senf na tanjuru. Otvoreni prozor, kišna zavjesa. Pljesniv zrak, vonj pougljenjela mesa, cvrčanje crijeva koje puca i masnoće koja gori, skulpture izmeta na porculanskom tanjuru – uto je Martin Susman začuo pucanj. Nije se prestrašio. Zvučalo je kao da je u susjednome stanu netko otvorio bocu šampanjca. Doduše, iza neobično tankog zida nije bio stan nego hotelska soba. Pokraj njegove zgrade nalazio se hotel Atlas – kakvo eufemistično ime za tu krhku zgradu u kojoj su odsjedali uglavnom pogrbljeni lobisti koji za sobom vuku malene kofere s ko tačićima. Martin Susman stalno je kroza zid čuo stvari koje baš i nije htio čuti, no nije time razbijao glavu. Reality showove ili, tko zna, pravi reality, hrkanje ili stenjanje. Kiša se pojačala. Martin je osjetio želju da iziđe. Bio je dobro pripremljen za Bruxelles. Na oproštajnom slavlju u Beču dobio je isforsirano prikladne darove kao opremu za Bruxelles, među ostalim devet kišobrana. Od klasičnog britanskog “long” kišobrana preko njemačkog sklopivog “knirpsa” do talijanskog džepnog “minija” u tri Benettonove boje, usto još dvije biciklističke kabanice. Sjedio je nepomično pred svojim tanjurom i zurio u senf. Zahvaljujući činjenici što ga je navodni prasak čepa šampanjca potaknuo da i sam otvori butelju vina, poslije će moći policiji točno reći u koliko je sati odjeknuo pucanj. Alkohol je svaki dan čim više odgađao, ni u kom slučaju nije pio prije 19 sati. Pogledao je na sat: bilo je 19 sati i 35 minuta. Otišao je do hladnjaka, izvadio vino, ugasio plamenik, bacio kobasicu u smeće, odložio tavu u sudoper, otvorio slavinu. Voda je zašištala na vrućoj tavi. Što opet blejiš kao tele u šarena vrata!, siktala je njegova majka kad bi sjedio s knjigom i zurio preda se izgubljena pogleda umjesto da pomaže u staji hraniti svinje i izbacivati gnoj. – 14 –

Doktor Martin Susman sjedio je ondje, sa senfom na tanjuru pred sobom, natočio si čašu vina, zatim još jednu, prozor je bio otvoren, povremeno bi ustao, stao uz prozor, nakratko pogledao van, zatim ponovno sjeo za stol. Uz treću čašu, plava se svjetlost kroz prozor prelijevala preko zidova njegove sobe. Tulipani su ujednačenim ritmom plavkasto bljeskali u vazi na kaminu. Zazvonio je telefon. Nije se javio. Neka zazvoni još nekoliko puta. Martin Susman pogledao je na ekran tko zove. Nije se javio. Pretpovijest. Toliko je značajna, a istovremeno nezamjetljivo treperi poput vječne svjetlosti u crkvi Svete Katarine, na drugome kraju trga Vieux Marché aux Grains na kojemu je stanovao Martin Susman. Nekolicina se prolaznika od kiše sklonila u crkvu, stajali su uokolo ne znajući što bi sa sobom ili su šetali crkvenim brodom, turisti su listali svoje turističke vodiče i slijedili postaje puta zname nitosti: “Crna Bogorodica, 14. stoljeće”, “Portret Svete Katarine”, “Tipična flamanska propovjedaonica, vjerojatno iz Mechelena”, “Nadgrobni spomenici Gilles-Lamberta Godecharlea”... Povremeno pokoja munja. Muškarac koji je sam sjedio u jednoj crkvenoj klupi izgledao je kao da se moli. Nalakćen, brade oslonjene na isprepletene dlanove, zaobljenih leđa. Nosio je crnu jaknu s kapuljačom, kapuljaču je navukao preko glave, i da mu na poleđini jakne nije pisalo “Guiness”, na prvi bi se pogled moglo pomisliti da je riječ o redovniku u mantiji. Jakna s kapuljačom vjerojatno se mogla pripisati bruxelleskoj kiši, ali dojam koji je u njoj ostavljao ipak je otkrivao nešto temeljno o tom muškarcu. On je na svoj način doista bio redovnik: smatrao je redovništvo, ili ono što je on pod time zamišljao - askezu, meditaciju i duhovne vježbe - spasenjem u životu kojemu su neprestano prijetili kaos i distrakcija. Za njega to nije bilo povezano s nekim redom ili samostanom niti s povučenosti od svijeta: svatko, bez obzira na zanimanje ili funkciju, može, odnosno mora biti redovnik u svom području, sluga više volje usredotočen na svoju misiju. Volio je promatrati mučenika na križu i razmišljati o smrti. To bi mu svaki put pomoglo da pročisti osjećaje, sabere misli, obnovi energiju. – 15 –

Bio je to Mateusz Oswiecki. Doduše, njegovo krsno ime, ono koje mu je pisalo i u putovnici, bilo je Ryszard. Mateuszem je Oswiecki postao tek kao pitomac na bogosloviji Akademije Lubranski u Poznanju, gdje bi svaki “prosvijetljeni gojenac” kao dodatno ime dobio jedno od jedanaest apostolskih imena. Ponovno je pokršten i pomazan u “Mateja, carinika”. Iako je istupio iz sjemeništa, zadržao je to ime, kao pseudonim. Granice na kojima je morao pokazati putovnicu prelazio je kao Ryszard. Za potrebe tajne službe, zbog izjava nekih bivših osoba za kontakt, bio je poznat kao “Matek”, oblik od milja za ime Mateusz. Tako su ga nazivali suborci. Kao Mateusz je izvršavao svoju misiju, kao Mateka su ga tražili, kao Ryszard se provlačio kroz ušice. Oswiecki se nije molio. Nije potiho formulirao rečenice koje su počinjale s “Gospodine” i uvijek bile samo želje, “Daj mi snagu” da učinim ovo ili ono, “Blagoslovi” ovo ili ono... Nema čovjek što željeti od apsolutnog duha koji šuti. Promatrao je muškarca pribijena na križ. Iskustvo koje je taj čovjek doživio kao primjer za čovječanstvo te naposljetku i izrazio, bilo je iskustvo potpune napuštenosti u trenutku sraza s apsolutnim: kad se ljuštura zagrebe, razbije, razreže, probode i raspara, kad bolni krici života prijeđu u jecaje i naposljetku u muk. Život je samo u šutnji blizak svemogućem duhu koji je u nekom nepojmljivom hiru iz sebe sama otpustio suprotnost svoga bitka: vrijeme. Čovjek se od trenutka svog rođenja može u mi slima vraćati natrag i natrag i još dalje natrag, vječno, vječno natrag, neće stići do početka te će uza svoje bijedno shvaćanje vremena shvatiti samo jedno: prije nego što je bio, vječno nije bio. Može razmišljati i o budućnosti, o svoj budućnosti od trenutka svoje smrti, ali neće stići do kraja, samo do sljedećeg zaključka: vječno ga više biti neće. A intermeco između vječnosti i vječnosti jest vrijeme – galama, graja, lupa strojeva, tutnjanje motora, praskanje i gruvanje oružja, krici boli i očajnički urlici požude, pjev jarosnih te radosno prevarenih masa, tutnjanje grmljavine i hropci straha u mikroskopskom terariju Zemlje. Mateusz Oswiecki promatrao je izmučenog muškarca. Nije sklopio ruke. Isprepletenih je prstiju zabijao nokte u nad– 16 –

lanice dok članci nisu zakrckali, a koža se zažarila. Ćutio je bol koji je bio stariji od njega samoga. Taj bol uvijek je mogao prizvati lomeći ruke. Njegov je djed Ryszard početkom 1940. otišao u ilegalu kako bi se pod vodstvom generala Stefana Roweckoga borio protiv Nije maca u poljskom pokretu otpora. Već su ga u travnju iste godine izdali, uhitili, mučili i naposljetku javno strijeljali u Lublinu kao partizana. U to je vrijeme baka bila u osmom mjesecu trudnoće, dijete se rodilo u svibnju 1940. u Kielceu i dobilo ime po ocu. Kako bi izbjegli eventualne političke progone, odveli su ga u Poznanj k obitelji nekog prastrica koji se izjasnio kao Nijemac. Ondje je odrastao i sa šesnaest godina doživio ustanak. Mladi gimnazijalac priključio se grupi majora Franczaka kako bi se borio u antikomunističkom pokretu otpora. Uključen je u diverzantske akcije, poslije u otmice doušnika sigurnosne policije – da bi ga 1964. godine jedan kolega izdao za 6000 zlota. Uhićen je u stanu kojim su se koristili konspirativci te mučen do smrti u nekom podrumu SB-a*. U to je vrijeme njegova zaručnica Marija već bila trudna, dijete se rodilo u veljači 1965. u selu Kozice Górne i kršteno je djedovim i očevim imenom. Još jedan sin koji nije imao priliku upoznati oca. Majka nije mnogo pripovijedala. Jednom je rekla: “Sastajali smo se u poljima ili u šumi. Na randevue je dolazio s pištoljem i granatama.” Djed koji šuti u vijeke vjekova. Otac koji šuti u vijeke vjekova. Poljaci su se uvijek borili za slobodu Europe, to je bio Matekov svjetonazor, svatko tko je pristupio borbi odrastao je u šutnji i borio se dok nije utonuo u šutnju. Njegova je majka s njim odlazila svećenicima, tražila zagovornike, kupovala preporuke, uzdala se u zaštitu koju je mogla pružiti Crkva. Naposljetku ga je smjestila u sjemenište u Poznanju. Ondje je i sâm iskusio ranjivost ljudskoga tijela: krv je mazivo i lubrikant pri prodiranju kroz tjelesnu ljušturu, koža samo vlažan pergament po kojemu nož iscrtava zemljopisne karte, drečava usta i grlo crna

Służby Bezpieczeństwa, “služba sigurnosti”, poljska komunistička tajna policija 1956.1990. (op. prev.) *

– 17 –

rupa koja se zapušuje dok i posljednji glas ne utihne te samo još nijemo usisava ono što bi trebalo podariti život. Ondje je dobio i posve novu predodžbu “podzemlja”. Kad su pitomci dobili svoja apostolska zaštitna imena, odveli su ih u katakombe moćne, veličanstvene poznanjske katedrale, u tajne podzemne kripte i grobnice, preko kamenih stuba koje su treperile i bljeskale na svjetlosti baklji, dolje u najdublje podzemlje, kroz posljednji grubo obrađen podzemni hodnik u komoru za koju se ispostavilo da je nestala kapela smrti i vječnog života: bačvasti svod, u 10. kršćanskom stoljeću uklesan u kamen stotinu stopa pod krvlju natopljenom poljskom zemljom. S prednje strane te prostorije nalazio se monumentalni križ sa zastrašujuće naturalističkim likom Krista, iza toga reljefi anđela koji su se izdizali iz kamena ili su izgledali kao da u nj ulaze ili kroza nj prolaze, strahovito životni u odsjaju baklji. Ispred toga Bogorodica kakvu mladi Ryszard još nikad nije vidio, ni u jednoj crkvi, ni na jednoj slici u svojim knjigama: bila je potpuno zaku kuljena! Bogorodica je nosila plašt koji je tako prebacila preko čela, nosa i usta da su joj se kroz uski prorez u svoj toj tkanini mogle vidjeti samo oči, očne duplje tako duboke i tako mrtve kakve samo mogu biti nakon tisuću godina suza. Sve to, kao i oltar, isklesano i oblikovano u kamenu i glinovitom laporu ovdje probijena geo loškog sloja. Klupe od hladna kamena na kojima je, leđa okrenutih prema Ryszardu i drugim pitomcima koji su ulazili, sjedilo jedanaest redovnika u crnim haljama, pognutih glava pokrivenih kapuljačama. Pitomce su kroz srednji hodnik, između redovnika u molitvi, odveli naprijed do Krista, gdje su se prekrižili te su im tada naložili da se okrenu. Ryszard se osvrnuo te je sada vidio: ispod kapuljača ljeskale su se lubanje, krunice u rukama redovnika visjele su na kostima prstiju – ti su redovnici bili kosturi. Čovjek je Bogu bliži pod zemljom nego na planinskim vrhuncima. Mateusz Oswiecki vršcima prstiju lupkao se po čelu. Osjećao se kao da mu je vlastito meso teško i pljesnivo. A u trbušnoj šupljini, malo ispod pupka lijevo, osjećao je žarenje. Znao je: to žari smrt. Nije ga plašila. Oslobađala ga je straha. – 18 –

Oni kosturi u haljama bili su posmrtni ostaci misionarskog biskupa Jordana i članova osnivačkog kolegija poznanjske biskupije. Već gotovo tisuću godina nepomično su ovdje molili u vječnoj tišini. Pred tih jedanaest kostura svakome je pitomcu dodijeljeno jedno od jedanaest apostolskih imena. Jedanaest? Nema Jude? Ima. Ali dati nekom učeniku ime Petra, prvog božjeg zastupnika na Zemlji, bio bi znak oholosti. Tko bude izabran, može i kao Ivan ili Pavao postati Petrom. Mateusz Oswiecki prekrio je uši dlanovima. Toliko mu je glasova u glavi. Sklopio je oči. Previše slika. To nije sjećanje, nije to pretpovijest. To je sada ovdje, sada, kao što on tu sjedi pred raspelom. I kao što žari u trbuhu. Nije ga bilo strah, samo je imao knedlu u grlu, kao prije nekog velikog ispita, prije nekog teškog zadatka. Ispit koji možeš polagati samo jedanput, najteži je. Ponovno je otvorio oči, podigao pogled i zagledao se u ranu na boku Spašenoga. Mateusz Oswiecki u biti je zavidio svojim žrtvama. One su svoje obavile. Ustao je, izišao iz crkvenog kamena, nakratko pogledao prema plavom svjetlu koje je plesalo ispred hotela Atlas te je polako, pognute glave, s kapuljačom nabijenom preko čela, kroz kišu krenuo prema stanici metroa Sainte-Catherine. Kad se Alois Erhart vratio u hotel Atlas, isprva mu je bio zabranjen pristup. Tako je barem protumačio ruku koju je prema njemu pružio policajac ispred ulaza u hotel, kao naredbu da se zaustavi. Policajčeve riječi nije razumio. Nije dobro znao francuski. Već je izdaleka bio ugledao plave rotirke policije i hitne pomoći – i pomislio da je riječ o nekom samoubojici. Polako se približio hotelu i odmah mu se vratio onaj osjećaj koji ga je bio obuzeo već oko podneva: kao da mu se ništavilo, u koje se svaki čovjek surva prije ili poslije, stalo širiti po prsnome košu i trbušnoj šupljini, iznenada, kao neka najava ili čak poziv. To ga je ostavilo ukočenim i bez daha, to čudo da se u ograničenoj ljušturi tijela rastuća praznina može širiti u beskraj. Duša poput crne rupe koja usisava i briše sva iskustva koja je skupljao čitav život, sve dok ne ostane samo ništavilo – 19 –

koje se širi, potpuna praznina, posve crna, ali lišena blagosti noći bez zvijezda. Sad je stajao tu, pred ulaznim stubama hotela, bolnih kostiju i mišića koji su ga pekli od umora, iza njega nekoliko znatiželjnika, i na engleskome rekao da je gost u tom hotelu, da tu ima sobu – što nije promijenilo ništa na ispruženoj ruci. Situacija mu se činila toliko nadrealnom da se ne bi čudio kad bi ga sad uhitili. No on nije bio samo starac čije je tijelo počelo neopozivo otkazivati poslušnost, on je bio i profesor emeritus dr. Erhart, koji je pola svog života predstavljao autoritet. Turist, rekao je odlučno, on je turist. Ovdje! U ovom hotelu. I želi u svoju sobu. Nato ga je policajac otpratio u lobi i odveo nekom gotovo dva metra visokom muškarcu u srednjim pedesetima, u izrazito preuskom sivom odijelu, koji ga je legitimirao. Zašto je profesor stajao ondje pognute glave? Vidio je napet, naduti trbuh toga golemog muškarca – i iznenada se nad njim sažalio. Ima ljudi koji svojom glomaznom pojavom odaju dojam vječne snage, izgledaju kao da su uvijek u formi, nikad ne pobolijevaju, sve dok iznenada ne padnu kao pokošeni, umru u godinama za koje se kaže: pa to nisu nikakve godine. Uvijek ponosni na svoju konstituciju, smatraju se besmrtnima sve dok se mogu isprsiti pred drugima, nametnuti se svojim tijelom. Tim se ljudima nikad ne postavlja pitanje kakvu će odluku donijeti kad budu stari i kronično bolesni, kad im u dogledno vrijeme bude potrebna njega. Ovaj je muškarac u svojoj nutrini bio crvotočan i gnjio, uskoro će pasti, samo to još ne zna. Profesor Erhart pružio mu je putovnicu. Kad je stigao? Parlez-vous français? No? English? Kad je napustio hotel? Je li između devetnaest i dvadeset sati bio u hotelu? Čemu ta pitanja? Odjel za ubojstva. Jedan je muškarac ubijen u hotelskoj sobi. Boljela ga je desna podlaktica. Profesor Erhart pomislio je kako će možda već postati sumnjivo to kako stalno gladi ruku, stišće je, masira. Izvadio je svoj digitalni fotoaparat iz džepa kabanice, uključio – 20 –

ga je. Mogao je pokazati gdje je bio: na svakoj je fotografiji pisalo kad je snimljena. Muškarac se nasmiješio. Pregledao je fotografije. Poslijepodne u europskoj četvrti, trg Schuman. Zgrada Berlaymont, Justus Lip sius. Ploča s nazivom ulice “Rue Joseph II”. Zašto ova ploča? Ja sam Austrijanac! Aha. Skulptura “San o Europi” u Rue de la Loi. Brončani lik slijepog muškarca (ili mjesečara?) koji s nekog postolja korača u prazno. Što li sve turisti fotografiraju! Evo. Devetnaest sati i petnaest minuta: Grand-Place. Nekoliko fotografija ondje do devetnaest sati dvadeset i osam minuta. Zatim posljednja fotografija: dvadeset sati i četiri minute, Sainte-Catherine, crkveni brod. Muškarac je nastavio pritiskati, ponovno se pojavila prva fotografija. Vratio se na prethodnu fotografiju. Krist, oltar, ispred u klupi muškarac s natpisom “Guiness” na leđima. Nakesio se i vratio mu fotoaparat. Kad je Alois Erhart došao u svoju sobu, otišao je do prozora, pogledao kroza staklo van u kišu, prošao rukom kroz vlažnu kosu, osluhnuo svoju nutrinu. Nije čuo ništa. Stigavši oko podneva, odmah je bio otvorio prozor, naposljetku se tako jako nagnuo kako bi dobio bolji pogled na trg, predaleko, pa umalo da nije izgubio ravnotežu, izmaklo mu se tlo pod nogama, već je vidio asfalt kako mu se primiče, sve je išlo tako brzo, odgurnuo se unatrag, pao s prozora na pod, pri čemu je desnom podlakticom udario o radijator, sjedio je na podu u smiješno iskrivljenoj pozi – i imao je osjećaj da je u slobodnom padu koji je ipak bio za dlaku izbjegao, osjećaj koji čovjeka možda obuzme netom prije smrti. Zatim se podignuo, sjeo na krevet teško dišući te ga je iznenada obuzela ta euforija: slobodan je. Još uvijek. Može suvereno odlučivati. I donijet će odluku. Sada još ne. Ali pravovremeno. Samoubojica – glup izraz! Samostalan, slobodan čovjek! Znao je da mora – a odjednom je znao i da može. Smrt, to mu je sada bilo jasno, tako je banalna i ništavna i neizbježna poput točke “Razno” na kraju dnevnoga reda. To je bio trenutak nakon kojega više nema ničega. Umiranje mora preskočiti. Skočiti. – 21 –

Nije htio umrijeti kao njegova žena. Tako bespomoćna na kraju, upućena na njega da joj... Uzeo je daljinski upravljač, uključio televizor. Svukao je košulju, vidio da ima podljev krvi na desnoj ruci. Pritisnuo je gumb na daljinskom: dalje! Skinuo je hlače, dalje! Čarape, dalje! Gaće, dalje! Završio je na kanalu Arte. Ovdje je upravo počinjao film, klasik: Odavde do vječnosti. Prošlo je već nekoliko desetljeća otkako je pogle dao taj film. Legao je na krevet. Neki je glas rekao: “Ovaj film predstavlja vam parship.de, vodeća agencija za pronalaženje partnera.” Nije slučajno Fenia Xenopoulou pomislila na pomoć upravo u trenutku kad je vozilo hitne pomoći skrenulo na trg te se začula sirena. Već danima nije ni na što drugo mislila, to je doslovce preraslo u fiksaciju pa je stoga i sada o tome razmišljala: pomoć! Mora mi pomoći! Sjedila je za večerom u restoranu Menelas, preko puta hotela Atlas, s Kai-Uweom Friggeom, kojega je nakon kratke afere prije dvije godine privatno zvala Fridsch, pri čemu je koketno ostajalo otvoreno je li njegovo ime iskrivljavala u “Fritz” jer je bio Nijemac ili je aludirala na “Fridge”, hladnjak, jer se zbog svog trezveno korektnog načina ophođenja doimao tako hladnim. Frigge, krakat, vižljast muškarac u srednjim četrdesetima, porijeklom iz Hamburga, u Bruxellesu posljednjih deset godina, imao je sreće (ili se, upravo suprotno, nije oslanjao na sreću) u rovovskim borbama, intrigama i kompenzacijskim dilovima koji prirodno prethode konstituiranju novog kabineta Europske komisije te je napravio dojmljiv skok u karijeri: sad je bio šef kabineta u Glavnoj upravi za trgovinu, a time i najutjecajniji voditelj ureda jednog od najmoćnijih povjerenika Unije. To što se njih dvoje u ovome gradu punom prvoklasnih restorana sastalo baš u nekom grčkom restoranu koji se potom pokazao prosječnim, nije bila želja Fenije Xenopoulou, nije joj nedostajala domovina i nije čeznula za okusom i aromama kuhinje svoga zavičaja. Bio je to prijedlog Kai-Uwea Friggea: htio je kolegici Grkinji po kazati solidarnost, sada kad su “Grci” kod kolega i javnosti slabo kotirali, nakon što njihova država umalo da nije bankrotirala i nakon – 22 –

što je donesen četvrti papreno skup paket mjera za spas Grčke. Bio je siguran da će to za njega biti plus kad je u e-mailu kao mjesto sastanka predložio “Menelas? Na Viex Marché aux Grains, Sainte-Catherine, navodno odličan grčki restoran!”, a ona odgovorila “Okay”. Njoj je bilo svejedno. Već je predugo živjela i radila u Bru xellesu da bi se još bavila domoljubljem. Ono što je htjela, bila je pomoć. Njoj samoj. Nazvati fond koji treba spriječiti bankrot Grčke “Rettungsschirm”, “kišobran za spašavanje”, nenamjerno je ispalo smiješno, rekao je Frigge. Tja, metafore su u našoj firmi stvar sreće! To Feniji Xenopoulou nije bilo nimalo smiješno, nije uopće razumjela na što on misli, ali se smijala od uha do uha. Izgledalo je kao da ima masku i nije bila sigurna primjećuje li se ta gluma ili još uvijek funkcionira ono na što se prije uvijek mogla osloniti: da će majstorska upotreba facijalnih mišića, tajminga, blještavo bijelih zubi i toplog pogleda stvoriti sliku neodoljive prirodnosti. I za namještenost treba imati prirodni talent, ali Feniju je njezin zastoj u karijeri – u njezinim godinama! Navršila je četrdeset! – tako smeo da više nije bila sigurna čak ni u svoj prirodni talent, naime da bude svjesno dopadljiva. Sumnja u samu sebe, tako je to doživljavala, njezin je lik prekrivala poput psorijaze. Kai-Uwe naručio je samo grčku salatu, Fenijin prvi impuls bio je da kaže: za mene također. Ali tada je samu sebe čula kako naručuje đuveč! Bio je mlak i iz njega se cijedila mast. Zašto je izgubila kontrolu nad sobom? Počela se debljati. Mora pripaziti. Konobar je dotočio vino. Pogledala je vinsku čašu i pomislila: još osamdeset kalorija. Otpila je malo vode, skupila svu svoju snagu i pogledala Kai-Uwea, pokušavala je, pritišćući čašu vode objema rukama na donju usnu, imati zavjerenički i istovremeno zavodnički pogled. U sebi je psovala. Što je njoj? Kišobran za spašavanje!, rekao je Kai-Uwe. Na njemačkom se mogu stvarati takvi neologizmi i dovoljno je da se triput pojave u novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung i već se svakom obra zovanom čovjeku čine potpuno normalnima. A onda se to više ne može zaustaviti. Šefica izgovara tu riječ pred svakom kamerom. – 23 –

Prevoditelji su se fino preznojili. Na engleskom i na francuskom postoji Rettungs-ring, kolut za spašavanje, i Regen-schirm, kišobran. Ali što je to, molim lijepo, “Rettungs-schirm”? Francuzi su to isprva preveli kao “parachute”, padobran. Zatim je iz Elizejske palače došao protest: padobran ne sprječava pad, samo ga usporava, to je pogrešan signal, mole se Nijemci da... Kad bi pojeo maslinu i odložio košticu na tanjur, Feniji se činilo kao da guta samo okus masline, a da kalorije šalje natrag u kuhinju. Uto je počelo zavijanje sirene, zatim rotirajuće svjetlo, plavo plavo plavo plavo... Fridsch? Da? Moraš me – već je to htjela izgovoriti: spasiti. Ali to nije mogla. Ispravila se: moraš mi pomoći! Ne, morala je nastupiti kompetentno, a ne očajnički. Da? Gledao je kroz prozor restorana prema hotelu Atlas preko puta. Vidio je kako muškarci izvlače nosila iz vozila hitne pomoći i s njima utrčavaju u hotel. Koliko god je Menelas bio blizu hotela, udaljenost je ipak bila prevelika da bi pomislio na smrt. Za njega je to bila puka koreografija, ljudi su se pokretali uz svjetlost i zvuk. Moraš me – to je već izrekla, sad je htjela poništiti te riječi, no to više nije bilo moguće... razumjeti... ali to i činiš! Znam da razumiješ kako ja... Da? Pogledao ju je. Sirene policijskog vozila. Fenia Xenopoulou isprva je radila u Glavnoj upravi za tržišno natjecanje. Povjerenik, Španjolac, nije imao blage veze ni o čemu. No svaki je povjerenik dobar onoliko koliko je dobar njegov ured, a ona se istaknula kao izvanredan dio ureda koji je savršeno funkcionirao. Razvela se. Nije imala ni vremena ni volje da joj se muž svaki drugi ili poslije svaki treći ili četvrti vikend povlači po stanu u Bruxellesu ili da ga ona posjećuje u Ateni, muž koji brblja o nekakvim druženjima s atenskim jet-setom i pritom dimi cigare poput karikature kakvog skorojevića. Bila se udala za slavnog odvjetnika, a iz stana je izbacila provincijskog advokatića! Zatim se uspela – 24 –

stepenicu više i dospjela u kabinet povjerenika za trgovinu. U trgovini se zasluge stječu ukidanjem ograničenja trgovine. Nije više imala privatni život, oslobodila se tih okova, za nju je postojala samo slobodna svjetska trgovina. Doista je vjerovala da će joj karijera koju je vidjela pred sobom biti nagrada za sudjelovanje u poboljšanju svijeta. Sintagma fair trade za nju je bila tautologija. Pa trade je preduvjet za globalni fairness. Povjerenik, Nizozemac, imao je neke skrupule. Bio je tako nevjerojatno korektan. Fenia je marljivo radila kako bi izračunala koliko guldena koštaju njegove skrupule. Tip je stvarno još uvijek računao u guldenima! Lovorike koje je dobivao kad bi ga Fenia uspjela u nešto uvjeriti bile su zlata vrijedne! Sad je trebao slijediti sljedeći skok. Očekivala je da će nakon europskih izbora u novom konstituiranju Komisije nastaviti napredovati. I do ista. Unaprijeđena je. Dobila je odjel. U čemu je bio problem? Osjećala je to napredovanje kao nazadovanje, kao zastoj u karijeri, kao nogu u guzicu: imenovana je voditeljicom uprave C (“Komunikacija”) u Glavnoj upravi za kulturu! Kultura! Studirala je ekonomiju, London School of Economics, postdiplomski na Stanford Universityju, položila concours, a sad je zapela u kulturi – čak je i igranje Monopolyja imalo više smisla od toga! Kultura je bila beznačajan resor, bez budžeta, bez težine u Komisiji, bez utjecaja i moći. Kolege su kulturu nazivale resorom-alibijem – da je makar tako! Alibi je važan, za svaki je čin potreban alibi! Ali kultura nije bila čak ni mazanje očiju jer nije bilo očiju koje bi gledale što radi kultura. Kad bi za vrijeme zasjedanja Komisije povjerenik za trgovinu ili za energiju, pa čak i povjerenica za ribarstvo morali na zahod, rasprava bi se prekidala te se čekalo dok se on ili ona ne vrate. No kad bi povjerenica za kulturu morala izići, bez pardona bi se nastavilo s pregovorima, ma nitko nije ni primjećivao sjedi li ona za pregovaračkim stolom ili na školjci. Fenia Xenopoulou bila je ušla u dizalo koje se, doduše, kretalo prema gore, no onda je neprimjetno zapelo između dva kata. Moram izići!, rekla je. Kad se vratila s WC-a, vidjela je da on razgovara na telefon. Nije čekao. – 25 –

Fridsch i Fenia gledali su kroz veliki prozor prema hotelu preko puta, šutke, poput starog bračnog para koji je bio sretan što se događa nešto o čemu mogu izmijeniti nekoliko rečenica. Što se to tamo zbiva? Nemam pojma! Možda je netko u hotelu doživio srčani udar?, rekao je Fridsch. Ali zbog srčanog udara ne dolazi policija! Točno, rekao je. A nakon kratke stanke – umalo da nije dodao: à propos srca – kako tvoj ljubavni život? Ali suzdržao se od tog pitanja. Imaš nešto na srcu, zar ne?, rekao je. Da! Možeš mi sve ispričati! Slušao je i kimao i kimao, s vremena na vrijeme razvučeno bi izgovorio “okay” kako bi joj pokazao da je prati te je naposljetku rekao: kako ti mogu pomoći? Moraš zatražiti mene. Možeš li me – da: zatražiti? Želim se vratiti u trgovinu. Ili možeš razgovarati s Queneauom? Ta dobro se slažeš s njim. Uvažava tvoje mišljenje. Možda on može nešto učiniti. Moram se maknuti iz kulture. Gušim se ondje! Da, rekao je. Iznenada ga je obuzeo strah. To je možda prejaka riječ. Osjećao je tjeskobu koju si nije mogao objasniti. Nikad nije razmišljao o svom životu. Nekoć davno bio je razmišljao o svom životu – jako davno, dok još nije imao životnog iskustva. Bile su to maštarije, snovi, pobrkao je snove sa zamišljenošću. Ne može se reći da je slijedio svoje snove. Kao što se odlazi na određeni peron, otišao je onamo odakle kreće putovanje prema određenom cilju. Otada je na tračnicama. U dubini je duše znao da je često čista sreća kad ne isklizneš iz tračnica. Ali dok god si na tračnicama, nema se više o čemu razmišljati. Život. Funkcionira ili ne funkcionira. Kad funkcionira, onda toj riječi dodamo “-mo”. Funkcioniramo. Nije sve to pomislio. To mu je jednostavno bilo jasno. Brkao je tu jasnoću sa sigurnim tlom kojim je kročio bez potrebe da razmišlja o svakom pojedinom koraku. Ali sada se to tlo lagano zaljuljalo. Zašto? Nije

– 26 –

se to pitao. Samo je osjetio tu laganu tjeskobu. Sad ja moram kratko na WC! Oprao je ruke, promotrio se u ogledalu. Nije bio sam sebi stranac. Doduše, ne biti sam sebi stranac ne znači i biti blizak sa samim sobom. Uzeo je tabletu Viagre iz lisnice. Uvijek je nosio jednu sa sobom. Razgrizao ju je, otpio gutljaj vode, zatim još jednom oprao ruke. Znao je da Fenia, kao i on, sutra mora jako rano ustati. Znači da ubrzo moraju u krevet. Moraju funkcionirati. Sjeli su na taksi prema Ixellesu, prema njegovom stanu. On je glumio požudu, ona je glumila orgazam. Kemija je napravila svoje. Kroz prozor je bljeskalo plavo svjetlo svjetleće reklame bara Le Cerf Bleu s druge strane ulice. Kai-Uwe Frigge još je jednom ustao i povukao zavjesu. Je li tamo iza prozora stajao neki čovjek? Maskirani osvetnik. Fantom. Crni čovjek. Izgledao je poput lika iz stripa koji je bio naslikan na zid te napuštene kuće: svi prozori kuće ukoso preko puta hotela Atlas, na uglu Rue de la Braie, bili su zamračeni, izlog lokala zakucan daskama s kojih su lepršali komadići napola strgnutih plakata. Na zidu susjedne kuće grafiti, nasprejane riječi, nečitljive – ornamenti, tajno pismo, simboli? Ispred kuće, ograda gradilišta, na njoj natpis firme za rušenje De Meuter. Naravno da je policijski inspektor Brun faut znao da taj crni lik, uokviren pravokutnikom prozora na pr vome katu mrtve kuće, nije grafit. Ali tako je izgledao. U ovome se gradu na svakom koraku susreću zidovi kuća i protupožarni zidovi sve do krova oslikani stripovskim prizorima, kopijama i varijacijama Hergéovih ili Morrisovih creža, Bonomovim životinjama ili radovima mladih koji se smatraju nasljednicima tih umjetnika. Ako je Bruxelles otvorena knjiga, onda je to strip-magazin. Inspektor Brunfaut izišao je iz hotela Atlas kako bi kolegama u vozilima naložio da pročešljaju susjedne kuće i ispitaju je li netko možda slučajno u vrijeme ubojstva gledao kroz prozor i nešto vidio. Godina je dobro počela, inspektore!

– 27 –

Svaki dan dobro počinje, rekao je Brunfaut. Kiša je popustila, inspektor je stajao ondje u raskoračnom stavu, povukao hlače prema gore i prelazio pogledom preko pročelja kuća preko puta razgovarajući sa svojim ljudima. I tada ga je ugledao: crni lik uokviren prozorom. Ondje je doista uz prozor stajao muškarac. Uz prozor kuće predviđene za rušenje. Inspektor je gledao uvis, fiksirao ga pogledom. Muškarac se nije pomicao. Je li to doista čovjek? Ili lutka? Zašto bi ondje uz prozor stajala lutka? Ili je to bila sjena čiji ga je obris zavaravao? Ili ipak grafit? Inspektor se nacerio. Ne zapravo. U sebi. Ne, ondje je stajao čovjek! Je li gledao prema dolje? Je li vidio da inspektor gleda u njega? Što je vidio? Pokret!, rekao je inspektor Brunfaut. Na posao! Ti ćeš pregledati ovu kuću, ti onu ondje! A ti... I ovu ovdje ruševnu? Pa ta je prazna! Da, i nju – pogledaj gore! U tom je trenutku crni čovjek nestao. Maknuo se od prozora. Gdje su mu cigarete? Možda u kaputu. Kaput je visio preko kuhinjskog stolca, jedinog komada namještaja koji je još ostao u stanu. David de Vriend otišao je u kuhinju, uzeo kaput. Što je ono htio? Kaput. Zašto? Neodlučno je stajao ondje, promatrao kaput. Bilo je vrijeme da pođe. Da. Ovdje nije imao više ništa. Tražiti. Stan je bio potpuno ispražnjen. Pogledao je mrlju u obliku pravokutnika na zidu. Ondje je visjela slika. Šuma kod Boortmeerbeeka, idilični prikaz krajolika. Toga se još sjećao: kako ju je ovdje objesio. Zatim ju je čitav život imao pred očima, sve dok je nije prestao primjećivati. A sada: praznina. Vidi se samo da je tu bilo nešto čega sad više nema. Životna priča: prazan obris na tapeti koja je i sama bila zalijepljena preko neke prethodne priče. Ispod se vidio obris ormara koji je tu stajao. Što je u njemu čuvao? Što se sve skupi tijekom života. Kolika prljavština iza njega! Sad izlazi na vidjelo. Gvalje prašine, masne, hrđave, pljesnive mrlje. Možeš čitav život čistiti, da, samo ti čisti svoj život, no na kraju, kad se sve isprazni, ostane još prljavštine! Iza svake površine koju čistiš, iza svake fasade – 28 –

koju poliraš. Čak i ako si mlad, ne vjeruj da se ne bi našlo ništa trulo, pljesnivo i pokvareno kad bi se tvoj život iznenada raščistio. Mlad si i misliš da nisi još ništa proživio ili da si pak doživio premalo? Ali skrivena prljavština uvijek je prljavština čitava života. Ostaje samo nečist jer si i sam nečist i završiš u nečisti. Ako pak doživiš starost: imao si sreće. Ali prevario si se čak i ako si čistio čitav svoj poklonjeni život – na kraju se sve raščisti i što vidiš? Prljavštinu. Iza svega je, ispod svega, ona je podloga svega što si čistio. Čist život. To si imao. Dok prljavština ne izviri. Ondje je bio sudoper. Neprekidno je prao suđe. Nikad nije imao stroj za pranje posuđa. Svaki tanjur, svaku čašu oprao bi odmah nakon upotrebe. Kad bi sam pio kavu, a bio je sam, gotovo je uvijek bio sam, onda bi je popio stojeći, tik do sudopera, tako da može odmah oprati šalicu, ispiti posljednji gutljaj i odvrnuti slavinu, to je uvijek bila jedna radnja, isprati, osušiti i obri sati da se sjaji te pospremiti šalicu tako da sve bude čisto, to mu je uvijek bilo važno, čist život, a onda: što se sad vidjelo na mjestu sudopera? Trulež, plijesan, mrlje, prljavština. Čak se i u tami ili polutami vidjela prljavština. Ničega više nije bilo, sve su raščistili, ali to je još bilo tu, to se vidjelo: prljave mrlje iza raščišćenog života. Ponovno je prebacio kaput preko stola. Htio je – što? Osvrnuo se oko sebe. Zašto nije otišao? Trebao je otići. Pobjeći. To više nije bio stan u kojemu je živio. To su bile samo još prostorije u kojima je postojao neki prethodni život. Još jedan obilazak. Čemu? Da bulji u prazne prostorije? Otišao je u spavaću sobu. Na mjestu gdje je stajao krevet, drveni je pod bio svjetliji, pravokutnik koji se ocrtavao u polutami izgledao je poput velikih podnih vrata. Prošao je pokraj njega prema prozoru, zašto nije prešao preko njega, zašto u toj praznoj sobi ide zaobilaznim putem, kao da se boji da bi se taj pravokutnik doista mogao otvoriti i progutati ga? Nije se bojao. Ovdje je uvijek stajao krevet, hodao je od vrata prema prozoru kao što je čitav život obilazio krevet putem prema prozoru. Pogledao je kroz prozor: požarne ljestve susjedne zgrade, škole, bile su mu gotovo nadomak ruke. Jedanput godišnje imali su požarnu vježbu, sirena bi zavijala, a učenici vježbali brzo spuštanje niz ljestve jedan po jedan. Koliko je samo puta David de Vriend stajao uz ovaj prozor – 29 –

i promatrao. Bijeg. Vježba. Nadomak ruke – to se tako kaže. Ljestve su bile nadomak ruke kad se ovamo uselio. One su mu onomad također bile argument da uzme taj stan. Stan je na jako dobrom položaju, bio je rekao prodavač, a De Vriend je kroz prozor pogledao požarne ljestve i potvrdio: da, položaj je dobar! Pomislio je da će, bude li to potrebno, kroz ovaj prozor moći u jednom skoku dosegnuti požarne ljestve i pobjeći dok mu još kucaju na vrata. Za to se smatrao sposobnim, bez sumnje, bio bi u tome uspio. Ali danas bi to bilo nezamislivo. Sad ljestve više nisu bile nadomak ruke, bile su nedostižne. Unatrag pola stoljeća, djeca koja su ovdje vježbala bijeg ostala su uvijek jednako stara, uvijek djeca, samo je on ostario, naposljetku postao prestar, slab, krhak i neuvježban. Pogledao je kroz prozor i vidio – više nisu nadomak ruke. Sjetio se da je htio pušiti. Trebao bi napokon otići, nestati – prošao je hodnikom, ali ne u kuhinju gdje mu je bio kaput s cigaretama nego u dnevni boravak. Neodlučno je zastao, osvrnuo se oko sebe kao da nešto traži. Prazna soba. Htio je – što je tu još htio? Otišao je do prozora, da: htio je još jednom imati taj pogled, preko trga, na ovome mjestu na kojemu je proveo čitav svoj poklonjeni život pokušavajući pronaći “svoje mjesto u životu”. Pogledao je dolje u plavo rotirajuće svjetlo. Nije ni na što mislio. Zebao je. Znao je zašto. Nije čak ni pomislio na to kako to zna i kako to nije vrijedno više nijedne misli. Bilo je to u njemu, staro znanje. Nije se moralo formulirati u glavi. Nepomično je pogledao policijske automobile, srce mu se steglo, ponovno se rasteglo, kao da duša sliježe ramenima. Dok je još bio učitelj, uvijek je htio učenike odučiti od toga da u sastavcima pišu rečenice tipa: blablabla-zarez-pomislio je. Nije ih mogao od toga odučiti. Djeca, doista su vjerovali da se ljudima, kad su sami, neprekidno po glavi roje rečenice “mislio-je” ili “mislila-je”. A onda bi se te misleće glave susrele i proizvodile “rekao-je” i “rekla-je” rečenice. Istina je pak da pod ovim bezbožnim nebeskim svodom, pa čak i u glavama, vlada nevjerojatna tišina. Naše je brbljanje samo jeka te tišine. Njegovo se srce hladno steglo,

– 30 –

rasteglo. Steglo, rasteglo. Udahnuo je, izdahnuo. Kako je pulsiralo to plavo svjetlo! Uto je začuo zvonce. Zatim lupanje šakom po vratima stana. Otišao je u kuhinju, odjenuo kaput. Otišao je u spavaću sobu. Netko je vani stalno iznova lupao po vratima. David de Vriend ponovno je u zaobilaznom luku prišao prozoru. Pogledao je van. Nije nadohvat ruke. Sjeo je na pod, zapalio cigaretu. Kucanje. Lupanje.

– 31 –

– 32 –

Robert Menasse, ugledni austrijski pisac, prevoditelj i autor više zapaženih romana, eseja i kulturnoteorijskih knjiga, rođen je 1954. u Beču. Studirao je germanistiku, filozofiju i politologiju u Beču, Salzburgu i Messini. Od 1988. objavio je brojne drame, zbirke pripovijedaka i romane i dobitnik je nekih od najvažnijih književnih i esejističkih nagrada. Među ostalim, objavio je roman Don Juan de la Mancha oder Die Erziehung der Lust (2007.), zbirku kratkih priča Ich kann jeder sagen (2009.) i esej Europski vjesnik: Bijes građana i mir Europe ili Zašto poklonjena demokracija mora ustupiti mjesto izborenoj demokraciji (2012.; prevela Nataša Medved, Edicije Božičević, 2014.) u kojemu razmatra budućnost Europe i Europske unije kritizirajući priklanjanje renacionalizaciji (osobito u Njemačkoj, ali i drugdje) i pokretima antieuropskih integracija. Za to je djelo 2013. dobio nagradu za najbolju političku knjigu Zaklade Friedrich Ebert i nagradu Heinrich Mann. Za roman Glavni grad (2017.) dobio je najvažniju književnu nagradu na njemačkom govornom području Deutscher Buchpreis. Robert Menasse uglavnom živi u Beču.

– 351 –

– 352 –

Latica Bilopavlovi� Vukovi� rođena je 1976. u Novoj Gradiški. U Zagrebu je završila jezičnu gimnaziju te nakon studija na Sve učilištu u Zagrebu i Johannes Gutenberg-Universitätu u Mainzu diplomirala njemački i francuski jezik i književnost. Prevoditeljski zanat teše još od 2002., deset je godina prevodila za Hrvatsku te leviziju, a nekoliko je godina provela u Bruxellesu radeći kao “administrator lingvist” u Vijeću Europske unije. Kao književna prevoditeljica dobitnica je brojnih priznanja i stipendija, među kojima se ističe nagrada austrijskog Ministarstva kulture za prijevod romana Mjerenje svijeta Daniela Kehlmanna te stipendija Ministarstva kulture Republike Francuske, zahvaljujući kojoj je boravila u Parizu i u prevoditeljskom centru u Arlesu. Sudjelovala je na broj nim prevoditeljskim radionicama i susretima u LCB-u (Literarisches Colloquium Berlin) i u Europskom prevoditeljskom kolegiju u Straelenu. Česta je gošća prevoditeljskih centara u Njemačkoj i Švicarskoj. Članica je Društva hrvatskih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Do sada je objavila 27 književnih prijevoda, uglavnom suvremenih autora, među kojima se ističu Daniel Kehlmann, Mjerenje svijeta, Magičan život Arthura Beerholma, Slava i Trebao si otići, Juli Zeh, De kompresija i Corpus delicti, Julia Franck, Poludnica i Zapad, Ilma Rakusa, Mnogo mora, Uwe Timm, Crveno, Marica Bodrožić, Tišina, rastanak i Tito je mrtav, Monika Maron, Animal triste, Elke Schmitter, Gospođa Sartoris, i Patrick Modiano, Mali Dragulj.

– 353 –

– 354 –

Sadržaj

Prolog 7 Prvo poglavlje

Drugo poglavlje

Treće poglavlje

Četvrto poglavlje

Peto poglavlje

109

Šesto poglavlje

137

Sedmo poglavlje

177

Osmo poglavlje

209

Deveto poglavlje

243

Deseto poglavlje

275

Jedanaesto poglavlje

307

Epilog 347 O autoru

351

O prevoditeljici

353

– 355 –

Prijevod ove knjige potpomogao je Bundeskanzleramt Österreich.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Realizaciju ovog prijevoda poduprla je prevoditeljska kuća Looren.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-147-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 356 –

– 357 –

Ovo je priča o jednom kontinentu, jednom gradu i njegovim stanovnicima, koji traže svoj put kroz zbrku 21. stoljeća. Ovo je briljantna i silno zabavna satira, kriminalistička priča i komedija običaja… I nipošto na kraju: ovo je lov na jednu misterioznu svinju. Sada je sigurno: prvi veliki roman o Europskoj Uniji napisao je Robert Menasse! Pet junaka i pet priča što se u nagrađivanom bestseleru Glavni grad maestralno isprepleću na ulicama Bruxelessa vode nas u samo srce europske političke jave i europskog političkog sna. Čemu (podsjetimo se) Unija? Kako se događa svojim građanima? Što su njezine slabosti, a što njezina snaga, i kako se u njima ogledaju povijest, sadašnjost i budućnost svake od zajednica ko jima pripadamo? Pristigli sa svih strana Staroga kontinenta, noseći svako svoje nasljeđe jezika, vjere, nacije, klase, svjetona zora i iskustva – Menasseovi junaci unose ih u grad u kojemu se kali neka nova Europa. Kakvi će (a i svi mi skupa s njima) izići iz toga kotla? Prodorni pogled jednog od najznačajnijih suvremenih pisaca njemačkog jezika ni na trenutak ne skreće, niti oprašta: Menasseov talent, znanje i razorni humor u Glavnom gradu po darili su nam satiru najviše kvalitete, izvanredan roman koji nam nije mogao stići u bolji trenutak.

149,00 kn Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

– 358 –

ISBN 978-953358147-7