Kuća Teodore K.
-1-
-2-
Nedžad Ibrahimović
Kuća Teodore K.
Fraktura -3-
© Nedžad Ibrahimović i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-126-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1022694
-4-
I. Enida
-5-
-6-
Lukavac, 16. kolovoza 1988. Enida je sjedila u kadi s hladnom vodom razmišljajući šta da uradi. Da još čeka ili da pozove Mirka da joj iz kuhinje donese dvije flaše mineralne da se sapere? Između mogućeg prehlađivanja i srama, još uvijek je bila na strani prehlađivanja. Nikad se s njim nije uspjela do kraja opustiti. I lampu od roga koju joj je Fritz poklonio držala je ištekanu iz zida, ako bi Mirku slučajno palo na pamet da je upali. Istina, on svjetlost nikad nije ni tražio i preko činjenice njihove mračne ljubavi prelazio je ne primjećujući je. Nije o tom sramu pred njim mnogo mislila, zapravo, moglo bi se reći da Enidi mišljenje i nije bilo omiljeni sport, sve dok se nad provalijom svoga života čvrsto držala kandžama svoje intuicije, njoj je bez ostatka jedino vjerovala. I što bi se moglo reći, nije je ona često iznevjeravala, štoviše, i kad bi se činilo da ju je izdala, malo poslije bi se pokazalo kako je intuicija opet debelo bila u pravu. Enida je Mirka voljela kao nikoga – to joj je intuicija tako nalagala, reći će joj njena prijateljica Katarina prije nego što će se nakon smrti svoga supruga zauvijek vratiti u Zagreb. Enida nije znala šta je ona time htjela tačno reći, da ju je intuicija u vezi s Mirkom prevarila, ili da joj je intuicija tu vezu naložila, naredila? A kurva joj to nije htjela objasniti. Bilo kako bilo, Enida je Mirka voljela sramežljivo i beskonačno i na to je bila spremna do kraja svoga života. Mirko je bio tekućina, srž, i njen životni sok, drugi su muškarci bili samo ambalaža, neki od njih -7-
okrugli kao flaša, neki kockasti kao tetrapak, treći pindasti kao tuborg, ali svi jednako beznačajni i prolazni. A ni Mirko se nije štedio prema njoj. I on je nju volio na isti način. Bila je faktički nesposobna za ljubav kada se on pojavio na vratima njene sobe u Domu i pitao za dozvolu da dječake uči da pišu i čitaju i da ih ona slobodno može pustiti kod njega, jer on živi sam. Ona se sjeća kao da je bilo jučer a ne prije dvadeset i više godina da je rekla zašto bi išli kod njega kada mogu učiti u svom stanu, i ponudila ga kafom. I to kakva je ona sada, nekoliko decenija poslije, takva je jer ju je on takvom napravio. I ona bi bila u stanju da mu da i bubreg, ako treba, ali ne i svoju slobodu za koju, doduše, nije znala šta će joj, ali zar nije sa slobodom tako – ako znaš šta će ti, onda je samo trošiš, onda je i nemaš? I sada – dok se mrzne u hladnoj vodi koju ne želi ispustiti jer joj, ako ga ipak bude morala pozvati, sva prljavština može ostati vidljiva na tijelu – ona misli kako je vjerojatno došao kraj njihovoj vezi. Dok ju je sram pred njim obogaćivao, jer se sramežljiva osjećala ljepšom i vrednijom nego inače, strah od njegova odlaska i gubitka duhovno ju je osiromašivao. Kada je prošle godine bio mjesec i nešto dana na vojnoj vježbi, bila je skoro presvisnula od tuge. Bila je sigurna da ju je tada bio sasvim ostavio, jer se on nikada ne pozdravlja na rastanku i ne govori kamo ide i kad će se vratiti. Nakon sedam dana mislila je da se naljutio i da će se sabrati i shvatiti da ga ona najviše voli, nakon petnaest je zaključila da se sigurno uselio nekoj kurvi u stan, nakon isteka mjesec dana htjela je okončati svoj bijedni život jer je on više ne voli i niko je ne razumije. Očajna, prvo je pomislila da se, po običaju, baci pod voz, a onda joj se opijanje do smrti učinilo boljom varijantom. Na kraju je završila umirući u društvu drugih muškaraca. Enida se nije bojala da bi Mirko mogao saznati za ovaj način rješavanja njenih emocionalnih problema jer joj je jednom prilikom rekao da ne možeš imati nekoga ko sam ne želi biti iman, drugim riječima, rekao joj je da je ljubomora glupava i da njega drugi -8-
muškarci ne zanimaju. Zbog toga Mirkova stava o glupostima njegove ljubomore ona je čak bila spremna i na unutrašnji moralni preobražaj. Bilo bi dovoljno da kao nekad upali lampu i stavi je na prozor i da onom ko zazvoni i pojavi se na vratima kaže da je pogriješio i vrata i zgradu, i grad, i da se goni u tri lijepe pičke materine, toliko je bila spremna, samo da Mirko nije dobio taj poziv iz jevrejske opštine. Mirko! Pozvala je Mirka pa bi on mogao pozvati komšinicu Ružu koja bi joj onda mogla donijeti dvije flaše mineralne vode iz kuhinje. Mirkooo! Bila je spremna da se zbog njega promijeni, ali joj on u tome uopće ne pomaže. Zna Enida da on u Travniku ima tu staru porodičnu kuću i nekad je mislila da će njih dvoje tamo provoditi ljeta, da će je on voditi na Vlašić gdje nikad nije bila, i u Turbe na ćevape gdje, kažu, velika porcija ima osamnaest ćevapa. Zna i da je ta kuća sada neuslovna za život i da u nju čak ni ona koja ga voli ne bi rado ušla i vodila ljubav, a kamoli travničke napudrane kurve, begovice i aginice. Ali, nikad žena ne može biti sigurna u muškarca kome je priznala da ga voli. Jebale ga i vijesti i Milošević! Mirkooo! Sad se Mirkova Zora ispriječila između njih, iako to nikada prije nije radila. Zovi mi Ružu! Samo što je to rekla, sjetila se kako ga je kurvešina neki dan gledala i kako joj se on nasmijao ispod onih svojih crnih brčina. Sigurna je da je između njih nešto bilo, ili će biti. Mirkooo, ne zovi je! Sačekat će još malo da se kreteni iz komunalnog smiluju i puste vodu radnim ljudima. Opet se Enidi u misli utrpa ta lijepa misao kako bi bilo dobro biti moralan kao što su moralni parovi u ljubav-9-
nim filmovima koji se čisto i nevino vole. Bog sam zna kada će joj Mirko opet doći jer sad njihova ljubav zavisi od opštine. Nije ni znala da Jevreji imaju svoje opštine u Bosni. Enidi je mjehur otkazivao. Pomjerila je stražnjicu prema slivniku i nadala se da će vrtlog prvo usisati mokraću, pa tek poslije vodu, što mu ona, naravno, ne bi dozvolila. Polagano je iz sebe pokušala ispustiti mokraću, ali kao da je probušila plastičnu vrećicu, sve su zlatne ribice odjednom izletjele i razbježale se po vodi koja se polagano, ali sigurno, iz sivomutne obojila u zlatasto žutu. To ju je malo ugrijalo i mogla je još malo, prije konačne sramote, sačekati komunalce da puste pravu vodu. Za nju, uvjerenu komunistkinju, komunalci su državni neprijatelji i redukcija vode je direktno povezana s Miloševićevim napadom na državu. Kada je on prošle godine rekao radnicima niko ne sme da vas bije, oni su se raspustili i više niko ništa ne radi, samo hodaju i bune se protiv države. Mirko, ne daj da nam propadne Jugoslavija! Kako joj misao o budućnosti Jugoslavije dođe u pamet, Enida se upita i za vlastitu. Iako je uopće ne vidje, to joj nije zasmetalo, niko više i ne misli o budućnosti, svi se samo bave prošlošću. I šta će Mirko s majkom? Enida se, uz najbolju namjeru, ne može o njoj brinuti, ne može dovoljno ni o sebi. Mora ga to pitati prije nego što ode, da zna zašto i zbog čega ju je ostavio u prošlosti. Možda je zaspao, ponekad on zna tako. Mogla bi izaći iz kupatila do kuhinje, tiho proći pokraj otvorenih vrata spavaće sobe i uzeti kiselu vodu dok se i ona nije ukiselila? Prsti na rukama i stopalima su joj kao u krpene lutke, smežurani i natečeni i ne zna šta bi sad bilo gore, da je vidi nesapranu ili ovako naboranu i futrovanu kao Michelinku. Kako god, situacija nije ružičasta. Guska da guska, bademantil ne drži u kupatilu ko sav normalan svijet, nego se šeta u njemu po kući, a ne može ponovo obući ni svoju suknju i košulju s helikopter-kragnom. Opet joj pada na pamet da pozove komšinicu. Mirko, zovi mi Ružu! - 10 -
Da ne gleda prokleti Dnevnik, dosjetio bi se da je ona predugo u kupatilu, i makar bi pokucao na vrata. Mirko, jesil živ, Bog te vidio? Možda je okupiran mislima na majku koju nije vidio deset godina? Ako je to u pitanju, ne ljuti se. Mirko, kad ćeš dovesti mater? Nezgodno joj je reći Mirko, kad ćeš donijeti mater. Pa da, neka je malo kod nas, Enida će se strpiti dok se svekrvi ne uredi novi boravak u Travniku. Jer, da nema Mirka, obje bi one bile same. Koga bi mogle pozvati da Mirko nije živ? A šta, ako se Mirko ne vrati, pade joj na pamet? Možda ne daju tako nosati matere po svijetu, i onda mu to onda bude izgovor da ostane s travničkim kurvešinama? Njena majka Safa je, doduše, umrla na putu kada se s ocem iz Lukavca vraćala kući. On to nije bio ni primijetio, pa ju je više od pola dana nosio mrtvu u sepetu po gradu, pijaci i željezničkoj stanici. Rekao je da je Safa umrla od tuge za unucima, mada Enida to ne vjeruje. Ne umire se od tuge, zna to ona najbolje. Može se čovjek ubiti, to da, na prugu pod voz, i gotovo, ali sama od sebe umrijeti, ne bi znala. Doduše, nije se ni otac nanosao praznog sepeta. Za dva mjeseca i on je otišao za svojim teretom. Enida prebaci ruku preko ruba kade da podigne s poda veliku staklenu kriglu s pivom, ali joj otečeni prsti otkazaše i jedna krigla joj kliznu na pod, a s poda odskočiše dvije male i hladno pivo joj pljusnu pravo u oči. E, jebiga sad! Polako se pridiže iz hladne vode, koštaće je zdravlja ovo kupanje, uhvati se rukom za dršku u zidu i iskorači iz kade pazeći da ne stane na staklo. Uze suknju s perilice, obuče je, obuče i Mirkovu potkošulju, sve to ne silazeći s matera radnicima komunalnog preduzeća koje niko ne sme da bije, i otvori vrata od kupatila. Misliš li se ti tamo u Travniku kurvati s tim tvojim Travničankama, ha? Je li, Mirko? Mirko! Gdje si? Stan je bio tih i prazan, a na nasapunanu Michelinku poče se - 11 -
lijepiti svježina augustovske večeri. Po ko zna koji put u životu, njoj pred oči iskoči slika govneta kraj prtine. Sjede na kauč, zadiže jedan kraj koperdeke i obmota se, čvrsto odlučivši da ne posluša misao koja joj poče burgijati kroz glavu. Neće sada upaliti lampu i neće odustati od vlastitog moralnog preobražaja. Nikada ta želja kod Enide nije bila dublja i iskrenija. Jer, ipak, majka je jedna! Mirko se Enidi javio iz Travnika. Rekao je da će se vratiti u Lukavac čim se preuređivanje na Bojni završi. To joj je bilo sumnjivo. Kako idu godine, Enida se osjeća sve usamljenijom i, jednostavno, treba joj svaki dan neko s kim će pričati, popiti kafu, kome će spremiti ručak, ko će joj donijeti flašu vode u kupatilo – za sve joj to neko treba, a njega nema. Ruža joj se popela na glavu, što svojom glupošću, što svojim zavidlukom. Otkako joj je umro muž alkos i ona onda sa Cetinja doselila u njegov kraj da bude bliže njegovu grobu, stalno gleda da se nacrta kod Enide, kao da nešto pita, onda kada je Mirko tu. I onda se beči na njega onim svojim plavim vodenastim očima kao miss Piggy. A ne može je tek tako otjerati kada je Ruža glupavo dobro čeljade. Ruža na primjer zna okrečiti stan, a Enida ne zna. Zna koju hemiju kupiti protiv biljnih, a koju protiv ljudskih vaši. Srećom, ovo joj zadnje još nije trebalo, ali je čudno da to Ruža zna. Ona se pred Mirkom pretvara da je Majka Tereza, a ovamo zna sve oko picajzli. Kada je Enida u hodniku na zidu zakucala klin u visini očiju na koji može odložiti torbu kad otključava vrata od stana, jer se torbe od zmijske kože ne spuštaju na pod, Ruža je namjerno očešala lijevu stranu svog lica kako bi joj mogla brojati. Enida joj je tada samo rekla da odjebe sa svojom glupošću, na šta se Ruža rasplakala i rekla lako ti je kada ja nemam nikoga, a ti imaš Mirka. Otad posigurno zna da se Ruži Mirko dopada. Što se tiče nje i Mirka, Enida njihovu relaciju nikada ne bi nazvala ljubavnom. Takva veza podrazumijeva da se dvoje, kao, zabavljaju, pa, kao, vole se, i, kao, ne mogu provoditi vrijeme jedno - 12 -
bez drugoga, bla, bla, truć-truć. Može Enida bez Mirka da se zabavlja danima, nije zabava riječ kojom bi se mogla opisati njihova relacija, nego je stvar u tome što ona jedino postoji onda kada je on gleda, kada čuje njegov glas, vidi njegove ruke i osjeti njegove mirise. Tri-četiri dana ona bez njega može, ne više, jer joj on taman toliko traje po inerciji, toliko Enida još ima energije u svojim baterijama. Već peti dan, ona počinje polako da blijedi i umire, a nakon sedam dana umire u naručju drugog muškarca. Svako ko bi čuo ovakvo objašnjenje njihove veze, pomislio bi, sasvim ispravno, da tu u pitanju nije nikakva ljubav. Pa i nije, o tome ona i govori. Kada je Mirko tu, uz nju, ona je puna životnog elana i misli kako nikada neće umrijeti, a čak i da hoće, bilo bi dovoljno da on bude uz nju pa da se smrt uplaši i pusti je još koju godinu. Jednostavno, Mirko je taj bog koji pravi svijet oko nje, koji pravi to da vrijeme stoji, da se dani i mjeseci smjenjuju kao televizijske reklame bez ikakvog utjecaja na njen život, da sunce i kiša mijenjaju svoje rituale samo da bi priroda, ulica, grad i tvornica svaki put bili u drugačijim bojama. Mirko čak pravi to da Enida razmišlja kako da razriješi sve svoje moralne dileme. Ne treba to njemu, Mirku, on je s njom zadovoljan, to treba njoj. Misli da, jednostavno, žena koja spava s još dvojicom-trojicom muškaraca, to nije ona. Željela bi da se sastavi s onom drugom, ljepšom ženom, koja neće ovisiti o stolnoj lampi. Sada definitivno zna da je s tom lampom u njen život ušao virus razvrata i lijek protiv samoće, i nije joj još jasno kako je to moglo ići jedno s drugim. Godinama je od Katarine skrivala taj Fritzov poklon, dok je ova, u međuvremenu, pripremala njenog sina za sebe. Da je znala s djecom, bila bi sa svojim Ivanom, purgerska pedofilka. Nije joj bilo dosta što joj je bila sina zavela i iskoristila na najpodmukliji način, fizički, i onda ga šutnula kao otirač u prljavi veš svoga života, nego je to pokušala i s njom, Enidom!? I sada, dok sjedi i pored neupaljene lampe preko balkona posmatra prugu, željezničku stanicu i tvornicu u magličastoj ljetnoj večeri, Enida osjeća kako joj se - 13 -
strah od gubitka života polagano kao živa u termometru penje iz koljena ka stomaku, pa iz stomaka ka grlu, kako tu zastaje i tjera je, taj strah, da brže-bolje otvori prozorski okvir i pola od pola litra vrućeg piva istrese u svoje izdajničko grlo. I sada je Enidi lakše. Ulicom prolaze zaljubljeni kreteni, a ispod trepereće ulične lampe stoje mršavi mladić i djevojčica koju drži za ruku. Podsjetio ju je na njena sina. Otkako je pocijepala njegove fotografije, viđala ga je i tamo gdje on sigurno ne može biti. No ta je izmaglica podsjećanja već nestala, a ona se sjetila da je u Mirkovoj potkošulji i da joj je spuštena bretela otkrila sisu, pa polako navuče majicu preko nje. Iz daljine dopre pisak lokomotive i jak miris sumpora iz tvornice sode. Ali, otkud taj strah? I otkud tako intenzivan i težak, tu, na meh kom ispod srca? Mora odmah pozvati Mirka pa ustaje i odlazi do hodnika. Tamo okreće njegov travnički broj koji dugo zvoni prije nego što Enida čuje dobro poznati glas Enida, ćeri, tu je negdje, mislim da je u vrtu. Samo tada mu je ona vjerovala, onda kada bi čula glas njegove majke koja je Mirkovu energiju mogla prenositi bez gubitka na mreži. Mirkova je Zora, ta lijepa žena koja je preživjela Majdanek, u kojem je bila do kraja srpnja 1944. godine, a onda i jugoslavenski zatvor, bila Enidi čudo koje hoda. Sićušna i sa farovima u očima, mogla je osvijetliti svaki kutak Enidina mračnog života na jednak način kako je to uspijevao i njen sin. Sve njene mane, sve velike njene gluposti i sve životne probleme, mogla je Zora iznijeti na svjetlo dana i prozračiti, a da se svi oni, i tako na gomili, i pojedinačno, nisu pokazivali više ni ružnima, ni prljavima, ni teškima. Preko najgoreg u Enidi njena je nesuđena svekrva prelazila jednako kao i preko onoga najboljega, kao preko toga da na primjer Enida nije živjela, i ne može živjeti, bez Mirka. Jednostavno, njih dvoje su za Enidu bili jedno biće i tako je jedino Zora mogla stati između njih, a da to Enidi ne zasmeta. Kada je voz iz Doboja za Tuzlu prošao, onaj je mršavi mladić sada bio sam ispod ulične lampe. Enida razmišlja da li da upali lampu - 14 -
na prozoru, ili da ga pošalje u pizdu materinu. Na kraju, ipak podiže kriglu u visinu svojih očiju kao da dolje tom mladiću nazdravlja i iskapi pivo do posljednje kapi. Bilo je to dovoljno da sablast nestane i da Enida potom osjeti kako je pri kraju svoje životne snage i kako joj se spava. I malo prije nego što će pasti u san, ona čuje intuiciju koja je na nešto ružno upozorava, samo ne može da vidi je li to vezano za Zoru ili za Mirka? Ili, možda, za onog mladića? *** subota, 3. rujna 1988. godine Prvo su s rotacionim svjetlima i alarmnim sirenama, onoliko brzo koliko im je to izlokani put omogućavao, projurila dva milicijska Yuga 45. Zakratko je potrajala šumska tišina – samo je odnekuda dopirao kliktaj planinske ptice – a onda se kroz drveće poput sunčevih zraka probio moleban, a iza krivine pojavila litija. Na čelu kolone išla je grupa sveštenika i mahala kandilima, dok su dvojica mladića nosili Jakšićev portret svetog velikomučenika. Šestorica visokih momaka isposničkih lica u đakonskim odeždama nosila su s dvije strane kivot prekriven baldahinom zlatne boje. Amin! Amin! Amin... Pod baldahinom se na sredini sanduka nazirao jedan uzdignuti dio koji mu je, dok je sjedio na gomili borovih trupaca na rubu šume, ličio na minijaturnu podmornicu s komandnim mostom. Care nebesni, utješitelju duše istini... i spasi blaže duše naše! Care nebesni, utješitelju duše istini... i spasi blaže duše naše! Care nebesni, utješitelju duše istini... i spasi blaže duše naše! Crkvene zastave su u rukama jakih muškaraca. Sveštenici u žutim, tamnocrvenim i plavim odeždama, djevojke u narodnim nošnjama, građani s tradicionalnim šajkačama, svi su oni polagano koračali šumskim putem stiješnjenim između visoke strmine s jedne - 15 -
i dubokog i kamenitog korita planinskog potoka s druge strane. Monahinje u crnim odorama čitale su iz knjiga psaltira i psalama, dok su grupe ljudi i žena sricali molitve ili naučene stihove iz epskih pjesama o vladaru koji je jednom davno izabrao vojni poraz umjesto vojne pobjede. Na kraju dugačke kolone nastupali su članovi kulturno-umjetničkih društava iz Bosanskog Petrova Sela, Gračanice i Doboja u folklornim nošnjama. Stotinjak metara dalje, kivot će biti postavljen na svečani postament na blagoj uzbrdici ispred manastira Svetog Nikole. Kada su posljednji učesnici litije prošli, Mirko je ustao, dlanom obrisao znoj s čela i pošao za njima. Nakon kakofonije religijskih i folklornih zvukova, melodija i tonova, tihog žamora ljudi i smijeha male djece, njegovu glavu ponovo ispuniše zarazni i idiotski stihovi hita s Draganova autoradija: Hold on, but if we should be evicted huh, from our homes we’ll just move somewhere else and still carry on oh, hold on, hold on the only way is up, baby for you and me now the only way is up... Dragan i Srećko su, kao i on, jutros došli u Lukavac. Teodora je ostala u Trebinju s malim Slobodanom. S Martićima se nije vidio od prošle godine, od skupa kod Fazanove jame. Zajedno su pojeli ćevape, malo prošetali po gradu – Dragan je pokušao zapodjenuti priču o tome zašto Mirko više ne piše, ali se Mirku uopće nije dalo ulaziti u tu temu – i onda krenuli prema Petrovu Selu. Tu se Dragan zadržao u kući kod prijatelja đakona, dok je on nastavio pješice s masom svijeta koja se iz parkiranih auta i autobusa slijevala na uski planinski put ka manastiru. Nije mogao dobro vidjeti šta se tačno zbivalo na uzvišenju ispred manastira, ali je u svečanoj i moćnoj tišini koja je povremeno poput talasa znala preplaviti ljudski žagor i spustiti se ka udolini i rječici, razumio da se očekuje nešto važno. Izvadio je Politiku koju još nije stigao ni prelistati i s naslovne strane saznao da će se kneževe mošti pronijeti kroz Zvorničko-tuzlansku, Šabačko-valjevsku, Šumadij-
- 16 -
sku i Žičku eparhiju. Tu je našao i tekst poslanice vladike šabačko-valjevskog Jovana Velimirovića: Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju nebesku Srbiju, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima. Kada se, konačno, moćna tišina prostrla svuda oko manastira po proplanku i šumi, poput praznog lista papira, tada su krenule i riječi. Knez Lazar je krenuo na ovaj put kroz svete srpske zemlje da Srbe, današnje generacije u zemlji i van zemlje, ohrabri i okrepi i blagoslov Božiji izmoli da se Srbi slože i umnože, da se Hrista i svoje svete crkve drže. To je onaj uzani i mučenički put, ali jedini put koji vodi u carstvo nebesko... Zvučnici su bili postavljeni na električne stubove i stabla oko proplanka, i vijenac je govora dolazio sa svih strana. Riječi i pažljivo odabrani blokovi tišine između njih oplemenjivali su jedno drugo. Nikad mu se tišina nije bila učinila tako čistom, niti su mu se riječi činile tako moćnima kao ovdje, ispod manastira. Onako kako kiša hrani suhu zemlju, kako more upija rijeku, a nebo oblake, tako su riječi i rečenice punile praznine u ljudima i u njih tonule. S pauzama između njih, s drugačijim naglascima od naglasaka ovdašnjeg svije t a, ritam govora je pratio ritam disanja i hranjenja gladne mase. Ovako bi se vječno i u beskraj, pomislio je, mogle spajati svete riječi crkve s profanim šutnjama stada, i ovi bi ljudi, pod ovom kapom nebeskom, kao kineski vojnici od terakota, mogli stajati ovdje zauvijek... Na Kosovu se nije branio srpski vladar Lazar, niti vladajući sloj, plemstvo, ni društveni poredak ondašnji, feudalni, pa, ako hoćete, nije se
- 17 -
na Kosovu branila ni Srbija. Na Vidovdan 1389. godine na Kosovu se branilo carstvo nebesko, branila se viševekovna srpska istorija, krstonosna i hristonosna, branila se osveštana hristološka usmerenost celog evropskog sveta... I kada je ukočen od duga stajanja pomislio da će sve biti tako, da je vrijeme zaustavljeno, iz zvučnika, iza i ispod ljudskog govora, probio se jedan pozadinski zvuk koji se teško mogao identificirati. Ličio je on na dublju, mrmoreću molitvu, na tren je nalikovao karakterističnom zuju mase koji se čuje na ulici iz pravca fudbalskog stadiona, a onda mu je, ipak, najviše zaličio na bruj koji krene iz Zemlje prije zemljotresa. Sveti kneže, kosovski mučeniče, čuj vapaj svog naroda srpskog, naroda Božijeg. Zauzmi se za njega pred prestolom Božijim, pomozi svojim molitvama da se Srbi danas drže svog kosovskog zaveta i opredele za carstvo Božije, jer i pred današnjim Srbima stoji dilema kosovska i teret kosovski... On vidi kako krošnje drveća i dalje šume na blagom vjetru, a po tok u koritu kraj puta i dalje mirno žubori, vidi kako oblaci iznad manastira šuškaju kao i dosad i čuje kako vjernici i dalje gladno šute, samo s visine, odnekud s one druge strane manastirskog imanja koja se spuštala ka košnicama, baščama i konaku mitropolita Ilariona Radonića i arhimandrita Leonide Jergića, doprije jedan, a odmah za njim drugi i treći, prodorni kliktaji planinske ptice. Pogleda u tom pravcu i vidi kako iznad ruba šume kruži sivi planinski soko, sasvim rijetka ptica čiju je fotografiju jednom vidio na kutiji šibica. Vjerojatno je nekome pripadao, moguće i nekome iz crkve ili nekome od vjernika. Kliktaji sokola i pozadinski zvuk koji je dolazio iz zvučnika još jedno su kratko vrijeme opšivali i umatali molitve i govore. Sada se pristupa celivanju kivota svetih moštiju kneza Lazara. Prvo će to učiniti sveštenstvo, zatim monahinje, a potom narod. Odlučio je krenuti uzbrdo između drveća kako bi bolje osmotrio kraj ceremonije. Istim tim redom kako je i naloženo, jedan za - 18 -
drugim, kivotu su prilazili ljudi iz crkve, a potom i vjernici. Iza svake veće grupice, sanduku bi prilazio đakon koji bi čistom krpom pobrisao tragove sline, ljudskog daha, suza i molitvi. Kada je cjelivanje završeno – ipak, nisu svi stigli doći do moštiju svetog velikomučenika – kivot je podignut i kroz tihi žamor, tihim i praktičnim naredbama, kao da je u pitanju obična ljudska sahrana, poduhvati ovdje, podigni tu stranu, pazi ovamo, polako, pridrži malo, odnesen i vraćen na ukrašeno postolje u veliki crveni kombi sa stickerom za međunarodni saobraćaj. *** Nakon što se svijet pred mrak razišao, a po padini, planinskom putu i kamenitom koritu rječice ostale plastične i staklene flaše i čaše, novine, ostaci hrane i različit otpad koji su grupe Cigana razabirale i ubacivale u plastične vreće, Mirko je stajao iza petrovačke crkve Pokrova Presvete Bogorodice. U prizemnoj kući nije bilo nikoga i jedno vrijeme se šetkao okolo posmatrajući posljednje goste i vjernike koji su napuštali mjesto, a onda je sjeo na drvenu klupu u mali park iza crkve. Klupa je bila živom ogradom sasvim zaklonjena od ulice. Bol u prsima mu je prestao i sad se prvi put sjetio Enide. Zna da ga ona očekuje, ali ostaje da čeka. Umoran i intelektualno i emocionalno iscrpljen, spustio je glavu u ruke i zažmirio. Tako, u vlastitom mraku, pod količinom i teretom dojmova koje je u toku dana upio, on za tren izgubi svijest... Kada je ponovo otvorio oči, zatekao se kako glavom vrti lijevo-desno, dok je svuda okolo mrak. Iznad Petrova palile su se i gasile zvijezde. Nije mu jasno šta se desilo i koliko dugo je ležao na klupi. Sat nikada nije nosio, pa nije mogao znati koja su doba. Još uvijek ležeći na tvrdoj klupi, polagano je okrenuo glavu na lijevu stranu i vidio vrh crkvenog zvonika obasjan svjetlošću – zato s te strane nije bilo zvijezda – a onda i na desnu, prema naslonu i visokom - 19 -
žbunju. Proturio je ruku i u mraku napipao ruksak. Nije tako dugo ležao – tek dok mu iz sluha nije iščilio posljednji kliktaj sokola – a onda je ustao, dohvatio ruksak i krenuo. Prešao je preko puste ulice i uputio se ka đakonovoj kući u kojoj su sada gorjela slaba svjetla. Kada je pozvonio, pod niskom nadstrešnicom se prosulo svjetlo, a potom je mladić od dvadesetak godina otvorio vrata. Izvolite. Dragan... Vi ste Mirko, pretpostavljam? Jesam... Ja sam Nikola. Dragan i Srećko su vas čekali, a onda su pošli za Sarajevo, pa će ujutro za Trebinje... On je mislio da ste vi otišli... Ahaaa... Pa, šta ćete sad? Radnički autobus vam ide tek oko jedanaest, vozi za rudnik... A, šta sam se ja raspričao, hajte, uđite unutra. Snaći ću se ja... Uđite, do autobusa imate skoro tri sata, tek je pola devet. Mirko se snebivao, a onda je ušao i spustio ruksak pokraj vješalice. Sazuo je svoje prašnjave cipele i pored mladića prošao u široku sobu. Sjedite, raskomotite se... Hoćete nešto pojesti? Morate nešto, reče Nikola ne čekajući odgovor i otiđe u sobu koja nije imala vrata. Đakon je imao svijetlu put, kao da mu lice i ruke nikada nisu vidjeli sunca. Sigurno nije albino, niti ima vitiligo, nego se prije radi o nekoj urođenoj svjetlosti, pomisli. Ali, ono šta je na njemu bilo upečaljivo, bile su te neprirodno crne oči. Sve je to kod nekoga moglo izazvati nelagodu, no mladićev osmijeh i gostoprimstvo izazivali su sasvim suprotan efekat, potrebu da čovjek ostane što duže u njegovoj blizini. Soba je bila kuhinja i dnevni boravak u isto vrijeme. Pored starog kauča na kojem je sjedio nalazila se fotelja istog dizajna i iste narandžaste boje, ispred je bio niski, dugački stolić, a na bočnom zidu kredenac, do njega šporet na loženje. - 20 -
Nedžad Ibrahimović objavio je knjige eseja Prelamanje eseja (Sa rajevo, 1989.), O poeziji, pticama i drugim varkama, američka predavanja (Sarajevo, 2011.) i Bosanske filmske naracije, dokumenti o raspadu (Tuzla, 2012.) te knjigu pjesama Mala povijest smrti i pisanja (Sarajevo, 2017.). Snimio je dokumentarne filmove Pun mjesec iznad Bosne (Volle maan boven Bosnië), Nizozemska (Den Bosch, 1997.), Protiv struje (Tegen de stroom), Nizozemska – BiH (Den Haag/Tuzla, 1998.) i Nuhova/Noeva priča, TVBiH (Sarajevo, 2006.). Kao Fulbrightov profesor 2006./2007. na University of Wa shington u Seattleu predavao je Južnoslavenski film i Južnoslavensku književnost u egzilu. Kuća Teodore K. drugi je roman iz trilogije započete romanom Inkapsulirana tijela (Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2013.).
- 273 -
- 274 -
Sadržaj
I. Enida
5
II. Kuća 39 Ribari 41 Kuća 49 Welcome to reality 109 Razgovor s majkom 135 Treće lice 175 Rampa 227 III. Primijenjena književnost
241
Napomena 271 O autoru 273
- 275 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., travanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-126-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 276 -
- 277 -
Nakon što osoblje napusti bolnicu za mentalno oboljele smještenu u idiličnoj prirodi, bolesnici i izbjeglice koji su se u njoj našli mo raju nekako organizirati svoj život. U prividnome miru na mjestu gdje su oboljeli zdraviji od onih izvan bolničkoga kruga događaju se ljubavi i smrti, bolesti i životne radosti, sve ono što život čini svakodnevnim, dok vani u neposrednoj okolici bjesni posljednji europski rat. Sve njihove aktivnosti, barem on tako misli, nadzire Mirko Ristić, pjesnik i pisac primijenjene književnosti koji je odavno prestao pisati. U osvit rata, dok su se uokolo nosile mošti Lazarove i podgrijavale nacionalističke strasti, on s jedne strane traži istinu o masovnoj grobnici iz Drugoga rata, a s druge želi ispuniti posljednju majčinu želju, no to će ga dovesti do niza problema, a njegovu dragu Enidu smjestit će u umobolnicu. Ludilo koje se ciklički ponavlja, nikada razjašnjeni masovni zlo čini, kosti koje se prenose, duše koje ne mogu pronaći mir, knjige koje ne mogu biti ispisane, sasvim zamršeni obiteljski odnosi, sav ljudski jad i tuga i svi oni odbačeni od društva završavaju u staroj austrougarskoj zgradi daleko izvan svih putova. Kuća Teodore K. briljantan je roman o uzrocima zla, o dubini problema, o ljudskim sudbinama koje se isprepleću u najčud novatijim okolnostima, koje poput riba čekaju Nedžad Ibrahimo kamo će ih struja odnijeti. vić ispisao je nadrealnu sliku koja je sa vršen odraz stvarnoga svijeta.
149,00 kn ISBN 978-953358126-2
9 789533 581262
- 278 www.fraktura.hr