Krist ij a n
Vu j i c i c
Kad su padali zidovi
-1-
-2-
Kristijan Vujičić
Kad su padali zidovi
Fraktura -3-
© Kristijan Vujičić i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-176-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1043726
-4-
1. Zid mora pasti
Divna stvorenja ne traže nikakvu pozornost, mislim da sam takvo što oduvijek naslućivao duboko u sebi, iako sam to prvi put izrekao naglas u trenutku dok sam gledao kako kroz hodnik prolazi mlada djevojka mojih godina u prozirnoj spavaćici. – Šta si zinuo, mladiću? – misao mi je prekinuo drug Kuduz, djevojčin otac, visokopozicionirani partijski aparatčik u čijem smo stanu Toplak i ja upravo trebali srušiti zid između kuhinje i dnevne sobe. Pritom je pogled podignuo s naslova novina, koji mu se, s obzirom na namršteno lice, nikako nije svidio. – Ma nisam ništa vidio, druže Kuduze – branio sam se nemušto. – Dugo smo jučer bili budni pa mi je još maglovito pred očima. Dok sam izgovarao te riječi, Kuduz je nezadovoljno zavrtio proćelavom glavom, ustao i otišao u djevojčinu sobu kako bi je, pretpostavljam, nagrdio. Za to se vrijeme moj kompić iz srednje škole glasno cerekao veselo žvačući sendvič napunjen parizerom i sirom. Toplak je otvorio usta u namjeri da mi nešto kaže i pritom ispljunuo dva-tri komadića ružičaste salame. – Bemti, koji si ti fakin – govorio je Toplak pokazujući svoja široka prsa. – Najebal buš jednom tak, ha-ha. Nije u tim njegovim riječima bilo nikakve opomene ili stvarne brige da bi se to doista moglo dogoditi. Znali smo se već šest-sedam godina i svaki pojedinačni mig i šala bili su nam poznati: imao sam osjećaj da više ničim ne možemo iznenaditi jedan drugoga. Bacio sam pogled na jučerašnje novine. Ispod nadnevka 9. studenog 1989. - 13 -
novinar se ozbiljnim tonom zapitao: Hoće li Berlinski zid pasti? Promatrali smo malu crno-bijelu fotografiju na kojoj su, pretpostavljam Istočni Nijemci, uzdignutih ruku izvikivali pogrdne parole na račun omraženoga sustava ili barem one poznate poskočice kao što su: “Wir wollen raus!” Takav sam razvoj događaja zamišljao. Pogled mi se sreo s Toplakovim... Nije nam bilo svejedno, našu mladenačku maštu zaintrigirala je misao da se takvo što može proširiti i na ove prostore. Osobno sam se zanosio mišlju kako će i u Jugoslaviji nestati neka ograničenja vezana za vjerske slobode i nadao se mogućnosti razvoja demokracije i višestranačja. – Što kažeš? – upitao sam Toplaka. – Kaj ja znam... Ti znaš kaj ja mislim o svemu tome... meni bi bilo drago da se ovde sve spička, kužiš? Izvadio je džepni tranzistor iz jakne i upalio ga. Bilo je podne i na Radio Zagrebu su upravo počinjale vijesti. Spiker je ozbiljna, bezosjećajna glasa govorio: “...kao što je poznato, bivši generalni sekretar Njemačke Demokratske Republike Honecker još je u siječnju ove godine javno davao prognoze da će Berlinski zid biti postojan idućih pedeset do sto godina. Ali već jučer, 9. studenoga, pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije u cijeloj Istočnoj Europi, Politbiro Soci jalističke partije Njemačkog ujedinjenja na čelu s Honeckerovim nasljednikom Egonom Krenzom odlučio je dopustiti emigriranje na Zapad – o čemu je novinare obavijestio predstavnik Politbiroa za javno informiranje Günter Schabowski. Kasno sinoć, kako javlja agencija Tanjug, neki od okupljenih ljudi počeli su samoinicijativno fizički razbijati dijelove Zida...” – Ugaaasiii to, jebote! – istrčao je iz kćerine sobe drug Kuduz i poletio do Toplaka nekoliko metara poput kakva superjunaka. – Pa da li si ti normalan? Šta je tebi... gasi to! – vikao je uznemireno, verglajući sto na sat. – Hajde, mršššš na posao ili ću javiti ovima iz
- 14 -
Omladinskoga servisa da niste ništa radili. Gdje vam je, uostalom, šef, ha? Hajde, krenite rušiti zid. Toplak se prvo ukopao, vjerojatno razmišljajući hoće li udariti Kuduza ili neće, a potom otišao niz hodnik u drugu prostoriju. Ja sam ponovno zastao jer se na vratima sobe još jednom pojavila razgolićena djevojka koja je očito željela prkositi ocu. Izgledala je drukčije od djevojaka koje sam poznavao, nekako profinjeno, prisno i daleko istodobno. Iz njezine sobe začuo se bolni Mladenovićev jauk: Ti si saaav moooj boool! Opa, curo, pomislio sam, znači voliš EKV. Baš lijepo... Djevojka duge plave kose pogledala me koketno se naslanjajući na zid do vrata. Njezin je otac dohvatio novine sa stola, zarolao ih i počeo udarati po mojim leđima vičući da sam životinja i voajer, a meni nije silazio osmijeh s lica. I djevojka se osmjehnula. – Pa, Booojaaanaaa, srce tatino! – Aha, doznao sam i ime. – Nemoj tako golišava izlaziti pred ove divljake. Vidi ovoga ovdje, s tom dugom neopranom kosom i sav ovako mršav izgleda ko... – Ko Jim Morrison – progovorila ja Bojana milozvučnim glasom. – Ma kakav Jim Morrison, više izgleda ko onaj lik iz Rokera s Moravu. Ajde, bježi, bježi, idi raditi. – Ti si sav moooj boool! – pjevušila je Bojana gledajući u mojemu smjeru, a ja sam se udaljio brzim korakom ne želeći u potpunosti uništiti mogućnost da kolega i ja zaradimo koji dinar, slušajući iza leđa kako me drug Kuduz obasipa mnogobrojnim pogrdnim izrazima. U dnevnom boravku našao sam Toplaka glave naslonjene na zid koji smo trebali srušiti. U ruci je držao malj, a tijelo mu je podrhtavalo od cerekanja. Nakon što su nam se pogledi susreli, i ja sam prasnuo u smijeh, držeći ruku na ustima u nastojanju da se suzdržim. Potom sam u jednom suludom trenutku, kao u kakvu filmu, uzeo debeli flomaster u ruke i napisao po površini zida velikim
- 15 -
slovima: Zid mora pasti! parafrazirajući poznatu Titovu zapovijed partizanima prije Bitke za Prozor 1943. godine. Oduvijek mi se ta poruka činila patetičnom... Začuo sam korake koji dolaze iz hodnika, Kuduz se psujući približavao, a Toplak je uzevši mi flomaster iz ruke prekrižio riječ “Zid” i umjesto nje na brzinu nažvrljao riječ “Jugoslavija”. E, jebi ga sad, pomislio sam i počeo udarati maljem trenutak prije Kuduzova ulaska u prostoriju – po onome mjestu gdje je stajao natpis Jugoslavija – kako bih prikrio tragove našega “zločina”. Uda rao sam svom snagom, dok se moj prijatelj previjao od smijeha: na trenutke se činilo da će ostati bez zraka jer je pištao poput kakvoga životinjskog mijeha. – Jebal ti pas glavu, Crni! – vikao je grcajući – ti si lu-uuu-ud sto gradiii, hi-hi-hi! U trenutku kad se naš domaćin, komunistički aparatčik, posve približio, počeo je i Toplak udarati maljem po zidu tako da se uskoro odvalio komad u obliku Jugoslavije i počeo padati u drugu prostoriju, ostavljajući na zidu samo rupu kao spomen na naziv jedne zemlje, dok je zajapureni drug Kuduz gotovo plačućim glasom vikao: – Neeee! Neeee! Pomislio sam isprva kako mu je toliko stalo do te zemlje, da mu je dovoljna sama zamisao da netko ruši zid na kojem se kočoperio voljeni mu natpis, pa da zaplače i zajauče. Ali stvar je bila u nečemu drugome, u nečemu što je nadilazilo naša dva zaigrana uma, a što je u trenutku razjasnilo cijelu situaciju: – Neee taj ziiid, imbecili jedni! Ne jebeni kuhinjski zid! Onaaj druuugiii... blagovaonički! – Kuduz je nemoćno zanjakao poput magarca. Toplak i ja stajali smo ukopani u mjestu kao da smo likovi iz crtića A je to: on plačući od smijeha, a ja shvaćajući kakvu smo glupost učinili. Iza velike Kuduzove ćelave glave koja nam je govorila - 16 -
da ćemo “platiti za ovo nedjelo i završiti iza rešetaka” pomaljalo se nasmiješeno stvorenje u obličju plavokose, lijepe i eterične djevojke po imenu Bojana. Dobro, ponekad čak i divna stvorenja traže tihu, jedva primjetnu pozornost... pomislio sam gledajući Bojanu i prislonio malj uz ostatke porušenoga zida.
- 17 -
- 18 -
2. Ormar za cipele
Svijet je cjelokupnost činjenica, ne stvari, napisao je neki filozof, i čini mi se da je ta misao gledana iz perspektive moje obitelji bila točna. Ponekad se ljudi ne ponašaju prema nama onako kako bismo mi željeli ili mislimo da smo zaslužili. Otac je prije godinu dana ostao bez posla, a iako je majka naporno radila u javnoj službi, to nije bilo ni približno dovoljno za pokrivanje svih potreba naše četveročlane obitelji, plaćanje najma stana i školovanje moje mlađe sestre Nasje i mene. Upravo je to bio uzrok sporadičnih svađa u našoj kući: majčin prevelik angažman i očev nemar. Obuvao sam iznošene tenisice i samterice, i da budem iskren, nisam zbog toga previše patio, već sam bio navikao. Mi smo tako u svojem životu imali sve manje stvari, a najčešće bi nas dotukla upravo ta činjenica. Budući da smo se često selili, živjeli smo u više zagrebačkih kvartova, i s pravom bih mogao reći da sam grad dobro upoznao. Pomalo sam zahvaljujući toj crtici u svojoj omalenoj mladenačkoj biografiji postao, blago rečeno, čudak. Odijevao sam se u crno, ali nisam bio član famozne “Crne ruže”, komunicirao sam s kim sam želio i ako sam to želio – reklo bi se da sam na neki način bio granični slučaj između introverta i ekstroverta – i ponašao sam se prema potrebi. Sjećam se jedne situacije u kojoj sam opušteno šetao Kušlanovom ulicom (tek sam došao u maksimirski kvart) kada me zazvao neki prištavi frajer iz dvorišta. Pokraj njega je stajala djevojka mojih godina. – Ej, Crni! Crniii, šta radiš ovdjeee, haa? – izgovorio je to unjkavim glasom dok se kratkokosa bucmasta crnka smijuljila. - 19 -
– Hodam malo. Upoznajem ovaj dio grada – odgovorio sam u želji da me puste na miru. – Šta si ti... nooovi... nooovi si u kvartu? – naglašavao je slogove ponavljajući pojedine riječi, želeći se prikazati važnijim nego što jest. – Jesam. – Crni, znaš, sviđaš se ovoj maloj. Mislim... ona se sviđa meni, ali, jebiga, kužiš ono, ti se sviđaš njoj. Baš sviđaaaš. – Govorio je dosadno, bez stila, namigujući i rastežući slogove kao da slon dugotrajno trubi kroz surlu, dok je ona sramežljivo gledala u pod. – Oš se družit s nama, ha... pogotovo s njom, ha? Nije mi se svidjelo njihovo društvo: ni djevojka ni njezin zatelebani mladoliki svodnik. Odlučio sam preskočiti cijelu priču, od nosno završiti je u začetku: – Nisam ti ja za to... tek sam se doselio i uskoro ću se odseliti. Moja obitelj ti je čudna, znaš, a ja sam se upravo vratio iz popravnoga doma – slagao sam ovo zadnje i nestao u daljini. Odlazeći, mogao sam čuti djevojčin glas: “Koji ludi frajer, Kerber, ha, kak je sladak, izgleda baš kao darker iz Jabuke.” Tako sam razgovarao i odgovaralo bi mi što je iza mene ponekad ostao trag nedorečenosti, pogotovo u situacijama u kojima i nisam želio biti dorečen. Spomenuo sam maloprije činjenice: upravo su one mene i moju obitelj povremeno znale zeznuti. Jedna vrlo važna činjenica bila je kroničan nedostatak novca. Ponekad sam znao misliti da je deprivacija novčanih sredstava bila izvor svih naših problema. Majka je na tu hladnu činjenicu odgovarala još većim angažmanom, radeći i više honorarnih poslova odjednom. Otac je, s druge strane, iz istih razloga zapadao sve više u neki oblik teške depresije iz koje bi izlazio samo u trenucima kada je navlačio svoj omiljeni kućni ogrtač i s četkom u rukama pjevao hitove Arsena Dedića, Toma Jonesa, Miše Kovača ili Charlesa Aznavoura. Ovo zadnje bilo je posebno - 20 -
“dojmljivo” jer se zbog nepoznavanja francuskoga jezika tek pravio da pjeva, grgljajući slogove pojedinih riječi i lamatajući rukama zrakom, ostavljajući dojam pravoga pariškoga Armenca. Moja sestra Nasja i ja išli smo u školu – ona u osnovnu, a ja u srednju – boreći se s neimaštinom kako se već netko i mogao boriti u datoj situaciji tonućega socijalističkoga društva. Čak sam i ja, dosta apolitičan tip, jer su me uglavnom zanimale djevojke, rokenrol, knjige i nogomet (nekako tim redom), naslućivao da se u Jugoslaviji sprema neko veliko sranje, ali da budem potpuno iskren, nisam točno znao gdje će to završiti ni kako. Pripiti Toplakov otac, milicajac po zanimanju, a kojega smo mi dečki zvali striček Amir, rekao mi je jednom prilikom da je moj otac ostao bez posla jer je u birtijama po Kvatriću pričao da se socijalizam bliži kraju i da će doći vrijeme kada će svi moći imati svoje stanove i kuće, a ne samo probrani i partijski podobni. Usto je ispričao i nekakav “neduhovit, nakaradan vic”, kako je naglasio Toplak stariji, o Milki Planinc i Stani Dolancu. Uglavnom, da skratim priču, obitelj Kovačić trebala se ponovno seliti, ovoga puta u središte grada “gdje u ocvalim zgradama živi otmjena buržoazija”, govorio je moj otac, “a mi, predstavnici kulačkoga proletarijata s periferije, bit ćemo nadgradnja raspadajućega socijalističkoga sistema na putu prema tržišnoj ekonomiji”. Shvaćao sam da stari trabunja gluposti dok je pomoću velikoga smeđega selotejpa lijepio kutije ispunjene posuđem, knjigama i majčinim haljinama, ali barem, ako ništa drugo, nije pjevao svoje omiljene hitove u kućnome ogrtaču i sramotio me pred školskim kolegama. Toplak, Džoni i ja dobili smo zadatak odnijeti cipelcugom očev omiljeni ormar za cipele u novi stan. On je sve dogovorio s gazdom Perom, tako se zvao vlasnik malenoga Fiatova kombija, dok su majka i sestra bile na nekoj školskoj priredbi. Ormar za cipele s ogledalom na vratima, koji je otac svojedobno kupio na rasprodaji u Lesnini, bio je jedna od rijetkih materijalnih vrijednosti za koje se ovaj umor ni četrdesetogodišnjak uhvatio i izgledalo je da ga ne želi ispustiti - 21 -
iz ruku, iako više nije bio reprezentativan, a nikako nije mogao stati u kombi. U svakom slučaju, nakon što smo potrpali kutije i pozdravili mojega oca i gazdu Peru, nas trojica srednjoškolskih drugova – Toplak, Džoni i ja – uhvatili smo ormar u ruke i pripremali se krenuti na ovaj “biblijski” put uz prethodno dogovorene postaje: Kvatrić, kino Studio u Vlaškoj, Ratkajev prolaz, Martićeva kod “Ribomaterijala”, Traumatologija u Draškovićevoj, Boškovićeva kod Zrinjevca. Trenutak prije negoli smo krenuli, mogao sam čuti kratki razgovor između mojega oca i Pere: – Ivo, kamo ćemo? – A, znaš što, vozi malo po gradu, još je prerano za ući u stan. Dogovorio sam s vlasnikom da ćemo se pojaviti tek iza podneva. – Ništa, onda ćemo na jedno piće na Zrinjevcu – zaključio je gazda Pero i upalio narančasto tandrkalo. Bila je subota, točno u podne, i Toplak, koji je bio pasionirani navijač Dinama i BBB, želio je da naše putovanje završi što prije kako bi stigao na popodnevnu utakmicu u Maksimir. Bio je jak, pravi atleta, pa je ovjesio prednji dio ormara sebi na leđa i rekao: – Ajmo, dečki... Džoni, bemti, nemoj se švercati! Džoni i ja smo podigli stražnji dio ormara i krenuli u avanturu. I zaista je bila riječ o avanturi. Padala je lagana kišica i nogostup je bio sklizak. A onda se na našem putu poput brvna prevalilo još nekoliko životnih činjenica. “Tim gore po činjenice”, rekao bi Hegel. Zastali smo prvi put, kako smo i planirali, na Kvatriću. Razlog je bio jednostavan: panker u spitfajerici (Toplak), tip u vijetnamki s policijskim naočalama (Džoni) i “možebitni” darker u kožnjaku (ja) trčkaraju pokraj Name na Kvatriću s ocvalim ormarom u rukama. Revni milicajac je, dakako, promatrajući ovu živopisnu sliku, odmah pomislio da smo ga negdje ukrali, ali nas je nakon Toplakova uvjeravanja – i poznanstva dotičnoga s “legendom, milicajcem Ami rom” – ipak pustio. Toplak se silno iživcirao tom nepotrebnom raspravom i tražio je da odemo popiti piće malo niže u Dam-Daj. - 22 -
Bila je to ona jebena činjenica koja je u mogućnosti razbiti cijelu rutu unaprijed razrađenoga plana putovanja u jednom jedinom trenutku. Ali, Džonija i mene nije trebalo dugo nagovarati. Ostavili smo ormar na vidljivome mjestu, naslonjenoga na zid pokraj izloga birca, u kojem su se okupljali lokalni šerifi, kumice s placa i jurodivi pijanci. Misao koju sam pročitao neki dan u knjizi o povijesti filozofije koju sam posudio u knjižnici – da je svijet cjelokupnost činjenica, a ne stvari – objelodanila se u ovim činjenicama: 1. Džoni, Toplak i ja uskoro smo se zapili. 2. Nakon jednoga sata provedenog u Dam-Daju, nismo više uopće ni obraćali pozornost na omiljeni ormar za cipele mojega oca. 3. Netko je neometan ukrao ormar i odnio ga na nama nepoznatu adresu. Toplak je i ovoga puta umirao od smijeha, Džoniju je bilo žao mojega staroga, Dinamo je u Maksimiru pobijedio nekoga fenjeraša, a ja sam svakim novim danom sve više uviđao bolnu istinu da svijet moje obitelji ne ispunjavaju materijalne stvari, nego samo jednostavne, određujuće i suhoparne činjenice.
- 23 -
- 24 -
3. Princip nada
Oduvijek sam volio čitati, čak ni dosadnjikavi popis srednjoškolske lektire nije uspio ogaditi moju strast prema knjigama. I ne mogu reći pritom kako sam čitao, odnosno jesam li sve shvaćao kako treba ili na neki sasvim svoj, drukčiji i osebujan način. Imao sam šesnaest i pol godina i činilo mi se, unatoč neimaštini i svim problemima koji iz nje proizlaze, da se preda mnom raspredaju sve priče svijeta i da jedna duboka, nepatvorena ljepota života nastanjuje moju svakodnevicu. Ispunjao me neki princip duboke nade u mogućnosti čovječanstva i empatije s drugim i drukčijim ljudima: mogao sam se uživjeti u nedaće Afroamerikanaca i južnoafričkih aparthejdom poniženih crnaca, suosjećati s problemima ruskih kockara i probisvijeta kakve je opisivao Dostojevski, poistovjetiti se s duhovnim traženjima dalekih i malobrojnih đainista i nešto brojnijih budista, ili se oduševiti Platonovim zakonima i evanđeoskim idejama. Sve mi je bilo novo, drukčije i “gutao” sam doslovce sve: od enciklopedija i leksikona, preko književnih klasika i filozofskih djela do Biblije, Kur’ana i Bhagavad Gite. Otac mi je znao reći da je moj um toliko smućen svim tim mislima i idejama da sam jedan tjedan uvjereni marksist, drugi tjedan sokratovac, dok treći i četvrti tjedan dvojim između kršćanskoga i budističkoga nauka. Istina, on nije to rekao tako lijepo, nego uz koju psovku, pa bi često uz nazive “marksist” i “sokratovac” dolazili pridjevi kao što su “jebeni”, “drveni” i slično. Iako ne znam što bi značila sintagma “drveni sokratovac”, ona o “jebenom marksistu” bila mi je i te kako jasna. - 25 -
Ipak, moram priznati da sam bio oduševljen činjenicom da otac tako lako barata navedenim pojmovima. U svakom slučaju volio sam čitati: bez pravoga usmjeravanja i cilja, poput mladoga i nespretnoga ljubavnika koji u ljubav ulazi cijelim tijelom i dušom. Znao sam se na subotnjim utakmicama NK Maksimira u kojem sam trenirao nogomet, ili na kvartovskim haklovima na Šalati, pojavljivati s knjigom pod rukom, i dakako da je to mnogima bilo šokantno, bezrazložno, pa čak i provokativno. Pohađao sam treći razred srednje elektrotehničke škole – tadašnji Centar usmjerenoga obrazovanja – na Žitnjaku: Toplak, Džoni i ja išli smo u isti razred i prolazili solidnim četvorkama. Sjedio sam u klupi s Grofom, s kojim sam se pomagao koliko je bilo moguće. Znali smo prepisivati jedan od drugoga na testovima i šaptati odgovore, ali to nije uvijek završavalo uspješno: jednom prilikom dok sam stajao pred profesorom Šarcem, školskim strahom i trepetom, perifernim vidom mogao sam “osjetiti” kako Grof sjedeći u drugoj klupi otvara usta šapćući mi, ali pritom nisam ništa čuo. Nakon što je neslavno završilo to moje odgovaranje, sjeo sam pokraj kolege u klupu, potapšao ga po ramenu i rekao: – Hvala ti, stari, na šaptanju, ali nisam čuo ni jednu jedinu riječ. – Pa nisi ni mogao! – Odgovorio je mrtav hladan. – Samo sam otvarao usta... inače bi me Šarac čuo. Lako je zamisliti moje čuđenje nakon što sam čuo ovaj odgovor. Ali... nisam bio ljut na Grofa. U njegovoj glavi već to otvaranje usta i mogućnost da ga Šarčević vidi i uhvati bila je velika nepodopština: odmah bi dobio topa, neopravdan sat i bio poslan na razgovor s pedagoginjom. Osobno sam volio odlaziti na razgovore s pedagoginjom, jer je imala duge lijepe noge, kratku suknju i nekakvu majčinsku brigu o meni, ali shvaćao sam Grofovu odluku da se ne pojavljuje u njezinu kabinetu. Razgovor s pedagoginjom, koliko god ti je mogao uljepšati dan, bio je znak i da si upao u velike probleme. - 26 -
Bilo je to jedne hladne srijede u studenome na satu marksizma, sjećam se toga događaja kao da se jučer zbio, i Đakić je upravo neslavno završio svoje odgovaranje pred pločom. Zatim je Engelsica – takav smo ne isuviše originalan nadimak nadjenuli profesorici iz ovoga predmeta – prozvala mene. – Kovačiću... Ivane, hajde, reci mi nešto o Blochu i njegovom Principu nada. O Blochu sam znao tek nešto usput, a Princip nada, dakako, nisam još čitao... Njegovo djelo bilo je posve izvan mojega čitateljskog univerzuma, mene su zanimale neke druge stvari, ali tada sam bio majstor iluzije: mogao sam smisliti cijele eseje iz jedne rečenice ili naslova. U ovome slučaju znao sam temelje. Njegovo djelo imalo je tri toma, a poznato mi je bilo i da se bavi analizom fenomena utopijskoga te da smo uz njegovo ime spominjali Freuda i kršćanstvo. – Bloch, filozof nade, ili ako već ne nade, onda barem fenomena razlikovanja utopijskoga društva od stvarnoga, postojećega... smatrao je, poput većine marksističkih mislilaca koji dolaze iz Istočne Njemačke i pripadnika tzv. Frankfurtske škole, kojoj u pravom smislu riječi nije ni pripadao, da je upravo društvo osnova kroz koju možemo, i moramo, shvatiti ciljeve pojedinaca. Pričao sam siguran u sebe i gluposti koje izvaljujem, a nakon što sam vidio da Engelsica kima glavom u znak odobravanja, krila su mi još više narasla pa sam nastavio u istome tonu: – U trotomnom djelu pod nazivom Princip nada Ernst Bloch povezanost ljudske sreće i ljudskoga dostojanstva ne rezervira samo za marksističku misao, nego joj korijene vidi u filozofskoj prošlosti: Platonu, Augustinu, u kršćanskom neoplatonizmu, Moreovoj i Baconovoj utopiji, kao i u Freudeovoj psihoanalizi. Razred nije obraćao pozornost na moj solilokvij, a ja sam poželio efektno završiti pa sam pridodao i jednu svoju misao starome dobrome Blochu: - 27 -
– Pred sam kraj trećega dijela knjige – računao sam da je naša profesorica nije pročitala – Bloch daje zaključak o univerzalnom čovjekovu poslanju na zemlji: “Čovjek se rađa zato što ne zna. Živi da bi znao, a umire jer je počeo znati.” Samim tim je krug posredo vanja između čovjeka, znanja i društva oblikovan, na neki način i zatvoren... – U redu, dosta je, izvrsno... Kovačiću! – prekinula me je Engelsica i obratila se razredu. – Jeste li vidjeli kako se može kad se hoće, ha? Možeš ići na mjesto! Vidim da te čeka sjajna filozofska karijera... Hajde, još samo jednu stvar napravi – zaustavila me je na trenutak i dometnula – zapiši ovu lijepu završnu Blochovu misao o čovjeku na ploču, neka je cijeli razred prepiše u bilježnicu. Počeo sam pisati filozofovu “misao” i namjerno zaškripio kredom po ploči, uživajući u poetskom ostavljanju traga na zelenoj površini. Ne mogu reći točno zašto, ali znam da sam se osjećao dobro. – Ma on to izmišlja! – dobacio je ljubomorno Hlebnjak i uskoro završio i sam pred pločom. Dok je odgovarao, obrisao je dio ploče kako bi mogao zapisati glavne pripadnike Frankfurtske škole. Na zelenoj površini bijelio se samo početni i završni dio “Blochove” misli – posredovane mojim blagim umijećem “izmišljanja”: “Čovjek se rađa... ... jer je počeo znati.” Znao sam i sâm da je ovo što sam izrekao i napisao glupost, i da je riječ tek o pokušaju jednog nabrijanog tinejdžera da se izdigne iznad problematične svakodnevice i prikaže većim i pametnijim nego što jest.
- 28 -
Ali ipak sam uživao u tom trenutku i vlastitom doprinosu, koliko god mizernom i nevažnom, izgradnji svojevrsne, makar i izmišljene, filozofske misli. I moj je život, činilo mi se toga studenoga jutra, funkcionirao na principu nade i traženja krajnjega smisla postojanja: s obzirom na to da sam upravo počeo spoznavati stvari koje me zanimaju, možda sam se i ja tek sada rađao... ponovno, ispočetka, ovoga puta zapravo. Razmišljao sam tako o postanku svemira i svojemu minimalističkom doprinosu svijetu u kojemu živim, dok sam gledao kako niz prozorsko staklo klize velike kapi prvih hladnih kiša koje će uskoro omogućiti da se taj isti, nepregledni svijet, što god on bio u svojoj nutrini, još jednom rastvori, opere i započne mijenjati. Nabolje, nadao sam se, samo nabolje...
- 29 -
- 30 -
Kristijan Vujičić rođen je 1973. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i recenzije u više časopisa za kulturu i dnevnih listova. Radi kao freelance urednik. Usto već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom “Paralelni svjetovi” u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Godine 2017. primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjega lista “Ranko Marinković” za kratku priču “Zid mora pasti”. Dvaput je dobio Nagradu Kiklop: 2006. za roman Welcome to Croatia i 2014. za urednika godine. Dosad je objavio pet romana: Welcome to Croatia: doživljaji jednog turističkog vodiča (napisan u suradnji sa Željkom Špoljarom, Nagrada Kiklop 2006.), Gospodin Bezimeni (uži izbor za Nagradu “Fran Galović” 2007.), Udruženje za mravlje igre (uži izbor za Nagradu SFERA 2009.), Ponavljanje: zaigranost proljeća i života (polufinalist nagrade Tportala 2012. za roman godine) i Knjiga izlazaka: Izvještaj Odjela za ćudoređe (uži izbor za Nagradu Ksaver Šandor Gjalski 2016.).
- 251 -
Autor se koristio potporom Ministarstva kulture RH za poticanje knjiĹževnog stvaralaĹĄtva 2017. godine.
- 252 -
Sadržaj
Sloboda 9 1. Zid mora pasti 13 2. Ormar za cipele 19 3. Princip nada 25 4. Dan Republike 31 5. Panker Fric 37 6. Ljubav u doba barbara 43 7. Blijeda avet 49 8. Gledišta jednog Fausta 55 9. Radnici podzemlja 61 10. Revolucija 67 11. Vučko / Kajla 73 12. Beograd 79 13. Ljubavni procjep 85 14. Vuk Koji Trči 91 Nešto između 15. Nova vremena 16. Nepokoreni grad 17. Plava Vespa 18. Naš je vozač... 19. Kulušić 20. Tko to tamo j...? 21. Letimo, letimo, letimooo... - 253 -
97 101 107 113 119 125 131 137
22. Sukob 23. (Don) Đovani 24. Kuduzova francuska veza 25. Fajrunt 26. Dveri iščezloga vremena 27. Ne-događaj 28. Alien
143 149 155 161 167 173 179
Odlazak u noć 29. Šajba 30. Neću misliti na Bojanu 31. Boje nasilja 32. Posljednji tango na Zrinjevcu 33. Majstor Slavko 34. Državnik novog kova 35. Riders on the Storm 36. Sumrak idola 37. Kavkaz 38. Tramvaj zvan mržnja
185 189 195 201 207 213 219 225 231 237 243
O autoru
251
- 254 -
- 255 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Ilustracija i dizajn ovitka Mislav Lešić Godina izdanja 2019., studeni Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-176-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 256 -
- 257 -
Konac je 1980-ih, vrijeme kada Zagreb izranja iz sna, klubovi su prepuni, a noć se čini još itekako mlada. Dok velikani svjetske glazbe dolaze održati koncerte i demokracija kuca na vrata, budućnost se, barem većini, čini sretna i dobra. Istovremeno se osjećaju i promjene u zraku, koji se čak kao čisti prodaje u konzervama. Crni, glavni junak romana Kad su padali zidovi, mladi je nadobudan dečko koji voli filozofiju i rock ‘n’ roll, odrasta u pomalo nesređenim obiteljskim odnosima u centru grada i asfalt je njegov drugi dom. On i njegovi prijatelji na kraju srednjoškolskog obrazovanja razmišljaju o djevojkama i o tome kako će promijeniti svijet. Kad su padali zidovi autentičan je roman o odrastanju u Zagrebu krajem osamdesetih u kojem Kristijan Vujičić plastično i živo, s puno humora, opisuje dogodovštine gomile mladića i djevojaka u prijelomnim godinama njihovih života. Od euforije do straha, od neobuzdanih partijanja do zračnih uzbuna, od prijateljstava do mržnje, od ljubavi do bijega, od internacionalizma do nacionalizma, od komunizma do višestranačja – sve to sabijeno je u ovom romanu brzoga ritma. Kad su padali zidovi kronika je odrastanja na gradskim ulicama u kojoj se ne štedi nikoga, ni djecu ni roditelje, jer svi moraju odrasti i promijeniti se da bi opstali u novom novom vremenu.
- 258 ISBN 978-953358176-7
9 789533 581767
139,00 kn
www.fraktura.hr