Istanbul je bio bajka
∑1∑
∑2∑
Mario Levi
Istanbul je bio bajka preveo s turskog Enver IbrahimkadiÊ
Fraktura ∑3∑
Naslov izvornika I˙stanbul Bir Masaldı, Dog˘an Kitap, 1999. ∂ Mario Levi ∂ Kalem Literary Agency ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. ∂ za prijevod Enver IbrahimkadiÊ i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-685-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 922146 ∑4∑
Mojem djedu...
∑5∑
∑6∑
Moju veliku zahvalu zaslužuju Attilâ I˙lhan, Cem Mumcu, Cevat Çapan, Buket Uzuner, Süzet Levi, Yelda Karatas¸ i Ragnhild Berstad.
∑7∑
∑8∑
SliËnosti imena, mjesta i datuma “upotrijebljenih” u priËama ovog romana sa “stvarnim” Ëinjenicama u potpunosti su sluËajne. Ovo su “upozorenje” imali u vidu i pisac, a i junaci ovih priËa. Pa ipak, piscu uopÊe ne smeta ako se ∑ unatoË svemu reËenome ili onome što se željelo reÊi ∑ ispriËano poveže s onime što je “prije” proživljeno ili napisano.
∑9∑
∑ 10 ∑
Predgovor ili o metodama pronalaženja, uoËavanja i išËitavanja onoga što je “skriveno” u ovoj knjizi
∑ 11 ∑
∑ 12 ∑
Svjestan sam da Êe pojedinci osjetiti nelagodu od onoga “ovdje” ispripovijedanog, ili od onoga što se polagano ispisivalo, što se kao “tekst” proživljavalo u ovoj “dugaËkoj priËi”. Takav me osjeÊaj obuzimao i u naizgled beskrajnim noÊima kada sam ∑ udaljavajuÊi se što je moguÊe više od drugih, od onih što su mi ovaj “tekst” nastojali nametnuti ∑ ovaj “svoj rukopis” pokušavao shvatiti i, što je još važnije, preispitati ga. Bile su to noÊi kada sam ono što mi se priopÊavalo nastojao smjestiti na neko mjesto svoga života... A taj me osjeÊaj naËinio onime što jesam, mada me ∑ premda sam “svoj rukopis” nastojao prenositi u jednom sasvim drugom tonu, u onom glasu iz dubine sebe ∑ unatoË trikovima i svim skrivenim kutovima do kojih sam došao, nije uspio osloboditi od mene samoga; osjeÊaj Ëije bih korijene trebao tražiti veoma daleko, u nekakvom naslijeu koje je meni pripalo... Trebao sam “na svome jeziku” ispriËati životnu priËu tog naslijea; morao sam, u mjeri u kojoj to dozvoljavaju “moje granice”, svoj talent uvidjeti i, naravno, pokazati produžetke te moguÊnosti u svojem životu i u svojem gradu u kojem sam se rodio i živio. U tom sam sluËaju, snagom koju mi je ulijevalo to uvjerenje, mogao koraËati mirnijom, poznatijom i sigurnijom “obalom”. A tu sam “obalu” bio u stanju opisati poznatim rijeËima i ostajuÊi u vodama nekakvog identiteta koji “drugi” od mene oËekuju. Ali to stanje koje sam sebi ugodio, koje sam bio u stanju ugoditi, bilo je samo jedna od moguÊnosti u kojoj sam živio i za koju sam se želio uhvatiti. Jedna od moguÊnosti u kojoj sam živio i za koju sam se želio uhvatiti... Premda, u danima kada sam pokušavao plivati u onim mirnim vodama, mene su prizivali i drugi glasovi. U meni se pomalo i zbog toga ∑ zato što do kraja nisam mogao povjerovati u tu moguÊnost ∑ stvorio strah da ne ostanem prikovan uz jedno mjesto, da samo za njega živim i umirem, a i prokrËeni su putevi za druga mjesta, za ona mjesta u kojima nisam mogao dugo boraviti i živjeti. Zbog toga sam se predao onim fantazijama. Zbog toga sam lagao, nauËio živjeti s lažima i zbog toga sam izdao svoje voljene. Zbog toga sam, ne obaziruÊi se na astmu, svoja pluÊa punio dimom “svega onoga ∑ 13 ∑
iz Ëega se puši”, “izuzev ugljena iz peÊi”. Zbog toga sam se želio oženiti pjegavom kurvom kose boje meda i žuÊkastosmeih oËiju koja me, svom svojom velikodušnošÊu i plahošÊu, u onim mraËnim danima moga “uËenja zanata” pouËila onim meni sasvim nepoznatim, skrivenim stranama voenja ljubavi i koja je s vremena na vrijeme govorila kako želi biti profesorica sociologije na nekom sveuËilištu. Zbog toga sam na dan velikoga posta odluËio Ëitati Spinozu. Zbog toga sam namjeravao postati svodnik i zbog toga sam se okušao i u pisanju reklama. Zbog toga sam mrzio “poštene” žene koje su se hvalile kako dobro pripremaju pite i zavijaju sarme. Zbog toga su mi se gadile i žene koje su priËale ili glumile “slobodu”, ali koje su, ne usuujuÊi se bilo što poduzeti, samo priËale i glumile i koje su, na kraju, uvijek ostajale privržene svojim domovima i “svojim naslijeima”; a i one koje su ∑ kako bi se mogle bolje zaštititi ili kako bi jedna drugoj stalno pokazivale da su ovaj svijet uspjele uhvatiti u svoje ruke i samo “nešto” definirajuÊi i ne usuujuÊi se dodirnuti, doista dodirnuti one emocije ∑ sve ove “moje poglede” nastojale posaditi na neku “znanstvenu” osnovu... To su bile moje samoÊe, moje igre; ono što, naravno, u tim godinama nikome nisam mogao reÊi. Ali dijete u meni, dijete koje je vjerovalo da je napušteno i koje se uvijek nastojalo nekome pokazati, imalo je potrebu i za takvim životom. To je dijete godinama od mene tražilo ovog Ëovjeka i bilo je u pravu. To je dijete imalo pravo na sve te “sramote”... A možda su to bili naËini tog djeteta da bolje uoËava, bolje raspoznaje... Jesam li, ako je to tako, tim nastojanjem shvaÊanja pokušavao ponovno napredovati prema onoj priËi u koju sam vjerovao da Êu ju jednoga dana proživjeti, ili, bolje reËeno, da Êu ju jednoga dana pronaÊi u svojoj tami i od vjerovanja u koju još uvijek ne mogu odustati...? Možda. U ovakvoj bih situaciji samoga sebe, neizostavno, još jednom trebao upitati za sebe, stalno se, u ime ove priËe koju sam u sebi nastojao “izgraditi”, prisjeÊajuÊi svojih ozlojeenosti, sumnji i svojih nevjera. Samoga bih sebe još jednom trebao upitati za sebe... Trebao bih pokušati shvatiti je li osjeÊaj da bih onime što kažem mogao uznemiriti druge jedan od osjeÊaja koje, htio to ili ne htio, nosim od drugih. Jer ono što sam tada proživio nauËilo me i da šutim, da trebam šutjeti, potiskujuÊi svoj bijes u dubinu sebe. Na koncu, i ja sam roen u jednom podneblju gdje nije nimalo lako nekoga pozivati na razmišljanje iz drugaËijega kuta, uznemirivati ga, držeÊi zrcalo da se ogleda u njemu. “Jezici” tog podneblja bili su moje utoËište. “Jezici” tog podneblja bili su i moje zatoËeništvo... Premda, u danima kada sam krenuo, nisam imao nikakvu namjeru da, unatoË svemu što sam proživio, uznemirujem druge svojim postojanjem i onim što sam želio reÊi i na što sam želio podsjetiti. U tim sam danima i ja imao nekakvu svoju bajku koju sam želio “ispriËati”, i to samo “ispriËati”. ∑ 14 ∑
Ovo je bio nekakav “rukopis”, putovanje i bajka nekoga tko je živio kao “violinist” u drugaËijim “zemljama” svijeta. Na kraju, i ja sam, kao, uostalom, i svaki drugi Židov, bio lutalica koji je nastojao roditi “svoju zemlju”, pronaÊi je i živjeti u njoj. Kao svaki Židov i ja sam u oËima nekih bio “bez domovine”... Kao svaki Židov i ja sam bio “obiËan”, “nepovjerljiv i onaj na koga se ne može ‘raËunati’”; bio sam “bez jezika i stranac”... Ako je to veÊ tako, gdje, kada i za koga je poËela ona priËa, ona priËa koju bismo mogli nazvati “svojom priËom”...? Gdje, kada i za koga...? Je li i ova bila jedna od onih priËa koje su ukljuËivale odgaanje, nastavak nadanja, življenje, do kraja, življenje unatoË “njima” i demonstriranje ili “življenje uz obrazloženje”; jedna od onih priËa koje smo nastojali saËuvati kako bismo ∑ nakon duge noÊi koja izgleda kao da se nikada neÊe okonËati ∑ izrodili jedno sasvim novo jutro...? Zapravo, prošlost kojeg je jezika ili rijeËi bila prošlost koju smo ispriËali ili, što je još važnije, za koju smo mislili da smo je ispri Ëali...? Pomalo su to i pitanja Ëije postavljanje samo po sebi iziskuje svojevrsnu smjelost; a odgovori na njih sasvim bi neËujno mogli odvesti do sitnih pogubljenja, do ubojstva neËega negdje, neËega Ëemu nikako nismo uspijevali nadjenuti ime. Nismo uzaludno mislili kako smo se u tim vezama svakim minulim danom i u svakom Ëovjeku sve više trošili, baš kao putnik te ljubavi... Te su veze u tim godinama ljubavi možda bile naša još veÊa osamljenost... Jer rijeËi, te rijeËi nisu uvijek bile naše rijeËi. RijeËi nisu uvijek bile naše rijeËi... Ali te rijeËi mogle su biti i naša ogoljenost, naše ponovno otkrivanje sebe; nas su “od našega korijena” polako i podmuklo otrgnuli oni što su nam htjeli dati samo svoje rijeËi... Možemo li sada jedni druge upitati koje su to rijeËi...? Možemo li te rijeËi tražiti jedni od drugih; možemo li jedni druge podsjetiti na njih...? Možemo li mi ponovno biti te rijeËi...? Možemo li mi opet biti te rijeËi...? Možemo li mi biti mi...? Nitko, naravno, nije “kriv” za ono što se proživljavalo u tim vezama. Nijedan trenutak nije bio posljedica “pogreške” bilo kojeg trenutka. Povrh svega, pogreške nije ni bilo. “Pogreške” nije bilo... Nije bilo ni “pogreške”, a ni “valjanosti”... Postojalo je samo ono što je proživljeno, ono što se s proživljenim želi prenijeti na nekog drugog. Proživljeno i ono što se s proživljenim želi prenijeti na nekog drugog... Ili... ono što se nekome želi “pokazati” kako bi se povjerovalo da je proživljeno, povjerovati, pa makar i nakratko... U tom sluËaju ∑ kada se “onome što se priËa” pristupi s ovakvog aspekta ∑ ova se knjiga može Ëitati na više naËina. Netko tko želi ponovno vidjeti ono što veÊ zna može se zadovoljiti Ëitanjem prvih nekoliko stranica poglavlja “»vorci” s poËetka knjige. A one koji se odluËe za tu “opciju” smatrat Êe se kao da su proËitali i “vidjeli” cijelu knjigu. I taj trud može biti dovoljan ∑ 15 ∑
da bi se shvatila druga osoba ili osobe. Na koncu, tako je uËinjeno i prije, i prije se zadovoljavalo s toliko... Drugima su i prije bile dovoljne slike ili samo ono vidljivo... Potrošiti se u kratkom vremenu, a nakon potrošenosti stavljanje na neko mjesto za koje se vjeruje da je ispravno i postojano bio je jedan od odabira koji nas stavljaju na ona mjesta, ona poznata, naša prava mjesta... A preostalo, stranice koje nose priËe koje još uvijek traju u meni, namijenjeno je onima zainteresiranima za “pojedinosti”. Samo onima zainteresiranima za “pojedinosti”... Za one koji “pojedinostima” i “iz gubljenim jezicima” žele naËiniti nekoliko koraka prema drugome... Oni koji to žele ovom knjigom mogu napredovati i od prve prema zadnjoj stranici, osluškujuÊi i ËujuÊi vlastite korake; ali i “preskaËuÊi” drugaËija poglavlja, ili tako da je slože po nekom “drugom” redu Ëitanja i prioriteta. Svjestan sam da ova “preporuka” i nije nikakva nova “preporuka”. Znam da se ovaj glas i prije želio slijediti u drugim podnebljima, u nekim drugim “tekstovima” i vremenima. Ali i kada bih se usudio iznijeti jedan takav “prijedlog” ili kada bih se, unatoË svim moguÊim ponavljanjima, odvažio na podsjeÊanja, ja bih, izgleda, ponajviše razmišljao o onoj kompoziciji “teksta” koja, htio ja to ili ne, daje smjernice mome životu. Nikada nije bilo jednostavno skupiti “dijelove”, pokazati odvažnost za njihovo sastavljanje. U onu sliku, stavljati sebe u onu sliku i moÊi ponovno gledati kada za to doe vrijeme, iziskivalo je strpljenje, više nego nekakav talent. A da bi se ta slika mogla vidjeti, da bi se doista mogla vidjeti, bio je potreban trud, bilo je potrebno nastojanje davanja samoga sebe, bila je potrebna odreena “spontanost”. Bila je to stvar srca. Nekakva stvar srca... Samo stvar srca... Isto kao u onim vezama koje smo nastojali hraniti, zaštititi ih i ne izgubiti... Isto kao u onim vezama koje smo nastojali hraniti, zaštititi ih i ne izgubiti; u onim vezama u koje smo ulazili sa svojim “stvarnim jezikom”, koje su nas othranile u nama i koje su nam se, samima nama, ukazivale s možda najispravnijega puta... Ja, naravno, ne mogu predvidjeti koga, kamo i kako Êe ovi detalji odvesti. Nema potrebe da u ovom stadiju još jednom ponavljam kako ∑ dok se primiËe nekom drugom ili dok, sa svim onim starim prizorima u sebi, koraËa u nekom drugom ∑ Ëovjek proživljava jedino vlastiti doživljaj, vlastitu avanturu. Imao sam junaka jedne priËe koji je, s mjesta Ëijim sam se ponekim nagovještajima približavao, na grad u kojem je roen, Ëije je more udisao i koji nikako nije uspijevao napustiti, nastojao gledati s jednog sasvim drugog prozora; junaka koji se, što je još važnije, odvažio na nekakvo dugo hodanje kako bi pronašao “svoj jezik”, “svoj izvorni jezik”. Tajna “Države” bila je skrivena u tom hodanju, granice “Države” trebale bi biti iscrtane tim “jezikom”. “Država” je, zapravo, bila otjelovljenje tog “jezika”, horizont ∑ 16 ∑
koji je otvorio taj “jezik”, iluzije koje je probudio i pružio taj “jezik”, osjeÊaj što ga je izrodio taj “jezik”. A što se tiËe priËe, bila je to jedna veoma stara priËa. Sat koji se spominje u priËi bio je na primjer sat koji je “živio” na nekim drugim mjestima, “smrti” iz priËe bile su od onih “poznatih” smrti, a knjiga iz priËe bila je knjiga koja je ispisana strpljivo i da bi se sakrilo, a i da se ne bi sakrilo. U toj je knjizi postojala jedna osoba koja je znala jedinu “zemlju” u koju bi se mogla skloniti, rukopis koji je pokušavala osmisliti i ispriËati. Jedna osoba koja je bila i svjedok onoga što pripovijeda, i promatraË, a i junak... Osoba koja je, drugim rijeËima, izgledala osuena da bude i unutar onoga što se priËa, a i izvan toga... “Zidovi” su se i tamo vidjeli; “zidovi” su iscrtali granice “one zemlje”, pokazali su je, što je još važnije. Ti “zidovi” nisu mi bili strani... Ti “zidovi” bili su moji zidovi... Moji zidovi... Moji zidovi koje sam želio ponovno pronaÊi na “svome jeziku”, o kojima sam maštao da ih na “svome jeziku” ispriËam... A ta se napetost možda ovako mogla objasniti; onaj se strah od pogrešnoga koraka možda mogao tražiti u povijesti tih zidova... Onaj je strah bio skriven u onim zidovima... No nije moja krivnja bila što sam kao “stranac” roen na “Zapadu” najbližem poluotoku Istanbula. Doživljavati Istanbul kao kakvu bajku, isto tako, nije bila moja krivnja, a ni to što sam se s vremena na vrijeme želio poistovjetiti s ljudima iz drugih knjiga ili s junacima kazališnih predstava i priËa koje su davale smjernice mome životu, što sam, pod utjecajem jedne stare iluzije, neselektivno upotrebljavao rijeËi “onih drugih”, a ni to što sam novo putovanje doživljavao kao kakvu nadu u osloboenje... Na kraju, moj je Istanbul bio bajka... Moj je Istanbul bio bajka... Ova je bajka bila moja priËa... Ova je bajka bila “njihova” priËa... Ova je bajka bila naša priËa... Ova je bajka bila vaša priËa... Ova je bajka bila priËa onih koji se u vlastitom gradu osjeÊaju kao stranci... Ova je bajka bila priËa težnje da se, unatoË svemu proživljenome, vode Bospora promatraju kao svojevrsna maternica... Ova je bajka bila priËa straha da bi se, jednim “pogrešnim” zamahom ruke ili vesla, moglo biti progutano od jedne od onih struja, da bi se moglo biti odvuËenim u neko sasvim drugo more... Ova je bajka, eto, bila bajka...
∑ 17 ∑
∑ 18 ∑
»vorci
∑ 19 ∑
∑ 20 ∑
Bila je veËer... Smijali ste se... Sada se ne sjeÊam gdje, kada i kako sam je prvi put sreo. Više se ne sjeÊam ni koja smo to ljudska biÊa ona i ja nastojali izroditi u išËekivanju novih dana i novih jutara... Premda, u našoj je prošlosti, u našoj je prošlosti koju smo, htjeli to ili ne, od drugih donijeli jedno drugome, bilo i nebrojeno fotografija za koje sam znao da ih nikada neÊu moÊi zaboraviti, koje nikome neÊu moÊi pokazati i koje su me svakim danom sve više vraÊale meni. Te su fotografije Ëuvale i naše noÊi, ono što nismo meusobno dijelili, ono što nisam mogao ispriËati ni najbližima, a i moja nadanja, koja sam, unatoË svemu onome što sam proživljavao, neprestano obnavljao ili ponavljao... Imali smo na primjer svoje ljetne noÊi koje su s jednog drugaËijeg prozora gledale na ovaj grad u kojem sam godinama živio. Bili smo na balkonu. Miris noÊuraka nosio je u sebi osamljenost mnogih starih vrtova moga života. I tada sam poželio još jednom dodirnuti jedan od tih vrtova. Moja je majka uzela krijesnicu meu svoje dlanove. Krijesnica je u toj tami, u toplini tih dlanova nastavila svjetluckati. Tamo je, u tom kutu, bilo i drugih krijesnica. I drugih krijesnica... Poslije sam s njom na onom balkonu ili u nekoj drugoj sobi one kuÊe pokušavao podijeliti svoje stare pjesme. Jer znao sam da pjesme, pjesme koje su doista proživljene, nikada neÊe otiÊi iz nas. Bio sam svjestan da Êe se, prije ili poslije, neke pjesme premjestiti, htjeti biti premještene za neka druga vremena. U takvim su vremenima pjesme bile mi, naš jezik koji smo izgubili i koji nikako nismo uspjeli pronaÊi. Pjesme su bile naš jezik koji nikako nismo uspijevali pronaÊi ili naše zablude koje sam, u ime drugih razoËaranja, pokušao ispriËati u drugim priËama. Zapravo, zbog toga smo Ëuvali i ustrajavali na Ëuvanju nekih predmeta; pojedine su stvari, pomalo i zbog toga, bile naše nedaÊe koje smo nosili na nekim svojim voljenima i na svojim ljubavima, na svojim ljubavima koje smo uspijevali hraniti jedino svojim snovima... U tim sam noÊima želio ispriËati i to kako sam se, u ovom našem za∑ 21 ∑
jedništvu, u našemu meusobnom dodirivanju, osjeÊao poraženim i ostavljenim. U to sam se vrijeme, naravno, ponovno mogao latiti olovke i papira, svoga “pisanja”; pokušati se ponovno uhvatiti svoga “pisanja”, za koje sam vjerovao da ga se nikada neÊu moÊi odreÊi. Na kraju, vrijeme koje sam provodio nasamo s njom bilo je vrijeme kada sam zaboravljao na druge, na sve svoje koncepte, stremljenja, nadanja vezana uz buduÊnost i, što je najvažnije, na sve ono što sam odgaao za sutra. Ono što sam proživljavao s njom bila je nekakva produktivna smrt, ako se to tako može reÊi. Nekakva produktivna smrt... Jer u njezinim dodirima, u onome što je onih noÊi, do kraja, Ëinila sa svim mojim biÊem, cijelim mojim umom i seksualnošÊu, skrivalo se i cijelo moje djetinjstvo. Da, cijelo moje djetinjstvo. Cijelo moje djetinjstvo i sve djetinjarije koje sam izgubio u svome djetinjstvu... Sada se pak, nakon toliko godina i od one kuÊe u koju sam tih dana odlazio, ponajviše sjeÊam pjesama koje sam želio podijeliti s drugima... PrisjeÊajuÊi se svega toga, teško mi je objasniti to da smo ostali u dobrim odnosima i da se nikada nisam mogao rastati od nje. Jer s njom nisam uspijevao razgovarati, nisam mogao dovoljno razgovarati Ëak ni u trenucima kada sam nastojao podijeliti rijeËi i najdragocjenije fotografije svoga života. Ali zašto sam živio tako, s tim svojim zidovima? Zašto i u ime kojih nadanja? Ili sam se možda bojao da Êe ona živjeti dulje, do kraja, da Êe živjeti uzimajuÊi u obzir sve vjerojatnosti? Možda... Zbog tog straha, zato što se nismo uspijevali potpuno predati voljenima, mi, u suštini, nismo mogli dosljedno nositi ni svoje druge veze... Ubijali smo i svoje ostale veze i svoje strasti u svome nastojanju da se skrivamo, da u odreenoj mjeri prikrijemo svoje osobnosti... Bila je svjesna toga; mislim da je to znala od samog trenutka našeg susreta i našeg sastanka. Od prvog trenutka kada smo se susreli, kada smo nastojali biti ili ostati skupa... A to vrijeme možda je vrijeme kada je ono dijete tražilo onu kuÊu, kada je, zajedno sa svojom majkom, krijesnicu, u najmanju ruku jednu krijesnicu, željelo do kraja života držati u dlanovima, u njihovoj toplini... Svoju smo seksualnost u tim noÊima podijelili s cijelim ËovjeËanstvom, sa svim svojim ljudima koji su od nas otrgnuli nešto što možda nikada nismo uspjeli nazvati njegovim pravim imenom... U tim smo noÊima ispisali i svoje povijesti koje nijedna knjiga ne bi mogla sadržavati... Ona je to znala... Ona je znala zbog koga, zbog kojih osoba sam se održavao na životu, da sam se održavao na životu i da Êu se nastojati održati na životu zbog nekakvog nedostatka koji sam, kako je vrijeme odmicalo, sve više razumijevao, za koji sam želio vjerovati da sam ga uspio razumjeti... A možda me, zato što je znala sve to, željela za sebe, samo za sebe... Za
∑ 22 ∑
sebe, samo za sebe... Tako da bih mogao biti više ono što jesam ili da više budem pri sebi... To je razlog što se nikada nisam mogao rastati od nje. Nikada... UnatoË svim svojim nadanjima, ljudima i svim svojim zidovima... Ponekih noÊi mi, ispred prozora na kome se nalazimo, gledamo u neke druge noÊi. Smješkam se; i ja napokon poËinjem uËiti živjeti zajedno s njom... Napokon sam svjestan da se neÊu moÊi osloboditi ni tih noÊi, a ni onih jutara koja se uvlaËe zajedno sa zvukovima za koje sam mislio da sam ih zaboravio... Jer ja napokon poËinjem shvaÊati i zbog kojih se to nemira ∑ unatoË svim bjegovima, zabludama i odgoenim radostima ∑ jedni od drugih ne mogu rastati ljudi koji se, ranjavajuÊi i iznurujuÊi jedno drugo, vole i koji se, zajedno sa svim negativnostima i mukama, nastavljaju voljeti... Njezino ime... Za mene je njezino ime bilo “Melankolija”... Melankolija... To je jedino ime koje sam uspio pronaÊi, koje sam trenutaËno uspio pronaÊi za nju, za sebe, za naše dugogodišnje zajedniËko življenje... Jer ona je od mene skrivala i ostala svoja imena, poput kuÊa, emocija i ostalog vremena, koje je mogla pridodati danima koje smo skupa proživjeli. Osje Êam to; to, nakon kašnjenja koje su prouzroËile one moje zablude, uspijevam bolje shvatiti. No baš kao sve prave i ispravne veze, i ova je veza iziskivala nekakav trud, napore za razumijevanje. Zbog toga Êemo ostati zajedno, nastaviti raati za neke druge noÊi, za neka druga nadanja. I dalje Êemo ostati zajedno... Htjeli to ili ne... Na koncu, more ne možete shvatiti prije nego što ga istinski doživite. Ne možete razumjeti ni more, ni noÊurke, a niti miris lipe, bez življenja u kojem se odvažimo i na gubitak, istinski gubitak. RazmišljajuÊi o tome, sve više vjerujem da Êu, kada za to doe vrijeme, uspjeti doznati i njezina ostala imena... Na ovome mi putu može biti dovoljna Ëak samo jedna fotografija... Ali izgleda da Êu neke fotografije morati pohraniti u neizbrisivo sjeÊanje, kako bih zauzeo mjesto na toj fotografiji... Tada Êu se ponovno smiješiti. No tada nitko neÊe moÊi razumjeti kome i zašto se smješkam u masi ljudi... Ako je to veÊ tako, tko je, onda, kod koga i zbog koga ostao...?
∑ 23 ∑
∑ 24 ∑
RjeËnik manje poznatih imena i pojmova
Abdulhamid, sultan ∑ Abdul Hamid II. (1842.∑1918.), osmanski sultan. Vladao je od 1876. do 1909. Nakon svrgavanja do Balkanskih ratova živi u Solunu, a potom se zbog straha od neprijateljskog zarobljavanja seli u Istanbul. AkarËešme (tur. Akarçes¸me) ∑ naselje u europskom dijelu Istanbula Antakija ili Antiohija (tur. Antakya) ∑ grad na krajnjem jugozapadu Turske, dvadesetak kilometara sjeverozapadno od granice sa Sirijom Ašijan (tur. As¸iyan) ∑ naselje na europskoj obali Bospora Asmalimesdžit (tur. Asmalımescit) ∑ jedno od naselja u Bejogluu Bebek ∑ elitna Ëetvrt na europskoj obali Bospora Bejoglu (tur. Beyog˘lu) ∑ stari gradski centar u europskom dijelu Istanbula, nekoÊ najluksuzniji dio grada Bujukada (tur. Büyükada) ∑ jedan od PrinËevskih otoka nedaleko od Istanbula »anakkale (tur. Çanakkale) ∑ administrativni centar istoimene turske provincije u zapadnom, europskom dijelu Turske Demirkazik (tur. Demirkazık) ∑ planina na jugoistoku Turske u blizini grada Nig˘de, visoka 3756 metara Džaddebostan (tur. Caddebostan) ∑ Ëetvrt u azijskome dijelu Istanbula na obali Mramornoga mora Elmadag (tur. Elmadag˘) ∑ avenija u Šišliju, u europskom dijelu Istanbula Erenkoj (tur. Erenköy) ∑ naselje u Kadikoju, u azijskom dijelu Istanbula Ferikoj (tur. Feriköy) ∑ Ëetvrt u europskom dijelu Istanbula Fevzi »akmak (tur. Mustafa Fevzi Çakmak) ∑ (1876.∑1950.), osmanski paša, turski drugi i posljednji maršal, prvi ministar obrane Republike Turske i prvi naËelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Findikzade (tur. Fındıkzade) ∑ Ëetvrt u europskome dijelu Istanbula Galatasaraj licej (tur. Galatasaray Lisesi) ∑ jedan od najprestižnijih istanbulskih liceja u istoimenoj gradskoj Ëetvrti u europskom dijelu Istanbula, utemeljen još u vrijeme Osmanlija ∑ 661 ∑
gazel ∑ vrsta kratke lirske pjesme nastale u arapskoj književnosti. Sastavljena je od deset do trideset stihova koji Ëine kratke strofe; rimuju se drugi i Ëetvrti stih, a prvi i treÊi ostaju nerimovani. Tematika im je obiËno ljubavna, a mogu iskazivati ljubav prema ženi, prijatelju ili uzvišenom biÊu, Bogu. Gaziantep ∑ grad u jugoistoËnoj Turskoj u regiji JugoistoËna Anadolija koji njegovi stanovnici zovu samo Antep; administrativno je središte Provincije Gaziantep Halidžioglu (tur. Halıcıog˘lu) ∑ naselje u europskom dijelu Istanbula Harbije (tur. Harbiye) ∑ Ëetvrt i naselje u europskom dijelu Istanbula Harem (tur. Harem) ∑ Ëetvrt u azijskom dijelu Istanbula Haskoj (tur. Hasköy) ∑ gradska Ëetvrt u europskom dijelu Istanbula na obali Zlatnoga roga u kojoj su u vrijeme Osmanlija pretežno živjeli Židovi i Grci Jedikule (tur. Yedikule) ∑ jedno od naselja na europskoj strani Istanbula, na obali Mramornoga mora Ješildirek (tur. Yes¸ildirek) ∑ Ëetvrt u europskome dijelu Istanbula Jozgat (tur. Yozgat) ∑ glavni grad istoimene provincije u središnjoj Turskoj Juksekkaldirim (tur. Yüksekkaldırım) ∑ avenija u Karakoju, europskoj grad skoj Ëetvrti Kadikoj (tur. Kadıköy) ∑ gradska Ëetvrt u azijskom dijelu Istanbula Kajseri (tur. Kayseri) ∑ grad u Turskoj regiji Kapadokiji i središte istoimene pokrajine Kanlidža (tur. Kanlıca) ∑ naselje na azijskoj obali Bospora kanun (ar. qa ¯nu ¯n) ∑ gudaËki instrument koji se upotrebljava na Bliskom istoku, u Srednjoj Aziji i jugoistoËnoj Europi Karataš (tur. Karatas¸) ∑ Ëetvrt u Izmiru Kervansaraj (tur. Kervansaray) ∑ poznati istanbulski restoran i noÊni klub KireËburnu (tur. Kireçburnu) ∑ jedna od najstarijih istanbulskih Ëetvrti, nalazi se u europskom dijelu grada, na ulazu u Bospor iz Crnoga mora KuËuk Zabit Mektebi (tur. Küçük Zabit Mektebi) ∑ niža vojna akademija Kuledibi (tur. Kuledibi) ∑ naselje u europskom dijelu Istanbula, u kojem se nalazi glasoviti toranj Galata (Galatakulesi) Kumkapi (tur. Kumkapı) ∑ istanbulska Ëetvrt u europskom dijelu grada Kuzgundžuk (tur. Kuzguncuk) ∑ gradska Ëetvrt u azijskom dijelu Istanbula Menderes, Adnan ∑ turski premijer (1950.∑1960.) koji je nakon vojnog prevrata obješen 1961. na otoku Imrali Merdžan (tur. Mercan) ∑ jedna od najstarijih trgovaËkih Ëetvrti u europskom dijelu Istanbula
∑ 662 ∑
Misirska Ëaršija (tur. Mısır Çars¸ısı) ∑ jedan od najstarijih istanbulskih natkrivenih bazara, sagraen 1660., u vrijeme sultana Turhana, a poznat je po duÊanima ljekovitog bilja, zaËina, sjemena biljaka i sušenog voÊa Moda ∑ Ëetvrt u azijskom dijelu Istanbula mujezin (ar. mu’adhdhin > tur. müezzin) ∑ osoba koja s minareta poziva muslimane na molitvu. Prva osoba u povijesti koja je preuzela tu ulogu bio je Etiopljanin Bilal, osloboeni rob te bliski suradnik i prijatelj vjerovjesnika Muhammeda. Nišantaši (tur. Nis¸antas¸ı) ∑ Ëetvrt u europskome dijelu Istanbula Notre Dame de Sion (fr. Lycée Notre Dame de Sion) ∑ francuska privatna srednja škola u europskome dijelu Istanbula, osnovana 1856. Ortakoj (tur. Ortaköy) ∑ naselje i Ëetvrt u europskome dijelu Istanbula na obali Bospora Pendik ∑ Ëetvrt u azijskome dijelu Istanbula Rešat Nuri Guntekin (tur. Res¸at Nuri Güntekin) ∑ (1889.∑1956.), romanopisac, dramatiËar i pripovjedaË Saladžak (tur. Salacak) ∑ Ëetvrt u azijskome dijelu Istanbula Samatja (tur. Samatya, grË. Psamatya) ∑ jedna od Ëetvrti u europskome dijelu Istanbula Selahattin Pinar ∑ (1902.∑1960.), turski skladatelj klasiËne glazbe, svirao je ut i tamburin Siraselviler (tur. Sıraselviler) ∑ avenija u Bejogluu, europskoj Ëetvrti grada Sirkedži (tur. Sirkeci) ∑ dio grada i glavni željezniËki kolodvor europskog dijela Istanbula Šehzadebaši (tur. S¸ehzadebas¸ı) ∑ Ëetvrt u europskom dijelu Istanbula Šile (tur. S¸ile) ∑ priobalni gradiÊ na Crnome moru nedaleko od Istanbula Šišli (tur. S¸is¸li) ∑ Ëetvrt u europskom dijelu Istanbula Sultanhamam ∑ trgovaËki centar i naselje u europskom dijelu Istanbula Sutludže (tur. Sütlüce) ∑ naselje u europskom dijelu Istanbula Taksim ∑ uži centar Istanbula Tarabija (tur. Tarabya) ∑ priobalno naselje u europskom dijelu Istanbula Tarlabaši (tur. Tarlabas¸ı) ∑ Ëetvrt u europskom dijelu Istanbula tasavvuf (ar. Tasavvuf) ∑ sufizam, islamski misticizam; gledanje na vjeru i život kroz ljubav prema Bogu, tvorcu svijeta; razvijanje spoznaje i jaËanje uvjerenja da postoji Stvoritelj i da to svjedoËi i potvruje sva priroda Tepebaši (tur. Tepebas¸ı) ∑ Ëetvrt u europskom dijelu Istanbula Tokatlijan (tur. Tokatlıyan) ∑ najstariji istanbulski lanac hotela Tozkoparan ∑ naselje u europskome dijelu Istanbula
∑ 663 ∑
∑ 664 ∑
Mario Levi (1957.) diplomirao je francusku književnost na Istanbulskom sveuËilištu. Svoju je karijeru pisca zapoËeo objavljujuÊi Ëlanke u dnevnim novinama, Ëasopisima i književnim magazinima Cumhuriyet, Studyo Imge, Milliyet Sanat, Gosteri, Argos, Gergedan i Varlik. Njegovo je prvo djelo veÊeg opsega biografija Jacques Brel: Osamljeni Ëovjek (Bir Yalnız Adam: Jacques Brel, 1986.). Prvu zbirku kratkih priËa Ne moÊi otiÊi u grad (Bir S¸ehre Gidememek, 1990.) napisao je kao djelomiËnu autobiografiju, na temelju sjeÊanja iz djetinjstva, a za nju je dobio prestižnu tursku nagradu Haldun Taner za priËu. Godinu nakon svoje druge zbirke priËa Madame Floridis se možda neÊe vratiti (Madam Floridis Dönmeyebilir, 1991.) objavio je svoj prvi roman Naša najbolja ljubavna priËa (En Güzel As¸k Hikayemiz). . Najvažnije djelo njegova opusa Istanbul je bio bajka (Istanbul Bir Masaldı) objavljeno je 1999. Za ovaj je roman Levi dobio nagradu Yunus Nadi, a uz dvadeset turskih izdanja njegovi su prijevodi objavljeni u više od petnaest zemalja. Nakon njega objavio je još romane Lunapark je zatvoren (Lu napark Kapandı, 2005.), Gdje ste bili dok se smrkavalo (Karanlık Çö . kerken Neredeydiniz, 2009.), Fotografije Istanbula u meni (I çimdeki . Istanbul Fotog˘rafları, 2010.) i Napravio sam vam patišpanju (Size Pandi spanya Yaptım, 2013.). Uz zapaženu spisateljsku karijeru Mario Levi predaje na SveuËilištu Yeditepe te se bavi novinarstvom.
∑ 665 ∑
∑ 666 ∑
Enver IbrahimkadiÊ rodio se u Tešnju 1964., a Fakultet orijentalnih jezika i književnosti (Dog˘u Diller ve Edebiyatları) pohaao je na Istanbulskome sveuËilištu. Od 2002. aktivno se bavi prevoenjem s turskoga jezika te mu je do sada objavljeno više od Ëetrdeset knjiga iz razliËitih podruËja. Meu prevedenim književnim djelima istiËu se romani Sevdalinka Ays¸e Kulin i Dževdet-beg i sinovi Orhana Pamuka. Njegovi prijevodi priËa Saita Faika Abasıyanika i eseja Orhana Pamuka objavljeni su u književnim Ëasopisima Diwan i Život. S turskoga je preveo i sljedeÊa djela: Bijela tvrava, Kofer moga oca i Crna knjiga, Orhan Pamuk; »udesni mandarin i Grad u crvenoj pelerini, Asli Erdogan; Njeno ime: Aylin, Ays¸e Kulin; Idi, prije nego te previše zavolim i UmijeÊe zaborava, Tuna Kiremitçi; Izgubljena rijeË, Oya Baydar; Oblak u zraku, Sait Faik Abasiyanik; Institut za namještanje satova i Spokoj, Ahmet Hamdi Tanpınar; SluËaj Aziz-bega i NoÊ zelene vile, Ayfer Tunç. Na turski je preveo priËe Nedžada IbrišimoviÊa i roman Bitka za Sarajevo Kerima LuËareviÊa.
∑ 667 ∑
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i turizma Republike Turske. This book has been translated with the assistance of the Sharjah International Book Fair Translation Grant Fund.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Iva KarabaiÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan Prijelom Maja GlušiÊ Dizajn naslovnice Roko CrniÊ Godina izdanja 2016., sijeËanj ISBN 978-953-266-685-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg meunarodnog nakladnika 2015.
∑ 668 ∑
»itajte još u izdanju Fr akture
Miljenko JergoviÊ Doboši noÊi Cees Nooteboom NoÊu dolaze lisice s nizozemskog prevela Romana PereËinec Ljudmila Ulicka Iskreno vaš, Šurik s ruskog preveo Igor Buljan Patrick Modiano Dora Bruder s francuskoga prevela Ana KolesariÊ Juli Zeh Dekompresija s njemaËkog prevela Latica BilopavloviÊ VukoviÊ Cees Nooteboom NoÊu dolaze lisice s nizozemskog prevela Romana PereËinec Miljenko JergoviÊ Sarajevo, plan grada Ludwig Bauer Seroquel ili »udnovati gospodin Kubitschek Péter Esterházy Jednostavna priËa zarez sto stranica s maarskog prevela Xenia Detoni IvanËica ĐeriÊ Sva je priroda divlja i surova Etgar Keret Pizzerija Kamikaze s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh
∑ 669 ∑
Cees Nooteboom Skitnje do Santiaga Bilješke modernog hodoËasnika po Španjolskoj s nizozemskog preveo Radovan LuËiÊ Ognjen SpahiÊ Masalai Nebojša LujanoviÊ Oblak boje kože Alida Bremer Olivino nasljee s njemaËkog prevela Štefica MartiÊ Daniel Kehlmann F s njemaËkog prevela Snježana Božin Slavenka DrakuliÊ Dora i Minotaur: Moj život s Picassom Đura KneževiÊ Disanje nemani Korana SerdareviÊ Nema se što uËiniti Filip David KuÊa seÊanja i zaborava Sofi Oksanen Kad su golubice nestale s finskog preveo Boris VidoviÊ César Aira Književna konferencija sa španjolskog prevela Nikolina Židek Péter Nádas Knjiga sjeÊanja s maarskog prevela Xenia Detoni Ahmet Hamdi Tanpınar Spokoj s turskoga preveo Enver IbrahimkadiÊ Julia Franck Zapad s njemaËkog prevela Latica BilopavloviÊ VukoviÊ
∑ 670 ∑