Kod nas više nema kanibala by Fraktura

Ottó Fenyvesi KOD NAS VIŠE NEMA KANIBALA Izabrane pjesme

Biblioteka Fraktali

Ottó Fenyvesi KOD NAS VIŠE NEMA KANIBALA Izabrane pjesme priredili Ottó Fenyvesi i Delimir Rešicki s mađarskog prevela Lea Kovács

Fraktura

© Ottó Fenyvesi, 2017. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Lea Kovács i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-841-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 951958

MINIMUM ROCK & ROLL

Helter Skelter

Rođeni smo divlji, zaokruženi, cjeloviti, gledali smo zavjesu, željeznu, vidjeli veliki zid, barikade vidjeli plakat Maa i Guevare Rekli smo život, rekli smo smrt rekli smo jagode i krv, revolucija dođi kraljevstvo tvoje, oh yeah! rekli smo Helter Skelter Život je otići, Liverpool Lucy u nebesa, s dragim kamenjem Ob-la-di Ob-la-da, u noći teškoga dana prašili smo po basu, prebirali po žicama Rođeni smo divlji, kao Michelle, Je t’ aime rekli su pao je Prag, jao, Sovjetski Savez Beatles, top-lista, rekli smo yeah! Život juri dalje, Kambodža.

Rekli smo život, rekli smo Vijetnam Lennon je molio šansu za mir čuli smo hindu gurue vidjeli čovjeka kako slijeće na Mjesec Grmio je Helter Skelter anđeli pakla otišli su na nebo rekli smo život, rekli smo fluks u očima Yoko usplamtjele su zrake sunca Zamišljali smo se u čamcu podno mandarina i pekmezasta neba trebalo je pjesama, trebalo je ulja, vatre, Zamišljam: struk je naše majke bio 54 centi sanjali smo o životu, čekao nas je na uglu sručio se na nas, poslao munje i gromove rekli smo hvala lijepa za Helter Skelter Slušali smo zvuke tišine vidjeli slike patnje, oh yeah! Svi su se vojnici islama već opremili čekala ih je Velika Jabuka, Manhattan

Čitajući mrtve Vojvođane

Ne znam više u što i u koga vjerovati. Sere im se za pjesme, lirika je u krizi. Pregazile su nas sve desetine i odredi stoljeća. U modi su bile boleštine čirevi, alergije, infarkti, kapavci, prehlade i virusi. Otrovno cvijeće, mangupske pjesme. Majales je bio crn. Procjep i svjetlosna rampa. Par čaša književnosti na kauču. Razletjeli koncentrat akcija. Podunavski Hollywood. Mogli smo se mi i bolje ćutjeti. Po nedorečenome. Kasno je već za sve. Gledam pustu cvatnju. Gledam veliku seobu duša. Čeka u čežnji pod našim pazusima mnoštvo dovučenih prikaza.

Više ne znam kojim da vas zovem imenom. Mrtvi Vojvođani. Mučenici četrdeset četvrte. Dunav je još hladan kod dalekih srijemskih obala. Valjalo bi u nešto vjerovati. Snažno. Ili umrijeti mlad ili malo poslije. Jedva korišten. Kao Csáth i Sziveri. Danas već znam da sam htio sve izostaviti. Tiho je u vašem kraju. U kojoj ću špilji kamene stijene pronaći vaše nestale sjene? Bilo bi dobro vjerovati vam. Vjerovati u vas. Prije me nešto očaralo. Možda sreća. Laser je izrovao novu brazdu. Ustajem i liježem s vašim pjesmama. Stopljene slike, nesigurni glasovi bez vlasnika, pokoji rub lica s bradom od par dana. Razorit ću sebe kako bih postojao po vama. Ne bi nam bilo naodmet malo sreće, Zoltáne Csuka! Ne bi nam bio naodmet tihi tempo starih pjesama.

Prebirem trice nakupljene u meni jučer koje blijedi. Od vas nazire se pokoja kriška. Muljam po pjesmama mrtvih pjesnika. Muljam po zvijezdama noći, po najljepšim toposima svjetske književnosti. Tuba mirum. Rekvijem tankira. Književni logori zaprega idu u nebo. Dolaze neki. Na bubnjeve, bas. Gonim mrtve pjesnike. Meni ste ostavili starce ostarjele u časti bolesne slavenske gajde, slijepu sreću, lošeg susjeda, usrane pjesme. Godišnja doba. Zimu, snježne pahulje u padu. Hladnoću, proljeće. Ljeto i njegovu vrelinu. Stabla na Putu Vulova i otrcane ljude. Iščezle lagane, nedovršene godine. Uveli ste me u književnost a ja ću vas izvesti. Iz krize, iz lirike. Sponzore ionako ne zanima nova osjećajnost i rock ‘n’ roll. Usred goleme muljarije svjetskoga glasa sere im se za pjesme.

Bili ste ovdje. Više vas nema. Došla je po vas smrt u Vojvodinu. Flóris Mikes, Szenteleky, Mátyás György, István Tamás, Lajos Thurzó, Sándor Dóró, Feri Tóth, Podolszki, Herceg i Sziveri. Želim vam vjerovati. Da je vrijedilo. Valjalo bi prizvati duha. Torpedirati književnost. Čeprkati po pjesmi, veselo improvizirati. Voditi riječi. Puniti riječi smislom. Grickati nečiji kruh s mašću. Bačka noć pod Olimpom. Szentelekyjev sivački bicikl. Kuće ugaslih svjetala. Opustjela sela. Pauci usnuli u mrežama. Usputna kiša u latinskoj četvrti našeg mozga. Dvadeset dva retka svjetske lirike. Pisanje tamo i natrag. Isječak pjesme. Velika, mala, glazbena kutija. Pet godina radio. Eksplodirani Eden. Crni majales.

Potpuna zbrka sna. Minijature novoga sâda odnekud izvan svih rokova. Između ponjava, Kanada, Amerika. Naš put svezan u čvor. Pješčana obala umjesto zlata. Gušterski repovi zapeli u pjesmi. Raspucavamo se. Kao da me boli trbuh. Zar je svo to navlačenje besmisleno? Postmodernistički sijedimo. Poližite mi srce.

Uvijek oprezno sa svakom nadom!

Sada, kada je možda sve ljudsko, pa i ono poetsko, već daleko iza nas i samo se dodatno ubrzavaju koliko sveopća distopija toliko i kaos s posve nepredvidljivim posljedicama, knjige poput ove, kojoj s velikom čašću imam sreću biti urednikom, posjeduju upravo izvanrednu i suštinsku vrijednost! I da ne bude baš nikakve obmane – uređujući knjigu izabranih pjesama svojega velikoga književnoga i životnoga prijatelja Otta Fenyvesija,* ne mogu a ne napisati nešto što doista ne držim posljedicom svih tih prelijepih, zajedničkih dana u Hrvatskoj i Mađarskoj, podjednako. A napisat ću potpuno iskreno i bez ikakve dvojbe: sve do svojega preseljenja u Mađarsku (tijekom već zahuktaloga, posljednjega općejužnoslavenskoga klanja) iz Novog Sada i Vojvodine (koju je tako volio, a i danas zasigurno podjednako voli) u jedan od najstarijih mađarskih gradova – Veszprém, Ottó Fenyvesi bio je i

Ukoliko bi ikoga trebalo držati piscem i intelektualcem, istinskim medijatorom koji je dobar dio svojega života “potrošio” na komunikaciju i ne samo panonskih kultura, pa tako i mađarske i hrvatske i obratno, onda je to od početaka svojega bavljenja literaturom bio i ostao ovaj sasvim poseban čovjek i umjetnik koji je neke svoje izvanredne pjesme napisao i na zagrebačkim ulicama – posve eksplicitno u završnoj pjesmi ove knjige “Zagreb 74”, a svakako treba istaknuti i sjajnu stihovnu međuigru s Branimirom Džonijem Štulićem u pjesmi “Klimatizirano jaje na oko” i njegovu možda, bar po autoru ovoga teksta, jednom od ponajboljih pjesama Azre uopće – “Odlazak u noć”. *

179

ostao jedan iz najužega društva nedvojbeno najboljih pjesnika koji su živjeli, radili i pisali na prostoru bivše države, ali i puno šire od toga! No isto tako sjajne pjesme nastavio je pisati i u Mađarskoj, a tragedija gubitka (prvotnoga) doma samo je dodatno učinila njegovu poeziju još potresnijom, i to na globalnoj razini jer, između ostaloga, ako posve maloumno ne progutamo kao novovjeku dogmu i mantru, udicu “na pretka” i “dobra” u dvadesetom stoljeću, ono što piše Ottó Fenyvesi na samo sebi sličan, krajnje diskretan način tematizira i uzlete, ali i premnoge traume toga do nogu potučenoga, bivšega stoljeća. Vremena najkrvavijih ratova i “humanih preseljenja” s “ponudama koje se ne mogu odbiti”, a kojih je bio živim svjedokom. Uostalom, zar filozofi, poput primjerice Pareysona (kojim se u Hrvatskoj ponajviše bavio Ivica Šola), nisu sjajno primijetili ili bar dali naslutiti kako to samohvalno “novo doba” nije ništa drugo nego, između ostaloga, transformacija nikada dovršenoga ni do kraja domišljenoga “moderniteta” (Bruno Latour) u predcivilizacijski paganizam? Ali, isto tako, kao što je na krajnje dostojanstven način poetski problematizirao i svoje konkretno, prisilno nomadsko životno iskustvo, Fenyvesi se ama baš nimalo nije želio ni za trenutak izgubiti u samosažalnome, slatkastome pjesničkome, jalovo estetiziranome azilu, nego je, prije svega, nastojao pod svaku cijenu sačuvati pa makar i prošlu, ali blistavu, rebelijansku energiju svoje i svih naših mladosti, koju je energetski zgrušnjavao, komprimirao i hranio rock ’n’ roll. Ma koliko se to možda nekome činilo brutalnim i neumjesnim, i prisilno nomadstvo puno je lakše nego drugima podnijeti ako vam je najpostojanija domovina ipak bio i ostao – rock ’n’ roll! Ipak, svatko tko imalo bolje poznaje mađarsku književnost pisanu u Vojvodini i šire, zna i za sve sjajne pjesnike, od kojih su neki postali, ili će kad-tad postati, vrijednostima

180

i ne samo mađarske književnosti, kao što su, izrijekom ih u svojoj antologijskoj pjesmi “Čitajući mrtve Vojvođane” spominje Fenyvesi (Flóris Mikes, Szenteleky, Mátyás György, István Tamás, Lajos Thurzó, Sándor Dóró, Feri Tóth, Podolszki i posebice János Sziveri, Géza Csáth, Zoltán Csuka), od klasika pak Kosztolányi ili Sándor Márai... Globalno rokerstvo nikako nije učinilo to da Ottó Fenyvesi zaboravi na ono zavičajno ili mađarsko, ali nikada ne i duhovno, na bilo koji način, provincijalno. Također, bilo bi krajnje pogrešno poeziju Otta Fenyvesija čitati (samo) u ravnomjernome molskome ključu. Dapače! Jer rock-glazba uglavnom počinje iz E-dura, nikako bilo kojega mola. A Ottó Fenyvesi nikada naime nije svirao u nekome otužnome provincijalnome bendu, nego s Ramonesima, Clashom i njima sličnima! I to žestoko! Notorna je činjenica da su “rock-pjesnicima” u sferi “visoke” kulture i prije, a osobito poslije punka i “novoga vala”, željeli postati toliki pomodni šminkeri ili sveučilišni snobovi i “boemi” i da je sva ta oportunistička, zališna sila pjesama s rockom kao možebitnim duhovnim “motorom” s vremenom postajala ne više subverzivna snaga jedne prošle (danas potpuno fragmentarizirane), fascinantne globalne potkulture, a koja je doista vidno mijenjala svijet, nego “zvuč na kulisa” počesto posve impotentne i suhoparne poezije – dodatno eutanazirana u sveopću mainstream dosadu u kojoj se, zapravo, pokušavalo iznova šibati i šibati jednoga poodavno mrtvoga i dovoljno ispaćenoga konja. Ali upravo pjesnici poput Otta Fenyvesija čuvali su i čuvaju i danas taj bezvremeni dignitet izvorne sinergije sirovoga rocka i vrlo sofisticiranoga pjesništva. Ono pak čudesno u pisanju Otta Fenyvesija sposobnost je sinergije melodije i ritma moderne (pa i avangardne) poezije s njezinim i inače širokim, koliko panonski diluvijalnim toliko i najrecentnijim, motivsko-tematskim interesima.

181

Tako se kod Fenyvesija mogu lako razabrati i brojni tematski kronotopi iz rekvizitarija “visoke” kulture i, što je posebno važno, tematski otužnoga (post)socijalističkoga svakodnevlja (kada je Velika iluzija nakon rušenja Berlinskoga zida još bila na životu), ali i beskompromisne poetske analize potpunoga licemjerja novovjekoga kapitalizma s obje strane Velike bare u svojoj postliberalnoj fazi. Pročitajte za početak njegove sjajne “@meričke improvizacije”. Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim”* rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma

Pojednostavljeno napisano, nimalo slučajni stihovni kronotop u sjajnoj, uvodnoj poemi “Minimum Rock & Roll” nisu primjerice “Nights in White Satin” (“Noći u bijelom satenu”) inače sjajnih i davnih The Moody Bluesa, nego divlja snaga bajkerske himne “Born to Be Wild” (“Rođen da bude divlji”) također pradavnih Steppenwoolfa, koja je svoju potpunu divljinu dobila u fascinantnoj obradi i gitarističkome vatrometu Blue Öyster Culta s live albuma On Your Feet or on You Knees iz 1975. godine. Ali ni ljubitelji noći i satena neće biti nimalo uskraćeni čitajući ovu knjigu jer se među tolikim pjesmama nalaze i mnogi prekrasni stihovi s upravo ljubavlju i muško/ženskim odnosima kao počesto melankoličnom temom. Primjerice u također antologijskoj pjesmi “Hardcore Punk Blues”. *

182

da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!

Trajna korespondentnost s najboljima Ono što je oduvijek krasilo pjesništvo Otta Fenyvesija bila je i ostala izvanredna korespondentnost sa samim vrhuncima recentne pjesničke prakse, kako u prošlosti tako i danas, kako s područja Jugoslavije tako i puno šire. Mađarska se književnost i brojne reference i izvan kruga vojvođanskih pjesnika, poput primjerice meni posebno važnih Béle Hamvasa ili već spomenutoga Sándora Máraija, naravno, podrazumijevaju. Ali nimalo se ne podrazumijeva to da netko na tako maestralan način spaja duh “visoke” i “niske” kulture. Ottó Fenyvesi osnovni registar svoje kripto “beat” poezije (vidi pjesmu “Dopunjujući Ginsberga”) izvanredno naime impregnira svojim ne malim poznavanjem zapadne misli – od filozofije (primjerice sjajno citirani Nietzsche) do sveopće (post)strukturalističke teorijske prakse s deridijanskim tekstom i jezikom uopće kao istinskim izvorom “proizvodnje” svijeta i svih njegovih ne/stabilnih značenja, o čemu je pisao i “davni” Barthes. Bilo bi krajnje neuputno sada ne napisati kako postmoderna citatnost nije jedna od temeljnih poetskih strategija Otta Fenyvesija. Ali kakva citatnost!? Ona koja brižno bira svoje uzore, a nipošto ne pomodna stihija ili podgrijani cušpajz u kojemu se kuhalo baš sve što se našlo pri ruci. Upravo po toj osobini Ottó Fenyvesi potpuno je usporediv s primjerice pjesničkom klasom jednoga Tomaža

183

Šalamuna, Branka Maleša, svojega pokojnoga sugrađanina Vojislava Despotova, Vladimira Kopicla i da dalje ne nabrajam pjesnike koji su umnogome i iz temelja mijenjali sve olinjale, potpuno anakrone, a pretenciozne pjesničke paradigme na ovim prostorima. Ono što nedvojbeno krasi sve maloprije spomenute velemajstore stiha svjetonazor je koji je uvijek namjesto sentimentalnih suza znao posegnuti za svojom, upravo sjajnom duhovitošću! Takav spoj možemo komotno, posve oksimoronski, nazvati “Smile Noireom”, namjerno neću napisati “Poesie Noire” jer spomenute pjesnike bitno određuje pametna rezignacija, ali i nikada izgubljena vjera u život i pismo/tekst. U toj vjeri ima mjesta za neke od, ako baš hoćete, najmelankoličnijih stihova s ovih prostora, ali i one posve drukčije, čija crnohumorna nota nije nikada u cijelosti prelazila u potpuno sivilo današnjega, sveopćega beznađa i povijesnoga, globalnoga debakla. Ili, citirajmo nekoliko stihova iz “@meričkih improvizacija”: “Ako ne zalutaš / ako te ne proguta nekada / negdje kakvo zrnce nade...” Netom citirano nikako ne znači svaki oproštaj od bilo kakve i bilo koje nade, nego samo dobrodošao naputak da u srcu sveopće distopije i ruiniranja svih osnovnih humanističkih i uopće civilizacijskih vrijednosti i neprestanome ponavljanju sve gorih užasa najopreznije treba postupati upravo s nadom u vlastitome biću! Rasap toga bez/nadnoga bića najteža je i, nažalost, globalna trauma vremena u kojemu živimo. Nema gorega zla od baš ondje iznevjerene i izgubljene nade! I ne treba biti ni Freud ni Lacan da bi se shvatilo kakvu to silnu, katarzičnu moć čuva u sebi svaki, posebice “crni humor”. U stihu osobito!

184

Pohvala (lijepim) emocijama Kod svih važnijih pjesnika Fenyvesijeva naraštaja, ali i svih (tadašnjih i sadašnjih) snobovskih imitatora usmjerenih prema jeziku, čija (de)montaža, mislili smo tada tako, može de/konstruirati ili bar prokazati sve njegove svakodnevne zlouporabe i epistemološke, konkretne “užase jezične moći”, postojala je i vrebala jedna posve fatalna stihovna opasnost – to da poeziju zamijene njezinim počesto lakrdijaškim ili suhoparnim scijentističkim meta-jezikom* i tako je sami dodatno getoiziraju u prostor kojemu je nemoguće prići čak i posve ozbiljno obrazovanoj publici, a koja je od poezije još uvijek tražila ne scijentističko i pseudofilozofsko onaniranje, nego stihovanu empatiju u svijetu koji je sam sebe, upravo krajem šezdesetih, počeo osuđivati na vlastitu virtualnost kao danonoćni “Reality Show”, ali bez mogućnosti bijega iz kuće, pa i okućnice, Velikog Brata onda kada vam se to malo prohtije. Igra je naime postala, puno ozbiljnija. U takvome svijetu, u kojemu se emocije prodaju na gram, poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek pre ostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski

Paradoksalna je činjenica da je sam Jacques Derrida potpuno odbacio kao jezični nonsens tzv. metajezik, koji je držao još jednom metafizičkom ili scijentističkom zabludom, potpuno je svejedno. *

185

recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Znam da će se moj dragi prijatelj sada možda i malo naljutiti jer u životu nisam sreo skromnijega čovjeka od njega. Ali ja to doista mislim, isto tako kao što mislim da je laskanje prijateljima, pa bili oni konobari, limari ili pjesnici, najodurnija stvar na ovome i svakome drugome svijetu. Ja Ottu nisam htio nimalo laskati, nego sve vas koji još uvijek čitate poeziju, upozoriti na autora uz kojega ćete provesti neke doista neponovljive čitateljske trenutke.* A Ottó, koji sada živi u blizini Balatona? Nadam se da ćemo jednom, kako smo si to davno obećali, zajedno doista otputovati u Erdelj i tamo slušati najstarije mađarske pjesme,

Izvrsni vojvođanski i srpski pjesnik, u ovom tekstu već spominjani Vladimir Kopicl, u svome nadahnutome predgovornome tekstu naslovljenom “Epohalni bluz nad panonskim morem” s početka knjige izabranih i novih pjesama Otta Fenyvesija Anđeo haosa (priredili Oto Horvat i Vladimir Kopicl, s mađarskoga preveo Oto Horvat, Orpheus, Novi Sad, 2009.) također jasno upozorava, posebice mlađe čitatelje, na izvanserijsku vrijednost poezije Otta Fenyvesija. Citiram: “Ono što još treba reći, pa zaćutati, mahom je namenjeno mlađem čitaocu ove knjige, jer stariji to ionako znaju. Po onome što je pisao, napisao i što piše, Oto Fenjveši je bio i ostao jedan od najizrazitijih autora, sa velikim A, one formacije vojvođanskih pesnika čiji je rad od početaka sedamdesetih godina prošlog veka kršten terminima neoavangarda, vojvođanski tekstualizam, post/ moderna da bi se od osamdesetih ta pojmovna mreža širila bez kraja i konca, pa često i bez neke vidljive potrebe. Uz njegovo pisanje i imena njegovih najbližih pesničkih drugova koji su mislili i pisali na mađarskom...., podjednako lagodno bismo kao repere *

186

pa makar ih ne svirao pokojni genij Zerkula u pratnji svoje supruge u nekoj bolno derutnoj kuhinji s kraja svijeta. I istina je: jedan gram je poezija, dva su utopija. I naš rokerski i tekstualni usud u kojemu smo se našli zajedno u beskonačnome, kameleonskome “tekstu svijeta”, napisao bi zasigurno Miroslav Mićanović, još jedan iz niza sjajnih i ne samo panonskih pjesnika.* Ali postoji i stihovna kadenca, postoji stihovni međukorak – trenutak kada jedan od dva spomenuta koraka prelazi u onaj drugi. Taj trenutak (“iluzije”) zaustavljenoga vremena čuva, uz ostalo, istinska poezija, a ne Zenonovi paradoksi. Tu iza, sasvim blizu, još je naime poezija, a tamo, ni cijeli korak naprijed, ono za čim su žudjeli svi oni koji se nisu i neće predati i kada započne i završi prava, velika frka! Real Show, rekao bi Nick Cave. Maximum rock ’n’ roll! This is the end, beautiful friend.

sinhrone Fenjvešijevom opusu mogli navesti i imena Vojislava Despotova, Slobodana Tišme, Jovana Zivlaka, Ota Horvata, Vojislava Karanovića, Joana Flore, Vladimira Garjanskog, Lasla Blaškovića, baš kao što bi danas mogli potezati i imena već uveliko poznatih i afirmisanih mađarskih, evropskih ili svetskih majstora stiha.” Premda je poeziju Otta Fenyvesija Kopicl (podjednako zanimljiv i kao pjesnik i kao sjajan i dalekovidan esejist) rezimirao kao “blues”, iskreno se nadam kako Ottóvo i moje imenovanje te poezije “rockom” nije baš nimalo u kontradikciji s Vladimirovim. Blues & rock, baš i nije neka velika razlika! * Njegova maestralna knjiga stihova Jedini posao (MeandarMedia, Zagreb, 2013.), kojoj u podnaslovu stoji “vizije, fantazije, utopije” (kurziv D. R.), definitivan je dokaz kako je doista panonsko uvijek i jedino ono eksplicitno multikulturno i transnacionalno. Uostalom, kao jedan od dva mota knjige nalaze se stihovi još jednoga književnoga velikana Panonca, Mađara Otta Tolnaija: “ne vraćaj se / ne vraćaj se ako nisi ni otišao”.

187

Ali samo do novoga sutra! A i najljepši trajekt kojim sam ikada plovio, gle čuda, u društvu, između ostalih, Otta Fenyvesija i Miroslava Mićanovića, još je sigurno na Balatonu. Kao sidro, usred pjesme. Delimir Rešicki

188

Bilješka priređivača * Izbor iz pjesništva Otta Fenyvesija Kod nas više nema kanibala uslož njen je iz pjesničkih knjiga: Srebrni pacovi (Ezüstpatkányok áttetsző selyemzónákon, 1978.), Kolaps (Kollapszus 1988.), Anđeo kaosa (A káosz angyala, 1993.), Američke improvizacije (Amerikai improvizációk: felhők és más versek, 1999. ), Blues iznad oceana (Blues az óceán felttet, 2004.) i Minimum Rock & Roll (2016.). * Autor se na nekoliko mjesta u knjizi izvanredno i duhovito služi i poigrava tzv. “Pidgin English” ili “Broken English” jezikom, a što je kronotopsko obilježje njegove poezije. * Svi vizualni prilozi u knjizi kolaži su Otta Fenyvesija.

189

190

Ottó Fenyvesi rođen je 1954. u Gunarošu (Vojvodina). Bio je član uredništva novosadskog časopisa Uj Symposion od 1975. do 1983. Radio je kao disk-džokej i urednik literarnog programa na mađarskom jeziku na Radio Novom Sadu (1975.–1991.). Od studenoga 1991. živi u Mađarskoj. Uređivao je razne listove i bio direktor lokalnih televizija. Od 2002. radi kao stručni suradnik Mađarske akademije znanosti u re gionalnom centru u Veszprému. Od 2000. glavni je urednik literarnog magazina Vár Ucca Műhely (Radionica u tvrđavi). Piše pjesme, prozu i likovne prikaze. Radi kolaže, koje je izlagao na više samostalnih izložbi. Objavio je desetak knjiga poezije te dvije knjige proza i zbirki kolaža. Pjesme su mu prevođene na njemački, francuski, engleski, nizozemski, hrvatski, srpski, poljski, talijanski i španjolski jezik. Prevodi s hrvatskoga, slovenskoga, srpskoga i engleskoga jezika. Vlasnik je nakladničke kuće BabelPress, u kojoj objavljuje knjige južno slavenskih autora na mađarskom jeziku (Vojislav Despotov, Delimir Rešicki, Aleš Šteger). Dobitnik je brojnih nagrada, od kojih su najznačajnije: Ervin Šinko – za mlade vojvođanske pjesnike (1977.) József Attila – najznačajnija državna nagrada za književno stvaralaštvo u Mađarskoj (2015.).

191

192

Lea Kovács rođena je 1981. u Vukovaru. Diplomirala je francuski jezik i književnost te hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pohađala je međunarodne ljetne programe iz francuskog i mađarskog jezika i književnosti u Mađarskoj (Debrecen) i Francuskoj (La Baule), provela dva semestra na usavršavanju na Sveučilištu ELTE u Budimpešti te sudjelovala u prevoditeljskoj radionici za francuski i mađarski jezik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Radila je u administraciji Veleposlanstva Mađarske u Zagrebu te kao supredavačica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redovito surađuje s Mađarskim institutom Balassi Bálint u Zagrebu od njegova osnutka. Do sada je prevela djela brojnih mađarskih pjesnika, objavljena u samostalnim zbirkama (Balkanski lovor Otta Tolnaija) te časopisima Quorum, Tema, Poezija i Književna smotra. Prevodila je i filmske titlove, kratke priče i znanstvene studije i jedna je od autorica Univerzalnog hrvatsko-mađarskog i mađarsko-hrvatskog rječnika. Godine 2016. objavljen je njezin prijevod romana Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija i Tre nutak Magde Szabó, a u tisku je prijevod pjesama Jánosa Sziverija. Radi kao prevoditeljica i sudska tumačica za francuski, mađarski, engleski i srpski u Zagrebu. Osnivačica je obrta za intelektualne usluge Glossa i bavi se pisanim i usmenim prijevodom. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

193

194

Sadržaj

MINIMUM ROCK & ROLL Helter Skelter Čitajući mrtve Vojvođane Ništa ne razumijem – Poljubac, pusa, Újházi Amnesia temporis Minimum rock & roll S profesoricom Penavin u Lendavi

5 7 9 15 17 19 44

@MERIČKE IMPROVIZACIJE Roll over T@polca Blues iznad oceana Majčina vigilija @meričke improvizacije

47 49 57 61 71

ANĐEO KAOSA 101 Odbrojavanje 103 Noćni program 107 Anđeo kaosa 111 Živ ili mrtav 115 Stanje stvari 117 Algol u minimumu 121

195

Dopunjujući Ginsberga Sretna obitelj Finis Bohemiae London Calling Ima tko je nemiran Hardcore Punk Blues

125 127 128 129 130 131

KOLAPS 135 Pelinkovac 137 Neandertalska šetnja 141 Nosi me glava 143 Via negativa 145 Halo, Panonijo 149 Poetica Licentia 155 Klimatizirano jaje na oko 163 Zagreb 74 171 Uvijek oprezno sa svakom nadom! Delimir Rešicki

179

Bilješka priređivača

189

O autoru O prevoditeljici

191 193

196

197

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Delimir Rešicki Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Ilustracija na naslovnici Ottó Fenyvesi Ilustracije u knjizi Ottó Fenyvesi Godina izdanja 2017., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-841-4 Biblioteka Fraktali, knjiga 17 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335

198

199

169,00 kn

200