Krvnikov Prijelaz
Krvnikov Prijelaz JohnWilliams “Jednaodnajboljihknjigaikadanapisanih oneuhvatljivojprirodiZapada.” Time Out -1-
Od istog autora u izdanju Frakture: August Stoner
-2-
John Williams
Krvnikov Prijelaz prevela s engleskog Patricija Horvat
Fraktura -3-
Naslov izvornika Butcher’s Crossing © John Williams, 1960. Obnovljeno © John Williams, 1988. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Patricija Horvat i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-163-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1040400
-4-
Prvi dio
-7-
-8-
I. Zatvorena kola preinačena za prijevoz putnika i manjih tereta služila su kao kočija na relaciji od Ellswortha do Krvnikova Prije laza. Četiri mule vukle su ih po grbavoj, razrovanoj cesti što se blago spuštala s razine prerije prema Krvnikovu Prijelazu; dok su maleni kotači upadali u brazde koje su izdubila veća kola i ispadali iz njih, platnom prekriveni teret pričvršćen na sredini kola pomjerao se, zamotani platneni zastori lupkali su po orahovim motkama što su podupirale krov izrađen od letvica i plat na, a jedini putnik u stražnjem dijelu kola pokušavao je učvrstiti svoj položaj priljubivši se uz bočnu stijenku; jednom raširenom šakom odupirao se o tvrdu, kožom prekrivenu klupu, a drugom se držao za jednu od glatkih orahovih letava utaknutih u željezne utore pričvršćene za bočne stijenke. Vozač, razdvojen od putnika teretom naslaganim gotovo do krova, viknuo je nadglasavajući frktanje mula i cvilež kola: “Krvnikov Prijelaz ispred nas.” Putnik kimne te proviri glavom i ramenima kroz bočni otvor kola. Preko oznojenih stražnjica i skakutavih ušiju mula letimično ugleda nekoliko golih daščara i šatora zguranih na hrpu ispred šumarka viših stabala. Umah ga preplavi dojam boje: svijetlo smećkasta stapala se sa sivom u suprotnosti s jarkim
-9-
štrcajima zelene. No poskakivanje kola prisili ga da ponovno uspravno sjedne. Brzo trepćući zagleda se u zaljuljano brdo robe ispred sebe. Putnik je bio muškarac u ranim dvadesetim godinama, krhke građe i blijede puti koja se počela crvenjeti nakon cjelodnevne izloženosti suncu. Skinuvši šešir kako bi obrisao znoj s čela nije ga više vratio na glavu; njegova svijetlo smeđa, uredno podšišana kosa bila je boje duhana Virginia, ali mu se sada lijepila za uši i čelo u vlažnim uvojcima nejednake boje. Na sebi je imao žućkasto smeđe, gotovo sasvim nove pamučne hlače, na čijoj su se teškoj tkanini još nazirali uglačani pregibi. Već je prije svukao kratki smeđi kaput, prsluk i kravatu; unatoč povjetarcu koji je stvaralo polagano kretanje kočije, po bijeloj lanenoj košulji što je mlohavo visjela na njemu isticale su se mrlje od znoja. Svijetla pređa njegove dvodnevne brade blistala je od vlage; povremeno bi obrisao lice prljavim rupčićem, kao da mu čekinje nadražuju kožu. Približavajući se gradiću cesta se izravnala i kola su napredovala brže, blago se njišući s jedne na drugu stranu, te je mladić mogao popustiti stisak na orahovoj letvi i opuštenije se smjestiti na drvenoj klupi naginjući se naprijed. Klopot mulinih kopita postao je ravnomjerniji i prigušeniji; oblak prašine nalik na žuti dim uzdigao se oko kočije i valjao za njom. Tu i tamo, glasniji od klepetanja jarma, teškog dahtanja mula, klopota njihovih kopita i neujednačene škripe kola začuo bi se udaljen povik iz ljudskog grla i rzanje konja. Duž ceste, na dugačkoj ravni prekrivenoj prerijskom travom, nazirali su se ogoljeli komadi zemlje; gdje gdje su se vidjele pougljene, prekrižene cjepanice kakve na puštene logorske vatre; nekoliko šepavih konja što je paslo kratku požutjelu travu naglo podigne glave, naćuljenih ušiju, na zvuk prolaska kola. Začuje se ljutit glas; netko se nasmije; jedan konj frkne i zanjišti, a uzde zazveče od iznenadna pokreta. Jedva primjetan vonj gnojiva zadržavao se u vrućem zraku. - 10 -
Krvnikov Prijelaz mogao se obuhvatiti takoreći jednim pogledom. Skupina od šest nevješto sklepanih drvenih kuća bila je razdvojena uskom zemljanom ulicom; iza tih građevina s obje su strane stajali razbacani šatori. Kola su prvo s lijeve strane prošla pokraj klimavo podignutog šatora vojničko sive boje sa smotanim bočnim stranama, na čiji je krovni zaklopac bila pričvršćena plosnata daska s grubo ispisanim crvenim slovima joe long, brijač. S druge strane ceste ležala je niska zgrada bez prozora, gotovo pravilnog kvadratnog oblika, s preklopnim platnom umjesto vrata; preko ogoljelih dasaka na pročelju je pomnije izvedenim, crnim slovima pisalo bradleyjev tekstil. Kočija se zaustavi ispred sljedeće zgrade, dugačke pravokutne katnice. Iz nje je dopirao tih, neprekidan bruj glasova, a čulo se i pravilno zveckanje čaše o čašu. Pročelje je natkrivala dugačka nadstrešnica, ali u sjeni ponad ulaza mogla su se razaznati ukrašena slova natpisa, crvena s crnim obrubom: jacksonova krčma. Na dugačkoj klupi ispred zgrade nekoliko je muškaraca sjedilo i tromo zurilo u kola što su se zaustavljala. Mladi putnik počne s klupe pokraj sebe skupljati odjeću koju je ranije tog dana svukao zbog vrućine. Stavi šešir na glavu, odjene kaput te ugura prsluk i kravatu u platnenu putnu torbu s goblenskim tkanjem koja mu je stajala do nogu. Prebaci putnu torbu preko bočne stranice kola i spusti je na ulicu te potom istim pokretom podigne nogu i zakorači na viseću željeznu ploču koja je olakšavala spuštanje na tlo. Kada je udario čizmom po zemlji, okrugao oblačić prašine ovije se oko njegovih stopala te mu se rasporedi po novoj crnoj kožnatoj čizmi i dnu nogavice, umalo izjednačavajući njihove boje. Mladić uzme torbu i stupi u sjenovit prostor ispod strehe; iza njega kočijaševe psovke miješale su se sa zveketom željeza i zvonom lanca na okovu pri odvajanju ruda od kola. Kočijaš zavapi: “Nek mi neko pomogne s tim teretom, ljudi.” - 11 -
Izišavši iz kola mladić je stajao na nogostupu od grubih dasaka i gledao kako se kočijaš muči s uzdama koje su se zaplele za remenje orme. Dvojica muškaraca koji su sjedili na klupi ustanu, prođu pokraj njega i polako iskorače na ulicu; proučavali su uže kojim je bio povezan teret i bez žurbe potezali čvorove. Posljednjim snažnim trzajem kočijaš odmrsi uzde te povede mule u du gačkoj dijagonali na suprotnu stranu ulice, u konjušnicu, nisku otvorenu građevinu s krovom od rascijepljenih trupaca poduprtih neoguljenim uspravnim balvanima. Nakon što je kočijaš odveo životinje, ulicom ponovno zavlada tišina. Ona dvojica sustavno su razvezivala užad što je pridržavala prekriveni teret; zvukove iz krčme kao da su prigušili slojevi prašine i žege. Mladić oprezno zakorači po nogostupu načinjenom od odbačenih dasaka nejednake dužine položenih izravno na tlo. Nasuprot njemu stajala je zemunica vrlo kosa krova na čiji je bliži rub šarkama bio pričvršćen pokrov pridržavan usprav no dvama poprečnim stupcima, koji se mogao spustiti kada je trebalo prekriti široki otvor; unutra, po klupama i policama, razbacano je ležalo nekoliko sedla i šest ili više pari čizama; dugačke vrpce od sirove kože visjele su s kuke što je izvirivala iz zemljanog zida nedaleko od otvora. S lijeve strane te izbice uzdizala se nedavno oličena bijela katnica s crvenim obrubima, gotovo jednako dugačka kao Jacksonova krčma i nešto viša. U sa mom središtu zgrade isticala su se široka vrata, iznad kojih je na uredno uokvirenom natpisu pisalo hotel kod krvnika. Mladić se polako uputi onamo promatrajući kako se ulična prašina pomiče za njegovim nogama u brzim, raspršenim mlazovima. Uđe u hotel i zastane prošavši kroz otvorena vrata kako bi mu se oči naviknule na polumrak. S desne strane pred njim se ukaže nejasan oblik pulta; iza njega, nepomičan, stajao je muškarac u bijeloj košulji. Pet-šest stolaca ravnih kožnatih naslona bilo je raštrkano po prostoriji. Svjetlost je ulazila kroz kvadratne - 12 -
prozore pravilno poredane na tri zida u njegovu vidokrugu; kvadrati su bili prekriveni providnom tkaninom blago uzbibanom prema unutra, kao da su polumrak i sumjerljiva prohladnost neka vrsta vakuuma. Mladić zakorači po golom drvenom podu i priđe hotelskom službeniku koji je čekao za pultom. “Želio bih sobu.” Glas mu šuplje odjekne u tišini. Službenik gurne prema njemu veliku otvorenu knjigu i pruži mu pero čelična vrha. Potpiše se polako: William Andrews; tinta je na sivkastoj stranici ostavljala tanak, svijetlo plavi trag. “Dva dolara”, reče službenik, privuče knjigu sebi i virne u nje govo ime. “I još dvadeset pet centi ako želite vruću vodu gore u sobu.” Iznenada podigne pogled prema Andrewsu. “Ste došli na dugo?” “Nisam siguran”, uzvrati Andrews. “Poznate nekog J. D. McDonalda?” “McDonalda?” Službenik lagano kimne. “Tipa koji trguje kožama? Naravno. Svi znaju McDonalda. Vaš prijatelj?” “Ne baš”, odgovori Andrews. “Znate li gdje ga mogu naći?” Službenik kimne. “Ured mu je dolje kod jama za močenje. Desetak minuta pješice odavde.” Službenik zatvori knjigu, skine ključ s velikog obruča pričvršćenog za remen i pruži ga Andrewsu. “Morat ćete sami nosit torbu gore”, reče. “Ja ću vam donijet vodu kad želite.” “Za nekih sat vremena”, odvrati Andrews. “Soba broj petnaest”, reče službenik. “Odmah pored stuba.” Andrews kimne. Stube su bile gazišta neoblikovanih rubova bez rukohvata, koja su se oštro uzdizala iz suprotnog zida prostorije i usijecala u malen pravokutni otvor na srednjoj razini zgrade. On zastane na početku uskog hodnika koji je dijelio dugi niz soba. Pronađe svoju i uđe kroz otključana vrata. U njoj je bilo mjesta samo za uzak krevet s tankim madracem položenim na isprepletenu užad u drvenom okviru, grubo istesan stol sa - 13 -
svjetiljkom i limenim lavorom, zrcalo i stolac ravna naslona sličan onima koje je vidio dolje u predvorju. Soba je imala jedan prozor koji je gledao na ulicu; u njega je bio uglavljen lagan, pomičan drveni okvir prekriven tkaninom nalik na gazu. Shvati da nije vidio nijedan stakleni prozor otkako je stigao u gradić. Položi platnenu putnu torbu na goli madrac. Raspakiravši stvari gurne torbu ispod niskog kreveta i ispruži se na neravnom madracu, koji zaškripi i ulekne se pod njegovom težinom; osjeti nategnutu užad što podupire madrac. U donjem dijelu leđa, stražnjici i natkoljenicama snažno ga je kidalo; dotada nije ni primijetio koliko je putovanje bilo naporno. Ali sada je okončalo i dok su mu se mišići opuštali, misli mu se vrate na put koji je prevalio. Gotovo dva tjedna kočija i željeznica nosile su ga s jednog na drugi kraj zemlje. Od Bostona do Albanyja, od Albanyja do New Yorka, od New Yorka... Imena gradova ispremiješala su mu se u sjećanju i nije ih više znao pove zati s rutom koju je prešao. Baltimore, Philadelphia, Cincinnati, St. Louis. Sjećao se grube neudobnosti tvrdih sjedala u kočijama i nepomičnih čekanja na klupama od drvenih letvica po prljavim kolodvorima. Sva neudobnost putovanja sada se cijedila iz njegovih kostiju, prizvana u svijest spoznajom da je putovanju kraj. Znao je da će ga sutra sve boljeti. Nasmiješi se i sklopi oči pred blještavilom zastrta prozora prema kojem je bio okrenut. Zadrijema. Nakon nekog vremena službenik donese drveno korito i vjedro puno kipuće vode. Andrews ustane i izlije nešto vrele vode u limeni umivaonik. Nasapuna lice i obrije se; službenik se vrati s još dva vjedra hladne vode i izlije ih u korito. Kada je izišao iz sobe, Andrews se polako razodjene istresajući prašinu iz odjeće koju je svukao; potom je uredno složi na stolac. Zakorači u kori to, sjedne i privuče koljena bradi. Polako se nasapuna, omamljen toplom vodom i tišinom kasnog poslijepodneva. Sjedio je u vodi - 14 -
sve dok mu glava nije počela kimati; kada mu je naposljetku dotaknula koljena, uspravi se i iziđe iz korita. Stajao je na golom podu, dok je s njega kapala voda, i ogledao se po prostoriji. Ne pronašavši ručnik, sa stolca uzme košulju i obriše se. U sobu se uvukao sumrak; prozor je blijedo blistao u sve gušćoj tami, a gaza je treperila i lepršala na svježem povjetarcu; izgledala je kao živo biće koje podrhtava povećavajući se i smanjujući. S ulice je dopirao sve glasniji mrmor glasova i zvuci čizama što lupaju po daskama. Ženski smijeh glasno odjekne i potom naglo zamre. Kupka ga je opustila i olakšala mu snažnu bol u napetim leđnim mišićima. I dalje nag, uzme presložen pokrivač od hrapava pamučno-vunenog platna, oblikuje ga u jastuk i legne na nepokriveni madrac. Bio je grub u dodiru s njegovom kožom. Ipak zaspi prije nego što je sobu potpuno ispunio mrak. Tijekom noći nekoliko su ga puta budili zvuci koje njegov um na rubu sanjivosti nije uspijevao točno raspoznati. Tijekom budnih razdoblja pogledao bi oko sebe ne mogavši u potpunoj tmini nazrijeti zidove, granice sobe, te bi ga obuzeo dojam da je slijep, ovješen u ništavilu, nepomičan. Imao je osjećaj da smijeh, glasovi, prigušeni udarci i struganje, zveket zvonaca na uzdama i lanaca orma dolaze iz njegove glave i kovitlaju se poput vjetra na praznom nebeskom svodu. Jednom mu se učinilo da čuje ženski glas, potom smijeh, iz velike blizine, iz jedne od soba duž hodnika. Nekoliko minuta ležao je budan i pomno slušao, ali nije ga ponovno začuo.
II. Doručkovao je u hotelu. U uskoj sobi u stražnjem dijelu prvog kata stajao je jedan jedini dugačak stol oko kojeg je bilo razmje- 15 -
šteno više stolaca ravna naslona, koji su očigledno bili glavni dio pokućstva hotela. Za jednim krajem stola skutrila su se trojica muškaraca udubljena u razgovor; Andrews sjedne sam za drugi kraj. Službenik koji mu je prethodnog dana donio vodu u sobu uđe u blagovaonicu i upita ga želi li doručak; kada je Andrews kimnuo, okrene se i uputi u kuhinjicu iza trojice muškaraca s dru ge strane stola. Blago je šepao, što se primjećivalo samo kada bi ga se gledalo sleđa. Vrati se s poslužavnikom na kojem je stajao velik tanjur graha i kukuruzne kaše te šalica kave iz koje se pušilo. Stavi hranu pred Andrewsa i posegne za otvorenom posudicom za sol što je stajala na sredini stola. “Gdje bih u ovo doba jutra mogao pronaći McDonalda?” upita ga Andrews. “U njegovom uredu”, odgovori službenik. “Tamo provodi većinu vremena, danju i noću. Idite ravno cestom prema potoku i skrenite lijevo prije nego što dođete do šumarka topola. Vidjet ćete malu daščaru s ove strane jama za močenje.” “Jama za močenje?” “Služe za kože”, uzvrati službenik. “Ne možete promašit.” Andrews kimne. Službenik se ponovno okrene i napusti pro storiju. Andrews je jeo polako; grah je bio mlak i bezukusan čak i uz dodatak soli, a kukuruzna kaša gnjecava i slabo podgrijana. No kava je bila vruća i gorka; ofurila mu je jezik i natjerala ga da razvuče usne preko ravnih, bijelih zuba. Sve je popio, onoliko brzo koliko mu je vrelina dopuštala. Kada je dovršio doručak i izišao na ulicu, sunce se već uzdignulo visoko iznad onih nekoliko gradskih zgrada te se okomilo na ulicu žestinom koja se doimala gotovo opipljivom. Uokolo se vrzmalo više ljudi nego prethodnog poslijepodneva, kada je tek stigao u gradić; nekoliko muškaraca u tamnim odijelima s polucilindrima miješalo se s većim brojem nemarnije odjevenih koji su nosili izblijedjele traperice, umazanu platnenu ili vunenu - 16 -
odjeću. Koračali su prilično odlučno, ali ne pretjerano užurbano, po nogostupu i po cesti; među sumornim nijansama muške odje će povremeno bi se nazreo tračak boje – crvene, boje lavande, čisto bijele – ženske suknje ili bluze. On spusti rub široka oboda šešira kako bi zaklonio oči i uputi se ulicom prema šumarku izvan grada. Prođe pokraj prodavaonice kožnate robe, konjušnice i male kovačnice otvorenih bočnih strana. Ondje je grad završavao i on s nogostupa stupi na cestu. Dvjestotinjak metara od grada naiđe na skretanje koje je spomenuo službenik: bile su to tek dvije jednake, usporedne trake zemlje utabane kotačima. Na kraju puteljka, stotinjak metara od ceste, stajala je mala daščara ravna krova, a iza nje niz ograda od letava postavljenih u uzorku koji nije uspio razabrati iz daljine. Pokraj ograda, pod raznim ku tovima, stajalo je nekoliko praznih kola s timunima na zemlji okrenutim od ograda. Nejasan smrad kojem nije znao odrediti podrijetlo pojačavao se dok se približavao uredu i ogradama. Vrata daščare bila su otvorena. Andrews zastane, podigne stisnutu šaku i pokuca; u jedinoj prostoriji ugleda hrpu knjiga, papira i registratora razbacanih po golom drvenom podu, ne ravno naslaganih u kutovima i natrpanih u sanduke smještene uza zidove. U središtu svega toga, očito stisnut, sjedio je muškarac u košulji nagnut nad grubo izrađen stol i vrlo užurbano listao teške stranice jedne od poslovnih knjiga psujući ispod glasa, jednolično. “Gospodin McDonald?” progovori Andrews. Muškarac podigne glavu otvorivši mala usta i uzdignuvši obrve nad ispupčenim plavim očima čije su bjeloočnice bile jed nako zagasito bijele kao i njegova košulja. “Uđite, uđite”, pozove ga i snažnim pokretom prođe rukom kroz tanku, zapletenu kosu što mu je padala na čelo. Odgurne stolac od stola, počne ustajati, no potom umorno sjedne natrag, klonulih ramena. - 17 -
“Uđite, nemojte samo tamo stajati.” Andrews uđe i zastane tik do vrata. McDonald mahne rukom prema kutu iza Andrewsa i reče: “Uzmite stolac, mladiću, sjednite.” Andrews dovuče stolac što je stajao iza hrpe papira i smjesti ga pred McDonaldov pisaći stol. “Što želite... kako vam mogu pomoći?” upita McDonald. “Ja sam Will Andrews. Pretpostavljam da me se ne sjećate.” “Andrews?” McDonald se namršti, pomalo neprijateljski promatrajući mlađeg muškarca. “Andrews...” Usne mu se stisnu, a kutovi usta spuste prema linijama što se uspinju od brade. “Ne tratite moje vrijeme, u vražju mater; da vas se sjećam, rekao bih nešto čim ste ušli. A sad...” “Imam pismo”, reče Andrews i gurne ruku u džep na prsima. “Od mog oca. Benjamina Andrewsa. Poznavali ste se u Bostonu.” McDonald uzme pismo koje mu je Andrews pružio. “Andrews? Boston?” Glas mu je bio mrzovoljan, rastresen. Otvarajući pismo gledao je u Andrewsa. “Ma da, naravno. Zašto nisi rekao da si... Naravno, onaj propovjednik.” Počne usredotočeno čitati pismo pomičući ga pred očima kao da će time ubrzati čin čitanja. Na kraju ponovno presavije list i pusti ga da padne na hrpu papira na stolu. Prstima je bubnjao po plohi stola. “Bože moj! Boston. Prošlo je već najmanje dvanaest, ili četrnaest godina. Prije rata. Pio sam čaj u vašem salonu.” Začuđeno odmahne glavom. “Sigurno sam i tebe koji put vidio. Čak se i ne sjećam.” “Moj otac vas je često spominjao”, reče Andrews. “Mene?” McDonaldova usta opet se razjape; polako odmahne glavom, a oči kao da su mu se zavrtjele u dupljama. “Zašto? Vidio sam ga samo pet-šest puta.” Pogled mu odluta nekamo onkraj Andrewsa te bezizražajno doda: “Nisam mu bio nitko važan da bi me spominjao. Bio sam činovnik u tekstilnoj kompaniji. Više se i ne sjećam kako se zvala.” - 18 -
“Mislim da vam se moj otac divio, gospodine McDonald”, reče Andrews. “Meni?” McDonald se kratko nasmije i sumnjičavo promotri Andrewsa. “Slušaj, mali. Odlazio sam u crkvu tvog oca jer sam mislio da bih mogao sresti nekog tko će mi dati bolji posao i iz istog razloga sam počeo odlaziti na one sastančiće koje je tvoj otac organizirao. Pola vremena uopće nisam imao pojma o čemu su pričali.” Ogorčeno doda: “Samo sam kimao na sve što su drugi govorili. Nije da mi je išta vrijedilo.” “Mislim da vam se divio zato što ste jedini čovjek kojeg je poznavao, a koji je došao ovamo... koji je došao na Zapad i stvorio život ovdje.” McDonald odmahne glavom. “Boston”, izgovori polušaptom. “Bože moj!” Još trenutak-dva zurio je mimo Andrewsa. Zatim podigne ramena i udahne. “Kako je stari gospodin Andrews znao gdje sam?” “Jedan čovjek koji je radio za Batesa i Durfeeja prolazio je kroz Boston. Spomenuo je da radite za njihovu kompaniju u Kansas Cityju. U Kansas Cityju su mi rekli da ste dali otkaz i došli ovamo.” McDonald se škrto osmjehne. “Sad imam svoju firmu. Otišao sam od Batesa i Durfeeja prije četiri-pet godina.” On se namršti i ispruži ruku prema poslovnoj knjizi koju je zatvorio kada je Andrews ušao u daščaru. “Sad sve radim sam... Eto.” Ponovno se ispravi. “U pismu piše da ti pomognem kako god uzmognem. Što te uopće dovelo ovamo?” Andrews ustane sa stolca i počne besciljno koračati po prostoriji gledajući u hrpe papira. McDonald se isceri; glas mu se utiša. “Nevolja? Jesi upao u neku nevolju kod kuće?“ “Ne”, brzo uzvrati Andrews. “Ništa slično.” - 19 -
“Mnogim momcima se to dogodi”, nastavi McDonald. “Zato dođu ovamo. Čak i sinovima propovjednika.” “Moj otac je svećenik laik u Unitarističkoj crkvi”, reče Andrews. “Ista stvar.” McDonald nestrpljivo mahne rukom. “Dakle, tražiš posao? Kvragu, možeš ga dobiti kod mene. Sam Bog zna da ne mogu držati korak. Pogledaj sve ovo.” Drhtavim prstom pokaže naslagane papire. “U zaostatku sam dva mjeseca i stalno sve više zaostajem. Ne mogu ovdje naći nikog tko je voljan dovoljno dugo mirno sjediti...” “Gospodine McDonald”, ubaci se Andrews. “Ne znam ništa o vašem poslu.” “Što? Ne znaš što? Pa posao su kože, momče. Bizonske kože. Kupujem ih i prodajem. Šaljem grupe lovaca, oni mi donesu kože, ja ih prodam u St. Louisu. Sam ih ovdje sušim i bojim. Prošle godine kroz ruke mi je prošlo skoro sto tisuća koža. Ove godine dvaput, triput toliko. Sjajna prilika, momče. Misliš da bi se mogao malo pozabaviti ovom papirologijom?” “Gospodine McDonald...” “Papirologija me uništava.” On prođe prstima kroz tanke crne pramenove koji su mu se slegli oko ušiju. “Zahvalan sam vam, gospodine”, reče Andrews. “Ali nisam siguran...” “Ma kvragu, to je samo početak. Pogledaj.” Tankom kandžolikom rukom McDonald zgrabi Andrewsa za nadlakticu i pogura ga prema vratima. “Pogledaj ovo vani.” Oni iziđu na vruće sunce; Andrews zaškilji i lecne se od blještavila. McDonald pokaže prema gradiću i dalje ga držeći za nadlakticu. “Kad sam stigao prije godinu dana, tu su bila samo tri šatora i ona zemunica: krčma, kupleraj, dućan s tekstilom i kovač. A vidi sad.” On približi lice Andrewsovu i progovori hrapavim šaptom, dok mu se
- 20 -
iz usta širio slatko-kiselkast duhanski zadah: “Zadrži to za sebe, ali bit će nešto od ovog grada za dvije-tri godine. Već sam se upisao na šest parcela, a sljedeći put kad odem u Kansas City, upisat ću se na još toliko. Svima je na raspolaganju!” On protrese Andrewsovu ruku kao da je štap; potom stiša glas, koji postane piskutav. “Slušaj, momče. Stvar je u željeznici. Nemoj brbljati okolo o ovom, ali kad željeznica prođe ovuda, ovo će biti pravi grad. Drži se mene; ja ću te usmjeravati kako valja. Ovdje se svatko može upisati na zemljište; dovoljno je da se potpišeš na komad papira u državnom zemljišnom uredu. I onda samo sjediš i čekaš. To je sve.” “Hvala, gospodine”, reče Andrews. “Razmislit ću o tome.” “Razmislit ćeš?” McDonald mu pusti ruku i zaprepašteno zakorači unatrag. Podigavši ruke zamahne njima praveći čvrst, ljutit krug. “Razmislit ćeš? Ali momče, to ti je prava prilika. Slušaj. Što si radio u Bostonu prije dolaska ovamo?” “Bio sam student treće godine na Harvardu.” “Eto vidiš”, pobjedonosno će McDonald. “I što bi učinio nakon četvrte godine? Zaposlio bi se kod nekog, ili bio učitelj, kao stari gospodin Andrews, ili... Slušaj me. Ovdje nema puno ovakvih kakvi smo mi. Ljudi s vizijom. Ljudi koji znaju razmišljati o budućnosti.” On pokaže drhtavom rukom na grad. “Jesi vidio te tamo ljude? Jesi razgovarao s nekim od njih?” “Nisam, gospodine”, odvrati Andrews. “Tek sam jučer popodne stigao iz Ellswortha.” “Lovci”, nastavi McDonald. Njegove tanke, suhe usne razdvoje se i omlohave, kao da je kušao nešto trulo. “Sve samo lovci i teški slučajevi. U to bi se ova zemlja pretvorila da nema ljudi poput nas. Ljudi ovdje žive od zemlje tek tako, ne znajući što bi s njom.” “Jesu u gradu uglavnom lovci?”
- 21 -
“Lovci, teški slučajevi, vucibatine. Ovo je kožarski grad, momče. Ali to će se promijeniti. Samo čekaj da ovuda prođe željeznica.” “Mislim da bih volio porazgovarati s nekim od njih”, reče Andrews. “S kim?” vikne McDonald. “S lovcima? O, moj Bože! Nećeš mi valjda reći da si isti kao oni nadobudni mlaci koji dolaze ovamo? Tri godine na Harvardu, a ti bi ih samo tako protratio. Trebao sam znati. Trebao sam to znati čim sam te ugledao.” “Samo bih volio porazgovarati s nekim od njih”, ponovi Andrews. “Dakako”, gorko odvrati McDonald. “I prije nego što se okreneš, poželjet ćeš poći s njima.” Glas mu se uozbilji. “Slušaj me, momče. Slušaj me. Počneš li se povlačiti s tim tipovima, to će te uništiti. O da, vidio sam to već. Uđe u tebe kao uš u bizone. I više te nije briga. Ti ljudi...” On zagrabi prstima po zraku, kao da lovi riječi. “Gospodine McDonald”, tiho će Andrews. “Cijenim to što želite učiniti za mene. Ali volio bih vam pokušati nešto objasniti. Došao sam ovamo...” On zastane, a pogled mu odluta dalje od McDonalda, dalje od grada, dalje od zemljana ruba za koji je pretpostavio da je riječna obala, sve do ravne, žućkasto zelene površine koja se blijedeći stapala s obzorom na zapadu. Pokuša u mislima oblikovati ono što treba reći McDonaldu. Obuzimao ga je osjećaj; obuzimao ga je snažan poriv za izricanjem. Ali što god izrekao, znao je da će to biti tek drugo ime za divljinu za kojom je tragao. Bila je riječ o slobodi i dobroti, nadi i čilosti koje je naslućivao u temelju svih poznatih stvari u svojem životu, koje nisu bile ni slobodne ni dobre ni pune nade ni čile. Tragao je za vrelom i čuvarom svojeg svijeta, svijeta koji kao da je oduvijek preplašeno uzmicao od svojeg izvorišta, umjesto da ga potraži, kao što prerijska trava koja ga okružuje šalje vlaknasto - 22 -
korijenje u hranjivu, mračnu vlagu, Divljinu, i na taj se način obnavlja, iz godine u godinu. Iznenada, usred te velike, ravne prerije, nenastanjene i tajanstvene, u njegovu se umu stvori slika bostonske ulice pretrpane kočijama i ljudima što se umorno vuku pod arkadama u pravilnim razmacima zasađenih brijestova koje se prisiljava rasti iz ravnog kamena pločnika i ceste; u njegovu umu stvori se slika visokih, tijesno zguranih zgrada, čiji je ukrasno isklesani kamen čađav od dima i gradske prljavštine; u njegovu umu stvori se slika rijeke Charles što vijuga među precizno iscrtanim poljima, selima i gradovima noseći ljudske i gradske otpatke u veliki zaljev. Postane svjestan svojih čvrsto stisnutih šaka; vršci prstiju skliznu mu po vlažnim dlanovima. Opusti šake i obriše dlanove o hlače. “Došao sam ovamo kako bih vidio što više od ovog kraja”, tiho reče. “Želim ga upoznati. To je nešto što moram učiniti.” “Mladi”, reče McDonald blagim glasom. Ravne linije znoja tekle su njegovim orošenim čelom i slijevale se u zapletene obrve spuštene nad očima što su nepomično promatrale Andrewsa. “Ne znaju što bi sa sobom. Bože moj, kad bi sad počeo... kad bi bio dovoljno pametan i sad počeo, do četrdesete godine mogao bi biti...” On slegne ramenima. “Ahhh. Maknimo se sa sunca.” Vrate se u polumrak daščare. Andrews shvati da teško diše; košulja mu je bila natopljena znojem, lijepila mu se za kožu i neprijatno se pomicala dok se kretao. Svuče kaput i klone na stolac ispred McDonaldova stola; osjeti kako mu se neobična slabost i iznemoglost spuštaju od grudi i ramena do jagodica prstiju na rukama. Prostorijom zavlada dugotrajan muk. McDonaldova ruka počivala je na poslovnoj knjizi; jedan prst besciljno se micao nad otvorenom stranicom, ali je nije dodirivao. On naposljetku duboko uzdahne i reče: “U redu. Idi razgovaraj s njima. Ali upozoravam te: većina - 23 -
ovdašnjih muškaraca lovi za mene; neće ti biti lako ubaciti se među njih bez moje pomoći. Ne pokušavaj se spetljati ni s jednim od onih koje ja šaljem u lov. Ostavi moje ljude na miru. Ja neću biti odgovoran. Ne želim te imati na savjesti.” “Nisam čak ni siguran želim li ići u lov”, pospano izjavi Andrews. “Samo želim razgovarati s ljudima koji idu.” “Smeće”, promrmlja McDonald. “Došao si ovamo čak iz Bo stona u Massachusettsu samo da bi se spetljao sa smećem.” “Kome da se obratim, gospodine McDonald?” upita Andrews. “Što?” “Kome da se obratim?” ponovi Andrews. “Trebao bih porazgovarati s nekim tko se razumije u posao, a vi ste mi rekli da se klonim vaših ljudi.” McDonald odmahne glavom. “Ne slušaš ništa što ti čovjek kaže, ha? Sve si ti već smislio.” “Ne, gospodine”, uzvrati Andrews. “Nisam ništa smislio. Samo želim saznati što više o ovom kraju.” “U redu”, umorno reče McDonald, zatvori knjigu na kojoj je držao ruku i odbaci je na hrpu papira. “Razgovaraj s Millerom. On je lovac, ali nije tako loš kao ostali. U ovim krajevima proveo je većinu života; bar nije tako loš kao oni bundžije i Jenkiji, tvrdi orasi. Možda će htjeti razgovarati s tobom, možda i neće. Morat ćeš sam otkriti.” “Miller?” upita Andrews. “Miller”, potvrdi McDonald. “Živi u zemunici pokraj rijeke, ali prije ćeš ga naći kod Jacksona. Tamo svi oni provode vrijeme, dan i noć. Pitaj bilo koga; svi poznaju Millera.” “Hvala vam, gospodine McDonald”, reče Andrews. “Cijenim vašu pomoć.” “Ne zahvaljuj mi”, uzvrati McDonald. “Nisam ništa učinio za tebe. Samo sam ti rekao ime čovjeka.” Andrews ustane. Ona slabost prešla mu je u noge. To je od - 24 -
vrućine, pomisli on, i čudnovatosti svega toga. Nekoliko trenutaka stajao je nepomično skupljajući snagu. “Samo nešto”, doda McDonald. “Samo nešto te molim.” Andrewsu se učini da muškarac pred njim iščezava u tami. “Svakako, gospodine McDonald. Samo recite.” “Javi mi se prije nego što odeš, ako odlučiš poći u lov. Samo se vrati ovamo i reci mi da ideš.” “Svakako”, odvrati Andrews. “Nadam se da ćemo se često viđati. Samo želim još malo vremena prije nego što donesem bilo kakvu odluku.” “Naravno”, gorko će McDonald. “Uzmi sve vrijeme koje ti je na raspolaganju. Imaš ga u izobilju.” “Zbogom, gospodine McDonald.” McDonald otresito mahne rukom i naglo se posveti papirima na stolu. Andrews polako iziđe iz daščare, na dvorište, i skrene na kolni put koji je vodio do glavne ceste. Na glavnoj cesti zastane. Preko puta, nekoliko metara nalijevo, rastao je šumarak topola; pretpostavi da je iza njega rijeka koja presijeca cestu; nije vidio vodu, ali je vidio naherene obale obrasle niskim žbunjem i korovom što se gube u daljini. Okrene se i uputi natrag u grad. Bilo je gotovo podne kada je stigao u hotel; umor koji ga je svladao u McDonaldovoj daščari nije ga napuštao. U hotelskoj blagovaonici pojede komadić tvrdog prženog mesa i malo kuhanog graha te popije gorku, vruću kavu. Hotelski službenik, koji je šepajući ulazio u blagovaonicu i izlazio iz nje, upita je li pronašao McDonalda; on mu odgovori da jest; službenik kimne i udalji se bez riječi. Andrews uskoro napusti blagovaonicu, popne se u sobu i legne na krevet. Promatrao je zastor od gaze na prozoru kako se blago nadima prema unutra sve dok nije zaspao.
- 25 -
Godine 1984., nedugo nakon Ljetnih olimpijskih igara u Los Angelesu, stigla sam na Kalifornijsko sveučilište u Irvinu kako bih nastavila diplomski studij. Oakley Hall – i sam autor važnog vesterna pod nazivom Warlock, nominiran za Pulitzerovu nagradu 1958. – nagnuo se preko svojeg radnog stola i rekao mi: “Studirali ste kod Johna Williamsa. On je napisao najbolji vestern svih vremena.” Godinu dana poslije Cormac McCarthy objavio je roman Krvavi meridijan ili Večernja rumen na zapadu, koji pravi društvo Krvnikovu Prijelazu i Warlocku u onom što je postao panteon remek-djela u žanru vesterna.
- 304 -
John Williams (1922.–1994.) rođen je i odrastao u sjeveroistočnom Teksasu. Premda nadaren za pisanje i glumu, nakon prve godine studija morao se ispisati s fakulteta zbog loših ocjena. Tijekom rata nevoljko se pridružio zračnim oružanim snagama i u vojsci je uspio napisati prvu verziju svojega prvog romana. Vrativši se kući pronašao je malu nakladničku kuću koja mu je objavila roman te se upisao na Sveučilište u Denveru, gdje je diplomirao i magistrirao, a 1954. godine na istom je sveučilištu počeo predavati pisanje. Sve do umirovljenja 1985. radio je kao profesor na Sveučilištu u Denveru. Tijekom toga razdoblja bio je aktivan i kao gostujući predavač i pisac te objavio dvije zbirke poezije i tri romana: Krvnikov Prijelaz, Stoner i August, za koji je dobio književnu nagradu National Book Award. Michelle Latiolais članica je Programa za pisanje Kalifornijskog sveučilišta u Irvinu, gdje je zaposlena kao izvanredna profesorica na katedri za engleski jezik i književnost. Nagrađivana je autorica triju romana i knjige kratkih priča.
- 305 -
- 306 -
Patricija Horvat rođena je 1970. u Osijeku. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti prevođenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela više od trideset književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je i kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja.
- 307 -
- 308 -
Sadržaj
Prvi dio
7
Drugi dio
71
Treći dio
243
Zapad za početnike Pogovor Michelle Latiolais
295
O autorima
305
O prevoditeljici
307
- 309 -
Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., rujan Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-163-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 310 -
- 311 -
Stoner, August i Krvnikov Prijelaz trisuveličanstvenaromana kojimajesvjetskuknjiževnostzadužioameričkipisacJohn Williams(1922.–1994.),autorkojegajenanovootkriloimeđu klasikeuvrstilo21.stoljeće. NezaboravnimWilliamsovimjunacima–sveučilišnompro fesoru Williamu Stoneru i rimskome caru Augustu – u Krvnikovu PrijelazupridružujeseWillAndrews,studentkoji 70ihgodina19.stoljećaostavljastudijnaHarvarduipota knutpredavanjemRalfaWaldaEmersonaodlazinaZapad upotrazizadobrotom,istinomiljepotom,kojese(Emerson tvrdi)mogupronaćijedinouPrirodi.AliPriroda,kojaza AndrewsapočinjeuKrvnikovuPrijelazu,gradićuizgublje nomuKansasu,bit ćedrugačijaodonekojujeočekivao ikakvojsenadao.PričaodoliniskrivenojuStjenjakuCo lorada,ukojojzimujenepreglednokrdobizona,potaknutće gadasepriključiiskusnomelovcuMillerunaepskompu tovanjukojećeihkroznetaknuterajskepredjelenaposljetku dovestidoistinskogsrcatame. SmještajućiradnjusvojegaromananaDivljizapad,John Williamsneželinapisatisamojošjedanvestern.Baškao idrugadvanjegovaremekdjela,Krvnikov Prijelazčitatelja osvajaponajprijesvojommudrošću,jasnoćomipoznavanjem ljudskeduše,ukazujućiseujednoikaoprviunizuvelikih romanakojibespoštednopropitujumitoveisnoveugrađene utemeljemoderneAmerike.
149,00 kn www.fraktura.hr - 312 ISBN 978-953358163-7